2

NAŠA TEMA Otajstvo Velikoga petka

2

S

PNAŠA TEMA

PNAŠA TEMA

Struktura slavlja Uskrsa u prvim kršćanskim vremenima vrlo je jednostavna: nakon pashalnoga posta od jednog ili više da-na slijedi noćno okupljanje zajednice u molitvi i čitanju Božje

riječi te slavlje euharistije. Iako je u početcima naglasak bio stav-ljan na Krista kao pashalnog Jaganjca, koji svojom krvlju donosi otkupljenje svijetu, kasnije taj naglasak prelazi na Kristovo uskr-snuće. Pod utjecajem Crkve u Jeruzalemu tijekom 4. stoljeća do-lazi do procesa fragmentacije u kojemu različiti trenutci i događaji koji tvore Kristovo djelo spasen ja postaju oslonac za oblikovanje zasebnih liturgijskih slavlja. Liturgijsko slavljenje na taj način, uz anamnesis, tj. spomen-čin pashalnoga otajstva, dobiva i novu di-menziju – mimesis, obredno oponašanje posljednjih događaja iz Isusova zemaljskoga života, i to dan po dan, a u Trodnevlju pazeći i na određene sate. Stavljajući u taj kontekst obred klanjanja sveto-me Križu na Veliki petak, razmišljanja se usmjeruju prema važnim elementima povijesnoga razvoja.

Klanjanje Križu u JeruzalemuNeprocjenjive podatke o jeruzalemskoj liturgiji krajem 4. stoljeća donosi nam djelo »Putovanje u sveta mjesta« (Peregrinatio ad lo-ca santa) hodočasnice Egerije između 381. i 384. godine. Egerija ne opisuje ni prirodne ljepote niti povijesne zanimljivosti, već se iznosi oduševljenje vjerskom dimenzijom svetih mjesta koja poha-đa, prenosi osjećaje, slavlja i običaje tijekom liturgijske godine, a na kraju opise crkvenoga i monaškoga života. Liturgija Velikog petka u Jeruzalemu već tada je vrlo slojevita i bogata. Glede čašćenja re-likvije svetoga Križa, koji je prema predaji čudesno pronašla cari-ca Jelena nekoliko desetljeća ranije, zapisi govore više o osobnoj pobožnosti i štovanju vjernika nego o ustrojenome i definiranome obredu. U petak ujutro vjernici se okupljaju u kapeli iza Križa na Golgoti, zajedno s biskupom i đakonima te čašćenje križa traje od druge do šeste ure. Na stol prekriven tkaninom stavlja se posuda od zlata i srebra s relikvijom Križa koju cijelo vrijeme drži biskup, a vjernici prilaze pojedinačno, klanjanju se, dodiruju relikviju čelom i očima te poljupcem, a nipošto rukama. Zanimljivost ovog zapisa jest da se biskup i đakoni ne klanjanju relikviji, već su zaduženi za njezinu sigurnost zbog prijašnjih zloporaba i pokušaja krađe.

Klanjanje svetomu KrižuPovijesno-teološka promišljanja

Milan Dančuo

Klanjanjem križu iskazuje se čast Drvu

koje je donijelo spasenje i plod novoga

života, u odnosu na ono prvo drvo koje je, kod stvaranja, donijelo

smrtni plod i propast čovjeku. U poklonstvu pred Križem na Veliki petak Crkva s vjerom

kliče: »Križu sveti, stablo svako zavidi

ti čarni sjaj; s takvim lišćem, cvijetom,

plodom ni koji ga nema gaj. Slatko drvo, slatki čavli nose Teret

slatki taj.«

2živo vrelo 3 2

Veliki petak u RimuPrve detaljnije opise čašćenja svetoga Križa na Veliki petak u Rimu donose nam liturgijske knjige iz 7. i 8. stoljeća. U najstarijim propi-sima papinske liturgije obredi Velikog petka započinju procesijom od bazilike na Latera-nu do bazilike sv. Križa Jeruzalemskog. Pa-pa hoda bos, kao i ostali liturgijski službeni-ci, i nosi kadionicu ispred đakona koji nosi relikvijar s relikvijom svetoga Križa. Naime, pouzdan je podatak da je Rimska Crkva od samih početaka bila u posjedu relikvije sve-toga Križa. Za vrijeme procesije pjevao se Ps118 Beati immaculati. Sam obred klanjanja odvijao se na sljedeći način: nakon što đa-kon stavi relikvijar na oltar, papa ga otva-ra te mu se klanja u molitvi ispred oltara. Zatim ustaje, ljubi relikviju i odlazi na svoje mjesto. Nakon toga započinje klanjanje i liturgija Riječi za vrijeme koje se naviještaju odlomci iz Knjige proroka Hošee, iz Knjige Izlaska te Muka po Iva-novom evanđelju. Najprije se klanjaju biskupi, svećenici, đakoni i subđakoni, a nakon njih muškarci na rubu sve-tišta gdje se donosi relikvija. Budući da žene tada nisu mogle ući u svetište, subđakoni njima donose relikviju na čašćenje. Štovanje relikvije svetoga Križa i u ovim najstarijim rimskim za-pisima ima više karakter osobne pobožnosti, pa je vrlo vjerojatno da ča-šćenje Križa pod utjecajem Istoka ulazi u liturgiju Velikog petka i stapa se s već postojećom službom Riječi. Tijekom 7. i 8. stoljeća na stolici Petrova nasljednika su poglavito pape s područja današnje Grčke i Sirije pa takav utjecaj ima i povijesno uporište. Podatak da papa u procesiji nosi kadioni-cu i hoda bosonog ukazuju također na istočni utjecaj toga vremena.

