5

KAZALIŠNI GLUMAC Glumcem se ne postaje;

glumci i idioti se takvi rađaju.

Robert Mansfield, američki filmski producent

Bezbroj puta sam od kakve neupućene osobe čuo pitanje: "Kako se postaje glumac?" Ne

vjerujem da je itko rekao išta točnije od onoga što je rečeno u mottu ovoga odjeljka. Doista valja

biti potpuni idiot i posvetiti svoj život tako efemernoj djelatnosti kao što je život na kazališnim

daskama. Pa ipak, već malone dva i pol milenija svijetom plazi dostatan broj idiota koji su

upropastili svoje živote vjerujući da čine nešto osobito značajno i hvalevrijedno, a u određenomu

povijesnom razdoblju nisu imali pravo niti na ukop u posvećenoj zemlji.

Kazališni je glumac osoba koja prestaje postojati svaki put kad se po svršetku predstave

spusti zastor. On je istovremeno osoba koja može biti za života ne znam kako obožavana i

6

cijenjena, ali ga se već godinu dana nakon njegove smrti jedva sjeća i njegova vlastita rodbina, a

ako ga se sjeća, sjeća ga se uglavnom po zlu, govoreći: "Kako li je samo smio tako potratiti život?

Kako nas je mogao ostaviti u takvoj bijedi?"

Ne znam ni za kojega hrvatskoga kazališnoga glumca koji je za sobom ostavio ikakva

značajnija zemaljska dobra. A od svih nebrojenih milijuna kazališnih glumaca koji su se vrzmali

po kazališnim daskama, od onih davnih Dionizijskih svečanosti pa do današnjih ljetnih festivala

uz plavetnilo Jadrana, znam za svega nekolicinu iz daleke prošlosti koji su stekli besmrtnu slavu,

ali bez osobitih ovozemaljskih dobara. Od njih su svakako najpoznatiji Eshil, William

Shakespeare i Jean Baptiste Pocquelin,

poznatiji kao Molière. Sva trojica ostala

su poznata po svojim književnim

radovima, a ne po svojoj glumi, koju

niti smo vidjeli, niti je ikako možemo

obnoviti. Njihova je glumačka

umjetnost zauvijek umrla skupa s

njima, a ljudsko sjećanje nije tako

dugoga vijeka da bi nam itko danas

mogao prepričati kakvi su bili glumci.

Pa ipak, sva su trojica svoje živote

posvetila kazalištu i glumi. Činjenica

da su istovremeno bili i dramatičari,

izvire iz druge banalne činjenice: bilo

je u njihovo doba i drugih dramatičara,

ne sasvim loših, ali pismen glumac je

najpozvanija osoba koja treba da se lati

pera i piše za kazalište, jer on najbolje

poznaje publiku. Ta, kako je ne bi

Profesionalni kazališni debut 15. rujna 1957. Poznavao bolje od onih koji sjede u

Božidar Smiljanić kao Peter van Daan u Dnevniku Ane Frank. gledalištu i smišljaju lijepe literarne

(Redatelj Kosta Spaić, Zagrebačko dramsko kazalište, 1957.) tirade, dok se on, svakodnevno, poput

gladijatora, sučeljava s krvožednom

gomilom koja od njega zahtijeva i smijeh i suze, dok papirnate škrabotine učenih literata

udovoljavaju samo zahtjevima društvene elite, koja ionako u kazalište ne ulazi zato da bi što

naučila, vidjela i doživjela, da bi se zabavila ili osjetila katarzu, nego samo zato da bi sama bila

viđena. Kazalište namijenjeno snobovima svih kategorija stvaraju državotvorni redatelji i isto

takvi dramski pisci. Elitističko je kazalište namijenjeno skorojevićima koji u Talijinu hramu

pokazuju sebe, a zbivanja na pozornici niti razumiju, niti su im važna. Pučko su kazalište stvarali

glumci. Ako je pučko kazalište poput Molièreova i Shakespeareova istovremeno bilo i dvorsko,

bile su to iznimke koje su potvrđivale pravilo.

Otkako znam za sebe, bio sam pobornik pučkoga teatra, a pod tim pojmom ne

podrazumijevam ništa drugo nego kazalište koje je razumljivo, pristupačno i prihvatljivo svima, a

ne samo uskomu krugu nadriesteta i nazovistručnjaka ili tzv. kazališne elite. Nažalost, glumca

cijeloga života prate upravo stručnjaci samozvanci, koji bolje od njega znaju kako je valjalo uraditi

ono što je on uradio, a oni sami to niti znaju niti mogu uraditi. Te osobe nazivamo kritičarima i s

njima ćemo se posebice pozabaviti u jednomu od odjeljaka ove knjižice. Najveća je tragedija osobe

koja je provela život na kazališnim daskama u tomu, što po njenoj smrti, kao svjedočanstvo

7

njenoga umjetničkoga djelovanja ostaju jedino kritičarske škrabotine, a tek u novije doba i poneka

fotografija (novokomponirani bi hrvatski jezikoslovci rekli "slikopis", međutim to je posljedica

njihove neupućenosti, odnosno činjenice da se u doba endehazijskoga pravopisa još nisu rodili pa

ne znaju da je "slikopis" film, a ne fotografija, kao što je kino "slikokaz", a ja se držim onih izraza

koje svi razumiju i ne dovode do nejasnoća ili nesporazuma).

