ovje

k i

nje

govi s

imbo

li C

arI G

. Jung

f

ovjek

i njegovi simboli

CarI G. Jung

ovjek

i njegovi simboli

CarI G. Jung

Naslov izvornika Man and his Symbols

i: 1964 Aldus Books Limited. London

0 za Jugoslaviju: Mladinska knjiga. Ljubljana 197

mladost

Urednik Mirjana Mila

Korektori

Marija Molnar i Sefija Ibrahimpai

Izdavako knjiarska radna organizacija Mladost

Zagreb. Ilica 30

Generalni direktor Branko Jurievi

OOUR Izdavaka djelatnost Zagreb. Gupceva zvijezda

3

Direktor tipan Medak

Tisak i ure:

ZGP Mladinska knjiga. Ljubljana. 1987.

Naklada: 5000 primjeraka

Kala Ionizacija u publikaciji CIP Nacionalna i sveuilin biblioteka. Zagreb l DK 159.963:003.62] (082)

JUNG. Carl G.

ovjek i njegovi simboli Carl G Jung i M L. von Iran/. Jo^h L Hcndcrson. Jolane Jacobi. Amela Jaffe ; preveli s engleskoga Marija i Ivan SakCu.. [2 >/d ] /agreb Mladoil. 1987 320 str ilustr (preteno u bojama) : 2fcem

Pnjcvod djeia Man and his svmbols. Kadilo.

ISBN 86-05-00080-5

ovjek njegovi

simboli

Carl G. Jung i M. L. von Frarz, Joseph L. Henerson, Jolane Jacobi,

Aniela Jaffe

Preveli s engleskoga MARIJA I

IVAN SALEI

mladostCarl G. Jung u svojoj radnoj sobi

7

Predgovor

Carl Gustav Jung, vicarski psiholog i psihijatar, poznati lijenik, viegodinji Freudov suradnik,

osniva cirike psihoanalitike kole i tzv. analitike psihologije, nije sasvim nepoznat i irem

italakom krugu hrvatskosrpskog jezinog podruja. On, dodue, nije ugledan i poeljan poput

Freuda i njegove se ideje nisu jo prevele na marksizam kao Freudove, nema toliko zagovori- telja,

ali ni izopaitelja, pa je utoliko lake razlikovati njegovu misao od tue. Njegova su djela brojna i

tematski raznovrsna. Ta raznovrsnost problema kojima se bavio, metodika dosljednost u

istraivanju tih problema, uzorna analitinost kojom ih je rastvarao u tenji da im sagleda sam

korijen, zatim kritinost i sistematinost sve te, kao i druge odlike njegova miljenja, dole su

do punog svog izraaja, moda ak najpotpunije, u knjizi ovjek i njegovi simboli. Ova je okolnost

utoliko znaajnija to ova knjiga nije plod samo Jungova rada, nego i rada njegovih najbliih

suradnika, pa stoga ona izvjeuje o naporima i tekovinama cijeloga misaonog kruga, a ne samo

jednog ovjeka. Kao takva, ova se knjiga doimlje kao odgovorna kritika diskusija istomiljenika,

kojima je cilj da to uvjerljivije osvijetle razne strane iste problematike. Ona je veliki doprinos

Jungove kole objanjenju uloge simbola u ovjekovu ivotu, a prikazuje Jungovu nauku na nain

dostupan i itaocu koji nije struno-psiholoki obrazovan.

Knjiga pria o ovjeku i njegovim simbolima. To je prianje satkano u obliku teorije o vanosti

simbolizma u religiji i modernoj umjetnosti, u snovima i svakodnevnim ivotnim okolnostima. Ono

je slojevito i ima dva osnovna plana: aktualni i historijski. Jung i suradnici zastanu pred nekim

simbolom i, uvjereni da on sadrava i neka druga, nevidljiva znaenja, skidaju s njega sloj po

sloj dokle god mu ne identificiraju podrijetlo u nekom davnom kolektivnom iskustvu. Sluei se

takvom metodologijom, oni zapravo vrlo slikovito pokazuju kako se kalio ovaj na svijet, kako je

ovjek postajao to to znamo da je bio, ili je jo uvijek: predrasudan, naivan, okrutan, ceremoni-

jalan, tajanstven, vjeroloman, religiozan i si.

U knjizi su naroito zastupljeni religijski simboli, jer se uzima da su ovjekova vjerovanja odjeci

prvih njegovih iskustava o sebi i svijetu. Bilo da su nastala na osnovi neposrednog ulnog opaanja

okoline, bilo da su plod svjesne, organizirane indoktrinacije, vjerovanja su oduvijek bila pokuaj

objanjenja pojava i zbivanja. I sam Bog, kao univerzalni simbol, samo je dovrena projekcija

ovjekova nastojanja da se spoznajnoteoretski suprotstavi vlastitom nepoznavanju prirodne i

drutvene zbilje, i da taj svoj nesavreni svijet sagleda u jedinstvu mnotva protuslovnih mijena.

Naravno, Jung nije marksist, a nisu to ni njegovi suradnici. Njihova redukcija religijskog

simbolizma zaustavlja se na tzv. arhetipskoj razini koja je zajednika cijelom ovjeanstvu, ali se

svako javljanje nekog simbola moe objasniti pomou iskljuivo individualnog kljua. S tog

stajalita Jung i njegovi suradnici akcep- tiraju stanovitu religioznost, ali ta religioznost nije

dogmatske naravi, ne odrava se vjerom u dogme, i kao takva, nije danas vie bitna ni za crkvu ni

za drutvo, jer je danas vanije od religije svjedoenje za religiju, a Jung i suradnici zapravo

svjedoe protiv nje, rastvaraju je i prokazuju. Jungove usporedbe naivnomaterijalistikog shvaanja

i tradicionalne religioznosti, pri emu upozorava na vee smisaono bogatstvo tradicionalne

religijske simbolike, zapravo je otkrivanje na naivnomaterijalistikoj slici svijeta onih slabih

mjesta koja su oduvijek omoguivala kritiku materijalizma zdesna. On, naime, desakralizira

religijske simbole, oduzima im obiljeja otkrivenja i dokazuje njihovo svjetovno porijeklo u sklopu

kolektivnoga ljudskog iskustva.

Pa ipak, uopavanje injenica na toj razini nije uvijek urodilo jednako sretnim tumaenjem. U

takvim trenucima Jung je iznevjerio vlastito naelo: da svakoj pojavi treba primamo pristupiti s

njezine individualne strane. Pokazalo se da o simbolikoj ulozi politikih injenica ipak nema

paradigmatikih kolektivnih iskustava na razini itavoga ovjeanstva, da se konkretna politika

zbilja ne podudara s pojmom takvog iskustva i da tu zbilju nije mogue bez ostatka vrednovati sa

stajalita arhetipskog bitka. Junga je u takvim trenucima zavelo vlastito osjeanje prevlasti

kolektivnog iskustva nad izoliranim injenicama. Tako on nije uspio uvidjeti da te injenice,

zapravo, nisu izolirane, da su one dio jedne obuhvatnije strateke cjeline, jednog procesa koji nije

determiniran arhetipski, nego aktualno-politikim odnosima. U tome se ukorjenjuje njegovo

stereotipno, jednostrano, povrno vienje politike slike svijeta, na koju se mjestimice poziva, da bi

i tom vrstom ilustrativne grae potkrijepio svoju teoriju simbolizma. Takvo vienje, dakle, nema

neko metodiko znaenje, ono ak nije ni ocjena stanja, nego je iskljuivo u slubi oprimjerivanja

osnovne misli vodilje.

IVAN SALEI

John Freeman: Uvod

Podrijetlo ove knjige dovoljno je neobino da bude zanimljivo, a izravno je povezano s njezinim

sadrajem i nakanom. Zato mi dopustite ispriati kako je nastala.

Jednoga proljetnog dana 1959. godine zaite me British Broad- casting Corporation da za

britansku televiziju intervjuiram dra Carla Gustava Junga. Intervju je trebao biti dubinski. U ono

vrijeme znao sam malo to o Jungu i njegovu djelu, i smjesta sam pohitao njegovoj prekrasnoj kui

kraj jezera blizu Ziiricha, da ga upoznam. To je bio poetak prijateljstva koje je meni mnogo zna-

ilo, a nadam se da je i Jungu podarilo neku radost u posljednjim godinama njegova ivota. O

televizijskom intervjuu ne kanim rei nita vie u ovoj ispovijesti, doli to da se drao uspjelim i da

je ova knjiga, zahvaljujui udnoj podudarnosti dogaaja, konani plod tog uspjeha.

Jedan od ljudi koji su vidjeli Junga na ekranu bio je Wolfgang Foges, direktor izdavake kue

Aldus. Fogesa je od djetinjstva, kad je ivio blizu Freudovih u Beu, silno zanimao razvoj moderne

psihologije. I sluajui to Jung pria o svom ivotu i radu i mislima, Fogesu je odjednom sinulo

kako je teta to Jung nije nikada uspio ovladati javnou, to se svagda dralo da je preteak za

puko tivo, dok su ope zasade Freudova djela dobro poznate svim obrazovanim itateljima diljem

Zapada.

Foges je zapravo tvorac ovjeka i njegovih simbola. Osjetivi pred TV-ekranom da izmeu

9

Junga i mene postoje srdani osobni odnosi, upitao me da li bih mu pripomogao nagovoriti Junga

da iznese neke svoje vanije i temeljne misli u jeziku i opsegu koji bi bili shvatljivi i zanimljivi

nestrunom odraslom itaocu. Tu sam zamisao objeruke prihvatio i ponovno se uputio u Ziirich,

siguran da u moi uvjeriti Junga u vrijednost i vanost takva djela. Jung me sluao u svom vrtu

gotovo dva sata, a da me nije prekidao; zatim je odgovorio odrino. To je izustio na najbolji

mogui nain, ali vrlo odluno; govorio je kako se nikada nije trudio prikazati svoje djelo u

opeshvatljivu obliku i kako nije siguran da bi to sad mogao uspjeno izvesti; da je on, uostalom, i

star, i poprilino umoran, i da nije sposoban preuzeti tako dugotrajnu obvezu, s kojom je povezano

toliko njegovih dvojbi.

Svi e se Jungovi prijatelji suglasiti sa mnom daje on bio gotovo nepopustljiv u

svojoj odlunosti. Briljivo bi i bez urbe odvagnuo neki problem, a kad bi odgovorio

obino je to bilo konano. Ja sam se vratio u London znatno razoaran, ali uvjeren

daje Jungov odrini odgovor dokrajio tu stvar. Tako bi to i bilo da se nisu uplela dva

nepredviena initelja.

Jedan je od njih bila upornost kojom je Foges neodstupno tvrdio da s Jungom treba

jo jednom razgovarati prije negoli se prihvati poraz. Drugo je dogaaj koji me i sada

jo osupne kad ga se prisjetim.

Kao to rekoh, televizijski se program drao uspjelim. Jungu je pribavio mnotvo

pisama svakovrsne eljadi, meu kojom je bilo i podosta ljudi bez medicinskoga ili

psiholokog obrazovanja, a sve ih je bila opinila dojmljiva pojava, duhovitost i

skromnost tog velikana koji je, promatrajui ivot i ljudsku osobnost, zapazio neto to

im moe pomoi. I Jung je bio vrlo zadovoljan, ali ne jednostavno pristizanjem pisama

(ta on je svagda primao mnotvo pisama), nego time to su ih pisali ljudi koji obino

nisu bili u doticaju s njim.

Ba u to vrijeme sanjao je san koji je bio silno vaan za nj. (A itajui ovu knjigu

shvatit ete koliko to moe biti vano.) Sanjao je kako stoji umjesto da sjedi u svom

kabinetu i razgovara s istaknutim lijenicima i psihijatrima koji su dolazili k njemu iz

itava svijeta kako stoji na javnom mjestu i obraa se mnotvu ljudi koji su ga sluali

napetom pozornou i razumjeli su to im govori...

Kad je tjedan-dva kasnije Foges ponovno zamolio Junga da se lati nove knjige,

koja ne bi bila namijenjena klinikoj ili filozofskoj podui nego ljudima s ulice, Jung se

dao sklonuti. Postavio je dva uvjeta. Prvo, da knjiga ne bude samo njegovo djelo, nego

plod zajednikog truda njegova i grupe njegovih najbliih sljedbenika, preko kojih je

nastojao ovjekovjeiti svoje metode i svoje uenje. Drugo, da se meni povjeri

usklaivanje djela i rjeavanje sviju problema koji mogu nastati izmeu autora i

izdavaa.