U gradskim i prigradskim rimskim crkvama (tituli) na Veliki petak po-slijepodne vrši se slična služba klanjanja Križu. Sâm obred čašćenja dola-zi nakon litanijske molitve vjernika, što je novost u odnosu na papinsku liturgiju te predstavlja daljnji razvoj obredne forme prema današnjem obliku. Nakon molitve vjernika kojom završava prvi dio obreda, odnosno služba Riječi, dvojica svećenika odlaze po euharistijsko Tijelo Kristovo posvećeno dan ranije. U međuvremenu se križ donosi ispred oltara bez posebne procesije, a drže ga dvojica akolita. Ovdje je važno napomenuti da se obred teološki uobličuje na nov način, s obzirom da se više ne kla-nja isključivo relikviji svetoga Križa, već Križu kao simbolu koji utjelov-ljuje spasenjski događaj Isusove smrti. Za vrijeme obreda klanjanja kao sastavni dio čašćenja pjeva se Ps 118 s antifonom Ecce lignum crucis, in quo salus mundi pependit. Venite, adoremus (»Evo drva Križa, na kom

knjige iz 7. i 8. stoljeća. U najstarijim propi-sima papinske liturgije obredi Velikog petka započinju procesijom od bazilike na Latera-nu do bazilike sv. Križa Jeruzalemskog. Pa-pa hoda bos, kao i ostali liturgijski službeni-ci, i nosi kadionicu ispred đakona koji nosi relikvijar s relikvijom svetoga Križa. Naime, pouzdan je podatak da je Rimska Crkva od samih početaka bila u posjedu relikvije sve-toga Križa. Za vrijeme procesije pjevao se Ps

. Sam obred klanjanja odvijao se na sljedeći način: nakon što đa-kon stavi relikvijar na oltar, papa ga otva-ra te mu se klanja u molitvi ispred oltara. Zatim ustaje, ljubi relikviju i odlazi na svoje mjesto. Nakon toga započinje klanjanje i liturgija Riječi za vrijeme koje se naviještaju odlomci iz Knjige proroka Hošee, iz Knjige Izlaska te Muka po Iva-novom evanđelju. Najprije se klanjaju biskupi, svećenici, đakoni i subđakoni, a nakon njih muškarci na rubu sve-tišta gdje se donosi relikvija. Budući da žene tada nisu

4

NAŠA TEMA Otajstvo Velikoga petka

4

je visio Spas svijeta. Dođite, poklonimo se.«). Opis obreda za rimske župe odiše jednostavnošću, a čašćenje Križa bez posebne procesije pronalazi mjesto između službe Riječi i obreda pričesti. Primjećuje se razlika u od-nosu na papinsku liturgiju gdje se Ps 118 pjeva za vrijeme procesije prema bazilici sv. Križa Jeruzalemskog, dok se u župama ustaljuje način pjevanja za vrijeme obreda klanjanja.

Daljnji razvoj obredne forme klanjanja Križu promatra se u tekstovi-ma kasnijih povijesnih razdoblja koji sadrže već određene utjecaje izvan Rima, čime se potvrđuje pretpostavka da je rimsku liturgiju nemoguće promatrati kroz prizmu jednostavnoga pravocrtnog razvoja isključi-vo rimske kulture i duha, već kao stapanje i obogaćivanje rimske jezgre različitim teološkim, duhovnim i simboličkim specifičnostima lokalnih kultura i utjecaja koji su stvorili bogatstvo rimske obrednosti i liturgije. Liturgijske knjige, koje sadrže već poneke galske obredne prakse, donose daljnji razvoj obreda štovanja križa na Veliki petak.

Gelazijev sakramentar ne iznosi odviše detalja o načinu na koji se križ donosi u svetište. Nakon završetka službe Riječi, đakoni donose Tijelo i Krv Kristovu na oltar, a svećenik jednostavno dolazi ispred oltara i klanja se križu gestom ljubljenja. Poklonivši se, uvodi u molitvu Oče naš s embo-lizmom pa zatim svi pristupaju oltaru, štuju križ i primaju pričest. Slično tome, i druge liturgijske knjige sadrže isti raspored i naglašavaju snažniju povezanost između klanjanja križu i primanja pričesti. U 9. stoljeću po pr-vi put javlja se procesija s križem unutar obreda. Unutar istoga obrednog okvira svećenik nakon službe Riječi sam iskazuje štovanje Križu te uvodi u molitvu Oče naš, dok đakoni donose Tijelo i Krv Kristovu na oltar. Na-kon što se svećenik sam pričesti, započinje procesija s križem u samome svetištu s tri postaje. Tri puta se pjeva himan istočnoga utjecaja Trisagion (»Sveti Bože, Sveti Jaki, Sveti Besmrtni, smiluj nam se«) na grčkom (Agios

4živo vrelo 5 4

o Theos, Agios ischyros, Agios athanatos, elei-son imas) s odgovorom na latinskom (Sanctus Deus, Sanctus Fortis, Sanctus Immortalis, mi-serere nobis). Nakon tri zaustavljanja križ se otkriva odmah u cijelosti i pjeva antifona Ecce lignum Crucis te se križ odnosi na mjesto gdje mu se iskazuje štovanje. Zatim u obredu slijedi klanjanje i primanje pričesti za vjernike u istoj procesiji. Za vrijeme klanjanja predviđena je an-tifona Crux fidelis i himan Pange lingua gloriosi lauream certaminis iz pera Venancija Fortunata iz 6. stoljeća.

