»Kad je izašla, knjiga je sedam tjedana zaredom bila najprodavanija u francuskim knjižarama. Ovo je knjiga koja nas

čini sretnima!« Elle.fr

»Ljubavna priča kakve volimo.« BIBA

»Urnebesan roman koji počinje ravno u glavu i uspjet će vas kako zaintrigirati tako i nasmijati.« Knjižara Le Grand Cercle

GILLES LEGARDINIER

SUTRA PRESTAJEM!

Prevela s francuskogaDubravka Celebrini

GILLES LEGARDINIER

SUTRA PRESTAJEM!

Prevela s francuskogaDubravka Celebrini

Naslov izvornikaGilles Legardinier

Demain j’arrête!© 2011, Fleuve Noir, département d’Univers Poche.

Copyright © za hrvatsko izdanje Dubravka Celebrini i Znanje d.o.o. 2016.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo

kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Jeste li već upoznali ljude koji priređuju slavlje povodom vlastitog razvoda? Ja jesam. Inače je uobičajeno da najveće zabave organizira-ju mladenci. Čujemo ih subotom kako trube dok se u koloni voze prema gradskoj vijećnici, susrećemo ih večer prije toga s ekipom, na ulici, odjevene poput klauna ili polugole. Uz glasnu pratnju truba i bubnjeva, razmeću se pred znatiželjnicima i vesele se što će pokopati svoj život mladih samaca — katkad starijih od trideset pet godina… Ali manje od godinu dana poslije, kad ih se 19 % statistički rastane, više nitko neće bacati konfete. Međutim, Jérôme ih baca, o da.

Nisam bila na njegova prva dva vjenčanja, ali sam prisustvo-vala trećem. Tri vjenčanja i tri razvoda s trideset dvije godine, to poziva na oprez! Poslovica kaže: »Nakon drugog brodoloma, ne optužuj more.« Narodna mudrost nije predvidjela treći.

Među nama, mislim da je proslava njegova razvoda bila sim-patičnija od vjenčanja. Gotovo je s pretvaranjem, gotovo je s pra-vilima ponašanja, zbogom obavezama, skinuli smo odjeću koja nas je gušila, spremili smo cipele s visokim potpeticama, tvrde poput kamena, koje bi vas mogle ubiti ako posrnete, nema više skupljanja love za obnovu crkve, nema više izraza divljenja za jela s neprobav-ljivim umacima, i nema više ni jedne debilne šale njezinog ujaka

1.

1

Naslov izvornikaGilles Legardinier

Demain j’arrête!© 2011, Fleuve Noir, département d’Univers Poche.

Copyright © za hrvatsko izdanje Dubravka Celebrini i Znanje d.o.o. 2016.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo

kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Jeste li već upoznali ljude koji priređuju slavlje povodom vlastitog razvoda? Ja jesam. Inače je uobičajeno da najveće zabave organizira-ju mladenci. Čujemo ih subotom kako trube dok se u koloni voze prema gradskoj vijećnici, susrećemo ih večer prije toga s ekipom, na ulici, odjevene poput klauna ili polugole. Uz glasnu pratnju truba i bubnjeva, razmeću se pred znatiželjnicima i vesele se što će pokopati svoj život mladih samaca — katkad starijih od trideset pet godina… Ali manje od godinu dana poslije, kad ih se 19 % statistički rastane, više nitko neće bacati konfete. Međutim, Jérôme ih baca, o da.

Nisam bila na njegova prva dva vjenčanja, ali sam prisustvo-vala trećem. Tri vjenčanja i tri razvoda s trideset dvije godine, to poziva na oprez! Poslovica kaže: »Nakon drugog brodoloma, ne optužuj more.« Narodna mudrost nije predvidjela treći.

Među nama, mislim da je proslava njegova razvoda bila sim-patičnija od vjenčanja. Gotovo je s pretvaranjem, gotovo je s pra-vilima ponašanja, zbogom obavezama, skinuli smo odjeću koja nas je gušila, spremili smo cipele s visokim potpeticama, tvrde poput kamena, koje bi vas mogle ubiti ako posrnete, nema više skupljanja love za obnovu crkve, nema više izraza divljenja za jela s neprobav-ljivim umacima, i nema više ni jedne debilne šale njezinog ujaka

1.

2

Gérarda — koji čak nije bio ni pozvan. Samo ljudi s kojima ima prave odnose i kojima je pošteno mogao reći: »Možda je glupo, ali stalo mi je do vas.« Mislim da je čak i njegova prva žena tu.

I tako sam se, zahvaljujući Jérômeu, jedne subotnje večeri u listopadu našla u prenatrpanom stanu, među ljudima koji se do-ista zabavljaju. Još je rano, smješkamo se, razgovaramo nasumce, svi govorimo što smo propustili, za čime žalimo, u nadrealnom, ali opuštenom ozračju. Kao da smo na sastanku »grupe za potporu«. Jérôme je otvorio ples:

— Hvala svima što ste došli. Nemamo ništa za slaviti, osim za-dovoljstva što vas poznajem. Svi ste vi dio mog života. Bolje da vam odmah kažem, darovi koje ste svojedobno velikodušno dali — oso-bito neki — neće vam biti vraćeni. Večeras nemam lijepo odijelo, ne računam na vas da mi £ nancirate bračno putovanje, uostalom, više nemam ni ženu. Ne bih rekao da sam sposoban za takvu opačinu, ali ipak, pitam se nije li razvod od Marie bio isključivo motiviran željom za ovakvom večeri s vama. Sve preuzimam na sebe. Nudim vam na dar da budem najgori, da budem pojam najnižeg, da bu-dem trideset sedmi odozdo. Ako se jednoga dana osjetite jadno, ako budete sami sebe krivili za poraze i mislili da ste to zaslužili, pomislite na mene i iskreno se nadam da će vam biti bolje.

Svi su se smijali, svi su pljeskali, a onda je neka djevojka po-čela pričati kako je prije tri tjedna ostala bez posla jer se nasmijala u lice malom uobraženom tipu koji joj se udvarao. Mislila je kako je on neki trgovac s previše testosterona, ali se pokazalo da je to mladi i živahni glavni direktor kod najvećeg klijenta njezina gazde… Nezaposlena i umire od smijeha. Onda su se svi izredali.

Od jedne do druge ispovijesti, večer je prolazila jako brzo, ljudi su imali što za reći. Nije se govorilo ni o televiziji, ni o svim onim beznačajnim stvarčicama koje nam nepotrebno trate život. Nikome nije trebalo piće da bude duhovit i da se dobro osjeća. Bili smo među svojima, među grešnim ljudima. Kad slavimo rođendan, neku pobjedu ili sretni događaj, nikada nije takvo ozračje. Uvijek je glavna zvijezda jedna osoba ili par, na pijedestalu, dok ostali stoje okolo i gledaju. Možda bi bilo bolje da slavimo svoje promašaje…

Bez podija, bez lažne slave, samo sreća što smo živi, jedni pored drugih. Vjerojatno imamo za podijeliti više tužnih nego ponosnih trenutaka. U svakom slučaju, te večeri, unatoč svemu što je bez kompleksa kazano, ja se nisam usudila uzeti riječ. Previše straha, previše srama, a bilo bi toliko toga za ispričati. Kad bih morala izgovoriti sve što sam zeznula, trebali bi mi mjeseci i mjeseci, i to ako bih govorila brzo…

Te večeri sam došla biti s Jérômeom, zaboraviti sve, ugodno provesti vrijeme, i nisam se razočarala. Takve stvari, međutim, ne sprječavaju sudbinu da vas drži na oku. Nikada ne znate u kojem će se trenutku odlučiti i obrušiti se na vas, ni kojim sredstvima. Na mene se obrušila te večeri, a njezin je glasnik imao neobičnu glavu.

