1

San i ludilo

scenski portret

Tin Ujević

uvod.indd 1 19.12.2006 15:58:07

2

Biblioteka

POSEBNA IZDANJA

Urednik

Zvonimir Mrkonjić

uvod.indd 2 19.12.2006 15:58:07

3

Sani ludilo

Goran Matović Arsen Dedićgovori pjeva

scenski portret

Tin Ujević

/Zagreb 2007

uvod.indd 3 19.12.2006 15:58:08

4

Zvonimir Mrkonjić

Arsen Dedić

Željko Ivanković

Petar Krelja

Tonko Maroević

Saša Meršinjak

Miroslav Vaupotić

Zdravko Zima

Marino Zurl

pišu

mrkonjic.indd 4 19.12.2006 15:42:55

5

GovoritiTina Zvonimir Mrkonjić

mrkonjic.indd 5 19.12.2006 15:42:55

6

mrkonjic.indd 6 19.12.2006 15:42:56

7

ovorenje, pa stoga i tumačenje stihova, djelatnost je gotovo isto toliko stara koliko i pisanje stihova. Ono je dakle staro ko-liko i umjetnička poezija na narodnom jeziku, gotovo tisuću godina. Već su trubaduri ima-li profesionalne tumače svojih stihova, danas bismo ih najbo-lje okrstili prevedenim germa-nizmom: glasnogovornike ili, izvorno, žonglere (joglar, od la-tinskog joculator). Oni su izvo-dili njihove pjesme, bilo zato što su za to bili posebno nadareni a trubadur to nije bio ili zato što su mogli preno-siti njihove poruke na daljinu onima kojima su bile upućene. Pogotovu je to bilo značaj-no ako su poruke bile politički zaoštrene, tzv. sirventes. Danas je podjednako shvatljivo da

G

Govorenje poezije:prijenos poruke

mrkonjic.indd 7 19.12.2006 15:42:57

8

sam pjesnik ne bude najbolji tumač svojih sti-hova ili da ga jedino zastupaju njegove tiskane ili drugačije sačuvane riječi. Za razliku od izvorne pjesničke riječi, prenošenje i tumačenje pjesnikove riječi podložni su promjenama ukusa, oblika i mjesta prijenosa, pa prema tome i prijenosni-ci poezije sve te parametre uključuju u svoje govorno tumačenje. Pjesnici su oduvijek znali da je sastavnica prijenosa poezije bitna za njezinu poruku, prem-da je granice između izvornog pjesnika i pjesnika-prijenosnika teško odrediti, kao što je to kongenijalno izrazio Mak Dizdar:

Govoreći tako ja vam ne govorih od sebe ništa

To što vam glagoljah samo je moje tijelo i moja pišta

Ja rekoh vam riječ od drugog stoje stekoh

Ja rekoh riječ tek onoga

Koji je kroz mene

Rekao

mrkonjic.indd 8 19.12.2006 15:42:57

9

ovorenje stihova u tradiciji hr-vatske književnosti, otkako se pamti, uvijek se smatralo praksom, dok je o njezinim teorijskim osnovama, do Branka Gavelle, malo zabilježe-no. Postojala je i škola govorenja zvana scenski govor, na nekadašnjoj Akademiji za kazališnu umjetnost koju smo mogli osluškivati na go-dišnjim ispitima studenata glume. O njezi-nim rezultatima svjedoči filmski zapis visokog umijeća ili ako hoćete nadahnuća Tonka Lon-ze koji govori stihove iz Goetheove “Ifigenije na Tauridi”. Karakterističan izraz za interpreta-ciju teksta bio je u to doba glagol govoriti a ne glumiti. Poezija se krajem 30-ih godina govori-la na kazališnim matinejama, gdje su stihove recitirali Dubravko Dujšin, Vika Podgorska i Božena Kraljeva. O tome da se poezija govorila drugdje, da su je govorili pjesnici sami, malo se zna.