Kako ne bi izgledalo da ovaj uvod prekorauje granice razumne skromnosti,

dopustite mi odmah rei da mi je godio ovaj drugi uvjet ali ne previe. Jer, vrlo sam

brzo doznao da me Jung izabrao u prvom redu zato to je drao da sam ovjek

prikladne, ali ne izrazite inteligencije, i da nemam nikakva ozbiljna znanja o psihologiji.

Prema tome, ja sam za Junga bio prosjeni italac ove knjige; to sam ja mogao

razumjeti, shvatit e svi koje to bude zanimalo; pred im ja ustuknem, moglo bi kome

biti preteko ili nejasno. Premda mi nije odvie godila takva procjena moje uloge, ipak

sam vrlo savjesno nastojao (kadto, bojim se, i do ogorenja autora) da se svaki ulomak

dotjeruje i, ako je bilo potrebno, prepravlja dokle god ne bude toliko jasan i izravan da

10

mogu sa sigurnou rei kako je ova knjiga u cijelosti sainjena za prosjena itaoca i

njemu namijenjena, odnosno, kako su sloeni problemi, kojima se ona bavi, izloeni

rijetkom i ohrabrujuom jednostavnou.

Nakon duga raspravljanja suglasili smo se da openitim predmetom knjige bude

ovjek i njegovi simboli, a Jung je sam izabrao suradnike dr Marieu Louiseu von

Franz iz Ziiricha, svoju moda najodaniju strunu pouzdanicu i prijateljicu; dra Josepha

L. Hendersona iz San Francisca, jednog od najuglednijih i najpouzdanijih amerikih

jungovaca; gu Anielu Jaffe iz Ziiricha, iskusnu analitiarku, koja je uz to bila i

povjerljiva Jungova osobna tajnica i autorica njegova ivotopisa; i dr Jolande Jacobi,

najiskusniju autoricu, poslije samog Junga, u njegovu cirikom krugu. To je etvoro

ljudi Jung izabrao dijelom zbog njihove sposobnosti i potankog poznavanja tema koje

su im dodijeljene, a dijelom stoga to je za sve vjerovao da e raditi nesebino, prema

njegovim uputama, kao lanovi grupe. Sam Jung bio je obvezan planirati sastav knjige,

nadzirati rad suradnika i napisati glavno poglavlje Pristup nesvjesnom.

Posljednju godinu svog ivota posvetio je gotovo potpuno ovoj knjizi, i kad je

umro u lipnju 1961, svoj dio je ve bio zavrio (zapravo, zavrio ga je samo desetak

dana prije svoje posljednje bolesti), a poglavlja svojih kolega odobrio je u nacrtu.

Nakon njegove smrti dr von Franz je preuzela svu odgovornost za dovravanje knjige u

skladu s Jungovim izriitim uputama. Prema tome, temu knjige ovjek i njegovi

simboli, i njezin nacrt, odredio je, i to potanko, Jung. Poglavlje s njegovim imenom

(izuzme li se dobrano povrinski uredniki zahvat s ciljem da se unaprijedi shvatljivost

za prosjena itaoca) iskljuivo je njegovo. Ono je sluajno napisano engleski.

Preostala poglavlja napisali su razni autori prema Jungovim smjernicama i pod

njegovim nadzorom. Posljednje dotjerivanje itave knjige obavila je, poslije Jungove

smrti, dr von Franz sa strpljenjem, s razumijevanjem i sa zadovoljstvom, ime je znatno

zaduila izdavae i mene.

I napokon neto o sadraju knjige:

Jungovo miljenje proima modernu psihologiju jae negoli mogu pojmiti oni to

su povrno obavijeteni. Takvi udomaeni izrazi kao npr. ekstravert, introvert i

arhetip odreda su Jungovi pojmovi, koje su drugi preuzeli i pokadto zloupotrijebili.

Ipak, njegov je najznatniji prinos psiholokom shvaanju pojam nesvjesnog, koji nije

(poput Freudova podsvjesnog) samo staretinarnica potisnutih elja, nego svijet to je

upravo onoliko ivotvoran i zbiljan kao dio ivota nekog pojedinca, koliko je svjesni,

mislei svijet ja, neizmjerno iri i bogatiji. Jezik i stanovnici nesvjesnog jesu

simboli, a sredstvo priopavanja snovi.

Tako je istraivanje ovjeka i njegovih simbola zapravo istraivanje ovjekova

11

odnosa prema vlastitom nesvjesnom. A kako je po Jun- govu miljenju nesvjesno veliki

voditelj, prijatelj i savjetovatelj svjesnoga, ova je knjiga najizravnije povezana s

prouavanjem ljudskih bia i njihovih duhovnih problema. Mi poznamo nesvjesno i s

njim se susreemo preteito u snovima; i zapazit ete da se u itavoj knjizi (a ponajvie

u Jungovu poglavlju) doista znatno istie vanost snova u ivotu pojedinaca.

Bilo bi neprilino da pokuam tumaiti Jungovo djelo itaocima od kojih e ga

mnogi sigurno moi bolje shvatiti nego ja. Ja sam, prisjetite se, trebao posluiti jedino

kao filtar shvatljivosti, a nikako kao tuma. Pa ipak, usuujem se ustvrditi dvije

openitosti koje mi izgledaju vane kao nestrunjaku i koje e moda pomoi drugim

nestrunjacima. Prva se tie snova. Za jungovce san nije neka vrst uobiajenoga

kriptograma koji se moe gonetati s pomou rjenika simbolikih znaenja. To je

povezano, vano i osobno izraavanje pojedineve nesvijesti. On je jednako stvaran

kao i svaka druga pojava koja se pripisuje pojedincu. Osobna sanjaeva nesvijest opi

samo s njim i bira za svoju svrhu simbole koji neto znae za sanjaa i ni za koga

drugog. Zbog toga je za psihologa-jun- govca tumaenje snova, bilo da ih tumai

analitiar ili sam sanja. posve osoban i osebujan posao (a poneki put pokusan, kao i

dugotrajan) koji se nikako ne moe obaviti olako.

Nasuprot tome. poruke su nesvijesti silno vane za sanjaa to je i razumljivo,

budui da nesvjesno tvori barem polovicu njegova bia: one mu esto ponude savjet i

vodstvo koje ne bi mogao pribaviti ni iz kojega drugog izvora. Prema tome, opisavi

kako je Jung sanjao da se obraa mnotvu ljudi, nisam prikazao nikakvu aroliju, niti

sam nagovijestio da se Jung bavio gatanjem. Ja sam obinim rijeima svakodnevnog

iskustva ispripovijedao kako je Jungu njegovo nesvjesno savjetovalo da jo jednom

razmisli o pogrenom sudu to ga je stvorio svjesni dio njegove duhovnosti

Odatle pak proizlazi da san janje snova nije neto to vjet jungo- vac moe drati

za sluajnost. Naprotiv, sposobnost uspostavljanja veze s nesvjesnim dio je itava

ovjeka, i jungovci se koluju (ne mogu smisliti bolju rije) za to da mogu shvatiti

snove. Kad se dakle sam Jung zatekao pred kritinom odlukom o tome hoe li napisati

ovu knjigu ili ne. mogao se u svom odluivanju osloniti i na svoje svjesno i na svoje

nesvjesno. 1 uvidjet ete da se u itavoj ovoj knjizi raspravlja o snu kao izravnoj,

osobnoj i smisaonoj poruci sanjau poruci koja se slui simbolima to su zajedniki

itavu ovjeanstvu ali ih u svakoj prigodi koristi na posve osebujan nain, koji se moe

i tumaiti samo s pomou posve individualnoga kljua.

Drugo to elim istaknuti posebna je znaajka dokazne metode koja je zajednika

svim piscima ove knjige moda i svim jungov- cima. Oni to su se ograniili na

ivljenje iskljuivo u svijetu svjesnoga i koji odbacuju saobraanjc s nesvjesnim,

12

podvrgavaju se zakonima svjesnog, formalnog ivota. S nepogreivom (ali esto

besmislenom) logikom algebarske jednadbe oni na osnovi pretpostavljenih premisa

pobijaju neprijeporno izvedene zakljuke. Meni se ini da Jung i njegove kolege

(znajui to ili ne) odbacuju ogranienja ove metode dokazivanja. Ne preziru logiku, ali

izgleda kao da se sve vrijeme obraaju i nesvjesnom i svjesnom.. Njihova je dijalektika

metoda simbolika i esto zaobilazna. Oni nas ne uvjeravaju s pomou strogo

usredotoene dokazne moi silogizma, nego podastiranjem.

ponavljanjem, predoivanjem povratnog nazora o istoj stvari, vienoj svaki put iz

drugaijeg kuta, dok italac, koji nije nikada svjestan onoga konanog trenutka dokaza,

otkriva kako je bez znanja dokuio i prihvatio neku iru istinu.

Jungovi se dokazi (i dokazi njegovih kolega) zavojito uzdiu nad predmet poput

ptice to oblijee drvo. Ponajprije, dok je pri zemlji, vidi samo splet lia i grana.

Postupno, kruei navie, opetovani izgledi drveta oblikuju cjelinu i povezuju se sa

svojim okoliem. Moda e ponekim itaocima biti nejasna ta zavojita metoda

dokazivanja, ili e ih ak zbunjivati na nekim stranicama, ali mislim da to nee trajati

dugo. To je tipino za Jungovu metodu, i itatelj e vrlo brzo uvidjeti kako ga ona vodi

na jedan put koji je uvjerljiv i duboko zaokuplja.

Pojedini dijelovi ove knjige govore za sebe i potrebno im je malo mojih uvodnih

rijei. Poglavlje to gaje sam Jung napisao upoznaje itatelja s nesvjesnim s

arhetipovima i simbolima koji tvore njegov jezik i sa snovima putem kojih se ono

izraava. U slijedeem poglavlju dr Henderson oslikava javljanje nekolikih arhetipskih

obrazaca u drevnoj mitologiji, pukoj predaji i primitivnim obredima. U poglavlju pod

naslovom Proces individuacije dr von Franz opisuje kako svjesno i nesvjesno u

pojedincu ue spoznavati i tovati jedan drugoga, i uzajamno se prilagoavati. U

odreenom je smislu u tom poglavlju ne samo bit cijele knjige, nego moda i bit

Jungove ivotne filozofije: ovjek postaje cjelovit, potpun, smiren, plodan i sretan kad

je (i to jedino kad je) proces individuacije dovren, kad su svjesno i nesvjesno nauili

ivjeti u miru i upotpunjavati jedno drugo. Ga Jaffe, kao i dr Henderson, nastoje

pokazati kako se u dobro poznatoj grai svjesnog opetuje ovjekovo zanimanje go-

tovo opsjednutost simbolima nesvjesnog. Oni za nj imaju temeljno vanu, gotovo

hranjivu i nepresahlu unutarnju dra bilo da se susreu u mitovima i bajkama to ih

analizira dr Henderson, bilo u likovnim umjetnostima koje nam, kao to pokazuje ga

Jaffe, pruaju zadovoljstvo i uivanje stalnim obraanjem nesvjesnom.

Na kraju moram rei nekoliko rijei o poglavlju dr Jacobi, koje je donekle odvojeno

od ostalog dijela knjige. To je zapravo pokraen prikaz jedne zanimljive i uspjele

analize. Vrijednost je takva poglavlja, u knjizi poput ove, oigledna; no potrebne su ipak

13

i dvije rijei upozorenja. Prvo, kao to istie dr von Franz, ne postoji tipino jungovska

analiza. Ne moe postojati, jer je svaki san osobna i osebujna poruka, i ne postoje dva

sna koji upotrebljavaju na isti nain simbole nesvjesnog. Tako je svaka jungovska

analiza jedinstvena i pogreno je misliti da je ova, to je izvaena iz klinike

kartoteke lijenice Jacobi (ili bilo koja druga), reprezentativna ili tipina. Sve to se

moe rei o Henryjevu sluaju i njegovim ponekad stravinim snovima jest da su oni

pravi primjer za nain na koji se jungovska metoda moe primijeniti na pojedini sluaj.