Izašla sam udahnuti zraka na balkonu te sam se našla u druš-tvu svih pušača koji skriveni puše postrance, kao kažnjenici recidi-visti. Bila je noć, pomalo hladna. Promatrala sam četvrt odozgo. Budući da stanuje na petom katu, Jérôme je uživao u krasnom pogledu na krovove i obližnji park. Oslonila sam se na aluminijsku ogradu. Bila je ledena. Duboko sam udahnula, ali tim gore po me-ne, nije to bio hladan noćni zrak, nego dim nečeg neodređenog što je malo dalje od mene pušio neki golemi tip. Zakašljala sam, a onda opet okušala sreću. Ovaj put je bilo dobro. Uvijek treba ustrajati. Svježi zrak ispunio mi je pluća. Mirnoća. Sa svog sam mjesta mogla čuti smijeh što dopire iz dnevnog boravka, pomiješan sa zvukovima grada koji je odlazio u san. Lagani drhtaj blagostanja.

Počela sam razmišljati o svemu što sam prošla ovih posljednjih mjeseci. Osjećala sam se dovoljno dobro da o tome razmišljam s odmakom, kao da je riječ o nekom tuđem životu koji mogu opu-šteno proučavati. Nema govora o tome da se pojave prava pitanja. Njih nikada ne rješavam do kraja. Previše ih je, previše su stvarna. Tražila sam samo pogled na cjelinu, neutralan, hladno odmjeren, jer sam na trenutak htjela povjerovati da sam na sigurnom, da po-sve nekažnjeno vladam bojnim poljem.

U tom sam trenutku osjetila kako me netko uporno gleda. Okrenula sam glavu i otkrila prilično mladog tipa, odjevenog u

3

Gérarda — koji čak nije bio ni pozvan. Samo ljudi s kojima ima prave odnose i kojima je pošteno mogao reći: »Možda je glupo, ali stalo mi je do vas.« Mislim da je čak i njegova prva žena tu.

I tako sam se, zahvaljujući Jérômeu, jedne subotnje večeri u listopadu našla u prenatrpanom stanu, među ljudima koji se do-ista zabavljaju. Još je rano, smješkamo se, razgovaramo nasumce, svi govorimo što smo propustili, za čime žalimo, u nadrealnom, ali opuštenom ozračju. Kao da smo na sastanku »grupe za potporu«. Jérôme je otvorio ples:

— Hvala svima što ste došli. Nemamo ništa za slaviti, osim za-dovoljstva što vas poznajem. Svi ste vi dio mog života. Bolje da vam odmah kažem, darovi koje ste svojedobno velikodušno dali — oso-bito neki — neće vam biti vraćeni. Večeras nemam lijepo odijelo, ne računam na vas da mi £ nancirate bračno putovanje, uostalom, više nemam ni ženu. Ne bih rekao da sam sposoban za takvu opačinu, ali ipak, pitam se nije li razvod od Marie bio isključivo motiviran željom za ovakvom večeri s vama. Sve preuzimam na sebe. Nudim vam na dar da budem najgori, da budem pojam najnižeg, da bu-dem trideset sedmi odozdo. Ako se jednoga dana osjetite jadno, ako budete sami sebe krivili za poraze i mislili da ste to zaslužili, pomislite na mene i iskreno se nadam da će vam biti bolje.

Svi su se smijali, svi su pljeskali, a onda je neka djevojka po-čela pričati kako je prije tri tjedna ostala bez posla jer se nasmijala u lice malom uobraženom tipu koji joj se udvarao. Mislila je kako je on neki trgovac s previše testosterona, ali se pokazalo da je to mladi i živahni glavni direktor kod najvećeg klijenta njezina gazde… Nezaposlena i umire od smijeha. Onda su se svi izredali.

Od jedne do druge ispovijesti, večer je prolazila jako brzo, ljudi su imali što za reći. Nije se govorilo ni o televiziji, ni o svim onim beznačajnim stvarčicama koje nam nepotrebno trate život. Nikome nije trebalo piće da bude duhovit i da se dobro osjeća. Bili smo među svojima, među grešnim ljudima. Kad slavimo rođendan, neku pobjedu ili sretni događaj, nikada nije takvo ozračje. Uvijek je glavna zvijezda jedna osoba ili par, na pijedestalu, dok ostali stoje okolo i gledaju. Možda bi bilo bolje da slavimo svoje promašaje…

Bez podija, bez lažne slave, samo sreća što smo živi, jedni pored drugih. Vjerojatno imamo za podijeliti više tužnih nego ponosnih trenutaka. U svakom slučaju, te večeri, unatoč svemu što je bez kompleksa kazano, ja se nisam usudila uzeti riječ. Previše straha, previše srama, a bilo bi toliko toga za ispričati. Kad bih morala izgovoriti sve što sam zeznula, trebali bi mi mjeseci i mjeseci, i to ako bih govorila brzo…

Te večeri sam došla biti s Jérômeom, zaboraviti sve, ugodno provesti vrijeme, i nisam se razočarala. Takve stvari, međutim, ne sprječavaju sudbinu da vas drži na oku. Nikada ne znate u kojem će se trenutku odlučiti i obrušiti se na vas, ni kojim sredstvima. Na mene se obrušila te večeri, a njezin je glasnik imao neobičnu glavu.

Izašla sam udahnuti zraka na balkonu te sam se našla u druš-tvu svih pušača koji skriveni puše postrance, kao kažnjenici recidi-visti. Bila je noć, pomalo hladna. Promatrala sam četvrt odozgo. Budući da stanuje na petom katu, Jérôme je uživao u krasnom pogledu na krovove i obližnji park. Oslonila sam se na aluminijsku ogradu. Bila je ledena. Duboko sam udahnula, ali tim gore po me-ne, nije to bio hladan noćni zrak, nego dim nečeg neodređenog što je malo dalje od mene pušio neki golemi tip. Zakašljala sam, a onda opet okušala sreću. Ovaj put je bilo dobro. Uvijek treba ustrajati. Svježi zrak ispunio mi je pluća. Mirnoća. Sa svog sam mjesta mogla čuti smijeh što dopire iz dnevnog boravka, pomiješan sa zvukovima grada koji je odlazio u san. Lagani drhtaj blagostanja.

Počela sam razmišljati o svemu što sam prošla ovih posljednjih mjeseci. Osjećala sam se dovoljno dobro da o tome razmišljam s odmakom, kao da je riječ o nekom tuđem životu koji mogu opu-šteno proučavati. Nema govora o tome da se pojave prava pitanja. Njih nikada ne rješavam do kraja. Previše ih je, previše su stvarna. Tražila sam samo pogled na cjelinu, neutralan, hladno odmjeren, jer sam na trenutak htjela povjerovati da sam na sigurnom, da po-sve nekažnjeno vladam bojnim poljem.

U tom sam trenutku osjetila kako me netko uporno gleda. Okrenula sam glavu i otkrila prilično mladog tipa, odjevenog u

4

široki pulover u hipi stilu. Ne znam zbog čega, ali njegovo me lice odmah podsjetilo na glavu vjeverice. Male smiješne crne oči, nos koji se miče i zubi koji bi mogli razbiti orah. Dobar dan, tikvo glasnika sudbine. Netremice me promatrao:

— Zdravo!— Dobra večer.— Ja sam Kevin, a ti?— Julie.— Ti si Jérômeova prijateljica?— Kao i svi što su večeras ovdje.— Reci mi, Julie, koju si najgluplju stvar u životu učinila?Nije me toliko zbunilo pitanje, koliko odgovori koji su mi od-

mah pali na pamet. Mogla sam mu ispričati slučaj kad sam navlačila pulover dok sam se spuštala niza stube, pa sam se jadnica srušila zarobljene glave i ruku zamotanih u rukave. Jedna slomljena ruka, dva napukla rebra i modrica na bradi kojoj je trebalo više od mjesec dana da nestane. Mogla sam mu odgovoriti da je to bilo kad sam, popravljajući utičnicu, trebala obje ruke da je pričvrstim, pa mi je pala na pamet zgodna ideja da žice pridržim zubima. Bila sam u šoku sat vremena.