Stupidnu frazetinu da je nadarenost 10% uspjeha, a sve ostalo rad, prvi put sam čuo kao

brucoš Akademije za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti). Od prvoga

semestra Akademije pa sve do svoga umirovljenja slušao sam tu bedastoću od onih koji se nisu

rodili kao glumci (tj. kao idioti koji će upropastiti vlastiti život). Nisam se dao trovati

stupidarijama koje su mi u mladosti nastojali utuviti u glavu netalentirani i nedoučeni zvekani,

kojima je, u pravilu, trebalo deset dana da nauče čitati ono što sam ja čitao prima vista, nego sam

išao svojim vlastitim putem. Da nisam tako postupao, gorak glumački krušac bio bi mi još stoput

gorči.

Ne vjerujte da ćete upornim radom nadomjestiti nedostatak nadarenosti. Niste li pročitali

motto ovog poglavlja? Glumci i idioti se takvi rađaju! Upamtite jednom zauvijek: nemate li od

Boga dane nadarenosti, najmanje dobra što ga možete učiniti i sebi i drugima, to je da ne

zauzimate prostor koji vam ne pripada. Ne gurajte se na mjesto kojemu niste dorasli. Veseli vas

gluma? Volite kazalište? Želite biti glumac/glumica? Možete li si priuštiti četverogodišnji,

izuzetno naporan studij? Upozoravam vas: nije dostatno htjeti i znati. Nije dostatno htjeti i moći.

Nije dostatno moći i znati. Valja i htjeti i moći i znati, ali usto imati i toliko urođene nadarenosti

da se može kazati kako ste "rođeni glumac". Onda imate pravo biti i rođeni idiot, koji će proživjeti

život "željan sunca koliko i rudar" (da citiram Karela Čapeka) i "gladan kruha i vječno umoran

kao pas lutalica" (da citiram samoga sebe) pa uza sve to imati tri najvažnije stvari za uspjeh: sreće,

mnogo sreće i nadasve sreće (da citiram Domenica Modugna). Budite realni: godišnje u Hrvatskoj

diplomira glumu četrdesetak studenata, što u Zagrebu, što u Osijeku, što u Splitu, što u Rijeci.

Neki od njih su stipendisti pojedinih kazališta, ali ni oni nisu sigurni da će dobiti kruha u kući

koja ih je stipendirala. Svi studenti glume studiraju na vlastiti rizik. Najvećim se dijelom s

diplomom u džepu potucaju po kafićima nadajući se da će im netko udijeliti kakav poslić kojim bi

mogli preživjeti bar nekoliko dana, a da ne žicaju džeparac od roditelja.

U cijeloj Hrvatskoj postoji svega dvadesetak profesionalnih kazališta (Tri u Osijeku - HNK,

lutkarsko i dječje; dva u Rijeci - "I. Zajc" i lutkarsko; dva u Splitu - HNK i dječje; po jedno u

Dubrovniku, Splitu i Varaždinu, te sedam u Zagrebu (od čega jedno lutkarsko). Tzv. "privatna"

kazališta (Kazalište u gostima, Histrion, Exit, Mala scena i sl.) djeluju bez stalnoga vlastitog

ansambla i "posuđuju" glumce iz drugih kazališta, ili angažiraju samostalne umjetnike. Sve kad

bi svako od spomenutih institucionalnih kazališta primalo u stalni angažman nove glumce svake

godine, ne bi svi diplomirani glumci mogli naći svoje stalno mjesto na "daskama koje život

znače". A bez toga nema ni stalnih mjesečnih primanja niti socijalnoga i zdravstvenog osiguranja.

Desi li se da netko bude takve lude sreće pa odmah po izasku iz Akademije dobije stalni

angažman u bilo kojemu institucionalnom kazalištu, kakvu sam ja svojevremeno imao pa

govorim na temelju vlastitoga gorkoga iskustva, upao je u žrvanj koji će ga samljeti prije nego što

će on sam shvatiti da više uopće nije onaj koji je htio biti, niti radi ono što je sanjao da će raditi.

Postao je profesionalac. Za njega više nema ni petka ni svetka, ni dana ni noći, ni slobodnoga

dana u tjednu, ni godišnjeg odmora, ni prava na privatni život, ni intime, nema više izleta, nema

smisla uplaćivati bilo kakve turističke aranžmane, nema slobodnih dana za sklapanje braka ili

odlaska na sprovod voljenoj osobi, majci, ocu, a o bolovanjima da niti ne govorim - bolestan

glumac nije glumac. Ako niste konjskoga zdravlja, ako niste u stanju igrati predstavu s 39OC

temperature, ako se niste sposobni kreveljiti u kakvoj glupoj komedijici dok vam majka leži na

8

samrtničkoj postelji, niste li pripravni odbiti dojenče od sise jer morate na turneju, ne možete li

odigrati predstavu dok umirete od bolova jer vam je perforirao vrijed na dvanaesniku (koji ste

zaradili nerviranjem dok ste gutali tuđe gluposti), uhvati li vas panika ako tijekom predstave

iznenada počne sukljati dim kroz pukotine dasaka na pozornici (daske su, razumije se, već

dobrano rastočene, jer kazalište nema novaca za obnovu poda pozornice) a vama je jasno da je

negdje u nekom skladištu u blizini pozornice planuo požar, ili dobijete slom živaca ako vam pred

nosom tresne željezni zastor koji bi vas ubio da ste bili samo desetak centimetara bliže gledalištu,

dobijete li potpunu amnezju kad vam usred predstave s nadstroplja tresne na glavu površno

uložena "šajba" (obojeni filter) reflektora, ili vas izbaci iz koncentracije čaša koja vam je prsnula u

ruci jer vam je kolega bio odviše vehementan u svojoj glumi pa vam je na samomu početku

