1

1. UVOD

Kako svaki proces ima svoj smjer odvijanja tako i škola ima svoj. Proces koji se odvija u školi je jasno definisan pedagoškim trouglom koji izgleda ovako: Nastavnik – Učenik - Nastavni sadržaj, dok je danas urađen i nastavni četverougao gdje se pedagoškom trouglu dodaje još jedan dio a to su Tehnička sredstva. Kako bi ovaj proces bio zadovoljen potrebni su svi faktori, koji moraju biti povezana u cjelosti. Obrazovanje kao jedna od osnovnih pedagoških kategorija obuhvaća znanje i sposobnosti. Gdje je znanje sistem činjenica i generalizacija o objektivnoj stvarnosti koje je čovjek usvojio i trajno zadržao u svojoj svijesti, a sposobnost kvaliteta ličnosti koja je tako formirana da uspješno obavlja neku djelatnost (rad, aktivnost, funkciju). Sticanje znanja u ovom procesu vrši putem informacije. Kako sama riječ informatio na latinsko znači poučavanje, uputsvo, izvještavanje tako nam postaje jasnije kako i na koji način se odvija nastavni proces.

Kako postoji disciplina koja se bavi upravljanjem sistemima bilo koje vrste, tako može i u školi a to je Kibernetika. U nastavku rada biće opisana škola kao kibernetički sistem. Gdje će biti pojašnjeni osnovni pojmovi i popribližen sam proces u nastavi.

2

INFORMACIJE

Teorija informacija je sastavljena od dvije riječi: teorija i informacija, koje se srodno generaliziraju prema disciplini koja integrira logičko-teorijske postavke i pojmove informacija.

Osnovna načela teorije informacija dali su Claude Shannon i Warren Weaver u knjizi

„Matematička teorija komunikacije“, gdje u centar interesovanja stavljaju statički

aspekti, odnosno oblik ponašanja stohastičkih sistema koji je isključivo uslovljen stepenom raspoloživosti stohastičkih informacija. Kako je osnovna ideja teorije informacija vezana za pojam komunikacionog modela, mjerenje količine informacija, utvrđivanje kapaciteta komunikacija, te revolucionisanje upravljanja, proizilazi da je njena direktna primjena uslovljena visoko sofisticiranom tehnologijom. Informaciona tehnologija zajedno sa teorijom informacija čini informacioni sistem.

Pojam informacije može se posmatrati s različitih aspekata; od najobuhvatnijeg filozofskog aspekta tretiranja tog pojma, pa do usko tehničkog razmatranja problema mjerenja informacije, gdje se i sam pojam informacije poistovjećuje s pojmom "količine informacija".Moguće je prepoznati dvije podvrste definicija: one koje u prvi plan stavljaju interakciju,

Tako N. Viner navodi da: Informacija je sve ono što razmjenjujemo s vanjskim svijetom dok se na njega adaptiramo i na njega utječemo. one koje u prvi plan stavljaju sadržaj.

S druge strane, W.Witmann prepoznaje da: Informacija je namjenski upravljeno znanje s ciljem pripreme našeg ponašanja.

Kako se vidi, kroz ova dva modela se iscrpljuju logičke varijante pozicioniranja informacije u kontekst svrhe koju kao pojam može imati. Vidljivo je i to da su u slučaju interakcijske definicije dvije pojave koje informaciju razmjenjuju potpuno ravnopravne i jednako se ponašaju. U drugom slučaju, kad je u pitanju sadržajna definicija, očito je da jedna pojava prima informaciju, integrira je u sebe i nakon određivanja svrhe koja je njoj imanentna, emitira informaciju prema nekoj drugoj pojavi u svojoj okolini. Shodno prethodnim definicijama, a upravo na temelju mogućih logičkih predstavljanja transfera informacija, moguće je postaviti cijeli sklop koji radi razumijevanja transakcije predstavljamo sekvencijalno kao uspostavljanje komunikacijskog sistema.

