Zamislite: Hvar, Cluj-Napoc (Rumunjska), Rim (Italija), Split, Vinkovci, Skradin, To- pusko, Salamanca (Španjolska), Varadin,
Ludbreg, Košljun, Krk, Nin, Zadar, Smiljan, Gospi, Vukovar, Banja Luka (BiH), Lekenik... Ovo su mjesta, gradovi i zemlje u kojima smo bili, u kojima smo uili, upoznavali nove ljude, druili se i zabavljali... Meu mnoštvom dogaanja ipak istaknimo neka po- sebna. Prošlogodišnji dravni prvaci, Matea i Nikola, ove su godine osvojili tree mjesto na meunarodnom natje- canju mladih znanstvenika u Rumunjskoj. Vrijedna je skupina filmaša snimila film pod naslovom „Europa pred izazovima“ koji moete pogledati na... Antika dramska grupa bila u Hvaru na II. festivalu klasinih jezika i antike civilizacije prigodom obilje- avanja 2400. obljetnice osnutka grke kolonije Pha-
Uvodnik
Što drugo moeš biti biti u lošem vremenu nego dobra misao.
(Vesna Parun) ros. Krešimir Klepo izabran je za maturanta generacije... estitamo svima! Nekako s rujna u našu je školu došla nova generacija prvaša. Dobro nam došli! Osjeajte se dobro i iskoristite što više mogunosti koje vam gimnazija prua. Drugaši i treaši, hrabro naprijed! Dragi maturanti, vaša je gimnazijska pria došla svom kraju. Novi su putovi i izazovi pred vama. Vodei se savjetom Vesne Parun iz naslova ovoga uvodnika, budite dobra misao vremena i prostora u kojem i na kojem ivite i ne osvrite se na male i nevane stvari. ivot je udo! Iskusite ga! Svima vama ugodno i odmorno ljeto, dobri vam Gr- ka i Rim, sretno na upisima na fakultet, puno do- brih utakmica hrvatske reprezentacije u Francuskoj, uspješnih nastupa naših olimpijaca u Riju...
2 Ostvarenja
Mi smo prvi a
Do listopada 2015. bilo nas je 25, no napustio nas je priljivi prijatelj
Petar Branovi. Sada nas je 24, ali nismo sigurni da emo i slje- dee godine ostati u istom broju. Iako mladia ima 13, a djevojaka 11, cure vode glavnu rije. S tom se tezom slae i naša razrednica Anita Petrievi. Ona je profeso- rica geografije, a po prenim je bademima svi pamte. Nikada nam nije dosadno. Philip Zagorac uvijek provali neku glu- post. Denis nasmijava profesore i svi ga vole. Luka eka eelj stal- no pušta gregorijanski koral pa se Hrvoje redovito prepire s njim da ga iskljui. Irmi se samo odbojka mota po glavi dok opasna Bruna samo misli što e sljedee jesti. Ines aneoski pjeva u zboru dok naš predsjednik razreda Zvonimir svira gitaru. Mislav i on stalno ra- spravljaju o vanim filozofskim te- mama. Ante ana ani je vesla razreda i uvijek nas tjera naprijed u matematici. Matija i Emanuel gaje veliku ljubav prema anti- koj kulturi i gramatici starih Grka tako da se s grkim drue i preko praznika. Ilijana se upušta u ra- sprave s profesorom Deviem, a Petra im se potajno smije. Frano je genij snalaljivosti. Ozbiljno, taj se mali uvijek nekako provu- e. Luka Raos stalno uva Leu Raos, ali se Lea svejedno uvali u neku glupost. Marin se pravi da nije ništa uio, a dobije petaka. Tomislav stalno postavlja ista pitanja, a mi, kada ih ujemo, udimo se njegovoj inteligenciji. Mateja je glavni Bosanac razreda, a Nika Hercegovka. Marije su roene istoga datuma i u isti sat, makar nimalo ne
slie. U imeniku piše da s nama u razred ide i neka Laura, no mi je se i ne sjeamo jer je nikada nema. Nije nam bilo lako, ali skupa smo sve prošli samo tako. To smo mi, mlade nade NKG-a!
Naši prvaši
Marijini pilii
Ima nas dvadeset i pet, mi smo jedna velika obitelj. Razliiti smo, a opet se dobro slaemo. Nismo svi fakini niti smo svi štreberi.
Imamo one koji ne znaju šutjeti: Lea, Kiki i Josipa, i one koji su razredni odvjetnici: Mile i ja (Keti); Anu koja ima više od 500 izostanaka i ne odustaje od na- mjere da proe s 4, Hanka koji lufta tenisice na pro- zoru, Amandu koja pee zeljanice i krumpiruše, Ga- briela koji oboava sendvie s krastavcima. Imamo i Josie koja je bila 16. na Djejem Eurosongu. Šari posljednji tjedan ispravlja pet testova iz fizike, a Vi- dovi pod testom iz matematike pjeva: „Sve su ene oko mene“. Imamo i Saru koja se nikada ne deblja. Dora i Karla su naše blizankice koje razlikujemo po frizuri. Katarina koja u torbici ima malu drogeriju. Ilo- na koja puni mobitel deset puta na dan. Matej je naš
razredni klaun koji jedva eka produnu iz grkoga. Nikola svakoga dana dobiva po pedeset narudbi za pekaru. Poljak – ovjek s Plitvica. Timek za kojega emo ovaj asopis morati tiskati i u zeleno. Imamo i Begia koji e se spasiti i otii iz naše škole. Tu su i naši sjemeništarci Filip, Ante, Toni i Hrvoje kao du- hovna potpora. Svi slavni nogometaši, a Hrvoje ra- zredni „lumen“ (lat. lumen, luminis, n. = svjetlo, dika). Naravno, tu je i naša raska koja je na elu ove obitelji (naša koka). Uvijek se zauzima za nas i oprosti nam tu i tamo koju jedinicu iz latinskoga. Nakon cijele godine provedene u NKG-u mogu rei da mi je drago što sam dio ove škole i ovoga razre- da. Iza nas je jedna lijepa godina koja e nam svima ostati u sjeanju. Pusa svima i neka nam sljedea godina bude još bolja!
Katarina Puklek
Naši prvaši
4 Ostvarenja
Pria o Ic
Moj razred na prvi pogled izgleda kao svaki drugi razred, ali nije. S pravom mogu rei da je poseban, barem u
onom dobrom smislu… Na samu poetku moga po- sebnog razreda naša je „raska“, svima dobro zna- na kao Margareta Gašparovi, profesorica grkoga i latinskoga jezika, popularno zvana Eta. Toliko nas je gnjavila ove godine s grkim da kada je pitala što smo zadnje radili, nitko joj se nije usudio odgovoriti. Ali još je poznatija po svome temeljitu i besprijekornu pregledavanju radnih biljenica (samo u rei da ih još nemamo). No dosta o razrednici, krenimo malo na moj poseban razred iji sam ponosni lan i ja. U njemu moete nai svakakvih tipova ljudi, od onih koji nemaju pri- jatelja (Toni Odak) do onih koji stalno obrauju sa- mostalno unaprijed latinski jezik (Julija Kaselj), zatim onih koji vjeito kasne jer im je bus došao prerano
(Laura T. i Laura G.) te na kraju onih koji vjeito budu vani na satovima hrvatskoga jezika (Marin Römer)… Mogli bismo tako u nedogled, ali ve u ovim prvim reenicama vidi se posebnost. Takoer, svatko se od nas prepoznaje po neemu, ako ništa drugo Magda- lena Sever-Koren po boji svoje kose, koja se svako- ga tjedna mijenja. Kod nas je bitan faktor i san, nitko od nas ne voli biti nenaspavan pa tako nije prošao sat fizike, a da Krki (Luka Kršul) i Troba (Jos’p Tro- bi) nisu uhvatili malo sna i ubili oko. Naravno da je svatko od nas zasluio da se njegovo ime istakne na ovim stranicama, no to je naprosto nemogue. Zato u dalje govoriti o nama kao o razredu u kojem se svako mišljenje cijeni i svaki prijedlog sasluša, samo na kraju bude kako „raska“ hoe; ona to zove demo- kracijom. To je moj razred, razred koji volim i koji ne bih mije- njao ni za sto Amerika. Razred u kojem Marko kae zadnju: „Da, Klara.“ No ne bih volio da moja pria
završi ovdje, ona je samo poetak, prekrasna uver- tira koja nas uvodi u ono glavno. U toj uvertiri upo- znavali smo jedni druge, sada slijedi primjena ono- ga što smo nauili jedni od drugih, a to je biti o- vjekom i prijateljem. Ovu priu sigurno e net- ko završiti, no to ne smi- jem biti ja, a ni Marko, nego to moraju biti naša djela i zgode. Molim za oprost one koje nisam spomenuo, vjerujem da su se izvukli, ali to je jed- na nezaboravna pria o nama, jednostavno, to je pria o najboljima… P.S. Samo sam pokušao isticati naše simpatino- sti, bez namjere vrijea- nja i sarkazma!
Erik Matejak
Naši prvaši
Prvi d Razrednica: Snjeana Gabeli
Naš mali raj ini 26 naitanih, pametnih, mirnih anela s odlinim uspjehom. Do- bro, moda ne baš tako naitanih...
U redu, nismo baš ni pametni... Ma koga mi zavara- vamo, nismo ništa od navedenoga, ali i dalje ostaje da smo pravi mali aneli. Priznajemo, malo smo sla- biji u uenju od drugih razreda, unato tome profeso- rima smo daleko najsimpatiniji. U poetku se inilo kao da ovo nee funkcionirati, no s vremenom je bilo nuno pronai kompromis kako bi- smo preivjeli muke prvoga razreda. Kao što smo ve rekli, nismo najjai u uenju i ponašanju, ali kada je u pitanju sloga – jednosloni smo. S nama se slae i naša najbolja prijateljica/razrednica ija je glavna poštapali- ca „ako poludim“ s nama prešla u „poludjela sam“.
Šalu na stranu, Id je jako raznolik, svatko je poseban na svoj nain, ali povezuje nas jedna osobina u kojoj smo svi jednaki – lijenost. Ovoga puta posve ozbiljno: ni jedno od nas ne bi se ovako dobro uklopilo u bilo koji drugi razred jer upra- vo nas naše razliitosti ine slonima i jedinstvenima. Iako smo tek na poetku ovoga predivnog, kratkog putovanja, sigurni smo da emo ga ispuniti ljubavlju, vjerom, smijehom, suzama (ponajviše radosnicama) i ponekom produnom. Najviše se nadamo da se broj anela Id nee smanjiti i da emo uvijek ostati ovako raspjevani i puni veselja i radosti.
Rea Krian i Agata Romi
Naši prvaši
6 Ostvarenja
etvrti a
Imamo Jozu koji uvijek spava po cijele sate, kada se igra nogomet, deki ga redovito mlate. Imamo Brigitu koja po dogovoru odgovara, najviše ju od profesora tlai iz likovnog Mara. Imamo i Hanu koja izgleda kao princeza od malih nogu, prije svakog testa, ona se moli Bogu. Imamo Martu koja sjedit’ na prozoru voli, raska ju stalno da sie s prozora moli. Imamo Grifonija koji je hodajua enciklopedija, od njega su se testovi prepisivali i nikad se nije uila kemija. Imamo Frana koji nekad loše ocjene ima, ali njegov mozak k’o kalkulator štima. Imamo Baneka koji nikad ne zna na vrijeme doi, vani je uvijek faca i svima pie toi. Imamo Miloš koja satove ne bira, markira kad moe, nekad i iz ista mira. Imamo Mariju koja eli na arhitekturu, jako lijepo crta i voli likovnu kulturu. Imamo limen koju pere stres prije mature, kad ju deki vide u gradu, sline im cure. Imamo Antoniju koja se uvijek smije, ima deka Dominika koji ju preko zime grije. Imamo Bagi i Šeremeta koji su od nedavno u vezi, kad Šeremet ne ui, Bagi na njega rei. Imamo Toliku koja ivcira profesore s Dragom, Ponekad ih profesori ele opalit’ svom snagom. Imamo Bucu koji se uvijek trudi da nešto isplanira
Razrednica: Marina ubri i zbog toga ga uvijek netko gnjavi i ne da mu mira. Imamo Matiju koji je pravi gospodin, s njim se ne moe usporedit ni Raskoljnikov Rodin. Imamo Vlahu koji ima naranastu kosu i stalno nešto mudruje, kad je sam, onda šuti, a kad je u ekipi, luduje. Imamo Martinu koja ima kosu do poda, svaki test ima 50/50 boda.* Imamo Šiku, našeg Amerikanca, uvijek ita lektire, a pogotovo Stranca. Imamo Barbaru i Rotu koje stalno hvata umor, njih dvije poznate su po: „Rokni mi odgovor.“ Imamo Kuliku koja se uvijek smije kad odgovarat’ mora, njoj je dolazak u školu prava nona mora (homonimija!!! znamo). Imamo Kunštia koji vrlo lijepo piše, a po potrebi i prekrasno riše. Imamo Veru koja za ocjenama preve ne pati, odmore si hranom vjeito krati. Imamo Ljubia koji u nogometu lopte nabija, a u beli svakome aseve zabija. Na kraju, imamo najjau rasku iji sat je neponovljiv, tol’ko je njezin sat pouan da je neodoljiv. Raska, hvala Vam na svakoj mudroj rijei, elimo Vam da nastavite dalje u ljubavi i srei!