Glumačka i pjesnička deklamacija, govorenje poezije kao zanat

G

mrkonjic.indd 9 19.12.2006 15:42:57

10

Godine 1952. Branko Gavella objavljuje tekst “O govornoj umjetnosti” s više nego zna-kovitom programskom uvodnom rečenicom: Nesumnjivo bismo se udaljili od istine, kad bismo ustvrdili da pjesnički tekstovi tek onda postizava-ju vrhunac svoga djelovanja kad su oblikovani u živoj govorenoj riječi. Unatoč rečenom, Gavel-la ustanovljuje opću zanemarenost našeg živog, “govorenog” književnog govora, štoviše anarhi-čan otpor prema govornoj disciplini, on piše svoj tekst kao poticaj prenošenju intimnog umjetni-čkog doživljavanja u sferu besjednog oblikovanja, odnosno kao podlogu za recitacionu umjetnost. Svjestan kompleksnosti problema, Gavella uočava niz razlika, u prvom redu onu između melodije glazbe i melodije govora, upozorava-jući na opasnost od njihova poistovjećivanja. Druga je opasnost u sličnosti govora s njego-vim pisanim u oblikom kojem vladaju pravi-la gramatike i pravopisa. Upozorivši zatim na krivu uporabu emocionalnosti, na sladunjavu sentimentalnost nekih recitacija, a napokon i kori-jen onoga najvećeg deklamacionog zla, a to je la-žni patos, Gavella zaključno smatra da glavno ishodište svakog govornog umjetničkog oblikova-nja mora biti duboko poniranje u srž sadržaja. Po-

sljednja važna Gavellina distinkcija odnosi se na srodnost i razliku između glume i recitacije: glumac govori svoj tekst kao da je njegov vlastiti (...) kod recitacije naprotiv stoji tekst, stoji autor uvijek između slušaoca i recitatora. Braneći reci-tatoru potpunu identifikaciju, pjesnički tekst mu nudi da svoj neovisni doživljaj stavi u slu-žbu oživljenja i stvaranja potpune slike pjesničkog sadržaja. Desetak godina poslije, Gavelle će se u tekstu “Pjesnička građa Mažuranićeva Sma-il-age” još jednom dotaći problema govorenja poezija, navodeći kako se u pripremanju recita-cione izvedbe spjeva zgranuo nad jezovito dekla-matornim psalmodiranjem u kojemu se očitova-lo potpuno neshvaćanje pravog pjesničkog smisla tih stihova. Razlog Gavella vidi u tome što se interpretiranje usredotočilo na to da divljenje... ljepoti (djela) učini nepresušivim izvorom za po-stavljanje kanona školske poetike, a ponajviše zato što suvremenici u svom kontaktu s literatu-rom i umjetnošću ne osjećaju važnost prisutnosti aktualnog životnog materijala u njoj. Zaključak koji bi se mogao izvući iz bogatog Gavellina iskustva bio bi taj da se poezija može govori-ti samo iz podloge osobnog životnog iskustva one skupine koju govornik pjesama zastupa.

mrkonjic.indd 10 19.12.2006 15:42:57

11

odine 1961. kada Branko Gavella uvježbavao recital poezije Ivana Gorana Ko-vačića sa studentima Akademije za kazališnu umjetnost (kasnije Akademije dramskih umje-tnosti), kao rijedak i po našem znanju nepo-znat primjer takve prakse, on ih je upućivao da vođeni sintaksom slijede smisao teksta, bez obaziranja na granicu stiha i eufonijsku ulogu izosilabičke strukture i sroka, dajući prvenstvo unutarnjem doživljaju. Poznato je daje satima radio s Božidarom Bobanom na prvom stihu poeme “Jama”, smatrajući da će smisleni i do-življeni izgovor prvog stiha biti ključ interpre-tacije cijele poeme. Forma ga je manje zani-mala jer ju je smatrao nečim sekundarnim, što će se riješiti poniranjem u interpretaciju. Ve-zana forma, kakvu je građansko čitateljstvo do pojave ekspresionizma smatralo neupitnom značajkom i oznakom pjesništva, prestala je početkom 60-ih godina biti odlučujućom za poetski diskurs. Na povijesnoj pozornici već je novi stil - enformel, koji se nadahnjuje neuo-bličenom materijom. Doba je enformela koji ne priznaje formu unaprijed zadanu jezičnoj građi, nego prihvaća formu poteklu iz građe.

Gavella, iskustvo “Jame”

Školujući se na Akademiji studenti na go-vornim vježbama rade na fragmentima iz Ho-mera i antičkih tragičara, ali i drugih poetskih tekstova, pod vodstvom iskusnih profesora, Tonka Lonze i Zlatka Crnkovića, i samih vr-snih recitatora. Jedan od značajnih pothvata na planu pjesničke recitacije, koji ujedno otvara kasnije sve značaj-niju temu Tina Ujevića, bio je recital “Kristalna točka vedrine” u režiji To-mislava Durbešića godine 1967. izve-den na komornoj sceni HNK. U njemu su sudjelovali Zlatko Crnković, Vanja Drach, Uglješa Kojadinović, Fabijan Šovagović i Mira Župan, svi odreda iskusni recitatori čija se djelatnost odvijala uglavnom u institucio-nalnim okvirima - izraz koji je postupno gubio na važnosti.