Novost ovakvoga obrednog okvira, u kojemu se klanjanje križu i primanje Tijela Kristova u pričesti spajaju u jednu procesiju i čin, ima za-nimljivo i nezanemarivo simboličko značenje: vjernik se klanja križu kao ‘instrumentu’ ili sredstvu spasenja, a zatim blaguje Tijelo onoga koji je raspet na drvu Križa. Sama antifona Ecce lignum Crucis izražava duboku gestu štovanja i poniznosti prije pogleda na križ koji spašava. Procesija s križem također je novost koja se po-javljuje u 9. stoljeću. Treba ju pripisati teatralno-sti, sentimentalnosti i osjećajima koji prožimaju germanski duh slavljenja i obredne izražajnosti, ali dramatičnost s otkrivanjem Križa donosi i određene teološke naglaske koji nisu zanema-rivi. Iako bi se možda procesija s križem mogla promatrati kao uvod u štovanje križa, treba sva-kako naglasiti da ta nova dimenzija izražava na nov i drukčiji način zajedničko štovanje križa. Naime, zajednica najprije zajedno štuje križ, a zatim svaki vjernik pojedinačno pristupa križu, klanja mu se i prima Tijelo Kristovo. Takav razvoj obredne forme ukorjenjuje štovanje križa kao sastavni dio liturgijskog slavlja, pomičući naglasak s njegovoga izvornog značenja osob-nog štovanja i pobožnosti na zajedničku, eklezi-jalnu dimenziju štovanja.

U kasnijem razvoju, iz kojeg se izdvaja na poseban način Rimsko-ger-manski Pontifikal, prepoznaju se daljnji napori za stvaranje zaokružene obredne strukture, čiji će obrisi dovesti do današnjega ustroja obreda Velikog petka. Rimsko-germanski pontifikal donosi novost u načinu kla-njanja, koje se sada odvija s tri poklona i tri molitve osobnoga karaktera. Pjesme koje prate obred klanjanja i njegov su sastavni dio dobivaju za-okruženost koja će se zadržati i u kasnijim liturgijskim obrascima. Hi-man Trisagion pjeva se sa stihovima, pojavljuje se i Vadis propitiatur

6

NAŠA TEMA Otajstvo Velikoga petka

6

marijanskoga karaktera, potom tradicionalna antifona Ecce lignum Cru-cis (Evo drvo Križa) s Ps 118, zatim antifone Crucem tuam (Tvome križu klanjamo se) i Crux fidelis (Križu sveti) s himnom Pange lingua (Usta moja opjevajte…). Himan Trisagion stapa se sa stihovima koji se kasnije nazivaju Improperia (Prijekori) odnosno s nizom antifona i odgovora koji izražavajući Kristove prijekore prema svome narodu. Himan Trisagion daje drukčije teološko značenje prijekorima i usmjeruje Kristovo otajstvo muke i smrti prema bezgraničnoj Očevoj ljubavi.

U ostalim liturgijskim knjigama 12. i 13. stoljeća obredi Velikog petka se stabiliziraju, a smanjuje se ton dramatičnosti u obredu klanjanja križu. Po-jedinost koja se kao novost izdvaja jest otkrivanje križa postupno, u tri dije-la, s trostrukim ponavljanjem antifone Ecce lignum Crucis. Nastanak takve prakse ostaje nejasan. Neki istraživači pronalaze njezine početke u litur-gijskoj tradiciji Sjeverne Afrike, premda je teško pronaći jasnija utemelje-nja, ali takva gesta povlači zanimljiva teološka razmišljanja i produbljenja.

Zbog toga novog obrednog otkrivanja križa himan Trisagion više se ne pjeva u proce-siji, već za vrijeme iskazivanja čašćenja. U nekim rimskim pontifikalima ne spominje se više čašćenje križa od strane vjernika, već samo klerikâ, što donosi i određene kontra-ste u odnosu na štovanje relikvije sv. Križa u Jeruzalemu u 4. stoljeću. Tada su naime relikviju častili isključivo vjernici iz osobne pobožnosti, dok se o biskupu i službenicima ne spominju detalji vezani uz takvo štovanje. Razvojem pobožnosti u uokvirenost obred-

noga ustroja Velikog petka, a postupnim ‘zatvaranjem’ liturgije Srednjega vijeka vjernicima laicima, čašćenje Križa postaje pridržano kleričkom sta-lež. Ipak, liturgijskom reformom nakon Tridentskoga koncila, kojom se za sljedećih četiri stotine godina ustrojava rimska liturgija, obredu klanjanja križa vraća se zajedničarska dimenzija štovanja.

Klanjanje Križu danasObredi Velikog petka nakon liturgijske obnove Drugoga vatikanskog kon-cila i dalje se sastoje od tri dijela: liturgije Riječi, klanjanja križu i pričesti. Jednostavnost obreda govori upravo o snazi i izražajnosti samoga slavlja. Sâm odabir crvene boje, odnosno boje mučeništva i pobjede, za slavlja Velikoga petka izraz je razmatranja Kristove muke i smrti kao mjesta spa-senja. Promatrajući povijesno, služba Riječi najstariji je obredni element, iako je današnji ustroj čitanja nešto drukčiji u odnosu na ranija razdoblja. Uz tradicionalno čitanje Muke Gospodinove iz Evanđelja po Ivanu (Iv 18, 1 – 19, 42), odlomak iz Knjige proroka Izaije (Iz 52, 13 – 53, 12) te dio Po-slanice Hebrejima (Heb 4, 14-16; 5, 7-9) govore o naravi Kristove patnje i žrtve te njezine dovršenosti u odnosu na starozavjetne žrtve. Također i zazivi svečane molitve vjernika čuvaju drevnu predaju rimske Crkve i izvorno su svjedočanstvo molitve Crkve u samim početcima.

Bog od Svemogućega postaje ‘slab’, Izvor života predaje se smrti, otkrivajući riznice

svoje ljubavi. Umirući na križu pobjeđuje smrt i grijeh da spasi ljudski rod. Biti u poklonstvu pred Raspetim znači prihvatiti otajstvo Križa

te naviještati Križ kao znak univerzalne Božje ljubavi i kao trajan izvor njegove milosti.