Nasljednici Homera: Antonija Livakovi, Luka Grifoni i Marta Simeonov
Maturanti
etvrti b Razrednica: Karmela Bri api
Bili smo na temeljima najboljega razreda, ali naalost nismo obranili naslov: IVb – najbo- lji razred. Usprkos tomu mnogopoštovana
gospoa razrednica zasluila je i s ponosom nosi na- dimak KRALJICA. Svršeno je! ν οδα τι οδν οδα.1 Jedna biblijska i jedna Sokratova. Tempus fugit.2 Sve je tako brzo prošlo i kao da ništa nismo nauili. ALI nije tako, NKG nas je nauio mnogo emu. Od redovnoga gradiva, plana i programa (koji su promijenili za Boi ove godine) uili smo moliti, vjerovati, praštati, razumjeti, prihvaati... U našoj školi znanje prenose profesori, ali ivotnu mudrost moemo nai i kod spremai- ca, kuharica ili dr. domara. Veliko je bogatstvo što su nam na raspolaganju dvojica sveenika, duhovna oca, vl. Ivan Grbeši i pre. rektor Domagoj Mato- ševi koji SVAKU srijedu imaju razgovore uz kavu i kekse u našoj knjinici. U knjinici vlada asna sestra Nevenka, ali se duha3 ne ustruava istjerati je dok glagolja s klincima o prvim (tunim) ljubavima, lošim ocjenama, (ne)pravednim profesorima, skupoj kanti- ni, staroj fasadi, hladnim radijatorima, izlizanim stu- bama, vjevericama u dvorištu ili o 47-torici neobinih uenika koje zovemo sjemenke4. Naš razredni opor dijeli se u nekoliko ogranaka. Muš- ka i enska populacija razilaze se u manje skupine: koke, zgodne, sportaši, štreberi; imademo poznate
1 Znam jednu stvar: da ne znam ništa. 2 Vrijeme leti. 3 duhovnik, argon 4 sjemeništaraci
pjevaice Hannu (duhovna) i Mariju (kafanska) i jedno- ga svetog Matu, ostali nisu dio opora. Došli smo kao klinci, a izaosmo kao gospoda, pravi mladi ljudi puni ideja, ideala i ambicija (neki više, neki manje). Nismo se tomu nadali! Nakon silnih kava (i alkohola) u ACU i RADIU, sendvia i peenih pilia iz ŠPARA, buhtli i prstia iz pekare, svi su nas znali: i konobar i trgov- kinje, ak i istai iz parka. Grubi je uivao pahuljice i pršut. Erkan5 je cijelu godinu bio na dijeti i jeo bademe, orahe i kikiriki. Izmislili smo novi šport – nogohokej. estok šport u kojem nema pravila. Norijadu smo pro- slavili, sami, na ranu Kurilovec, daleko od Zagreba, uz pjesmu, ples, roštilj i raskin kola koji su psi pojeli prije nas (istina!). Bio je fin, koliko smo stigli probati! istaice u Gastro Globusu i svi profesori koji su bili pozvani, našu su maturalnu veeru proglasili najbo- ljom, najkulturnijom i najveselijom veerom. Moram rei da su nas profesori ugodno iznenadili snagom i estinom plesa jer, kako kau, u klubove ne idu pa se moraju negdje ispucati, a maturalna je pravo mjesto za to. Na veeri smo sveano okrunili rasku Karmelu. Rastali smo se u veselju, ali sa suzom u oku. Svatko ide svojim putem. Vjerujem da ete nas pamtiti po glasnim i neartikuliranim zvukovima koji su se uli do Medikola (to nije pohvalno), ali znajte: Od kolijevke pa do groba najljepše je ako doba. Deo Gratias!6 Oprostite. ivjeli! P.S. Sretno na popravnom.
Luka Eri, ex IVb
Maturanti
Posljednji Laudetur
Posljednji tjedan u NKG-u provodimo u na- šem malom razredu na kraju hodnika, od- brojavamo dane i posljednje sate latinsko-
ga. Jedni druge podupiremo da daju snage za zadnja odgovaranja, gledamo se i išekujemo kraj. Iako nit- ko ne eli priznati da mu je ao, nikom nije svejedno. Zadnje brige, osmijehe i druenja polako ostavljamo iza sebe te se sjeamo protekle etiri godine. Od kako je škola zapoela, znalo se da su spojili nes- pojive te dobili dobitnu kombinaciju. Mi se nismo bu- nili i svaki dan, mjesec i godina bili su posebni. Uvijek dobra raspoloenja i elje za uenjem/prepisivanjem
uspjeli smo doi do kraja našega srednjoškolskog druenja. Ponekad ljuti na profesore, prijatelje, ali i na sebe, ostali smo vrijedni i sve rješavali na vrijeme. Profesorima nismo smetali te smo uvijek mirno i po- zorno pratili na satu. Pitajte njih, sigurno e se sloiti! Gledamo oko sebe, primjeujemo kako smo svi odra- sli, stekli prijatelje, ljubavi i znanje za cijeli ivot. Uz dragoga Boga, našu rasku i cijelo društvo sve nam je bilo lakše. Došli smo i do kraja. Ona vesela djeica iz Ic razreda sada ozbiljno stoje ispred vrata NKG-a te srca punih tuge i sree posljednji put pozdravljaju NKG!
Mateja Jovi
Laudetur, tako je sve zapoelo.
Zadnji na kraju hodnika, a uvijek prvi u sve- mu. Tajna našega uspjeha lei u našoj po- vezanosti, meusobnom pomaganju i lju-
bavi koju smo davali jedni drugima. Bili smo obitelj. Profesori, kao naši drugi roditelji, usmjeravali su nas na put vjere, pomaganja i rada. Razredna putovanja u Grku i Italiju u nama su stvorili osjeaj da s obi- telji s kojom smo dijelili školske (ne)zgode moemo i ivjeti. Svoju nesebinost pokazivali smo ne samo
unutar razreda ve i sudjelovanjem u raznim volon- terskim akcijama. Razrednica, kao predstavnik naših školskih roditelja, borila se za nas kao majka za svoju djecu. Prvi ispit zrelosti završili smo maturalnom veerom na kojoj smo uz pjesmu, druenje i ples ispratili nai- zgled duge etiri godine srednje škole. Bili smo jed- nom najbolji, o nama su prie priali i sad kad se sje- timo, htjeli bismo vrijeme vratiti...
Mia Husnjak i Matea Matijaši
Maturanti
Školovanje u NKG-u
Biti maturant posebno je ivotno iskustvo zbog toga što pobuuje vrtlog emocija. Srednja je škola razdoblje ljudskoga ivo-
ta u kojem se oblikujemo od izgubljenoga djeteta do odrasle osobe s jasnim stavovima i jasnijom slikom o ivotu. To je razdoblje kada veina nas prvi put proba nešto novo i nešto što je dopušteno samo odraslima. To je doba kada nam je u razmjernim koliinama dano vrijeme za zabavu i vrijeme u kojem moramo raditi. Osobnost koju izgradimo za vrijeme srednjoškolskoga razdoblja pratit e nas i definirati kao osobu cijeloga ivota. Drago mi je i ponosan sam što sam to vano razdoblje proveo u Nadbiskupskoj klasinoj gimnaziji. Na kraju osnovne škole nisam bio siguran u koju se srednju školu upisati. Bio sam dobar u matematici te sam razmišljao da li da upišem Ruer ili moda MIOC, ali još sam od malena imao u sebi elju za sveenikim pozivom pa se na popisu srednjih škola koje sam elio upisati našao i NKG. Tih sam nekoliko mjeseci prije upisa ustrajno razmišljao i u molitvi tra- io svoj pravi put. Budui da ovaj tekst itate u slu- benom listu NKG-a, moete zakljuiti u koju sam se školu na kraju upisao. Svoj prvi dan u NKG-u neu nikada zaboraviti. Još nekako nesiguran u svoju odluku o izboru srednje škole, ušao sam bojaljivo u uionicu Id traei neko poznato lice da kraj njega sjednem. U razredu je ve bilo troje uenika iz moje osnovne s kojima se nisam previše druio, ali sam sjeo do Marina Špekuljuka (moga sada pravoga prijatelja) jer je on u osnovnoj bio jedan od „cool klinaca“. Razred se polako popu- njavao i svi smo se gledali sa strahom i nevjericom. Razrednica je ušla u razred, svi smo ustali, a ona nas je pozdravila s „Laudetur Jesus Christus“ i rekla nam da emo se od sada tako pozdravljati na poetku svakoga sata. Pod odmorom atmosfera u razredu još je uvijek bila nekako loša dok je nije popravio veseli i neustrašivi Mihael Siladi. On se sa svima rukovao i svakom je pruio iskren osmijeh koji nam je potvrdio da se nalazimo u školi u kojoj emo iskusiti samo radost i pravo prijateljstvo. Toga dana nisam ništa jeo jer sam oekivao samo nekoliko sati upoznavanja, a onda da e nas pustiti doma. Na moje veliko razoa-
Razrednica: Kristina Penzar ranje, imali smo punu satnicu od sedam sati nakon kojih sam došao doma pun bijesa i razoaranja te sam svojima doma rekao: „Zašto ste me pustili da se upišem tu školu? Ja se tamo više ne vraam!“ Sada, nakon etiri godine, shvaam da sam donio ispravnu odluku. Iako nije uvijek sve bilo idealno, kada smo skapavali od umora i stresa zbog etiri te- sta i pet odgovaranja natisnutih u jednom tjednu, i da- lje ostajem pri svom izboru. Tamo sam upoznao i spri- jateljio se s ljudima širokih aspekata znanja, talenata i mišljenja. Nije prošao dan tijekom ove etiri godine, a da me netko od mojih prijatelja nije uspio nasmijati i uljepšati mi dan. Profesori su pomagali i olakšavali nam koliko su god mogli i ao mi je što veina ueni- ka ne cijeni dovoljno njihov poloaj, trud i rtvu. Za kraj bih elio odgovoriti mlaim uenicima zašto maturanti plau na rastanku od škole. Zašto se ne raduju jer su se napokon riješili svih testova i odgo- varanja? Plau zato što se sjeaju samo onoga dobrog. Koliko god se testovi inili teški i uenje se za njih ini kao najgora stvar na svijetu, toga posljednjeg dan rastan- ka zaboravit ete sve te muke. Sjeat ete se svojih prijatelja iz razreda koji su vam nakon toliko zajedni- koga provedenog vremena postali kao druga obitelj. Sjeat ete se glupih fora, loših viceva i smiješnih dogaaja koji su definirali i uvrstili prijateljstvo izme- u vaših prijatelja i vaših profesora. Zato poruujem svima koji su nesigurni u svoj izbor srednje škole: NKG ne prua samo bogato znanje i snaniju vjeru, NKG e vam pruiti i drugu obitelj. Obitelj prijatelja ija ljubav nee samo tako nestati.