premijere, na očigled publike, raskrvario ruku do te mjere da vam nakon predstave moraju šivati

ranu (nikako ne ispustite iz vida one dvije naoko bezazlene riječi: "nakon predstave"), ili niste u

stanju dovršiti predstavu nakon što ste pregrizli jezik jer vas je nepažljivi kolega usred vaše

replike odalamio koljenom po bradi, ili ne znate dovršiti prizor nakon što ste, zahvaljujući šturom

osvjeljenju zagazili na platno kojim je prekriven otvor orkestra pa upali u dva i po metra duboku

rupčagu, ili ne možete doći na pokus jer je vašoj baki iznenada pozlilo pa ste je morali odvesti u

bolnicu, ili... Mogao bih nabrajati u nedogled. Ukratko, niste li u stanju služiti Taliji u

najnevjerojatnijim uvjetima, okanite se ćorava posla. Vi niste "rođeni glumac".

Ne zaboravite pritom ono najvažnije: nakon temeljitoga glumačkog obrazovanja koje vam

pruža Akademija za invalide triju medija (ovaj naziv vrijedi samo za odsjek glume), igrat ćete

Zečića, Snjeguljicu, Strašilo, Limenog vojnika u drugom prizoru otraga lijevo, ili jednu od tri

vještice. Uloge o kojima ste sanjali i toliko ih žudjeli igrati da ste se zbog njih odlučili na onaj

idiotski korak koji vas je odveo na studij glume, jednostavno ne dobivate. Kažu: još ste premladi.

Tako prvih desetak godina crnčenja u kazalištu. Onda, kad ste upravo povjerovali da ste tim

ulogama dozreli, dobivaju ih novopridošli zelembaći, jer ste vi za njih odjednom, preko noći, kao

tridesetogodišnjak postali - prestari. Tako sljedećih desetak godina, za koje vrijeme igrate Velikog

inkvizitora, Malog inkvizitora, Crnog inkvizitora, Crvenog inkvizitora, Bijelog inkvizitora, a za

promjenu i Nadbiskupa, pa onda Kardinala, ali za ulogu Pape još niste dorasli.

Uspijete li nekako krojačima vašega umjetničkoga životopisa (tj. redateljima) utuviti u

glave da su pretjerali u jednoličnosti, onda vam iz "pedagoških" razloga (pritom budale ne znaju

da je pedagogija odgoj djece, a ne odraslog čovjeka) za vaše umjetničko osvježenje dodjeljuju

uloge Drugoga ubojice, Krvnika, SS-Sturmbannführera, Zapovjednika, Narednika, i tomu slične

"ključne" uloge. Nakon uloge Duha Hamletova oca počinjete od svega srca žudjeti za penzijom,

jer vas uloga Horacija veseli mnogo manje nego što vas je veselila uloga Kardinala Scaglie (za

ulogu Horacija glumci rado kažu da je to "pas uloga" ili "putovanje bijesne gliste na

Medvedgrad"). Više ne sanjate ni o Klaudiju (koja bi vam uloga u tom trenutku "sjajno sjela"), a

Hamleta da uopće ne spominjem - prestari ste.

Poznato je, da veliki kazališni umjetnici nemaju sređen obiteljski život. Pri odbiru svoga

životnoga puta, sviđalo vam se to ili ne, jednostavno ne možete imati i ovce i novce. Ili ste

odabrali mirno domaće ognjište, sretan brak i redovite obroke, slobodno vrijeme s djecom u

zoološkom vrtu, obiteljske izlete i večeri u obiteljskom krugu, u kom slučaju su vam sve daske u

glavi na broju i otaljavate svoj radni vijek kao bankovni činovnik, ili ste odlučili biti prokletnik

kojemu ništa ne smije biti toliko sveto da bi ga smjelo omesti u prinošenju i najokrutnije žrtve na

Talijinu žrtveniku, a na sveopće zgražanje upravo onih radi kojih činite to što činite. Želite li

spoznati kako se osjeća društveno prezreno biće, koje radi nešto što nikomu ne treba i što svi

smatraju buretom bez dna, postanite profesionalni glumac. To će biti najbolji znak da vam

9

nedostaje jedna daska u glavi. Suđenice su vam je izvadile pri porodu i ugradile je u truli pod

pozornice nekoga hrvatskoga narodnoga kazališta.

Pritom nije svejedno jeste li žensko ili muško. Muškarci imaju u tom prokletom zvanju

neusporedivo veće mogućnosti za preživljavanje, premda nas golišave sličice glamuroznih

glumičica u raznoraznim ilustriranim žućkastim časopisima uvjeravaju u suprotno. Samo

potpuna kazališna neznalica oblikovat će profesionalni kazališni ansambl s približno jednakim

brojem glumaca i glumica, a u nekim slučajevima bit će, štoviše, više glumica nego glumaca.

Dokaz je to mojoj tvrdnji da u hrvatskom režiserištu na ključnim mjestima sjede osobe koje su

potpuno nesposobne za posao koji rade. Murphyjev zakon tu se potvrđuje u najvećoj mogućoj

mjeri.

Ljubica Jović (Ala) i Božidar Smiljanić (Artur) u Tangu Słavomira Mrožeka.

(Redatelj Vanča Kljaković, ZDK, 26. rujna 1966)

Idealni omjer za glumački ansambl u institucionalnom kazalištu je 1 : 3, tj. u ansamblu od

20 glumica i glumaca treba biti pet do šest glumica i 14 do 15 glumaca. To je glumački ansambl

primjeren srednje velikomu gradskom kazalištu. Kazalištu poput pulskoga INK-a dostajao bi

profesionalni ansambl od tri glumice i devet glumaca. Zašto takav omjer? Dostaje zaviriti u bilo

koji popis uloga u bilo kojemu kazališnom djelu. Uvijek ima muških uloga barem triput više nego

ženskih. Zašto, dakle, neupućeni ravnatelji (u posljednje vrijeme češće su to ravnateljice) imaju u

ansamblu višak glumica? Neupućeni, jednostavno, nasjednu na lijepak: žene su, u pravilu, u

mlađoj dobi, kad se uglavnom ulazi u stalni angažman, i zrelije i pokazuju više nadarenosti od

svojih muških vršnjaka, koji punu glumačku zrelost postižu tek oko svoje četrdesete godine

života. Istodobno, u toj životnoj dobi, kad glumac dostiže svoj puni kapacitet, nastaje kriza u

ženskom dijelu ansambla. Teško ćete susresti glumicu koja će u svojim ranim četrdesetima reći:

"nisam više pin-up, vrijeme je da se okušam u karakternim ulogama". Ponekad glumica tu krizu

doživljava osobito teško, pa dolazi do tragedije u kojoj obično glavna uloga pripadne alkoholu, ali

10

najčešće je posljedica takve krize klasični pirandelovski humorizam: oronula dama izigrava

tinejdžersku fificu ne samo na pozornici, nego i u privatnom životu, na ulici, uvjeravajući samu

sebe i sav svijet oko sebe da joj je tek 16, iako joj u krsnom listu stoji crno na bijelom da joj je 60

godina. Zaprepašćuje pojava jednako izražene krize u mladih, najčešće još i životno i glumački

nedozrelih glumaca. Alkoholom pokušavaju nadomjestiti nedostatak samopouzdanja kako u

društvu, tako i na pozornici. Ishod biva najčešće dijametralno suprotan očekivanomu: mladi

glumac, umjesto da sazrijeva, sve se više gubi u maglama kojekakvih nebuloza i alkoholnih

isparavanja pa, kada dođe u zrelu glumačku dob, nitko od njega više ništa niti traži, niti očekuje,

niti itko više vjeruje u njegov, alkoholom rastočen, glumački potencijal.

Bilo kako bilo, glumac se već dva i po milenija ogorčeno bori za svoj status u društvu.

Premda se nakratko činilo kako ga je uspio izboriti pošto je utemeljena visoka glumačka škola

(Akademija za kazališnu umjetnost, 1950. u Zagrebu), bio je to samo bijedni privid. Vrlo brzo,

glumci su se počeli pitati u što su potratili četiri godine života na mučnom i svakako

najnapornijem studiju, kad i dalje neškolovani i polupismeni diletanti upravljaju kazalištima i

njihovim sudbinama.

Jeste li, dakle, pripravni sav svoj život proživjeti u neprekidnom stresu, odreći se svakoga

ljudskoga dostojanstva i prava na banalnu riječcu "ne", da biste se potkraj života upitali u što ste

potratili svojih 40 godina života, slobodno postanite profesionalni glumci. Ako nitko, barem ja ću

vas razumjeti i suosjećati s vama.

Tigar Marijana Matkovića (Red. Dino Radojević, ZDK, 1969)

Božidar Smiljanić i Helena Buljan u sceni iz predstave.

11

FILMSKI GLUMAC Uživam ništa ne raditi,

a za to biti dobro plaćen.

Marlon Brando, američki filmski glumac

Kad mlada osoba danas razmišlja o mogućnosti da postane profesionalni glumac ili

glumica, redovito vidi sebe u blještavilu filmskog superstara, a ne u koži nekakvoga anonimnog

kazališnog glumčića. Zašto je tako, nije teško dokučiti. S jedne strane glamour i "lova do krova"

bez prevelikog znoja, a s druge krv, znoj i suze za prihode upola manje od onih koje ostvaruje

NKV radnik na INA-inoj benzinskoj crpki. Izgled vara! Kao što je laž da rad oplemenjuje čovjeka,

kao što je laž da je talent samo 10% glumačkog uspjeha, tako je laž i da odijelo čini čovjeka.

Koliko "rad oplemenjuje čovjeka" možete se lako osvjedočiti uđete li bilo kojega radnog

dana u pet sati i 30 minuta u neko vozilo javnog prijevoza i zagledate se u "plemenit" izraz lica

onih koji se u to doba odlaze još više oplemeniti na svomu radnomu mjestu. Vjerojatno je s tog

12

razloga u novokomponiranomu hrvatskom jeziku iz rječnika nestala riječ "rad" i zamijenjena

imenicom "djelatnost". U nas se, naime, više ne radi. Odviše smo oplemenjeni pa samo djelujemo.

Kad bi bila istina da je u umjetnosti talent samo 10% uspjeha, a sve ostalo rad (pardon:

djelatnost), onda bi zaista svaki netalent mogao postati umjetnikom. Pa ipak, nije tako. Osim

časnih iznimaka. Oni koji su lansirali maksimu o tomu da je talent samo 10% uspjeha u

umjetnosti, neke su izrazite netalente do te mjere uspjeli uvjeriti u tu svoju glupost, da su, uz

obilatu potporu naivne publike i nedoučenih kritičara mogli kao umjetnike predstavljati čak i

evidentne patološke egzibicioniste, koji su, prije ili kasnije, pozornicu morali zamijeniti

psihijatrijskim kaučem u relativno bezazlenoj fazi shizofrenije, ili krevetom u umobolnici u težim

psihotičnim slučajevima.