6živo vrelo 7 6

Pričest na Veliki petak, iako kako kroz povijest tako i da-nas izaziva teološke rasprave, predstavlja uranjanje u tišinu i iščekivanje Kristova uskrsnu-ća. Središnji obred Velikog pet-ka ipak ostaje klanjanje svetom Križu. Iako je štovanje nastalo kao osobna pobožnost vjerni-ka zbog prisutnostii relikvije svetog Križa na koji je Isus bio raspet i na kojem je umro, kroz povijest je ovaj obred zadobio dimenziju zajedničkog litur-gijskoga čašćenja i pobožnosti u kojoj Crkva svoje molitve i pogled usmjeruje prema Kri-žu koji donosi spasenje. Zani-mljivo je ovdje napomenuti da su istočne Crkve bizantskoga obreda i dalje sačuvale pove-zanost štovanja Križa s relikvi-jom svetoga Križa i blagdanom kojim se spominje pronalazak relikvije Križa, dok je u rimskoj tradiciji, nakon kraćega vreme-na, klanjanje relikviji Križa te-ološki obogaćeno usmjereno-šću prema Križu kao simbolu spasenja i znaku velike Božje ljubavi prema svakome čovjeku.

Klanjanjem križu ponajprije se iskazuje čast onom Drvu koje donosi spasenje i plod života, u odnosu na prvo drvo, ono koje je, kod stvaranja, donijelo smrtni plod i propast čovjeku. Stoga se križ i obredno pokazuje narodu i časti, a vrlo važno mjesto zauzima tišina pred velikim otajstvom križa. Liturgijska obnova Drugoga vatikanskog koncila za slavlje donosi, na izbor, dva oblika pokazivanja križa. U prvome odjekuje povijest i tra-dicija Crkve. Zastrti križ nosi se k oltaru, zatim svećenik tri puta zapjeva: Evo drva križa na kom je visio Spas svijeta, a zajednica odgovara: Do-đite, poklonimo se, te svi kleknu i klanjanju se u tišini. Svećenik nakon svakog podizanja otkriva križ, najprije pri vrhu, zatim desnu ruku križa i na kraju cijeli križ. Čin otkrivanja križa naviješta Isusove riječi s križa: »Dovršeno je.« (Iv 19, 30). Na taj način otkrivanje križa ima simboličku važnost jer nije samo pokazivanje, već objava otajstva Križa. S razlogom se može zaključiti da se s križa skida veo, kao i u simboličkome smislu s očiju vjernika veo žalosti ili tuge jer obredi Velikoga petka omogućuju vjernicima da ne vide križ kao mjesto patnje i trpljenja, već kao mjesto pobjede i spasenja u Kristovu pashalnome otajstvu.

NAŠA TEMA Otajstvo Velikoga petka

8

PNAŠA TEMA

PNAŠA TEMA

Drugi oblik pokazivanja križa predviđa unošenje nezastrtoga križa od ulaza crkve, kroz sredinu prema prezbiteriju. Svećenik također zapjeva tri puta: Evo drva križa, a zajednica odgovara: Dođite, poklonimo se i kratko se u šutnji klanja.

I danas su pjesme za vrijeme klanjanja križu Prijekori i Usta moja koje sadrže duhovnu i teološku sintezu zapadne i rimske tradicije te obredno-sti vezane uz štovanje križa. Tradicionalna antifona Crucem tuam uz Psa-lam 67 sadrži duboku vjeru Crkve da se preko križa dolazi do uskrsnuća u kojemu se svakom vjerniku daruje radost novog života u Bogu: Tvome križu klanjamo se, Gospodine, te hvalimo i slavimo sveto uskrsnuće tvo-je, jer evo: drveta radi nastade radost u cijelom svijetu.

Povijesna i teološka sinteza vode nas prema zaključnim mislima. Križ je znak otkupljenja za svakoga čovjeka i najsvetiji znak što ga Crkva po-sjeduje. Znak križa, kada ga vjernik čini na svome tijelu, izbor je vjere i simbol kršćanskoga identiteta za način života koji odijeva životnu redovi-tost u novost kršćanske egzistencije. Križ je i znak velike Božje ljubavi koja otvara obzore našeg srca veličini ljubavi Trojednoga. Bog od svemogućega postaje ‘slab’, pobjeđuje smrt i grijeh umirući na križu da spasi ljudski rod. Stoga i klanjanje križu znači prihvatiti i naviještati Križ Kristov kao znak univerzalne Božje ljubavi i izvor svake milosti. Obredi Velikoga pet-ka, a posebice obred klanjanja križu, stavljaju nas u takvu dinamiku vjere. Staviti se u otajstvo križa znači stati na put spasenja. Susret s Kristom na križu otvara oči i postaje ključ za razumijevanje Boga i njegove ljubavi prema čovjeku. Križ je paradigma Božje ljubavi.

8živo vrelo 9

AA ko bismo kao vjernici trebali opisati Isusa na Veliki petak, što bismo rekli? Vidimo li više od trpljenja, neopisive nepravde, vi-še od ljudske zloće i »čovjeka boli«? Vidimo li kršćanski, pogle-

dom vjere, ili smo samo promatrači, manje ili više udaljeni od sudišta i stratišta? Dopustimo se voditi liturgijskim tekstovima da bismo otkri-vali istinu koja je baš zbog svoje istinitosti tako privlačna.

Sažimljući sadržaj Velikoga petka, A. Bergamini pojašnjava da taj dan nije viđen kao dan tugovanja i boli, plača i gorčine, nego kao dan razma-tranja ispunjenoga ljubavlju u svjetlu Kristove žrtve, izvora našega spa-senja. Dodaje: »Crkva danas ne obavlja sprovod, nego slavi Gospodinovu pobjedonosnu smrt. Zbog toga govori o blaženoj i o slavnoj muci.«

U trodjelnosti liturgije susrećemo se s Božjom riječju koja, u trima čitanjima, nosi sljedeće sadržaje: probodenost na križu u odnosu na grijeh (Izaija); Kristova poslušnost radi spasenja (Poslanica Hebreji-ma); Kristova predanost i otkupiteljska muka (Evanđelje). Vidljivo je kako se grijeh i spasenje pretaču u Kristovu objavu. Nakon navještaja Riječi, slijedi klanjanje križu, a zatim sveta pričest.