Drugo, potpuna povijest, ak i razmjerno jednostavna sluaja, zahtijevala bi itavu

knjigu. Neizbjeno je da prikaz Henryjeve analize poneto gubi saimanjem.

Upuivanje npr. na Yi Ching donekle je nejasno i daje nadnaravni (ja bih rekao

neugodni) prizvuk okultnosti time to je prikazano izvan svoje smisaone povezanosti.

Pa ipak, mi smo zakljuili a uvjeren sam da e se i itatelj suglasiti kako, uz

upozorenja to su pravodobno dana, jasnoa Henryjeve analize, a da ne govorimo o

njezinu ljudskom znaenju, znatno obogauje ovu knjigu.

Zapoeo sam opisivanjem kako je Jung pristao da napie knjigu ovjek i njegovi

simboli. Zavrit u podsjeanjem itaoca na to koliko je ovo vana, moda jedinstvena

knjiga. CarI Gustav Jung bio je jedan od najveih lijenika svih vremena ijedan od

velikih mislilaca ovog stoljea. Uvijek mu je bio cilj pomoi mukarcima i enama da

spoznaju sebe, kako bi s pomou te samospoznaje i smiljene upotrebe samih sebe mogli

ivjeti punim, bogatim i sretnim ivotom. Pri samom koncu svog ivota, punijeg,

bogatijeg i sretnijeg od sviju koje sam upoznao, odluio je iskoristiti preostalu snagu za

slanje poruke najbrojnijem od sviju skupova kojima se ikada obraao. Svoj zadatak i

svoj ivot dovrio je istog mjeseca. Ova je knjiga njegova ostavtina irokoj itateljskoj

javnosti.

JOHN FREEMAN-

Sadraj

1 Pristup nesvjesnom

CarI G. Jung

2 Drevni mitovi i suvremeni ovjek 104

Joseph L. Henderson

3 Proces individuacije 158

M. L. von Franz

4 Simbolizam u likovnoj umjetnosti 230

Aniela Jaffe

5 Simboli u jednoj individualnoj analizi 272

Jolande Jacobi

Zakljuak: Znanost i nesvjesno 304

M. L. von Franz

Biljeke 311

Kazalo 316

Izvori slikovnih priloga 319

1. Pristup nesvjesnom

CarI Gustav Jung

Ulaz u grobnicu egipatskog faraona Ramzesa III

Hi

Pristup nesvjesnom

Vanost snova

ovjek upotrebljava govornu ili pisanu rije da bi izrazio

smisao onoga to eli priopiti. Jezik mu je krcat

simbolima, ali se poesto slui i znacima ili slikama koji

nisu strogo opisni. Poneki su takvi znakovi puke kratice

ili niska poetnih slova, kao to je, na primjer, UN,

UNICEF ili UNESCO; drugi su poznati zatitni znaci,

nazivi opepoznatih lijekova, znake ili grbovi. Premda

sami po sebi besmisleni, stekli su priznati smisao

svakodnevnom upotrebom ili promiljenom namjenom.

Takve stvari nisu simboli. One su znaci to samo

oznauju predmete s kojima su povezani.

Ono to mi zovemo simbolom jest naziv, ime ili ak

slika koja moe biti dobro znana u svakodnevnom ivotu,

ali uza svoje obiajno i oigledno znaenje ima ipak

svojevrsne konotacije. Sadri neto neodreeno, neznano

ili skriveno od nas. Mnogi kretski spomenici, na primjer,

obiljeeni su skicom dvostruke bradve.

Taj nam je predmet poznat, ali nam nije poznata njegova

simbolika sadrajnost. Kao drugi primjer uzmite onog

Indijanca koji je nakon pohoda Engleskoj priao svojim

prijateljima kod kue kako Englezi tuju ivotinje, jer je

vidio orlove, lavove i volove na starim crkvama. On nije

znao (kao ni mnogi krani) da su te ivotinje simboli

evanelista i da su izvedeni iz privienja Ezekijelova,

koje pak podsjea na egipatskog boga sunca Hora i

njegova etiri sina. Osim toga, ima takvih predmeta, kao

to su kota i kri, koji su poznati diljem svijeta, a ipak

imaju u stanovitim prigodama simbolino znaenje. Up-

ravo to to oni simboliziraju predmetom je prijeporna

razmiljanja.

Prema tome, rije ili slika je simbolina kada sadri

neto vie od oigledna i izravna znaenja. Ona ima jedan

iri nesvjesni vid koji nikad nije tono odreen ni

potpuno razjanjen. I nitko se ne moe nadati da e ga

odrediti ili razjasniti.

Istraujui simbol, um je upuen prema idejama koje lee

izvan domaaja razuma. Kota nam moe uputiti misli

prema pojmu boanskog sunca, ali na toj toki mora

razum priznati svoju nemo; ovjek ne moe definirati

boansko bie. Kada mi i unato svim svojim

intelektualnim ogranienostima nazovemo neto bo-

anskim, dajemo tome samo ime koje moe biti

utemeljeno na vjerovanju, ali ne nikada i na injeninom

dokazu.

Budui da postoji bezbroj stvari izvan dosega

ljudskog poimanja, mi stalno upotrebljavamo simbolike

nazive kako bismo predoili pojmove koje ne moemo ni

odrediti ni potpuno shvatiti. To je jedan razlog to sve

religije upotrebljavaju simboliki jezik ili slike. Ali je ta

svjesna upotreba simbola samo jedan vid psiholoke

injenice velika znaenja: ovjek takoer stvara simbole

nesvjesno i spontano u obliku snova.

To nije lako pojmiti. Pa ipak, ba to moramo shvatiti

ako elimo znati togod vie o nainima djelovanja

ljudskog duha. Kao to se moemo uvjeriti, ako

razmislimo na trenutak o tome, ovjek nikada nita ne

zamjeuje do kraja i nita ne shvaa u cijelosti. On vidi,

uje, dodiruje i kua; ali dokle see njegov pogled, u

kolikoj mjeri dobro uje, to mu kazuje dodir i to okus

to ovisi Q- broju i kakvoi njegovih osjetila. Ona mu

ograniuju zamjedbu o svijetu to ga okruuje.

Upotrebom znanstvenih naprava on djelomino moe

nadoknaditi manjkavosti svojih osjetila. Na primjer, moe

produljiti domaaj svoga vida s pomou dalekozora, ili

sluha s pomou elektrinog pojaala. Ali ni najsavr- enija

naprava ne moe uiniti neto vie doli omoguiti

vidljivost udaljenih ili siunih predmeta, odnosno

poglasniti slaboujni zvuk. Bez obzira na to kakva

pomagala upotrijebi, ovjek dolazi na nekoj toki do

praga izvjesnosti, kojeg svjesno znanje ne moe

prekoraiti.

Lijevo: trojica od etvorice evanelista (na reljefu katedrale u Chartresu) prikazani su kao ivotinje: lav je Marko, vol je Luka, orao je

Ivan.

U ivotinjskom su obliju i tri sina

egipatskog boga Hora (gore, oko 1250.

pr. n. e.). ivotinje u grupi od etiri

lana sveopi su religijski

simboli, 21

U mnogim drutvima prikazi sunca

izraavaju ovjekovo neobjanjivo

religijsko iskustvo. Gore: dekoracija

na poleini prijestolja iz 14. stoljea pr

n. e,; egipatskim faraonom

Tutankamonom vlada sunce, ruke na

kraju sunevih zraka simboliziraju

ivotonosnu mo sunca. Lijevo:

sveenik u Japanu u 20. stoljeu moli

pred zrcalom koje predstavlja

boansko Sunce u into -rel igiji.

Desno: atomi volframa vieni

mikroskopom koji poveava 2,000.000

puta. Posve desno: toke usred slike

su najdalje vidljive galaksije. Ma

koliko ovjek pojaao svoja osjetila,

njegova svjesna zamjedba ostaje

ograniena.

23

Osim toga, postoje i nesvjesni vidovi nae zamjedbe

o zbiljnosti. Prvi je injenica da se ak i kada nam osjetila

odgovaraju na zbiljske pojave, prizore i zvukove, oni

nekako prenose s podruja zbiljnosti u carstvo duha. U

tom carstvu postaju psihikim dogaajima kojih je

prvobitna priroda nespoznatljiva (jer duevni ivot ne

moe spoznati vlastitu psihiku supstanciju). Prema tome,

svako iskustvo sadri neodreeni broj neznanih initelja

a da nc govorimo

o tome kako je svaki konkretni predmet svagda nepoznat

u ponekom pogledu, budui da ne moemo spoznati

izvornu prirodu materije.

Zatim, postoje stanoviti dogaaji koje nismo svjesno

zabiljeili; oni ostaju, da tako kaemo, ispod praga

svijesti. Zbili su se, ali su apsorbirani potprano, bez

naega svjesnog znanja. Mi moemo postati svjesni

takvih dogaaja samo u trenutku intuicije, ili tijekom

duboka razmiljanja koje vodi do naknadne spoznaje da

su se morali zbiti; i premda s poetka nismo marili za

njihovu osjeajnu i ivotnu vanost, ona kasnije navire iz

nesvjesnog kao neka vrst naknadnog domiljanja.

Ona se, na primjer, moe javiti u obliku sna.

Openito je pravilo da nam se nesvjesni vid svakog

dogaaja otkriva u snovima, gdje se ne javlja kao

razumska misao nego kao sim

bolika slika. Gledajui povijesno, upravo je prouavanje

snova prvo omoguilo psiholozima istraivati nesvjesni

vid svjesnih psihikih dogaaja.

Na osnovi takve bjelodanosti psiholozi pret-

postavljaju postojanje nesvjesne duevnosti, premda je

nijeu mnogi znanstvenici i filozofi. Oni naivno tvrde

kako se takvom pretpostavkom podrazumijeva postojanje

dvaju subjekata, ili (reeno svakodnevnim jezikom)

dviju osobnosti u istoj jedinci. A ona upravo to i sadri

to je posve tono. I jedno je od prok- letstava suvremenog

ovjeka to mnogi pate zbog te podijeljene osobnosti. To

nikako nije patoloko obiljeje, nego normalna injenica

koja se moe zapaziti u svako doba i svugdje. Ne dogaa

se samo neurotiku da mu desna ruka ne zna to radi lijeva.

Ta je neprilika znakom ope nesvjesnosti, koja je

neporeciva zajednika batina svega ljudstva.

ovjek je razvijao svijest polagano i tegobno, i

trebalo mu je neizrecivo mnogo vremena da prispije u

civilizirano stanje (koje se priblino rauna od izuma

pisma oko 4000-te godine prije nae ere). A taj razvitak je

daleko od dovre- nosti, jer su velika podruja ljudskog

duha jo prekrita mrakom. Ono to zovemo duom ni-

kako nije podudarno s naom svijesti i s njezinim

sadrajem.

Tko god nijee postojanje nesvjesnog dri zapravo

sigurnim da je nae sadanje znanje o psihikom ivotu

cjelovito. A to je uvjerenje, oigledno, jednako lano kao

i tvrdnja da znamo sve to se moe znati o svijetu prirode.

Na je duevni ivot dio prirode i njegova je zagonet- nost

podjednako bezgranina. Dakle, ne moemo definirati ni

duevni ivot ni prirodu. Jedino moemo ustvrditi kako

vjerujemo da oni postoje

i opisati, najbolje to moemo, njihovo djelovanje.

Prema tome, posve neovisno o dokaznoj grai to su je

prikupila medicinska istraivanja, postoje jaki logiki

razlozi za odbacivanje tvrdnji kao to je: Ne postoji

nesvjesno..Oni to tako govore iskazuju jedino staraki

mizonizam

strah od novog i nepoznatog.

24

Postoje povijesni razlozi za taj otpor prema ideji o

nepoznatom dijelu ljudske psihe. Svijest je posve nov

oblik stjecanja prirode i ona je jo u pokusnom stanju.

Osjetljiva je, ugroena posebnim opasnostima i lako

ranjiva. Kao to su antropolozi zapazili, jedan je od

najeih duevnih poremeaja u primitivnih naroda onaj

to ga oni zovu gubitkom due a to oznauje, kao to

sam naziv kae, vidljivo razaranje (ili strunije:

disocijaciju) svijesti.