Mogla sam mu dati pedeset odgovora, jedan smješniji od drugog, ali nisam rekla ništa. Njegovo je pitanje na mene djelovalo poput pljuske. Ne znam tko je bio taj Kevin, uostalom mislim da mu više nisam ni riječi uputila, ali u glavi mi je počelo kuhati. Naj-gluplja stvar koju sam u životu učinila? Trebalo je razmisliti, jer ih je bilo poprilično. Mogla sam sastaviti popis po abecedi ili krono-loškim redom, po izboru. Jedno je bilo sigurno: ovaj put sam, zbog sebe same, morala odgovoriti. Ne mogu se izvući. Mozak mi nije ostavio nikakav izlaz za nuždu. Kao da je to bio znak, jer je samo čekao da me pritisne s egzistencijalnim pitanjem na koje odavno odbijam odgovoriti…

Eto dakle, kazala sam samoj sebi da ću odgovoriti iskreno i pošteno. Zato vam se obraćam. Ispričat ću vam koju sam najgluplju stvar napravila u životu.

Pa to je čarobno, orka koja zaranja u vodu. Zadivljujuća snaga živo-tinje, lakoća i preciznost kojom reže valove, da bi se zatim bacila na svoj plijen. No što imamo od borbe kad nas je netko upravo napucao?

Zovem se Julie Tournelle, imam dvadeset osam godina i tre-sem se od straha. Ne zbog orke koja navaljuje na nas, nego zato što se, barem za sada, život ne odvija onako kako su mi ga opisivali. Sigurno je, međutim, da nisam nipošto trebala prihvatiti ovaj poziv na jug. Opet sam se dala upecati. Carole mi je kazala: »Dođi do nas, pasat će ti. Već odavno nismo proveli vikend zajedno. Imat ćemo vremena razgovarati. Osim toga, vidjet ćeš svoje kumče. Baš je narasla, jako je zgodna, bit će joj drago. Hajde, dođi!«

Istina je da je Cindy jako narasla, ali mislim da je to tek poče-tak. Normalno, ima devet godina. Istina je također da je neodoljiva, ali budući da sam obećala govoriti vam istinu, moram precizirati da ona »neodoljiva« strana nije preživjela prvo jutro našeg za-jedničkog vikenda. Čudno je što to govorim, jer obožavam djecu. Zapravo mislim da ću obožavati svoju djecu, ako ih jednom budem imala. I tako se jedne lijepe subote u kolovozu nađete na Antibi-ma, u vodenom zabavnom parku uguranom između dva autoputa, zajedno s još nekoliko tisuća ljudi, i gledate goleme ribe zatvorene

2.

5

široki pulover u hipi stilu. Ne znam zbog čega, ali njegovo me lice odmah podsjetilo na glavu vjeverice. Male smiješne crne oči, nos koji se miče i zubi koji bi mogli razbiti orah. Dobar dan, tikvo glasnika sudbine. Netremice me promatrao:

— Zdravo!— Dobra večer.— Ja sam Kevin, a ti?— Julie.— Ti si Jérômeova prijateljica?— Kao i svi što su večeras ovdje.— Reci mi, Julie, koju si najgluplju stvar u životu učinila?Nije me toliko zbunilo pitanje, koliko odgovori koji su mi od-

mah pali na pamet. Mogla sam mu ispričati slučaj kad sam navlačila pulover dok sam se spuštala niza stube, pa sam se jadnica srušila zarobljene glave i ruku zamotanih u rukave. Jedna slomljena ruka, dva napukla rebra i modrica na bradi kojoj je trebalo više od mjesec dana da nestane. Mogla sam mu odgovoriti da je to bilo kad sam, popravljajući utičnicu, trebala obje ruke da je pričvrstim, pa mi je pala na pamet zgodna ideja da žice pridržim zubima. Bila sam u šoku sat vremena.

Mogla sam mu dati pedeset odgovora, jedan smješniji od drugog, ali nisam rekla ništa. Njegovo je pitanje na mene djelovalo poput pljuske. Ne znam tko je bio taj Kevin, uostalom mislim da mu više nisam ni riječi uputila, ali u glavi mi je počelo kuhati. Naj-gluplja stvar koju sam u životu učinila? Trebalo je razmisliti, jer ih je bilo poprilično. Mogla sam sastaviti popis po abecedi ili krono-loškim redom, po izboru. Jedno je bilo sigurno: ovaj put sam, zbog sebe same, morala odgovoriti. Ne mogu se izvući. Mozak mi nije ostavio nikakav izlaz za nuždu. Kao da je to bio znak, jer je samo čekao da me pritisne s egzistencijalnim pitanjem na koje odavno odbijam odgovoriti…

Eto dakle, kazala sam samoj sebi da ću odgovoriti iskreno i pošteno. Zato vam se obraćam. Ispričat ću vam koju sam najgluplju stvar napravila u životu.

Pa to je čarobno, orka koja zaranja u vodu. Zadivljujuća snaga živo-tinje, lakoća i preciznost kojom reže valove, da bi se zatim bacila na svoj plijen. No što imamo od borbe kad nas je netko upravo napucao?

Zovem se Julie Tournelle, imam dvadeset osam godina i tre-sem se od straha. Ne zbog orke koja navaljuje na nas, nego zato što se, barem za sada, život ne odvija onako kako su mi ga opisivali. Sigurno je, međutim, da nisam nipošto trebala prihvatiti ovaj poziv na jug. Opet sam se dala upecati. Carole mi je kazala: »Dođi do nas, pasat će ti. Već odavno nismo proveli vikend zajedno. Imat ćemo vremena razgovarati. Osim toga, vidjet ćeš svoje kumče. Baš je narasla, jako je zgodna, bit će joj drago. Hajde, dođi!«

Istina je da je Cindy jako narasla, ali mislim da je to tek poče-tak. Normalno, ima devet godina. Istina je također da je neodoljiva, ali budući da sam obećala govoriti vam istinu, moram precizirati da ona »neodoljiva« strana nije preživjela prvo jutro našeg za-jedničkog vikenda. Čudno je što to govorim, jer obožavam djecu. Zapravo mislim da ću obožavati svoju djecu, ako ih jednom budem imala. I tako se jedne lijepe subote u kolovozu nađete na Antibi-ma, u vodenom zabavnom parku uguranom između dva autoputa, zajedno s još nekoliko tisuća ljudi, i gledate goleme ribe zatvorene

2.