Maturanti
Dragi maturanti i maturantice, poštovani profesori, preasni gospodine ravnatelju, preasni veleasni Budinšak, dragi rodi-
telji i ostali uenici i djelatnici ove škole! Hvala vam puno što ste svojim dolaskom uveliali ovu našu završnu maturantsku misu. Ova je misa za nas maturante puno znaajnija od onoga što se nekima zapravo ini. Ovom misom, osim što se opra- štamo od naše gimnazije, opraštamo se i od svoga mladenakog i neodgovornog ivota. Nakon završetka srednje škole postali smo punoljet- ne odrasle osobe koje trebaju pronai i zapoeti svoj (novi) ivotni put. Put na kojem emo odluiti o svom zanimanju, svom ivotnom pozivu, o svom sveeni- kom ili branom ivotu. Put koji e biti jedinstven i samo naš. Za odgovornost i muke koje nas ekaju u takozvanom svijetu odraslih trebat e nam velika snaga i mudrost. Ova je misa znaajna upravo zbog toga što emo danas primiti Boji blagoslov koji e nas pratiti za vrijeme našega budueg školovanja na fakultetu i koji e nam pomagati u kasnijoj buduno- sti. Maturanti i sami znaju kako je bilo teško svladati sve teško gradivo tijekom ove etiri godine, a na fakultetu e njihove muke biti još i vee. Zato nam je potrebna sva mogua pomo koju moemo dobiti, a osobito pomo od svemoguega Oca. Tako sam opisao ovu misu i našem papi Franji u pismu u kojem sam ga i pozvao da predvodi današnju misu. Pisanje toga pi- sma bio je moj osobni projekt i osobni izazov u kojem sam odluio iskoristiti sva svoja do sada svladana znanja iz latinskoga, knjievnosti i ostalih predmeta. elim zahvaliti svim profesorima koji su pratili i pou- avali mene i moje kolege maturante tijekom ove e- tiri godine. Znam da vam nije bilo nimalo lako i puno vam hvala što niste nikada odustali od nas. Hvala posebno našim razrednicama koje su se brinule o nama i pomagale nam u našim teškim trenutcima u školi. Na svem vašem trudu puno vam hvala! Ne smijem zaboraviti ni naše roditelje koji su morali trpjeti naše školske probleme gotovo isto kao i mi. Dragi roditelji, od sveg vam srca hvala! I, naposljetku, moji kolege maturanti – hvala vam puno na našem etverogodišnjem druenju. Hvala vam na svim novim prijateljstvima, na svakom podi- jeljenom osmijehu i na svakoj zadai i testu koji ste uspjeli poslikati i podijeliti meu nama koji taj test ni-
smo pisali. elim da se prijateljstva koja ste sklopili tijekom ove etiri godine nikada ne raspadnu, a vi koji ste ovdje pronašli nešto više od prijateljstva elim da vaša meusobna ljubav još više raste. elim zahvaliti i sjemeništarcima koje sam uspio tije- kom ove etiri godine upoznati. Moram rei da su to neki od najzanimljivijih i najzabavnijih ljudi s kojima sam se imao priliku druiti. Posebno moram pohva- liti njihov glazbeni talent koji je oito glavni element za upad u sjemenište. elim da svi sjemeništarci, a posebno maturanti, nastave hoditi Bojim putom i da postanu njegovi pastiri. I, na kraju, elim svima vama, i profesorima i rodite- ljima i ovdje prisutnim sveenicima, a posebno ma- turantima, daljnje uspjehe u budunosti i da ih prati zagovor Blaene Djevice Marije. I zapamtite, klju je uspjeha ovaj: uvijek probajte dosei ono najvee po- stignue koje vam se nudi i nemojte nikada biti zado- volji s prosjenim uspjehom. Vjerujte u sebe i u Boju pomo i ništa vas nee moi zaustaviti.
Krešimir Klepo, IVd
Maturanti
Evo me tamo gdje sve završava i sve izno- va poinje. Evo me na onom mjestu gdje se više od svega poeliš okrenuti nazad, opet
proi onom istom ulicom, proivjeti ponovno svaki pad i prigrliti još jae svaki uspjeh što si postigao. eliš se snanije boriti protiv svega što te sputavalo i naglas klicati svemu što te uinilo osobom koja stoji ovdje – na raskršu. I nešto te sada tjera naprijed, prua ruku i snano vue. Ne daš se. Tako je lijepo biti ovdje gdje sve završava, a ništa još ne poinje. Pitaš se tu – na raskršu – što si sve uinio dobro i koliko si zla ostavio ovom svijetu. Jesi li mogao bo- lje? Ili nisi? Dao si, zapravo, sve od sebe i dobro to znaš. Puno je smijeha na toj stazi kojom si prošao, puno je dragih, poznatih lica. Poeliš ih uhvatiti za ruku i ne puštati, ne eliš dopustiti da krenu, na ovom raskršu, nekim drugim putem. Nadaš se, onako iskreno, da se vaši putovi isprepliu, da te ekaju na onoj pravoj stazi koju tek trebaš otkriti. I njima eliš isto: da nau stazu koja ne prelazi preko tvoje, ali je dovoljno blizu da se ponovno sretnete. Sada tek shvaaš kako si svaku prepreku uspio nadvladati i biti jai od svega što te pokušalo nadjaati. Sve si rune glasove uspio stišati i u tišini nauio uivati. Gledaj sve one trenutke kojih si se plašio i situacija iz kojih nisi vidio izlaza. Koliko si samo strahova us- pio prestrašiti, a iz svake greške nešto novo nauiti. Nije se trebalo plašiti, ali to vidiš tek sada kada se
okrenut smiješ i polako shvaaš kako sve, zapravo, ima smisla. I što još vidiš? Sve ono što te tijekom vremena mijenjalo, oblikovalo kako bi sada stajao tu – na raskršu tvoga i nekog sasvim novog svijeta, potpuno spreman da odabereš svoju pravu stranu. Vidiš sve zalaske sunca i jutra što si ekao, i more i obalu, i osjetiš miris onih bezbrinih ljeta. Vidiš sve zvijezde što si ikada promatrao na nonom nebu, sve pomrine i beskrajan svemir u kojem si se našao. I opet te strah jer ne znaš kamo tono ideš ni što te eka na nekoj drugoj strani. Ne znaš ništa o smijehu koji uješ ni o suzama što nasluuješ. Hoe li ruke s neke druge strane biti dovoljno snane da te zagrle, hoe li rijei biti dovoljno tople da te utješe, hoeš li ti biti dovoljno hrabar da se usudiš? Hoe li zvijezde biti barem jednako sjajne, a noi dovoljno duge i ljeta mirisati na bezbrinost? Hoe li svemir tamo, na ne- koj drugoj strani, biti jednako beskrajan? Bojiš li se i ti, svijete, što te eka u nepoznatom? Evo nas ovdje gdje sve završava i sve iznova poi- nje. Kamo krenuti? Na ovu ili onu stranu, lakšim ili teim putem, u poznato ili nepoznato? Ne boj se, ali pazi jer ne znaš koliko traje ovaj put što tek slijedi. I zapamti da poznato ne znai uvijek lakše, da nepo- znato nosi neka nova iskustva i neka ti svaka strana, i ova i ona, na kraju uvijek bude prava i tvoja. Poe- tak – kraj, kraj – poetak...
Matea Pavii, IVc
14 Ostvarenja
Rim, ljeto 2015.
Rim. Vjeni grad, mjesto kamo vode svi pu- tovi. Igrom sluajnosti, ako sluajnost po- stoji, i moj je put na tjedan dana završio
upravo tamo. Nesvjestan kakove u ljepote tamo do- ivjeti, sjeo sam u autobus za susjednu nam dravu Italiju s ostalim maturantima naše škole na najljepše putovanje u mom mladom ivotu. Upisujui NKG kruile su i prie o putovanjima u Rim i Grku. Grku u drugom, a Rim u etvrtom razre- du. ekali smo i napokon doekali tu maturantsku godinu i maturalno putovanje u Italiju i njezin glavni grad Rim. Autobusom smo krenuli u ranim jutarnjim satima, još za mraka. Uzbueno i radoznalo vozi- li smo se prema granici, ali san nas nije zaobišao. Tako bijaše završila no i svanuo je dan prvi našega putovanja. Na prvom stajalištu u Italiji nekoliko eura nestalo je iz naših novanika. Vozei se talijanskom autocestom paljivo smo slušali našega vodia koji nam je prepriavao svako povijesno i drugo znaenje svega što smo vidjeli od cesta i naselja kroz koja smo prolazili do Vatikana i sjedišta Crkve kojoj pripadamo. Vidjeli smo i doivjeli mnogo toga i nepotrebno bi bilo prepriavati svaki detalj ovoga predivnog putovanja. Napomenut u samo doivljaje koji su mi se najvi- še utisnuli u sjeanje. Prvo što sam primjetio u Italiji je mnoštvo Fiat automobila, što nije nimalo udno. Mnoštvo starih zgrada i prelijepih crkava koje pria-
ju svoju povijest obiljeili su naš put. Sakralnost tih objekata i njihova tišina nemalo su puta i nama pruili priliku za trenutke sabranosti i molitve, iako kratke zbog puna rasporeda koji smo morali ispoštovati. Po- sjetili smo i Asiz, grad svetoga Franje i svete Klare, u kojem smo bili prisutni i na sv. misi. Vidjeli smo i mnoštvo antikih graevina i ostataka staroga Rima. Posjetili smo i slavni Monte Cassino uvši pritom nje- govu povijest divei se sjajnoj arhitekturi i umjetnosti koje obiljeavaju veinu crkava koje smo posjetili. Bili smo i na Vezuvu i u Pompejima i ostali zapanjeni njihovom traginom sudbinom, ali smo imali priliku vidjeti kako je izgledao jedan rimski grad šetajui nje- govim ostatcima. Vrhunac našega putovanja zasigur- no je bio grad Rim u koji smo došli naveer. Imali smo priliku voziti se metroom i vidjeti neke znamenitosti toga tako velikog i povijesnog grada. Ujutro smo na- stavili obilazak grada posjetivši pritom i Kolosej. Imali smo priliku prisustvovati i sv. misi po tradicionalnom obredu. Bili smo na Trgu sv. Petra na audijenciji s pa- pom Franjom, a nezaobilazno smo posjetili baziliku sv. Petra, s ijega smo vrha vidjeli Vatikan i sam Rim, i Sikstinsku kapelu. Toskana je svojom upeatljivom ljepotom upotpunila odlazak iz Rima i poetak kraja našega putovanja. Uistinu, najljepše i najzanimljivije putovanje moga, a vjerujem i ivota bar ponekoga maturanta. Dobre
Naše odiseje
Naše odiseje
atmosfere i zabave u slobodno vrijeme nije nedosta- jalo uz ugodan i prijateljski razgovor s našim razred- nicama. Ljepote, što ive, što neive, nagledali smo se za dva ivota, a vidjeli smo samo dio...