Gledajući taj ustroj primjećuje se obredna pozadina i snažan litur-gijski govor četiriju sljubljenosti, izražen: 1. u gesti prostracije/poklon-stva, to jest posvemašnjega prepuštanja, sljubljenosti sa svojom stvo-renošću i otvorenosti za dar Duha; 2. u slušanju, sljubljenosti s Riječju; 3. u klanjanju i u procesijskome hodu, to jest u sljubljenosti s križem i sa zajednicom vjernika; 4. u pričesti, sljubljenosti s preporođenjem, novim nebom i novom zemljom, što je drugi oblik prostracije. Početak i završetak nisu, dakle, u suprotstavljenosti, nego u suglasju, premda izvanjski djeluju kao proturječnost: prostrtost i uzdignutost, polože-nost vlastite tjelesnosti, da bi se primio dar oživljenosti Duhom i pre-obražene tjelesnosti. To je i razlog zašto je u liturgiji ovoga dana bolja gesta prostiranja od geste klečanja. Te četiri oznake objava su Krista Velikoga petka, ali i cijeloga Trodnevlja, Gospodinova vazma.

Liturgija Velikoga petka jednostavna je, nosi odražaj onoga što izri-če pojam sobrietas, ali nipošto lišena uzvišenosti i snage. U svakome svojem djeliću pokazuje da pripada staromu sloju liturgijskoga razvoja.

Lice Adama i nebeske milostiOtkrivajući svoju uronjenost u otajstvo Krista, nakon geste prostiranja ne postoje uvodni obredi, čime se upućuje na slušanje Riječi. Najprije su ponuđene dvije molitve na izbor (bez poziva »Pomolimo se«), od ko-jih je prva topla, ponizna, upućena Bogu da se spomene svoga milosrđa

Krist Velikoga petkaTragovi euhologije i obrednoga smisla

Ivan Šaško

U redovitosti kršćansko-ga slavlja, nakon službe Božje riječi, uslijedila bi euharistijska služba. Na Veliki petak, međutim,

veći je naglasak stavljen na krvnu žrtvu, na pred-

stavljanje i klanjanje Križu, objavljujući da je

istinsko otajstvo Križa uprisutnjeno u euharisti-ji. Crkva je u poklonstvu pred Križem na kojemu

se obistinjuje njegova riječ: »Kad uzdignete Sina Čovječjega, tada

ćete upoznati da Ja jesam.« »A ja kad bu-

dem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.«

NAŠA TEMA Otajstvo Velikoga petka

10

(miserationum) i vazma svoga Sina, osobito njegova prolijevanja krvi, kao ustanovljenja (prevedeno i kao: započinjanja) vazma. U mo-litvi se izravno moli da nas Bog – kako je pre-vedeno na hrvatski – štiti i posvećuje, premda u izvorniku doslovce stoji: »vječnom zaštitom po-svećuj« (aeterna protectione sanctifica). U dje-la Božjega milosrđa mogu se ubrojiti događaji povijesti spasenja kao što su: Stvaranje, Potop, Izlazak, Savez, očitovanja Prisutnosti i ljubavi, Utjelovljenje, ali posebno Kristov vazam koje se ostvaruje njegovom mukom. Molitva moli da budemo posvećeni zaštitom. Zaštitom od čega? Uvijek od Zloga, od kušnje da se pred Kristo-vom patnjom ne sablaznimo, nego da budemo dionici Božje volje, u čemu vjernik pronalazi posvećenost.

Druga se molitva gotovo nadovezuje na pr-vu, jer polazi od Adamova grijeha, odnosno od njegove posljedice, smrti. Tu smrt dokida Kri-stova smrt te ona postaje razlogom radosti, ali je potrebna posvetna milost, vjera, da se pred Kristovom smrću ne prepadnemo, da u nju ne posumnjamo, nego da ju vidimo kao život. Ta se molitva oslanja na tekst sv. Pavla: »Tako je i pisano: Prvi čovjek, Adam, postade živa du-ša, posljednji Adam – duh životvorni. Ali ne bî

najprije duhovno, nego naravno pa onda duhovno. Prvi je čovjek od zemlje, zemljan; drugi čovjek – s neba. Kakav je zemljani takvi su i zemljani, a ka-kav je nebeski takvi su i nebeski. I kao što smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo i sliku nebeskoga.« (1Kor 15, 45-49).

Milost mijenja naš pogled, ali nas i preobražava na sliku Kristovu. Dakle, u prvome dijelu se izrijekom spominje Kristova slika, koja i mi postajemo po milosti: »ita imaginem caelestis gratiae sanctificatione portemus«. Latinski izvornik kaže da smo nosili lik Adama, a molitva je usmjerena prema tomu da, snagom posvećenja, nosimo »lik nebeske milosti«. U toj antitezi nalazi-mo ključ čitanja kristološkoga sadržaja cijele liturgije Velikoga petka.

Lice ružnoće i proslaveU Četvrtoj pjesmi Sluge Gospodinova (usp. Iz 52 i 53) nailazimo na sučelje-nost ekstrema: najveće odbijanje i poniženje, zatim nenadana pobjeda koju slave svi, a – semitskim rječnikom rečeno – »i kraljevi će pred njim stisnuti usta«. U predivno izrečenim prelascima slijedi opis i tumačenje odnosa mu-ke-smrti i proslave. Ta jedinstvena osoba ima nenametnut i skroman poče-tak, zanemaren od svijeta. Obilježja Sluge su poniženje i ružnoća. Taj lik koji naviješta Krista opisan je kao netko na kome nije bilo »ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni izgleda da bi nam se svidio« (Iz 53, 2).