6

u golemim bazenima kako skaču na male srdele. Toplo je, asfalt se lijepi, a cijena boce vode istaknuta je na bačvi benzina. Vraćate se s parkinga, prepunog velikih obiteljskih automobila sa sjedalicama za bebe i pitate se što tu radite. Odgovor dolazi dosta brzo, u trenutku kad Cindy treba dobiti šećernu vatu. Šećerna vata ostala mi je u lijepom sjećanju. Kao dijete, mislila sam da se samo malo lijepi za usta. Tata, mama, dugujem vam ispriku: šećerna vata je užas, nevo-lja, strahota. Ne samo da je uvijek prevelika da bi je dijete moglo pojesti, nego je posvuda ima. Ne lijepi se samo za usta, nego i za nos, odjeću, kosu. Najgore je bilo kad me, dok smo stajali u redu, neki golemi tip gurnuo na Cindy i njezina se slatka šećerna vata zalijepila za moj lijepi, svijetli topić. Neka mi je ljubazna gospođa kazala da se to zove »Spidermanovim prokletstvom«, aludirajući na ljepljivu paučinu. A još nismo ni ušli u park…

Prije velike predstave s dupinima, zapeli smo u malim peda-goškim nastambama sa životinjicama koje plivaju i s panoima s objašnjenjima. »Životinje su naši prijatelji«, »Odgovorni smo za njih«, »Zemlja je u opasnosti«. To je istina. Ali u danu kao što je ovaj, za mene mračnom unatoč suncu, u iskušenju sam da kažem kako sam i ja u opasnosti, pa nitko zbog toga ne radi panoe.

— Joj, pogledaj, kumo: kornjača, zove se Julie! Kao ti!— Ima oči kao ti, dodala je Carole veselo. No s druge strane,

reklo bi se da je ona uspjela sačuvati svog muškarca…Ne znam odakle dolazi energija koja vam omogućuje da se na-

smijete na takvu vrst šale, iako biste najradije plakali. To je sigurno ista ona snaga koja vas sprječava da zalijepite £ nu pljusku prijateljici radi njezina bolnog humora. Toplo je, Cindy je žedna, Cindy hoće plišance, a ja bih najradije umrla.

Ostatak vikenda nije ništa drugo nego dugi silazak u pakao. Pozvani ste u pravu obitelj, s kućicom u cvijeću, ispred koje je par-kirana makina, s igračkama razbacanima po dnevnom boravku, s fotogra£ jama po zidovima, s onim malim šalama koje samo oni razumiju. I unatoč silnoj ljubaznosti koju pokazuju, osjećate se kao uljez u tom svijetu punom nježnosti, toliko običnom za one koji imaju sreću da u njemu žive.

Cindy mi svira skladbu na ª auti. Ne prepoznajem ju. Izmr-cvaren Na bistrom izvoru? Iznevjerena i uprljana Oda radosti? Ne. Špica nove serije kalifornijskog balavca kojim su prekriveni zidovi njezine sobe. Zatim smo kušali pregorjele kolačiće. Ako jednoga dana obolim od raka, znat ću od čega sam ga dobila. Onda smo igrali »Našminkaj me«. Trebala sam joj staviti više maskare oko nosnica, budući da mi je ona bez pardona razmazala ruž za usne sve do ušiju.

No, to nije bilo ono najgore. Carole nije lagala: razgovarale smo.

— Čak bi se moglo reći da je sreća što je Didier otišao. Nije on bio muškarac za tebe. On će uvijek u glavi biti desetogodišnjak, a ti bi se cijeli život morala brinuti o njemu.

Pazite dobro, kad biste »Didier« zamijenili s »Donovan« i kad biste na kraju dodali da je »htio samo tvoj novac«, dobili biste dijalog iz američke serije. Hvala Carole. Doista si mi pomogla.

Plakala sam tijekom cijelog putovanja nazad vlakom. Sve sam pokušala ne bih li mislila na nešto drugo. Na kolodvoru, u napada-ju slabosti, kupila sam časopis koji govori o naslagama sala i kura-ma za detoksikaciju poznatih osoba. Nikada nisam uspjela shvatiti kako mogu napisati članak o djeci koja umiru od gladi, dok vam na sljedećoj stranici poredaju top modele u luksuznim automobi-lima koji vam hvale prednosti glupih nenosivih krpica čije cijene predstavljaju šest tisuća godina plaće za one malene bebače koji su možda i umrli otkad se članak pojavio. Kako možemo pristati na takvo što? Listam stranice sve do horoskopa. »Lav: pokušajte saslušati svog partnera jer će u protivnom povisiti glas.« Koji par-tner? Ništa drugo nisam ni radila nego ga slušala, i evo rezultata… »Zdravlje: izbjegavajte pretjerivanja s čokoladom.« »Posao: Dobit ćete ponudu koju nećete moći odbiti.« To se zove nevjerojatno otkriće. Iskreno, doista bih voljela znati kako se u zvijezdama može pročitati da ne treba pretjerivati s čokoladom. Ne vjerujem da mi Pluton ili Jupiter mogu reći što trebam jesti, a oni koji misle su-protno u najmanju ruku su šarlatani. Ne uspijevam se zainteresirati ni za naklapanja o tobožnjim zvijezdama koje daju genijalne izjave

7

u golemim bazenima kako skaču na male srdele. Toplo je, asfalt se lijepi, a cijena boce vode istaknuta je na bačvi benzina. Vraćate se s parkinga, prepunog velikih obiteljskih automobila sa sjedalicama za bebe i pitate se što tu radite. Odgovor dolazi dosta brzo, u trenutku kad Cindy treba dobiti šećernu vatu. Šećerna vata ostala mi je u lijepom sjećanju. Kao dijete, mislila sam da se samo malo lijepi za usta. Tata, mama, dugujem vam ispriku: šećerna vata je užas, nevo-lja, strahota. Ne samo da je uvijek prevelika da bi je dijete moglo pojesti, nego je posvuda ima. Ne lijepi se samo za usta, nego i za nos, odjeću, kosu. Najgore je bilo kad me, dok smo stajali u redu, neki golemi tip gurnuo na Cindy i njezina se slatka šećerna vata zalijepila za moj lijepi, svijetli topić. Neka mi je ljubazna gospođa kazala da se to zove »Spidermanovim prokletstvom«, aludirajući na ljepljivu paučinu. A još nismo ni ušli u park…

Prije velike predstave s dupinima, zapeli smo u malim peda-goškim nastambama sa životinjicama koje plivaju i s panoima s objašnjenjima. »Životinje su naši prijatelji«, »Odgovorni smo za njih«, »Zemlja je u opasnosti«. To je istina. Ali u danu kao što je ovaj, za mene mračnom unatoč suncu, u iskušenju sam da kažem kako sam i ja u opasnosti, pa nitko zbog toga ne radi panoe.

— Joj, pogledaj, kumo: kornjača, zove se Julie! Kao ti!— Ima oči kao ti, dodala je Carole veselo. No s druge strane,

reklo bi se da je ona uspjela sačuvati svog muškarca…Ne znam odakle dolazi energija koja vam omogućuje da se na-

smijete na takvu vrst šale, iako biste najradije plakali. To je sigurno ista ona snaga koja vas sprječava da zalijepite £ nu pljusku prijateljici radi njezina bolnog humora. Toplo je, Cindy je žedna, Cindy hoće plišance, a ja bih najradije umrla.

Ostatak vikenda nije ništa drugo nego dugi silazak u pakao. Pozvani ste u pravu obitelj, s kućicom u cvijeću, ispred koje je par-kirana makina, s igračkama razbacanima po dnevnom boravku, s fotogra£ jama po zidovima, s onim malim šalama koje samo oni razumiju. I unatoč silnoj ljubaznosti koju pokazuju, osjećate se kao uljez u tom svijetu punom nježnosti, toliko običnom za one koji imaju sreću da u njemu žive.

Cindy mi svira skladbu na ª auti. Ne prepoznajem ju. Izmr-cvaren Na bistrom izvoru? Iznevjerena i uprljana Oda radosti? Ne. Špica nove serije kalifornijskog balavca kojim su prekriveni zidovi njezine sobe. Zatim smo kušali pregorjele kolačiće. Ako jednoga dana obolim od raka, znat ću od čega sam ga dobila. Onda smo igrali »Našminkaj me«. Trebala sam joj staviti više maskare oko nosnica, budući da mi je ona bez pardona razmazala ruž za usne sve do ušiju.

No, to nije bilo ono najgore. Carole nije lagala: razgovarale smo.

— Čak bi se moglo reći da je sreća što je Didier otišao. Nije on bio muškarac za tebe. On će uvijek u glavi biti desetogodišnjak, a ti bi se cijeli život morala brinuti o njemu.

Pazite dobro, kad biste »Didier« zamijenili s »Donovan« i kad biste na kraju dodali da je »htio samo tvoj novac«, dobili biste dijalog iz američke serije. Hvala Carole. Doista si mi pomogla.

Plakala sam tijekom cijelog putovanja nazad vlakom. Sve sam pokušala ne bih li mislila na nešto drugo. Na kolodvoru, u napada-ju slabosti, kupila sam časopis koji govori o naslagama sala i kura-ma za detoksikaciju poznatih osoba. Nikada nisam uspjela shvatiti kako mogu napisati članak o djeci koja umiru od gladi, dok vam na sljedećoj stranici poredaju top modele u luksuznim automobi-lima koji vam hvale prednosti glupih nenosivih krpica čije cijene predstavljaju šest tisuća godina plaće za one malene bebače koji su možda i umrli otkad se članak pojavio. Kako možemo pristati na takvo što? Listam stranice sve do horoskopa. »Lav: pokušajte saslušati svog partnera jer će u protivnom povisiti glas.« Koji par-tner? Ništa drugo nisam ni radila nego ga slušala, i evo rezultata… »Zdravlje: izbjegavajte pretjerivanja s čokoladom.« »Posao: Dobit ćete ponudu koju nećete moći odbiti.« To se zove nevjerojatno otkriće. Iskreno, doista bih voljela znati kako se u zvijezdama može pročitati da ne treba pretjerivati s čokoladom. Ne vjerujem da mi Pluton ili Jupiter mogu reći što trebam jesti, a oni koji misle su-protno u najmanju ruku su šarlatani. Ne uspijevam se zainteresirati ni za naklapanja o tobožnjim zvijezdama koje daju genijalne izjave

8

tipa: »Spremna sam na sve da budem sretna« ili »Uživam kad me netko voli«. Odustala sam od časopisa.

Zatim sam pokušala otkriti što je Cindy željela nacrtati na sim-patičnom crtežu koji mi je darovala neposredno prije mog odlaska. Mačku zguranu u mikrovalnu pećnicu? Grinje pod mikroskopom? Bezuspješno. Plakala sam. Mislila sam na Didiera. Pitala sam se što li on čini u ovom trenutku. Kako je proveo vikend? Bila sam sigurna da je već našao drugu. Glazbenik, motorist i pritom i zgodan, takav ne ostaje dugo sam. Dobro me prešao taj tip. Kakav gad, kad se samo sjetim! Upoznala sam ga na koncertu. Ne u Zenithu, nego u dvorani za proslave u Saint-Martinu, obližnjem selu. Bio je pjevač u alternativnoj rock skupini Music Storm. Već zbog tog imena sam tre-bala paziti. Bila sam s dvije frendice. Imale smo besplatne ulaznice, pa smo došle pogledati. Zvuk je bio preglasan, oči su mi poskakivale od toga. Bilo je jadno, ali Didier je bio tu, stojeći pod reª ektorom, među svojim histeričnim frendovima koji su si umislili da su rock zvijezde. Pjevao je na jako slabom engleskom, ali bio je lijep. Prva stvar koju sam primijetila bila je njegova guza. Moja frendica Sop-hie uvijek kaže da samo loši dečki imaju lijepe guze, a Didierova je bila čarobna. Poslije koncerta vidjela sam mu oči, i sve se dogo-dilo jako brzo. Još uvijek ne znam zašto, ali osvojio me. Četvrtina prokleti umjetnik, četvrtina napaljeni mladac i polovina koju nisam uspijevala točno odgonetnuti. Prava ljubav na prvi pogled. Kakav gad… Uvijek bismo se trebali sjećati onoga što nam se kod neko-ga prvo svidjelo. Ja sam se trebala držati njegove guze. Izlazili smo zajedno, pratila sam ga na sve koncerte. Provela sam dvadeset šest godina ne stupivši nogom ni u jedan bar, da bih ih onda u tri mje-seca upoznala sve u okolici. Zbog njega sam zanemarila prijateljice. Govorila sam samoj sebi da sam mu potrebna. Najgore je bilo kad je »pisao«. Bio je užasne volje, osim s drugima. Mogao je ostajati sate i sate pred televizijom da se ne pomakne, a onda bi odjednom pobjesnio. Otišao bi se provoziti na motoru, morao je otići kupiti nove krpice. Uvijek sam slušala kako umjetnici dok stvaraju prolaze kroz takve faze. Mislim da je to točno, osim za one talentirane. Sve smo vrijeme provodili zajedno. Slušala sam ga dok mi pripovijeda o tisuću stvari koje će učiniti, promatrala sam ga dok prelistava svoje

časopise o motorima, gledala sam ga dok sa mnom vodi ljubav kad god poželi, proučavala sam ga kako traži nadahnuće u bilo čemu — u internetu ili u paketu corn� akesa. Kakvo nadahnuće se može dobiti iz sastava corn� akesa? Kako sam mogla biti tako glupa… Da mu pomognem, na kraju sam napustila studij i na brzinu se zaposlila u banci, u Komercijalnoj kreditnoj banci Centar. Tijekom dana sam se gnjavila po motivacijskim seminarima kako bih naučila što bolje uvaliti nešto već uništenim klijentima, dok su navečer na redu bili koncerti i živčani slomovi. Neću vam pričati o večeri kad se Didier, obuzet megalomanskim delirijem na kraju drugog refrena, bacio me-đu »svoju« publiku da ga ona ponese kao neku rock zvijezdu, samo što se u maloj dvorani za proslave u Monjouillouxu onih dvadeset prisutnih ćelavaca izmaknulo, a on se razlio po podu poput starog jogurta. Trebala sam to prepoznati kao znak upozorenja.

Logično, Didier se preselio kod mene. Ja sam sve plaćala. Ponašao se prema meni kao prema obožavateljici. Bila sam svjesna svega, ali uvijek sam pronalazila neke isprike. Priča je potrajala dvije godine. Jasno mi je bilo da ne možemo provesti život zajedno, ali kao što sam vam već priznala, imam problema sa suočavanjem s realnošću. Dakle evo, pjevač je otišao, a ja sam ostala kao zatočenica posla koji me hrani, u banci »koja je jedina poštena«. I tako se sve počelo rušiti. Najprije samoća, onda večeri s frendicama koje su također same. Igramo se debilnih igrica, uvjeravamo same sebe da smo slobodne i da je život puno bolji bez glupih muškaraca. Ponavljamo si te rečenice koje padaju u vodu čim se jedna od nas na kraju zaljubi. Svaka se umiruje kako zna. Kažem »jedna od nas«, ali točnije bi bilo »jedna od njih«, jer za mene je to bio hod kroz pustinju. Ništa, nula, zero. Bilo nas je sve manje i manje na tim večerima. Katkad bi se vraćale one stare. Klub ostavljenih. Na kraju, kad razmislim o svemu, najdirljivije je bilo ono što si nismo govorile. Oni pogledi koji su jači od predstave koju igramo ne bismo li izdržale. Postojala je neka vrst privrženosti, žalosne, ne-spretne, nijeme, ali stvarne. Nismo se vraćale zbog tih glupih igrica, nego zbog toga, zbog te solidarnosti prepune suzdržanosti. A kad se vratite kući, same, dočekaju vas ona prava pitanja: Jesam li već bila zaljubljena? Hoće li doći red na mene? Postoji li prava ljubav?