Meu takvim ljudima, ija je svijest na drugaijoj

razini razvoja od nae, dua (ili psiha) ne osjea se kao

jedinstvo. Mnogi primitivni ljudi tvrde da ovjek, uza

svoju, ima i divlju duu i da je ta divlja dua

utjelovljena u divljoj ivotinji ili drvetu, s kojima je

dotina ljudska jedinka donekle psihiki istovjetna. To je

istaknuti francuski etnolog Lucien Levy-Briihl nazvao

mistikim sudjelovanjem. On je taj termin kasnije

povukao pod pritiskom nesklonih kritika, ali ja vjerujem

da njegovi kritiari nisu bili u pravu. Psiholoki je dobro

poznata injenica da se pojedinac moe nesvjesno

poistovjeivati s nekom drugom osobom ili predmetom.

To poistovjeivanje poprima u primitivnih ljudi

mnotvo oblika. Ako je divlja dua ivotinjska, dri se da

je dotina ivotinja neka vrst ovjekova brata. Za ovjeka

kojem je brat krokodil, na primjer, dri se da moe

bezbrino plivati rijekom koja vrvi krokodilima. Ako je

divlja dua drvo, dri se da takvo drvo utjee poput

roditelja na dotinog pojedinca. U oba sluaja, uvreda se

ivotinjske due tumai kao vrijeanje ovjeka.

U nekim se plemenima vjeruje kako ovjek ima

mnogo dua; to vjerovanje iskazuje osjeaj nekih

primitivnih pojedinaca da se svaki od njih sastoji od

nekoliko povezanih ili odvojenih jedinica. To znai da je

pojedinev duevni ivot daleko od toga da bude

pouzdano ocjelovljen; naprotiv, prijeti vrlo lakim

mrvljenjem pred nasrtajem neobuzdanih osjeaja.

Premda nam je ta okolnost poznata iz antropolokih

rasprava, nije toliko nepovezana s naom razvijenom

civilizacijom, koliko to moe izgledati. Jer, i mi moemo

biti razdvojeni i moemo izgubiti svoju samosvojnost.

Raspoloenja nas mogu zaokupiti i promijeniti, ili mo-

Disocijacija znai cijepanje u psihi koje uzrokuje neurozu.

Znameniti knjievni primjer za to stanje jest Dr Jekyll i Mr.

Hyde (1886) kotskog pisca R. L. Stevensona. U toj

pripovijesti Jekyllovo je cijepanje poprimilo vie oblik

fizike promjene, nego (kao to doista biva) unutranjeg,

psihikog stanja. Lijevo jeMr. Hyde (scena iz f i I ma

snimljenog 1932) Jekyllova druga polovica.

Primitivni ljudi zovu disocijaciju gubitkom due; oni vjeruju

da ovjek ima divlju duu, kao i svoju vlastitu. Desno:

pripadnik plemena Nyanga u Kongu nosi masku nosoroga

ptice koju on poistovjeuje sa svojom duom.

Sasvim desno: telefonisti na razvodnoj ploi koja stalno radi

rukuju s mnogo poziva odjednom. U takvim poslovima ljudi

iskljue dijelove svojih svjesnih umova da bi se

usredotoili. No takvo je cijepanje pod

nadzorom i privremeno, nije spontana,

nastrana disocijacija.

25

emo postati nerazumni i nesposobni prisjetiti se vanih

injenica o sebi ili drugima tako da ljudi pitaju: Koji

je vrag uao u tebe ? Govorimo

o tome da moemo sebe nadzirati, ali je sa- monadzor

rijetka i neobina vrlina. Moemo misliti kako smo pod

samonadzorom, a ipak nam neki prijatelj lako uzmogne

rei neto o nama, o emu nita ne znamo.

Nema dvojbe kako ak ni na razini koju nazivamo

visokim stupnjem civilizacije ljudska svijest nije jo

dostigla razboriti stupanj postojanosti. Jo je ranjiva i

naklonjena razdvajanju. A ta sposobnost izdvajanja dijela

duha zapravo je dragocjena znaajka. Ona nam

omoguuje da se usredotoimo na jednu stvar u jednom

trenutku iskljuujui sve ostalo to bi moglo iziskivati

nau pozornost. Meutim, postoji, u tom pogledu,

neizmjerna razlika izmeu svjesne odluke o odvajanju i

potiskivanju jednog dijela neije duevnosti, i onoga

stanja u kojem se to zbiva spontano, neovisno o znanju ili

pristanku, i ak usuprot nakani. Prvo je dostignue civili-

zacije, a drugo primitivni gubitak due, ili ak patoloki

uzrok neuroze.

Dakle, ak je i u nae vrijeme jedinstvo svijesti jo

nesigurna stvar; suvie ga je lako razbiti. Mo nadziranja

svojih osjeaja, koja moe biti s jednog stajalita vrlo

poeljna, s drugog bi bila prijeporne vrijednosti, jer bi

drutvenim vezama oduzela raznolikost, boju i toplinu.

Zbog takve pozadine, moramo razmotriti va- nost

snova onih nepovezanih, tekouhvatljivih,

nepouzdanih, neodreenih i nepostojanih matanja. Da bih

objasnio svoje stajalite, opisat u kako se ono godinama

razvijalo i to me navelo na zakljuak da su snovi najei

i openito pristupani izvor za istraivanje ovjekove spo-

sobnosti simboliziranja.

Sigmund je Freud prvi pokuao empirijski istraiti

nesvjesnu pozadinu svijesti. U radu je polazio od openite

postavke da snovi nisu nikakve sluajnosti, nego su

povezani sa svjesnim mislima i problemima. Ta postavka

nikako nije bila proizvoljna. Temeljila se na zakljuku ug-

lednih neurologa (na primjer, Pierrea Janeta) da su

neurotski simptomi povezani s nekim svjesnim iskustvom.

Oni se ak pojavljuju kao odvojeni dijelovi svjesne

duhovnosti, koji, u drugo

1 0

vrijeme i u drugaijim uvjetima, mogu i biti svjesni.

Prije poetka ovog stoljea Freud i Josef Breuer

uvidjeli su da neurotski simptomi histerija, neki tipovi

bolova i nastrano ponaanje

imaju zapravo simboliki smisao. Oni su jedan nain

na koji nesvjesni duh izraava sama sebe

ba kao i u snovima; i jednako su toliko simbolini.

U bolesnika suoena s nepodnoljivim okolnostima,

moe se, na primjer, razviti gr pri svakom pokuaju

gutanja: on to ne moe progutati. U slinim uvjetima

psiholokog stresa drugi bolesnik doivi napadaj astme:

on ne moe disati u svojoj kui. Trei pati od neobine

uzetosti nogu: ne moe hodati, tj. ne moe vie dalje.

etvrti, koji povraa kad jede, ne moe probaviti neku

neugodnu injenicu. Mogao bih navesti mnogo primjera

ove vrste, ali su takva psihika uzvraanja samo jedan

oblik mogueg oitovanja onih problema to nas nes-

vjesno mue. Oni se ee oituju u naim snovima.

Koji god je psiholog sluao brojne ljude kako opisuju

svoje sne zna da su simboli iz snova znatno razliniji od

fizikih simptoma neuroze. Oni se esto sastoje o

razraenih i slikovitih mata. No ako analitiar, suoen s

tim gradivom iz snova, upotrebljava Freudovu izvornu

tehniku slobodnih asocijacija, otkrit e da se snovi

konano mogu svesti na nekoliko temeljnih obrazaca. Ta

je tehnika igrala vanu ulogu u razvoju psihoanalize, jer je

Freudu omoguila da mu snovi poslue kao polazite za

moguno istraivanje nesvjesna bolesnikova problema.

2 3

1 Sigmund Freud (Be)

2 Otto Rank (Be)

3 Ludwig Binswanger (Kreuzlingen)

4 A. A. Bnll

5 Max Eitingon (Berlin)

6 James J. Putnam (Boston)

7 Ernest Jones .(Toronto)

8 Wilhelm Stekel (Be)

9 Eugen Bleuler (Zurich)

lOEmma Jung (Kusnacht)

11 Sandor Ferenczi

(Budimpeta)

12 C. G. Jung (Kusnacht)

Freud je jednostavno, ali pronicljivo zakljuio da e

sanja, ako ga se potie na prianje

o slikama iz sna i mislima to ih one pokreu u njegovu

duhu, odati i otkriti nesvjesnu pozadinu svojih

nelagodnosti i onim to govori i onim to namjerno

preuuje. Njegove misli mogu izgledati besmislene i

beznaajne, ali je poslije nekog vremena razmjerno lako

uoiti to on nastoji izbjei, koju to neugodnu misao ili is-

kustvo potiskuje. Ma koliko to pokuavao prikriti, sve to

rekne upuuje na sr njegova stanja. Lijenik vidi toliko

mnogo stvari u tom naliju ivota da je malokada daleko

od istine kada tumai nagovjetaje svog bolesnika kao

znakove nemirne savjesti. Na alost, ono to na koncu

otkrije potvruje njegova oekivanja. Zbog toga nitko ne

moe nita rei protiv Freudove teorije

o potiskivanju i ispunjenju elja kao oiglednim

uzrocima simbolizma snova.

Freud je pridavao posebnu vanost snovima kao

polaznoj toki u procesu slobodnih asocijacija. No ja

sam nakon stanovita vremena poeo osjeati da je to

varljiva i neprimjerena upotreba bogatih matanja to ih

stvara nesvjesno u snu. Zapravo sam poeo sumnjati kad

mi je jedan kolega ispriao io je doivio za vrijeme duga

putovanja vlakom po Rusiji. Premda nije poznavao jezik,

pa nije mogao ni odgonetati irilsko pismo, zatekao se

kako razmilja o tim udnim slovima kojima su bila

ispisana upozorenja za putnike, i prepustio se sanjarenju u

kojem je predoivao svakovrsna njihova znaenja.

Jedna je misao poticala drugu i on je u svojoj

oputenosti otkrio kako su mu te slobodne asocijacije

uzburkale mnoge davne uspomene. Meu njima je

nevoljko prepoznao i neke poodavno zametnute

nelagodnosti stvari to ih je elio zaboraviti i svjesno

ih zaboravio. Zapravo, dopro je do onoga to bi psiholozi

nazvali njegovim kompleksima do potisnutih osje-

ajnih tema koje mogu izazi\ati stalne psiholoke

poremeaje, ili ak, u mnogim sluajevima, simptome

neuroze.

Ta mi je zgoda otvorila oi za injenicu da nije nuno

upotrijebiti san kao polaznu toku u procesu slobodnih

asocijacija, ako elimo otkriti komplekse nekog

bolesnika. Ona mi je pokazala kako se moe dosegnuti

sredite izravno sa svake toke kruga. Moe se poeti od

irilskih slova, od razmiljanja na temelju kristalne kugle,

molitvenog valjka ili moderne slike; pa ak i od sluajnog

razgovora o nekom posve beznaajnom dogaaju. U tom

pogledu nije san koristan ni vie ni manje od bilo koje

druge poetne toke. Pa ipak, sni su od posebna znaenja,

premda esto niu iz osjeanja uzbuenja

Lijevo su mnogi od velikih pionira

moderne psihoanalize, fotografirani na

Kongresu psihoanalitiara u VVeimaru

(Njemaka) 1911. Kazalo pod slikom

oznauje neke istaknutije linosti.

Desno je test s mrljom tinte to ga je

otkrio vicarski psihijatar Hermann

Rorschach. Oblik mrlje moe posluiti

kao poticaj za slobodnu asocijaciju;

zapravo, gotovo svaki nepravilni

slobodni oblik moe pokrenuti

asocijativni proces. Leonardo da Vinci

je napisao, u svojim Biljekama; Ne bi

ti smjelo biti teko zastati ponekada i

zagledati se u mrlje na zidovima, ili u

ostatke vatre, u oblake, ili blato, i u

slina mjesta na kojima e mo

otkriti doista udesne ideje.

koje sadri i obiajne komplekse. (Obiajni su kompleksi

osjetljivi djelii due, koji najbre uzvraaju na vanjski

poticaj ili poremeaj.) Zbog toga nas slobodne asocijacije

mogu odvesti od bilo kojeg sna do skrivenih kritinih

misli.