Domagoj Turjak, IVc
Suzana Šijan (ro. Filipaši)
Roena sam u Zagrebu, tono na dan kada je umrla, meni draga, Janice Joplin. Djetinj- stvo sam provela penjui se po trešnjeva-
kim šljivama (trešanja je bilo, ali u ograenim dvorišti- ma s jako hudim pesekima pa tu nismo zalazili) i na bakinim poljima pšenice i kukuruza u Kupincu, rodnom selu Vladka Maeka. Dva najvea dogaaja koje pam- tim jesu dan kada je tata objavio da kupujemo reno etvorku (naranasti – jer samo takav upravo imaju na lageru) i dan kada je u naš stan etvero ljudi unijelo televizor „Ambasador“, masivan kao i trokrilni hrastov ormar, s dodatkom „u boji“ – plastinom folijom koja se presijavala u duginim bojama, a koja je, selotejpom prilijepljena za rubove televizora, odavala dojam boja u crno-bijelom svijetu ekrana. Imao je dva programa i jedva sam ekala crtie u sedam i petnaest. Osnovnu školu „Matija Gubec“, tada još u sjeni ogro- mnih jela pod kojima smo satima igrali gumi-gumi, završila sam u razredu s jednim poznatim umjetni- kom – Matkom Vekiem, jednim olimpijcem – Kreši- mirom uljkom, jednom glumicom – Milom Elegovi i mnogim vanim tatama i mamama (jedan tata je tata Dore Klari iz IIIc). Kada se nakon 8. razreda treba- lo odluiti kamo dalje, bila sam u velikim dilemama. Htjela sam biti veterinar, htjela sam biti i pilot. Vete- rinarska je škola bila u Dupcu, piloti u Gorici. A do škole u Savskoj (tadašnji Pedagoški obrazovni cen- tar, sadašnja XI. gimnazija) deset minuta hoda! A i oduvijek sam voljela druge uiti pameti! Tako sam, uz 39 djevojaka u razredu, i ja završila srednju školu. Upisala sam se na Prirodoslovno-matematiki fakul- tet u Zagrebu, smjer profesor matematike i fizike. Di- plomirala sam na Sveuilištu u Rijeci s temom Nova generacija teleskopa kod mentorice prof. dr. sc. Du- bravke Kotnik Karuze. Tijekom 1993. boravila sam u Londonu pet mjeseci, a nakon povratka zaposlila sam se na svom prvom radnom mjestu – u XI. gimnaziji kao zamjena za bo- lovanje. Na zamjenama sam radila i u Osnovnoj školi Dugave, X. gimnaziji, Grafikoj školi, Gornjogradskoj gimnaziji, Srednjoj školi Jastrebarsko, Osnovnoj školi Matije Gupca (tu sam predavala matematiku na en- gleskom jeziku u razrednim odjelima stranih dravlja- na) te Športskoj gimnaziji. Stalni posao dobila sam u Osnovnoj školi Cvjetno naselje u kojoj sam provela gotovo šest godina. Radila sam i u Privatnoj jezi- no-informatikoj gimnaziji Svijet te Privatnoj ekonom-
sko-informatikoj školi. Kredit za stan nije lako dii dok radiš u školi pa sam otišla u rodno mjesto svih knjiga i udbenika – u izda- vaštvo. Sedam sam godina radila u izdavakoj kui Profil International na poslovima urednice matema- tike i fizike za osnovne i srednje škole. Uredila sam više od 80 naslova udbenike i dodatne literature matematike za osnovne škole te fizike za osnovne i srednje škole te sam suautor izdanja Fizika– prirunik za pripremu uenika za ispit na maturi. Digla sam kre- dit u švicarcima, po najnepovoljnijoj kamati u svemi- ru, i kupila 27 kvadrata vlastitoga stana. Prodala sam ga nakon pet godina da okonam tu tunu priu... Diljem Republike Hrvatske odrala sam preko stotinu predavanja za uitelje i nastavnike matematike i fizi- ke. Godine 2008. sudjelovala sam na EEPG (Europ- sko udruenje izdavaa) Science and Math Network Meeting u Bratislavi i odrala predavanje Misscon- ceptions All Around Us – How to Beet Them in Sc- hool?. Godine 2009. na Meunarodnoj konferenciji u Poegi pod nazivom Poticanje stvaralaštva u odgoju i obrazovanju odrala sam predavanje Fizika iz špaj- ze, matematika s placa. Od 2002. u veernjim sam satima radila u fitnes cen- tru „Adam i Eva“ kao trener aerobike jer sam, po za- vršetku studija, završila i teaj za trenera. Od roenja prve djevojice Ane i kasnije Ive ipanje po dvorana- ma zamjenjujem košnjom trave na gruntu u Zagorju i igranjem po parkovima. Kreda i ploa, ljuljake i pje- šanici – moje su najdrae igrake!
Naši profesori
17 LIPANJ 2016.
Prošle sam godine baš u ovo vrijeme pisala o velikom uspjehu na Dravnom natjeca- nju i nisam mogla ni zamisliti kako u za
godinu dana pisati opet. Nauila sam nešto vano, a to je da uvijek moe bolje, pa ak i onda kada misliš da ne moe – moe. Zato na uspjehe nikada, ali baš nikada, ne stavljajte toke, na uspjehe niite zareze i uvijek gledajte da moete više. Naime, nakon predivnoga iskustva s Dravnoga na- tjecanja istraivakih radova iz biologije uslijedilo je još jedno, i to ono na ICYS-u (International Confe- rence of Young Scientists), u prijevodu: natjecanje istraivakih radova za uenike srednjih škola na meunarodnoj razini. ICYS se 2016. godine odrao u Rumunjskoj, i to u razdoblju od 16. do 22. travnja. Hrvatski je tim, sastavljen od pet lanova, predstavio tri istraivaka rada: dva na podruju biologije i jedan na podruju fizike. Na našu veliku radost, sva su tri rada nagraena tako da smo se u Hrvatsku vratili s ak dvije bronce i srebrom, ali i bogatiji za prekra- sno iskustvo. Lora Pevec iz zagrebake V. gimnazije osvojila je drugo mjesto na podruju biologije u kate- goriji Life Science, deki iz akoveke Gimnazije „Jo- sip Slavenski“, Juraj Barlek i Filip Bacinger, osvojili su 3. mjesto na podruju fizike, a Nikola Novosel i ja kao uenici Nadbiskupske klasine gimnazije 3. mjesto na podruju biologije u kategoriji Enviromental Science. Na stranu slubeni dio... Svi zajedno smo imali priliku upoznati najvei grad Transilvanije Cluj-Napocu, rudnik soli u Turdi, grad
Alba Iuliu te odlina jela i tradiciju Rumunjske. A osim toga, druiti se s ljudima iz svih krajeva svijeta, raz- mjenjivati iskustva i uiti za neke daljnje istraivake pothvate. Ovakva se ispovijest, na sreu ili na alost, ne moe završiti bez zahvala. Ali kratko – hvala profesorica- ma koje su nas u Rumunjskoj pazile i mazile da nam ništa ne fali i da to zaista bude prekrasno ivotno iskustvo. Iskreno i od srca hvala našoj dragoj men- torici, prof. Karmeli Bri api, na elji, volji i pot- pori. Zatim, veliko hvala cijelom hrvatskom timu na dobroj zabavi, lijepu provodu, svim uspomenama što smo stvorili i uspjehu koji smo zajedno postigli. Našoj dragoj razrednici Vesni Batisti Faini koja jest (ili e tek) opravdala sve izostanke i, na kraju, hvala svim profesorima koji su drali fige i imali razumijevanja. Veliko ivotno iskustvo. I više od toga.
Matea Pavii, IVc
Natjecanja
Ve godinama u Nadbiskupskoj klasinoj gimnaziji djeluje Mješoviti zbor koji ine uenici naše škole, a vodi ga profesorica
Ankica Jurii. Biti lan zbora odgovoran je zadatak koji iziskuje puno slobodnoga vremena, discipline i odricanja. esto, na našu veliku alost, moramo oti- i s pokojega sata kemije i vjebati svoje glasove. Ove smo godine bili jako zaposleni – rad, rad i samo rad. Bilo je puno nastupa, a malo vremena. Svaki je nastup bio pria za sebe, svaki je ton bio oblikovan tako da bude još bolji, još savršeniji i ljepši. Mnogo puta su nam misli na probi bile daleko (vjerojatno kod kue na ruku), a tijelo umorno od škole. Ipak smo sve uspjeli uvjebati na vrijeme, a slušatelji su odu- ševljeni ponijeli kui djeli radosti koju smo im pruili pjevanjem. Kao što rekoh, ova je godina bila posebno natrpana svime i svaim. Animirali smo prvu svetu misu – za- ziv Duha Svetoga. Na Dan sjemeništa otpjevali smo koral Ave Maris stella, što je bila generalna proba za veliki nastup – Advent na Šalati. Nakon toga velikog
Slavuji sa Šalate koncerta poeli smo se spremati za glavni nastup – Dravnu smotru zborova u Varadinu. Nastupali smo sa skladbama Ave Maria (koja je oduševila base), zadanom skladbom Laa (koju su basi mrzili, a zvali smo je amac), dalmatinskom popijevkom Tiridonda (profesorica nas je tjerala da ponavljamo jedan takt i do 50 puta) i renesansnom skladbom Ecce quam bonum. Trud se konano isplatio te smo osvojili sre- brnu plaketu zlatnoga sjaja, iako smo mi eljeli onu pravu. Imali smo ast nastupiti i s Orkestrom HV-a, što je svakako jedno novo iskustvo. Cijelu uspješnu godinu zakljuili smo animiranjem liturgijskoga slav- lja na maturalnoj svetoj misi. Valja zahvaliti i našemu bivšem ueniku, a danas profesoru crkvene glazbe, Kristijanu Palecu, koji se rado odazivao na sve po- zive u pomo, a pratio nas je na klaviru u Varadinu i svirajui orgulje na maturalnoj svetoj misi. Još je jedna godina gotova, a unaprijed se veselimo izazovima koje e nam donijeti idua. Šalatski slavuji pjevaju i dalje!
Vedran Jaki, IIa
19 LIPANJ 2016.
20 Ostvarenja
U srijedu 13. travnja kolega Mate Cikoja iz IVb i ja krenuli smo u Split kako bismo sudjelovali na Dravnom natjecanju u
poznavanju latinskoga jezika pod vodstvom profe- sorice Ive Novak. Budui da nisam oekivao poziv na dravno natjecanje, bio sam poprilino iznenaen kada mi je profesorica rekla da se 13. travnja putu- je u Split. Nakon samo nekoliko sati sna uputio sam se prema autobusu i zaputio u nepoznatu avanturu. Nisam imao gotovo nikakvu predodbu o tome kako e sve to izgledati niti da e mi to biti jedno od najza- nimljivijih iskustava u ivotu. Prva postaja bila je antika Salona gdje smo, razgle- davajui ostatke rimskih graevina, poslušali zani- mljiva predavanja profesora Maleša o povijesti toga znamenitog mjesta i tako proširili svoje znanje o rim- skoj ostavštini na hrvatskom tlu i o ivotu don Frane Bulia. Nakon razgledavanja krenuli smo u mjesto odravanja natjecanja, u Split. Tamo smo bili smješte- ni u hostelu „Goli i bosi“ koji je od rive udaljen samo nekoliko koraka i koji nas je sve oduševio svojim fun- ky izgledom. U sobi smo bila osmerica, tj. etvorica iz Zagreba, dvojica iz Pazina, jedan iz Zadra i jedan iz Virovitice. Svatko od nas je dobio svoj PIN za ot- kljuavanje vrata, no vrlo brzo smo shvatili da hostel funkcionira na principu „sile“ (vis, vim) ili „što si ti gori prema njemu, to je on bolji prema tebi“ pa smo vrata trebali doslovno razvaljivati kako bismo mogli ui u sobu, ali se sreom ništa nije slomilo. Veliina sobe nas je isprva podsjetila na katakombe, što smo te- matski povezali s progonom kršana i carom Diokle- cijanom (te protumaili to kao mig organizatora), ali smo se ubrzo nauili snalaziti u tih nekoliko kvadrata. Sveano otvorenje natjecanja u prostorima Arheološ-
koga muzeja u Splitu bilo je uistinu dirljivo i uvodne rijei, kao i izvedbe uenika V. gimnazije u Splitu, po- sluile su kao ohrabrenje u nastavku uenja klasinih jezika te su produbile moje shvaanje poznavanja tih, po mišljenju mnogih, „mrtvih“ jezika. Uenici škole koja je bila domain natjecanja na la- tinskom su izveli pjesme koje su u originalu na hr- vatskom ili engleskom, npr. „Moj galebe“, i tako su „reanimirali“ latinski. Tijekom cijeloga natjecanja ni- sam iskusio ni trunku negativne napetosti ili panike upravo zbog pozitivna ozraja i dobra društva. U ka- tegoriji „klasine gimnazije – latinski jezik“ prevodi- la se Vergilijeva „Eneida“, i to stihovi iz zadnje, 12. knjige. Meni kao treašu to moda nije bilo nešto što sam prieljkivao, ali se prvotno iznenaenje utopilo u moru ukusnih kolaa kojima nas je astila profe- sorica Novak i dobroj zabavi u Splitu. Veer drugo- ga dana proveli smo u Dioklecijanovim podrumima plješui nagraenima. Treega dana, 15. travnja, u ranim poslijepodnevnim satima uputili smo se natrag kui u Zagreb i za vrijeme povratka mi je bilo ao što natjecanje nije potrajalo još koji dan. Kada sam vidio da u cijeloj Hrvatskoj postoji toliko puno uenika koji, baš poput mene, vole uiti latin- ski jezik i komunicirati s antikim misliocima, potvrdio sam i nadogradio svoje mišljenje o vanosti latinsko- ga jezika za cjelovit rast i obrazovanje mladoga o- vjeka. Nadam se da u i sljedee godine dogurati do dr- avnoga natjecanja i ponoviti ovakvo nezaboravno iskustvo. Veselim se ponovnom druenju s Ovidijem, Ciceronom, Cezarom i (odnedavno) meni najdraim Vergilijem.