10 1110živo vrelo

Teško da postoji književni tekst u kojemu se susreće tolika bujica riječi s negativnim zvukom i prizvukom. Vrijedno ih je ovdje nanizati: prezrenost, odbačenost, patnja, otklanjanje, obescijenjenost, slabost, udaranje, pogođe-nost, probodenost, satrtost, kazna, modrica, lutanje, bezakonje, zlostavlja-nje, pokoravanje, klanje, nijemost, pritvor, otimanje, uklanjanje, izbijenost, ukop, zločinci, grob, pritisnutost, krivica. To je slika koju je ostavio pali Adam. Ona je objekt pozornosti, na nju se može navezati znatiželjom gra-nica ljudske boli, što se i danas obilato koristi u ‘medijskoj industriji’, ali i u općenito u suvremenoj kulturi. Ali u to se ne smijemo kao vjernici zaglédati, jer pripada površnosti, jer je to samo druga strana površne ljepote u koju se jednako tako može zagledati, a ne vidjeti.

Obrat se nalazi u rečenici: »Ali Gospodinu se svidje pritisnuti ga bolima.« To Božje ‘sviđanje’ odraz je ljubavi koja u nedužnosti prihvaća žrtvu za druge (»grijehe mnogih ponese na sebi«). Iz toga Božjega sviđanja slijedi drugi po-gled: »vidjet će potomstvo«; »zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlost i nasi-titi se spoznajom njezinom«. To nije samo pogled, nego spoznaja. Grijesi koje vidimo u njemu nisu vidljivi bez milosti. Pred tim se licem, bez svjetla vjere, u konačnici otklanja pogled. Ali s vjerom to postaje najljepše lice Ljubavi.

Literarni smisao te Pjesme s određenom lakoćom od kolektivnosti naro-da prelazi na konkretnost osobe. Tumači Svetoga pisma u tome vide poni-ženja i smrt davidovskoga lika, koji je žrtva grješnih poganskih naroda, ali on svoje poniženje preobražava u žrtvu iskupljenja i ispunjava Božju volju, darujući pravednost narodima. No, puni smisao toj trpećoj osobi daje Novi zavjet, uviđajući ispunjenje pralika Sluge u Isusu Kristu.

Predanost u Očeve rukeOdgovor na Božju riječ zajednica daje Psalmom 31., navodeći u otpjevu njegove riječi koje na križu izgovara Isus: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj. Liturgija je Psalam uredila na način da se Isusu pripisuje izgovaranje cijeloga psalma, a izabrani su psalamski redci koji se lako primjenjuju na Raspetoga i koji su u suzvučju s prvim čitanjem. Osjeća se antitetičnost i napetost između posvemašnjega pouzdanja i predanja (u ruke predaje duh, moli izbavljenje u pravdi, izriče jednoznačnost prepuštanja Bogu koga naziva vjer-nim: »u tebe se uzdam«; »Ti si Bog moj!«; »u tvojoj je ruci moja sudbina«), s jedne strane, te odbijanja i udaljavanja (rabeći slikovite riječi kao što su: ruglo, podsmjeh, stra-šilo, bijeg, nestajanje, mrtvac, razbijena posuda), s druge strane.

U tome se psalmu nalazi također vizualna matrica, ali ne previše dominantna, budući da se uz nju osjeća zvu-kovna podloga, ističući govorenje (nutarnje i vanjsko) i podsmijeh. Zapravo su uključena sva osjetila, a sadržaj-no se ističe pouzdanje u Gospodina, što je u vizualnome ključu najbolje izrečeno suprotstavljajući izraze: »koji me vide, bježe od mene« i »rasvijetli lice nad slugom svojim«.

NAŠA TEMA Otajstvo Velikoga petka

12

Premda Psalam u sebi ne nosi bogatstvo teologije kao Izaijino proroštvo, sveti Augu-stin u njemu je vidio ostvarenje čudesne raz-mjene između Krista i čovječanstva. Onaj tko se nije ustručavao primiti nas u sebe i govoriti našim govorom, preobrazio nas je u sebe, da bismo se mogli izraziti njegovim riječima. Na-ša se tjeskoba položila na njega, naša je bijeda gasila njegove snage, naša nepravda nagrizala njegov život. Nakon što je udaren patnjom i podnio smrt, nama je darovao život, kako bi-smo u njemu mogli dati hvalu Bogu.

Poslušnost koja s pouzdanjem prikazuje molitvePoslanica Hebrejima mijenja tonalitet, unose-ći temu Kristova velikog svećeništva. Lik Sluge Gospodinova usmjeren je prema Kristu, pove-znici neba i zemlje, Jedinomu komu možemo dati potpuno pouzdanje i vjernost. Slika ‘pro-diranja nebesa’ govori o jedinstvenosti posred-ništva s Bogom koje nosi našu ljudskost. Krist je svećenik-supatnik. Središnja riječ upućena nama glasi: »Pristupajmo dakle s pouzdanjem Prijestolju milosti da primimo milosrđe i mi-lost nađemo za pomoć u pravi čas!« Sigurnost za takav pristup nalazi se u Kristovoj posluš-nosti i molitvi Ocu.

U drugome se čitanju, nadograđujući sa-držaj milosti, pouzdanja i trpljenja, koristi ključ zvučne slike, to jest slušanja. Sve se zbija u lijep izričaj: »Krist je […] sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti«. Hrvatski prijevod nosi u sebi vizualnost i auditivnost: prikazivati molitve, što i jest smisao prino-šenja u poslušnosti. Isusovo posredništvo donosi uslišanost u predanosti. U Novome je zavjetu, na tragu Staroga, savršenstvo u Bož-joj svetosti koja se očituje u milosrđu, na koje smo i mi pozvani vršeći Božju volju s pouzda-njem (ono pretpostavlja poslušnost).

Tako gledajući, razumljivo je da se na Po-slanicu Hebrejima nadovezuje poklik prije Evanđelja s tekstom preuzetim iz Poslanice Filipljanima: »Krist postade poslušan do smr-ti… zato ga Bog preuzvisi.« (Fil 2, 8-9).

