31
Kolajna I Stupaj sa svojim mrakom kroz propast horizonta; sa tajnom i oblakom od fronta, pa do fronta. Stupaj sa svojom tmušom kroz ponoć cijele zemlje; pjevaj sa svojom dušom gdje god se spava i drijemlje * Dosta je laži ! Što mi treba to nije mnogo, dobri Bože, i toliko se dati može; tek ljubav žene, vidik neba I ništa drugo. Ništa veće. Da je u tebe dobre volje, meni bi bilo čisto bolje i -- čisto ravan put do sreće. Kolajna II Uhapšen u svojoj magli, zakopčan u svojem mraku, svako svojoj zvijezdi nagli, svojoj ruži, svojem maku. I svak žudi svetkovine djetinjastih blagostanja, srećne mrene i dubine nevinosti i neznanja I na oblak koji tišti, i na munju koja prijeti, naša blaga Nada vrišti: biti čisti. Biti sveti.

Kolajna, Tin Ujević

  • Upload
    mina

  • View
    1.816

  • Download
    15

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: Kolajna, Tin Ujević

Kolajna I

Stupaj sa svojim mrakomkroz propast horizonta;

sa tajnom i oblakomod fronta, pa do fronta.

Stupaj sa svojom tmušomkroz ponoć cijele zemlje;pjevaj sa svojom dušom

gdje god se spava i drijemlje

*

Dosta je laži ! Što mi trebato nije mnogo, dobri Bože,

i toliko se dati može;tek ljubav žene, vidik neba

I ništa drugo. Ništa veće.Da je u tebe dobre volje,meni bi bilo čisto bolje

i -- čisto ravan put do sreće.

Kolajna II

Uhapšen u svojoj magli,zakopčan u svojem mraku,svako svojoj zvijezdi nagli,svojoj ruži, svojem maku.

I svak žudi svetkovinedjetinjastih blagostanja,srećne mrene i dubinenevinosti i neznanja

I na oblak koji tišti,i na munju koja prijeti,naša blaga Nada vrišti:

biti čisti. Biti sveti.

I kad nema Našeg Duhameđu nama jednog sveca,

treba i bez bijela ruhabiti djeca, biti djeca.

Page 2: Kolajna, Tin Ujević

Kolajna III

Puca, u ognju, naša glava,a oči tonu snu i stravi;

jer nama treba iskustava,i ne marimo biti zdravi.

Pogledi moru i pučinitrnu od strave i užasa;a što nas žeže u dubini,vi ste, o polja zlatoklasa;

vi ste, o mili đulistani,i čisto sunce rujna žara,

i svi tapeti izbrisanikuda korača Slatka Sara.

No više svega, naše more,i naše gore i planine,i ružičaste vedre zore

bez mutna dažda i vjetrine.

Kolajna IV

Miris ljepote struji u toj kosi, njene su usne pune slatke varke,

njene su ruke drhtave i žarke,ponor i plamen usred oka nosi.

- Ko hladna mana misao me rosina njezin pokret, a ko igra barkesjećanje na te pune zjene jarkekojima struje iskre i zanosi. –

- Mrzim te oči mračne i duboke,kunem te noge pred kojima padam,

i altar tijela gdje u prahu ležim;

- božanska ženo, unuko visokePramajke Eve, pred tobom sam Adam,

i jer te volim, ja od tebe bježim. -

Kolajna V

Ove su riječi crne od dubine,ove su riječi zrele i bez buke.

Page 3: Kolajna, Tin Ujević

- One su, tako, šiknule iz tmine,i sada streme k'o pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patniki katkad su mi drage moje rane.Jer svaki jecaj postati će zlatnik,

a moje suze dati će đerdane.

- No one samo imati će cijenu,ako ih jednom , u perli i zlatu,kolajnu vidim slavno obješenu,

ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.

Kolajna VI

Je l' ikad čovjek omamljen vinomil kadom ruže crvene i strasne,i bol, i razum umio da zgasne

ko ja moj jaz sa tvoga bića krinom?

Tvoja se ljubav čini violinomsa četiri žice, bezdnom pjesme jasne;

misli ti plave, nevine i krasne,miomirisnim i čednim čeminom.

Od tvoje duše nebo počima,a zvijezda duha i veselje sjajako simbol nosiš u tim očima

Sa iskrom sunca i bokorom rajati čarno vladaš našim noćima

bez dara usne ili zagrljaja.

Kolajna VII

Kad vidim njenu bijelu slikuusred okvira svog prozora,grdi mi trešte na muziku

beskrajnu, golu našeg mora.

Page 4: Kolajna, Tin Ujević

I ja je vrebam kako čitail neko tanko ruho veze

- a moja želja sva mahnitako drhtav listak gorske breze.

Groznica ište: Ti si onaza koju mene rodi majka?Molitvi mojoj cilj, ikona,

a mojoj mašti san i bajka?

Da svojim duhom tebi mogu,a svojom usnom tvojoj rađi,

oprostio bih život bogui bio mlađi, ljepši, slađi.

Kolajna VIII

Iz tvoga doma zijaju ovamoledena stakla sa nepovjerenjem,

a moje oči okrenute tamopilje sa željom, stravom, nestrpljenjem.

Sad poznam čamu neke stare kišei ravnodušni očaj šturih kuća;

no ova glava plamsa jošte višei huđe praska ova krvca vruća.

Kakav su bezdan ova dva tri metrado tvoga lica što je nježnom svilom!Vaj, teče kobni razmak jednog vjetrameđ mojim ognjem i tvojim profilom

Da mi je mudro ostati na mirubez želje tvojih cjelova i noći!ne bih se bojo propasti u viru,

po kojem treba, ko po glavnji, proći!

Kolajna IX

Božanska ženo, gospo nepoznata,dokle, i kamo, mene misliš vući?Hora je došla te ja moram tući

zlatnim zvekirom na bešćutna vrata.

Od tvojih čari i od bljeska zlata,od dvora strepim kuda imam ući,

Page 5: Kolajna, Tin Ujević

a krto srce moralo bi pućibez tvog osmješka, besmrtna beata.

Dok sjaju sunca i blijedi mjeseci,snatrim o zmaju ispred toga pragai zlatnom klasju u toj mekoj kosi.

I preklinjem te: Nepoznata, reci,kakva te tuga iz daljine draga,

I još mi reci, gdje si, što si, tko si? –

Kolajna X

Znaš da mi čežnja u čekanju snivada kroz jaz strave crni šaptač šapne;ti pojmiš gordost kada volja zapne

i razum gdje se prepast svijeta sliva.

Ponos je zora moći, divna Diva,on što plač priječi da u suzu kapne;nek carsku dušu rulja na krst sapne,

odati neće tajne koje skriva.

Živjeti vrijedi zbog bljeska ljepote,pa da nam borba svaku raskoš ote,

ni nisko rugo niti laska pasja

okaljat neće tvoje suho zlato,ni ukrasti nam, blago bogodato,

suton što osmijeh lica tvog obasja.

Kolajna XI

Blaženo jutro koje padašu svijetlom slapu u tu sobu,već nema rane da mi zadaš,

počivam mrtav u svom grobu.

Možda ćeš ipak da potpirišpepelom iskru zapretanu --jer evo, trome grudi širiš

čeznućem suncem, jorgovanu.

Page 6: Kolajna, Tin Ujević

Dijeliš mi neke tihe slastikad o tvom zaru vidim knjige

na polici -- i cijeli tmastividik te sobe pune brige.

Za mene ipak nešto faliu ovoj uzi bez raspeća,

na dragoj usni osmjeh mali,u čaši vode kita cvijeća.

Blaženo jutro koje padašsa snopom svjetla u tu sobu,već nema smrti da mi zadaš,

no vrati ljubav ovom Jobu.

Kolajna XII

Pod gluvim batom noćna daždasa beskonačnim odjecimau mome srcu vlada zima

i njena ljut i njena vražda.

Na cesti žarke nade kisnudok se ja grčim u krevetu;i svi bi snovi da mi vrisnu

Svetomu Sutra, momu Ljetu;

a usred sijera, štura pakla,- gle – moje srce od kristala

zvuči kao tanka zvonka staklana koje kiša zakucala;

- pa ako kiša prozor trese,skoro će, strepim, zrno tuče,

da u komade poraznesestaklo i srce što zla muče.

Kolajna XIII

Jer ti si došla s druge strane svijetapreko strahota sinjeg okeana;

dva naša srca, dva sljubljena cvijeta,grle se preko glave Levjatana

Kroz onaj ritam, ljubav vaseljene,i muziku što vlada plave sfere,kroz našu dušu, i tebe i mene,

Page 7: Kolajna, Tin Ujević

grle se bijesno do dv'je hemisfere.

Sa sjajem krina i sa rozmarinomda četvrt sata ti si došla kašnje,

odar bi našla. Svojom sad bjelinomvrati mi moje srce Nekadašnje.

Kolajna XIV

U ovoj gužvi, ovoj stiscibez oca i bez učitelja

bio sam sam, a moji vrisci,svi, nose pečat mojih želja.

I svakim slikom, svakim zvukomdio sam svoje duše dao,

i strijeljao sam lakim lukom,i gađao sam gdje sam znao.

Izgarah dati nešto Novo,a bog moj bio moj Bedem

i duh je kriv, i svijetlo Slovo,a tek drač i korov jedem.