Niko Jarak, IIIb
Natjecanja
21 LIPANJ 2016.
Povjesniari u Vinkovcima
Ove je godine Dravno natjecanje iz povi- jesti odrano u Vinkovcima od 25. do 27. travnja 2016. godine za sudionike koji su
postigli najbolje rezultate na upanijskom natjecanju. U ponedjeljak prije podne ukrcali smo se u autobus koji je zatim krenuo prema Vinkovcima i stigao pred hotel „Admiral“ u poslijepodnevnim satima. Bili smo rasporeeni po sobama, a hotel je bio vrlo lijep i velik. Ja sam dijelila sobu s etiri zabavne cure koje sam upoznala u busu. Zajedno smo ušle u hotel gdje smo dobile klju od sobe br. 29 i ostavile osobne iskazni- ce. Kada smo nakon otprilike 15 minuta konano naš- le svoju sobu, raspakirale smo se i malo bolje upo- znale. Nikol, koja je došla iz Labina u Istri, bila mi je konkurencija; s Danicom, koja je takoer iz Zagreba, najbolje sam se slagala, ona ide u 3. razred. Nikoli- na i druga Nikol, iz 4. razreda, imale su istraivake radove. Nakon razgovora pošle smo na veeru, bilo je puno razliitih i finih jela. Zatim je slijedilo sveano otvorenje natjecanja i predavanje dr. sc. Ante Nazora. Sve je bilo lijepo ureeno i organizirano pa je bilo vrlo ugodno boraviti ondje, iako sam prvoga dana bila pod stresom zbog ispita. Za vrijeme veere dogovarale smo se kako emo ponavljati cijelu no jer i tako ne- emo moi spavati, ali to je bio sarkazam, naravno... Poslije pomalo dosadna otvaranja bile smo prilino umorne, ipak smo još do ponoi zajedno ponavljale gradivo u sobi. Ujutro smo se probudile u šest sati jer smo planirale uiti. Zapravo smo jedva ekale da se riješimo sve- ga toga. Na doruak smo došle opušteno posljednjih petnaest minuta (namjerno, jer smo uile) kada su svi ve završavali, zato su nas svi udno gledali. Ka- snije nam je Daniin profesor rekao da smo zapravo izgledale baš cool u tom trenutku. Doruak je prošao i bliio se taj dugo išekivani ispit radi kojega smo i putovali u Vinkovce. Ispit smo pi- sali u Osnovnoj školi Ivana Maurania od 9.00 do 10.00 sati. Olakšanje nakon testa bilo je veliko, iako nisam bila zadovoljna kako sam ga riješila. Imali smo slobodno vrijeme do ruka pa sam otišla s djevojka- ma na kavu i u šetnju gradom. Tako smo zanimlji- vo potrošile vrijeme do ruka. Poslije ruka slijedio je izlet svih natjecatelja u Vuedol gdje smo posjetili jako zanimljiv povijesni muzej (to mi je bio najbolji dio programa). Vodio nas je prof. dr. sc. Aleksandar Durman. Nakon toga otišli smo u Vukovar, prošetali
smo grobljem, gledali spomenike, slušali predavanja, bili smo i na Ovari. Vratili smo se u hotel na veeru, a tamo su nas do- ekali rezultati. Ne mogu rei da sam zadovoljna sa šestim mjestom, pogotovo zato što je test bio lakši od školskoga; vjerojatno je trema odigrala najveu ulogu. Profesorica Matokovi bila je zadovoljna re- zultatom, jedino se naljutila na mene jer nisam ništa jela nakon toga. Te je noi sve bilo buno jer su svi išli van zabavljati se, tako smo i mi išle i na kraju smo ostale budne do jutra. Nismo ni išle spavati, samo smo produile na doru- ak, zatim na terensku nastavu: povijest Vinkovaca, proglašenje pobjednika, uruivanje nagrada (ja sam dobila dvije knjige) i sveano zatvaranje. Poslije ruka smo se spremili, pozdravili i svatko je otišao prema svom autobusu. U 13.30 krenuli smo prema Zagrebu. Natjecanje mi je ostavilo vrijedno iskustvo, donijelo prijateljice s kojima sam ostala u kontaktu, a, najva- nije od svega, elju da idue godine postignem još bolji uspjeh i da sprijeim tremu da me zaustavi u tome.
Marija Mihaljevi, IIc
22 Ostvarenja
Volim ovjeanstvo, volim male nepoznate ljude koji na svojim leima nose sav teret
historije Na ovogodišnji su, etrnaesti po redu, literarni natje- aj „Blaeni Ivan Merz“ pristigla 44 rada iz srednjih škola iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Prvo mjesto: Lea Bošnjak, II. razred Ope-realne gimnazije Katolikoga školskog centra „Sv. Josip“ u Sarajevu Drugo mjesto: Jelena Juri, IV. razred XII. gimna- zije u Zagrebu Tree mjesto: Jelena Dori, III. razred Katolike gimnazije s pravom javnosti u Poegi i Doris Jaga- rinac, IV. razred Katolike klasine gimnazije s pra- vom javnosti u Virovitici
Leonardo DiCaprio konano je osvojio svoj prvi Oscar! Velika stvar! Velika, kaem, zato što se silno trudio odglumiti ulogu ivota i
napokon za nju biti nagraen priznanjem Akademi- je, kolega, oboavatelja i svih onih koji mu svaki put dre fige i plješu. No što je sa svim onim malim ljudima koji ive u sje- ni? Onima kojima nitko ne plješe i kojima je jedina pozornica na koju se svakodnevno uspinju zapravo vlastiti ivot? Svaki dan oni se iznova bude i ive tru- dei se disati punim pluima, voljeti cijelim srcem, davati posljednji komadi sebe kako bi usreili one koje najviše vole. Sigurna sam da je puno više takvih koji nee kui ponijeti nekakav zlatni kipi, ali e ipak otii na poinak, spokojni, znajui da su toga dana prijatelju izmamili osmijeh na lice, gladno dijete na- hranili ili samo stisnuli ruku poznaniku u prolazu.
Nisam joj nikada priznala, ali mislim da je moja majka najbolja glumica na svijetu. Ako ne za nekoliko, onda bar za jednu klasu bolja od zlatnim kipiem nagrae- noga Leonarda DiCaprija. Glumei da nije umorna, a zapravo jedva drei oi otvorenim, glumei da je nije strah, a strahujui što donosi svaki novi dan, podizala me i ohrabrivala da mogu i kozmosom jednoga dana letjeti samo ako to dovoljno arko elim i vjerujem u sebe. Ona je nepoznata u mnoštvu, ali meni je ona dúga poslije kiše i bonaca poslije oluje. Pitam se: nije li zlato moda precijenjeno? Što ti vrijedi blještava statua u ormaru ako ti je srce prazno i duša emer- na? Gledala sam lice majke nakon što sam na njega spustila svoj poljubac i to je bila neizmjerna nagrada, ljepša i toplija od svega što se novcem moe kupiti. Poput moje majke i moj je otac anoniman u odnosu na zvijezde modernoga doba. Moda nekom zvu- i smiješno, ali moj otac je Danica koja treperi nad stazom moga ivota osvjetljavajui put kojim trebam proi. Svaka osoba ima svoga junaka, a moj junak ne nosi eljezni oklop, ne dri ma u ruci niti se bori sa zvijerima u bitci. Moj junak, koji me tješio kada sam bila bolesna, uspavljivao kada sam bila pospa- na, nasmijavao kada sam bila tuna... to je moj otac! Zajedno s majkom on mi je ulijevao povjerenje i dr- ao olovku u ruci kako bi me potaknuo da razborito i odluno, slovo po slovo, pišem povijest svoga po- stojanja, zamišljene knjige koju jednostavno zovem: ivot. Na toj šahovskoj ploi ivota, skupa sa mnom, ruku pod ruku, stoje moja sestra i braa s kojima ujedinjenim snagama pobjedniki kroim poljima, ostavljajui iza sebe prošlost i ponosno utemeljujem budunost. Nije li lijepo znati da nikada neeš biti sam bez obzira na to što donosi svako novo buenje? Još je ljepše biti svjestan da e netko uvijek biti tu pokraj tebe ako bude potrebno obrisati suzu koja e nekada iz bilo kojega razloga kliznuti niz tvoje lice. Nije nuno biti popularan i poznat cijelom svijetu kako bi bio dio po- vijesti. Bitno je voljeti i biti voljen i ne uzimati sve ove male ljude oko sebe zdravo za gotovo jer svakim no- vim dahom svi skupa pišemo najzanimljiviju povijest ovjeanstva.
Lea Bošnjak, IIc
(Trokut nesretnika)
Bili smo dva prijatelja i ja trokut nesretnika. Sad oni su pravac, nesretnika dva, od kad, jazavac, naoh ljubav ja.
II. (ohar)
crn i debel pošao, da puši i pije, naokolo juri,
od cure do cure, da se zagrije,
a one ne bjee, nit' vrište il' viu,
jer on GregorSamsa nije, valjda ljepšim
prikazat se umije. I tako crn i debel
ohar juri kao prije, malo puši, malo pije
dok mu pamet dim ne obavije.