Da odjeća ne čini čovjeka, najbolje svjedoče Playboy-eve duplerice. Što manje odjeće, to

cjenjeniji i bogatiji model. Kako onda vjerovati Krleži kad pjeva za siromaška da je "gol kak goli

bažulek"? Profi-glumac mora posjedovati najmanje jedan smoking, kako bi se mogao dolično

odjenuti za nastup na nekoj svečanoj priredbi, ili za odlazak na kakav svečani domjenak

povodom početka snimanja nekoga značajnoga inozemnoga filmskoga projekta, u kojemu će se

on pet sekundi pojaviti pred kamerom i izgovoriti životno značajnu repliku u svojoj umjetničkoj

karijeri: "Dinner is served, sir," - jedinu repliku koju su mu dodijelili u tomu značajnomu,

američkom filmskom projektu. Kad ga neupućeni vide tako svečano odjevena, sudeći po odjeći

moraju povjerovati da poznato hrvatsko glumačko ime vozi, u najmanju ruku, mercedes, ako već

ne BMW. Gorka je istina da se jadničak na gala-svečanost dovezao u nekakvoj prastaroj,

rasklimatanoj šklopociji, koja predstavlja opasnost u prometu, jer je pukim slučajem imao još

nekoliko kapi skupocjenoga hrvatskog benzina u spremniku, a nije uspio skucati onih desetak

kuna za javni prijevoz, dok mu taksi predstavlja nedostiživi luksuz. Toliko o lažnom glamouru

hrvatskih filmskih zvijezda.

Transylvania 6-5000 bio je američki film koji mi je otvorio vrata inozemnoga filma. U

posljednjih sam 15 godina svoj glumački zanat vršio pretežito pred filmskim kamerama

inozemnih producenata i bio sam u prilici upoznati popriličan broj kolega iz drugih zemalja.

Pokušat ću rekonstruirati nešto od najkarakterističnijih razgovora kojih se sjećam, kako bih svakoj

mladoj osobi koja pati od iluzija kakve lansiraju novinari ilustriranih hrvatskih časopisa, često

puta ni ne znajući o čemu zapravo pišu, omogućio da se relativno bezbolno prizemlji.

Jeffrey Jones, američki kazališni i filmski glumac, izuzetno je draga osoba. Upoznali smo

se prilikom snimanja filma Transylvania 6-5000. Zgranut nad mojim minornim kazališnim

primanjima od svega, preračunano po tadašnjem tečaju, USD 300, sažalio se nada mnom,

vjerujući da je to moja tjedna kazališna plaća. No, kad sam mu objasnio da je to moja mjesečna

plaća, umalo nije pao u nesvijest. Upitao me potom koliko mi plaćaju za film. Oporavio se od

užasa u koji ga je bacila moja mjesečna kazališna plaća, kad sam mu na njegovo pitanje odgovorio

da mi je filmski honorar USD 1.500. Bio je zadovoljan sve dok je mislio da mi je to dnevni

honorar. No, kad sam mu objasnio da mi "Jadran-film" toliko plaća za svih 14 snimajućih dana (a

po onomu koliko je američki producent platio za moj honorar imao bih bio dobiti najmanje USD

5.600), htio je napraviti javni kraval. Jedva sam ga uspio uvjeriti da bih se u tom slučaju morao za

sva vremena pozdraviti s kamerom, barem što se "Jadran-fima" tiče, a drugih producentskih kuća

u ono doba u Hrvatskoj nije bilo (danas ih ima nekoliko, ali je zato „Jadran-film“ na izdisaju).

Možda sam ga trebao pustiti da napravi kraval, jer „Jadran-film" me ionako nije zvao za hrvatske

produkcije. Ne bi me zvao ni za inozemne, kao što me nije zvao ni za Transylvaniju, da nisam

posve slučajno doznao kako upravo tog časa Amerikanci vrše izbor glumaca (casting) pa se drsko,

ja nepozvan, ugurao među pozvane.

13

Jeffrey Jones

Nakon Transylvanije stekao sam određenu reputaciju među američkim redateljima podjele

(casting director) i producentima, pa su me otada redovito zvali, zahvaljujući samo tomu što je američki

redatelj podjele ili producent tražio da me se obvezatno pozove na casting.

Ukratko, zahvaljujući Jeffreyu shvatio sam da ni američkim kolegama bogovi glumačke sreće

nisu odviše naklonjeni. Prosječna plaća drugorazrednoga kazališnoga glumca na Broadwayu iznosi

oko USD 750 tjedno. Budući da mi nismo navikli na tjedni obračun plaća, preračunajmo to odmah u

mjesečni iznos od USD 3.000. U današnjim bi to relacijama odgovaralo mjesečnoj plaći od oko 18.000

kuna. Bogovski! To je u nas ministarska plaća. No, valja znati da za američke pojmove to uopće nije

onako blistavo kako nam se čini iz naše perspektive. Naime, samo najamnina za stan i troškovi za

automobil (bez kojega je u Americi nemoguće opstati) odnijet će mu više od polovice plaće (oko USD

1.600), dok od ostatka mora suzdržano živjeti, jer je prisiljen štedjeti bijele novce za one crne dane u

kojima za njega neće biti posla, pa tako niti prihoda. Ipak, ima u tomu i jedna svijetla točka: porez će

platiti samo na onaj iznos koji je stavio na štednju, dok mu se svi ostali troškovi u potpunosti odbijaju

od porezne osnovice, a budući da na štednoj knjižici neće imati milijune dolara, to ni porez neće biti

viši od 10% na ušteđeni iznos. Živi skromno, ali sasvim pristojno.