9

tipa: »Spremna sam na sve da budem sretna« ili »Uživam kad me netko voli«. Odustala sam od časopisa.

Zatim sam pokušala otkriti što je Cindy željela nacrtati na sim-patičnom crtežu koji mi je darovala neposredno prije mog odlaska. Mačku zguranu u mikrovalnu pećnicu? Grinje pod mikroskopom? Bezuspješno. Plakala sam. Mislila sam na Didiera. Pitala sam se što li on čini u ovom trenutku. Kako je proveo vikend? Bila sam sigurna da je već našao drugu. Glazbenik, motorist i pritom i zgodan, takav ne ostaje dugo sam. Dobro me prešao taj tip. Kakav gad, kad se samo sjetim! Upoznala sam ga na koncertu. Ne u Zenithu, nego u dvorani za proslave u Saint-Martinu, obližnjem selu. Bio je pjevač u alternativnoj rock skupini Music Storm. Već zbog tog imena sam tre-bala paziti. Bila sam s dvije frendice. Imale smo besplatne ulaznice, pa smo došle pogledati. Zvuk je bio preglasan, oči su mi poskakivale od toga. Bilo je jadno, ali Didier je bio tu, stojeći pod reª ektorom, među svojim histeričnim frendovima koji su si umislili da su rock zvijezde. Pjevao je na jako slabom engleskom, ali bio je lijep. Prva stvar koju sam primijetila bila je njegova guza. Moja frendica Sop-hie uvijek kaže da samo loši dečki imaju lijepe guze, a Didierova je bila čarobna. Poslije koncerta vidjela sam mu oči, i sve se dogo-dilo jako brzo. Još uvijek ne znam zašto, ali osvojio me. Četvrtina prokleti umjetnik, četvrtina napaljeni mladac i polovina koju nisam uspijevala točno odgonetnuti. Prava ljubav na prvi pogled. Kakav gad… Uvijek bismo se trebali sjećati onoga što nam se kod neko-ga prvo svidjelo. Ja sam se trebala držati njegove guze. Izlazili smo zajedno, pratila sam ga na sve koncerte. Provela sam dvadeset šest godina ne stupivši nogom ni u jedan bar, da bih ih onda u tri mje-seca upoznala sve u okolici. Zbog njega sam zanemarila prijateljice. Govorila sam samoj sebi da sam mu potrebna. Najgore je bilo kad je »pisao«. Bio je užasne volje, osim s drugima. Mogao je ostajati sate i sate pred televizijom da se ne pomakne, a onda bi odjednom pobjesnio. Otišao bi se provoziti na motoru, morao je otići kupiti nove krpice. Uvijek sam slušala kako umjetnici dok stvaraju prolaze kroz takve faze. Mislim da je to točno, osim za one talentirane. Sve smo vrijeme provodili zajedno. Slušala sam ga dok mi pripovijeda o tisuću stvari koje će učiniti, promatrala sam ga dok prelistava svoje

časopise o motorima, gledala sam ga dok sa mnom vodi ljubav kad god poželi, proučavala sam ga kako traži nadahnuće u bilo čemu — u internetu ili u paketu corn� akesa. Kakvo nadahnuće se može dobiti iz sastava corn� akesa? Kako sam mogla biti tako glupa… Da mu pomognem, na kraju sam napustila studij i na brzinu se zaposlila u banci, u Komercijalnoj kreditnoj banci Centar. Tijekom dana sam se gnjavila po motivacijskim seminarima kako bih naučila što bolje uvaliti nešto već uništenim klijentima, dok su navečer na redu bili koncerti i živčani slomovi. Neću vam pričati o večeri kad se Didier, obuzet megalomanskim delirijem na kraju drugog refrena, bacio me-đu »svoju« publiku da ga ona ponese kao neku rock zvijezdu, samo što se u maloj dvorani za proslave u Monjouillouxu onih dvadeset prisutnih ćelavaca izmaknulo, a on se razlio po podu poput starog jogurta. Trebala sam to prepoznati kao znak upozorenja.

Logično, Didier se preselio kod mene. Ja sam sve plaćala. Ponašao se prema meni kao prema obožavateljici. Bila sam svjesna svega, ali uvijek sam pronalazila neke isprike. Priča je potrajala dvije godine. Jasno mi je bilo da ne možemo provesti život zajedno, ali kao što sam vam već priznala, imam problema sa suočavanjem s realnošću. Dakle evo, pjevač je otišao, a ja sam ostala kao zatočenica posla koji me hrani, u banci »koja je jedina poštena«. I tako se sve počelo rušiti. Najprije samoća, onda večeri s frendicama koje su također same. Igramo se debilnih igrica, uvjeravamo same sebe da smo slobodne i da je život puno bolji bez glupih muškaraca. Ponavljamo si te rečenice koje padaju u vodu čim se jedna od nas na kraju zaljubi. Svaka se umiruje kako zna. Kažem »jedna od nas«, ali točnije bi bilo »jedna od njih«, jer za mene je to bio hod kroz pustinju. Ništa, nula, zero. Bilo nas je sve manje i manje na tim večerima. Katkad bi se vraćale one stare. Klub ostavljenih. Na kraju, kad razmislim o svemu, najdirljivije je bilo ono što si nismo govorile. Oni pogledi koji su jači od predstave koju igramo ne bismo li izdržale. Postojala je neka vrst privrženosti, žalosne, ne-spretne, nijeme, ali stvarne. Nismo se vraćale zbog tih glupih igrica, nego zbog toga, zbog te solidarnosti prepune suzdržanosti. A kad se vratite kući, same, dočekaju vas ona prava pitanja: Jesam li već bila zaljubljena? Hoće li doći red na mene? Postoji li prava ljubav?

10

Izašavši s kolodvora nakon što sam u vlaku plakala dva sata i dvadeset sedam minuta, evo me ovdje. Propješačila sam pola grada. Bila je to lijepa ljetna večer. Žurila sam se pronaći svoju ulicu, svoj mali svijet, ali sudbina još nije sa mnom završila. Mislite da pozna-jete svoju okolinu, ali katkad je dovoljno da se samo jedan detalj promijeni pa da budete posve sigurni da vam je život gotov. A to se nikada ne dogodi.

Jako volim svoju ulicu. U njoj vlada pravi život, prava atmosfera. Zgrade su stare, po mjeri čovjeka; stvari su nagomilane po balkoni-ma, biljke, bicikli, psi. Što se trgovina tiče, odlično smo opskrbljeni; sve se može naći, od male knjižare do kemijske čistionice. To nije jedna od glavnih ulica, tako da ljudi ovdje uvijek dolaze s određe-nom namjerom. Lagano se uspinje, prema zapadu. Kad sunce zalazi, moglo bi se pomisliti da se malo niže nalazi luka, obzor, more, iako je najbliža obala udaljena nekoliko stotina kilometara. Odrasla sam dva bloka dalje. Kad su moji roditelji otišli u mirovinu i odselili na jugozapad, ja sam odlučila ostati. Ovdje sve poznajem i osjećam se kao kod kuće. Jedini put kad sam poželjela otići, bilo je odmah nakon Didierova odlaska. Previše uspomena — zapravo, onih loših, s njim. No vrlo brzo, dobra sjećanja su prevladala. Divim se ljudima što odlaze otkrivati svijet, onima koji spakiraju kofere i odu na go-dinu dana u Čile, onima koje se udaju za Australca, onima koji uz-mu zrakoplovnu kartu pa će vidjeti što će na licu mjesta. Ja nisam za to sposobna. Potrebni su mi moji orijentiri, moj svijet i osobito oni koji ga nastanjuju. Istina je da se lako vežem. Za mene su život ponajprije ljudi s kojima ga provodimo. Obožavam svoju obitelj, ali vidim ih dvaput na godinu, dok frendove viđam gotovo svaki dan. Dijeljenje svakodnevice često je snažnije od krvnog srodstva.