Najgore tek je u toj stvarišto vidim, monotono:

umro Duh je - onaj Stari -i ja sam danas mrtvo Zvono.

Kolajna XV

U svili skuta šuštavoj Supernapronosi zvijezdu brojnih lažnih sreća;na čista jutra njen nas pogled sjeća,

a milost sipa mala ruka smjerna.

Tananih kosa žutost neizmjernako zrelo žito struji preko pleća.

Zadah je sjete melem zadnjih svijeća,a riječ i pokret svima pričest vjerna.

- Sa sjajna trona među bogovimau moje misli kad je sišla Donna,

bila je kano zvučan pozdrav zvona

Page 8: Kolajna, Tin Ujević

vlažnim pod zemljom tamničarskim tlima.I slutnjom srca otkrila mi onasutone svijeta i podneve rima.

Kolajna XVI

Kakva čudna svjetla iskre se i gasnuu vinskome dimu mutnim vidokrugom?

Možda staklo duha u aleju jasnui ljepotu ostvarenu našom tugom?

Na tom brijegu suza biva čistim zvukom.Naše vedre duše nemaju imena,a po živcu tajna dira lakim lukom

neka tuđa slutnja, neka silna žena.

- Ne govorite mi više moju povijest,i sve drevne ljude, i sve stare stvari.Jer će moja vila samca cilju dovest,

a on neće više biti Onaj Stari.

O tišino zvona, ljubavi parfena,poniznosti, samoćo, čistoćo,

dušo, krotka dušo, ženo uzvišena,ja sam za vas, za vas, ja sam za vas očo

ovim putem krsta i hrapava trnakojima nas bodu željkovane zvijezde,a za nama, dolje Riječ je Bogoskrvna,

dok nad čelom samo mliječne staze jezde.

Kolajna XVII

Lijepa ženska imena,Renata, Ofelija,Cecil, Agrafena,i Jelena, i Klelija;

imena svijetlih laži, i ljubavi i mirisa,

imena bola, draži,i stobojnoga irisa;

kroz ponoć naših noći,kroz tminski odar mukova,

vaša se pjesma točiu vinski ritam bukova.

Page 9: Kolajna, Tin Ujević

Jedinstvo vaše dušei vaša medna značenja 

vedre i blaže tmuše svih naših naoblačenja.

Kolajna XVIII

Osmjejak svaki ljuto plane,a svaka riječ je kao puškau naše grudi rastrgane,u naše srce bez oduška.

Snivamo zelen mir livadai dim ognjišta u plaveti,i bujno zrnje vinograda,i zrelu tugu mora, ljeti.

Plačemo žubor gorskih vrela,i mahovinu u zabiti,

kad poslije svrhe tužnih djelačeznemo čiste suze liti.

No nogdje kraja našem boluu bugarenju i uzdahu,

nemir je sličan alkoholu,a oganj, oganj u mom dahu.

- Osmjejak svaki ljuto plane,a svaka riječ je kano puška

u naše suze rastrgane,u naše srce bez oduška.

Kolajna XIX

Diljem dana što me svojom čamom plašičekam nujno veče da za me oživikao bokor cvijeća u staklenoj čaši

novi izgled svijeta u ženi i pivi.

Čekam varke spasa i druga obzorjai ljepotu dima u zgusnutu plaču,

a dok snivam zelen vidik smolna borjakrvari mi srce na igli i draču.

I beskrajno slutim pogreb svoga nerva

Page 10: Kolajna, Tin Ujević

što ne ište više duše ni naslade.Ko mjesec na inje struji moja verva

da obaspe suze i usnule jade.

I ja žvatam ovu tugu bez granica,i ja gutam ove suze bez imena;

ni po noći sunce, ni danju danicanema boljih laži ni žarčih parfena.

I ja tako cvilim, tužim i uzdišem,i ja tako crno beznadno izdišem,

a nizašto čeznem onom boljem, višem,a nizašto stremim ovom satu tišem.

Kolajna XX

U ovom mraku mirisavuslušajmo kako ječe živci;i sjećaju na ljutu travu,

a našem grču jesu krivci.

U ovom muku punom bogazalazi rujna epopeja;

nutrašnja kavga i neslogaotkriva zelen niz aleja.

Umire naša lijepa tuga,tuga od svile i baršuna;varava kao rosna duga,zlatna i plava kao Luna.

U ovom mraku mirisavuslušajmo kako ječe živci;i sjećaju na ljutu travu,

a našem grču jesu krivci.

Kolajna XXI

Noćas se moje čelo žari,noćas se moje vjeđe pote;

i moje misli san ozari,umrijet ću noćas od ljepote. 

Duša je strasna u dubini, ona je zublja u dnu noći;plačimo, plačimo u tišini,

Page 11: Kolajna, Tin Ujević

umrimo, umrimo u samoći.