12živo vrelo 13

‘Čas’ koji je došaoUzimajući u obzir obilježja Evanđelja po Ivanu, jasnije je zašto je upravo ono izabrano za navještaj Muke na Veliki petak. U ivanovskome razmatra-nju križa posebno mjesto dobivaju teme kao što su: Isusov čas, kraljevsko uzvišenje, ujedinjavanje raspršene Božje djece.

Važni elementi građeni su na tematiziranju Riječi, vode, svjetla, života, na podlozi suodnosa zvuka i slike, slušanja i gledanja, da bi se jasnije istaknula konačna objava Očeve ljubavi (usp. Iv 3, 16; 13, 1). Evanđelistu Ivanu je stalo do susreta Isusove posvemašnje slobode i njegove svijesti o poslanju. Lik Kri-sta ne izranja i ne čini djela spasenja kao važna, zabrinuta i preplašena oso-ba, nego sa stavom razumijevanja smisla događajâ, prihvaćajući ih slobodno. Baš to pomaže u vazmenoj žrtvi razumjeti znakove Kristova božanstva i pro-slave, zadržavajući se na tome vidiku, a ne na opisanosti ljudske patnje.

S drugim čitanjem vezu drži značajka Kristove (svećeničke) žrtve za Crkvu koja se sakramentalno produžuje u znamenju vode i krvi, u prisnoj povezanosti dara Duha Svetoga, te rođenjem Crkve, predstavljenu po sv. Ivanu i Blaženoj Djevici Mariji. Na vrhuncu patnje i svojega uspinjanja (askeze) Isus se obraća Majci i apostolu Ivanu, povjeravajući ih jedno dru-gomu. Tu je sjecište onih trenutaka Objave u kojima je Isus navijestio ‘čas’ i govorio da još nije došao njegov ‘čas’. Na Kalvariji se taj navještaj ispunja-va, ujedno naznačujući izvorište Crkve u kojemu su usko povezane službe majčinstva i rođenja vjernika. S toga stajališta crkvenosti rođene iz Kristova vazma, Služba riječi zaključuje se Sveopćom molitvom vjernika (orationes solemnes; oratio universalis; oratio fidelium) Crkve. Tom svečanom moli-tvom u zazivima se nalazi cijela Božja obitelj i cijelo je čovječanstvo done-seno pod križ na kojemu Krist umire za sve. Upravo se u molitvi u prvome zazivu za Crkvu govori o nosivim temama iz Zborne molitve (o milosrđu i slavi): »Bože… ti si u Kristu objavio svoju slavu svim narodima: čuvaj djela svoga milosrđa…«. Ipak, u tim zazivima ne treba tražiti izravnu poveznicu s otajstvom križa, nego molitvene nakane koje trebaju biti prisutne u svako-me liturgijskom slavlju, jer ta Molitva ostaje modelom za molitvu vjernika i onda kada se u nju unose specifični elementi svake zajednice.

Na koljenima da bi se vidjelo neboU redovitosti slavlja, nakon službe Božje riječi, uslijedila bi euharistijska služba. Na Veliki petak, međutim, veći je naglasak stavljen na krvnu žrtvu, na predstavljanje i klanjanje Križu, pri čemu se ne bi smjelo zaboraviti da je istinsko otajstvo Križa uprisutnjeno u euharistiji, a ne u čašćenju slike Raspetoga. Naime, pobožnost koja nije prožeta cjelokupnošću vazma može pomaknuti žarište.

Obred klanjanja Križu izrasta iz navještaja Muke Gospodinove, a Crkva uzdiže znak Kristove pobjede, obistinjujući tom gestom njegovu riječ: »Kad uzdignete Sina Čovječjega, tada ćete upoznati da Ja jesam.« »A ja kad bu-dem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.« (Iv 8, 28; 12, 32)

Sam obred pokazuje Raspetoga, ali ga ujedno i uzdiže. Traži od vjernika da pogleda, da razmatra i da vidi. Čin kojim se Isus predaje svomu Ocu i lju-dima najveći je znak i ostvarenost ljubavi. Predložene antifone za pjevanje pri

NAŠA TEMA Otajstvo Velikoga petka

14

klanjanju križu govore o »drvetu zbog kojega nastade radost«. Tu spoznaju i gledanje koje vidi omogućuje Božje smilovanje i obasjanost njegovim licem (usp. Ps 67). Gledajući Raspetoga »hvalimo i slavimo sveto uskrsnuće«.

Prijekori (improperies), koji se pjevaju kao dijalog Boga i naroda, po-mažu nam otkriti snagu Božje ljubavi. Ponovno se nalazimo pred nizom antiteza, pri čemu Bog nabraja što je on učinio za svoj narod i čovjeka, a istodobno govori kako su ljudi uzvratili: što učinih i u čemu ožalostih tebe? Nemjerljivost Božjih djela i vjernost otvaraju oči duše. U tome zagrljaju hva-lospjeva poklonstvo je tako razumljivo; čovjek pada na koljena sam od sebe, razmatrajući vlastite postupke i dar koji nam Bog daje.