Tada mije palo na pamet kako bi bilo razumno

zakljuiti (ako sam dotle bio u pravu) da snovi imaju

vlastitu specijalniju i vaniju ulogu. Oni su esto

odreena, bjelodano svrsishodna sastava koji upozorava

na prikrivenu misao ili namjeru premda se ova

potonja, u pravilu, ne moe izravno dokuiti. Stoga sam

poeo razmiljati o tome ne treba li moda veu

pozornost obratiti oiglednom obliku i sadraju sna, nego

dopustiti slobodnim asocijacijama da nas vode kroza

splet ideja do kompleksa koji se lako mogu otkriti i

drugim sredstvima.

Ta je nova misao bila prekretnicom u razvitku moje

psihologije. Ona je znaila da sam postupno prestajao

slijediti asocijacije koje su odvodile daleko od sadraja

sna. Odluio sam se vie usredotoiti na asocijacije uza

sam san, vjerujui da one izraavaju neto specifino to

nesvjesno pokuava iskazati.

Promjena u mom odnosu prema snovima ukljuivala

je i promjenu metode; nova je tehnika mogla uzeti u obzir

sve razliite ire vidove nekog sna. Kazivanje svjesna

duha ima poetak, tok i kraj, dok za san to ne vai.

Njegove su vremenske i prostorne dimenzije sasvim

drugaije; da se shvati, morate ga istraivati sa svih strana

ba kao kad uzmete u ruke nepoznati

Dva razl ina mogua poticaja za slobodnu asocijaciju: vrtnja

molitvenog valjka tibetskog prosjaka (lijevo) i gatarii na

kristalna kugla (desno, suvremeno proricanje iz kristalne

kugle na jednom britanskom sajmu).

predmet i prevrete ga sve dok ne spoznate

svaku pojedinost njegova oblija.

Moda sam sad ve dovoljno rekao da

se moe vidjeti kako sam postupno doao

do neslaganja sa slobodnim

asocijacijama kakve je Freud prvi

upotrebljavao: htio sam se to vie drati

samog sna, a iskljuiti sve nevane misli i

asocijacije to ih on moe izazvati. Naravski, one bi nas

mogle dovesti do bolesnikovih kompleksa, ali sam ja

imao na pameti dalekoseniju svrhu nego to je otkrivanje

kompleksa koji uzrokuju neurotine poremeaje. Postoje

mnogi drugi naini na koje ih moemo otkriti: na primjer,

psiholog moe pribaviti sve potrebne nagovjetaje

primjenom testova s asocijativnim rijeima (pitajui

bolesnika to asocira na dani slijed rijei i prouavajui

njegove odgovore). Ali, da bi se spoznao i shvatio

psihiki ivot-proces itave osobnosti neke jedinke, vano

je pojmiti kako njegovi snovi i njihove simbolike slike

moraju igrati znatno vaniju ulogu.

Gotovo svatko znade, na primjer, da postoji golemo

mnotvo slika kojima se moe simbolizirati (ili, recimo,

predstaviti u obliku alegorije) seksualni in. Svaka od tih

slika moe tokom

asocijacija dovesti do namisli o seksualnom odnosu i

specifinim kompleksima to ih svaki pojedinac moe

imati u vezi sa svojim seksualnim sklonostima. Ali ovjek

moe otkriti takve komplekse i sanjarenjem potaknutim

nizom nepoznatih ruskih slova. To me navelo na pret-

postavku da san moe sadravati, pored seksualne

alegorije, i neku drugu poruku, i da za to postoje odreeni

razlozi. Da to zorno prikaem:

ovjek moe sanjati kako stavlja klju u bravu, kako

se slui tekim tapom ili razbija vrata brvnom. Svaki se

ovaj san moe drati seksualnom alegorijom. Ipak, to to

je njegovo nesvjesno izabralo za svoje svrhe jednu od

ovih specifinih slika bilo klju, tap ili brvno to je

takoer jako vano. Zbiljski je zadatak da shvatimo zato

je dana prednost kljuu., a ne tapu, ili tapu, a ne brvnu.

A to kadto moe dovesti ak i do otkria da uope nije

rije o prikazivanju seksualnog ina, nego o nekom posve

drugom psiholokom smislu.

Razmiljajui na tom tragu, zakljuio sam da

prilikom tumaenja sna valja upotrijebiti jedino onu grau

koja je njegov nedvojbeni i oigledni dio. San ima svoje

vlastite granice. Njegov nam specifini oblik govori to

pripada u nj, a to odvodi od njega. Dok nas slobodne

asocijacije odmame od te grae po nekoj vrsti krivudave

crte, metoda koju sam ja razvio vie nalii na okolianje

kojeg je sredite slika sna. Ja se vrtim oko slike sna i

ogluujem se na svaki sanjaev pokuaj da se otrgne od

toga. Svagda

Jedna od bezbrojnih simbolikih ili

alegorikih slika seksualnog ina jest

lov na jelene: desno je detalj sa sl ike

njemakog umjetnika Cranacha iz 16.

stoljea. Seksualni sadraj lova na

jelene istaknut je u srednjovjekovnoj

engleskoj narodnoj pjesmi koja se zove

uvar:

Prvu je koutu gaao i promaio,

Drugu je koutu iskitio i poljubio,

A trea mu je ula u srce Ona

je u Uu zemlje zelene.

iznova, u svom strunom radu, morao sam ponavljati

rijei: Vratimo se vaem snu. to san kae?

Na primjer, jedan je moj bolesnik sanjao

o pijanoj i raskalaenoj eni. U snu se inilo da je ta

ena njegova supruga, premda je u zbiljskom ivotu

njegova supruga bila posve drugaija. Dakle, san je naoko

bio zaprepaujue laan i bolesnik ga je odmah odbacio

kao besmislicu. Da sam ja, kao njegov lijenik, dopustio

da slijedi asocijacije, on bi se nedvojbeno pokuao to

vie udaljiti od neugodnog nagovjetaja svog sna. U tom

bi sluaju zapeo na jednom od svojih glavnih kompleksa

moda na kompleksu koji nema nikakve veze s

njegovom enom i nita ne bismo doznali o

specifinom smislu tog osebujnog sna.

to je, dakle, njegovo nesvjesno pokuavalo saopiti

takvim oigledno neistinitim oitovanjem? Oito, ono je

na neki nain izrazilo misao

o pokvarenoj eni koja je prisno povezana sa ivotom

sanjaa; ali budui daje povezivanje te slike s njegovom

enom bilo neopravdano i doista neistinito, morao sam

drugdje traiti dok nisam otkrio to znai ta odbojna slika.

Klju u bravi moe biti seksualni

simbol, ali ne svagda, Lijevo je dio

oltarske slike iz 15. stoljea, rad

flamanskog umjetnika Campina. Vrata

treba da simboliziraju nadu, brava

milosre, a klju udnju za Bogom.

Dolje: britanski biskup, prilikom

posveenja crkve, izvodi tradicionalni

obred kucanja na crkvena vrata

biskupskim tapom, koji oigledno

nije falusni simbol, nego simbol vlasti

i pastirske palice. Ni za jednu se

simboliku sliku ne moe rei da ima

dogmatiki odreeno, uopeno

znaenje.

Anima je enski sastojak muke

nesvjesnosti. (O njoj i animusu iz

enskoga nesvjesnog dijela raspravlja se

u II I poglavlju. ) To unutranje dvojstvo

esto je simboliz irano hermafroditskom

figurom, kao to je okrunjeni hermafrodit,

gore, iz alkemijskog rukopisa iz 17.

stoljea. Dolje je fizika slika ovjekove

psihike dvospolnosti: ljudska stanica

sa svoj im kromosomima. Svi organizmi

imaju dva skupa kromosoma po jedan

od svakog roditelja.

U srednjem vijeku, davno prije nego to su filozofi

dokazali kako zbog sastava naih lijezda prebivaju u

nama muki i enski sastojci, govorilo se da svaki

ovjek nosi enu u sebi. Tom enskom dijelu svakog

mukarca nadjenuo sam ime anima. To enskoliko u

biti je odreena inferiorna vrsta odnosa prema okoliu, a

pogotovo prema enama, koja se briljivo skriva i od

drugih i od sebe. Drugim rijeima, premda osobenost

nekog pojedinca moe biti naoigled posve normalna, to

moe znaiti da dotinik samo dobro skriva od drugih

ili ak od sama sebe alosno stanje ene iznutra.

Tako je upravo i bilo s tim bolesnikom: njegova

enska strana nije bila dopadljiva. Njegov mu je san

zapravo poruivao: Ti se donekle ponaa kao

pokvarena ena, i time mu zadao odgovarajui udarac.

(Razumije se, ovakav primjer ne valja uzeti kao dokaz da

se nesvjesno bavi moralnim poukama. Taj san nije

zapovijedao bolesniku da se bolje ponaa, nego je

jednostavno pokuao izgladiti onu jednostranu osobinu

njegove svjesnosti, koja mu podupire uobrazbu da je

stopostotni gospodin.)

Lako je shvatiti zato su sanjai skloni zanemariti, pa

ak i porei poruku svojih snova. Svijest prirodno prua

otpor svemu nesvjesnom i nepoznatom. Ja sam ve

istaknuo kako u primitivnih naroda postoji ono to

antropolozi zovu mizonizam, duboki i praznovjerni

strah od novog. Primitivci se poput divlje ivotinje opiru

svim nepovoljnim dogaajima. Ali se i civilizirani

ovjek opire svakoj novoj ideji na gotovo jednak nain

podiui psiholoke brane, kako bi se zatitio od potresa

to mu ih donose susreti s neim novim. To se moe lako

zapaziti u onom otporu io ga bilo koja jedinka prua

vlastitim snovima, kad god je prisiljena priznati

neoekivanu misao. Mnogi kritelji na polju filozofije,

znanosti, pa ak i knjievnosti, bili su rtve uroene

staromodnosti svojih suvremenika. Psihologija je jedna

od najmlaih znanosti; a upravo zato to se nastoji baviti

djelovanjem nesvjesnog, nuno je naila na krajnji oblik

mizonizma.

Prolost i budunost u nesvjesnom

Dosad sam ukratko prikazao neka naela kojih sam se

pridravao u svom pristupu problemu snova, jer upravo

kad elimo istraivati ovjekovu sposobnost stvaranja

simbola, snovi se pokau kao najosnovnija i

najpristupanija graa za tu svrhu. Dvije su temeljne

toke u bavljenju snovima: prvo, san treba pretresati kao

injenicu o kojoj se ne smije postaviti nikakva prethodna

tvrdnja, osim da ima nekog smisla; i drugo, san je

specifini izraz nesvjesnog.

Teko bi se ta naela mogla izraziti skromnije. Bez

obzira na to koliko nepovoljno netko misli o nesvjesnom,

mora priznati da ga je vrijedno istraivati; nesvjesno je u

najmanju ruku na istoj razini s ui, koja, na kraju krajeva,

uiva asnu pozornost entomologa. Ako tko- god zbog

neznatna iskustva i znanja o snovima misli da su to samo

zbrkane sluajnosti bez ikakva smisla, slobodno mu je

tako misliti. Ali kad netko tvrdi da su to normalni

dogaaji (to zapravo i jesu) mora drati da su uzroni

tj. da postoji racionalni uzrok njihova postojanja

ili, u odreenom smislu, svrhoviti, ili oboje.

Pogledajmo sada malo izblieg na koje su naine

povezani svjesni i nesvjesni sadraji duha.

Uzmite primjer koji je svakome dobro poznat. Odjednom

uvidite da se ne moete sjetiti onoga to ste upravo htjeli

rei, premda vam je ta misao trenutak prije toga bila

potpuno jasna. Ili, elite predstaviti nekomu nekoga svog

prijatelja, kadli vam se dogodi da mu ba u tom trenu

zaboravite ime. Vi tada kaete kako se ne moete sjetiti, a

zapravo je ta vaa misao postala nesvjesnom, ili se bar na

trenutak odvojila od svijesti. Na istu emo pojavu naii

kod svojih osjetila. Sluamo li neprekidni zvuk na rubu

ujnosti, ini nam se da on u pravilnim razmacima zamire

i opet se javlja. Takva kolebanja nastaju zbog

neizmjenina opadanja i rasta nae pozornosti, a ne zbog

bilo kakve mijene zvuka.

