Knjiga Marojice Kaboge Vladislava Menčetića

Jeričević, Anamarija

Master's thesis / Diplomski rad

2021

Degree Grantor / Ustanova koja je dodijelila akademski / stručni stupanj: University of Zagreb, University of Zagreb, Faculty of Humanities and Social Sciences / Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet

Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:131:293908

Rights / Prava: In copyright

Download date / Datum preuzimanja: 2021-11-01

Repository / Repozitorij:

ODRAZ - open repository of the University of Zagreb Faculty of Humanities and Social Sciences

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Odsjek za kroatistiku

Katedra za stariju hrvatsku književnost

KNJIGA MAROJICE KABOGE VLADISLAVA MENČETIĆA

DIPLOMSKI RAD

8 ECTS-bodova

Anamarija Jeričević

Zagreb, 23. veljače 2021.

Mentor

Prof. dr. sc. Davor Dukić

Sadržaj

1. Uvod ....................................................................................................................................... 1

2. Povijesni kontekst nastanka djela ....................................................................................... 2

2.1. Položaj Dubrovačke Republike sredinom XVII. stoljeća ............................................... 2

2.2. Slučaj Marojice Kabužića ............................................................................................... 4

2.3. Vladislav Menčetić .......................................................................................................... 6

3. O rukopisima ........................................................................................................................ 8

4. Tekstološki uvod ................................................................................................................... 9

5. Knjiga gospodina Maroja Caboga – tekst pjesme s kritičkim aparatom i rječnikom ....11

6. Analiza djela ....................................................................................................................... 24

6.1. Knjiga Marojice Kaboge u okviru žanra ....................................................................... 24

6.2. Odnos prema baroknoj poetici ...................................................................................... 26

6.3. Odnos prema stvaralaštvu Ivana Gundulića .................................................................. 31

7. Preokret sudbine Marojice Kabužića ............................................................................... 35

7.1. Velika trešnja ................................................................................................................. 35

7.2. Sukob s Kara Mustafa-pašom ....................................................................................... 37

7.3. Razbijanje sumnje oko dubrovačko-austrijskog sporazuma ......................................... 39

8. Zaključak ............................................................................................................................ 41

9. Prilog ................................................................................................................................... 42

10. Literatura .......................................................................................................................... 43

1

1. Uvod

Ovaj diplomski rad bavit će djelom Knjiga Marojice Kaboge1 dubrovačkog pjesnika

Vladislava Menčetića.2 Riječ je o spjevu poslaničkog karaktera sastavljenom od 212 stihova

organiziranih u katrene. Djelo je ostalo u rukopisu sve do 1953. godine kada ga je u Beogradu

objavio Dragoljub Pavlović u svom izboru Dubrovačkih poema. To je jedan od razloga zbog

kojih je ono do danas ostalo pomalo zapostavljeno te nije cjelovito obrađeno. U okviru

Menčetićeva opusa taj spjev ostao je u sjeni prigodnice Trublja slovinska (1665.), posvećene

hrvatskom banu, pjesniku i vojskovođi Petru Zrinskom.

Knjiga Marojice Kaboge vezana je uz istoimenu ličnost, dubrovačkog diplomata i

političara prijeke naravi. Kabužić3 je zbog svog karaktera dospio u doživotni zatvor usmrtivši

u svađi kneževog izaslanika. Menčetić, koji se prijateljski zalagao za njegovo oslobađanje,

djelo piše u prvom licu kao tobožnju Kabužićevu poslanicu upućenu iz zatvora prijatelju

Nikoli Rastiću. Uvodni dio rada donosi povijesni kontekst njezina nastanka, detalje iz

biografije Marojice Kabužića koji su bitni za razumijevanje sadržaja te relevantne podatke iz

biografije Vladislava Menčetića.

U radu će se donijeti tekst poslanice kritički priređen na temelju triju poznatih rukopisa

o kojima se donose osnovni podatci. Posebno poglavlje posvećeno je žanrovskoj odrednici

djela, a veći dio rada zauzima njegova sadržajna i stilska analiza. Od razne literature koja je

korištena pri izradi ovog rada ističe se monografija srpske književne povjesničarke Svetlane

Radulović-Stipčević Vladislav Menčetić dubrovački pesnik XVII. veka (1973.) koja je

korištena kao osnovna literatura za analizu. Utvrdit će se i kako spjev funkcionira u okviru

barokne poetike s naglaskom na odnos s djelom Ivana Gundulića. Zadnje poglavlje posvećeno

je Kabužićevoj sudbini nakon izlaska iz zatvora.

1 Knjiga Marojice Kaboge je izmišljen naslov, koji ne postoji ni u jednom rukopisu. Međutim, u literaturi se taj naslov uvriježio kao uobičajen. Naslov Menčetićeva spjeva zapravo bi trebao glasiti Knjiga gospodina Maroja

Caboga. 2 Vladislav Jeronimov Menze – nadimak Jeriša (Vlastela grada Dubrovnika 5: odabrane biografije: s. v. Vladislav Jeronimov Menze). 3 Marin (Marojica) Bernardov Caboga – nadimak Špaletin, prezime se u literaturi navodi i u obliku Kaboga (Vlastela grada Dubrovnika 4: odabrane biografije: s. v. Marin (Marojica) Bernardov Caboga).

2

2. Povijesni kontekst nastanka djela

2.1. Položaj Dubrovačke Republike sredinom XVII. stoljeća

Dubrovačka Republika je kao mala pomorska i trgovačka država postojala u razdoblju

od 450 godina; od 1358. kada se oslobodila mletačke vlasti do 1808. kada su je ukinuli

Francuzi. Njezin dugotrajni opstanak jedinstvena je pojava u europskoj povijesti (Mitić 2004:

21). Republika je u svojim najboljim danima zahvaljujući svom položaju na križanju Istoka i

Zapada, kršćanstva i islama imala dalekosežni utjecaj koji je nadilazio i njezinu veličinu i

političku moć. U takvim okolnostima razvila je prepoznatljiv društveni, gospodarski, kulturni,

politički i vjerski identitet (Harris 2006: 14).

Budući da se nije mogao razvijati nezavisno od moćnijih susjeda, Dubrovnik je od

svojih najranijih dana sve do ukinuća Republike imao obvezu plaćanja raznih tributa koji su

mu omogućavali slobodnu trgovinu i plovidbu, korištenje zemljišta i zaštitu. Primjerice, sve

do 1526. plaćali su tribut hrvatsko-ugarskim kraljevim na temelju ugovora sklopljenog 1358.

(Mitić 2004: 89–92). Međutim, ističu se davanja Osmanlijama kojima su morali plaćati harač

čiji je iznos bio promjenjiv i često se povećavao. Prvi harač Dubrovčani su uplatili 1458.

godine (Miović 2003: 12). Dubrovačka diplomacija morala je biti mudra kako bi uspjela

uskladiti svoje interese s interesima susjednih zemalja.

Odnos Republike i Osmanskog Carstva vrlo je zanimljiv i teško ga je precizno odrediti.

Njegovi stanovnici zastupali su mišljenje da je Dubrovnik slobodan. Pravnik i povjesničar

Ilija Mitić je na tragu tog razmišljanja ustvrdio da je dubrovačka država nakon oslobođenja od

mletačke vlasti „bila potpuno samostalna jer odluke njezinih organa nisu podlijegale

nikakvom naknadnom odobrenju, pa je ona mogla slobodno pregovarati s drugim državama i

stupati u trgovačke i diplomatsko-konzularne odnose sa stranim zemljama“ (Mitić 2004: 20).

U svojoj knjizi navodi unutrašnje i vanjske atribute koje smatra dokazima dubrovačke

samostalnosti. Unutrašnji elementi suverenosti koje je Dubrovnik imao su teritorij, vlastito

stanovništvo, organizirana vlast, sudstvo, financije, vojska i mornarica. Vanjski elementi

suverenosti su sloboda pregovora s drugim državama, konzularne, diplomatske veze

dubrovačke države s drugim zemljama, vanjska obilježja (zastava, grb, pečat) i Orlandov stup,

kao simbol stečene nezavisnosti (ibid.: 19–26). Drugačije su mišljenje imali drugi, poput

ruskog konzula u Dubrovniku (1788–1800) Antuna Gike koji je dubrovački status ocijenio

kao mješavinu slobode i vazalstva. Prema osmanskoj strani Dubrovnik se ubrajao u vazalne

zemlje koje su za Carstvo vezane ugovorom. Njihov odnos bio je zapravo nedorečen jer je to

3

odgovaralo objema stranama. Dubrovčani nisu morali imati iste prijatelje ni iste neprijatelje

kao Osmanlije, za razliku od primjerice Transilvanaca (Miović 2003: 16–17).

Za bolje razumijevanje djela važno je znati kakve su povijesne prilike bile u trenutku

nastanka poslanice. U povijesti Dubrovnika XVII. stoljeće zauzima posebno mjesto.

Povjesničar Radovan Samardžić u svom djelu Veliki vek Dubrovnika naziva upravo to stoljeće

velikim zbog toga jer se u njemu Dubrovnik morao boriti više nego ikad da očuva svoj

položaj. Dubrovčani su na neki način bili vršitelji razmjene između dva svijeta pa su njihovi

poslovi s Osmanskim Carstvom donosili neviđene zarade. Međutim, situacija se počela

mijenjati krajem XVI. stoljeća kada dolazi do opadanja dubrovačke trgovine u Turskoj zbog

pojave trgovaca iz drugih zemalja. Jačala je i uloga splitske luke koja je otvorena 1592. kao

mletačka tranzitna luka. Ipak, Dubrovnik se održao u XVII. stoljeću zahvaljujući vještoj

diplomaciji (Samardžić 1983: 7–13).

Smatra se da je Knjiga Marojice Kaboge nastala u razdoblju od 1662. do 1666. Stoga je

bitno reći nešto više o položaju Dubrovačke Republike sredinom XVII. stoljeća. U tom

razdoblju vodio se Kandijski rat (1645–1669) koji je obilježio političke i gospodarske prilike

na Jadranu. Otok Kreta (Kandija) nalazio se u mletačkom posjedu od početka XIII. stoljeća, a

u XVII. stoljeću preostao je kao jedini važniji mletački posjed na Egejskom moru. Osim što je

bio strateški važan, jer se nalazio na važnim prometnim putevima Sredozemlja i Levanta,

posjed je bio dragocjen zbog veličine otoka i njegovih prirodnih bogatstava. Osmanlije su ga

se željele domoći i došlo je do tursko-mletačkog rata. Posljedice tog rata osjetio je i

Dubrovnik u dobrom i lošem smislu (Foretić 2019: 103).

Osmanlije su na početku rata zabranile trgovinu i promet s Mlecima, ali međusobna

trgovina nije se prekinula. Dubrovnik je postao trgovački posrednik preko kojeg je išla i

turska i mletačka roba. Ta odluka posebno je pogodila splitsku luku i Mleci su počeli ometati

dubrovačku trgovinu i mir na dubrovačkom teritoriju. U mletačkoj službi nalazili su se

hajduci, najčešće iz Makarskog primorja. Oni su se nastanili u mletačkom dijelu Boke, odakle

su napadali na osmanski teritorij. Problematično je bilo to što su se često zalijetali u

Osmansko Carstvo i preko dubrovačkog teritorija, a nije bila rijetkost ni da zaplijene

dubrovačka zemljišta (ibid.: 104).

Dubrovnik se zbog tih napada na osmanski teritorij koji su dolazili s dubrovačkog

teritorija zamjerio Osmanlijama, jer su oni smatrali da Dubrovčani namjerno i bez odupiranja

puštaju hajduke pa su počeli provaljivati preko dubrovačkog zemljišta na mletačko.

Dubrovčani se nisu previše suprotstavljali ni jednima ni drugima jer za to nisu imali dovoljno

vojničke snage, a i otpor je mogao izazvati i jedne i druge (Foretić 2019: 106).

4

Tijekom rata Dubrovčani su doživljavali neprilike sa svih strana. Između ostalog,

Mlečani su optuživali Dubrovnik da opskrbljuje Turke vojnom opremom pa su počeli izravno

praviti probleme, osobito na moru, ometali su trgovinu solju. Turski gusari iz Svete Maure i

Ulcinja počeli su pljačkati dubrovačke brodove, a okolni Turci, osobito zulumćari4 iz Novog,

napadaju dubrovački teritorij. Njih Dubrovčani pokušavaju suzbiti diplomatskom aktivnošću.

Sejdi Ahmed paša, tadašnji upravitelj (1657–1659) Bosanskog pašaluka otišao je u Novi kako

bi proveo mjere protiv zulumćara. Iako prema sultanskim fermanima to nije smio, prošao je

preko dubrovačkog teritorija sa šest tisuća vojnika te se zadržao više nego je potrebno za

prijelaz, pljačkao i uništavao, a neke je ljude i ubio. Posljedica toga bilo je antitursko

raspoloženje u Konavlima, neki od stanovnika počeli su se pridruživati hajducima (ibid.: 106–

110).

Važno je znati i kakav je bio odnos Dubrovačke Republike i Rimske kurije sredinom

XVII. stoljeća. Kurija je ulagala napore da istakne ne samo nezavisnost već i prevlast

crkvenih vlasti u Republici. Dubrovčani su imali svoj način kako da ograniče vlast

nadbiskupa, za stonske i trebinjsko-mrkanske biskupe birali su isključivo odane ljude koji ni u

kojem slučaju ne bi mogli biti nadbiskupov oslonac, nastojali su da svećenici budu isključivo

članovi domaćih vlastelinskih i građanskih obitelji. Vlast je upravljala i pojedinim

samostanima držeći njihove financije pod svojom kontrolom. Posebna se pažnja posvećivala

vjerskim svečanostima te privatnom i javnom životu svećenika i redovnika (Samardžić 1983:

211).

Unatoč svemu, Dubrovčani su ipak izvukli znatne koristi od Kandijskog rata, Republika

je oživjela u trgovačkom smislu. Kolika je bila ta korist govori nam i opat Stjepan Gradić koji

je u pismu dubrovačkoj vladi nakon Velikog potresa 1667. istaknuo kako bi za Dubrovnik

veći udarac od potresa bilo sklapanje mira između Turaka i Mlečana (Foretić 2019: 112).

2.2. Slučaj Marojice Kabužića

Ličnost Marojice Kaboge obilježila je veliki dio XVII. stoljeća u Dubrovniku. U ovom

dijelu rada donosimo podatke iz Kabužićeve biografije koji su važni za razumijevanje svrhe

Menčetićeve poslanice, a o njegovoj daljnjoj sudbini bit će riječi u završnom dijelu rada.

Podatke o slučaju Marojice Kabužića donosi povjesničar Radovan Samardžić koji ga ovako

opisuje:

4 Zulumćar – onaj koji čini zulum; siledžija, nasilnik, tiranin (HJP: s. v. zulumćar).

5

Iz tog čoveka kao da neodoljivo i neobuzdano progovara sirovi, violentni i samosvjesni hajduk

dubrovačkog zaleđa. On je gord i naprasit, brz i nepromišljen na delu koliko i na jeziku.

(Samardžić 1983: 213)

Njegov karakter doveo ga je u velike nevolje u ljeto 1662. U to doba Dubrovnik je bio u

nepovoljnom položaju jer tih dana na dubrovačkim granicama prijeti opasnost od

hercegovačkog muselima.5 Dubrovačkim vlastodršcima Kabužić se zamjerio zbog

prijateljevanja s Turcima u Rijeci dubrovačkoj te su mu pisali da se smjesta vrati u grad.

Najgore optužbe protiv njega iznio je njegov tast Nikola Sorkočević, stariji senator, koji je

između ostalog naveo da je njegov zet probio mačem šešir jednog korčulanskog svećenika jer

ga ovaj nije pozdravio te da je jednog državnog pisara istukao sabljom pljoštimice. Kad je

dobio pismo Kabužić je pozdravio prijatelje, no nije se isti dan pojavio pred vijećnicima. To

je shvaćeno kao uvreda, a optužili su ga i da je jednom od njih poklonio pušku što je

zabranjeno posebnom papinskom bulom. Svoje negiranje krivnje popratio je psovkama zbog

čega je izbačen iz Vijeća. Odlučeno je da ga se kazni i da mu se pošalje pismeno naređenje da

se javi u zatvor. Bijesni Kabužić je ispred dvora prišao starom Sorkočeviću i zadao mu tri

uboda nožem. Sorkočević je preminuo na mjestu (Samardžić 1983: 210–220).

Kabužić je nakon ubojstva pobjegao u franjevački samostan jer je, računajući na

crkvenu autonomiju, smatrao da će u njemu naći sigurno utočište. Kao što je navedeno u

prethodnom potpoglavlju, odnosi crkvene i državne vlasti u Dubrovačkoj Republici bili su

složeni, a odnosi s tadašnjim dubrovačkim nadbiskupom Francescom Perottijem bili su napeti

i prije ovog događaja. Budući da je Kabužić ubojstvom povrijedio ugled vlade, pogazio

imunitet senatora na dužnosti i osporio suverenost Republike nad svojim građanima i njenu

slobodu u postupcima, silom su ga izvukli iz samostana i bacili u tamnicu. Dubrovačka vlast

bila je čvrsta u namjeri da Kabogu ne preda crkvenom sudu jer bi to značilo osporavanje pune

prevlasti državnih vlasti u Republici. Ipak, bio je prisutan i vladin strah od sukoba s Rimom

(ibid.: 214–215).

Dubrovčani se nikako nisu mogli dogovoriti s nadbiskupom Perottijem oko spora pa je u

Rim poslan izaslanik Nikola Pavov Gundulić kako bi objasnio papi cijeli slučaj i zatražio

njegovu intervenciju. To nije bio lagan zadatak, Dubrovačka Republika imala je ondje čitav

niz neprijatelja, a u cijeli slučaj umiješao se i mletački ambasador. Ipak, nakon nekoliko

mjeseci Nikola Gundulić uspijeva od pape dobiti dopuštenje da se optuženik prepušta

5 Muselim – u doba osmanske uprave isprva zamjenik vezira, odnosno njegov povjerenik u nekom većem gradu. Poslije označava i predstojnika nekoga područja (okruga, kotara) (Proleksis: s. v. muselim).

6

državnom sudu, no ne kao što bi bilo po volji dubrovačke vlasti, zbog toga što je uvrijedio

državnu vlast i izdao domovinu, nego kao običan ubojica (ibid. 217–218). Kabužić je 23.

lipnja 1663. osuđen na doživotni zatvor. Postojala je mogućnost pomilovanja, ali ono mu se

moglo izglasati samo sa 7/8 vijećničkih glasova. Prijetila mu je i smrtna kazna u slučaju

bijega, kao i njegovim eventualnim pomagačima (Vekarić 2013: 249).

Cijeli slučaj Marojice Kabužića bio je još složeniji jer je na njegovoj strani bio i veliki

broj rodbine i prijatelja koji su se svim snagama borili za njegovo oslobođenje. Nisu odustali

ni nakon što je osuđen. Kako bi skrenuo pažnju na Kabužića, Vladislav Menčetić piše Knjigu

Marojice Kaboge kao tobožnju Kabužićevu poslanicu prijatelju Nikoli Rastiću (Restiću).

2.3. Vladislav Menčetić

Vladislav Menčetić je rođen 27. listopada 1617. godine u Dubrovniku u jednoj od

najstarijih i najuglednijih dubrovačkih plemićkih obitelji (Vekarić 2014: 249). Pretpostavlja se

da se školovao u dubrovačkoj gimnaziji do dvadesete godine, nakon čega je 1637. stupio u

Veliko vijeće i počeo obavljati razne administrativne poslove u državnoj službi Dubrovačke

Republike. U svojoj karijeri, između ostalog, radio je kao odvjetnik, procjenitelj, državni

blagajnik... Nije poznato zbog čega nije nastavio studij u Italiji ili otišao na trgovački brod

kao što su običavali pripadnici imućnijih plemićkih obitelji, ali moguće je da njegova obitelj

nije imala dovoljno novaca (Radulović-Stipčević 1973: 34–36).

Zbog promjena koje su nastale uslijed Kandijskog rata dubrovačka sela gotovo

svakodnevno trpe uznemiravanja i pljačke. Na teritoriju Dubrovačke Republike zbog toga se

vodi posebna briga o utvrdama, Stonu na zapadu i Sokolu na istoku. U njima je Republika

držala najmanje pedeset najamnih vojnika na čijem je čelu bio zapovjednik. Osim Stona i

Sokola postajala su i manja vojna utvrđenja. Zapovjednici utvrda birali su se među vlastelom,

a Menčetić je za vojnog zapovjednika izabran više puta u razdoblju između 1650. do 1660.

Pritom nastavlja obavljati svoje druge službe u gradu. Vjeruje se da vojne dužnosti nisu bile

omiljene među dubrovačkim plemićima jer su ih odvajale od obitelji i sigurnosti gradskog

života, a ponekad su bile vrlo teške i odgovorne, čak i opasne. Dubrovački plemići koji bi

odbili preuzeti dodijeljenu službu bili su kažnjavani. Krajem 1650. Menčetić je bio upućen u

poslanstvo generalnom providuru u Dalmaciju. Taj zadatak Menčetić nije želio izvršiti i zbog

toga moli Vijeće da ga oslobode. Molba mu nije uvažena, ali on i dalje nije želio u izaslanstvo

pa je za kaznu protjeran na mjesec dana u Ston. Poslije su ovakvi prijestupi bili strože

kažnjavani, zatvorskom kaznom u trajanju od šest mjeseci i novčanom globom u iznosu od

200 dukata (ibid. 42–43).

7

Vojnu službu Vladislava Menčetića možda je najviše obilježio prolazak Sejdi Ahmed

paše kroz dubrovački teritorij. U to vrijeme, 1647. godine, Menčetić je na čelu jedne manje

utvrde u Konavlima (ibid. 51). Iz Menčetićeve biografije posebno je važno istaknuti 1658.

godinu kada je izabran za vicekneza u Konavlima, gdje je zadužen za tvrđavu Sokol. Iz tih

dana vjerojatno potječe njegovo prijateljstvo s Marojicom Kabogom. Iako se ne zna koliko je

ostao na toj vojnoj dužnosti, poznato je da se tamo nalazi u listopadu 1658. zajedno s

Kabužićem i Nikolom Pucićem (ibid. 42–52).

Nisu poznati detalji njihova odnosa, ali prema svemu sudeći bili su bliski prijatelji.

Pripadali su istom staležu, Kabužić, kao i Menčetić, također potječe iz poznate plemićke

obitelji. Zapisi kriminalnog suda puni su svakodnevnih izgreda i ispada mlade dubrovačke

vlastele. Za razliku od svog prijatelja Kabužića Menčetić se nije ničim isticao u svojim

mladenačkim danima, u zapisima kriminalnog suda zabilježen je tek jednom, kao svjedok

jedne kockarske igre (ibid. 39).

Točna godina nastanka poslanice nije poznata, ali mogla je nastati u razdoblju od 1662.

kada je Kaboga utamničen do lipnja 1666. godine kada Menčetić umire u Dubrovniku od

groznice koja je te godine harala gradom (ibid. 56–57).

Osim Knjige Marojice Kaboge Menčetićev opus sastoji se od spjeva Trublja slovinska,

jedinog djela koje je tiskano za njegova života, 1665. godine u Anconi, idile Tužba Radmilova

cijeć Zorke Vile, komične poeme Radonja, izgubljene drame Justina mučenica te četiri

ljubavne pjesme.

8

3. O rukopisima

Kako je već spomenuto, djelo Knjiga Marojice Kaboge Vladislava Menčetića ostalo je u

rukopisu sve do XX. stoljeća, kada ga je 1953. u Beogradu objavio srpski književni

povjesničar Dragoljub Pavlović u svom izboru Dubrovačkih poema. Prema Radulović-

Stipčević, Pavlović je za priređivanje tog jedinog tiskanog izdanja djela koristio rukopis br.

112 iz Znanstvene knjižnice u Dubrovniku, koji je najvjerojatnije nastao u drugoj polovici

XIX. stoljeća. Stranice rukopisa nisu numerirane, a tekst Knjige Marojice Kaboge nalazi se na

posljednjih deset stranica. Poznat je i jedan od autora prijepisa, don Luka Pavlović (1821–

1887), dubrovački svećenik koji se tijekom XIX. stoljeća istaknuo spašavanjem ugrožene

dubrovačke književne baštine (Mihanović-Salopek, Lupis 2010: 234). Njegovom rukom

ispisano je posljednjih sedam stranica (Radulović-Stipčević 1973: 175).

Osim rukopisa br. 112 iz Znanstvene knjižnice u Dubrovniku dosad su nam poznata i

dva starija prijepisa Menčetićeve poslanice. Kao osnova tekstološkog priređivanja djela za

ovaj diplomski rad korišten je rukopis Ib5 iz arhiva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

u Zagrebu. Poznat je i njegov prepisivač, Ivan Ksaver Altesti (1727–1816), Dubrovčanin koji

je najveći dio života posvetio sakupljanju i prepisivanju djelâ dubrovačkih starih i suvremenih

pisaca (ibid.; Beritić 1983).

Drugi stariji sačuvani rukopis koji sadrži Knjigu Marojice Kaboge također je iz

Znanstvene knjižnice u Dubrovniku. Riječ je o rukopisu br. 908. Njegovu transkripciju za

potrebe ovog rada ljubazno je ustupio profesor Milovan Tatarin. Radulović-Stipčević za ovaj

rukopis navodi da nije poznat njegov priređivač ni vrijeme nastanka (ibid.).

9

4. Tekstološki uvod

U ovom radu kao temeljni rukopis za priređivanje Knjige Marojice Kaboge izabran je

Altestijev prijepis koji se čuva u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnost u Zagrebu

pod signaturom Ib5. U kritičkom aparatu označavamo ga slovom A. Radu je priložena prva

stranica rukopisa [Prilog]. Navedenim prijepisom prilikom citiranja služi se i Svetlana

Radulović-Stipčević u svojoj monografiji, pri čemu za kriterij uzima starost rukopisa, logiku

pjesničkog kazivanja, ljepotu rečenice i pravilnost stiha (Radulović-Stipčević 1973: 175–176).

Rukopis A uspoređen je s prijepisima iz Znanstvene knjižnice u Dubrovniku. U

kritičkom aparatu rukopis koji se čuva pod signaturom br. 908 označen je slovom Z, a rukopis

pod signaturom br. 112 označen je slovom P. U bilješkama se donose njihove razlike.

Rukopisi A i Z dosta su slični, ali prema nekim karakteristikama, kao što su neprovođenje

tercijarne jotacije, pisanje oblika glagola htjeti s h umjesto s k, zaključeno je da je rukopis A

stariji, cjelovitiji i najprikladniji za priređivanje. Rukopis P, prema kojem je Pavlović priredio

dosad jedino tiskano izdanje, možda je nastao prijepisom rukopisa A ili njegovih varijanti.

Budući da je sličniji rukopisu A nego rukopisu Z u radu se koristi kao kontrolna varijanta

rukopisa A.

Prepisivač rukopisa A upotrebljava starije oblike sa dj, tj, primjerice došastje. Nije

provedena tercijarna jotacija (spovidjeti, vidjet). Prisutne su dublete ko i tko. Često su prisutni

stegnuti oblici. Oblici glagola htjeti pišu se s h, ne zamjenjuju se s k.

Rukopis A prenesen je u latiničnu grafiju sa suvremenom interpunkcijom, bez

zadiranja u jezik. Skraćena mjesta u tekstu razriješena su u oblim zagradama. U rukopisu su u

većem broju prisutne geminate, odnosno udvojeni suglasnici (litta, tminne, raddo), koje u

priređenom tekstu nisu posebno označavane. Suglasnici lj i nj bilježe se grafemima ļ i ń. U

tekstu se umeće međusamoglasničko j. Slogotvorno r, bilježeno kao ar, transkribira se kao r.

Tekstu su priloženi kritički aparat i rječnik. Fonemi su u rukopisu bilježeni na sljedeći način:

c = z (sunze, mjesez)

č = c (ces, pucine), cj (suncjan, cjass)

ć = ch (suproch, nesrechi), chj (opchjeni, srechje)

đ = gh (svegh), ghj (hughje, poraghja)

g = gh (ghdi, tughe), g (i∫gubih, gleda)

10

i = i (skrovita, siva), j (pogubj, umorj), ij (tamnij, obratijo)

k = k (mrak, ukopan), c (Caboga)

lj = gl (bole∫cglive), glj (nesmigljena, gljuti)

nj = gn (sumgnu, predgne)

š = sc (pischem, branisc), scj (svarscjujem)

z = s (prijasni), ∫ (∫rak, obra∫a)

ž = ∫c (∫civota, u∫civa), ∫cj (podlo∫cjan)

11

5. Knjiga gospodina Maroja Caboga – tekst pjesme s kritičkim aparatom i

rječnikom

Kńiga Gosp(odin)a Maroja Caboga

zatvorena u tamnoj tamnici

pisana Gosp(odin)u Niku Bergiru Resti

složena u pjesan

po Gosp(odin)u Vlađu Jera Menze

Iz ponora svim skrovita

vječna tamnos gdi pribiva,

gdi mrak s noćim po sva lita

tamni, a sunčan zrak ne siva,

duh moj piše al mâ sjena, 5

ne znam, er živ kô bit mogu

odi ukopan prije vremena

suproć pravdi i razlogu.

Pišem istom mojom krvi

kâ obilno moga iz tijela 10

s gorke muke znojom vrvi

s prsi, obraza, glave i čela.

Da mi narav sej načine

ne sla za moć tuge izrijet,

silovan bih bio sred tmine 15

mrijet mučeći, mučeć umrijet.

Oštra pravdo nesmiļena

što me u grobu živa hraniš,

a od života da stvar nijedna

sa mnom nije pak mi braniš?! 20

12

Svak ko žive dar općeni,

kî mu narav i Bog dava,

rado uživa, samo meni

grabi silnos svim neprava.

Sve raskoše, dike i gizde 25

kê ti, Bože, stvorio jesi

sunce, mjesec, jasne zvizde,

nebo i što ê pod nebesi.

Sve izgubih s mê nesreće,

nu mû stavnos to ne smeta 30

pokli obļubih ovo i veće

za te trpjet sva mâ ljeta.

Nu, jaoh, ne moć vijek nazreti

koga srce tolik ļubi,

to mi svak' čas čini mrijeti, 35

to me umori, to pogubi!

Mâ je tuga svakolika

što mi svijetli nadaleče

zrak milosti moga Nika

odkle dobro sve mê istječe. 40

Tvîjem došastjem rasvanuti

mê bi mogo sve mrkline

i utažit moj jad ļuti

kî sred ove trpim tmine.

Nu sad pokli čes nam brani 45

moju ispunit i tvû žeļu,

moj srčani, moj uzdani,

moj najdraži prijateļu,

13

daj za milos, čuj kô sada

i u kîjem mislim trajem vrime, 50

što me raduje, što mi je od jada,

što me tješi, što mori me.

Tkogodi će sumńu imati

da odi živem sveđ u vaju

er ne mogu uživati 55

što ini ļudi uživaju.

Kô da čestit rijet se može

tko svijet gleda, a ne oni

kî obra ļubit tebe, Bože,

a himbeni svijet odgoni, 60

kô u trudne dni sadańe,

kad svijet gine, svijet uživa,

kad dohodi svijet na manje

s mnoštvom teškijeh suprotiva.

Da daj odi ja stojeći 65

hvalu mogu dat Višńemu

er u gorkoj môj nesreći

ne nadam se zlu većemu.

Gdi oni ļudi svi od svita

čeznu, trepte i predaju, 70

mreći u sumńi čim svâ lita

za zlom huđe zlo čekaju.

Ko himbeno more brodi

taštijeh želja svijeta ovega

podložan je svakoj zgodi, 75

pozna, vidi, kuša svega.

14

Išti, izmišļa sve načine

za uteći zgodu hudu,

skri se morske sred pučine,

bježi kud hoć, sve ê zaludu. 80

Razum, krepos i hitrina,

jakos, pamet, znańe, snaga,

sve je ništa, sve ê taština,

nijedno djelo ne pomaga.

Svačije zgode, sreće i zledi, 85

što bi, što jes, što ima biti,

prije početka svijeta odredi

Bog neumrli, vjekoviti.

Tim sam svako zlo obiko,

bit će ono što Bog hoće, 90

moj Bergire, druže Niko,

što ima biti zaisto do' će.

Za ljepotom vil ļubjene

veće misli mê ne hrle,

kreposti su sve ļuvene 95

u mom tijelu davno umrle.

Predńe tašte mê zabave

naprijed tjerat već ne hajem,

kê čim hulim kô neprave

bez ńih zaman sad ostajem. 100

Ni već marim u ovem grobu

mlados da imam mû provesti,

tko zna udesa hudu zlobu

da promijenim s boļom česti.

15

Bog je dobar, lasno ê ńemu 105

ļuska srca pritvoriti,

on kô čudan može u svemu

dobro iz zla izvaditi,

na oni način kô u čas jedan

može mene poraziti, 110

tko zna da isti bude vrijedan

opet me od zla izbaviti.

Ako on je sad Bog isti

kî Suzanu jur ńekada

oslobodi i očisti 115

zlijeh staraca teške obade,

ako ista moć je htjela

cjeća suda prem neprava

sloboditi Danijela

od čeļusti strašnijeh lava, 120

i ako izvadi davnijeh ljeta

iz peći ogńa goruštoga

babilonska tri djeteta

vlas Višńega neumrloga,

ufam milos bit će obilna 125

i vrh mene još grešnika

i nepravda da ima silna

pasti istoga vrh silnika.

Moji protivni neka na me

sva zla budu izmišļati, 130

neka izdubu nove jame

za u dubļe me ukopati,

16

neka odluče da nikada

ne ufam vidjet zrak sunčani,

kad hoće ino kî sve vlada 135

odluke su ńih zamani.

Minut će oni i ńih zloba

zajedno š ńima ima proći,

višńa odluka nijedno u doba

vîk na mańe neće doći. 140

Dopusti' će Bog mogući,

ko me vrijeđa proć razlogu,

da zlo nađe u svôj kući

kê mu podat ja ne mogu.

Dosta rekoh, ne naprijeda, 145

ti znaš izrijet što bih mogo,

a gdi mnogo jes besjeda

malokrat je stvora mnogo.

Ti znaš i znaš vele boļe,

neg ti mogu ja izrijeti, 150

sve mê tuge i nevoļe

kê ti ne umijem spovidjeti.

Svaka rana svoj lijek ima

u kameńu, riječi i travi,

po kameńu i riječima 155

vîk mâ rana ne ozdravi.

Liječno biļe za me plodi

zemļa drazijeh prijateļa,

u ńih lijek se moj nahodi,

lijek je od moga dobra žeļa. 160

17

Jaoh! Što velim? Sad neplodna

ne porađa stvari ine

izvan voća neugodna

zlobe i od zlobe sve načine.

Ńeko u vrijeme kad cvjetaše 165

cvijet veseli mê mladosti,

od prijazni dub rađaše

voće puno čestitosti.

Bez uresa svenut sada

u trn se oštri obratio, 170

prijateļsko mu listje opada,

svak ga je u zlu ostavio,

Pače gńevan svak sad teče

i u zloj misli na zlo hlepi,

stabar zgrađen da posiječe, 175

da mu žile iskorijepi.

Ova izdajstva, krivbe ovake,

kô na sebi zemļa uzdrži

i podhibne ļudi ovake

ogań s neba kô ne sprži? 180

Slaba svijesti mâ zamjeri

odsad tužne misli tvoje

i u krepkoj reci vjeri:

„Zgar Višńega htjeńe ovo je“,

pače u mislijeh prem smiona 185

s Božijem htjeńem ne razloži,

neg' snižena i priklona

tuge primi kô dar Boži.

18

Bog pedepše koga ļubi,

i kô zlato kad se slije 190

u ogńu, cijenu svû ne gubi

neg ishodi izvrsnije,

tako i naše suprotive,

s nebi za grijeh kê dohode,

zasve da su boležļive, 195

veću Božju milos plode.

Drugo rijet mi ne ostaje

već svršujem i opeta

povraćam se na mê vaje

i na boles kâ me smeta. 200

Neka sreća kolo vrti,

sad zlo, dobro sad noseći,

ja ću biti sveđ do smrti

tvoj prijateļ svak čas veći.

Mao ostatak, ali vrijedan 205

prijateļa sad nahodim,

kîjeh čim za sto vaļa jedan,

predńi u ńima broj nadhodim.

Tim nasljeduj s tvôm ļubavi

kâ me učini vječnijem robom 210

i na pamet dobro stavi

da što živem, živ sam tobom.