Uz klanjanje je vezana antifona Križu sveti (Crux fidelis) i pjesan Usta moja (Pange, lingua) koji su sadržajno potpuna suprotnost očaju pred mu-kom, tamnim oblacima bespomoćnosti koji se nameću pred unakaženosti Isusova tijela. Antifona ponavlja stihove o sjaju, o uresu, o plodovima, o slat-koći, a himan Venancija Fortunata, otkan u deset kitica, Kristovu smrt ne predočuje kao završetak i poraz, nego kao sreću i pobjedu. Cijela je povijest spasenja opjevana u stihovima koji odražavaju velikopetkovnu napetost bor-be između dobra i zla, između milosti i grijeha, između Stvoritelja ljudske sre-će i Neprijatelja istine. Posebno su dirljivi stihovi kojima se vjernici obraćaju stvoru drveta: »Savij grane, stablo silno, mekšaj jezgru drvu svom, neka mine sva tvrdoća prirođena biću tvom. Tijelu Kralja svevišnjega budi mekšom po-steljom (ut superni membra Regis miti tendas stipite.)«. Križ se postavlja ponad oltara, vrela spasenja, simbola žrtve i blagovanja hrane besmrtnosti. Križ, tu ‘postelju’, ‘lađu’ koja odvozi u sigurnu luku, vjernici razmatraju kao dionici Isusovih riječi: »Gledat će onoga koga su proboli.« (Iv 19, 37).

Obnovljeni milosrđem: smrću i uskrsnućemZadnji dio obreda na Veliki petak je sveta pričest. U razvoju je liturgija očito nosila svijest o uronjenosti u tugu apostola, u prazninu koju su kršćani živjeli

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

14živo vrelo 15

OŽUJAK 26 N ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA 27 P Svagdan: Iz 65,17-21; Ps 30,2.4.5-6.11-12a.13b; Iv 4,43-54 28 U Svagdan: Ez 47,1-9.12; Ps 46,2-3.5-6.8-9; Iv 5,1-3a.5-16 29 S Svagdan: Iz 49,8-15; Ps 145,8-9.13cd-14.17-18; Iv 5,17-30 30 Č Svagdan: Izl 32,7-14; Ps 106,19-23; Iv 5,31-47 31 P Svagdan: Mudr 2,1a.12-22; Ps 34,17-21.23; Iv 7,1-2.10.25-30

TRAVANJ 1 S Svagdan: Jr 11,18-20; Ps 7,2-3.9b-12; Iv 7,40-53 2 N PETA KORIZMENA NEDJELJA 3 P Svagdan: Dn 13,1-9.15-18a.19-30.33-62; Ps 23,1-6; Iv 8,1-11 4 U Svagdan: Br 21,4-9; Ps 102,2-3.16-21; Iv 8,21-30 5 S Svagdan: Dn 3,14-20.24-25.28; Otpj. pj.: Dn 3,52-56; Iv 8,31-42 6 Č Svagdan: Post 17,3-9; Ps 105,4-9; Iv 8,51-59

7 P Svagdan: Jr 20,10-13; Ps 18,2-7; Iv 10,31-42 8 S Svagdan: Ez 37,21-28; Otpj. pj.: Jr 31,10-13; Iv 11,45-56 9 N NEDJELJA MUKE GOSPODNJE. CVJETNICA 10 P Svagdan Velikoga tjedna

Iz 42,1-7; Ps 27,1-3.13-14; Iv 12,1-11 11 U Svagdan Velikoga tjedna

Iz 49,1-6; Ps 71,1-6b.15ab.17; Iv 13,21-33.36-38 12 S Svagdan Velikoga tjedna

Iz 50,4-9a; Ps 69,8-10.21bc-22.31.33-34; Mt 26,14-25 13 Č ČETVRTAK VEČERE GOSPODNJE. VELIKI ČETVRTAK 14 P PETAK MUKE GOSPODNJE. VELIKI PETAK 15 S VELIKA SUBOTA. VAZMENO BDJENJE

lišeni svetih otajstava, te je u rimski obred Velikoga petka pričest uvedena tek u 7. stoljeću. Dva dana, petak i subotu, vjernici su živjeli stvarnost da Zaruč-nika nema među njima, te je razumljiv post, u iščekivanju njegova povratka (usp. Mt 9, 14-15). Liturgijski gledano, ta je aliturgičnost pojačavala čežnju prema slavlju Uskrsnuća i prema pričesti u vazmenome bdjenju. U liturgij-skoj obnovi Velikoga tjedna, godine 1955. uvedena je pričest. Pritom treba stati i na ono motrište koje daje vidjeti da je svaka pričest uvijek zajedništvo s Kristom i Crkvom, prostor ozdravljenosti, vjere i nade vječnoga života.

Za pitanje o Kristu Velikoga petka neizostavno je zastati pred zadnjim dvama euhološkim tekstovima: Popričesnoj molitvi i Molitvom nad naro-dom. U prvoj se Boga zaziva kao svemogućega i vječnoga, što je izazovno u odnosu prema nemoći i smrti. Vraćajući se na početak, na Zbornu molitvu, uočava se inkluzija: Bog nas obnavlja svojim milosrđem (što je istaknuto na početku), pri čemu je milosrđe definirano kao blažena smrt i uskrsnuće Isusa Krista. Tamo se moli posveta vječnom zaštitom, a ovdje čuvanje Kri-stovih plodova i snaga vjernoga služenja. Nad narodom se moli blagoslov, oproštenje i utjeha, te »vjera u vječno otkupljenje«.

Križ ostaje Crux fidelis, kako pjeva antifona (na hrvatski prevedeno: »Križu sveti«). To je »vjerni križ«, jer Bog ostaje vjeran; on sebe ne može zanijekati (usp. 2Tim 2, 13).

Odlazak zajednice događa se u šutnji. Nakon dugoga i dubokog slušanja, razmatranja, pjevanja, vjernici se razilaze u zajedništvu šutnje. Iz vjere u Krista nastaje pogled pun nade, procesijski korak i primanje Kristova tijela, zahvalnost u šutnji koja ljubi i u šutnji otkriva prostore i ljude koje Bog po-vjerava nama. Kršćani nose uskrsnuće u srcu i radost pretaču u šutnju koja nije plod tjeskobe pred smrću, kao da nema što reći. Na Veliki petak vjernici šute jer bi imali puno toga reći, i previše, ali to posreduju pogledom koji traži kamo položiti riječi da bi postale djela milosti Uskrsa. Slaveći Muku i mi s Kristom ponavljamo: Ovo je moje tijelo…

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR