ZAŠTO JE ZAPADNA EUROPA PROLAZILA KROZ BIFURKACIJE ?

Osnovno svojstvo Zapadne Europe u XVI. st. je otvorenost država in continuo.

Administracija država nije mogla u potpunosti države staviti pod svoju kontrolu.

Otvorenost

Kineski vladari dinastije Ming, 1421. god., prijestolnicu su premjestili iz Nankinga u Beijing (Peking). Tada se masivna svjetska ekonomija Kine zauvijek obrnula i okrenula leđa obliku ekonomske aktivnosti zasnovanom na pomorskoj trgovini. Nova kontinentalna metropola sada se utvrdila duboko u unutrašnjosti i sve počela vuči k sebi.

Dakle, Kinezi su u XV. st. odustali od vanjskih resursa, i tako smanjili protok materije-energije-informacije kroz svoje carstvo. Kinu je njezina elita okrenula sebi u ključnom trenutku, u trenutku kada je tajna svjetske prevlasti ležala u zadobivanju tokova materije-energije-informacije kolonijalizacijom (tj. osvajanjem oceana).

Filip II. (1556.-1598.) donio je jednako dalekosežnu odluku 1582. godine. Lisabon, to mjesto s pogledom na ocean bilo je idealno za vladanje svijetom. Napustiti Lisabon 1582. (ušao u Portugal 1580.) značilo je odreći se položaja s kojeg se mogla kontrolirati cijela ekonomija carstva, a zatočiti moć Španjolske u Madridu, kontinentalnom srcu Kastilje, bila je fatalna pogreška! Nakon godina priprema, “nepobjediva Armada” odjedrila je 1588. u propast (uništili je Englezi). A 1640. Španjolsku je napustio Portugal.

Šufflay je roman napisao na njemačkom jeziku, a onda ga je sam preveo i objavio u nastavcima u dnevnim novinama Obzor 1924. g. Protest zbog atentata na Šufflaya 1931. g. potpisali su Albert Einstein i Heinrich Mann (njem. književnik).

Značaj mora za razvitak čovječanstva uočio je i Milan pl. Šufflay, pa u svojem romanu Na Pacifiku godine 2255. kaže: “… postoji samo čovječanstvo koje treba ujediniti – ujediniti oko Pacifika”.

Uočite da je u doba Petra Krešimira IV. (oko 1058.74.), u doba kada je Hrvatska državnim granicama obuhvaćala najveće područje, prijestolnica Hrvatske bila najprije u Biogradu a zatim u Ninu. Petar Krešimir IV. je Jadransko more nazivao svojim morem mare nostrum, a sebe kraljem Hrvatske i Dalmacije.

Tukidid (oko 455.-396. pr. Kr.)

“Temistoklo je također nagovorio Atenjane da dovrše Pirej. … Budući da su se Atenjani tada okrenuli moru, mislio je da im se pružila izvrsna prilika da stvore carstvo. On se prvi usudio reći da trebaju zavladati morem kao svojim područjem. … “

Obuzdanost administracije

Stara Grčka

Uvjet napretka uočio je već Platon (427.-347. pr. Kr.). Njegov je ideal obustavljanje društvene promjene. Zato je za njega sve što može prouzročiti promjenu štetno. Kaže: “… društvena se promjena može zaustaviti samo pomoću krutog kastinskog sistema.”

Kina

Društveni i ekonomski sustav srednjovjekovne Kine bio u mnogo pogleda racionalniji od svoga analoga u srednjevjekovnoj Europi. Dok je Europom gospodarila vladajuća klasa ušančena u nasljedna prava, Kinom su vladali mandarini, klasa građanskih službenika bez ikakve nade u nasljednu predaju položaja. Tako je kineska civilizacija bila racionalnija utoliko što su ljudi vodeći položaj stjecali po svojim sposobnostima a ne rođenjem. Ulaz u birokraciju otvarao je carski ispit, osiguravajući tako nastavljanje nenasljedne elite i crpeći u nju najbolje mozgove svakoga naraštaja.