Ali kad neto mugne iz nae svijesti, ono ne prestaje

postojati, kao to se ni auto ne ras- pline u nevidljivu tvar

kada zae za okuku. On je jednostavno izvan vidnog

polja. I ba kao to moemo auto opet kasnije ugledati,

moemo naii i na misli koje su nam bile privremeno

nepoznate.

Dakle, dio se nesvjesnog sastoji od mnotva

privremeno skrivenih misli, dojmova i slika to i dalje

utjeu na nae svjesne misli, unato tome to su

zametnute.

33

ovjek, koji je rastresen ili odsutan duhom krene

preko sobe s ciijem da neto uzme. Zatim stane, naoko

smeten; zaboravio je to je htio. Prepipava predmete na

stolu kao mjesear; oigledno je zaboravio prvotni cilj, ali

ga on ipak nesvjesno vodi. Tada uvia to hoe. Njegovo

ga je nesvjesno potaknulo na lo.

Promatrale li ponaanje neurotine osobe moete

opaziti kako radi mnoge poslove na izgled svjesno i sa

svrhom. Ipak. ako je zapitate to

o njima, uvjerit ete se da ih nije svjesna, ili pak ima na

pameti neto sasvim drugo. Takva osoba slua, a ne uje;

gleda, a ipak je slijepa; poznato joj je, a ne zna. Ti su

primjeri tako obini da specijalist brzo uvia kako se

nesvjesni sadraji duha ponaaju kao svjesni i da nikad u

takvim sluajevima ne moete biti sigurni jesu li misao,

govor i djelovanje svjesni ili nisu.

Takvo ponaanje navodi brojne lijenike na to da

odbace sve izjave histerinih bolesnika kao krajnje lai.

Sigurno je da takve osobe smisle vie neistina nego to ih

moe smisliti veina nas, ali se teko moe rei da je

la prava rije za to. Zapravo, njihovo duevno stanje

uzrokuje neku neizvjesnost ponaanja, jer je svijest takvih

bolesnika podlona nepredvidivom pomraenju upravo

zbog uplitanja nesvjesnog. tovie, ak i osjetljivost

njihove koe moe otkriti slina kolebanja svjesnosti.

Histerina osoba moe u jednom trenutku osjetiti ubod

igle u ruku, dok u slijedeem to moe proi neopaeno.

Ako moe usredotoiti svoju pozornost na odreenu

toku, itavo joj tijelo moe biti potpuno neosjetljivo

dokle god ne popusti napetost koja uzrokuje to

pomraenje osjeta. Meutim, sve je vrijeme nesvjesno sv

jesna onoga to se zbiva.

Lijenik moe posve jasno pratiti taj proces kada

hipnotizira takva bolesnika. Naime, tada je lako pokazati

kako je takav bolesnik svjestan svake pojedinosti. Ubod u

ruku ili napomena stavljena za vrijeme pomraenja

svijesti mogu se ponovno dozvati u sjeanje jednako

tono kao da nije ni bilo neosjetljivosti ili potpuna

zaborava. Sjeam se ene koja je jednom primljena na

kliniku u stanju potpunog stupora. Kad se slijedeeg dana

osvijestila, znala je tko je, ali nije znala gdje je, kako je i

zato dospjela ondje, pa ak ni datum. Ipak, nakon to

sam je hipnotizirao, ispriala mi je zato je oboljela, kako

je dospjela na kliniku i tko ju je primio. Sve te pojedinosti

mogle su se provjeriti. ak je

Mizonizam, nerazumni strah i mrnja

prema novim idejama, bio je glavna

zapreka opem prihvaanju moderne

ps ihologije. On se takoer

suprotstavio Darwinovim teori jama o

evoluciji kao kad je ameriki uitelj

imenom Scopes bio 1925. osuen zbog

toga to je predavao evoluciju. Sasvim

lijevo: na raspravi, advokat Clarence

Darrow brani Scopesa; u sredini lijevo

je sam Scopes. Jednako je

protudarvinistika i karikatura (lijevo)

iz britanskog asopisa Punch 1861.

godine. Desno je crte amerikog

humorista Jamesa Thurbera, da se

elektrina struia razlijeva po cijeloj

kui.

znala rei u koje je vrijeme primljena, jer je vidjela sat u

predvorju. Pod hipnozom joj je sjeanje bilo tako jasno

kao da je sve vrijeme bila potpuno svjesna.

Raspravljajui o takvim stvarima obino se moramo

oslanjati na dokaze to ih daje kliniko promatranje. Zbog

toga mnogi kritiari pretpostavljaju da nesvjesno i sva

njegova istanana oitovanja pripadaju iskljuivo

podruju psihopatologije. Oni dre svaki izraaj

nesvjesnog neim neurotinim ili psihotinim, to nema

nikakve veze sa zdravim duevnim stanjem. Ali

neurotine pojave nisu nikako posljedice samo bolesti.

One zapravo nisu nita drugo nego patoloki preuveliane

normalnosti; i samo zato to su preuveliane, one su

upadljivije od svojih normalnih parova. Histerine

simptome moemo opaziti kod svih normalnih osoba, ali

su oni tako blagi da obino prolaze neopaeno.

Tako je zaboravljanje, na primjer, jedan uobiajeni

proces u kojemu odreene svjesne ideje gube svoju

osebujnu snagu zato to je pozornost popustila. Kad se

interes usmjeri drugamo, ostavlja u sjeni stvari kojima se

netko prije toga zanimao ba kao to reflektor obasjava

novo polje ostavljajui drugo u tami. To je neizbjeno, jer

svijest moe jednom odravati samo nekoliko slika u

potpunoj jasnoi, a ak se i ta jasnoa mijenja.

Ali zaboravljene misli ne prestaju postojati-. Premda

se ne mogu po volji oivjeti, nazone su u potpranom

stanju tono ispod praga sjeanja odakle se opet

mogu spontano uzdignuti u svako doba, a esto i nakon

mnogo godina prividno potpuna zaborava.

Ja ovdje govorim o stvarima koje smo svjesno vidjeli

ili uli, a zatim zaboravili. Ali svi mi gledamo, sluamo,

miriemo i kuamo mnoge stvari, a da ih u tom trenutku

ne opaamo, bilo zato to nam je pozornost skrenula, ili

zato to je osjetilni podraaj preslab da bi ostavio svjesni

dojam. Meutim, nesvjesno ih je zabiljeilo, i takve

potprane osjetilne zamjedbe igraju vanu ulogu u naem

svakodnevnom ivotu. One utjeu, a da mi to ne

uviamo, na nain naeg reagiranja na dogaaje i ljude.

Primjer za to, o kojem ja drim da je osobito rjeit,

dao je profesor koji je etao prirodom s jednim od svojih

uenika, zaokupljen ozbiljnim razgovorom. Iznenada je

opazio da su mu misli prekinute neoekivanom bujicom

sjeanja iz njegova ranog djetinjstva. Nije mogao

objasniti to skretanje misli. Nije izgledalo da je ita od

onoga to je rekao u bilo kakvoj vezi s tim uspomenama.

Osvrnuvi se, primijetio je da mu se prva od tih

uspomena iz djetinjstva javila ba kad je prolazio mimo

neko seosko gospodarstvo. Predloio je svom ueniku da

se vrate na mjesto gdje su se

U sluajevima krajnje masovne histerije

(koja se u prolosti zvala

opsjednutost), svjesni um i obina

osjetilna zamjedba kao da nestaju.

Lijevo: estina plesa s maem na Salima

uzrokuje kod plesaa padanje u trans, a

ponekad oni okrenu svoje oruje protiv

sebe. Desno: moderni ples nazvan rock-

and-roll izazivlje, kako izgleda, gotovo

jednako uzbuenje u plesaa.

Meu primitivcima opsjednutost

znai da je bog ili demon zavladao

ljudskim tijelom. Gore lijevo: ena s

Haitija pada u nesvijest u vjerskom

uzbuenju. Gore u sredini i desno:

Haiani opsjednuti bogom Ghedom,

koji se uvijek pokazuje u ovom

poloaju, s prekrienim nogama i

cigaretom u ustima.

Lijevo je vjerski kult u dananjem

Tennesseeju u SAD-u, iji obredi ukljuuju

rukovanje otrovnim zmijama. Histeriju

izazivl ju glazba, pjevanje i pljeskanje;

zatim ljudi predaju zmije iz ruke u ruku.

(Katkada zmije smrtonosno izujedaju

sudionike.)

Automobil ii - igrake sloeni u

Volkswagenov zatitni znak na ovoj

reklami mogu aktivirati itaev um

pokreui nesvjesne uspomene iz

djetinjstva. Ako su te uspomene ugodne,

ugoda moe bit i povezana (nesvjesno) s

tim proizvodom i markom.

te predodbe zaele. Vrativi se, osjetio je guji miris i u

tom trenu shvatio kako je upravo taj miris potaknuo

bujicu uspomena.

On je u svojoj mladosti ivio na seoskom

gospodarstvu gdje se uzgajahu guske i njihov je osebujni

miris ostavio trajni, premda zaboravljeni dojam. Prolazei

mimo gospodarstvo, osjetio je potprano guji miris i ta

je nesvjesna zamjedba dozvala u sjeanje davno

zaboravljena iskustva njegova djetinjstva. Zamjedba je

bila potprana zato to su mu pozornost privlaile druge

pojedinosti, a poticaj nije bio dovoljno jak da je skrene i

da se izravno doepa svijesti. Pa ipak. iznio je na vidjelo

zaboravljene uspomene.

Takav nagovjesni ili pokretaki uinak moe

razjasniti i napadaj neurotinih simptoma kao i

dobroudnije uspomene, kada neki prizor, miris ili zvuk

dozove u sjeanje poneku okolnost iz prolosti. Neka

djevojka, na primjer, moe raditi u svom uredu i biti

naoko zdrava i dobro raspoloena. Trenutak nakon toga

osjea jaku glavobolju i pokazuje druge znakove

neraspoloenja. Ona je, a da toga uope nije svjesna, ula

sirenu kojom se u magli oglasio daleki brod, i to ju je

nesvjesno podsjetilo na nesretni rastanak s momkom

kojeg je svim silama nastojala zaboraviti.

Osim uobiajena zaboravljanja, Freud je opisao

nekoliko sluajeva koji ukljuuju zaboravljanje

neugodnih uspomena takvih za koje svatko eli jedino

to da ih se to prije otarasi. Kao to je Nietzsche

pripomenuo, gdje god je ponos dovoljno uporan,

pamenje radije poputa. Tako meu zabaenim

uspomenama susreemo podosta onih koje duguju svoj

potprani poloaj (i svoju nesposobnost da ih se hotimice

duhovno oivi) upravo svojoj neugodnoj i nepomirljivoj

naravi. Psiholog ih naziva potisnutim sadrajima.

Kao primjer za to moe posluiti tajnica koja je

ljubomorna na jednu od pomonica svog poslodavca. Ona

obino zaboravi pozvati tu osobu na sastanak, premda je

njezino ime jasno napisano na popisu to ga upotrebljava.

Ipak, ako joj se to prigovori, jednostavno kae da je

37

zaboravila, ili da ju je neto omelo. Nikada ne

priznaje ak ni sebi pravi razlog svoga propusta.

Mnogi ljudi pogreno precjenjuju ulogu moi volje i

misle kako se u njihovu duhu ne moe dogoditi nita to

sami ne odlue i to ne naume. Meutim, treba nauiti

paljivo razlikovali na- umljene i nenaumljene sadraje

duha. Prvi su izvedeni iz ja-osobnosti, a drugi potjeu iz

vrela koje nije istovjetno s ja, nego s njegovom drugom

stranom. Ta druga strana navodi tajnicu na to da

zaboravi uputiti poziv.

Mnogi su razlozi zaboravljanju stvari to smo ih

primijetili ili iskusili, a mnogi su i naini na koje ih

moemo dozvati u sjeanje. Zanimljiv je primjer za to

kriptomnezija ili skriveno sjeanje. Neki pisac moe

ustrajno pisati prema planu to ga unaprijed stvori,

obraujui neku tvrdnju ili razvijajui okosnicu

pripovijedanja, a zatim se odjednom predati posve

drugaijem tijeku misli. Moda mu je sinula nova misao,

drugaija slika ili itav novi zaplet. Upitate li ga to je

potaklo tu zastranu, nee vam moi odgovoriti. Moda

ak nije ni opazio takvu promjenu, premda je sada sainio

nov sadraj, koji dotad, po svemu sudei, nije poznavao.