3.

11

Izašavši s kolodvora nakon što sam u vlaku plakala dva sata i dvadeset sedam minuta, evo me ovdje. Propješačila sam pola grada. Bila je to lijepa ljetna večer. Žurila sam se pronaći svoju ulicu, svoj mali svijet, ali sudbina još nije sa mnom završila. Mislite da pozna-jete svoju okolinu, ali katkad je dovoljno da se samo jedan detalj promijeni pa da budete posve sigurni da vam je život gotov. A to se nikada ne dogodi.

Jako volim svoju ulicu. U njoj vlada pravi život, prava atmosfera. Zgrade su stare, po mjeri čovjeka; stvari su nagomilane po balkoni-ma, biljke, bicikli, psi. Što se trgovina tiče, odlično smo opskrbljeni; sve se može naći, od male knjižare do kemijske čistionice. To nije jedna od glavnih ulica, tako da ljudi ovdje uvijek dolaze s određe-nom namjerom. Lagano se uspinje, prema zapadu. Kad sunce zalazi, moglo bi se pomisliti da se malo niže nalazi luka, obzor, more, iako je najbliža obala udaljena nekoliko stotina kilometara. Odrasla sam dva bloka dalje. Kad su moji roditelji otišli u mirovinu i odselili na jugozapad, ja sam odlučila ostati. Ovdje sve poznajem i osjećam se kao kod kuće. Jedini put kad sam poželjela otići, bilo je odmah nakon Didierova odlaska. Previše uspomena — zapravo, onih loših, s njim. No vrlo brzo, dobra sjećanja su prevladala. Divim se ljudima što odlaze otkrivati svijet, onima koji spakiraju kofere i odu na go-dinu dana u Čile, onima koje se udaju za Australca, onima koji uz-mu zrakoplovnu kartu pa će vidjeti što će na licu mjesta. Ja nisam za to sposobna. Potrebni su mi moji orijentiri, moj svijet i osobito oni koji ga nastanjuju. Istina je da se lako vežem. Za mene su život ponajprije ljudi s kojima ga provodimo. Obožavam svoju obitelj, ali vidim ih dvaput na godinu, dok frendove viđam gotovo svaki dan. Dijeljenje svakodnevice često je snažnije od krvnog srodstva.

3.

12

Čak je i moja pekarica, gospođa Bergerot, sastavni dio te neobične obitelji. Ona vidi kakve sam volje, razgovara sa mnom, poznaje me odmalena i znam da katkad, unatoč mojoj dobi, još uvijek poželi gurnuti mi bombon u ruku zajedno s kusurom. Njezin je dućan odmah pored malog Muhamedova dućana koji se uostalom i zove »Kod Muhameda«. Uvijek je otvoren. To je treći Muhamed kojeg poznajem. Mislim da se samo prvi doista tako zvao, a da su ovi koji su ga naslijedili jednostavno odlučili ne mijenjati natpis.

Što idem dalje svojom ulicom, to se bolje osjećam. Ako jed-noga dana izgubim svaki pojam o vremenu, ako poludim, imam nenadmašan način da saznam koji je dan. Riječ je o izlogu kineskog ugostitelja, gospodina Pinga. Katkada se zapitam nije li i kod nje-ga riječ o lažnom imenu. U pet godina, nimalo nije popravio svoj francuski, ali gotovo sam uvjerena da je to samo stil koji je usvojio. Da bismo saznali koji je dan, dovoljno je pročitati na njegovom izlogu: petkom krupnim slovima oglašava svježe račiće. Subotom su to prženi račići sa solju i paprom. Nedjeljom, račići s pet začina. Ponedjeljkom su s kiselkasto-slatkim umakom — više kiselkastim. Utorkom, sa sečuanskim paprom, a u srijedu s ljutim začinima. Ako navraćate k njemu, nikada ih ne naručujte poslije nedjelje. Jednom, kad sam se useljavala, naručila sam ih u srijedu navečer. Bilo mi je stravično mučno. Tri sam dana živjela samo na zahodu. Na kraju sam znala telefonski imenik napamet.

Tog ponedjeljka, kad sam se vratila, još je bio dan i tempe-ratura je bila ugodna. Uživala sam u trenutku. Prošla sam ispred Nathalinog stana, bila su upaljena svjetla. Kako sam se približava-la svojoj kući, počeo mi se javljati osjećaj sličan onome kad svoje umorne noge uvučeš u omiljene papuče. Nakon tri dana kod Ca-role, konačno sam se našla kod kuće, svoja na svome. Mislim da je čak i onaj glodavac Didier znao da ne pripada ovdje. Muhamed je umjetničkim pokretima upravo slagao marelice.

— Dobra večer, gospođice Julie.— Dobra večer, Muhamede.Kad sam stigla do ulaza u zgradu, sve je bilo na svom mje-

stu. Utipkala sam zaporku, gurnula vrata i otišla ravno do po-

štanskih sandučića. Otvorila sam vratašca. Dva računa i reklame. Na jednoj je omotnici krupnim slovima pisalo da mogu osvojiti godišnju prehranu za mačku. Nemam mačku i nisam još došla do toga da jedem suhe kekse. Poslije će nam reći da štedimo papir kako bismo spasili planet. A da nas prije toga prestanu obasipati njime…

Zatvorivši svoj, uočila sam ime na susjednom sandučiću. Zna-la sam da je par s trećeg kata odselio kad su dobili drugo dijete, ali nisam znala da je novi stanar već uselio. »Gospodin Ricardo Bumtras«. Koje ime! Pitam se nije li kakav cirkus u blizini pa je klaun odlučio ovdje živjeti… Ozbiljno, nije se lijepo rugati, ali ipak. Ostala sam nekoliko trenutaka i čitala ime novog stanara, s glupim smiješkom na licu. Prvim toga vikenda.

Popela sam se u svoj stan. Nazvala sam Carole da joj kažem da sam se vratila i da me, nažalost, visoki tamnokosi tip koji je u vlaku sjedio preko puta nije pokušao iskoristiti. Pustila sam glazbu. Otišla sam se istuširati i pogodite što se dogodilo? Nisam prestala misliti na to ime. Koliko godina je mogao imati taj Ricardo Bumtras? Kako izgleda? Priznajte da vam se kod takvog imena mašta može zapaliti. Kad se »Petar Petrović« doseli na kat iznad vas, imate dojam, možda pogrešan, da sve znate o njemu. Uostalom, posve sigurno pogrešan, jer kad malo bolje razmislim, poznavala sam jed-nog takvog u zadnjem osnovne i posljednju put kad sam nešto čula o njemu bilo je to od cvjećarke koja je tješila njegovu majku nakon što je osuđen na dvije godine uvjetno uz plaćanje goleme odštete zbog prodaje pokvarenog maslinova ulja. Tako da… Ali Ricardo Bum tras je ipak nešto drugo. To odzvanja važno, jako, kao ime nekog argentinskog pustolova koji se zalaže za očuvanje oranguta-na, kao prezime izumitelja prženja na velikim visinama, ili kao ime velikog španjolskog mađioničara koji je pobjegao nakon što je svoju partnericu probo mačem te se nikada od toga nije oporavio jer je potajice bio zaljubljen u nju. To ime govori mnogo toga, ali nikako ne predstavlja običnog susjeda u zgradi. Tako da sam, pod tušem, odjednom otkrila novi cilj u životu: saznati kakav je on. Zatvorila sam vodu i zgrabila ručnik. U tom sam trenutku začula korake na stubištu. Pojurila sam da kroz rupicu na vratima vidim ne penje li

13

Čak je i moja pekarica, gospođa Bergerot, sastavni dio te neobične obitelji. Ona vidi kakve sam volje, razgovara sa mnom, poznaje me odmalena i znam da katkad, unatoč mojoj dobi, još uvijek poželi gurnuti mi bombon u ruku zajedno s kusurom. Njezin je dućan odmah pored malog Muhamedova dućana koji se uostalom i zove »Kod Muhameda«. Uvijek je otvoren. To je treći Muhamed kojeg poznajem. Mislim da se samo prvi doista tako zvao, a da su ovi koji su ga naslijedili jednostavno odlučili ne mijenjati natpis.