Luka Grifoni, IVa
Literarni predah
24 Ostvarenja
Kada bih vam morao rei što je razlog moga odlaska na Hvar, bila bi to samo jedna rije – ljubav. Je li to ljubav prema
grkom i latinskom jeziku, ljubav prema radu preko ljeta ili moda ljubav prema moru? Razlog je sve to i još puno više. Razlog je openito ljubav. A zašto je tako? E pa sada ete saznati. Kada sam se jednoga vrueg ljetnog dana probudio po obiaju oko 13 h, na mobitel mi je stigla poruka u kojoj je pisalo: „Krešo, eliš li ii tjedan dana na Hvar?” Prvo sam pomislio da je šala, ali nakon što sam vidio da mi je poruku poslala profesorica Mari- ja Pustišek, zakljuio sam da je stvar istinita. Tjedan dana na Hvaru. Zvui savršeno, ali znao sam da ima neka kvaka. Na Hvar bih trebao ii kao predstavnik svoje škole na nekakvu radionicu grkoga jezika. Mi- slio sam: kud je baš mene ta zla sudba zapala, no moram priznati da mi je to bio najbolji tjedan cijeloga ljeta. Radionicu na Hvaru organizirao je Toni Maleš, pro- fesor u Privatnoj klasinoj gimnaziji u Zagrebu, ko- jega sam upoznao na susretu klasinih gimnazija u Splitu. Znajte da kada nešto organizira profesor Ton- i, onda svi znamo da e biti savršeno. Tako je i ova radionica na Hvaru bila savršena. Radionica je odrana u Starom Gradu na Hvaru. Ra- zlog zašto je profesor odabrao baš to mjesto jest što su na tom mjestu Grci prije tono 2300 godina osta- vili prvi pisani trag o svom naseljavanju na hrvatskom tlu. Na radionici je sudjelovalo 18 uenika i etvero pro- fesora. Škole koje su bile tamo jesu: Privatna klasi- na gimnazija, Klasina gimnazija Zagreb, V. gimna- zija, Klasina gimnazija Split, Franjevaka klasina gimnazija – Visoko, BIH, i, naravno, Nadbiskupska klasina gimnazija. Svi ljudi koji su tamo sudjelova- li jesu meu najzanimljivijim, najinteligentnijim i naj- zabavnijim ljudima koje sam imao priliku upoznati. Zajedno smo pjevali, smijali se, kupali i jako uivali toga tjedna na Hvaru. Radili smo malo i kratko, ali su rezultati našega rada bili ogromni. Tema ovogodišnje radionice i ovoga okupljanja bila je – ljubav. Prevodili smo grke i latinske pjesme i tragedije koje govore o ljubavi i na temelju tih prije- voda osmislili smo dramski tekst koji smo izveli na kraju toga tjedna pred mještanima i turistima u gradu. Osim što smo prevodili tekstove, radili smo i maske
za predstavu. Tako sam ja dobio ast da budem sjaj- nošljemac Hektor, branitelj Troje i Andromahin mu, te sam dobio najbolji oklop i masku u koju je uloeno najviše truda. Osim nabrojenih radionica profesor je organizirao i razgledavanje grada i kratka predava- nja o vanosti Starigrada tijekom razliitih razdoblja u povijesti. Kada nismo bili na predavanjima ili radi- onicama, imali smo slobodno vrijeme. Mogli smo se kupati, otii na kavu ili igrati košarku na terenu koji je bio do našega kampa. Ja bih se naješe odluio za popodnevni spavanac. Tako sam se sprijateljio s jed- nim uenikom iz Privatne klasine gimnazije kojem je kao i meni spavanje bilo najdraa fizika aktivnost. Okupljali smo se svi zajedno gotovo svaku veer pa smo uz gitaru, pjesme i vino doekivali izlazak Sun- ca. Zauvijek u se sjeati toga prekrasnog tjedna na Hvaru. Na kraju krajeva, radionica je postigla svoj cilj. Mi, sudionici te radionice, otkrili smo ljubav, i to u onom najljepšem i najdugotrajnijem obliku. Grci su tu ljubav zvali φιλα, tj. prijateljska ljubav. Takvu su ljubav opisivali mnogi pisci, a mi smo je tijekom tih kratkih tjedan dana i iskusili.
Krešimir Klepo, IVd
25 LIPANJ 2016.
Ljeto 2015. bilo je nešto drukije od ostalih praznika. Budui da nisam iz Zagreba, sva- ki me školski praznici razvesele jer se mogu
vratiti u svoje malo mjesto i uivati u svim njegovim ljepotama i svoj prirodi koja ga ini neopisivim u svim godišnjim dobima, no ne ini moje Topusko samo pri- roda krasnim i bogatim. I od prije sam znala da je Topusko puno arheološki zanimljivih lokaliteta, no nikada se o tome nisam pre- više pitala. esto sam viala ljude kako „nešto“ kopa- ju. Slušala sam prie što i tko kopa, ak sam jednom prilikom i razgovarala s njima, ali i dalje nisam bila previše zainteresirana. Nekoliko tjedana prije poet- ka nove školske godine dobila sam poziv da radim s arheolozima. Naravno, pristala sam. Saznala sam da iskopavaju rimski forum. Za jednu petnaestogodiš- njakinju to se inilo vrlo zanimljivo. Zapravo, nisam mogla doekati da ponem raditi s arheolozima. Došao je i dan kada sam mogla poeti. Ušavši u bazu vidjela sam nešto što sam inae mogla vidjeti samo u filmovima. Prostorija je bila puna dugakih stolova, raznoga pribora što za pisanje, što raznih alata, lap- topa... Profesorica Bruna Kunti-Makvi provela me kroz prostoriju i upoznala me s ostalim arheolozima i njihovim zadatcima na terenu i u bazi. I meni je obja- snila moj zadatak. Prala sam keramiku i gradivnu ci- glu, signirala što je bilo potrebno signirati te arhivirala i konzervirala ciglu.
Dok mi je to sve prolazilo kroz ruke, razmišljala sam o ivotu na rimskom forumu, o tome tko se sve slu- io tom posudom koju perem i ponovno je lijepim u jednu cijelinu. Našao se tu i jedan novi za koji sam takoer razmišljala kroz ije je sve ruke prošao, što se njime kupovalo i o tome kako ga ja sada drim u svojim rukama. Za mene je to bio poseban osjeaj i predivno iskustvo. Razmišljajui dalje o svemu što su arheolozi pronašli i o samoj injenici da je to pravi rimski forum shvatila sam kako je Topusko bogato. I danas razmišljam o ivotu na tom forumu: tko ga je posjeivao, što se na njemu dogaalo. Nadam se da e forum jednoga dana zaivjeti kao nekada. Jasno mi je da se to nee dogoditi tako brzo, ali bit e mi jako drago kada se dogodi, pogotovo zato što sam i ja bila dio toga iskapanja.
Lorna Trdina, IIa
400 Years of Shakespeare in NKG
On the occasion of the Open Day in the NKG, you could witness the passionate love of Romeo and Juliet, as well as meet
the enchanted poets, who recited Shakespeare’s magnificent sonnets with unprecedented fervour. Be- sides these brilliant performances, our diligent and talented English teachers have also played their part, singing several beautiful traditional English songs. Apart from the famous couple in love, the enchanted poets and singing teachers, there were some soldi- ers, lovers, old grannies, and on top of it the Justice itself. All these events were carefully scrutinized by the Prince of Denmark, but to no avail, because it could not put revenge out of his mind. To come or not to come to the NKG on the Open Day, that is the qu- estion! Or as Shakespeare would put it: „Ignorance is the curse of God; knowledge is the wing wherewith we fly to heaven.“
Ivan Rozi, IIIb
Dogaanja
This year is a very special year, for we are celebrating 400 years from Shakespeare’s death. Therefore, our teachers have de-
cided to celebrate it in a special manner – through acting and singing. They have arranged the whole thing – reciting Shakespeare’s sonnets, acting Ro- meo and Juliet,Hamlet, singing original songs from Shakespeare’s time.Even though we were occupied in all sorts of other things, every one of us, Shakes- peareans gave their best. A lot of effort was put in – and it came back as a reward triple-times bigger. Our classroom was packed, as Romeo and Juliet we- reexchanging love glances. Finally, it all started. Few tiny errors were unnoticeable to all except us, and thecheering of the crowd so loud that we could not hear ourselves. We concluded the wholething with a quiz that no one could actually do (just kidding;)). Once again, NKG has showed class and how much it cares for culture. We truly are lightbeams inthe dark tunnels of nowadays prevailing ignorance.
Vedran Jaki, IIa
If you have ever gone through a drama group, you will have known that this is all about fun. Yes, we both failed and succeeded, and yes,
we have all played our part, somebetter some not. However, it was done with pure joy and passion, accompanied with the angel voices of our teachers,
amazing actors of 3 meter height, and the lovely per- formance of thefellow actors, which though not the best, did more than they could. Astonishingly, they took ourschool back to the 16 century for a glimpse of the moment. Truly beautiful, beyond words.
Gabrijel Radi, IIIb
27 LIPANJ 2016.
Dogaanja
I was asked to participate inan event at our sc- hool called „400 years of Shakespeare“. I was happy to participate, but I didn’t know what to
expect because I’ve never taken part in an event of that sort. After all, even Shakespeare himself said that Expectation is the root of all heartache. We had been preparing for about a month, learning an array of different poems and excerpts from Shakespeare’s plays by heart. I have to admit that it was fun see- ing everyone’s interpretation of the great Bard’s work (which were quite different). We practiced reciting sonnets, reenacting Romeo and Juliet, Hamlet and many more. My job was to read the introduction and the closure of the show, you could say I had the ea- siest job since I didn’t have to recite anything. I just needed to read my lines as dramatically as possible (and that in itself provided a lot of laughs because I tried to be as much stereotypical as humanly possi- ble). To make the atmosphere more believable we had costumes and we had fitting music in-between the acts such as the ever popular Greensleeves and Scarborough fair. The day of the event was a hot Spring day and some of us stayed in school all day so that we could prepare everything and make sure everything would go according to the plan. We moved everything from the desks to the steps that led to the teacher’s desk which were then used as the stage. That meant bad news for me because I knew climbing those steps would be a nightmare. But, despite my initial anxiety, I climbed those steps successfully 3 TIMES!!! Every single performer had a certain charm to them and they had fit their roles perfectly. Some really took their roles seriously, as if they were professional actors and they took the crowd on an emotional rollercoaster inciting everyt- hing from laughter to intrigue to sadness and back again to laughter. We even had a quiz planned, but I think not mentioning it was for the best, trust me;)). When everything was said and done, we were all in high spirits and we made some great memories whi- ch we will cherish for a long time.
Mislav Šuric, Ia
A warm, comfortable evening in April, it was. The school doors had finally been opened to the delight of the many excited people
who couldn’t wait any longer. People started flooding in through the main entrance, spreading all throughout the school. We had been preparing so much for the previous couple of weeks, all of us. Every student and every teacher had given a contribution to the show (be- cause that’s what it was, a show to bring in new stu- dents), and it was some show, all right. It was somet- hing special, particularly the 1500s mood created on the second floor, third classroom down. Brave English students hand-picked by the English teachers, chosen to recite and act fragments of some of the Bard’s finest works. Several sonnets, Hamlet’s monologue, a couple of beautiful songs (sung wonderfully by the teachers) and Romeo and Juliet’s dialogue (one of the many). As the crowd gathered, a fellow student of ours (pro- perly costumed as the rest of us) used the drum to si- lence the crowd so we could begin. “Fair ladies and handsome gents…” – so began our show. Language, clothing, room design and everything else was adapted to that special vibe. First up was a young man who read two sonnets of a scroll. The drummer announced the switch as he climbed off the stage, and Hamlet con- tinued: “To be or not to be, that is the question…” Mar- velously done, it was. So fluent and confident. Then the song put a smile on everyone’s faces, everyone lo- ves a song, of course. When the dust settled from that awesome performance, it was my turn. I climbed up on the stage and began: “My mistress’ eyes are nothing like the sun…” Everything was going brilliantly, when, between stanzas, a young man in the crowd began to clap. And so I was forced to calm the poor chap down: “Patience, my good fellow…” As I climbed off the stage another song began. Much calmer and soothing, this one. The following piece remains unknown to me. “All the world’s a stage…” – so it went. All the same, after it came Romeo and Juliet’s dialogue. It was so wonder- fully brought to reality using stage props, we were all convinced Juliet was standing on a real balcony. That was the final act, as my other fellow student Mislav climbed back up on stage. He announced the end. After the clapping stopped, the teachers brought us back to the modern era with a quiz on Shakespeare’s quotes and trivia, projected on the screen. Seeing as it turned out so short, we started over. This time, of course, with a lot fewer viewers, but with the same de- termination and confidence. And so it was, our beloved readers, another successful year…
Zvonimir Karanuši, Ia
28
Sentimentalnost i uivljavanje sve eše su jedina moja reakcija na knjievna djela
„Kad sam ja išao u školu, onda sam lektiru istodobno i volio i mrzio. I, nisam u tome bio nimalo osamljen:
isto je bilo s otprilike pedeset posto mojih suueni- ka. A od onih ostalih pedeset posto polovica je lektiru samo voljela, a druga polovica samo ju je mrzila. (…) Prije sam se rugao sentimentalnosti i uivljavanju, a sad je sentimentalnost i uivljavanje sve eše jedina moja reakcija na knjievna djela. S vremenom sam se pomirio s tim, uvidjevši da tako mora biti. Zato sam ve kupio debelu biljenicu tvrdih korica“, na- pisao je jednom Pavao Pavlii u Vijencu, u rubrici „Knjiški moljac“ pod naslovom „Lektira“. S Pavlom Pavliiem, akademikom, piscem, sveui- lišnim profesorom, knjievnim povjesniarom, scena- ristom, susreli smo u utorak 16. veljae u našoj školi
gdje nam je bio drag i srdaan gost. Nakon razgovora u punom kabinetu fizike zamolili smo ga za intervju. U toplu i iskrenu ozraju odgovorio je na neka naša pitanja, meu kojima je bilo i nekoliko „zamki“.