19

Kritički aparat

Naslov pjesme: Kńiga G. Maroja Kaboga zatvorena u tamnoj tamnici pisana G. Niku Bergiru

Resti a složena u pjesan po Vlađu Jera Minčetića P, KŃIGA G(OSPODINA) MAROJA DI

CABOGA, ZATVORENA U TAJNOJ TAMNICI, PISANA P. NIKU BERGIRU Z

1 skrovita: strahovita P

2 tamnos gdi: tamnost gdje P

7 odi: ovdi Z; vremena: bremena Z

14 tuge: tugu Z

24 silnos: silnost P

26 kê: kî Z

27 zvizde: i zvizde P

28 ê pod: (j)e pod P, jes pod Z

33 vijek: vik Z, P

41 tvijem: tvojijem Z

50 vrime: brijeme Z, vrijeme P

53 tkogodi: i kogodi P

54 odi: ovdi P

57 kô: tko Z, P

61 kô: tko Z

65 da, daj: daj, daj Z; odi: ovdi P

73 ko: tko Z, P

74 taštijeh: teškijeh A, P

80 sve ê zaludu: je zaludu P, Z

83 sve je ništa, sve ê taština [sveje niscta: sveê tasctina]: sve je ništa, sve taština P, Z

85 zledi: zlijedi Z

90 bit će: bi' će Z

103 tko: ko Z

105 lasno ê: lasno 'e P, Z

109 u čas: čas Z

111 tko: ko Z

113 ako: ali A, P

20

114 nekada: nekade Z

116 staraca: staracah P

117 htjela: ktjela Z

125 bit će: bi' će Z; ufam: uhvam P

133 nikada: ni tada P

134 ufam: uhvam P; vidjet: viđet Z

137 minut će: minu' će Z

141 dopusti' će: dopustitće A, dopustit će P

142 razlogu: razloga Z

144 kê: kî Z

150 neg: nek Z

152 spovidjeti: spoviđeti Z

165 vrijeme: brijeme Z

166 veseli: vesele Z

169 sada: sade Z

171 opada: opade Z

172 je: 'e P

173 pače: paček Z, P

175 zgrađen: zgađen P

177 ovake: ove P

179 podhibne: podhione Z, pod himbe P; ovake: opake Z

180 kô: što Z

184 htjeńe: ktjeńe Z

186 s Božijem: Božijem P; htjeńem: ktjeńem Z

194 grijeh: grijehe Z

207 sto: to P

208 nadhodim: nahodim P

212 tobom: s tobom P

21

Rječnik

cjeć, zbog, radi

čes, sudbina, udes

čestit, sretan, slavan

čim, kad

daj, bar

došastje, dolazak

dub, stablo, hrast

er, jer

gizda, kićenje, ukrašavanje

gdi, gdje

himba, podmuklost, podlost

himbeni, podmukli, podli

hitrina, vještina, lukavost

hlepiti, žudjeti

hud, zao, loš

huđi, gori

hraniti, čuvati

ini, ino, drugi, drugo

ishoditi, izaći

iskati, tražiti, pitati

iskorijepiti, uništiti, iskorijeniti

izvan, osim

jur, već

kî, kê, kâ, koji, koje, koja

kijem, kojim

krivba, krivica

ko, tko

kô, kada, pošto, kako

kijeh, kîjem, kojih, kojim

lasan, lak

ljuveni, ljubavni

mâ, mê, mû, moja, moje, moju

22

mao, malen

malokrat, malo puta, rijetko

mučati, šutjeti

nadaleče, nadaleko

neprav, nepravedan

obada, kleveta, lažna optužba

obiknuti (na što), priviknuti se, naviknuti se

obrati, izabrati, odabrati, odlučiti

obratiti, okrenuti

odi, ovdje

općeni, zajednički

pače, dapače, štoviše

pak, pak, opet, poslije

pedepsati, kazniti

podhiban, nevjeran, himben

pokli, pošto, jer, budući da

predati, bojati se, drhtati

prem, upravo

prednji, prijašnji

priklon, ponizan

proć, protiv

rijeti, reći

razlog, razbor, pamet

sej, te

silovan, prisiljen

spovidjeti, pripovjediti, opisati

stavnos, stalnost

stabar, stablo

sud, sud, suđenje

suproć, protiv, nasuprot

suprotiva, nesreća, nevolja

svâ, svoja

svak, svatko

sveđ, neprekidno, stalno

23

svim, sasvim

š, s, zbog

tim, zato, stoga

tvijem, tvojim

trepjeti, titrati

ufati se, nadati se

trudni, mučni

tvôm, tvojom

vaj, jad, nesreća

veće, više

vele, mnogo, puno

vijek, vîk, uvijek, uz negaciju: nikad

vrh, na

vrvjeti, dolaziti bez zadržavanja, ravnomjerno nadirati, provaljivati

zaman(i), uzalud

zasve da, iako, premda

zašto, jer

zgar, odozgo

zled, zlo, nevolja

24

6. Analiza djela

6.1. Knjiga Marojice Kaboge u okviru žanra

Iz naslova djela možemo razaznati da je Knjiga Marojice Kaboge spjev poslaničkog

karaktera. Poslanica ili epistola, u izvorima još poznata kao list ili knjiga, književna je vrsta u

stihu ili prozi, upućena određenoj osobi, najčešće suvremenicima i prijateljima, ali i

uglednicima, vladarima, fiktivnim osobama te pokojnicima. Pjesnička poslanica, osobito

pohvalnica, razvila se već u rimsko doba, za vrijeme Augustove vladavine, a kao književna

vrsta opstala je sve do romantizma. Humanistička i renesansna poslanica izdvaja se iz

cjelokupnog epistolografskog žanra po svojemu razmjerno opsežnu i raznoliku korpusu i

književnopovijesnoj važnosti. U doba renesanse epistolografija je imala značenje današnje

esejistike (Fališevac 2005: 100, Rogić Musa 2011: 422).

Poslanica je normirana na retoričkoj i kompozicijskoj razini, ali ne i na sadržajnoj. Ipak,

možemo primijetiti da je prozna poslanica češće rezervirana za sadržaje od općeg, društvenog,

društvenopolitičkog ili povijesnog značenja i normiranija na retoričkoj razini. S druge strane,

stihovana poslanica češće je privatnog karaktera, posvećena intimnijim temama, a od općih

najčešće pitanjima umjetnosti i književnosti. U takvoj poslanici prevladavaju autobiografski i

biografski sadržaji, a ima i mnogo slobodniji oblik od prozne, posebno od humanističkih i

renesansnih vremena (Fališevac 2005: 100–103).

Radulović-Stipčević ističe kako je dubrovačka poezija Menčetićeva vremena i onog koje

mu je prethodilo obilovala poslanicama. Navodi kako su dubrovačke poslanice, za razliku od

sličnih književnih tvorevina u Italiji, imale skoro isključivo okvire svakodnevnice, privatno-

lokalni karakter, bez težnje da se uzdignu od općih tema i zaključaka (Radulović-Stipčević

1973: 176). Stoga ne treba čuditi što Vladislav Menčetić piše djelo u obliku poslanice, taj

oblik „omogućavao mu je da svom kazivanju da maksimalno subjektivni ton i tako pojača

njegovu ubedljivost i sugestivnost“ (ibid.: 189).

Nepoznato je točno vrijeme nastanka poslanice, već smo spomenuli da je vjerojatno

nastala u razdoblju od 1662. do 1666. Također nije sasvim jasno ni kako je Menčetić došao na

ideju da napiše djelo u ovom obliku, u ime svog prijatelja Kabužića. Prema Radulović-

Stipčević moguće je da se vremenom smanjio interes za Marojičinu sudbinu jer su ljudi skloni

zaboravljanju te da je poslanica nastala da javnost opomene na nesretnog i zaboravljenog

zatočenika. Ona nije upućena samo Rastiću već se obraćala i svim ostalim prijateljima koji su

25

voljni pomoći i od kojih se pomoć očekivala (ibid.: 182). Zanimljivo je mišljenje Dragoljuba

Pavlovića koji smatra da je nastala u trenutku kada je Kabužić podnosio molbu za

pomilovanje, iako navodi razdoblje kada nikako nije mogla nastati, krajem 1666. ili početkom

1667. jer je Menčetić bio mrtav u lipnju 1666. (Pavlović 1953: 138).

Što se tiče uzora, Radulović-Stipčević navodi mogućnost da se Menčetić inspirirao

talijanskim pjesnicima. Pjesnici Giambattista Marino (1569–1625), Gabriello Chiabrera

(1552–1638) te pjesnik i diplomat Fulvio Testi (1593–1646) pisali su slične poslanice iz

zatvora. Marino je često završavao u zatvoru, a poznato je da ga je Menčetić čitao i prevodio;

Plač Radmilov zapravo je slobodni prepjev prve polovine spjeva Sospiri d'Ergasto. Ipak,

Radulović-Stipčević nije uspjela utvrditi predložak za Knjigu Marojice Kaboge u tim djelima

(Radulović-Stipčević 1973: 189).

Međutim, talijanski pjesnici nisu jedini koji su pisali poslanice iz zatvora. Dubrovački

renesansni književnik Nikola Nalješković (oko 1505–1587) u dva navrata završava u zatvoru,

prvi put zbog dugova, a drugi put zbog nerazjašnjenog incidenta na karnevalu (Kapetanović

2005: VIII–IX). U Nalješkovićevom opusu ostalo je sačuvano 37 stihovanih poslanica. Može

se zaključiti da su neke napisane u zatočeništvu, primjerice u poslanici posvećenoj pjesniku

Mavru Vetranoviću (1482–1576) (poslanica br. 4) nakon pohvala pjesniku Nalješković se tuži

na nesretnu sudbinu, prijatelje i rođake koji su ga zaboravili te ga moli da mu ne uskrati

razgovor. Kao i Menčetić uspoređuje tamnicu s grobom za žive: „Ovo ti iz groba tamnoga lis

piše / oni ki za roba dava t' se i niže.“ Sličnu usporedbu nalazimo i u poslanici upućenoj Ocu

ministru fra Bjažu Cinculoviću (poslanica br. 8). Nalješković spominje slobodu kao najdražu

čovjeku, a poslanicu završava sljedećim stihovima: „Ovo ti lis piše oni tvoj tužni rob / koga ti

staviše živa u tamni grob.“ Ocu fra Honoriju Salamunoviću (poslanica br. 5) poslanica je u

kojoj se pjesnik žali fratru na svoju tešku sudbinu. Kazivač žali što ne može pohoditi fratrove

službe i tuži se da sjedi na mjestu noć i dan, tako da je vjerojatno također upućena iz zatvora.

Književna povjesničarka Dunja Fališevac kao posebno upečatljivu izdvaja pjesnikovu

usporedbu vlastite nevolje s crvom koji dan i noć nagriza drvo (pjesnika): „jere me sve krize

kakono kad jedan / crv u dub zalize gristi ga noć i dan“. Prema Fališevac ta usporedba „osim

povremene začuđujuće naturalističnosti, izaziva u recipijenta dojam istinitosti i

autobiografičnosti“ (Fališevac 2005: 110).

Sličnosti koje možemo zamijetiti kod Menčetića i Nalješkovića, usporedba tamnice s

grobom za žive i tuženje na obitelj i prijatelje, nisu iznenađujuće s obzirom na to da se radi o

zatvorskim poslanicama. Međutim, možda je najvažnija zajednička poveznica između

Nalješkovićevih poslanica i Menčetićeve poslanice oslanjanje na podršku bliskih prijatelja u

26

teškim trenutcima. Stoga ne možemo isključiti mogućnost da je Kabužić Menčetiću poslao

pismo iz zatvora s molbom da se ovaj zauzme za njega i uputi je Nikoli Rastiću i drugim

prijateljima da ga se i oni prisjete i pomognu mu u trenutku kada je pisao molbu za

pomilovanje. U prilog tezi da je postojalo Kabužićevo pismo koje je Menčetić prepjevao

govori i sam naslov djela koji je prisutan u rukopisima A i P. U njemu stoji da je Knjiga

Kabužićeva, a da je „složena u pjesan“ po Menčetiću. Osim toga, Menčetić je obavljao

mnogobrojne administrativne poslove u Republici pa je možda i svojim iskustvom mogao

pomoći Kabužiću u sastavljanju molbe.