Kolajna XXII

Svjetlosti moje vjere, tugo tuge,kaži mi stazu žutim perivojem

i daj da grlim braću, plačidruge,i da plačem, da plačem po svojem;

ljubavi moga bola, moga boga,daj mi da gazim čvrstim stopalimapo žetvi što je zlati žega mnoga,

po vijencima, po snima propalima.

Nikada više neću sresti oneblažene oči sanjarskih badema,

ni rajski osmijeh plašljive Madone,ni krotko čelo, mudra usta nijema;

bogzna na kojoj zaprašenoj cestiizgubio sam sjenku svoga duha;i nikad više, nikad neću sresti

usne nježnosti pravcem moga uha.

I ako oblak udre gustom krupom,a kruta java stegne strogim gvožđem,daj mi, o Višnji, šumski hlad sa klupom

i vinograde sa dozrelim grožđem.

Kolajna XXIII

Kud god pogled bacim, ponižena čela;kud god ljubav skrenem, pogrbljene šije.

Usred meke grudi ropsko srce bije,a od leda sunca Gospođa je svela.

Gdje je vedra vjera za ponos propela,i miška, i mozak, da gradi, da snije?U poznome vijeku nema Florencije,lane još izdahnu volšebnica bijela.

Samo iz svog duplja skriti šaptač slutikoliko je pakla u vrelom sonetu,koliko je plača u pijanu smijehu;

a dok lišće parka u jeseni žuti,

Page 12: Kolajna, Tin Ujević

snivam zgasli tamjan palu Suncokretui glas bola nudim planinskomu ehu.

Kolajna XXIV

Ako čežnja živca stremi u taj visbit će da mi sluti bijela snoviđenja,

il da strava drugih svijetlih objavljenjakruni kao zora uzneseni klis.

Uzalud izlanu: «Ja sam Bilitis».Na nemirne čežnje i nestalna mnijenja

što ih muči iskra ljuta nestrpljenjabaca lažnu sjenku zagonetni Dis.

I ja kumim tebe, udaljeno Selo,daj mi mliječnu ljubav iz svježega njedra,

vrati plaho srce ljubavno i bijelo.

A kad mlada duša prerodi se vedra,grliti ću hridi i gorske košture

kud plamene oči grozničavo zure.

Kolajna XXV

Hoće li itko kad da shvatizašto se Bogu tako jadam?Od mesa moja duša pati,

zbog jedne žene ja propadam.

Mjesto da ostah u svom staklu,izađoh na svijet mlad i zelen;

a sad mi resi u tom paklunevinu glavu trn i pelen.

Za suzom suza žudi teći,i tugu tješim tužnim slogom;a sva je Nada: jednom reći

životu, svijetu, nadi – zbogom.

Kolajna XXVI

Dok na nju mislim, ja silazim s uma;na divnu čelu ona trpi krunu;

za poklon treba zapad veleuma,za suzu zvuka nadahnutu strunu;

Page 13: Kolajna, Tin Ujević

jer ona živi tek gospodstvom bićai ritmom kreta, crtom carevanja;njena je pjesma krajina otkrića,a njezin pogled tiji šuštaj granja.

Skromnu bjelinu nježna porcelanakrije u svili duše koribanta;

i blagu žalost proljetnih blagdanai ime strasne tuge: Violanta.

Al ništa nema značaj njene sjeteko uzdah sneni za tuđim oblakom,

ko vijenac cvijeća što ga noći plete,ko čisto srce što ga vrebam lakom.

Ako to nisu njene rukei guste kose mirisa i želje;

ko šume lisne za sve slavoluke,kite i vijenci za pjano veselje.

No tako pali svuda plač i plamenkroz mećave i čemer bodrih slika;i njena sila – mramorni je kamenu hladnoj grudi ko usred zvonika.

Kolajna XXVII

Devet mjeseci što ja siđoh s uma;devet mjeseci što od srca suncasrce i mozak preko usne bunca;

devet mjeseci Bijesa, čudna kuma.

Ne pamtim sam što govorim i kažem,sredinom trupa prešla mi je pila,a mila žena (nježna vila, svila)

neće me više draganom i pažem.

Mračna su ova čela niskih briga,podla ramena zgrbljena od rada;

svjetlosna zemlja gdje Ljepota vladabježi u tamu poređanih knjiga.

I blatan mi je ovaj uski globus,a želja ruši, ko iz silna topa,

tumbe sa u prah oborena stropa,nenadan, smrtan i odvratan obus.

Page 14: Kolajna, Tin Ujević

Čeznuće biti Mladi i Visoki,htjeti i moći samo silne stvari,

i biti divi, biti gospodari,i plandovati, i biti duboki;

ljubav za čedni život sazrcavni,za okno duše na mističnu pupku,za grešnu ljubav ko dušinu kupku,

sve se to gubi, i u muku tavni.