Gospodine Pavliiu, najpoznatiji ste po svojim kriminalistikim romanima, kojih ima više od e- trdeset. Kako uspijevate napisati tolika djela isto- ga anra, a da nisu po istoj shemi i da nemaju istu radnju? Odakle Vam toliko inspiracije? P. P.: Pa, zapravo, ne znam odgovoriti na to pitanje… Jednostavno, u ivotu zapazim neku pojavu, neki do- gaaj, neki sluaj, neku situaciju pa oko toga zavrtim priu. esto me ljudi pitaju nalazim li inspiraciju u no- vinama, no ne radim to. Kao i kod svake druge knjige, ne samo kriminalistike, radnja treba biti originalna.
Intervju...
29 LIPANJ 2016.
Intervju... Spomenuli ste u razgovoru da ste, osim što ste knjievnik, i pisac scenarija za filmove. Koliko se pisanje knjievnoga djela razlikuje od pisanja scenarija? P. P.: To su dva prilino razliita posla. Prvo, scenarij mora biti u funkciji filma, dakle tako da se to moe sni- miti, što znai da sve ono što gledatelj treba doznati mora doznati iz onoga što vidi i uje. Nema opisa ne- ijih misli, sjeanja, osjeaja… Sve mora biti vidljivo iz radnje. Prepriavala se meu filmašima anegdota kada je bilo napisano u scenariju: „Ona je išla preko mosta, a u njezinoj je duši pjevalo proljee.“ I, sad, kako bi se to trebalo snimiti?
Je li Vam se ikada dogodilo da ste htjeli prepraviti neki dio knjige nakon što je ve bila objavljena? P. P.: Nije, nije. Zato što svaku knjigu pustim da „odle- i“ šest mjeseci, godinu-dvije prije objavljivanja tako da se tu i tamo vratim i prepravim neki dio ako mi
se ne svia. Ili ubacim nešto novo. Ali bilo je pisaca kojima se to dogaalo. Maloprije smo spomenuli Ma- rinkovia – on je nekoliko puta mijenjao svoja djela svakim novim izdanjem.
itate li ikada svoja djela? P. P.: U principu ne, samo preletim pogledom da vi- dim je li lektor puno toga promijenio i kako sve to izgleda na stranicama. *** Odluili smo Vas malo vratiti u Vaše školske dane i pripremili smo Vam pet pitanja o samom sebi, a na kraju emo Vas i ocijeniti. Koje je godine objavljena knjiga „Sretan kraj“? P. P.: ‘88. Ne, laem, ‘87. Sjeam se da sam bio u Americi.
Tko je autor prie „Ispit zrelosti“, filma za koji ste napisali scenarij? P. P.: Ime reisera… Aha, ne, ja sam mislio da me pitaš tko je reirao… Znao bih da je I. G. Kovai.
Za koji ste roman dobili nagradu „K. Š. Gjalski“ 1986.? P. P.: „Trg slobode“!
Na koje su sve jezike prevedena Vaša djela? P. P.: Francuski, njemaki, slovenski, slovaki, eš- ki…
I zadnje pitanje… Gdje je prvi put izdana knjiga „Radovi na krovu“? P. P.: U Beogradu, siguran sam. Razgovor vodili: Tea Ramroth i Miroslav Durbas, IIc
30 Ostvarenja
Vedran i ja pohaali smo IX. seminar Var- varia – kroz tisuljea sredozemne kultu- re u Hrvatskoj u razdoblju od 14. do 19.
rujna 2015. godine u Skradinu i na Bribirskoj glavici. Pozivu za sudjelovanje rado smo se odazvali i nismo poalili. Seminar je bio pun novih iskustava, izazo- va… Ni u jednom trenutku nije nam bilo dosadno. Osim što smo usavršavali vještine prevoenja latin- skih i grkih tekstova, obišli smo puno lijepih lokali- teta oko Skradina i Šibenika. Odslušali smo tri sata predavanja o staroj povijesti i arheologiji, osam smo sati itali, analizirali i prevodili grke i latinske teksto- ve, jedanaest smo sati proveli na likovnim i arheo- loškim radionicama, a 16 sati smo obilazili nalazišta i spomenike pod strunim vodstvom prof. dr. Brune Kunti-Makvi, koja je ujedno bila i voditeljica semi- nara. Bilo je puno korisnih i zanimljivih sadraja, sve informacije i zanimljivosti pozorno smo slušali. Na seminaru su sudjelovali uenici klasinih gimna- zija iz Zagreba, osnovnih klasinih škola iz Zagreba i I. gimnazije iz Splita. Svi su sudionici imali nešto zajedniko, nešto što nas je sve povezalo – ljubav prema klasinim jezicima, kulturi i civilizaciji. Sklopili smo prijateljstva i, osim što smo prevodili tekstove, odlino smo se zabavljali.
Kroz tisuljea sredozemne kulture u Hrvatskoj
Antiki kutak
Tema seminara bila je tkanina. Na tu smo temu slu- šali predavanja i imali likovne radionice. Predavanja su drali strunjaci i nastavnici s Instituta za klasine jezike i antiku civilizaciju Latina & Graeca, s Filo- zofskoga fakulteta Sveuilišta u Zagrebu, I. gimna- zije u Splitu, Privatne klasine gimnazije u Zagrebu, Osnovne škole Skradin, iz Gradske knjinice „Juraj Šigori“ u Šibeniku i iz Muzeja grada Šibenika. Po- sjetili smo NP Krka, Bribirsku glavicu, Muzej grada Šibenika, Gradsku knjinicu „Juraj Šigori“ i obišli smo znaajnije lokalitete u Skradinu. Seminar emo uvijek pamtiti i rado emo se odazi- vati na sve vrste radionica vezane uz antiku kultu- ru, jezik i civilizaciju. Steene emo vještine nastojati koristiti i još više poboljšati na redovnoj nastavi, a sklopljena prijateljstva i dalje odravamo. Potiemo i ostale uenike da se ubudue odazovu i sudjeluju jer je to doista prekrasno iskustvo.
Lorna Trdina, IIa
31 LIPANJ 2016.
Hvar je svojom ljepotom i poloajem uvi- jek privlaio ljude koji su na njemu osta- jali ivjeti i stvarati. Da je tome tako,
dokaz je i Starogradsko polje na otoku Hvaru kao zaštieni kulturni krajolik u kojem je antika grka po- djela zemljišta sauvana do današnjih dana (iz pisma predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarovi). Svojom kulturnom i povijesnom baštinom i njezinim meunarodnim znaenjem privukao je i mnoge filo- loge, ljubitelje antike te dramske skupine osnovnih i srednjih škola iz Lijepe naše, ali i iz susjedne nam Bosne i Hercegovine. Okupili smo se u tako veliku broju kako bismo na II. festivalu klasinih jezika i antike civilizacije obiljeili 2400. obljetnicu osnutka grke kolonije Pharos. U tri dana odali smo poast našim antikim precima, starim Grcima koji su koloni- zirali Pharos i tamo postavili temelje pismenosti. Nas 12 pod vodstvom profesorice Marije Pustišek nastupili smo s dvije predstave na lokalitetu Remetin vrt. Glumili smo na originalnim ostatcima antikoga grada Farosa. Prvo smo oplakivali slavnoga Hektora, a onda kada su ena Andromaha, šogorica Helena i majka Hekaba prealile ovoga velikana, pripremili smo predstavu o ne tako obinoj pretvorbi brano- ga para Filemona i Baukide u drvee. Romantino, dirljivo i vrlo tuno bilo je samo na pozornici! Kada smo se ponovno vratili u ovo ludo vrijeme, bilo nam je zabavnije nego Zeusu na vjenanju Parisa i Helene. Sunce, more, kupanje, vonja brodicom... Zaista div- no iskustvo koje vrijedi ponoviti svake godine!
Ana Matoši, IVd
Antiki kutak
32 Ostvarenja
Napokon! Nakon nekoliko mjeseci došla je i ta dugooekivana nedjelja. Petoga srpnja petnaest minuta poslije pono-
i krenuli smo na šestosatno putovanje minibusom prema Beu, odakle smo avionom došli u Madrid, a ondje ekali autobus te njime dva sata putovali do Salamance. Bili smo umorni i iscrpljeni nakon više od šesnaest sati putovanja, ali sve se isplatilo nakon što smo ugledali ljepotu grada i upoznali njegove izni- mno ljubazne graane. Salamanca je grad na zapadu Španjolske, a nalazi se u istoimenoj pokrajini u regiji Castilla y León. Po- znata je po mnogim znamenitostima, a najpoznatije je Sveuilište u Salamanci, najstarije u Španjolskoj i peto najstarije u svijetu. Glavni trg, odnosno Plaza Mayor, i katedrala takoer su obiljeja ovoga divnog grada. Plaza Mayor je etvrtasta oblika i okruena je arkadama, a u prošlosti je sluila kao arena za borbe bikova. Danas je glavno okupljalište i, rekla bih, cen- tar društvenoga ivota grada. Katedrala je graena u romanikom stilu i sa sigurnošu mogu rei da je najljepša graevina koju sam vidjela u ivotu! Naj- zanimljivije mi je bilo razgledavanje njezinih tornjeva
Viva la España! ili Nezaboravna Salamanca
i simpatina injenica da se s prednje vanjske stra- ne nalaze astronaut i lav koji lie sladoled uklopljeni meu ostale ukrase (na katedrali iz 12. stoljea!!!). Bili smo smješteni u obiteljima. Barbara Laura i ja bile smo smještene kod tete Isabel zajedno s dvjema Francuskinjama i Amerikancem. Bile smo iznimno sretne ondje jer je teta Isabel umirovljena kuharica i kuhala nam je razna tradicionalna jela, a za neka smo ak traili i recept! U ponedjeljak ujutro imali smo dogovoreno razgle- davanje škole španjolskoga jezika Colegio Delibes, glavnoga razloga našega dolaska, i obilazak grada s vodiem, a poslijepodne razgledavanje romanike katedrale i degustaciju tzv. churrosa s okoladom (jedna od najukusnijih slastica koju sam ikada kuša- la!). Svi smo bili oduševljeni Salamancom i svime što ona nudi. Iduega dana, nakon doruka u obiteljima, krenuli smo na prvi dan nastave u Colegiu. Program je bio takav da smo dnevno imali dva sata gramatike, dva sata komunikacije i jedan sat konverzacije. Bila sam
Naše odiseje
Naše odiseje
u grupi s još petero ljudi: Talijanom, Amerikankom i tri Brazilke, ali je bilo prilino teško komunicirati jer nit- ko od nas nije znao španjolski toliko dobro da bismo mogli voditi normalnu konverzaciju. Poslijepodne, nakon ruka, išli smo u grad i ondje imali natjecanje u tzv. rally fotografiranju: u odreenom smo vremenu morali pronai zadane lokalitete i napraviti što origi- nalniju fotografiju ispred njih, a naveer smo imali za- bavu u oblinjem nonom klubu „Camelot“. U srijedu smo mamurno prijepodne proveli u školi, a poslijepodne smo išli u obilazak muzeja Casa Lis. Ondje smo vidjeli divnu Art Noveau i Art Deco izlobu mnoštva porculanskih i plastinih lutaka, namještaja, nakita, slika i sl. Nakon obilaska muzeja uputili smo se na teaj salse gdje smo, zajedno s grupom od dvadesetak Novozelananki naših godina, plesali s profesorom salse koji je, moram priznati, bio prilino zgodan! Iduega smo dana (na 42° C!!!) išli u Rutu Litera- riu, obilazak grada u kojem smo saznali sve o špa- njolskim piscima vezanim za Salamancu kao što su Miguel de Cervantes, Fray Luis de León, Miguel de Unamuno, Antonio de Nebrija i mnogi drugi, a pred- veer smo išli degustirati tapas sendvie, tradicional- no španjolsko jelo. U petak smo svi bili veoma alosni jer nam je bio posljednji dan u Colegiu i trebalo nam je puno vre- mena da se oprostimo sa svim prijateljima koje smo ondje upoznali, a ponajviše s profesorima koji su bili iznimno ljubazni, strpljivi i velikodušni prema nama. Poslijepodne smo obišli muzej Graanskoga rata, ali smo zbog nedostatka sieste bili veoma umorni i po- prilino odsutni za vrijeme obilaska. Naveer smo se na Plazi Mayor još jednom pozdravili sa svim ondje steenim prijateljima, a idue smo jutro, u subotu u 8.30, krenuli u Madrid gdje smo sjeli na avion te u ne- djelju 12. srpnja, oko 4.15 ujutro, napokon stigli kui u svoje krevete. Iako sam sigurno izostavila neke dogaaje, ne mogu
opisati koliko su mi dani provedeni u Španjolskoj zna- ili i koliko mi se sve urezalo u pamenje, a nadam se da e ondje zauvijek i ostati. Viva la España!