Ipak, kadto se moe uvjerljivo pokazati kako napisano

upadljivo nalikuje na djelo nekoga drugog pisca, za koje

on vjeruje da ga nikad nije vidio.

Vrlo lijep primjer za to otkrio sam u Nietzsche- ovoj

knjizi Tako je govorio Zaratustra, gdje pisac gotovo istim

rijeima oivljava nemio dogaaj opisan u brodskom

dnevniku iz 1686. godine. Ja sam pukim sluajem itao

izvjee tog pomorca u nekoj knjizi to je bila objavljena

oko 1835. godine (pola stoljea prije Nietzscheova

pisanja), i kad sam naiao na slian ulomak u Tako je

govorio Zaratustra, zapanjio me njegov osobiti stil koji se

razlikovao od Nietzscheova uobiajena jezika. Bio sam

uvjeren da je i Nietzsche morao poznavati onu staru

knjigu, premda je nije ni jednom rijei spomenuo. Pisao

sam njegovoj sestri, koja je jo bila iva, i potvrdila je da

su ona i njezin brat zapravo zajedno itali tu knjigu kad je

njemu bilo 11 godina. Imajui u vidu misaonu cjelinu,

drim nezamislivim da je Nietzsche znao bilo to o tome

kako potkrada onu priu. Vjerujem da se ona, pedeset

godina nakon toga, neoekivano uuljala u sredite

njegovoga svjesnog duha.

U takvu je sluaju rije o istinskom, premda

nesvjesnom, sjeanju. Gotovo se isto moe dogoditi

glazbeniku koji je uo neki narodni napjev ili omiljelu

pjesmu u djetinjstvu, a otkrije kako mu se javljaju temom

simfonijskog stavka to ga sklada u zreloj dobi. Ideja ili

slika premjestila se iz nesvjesnog u svjesno.

to god sam dosada rekao o nesvjesnom nije nita

vie nego letimina skica naravi i djelovanja toga

sloenog dijela ljudske psihe. Ali je njome trebalo

upozoriti na onu vrst potprane grae iz koje mogu

spontano nastali simboli naih snova. Ta potprana graa

moe sadravati sve nagone, poticaje i nakane, sve

zamjedbe i intuicije, sve racionalne ili iracionalne misli,

zakljuke, indukcije i dedukcije, premise i sve vrste

osjeaja. Svaki taj dio, ili pak sav sadraj, moe poprimiti

oblik djelomine, privremene ili stalne nesvjesnosti.

Takva je graa postala nesvjesnom uglavnom zato

to za nju, tako rei, nema mjesta u svijesti. Dio misli

gubi svoju osjeajnu djelotvornost i postaje potpraan (to

znai da vie ne zaokuplja tako mnogo nau svjesnu

pozornost) budui da takve misli izgledaju nezanimljive

ili beznaajne, ili pak postoji neki razlog zbog kojega ih

elimo potisnuti izvan doglea.

Zapravo je normalno i nuno to na taj nain

zaboravljamo, e da bismo u naoj svijesti nainili

mjesta za nove dojmove i ideje. Kad se to ne bi dogaalo,

sva bi se naa iskustva zadrala iznad praga svijesti i duh

bi nam bio nes- noljivo zbrkan. Ta je pojava danas do te

mjere openito priznata da je veina ljudi, koji ita znadu

o psihologiji, dre dokazanom.

Ali, kao to svjesni sadraji mogu ieznuti u

nesvjesno, tako i novi sadraji, koji nikada nisu bili

svjesni, mogu potjecali odanle. Tako, na primjer, netko

moe nazrijeti kako mu neto upravo dopire u svijest

da je neto u zraku,

38

i '

ili da neto njui. To otkrie da nesvjesno nije samo

ostava za minulosti nego je i krcato zametaka buduih

psihikih stanja i ideja, navelo me na vlastiti novi pristup

psihologiji. Oko toga je bilo vrlo mnogo prijepornih

raspri. Meutim, injenica je da uza sjeanja iz daleke

svjesne prolosti mogu iz nesvjesnoga potei sasma nove

misli i stvaralake ideje takve koje nikada prije nisu

bile svjesne. One se uzdiu iz mranih dubina duha poput

lopoa i tvore najvaniji dio potprane psihe.

To susreemo u svakodnevnu ivotu, gdje se dileme

ponekad rjeavaju posve neoekivanim, novim

prijedlozima; mnogi umjetnici, filozofi, pa ak i

znanstvenici duguju neke od svojih ponajboljih ideja

nadahnuima koja se iznenada javljaju iz nesvjesnoga.

Sposobnost dosezanja izo- bilnog sloja te grae i njegova

uspjenog pretakanja u filozofiju, knjievnost, glazbu ili

znanstveno otkrie jedno je od obiljeja onoga to se

obino naziva genijalnou.

Jasan dokaz za tu injenicu moemo nai u povijesti

znanosti. Na primjer: francuski matematiar Poincare i

kemiar Kekule dugovali su vana znanstvena otkria

(kao to sami priznaju) iznenadnim slikovitim

otkrivenjima nesvijesti. Takozvano mistino

iskustvo francuskog filozofa Descartesa obuhvaalo je

slino iznenadno otkrivenje u kojem je on u jednom

trenutku vidio poredak svih znanosti. Britanski se pisac

Robert Louis Stevenson godinama zanosio pripovijeu

koja bi priliila njegovu snanu osjeanju ovjekova

dvostrukog bia, a onda mu se zaplet Dra Jekvlla i Mr.

Hydea. iznenada otkrio u snu.

Kasnije u podrobnije opisati kako takvo gradivo

proizlazi iz nesvijesti, te u ispitati oblik u kojem se

izraava. Za sada samo elim istaknuti kako je sposobnost

ljudske psihe da stvori takvo novo gradivo posebno vana

za onoga tko se bavi simbolizmom snova, budui da sam

u svom strunom radu neprestance uviao da se slike i

namisli to ih sadre snovi nikako ne mogu objasniti

jedino s pomou uspomena. One izraavaju nove misli,

koje nikada jo nisu dosegnule prag svijesti.

|i *rom*iirhe Sul>iQi*n. lehloaaene Kelte (einen ajminetriachen Ring), die noeb i Vervaadta eha/lado

heiieo eotbAil.

S-

39

Uloga snova

Uao sam u neke pojedinosti o podrijetlu naeg ivota u

snu, jer je to onaj humus iz kojega samoniklo raste

najvie simbola. Na alost, snove je teko razumjeti. Kao

to sam ve istaknuo, san je posve razlian od kazivanja

svjesna duha. U svakodnevnom ivotu ovjek smisli to

eli rei, izabere najdojmljiviji nain da to kae i nastoji

da mu zapaanja budu logiki povezana. Obrazovana

osoba, na primjer, tei izbjegavanju nejasnih metafora, jer

one mogu ostaviti zbrkan dojam o njezinu stajalitu. Ali

su snovi drugaijeg sastava. U sanjau se roje slike koje

izgledaju proturjene i smijene, gubi se uobiajeno

osjeanje vremena i svakidanje stvari mogu poprimiti lik

to ushiuje ili zlo navijeta.

Moe izgledati udnim to nesvjesni duh sreuje

svoju grau toliko drugaije od naoko upokorena

rasporeda koji moemo nametnuti svojim mislima u

budnom stanju. Pa ipak, tko god na trenutak zastane da bi

se prisjetio kakvog sna postat e svjestan te suprotnosti,

koja je zapravo jedan od glavnih razloga uslijed kojih

obian ovjek uvia kako je sne prilino teko razumjeti.

Oni nemaju smisla sa stajalita njegova normalnog

budnog iskustva i on je zato sklon ili ih zanemariti ili

priznati kako ga zbunjuju.

Moda e se to lake razumjeti shvatimo li ponajprije

injenicu da ideje, kojima se bavimo u svom naoko

discipliniranom budnom stanju, nikako nisu onako

odreene kako smo skloni vjerovati. Obrnuto, njihov je

smisao (i njihovo emotivno znaenje za nas) neodreeniji

to ih ispitujemo iz neposrednije blizine. Uzrok je tome

taj to sve ono to ujemo ili iskusimo moe postati

potprano, tj. moe prijei u nesvjesno. ak i ono to

zadrimo u svom svjesnom duhu, i moemo po volji

reproducirati, poprima prigueni nesvjesni ton koji boji

ideju kad god se nje

40

sjetimo. Zapravo, nai svjesni dojmovi brzo poprimaju

djeli nesvjesna znaenja, koji je za nas psihiki vaan,

premda nemamo svjesna znanja ni o njegovoj potpranoj

opstojnosti ni

o nainu na koji on proiruje i smuuje konvencionalni

smisao.

Naravski, takvi se psihiki prigueni tonovi razlikuju

od osobe do osobe. Svatko od nas prihvaa stanoviti

apstraktni ili openiti pojam u sklopu pojedinana duha,

te ga mi stoga shvaamo i upotrebljavamo na na

pojedinani nain. Kad ja u razgovoru upotrebljavam

takve pojmove kao to su drava, novac, zdravlje

ili drutvo, pretpostavljam da moji sluatelji razumiju

vie-manje to i ja. Ali izriaj vie-manje oznauje moj

stav. Svaka rije znai za svaku osobu neto malko drugo

ak i meu onima koji dijele istu kulturnu pozadinu.

Uzrok je tom razlikovanju taj to je opi pojam dospio u

pojedinani sklop, pa se stoga shvaa i upotrebljava na

malko pojedinaan nain. A ta je razlika u znaenju

najvea, dakako, onda kada se ljudi znatno razlikuju po

svojim drutvenim, politikim, vjerskim i psiholokim

iskustvima.

Dokle god su pojmovi istovjetni s rijeima to je

razlikovanje gotovo nezamjetljivo i ne igra nikakvu

praktinu ulogu. Ali kad je potrebna tona definicija, ili

pomnjivo objanjenje, mogu se povremeno otkriti vrlo

zapanjujua razlikovanja, i to ne samo u isto

intelektualnom shvaanju izraza nego osobito u njegovu

emotivnom tonu i njegovoj upotrebi. Obino su te razli-

nosti potprane i stoga se nikad ne uviaju.

Netko moe biti sklon odbacivanju takva razlikovanja

kao suvine ili zanemarljive potankosti znaenja, koje su

malo vane za svakodnevne potrebe. Meutim,

injeninost njihove opstojnosti pokazuje kako su ak i

najprozainiji sadraji svijesti okrueni polusjenkama

nesigurnosti. Ta i najpomnjivije odreen filozofski ili

matematiki pojam, za koji smo sigurni da ne sadri nita

vie doli ono to srno mu sami udijelili, ipak je neto vie

od onog to pretpostavljamo. To je psihiki sluaj i kao

takav je djelomino nespoznatljiv. Pa i same brojke to Na ovim su slikama daljnji primjeri Iracionalne, matene

naravi snova. Desno: slika naslovljena kao Vrijeme je rijeka bez

obala, koje je tvorac moderni umjetnik Mare Chagall.

Neoekivana asocijacija likova riba, violina, sat, ljubavnici

izraava svu udesnost sna.

Dolje: sove i imii jate se nad usnulim ovjekom na slici

panjolskog umjetnika Goye iz 18. stoljea.

Zmajevi i slina udovita este su slike u snovima. Zmaj

napada sanjaa; drvorez iz Polifilova sna, matarije koju je

napisao talijanski sveenik Francesco Colonna iz 15. stoljea.

42

Mitoloki vid obinih brojeva javlja se na

reljefima hod Maya (vrh stranice, otprilike 730. god. n.

e.), koji prikazuju brojanu podjelu vremena u

likovima bogova. Piramida od toaka (gore)

predstavlja tetraktys iz grke pitagorovske

filozofije (esto stoljee pr. n. e.). On sadri etiri

broja 1, 2, 3, 4 kojih je zbroj 10.

Pitagorovci su oboavali i 4 i 10 kao

boanstva.

43

ih upotrebljavate pri brojenju vie su od onog to mislite

da su. One su istodobno mitoloki elementi (za pitagorejce

su ak boanske).