Brižni Jeffrey me na kraju razgovora još upitao kako uspijevam preživjeti sa svojim prihodima

i koliki su mi rashodi. Počeo sam naglas razmišljati i računati. Ispalo je, da plaćam triput veći porez od

njega, a da su mi troškovi dvaput veći od prihoda. Kako sam uspio doživjeti do mirovine nije mi se ni

do danas objasnilo, a još mi je manje jasno kako danas uspijevam preživjeti s crkavicom koju neki

zovu mirovinom. Američki beskućnici primaju po USD 300 socijalne pomoći i žive bjednije od mene.

Mislim da bi se mene moglo ubrojiti u hrvatska gospodarska čuda.

Rudy deLuca karakterističan je primjer relativno anonimnoga i bezuspješnoga glumca, koji se

okušao u režiji te njome zauvijek zapečatio i skončao svoju redateljsku karijeru u Hollywoodu.

Upoznao sam ga prilikom snimanja istoga filma (Transylvania 6-5000). Rudy je bio uzorak

neamerikaniziranoga Amerikanca. U svemu je djelovao kao da je "naše gore list": sve mu je bilo

važnije od posla kojeg se prihvatio. Sprijateljili smo se toliko, da smo se po njegovu povratku u Los

Angeles još oko dvije godine dopisivali, a onda je iznenada ušutio. Sudeći po njegovim pismima,

14

nakon premijere filma nisu mu više cvale ruže pa je pao u depresiju. Film je, naime, bio toliko loš da se

ni na listi najgorih filmova godine nije uspio plasirati bolje od predzadnjeg mjesta. Ipak, koliko god

bio loš, film je donio zaradu od jednog dolara na svaki uloženi dolar: stajao je USD 4,500.000, a samo u

prvomu mjesecu prikazivanja donio je zaradu od USD 9,000.000. Po holivudskim kriterijima to je

potpun financijski promašaj. Naši su financijski kriteriji nešto malo drukčiji. Prije nekoliko godina o

tomu sam raspravljao s tadašnjim direktorom "Jadran-filma" g. Zdravkom Mihalićem, koji me

zaprepastio podatkom da je sretan ako film, čija je realizacija stajala oko USD 6,000.000, uspije prodati

za USD 25.000. Dok u svijetu filmski stvaraoci zgrću milijune dolara u razvijenoj filmskoj industriji, mi

o filmskoj industriji govorimo s prijezirom i njegujemo autorski film, vjerujući da je to filmska

umjetnost. Zahvaljujući takvom stavu nemamo novaca niti za jedan pristojan film godišnje. Ali, zato

imamo svjetski filmski festival u Puli na kojemu festivalski izvedemo ona dva i po televizijska

filmuljka godišnje hrvatske filmske proizvodnje. To nam je dosta. No, ovo je bila samo mala digresija.

Rudy je naglo nestao iz mog života, kao što se bio i pojavio. Kad sam se četiri godine nakon

snimanja Transylvanije obreo u Los Angelesu, pozvao me producent filma na večeru. Pričali smo o

svemu i svačemu, ali on nikako nije spominjao Rudyja. Napokon sam ga izravno upitao što je s

Rudyjem. Pogledao me kao da sam pao s Marsa: "S kojim Rudyjem?" Jedva sam iz njega uspio iščupati

obavijest da je Rudy izvolio zaspati snom pravednika na projekciji svoje vlastite filmske komedije i da

od toga trenutka za Hollywood Rudy deLuca više ne postoji. No, valja pošteno priznati da je već

tijekom snimanja bilo problema izazvanih Rudyjevim nepoznavanjem temeljnih elemenata filmske

režije.

Rudy deLuca

Zašto sam ovdje uopće spomenuo Rudyja? Iz dva razloga. Prvo, kao karakterističan primjer

kako se režije laćaju redovito oni, koji nisu uspjeli izživjeti svoje glumačke ambicije, i drugo: kao

15

jednako karakterističan primjer kako se u svijetu postupa s nesposobnima. U nas bi, naime Rudy

odmah pri sljedećem natječaju dobio sredstva za svoj sljedeći film, jer - Bože moj! - ima u njemu nešto,

samo je bio žrtva nesretnih objektivnih okolnosti. Takvi, naime, u nas trate drušveni novac na

mizerna "umjetnička" ostvarenja otkako je Vjekoslav Afrić otvorio tu seriju državotvornih

diletantizama svojom Slavicom i zauvijek je zapečatio svojim stupidnim velefilmom Hoja Lero, u

kojemu je uspio kao glavnu glumicu angažirati prelijepu bankovnu službenicu (ne želim nagađati koji

su ga "umjetnički" razlozi naveli da previdi svu onu vojsku ne manje lijepih profesionalnih glumica), a

usto u jednoj sceni natjerati bulumentu ženskih golih stražnjica na kupanje u moru. Sasvim dostatan

razlog da si u ono doba visokoga ćudoređa zauvijek zatvori vrata koja vode filmskoj režiji.). Veljko

Bulajić je niz državotvornih filmova osmislio svojim basnoslovno skupim NOB-političkim

transparentima tipa Kozara i Neretva, a Branko Šmit stavio "točku na i" pa doveo hrvatsku političku

filmsku umjetnost do savršenstva svojim Vlakom za Vukovar. Pretežno su filmski projekti u nas bili

obojeni političkom bojom, jer se jedino tako moglo doći do nužnih sredstava, bez kojih je nemoguće

realizirati filmski projekt. Priznajem, u tom pogledu imao sam i ja putra na glavi.

Kratko i jasno: u Hrvatskoj filmske industrije niti ima, niti će je biti u doglednih stotinu

godina. Zato ni ne sanjajte o karijeri filmskoga glumca. Od ono malo uloga što se pojavi tijekom

godine u ona dva i po TV-filma za koje Hrvatska jedva jedvice skupi tek desetinu novca nužnoga za

realizaciju filma, ne može se živjeti, a niti ima u njima toliko uloga da bi se mogla uhljebiti sva ona

nebrojena količina glumaca koji skapavaju od gladi čekajući da im netko od redatelja udijeli milost i

dopusti im nastup u njegovu veledjelu.

Shelley Hack, kazališna je i filmska glumica, koja se na filmu pojavljuje sporadično i, unatoč

tomu što joj je suprug filmski redatelj (Harry Winer), ne uspijeva ostvariti značajniju filmsku karijeru

pa se opetovano vraća kazalištu. Upoznao sam je pri snimanju filma Zarobljenik rata, u kojemu je svoju

ulogu vrlo profesionalno "odradila", ali bez one nužne karizme filmske zvijezde. Još za snimanja sam

se pitao što ta izvrsna glumica uopće traži pred kamerom, jer pred njom zasigurno ne stoji velika

filmska karijera. Ne zato što ne bi bila izvrsna glumica, nego iz sasvim banalne činjenice da ima lice

koje se ne pamti. Nema sumnje, Shelley je prelijepa žena, ali njena je ljepota odviše svakodnevna da bi

je kamera mogla "zavoljeti". Ponovno smo se vidjeli nakon nekoliko godina, za mog boravka u

Hollywoodu. Tada je nastupala u nadasve zanimljivom kazališnom projektu Tamara i pokazala se

izvanrednom kazališnom glumicom. Nažalost, često ne znamo odabrati svoje pravo mjesto u ovomu

nesretnom poslu, pa je tako i Shelley ponovno napustila kazališne daske, da bi se još jednom okušala

pred kamerom, iako je njena prava glumačka odrednica upravo pozornica, a ne kamera.

Pitate se zašto sam je uopće spominjao? Zato da ukažem na dvije pojave: prvo, kako glumac

često odabire krivi medij za svoje djelovanje, a drugo, još važnije, da ukažem kako se u svijetu

glumačka karijera ne gradi na obiteljskim vezama. Iako joj je suprug filmski redatelj, ne "namješta"

uloge ovoj divnoj glumici u svojim filmovima. Naime, sve kad bi i htio to činiti, ne bi mogao. Podjelu

uloga u zapadnomu filmskom svijetu ne vrši redatelj samostalno kao kod nas. Podjelu uloga vrše

suglasno redatelj i producent, na prijedlog redatelja podjele (casting director). Za nas je, međutim,

tipičan slučaj onog filma, svojevremeno do neba slavljenog spektakla, koji je stajao USD 6,000.000, a

Jadran film ga na jedvite jade prodao za USD 25.000 (u konkretnom slučaju nije u pitanju Veljko

Bulajić). Uvaženi je redatelj u filmu našao uhljebljenje ne samo za svu svoju obitelj, nego čak i za svoju

kućnu pomoćnicu. Nikakvo čudo, dakle, da se za tako veleban film na svjetskom tržištu ne može

postići viša cijena od USD 25.000.

16

Shelley Hack

Anthony Denison je čovjek koji se odrekao svoga pravoga prezimena. Tu sam dragu i vrlo

komunikativnu osobu upoznao tijekom snimanja TV-serije The Company (Under Cover) u Dubrovniku.

Povezao nas je zajednički datum rođenja. U dan točno, deset je godina mlađi od mene. Spominjem ga

ovdje zato, jer je bio klasični primjerak mladoga glumca kojemu nije dostajalo strpljivosti da dočeka

svoju punu glumačku zrelost pa je utonuo u beznađe, a time se srozao i na društveno dno. Odande ga

je, kako on sam voli kazati, s društvenoga smetlišta, izvukla i ponovno postavila na noge osoba, čije je

prezime uzeo umjesto svoga pravoga, u znak zahvalnosti što ga je ponovno vratila u život. Tony je

danas uspješan i popularan filmski glumac što, po svome vlastitom priznanju i uvjerenju, nikad ne bi

postao da nije bilo osobe koja mu je u kritičnom trenutku pružila ruku. Istovremeno, Tony je tipični

američki proizvod: spustio se do samoga dna ljudskog društva, da bi se potom uzdigao do statusa

filmske zvijezde.

Upitat ćete se, kako je moguće da Hollywood ima tako različite kriterije; s jedne strane

otpisuje Rudyja za sva vremena, dok s druge strane pruža priliku čovjeku s društvenoga dna da

postane zvijezda. Varate se, ako mislite da su u pitanju različiti kriteriji. Tony nije počinio nikakav

profesionalni "gaf", dok je neporočni Rudy u svakom pogledu pokazao potpunu neprofesionalnost.