G

mrkonjic.indd 11 19.12.2006 15:42:57

12

najmanju ruku, i u nas je šezde-setih godina mogla je postojati predodžba o dvije vrste deklamacije, one pjesničke i one glu-mačke. S poezijom družili su se neki glumci još za vrijeme studija, ali zaljubljenike u poeziju među njima, kakvi su bili Fabijan Šovagović, Darko Ćurdo, Enes Kišević i Goran Matović ona nije napuštala ni kasnije. U nekih je ona postala tradicijom zagrebačke boeme kakva se na tragu Ujevićevih kavanskih zasijedanja na-stavila u “Tingl-Tanglu” i drugdje.

To je bila praksa, a o njoj je tek ponetko ostavio pismeno svjedočenje. Tako primjerice Fabijan Šovagović govorenje poezije definira kao nešto obrnuto od trošenja poezije govo-rom. Suprotno od predodžbe o poetskoj ek-spresiji koja se oslobađa govornim izražajem, on sugerira kako se govornik nabija poezijom dok se istodobno poezija puni govornikovim naponom: Stihove govoriti - znači iznova puniti sebe poezijom... Poezija se puni nabijenošću, sin-tezom, s puno sadržaja u malo riječi. Poezija je, iznad svega, raspoloženje, a ono se pravo, ri-jetko nalazi... Drama ima razvoj stanja, pjesma vas zatječe stanjem. Šovagović ne govori kako doći do pravog raspoloženja, stanja, i kada se u njemu ne nalazimo. Ali mora biti moguće go-voriti poeziju, kao što se mora živjeti, čak i ako se ne dočeka pravo raspoloženje, jer se mora znati govoriti. Šovagović nadalje u povodu Ki-ševića govori o zanatu, ali opet ne kao o nečem pouzdano uhvatljivom: Enes govori pjesme ra-zličito. One nisu umivene zanatom, iako u njima zanata ima, one su duša koja lebdi nad zanatom. Po Šovagoviću, zanat bi bilo umijeće posred-stvom talenta stečeno osobnim radom, ali se pretpostavlja da to umijeće nije prenosivo dru-gom. Ili bi se ipak moglo prenijeti? Postojao bi možda neki prenosivi zanat, što znači da bi tre-balo moći (na)učiti taj zanat na osnovi analize njegovih sastavnica i temeljem njih stvorenih uputa u metodu.

Pjesnička i glumačkarecitacija

U

mrkonjic.indd 12 19.12.2006 15:42:58

13

o su pitanja koja su se pojavila na tragu govorenja nekih pjesničkih djela odra-stanjem novih naraštaja glumaca, ali prije svega aktualizacijom tragične egzistencije i djela Tina Ujevića. Slomivši opsadu socrea-lističke cenzure, Ujevićeva riječ izbija do sad zadržanim silama bića, nezadrživom snagom subjektivne ispovjedi u njemu nesklonu vre-menu. Kad bismo danas htjeli definirati što je to ispovjedno u Tina Ujevića, moramo poći od općenitog zaključka da je ispovijedanje ona vrsta priopćavanja koja pretpostavlja bliskost primatelja neke povjerljive ispovijedi i koja

pretpostavlja odnos prisnosti izme-đu onog koji se ispovijeda i onog koji ispovijed prima. Ispovjedilac povjerava dakle nešto nekoj osobi od koje nužno ne očekuje odgovor i reakciju. Taj stav posljedica je činje-nice da je ispovjedilac subjekt i no-silac poruke koja ga ispunja svojom

sadržajnošću i težinom. Težina poruke njezina je književna forma u kojoj je uobličeno pje-snikovo iskustvo kao njegova istina o svom životu. S druge strane, da pjesnik nije uvjeren da ta životna istina neće djelovati svojom po-

etskom uvjerljivošću na slušaoce, on se ne bi ispovijedao. Ono što nazivamo ispovjednim tonom prisutno je u Tinovoj ranoj lirici ali i u kasnijim pjesmama, ponajviše pak u Tino-vim iskazima o mučnim životnim iskustvima iz njegovih ispovjednih proza. Ta bi se ispo-vjednost ukratko mogla nazvati opterećeno-šću pjesničkim subjektom. Drugim riječima, pjesnik ne skriva subjekt u objektivnosti lirske umjetnine, nego naglašava i ističe svoje moj-stvo kao osobitu kakvoću svoje jedinosti, jam-stvo autentičnosti. To je jaki subjekt koje se kao izričito ja pojavljuje u većini Ujevićevih pjesa-ma, štoviše i u njegovim esejima. U Proslovu pred čitanjem ja monodramski vodi Ujevićev autobiografski iskaz: kao uputu u poeziju koju će čitati, pjesnik će na temi vremena pokušati osoviti, ne izvješće o životnim peripetijama, nego svojevrsnu duhovnu biografiju koja otku-pljuje od biografije i vodi kristalnoj kocki vedrine. Je li Ujević tada bio, kako navodi Mirko Žeželj u svojoj biografiji Veliki Tin (1976.), prvi put s pjesničkim slušateljstvom? Prigoda čitanja svoje poezije u organizaciji društva “Cvijeta Zuzo-rić” 15. studenog 1930. u sarajevskom hotelu “Central”, bila je po svemu sudeći iznimna prigoda oslonjena na pjesnikovu poznatost. Ona se između ostalog zasnivala i na tome što je Ujević u Beogradu dospio u crnu kroniku

Aktualizacija Tinove ispovjednosti

T

mrkonjic.indd 13 19.12.2006 15:42:58

14

“Politike” prigodom njegova policijskog pro-gona u rodno mjesto godine 1925., premda to kasnije nije nikako utjecalo na bolju prodaju njegove zbirke “Auto na korzu” u tom istom Sarajevu.

Proslov pred čitanjem podsjeća nas na to da je Tin sam čitao slušaocima svoju poeziju. To međutim, po svjedočenju Dragutina Tadijano-vića, u prvoj polovici 20. stoljeća u nas u pra-vilu nije bio običaj, poezija se dakle primala isključivo preko medija knjige. Malo je izvješća o zajedničkim javnim čitanjima pisaca. Jedno od takvih bio je nastup Tadijanovića, Nazora, Ivana Gorana Kovačića, Cesarića, Kozarca, Ja-kovljevića, Delorka i Simića u mariborskom kazalištu u svibnju 1940. čini se u znak podr-ške Slovencima pred prijetnjom nacizma. Još jedna takva prigoda, bilježi nadalje Tinov bi-ograf Jasen Boko, bila je kada “sudjeluje l942. na neformalnoj pjesničkoj večeri u HIBZ-u s Wiesnerom, Nazorom, Cesarićem, Ivanom Goranom Kovačićem...”.

Kada dakle danas čitamo na glas njegove pjesme, upućeni ulogom jakog, izričitog subje-kta u njegovim pjesmama, nužno se stavlja-mo u pjesnikovu ulogu pokušavajući u inter-pretatoru prizvati taj subjekt (i tog subjekta).

Kako je Tin čitao svoje stihove? U nedostatku tonskog zapisa Tinova čitanja - samo su Hrvati mogli sebi dopustiti taj luksus da ga nemaju - možemo samo to pretpostavljati. Po našem mišljenju, Ujević je čitao, najprije iz sadržaja koji je bio uzdignut iznad banalnog, što zna-či da je to činio sa stanovitim nabojem pate-tike. To potvrđuje i Mirko Žeželj u izvješću o Ujevićevu sarajevskom čitanju kad kaže da je čitao snažnim i ekspanzivnim glasom. Može se pretpostaviti da je čitao stihove iz svog osje-ćaja forme zasnovane na matoševskoj tradiciji artizma kao i tradiciji postsimbolizma, u slije-du koje su njegovi vezani stihovi bili pretežno izosilabički (istosložni). To jest, kad je čitao vezane stihove, morao je isticati rimu kratkim zastankom nakon nje, zatim kako slijedi, stih po stih. Vjerujemo isto tako da je čitao prate-ći polet pjesme, što znači da je pri tom prije brzao nego je usporavao. Dakako, kada je Tin počeo pisati, slobodni stih je odavna postojao, ali se on rijetko kad - pretežno kasnije - odluči-vao za slobodni stih. Slobodni stih nije mogao ponijeti nemir duše, a osim toga za to je bila prikladnija pjesma u prozi, koja osim toga nije bila ugrožena blizinom njegova feljtonističkog štiva. Tin je volio pravilnost stiha koja je jedi-na mogla smiriti i umjeriti njegovu vulkansku unutarnjost, pa je teško popuštao olakšicama ekspresionizma.

mrkonjic.indd 14 19.12.2006 15:42:58

15

to doba govorna interpretacija poezije životarila je u obliku socrealističkog prigodničarstva kao ideološka državotvorna dekoracija po sovjetskom agitpropovskom modelu, što znači da je poezija na najnižem nivou bila prisiljena služiti. Tiskali su se zbor-nici poezije za recitiranje kao i upute kako reci-tirati. Ne bez svake primisli blage oporbe tom modelu, godine 1964. na dan samoubojstva

Sergeja Jesenjina, sastala se skupina pjesnika - Gustav Krklec, Vjekoslav Majer, Vesna Parun, Salih Alić, Berislav Nikpalj i dr. - i utemeljila u Mesničkoj ulici br. 12 pjesničko okupljalište koje će se kasnije nazvati Tingl-Tangl. Na tim sastancima, u kojima se produžavala tradicija Ujevićevih boemskih zasijedanja u “Tip-topu” (današnjem “Blatu”), pjesnici su čitali svoje pjesme. U toj praksi čitanja pje-sama u duhu sentimentalizma i recitatorskog amaterstva toga doba neće se događati ništa bi-tnije do pojave Josipa Severa u “Tingl-Tanglu” 1966. godine. Valja izdvojiti epizodu u jesen 1968. kada Fabijan Šovagović govori mnoštvu studenata okupljenih u Stu-dentskom centru Krležinu pjesmu “Plameni vjetar” i to treba uzeti u obzir kao jednu od pojave izlaska poezije na ulice, koja se može prosuđivati u kontekstu tih događanja.

“Tingl-Tangl” ili okupljalište zagrebačke pjesničke boeme

U

mrkonjic.indd 15 19.12.2006 15:42:58

16

ever se uključuje u djelatnost Tingl-Tangla donoseći posve nove kriterije poetske dikcije u duhu futurističke ekstrovertnosti koja razbija granice građanskog intimizma. Futurizam shvaća poeziju, kao uo-stalom i tehniku, načinom osvajanja svijeta. Presudne su u tome i ideje Ma-jakovskog o poeziji u službi političke agitacije gdje poezije treba sredstvima pjesničkog jezika izravno djelovati na slušaoce i opredijeliti ih za ideje u čiju se službu svrstava. Podsjetimo se da je dvadesetih godina B. N. Jahontov stvo-rio “Kazalište jednog glumca”; sinte-zom sastavnica kazališta Stanislavskog, Mejerholda i Vahtangova, Jahontov je stvorio novi žanr kazališno-estradne

umjetnosti - književno-scenske kompozicije kao sinteze raznorodnog materijala (beletristi-čkog, publicističkog, pjesničkog), povezanog s jednom svrhom - odraziti važne procese, pojave u vremenu (današnjem i prošlom) u umjetničkim prispodobama koje predstavljaju slitinu poezije i vjerodostojne izvorne činje-nice (prema članku E. J. Dubnove). Prihvaća-jući formu ali ne i sadržaj političke agitacije Majakovskog, Severova dikcija, zasnovana na zvučnoj atrakciji teksta, koristi se energijom agitpropa uz parodiranje njegovih “povijesnih zadataka”:

Sever, govorenje poezijekao obred zvukovne magije

SDa zidaš svijetlu budućnost

Da zidaš stoljeće

Da zidaš ideološki front

Da zidaš ideološki frazarij

I da si opet u nanovijoj metodi

Najnovijoj metodi ubijanja staraca

mrkonjic.indd 16 19.12.2006 15:42:58

17

Nema bolje upute u Severovu metodu no što su njegove vlastite pjesme. One su parodija diktatorsko-diktirajućeg stila, kao što to daje do znanja naslovom svoje knjige, a jednako tako stavljanja jezika u službu revolucije ili napro-sto one budućnosti čije prisile nisu mnogo po-dnošljivije. U svim tim solucijama poezija diže govornika na noge. Severovi liturgijski obredi zvukovne magije, kako ih zove Dubravka Ora-ić Tolić, svjetovni su rituali u kojima se trave-stiraju globalistički deliriji.

Severova dikcija ponudila se kao ideja izlaska u prostor, koji se ne tiče samo njego-ve poezije, nego i drugih pjesnika čija poezija uključuje socijalnu, međuljudsku a time i ko-zmičku dimenziju, u prvom redu Tina Ujevića. Već ubrzo nakon pojave Josipa Severa postalo je jasno da se poezija više ne može govoriti kao prije, a to znači patetikom koja govornika stavlja na mjesto pjesnika - kao njegova imi-tatora. Ako patetika daje važnost govorniku kao svojevrstan pjedestal. Sever taj pjedestal odbacuje i počinje govoriti iz ljudske gomile kao agitator, što znači doslovce uzbunjivač, koji agitira za moćnu riječ i unosi nemir svojim pomalo nabrušenim obraćanjem i pozivanjem na red poezijom.

mrkonjic.indd 17 19.12.2006 15:42:59