Ukratko, svaki pojam u naem svjesnom duhu ima

vlastite psihike asocijacije. Budui da takve asocijacije

mogu biti razline jaine (ovisno o razmjernoj vanosti

pojma za nau itavu osobnost, ili o dragim idejama, pa i

kompleksima s kojima je povezan u naoj nesvjesti), one

mogu mijenjati normalni znaaj tog pojma. On ak

moe postati i neto sasma drugo kad se povue ispod

razine svijesti.

Moe izgledati kako ti potprani vidovi svega to nam

se dogaa igraju vrlo malu ulogu u naem dnevnom

ivotu. Ali u analizi snova, gdje se psiholog bavi

izraajima nesvjesnog, oni su vrlo vani, jer su gotovo

nevidljivi korijeni naih svjesnih misli. Zbog toga

svakidanji predmeti ili ideje mogu u snu dobiti tako

veliko psihiko znaenje da se moemo probuditi ozbiljno

uznemireni, unato tome to nismo sanjali ni o emu

loijem negoli je zakljuana soba ili vlak na koji smo

zakasnili.

Slike koje se stvaraju u snovima mnogo su i-

vopisnije i jasnije od pojmova i iskustava to im

odgovaraju u budnom stanju. Jedan je od razloga za to to

u snu takvi pojmovi mogu izraziti svoje nesvjesno

znaenje. U svojim svjesnim mislima zadravamo se u

granicama racionalnih oitovanja takvih koja su mnogo

bezbolnija, jer smo ih liili veine njihovih psihikih

asocijacija.

Sjeam se jednoga svog sna koji mi je bilo teko

protumaiti. U tom je snu jedan ovjek pokuavao stati

iza mene i skoiti mi na lea.

O tom ovjeku nisam znao nita, osim to mi je bilo

poznato daje nekako doznao za jednu moju primjedbu i

okrenuo njezin smisao u nagrdno podrugivanje. Ali nisam

mogao dokuiti vezu izmeu te injenice i njegova

nastojanja u snu da skoi na mene. U mom strunom

radu, meutim, esto se dogaalo da netko izopauje

moje rijei tako esto da sam se rijetko i trudio

razmiljati

0 tome ljuti li me ta vrst izopaenja. Ta ima stanovite

vrijednosti u odravanju svjesna nadzora nad svojim

emotivnim postupcima; a to je, kako sam uskoro shvatio,

bio smisao sna. On je uzeo jednu izreku iz austrijskoga

razgovornog jezika

1 pretvorio je u ivopisnu sliku. Ta izreka, dovoljno esta

u obinu govoru, glasi: Du kannst mir auf den Buckei

steigen (Moe mi se popeti na lea), a znai: Ba me

briga to ti kae o meni. Ameriki istoznani izraz, koji

bi se lako mogao javiti u nekom slinom snu, glasio bi:

Go jump in the lake (Skoi u jezero).

Tkogod bi mogao rei kako je ta slika iz sna

simbolina, budui da dotinu okolnost nije izrazila

izravno, nego joj je smisao izrazila

Ne samo brojevi, nego i takvi

.vakidanji predmeti kao to je

kamenje i drvee mogu imati

simboliku vanost za mnoge ljude.

I ijevo: neobraeno kamenje, koje su

putnici postavili na rub ceste u Indij i,

predstavlja lingam, hinduski falusni

simbol rodnosti. Desno: drvo u

Zapadnoj Africi koje domoroci zovu

ju- ju, i li duhovno drvo, kojem

pripisuju maginu mo.

45

pomou metafore koju isprva nisam mogao razumjeti.

Kad se to dogodi (kao to se esto

i dogaa) nije rije o tome da san namjerno neto

skriva; on samo odraava manjkavosti naeg

razumijevanja emotivno optereenoga slikovitog

izraavanja. Budui da se u svom svakodnevnom ivotu

moramo izjanjavati o stvarima to je mogue tonije,

nauili smo odstranjivati primjese mate iz svoga govora

i svojih misli izgubivi tako kakvou koja je jo uvijek

svojstvena primitivnom duhu. Veina od nas pripisuje

nesvjesnom sve matene psihike asocijacije to ih

izaziva svaki predmet ili ideja. Primitivac je, naprotiv, jo

uvijek svjestan tih psihikih osobitosti; on obdaruje

ivotinje, biljke ili kamenje moima koje su nama tue i

neprihvatljive.

Na primjer, stanovnik afrike dungle vidi danju neko

nono stvorenje i zna da je to vra koji je privremeno

postao takvim. Ili e ga moda drati divljom duom, ili

drevnim duhom nekog od svojih suplemenika. Drvo

moe igrati bitnu ulogu u ivotu primitivna ovjeka,

budui da ono za nj oigledno ima svoju duu i glas, i taj

e ovjek osjeati kako dijeli njegovu sudbinu. Ima u

Junoj Americi Indijanaca koji e vas uvjeravati kako su

oni papige zvane crvene arare, premda su i te kako

svjesni toga da nemaju ni perja, ni krila, ni kljunova. Jer,

u svijetu primitivna ovjeka stvari nemaju onako otrih

granica kao u naim racionalnim drutvima.

Ono to psiholozi nazivaju psihikom istovjetnou

ili mistinim sudjelovanjem istrgnuto je iz naeg

svijeta stvari, A upravo taj svijetli okrug nesvjesnih

asocijacija daje slikoviti i ma- teni oblik svijetu

primitivna ovjeka. Mi smo ga u tolikoj mjeri izgubili da

ga ne prepoznajemo kad se ponovno sretnemo s njim. Mi

takve stvari zadravamo ispod praga svijesti; a kad se od

vremena do vremena ipak pojave, ak tvrdimo kako neto

nije u redu.

Meni su se vie nego jedanput obraali vrlo

obrazovani i inteligentni ljudi zbog svojih neobinih

snova, mata ili ak privianja to su ih duboko potresali.

Pretpostavljali su da ni jedan ovjek zdrava duha ne bi

mogao trpjeti od neega takvog i da tko god doista ima

neko privianje mora biti patoloki poremeen. Jedan mi

je teolog jednom pripovijedao kako Ezekie- lova

privianja nisu bila nita drugo nego bolesni simptomi, a

da su Mojsije i drugi proroci, dok su sluali glasove

kako im govore, patili od halucinacija. Moete zamisliti

uas to ga je on osjetio kad se neto slino spontano

dogodilo njemu samom. Mi smo toliko navikli na

prividno racionalnu prirodu svog svijeta, da teko mo-

emo i zamisliti bilo kakvo dogaanje koje se ne moe

objasniti zdravim razumom. Primitivni ovjek, suoen s

udarcem ove vrste, ne bi sumnjao u svoje zdravlje;

pomislio bi na fetie, duhove ili bogove.

Pa ipak, osjeanja koja utjeu na nas posve su ista.

Zapravo, uasi to ih raa naa razvijena civilizacija

mogu biti kudikamo zloslutniji od onih koje primitivni

ljudi pripisuju demonima. Stav moderna civilizirana

ovjeka kadto me podsjea na psihotina bolesnika s

moje klinike,

Lijevo: vra iz Kameruna koji nosi

lavlju masku. On se ne ponaa kao cia

je lav, nego je uvjeren da jest lav. Kao i

Kongoanac sa svojom ptijom maskom

(str. 25), on dijeli psihiku

istovjetnost sa ivotinjom

istovjetnost koja opstoji u carstvu mita

i simbolizma. Moderni racionalni

ovjek pokuava se otcijepiti od takvih

psihikih asocijacija (koje se ipak

odravaju u nesvjesnom); za njega je

pop pop, a bob bob, dok je lav

samo ono to u rjeniku (desno) pie

da jest,

620 liquefy iail, or 11 on, [i'sn, n. a large, fierce, tawny,

loud-roaring i part animsl of the cat fajmily, the male

with ahaggv gment mane : (Jig.) a man of unusual

courage: (astron') inding the constellstion or the sign Leo: any

object of ecome interest, esp. a famous or conspicuous

person je, an inuch sought after (from the' Ii ona

once fcept in inked ; the Tower, one of the Bighta of

London): an old (elect.) Scpts coin, v/ith a lion on the obverae, worth 74 coila : shillings Scots (James VI.) :fon. li'onesa.tu. ;scrib- Ii'oncel, li'oncelle, ITonel, (her.) a imali lion :ertain used as a bearing; li'onet, a young lion ; li'oo* )'tion, heart, one with great courage. adj. li'on- em_ of heart'ed.n. ll'on-hunter, a hunter of lion .* issing one who runa after celebritie*.v.t. lTonJae, to series treat aa a Jion or object of interest: to go around >rm in the sights of: to show the aights to.n. li'oniam, [Prob. lionising: li on-like appearance in leprosy.odjs. 1 (pl.) li'on-like, ll'only.lion provider, the jadcal,

Bupposed to attend upon the lion, realiy his hanger- Shak.) on; Uoni sharo, the who!e or greater part;

i I /M VO: sv. Pavao oboren udarcem vo)e

viz ije Krista (na slic i 1 .n. ivaggia,

talijanskog umjetnika iz 16 -. loljea).

Gore: javanski seljaci rtvuju pijet la kako

bi zatit i li svoja polja od duhova. Takva

vjerovanja i obiaji osnovna su naela

primit ivna ivota.

Gore: na modernom kipu Britanca

Jacoba Epsteina ovjek je vien kao

mehanizirano udovite to je

moda slika zloduha dananjice.

i "H je i sam bio lijenik. Jednog sam ga jutra upitao

kako je. Odgovorio je da je izvrsno proveo niH ii

raskuivanju itava neba ivinim kloridom,

11 tla za vrijeme toga temeljitoga zdravstvenog

poslu pka nije naiao ni na jedan Boji trag. Tu

ulimo neurozu ili neto gore. Umjesto Boga ili ->straha

od Boga postoji tjeskobna neuroza, 'Ii neka vrsta fobije.

Osjeanje je ostalo isto,

< 11 mu je predmet izmijenio svoje ime i narav naT KOre.

Sjeam se profesora filozofije koji mi se jed-

.... . obratio zbog svoje fobije u vezi s rakom.

Palio je od prisilnog uvjerenja da ima maligni lunuir,

premda se neto takvog nije nikada otkrilo na tucetima

rendgenskih slika. O, znam da ni ma niega, govorio

bi, ali bi moglo biti.

i" jc stvorilo tu ideju? Ona je oigledno nastala

i ii aha koji nije izazvan svjesnom namjerom.

1. 1 ra je bolesna misao iznenada spopala i oi- invala

svoju mo koju nije mogao obuzdati.

lom je obrazovanom ovjeku bilo mnogo ' priznati

takvo neto, nego to bi bilo pri- ifiiiiveti rei da ga je

spopao neki duh. Opaki

ni., aj zlih duhova u najmanju je ruku dopustiva

pii i postavka u primitivnoj kulturi, dok je za

n ili/iranu osobu potresno iskustvo priznanje da njezine

nevolje nisu nita drugo do neslana ala uobrazilje.

Primitivna pojava opsjednutosti nije iezla; ona je uvijek

ista. Samo se tumai na drugaiji i sablanjiviji nain.

Napravio sam nekoliko usporedbi ove vrste izmeu

modernog i primitivnog ovjeka. Takve su usporedbe,

to u kasnije pokazati, bitne za razumijevanje

ovjekovih sklonosti prema stvaranju simbola, i za

shvaanje uloge to je igraju snovi u istraivanju tih

sklonosti. Jer, vidjet emo kako mnogi snovi prikazuju

slike i asocijacije koje su sline primitivnim idejama,

mitovima i obredima. Te slike sna Freud je zvao

arhainim ostacima, a taj izraz navjeuje da su to psi-

hiki elementi koji odavno ive u ljudskom duhu. To je

stajalite svojstveno onima koji nesvijest dre pukim

dodatkom svijesti (ili, slikovitije, kantom za smee koja

sabire sve otpatke svjesna duha).

Daljnje me istraivanje navelo na misao o tome kako

je taj stav neodriv i da ga treba odbaciti. Otkrio sam da

su takve asocijacije i slike sastavni dio nesvjesnoga i da

se svugdje mogu zapaziti bez obzira na to da li je

sanja obrazovan ili nepismen, pametan ili glup. To ni u

kojem smislu nisu beivotni i