Mandarinat u Kini (centralističko odlučivanje) držao je turbulentnu dinamiku pod nadzorom, dok je na Zapadu ona nesputano bjesnila. Svakako, Europa je nekoliko puta u svojoj povijesti mogla postati jedinstvenom hijerarhijom, čime bi se dinamika zaustavila. Bilo je to u XVI. st. s Habsburškim carstvom, a zatim u doba Napoleonova i Hitlerova uspona. No, svi su se ti napori izjalovili i europske su nacije ostale splet.

Otomanskom Carstvo

Nakon 1566. bilo je na vlasti trinaest nesposobnih sultana za redom. Zbog prevelikog udjela komandnih elemenata u mješavini, idiotski je sultan mogao paralizirati Otomansko Carstvo, kako to papa ili car Svetog Rimskog Carstva nikad nisu mogli u Europi.

Sovjetski Savez

Komunizam u Sovjetskom Savezu (centralističko odlučivanje) držao je isto tako dinamiku pod nadzorom, pa se Sovjetski Savez raspao. Nameti nužni za podržavanje imperijalnih ambicija stvorili su jaku kočnicu gospodarstvenom napretku.

Jedna od najštetnijih posljedica centralizacije je u tome što države čini suviše ovisnima o individualnoj sposobnosti njihovih elita.

Dražen Kalođera (Vjesnik, 7. ožujka 2007.)

S makroekonomskog gledišta državna ekonomska politika usmjerila ih (tj. poduzetnike) u trgovinu i izvoz, posebno kroz instrumente tečajne politike, što podržavaju i vrlo moćni lobiji. Tu prije svega mislim na uvoznički i bankarski lobi, te na državu koja i dalje radi po sistemu otpornom na promjene. To je klasičan primjer onoga što se u ekonomiji zove tiranija status quoa.

Uznemirujuća je misao da će nosioci političke vlasti, samo ako to uzmognu, zapriječiti razvoj ekonomskih centara moći sposobnih da ostvare ekonomski rast.

SAD, je li moguć trajan ekonomski rast?

Za trajan ekonomski rast potreban je trajan protok materije-energije-informacije. Ratom s Irakom i nepotpisivanjem ekoloških sporazuma SAD želi održati i povećati protok materije-energije-informacije. Ostatak svijeta želi pretvoriti u golemu periferiju, tj. u golemu opskrbnu zonu.

Čudno je mišljenje prof. Vlatko Cvrtila o eventualnom ratu SAD – Irak (Vjesnik, 2. 3. 2003).:

“SAD je nekoliko puta raznim metodama nastojao spriječiti Saddama Husseina da razvije vojni stroj i postane hegemon u regiji, nastojao ga je spriječiti da ne ugrozi sve na čemu naša civilizacija živi, a to je pristup relativno jeftinoj nafti i stabilno svjetsko tržište naftom”.

Preduvjet trajnog ekonomskoga rasta

Kinesko iskustvo dopušta nam da nagađamo kako je u Europi okasnjeli razvoj javnih službi, analognih mandarinatu, potpomogao otvaranju puta za rast kapitalizma. Razlike u sistemu vrijednosti između trgovaca i mandarina vrlo su slične razlikama između sistema vrijednosti trgovaca i pruskih, francuskih ili engleskih javnih službenika. No, europski javni službenici rodili su se u krivo vrijeme: došli su na vlast prekasno da bi mogli spriječiti uzdizanje kapitalizma

Stvaranje gospodarstva koje trguje čitavim geografskim područjem razdijeljenim među mnogobrojne suparničke države, pri čemu je svaka od njih premalena da bi mogla sanjati o imperijalnim ratovima te se i odviše plaši ekonomske konkurencije drugih država a da bi se usudila svojoj ekonomskoj sferi nametnuti prevelike namete.

Prevlast spletova pred hijerarhijama

Kako se razvijala Zapadna Europa?

Srednjevjekovni gradovi krenuli su u prvi krug koloniziranja stranih zemalja još u doba križarskih ratova, no tada im je nedostajala moć da ih zadrže. Iako su za osvajanje Svete zemlje mobilizirane stotine tisuća Europljana, strane europske kolonije (Antiohija, Tripoli, Jeruzalem) vrlo su brzo vraćene pod nadzor islamskog svijeta.

Kad je urbana Europa počela Poljsku i druga istočna područja pretvarati u opskrbnu zonu, ’najnapredniji’ dijelovi te populacije institucija (amsterdamski bankari i veletrgovci) zajedno s ’najnazadnijima’, feudalnim zemljoposjednicima Istočne Europe, radili su na ponovnom pretvaranju slobodnih seljaka u kmetove (šest dana prisilnog rada tjedno za seljake). To ’drugo kmetstvo’ nije bilo korak unatrag na ljestvama napretka, nego lateralan prijelaz u drugo stabilno stanje (stabilnu strategiju ekstrakcije viškova), sve vrijeme latentan (ili dostupan) u dinamičkom sustavu.

Tijekom te unutarnje kolonizacije, Zapadna Europa je počela razvijati odnos jezgre i periferije na još višem redu veličina, na globalnoj razini. Španjolska i Portugal, čije se tlo nije oporavilo od intenziviranja Rimskog Carstva, usmjerili su svoju osvajačku oštricu na zemlje preko Atlantskog oceana i Ameriku pretvorili u kontinent – opskrbnu zonu.

U XVIII. st., s jedne strane, europske države-nacije probavljaju svijet, pretvaraju ga u svoju opskrbnu zonu koja ih opskrbljuje materijom-energijom-informacijom. S druge strane, europske države-nacije počinju probavljati svoje manjine, u tom smislu što nove disciplinske institucije (npr. škola, vojska) utjelovljuju homogenizirajuće kriterije kojima se sada svatko mora podvrgnuti. Primjerice, standardni engleski nametnut je jezičnim manjinama - velškoj, škotskoj, irskoj.

William McNeal (mekni:l) smatra da jedan od razloga za konačnu dominaciju Zapada drugim tisućljećem leži u različitim mješavinama centraliziranog i decentraliziranog odlučivanja u tamošnjim gradovima (William McNeal, The Pursuit of Power: Technology, Armed Force, and Society Science AD 1000, Chicago: University of Chicago Press, 1982.). Ukratko, McNealova je hipoteza da se eksplozivna urbana dinamika koja potiče samu sebe (autokatalitička) ne može javiti kad hijerarhijske komponente prevladaju nad spletovnima. Uloga je demokracije da spriječi razvitak hijerarhija.

Pluralizam Europske unije potiče ekonomski rast  U Europi, u razdoblju kada je u njoj prevladavao katolicizam, napredak je bio vrlo spor. Iz tog uniformizma Europa je uspjela izaći, ponajprije djelima katolika i pravoslavaca, potom djelima katolika i protestanata te napokon kršćana i slobodnih mislilaca. Primjerice, kada je Galilej bio prisiljen prekinuti svoja istraživanja zbog progona Katoličke crkve, Protestantska crkva nastavila je širiti Galilejeve spoznaje (u ovom primjeru pluralizam je u službi istine). Srećom, istodobno postojanje više država približno jednake veličine onemogućivalo je uspostavu jedne centralizirane svjetovne vlasti. Sjetimo se Karla I. Velikog, Karla V. i Habsburgških careva. Pluralizam proizvodnih, upravljačkih i kulturnih struktura kroz nadmetanje potiče ekonomski rast. David Hume (britanski filozof, ekonomist i povjesničar škotskog podrijetla; 1711−76) je bio vjerojatno prvi koji je u pluralizmu Europe pronašao karakteristično obilježje Europe. Dakle, pluralizam je osnova jedinstva Europske unije.