6.2. Odnos prema baroknoj poetici

Knjiga Marojice Kaboge imala je svoj konkretni cilj, podsjetiti na zatočenika te izazvati

sažaljenje i simpatije javnosti. Međutim, Radulović-Stipčević postavlja pitanje je li ovaj spjev

uspio nadići svoju neposrednu namjenu i ostvariti svoj umjetnički integritet odnosno koliko je

izvan svog povijesnog konteksta značajan kao poetska tvorevina (Radulović-Stipčević 1973:

183). Kako bi se došlo do odgovora, potrebno je usporediti djelo s ostalim stvaralaštvom

razdoblja i utvrditi kako se ono uklapa u baroknu poetiku.

Kao najvažniju odliku baroknog doživljaja svijeta Radulović-Stipčević ističe svijest o

njegovoj sveopćoj prolaznosti i pesimizam kao posljedicu takvog viđenja ovozemaljskog

života. Napominje kako su u dubrovačkoj poeziji XVII. stoljeća ove teme i pesimistička

raspoloženja imali svoje životne i literarne izvore. Vladala je opća nesigurnost, Dubrovnik se

morao boriti više nego ikad da očuva svoj položaj. To je stvorilo uvjete u kojima je na njegov

duhovni život snažno mogla djelovati ideologija katoličke obnove, a to se posebno odnosilo

na njegov književni život (ibid.: 183–184). Kako bi ostvarila svoje ciljeve, crkva je otvarala

škole, organizirala nove crkvene redove, gradila samostane, upućivala misije, priređivala

kazališne predstave, vodeći posebnu brigu o književnosti i jeziku. Ti uvjeti su omogućili da

čak i kad „književna djelatnost nije bila neposredno ovisna o crkvi ni bila u njezinoj

neposrednoj službi“ nosi „snažan pečat osnovne idejne snage svog vremena“ (Bogišić 1967:

9).

U djelu je jasno vidljiv utjecaj katoličke obnove, u tom kontekstu Marojica je prikazan

kao čovjek koji odbacuje svjetovne radosti, pomiren je sa sudbinom koju mu je odredio Bog i

uzda se u Božju pravdu (Radulović-Stipčević 1973: 182). U prvom dijelu spjeva prevladava

pesimistični doživljaj svijeta, Menčetićev Kabužić opisuje svoj položaj, jadikuje, ogorčen je

nepravdom i prevrtljivošću svijeta. Odriče se svjetovnih radosti svoje mladosti i miri se sa

27

svojom sudbinom na koju ne može utjecati i koja je u Božjim rukama. Ipak, jedino od svijeta

što bi ga još moglo razveseliti i ublažiti mu patnju jest posjet prijatelja. Radulović-Stipčević

uočava da pesimistično viđenje svijeta, koje je pjesnik predočio kroz jadikovku zatočenog

Kabužića, ponavlja neke od osnovnih postavki tradicionalnog kršćanskog učenja o svijetu kao

dolini suza u kojoj odjekuje Jobova jadikovka o nepostojanosti dobara i o ništavnosti čovjeka.

Također uočava i poveznicu sa starozavjetnim Propovjednikom, koji je pripisan kralju

Salomonu (ibid.: 185–186). Posebno se ističe citat „Ispraznost nad ispraznošću, veli

Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost“ (Prop 1,2). Ističe i Menčetićevu

sklonost teoriji predestinacije. Vodeći se time, predodređenost čovjekovih postupaka otvara

samo jedan mogući izlaz, spas u askezi u ovozemaljskom životu i ljubav prema Bogu. Lirski

subjekt naviknuo se na svako zlo i prihvaća da je njegova sudbina predodređena (ibid.: 186).

To se možda najbolje vidi u sljedećim stihovima:

Tim sam svako zlo obiko,

bit će ono što Bog hoće,

moj Bergire, druže Niko,

što ima biti zaisto do' će.

(89–92)

Odlaskom u zatvor Menčetićev Kabužić izgubio je mnogo prijatelja i ogorčen je zbog

toga. U stihovima (165–172) koristi se metaforama za prijateljstvo iz biljnog svijeta:

Ńeko u vrijeme kad cvjetaše

cvijet veseli mê mladosti,

od prijazni dub rađaše

voće puno čestitosti.

Bez uresa svenut sada

u trn se oštri obratio,

prijateļsko mu listje opada,

svak ga je u zlu ostavio,

Moguće je da se Menčetić inspirirao djelo dubrovačkog pjesnika Horacija Mažibradića

(1565–1641), Radulović-Stipčević pronalazi sličnu metaforu za prijateljstvo u Mažibradićevoj

nadgrobnici U smrt poštovanoga oca svoga gosp. Maroja Mažibradića (ibid.: 187–188):

Dočim dub zeleni ljeti u dubravi

haran je svom sjeni, dotle ga svak slavi,

a netom sjever zli i zimnja godina

listje mu opoli, nitko ga već ne zna;

tač i ti, moj bore, dočim sjen činjaše,

za tobom, nebore svaki dub bisnjaše;

a sad si usahnul ter čovjek na svijet ni

ki bi se spomenul od tvoje prijazni

28

Iako pesimizam dominira cijelim djelom, u drugom dijelu spjeva ipak se smanjuje.

Zamjenjuje ga pouzdanje u Božju dobrotu i milost prema grešnicima; Bog je svemoguć, on

uzima, ali i daje, kažnjava i nagrađuje. Navode se primjeri iz Biblije koji to dokazuju,

Menčetić se ponovno poslužio starozavjetnim motivima iz Danijela.

Nakon prvog čitanja moglo bi se zaključiti kako je glavni naglasak djela na čovjekovu

pouzdanju u Boga, božansku milost. Međutim, Radulović-Stipčević uočila je kako je sve to

prividno i kako emotivni akcent u spjevu nije na Marojičinoj vezanosti za Boga već na

njegovoj vezanosti za prijatelje odnosno ovozemaljski, prolazni svijet: „Ma kakve im gorke

reči uputio, on se prijatelja ne odriče, kao što se ne odriče ni života.“ Prema njoj poanta

zadnjeg stiha koji glasi: „da što živem, živ sam tobom“ (212) je „u potpunom okretanju

životu, za koji se bori, i čoveku, prijatelju, od koga pomoć očekuje“ (ibid.: 188).

Prema Radulović-Stipčević, takav antitetičan odnos raspoloženja u Menčetićevom

spjevu daje mu karakteristično obilježje i čini ga odrazom postojeće duhovne klime. To

predstavlja jednu od glavnih karakteristika barokne umjetnosti:

Barokna umetnost je upravo izražavala taj neprekidni sukob između neba i zemlje, između

asketizma i ovozemaljskih zadovoljstava, između životne radosti koju je rehabilitovala

renesansa i ideje odricanja koju je proklamovala protureformacija. Ona je, jednom riječju, bila

svest i savest jednog bolnog dualizma koji je razapinjao baroknog čoveka i baroknog umetnika.

(ibid.: 184)

Detaljnijim proučavanjem djela može se uočiti kako se kazivač ne obraća samo

prijateljima, već i neprijateljima:

Moji protivni neka na me

sva zla budu izmišļati,

neka izdubu nove jame,

za u dubļe me ukopati;

(129–132)

neka odluče da nikada

ne ufam vidjet zrak sunčani,

kad hoće ino kî sve vlada

odluke su ńih zamani.

(133–136)

29

Navedeni stihovi idu u prilog tezi da je sastavljanje poslanice vezano uz molbu za

pomilovanje i da se obraća onima koji o njemu odlučuju.6 Podsjetimo, pjesnik je bio osuđen

na doživotni zatvor. U nastojanju da izvuče milost za Marojicu pjesnik se poziva na Božju

pravdu, u skladu s tim odluke ljudi su ništa nasuprot Božjima, Bog je sve odredio. Kako

navodi Radulović-Stipčević, Menčetićeva ideja predestinacije u suprotnosti je s isusovačkom

doktrinom o primordijalnoj važnosti slobodne volje i racionalnog, a ne mističnog asketizma

(ibid: 186). Međutim, čini se da je ta sklonost prividna i da je pjesnik svjestan kako u ovom

slučaju zadnju riječ imaju ljudi koji će donijeti odluku hoće li Kabužić biti pušten.

Pozivanjem na Boga i Božju pravdu poslanica je trebala smekšati ne samo javnost i prijatelje

nego i ljude koji su smatrani protivnicima, odnosno one koji su odlučivali o molbama za

pomilovanje.

Iz literature je poznato da je Kabužić molbu za pomilovanje uputio Senatu u ožujku

1667. (Vekarić 2013: 249). Odluku o pomilovanju trebalo je donijeti Veliko vijeće 6. travnja

iste godine, čitav grad je iščekivao njegovu odluku. „Ali ovo Veliko vijeće ne sastade se

nigda. Malo pred devet sati zanjiha se zemlja. Za samijeh osam sekunda, koliko je, po svoj

prilici, trajao prvi, vertikalni udarac, nestade velikog dijela Dubrovnika“, piše Lujo Vojnović,

a prenosi Samardžić (Samardžić 1983: 231). Veliki potres se dogodio ujutro između 8 i 9 sati

prijepodne. Trajao je kratko, nekoliko sekunda, ali je napravio neprocjenjivu štetu (Foretić

2019: 133). O Kabužićevoj sudbini nakon potresa bit će riječi u idućem poglavlju.

Treba reći nešto i o poziciji poslanice u baroknoj književnosti. Iako poslanice nisu bile

rijetke, poslanički karakter spjeva ipak predstavlja iznimku u onovremenom književnom

stvaralaštvu. Nikica Kolumbić ističe kako barokna stilska formacija ipak nije preuzela sve

žanrovske oblike poznate iz renesansne tradicije te pritom ističe i pjesničku poslanicu kao

nepreuzetu formu. Navodi kako nepreuzete forme nisu odgovarale doživljajnoj sferi baroknog

6 „Činom pomilovanja vlasti je bilo omogućeno iskazivanje milosrđa, te je mogla određene osobe osloboditi

presude. Da bi se izbjegla zloupotreba instituta pomilovanja, te da se ne dovede u pitanje djelotvornost

pravosuđa, vlast je nastojala ograničiti potrebu pomilovanja. Stoga su se molbe za pomilovanje ovjerene od

kancelara, u kojima se navodila presuda i činjenično stanje, najčešće podnosile u uskrsno vrijeme, kad se od

vijećnika očekivala samilost i dobronamjernost. Molbe za pomilovanje nisu bile brojčano ograničene, ali se

zahtijevalo da vijeća koja su odlučivala o molbama (Malo vijeće, Senat, te Veliko vijeće) donesu odluku

znatnom većinom ili čak jednoglasno“ (Krmpotić 2006: 110).

30

stvaraoca, dok preuzete oblike na svoj način prilagođava novom shvaćanju pjesnikova odnosa

prema svijetu (Kolumbić 1991: 42). Međutim, vidjeli smo da je Menčetić u tome uspio.

Kako bi se utvrdilo kako se djelo uklapa u baroknu poetiku, Radulović-Stipčević je

analizirala i Menčetićevu pjesničku tehniku. Stihovanu poslanicu ispjevao je u 212

osmeračkih stihova vezanih ukrštenom rimom, podijeljenih u 53 strofe po 4 stiha. Već na

početku kod Menčetića uočava važnu karakteristiku za baroknu poeziju, a to je vezanost misli

uz sliku, pjesnik je razvio sliku tamnice s dominatnim tamnim tonom. Ona se provlači kroz

cijelu pjesmu i na taj način ostvaren je izvjestan unutrašnji paralelizam i sklad između

duševnog stanja zatočenika i ambijenta, tamnica je „ponor skroviti“, „vječna tamnos“, „mrak

s noćim“. Navodi personifikacije „vječna tamnos pribiva“, „mrak s noćim tamni“ i tautologiju

(„mrak s noćim“) koje imaju karakter emocionalnih figura i služe da pojačaju ekspresivnost

slike. Ističe i kako Menčetić radi suprotno uobičajenom postupku baroknih pjesnika da

apstraktno izražavaju konkretnim, on konkretan pojam zamjenjuje apstraktnim („ponor“,

„tamnos“, „mrak“, „noć“). Izbor riječi („jama“, “grobnica“, „tmina“, „mrak“, „mrklina“) koje

se koriste kao metaforičke zamjene za riječ tamnica ocjenjuje kao nemaštovit (Radulović-

Stipčević 1973: 188–189).