I u toj pustoj beznadežnoj studiposljednja jošte samilosna igra

kroz ovaj život progonjena tigra,za lice Pravde, to je: biti Ludi.

Kolajna XXVIII

Golublje perje ili krila lastene diže svijetu viših perspektiva,ko borba muža kad u moćna diva

od krajnje kavge ogromno poraste.

Tad on ne kroči ljudskim stopalimai sam je viši nego gusti čopor,ne straši njega strijela ili topor,

u gnjevnoj miški med božanstva ima.

Od pune kavge srž junaka puca,on vatrom plamti usred žarka oka,

a bol duboka pravi ga visoka;on gromom grmi gdje svijet niza muca.

On groblja gazi gorostasnom stopom,kičma je gvožđa nesalomljenim stubom;dijamant krši svojim zvjerskim zubom;

a tvrdo tjeme hrve se sa stropom.

Al samo ljubav ima reskost kosei, kao podla Dalila Samsona,umilne žene dostojnike tronasvladaju usred cjelova i kose.

I dok praznoglav pjesnik svuda trčkašto u snu nema, izvan sebe traži,sabrana Vila željna zbiljskih draži

zna da je Povijest – samo drama grčka.

Page 15: Kolajna, Tin Ujević

Kolajna XXIX

Uzalud muka mišice i umai ovog mozga nešto da istisne;iz ove ploti da duboko vrisnezelena ljubav poljana i šuma.

Već kao spazmus bolna medijumašto već ne umije svjesno ni da pisne,

zgrčena čežnja, nada koja kisne,zuri u crtu preko ljudskog druma.

I dokle čeka zoru spasenjau smrti cvjeta, u suzi soneta,

na bijeli jastuk noćnih kvašenja,

ko neka gipka, vitka violetaslazi u sveti znak doglašenja

tvoja, o Vilo, tiha silueta.

Kolajna XXX

Zelenu granu s tugom žuta voćau kakvom starom spljetskom perivojusanjarim s mirom dok se duša noća

i vlaga snova hvata dušu moju;

al čežnja dršće kao ptiče golo,ko plava pjesma naglo prekinuta,ko neko blijedo i beznadno kolo,ko bosi prosjak na po pusta puta.

Sva ljubav moja usred ceste kisne,moje je srce od sedam komada;

pod svakim mačem jedan plam da vrisne;nad mojim dahom mramorna gromada.

Tmurne se misli reska svjetla boje;krv u moždane, mozak van da skoči;

nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje,tuđinska ženo, samilosne oči.

Kolajna XXXI

Page 16: Kolajna, Tin Ujević

S ranom u tom srcu, tamnu i duboku,s tajnom u tom trudnu i prokletu biću,sa zvijezdom na čelu, sa iskrom u oku

gazi stazom varke, mrtvi Ujeviću;

smrt je tvoja ljubav pri svakome kroku,smrt je u tvom iću, u tvojemu piću,

smrt je u tvom dahu, i u tvojem boku,smrt, i smrt, i smrt u Nadi i Otkriću.

Što ti vrijedi polet u vlastitu čudu,što ti vrijedi volja i voljenje slijepo?

Srce bije, pluće diše uzaludu;

gle, bez hvajde ljubiš sve dobro i lijepo;kao sveli miris u razbitu sudu

pogiba u tebi pjev što si ga tepo.

Kolajna XXXII

Ponore! More povrh moje glave,i zlatne ribe danom od kristala,ja pitam gdje je Mjesečina palai gdje se gorski horizonti plave.

Zora je puna nježne jasne strave,a misao je – bistra, ledna – stala;ne zanima me skala, ni spirala,ni česti odraz uzdrmane jave.

Srce je svijeta plodno i duboko,a čovjek slomljen pod težinom neba

a život krila visoko – visoko.

Nebrigo žene, presitosti hljeba,od ritma misli zadnja spona puca,

a srce kuca, bilo kuca, kuca.

Kolajna XXXIII

Noću kad hara zračni užas Gotane plaši smrt me pucnjem niti praskom.

Na hladnom logu, sa bešćutnom maskomzazivam na se gromki bič ilota.

Jer mene nije strah od tih strahota,

Page 17: Kolajna, Tin Ujević

kad bih već htio ležati pod daskomuz četiri voska, zastrt sa damaskom,gotov za hum tik nekog tiha plota.

Moj je dom onaj koji pokoj čeka,jer što će meni sunca i mjeseci?U stroga vrata samotna čovjeka,

ti koji lupaš, svoje ime reci;pa ako nisi Smrt, ili Ljubav neka,

odloži zvekir, vrati se, uteci.

Kolajna XXXIV

Dubina svijeta munjom tvojih rukuotkriva blago živim bljeskom kreta;

zmija je tajna u svilnome struku,tvoje su oči biser od po svijeta.

Znadeš li biljeg ognja, znaš li muku,upropašćena carice soneta,

kad ludim batom sljepočice tuku,a srce plamsa iskrom suncokreta?

Prsten je vječan u tim viticama,muzika puna u tom prstu gipkom,adok te dragam nježnim kiticama

ti mene lomiš alemom i šipkom;pa kad god lunjam noći svoga uma

nada mnom blista sumpor dragih gluma.

Kolajna XXXV

O Previsoka, Preduboka,navire Vaša duša gustai na safire Vašeg oka,

i na srdašce Vaših usta.

Vaša je duša sveta, stroga,a svaka Vaša gesta kraljska,

sa usna koje diče Bogabesjeda teče nadzemaljska.

Molitva ili volja skromnakruna je Vaše umjetnosti.

Page 18: Kolajna, Tin Ujević

A kroz plot nježna tijela lomnagospodstvo vidim Vaše kosti.

Al do Vas nemam snage doćisa tučnim zvekom mojih rima;jer mjesto Vam je (sutra Moći)na sredovječnim prozorima.

Hladne su ove riječi lijepeko usred snijega mrtve tice;ali sve duše za Vas strepei kliču Svjetlu zahvalnice.

Nego bih htio (nisam višeplemenit vrač u Dubrovniku)

obesmrtit Vas povrh nišeil pribit na zid Vječnu Sliku.

Kolajna XXXVI

U kiti svijetla slavna Izabelapromiče s vlašću utjehe i mača.

Sa krunom zvijezda oko čista čelakroz moje snove besmrtno korača.

Paome, cvijeće kuda nogom stupa;paome, cvijeće na božanskoj stazi!Neka je miris, nek je raskoš skupa,

kuda god stopom nadzemaljskom gazi.

Jer drača cvijeta kamo pogled baci,jer svaka riječ joj struji, slatka mana,

i jer su njeni muzika koraci,a šum tih nogu neprestan hozana.

U kiti svjetla slavna Izabelapromiče s vlašću utjehe i mača;

sa krunom zvijezda oko čista čelakroz moje snove besramno korača.

Kolajna XXXVII

Očajno naše bolovanjeza uzaludnom Trebizondom,

i uzdisanje, izdisanjeza ljepšim grijehom i Rotondom.

Page 19: Kolajna, Tin Ujević

Crve u mojoj grešnoj grudi,vapaj živca za oblakom,čemu i komu duša bludi

ko slijepa vatra prvim mrakom?

Bez Boga i bez idealalunjam u varke osvjetljenja;slaba je moja savjest mala

u praskozorja pozdravljenja.

I da ne zvuče vodoskoci,bio bih i ja ljudsko krdo;

pucaju moji krti boci,jer nemir krši kao brdo.

Kolajna XXXVIII

Danas me davi teško nebosa neizmjernim oblacima.

Sa čežnje grešne ja prozeboh,a sad me bije dažd i zima.

Na cesti su mi zaostaleu izdisanju nade kisle;

a magle, što su na duh pale,stisle ko neke želje svisle.

Vijaju pusti uraganii deru vode pustolinom;

i ne znam kada dan se danini kada munja plamsa tminom.

- I nema nade ni uzdanjau izgubljena pramaljeća;i uske sanke ljubav sanjakao u čaši bokor cvijeća.

Kolajna XXXIX

U mojem vrisku bez prestankatim zamračenim ponoćima

bugarim pogreb svoga sankasa neizbježnim stradanjima.

I to je moja tuga ljuta

Page 20: Kolajna, Tin Ujević

što se, dok stidno, grešno ridam,ko zadimljenim snom koluta

gubim u tuzi. –

Ja se kidamhripanjem moga rujna krika,

škripanjem mojih trudnih prsi,i izdisanjem bolesnika

u sviju mojih nada Svrsi.

I bježim šturi svijet obmana,gdje vlada varka, plač i vražda,

dok slušam, kao jek peana, na staklu mukli pljusak dažda.

Da moje vjeđe suza močikazat će svijetu bijelom stalno

upale moje tužne oči,bljedilo lica idealno.

Kolajna XL

Po ovom gustom strašnom daždu,što gnusno pljušti, curi s krova,

ja gutam gnjevnu mračnu vraždui zubom grizem vrela slova.

Sve žarče motrim dnevnu bijedu:žegu i suze što osuših,

i grane u mom drvoredu,i vrisci strasti što uguših.

I dokle lunjam ulicama,srce me tišti kao kamen:

dok srčem mozak sebe sama,gle, izgara me vlastit plamen.

- Al ona žena idealnašto nemir duše žudi strti

ima u jami oka stalnaduboki, kruti oganj smrti.

Kolajna XLI

(u ruskoj crkvi)

Page 21: Kolajna, Tin Ujević

Veliki Duše, ako u tom slomuskršene kičme i svinute šije

grčimo pesti prema našem domus bremenom crnim naše tragedije,

i ako svijetom mi nemamo lijekaza naše grudi hijenom razderane,

Veliki Duše, pošalji čovjekaZa rasplakane, propale Slavjane.

Oslobodioca ratom ili bunom,od ovog stidna tiranskoga iga,

ujedinitelja munjom i samunom,glavnog junaka krvavih podviga.

Za naše duše prežedne božanstva,za svijetle naše misli, srca čista,

pošalji Tvoju Zvijezdu, Sunce Spasa,Ruskog Hrista, slavjanskoga Hrista.

Njega što može da čovještvu vratisavjest i nadu kao mač i napad,

što Vjerom umije ljubav da pozlati,i da obasja zamračeni Zapad;

pa da nam dade blago kladenacaza balsam usne, pa da klikne jadnik

s bjelinom duše smjernih mladenaca:Slobodan Slaven – ili svjestan radnik.

Kolajna XLII

Duše što vidiš kroz prozirno srcepodne i ponoć mojih slutnja raznih,ti znaš da bičem nada što se grče

zanosnu proljet neizmjerno kaznih.

Ti poznaš krvav i strastveni poletnevinih čula žudnih Natprostora;

ti znaš da teško dan ću dva odoljetljubavi šume i daleka mora.

Ti znaš da draga čami na Ostrvudivlje pučine usred gluve kule;a da ću zalud na trošnome drvu

iskati njene đule i zumbule.

Page 22: Kolajna, Tin Ujević

No zašto onda dade čežnju zvona,vatru pjesnika, svjetlo medijuma?- i glad, i žeđ svih dubljih vasiona,

i sunce suze, pomrčinu uma? –

Osjećam da se više ruku pružado moje ruke iz okolne tmine;

da više duša sa parfemom ružatik moga čela izdiše i gine.

K meni bi htjela nevidljiva braća, sužnjevi vječni sakritoga svijeta;

često mi desnu njina desna hvaća,no nikad jasne riječi i susreta.

Jer ljubav struji i kroz ove Tajne,ljubav što duše za dušama goni,i nosi samcu sred doline vajneslutnju o nekoj boljoj vasioni.

Srebro su tvoje slovke svakodnevne,a budni živci mnogozvučne dirke;

da samo dugom Tvoja Milost sijevneOdaja Tajne ječat će od svirke.

Duše što vidiš kroz prozirno srcepodne i ponoć mojih slutnja razn ih,ti znaš da bićem nada što se grče

zanosnu mladost neizmjerno kaznih.

Kolajna XLIII

Tišino noćna, mlijeko utaženjana večernjemu gluvom Montparnassu,

srčem Vas kao manu Pozdravljenjazdušno u tupom i mističnom času;

možda će jošte da se čudom vratinada, i ljubav, i umrla vjera;

da bude sjeta što mi bolju zlatiko suhi miris svela kalopera.

Slatka je mašta kad sam sebe varamo budućemu danju i uzdanju;

gdje rosna dužnost neće biti jaram,no bijeli kamen u ponosnu zdanju;

Page 23: Kolajna, Tin Ujević

kad neću biti uljem Svetog Duha,ni drug ni dušman bilo kojoj suši;

i kad će želja naći koru kruhau novom bogu i u vječnoj duši.

Kolajna XLIV

Ti što snivaš često zvučnu smrt slavujašto se svojom pjesmom ubija i kida,

sakrivaš na čelu crnu sjen olujakao vječnu brigu truda Danaida,

i ti snatriš često. I kad vjetar ujas tugom žuta lista povrh gola zida,ti mu pružaš čelo kud misao bujau samotni vršak vječnih Piramida.

I duboko čezneš unutrašnju Jesengdje je zrelo klasje žuto ili zlatno,

i gdje tužno šušti suvi list uznesen.

I sa strašću gledaš nebo nedohvatnosa tišinom mora i blistavim tkanjem,i sa dugom, i sa dugom, obećanjem.

Kolajna XLV

Grčevi srca za pijanstvom duhai za nadljudskim rujnim orgijama !

Večernja zvijezdo samca potepuha,strahoto srpa što kosi i slama;

staze u ponoć, staze iz ponoći,bezumlja ruku na samotnoj cesti,ćivote tajne, snago svetih Moći,

zelene basne o presvježoj sijesti.

U vreloj grudi zaspali vulkani,a povrh čela lahor oriflame;

Golgote čuda; grijesi; ocvjetani,čedni krinovi, ljubice, ciklame;

bunilo duše prema rukovetiobmana, prema bujnim muzikama,

i svakom ulju što svijetli i sveti,i zagoneci: što je ovo s nama?

Page 24: Kolajna, Tin Ujević

Tajanstvo misli, i tajanstvo bića,odsjev sa zvijezda u rascvaloj svijesti,

ljubavi pića, ljubavi zabića,i željo, prazna željo: negdje sjesti;

beskrajna noći s onu stranu uma,kuda u muku teški vjetri deru,

sunce zanosa, hlade snenih šuma,bokore suza dragom kaloperu;

uzdaše sjene, pomrčino plača,špiralo čežnje kolutima dima,

zvjezdana iskro povrh rožna drača,plaveti mora među oblacima;

prirodo mlada djevičanskim slogom,jurišu neba u jednome redu,

pokorna strasti, samostanski zbogom,pokoju sobe, sne u drvoredu;

ljepoto svijeta, i ljepoto cvijeta,ljepoto tvari, i ljepoto stvari,

drumom kud moje umiranje šetajošte mi prijete bakarni požari.

I jošte pjane unutrašnjim sjajemžegu me zvijezde rođenoga srca,

kuda god, zanijet zvučnim zavičajem,vucarim slabost živućega mrca.

Sve što još žudim jesu cvijetna stablana jadranskome živopisnu žalu,što burno more ili dažd iz kabla

uči svirati u stranom koralu;

i onda svete oči neizmjernešto kao rujni plamni svjetioniksipaju bajne trakove biserne

na bratsku dušu i domaći zvonik;

ali nad svime, Pustarom Životagdje žarki samum mrtvo lišće veje,

nebesa plava, kolijevku divota,oslobodilački krijes Kasiopeje.

Kolajna XLVI

Page 25: Kolajna, Tin Ujević

Ljubi i poznaj kroz tu vatru krotkubožanski ponor što nema imena;kad svete niti tvoje misli protkuputuj i slavi duševna vimena.

Čovječe duše, pravi, unutrašnji,stupaj sa bolom neizrečenih riječi,

u blagom Ništa ti ćeš biti lašnjiod pera i od lista. Moli, kleči.

A kad Gospa bude opravdanai Nekazani bude joj vjerenik,

ne boj se poznatih ozljeda i rana,i prezri nož, i nemoćni arsenik;

jer divni melem koji rane vračiteče s ovih ruku milosrđa;

pa ako dušman čovječanstvo smrači,ostani vedar: Duh je tvoja Tvrđa.

Ne možda slika mladosti i moći,ni jutro dneva navještenjem pijetla,

no alem bljeska iz dubine noći,no srce zvijezda, svjetlo povrh svjetla;

i ako spasišmilje djevojaštvai neku suzu blaženu i čistu,

zaraditi ćeš cijenu svoga đaštvasa lukom Mira u beskrajnom Hristu.

Uživti ćeš radost gdje se stapajedina duša u punoći Svega

i likovati rukom što se sklapau grču hvale za dobrotu Njega.

Pa ako putem zanosa i vjereprodreš u njedra svetoga jedinstva,

odsustvom strasti i mukom bez mjerezahvali Tajnom za sva dobročinstva.

Kolajna XLVII

I ja što evo bezumno ispisahslavenske pjesme iz krvava srca,

ne znadoh reći svoj najljepši vrisaki otvor nade što u mraku grca.

Page 26: Kolajna, Tin Ujević

Jer otkrih da su strasti predubokeza slatke riječi, ugašene slutnje;a da nam želje, oblačne, visoke,ne stižu frule niti skladne lutnje.

No kada skoro panem nauznačke,i budem nošen na neslavnu odru,

presvijetle zvijezde ko presvete značkeu mome oku ugasnut će modru.

Pečate krsta bezimenu grobu,moje blaženstvo kad ne bude mene

gnjila će kriti plamenu utrobu,a tajnu smrti kletva jedne žene.

Kolajna XLVIII

I tako dakle u to prozno vrijemeproživjeh, patnik, nedaće Tristana;

na sjajan prsten bacih anatemei postah ruglom pepeljastih dana;

a ti, Izoldo, cvijete bijelih ruku,oprosti moje viteštvo jur prozno,zamjerit nemoj plamenome kukuvulkana srca u to doba prozno;

ja te još motrim kraj ponosnih dveri,košuto plaha, dokle hitaš gradu,

uzveličana srcem sviju ćeriza ljudsku zadnju i najljepšu nadu. 

I dokle tako za dosadnim stolomredak na redak mučenički nižem,

spomen tvog daha stvara apostolomi ja se duhom kraljevini dižem.

A ti što smiješkom vrijeđaš ropsku patnju,nesavremeni svirče kimaerga,

za vječnost tebi ja dodijelih patnjupsik moga ruga – lanac moga erga.