3

Informacija se uvijek pojavljuje u sistemu: izvor informacije - primalac informacije, pri čemu izvor informacije generira informaciju time što mijenja svoje stanje. Budući da se promjena stanja redovito događa na slučajan način, generirana će informacija biti određena promjenljiva veličina koja ima slučajni karakter. Također, u sistemu se izvor informacije - primalac infomacije redovito pojavljuju smetnje koje također imaju slučanji karakter; informacija koju prima primalac je opet slučajna varijabla općenito o generiranoj informaciji i smetnjama. Pretvaranje poruke u signal vrši koder, a pretvaranje signala u poruku vrši dekoder, a cjelokupni sistem prijenosa poruke predstavlja komunikacijski sistem. Osnovni je zadatak informacijskog sistema efektivni prijenos raznih vijesti od jednog objekta ili sudionika do drugog. Efektivnos prijenosa očituje se u predaji što više istinitih podataka u zadanom vremenu putem komunikacijskog sistema. Izvor je informacije bilo kakav objekt ili operator koji generira informacije. Informacija može sadržavati razne podatke i imati najrazličitije oblike (govor, glazba, tekst, brojevi, slike, komande itd.). Znanost o informaciji je znanstvena disciplina koja se bavi istraživanjem  uvjeta za produktivno korištenje postojećeg znanja. Svi procesi koji se odnose na informaciju u znanosti, društvu, privredi i upravi spadaju u područje znanosti o informaciji. Sigurnost informacije  ima dva aspekta: da je ono što smo poslali doista stiglo u istom obliku, te sigurnost od neautoriziranog korištenja sadržaja informacija.U općem smislu da bi se informacija prenijela mora postojati:

Izvor, tj. pojava kod koje je informacija nastala i koju pojava emitira, Koder koji će početnu izvoru svojstvenu informaciju pretvoriti u oblik koji je moguće

dalje nekamo prenijeti, Komunikacijski kanal koji će transferirati informaciju u nekom pravcu i na kojemu će

informacija biti univerzalna i očuvana, Dekoder, koji će uzeti informaciju s komunikacijskog kanala i pretvoriti je u oblik

koji će prijem razumjeti, te Prijem, odnosno pojava kojoj će informacija biti prenesena na razumljiv i autohton

način. Obično je u takvom sistemu za primjetiti i Smetnje, koje su najčešće na komunikacijskom kanalu.

Izvor i Prijem uopće ne moraju biti srodni po svojoj konstituciji, a da se informacija može prenijeti. Ovo iz razloga što je dovoljno da je Kanal univerzalan, a Koder i Dekoder specifični.Na slici je prikazan pojednostavljeni komunikacijski sistem kojim se prenose informacije.

Ako gledamo prethodnu sliku možemo vidjeti da u jednoj učionici u isto vrijeme dva učenika, koji dolaze iz Engleske, mogu svojim jezikom razgovarati za istim stolom gdje sjede i također međusobno razgovaraju na svome jeziku dva Bosanca, a da pri tome jedni drugima

4

IZVOR

SMETNJE

KANALKODER DEKODER PRIJEM

uopće ne smetaju. Univerzalni kanal je tada zrak koji prenosi zvučne vibracije, a koderi i dekoderi su specifični obzirom na dvije vrste govornih jezika. Univerzalni kanal (zrak) prenosi univerzalne informacije (vibracije) ali ih koderi i dekoderi neuniverzalno pretvaraju u oblik koji druga ciljana strana može razumjeti i prihvatiti kao vjerodostojne. Naravno da je moguće i da neki drugi ljudi (pojave) dekodiraju takve informacije, što je rizik koji postoji.Predstavljeni model komunikacijskog sistema opisuje sve ono što nas danas u tehnološkom smislu prijenosa informacija okružuje, jer je logički potpuno svejedno radi li se o razgovoru, praćenju radio ili TV programa, interneta, sportskog susreta, koncerta ili bilo čega sličnog. Smetnje ne nastaju samo na komunikacijskom kanalu, ali je tamo najčešći slučaj pojave smetnji. Tako opisani razgovor se odvija u zajedničkom prostoru, gdje jedni drugima donekle mogu zasmetati ako podignu glas a moguće je i da holu škole postoji školska sekcija malog hora ili da u dvorištu škole se igra utakmica između odjeljenja. Tada će vjerojatno doći do ometanja komunikacije i možda nerazumijevanja izgovorene poruke. Pri tome se može desiti da poruka uopće nije prenesena, ali i da je prenesena djelomično. Ili čak da na prijemu nema znakova ometanja, što u suštini predstavlja pogrešku koja nije prepoznata. Tako jedan od sugovornika u općoj buci može reći da je zvonilo a da drugi potrči vani što naravno, ukoliko se ne zatraži potvrda takve poruke, može izazvati probleme, očito izazvane nerazumijevanjem poruke.