Što idem dalje svojom ulicom, to se bolje osjećam. Ako jed-noga dana izgubim svaki pojam o vremenu, ako poludim, imam nenadmašan način da saznam koji je dan. Riječ je o izlogu kineskog ugostitelja, gospodina Pinga. Katkada se zapitam nije li i kod nje-ga riječ o lažnom imenu. U pet godina, nimalo nije popravio svoj francuski, ali gotovo sam uvjerena da je to samo stil koji je usvojio. Da bismo saznali koji je dan, dovoljno je pročitati na njegovom izlogu: petkom krupnim slovima oglašava svježe račiće. Subotom su to prženi račići sa solju i paprom. Nedjeljom, račići s pet začina. Ponedjeljkom su s kiselkasto-slatkim umakom — više kiselkastim. Utorkom, sa sečuanskim paprom, a u srijedu s ljutim začinima. Ako navraćate k njemu, nikada ih ne naručujte poslije nedjelje. Jednom, kad sam se useljavala, naručila sam ih u srijedu navečer. Bilo mi je stravično mučno. Tri sam dana živjela samo na zahodu. Na kraju sam znala telefonski imenik napamet.

Tog ponedjeljka, kad sam se vratila, još je bio dan i tempe-ratura je bila ugodna. Uživala sam u trenutku. Prošla sam ispred Nathalinog stana, bila su upaljena svjetla. Kako sam se približava-la svojoj kući, počeo mi se javljati osjećaj sličan onome kad svoje umorne noge uvučeš u omiljene papuče. Nakon tri dana kod Ca-role, konačno sam se našla kod kuće, svoja na svome. Mislim da je čak i onaj glodavac Didier znao da ne pripada ovdje. Muhamed je umjetničkim pokretima upravo slagao marelice.

— Dobra večer, gospođice Julie.— Dobra večer, Muhamede.Kad sam stigla do ulaza u zgradu, sve je bilo na svom mje-

stu. Utipkala sam zaporku, gurnula vrata i otišla ravno do po-

štanskih sandučića. Otvorila sam vratašca. Dva računa i reklame. Na jednoj je omotnici krupnim slovima pisalo da mogu osvojiti godišnju prehranu za mačku. Nemam mačku i nisam još došla do toga da jedem suhe kekse. Poslije će nam reći da štedimo papir kako bismo spasili planet. A da nas prije toga prestanu obasipati njime…

Zatvorivši svoj, uočila sam ime na susjednom sandučiću. Zna-la sam da je par s trećeg kata odselio kad su dobili drugo dijete, ali nisam znala da je novi stanar već uselio. »Gospodin Ricardo Bumtras«. Koje ime! Pitam se nije li kakav cirkus u blizini pa je klaun odlučio ovdje živjeti… Ozbiljno, nije se lijepo rugati, ali ipak. Ostala sam nekoliko trenutaka i čitala ime novog stanara, s glupim smiješkom na licu. Prvim toga vikenda.

Popela sam se u svoj stan. Nazvala sam Carole da joj kažem da sam se vratila i da me, nažalost, visoki tamnokosi tip koji je u vlaku sjedio preko puta nije pokušao iskoristiti. Pustila sam glazbu. Otišla sam se istuširati i pogodite što se dogodilo? Nisam prestala misliti na to ime. Koliko godina je mogao imati taj Ricardo Bumtras? Kako izgleda? Priznajte da vam se kod takvog imena mašta može zapaliti. Kad se »Petar Petrović« doseli na kat iznad vas, imate dojam, možda pogrešan, da sve znate o njemu. Uostalom, posve sigurno pogrešan, jer kad malo bolje razmislim, poznavala sam jed-nog takvog u zadnjem osnovne i posljednju put kad sam nešto čula o njemu bilo je to od cvjećarke koja je tješila njegovu majku nakon što je osuđen na dvije godine uvjetno uz plaćanje goleme odštete zbog prodaje pokvarenog maslinova ulja. Tako da… Ali Ricardo Bum tras je ipak nešto drugo. To odzvanja važno, jako, kao ime nekog argentinskog pustolova koji se zalaže za očuvanje oranguta-na, kao prezime izumitelja prženja na velikim visinama, ili kao ime velikog španjolskog mađioničara koji je pobjegao nakon što je svoju partnericu probo mačem te se nikada od toga nije oporavio jer je potajice bio zaljubljen u nju. To ime govori mnogo toga, ali nikako ne predstavlja običnog susjeda u zgradi. Tako da sam, pod tušem, odjednom otkrila novi cilj u životu: saznati kakav je on. Zatvorila sam vodu i zgrabila ručnik. U tom sam trenutku začula korake na stubištu. Pojurila sam da kroz rupicu na vratima vidim ne penje li

14

se to možda on. Krenula sam kao luda i poskliznula se. Da volim jednostavne igre riječi, mogla sam naprosto reći »bumtras«, ali bilo je to više »bum-bum«. Našla sam se gola na podu, koliko sam duga i široka, u neopisivim bolovima. Kakva budala! Nisam još uspjela ni vidjeti tog tipa, a već me naveo da učinim ovakvu glupost. Bilo je to prvi put. Ali ni zadnji, ni najgori.

Ne znam postoje li ljudi koji vole raditi u banci, ali ja to u sva-kom slučaju prezirem. Za mene banke simboliziraju propast naše civilizacije. Klijenti i osoblje su jednako nesretni što moraju ondje dolaziti, ali nitko nema izbora.

Svakog jutra, kad stignemo u poslovnicu, moramo provjeriti stanje bankomata i ako nešto nije u redu, upozoriti ekipe za odr-žavanje. Ako je problem samo u čišćenju, moramo se sami time pozabaviti. Shvaćate li? Posvuda postavljaju automatske šaltere da nas zaobiđu, a onda se mi moramo brinuti o njima. To je kao da morate hraniti, prati zube i uređivati parazita vanzemaljca koji će vas na kraju požderati. Jutros nije bilo ničega osim naljepnice za neku repersku skupinu. I odjednom sam pomislila kako bi bilo da naiđem na naljepnicu Music Storma koja najavljuje njihovu bijednu turneju. Ne bi me trebalo prisiljavati da to počistim. Zapalila bih je.

Da bih ušla u poslovnicu prije radnog vremena, moram pro-ći kroz posebnu komoru. Svaki put kad se nađem zatvorena u staklenoj kutiji, zadrhtim pri pomisli da bi se ona glupa Géraldine mogla zabuniti i umjesto da stisne gumb koji otvara unutarnja vrata, odmjeriti mi dozu plina za smirivanje koji će mirno kruži-ti po stropu. Lako mogu zamisliti kako se gušim poput ribe na

4.