Tea Ramroth, IIc
34 Ostvarenja
I tako, 24 godine nakon svega Heroj još uvijek stoji. Stoji na mjestu gdje su ga krvnici pokušali srušiti. Brojne su rane zacijelile, ali bezbrojno
je mnoštvo onih koje nikada nee. S vrha vodotornja i dalje se ponosno vijori zastava. Vukovar ne ide ni- kamo.
Domagoj Turjak, IVc
Vukovar stoji
Naše odiseje
Vukovar Bio je lijep, okupan suncem, najljepši grad na dvije rijeke. Onda su došli neki udni ljudi
i suze su rijekom potekle. I danas stoji i mirno gleda
onako razrušen i pust ljude s krunicom u rukama
i molitvom u srcima. To je Vukovar.
Nikola Novosel, IVc
Grad Heroj, grad heroja. Ponosan bio, ostao i bit e. Izgraen, razrušen i ponovno ob- novljen. Radostan, alostan i ponovno
nasmijan. Obogaen, opljakan i ponovno vrijedan. Mladost, smrt i ponovno ivot. Grad Heroj, grad he- roja.
Mateja Jovi, IVc
Mrak. Mrak je bio posvuda. Hodali smo u koloni pognute glave, toliko tiho da se mogao uti jedino šuštaj liša
kada bi vjetar povremeno zapuhao. Bilo me strah, ne znam zašto, ali, eto, jest. Osjeala sam pritisak na srcu i bilo mi je nekako teško. Jedino o emu sam mogla razmišljati jest: kako? Kako je mogue da ljudi mogu biti toliko okrutni, toliko hladnokrvni i biti toli- ko bez trunke humanosti i suosjeanja? No ako je to tako, oni uope nisu ljudi ve zvijeri. Jer kako druga- ije objasniti da su ljudi, a ne zvijeri, na ovom mjestu, gdje ja sada stojim, na Ovari, u jednoj jedinoj noi, baš poput ove, ubili 264 nenaoruana vojnika i civila? Kolona je odjednom stala ispred spomenika svim ubi- jenima na ovom mjestu strave i uasa. Gledala sam u pod, a potom sam se zagledala u beskrajnu ravnicu ispred sebe koja se gubila u crnini te su mi glavom poele letjeti misli upravo o tom kobnom danu. Pitala sam se kako su se osjeali ti ljudi znajui da idu u smrt? Vjerojatno su bili u panici, izvan sebe od stra- ha, oajni, razoarani, ljuti, izgubljeni, bijesni, a mo- da su u jednom trenutku osjetili i neku vrstu olakšanja jer su znali da više nee patiti, da ih više nee boljeti, da više nee plakati te da više nee ivjeti okrueni zvijerima. Moda su u tom trenutku shvatili da su po- bijedili zlo.
Plamen se u lampionima polako rasplamsavao, a ti- šina je nestala. Ljudi su oko mene sve više jecali i plakali. Ja nisam zaplakala, nisam imala snage. Iako sam bila preplavljena tugom nad tolikom ljudskom tragedijom, osjeala sam i aljenje koliko za ubijeni- ma, toliko i za onima koji su ubijali jer oni oito nikada nisu niti e ikada spoznati istinsku ljubav, dobrotu i prijateljstvo. Oni nikada nee sebe moi nazvati lju- dima jer takvi zauvijek ostaju ivotinje, i to one najo- krutnije. U isto sam vrijeme bila i zbunjena i razoa- rana ljudskim ponašajem i koliinom mrnje koju isti mogu nositi u sebi. Povrh svega toga, bila sam ljuta na svijet jer kakav je to svijet u kojem se takav zloin protiv ovjeno- sti i svake ljudske vrijednosti, nešto toliko gnjusno i alosno, moe dogoditi ili se dogaa svakoga dana ponovno, sve eše, sve blie? Bila sam ljuta jer ni- sam znala kada smo to dopustili da zlo postane jae od nas, da nas nadvladaju zvijeri. Naivni smo ako smatramo da se tako moe dalje. Moramo promijeniti svijet. Svjetlom emo istjerati mrak, a ljubavlju mr- nju. To je jedini nain. Samo tako moemo napredo- vati, samo tako emo postati ljudi. Pomolila sam se i krenula prema svjetlu busa.
Katarina Bani, IVc
35 LIPANJ 2016.
Naše odiseje
Na prvu radnu subotu u novoj školskoj go- dini zaputili smo se na izlet u Varadin i Ludbreg. Vrijeme nas nije posluilo, ci-
jeloga je dana bilo hladno i padala je kiša, ali bilo je dobro jer nismo imali nastavu. Prvo smo posjetili Varadin, prvi grad koji je dobio status slobodnoga kraljevskog grada 1209. godine i koji je u prošlosti bio glavni grad Hrvatske sve dok ga nije zadesio veliki poar. Posjetili smo katedralu, fra- njevaku crkvu i Gradski muzej Varadin. Zatim smo imali slobodno vrijeme. Predloili su nam da odemo u najbolju slastiarnicu, Groficu Maricu, u kojoj su najbolji kolai. Tamo smo zakljuili da to nije istina, kolai su kao i u svakoj drugoj slastiarnici. Na putu za Zagreb posjetili smo Ludbreg. Tamo smo vidjeli centar svijeta, posjetili smo crkvu Krvi Kristove, prošli krini put i došli do zavjetne kapele Hrvatskoga sabora gdje smo imali kratko predavanje sveenika. Nakon toga krenuli smo natrag u Zagreb i vratili se doma oko osam sati. Da je vrijeme bilo ljepše i da smo slobodno vrijeme mogli bolje provesti, izlet bi bio za 5, a ovako je bio za 3.
Ana Dejanovi, IIc
36 Ostvarenja
Dana 20. svibnja ove godine prvi razredi naše škole uputili su se na svoj proljetno- ljetni izlet na Krk. Dan je zapoeo prekra-
sno, oblaka nije bilo na vidiku, a temperatura je bila ugodna. Polazak je bio zakazan još zarana. Putova- nje je prošlo kao i svako drugo naše putovanje, uz dobru (hrvatsku) pjesmu, ponešto klope i puno zaba- ve i smijeha. Ni osjetili nismo kako vrijeme leti, ide. Za tren oka našli smo se na hrvatskom Kvarneru. Tamo smo ugledali ono nam dobro znano plavetnilo, zrak je odisao mirisom soli, a sunce je jae grijalo. Sada nas je još samo nekoliko kilometara dijelilo od eljenoga cilja, otoka Krka i otoia Košljuna. No i ti su se kilometri brzo istopili, stigli smo. Još se samo trebalo ukrcati na onaj mali brodi i tamo smo. Iz da- ljine se ve vidio mali, ali oaravajui franjevaki sa- mostan. Cijeli je otok pripadao tom samostanu, bila je to oaza mira. Razgledavanjem samostana, njegovih muzeja i otoia završio je prvi dio našega putovanja.
Košljun, Krk, more, sunce i mi Na red je došao grad Krk. Po dolasku u Krk prošetali smo gradom te smo posjetili krku katedralu Uznese- nja BDM. Nakon toga dobili smo slobodno vrijeme, Svatko je to svoje vrijeme iskoristio na dragocjen i samo sebi znan nain. U kasnim popodnevnim satima došlo je vrijeme za rastanak. Rastali smo se od našega prekrasnog pla- vetnila, naše razvedene obale i našega, pa gotovo, najveega otoka. Do nekoga drugog puta…
Erik Matejak, Ic
37 LIPANJ 2016.
Nin i Zadar
U petak 20. svibnja zaputili smo se prema Ninu i Zadru. Jedina osoba koja se uisti- nu radovala ovom izletu bila je profeso-
rica Balenovi jer nikada nije bila u Ninu; svakoga nam je dana priala o tome kako joj je to velika elja. Vrijeme nas nije posluilo, kao ni na prošlom izletu. Nije bilo previše toplo, more se još nije zagrijalo pa se nismo mogli kupati. Prva postaja bio nam je Nin, grad Grgura Ninskoga. Tamo smo mogli razgledati crkvu Sv. kria, najmanju katedralu na svijetu. Brzinski smo prošli kroz grad, a zatim smo imali slobodno vrijeme. Nakon toga zapu- tili smo se prema Zadru gdje smo prvo posjetili Muzej antikoga stakla u kojem smo saznali kako se rade staklene kuglice i vrevi. Kada smo napokon doe- kali da svi iziu iz muzeja, spustili smo se do staroga grada, razgledali smo ga, a zatim smo otišli do Mor- skih orgulja i Pozdrava Suncu gdje smo se svi zajed- no fotografirali. Otišli smo i do vrtova kraljice Jelene. Nakon svih razgleda imali smo slobodno vrijeme i jedva smo doekali da nešto pojedemo. Prema Za- grebu smo zaputili oko pet, a stigli smo tek oko deset. Nadam se da se profesorici jako svidio izlet. Nama baš i nije jer se nismo mogli kupati i vrijeme je bilo promjenjivo.
Ana Dejanovi, IIc
Naše odiseje
38 Ostvarenja
Dvadeseti dan mjeseca listopada inio se kao odlian dan za izlet u Liku. Na izlet smo išli mi – uenici treih razreda. Iako
nismo bili previše oduševljeni odredištem putovanja, ipak nam se to inilo kao dobra prilika da izbjegnemo nastavu. Polazak je kao i uvijek bio na Vonininoj uli- ci, no ovoga nas je puta doekalo iznenaenje. Plan je našega puta bio grad Gospi i Memorijalni centar Nikole Tesle u Smiljanu, ali naša vodiica, gospoa Senka, poastila nas je i izletom u špilju Grabovac. Kao i uvijek, to je oduševilo samo naše razrednice. Tako je špilja Grabovac bila naše prvo mjesto staja- nja. Moram priznati, špilja je fascinantna, ali i prilino duga s uskim prolazima. Dosta smo se namuili kako bismo je razgledali. Ipak nam se isplatilo jer nas je Valentino Ljevar, uenik IIIb razreda, u jednoj od pod- zemnih prostorija poastio svojim glasom otpjevavši nam nekoliko pjesama. Ostali smo bez daha. Drugo odredište bio je grad Gospi, u samu srcu Like. Druili smo se sa sadašnjim bivšim biskupom Milom Bogoviem. Njegov je govor bio vrlo zanimljiv jer je po struci povjesniar. Zatim je slijedilo nama najljepše vrijeme izleta – stanka za ruak. Neki su jeli, neki šetali, a neki provodili vrijeme u lunaparku. Njima je bilo najljepše. Na kraju dana uputili smo se prema Smiljanu – domu Nikole Tesle. Memorijalni centar u divnom likom krajoliku prikazuje Teslino djetinjstvo i stvaralaštvo. Kua i studio ine se kao da su smješteni negdje u inozemstvu, a ne u malom likom selu. Tako je završila naša proljetna zajednika avantura, a slijedi nam maturantska – putovanje u Italiju.
Barbara Sobota, IIIb
pjesma u njoj
Banja Luka – grad koji spaja nespojivo
Kau da se najljepše stvari u ivotu doga- aju potpuno neoekivano. Tako je bilo i s našim nedavnim putovanjem u Banju
Luku. Dana 6. svibnja, na još jedan posve uobiajen sun- ani petak, profesorice Jakovljevi i Gašparovi te uenici Matea Pavii, Nikola Novosel, Ivan Bertei i moja melenkost uputili smo se prema Katolikom školskom centru „Blaeni Ivan Mer