Smetnje mogu nastati i na drugim dijelovima komunikacijskog sistema, a iako nešto rjeđe javljaju se na koderu i dekoderu. Ako učenik govori i pri tome ispravlja limenu tablu čeličnim čekićem, tada je moguće da poruka ne bude tačno emitirana, pa time niti ispravno primljena.

Na dekoderu, smetnja će nastati npr. ako učenik sluša navijačku pjesmu grupe navijača iz dvorišta škole dok mu njegov sugovornik priopćava informacije. Takva smetnja će sigurno dovesti do toga da poruka ne bude primljena kvalitetno, a možda i da ne bude primljena uopće, što nije ni do kodera ni do kanala.

Smetnje mogu nastati i na samom izvoru ali i prijemu, tako da koder, kanal i dekoder mogu savršeno funkcionirati, a da se poruka ne prenese ispravno, što prikazuje i sledeća slika. Ovakva situacija može nastati sko jedan učenik dok razgovara i isparavlja žicu u tom trenutku udari po prstu ruke i ispusti nekoliko neartikulisanih riječi tako da drugi ne razumije poruku. Ili situacija dok učenici vode razgovor jedan od učenika padne sa stolice, gdje učenik kroz pad i buku koju stvori, nije u stanju razumjeti i prihvatiti dekodiranu poruku.

5

IZVOR

SMETNJE

KANALKODER DEKODER PRIJEM

Najsloženija situacija nastaje kad ni na jednom segmentu nema ometanja tipa potpune destrukcije, već je smetnja povremena i "osrednjeg" intenziteta, ali dovoljna da izobliči poruku. Tada kumulativno djelovanje smetnji može potpuno deformirati poruku, a da prijem možda niti ne zna da je do deformacije došlo. Ovakve situacije su česte u urgentnim uvjetima kada su komunikacije bitno osiromašene i limitirane (potresi, poplave, ratna djelovanja, veliki požari, noću, signaliziranja u sportu,...), kad gotovo ni nije moguće dobiti preciznu potvrdu informacije, a pod pretpostavkom da se djelovati mora. Tada postoji realna opasnost od cijelog niza pogrešaka nastalih kao kumulativni kompozit cijelog spektra neprecizno prenesnih poruka / informacija. Iz tih očitih razloga, uvodi se dodatna provjera vjerodostojnosti informacije, kako bi se osiguralo da se na prijemu dobije baš ono što se na izvoru generiralo. Najgore u takvim teškim i urgentnim situacijama je to što obično nije poznato gdje pogreške / smetnje nastaju, pa ih je teško zaobići ili ispraviti. Zbog toga se uvode automatske ispravke pogrešaka za zadanu razinu preciznosti.

1.1. Svojstva informacije

Svojstva informacija nije moguće promatrati bez definicije pojma događaja. Događajem zovemo svaku promjenu koju je u unaprijed definiranom polju moguće registrirati i koja preslikavanjem u skup simbola realizira najmanje jedno stanje ma kakvog objekta, uključivo i egzistenciju objekta samog. Iako je moguće pronaći cijeli skup svojstava koje elementarna informacija može imati, ipak su samo dva svojstva zaista temeljna i od njih je moguće integracijom dobiti sva ostala svojstva. To su: 1) intenzitet nekog elementarnog događaja, i 2) učestalost događaja.Intenzitet je svojstvo koje opisuje razinu akutnog dometa nekog događaja, odnosno označava razinu akutnog naprezanja ili utjecaja. Učestalost (frekvencija) je svojstvo koje opisuje koliko često se neki događaj javlja i označava uzastopno ponavljanje neovisno o intenzitetu.Kombinacija intenziteta i učestalosti daje nam volumen, koji opisuje totalnu akumuliranu snagu događaja po intenzitetu i učestalosti, a realizira suprasumativni efekt dviju različitih karakteristika.Ponekad će se dogoditi da je istodobno intenzitet nekog događaja vrlo visok, a učestalost niska. Velika frekvencija i visoki intenzitet često znaju biti pogubni, kao kod više uzastopnih potresa visokih magnituda, što dovodi do sveopćih razaranja.

6

IZVOR

SMETNJE

KANALKODER DEKODER PRIJEM

Općenito pravilo koje je moguće i u drugim situacijama prepoznati je da načelno, s većom frekvencijom opada intenzitet ostvarenih događaja, bez obzira o kojim se događajima radilo.

1.2. Vrste informacija

Kod vrsta informacija, možemo posegnuti za više vrta informacija po različitim kriterijima, najjednostavniji kriterij je po složenosti transfera:

Neposredne informacije su one koje se primaju direktno iz okruženja ili direktno sa izvora nastanka.

Posredne informacije su one koje primamo preko drugih medija (ljudi, TV, knjige, radio, internet...).

Derivirane informacije su one koje se nadograđuju na postojeće temeljem stečenog znanja i novih informacija.

1.3. Komunikacijski kanali

Komunikacijski kanali su dijelovi komunikacijskog sistema preko kojih se informacije prenose između izvora i prijema. Najjednostavnija podjela je na stalni kanal i privremene kanale. Ono što je najbitnije za komunikacijske kanale jeste njihova:

Širina kanala određuje mogućnost prijenosa maksimalno velikog poznatog simbola u nultom vremenu.

Brzina kanala kad je jednom neka informacija prenesena i prepoznata te dekodirana na prijemu, kanal može transferirati slijedeću informaciju. Pod pretpostavkom da brzina transfera ne ovisi o brzini i kvaliteti dekodiranja, kanal može u određenim vremenskim odsječcima slati nove informacije. Očito će maksimalna brzina transferiranja informacija ovisiti o mogućnosti kanala da različite informacije maksimalnom brzinom prenese. Naravno, što je veća brzina kanala, to će i brzina prijenosa biti veća. Brzina kanala određuje mogućnost prijenosa više poznatih simbola u minimalno zadanom vremenskom intervalu.

Kapacitet kanala Kombinacija ovih dvaju navedenih svojstava kanala (širina i brzina) određuje njegov kapacitet, odnosno mogućnost prijenosa čistih informacija. Kapacitet komunikacijskog kanala je sposobnost prijenosa informacija i određen je i širinom i brzinom kanala.

7

1. TEORIJA SISTEMA

Kako nam je sve u životu sve tako opširno i moderno tako su i sve veća količina informacija koje su tako različite jedna od druge te njihova nadogradnja, javila se potreba o sistematiziranju podataka, informacija i tnaja. Od nastanka čovjeka postojala je potreba za prijenosom informacija koje su se prenosile na različite načine. Danas se intezivirala edukacija mladih naraštaja putem raznih informacija čije se količine stalno povećavaju iz sata u sat, dana u dan. Samom pojavom velikog broja informacija nam je sve teže izabrati one informacije koje odgovaraju našim željama i ciljevima. Danas problem je naročito izražen u edukaciji, gdje se stalno pokušavaju pronaći najefikasniji načini prenošenja potrebnih znanja kako bi se djeca barem u nekoj mjeri osposobila za snalaženje u moru najrazličitijih fenomena koji postoje, kao i onih za koje se pretpostavlja da će tek uzeti puno učešće u našim životima i životima neposrednih generacija koje slijede.

Rješenje, naravno postoji i definirano je stepenom i mogućnošću identifikacije bitnih fenomena, postojećih procesa i trajnih zakonitosti koje u temeljima realnih pojava u našem okruženju egzistiraju. Sposobnost da se iz mora neuređenih, nepostojanih najrazličitijih informacija izvuku one bitne, uokvirena je u logičku pod-disciplinu koju možemo nazvati fenomenologija. Prema Huserlu, to je u suštini spoznaja o bitnome u bilo kojem problemu i zadaći. Očito se radi o identifikaciji suštinskih svojstava neke pojave i generalizaciji u pravcu prepoznavanja trajnih zakonitosti koje nadilaze akutne situacije, iako se često pogrešno pokušava prikazati kao iskustvena filozofija. Na temelju ovakvih saznanja, kao i drugih konvergentnih spoznaja utemeljenih kroz povijest ljudskog razvoja, polako je nastajao skup informacija koji je negdje sredinom XX. stoljeća sistematiziran i artikuliran kao Teorija sistema ili Kibernetika. Kako bi razumjeli suštinu Teorije sistema potrebno je definisati pojam elementarne pojave. To je dakle, elementarna, "nedjeljiva" pojava kojom se mogu opisivati stanja, odnosi, relacije, interakcije, sadržaji, intenzitet, promjene i ostale karakteristike drugih pojava. Takvu pojavu možemo promatrati neovisno o fizičkim dimenzijama, a možemo je pokušati odrediti i u fizičkom svijetu. Međutim, ono što je u ovoj logici bitno jest da je definiramo kao konačnu i nedjeljivu obzirom na zadani nivo preciznosti i u odnosu na željeni nivo autonomije.

Odnosi pojava mogu biti od malih do velikih različitosti odnosno sličnosti, tako razlikujemo: pojave vrlo velike ili potpune sličnosti pojave velike ali ne i potpune sličnosti pojave niske sličnosti. pojave iznimno male sličnosti.

Ovdje su kombinacije pojava različitog nivoa sličnosti, od onih koje su gotovo potpuno slične do onih koje pokazuju gotovo potpunu različitost. S tim je moguće definirati nastanak informacije upravo srazmjerno nivou razlike među pojavama. Malo je vjerovatno da će nove informacije nastajati između pojava koje su jako slične ili "iste", dok je upravo suprotno s pojavama koje se uvelike razlikuju.Tako možemo reći da Informacija nastaje isključivo kao razlika u bilo čemu između dviju pojava. Zbog ovoga je bilo potrebno definirati elementarnu pojavu, kako ne bi došli u kontradikciju prema kojoj informacija može nastati i ako postoji samo jedna pojava, između njenih internih segmenata. Tada bi te strukturne elemente smatrali posebnim pojavama, između takvih dviju pojava uvijek se odvija ma kakva komunikacija, što je ovisno o

8

postojanju komunikacijskih kanala. Ako između dviju pojava nema nikakve interakcije i komunikacije, a to je - nemoguće.

Danas u raznoj literaturi možemo primijetiti da se razvijaju brojni pravci i rješenja koja svoje utemeljenje pronalaze u temeljnoj logici, te se potom takva rješenja, leme, aksiomi, postulati i slično dalje koriste za nadgradnju i formiranje složenih matematičkih pojmova koje koriste sve druge discipline za konstrukciju i aplikativna rješenja. U tom smislu, same temelje logičkih konstrukcija u informatičkom kontekstu treba predstaviti na jednostavan i razumljiv način, iako je istodobno jako provokativan. Iako se možda neki autoriteti neće složiti s navednim, to nipošto ne znači da su opisi pogrešni. Uglavnom, počinje se od pojmova najniže moguće logičke razine koju je moguće informatički predstaviti.Informacije mogu biti neuređene (divergentne) i uređene (konvergentne). Konvergentne informacije pokazuju jednu opću svrsishodnu tendenciju prema nekom jasno definiranom cilju, dok divergentne obično ostaju relativno samostalne i nepovezane u cjelinu ili smišljenu svrhu. Ovakva organizacija informacija definira hijerahijsku strukturu i predstavlja drugi veliki korak prema Teoriji sistema. Treći veliki korak prema uspostavljanju Teorije sistema svakako su bile spoznaje vezane uz složenost nekih pojava koje su egzistirale u prirodi, kao i potreba da se te složene pojave objasne te da se identificiraju njihovi strukturni elementi.Četvrti veliki korak prema formiranju Teorije sistema bio je skup svih saznanja koja vode prema memoriranju poznatih postupaka ili protokola kojima se procedure mogu po želji ponavljati i proizvoditi željeni rezultat.Zadnji veliki korak prema uspostavljanju Teorije sistema, vjerojatno se može dovesti u vezu s ljudskim elementarnim neznanjem ali direktno i neraskidivo povezanim sa neugasivom znatiželjom.

9

2. KIBERNETIKA

Kiberentik je disciplina koja se bavi upravljanjem sistemima bilo koje vrste. Nebitno je šta se pod sistemom podrazumijeva, to može biti čovjek, stroj, fakultet, zatvor, poduzeće, td., a ono što jest bitno je da u ma kako definiranom sistemu imamo uvijek: svrhu i funkciju sistema, poznavali mi to ili ne, hijerarhiju u skladu s funkcijom, poznavali je ili ne, strukturne elemente koje možemo i ne moramo poznavati, relacije elemenata koji su integrirani u sistem, protokole koji su sistemu poznati, mogućnost reakcije sistema na određene stimuluse, interne načine upravljanja sistemom.Sistem je skup elemenata koji stoje u nekim relacijama i koji su hijerarhijski organizirani da odgovarajućim protokolima osiguravaju reakcije u okolini i upravljanje najmanje jednom zajedničkom funkcijom.Kibernetika je teorijska znanstvena disciplina koja se bavi upravljanjem sistemima bilo koje vrste (informati, elektronika, robotika, automatika, auto industriji, tehnika, tehnologiji, astronomija, medicina, sport, menadžment, itd.) Uopće ne postoji naučna disciplina ili područje primjene koja se ne bi mogla dovesti u vezu ili značajno "okoristiti" spoznajama kibernetike. Bilo koji problem koji se može svesti na definiciju sistema, moguće je promatrati kao kibernetički problem, tako i u ovom slučaju je škola kao kibernetički sistem. A za definiciju sistema može poslužiti doslovno bilo koji skup elemenata sa zajedničkom funkcijom kako je već prethodno rečeno, uz uvjet organizacije, strukturiranja, protokola i reakcija.Zbog njene fleksibilnosti i univerzalnosti dobila je i druge pridjeve i nazive poput Opća teorija sistema, Teorija informacija i komunikacija, i slično, samo djelomično oslikava prave vrijednosti kibernetike, pa je najbolje zadržati njen izvorni naziv, jer taj naziv najbolje ocrtava njenu definiciju, područje primjene i metode. Uz nju se također vezuju i druge discipline i pod-discipline poput Kombinatorike (koja izvorno pripada matematici i statistici), Teorije igara, Teorije ratova i sukoba, Teorije upravljanja stresom, Teorije razvoja (izvorno biološke), Teorije novčanih tokova (izvorno ekonomija), Optimizacije i simulacije, itd. Razvoj ljudske spoznaje doveo je do razvoja cijele serije raznih simboličkih alata koje su se izvrsno ugnijezdile u okrilje kiberentike, nadopunjujući je i dalje razvijajući. Kao i svaka druga samosvojna disciplina, i kibernetika je razvila i razvija svoj repertoar tipičnih metoda kojima se koristi za predstavljanje i rješavanje problema i zadaća u svojoj izuzetno širokoj domeni univerzalnih postavki i protokola. Za temelje razumijevanja kibernetike kao discipline, dovoljno je pojasniti temeljne metode, a za sve ostale, marljivog čitatelja se upućuje na obimnu i bogatu literaturu. Temeljne metode su: crna kutija, mehanizam povratne veze i metoda algoritama.Crna kutija je jedna od najstarijih metoda koja se sastoji u pretpostavci da postoji sistem o kojemu ne znamo ništa. On je za nas Crna kutija. Mi možemo pretpostavljati kakav je taj sistem, od čega se sastoji, kako je organiziran, ali stvarne informacije nemamo. Ovakva metodologija čini da upoznajemo pojavu za čije poznavanje smo zainteresirani, uz rizike da se može dogoditi da upotrijebimo pogrešne ulazne parametre, što lako dovede do pogrešnih zaključaka.Mehanizam povratne veze je također dobro poznato sredstvo kojim se mnogi problemi ili zadaće u tehnologiji, u edukaciji, u životu,... efikasno rješavaju. Suština ove metode sastoji se u ispitivanju izlaznih vrijednosti iz sistema, koje nam tada služe za uspostavljanje novih početnih vrijednosti i tako u koracima (ciklusima) polako stižemo do željenog ili drugog rješenja.

10

Algoritam je postupak kojim se bezuvjetno dolazo do rješenja i u kojem su obuhvaćena sva moguća rješenja obzirom na razinu preciznosti.

11

3. ŠKOLA KAO KIBERNETIČKI SISTEM

Razvoj informacionih tehnologija uslovio je primjenu kibernetike u brazovanju. Škola se na ovaj način tretira kao kibernetički sistem čiju dinamiku je moguće automatski regulisati. Bazu tog koncepta čine interakcije između input-output komponenti škole kao sistema. S tim da se one ocjenjuju na osnovu uvida o korelacijama vezanim za dinamiku pojedinih elemenata. Promjena odnosa između izlaznih i ulaznih stanja tih elemenata u vremenskoj sukcesiji, izražava dinamiku kvaliteta obrazovanja u tim periodima. Sve izlazne i ulazne promjene transformišu se u ekvivalente rada i konstruiše model u kome se sve te promjene kvaliteta svode na rad, kao jedinstveni prikaz uspješnoti obrazovanja. Pod dejstvom upravljačkih akcija i spoljne sredine sistem se u svakom momentu nalazi u stanju koje vrednosno pripada polju tolerancije njegovog ponašanja, a obradom informacije dolazimo do zaključka o razlici na osnovu koje se stvara nova informacija koja ulazi u upravljački dio sistema. Da bi se informacije prenosile iz izvora i eventualno već kodirane prenosile u nekom mašinskom obliku, kako bi se kasnije dekodirale, važno je predpostaviti da postoji odgovarajući komunikacioni kanal koji se zbog smetnji mora takođe statistički opisivati.Jedan od bitnih ciljeva društva jeste obrazovanje a nastave je sticanje znanja koje i nije ništa drugo nego informacija o nekim činjenicama. U definicijama pojma informacije to se izričito naglašava. Informacija povećava znanje i produbljuje intelekt. Teorija informacija, kao kibernetička disciplina, bavi se razmjenom, obradom i skladištenjem informacija. Razmjena informacija nije ništa drugo nego komunikacija. Problem je u tome što je u tradicionalnoj nastavi takomunikacija jednosmjerna i što teče premnogo od nastavnika ka učeniku, a premalo u obrnutom smjeru. U stvari, to i nije prava razmjena nego prenošenje informacija. Bitna karakteristika informacije je da ona saopštava nešto novo korisniku. Iako nastava nije samo prenošenje informacija, ona u velikoj mjeri to jeste. Sadržaji koje nastavnik tumači učeniku, koje učenik prihvata iz udžbenika ili baza podataka su informacije. One smanjuju neodređenost i neizvesnost o pojavama i događajima, povećavaju nivo znanja, utiču na učenikovo ponašanje. Svaki kibernetički sistem ima dva podsistema - upravljani i upravljački. U nastavi to su nastavnik, koji upravlja i učenici koji su upravljani. Jasno je da kibernetika, kao nauka o upravljanju procesima u svim oblastima (i kad je riječo predmetima, a isto tako i o ljudskim bićima), mora široko da uopštava, pri čemu ne dolaze uvijek dovoljno do izražaja specifičnosti pojedinih oblasti. Tako se u kibernetskom modelu nastave (na njemu je zasnovana i programirana nastava) ne ističe dovoljno neophodnost da učenik sarađuje u nastavnom proceseu, da bude i subjekat. Bitnu ulogu u svakom informacijskom sistemu ima povratna informacija, informacija koja teče od primaoca ka pošiljaocu. Da li su njegove informacije jasne i prihvaćene, nastavnik treba da sazna povratnom informacijom, tj. učenikovim odgovorom, riješenim zadatkom, testom, nastavnim listićem. Povratnom informacijom se mjeri koliko je uređen neki sistem pa tako i nastava kao sistem saznavanja. Svaki nastavnik, na početku školske godine, treba da zna kakva veličina ulazi u nastavni proces kojim on upravlja. Testovima, zadacima objektivnog tipa, ispitivanjem i drugim tehnikama on saznaje kakva su znanja učenici unijeli u nastavni proces. To je ulazna veličina. Na osnovu zadataka iz nastavnog programa, on utvrđuje kakva treba da bude izlazna veličina iz nastave kao saznajnog sistema. To su znanja kojima učenici treba da raspolažu na kraju školske godine. Cio sadržaj planiran za školsku godinu on dijeli na nastavne jedinice. Za svaki nastavni čas on mora da zna ulaznu i izlaznu veličinu. Povratnom informacijom, koja treba da teče tokom čitavog časa, on saznaje koliko se uspješno približava postavljenim ciljevima i na osnovu toga, ako treba, koriguje proces da bi na kraju saznao da li je ostvario

12

planirano, tj. da li su učenici shvatili i zadržali tumačenu građu. Povratna informacija ima veliki značaj i za učenika jer njome treba da odmjeri da li je shvatio i naučio neki sadržaj. Ukratko, nastavnim procesomse ne može dobro upravljati bez povratne informacije. Ona je neophodna i upravljačkom i upravljenom podsistemu. U kibernetskom modelu nastave postoji jedno vrlo ozbiljno pitanje na koje mnogi psiholozi odavno pokušavaju, i još ne uspijevaju, da odgovore. Šta biva sa informacijom od ulaska (inputa) do izlaska (autputa) iz sistema. Šta se događa u glavi učenika od momenta kad je čuo nastavnikovo pitanje ili drugu informaciju (spoljni nadražaj, stimul) do njegovog odgovora (reakcije)? Misaonu aktivnost radi prerade utisaka u tom intervalu neki psiholozi nazivaju crnom kutijom pošto nauka još nije sagledala suštinu tih unutrašnjih procesa, tj. karakter učenja. Pobornike bihejviorizma ne interesuje šta se zbiva u crnoj kutiji jer oni opsihičkim procesima sude na osnovu postupaka, tj. ponašanja pojedinaca, ali najnovije teorije učenja o ovom pitanju posvećuju veliku pažnju jer žele da prouče baš te unutrašnje procese i da umjesto crne kutije postave prozirnu kutiju. Ta srednja karika (misaona prerada utisaka) u informacionom toku je veoma bitna jer se preko nje mora protumačiti proces učenja.Temeljne etape kroz koje prolazi svaka nastava:

1. pripremanje nastavnog procesa (faza preparacije)a. stvaranje didaktičko-metodičke i spoznajno-psihološke atmosfereb. uvažavanje materijalno-tehničkih uvjeta nastavec. uvažavanje spoznajno-psihosomatske strukture učenika i učiteljad. respektiranje konkretnog nastavnog materijala i učenika

2.  izvođenje nastavnog procesa (faza realizacije)a. obrada novih nastavnih sadržaja – nastoji zaživjeti u učenikovom

kognitivnom, afektivnom i psihomotornom korpusub. ponavljanje – omogućuje integrirana znanja usvojena u obradi, učvršćuje

znanje, teži dostizanju teorijske i praktične primjenjivosti znanjac. vježbanje – funkcija: dobro utemeljeno znanje podigne se na višu operativnu

razinu, dobro usvojenim unanjem uz pomoć vještina i navika nastoji se ojačati učenikove sposobnostiVještina je organizirani oblik aktivnosti, integriranih sklopova i nizova sistematiziranih i racionaliziranih koje se izvode brzo i precizno.Navika je automatizirana vještina koja nastaje kao rezultat njenog uvježbavanja do te razine da pri njenom obavljanju u svakom trenutku nije neophodna maksimalna svjesnost.

3. vrednovanje postignuća u nastavnom procesu (faza evaluacije)

13

4. ZAKLJUČAK

Informacija je pored materije i energije, osnovni resurs univerzuma. Mi živimo u informacionom društvu čija je priroda duboko zavisna od stvaranja i distribucije informacija. Stoga možemo naučiti da iskoristimo informacione resurse za optimalno korišćenje naših materijalnih i energetskih resursa. Pravilni informacioni tokovi od vitalne su važnosti za rad svake organizacije. U razvijenim zemljama prisutan je veliki broj inovacija. U informatičkom društvu primijena tj upotrijeba novih tehnologija predstavlja nužnost svakog privrijednog subjekta kako bi opštao na turbulentnom tržišu. U našem društvu uglavnom vrši se kopija tih inovacija na čemu profitiraju najviše transnacionalne kompanije. Da bi uspostavili bilo kakvu ravnotežu treba se okrenuti korjenitim promjenama u više slojeva društva a posebno sistemu obrazovanja kako bi znanje i informacije postale domaći brend. Postoje određeni pokušaji u tom pravcu ali nisu dovoljno temeljni i jaki. Nadajmo se da će i kod nas doći do korenitih promijena i da ćemo u skorije vrijeme i mi postati jedno skromno informatičko društvo.Ključni uspjeh u učenju i podučavanju je vezan za kvalitetan obrazovni sistem.

14

LITERATURA

- Mujčić, A., Suljanović, N., Hasanović, A. (2010), Teorija informacija i kodovanje, Tuzla

- Bonacin, D. (2008). Uvod u informatiku. Travnik: Univerzitet.

15