Obojica su drage i simpatične osobe, svaki sa svojim intimnim traumama koje se, uostalom, nikoga ni

najmanje ne tiču sve dotle, dok ne nanose štetu projektu ili producentu. Zbog Tonyja nije nijedan film

propao; on dakle nije upropastio producentov novac koji je ovaj uložio u projekt, dok je Rudy svoj

redateljski prvijenac toliko nevješto rađao, da je sedmodnevno snimanje jedne masovne scene valjalo u

potpunosti baciti u smeće, jer ju nije bilo moguće montirati u suvislu cjelinu, pa se morala ponovno

snimiti. Pritom je na licu mjesta stradao prvi asistent režije kao žrtveni jarac. Bio je, jadnik, odviše

pristojan da bi redateljskom nevježi davao upute što i kako kadrirati. Istoga dana kad se pojavio, novi

prvi asistent energično je uzeo uzde u svoje ruke i praktički postao koredatelj. Redatelj koji uslijed

17

vlastitoga neznanja nanese producentu toliku materijalnu štetu, otpisan je zauvijek. Poput Emira

Kusturice, koji je za tri mjeseca boravka u Hollywoodu spiskao na snimanje svoga američkoga

autorskog prvijenca USD 5,000.000, a kad je producent pregledao snimljeni materijal, iz kojega se nije

mogao ni izdaleka naslutiti suvisao film, veliki je redatelj zamoljen da se vrati odakle je došao, uz

dodatnu zamolbu da, po mogućnosti, zaboravi sve holivudske adrese. Koliko mi je poznato, Kusturica

je ipak holivudske adrese sačuvao.

Anthony Denison

Harry Winer, suprug Shelley Hack, jedan je od rijetkih inozemnih filmskih redatelja s kojim

sam se vidio i nakon završenog snimanja. Već sam umalo zaboravio na snimanje, kad mi je iznenada,

nakon dva mjeseca, iz Los Angelesa stigao telefonski poziv da dođem u Hollywood radi korekture u

sinkronizaciji jedne scene. Tako sam ponovno vidio Harryja, a s njim i scenarista i producenta

Williama (Billa) Broylesa, jr. (tada supruga Linde Purl; u međuvremenu su se razveli). Obojica su se

pokazali kao neopisivo gostoljubivi domaćini, i dok živim pamtit ću njihovo nezaboravno

gostoprimstvo.

Kathleen Arc upoznao sam tijekom svog boravka u Los Angelesu. Pomalo luckasta je to, ali

nadasve simpatična dama srednjih godina, koja je na vrijeme shvatila da se od same glume ne može

pristojno živjeti pa se posvetila vlastitoj trgovini antikvitetima, a kao glumica nastupa povremeno u

nekomu amaterskom društvu. Ne znam, doista, kakva je glumica, nigdje je nisam vidio, ali zacijelo

nije ništa lošija od stotina i stotina tisuća diletanata diljem svijeta, koji vjeruju da su bogodani glumci,

samo što nisu imali sreće. Znam, međutim, da je brižna, vrlo osjećajna i u duši dobra osoba. Od svih

mojih inozemnih znanaca - ne mogu reći i prijatelja - ona se jedina sjetila napisati mi pismo s nekoliko

zabrinutih i toplih riječi u trenutku kad je doznala za rat u Hrvatskoj.

Stjecajem okolnosti, ni do danas nisam uspio odgovoriti na Kathleenino kratko, ali prelijepo

pismo, jer sam izgubio svoj dragocjeni adresar, u kojemi je bila i njena adresa. Desi li se, kojim

slučajem, da je tkogod od vas sretne, prenesite joj moju zahvalnost na njenoj iskazanoj dobroti u onim

teškim danima, kad nam je svima bila potrebna riječ utjehe i ohrabrenja. Budući da je ljudska dobrota

prvi preduvjet da se bude umjetnikom, imam razloga vjerovati da Kathleen nije nikakav anonimni

diletant, nego jednostavno nije imala sreće u glumačkom pozivu. Ni ona, naime, poput Shelley Hack,

ne zrači karizmom filmske zvijezde, niti bi se kamera zaljubila u njeno lice. Ima u njoj mnogo ljubavi

18

spram glumačke umjetnosti, ali je imala i toliko razbora da je sasvim realno prosudila: u Los Angelesu

ima registriranih 250.000 glumaca, a u Londonu 7.000. Njih 99% nikad, ni u teoriji, neće imati priliku

stati pred kameru. Zar da budem kap više u moru frustriranih nesretnika? Ne. hranit ću se nečim od

čega se može preživjeti, a ljubav spram umjetnosti bit će još veća i iskrenija budem li amaterka.

Kathleen je rijetki primjer razborite osobe, koja nikad neće, ni na pozornici ni pred kamerom, osjetiti

gađenje nad onim što radi, jer to ne mora raditi da bi nekako preživjela. Takvo je pravo odbira

profesinalnom glumcu potpuno uskraćeno. Barem u našim uvjetima, u kakvima žive tzv. "samostalni

umjetnici".

Kathleen Arc me osvojila na juriš svojim zdravim stavom spram glumačkog poziva. Da bih joj

na neki način pokazao svoje poštovanje, po povratku kući poslao sam joj engleski prijevod Staromodme

komedije Alekseja Arbuzova, koju sam svojevremeno igrao s Elizom Gerner. Nakon nekoliko mjeseci,

kad se već naziralo krvoproliće i raspad Jugoslavije, primio sam od nje kratko pisamce zahvalnosti, uz

obavijest da je u suradnji s još jednim glumcem amaterom s uspjehom odigrala Staromodnu komediju,

što me iskreno obradovalo. Nakon toga je počeo Domovinski rat, kada sam od nje primio već

spomenuto dirljivo pisamce na koje nisam mogao odgovoriti, i tu se naš kontakt, nažalost, prekinuo.

Toliko o glumcu pred kamerom.

Snimanje s Harryjem Winerom bilo je osobito ugodno, što se vidi i po raspoloženju tijekom predaha.

S desna ulijevo: John Rhys Davies, Anthony Denison i Božidar Smiljanić u Dubrovniku 1990.

ZANIMLJIVO? INTRIGANTNO? RADO BISTE ČITALI DALJE?

NARUČITE KNJIGU PO AKCIJSKOJ CIJENI.