U analizi ističe zanimljivost vezanu za strofu (9–12) u kojoj Kabužić konstatira da

poslanicu piše „istom mojom krvi“. Na prvi pogled uočava da izgleda kao neka barokna

bizzaria. Međutim, postoji velika vjerojatnost da to nije slučaj, jer je pisanje krvlju bila

stvarna praksa zarobljenika, što svjedoče i arhivski dokumenti koje donosi Radovan

Samardžić u članku Pisanje krvlju (Radulović-Stipčević 1973: 190). Osim toga, navodi kako

je motiv pisanja krvlju čest u usmenoj književnosti te kako je uvođenjem tog motiva Menčetić

želio Kabužićevoj sudbini dati „neku epsku, junačku dimenziju“ (Radulović-Stipčević 1973:

190–191).

Navodimo stihove (69–72) iz kojih je vidljiva Menčetićeva pesimistička vizija svijeta.

Gdi oni ļudi svi od svita

čeznu, trepte i predaju,

mreći u sumńi čim svâ lita

za zlom huđe zlo čekaju.

Radulović-Stipčević iz navedene strofe izdvojila je glagole kojima Menčetić

karakterizira ljudsko trajanje: „čeznuti“, „treptati“, „predati“, perifrazu „mrijeti u sumnji“ koja

završava s poliptotonom „za zlom huđe zlo čekaju“ (ibid. 191).

31

Već smo ustanovili da u stihovima vezanim za prijateljstvo Menčetić koristi

metafore iz biljnog svijeta, mladost je za njega „cvijet“, a prijateljstvo „dub“. Sadašnjost i

prošlost su u antitetičkom odnosu, primjerice „veseli cvijet“ postaje „oštri trn“, prijateljsko

lišće otpada (ibid.).

Radulović-Stipčević zamijetila je kako se stilske figure mijenjaju ovisno o

emocionalnom tonu pjesničkog kazivanja; početni dio je općenito intoniran, emocionalni

tonus se podiže kad se zatočenik obraća prijateljima, smiren je u stihovima u kojima se

Kaboga miri sa sudbinom. Primjerice, za obraćanje prijateljima karakteristične su česte

anafore („to mi svak' čas“, „to me umori“...), uzvik („jaoh“), a za mirne trenutke rezervirane

su „mirnije“ stilske figure, sinegdoha „za ljepotom vil ļubjene“ nadovezuje se na apostrofu

Niki Rastiću. Emocionalni tonus penje se i kada počinje njegovo pouzdanje u Božju pravdu,

ističe se primjer u kojem se „barokna potreba za kontrastiranjem pokazuje [...] i u sintaksi“,

uzvik „Jaoh, što velim?“ na početku strofe u kontrastu je s prethodnom strofom, a takva

promjena misli predstavlja tipični barokni postupak, takozvani correctio. Radulović-Stipčević

zaključuje da je Menčetić korektno vladao baroknom pjesničkom tehnikom (ibid.: 191–193).

6.3. Odnos prema stvaralaštvu Ivana Gundulića

Kako bi se moglo donijeti sud o vrijednosti Menčetićeva djela, potrebno je promotriti

kakav je njegov odnos sa stvaralaštvom jednog od najznačajnih pjesnika XVII. stoljeća,

Ivanom Gundulićem (1589–1638). Radulović-Stipčević utvrdila je da u Knjizi Marojice

Kaboge nema neposrednog ugledanja ili pozajmljivanja iz bilo kojeg Gundulićeva djela u

smislu preuzimanja gotovih tema i čitavih strofa. Međutim, ističe kako opći ugođaj

Menčetićeve poeme neodoljivo podsjeća na raspoloženja kojim su prožete Gundulićeve Suze

sina razmetnoga (1622) (ibid.: 193). Ta poznata religiozna poema nastala je na temelju

parabole iz Evanđelja po Luki, a strukturirana je u tri plača, od kojih svaki predstavlja jednu

životnu fazu kroz koju prolazi razmetni sin: sagrješenje, spoznanje i skrušenje. Na kraju djela

razmetni sin potpuno prihvaća Božju milost i predaje mu se. Podudaranje raspoloženja

najuočljivije je u onim dijelovima spjeva u kojima se govori o Bogu, u trenutcima kad se

Menčetićev Kabužić miri sa svojom sudbinom i nade polaže u Božju pravdu. Međutim, dok je

u Suzama predavanje Bogu potpuno, kod Menčetića je samo prividno. Već ranije smo

zaključili da on svoj spas (odnosno Marojičin spas) ipak vidi u čovjeku.

Osim toga, Menčetić od Gundulića preuzima neke teme i ideje te ih realizira na svoj

način. Radulović-Stipčević istaknula je njegove stihove „neka sreće kolo vrti / sad zlo, dobro

32

sad noseći“ samo kao odjek Gundulićeve slike kola sreće. Međutim, kako navodi, Menčetića s

Gundulićem najviše vezuje pjesnički izraz, koji je „sav gundulićevski“. Radulović-Stipčević

kao primjer za usporedbu navodi poetsku sliku iz Suza sina razmetnoga o čovjekovoj nemoći

pred neizbježnom smrti:

Ah, nije život ljudcki drugo,

neg smućeno jedno more,

neg plav jedna, ku udugo

biju vali kako gore;

i sred ovijeh netom tmina

čoek se rodi, mrijet počina.

Bježi kud znaš, što hoć čini;

zapad i istok vas obhodi,

i beskrajnoj po pučini

svijet kružeći Indije brodi;

krij se u jame gorskijeh hridi:

smrt svuda te slidom slidi.

I nije stvari koja može

ubjegnuti togaj suda...

Kod Menčetića (73–80) uočava sličnu sliku, ali oslabljenu, kojom pjesnik ilustrira misao

o čovjekovoj nemoći pred iskušenjima života:

Ko himbeno more brodi

taštijeh želja svijeta ovega

podložan je svakoj zgodi,

pozna, vidi, kuša svega.

Išti, izmišļa sve načine

za uteći zgodu hudu,

skri se morske sred pučine,

bježi kud hoć, sve ê zaludu.

Kako navodi, tu možemo uočiti tipični barokizam, za pjesnika je život „himbeno more taštijeh

želja“, a u narednoj strofi on preneseni dio metafore uzima kao stvarni: „skri se morske sred

pučine / bježi kud hoć, sve zaludu“ (ibid.: 191–194).

Od osobina koje su karakteristične za Gundulićev pjesnički postupak Radulović-

Stipčević je kod Menčetića uočila sklonost aforizmima, digresije biblijskog sadržaja, česte

33

igre riječima, concetta, epitete, nagomilavanje glagola ili imenica, opisno kazivanje te

zvukovne efekte građene na aliteracijama ili dvostrukim aliteracijama i asindetima. Kao

razliku u odnosu na Gundulića ističe rijetko korištenje metafore kod Menčetića, njegove

metafore su nerazvijene te njegovo nemaštovito korištenje antiteze (ibid. 194–195).

Osim sa Suzama sina razmetnoga u Menčetićevom djelu možemo pronaći i odjeke

Gundulićeve pjesme Od veličanstva Božjijeh (1621.) Kako navodi Fališevac, „riječ je

filozofsko-teološkoj refleksivnoj pjesmi koja slijedi tokove srednjovjekovne skolastike, po

kojoj je uzrok svega u Bogu u kojega treba vjerovati jer je on jedina istina“ (Fališevac 1989:

132). Ta pjesma „po svojem je sadržaju i po temi koju opjevava interpretatio christiana

cijelog kozmosa, nebeskih sfera, prirode, ljubavi i ljepote, čovjekova bića, dakle svega onoga

što jest – a jest po Bogu i od Boga“. (ibid.).

Bez uzroka uzrok jedan,

nerazdiono jedinstvo je,

i početak, komu nijedan

jur početak bio je.

Kod Menčetića nalazimo neke odjeke, Bog je odredio sve što je prošlo i sve što dolazi prije

početka svijeta, on je početak prije početka:

Svačije zgode, sreće i zledi,

što bi, što jes, što ima biti,

prije početka svijeta odredi

Bog neumrli, vjekoviti.

(85–88)

Osim toga, Menčetić također slavi Boga kao stvoritelja svega:

Sve raskoše, dike i gizde

kê ti, Bože, stvorio jesi

sunce, mjesec jasne zvizde,

nebo i što ê pod nebesi.

(25–28)

34

Neke primjere možemo pronaći kod više pjesnika, što nam govori o važnosti

Gundulićeva utjecaja, primjerice kod Menčetića nalazimo stihove (81–88) koji govore o

važnosti Boga, njegovom presudnom utjecaju na čovjeka, iako čovjek može biti snažan, pun

znanja i vrlina, ipak je bespomoćan ako je takva Božja volja:

Razum, krepos i hitrina,

jakos, pamet, znanje, snaga

sve je ništa, sve ê taština,

nijedno djelo ne pomaga.

Svačije zgode, sreće i zledi,

što bi, što jes, što ima biti,

prije početka svijeta odredi

Bog neumrli, vjekoviti.

Fališevac je, proučavajući Gundulićevu duhovnu liriku, pronašla sličnu misao u

Gundulićevu Osmanu, primjerice (XX, 377–384):

Viđ, prokleti Mahumete,

ti ki u sablju zakon složi,

da nadhode ljuske svjete

svemogući sudi Božji,

i da umrla pamet mani

odlukam se svojijem krijepi,

jer gdi ne sja zrak sunčani,

i s očim su ljudi slijepi.

Povezuje ju s duhovnom lirikom Dživa Bunića Vučića (1592–1658), u njegovoj pjesmi Bog je

prava istina vidljivo je da „Ni znanje, ni razum, ni vrline ni umijeće nemaju nikakve

vrijednosti ako nisu prosvijetljene od nebeske zgara zrake!“ (Fališevac 1989: 138–139):

Za česa li je iskat tebi

uzrok svemu kad ti nije

poznan Višnji zgara s nebi

svijet uzroka uzrok kî je?

Čemu ti je kripos znati

u kamenju, riječi i travi

kad ne umiješ izvidati

tvoju dušu zle nezdravi?

Umjetonstvo čemu t' li će,

mjere od zemlje i nebesa

kad ti grobu dosta biće

četr lakta za telesa?

Ah, čijem se oholite

ljudcka znanja i mudrosti?

Ime uprav dostojite

prid Višnjime od ludosti!

Vidj'te kô ste zabliještene,

Slijepe, slabe i nejake

ako nijeste prosvjetljene

od nebeske zgara zrake!

(98, 33–52)

35

7. Preokret sudbine Marojice Caboge

7.1. Velika trešnja

Knjiga Marojice Kaboge nije jedino djelo koje je inspirirala snažna ličnost Marojice

Kabužića, koji je u povijesti ostao upamćen kao spasioc Dubrovačke Republike. Njemački

književnik Achim von Arnim (1781–1831) napisao je dramu u tri čina Marino Caboga i

objavio je u zbirci pripovijedaka Landhausleben 1826. godine. Književnik, diplomat i

političar Matija Ban (1818–1903) također je 1880. napisao dramu, tragediju u 5 činova

Marojica Kaboga. Hrvatska književna povjesničarka i književnica Slavica Stojan 2020.

godine izdala je slikovnicu Zgode i nezgode Marojice Caboge. Postavlja se pitanje kako je

Kabužić od zločinca osuđenog na doživotni zatvor postao junak.

Književni povjesničar, komparatist i teatrolog Slobodan Prosperov Novak uočava da je

Vladislav Menčetić u svom djelu na neki način politički vidovit jer je „uvjerljivo intuirao i

najavio“ daljnje događaje (Slobodan Prosperov Novak 2003: 100–101). Događaj koji je

preokrenuo Kabužićevu sudbinu doživotnog zatvora bio je možda i najkritičniji trenutak u

dubrovačkoj povijesti, Veliki potres koji je pogodio grad 1667. U gradu koji je prije potresa

imao 6000 stanovnika poginuo je znatan broj ljudi, procjenjuje se da je riječ o brojci između

2000 i 4000 mrtvih. Prvih dana nakon potresa razrušeni grad nema vlasti koja bi njime

upravljala (Foretić 2019: 133). Dubrovnik i okolica tih se dana nalaze na meti pljačkaša.

Samardžić iznosi podatak da su svi suvremenici čiji su dojmovi zabilježeni smatrali da su

pljačkanja po gradu i selima Republike bila jedan od glavnih razloga što je taj događaj imao

tako katastrofalne posljedice (Samardžić 1983: 244). Kabužić se u trenutku potresa nalazio u

zatvoru, no spasivši se iz ruševina, ne bježi iz grada koji mnogi napuštaju. Odigrao je ključnu

ulogu u obrani od pljačkaša, izabran je kao jedan od šest kapetana koji su bili na čelu 50

vojnika, ali svojom se odlučnošću nametnuo kao stvarni glavni zapovjednik (Foretić 2019:

134). Frano Bobaljević zabilježio je da je narod, gledajući ga kako odlučno zavodi red u

gradu, govorio da je potres Božja kazna zbog toga što su „Maroja iz(v)eli iz crkve“

(Samardžić 1983: 252). Moguće je i da je utjecaj Menčetićeva djela bio toliko velik da je

ljude doveo do tog zaključka.

U daljnjim godinama Kabužić se istaknuo svojom diplomatskom djelatnošću. Već je

spomenuto kako je u XVII. stoljeću upravo diplomacija presudila u opstanku Republike.

36

Kako bi uspješno razriješili sve probleme s kojima su se suočavali, dubrovački diplomati

morali su biti koncentrirani, kako navodi Samardžić:

Njihova diplomatija se pretvara u jedan prenapregnuti um koji najbudnije strepi nad svim što bi

moglo naneti štete Republici i njenoj nezavisnosti.

(ibid.: 13)

Najvažnija je bila dubrovačka diplomacija u Istanbulu koju su predvodili poklisari

harača.7 Osmanistica Vesna Miović tu diplomaciju uspoređuje s mozaikom koji je popunjen s

vješto složenim kamenčićima. Taj mozaik su osim poklisara harača činili i brojni drugi likovi,

podjednako važni bez obzira na diplomatski rang. Uz konzule, dragomane,8 otpravnike

poslova, izvanredne poklisare, na sceni su se prikazivale i neslužbene osobe – dubrovački

pouzdanici, osmanski i drugi strani državljani (Miović 2003: 107).

Poklisare harača kandidirali su i birali senatori Dubrovačke Republike iz redova

punoljetne vlastele, a najčešće su službu obavljala dva plemića. Pravnik i diplomat Svjetlan

Berković navodi osnovne podatke o predaji harača. Ispraćaj poklisara harača uključivao je

posebni ceremonijal. Put do Istanbula najčešće je trajao 30 do 40 dana. Ondje ih je dočekivao

dubrovački konzul, a potom su tražili audijenciju kod velikog vezira, uz obavještavanje

diplomatskog zbora o svom dolasku. Vjerodajnice su predavali sultanu i velikom veziru. Dok

su čekali da veliki vezir ugovori posjet sultanu, posjećivali su druge važnije uglednike,

predajući im darove, uključujući i sultanije. Potom bi ih primio sultan, kojega su pozdravljali

govorom na narodnom jeziku. Pregovori s Turcima nisu bili ni laki ni jednostavni, dubrovački

poklisari često su znali završiti u kućnom pritvoru ili u zatvoru. Dužina boravka u Carigradu

bila je točno određena. Prije povratka poklisari su dobivali reakreditiv (rekredencijal) koji im

je služio kao vrsta diplomatske iskaznice za povratak. Dozvolu povratka morali su dobiti od

dubrovačkog Senata, a prije ulaska u grad Dubrovnik morali su biti u karanteni 30 dana

(Berković 2004: 316). Harač se predavao u mjestu gdje su se nalazili sultan i njegovi ministri,

a najčešće odredište poklisara bio je Istanbul. Međutim, u XVII. stoljeću predaja se često

odvijala na drugim mjestima, obično u Beogradu ili Jedrenu9 (Miović 2003: 49–50).

7 Poklisari harača – od sredine XV. st. do 1804. izabrani patriciji koji su svake godine (od kraja XVII. st. svake

treće godine) nosili tribut (harač) što ga je Dubrovnik plaćao Osmanskomu Carstvu te obavljali najvažnije diplomatske poslove na Porti i na sultanovu dvoru (Hrvatska enciklopedija: s. v. poklisar). 8 Dragomani – prevoditelji za turski jezik. (Miović 2003: 109). 9 Edirne – grad u zapadnoj Turskoj, uz naziv Jedrene u hrvatskom jeziku poznat i kao Drinopolje i Odrin.

(Hrvatska enciklopedija: s. v. Edirne).

37

Marojica Kaboga izabran je na tu funkciju u četiri navrata, 1659. zajedno s Trojanom

Cervom, 1671. i 1677. zajedno s Đurom Bućom te 1687. s Vladislavom Bućom (ibid.: 255–

256). Najvažniju ulogu Kabužić je imao u zadnja dva navrata, 1677. u razrješavanju sukoba s

Kara Mustafa-pašom te 1687. u razrješavanju sumnji oko dubrovačko-austrijskog sporazuma.

7.2. Sukob s Kara Mustafa-pašom

U Osmanskom Carstvu veliki veziri bili su osobe koje su trebale voditi praktičnu

politiku Carstva u skladu sa sultanovim odlukama. Njihova vladavina često je bila

kratkotrajna zbog spletki u haremu i općeg poremećaja u hijerarhiji vlasti. Zbog toga su oni

kad bi se našli na vlasti nastojali što brže steći što veće bogatstvo. U prvoj polovini XVII.

stoljeća izmijenila su se čak 44 velika vezira, a nakon toga su tijekom 20 godina jedan za

drugim vladali Mehmed-paša Ćuprilić (1656–1661) i njegov sin Fazil Ahmet-paša Ćuprilić

(1661–1676 ) (ibid.: 143).

Ćupriliće je naslijedio Kara Mustafa-paša (1676–1683). Njegov dolazak na vlast nije bio

dobra vijest za Dubrovčane jer su se sukobljavali s njim i prije potresa, 1666., još dok je bio

kajmekam10 velikog vezira Fazil Ahmeta-paše Ćuprilića. Do sukoba je došlo zbog prakse

davanja bogatog dara odsutnim velikim vezirima, a manjeg dara kajmekamima. Iako su

tadašnji poklisari Martolica Zamanja i Mato Menčetić upozorili Senat da popusti jer će steći

moćnog neprijatelja, Senat je bio neumoljiv pa je Kara Mustafa dobio uobičajenih 300 talira

umjesto 2000 koje je očekivao. Zbog toga su poklisari Zamanja i Menčetić zatvoreni u

pritvor. Stoga ne čudi da je sljedećih godina bilo problematično naći poklisare. Senat je u

početku nudio stimulativne mjere, ali na kraju je morao ukinuti pravo na odbijanje poslanstva

te su za 1667. godinu neposredno prije potresa kao poklisari imenovani književnici Nikolica

Bunić (1635–1678) i Jaketa Palmotić Dionorić (1623–1680). Oni su se u svojoj misiji nakon

potresa istaknuli diplomatskim vještinama jer su uspjeli odgoditi plaćanje harača i uspješno se

obranili od osmanskih pokušaja da se domognu imovine Dubrovčana preminulih bez

nasljednika. Osim toga uspjeli su i osloboditi prethodne poklisare Zamanju i Menčetića.

Palmotić Dionorić svoju je poklisarsku misiju opisao u djelu Dubrovnik ponovljen (ibid.:

143–149).

Kara Mustafa bio je poznat po svojoj beskrupuloznosti, okrutnosti i pohlepi prije

dolaska na vlast, ali je nakon imenovanja velikim vezirom njegova moć još više ojačala.

10 Kajmekam – u Osmanskome Carstvu zastupnik ili zamjenik najviših osmanskih dostojanstvenika u nekom upravnom području ili na nekoj dužnosti tijekom njihove privremene odsutnosti (Hrvatska enciklopedija: s. v.

kajmakam).

38

Utjecaj koji je Kara Mustafa imao na tadašnjeg sultana bio je vrlo jak. Vladavina Mehmeda

IV. trajala je dugo, od 1648. do 1687., a na prijestolje je stupio kao sedmogodišnje dijete.

Budući da je Kara Mustafa bio sultanov sluga od njegovih najranijih dana, postao je njegova

osoba od povjerenja. Osim toga sultana je više zanimao lov nego državni poslovi, a kao

lokaciju za lov birao je Jedren, u kome je mnogo češće boravio nego u Istanbulu. Zahvaljujući

tome, Kara Mustafa je vodio glavnu riječ (ibid. 142–143).

Sukob s Dubrovčanima rasplamsao se ponovno 1677. Za poklisare harača u skladu s

ozbiljnošću situacije izabrani su Marojica Kabužić i Đuro Buća. Tijekom njihovog poslanstva

opet je postala aktualna stara optužba bosanskih trgovaca iz 1652. koja je tada odbačena.

Njihovu ljubomoru izazivali su visoki prihodi dubrovačke carinarnice za vrijeme Kandijskog

rata te su se tužili da im Dubrovnik naplaćuje neopravdano visoke carine na njihovu robu,

pritom iznoseći netočan podatak o visini naplaćene carine. Iako su optužbe bile neutemeljene,

Kara Mustafa je u njima vidio priliku da napakosti Dubrovčanima te je zatražio odštetu

(Foretić 2019: 152).

Unatoč tome što su optužbe bile neutemeljene i što su Kabužić i Buća sastavili i

podnijeli opširnu pismenu obranu, Kara Mustafa bio je neumoljiv. Zatvorio je granicu i

prijetio Dubrovčanima okupacijom i uništenjem. Poklisari su se zamjerili Senatu jer su u

tekstu obrane nazvali Dubrovčane osmanskim podanicima, a onda ga takvog preveli na turski.

No, to je bio tek početak nevolja. Kabužić i Buća su najprije završili u pritvoru, a kasnije su

prebačeni u zatvor Babadžafer (ibid.: 152). Tako se Marojica Kabužić ponovno našao u

tamnici, gdje je bio zatočen više od godinu dana, točnije 504 dana. No, oni nisu bili jedini

poklisari koje je Kara Mustafa tijekom idućih godina zatvorio, u tamnicu su dospjeli svi osim

posljednjeg poklisara harača Frane Gradića (ibid.: 162).

U jednom trenutku Kara-Mustafa je povećao svoje zahtjeve te ih dao premjestiti u

podrum zatvora, u takozvani zdenac krvi, o čemu svjedoče njihova pisma:

Odvedeni smo doslovno u grobnicu za žive, mračnu, bez tračka svjetlosti, punu mokraće i

izmeta, a nisu nam dali unijeti ni prostirku. Našli smo se među dvanaestoricom razbojnika, koji

su tijekom sljedećih nekoliko dana jedan za drugim skončali na vješalima. Ti su nam se prve

noći smilovali i dali nam svijeću, vrč vode i jednu prostirku punu izmeta i odvratnih životinjica.

Ako uskoro ne otiđemo s ovog neopisivog mjesta, buhe i stjenice će nas sigurno žive izjesti.

(ibid.: 161)

39

Godine 1678. kao poklisar harača poslan je Sekundo Gučetić. On je također dospio u

tamnicu, pridruživši se tako Kabužiću i Bući. Između poslanika je vladala nesloga. U takvim

uvjetima došao je do izražaja i Kabužićev karakter; sukobi su se događali između Kabužića i

Buće, nešto češće između Kabužića i Gučetića, pri čemu se Buća držao na Kabužićevoj strani.

Unatoč njihovim nesuglasicama za vrijeme te trojice poklisara okončan je najteži dio spora,

izboren je ferman o ukidanju trgovačke blokade dubrovačke granice (ibid: 162–166). Njihovo

poslanstvo trajalo je oko 2 godine i 9 mjeseci (ibid.: 237). Budući da poklisar obično nije

mogao biti razriješen prije nego bi se raščistile sve dvojbene pojedinosti u vezi njegova

poslanstva, provedena je istraga u kojoj su iznesene ozbiljne optužbe. Senatori su mogli

zaključiti da je nesloga poklisara djelovala na razvoj pregovora s Kara-Mustafom, ali da su

oni ipak okončali spor. Stoga su naposljetku razriješeni poslanstva. Spor s Kara-Mustafom

stajao je Dubrovčane 71000 talira (uključujući mito), to jest oko dva i pol harača, no to nije

loše s obzirom na to da je ispočetka tražio tridesetak puta više (ibid.: 166–167).

7.3. Razbijanje sumnje oko dubrovačko-austrijskog sporazuma

Dubrovačko-austrijski sporazum sklopljen je nakon što se Velikom turskom (bečkom)

ratu (1683–1699) u želji da proširi posjede u Dalmaciji 1684. priključila i Venecija,

pokrenuvši tako Morejski rat (1684–1699). Zbog toga su se Dubrovčani, računajući na

austrijsku zaštitu u slučaju sukoba s Mlečanima, obvezali na plaćanje tributa Austriji čim

Osmanlije budu uklonjene iz dubrovačkog susjedstva. Riječ je o nastavku plaćanja koje je

bilo obustavljeno 1526. Prvi tribut su platili u tajnosti 1686., a u isto vrijeme nastavili su s

plaćanjem harača Osmanlijama. Kada je početkom 1687. carski rezident upućen u Dubrovnik,

Mlečani i Osmanlije doznali su za sporazum (ibid.: 186).

Budući da su kasnili s haračem, trebalo je hitno imenovati poklisare i poslati ih da

razbiju sumnje oko prirode sporazuma. Pet dana nakon dolaska rezidenta kao poklisar harača

posljednji put izabran je Marojica Kabužić zajedno s Vladislavom Bućom. Odlučeno je da će

predati harač velikom veziru u Beogradu (ibid.: 187).

Ta zadaća nije bila nimalo jednostavna, ali je poklisarima išlo na ruku što je vezir bio

rodom iz Bosne. Sukladno uputama Senata Kabužić je priznao dolazak rezidenta u Dubrovnik

i uvjerio ga kako je to dobra stvar jer kršćani štite Republiku i tako mu indirektno osiguravaju

harač. Osim toga trebalo je opravdati i kašnjenje s plaćanjem harača, kasnili su s plaćanjem

pet mjeseci, te nagovoriti vezira da polovinu prihvati u dubrovačkim dinarićima. Kabužić je

stigao u Beograd bez harača, pokušavajući na taj način izazvati samilost jadajući se kako su

40

Dubrovčani najsiromašniji na svijetu. Drugi poklisar Buća uskoro je donio 6500 ungara, a za

preostalih 6000 protuvrijednost u dubrovačkim dinarićima (ibid.: 187–188).

Dubrovnik je imao vlastiti monetarni sustav, kovao je bakreni i srebrni novac. Vlada je

pazila da njezin kovani novac bude svugdje cijenjen po unutrašnjoj smjesi, pa je dubrovački

Senat 1461. odredio zakonom rad svoje kovnice novca i propisao u kojim omjerima moraju

biti saliveni dragocjeni metali, te kovan srebrni novac (Mitić 2004: 76). Predavanje harača u

dinarićima bilo je problematično ne samo zbog toga jer se u Osmanskom Carstvu željelo

zabraniti kolanje stranog novca nego i jer je dubrovački dinarić u to vrijeme bio lošiji nego

ikad prije, imao je vrlo malo udjela srebra (Miović 2003: 188).

Ipak, veliki vezir bio je naklonjen Kabogi i oni su se uspjeli neslužbeno pogoditi, na

štetu sultana. Kabužić je predložio da sultan ne treba ni znati u kojem je novcu plaćen harač

ako ga vezir uzme i potroši odmah, primjerice za plaće vojsci. Bio je to posljednji uplaćeni

redovni jednogodišnji harač te ujedno i posljednje izaslanstvo Marojice Kabužića (ibid.: 189).

41

8. Zaključak

Knjiga Marojice Kaboge Vladislava Menčetića predstavlja vrijedno i jedinstveno

književno ostvarenje dubrovačke književnosti XVII. stoljeća. To djelo, nastalo u složenim

okolnostima dubrovačke povijesti, posebno je zanimljivo zbog povoda kojim je nastalo i

načina na koji se u njemu spajaju pojedinosti iz stvarnog života i barokna poetika.

U spjevu u početku prevladava pesimistična vizija svijeta koju nadvladava pouzdanje u

Boga i njegovu pravednost i dobrotu. Ipak, to je površinski sloj djela, ustvari se pjesnik

oslanja na čovjeka; sve to je trebalo djelovati na Kabužićeve prijatelje (i neprijatelje) kako bi

ga oslobodili iz zatvora. Takav antitetičan odnos između pesimizma i svojevrsnog vitalizma

karakterističan je za barok. Menčetić djelo piše u formi stihovane poslanice, što donekle

predstavlja iznimku u baroknoj književnost. Utvrđen je mogući razlog za takav odabir; ne

treba isključiti mogućnost da je djelo nastalo na temelju stvarnog pisma u trenutku kad je

Kabužić slao molbu za pomilovanje. Osim toga, u dubrovačkoj književnosti, ponajprije u

prethodnom razdoblju, postojala je tradicija pisanja poslanica. One predstavljaju vrijedan

povijesni izvor jer ponekad sadrže podatke koje nigdje drugdje ne možemo pronaći.

Utvrđeno je da je Menčetićev spjev i izvan svog povijesnog konteksta značajan kao

poetska tvorevina, pjesnik korektno vlada baroknom pjesničkom tehnikom. Utjecaj Ivana

Gundulića na Menčetića je vidljiv, no on ipak ne preuzima gotove teme i čitave strofe.

Najvažnija poveznica je sličan pjesnički izraz. Osim toga, Knjigu Marojice Kaboge možemo

povezati s raspoloženjem koje vlada u Gundulićevoj poemi Suze sina razmetnoga. Što se tiče

Menčetićeva odnosa prema Bogu, on je blizak onovremenim shvaćanjima, a kakva su ta

shvaćanja možda nam najbolje govori Gundulićeva pjesma Od veličanstva Božjijeh, čije

odjeke možemo također pronaći u djelu.

Dio rada koji se dotiče Kabužićeve daljnje sudbine nakon poslanice i Menčetićeve smrti

ukazuje kako je na neki način Menčetić predvidio daljnje događaje. Kabužić se izvukao iz

tamnice i postao junak nakon velikog dubrovačkog potresa 1667. U kolektivnoj svijesti

Dubrovčana ostao je zapamćen kao pozitivna figura jer je pomogao svom gradu i svojim

sugrađanima u teškim trenutcima, a istaknuo se i kao poklisar harača u diplomatskoj borbi za

opstanak Republike. O tome svjedoče i neki književni tekstovi inspirirani njegovim likom i

djelom.

42

9. Prilog

Prva stranica prijepisa Ib5, Arhiv HAZU, Zagreb

43

10. Literatura

Beritić, Nada, „Altesti, Ivan Ksaver“, u: Hrvatski biografski leksikon, 1983.

http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=53078

Berković, Svjetlan, „Glavna obilježja diplomacije Dubrovačke Republike“, u: Dubrovačka

država u međunarodnoj zajednici, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 2004., str. 311–

328.

Dubrovačke poeme, prir. Dragoljub Pavlović. Beograd: Novo pokolenje, 1953.

Kolumbić, Nikica, „Neke osobitosti žanrova hrvatskoga književnog baroka“, u: Književni

barok, ur. Živa Benčić i Dunja Fališevac. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti, 1988., str.

39–51.

Fališevac, Dunja, „Duhovna lirika Ivana Gundulića i Dživa Bunića Vučića“, Umjetnost riječi

XXXIII 2–3, 1989., str. 129–148.

Fališevac, Dunja, „Poslanice Nikole Nalješkovića“, u: Pučka krv, plemstvo duha. Zbornik

radova o Nikoli Nalješkoviću, ur. Davor Dukić. Zagreb: Disput, 2005., str. 99–124.

Foretić, Vinko, Povijest Dubrovnika do 1808. Drugi dio. Od 1526. do 1808., Zagreb: Fortuna,

2019.

Harris Robin, Povijest Dubrovnika, Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga, 2006.

HJP = Hrvatski jezični portal. http://hjp.znanje.hr/ [pregled 20. 10. 2020].

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža,

http://www.enciklopedija.hr/ [pregled 14. 1. 2021].

Krmpotić, Petar, „Kazneni postupak prema srednjovjekovnom statutarnom pravu Dubrovačke

Republike“, Pravnik: časopis za pravna i društvena pitanja, Vol. 40 No. 83, Zagreb: Udruga

Pravnik, 2006.

Jeruzalemska Biblija, ur. A. Rebić, J. Fućak, B. Duda. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2014.

44

Lupis, Vinicije B., Mihanović-Salopek, Hrvojka, Željezni duh: Prinos Jakete Palmotića

Dionorića hrvatskoj književnoj baštini, Dubrovnik: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar –

Područni centar Dubrovnik, 2010.

Miović, Vesna, Dubrovačka diplomacija u Istambulu, Zagreb; Dubrovnik: Hrvatska

akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku, 2003.

Mitić, Ilija, Dubrovačka država u međunarodnoj zajednici, Zagreb: Nakladni zavod Matice

hrvatske, 2004.

Nalješković, Nikola, Djela, prir. Amir Kapetanović. Zagreb: Matica hrvatska, 2005.

Proleksis enciklopedija, online, Leksikografski zavod Miroslav Krleža,

http://proleksis.lzmk.hr/ [pregled 20. 10. 2020].

Prosperov Novak, Slobodan, Povijest hrvatske književnosti: Od Bašćanske ploče do danas,

Zagreb: Golden marketing, 2003.

Radulović-Stipčević, Svetlana, Vladislav Menčetić dubrovački pesnik XVII veka. Život i delo,

Beograd: Institut za književnost i umetnost, 1973.

Rogić Musa, Tea, „Poslanica“, u: Hrvatska književna enciklopedija 3 Ma - R, Glavni urednik:

Visković V. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslava Krleže. 2011., str. 422–423.

Samardžić, Radovan, Veliki vek Dubrovnika, Beograd: Prosveta, 1983. [1962.]

Vekarić, Nenad, Vlastela grada Dubrovnika 4: odabrane biografije (A – D), Zagreb;

Dubrovnik: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti u

Dubrovniku, 2013.

Vekarić, Nenad, Vlastela grada Dubrovnika 5: odabrane biografije (E – Pe), Zagreb;

Dubrovnik: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti u

Dubrovniku, 2014.

Zbornik stihova XVII stoljeća, prir. Rafo Bogišić. Zagreb: Matica hrvatska, Zora, 1967.

[PSHK 10].

45

KNJIGA MAROJICE KABOGE VLADISLAVA MENČETIĆA

Sažetak

U diplomskom radu analizira se djelo poslaničkog karaktera Knjiga Marojice Kaboge (Knjiga

gospodina Maroja Caboga) dubrovačkog pjesnika XVII. stoljeća Vladislava Menčetića

(1617–1666), koje je pjesnik napisao u ime svog prijatelja Marojice Kabužića (1630–1692),

osuđenog na doživotni zatvor zbog ubojstva. Pokušava se utvrditi točan kontekst nastanka

djela, pri čemu se ističe mogućnost da je djelo nastalo na temelju stvarnog pisma u trenutku

kad je Kabužić slao molbu za pomilovanje. Provedena je i stilska i sadržajna analiza kako bi

se otkrilo kako djelo funkcionira u okviru barokne poetike, posebno u odnosu na Ivana

Gundulića, pri čemu je utvrđeno da je Menčetićev spjev i izvan svog povijesnog konteksta

značajan kao poetska tvorevina. Rad sadrži i tekst djela priređen na temelju triju poznatih

rukopisa s priloženim kritičkim aparatom i rječnikom. Poseban dio rada posvećen je

Kabužićevoj biografiji i njegovoj sudbini nakon izlaska iz zatvora.

Ključne riječi: barok, dubrovačka književnost XVII. stoljeća, Marojica Caboga (Kabužić),

stihovana poslanica, Vladislav Menčetić

46

VLADISLAV MENČETIĆ'S KNJIGA MAROJICE KABOGE

Summary

This master's thesis analyses a poem with the characteristics of an epistle (verse epistle) titled

Knjiga Marojice Kaboge (Knjiga gospodina Maroja Caboga) by the XVIIth century Ragusan

poet Vladislav Menčetić (1617–1666), who wrote it on behalf of his friend Marojica Kabužić

(1630–1692), sentenced to life imprisonment for murder. It attempts to establish the exact

context of the creation of the versed epistle, while highlighting the possibility that the poem

was based on the real letter that Kabužić sent for his petition for a pardon. Style and content

analysis was conducted to reveal how the poem functions within the framework of baroque

poets, especially in relation to Ivan Gundulić, and it was determined that this poem is

significant as a poetic creation outside its historical context. The thesis also contains the text

of the poem edited from three known manuscripts attached with the critical apparatus and the

dictionary. A part of the thesis is dedicated to Kabužić's biography and his fate after his

release from prison.

Keywords: baroque, Ragusan literature of the XVII century, Marojica Caboga (Kabužić),

verse epistle, Vladislav Menčetić