Judith Krantz - Mistralova Kći

8/17/2019 Judith Krantz - Mistralova Kći

http://slidepdf.com/reader/full/judith-krantz-mistralova-kci 1/467



Judith Krantz

MISTRALOVA KĆI

Naslov izvornika

Judith Krantz

MISTRAL'S DAUGHTER

Za Ginette Spanier

koja mi je otvorila vrata Pariza.

S mnogo ljubavi, u sjećanje na mnoge godine prijateljstva.

Za Stevea, s mnogo ljubavi.

Bez njega ova knjiga nikada ne bi bila napisana.



1.Fauve je projurila kroz predvorje u crvenoj kišnoj kabanici sa znakom

STOP koja je lepršala oko nje, i uspjela se ugurati kroz vrata dizala trenutak prije nego što su se zatvorila. Dašćući je pokušala smotati velik, prugast

kišobran kako s njega ne bi kapalo po drugim ljudima koji su bili stiješnjeni uznju, ali u gužvi nije mogla ruke ni pomaknuti.Da je došla ranije ujutro, Fauve bi bila gotovo sama u dizalu, ali tog

kišnog rujanskog jutra 1975. godine na Manhattanu nije bilo ni jednog jedinogslobodnog taksija, pa je morala beskonačno dugo čekati na autobus u AvenijiMadison, i pretrčati ostatak puta Pedeset petom ulicom. Osjećajući se prokisloi nelagodno, okretala je glavu da pregleda gomilu koja ju je okruživala. Hoćeli netko od njih izići prije desetog kata? Nema izgleda, zaključila je. Uškripavom, starom dizalu poslovne zgrade Camegie Hali vladali su gotovo

opipljiva napetost i strah. Osim poslužitelja u malom su se pretrpanom prostoru nalazile samo djevojke obuzete tiho, divlje, uplašeno svojim mislima.Svaka od njih odrasla je znajući da je, bez sumnje, najljepša djevojka u svojojsrednjoj školi, svojem gradu i državi.

Vožnja dizalom bio je posljednji korak prema cilju o kojem su godinamagrozničavo sanjarile. Čekala ih je audicija u Agenciji Lunel, najpoznatijojmanekenskoj agenciji na svijetu, najuglednijoj i najmoćnijoj. Fauve je osjetilakako je gotovo nepodnošljivo pritišću pulsirajuća, drhtava napetost i nervoznoiščekivanje oko nje, pa je sklopila oči poželjevši da vožnja već jednom završi.

— Casey me pitala jesam lite vidio — rekao je Fauve poslužitelj takoglasno da su ga svi mogli čuti. — Čeka te gore.

— Hvala, Harry. — Fauve je uvukla ramena i potonulau ovratnik ogrtača, poželjevši da može postati nevidljivom, iistog je trenutka osjetila kako sedvadesetak pari očiju okreće prema njoj u naletu neprijateljstva. Sa svih sustrana otvorenosuparnički ocjenjivale njezin profil; njezine su gasuputniceodmjeravale pogledom od čela do brade, i nisu mu mogle naćizamjerku. Zatim su procjenjivale njezinu visinu i zaključivale, s jadom koji sedobro osjećao, da je visoka kao i one, pa čak i viša od svih njih. Čak ni u dnu

dizala nije bilo djevojke kojoj bi pogled bio tako zaklonjen da nije moglavidjeti buktinju Fauvine bujne kose, tako neobične crvene boje da je mogla bitisamo prirodna.

Vladala je savršena tišina dok su odmjeravale Fauve. — Vi ste manekenka, zar ne? — upitala je djevojka s njezine desne strane,

a u glasu su joj se jasno osjećale optužba iočajnička zavist.



— Ne, samo radim ovdje. — Fauve je gotovo mogla čuti kako je dizalom prošao val olakšanja. Uspravila se, ponovo nevidljiva i blaženo nezanimljiva.Čim su se vrata dizala otvorila na desetom katu izjurila je u hodnik i utrčalakroz vrataAgencije Lunel ne okrenuvši se.

Točno je znala što će učiniti djevojke iza nje. Svaka od njih zauzet će svojemjesto u redu koji se počeo stvarati prije pola sata, redu za otvorenu audicijukoja se održavala triput sedmično u agenciji koju je prije više od četrdesetgodina osnovala Maggy Lunel, baka Fauve Lunel. Od djevojaka kojih segodišnje javljalo na tisuće, izabirano je samo tridesetak.

Dok je Fauve užurbano hodala prema svojem uredu, pomislila je kako bimožda jedna od onih djevojaka u dizalu i mogla imati slabih izgleda da uspije.Možda je neka od njih imala osobinu koju su u agenciji svi nazivali»gromom«. Kako to da ne znaju, pitala se dok je otvarala vrata svojeg ureda na

kojima je pisalo »Direktor ženskog odsjeka«, da za to nikada nije biladovoljna samo ljepota?Fauvina pomoćnica Casey d'Augustino iznenađeno ju je pogledala sjedeći

sklupčana na stolici i listajući ogledni primjerak Voguea. Sićušna, kovrčavekose, Casey je sa svojih dvadeset pet bila nekoliko godina starija od Fauve.

— Izgledaš kao da ti je policija za petama — zahihotala je zbog izrazaFauvina lica.

— Upravo sam kidnula od furija... Zaglavila sam u liftu s hrpom mladih inadobudnih.

— Tako ti i treba kad kasniš. — A koliko često ja to kasnim? — upitala je Fauve pomalo ratoborno,

svukla kabanicu i s uzdahom olakšanja sespustila na stolicu. Svukla je mokrečizme i podigla na stolnoge u hulahupkama jarke žutozelene boje. Uvijek seoblačilatako da prkosi lošem vremenu, a danas je na sebi imala narančastudolčevitku i hlače od tvida grimizne boje.

— Rijetko — priznala je Casey — ali i ne moraš se ispričavati; stigla sina vrijeme za najveću uzbunu tjedna.

— Uzbunu? — pogledala je Fauve kroz staklena vratasvoje kancelarije i

upitno podigla riđe obrve. Kamo god pogledala, činilo se da se posao odvijaredovno. Na desetkeslužbenica razgovaralo je na mnoštvo telefona. Sve dok sutelefoni ispravno radili, u Ager čiji Lunel nije moglo biti praveuzbune.

— Problemi s Jane — rekla je Casey, obeshrabrujuće ozbiljna. — Opet! — tresnula je Fauve žestoko olovkom po notesu po kojem je bila

počela črčkati, kao sudac drvenim čekićem kad izriče smrtnu presudu. — I to



nakon što sam je prošli tjedan upozorila. Opet problemi? — Jučer je bila predbilježena za Bazaar, snimao je Arthur Brown. Njegov

stilist Bunny nazvao je jutros rano, morada je sav pocrvenio i poplavio od bijesa...

— Takvu boju možeš imati i od modrica, znaš? — brzoju je prekinulaFauve, kojoj se nije žurilo da dan koji je ionako loše počeo do kraja pokvarislušajući najnovije vijesti o Jane, vrhunskoj manekenki Agencije Lunel,djevojci koju su uposlu zvali samo njezinim pravim imenom i kojoj nijekaodrugima bilo potrebno maštovito ime jer je bila najbolja plavooka plavušana svijetu, pogubne ljepote koja nije trpjela pitanja, primjedbe ni prigovore.

Nije se moglo poreći da joj jeta savršenost urođena. Od svih manekenki kojee Fauve poznavala jedino je ona bila potpuno zadovoljna svojim izgledom,

nesnosna Jane, koja je znala da je savršena.

— Bio je plav od bijesa — nastavila je Casev. — Jane jejučer na snimanjezakasnila dva sata, što je Bunny bio i predvidio, jer ona uvijek kasni. To nije bio problem. Kosa joj je bila prljava. Ni to nije bio problem, jer joj je stilistoprao kosu.Onda je nasmrt izvrijeđala šminkera, ali on joj je oprostio jerjenavikao na uvrede. Zatim se osjećala preslabom da radi jer

nije bila ručala, pa su je nahranili. Morali su triput slati čovjeka porazličite vrste jogurta, da joj ugode. Zatim je pola sata razgovarala telefonomsa svojim privatnim astrologom. Sve to je manjeviše bilo normalno. Buddy je

pobjesnio zato jer ni nakon cijelog dana što su u Bazaaru skakutali oko Jane

nisu uspjeli napraviti taj snimak. Nije im dala da joj skrate kosu. Fauve jeskočila na noge, s nevjericom na lijepom, živahnom licu, velikih sivih očijurazrogačenih od zgranutosti.

— Jane je znala da im snimak treba za članak o kozmetici. Znala je da jojkosu moraju skratiti za pet centimetara, utome i jest cijela stvar. Dovraga!Slijedeće sezone nosit će sekosa kraća samo za pet centimetara, pa to sam snjom dogovorila prošlog mjeseca, kad je prihvatila angažman.

— Ali, naša se Jane predomislila, vidiš. Njezin astrologjoj je rekao da sene upušta ni u kakve promjene dok Sunce neuđe u Neptunovu fazu.

— To je prevršilo svaku mjeru! Moramo otpustiti Jane.Danas ću zaključitiugovor s njom.

— Joj, Fauve... — zastenjala je Casey, pomišljajući naJaneine angažmanekojih je imala za tri puna mjeseca unaprijed.

— Ne. Jane nas je previše osramotila. Kako da očekujemod drugihdjevojaka da se pristojno ponašaju i mnogo rade,ako njoj predem preko



ovoga? — Ako ie otpustiš, već će sutra raditi za Forda ili Wilhelminu. Ljudi će na

sve pristati da je dobiju. Jane je samo jedna— ozbiljno je upozorila Casey. — Nije tako, Casey. Uvijek se nade druga Jane, prije ilikasnije — tiho je

rekla Fauve. — Ali samo je jedna AgencijaLunel. — Imaš pravo. Shvaćam. Ipak, zar nećeš najprije razgovarati s Maggy? — upitala je Casey.

— Maggy! — zapanjeno je rekla Fauve. — Ona danas nebi trebala biti na poslu; petak je. — Kad je njezina baka odlazila na uobičajene dugačkevikende, Fauve je vodila sve poslove.

— Rekla mi je da će na selo moći tek sutra, jer prejako pljušti. Šefica je usvojoj kancelariji — obavijestila ju je Casey.

— Naravno da ću joj reći za Jane — zamišljeno je reklaFauve. — Ima li

oš problema? — Samo jedan, ali ti tu ništa ne možeš. Pete upravo radina tome — rekla jeCasey, misleći na čovjeka koji im je održavao telefone i koji je svaki tjedan

polovinu vremena provodio razmršavajući njihovih stotinjak vanjskih, inekoliko desetaka internih linija. — Jednoj našoj službenici pokvario setelefon. Prima pozive nekog neuropsihijatra, a on prima naše. Ona svakomesamo govori da se dobro isplače, istušira se hladnom vodom, popije dvaaspirina. . . i pomoli.

— To nikome ne može škoditi — rekla je Fauve otvarajući vrata i otputivši

se prema velikoj kancelariji na uglu hodnika, iz koje je Maggy Lunelkraljevala svijetom mode i manekenki.

Neke velike ljepotice stare ljupko, druge se neumorno drže jednograzdoblja u svojem životu i pokušavaju ne izaći iz njega, ipak polako venućisvake godine, a neke ljepotu izgube odjednom, tako da ih se ljudi koji ih viđajuedva još mogu prisjetiti. Maggy Lunel starila je ne stareći. S udaljenosti od

šest metara još je uvijek izgledala kao sedamnaestogodišnjakinja koja je nekad bila najljepši model na cijelom Montparnasseu. S udaljenosti od tri metra bilo

e očito da je ona najprofinjenija žena u New Yorku, čije je vitko tijelo bilo

nošeno elanom koji su generacije žena pokušavale oponašati. Ni izbliza se nijemoglo vidjeti daje u šezdesetim godinama, jer je njezin šarm bio odviše snažanda bi ostavio mjesta takvim zlonamjernim procjenama.

— Magali! Kakva šteta što niste mogli na selo... Je li seDarcy jakoražalostio? — požurila je Fauve da poljubi baku,oslovljavajući je njezinim

pravim imenom, što nije bilo dopušteno nikom drugom.



— Malo je negodovao, ali onda je nazvao Herba Mayesai dogovorili su seda zajedno ručaju u 21, što ga je smjesta razveselilo — odgovorila je Maggy,zagrlivši je. — Sinoć su naradiju rekli da su električni vodovi prekinuti, panisam htjelaići... Nekako gubim dobro raspoloženje kad moram uokolo hodati

sa svijećom i peći hrenovke u kaminu. — A ja sam mislila da si ti romantičnija. Jedna iluzijamanje. Strašno mi jedrago da si ovdje. Odlučila sam otpustitiJane... — Fauve je gledala Maggyujedno upitnim i odlučnim pogledom.

— Pitala sam se kad ćeš to odlučiti. Loulou i ja smo seprije tri mjesecakladile oko toga.

Fauve je ostala otvorenih usta od iznenađenja. Loulou, glavna službenicaza predbilježbe angažmana i Maggyna stara prijateljica, uvijek je ravnodušno

prelazila preko Janeinog nepredvidivog ponašanja.

— Tko je dobio okladu? — bez daha je upitala. — Loulou, naravno. Već pet godina nisam dobila nijednu okladu s Loulou.Ipak... jednom možda... — nasmiješilase Maggy i slegnula ramenima. Fauve,mislila je, posebno lijepo izgleda tog tmurnog jutra, u svojoj divljojkombinaciji odjeće i u zelenim čarapama. Zadivila bi svakoga od Les Fauves*,članova slikarske škole po kojoj je dobila ime. Zapravobi zadivila svakogmuškarca, mislila je Maggy, iako baš ne bibilo dobro da joj to i kaže. Nije bilatašta, iako je to moglo zvučati kao mišljenje svake bake o vlastitoj unuci.Desetljećima je Maggyno najstručnije izvježbano oko na svijetu otkrivalo

ljepotice, i bila je duboko zahvalna što Fauve nije odlučilabiti manekenka.Mogla je biti bolja od svih njih, na neki svojnačin mogla je čak nadmašiti iJane, ali Maggy nikada za njunije poželjela takvu karijeru.

— Koliko je sati? — odjednom je upitala Fauve. — Zaboravila sam satkod kuće, tako je to kad se na brzinu oblačiš,a ne bih željela propustitiAngelinu novu reklamu za meki sir.

— Skoro će pola jedanaest. — Odlično. Sad će početi. Da upalim tvoj televizor? —pokazala je Fauve

prema televizoru kojeg je Maggy imala uuredu kako bi na njemu gledala

različite reklame koje su snimale njezine djevojke. — Ili si zauzeta? Mogugledati na svojem televizoru, ako imaš posla.

— Ne, ostani ovdje, dušo. Željela bih je vidjeti, a i nemam danas previše posla. Čujem da Angel već razgovara smenedžerima... Uspjela je, kako si imislila.

Fauve je uključila televizor i sjela na stolicu ispred Maggyna pisaćeg



stola. Obje su žene gledale u ekran, promatrajući Angel koja je za tridesetzadivljujućih sekundi uspjela čak i njih uvjeriti kako je sir od skute pravigurmanski užitak.

Kad je reklama završila rukovale su se čestitajući jedna drugoj, smijući se

zajedno obijesnim, uzbudujućim smijehom slobode i nesputanosti društvenim prisilama, smijehom koji je svakog tko bi ga čuo tjerao da stane i posluša, daga žarko zaželi ponovo čuti.

— Imala si pravo što si Angel premjestila u Glavni odsjek — rekla jeMaggy. — Ova bi se reklama trebala vječnoprikazivati.

— Već je vidim kako pokušava odlučiti da li da od honorara kupi kuću ilikrdo stoke. Vjerojatno će se odlučiti za jaguara.

Upravo kad je Fauve posegnula da isključi televizor, na ekranu se pojavionatpis »Hitne vijesti«, pa je pričekala da vidi što se dogodilo. Pojavila se

spikerica i brzo rekla:Danas je od upale pluća u svojoj kući na jugu Francuske umro JulienMistral, smatran najvećim živućim francuskim slikarom. Imao je sedamdeset

pet godina. Njegova kćer, gospođa Nadine Dalmas, bila je uz njega kad jeumro. O pojedinostima možete čuti u podnevnim vijestima.

Ni Fauve ni Maggy nisu se pomaknule. Od tog su udarca ostale nepomičnena stolicama, i odsjedile još jednu reklamu. Odjednom je Maggy skočila iisključila televizor, ali Fauve je još uvijek nepomično sjedila, ugaslih očiju.Maggy joj je prišla, sagnula se, zagrlila je i privukla nepomičnu glavu na svoje

grudi. — Bože dragi, bože dragi, ovako to čuti — promrmljalaje, ljuljajući Fauve

u naručju. — Ništa ne osjećam. Baš ništa. A trebala bih nešto osjećati, zar ne? —

upitala je Fauve tako tiho da je Maggy gotovonije ni čula. — To je zbog šoka.. . Ni ja ništa ne osjećam, ali kasnijehoću. — Na

trenutak su obje ušutjele, grleći se, slušajući nesvjesno jauk sirene iz prometnegužve u Pedeset petoj ulici.Julien Mistral je umro i vrijeme se zaustavilo zadvije žene koje su ga voljele.

Na Maggynom pisaćem stolu stajala je uramljena fotografija. Kao da im jue taj udarac približio, obje su se zatekle kako gledaju prema toj fotografiji

Teddv, najveće manekenke svih vremena, djevojci koja je bila Maggyna kćer,ljubavnica Juliena Mistrala i Fauvina majka.

Napokon je Maggy ustala i pustila Fauve, a njezin joj je francuski smisaoza praktično govorio što mora uslijediti.



— Fauve, sprovod. . . morat ćeš ići. Dođi, otpratit ću tekući. Pomoći ću tida spakiraš stvari. Casey ti može kupiti avionsku kartu.

Fauve se pomaknula prvi put nakon vijesti. Prišla je jednom od prozora izagledala se u kišu. Odgovorila je ne gledajući Maggy.

— Ne. — Kako to misliš, »ne«? Ne razumijem. — Ne, Magali, ne mogu ići. — Fauve, u šoku si. Otac ti je umro. Znam da nisi s njimrazgovarala više

od šest godina, ali svakako moraš otići nanjegov sprovod. — Ne, Magali, ne. Neću. Ne idem. Ne mogu. 2.

Pariz je slavio, zaljubljen u sebe. Bio je ponedjeljak u svibnju 1925.godine i susjedi su se posvuda slagali da još nikad, koliko se sjećaju, divljikestenovi nisu imali tako mnogo žućkastobijelih cvjetnih grozdova. Ali, oni suzamjećivali samo mimohod plavetnih dana i zvjezdanih noći, a i to samo kadnisu bili zauzeti ogovaranjem, jer nikad prije, čak ni u povijesti tog glavnoggrada svih glavnih gradova, nije previranje svjetova umjetnosti, mode idruštvenog života urodilo tako reskim, opojnim vinom.

Toga svibanjskog jutra Coco Chanel je u svojoj radnoj sobi bila zauzeta

kreiranjem prvog malog crnog kostima; toga je jutra Colette upravo dovršavalasablažnjivi rukopis La Fin de Cheri. Mladi Hemingway i poluslijepi JamesJoyce te su zore bili zajedno vani i pili, a prethodne se večeri u Casino dePariš počela davati revija s Mistinguette, u kojoj je ona sigurno, poput velikog

borca s bikovima koji sa sigurnošću očekuje pljesak gledališta, dokazala danitko kao ona ne zna sići stepenicama. Braća Cartier kupila su najizuzetnijuogrlicu na svijetu, trostruku nisku ružičastih bisera sakupljanu cijela dvastoljeća — i mnogi su se pitali kome će je prodati.

Maggy Lunel nisu ni na kraj pameti bile biserne ogrlice dok je stajala na

raskršću u Montparnasseu, zvanom Carrefour Vavin. Pohlepno je jela već drugidoručak, šačicu vrućih pečenih krumpira koje je upravo bila kupila za četiricentimea od uličnog prodavača. Bila je u Parizu manje od dvadeset četiri sata,i sa svojih sedamnaest godina otkrila je kako se bježeći od kuće u Toursu itražeći sreću može vraški ogladnjeti.

Prolaznici u ulici de la Grande Chaumiere okretali su se da bi je još



ednom, pa često i još jednom pogledali kako stoji kao ukopana, kao da je pločnik samo njezin, visoka, vitkih 'udova, puna samopouzdanja i očito potpuno nesvjesna kontrasta između svojeg lica i odjeće. Na sebi je imalaodjeću dječačke, atletske linije prema posljednjoj modi, urednu plisiranu

suknju od mornarskoplavog serža koja joj je pokrivala koljena i bijelu bluzuod krepa, stegnutu pojasom ispod struka.Ali, u to vrijeme kad nijedna žena, bila bogata ili siromašna, nije na ulicu

izlazila bez,šešira, ona je bila gologlava, a lice joj nije bilo otegnuto nisrcoliko našminkano, debelo napudrano, dobro narumenjeno poput obrazasadrene lutke Kevvpie, koja je bila toliko popularna da su žene posvudauspijevale izgledati poput nje. Imala je snažnu, smjelu ljepotu vremena kojetek dolazi, razdoblja koje će doći tek četvrt stoljeća kasnije. Svijetla joj jekoža prilijegala preko blagih lukova jagodica, a njezina je glava na dugačkome

vratu bila ponosno istaknuta poput zastave.U vrijeme kad su sve žene šišale kosu, njezina je kosa bila dugačka, ravnai sjajna, tamnonarančaste boje džema od marelica, a guste obrve iznad gotovo

predaleko razmaknutih očiju bile su samo za nekoliko nijansi tamnije, i nisu bile počupane u skladu s modom. Oči su joj bile iskrene, sjajne i širomotvorene, svježih i svijetlih bjeloočnica, žutozelenih šarenica boje Pernoda

prije nego što se razrijedi vodom. Maggvne su usne bile tako pune i lijepooblikovane da su bile najupadljiviji dio njezina lica, naglašen i uočljiv poput

prometnog znaka.

Dok je Maggy Lunel sa žaljenjem žvakala posljednje krumpiriće, izgledalae poput velike, zlaćane mačke stoje išetala na povjetarac. Ništa u njezinom

samouvjerenom držanju nije prolaznicima otkrivalo njezinu dob, ali put joj je bila nježna i meka kao u posve mala djeteta, na lijepom, ravnom nosu posutasvijetlim pjegama.

Maggy je obrisala ruke rupčićem i ogledala se po raskršću Carrefour Vavin. Stajala je na korak od bulvara Raspail. S druge strane širokog raskršća

počinjala je ulica Delambre. S mjesta na pločniku na kojem je stajala činilo seda sve druge ulice vode nizbrdo. Imala je osjećaj da stoji na vrhu blagog

brežuljka u središtu velikog, otvorenog prostora, a to raskršće kao da je biloglavna ulica velikog grada, dostatna sama sebi. Kamo god pogledala, pružaose širok pogled na vedro, vjetrovito proljetno, nebo, proparano vrhovimakestenovih krošnji. Ali, na vidiku nije bilo ničeg mirnog. I sam zrak iskrio jeenergijom; čak su i golubovi izgledali zaposleno.

Maggy se činilo da prolaznici gotovo trče kako bi stigli na svoja



tajanstvena odredišta.O, mislila je, kako bi samo rado stegnula Pariz zubima, žvakala ga i

žvakala sve dok ne bi potpuno posjedovala taj grad, tu neotvorenu škrinju s blagom punu željenih predmeta. Premještala se s noge na nogu nestrpljiva da

počne, tapkala ulaštenom salonskom cipelom Louis s visokom potpeticom iremenom preko rista što se sa strane zakopčavao dugmetom, okretala glavu i pokušavala kroz prozor vidjeti unutrašnjost svakog taksija koji je prolazio,tako zaokupljena znatiželjom i nestrpljivošću da nije ni zamijetila kako je isama privukla pažnju rastuće grupice ljudi koja se oko nje okupljala. Bili suoni neobična družina: mlade žene u jeftinoj odjeći jarkih boja, starice u

pregačama i papučama, djedovi što su pušili i mala djeca što su držala majkuza ruku, dječaci i djevojčice koji su, sasvim sigurno, morali biti u školi, svi suoni čekali s izrazom ravnodušnog strpljenja, prema kojem je Maggy izgledala

poput nervozne ždrebice pred trku.Malo pomalo stvorili su oko nje nepravilan krug, a njihov je međusobnirazgovor zamro dok su gledali u neznanku i gurkali jedan drugog laktom.

— Čekaš nekoga? — upitala je žena od kojih trideset petgodina, s velikimgrudima.

Maggy se iznenađeno obazrela, pogledala ljude što su je okruživali inasmiješila se.

— Nadam se, gospođo. Na pravom sam mjestu, zar ne? — Ovisi.

— Je li ovo tržnica za modele? Zar ne trebam ovdje čekati da počnemraditi kao slikarski model?

— Tu je to — rekao je dvanaestogodišnji dječak, zureći unju sa živimzanimanjem. — Ja sam od tog zanata. Nisam čakni rođen kad su me prvi putslikali — hvalio se. — Ali moja jemama zato bila u posljednjem mjesecu.

— Šuti, budalo — rekla je njegova majka, gurnuvši gaiza sebe. — Nisi ti nikakav model — rekla je optužujući Maggy.Foire aux modeles

bila je institucija nastala na Montmartreu nekih sedamdeset pet godina ranije,kad su se profesionalni slikarski modeli okupljali da nadu posao oko fontane

na trgu Pigalle. Kad su se slikari preselili u Montparnasse i modeli su prešli zanjima, i još su uvijek svakog ponedjeljka ujutro stajali na ulici čekajući

posao.Već generacijama od tog su posla živjele cijele obitelji, i Maggy je

pojavivši se medu njima izazvala ogorčenje koje svaka skupina profesionalaca pokazuje prema očitom amateru.



— Ako mi netko plati da me slika — odvratila je Maggy— zar onda neću biti model?

— Ti, znači, misliš da to ide samo tako, ha? Odvratno jeto težak posao,moja fina gospođice.

— Neka — rekla je Maggy odlučno, gurnula ruke udžepove suknje iuspravila se odlučno stojeći u tijesnim novim cipelama.Modeli koji su ih bili tijesno okružili da čuju razgovor i zakrčili pločnik,

odjednom su se povukli i okrenuli se da vide lijepu djevojku sa zvonastimšeširom žutozelene boje što joj je pokrivao tamnu, kratko ošišanu kosu. Šetalae ulicom držeći ispod ruke dvojicu muškaraca koji su joj se divili. Ugledavši

Maggy oštro ju je odmjerila. Iznenađeno je podigla obrve, a zatim nemarnoslegnula ramenima. Glasno, tako da je svi mogu čuti, rekla je:

— Znači, takvi divljaci danas dolaze iz provincije? Tamotka očito nikad

nije vidjela škare. Pitam se je li čula za vodu i sapun... Ovdje zaudara po balegi. — Prezrivo se nasmijala, pretvarajući se da ne čuje posprdnosmijuljenje koje supotakle njezine riječi, i otišla ulicom.

— Tko je ta... osoba? — gnjevno je upitala Maggy. — To je Kiki iz Montparnassea; zar ni nju ne poznaješ?To je model,

kraljica svih nas! — Žena je bila zadovoljna štomože istaći Maggyno neznanje. — Svi znaju Kiki, i Kiki svepoznaje. Stvarno ni o čemu nemaš pojma.

Baš kad joj je Maggy htjela odgovoriti, osjetila je kako ju je netko uhvatioza nadlakticu i naglo ju okrenuo prema sebi.

— Koga to ovdje imamo? — Gledala su je dva muškarca. Onaj koji je progovorio bio je niži od nje, obučen u uzak,kicoški sako i savršeno izglačanehlače, s iglom u kravati islamnatim šeširom natučenim ukoso. Imao je male,

bistre očii smiješio se pokazujući sitne žute zube.Drugi je čovjek nalikovao golemom, teškom deblu na koje se prvi

naslonio. Njegove su poput mora modre oči zbunjivale upornim i nepomičnim pogledom. Bio je visok metar devedeset, i izgledao je nekako divlje, a ipak plemenito, nimalo se nije uklapao u taj gradski prizor jer je bio nesputangradskim običajima i obzirima. Izgledao je poput alpinista koji promatra svijet

s osvojenog vrha. Njegova je prekrasna glava drsko stajala na širokom,snažnom vratu, čelo mu je bilo visoko, nos istaknut i kukast, usta velika. Imaoe tamnocrvenu, kovrčavu, raskuštranu kosu. Dok je ocjenjivački promatrao

Maggy izgledao je poput uglađenog viteza iz prošlih vremena što kreće u borbu, iako je bio obučen u smeđe radničke hlače od rebrastog samta i u plavukošulju raskopčanog ovratnika.



— to misliš, Mistral? — upitao gaje niži čovjek. Uhvatio je rukomodozdo Maggynu bradu i okretao joj glavu s jedne strane na drugu. — Jakozanimljivo, ha? Stvarno ima zanimljivu boju očiju. I ima nečeg zaistaneobičnog, rekao bihčak pomalo ljudožderskog, u tim ustima. Što kažeš? Van

Dongen ne bi bog zna što od toga napravio. — Opipavao je Maggynu kosu kaoda dira neku tkaninu u dućanu, trljajući je između palca i kažiprsta. — Mhmmm, barem je čista i nije juošišala.

Maggy je stajala ukočena od šoka. Nikad je još u životu neki muškarac nijetako dirao. U njoj su smjesta javio nagon za samoobranom i ona seusredotočila na neutralni predmet, tri svežnja poriluka koji je viši čovjek nosio

pod rukom, poput knjige. Dok joj je niži muškarac odmicao kosu s ušiju da jojmože pogledati profil, koraknula je prema naprijed, ispružila ruku i ščepalavelik, bijel poriluk za čupavo sivkasto korijenje. Prinijela ga je ustima i

pregrizla napola, tako da se zeleno lišće rasulo po pločniku. Muškarac uuskom sakou, Vadim Legrand, svima poznat kao Vava, spustio je ruku i gledaoe kako žvače. Ponovo je zagrizla.

— Mogla si barem pitati — rekao je Julien Mistral. — I životinje u zoološkom vrtu morate hraniti kad ih gledate — odgovorila

e Maggy, žustro žvačući. Mistral se nijenasmiješio. — Mistral — rekao je odlučno Vava. — Odvest ću je naAkademiju da

pogledam kakva je. Dođi — pozvao je Maggyrukom da ga slijedi do slikarskeakademije u La Grande Chaumiere, nekoliko koraka dalje.

— Zašto? Gledali ste me već. Što još hoćete? — upitalaje Maggy. — Hoće ti vidjeti sise — rekao je dječak važno. — Tamo unutra? Odmah? — izbezumljeno je upitala.Dječakova se majka

zlobno nasmijala. — Miči dupe, djevojko. Idi i skini se u praznoj predavaonici kao i mi

ostali. Što ti misliš, da imaš nešto posebno štojoš nitko nije vidio? Ah, te početnice! Misli da je od suhogzlata!

— Ideš ili ne? Odluči se — uporno je zahtijevao Vava.— Zapravo midanas i ne treba model.

— Idem, naravno — čula je Maggy samu sebe kako muodgovara.Okrenula se i brzo pošla za njim, pokušavajući nestati iz vidokruga grupe

modela prije nego što opaze vrućicu koja joj je obuzimala lice i rumenilo štou je gušilo.

— Čekaj, Vava — pretekao ju je Mistral jednim jedinimkorakom izaustavio manjeg slikara. — Ja ću je uzeti.



— Ja sam je prvi vidio. — Pa kakve to, kvragu, veze ima? Fućka se meni za to!Vava se nasmiješio

pokazavši žute zube. — To je valjda već deseti put da si mi to napravio.

— Samo zato što mi je stalo, a ne da te gnjavim. — O, bravo! Ovo je najbliže isprici što je itko ikad čuood tebe, Mistral.Uzmi je. Uzmi je! Ja ionako moram raditi naportretu Madame Blanche. Tvojeslike nitko ne kupuje, paimaš vremena zadovoljavati svoju znatiželju. Reci misamo,imaš li ti novaca da plaćaš model?

— A tko, dođavola, ima? Ali previsoka cijena bi bila i datratim vrijemeslikajući laskave portrete bogatih žena — rekaoje Mistral ravnodušno, ne

brinući o tome je li se Vava uvrijedio ili ne. — Dođi — rekao je Maggy, nakratko se rukovavši s Vavom na rastanku.

Izvadio je džepni nož, odrezao korijenje sjoš jednog poriluka, pružio joj ga ikrenuo bulvarom Montparnasse ne okrenuvši se da pogleda da li ga onaslijedi. Maggy je uzela poriluk, zataknula ga poput rupčića u džep dječaka kojie s njom razgovarao i požurila za njim, zviždeći refrenneke melodije s Jave,

lako pamtljivu plesnu melodiju koja jojnije izlazila iz glave i koju je prethodnevečeri čula kroz otvoren prozor s plesnjaka koji se nalazio pokraj njezinogeftinoghotela.

Julien Mistral bio je loše volje dok je prečicama išao prema svojemateljeu na bulvaru Arago. Godinama je već udarao kistom po svojem platnu

poput zatvorenika u okovima koji malim čekićem mora smrviti golemu stijenu.Bio je zaokupljen nastojanjem koje je bilo njegov jedini cilj još od dana kad jeotišao s nastave u Ecole des BeauxArts na Sorbonni i odlučio slikati na svojnačin, osjećajima a ne razumom. Za četiri godine koje su prošle od tog danaMistral je otkrio kako je gotovo nemoguće isključiti razum, zaboraviti na uskegranice nametnute francuskim obrazovanjem i slobodno prevladati klasicizamkoji je u osnovi uvijek dominirao francuskim slikarstvom. Posve su gazaokupljali pokušaji da boju nanese na platno bez utjecaja svojegobrazovanog, francuskog razuma. Visoki je muškarac žurio ispod starog drveća

pred bolnicom Cochin, ne obraćajući pažnju na djevojku koja je morala trčatikako bi uspjela s njim održati korak. Potpuno je zaboravio na nju gnjevnoramišljajući o izložbi koju je tog jutra posjetio s Vavom.

Čak i onog gada Matissea, čak i njega više zanima šah od slikanja. Koristikontrast između dviju boja kako bi stvorio treću, koja se jednostavno ne vidi,da ga vrag nosi, zašto se lijepo ne proglasi matematičarem i gotovo? Ili



dekoraterom za unutrašnje uređenje? A što se tiče onog prokletog lakrdijašaPicassoa i njegovog prijatelja Braquea, sivog, dosadnog, podražavajućeg,očajnog Braquea, ni njih dvojica nisu bolji. Ganjaju one Cezanneove gluparijekako sve prirodne oblike treba svesti na stošce, kvadrate i krugove, možditi ih

dok se iz njih ne iscijedi sav život, sav zrak. Neka ih sve vrag nosi u najdublje ponore pakla!Bio je tako ljut da je prošao pokraj broja 65, i tek nakon pola bloka vidio

da je promašio svoje odredište. Okrenuo se naglo, opsovavši, i s Maggy za petama jurnuo kroz otvorena vrata koja su vodila u natkriven prolaz.

Umjetnička četvrt na bulvaru Arago, izgrađena 1878. godine, nalikovala jenormandijskome selu. Popločena ulica vodila je do dvokatnica napolaizgrađenih od drveta, s visokim zabatima i ostakljenim zidovima. Zarastao vrts jabukama, vrtnim sljezom i geranijama omeđavale su dugačke šljunčane

staze. Svaki od malih ateljea imao je i vlastiti mali vrt, ograđen živicom odšimšira i s niskim vratima.Maggy je slijedila Mistrala koji se uspeo preko tri stepenice i otvorio

ulazna vrata. Otišao je u neurednu kuhinju i bijesno se ogledao ne bi li pronašao mjesto kamo da spusti poriluk, dok je ona ostala stajati na pragu,zastrašena njegovom šutnjom i načinom na koji je srljao kroz zrak, kao da je toneprijateljski element. Bila se zarumenjela od dugog, brzog hodanja i visoko je

podigla bradu kako bi prikrila iznenadnu, neuobičajenu stidljivost.Mistral je napokon bacio poriluk na pod i vratio se u velik atelje,

mahnuvši Maggy glavom da ga slijedi.Zadivljeno se ogledala uokolo. Posvuda su bila platna, posvuda je bilo

boje, takve boje kakvu nikada prije nije vidjela, boje za koju nije ni slutila da bi mogla postojati u nekoj prostoriji, za koju joj se činilo da bi kroz nju moglazaplivati kao širokom rijekom. Bilo je tu duga, oblaka, zvijezda i golemihcvjetova; bila su tu djeca, cirkusi i šarene vjetrenjače; vojnici, nage žene,zastave, konji u skoku i džokeji u padu, i uvijek rijeka boje ukradena sunčevimzrakama.

— Tamo je spavaća soba — rekao joj je Mistral, pokazujući vrata. — Idi i

pripremi se. Ogrtač je u sobi.Maggy je ušla u malu sobu u kojoj osim kreveta nije gotovo ničeg bilo. Na

vješalici iza vrata visio je prašan crveni kimono koji je Mistral čuvao zamodele.

Skinula je suknju i bluzu, uredno ih složila i spustila na krevet. Zastala je,suha grla. »Slikari slikaju kožu«, rekla je sebi panično, podsjećajući se na



srednjoškolske lekcije iz umjetnosti kako bi se umirila. »Rubens je slikao planine bijele kože s rumenim mrljama. Rembrandt je slikao žutozelenu kožu.Boucher je slikao ružičastu i bijelu kožu. Koža je najslikaniji objekt u

povijesti slikarstva.« Drhtavim prstima skinula je lijepe nove svilene čarape.

»Slikari su poput liječnika, tijelo ie samo tijelo, objekt, a ne osoba«, rekla je usebi, jauknuvši.Mnogo se puta u životu Maggy znala dovesti u situaciju iz koje ju je moglo

izvući samo njezino urođeno samopouzdanje. Čim je odlučila pobjeći u Pariz i postati slikarski model, shvatila je da će, naravno, morati pozirati gola. Suobičajenom hrabrošću zaključila je da će to moći raditi, i nastavila kovati

planove.Sada, sunčanog svibanjskog jutra, odjednom je drhtala, istovremeno se

znojila i tresla od zime. Bila je donijela odluku ne uzevši u obzir svoje životno

iskustvo. Nikada je prije toga neki muškarac nije vidio nagu, pa čak ni liječnik,er nikad u životu nije bila bolesna.Pokušala je zviždukati refren sinoćnje melodije s Jave dok je grozničavom

odlučnošću svlačila naramenice košulje, ali usta su joj od straha bila presuhada bi zviždala skidajući taj komad odjeće koji je imala tek nekoliko dana, tosvoje prvo donje rublje odrasle žene. Ispod bijele batistne košulje imala je,zaboga, samo bijele gaćice širokih nogavica, oskudnih prema posljednjojmodi. Shvatila je da nema te sile na kugli zemaljskoj koja bi je mogla natjeratida ih skine.

— Što, dođavola, radiš tako dugo? — grubo je doviknuo Mistral izateljea.

— Evo me — tiho je odgovorila. Nestrpljivost u njegovom glasu natjeralau je da na brzinu navuče kimono prekogaćica i snažno ga zategne oko struka.

Pod ispod njezinih nogu bio je tako hladan da je ponovo obula cipele. Onakosmetena petljala je oko sitnih dugmeta, a zatim odustala od zakopčavanja iizašla iz spavaće sobe s remenčićima koji su sevukli po podu i tiho strugali prisvakom njezinom koraku. Zaustavila se na tri metra od Mistrala, koji jespremno stajao zastalkom, i čekala na upute. Činilo se da se sva svjetlost u

sobislila u odudarajuće nijanse njezine narančaste kose i crvenejapanske svile. — Idi i stani pokraj prozora, s jednom rukom na naslonu stolca. —

Poslušala je i ostala veoma mirno stajati. — Za boga miloga, kimono! — otresao se Mistral.Maggy se ugrizla z i donju usnicu, osjećajući kako joj ruke drhte dok je

odvezivala pojas, i pustila ogrtač da padne na pod.



Maggy je imala široka ramena, a njezin je vrat opisivao dugačku, okomitukrivulju, snažnu i strastvenu tamo gdje se spajala s horizontalnim lukomključnih kostiju. Grudi su joj bile nježno živahne, tako mlade da su izgledalegotovo poput visokih, široko razdvojenih stožaca, s malim bradavicama koje

su čvrsto stršale. Linija njezinog prsnog koša od pazuha do struka bila je finozategnuta i savršeno jasna. Koža joj je bila tako glatka, tako bijela da je privlačila na sebe svjetlost koja ju je oblijevala i zapljuskivala, a zatim jeodbijala tako da je sjajila, kao osvijetljena iznutra.

Mistral je instinktivno reagirao na njezinu ljepotu. Bio je navikao naravnodušno izloženu nagost profesionalnih modela koje su nosile svoju kožunemarno, poput stare haljine. Nagost je cijenio isključivo zato što je slikanjenagog tijela bio vrlo ozbiljan posao. Maggy, koja je stajala odlučno poputIvane Orleanske na lomači, smjesta mu se učinila ludo erotičnom. Kad je

shvatio da ga je uzbudila, pobjesnio je pokušavajući se obraniti. — Pa što ti, kvragu, misliš, daje ovo Folies Bergere /"Otkad modeli poziraju u gaćicama i cipelama, ha? — bijesno jegledao Maggy. Ona je otreslas nogu cipele i počela otkopčavati dugmeta kojima su gaćice bile zakopčane ustruku. Iz očiju su joj se omakle dvije suze poniženja i bijesa.

— A što je sad ovo? Striptiz? Zar je ovo javna kuća?Misliš da sam te zatounajmio? — vikao je Mistral. — Dosta,nemoj se truditi!

— U redu je — promrmljala je Maggy spuštene glave.Dugme joj jeizmicalo iz prstiju, pa se mučila da ga otkopča.

— Van! — naredio joj je Mistral. — Rekao sam daje dosta. Ne moguslikati model koji se stidi. Glupa si, smiješna!Nisi uopće trebala doći. Samosam s tobom izgubio vrijeme,dovraga. Van! — Ljutito joj je pokazao rukom daizađe, kaošto bi istjerao neku mačku što mu je pretrčala preko svježeobojanog

platna, poslavši je da se trkom vrati u sobu, s kimonom omotanim oko tijelakao plahtom.

— Glupačo, glupačo, glupačo! — korila je Maggy sebeneštedimice dok je posve obučena žurno izlazila iz Mistralovaateljea. Nije se usuđivala ponovoga pogledati prije nego štoje otišla, ali da je to učinila vidjela bi ga kako zuri u

stolicupokraj prozora, sa slikom njezina nagog tijela utisnutom u nevoljkojsvijesti.

3.Drhteći od bijesa na sebe, Maggy je pobjegla prema Luksemburškom parku

i gotovo se srušila na prvu slobodnu klupu na koju je naišla, ne obraćajući



pažnju na djecu koja su skakutala i igrala se. San o kojemu je maštala četirigodine srušio se u posljednjih pola sata i žaoka jada zbog neuspjeha bila jetako jaka da je zaštitnički obavila ruke oko sebe i pognula glavu od stida.

Neka mlada majka sjela je do Maggy i dala se na posao oko dijeteta.

Osjećala se toliko značajno i ponosno da je čak i Maggy to zapazila, unatočvlastitim osjećajima. Podigla je glavu i počela razgledavati šarolik svijet okosebe, u kojem su se odrasli sunčali, a djeca trčala uokolo zaokupljena svojimigrama. Srce joj je brže zakucalo kad joj je nesigurnim korakom prišao nekidječačić i u krilo položio gumenu loptu. Rastavila je prekrižene ruke izakotrljala mu loptu po stazi. Donio ju je natrag, željna izgleda, poput psićakoji donosi štap, i ona se uskoro našla u središtu pažnje cijele skupine djecekoju je privukla novost što se netko od odraslih udostojio igrati s njima, zarazliku od njihovih majki koje su im uvijek samo ponavljale staru francusku

bukvicu: »Ne diraj to; pristojno se rukuj; nemoj se uprljati; ne trči prebrzo;izvadi to iz usta,«Maggy se tako igrala sat vremena, pobjegavši u svijet jednostavnih igara

koji ju je podsjećao na rane školske dane kad je još bila muškobanjastadjevojčica, vragolanka s čupercima divlje kose koji su lelujali na vjetru poputkrila velike ptice, jedina devojčica u školi koja je mogla baciti kamen dalje od

bilo kojeg dječaka, uhvatiti svaku loptu, popeti se na svaki zid.Ubrzo nakon što su roditelji i posljednje dijete na silu odveli kući na

ručak, i Maggy je napustila park. Glad ju je odvela natrag na Carrefour Vavin,

ali svi restorani pokraj kojih je prolazila bili su prepuni. Tek je bilo prošlo podne i na terasama restorana Le Dome i La Rotonde nije bilo niti jedne jedineslobodne stolice. Konobari su žurili amotamo donoseći još stolova i stolicatako da su se restorani širili gotovo cijelim pločnikom, ali mjesta je bilo samoza stalne goste, jer nitko od njih nije bio lud da napusti mjesto u prvom redunajuzbudljivijeg kazališta na svijetu.

Maggy se zaustavila kod uličnog prodavača, kupila crveni karanfil izakačila ga na bluzu. Raspoloženje joj se naglo popravilo i skrenula je,uzdignute glave, u Select, nadajući se da će u manjoj kafeteriji biti za nju

mjesta. Na ulazu je naglo skrenula ulijevo kako bi izbjegla gomilu muškaracašto je stajala ispred dugačkog šanka, i opazila malen, prazan stol u udaljenomkutu prostorije uz prozor zaslonjen čipkanom zavjesom, zaklonjen i neupadljiv.

Štedljivo je naručila samo sendvič sa sirom i limunadu, zureći u gomilurazuzdanih, bučnih, neobično obučenih, bezbrižnih ljudi koji su stiješnjenisjedili za malim drvenim stolovima kafeterije kao da tu namjeravaju ostati



cijeli dan. Oko nje se dizao žamor agresivnog, glasnog razgovora što je bujao' poput rijeke u proljeće. Dok je prostorija postajala sve zadimljenija, mogla ječuti ulomke razgovora ljudi koji su govorili francuski jezik s desetak različitihnaglasaka, jer to je bilo vrijeme kad su u Parizu prevladavali umjetnici iz

drugih zemalja; vrijeme Picassoa, Chagalla, Soutinea, Zadkinea i Kislinga,Chiricoa, Brancusija i Mondriana, Diega Rivere i Foujite. Francuski slikari, poput Legera i Matissea, bili su u manjini, dok je u umjetničku četvrt dolazilosve više Amerikanaca, Nijemaca, Skandinavaca i Rusa.

Sretna što je nitko ne poznaje i osjećajući se nevidljivom zato što niti onanikoga nije poznavala, Maggy nije zamjećivala znatiželjne poglede koje su jojupućivali. Ovdje je konačno našla neobičan prizor koji je i očekivala. Ovo je

bio život o kojem joj je pričao Constantine Moreau, njezin srednjoškolski profesor iz umjetnosti. Bio je on propali umjetnik i punio je glave svojih

učenika preuveličanim pričama o kulturnom životu Montparnassea, kljukao ih poluistinitim pričama o zabavama na koje ga nikada nisu pozivali i o svađamau kojima nikada nije sudjelovao. Nedostatak učiteljskog dara nadoknađivao jestrašću prema umjetničkom životu, u svojem bolnom izgnanstvu pričao im je izorno, snažno i živopisno dočaravao burnu dramu Pariza kojemu je uzaludnočeznuo pripadati. Moreau je bio taj koji je Maggynoj mašti dao maha što joj jenedostajao, zbog kojega je boemski život na Montparnasseu postao njezinvječni san, koji ju je uvjeravao da bi je i sam Renoir bio želio slikati, iako jeviša od većine žena.

Zurila je, usta gotovo otvorenih od čuda, u ljude u Selectu, koji su senamjerno ekscentrično ponašali. Mora daje ovako u raju, mislila je. Kad bi

barem i ona bila dio tog svijeta. — Onda, mala moja, ti si ovdje nova, ne? Daj da te častim pićem.Maggy se zaprepašteno okrenula. Nije bila ni primijetila ženu koja je

sjedila za susjednim stolom i pažljivo je odmjeravala, od šokantne narančaste boje njezine kose do lijepih, gotovo jednako tako smjelih crta njezinog lica.

— Pa onda, jesi ili nisi? — pitala je žena. — O, nova sam, svakako — rekla je Maggy, zapanjena,okrenuvši se i

gledajući neznaku. Mora da joj je preko četrdeset, pomislila je, a ipak je jošuvijek bila tako svježe lijepa,unatoč tome što je bila više nego bucmasta, poputonih bujnih, ostarjelih i debelih djevojaka što ih je slikao Fragonard.

- Ja sam Paula Deslandes — rekla je žena važno. — A ti? — Maggy Lunel. — Maggy Lunel — ponovila je polako, kao da kušaokus tog imena.



Pažljivo je gledala Maggy kratkovidnim očima tople smeđe boje luksuznecigare. — Nije loše. Ima u njemu nekog šarma, nekog žara, nekog sjaja, moždaće biti dobro. U svakom slučaju, ima neophodna dva sloga, i koliko jaznam, aa sve znam, u četvrti ne radi nijedna druga djevojkaimenom Maggy, pa se

uglavnom slažem, barem zasada. — Stvarno imam sreće. A što bi bilo da se vi niste složili? — Tiens, tiens! Odmah režiš — još se šire nasmiješilaPaula, osmijehom

koji je imao moć da odagna malodušnost.— Drska si za provincijalku. — Za provincijalku! — planula je Maggy. — To je većdrugi put danas. A,

to je stvarno previše! — Iako nikada nijeupoznala nijednog Parižanina osimMoreaua, shvaćala je dasu provincijalci žrtve stalnog, nadmoćnog ruganja svihsretnika koji su imali povlasticu da se rode u Parizu.

— Ali to se odmah vidi, golubice moja — rekla je Paulane ispričavši se.

— Nije važno. Devedeset pet posto ljudi uguartieru došlo je iz provincije. Alia, ja sam iznimka. — Bila je izuzetno ponosna na sebe što je dijete s ulicaMontparnassea, »cvijet s pločnika«, kako je voljela reći uz romantičan uzdah,kći obrtnika što je izrađivao okvire za slike, odrasla na stotinjak metara odCarrefour Vavina. Sve što je Paula Deslandes znala i željela znati o prirodimogla je naći u Luksemburškom parku, svo svoje znanje o ljudima, a njime je

bila natopljena kao trešnja u staklenki s rakijom, naučila je za bezbrojnih sati provedenih pozirajući u slikarskim ateljeima, ili sjedeći u kafeterijama. Paula

e, onako okrugla, bujna i prsata, predstavljala utjelovljenje strasti za

ogovaranjem, beskrajnim ogovaranjem, tako duboko uvriježenim uumjetničkom životu Montparnassea.

Susret s Maggy vinuo je Paulu u najbolje raspoloženje od samo tri koja jesebi dopuštala. Svakoga je jutra procjenjivala svoje osjećaje i raspoloženje inikada nije sebi dopuštala da se osjeća drugačije osim dobro, odlično iizvanredno. Izvanredno raspoloženje dugo je bilo rezervirano samo za njezineljubavnike, uvijek je bilo i uvijek će biti muškaraca kojima se sviđaju žene stri klasične osobine koje jamče užitak: svjetlokose, debele i u četrdesetima.

Nedavno je shvatila da joj i otkrivanje neke novosti dok za nju još nitko drugi

u četvrti nije čuo može donijeti raspoloženje koje je zasluživalo pridjevizvanrednog, a Maggy je obećavala mnoštvo novosti.

Svakoga ponedjeljka, kad je njezin restoran La Pomme d'Or bio zatvoren,Paula je odlazila u šetnju svojim selom Montparnasseom, preplićući brojneniti ogovaranja kojeg je bila lišena za radnoga tjedna. Svake je večerinadzirala kako se služi večera umjetnicima i kolekcionarima zahvaljujući



kojima je njezin restoran tako dobro poslovao. Paula Deslandes imala je prirodni, samouk povjesničarski dar i znala je vješto spojiti djeliće vijesti,izvući iz njih suvislu vijest iz društvenog života.

— Pa onda, Maggy Lunel, jutros baš nije išlo najbolje sMistralom, ha?

— O! — uzviknula je Maggy. — Kako vi to uopće možete znati? Nikadame u životu niste vidjeli! — Vijesti se brzo šire u ovom malom kutku Pariza — odgovorila je Paula

samozadovoljno. — Ali... tko vam je rekao? — Vava. Navratio je do Mistrala odmah pošto te onajveliki gad izbacio,

adnice moja, a Vava, kakav već jest, nijeodolio da to svima ne raspriča.Uvijek kažem da je on pravababa.

— O, ne! — udarala je Maggy objema šakama po svojojnovoj suknji i

smjelim, ružičastim koljenima. Osjetila je kakoju je oblilo rumenilo, ponovo je bila neizdrživo posramljena,opet je ispala djetinjasto seosko nevinašce. — Nije to važno — rekla je Paula gorljivo. — Ne smiješto ozbiljno

shvatiti, svatko mora nekako početi.Ali Maggy više nije na nju obraćala pažnju. Dvije žene i tri muškarca

upravo su bili samozadovoljno zauzeli mjesta za stolom u sredini prostorije.Jedna od žena bila je Kiki iz Montparnassea, koja je otvoreno buljila u nju,gurkala svoje prijatelje laktom i pokazivala prema Maggy i Pauli. Njezini sumuški pratioci fiksirali Maggy pogledom i rugajući se pristojno skinuli šešire

pozdravivši je, dok su žene hihotale. — Opet ona! Samo mi je to trebalo — promrmljala jeMaggy Ijutito. — Što Kiki ima s tobom? — Uvrijedila me jutros, kad je prošla pokraj mene naulici. — Ah, stvarno? — promrmljala je Paula. — Meni to baš nije smiješno — rekla je Maggy kojoj senije dopao Paulin

zamišljen ton. — Ni meni, uvjeravam te. Ja mislim da je to divno... takučka je previše

uobražena da bi se udostojala nekoga vrijeđati. .. Znači da te već zapazila...

Moram priznati da ima dobro oko. — Znači, i vi je poznajete? — Da, poznajem je. Idemo odavde. U ovoj je kavani odjednom počelo

zaudarati. Pozivam te na pravi ručak. Dođi, sinoć sam dobila tristo franaka na pokeru; uzela sam ih Zborowskome, a sam bog zna da si taj trgovac može takošto priuštiti. Prestani gledati tu drolju i njezin ološ. Pravi se da nepostoje.



Idemo kod Dominique na chachlik. Kako ti to zvuči? — Chachlik? Što je to? Nadam se neko jelo. Umirem odgladi, stalno

umirem od gladi. — Maggy je, očajnički želećiotići s tog mjesta, ustala sa svihsvojih metar i sedamdeset. Paula je zaškiljila pogledavši je.

— Bože dragi, koliko će mi trebati da te nahranim? Nijevažno, dođi; tamoe gužva, ali za nas će naći mjesta. — Paulaje izvela Maggy iz Selecta žustro poput terijera, ni ne pogledavši prema stolu Kikinih prijatelja koji su ih zlobnogledalisve dok nisu stigle do vrata.

Iza ugla, na polovini ulice Brea, dvije su žene skrenule u neugledni ulaz zakoji se činilo da vodi u neku charcuterie.* Ali iza pultova s izloženom hranom,

punih različitih hladnih ruskih predjela, nalazila se mala prostorija niskastropa i crveno obojenih zidova, s mramornim šankovima i visokim stolcima.

Kad su se smjestile za šankom, Paula je naručila jelo za obje, i ponovo

počela ispitivati Maggy. — Ispričaj mi sve o sebi. Ali pazi, znat ću ako mi neštoprešutiš.Maggy je oklijevala, ne znajući kako da počne. Nitko joj u njezinih

sedamnaest godina još nije postavio takav zahtjev. U Toursu, gdje je živjelacijelog života, svi su sve znali o njoj. Da malo uljepša činjenice? Nešto uPaulinu pogledu potaklo ju je da joj kaže istinu. Taj je pogled bio beskrajnolukav, ali i beskrajno nježan, a Maggy je čak i više od hrane bila potrebnaosoba s kojom će moći razgovarati. Duboko je udahnula da se ohrabri i odmah

počela, da što prije ispriča ono najgore.

— Najvažnija stvar o meni je da mi je otac umro tjedandana prije nego štoe trebao oženiti moju majku. Obolio jeod velikih boginja. Da je preživio, ja

bih bila samo još jednabeba koja se prerano rodila, a ovako sam nezakonitodijete.

— Očito. Takve stvari se događaju i u najboljim obiteljima. — Ali ne u uglednim židovskim obiteljima. Tamo se tojednostavno nikada

ne dešava. Ja sam jedino kopile u cijelojžidovskoj zajednici u Toursu i čitavogsu mi života to guralipod nos.

— Zašto tvoja majka onda nije jednostavno napustilaTours i otišla živjeti

nekamo drugamo, tvrdeći da je udovica,kao i tolike druge žene? — Umrla je na porodu. Tetka Esther joj je uvijek zamjerala što je umrla i

tako izbjegla sramotne posljedice svojeg ponašanja. — Prekrasno! Kakvog li razumijevanja! Jesi li odraslakod te divne tetke? — Ne, živjela sam s bakom sve dok nije umrla, prije četiri mjeseca. —

Maggy je sjetno pomislila na blagu staricu kojaju je s toliko nježnosti odgajala



u malenoj kući, koju su uveseljavali Maggvni osmijesi, čija je slijepa ljubavMaggy ulijevalahrabrost, koja se uvijek protivila bezumnom uvjerenju tetke

Esther da bi Maggy na neki način trebala platiti za svoje sramotno rođenje. — Baka Cecile, mamina mama, dala mi je ime Magali.Uvijek me tako

zvala, iako su me svi drugi zvali Maggy, jer ieto bilo jedno od njezinihomiljenih obiteljskih imena. Lunelovi su došli u Tours iz Provanse nakonrevolucije, a na provansalskome Magali znači »ivančica«...

— Znači, ti si porijeklom s juga? — Da, i po očevoj strani. On se zvao "David Astruc. Astruc na

provansalskome znači »rođen pod sretnom zvijezdom«. .. ali za njega to nijevrijedilo! Baka mi je običavalapričati o našoj obitelji kako bi me razvedrilakad su me drugadjeca nazivala kopiletom. Rekla je da su moji roditelji, iakosuzgriješili, porijeklom iz najstarijih židovskih obitelji u Francuskoj, nastalih

stoljećima prije križarskih ratova, i da ih seuvijek moram s ponosom sjećati.Maggy je gestikulirala vatreno opisujući dugačkim rukama arabeskneoblike, nošena uspomenama na priče koje joj je baka ispredala o životu ugradovima s milozvučnim imenima: Nimesu, Cavaillonu, Avignonu.

— Ali, što se dogodilo nakon njezine smrti? — upitala jePaula, dirnutaMaggvnim gotovo djetinjastim poštovanjemprema staroj slavi.

— E pa, zato sam ovdje; zato sam morala zauvijek otićiiz Toursa i nikad seviše neću vratiti. Moja tetka nije mogladočekati da me se riješi. Tek što jesprovod prošao, počeo jelov na muža. Ne u Toursu, naravno, tamo ću zauvijek

ostatiLunelovim kopiletom, nego u drugim gradovima. Napokon jepronašlaobitelj u Lilleu, koja je imala tako ružnog sina da munisu mogli naći nidjevojku za izlaske, a kamoli za ženidbu...i ugovorili su to! — Maggy je

bijesno maknula kosu iza elegantnih ušiju. — Ugovoreni brak. U današnjevrijeme... Da,još se to radi. Čim sam čula, počela sam kovati planove.

Zastavši da pojede mariniranu janjetinu, sjetila se dana kad se njezino buntovništvo iz nestvarnog sna pretvorilo u neophodni čin. Zbog najavljenogvjenčanja bijeg u Pariz prestao je pripadati samo carstvu mašte. Tokom godinae od sitnih bakinih poklona uštedjela pet stotina franaka, od kojih je tristo

potrošila u robnim kućama u ulici Bordeaux na jeftin kovčeg i nekolikokomada konfekcijske odjeće. Jedini luksuz koji si je priuštila bila su tri parasvilenih čarapa, ali kako je mogla stići u Pariz u crnom pamuku?

— Znači — prekinula je Paula njezine misli — ti si, ukratko, lijepa, sirotažidovska djevica.

Maggy se takvom tumačenju nasmijala glasno, vedro, savršeni zubi su joj



zasjali a njezine žutozelene oči zaiskrile su u mračnom restoranu poput škrinjes blagom.

— Nitko to nikada nije tako točno rekao, iako su me različito nazivali.Baka me znala slati nekom rabinu izvan grada,rabinu Taradashu, da me pošteno

izgrdi, jer je znala da ona tonikad ne zna uvjerljivo izvesti. Sramotno samodlazila k njemu barem jednom mjesečno. Njemu je to bila ugodna promjena,rekao je, od pripremanja dječaka za svečanost zrelosti,i tako sam ga dobroznala uvjeriti svojom logikom i objašnjenjima da sam mu na kraju samomorala obećati kako to višeneću raditi. I nisam više to radila. Napravila samnešto još gore. Ali da sam lijepa, to mi nitko nikada nije rekao, osim bake.Aniti da sam djevica.

— Pa jesi li onda djevica? — Naravno da jesam! — zapanjeno je rekla Maggy. Cijelog se života

uvaljivala u nevolje jureći divlje uokolo s grupom dječaka, ali oni su joj bilisamo drugovi koji su s njomzajedno pravili psine. — Utoliko bolje — rekla je Paula. — Barem zasad. Sveje još pred tobom,

a to je najbolji način da se počne u Parizu.Paula je vidjela generacije djevojaka koje su dolazile i odlazile iz

Montparnassea. Vidjela ih je kako se zauvijek odvoze u bugattijima, smilijunašima, i kako umiru od užasnog sifilisa nakon tjedan dana ležanja;vidjela je kako se udaju za slikare i postaju ponosne domaćice, a još češćekako se za njih udaju i postaju prave oštrokondže. Znala je da nikada nije

vidjela djevojku koja je obećavala kao Maggy Lunel. Ova je djevojka, mislilae, neizbježna.

— Eto, to je sve o meni. Osim što sam počela na najgorimogući način. — Ni pun želudac, pa čak ni novost što je pronašla zainteresiranu sugovornicunisu Maggy pomogli da zaboravi neugodno iskustvo sa slikarom kojega suzvali Mistral.

— Slušaj me, malena. Moraš prestati misliti na Mistrala injegovo užasno ponašanje. Vava mi kaže da je on genij, aliako je to istina, zašto ne prodajesvoje slike? Kakav je to genijkoji nema dovoljno novca ni da jede u mom

restoranu? — Toje očito bilo Paulino mjerilo životnog uspjeha. — Ona žena, Kiki iz Montparnassea, dolazi li ona u tvojrestoran? Ne bi se usudila praga prekoračiti, ta podbula vreća kostiju i uobraženosti.

Osim toga, ona se zove Alice Prin. »Kiki i/. Montparnassea«, kako da ne! — Paulino se lice namrgodilo koliko su to dopuštale njegove oble crte. — Nazivase tako, a nije čak ni rođena u Parizu. To je stvarno odvratno.



— Rekli su mi da je ona »kraljica« modela... — Lagali su te. Jednom sam, a to i nije bilo tako davno,ja bila kraljica

modela, ali Alice Prin nikada nije dostigla mojugled; nije došla ni blizu. — Pauline su se usne uvrijeđenostegnule. Teško je mogla objasniti nevinoj Maggy

da joj je Kiki preotela ne jednog, već mnoge ljubavnike, a zatim joj je i tobilomalo, pa se njima hvalila po cijelom Montparnasseu. — Tko zna zašto me uvrijedila? Ništa joj nisam učinila. — Zato što je toliko ponosna na sebe da se mora rugatisvakoj ženi koju

vidi. Ali ona šačica njezinih ulizica je potpuno beznačajna. Slušaj me, Meggy;ti izgledaš kao nijedna druga na svijetu. Rođena si da te slikaju.

— Rođena? — zastala je Maggy. Zbog Paulinih riječi, izrečenih s takvimautoritetom, nije znala što da kaže.

— Da, rođena, kao što je kolibrić stvoren da siše cvjetnisok, osa da bode,

a pile da ga ispeku. Ali to da se nudiš natržnici modela, to za tebe ne dolazi uobzir, razumiješ? Upoznat ću te sa slikarima koji mogu platiti više od petnaestfranaka za tri sata poziranja, to su moji prijatelji. Je li ti Mistral ištaplatio, kadsmo već kod toga? Pa da, naravno da nije, to mene iznenađuje. Ali odsad radišsamo po najskupljim cijenama.Naravno da ćeš prvo morati ponešto naučiti, alito ti sve mogu ja pokazati. Treba se samo odlučiti i skinuti gaće, a zar jeto,uostalom, teško? Vidiš, slikari moraju naučiti kako je ženagrađena. Što god mimislile, oni nas trebaju mnogo više negomi njih.

— Stvarno? — zapanjeno je upitala Maggy.

— Pa da. Zamisli, Maggy; već tisuću i petsto godina, jošod kraja srednjegvijeka, umjetnici trče za nečim tako običnimkao što je nago žensko tijelo. Ništane zahtijeva od umjetnikaviše snage, ništa tako ne izdaje njegovu slabost. Onajtko nemože naslikati nagu ženu, uopće ne zna slikati.

— Constantine Moreau nam to nikada nije rekao. Samoje rekao... da bi,ovaj, Renoir želio mene slikati.

— Možda je Moreauu samo bilo stalo da ne izgubi posao. Mogu zamislitikako bi vi školarke to prepričavale kodkuće! Pa onda, što kažeš? Predlažem tida te ja lansiram! Alipazi, ne samo na lijepe oči! Hoću da potučeš onu kučku,

onu nesnosnu, nepodnošljivu Alice Prin koja je toliko uobražena da misli kakoe zauzela moje mjesto samo zato što ja više nisam mlada i što sam se

udebljala kiludvije. Moje mjesto! Ona ne može sagledati budućnost, ali jamogu i znam da će jednoga dana i njezina mladost proći, kao i tvoja, mojasedamnaestogodišnja golubice, čak i tvoja. Pa onda, Maggy?

Prije.nego što je djevojka stigla odgovoriti Paula je upozoravajući podigla



ruku. — Jesi li sigurna da ćeš moći izdržati? Ako nećeš, ne želim s tobom gubiti

vrijeme. To je dosadan posao, uvijek će tibiti pretopio ili prehladno, i što jenajvažnije, mnogo je teženego što izgleda dugo ostati u istom položaju. Doći će

ti dazaplačeš od bola, ali tvoj poslodavac to ne smije primijetiti.Tek kad prođe pola sata smiješ se pomaknuti, ne prije. A zadeset minuta opet natrag na posao.Tako. Hoćemo li natjeratiAlice Prin da požali dan kad te uvrijedila? Hoćemoli u napad?

— O, da... da, molim vas! — Maggy je naglo mahnuvširukom u znak nestrpljivog pristanka srušila šalicu čaja koja jepala na pod i razbila se. Starioj je san odjednom ponovo bionadohvat ruke, još dragocjeniji zbog jutrošnjeg

neuspjeha.Odjednom je osjetila da samo treba ispružiti ruke i zagrliti Pariz. Pašto onda, uostalom, ako je Renoir umro?

4. — Slušaj me, Maggy Lunel — rekla je Paula strogo. —Nose li jaja suknju? — Takva još nisam vidjela — odgovorila je Maggy drskozakolutavši

očima. Za manje od tjedan dana poznanstva zavoljela je Paulu, a ona je uvijek zadirkivala one koje je voljela.

— Ozbiljno ti govorim, djevojko! Moraš svom snagomzamisliti daje tvojetijelo košara jaja, jaja različitih boja i veličina: grudi su ti nojeva jaja, stidnedlake pjegavo galebovo jaje, bradavice jaja neuhranjenog vrapca. Golo jaje je

najprirodnija stvar na svijetu. Ono je tako jednostavno i tako savršeno da čak ni BrillatSavarin nikada nije predložio da bi ljusku jajeta trebalo ukrasiti.

— A što je s uskršnjim jajima? — bunila se Meggy, alinaučila je, brženego što je vjerovala da je to moguće, izlagatiposve nemarno svoje tijelo

pogledima slikara koji su je najprije zapošljavali kao Paulinu štićenicu, azatim su se ubrzo počeli otimati za njezino slobodno vrijeme. Meggy je naučilanatrenutak, koliko joj je trebalo da vrati nemarni izgled, zakloniti lice kosomkad bi osjetila da će je odati rumenilo, ali već zanekoliko tjedana premiještalae svoje tijelo s lakoćom iz jednog položaja u drugi, poput običnog predmeta.

Pascin ju je slikao s ružama u krilu, kao ikonu čulnog autoriteta; Chagall jue slikao kao nevjestu koja začuđeno leti grimiznim nebom; Picasso ju je

uvijek iznova slikao svojim monumentalnim, neoklasičnim stilom, a postala jei omiljena Matisseova odaliska.

— Ti si, popotte, moj najdraži klijent — rekla mu je. —Ne zbog tvojih prekrasnih očiju, nego zbog orijentalnog saga.Ovdje bar mogu sjesti, pa se



osjećam kao na odmoru.Istog dana kad je upoznala Paulu, Maggy je iz hotela preselila u sobu s

kaminom, umivaonikom i bideom, najednom od viših katova zgrade doPaulinog restorana Pomme d'Or. Stajala ju je osamdeset pet franaka mjesečno,

a jedini komad namještaja u njoj bio je velik krevet pozlaćenog okvira. Maggye sebi kupila novu posteljinu. Paula joj je dala jednu mekano tapeciranustolicu, u staretinarnici je kupila neki polupan stol i stari ormar, i kad su sve tounijele unutra, nije više bilo mjesta ni za što osim za zrcalo iznad umivaonika.Dok je Maggy kroz svoj prozor gledala potkrovlja i dimnjake sivobijelihkrovova Montparnassea kako se ističu na uvijek različitom pariškom nebu, tajoj se prizor činio najljepšim na svijetu.

Zgrada u kojoj je stanovala mogla se pohvaliti izuzetno rijetkimstvorenjem: dobroćudnom, ljubaznom kućepaziteljicom. Madame Poulard

sjedila je u svojem mračnom pregratku i po cijeli dan šila na svojem šivaćemstroju marke Singer: prsti gore, peta dolje, prsti gore, peta dolje. Tako je šilasvojim najbližim susjedima. Nije imala djece, pa je prigrlila djevojke kojimae šila. Sjedila je s Maggy zadubljena u modni časopis Le Journal des Modes

odabirući krojeve koje će izvaditi, jer su dvije konfekcijske suknje i bluze štoih je Maggy bila donijela.iz Toursa bile potpuno neprikladne za njezin noviživot.

Do listopada 1925. godina Maggy je postala Kikina jedina suparnica,ravna njoj, i ako je Kiki još uvijek bila »iz Montparnassea«, Paula je uživala u

činjenici da je uz Maggyno ime takva oznaka sasvim nepotrebna.Maggy, jedinstvena Maggy, jedna i jedina Maggy koja je uvijek ponosito

nosila svjež crven karanfil u zapučku, bila je ta koja je uskakala i iskakala iztaksija, ne imajući vremena da pješaci s jednog posla na drugi, koja je cijelunoć plesala u Le Jockeyu i La Jungle uz tango ili šimi; koja se kretala uzsugestivnu melodiju beguinea na La Bal Negre, gdje se, poput Cocteaua iScotta Fitzgeralda, koji su također tamo odlazili na ples, osjećala strankinjomu tom svijetu plesača rođenih na Martiniqueu i Guadeloupi.

Maggy su pozivali u Cirque d'Hiver na boksačke mečeve od dvadeset

rundi, na koje je odlazila u pratnji nekoliko muških obožavalaca koji su ještitili od grube gomile; često je odlazila na konjske trke u Auteuil, klicala kad

bi konj na kojeg se kladila preskočio sve prepone i svu bi zaradu kasnijevelikodušno potrošila na šampanjac za svoje prijatelje. Nikad nije odlazila natrke a da se ne kladi, a gubila je rijetko jer se kladila slušajući izvanrednesavjete što ih je dobivala u zamjenu za osmijeh i iznenadni zagrljaj svojim



snažnim, vitkim rukama.Kad bi Maggy stigla u La Rotonde ili u La Coupole, uvijek bi se za nju

našla slobodna stolica da se pridruži jednom, pa zatim slijedećem stolu svojih prijatelja. Sada se i ona na Montparnasseu osjećala kao u vlastitom selu, i te je

eseni proslavila svoj osamnaesti rođendan priredivši zabavu u svojoj sobi.Ukrasila je bide napunivši ga buketima crvenih karanfila, napunila onaj jedinistol bocama vina, i pozvala stotinjak ljudi. Svi su došli, dovodeći i prijatelje, isjedili su pijući i pjevajući na stepeništu, sve dok napokon nije stigla i

policija.Povremeno bi provela večer sama kod kuće, na svojem prozoru, gledajući

nebo i pokušavajući sabrati dojmove o svim novim stvarima koje je vidjela iljudima koje je upoznala. Rabin Taradash bi se zgrozio, nasmiješila se Maggyu sebi, da zna kako zarađuje za život; zapravo, uopće ne bi mogao vjerovati da

e to moguće, ali pretpostavljala je da bi je ipak zvao, kao nekada, »moja malamazik«, hebrejskom rječju za voljeno dijete i okretnog, bistrog vragolana. Nije žalila za domom, iako je još uvijek tugovala za bakom, pogotovo

petkom uvečer kad bi, uoči sabata, spokoj i vedrina ispunili kućicu uz svjetlostdviju svijeća na stolu u blagovaonici, uz blagoslov svjetla i vina. Luneli nikadnisu bili posebno savjesni ni pobožni Židovi, ali Maggy je ipak godio spokojtog tjednog obreda, i svake se godine nestrpljivo radovala što će upalitisvijeću više na bakinoj lijepoj menori* za svetkovinu Hanuke, sve dok one u

punome broju ne bi blago zasjale u sjećanje na onaj plamen koji je nekada u

Jeruzalemskome hramu gorio osam dana na količini goriva dovoljnoj za samoedan dan. Sada je sve to pripadalo životu koji je napustila. Naravno, mislilae. ne nedostaje joj obiteljski seder** uoči pashe, koji se uvijek održavao u

kući tetke Esther. Okupljeni rođaci nekako nikad nisu propuštali priliku da je podsjete na njezin sramotni položaj; svaki put bi ponovo osjetila da ona već isamim time što postoji predstavlja mrlju na uglednom imenu svoje obitelji...

Ne, prkosno je pomislila, ne, nisam tamo mogla izdržati više ni trenutka i sadasve to mogu zauvijek zaboraviti.

Maggy je bilo potrebno da ponekad provede nekoliko sati razmišljajući u

miru, kao protuteža brojnim večerima koje je provodila plešući i odmarajućise od nepomičnih položaja, za vrijeme poziranja, svesrdno uživajući, uživajućiu zabavi, nikada dovoljno uživajući u toj zabavi koja je Montparnasse činilasredištem svega ludog, veselog i opuštenog u Parizu.

Kako joj je Paula stalno govorila, postojala je i ružna strana života naMontparnasseu, svijet u kojemu su piće i droga bili stalna pojava. Ali, Maggy



bi i bez njezinih upozorenja poigravajući se prošla neranjiva kroz noćnezabave na Montparnasseu koje nikada nisu prestajale. Na njoj ne bi ostavilotraga to nebo koje je gorjelo crvenom bojom, osvijetljeno desecima noćnihklubova i barova koji su svojim svjetlima privlačili cijeli Pariz. Još ju je

uvijek štitila iskonska i netaknuta nevinost, baština što ju je stekla zasedamnaest godina života u kući svoje bake.Maggy je često plesala bosa, ne samo da bi joj bilo ugodnije, već i zato što

e bila viša od većine svojih partnera. Još uvijek nije htjela ošišati kosu. Prijenego što bi uvečar izašla, u nekoj od jednostavnih haljina bez rukava, sdubokim izrezom, što joj ih je Madame Poulard šila od ostataka tkanina koje jekupovala na rasprodaji na Le Bon Marcheu, počešljala bi kosu na razdjeljak usredini, smotala je i pričvrstila iznad ušiju, ili bi oko glave omotala maramu sašljokicama, povezavši je sa strane i pustivši da joj visi niz rame. Ali, ma što

činila da bi oponašala moderne frizure svojeg vremena, nakon pola sata ne plesnom podiju Maggy bi otkrila da joj je marama spala, ili da su se čvrste pletenice nekako rasule i da joj se bujna kosa njiše s jedne strane na drugu, kaoda galopira otvorenim poljem.

Nije ju samo hir sprečavao da se ošiša na moderniju frizuru; slikari kojimae pozirala više su voljeli dugu kosu, i čak su joj zbog nje plaćali po nekoliko

franaka više. Umjetnikov užitak u ženi temelji se na njezinoj cjelokupnoj puti — od nožnih prstiju do ukrasa na glavi, i ni jednome od njih nije se sviđalo pravilo prema kojemu je ženska kosa morala biti kratka i ravna. Pa ipak,

Maggy je, kao i većina žena zapadnoga svijeta, prihvatila modernu odjeću ukojoj se struk jedva nazirao, a grudi su izgledale ravnima. Hirovita slikaricaMarie Laurencin bunila se da žena nije motka, ali Chanel, Patou i Molyneuxnalagali su da ona mora izgledati što sličnije motki, a Maggy se, koliko su jojto dopuštale njezine skromne mogućnosti, trudila da slijedi modu.

— Ne moraš se praviti važan — veselo je rekla Picassou, gledajućinakrivljene glave kako je izobličio njezino tijelo na svojim slikama. — Nije tosamo tvoja ideja, chouchou, jer i mi žene znamo mijenjati anatomiju. Jesi lividio moju novu haljinu, ha? I ne zaboravi, te stvarčice kojima se ti tako

razuzdano poigravaš, grudi i bedra, samo su naše. Nema pipanja.Kupila je sebi za posao svilen ogrtač svijetlozelene boje, pa bi ga za

trenutak dok se odmarala često omotala oko sebe i kružila slikarevim ateljeom, prikradajući se nedovršenome platnu poput čaplje.

— Znači, tako ja tebi izgledam, je li? Pa, kod kuće nemam veliko ogledalo,ali trebam samo spustiti glavu da bih vidjela kako su mi obje bradavice iste



boje. Jesi vidio da si jednu naslikao kao malinu, a drugu kao nedozreluagodu? A moje oči, zar stvarno imaju toliko različitih oblika? Čula sam da

Eskimi imaju dvadeset pet različitih riječi za snijeg, jesi li ti, onda, izeskimske škole? Ipak, možda i imaš nešto talenta. Tko zna? Ja, u svakom

slučaju, nisam stručnjak.Svoje klijente, mes popottes, kako ih je zvala, Maggy je obilato obasipalasvojim sarkazmom, velikodušnošću i nepopravljivom drskošću. Pauli je

pružala postojanu ljubav nepodložnu hirovima, koja je starijoj ženi godila.Maggvne je uspjehe prihvaćala kao svoje. Dok su jednom dvije žene zajednorano večerale u kuhinji restorana Pomme d'Or, Paula je zaključila da djevojkaoš nije našla nekog muškarca. Svakako, ne s tim čudovišnim apetitom kakav je

mogao imati samo netko tk& nije proživio nijednog dana nesretne ljubavi. Imavremena, pomislila je s odobravanjem.

Dok je Maggy osvajala Montparnasse, Julien Mistral našao se u novčanojkrizi. Godinama je štedljivo živio od skromnog imetka koji je naslijedio nakonmajčine smrti, prije gotovo tri godine, ali sada je sa zaprepaštenjem shvatio dae on gotovo nestao. A slikar poput njega, koji je tako obilato nanosio boju na

platno, nikako nije mogao štedjeti.Uvijek ju je kupovao u tolikim količinama daje nagovorio Luciena

Lefebvrea, vlasnika trgovine slikarskim potrepštinama Lefebvre—Foinet uulici Brea, da mu daje mali popust. Bilo je, naravno, i jeftinijih boja, ali samoih je Lefebvre mrvio rukom i mješao ih s makovim, umjesto uobičajenim

lanenim uljem, tako da su mirisale poput meda i, prema Mistralovommišljenju, bile bogatijih nijansi od drugih boja. Ali, čak i s popustima,napravio je već nezgodno visok račun. Zar da štedi boju? Nemoguće!

Obuzdavanje, štednja, ekonomično trošenje sredstava, život u granicamasvojih mogućnosti, sve je to Mistral primjenjivao u svojem svakodnevnomživotu; u kafeterijama je pio samo malo jeftinog crnog vina, i nije gotovo ništatrošio na stanarinu i hranu. Žene ne predstavljaju trošak, razmišljao je dok seuvečer kod kuće spremao na maskirani ples nadrealista, na koji ga je pozvalamlada Amerikanka Kate Browning. U životu je imao žena kao pljeve, ali

nijedna ga još nije stajala ni centimea.Mistral se protegnuo i gotovo udario glavom o strop spavaće sobe.

Odlučio je ne mučiti se brijanjem i češljanjem svojih zapetljanih riđih kovrča.Jedini ustupak koji je bio spreman učiniti za maskenbal nadrealista bio jestaromodan crn šešir široka oboda koji je kupio u nekoj prodavaonici polovneodjeće. Nije mu se više trudilo za nadrealiste, čija gaje definicija ljepote —



»prilika da se šivaća mašina i kišobran sretnu na stolu za seciranje« — užasavala.

Svi su mu »— izmi« bili jednako odvratni, kao i političke partije bezobzira na orijentaciju, sve religiozne skupine, i svatko tko je vjerovao u neki

asno određen moralni sustav. Umjetnost nije imala nikakve veze s pojmovima poput moralnosti i nemorala; ona je bila iznad morala, iznad definicija ljepote.Zašto se ljudi, često se pitao, gnjave petljajući s idejama, umjesto da slikaju?

Ipak, bio je spreman odvojiti vremena da ode na taj ples. Kate Brovvning bi mogla uskoro kupiti od njega još jednu sliku, mislio je, a sam bog zna kolikomu je novac potreban. A i ona je, onako besprijekorno uredna, gotovo asketskilijepa, plavokosa, bila pomalo privlačna, na tipično američki način. U

posljednja dva mjeseca prodao joj je dvije male slike, pa mu je zato izgledalaoš privlačnijom, možda i više nego što je zaslužila. Više su mu se sviđale

manje ozbiljne djevojke.Bilo kako bilo, neće i ne može škrtariti na materijalu za slikanje. Mistral ježurno izašao, smotavši Lefebvre— Foinetov račun u papirnu lopticu i bacivšie u susjedni vrt. Nijedan slikar, pa čak ni Julien Mistral, nije bio tako ozbiljan

ni zauzet da ne bi otišao na maskenbal.Je li 1926. godine bilo više maskenbala nego 1925? I hoće li ih 1927. biti

više? Nitko to nije zasigurno znao tih divnih veselih godina, jer se to i nijemoglo točno ustanoviti. Svakog bi se tjedna održavao novi ples, u organizacijinove grupe.

Tog drugog tjedna u travnju 1926. već je bio održan Bal Bana! ruskihslikara, a međunarodna zabava homoseksualaca Bal des Lopes održana je uMagic Citvju. Kad su nadrealisti organizirali Bal Sans Raison d'Etre, kojimnisu proslavljali ništa naročito, i istovremeno su željeli sve proslaviti, svi suse složili da to ne treba propustiti.

Samo godinu dana prije nadrealisti su napravili velik skandal na banketu uCloserie des Lilas, koji je završio pokušajem linčovanja što ga je spriječilasama policija. Ti su okorjeli slobodni mislioci ustali protiv vlade, vojske,crkve, i, da stvar bude potpuna, i protiv biznisa, slaveći ono što su nazivali

»terorom bulvara Montparnasse«. Kad su dvojica od njih, Miro i Max Ernst,napravili scenografiju za Ballet Russe S. P. Djagiljeva, deseci nadrealista

prekinuli su predstavu trubeći, držeći govore i napadajući gledaoce.Kako je itko, tko je želio nešto značiti u svijetu slikarstva, književnosti ili

mode, mogao te večeri ostati kod kuće, znajući za njihovu uzbudljivureputaciju?



— Nadrealisti ili ne — najavila je Paula tjedan dana ranije — ja ću, kao iobično, obući ono što mi najbolje stoji.

— Nećeš valjda opet nešto u pompadur stilu? Ne opet! — uzviknula jeMaggy. — Nemoguća si. Dosadili su mi već titvoji kostimi, a i tebi bi ih već

trebalo biti dosta. — Na maskenbal se odlazi samo iz jednog razloga —rekla je Paulaspokojno — da pokažeš onaj bio tijela koji usvakodnevnoj odjeći ne možeš

pokazati, zato što pukim slučajem živiš u ovom otrcanom vremenu. Ja ne pokušavam bitipametna, to ostavljam onima koje nemaju ništa posebno pokazati, koje nemaju moja prekrasna bijela ramena, moje divnegrudi, moj jošuvijek vitki struk. Ali, za promjenu ću se prerušiti u Jeanne Du Barry, a ne umarkizu Pompadour. To je ipaknekakva promjena, ha?

— Tako mala da je zanemariva. Opet ćeš obući svoje široke suknje od

ružičastog tafta, uski plavi prsluk, maramu odčipke, čipku oko zglavaka, stavitinapudranu periku i umjetnimadež. Sramotiš me! — Ah, mene uvijek potcjenjuju — uzdahnula je Paula. — Umjesto čipkaste marame nosit ću punjenog pitona koji ćemi ležati na

desnom ramenu, prolaziti ispod golih grudi i bitiomotan oko lijevog ramena,tako da mi jezikom dira uho.

— Golih grudi! — Pa naravno. Mislila sam da sam ti to rekla. — Čestitam! Ponosim se tobom.

— Nije bilo teško. Samo još moram posuditi pitona, i jasam spremna. Ašto ćeš ti?

— Ja idem kao zdjela s voćem. — Užasno! S limunima u kosi, i haljinama u obliku jabuke! To nije

dostojno tebe, Maggy. — Pričekaj, pa ćeš vidjeti. — Maggy je promiješala svojukavu i spustila

očne kapke. Guste, ravne četkice njezinih trepavica potamnjenih maškaromizgledale su na njezinim obrazima poput dviju dugačkih, dlakavih gusjenica.

— S kime ideš, s Alainom?

— S Alainom i još tri njegova prijatelja; s četvoricom,točnije. — Kad ih je mnogo nije opasno, je li?Maggy je napućila usne i s čela otpuhnuta zamišljeni pramen kose kao i

obično kad je bila zbunjena. Zbog te su je djetinjaste navike prije čestozadirkivali. Paula je, kao i obično, bila u pravu.

Montparnasse je bio poput pretrpanog erotskog zoološkog vrta. U njemu se



moglo vidjeti mnoštvo svih mogućih vrsta i kombinacija seksualnih partnera.Od uobičajenih heteroseksualnih parova, do najslobodnijih primjera fetišizma,u toj četvrti nijedan vid Erosa nije bio nepoznat niti osuđivan. Sve je bilomoguće i dopušteno.

U tom raspoloženju neobuzdane, i zato zastrašujuće slobode, Maggy se od prvog dana osjećala ugodnije kao promatrač, nego kao sudionik. Korila jesebe dok su mjeseci prolazili, predbacujući si zbog nevinosti za koju nije znaonitko osim Paule, ali unatoč tome što je pronalazila mnoštvo razloga da

pronađe ljubavnika, činjenica je daje ostala djevica još mjesecima nakonosamnaestog rođendana.

Maggy je od svih skrivala svoju upornu, staromodnu čednost. Samo Paulunije uspjela prevariti svojim slobodnim i nemarnim ponašanjem, drskošćukojom se odnosila prema muškarcima, smijehom kojim je odgovarala na

njihovo salijetanje, nemarnom golotinjom. Kako su svi pretpostavljali da moraimati ljubavnika, njezino odbijanje svakog ozbiljnog udvaranja donijelo joj jereputaciju vjerne i tajne ljubavnice nekog sretnika.

Alainu i njegovim prijateljima trebalo je cijelo popodne i večer da dovršeMaggyn trompe l'oeil kostim. Desnu dojku su joj oslikali kao grozd

blijedozelenog grožđa, lijevu kao malu kavajonsku dinju, onu što je služečitavu, sa slatkim vinom unutra. Maggyne ruke i ramena postali su grozdovi

banana od kojih su neke bile zrele, a neke još pomalo zelene, a ispod grudi i preko pupka naslikali su joj ananas čije joj se oštro lišće gubilo u stidnim

dlakama. Svaki joj je bok bio kriška bundeve, a bedra stabljike rabarbare. Odkoljena do stopala bila je obavijena naslikanom lozom, a pod rukama je imalaabuke.

Lice joj je bilo čisto, osim dviju pčela na čelu, a kosa joj je bila skupljenastraga cvjetnim vijencem. Nije htjela popustiti prigovorima slikara koji sutvrdili da je zelena marama od sifona koju je namjeravala zavezati između

bedara potpuno neprikladna za tu priliku.Slikari su napravili ovalan, drven, srebrno obojen pladanj za voće dugačak

dva metra u kojem su namjeravali nositi Maggy u visini ramena. Svaki od njih

četvorice nosio je preko crnog trikoa i majice oslikani »sendvič« pano. Andree bio brie, Pierre čitav kolut camamberta, Henri kriška roqueforta, a Alain

pola koluta chevrea... Svi ti veliki komadi sira bili su tako realističnonaslikani, da se činilo kao da ih se zaista može jesti. Četiri su umjetnika bilačlanovi realističke slikarske škole, a svojim su sirevima i voćem željeli

protestirati protiv nadrealista i njihovog izobličavanja prirodnih oblika.



— ekajte — pobunila se Maggy kad su je pokušali dignuti na pladnju — treba mi nešto da držim u rukama. Mogu linositi neki cvijet, ili nešto?

— Ne, sve ćeš pokvariti. Samo se osloni na lakat, nasloniglavu na ruku,savršeno mirno lezi i nemoj se, za ime boga,znojiti. Zašto nam, kvragu, nisi

dala da te umjesto vodenimbojama obojimo uljanima, Maggy? — Zato što sutra ne namjeravam cijeli dan provesti perući se terpentinom — odgovorila je. — I ovako je srebrna bojanekako ljepljiva, Alain. Nisamsigurna da se potpuno osušila.Nije li neki kralj jednom obojio robove zlatnom

bojom? Mislim da su poumirali od toga. — To su samo priče. Dobro je, od pladnja će ti biti srebrna samo

stražnjica, a možda ni to. Idemo sad; bal je počeoprije sat vremena. Maggy,siđi i pješaci s nama. Kad stignemodo Bulliera sastavit ćemo to čudo.

— Čekajte samo da uzmem kaput i cipele.

— Čemu, vani je toplo? — bunio se Andre. — Ali do tamo treba proći tri ulice. — Da se nisi usudila nešto razmrljati — zabrinuto je rekao Pierre. — Kad bolje razmislim, ja ću taksijem, u kaputu. Vidimose tamo. — Ah, mala buržujka — narugao se Andre.Maggy se prijeteći približila

slikaru. — Tebi se umire, komarac? Hoćeš da te udavim s dvijebanane? Povuci

riječ. — Da nije istina, ne bi se ljutila — povikao je, izmaknuvši joj plesnim

pokretom. — Hej, nema vremena za ljubakanje — viknuo je Alain.— Ako stignemo

prekasno, svi će već biti previše zauzeti da binas primijetili. Hajde! Svi na barikade!

Pet stotina ljudi guralo se u Bullieru kad je Maggy stigla. U gomili su bili iDarius Milhaud, Satie i Massine. Bili su tamo i grofica de Noailles, PaulPoiret i Schiaparelli, te Picasso prerušen u pikadora. Gromaire je bio odjenuohalju španjolskog jezuita i uz nju široke nabrane ženske gaće sružičastocrvenim vrpcama, a Brancusi se obukao kao orijentalni princ, s

perlama do koljena i perzijskim sagom preko ramena. Pascin je, okružen kao iuvijek gomilom dobroćudnih Cigana, džez muzičara i ljepotica, bio obučen usvoju uobičajenu crninu.

Čim se Maggy pojavila na vrhu velikog stepeništa, začuli su se oduševljeni povici »Bravo!«. Ušla je nošena na ramenima i savršeno održala ravnotežu zaopasnog silaska. Jedaii po jedan, zamijetili su Maggy kroz dim i muzičari, pa



su trubljenjem, uz treštanje svih instrumenata najavili njezino sporo kruženjedvoranom, dok je ona nepomično ležala na srebrnom pladnju. Ljudi su, tamokuda je prolazila, prestajali plesati i gurali se oko grupe realista, plješćući ivičući s odobravanjem. Maggy je bila tako vješto oslikana da su tek malo

pomalo svi shvatili kako je, osim one krpice oko bedara, posve gola, što je jošviše pojačalo oduševljeno i bučno odobravanje. — Što je to, zaboga? — upitala je Mistrala Kate Browning sa svojeg

osmatrališta za jednim od povišenih stolova uz plesni podij. — Pravi manifest — slegnuo je ramenima. Bio je prepoznao Maggy čim je

ušla. Nitko drugi u Montparnasseu nikadase nije mogao pohvaliti kosom takvevatrene nijanse narančaste boje, boje koju nikada nije zaboravio. Ali jedva jemogao prepoznati nespretnu, zbunjenu djevojku koja nije imalapojma o

poziranju u ovoj besramno izloženoj osobi koja je lijeno ležala gola pred

tisuću očiju i smijala se. Smijala!Od mnogih je ljudi čuo o njoj otkad je postala poznata i često ju je na uliciizdaleka opazio kako žuri, ali za jedanaest mjeseci, koliko je proteklo od

prvog dana kad je počela raditi kao model, nisu ni riječ progovorili. Daje bio pošten, priznao bi da ju je izbjegavao, možda bi čak i shvatio da se stidionačina na koji ju je istjerao, ali takve su misli bile strane Mistralovim životnimstavovima. Razmišljati o nekoj smiješnoj djevojci? Ne, život je bio prekratak ion je imao previše posla.

— Julien! Znaš li ti plesati? — upitala je Kate Brovvningna svoj tih ali

zapovjedni način, za koji nije bila ni svjesna daga posjeduje iako su joj biletek dvadeset tri godine.

— Plesati? Naravno da znam. Ali ne baš dobro, upozoravam te! — Dobro, pa zar ne želiš plesati? — U ovoj gužvi? — Hajde, meni se baš pleše — rekla je, ne dajući seobeshrabriti. — Što to sviraju? — upitao je. _ Mountain Greenery. To je baš lijepa i živa melodija. Pa ne možeš samo

ovdje sjediti.

Nevoljko je ustao, viši od svih ljudi u dvorani, i pošao za dotjeranomAmerikankom do paklenog plesnog podija na kojemu su tijela bila takostiješnjena da se uopće nije zamjećivalo kako on ne zna plesati. Nekoliko suminuta nespretno plesali gotovo uz rub podija, a zatim se glazba promijenila i

poprimila pulsirajući ragtime ritam. Odjednom je Mistrala i Kate sa svihstrana počelo gurati mnoštvo plesača koji su se okupljali da bolje vide Maggy,



er su se približavala četvorica slikara koji su je nosili.Maggy je na svojem podignutom pladnju bila utonula u rastuću

omamljenost od srdačnog, zadivljenog klicanja oko nje. Tako se slobodnoosjećala gola, ali oslikana, kao da je istovremeno i vidljiva i nevidljiva.

Osjećala se kao da lebdi nad dvoranom. Sa svih su se strana pružale ruke kojesu je željele dotaknuti, ali nije se toga bojala jer su je slikari podizali nasrebrnom pladnju sve više i više, izvan dohvata ruku.

Odjednom je netko iz gomile povikao: — Dolje realisti! — Dolje nadrealisti! — vrisnulo je desetak drugih glasova.Gomila, koja je samo još trenutak prije bila dobronamjerna unatoč

nesnosnoj gužvi na plesnom podiju, zdušno se pridružila borbi — na to sečekalo cijele večeri. Kate Browning se, svjesna opasnosti, spretno izvukla iz

Mistralova zagrljaja i progurala da izađe iz gužve, ostavivši Mistrala da dođeza njom.Gurajući se tijelom, ramenima i laktovima i izvikujući parole, plesači su

okružili Maggvna četiri slikara i gotovo srušili Alaina i Andrea. Pierre iHenri, camambert i roquefort, muški su se borili. Ipak, lišen one savršeneravnoteže koju su bila postigla četiri slikara, velik drven pladanj opasno senagnuo, i Maggy je trgnuvši se shvatila da bi mogla pasti i završiti pod nogamagomile. Pogledala je uokolo, odjednom živnuvši i pribravši se. Posvuda segibala masa tijela, muškarci su se udarali šakama, žene su se saginjale i

vrištale. U dvorani je izbila prava tuča.Maggy se skupila, čučnula, smotala se u pravu loptu i odbacila se s pladnja

snažno u stranu, naciljavši jedinu točku u dvorani koja joj se činila stabilnom:Mistralov crni šešir.

Dočekao ju je iznanadeno uzviknuvši »Uh!«, ali stajao je čvrsto poputstijene, odviše snažan da bi ga gomila izbacila iz ravnoteže. Maggy mu jeležala u zagrljaju poput djeteta na ljuljašci, bez straha ili uznemirenosti uočima, još uvijek očarana, unatoč svojem skoku u sigurno.

Obavila je ruke oko Mistralova vrata i spustila glavu na njegovo rame. On

u je i nehotice stegnuo u zagrljaj, a ona se čvrsto sklupčala, oštro savivši nogeu koljenima, tako da je potkoljenicama i stopalima štitila stražnju stranu

bedara i nagu, srebrnom bojom umrljanu stražnjicu. Napokon se Mistral pomaknuo. Na samo tridesetak metara od njih nalazila

su se vrata koja su vodila na ulicu, i on se snažno počeo gurati kroz gužvu prema njima, stežući Maggy kao spašenog utopljenika.



Kad je stigao do ulice, Maggy je upitala: — Kamo idemo? — Nije daleko. — Ne na neko otmjeno mjesto, nadam se.

— A ne. ne.Mistral je prešao ulicu, skrenuo iza ugla i ušao u veliku zgradu čija jefasada bila ukrašena imitacijom marokanskih ornamenata. Unutra je mušterijeiza pulta dočekivala neka žena.

— Dobra večer, Monsieur. Za jednoga ili za dvoje? —Činilo se da nijeiznenađena što vidi muškarca sa šareno obojenom, golom ženom u naručju.

— Za jednog, molim vas. Moramo li čekati? — Ne, večeras imate sreće. Imam već nešto spremno.Pođite za mnom,

Monsieur, 'Dame.

Žena ih je povela hodnikom u kojem su se na jednakim razmacima nizalavrata. Otvorila je jedna, pozvala ih da udu i zatvorila vrata iza njih.Usred prazne prostorije stajala je velika kada do vrha puna tople vode. Na

stolici pokraj kade ležali su ručnik, sapun i rukavica za kupanje. Mistral, kojie još uvijek držao Maggy u naručju, sagnuo se i jednim prstom iskušao

temperaturu vode. Zatim ju je, zadovoljan, ne spustivši je na pod, zaronio uvodu, namočivši ruke preko laktova.

— Assassin!* — prasnula je Maggy. — Nije da se ne divim tvom kostimu, ali zaprljao mi jecijelu košulju —

rekao je, žustro sapunajući rukavicu za kupanje. — Daj mi to. — Nikako. To je muški posao. — Skinuo je smočeni sako, zavrnuo mokre

rukave i kleknuo na pod pokraj kade.Maggy je pokušala ustati, ali nije moglanaći oslonac u dubokoj kadi. Koprcala se, izdižući se dopola iz vode, ali svaki

putbi kliznula natrag. Mistral nije obraćao pažnju na njezinokoprcanje ienergično je rukavicom trljao svaki dio njezinogtijela koji bi mu došao podruku. Voda je začas poprimilamutnosivu boju.

Maggy se bespomoćno počela smijati. Opustila se, legla u kadi i mirno

gledala kako joj trlja ramena i noge. Tek kad se približio grudima zaskočilagaje i udarila ga po vratu šakama čvrsto isprepletenih prstiju, zamahnuvšiiznad glave. Šešir mu je pao u vodu i na trenutak je ispustio rukavicu, tako dau je stigla dohvatiti. Zapljusnula mu je ravno u oči pun šešir vode, i dok je on

strahovito psovao u ručnik, pokušavajući ih obrisati što je najbolje mogao,oprala je s tijela posljednje ostatke vodene boje, a zatim se nasmijala slade



nego ikad vidjevši ga kako kleči na podu, crvenih i upaljenih očiju, dok mu sevoda cijedi niz košulju.

Napokon je Maggy ispustila rukavicu na drveni pod i ostala sjediti umutnoj vodi koja joj je dopirala do ramena, ruku prekriženih na rubu kade,

brade oslonjene na ruke. Mokra joj se kosa lijepila za ramena, u očima su joj bile suze smijeha, ali na usnama joj je bio onaj stari vragoljasti osmijeh, a naglavu je natukla Mistralov šešir iz kojeg se cijedila voda.

— Lijepo — čestitala mu je. — Ali, što si isplanirao zaostatak večeri?Mistral je sjeo na pete. Stvarno, što?

— Postalo mi je hladno i ogladnjela sam — prijetila jeMaggy. — A kad mie hladno i kad sam gladna, postajemopasna. Jesi li spreman na takav rizik? —

Bilo je izazova unjezinom glasu, očima, u tome kako je nagnula glavu, čak suinjezine riđe obrve bile izazovne. Iako je bila gola i sjedila uvodi, način na

koji je prisvojila njegov šešir bio je pravi izazov. — Nemoj nikamo otići — rekao je Mistral, skočio na noge i izašao izsobe, ponijevši svoj sako i mokar ručnik i zatvarajući vrata za sobom.

— O, bitango jedna! — uzviknula je Maggy glasno. S gađenjem je pogledala rub kade za koji se hvatala siva prljavština. Pokušala je pustiti jošvode u kadu, ali slavina je bila zaključana. Slegnula je ramena i ustalazapljuskujući se vodom.Odahnula je vidjevši da joj tijelo nije posivjelo.Oprezno jestala na pod i snažno se otresla, poput velikog psa, te iscijedilakosu. Večer je, na sreću, bila topla, a prostorija još toplija,puna pare od

kupanja.Vrata su se odjednom otvorila i Mistral je ponovo ušao u prostoriju.

Maggy je stala uspravno, pokrivajući donji dio trbuha velikim šeširom, sednom rukom preko grudiju.

— Zaboravio si pokucati. — Oprosti. — Dodao joj je dva suha ručnika. — Obrisise, hajde, neću te

gledati. Ovdje ti je moj sako, obuci ga kadbudeš gotova. Čeka nas taksi. — Nadam se da ćemo večerati na nekom lijepom mjestu. — Napokon.

— Ti stvarno znaš s djevojkama. — Maggy je s mukomnavukla njegovsako. Rukavi su joj potpuno sakrivali ruke ivisili preko koljena. Nespretno jeobavila ruke oko sebe umotavši se u sako. Pokrivao ju je cijelu, osim bosihnogu i stopala. — E pa, ja sam spremna i elegantna, ali ti baš ne izgledašnaročito. Košulja ti je sva mokra — progunđala je.

— Ja mislim da oboje izgledamo... čisto — rekao jeMistral krenuvši prvi



prema izlazu iz javnog kupališta. —Glavno je biti čist, drugo nije važno.Šljapkajući bosim nogama, Maggy ga je slijedila do izlaza na ulicu. Jurnuli

su preko pločnika u taksi koji ih je vani čekao. — Bulvar Arago, šezdeset pet — rekao je Mistral zapanjenom vozaču.

Još uvijek bosonoga, ali u crvenom kimonu, koji je bila obukla sosmijehom iznenađenja na usnama što ga nalazi na istom mjestu gdje je bio i prošle godine, iznenađena što još uvijek visi na istoj vješalici kao neka dalekauspomena, Maggy je ušla u polumračni atelje u kojemu sada nije bilo svjetla zaslikanje, i potražila mjesto gdje će sjesti.

Koliko je spavaća soba bila prazna, toliko je atelje bio pretrpan. Mistral jeobičavao obilaziti staretinare iz susjedstva, trgovce predmetima koji se nisumogli nazvati antikvitetima ali nisu baš bili ni novi, i odabirati najrazličitije

predmete koji bi privukli njegov tragajući pogled: veliku, polupanu, keramičku

zdjelu iz Quimpera, drveni kip s pramca nekog broda napola izjedencrvotočinom, posljednji primjerak nekad prekrasne garniture oslikanih olovnihvojnika, viktorijansku stolicu sa sjedalom od grimiznog satena, obrubljenog

pletenim gajtanom koji su nagrizli moljci.Pa ipak, iako je prostorija bila puna njegovih otkrića, namještaja nije bilo.

Maggy se probila do viktorijanske stolice, za koju je barem znala čemu služi, isjela na nju s uzdahom olakšanja. Preplavio ju je ujedno osjećaj znatiželje iželje za avanturom. Nije mislila da će ikada više ovamo doći, i te večeri kaoda ju je obuzelo neko bojažljivo divljenje.

— Ima li juhe? — doviknula je prema malenoj kuhinji izkoje su se ćuliMistralovi pokreti.

— Pa što ti misliš, daje ovo restoran? Kad mi se jede juha, idem van.Dobit ćeš kruh, sir, kobasicu i vino, i možeš bitisretna.

— Nisi baš neki domaćin. — Ne ugošćujem često ljude — rekao je Mistral, promatrajući ljutito

kobasicu koju je rezao. Izgledala je poput nekogantikviteta. Na brzinu je složiona pladanj nekoliko rasparenih tanjura, bocu vina i dvije čaše od kojih je jedna

bila okrhnuta, te odnio pladanj u atelje. Zastao je usred koraka ugledavši

Maggy na grimiznoj stolici, s narančastom kosom koja je padala preko crveneapanske svile. Kao da je u uglu njegova ateljea plamsala vatra.

— Ne možeš tu sjediti. — Zašto ne? — Jer će se ta stolica raspasti. — Pa što onda predlažeš, da sjednem na pod?



— Imam mali stolić otraga u vrtu; mislio sam da ćemotamo jesti. — A imaš li tamo u vrtu i dvije male stolice? — upitalaje, a u glasu joj je

zatitrao smijeh. — Imam, vjerovala ili ne.

— A, tko bi onda mogao odoljeti takvoj divoti? — Maggy je za Mistralomizašla u vrt gdje su grane prebujno razraslih jorgovana, s bijelim cvjetovima u punom cvatu, visile blijedo svjetlucajući nad stolom od bijelo obojenogdrveta. Stoliceod kuhanog drveta s naslonima u obliku srca i prugastim

pamučnim jastucima na drvenim sjedalima stajale su u nepokošenoj travi.Mistral je upalio visoku svijeću u niskom, iskrivljenom bakrenom svijećnjaku,a Maggy se nagnula nad tanjuri ogledavala kobasku.

— Hajde, uzmi — nudio ju je. — Nedostaje joj... kako da kažem... svježine.

— Bolje nemoj to jesti — rekao je, brzo maknuvši tanjuru travu. — Mislim da sir vjerojatno nije opasan. Jesi li stvarnogladna? Mogu otići neštokupiti, ima jedna trgovina suhomesnatom robom koja je uvečer dugo otvorena...

— Ne, ne, šalim se. Ali, jesi li ti večerao? — Joj! — Stoje? — Upravo sam se sjetio gdje sam trebao večerati — Gdje?

— S jednom ženom... nekakvom bogatom američkomkolekcionarkom kojame i pozvala u onu nadrealistićku ludnicu.

— U tom slučaju ima ozbiljnog razloga da se požali. —Maggy je podiglačašu s vinom, ozbiljno se nagnula naprijed ipokretom pozvala Mistrala da i on

podigne čašu. — Za damu; pijmo za ženu koja je započela večer s gospodinomMistralom. Tko zna s kime će je završiti? Želim joj sreću.

— Za sreću — rekao je Mistral, kucnuvši svojom čašomo njezinu. I dok jue ispijao, sjećanje na Kate Brovvning potpuno je nestalo. Nije postojalo ništa

izvan tog mirnog, mračnog kutka mirisnog malog vrta, tog prostora kao iz sna,

prostora u kojemu ga je glazba Maggyna glasa, drskog tihog i slobodnog poputrijeke, odvajala od njegovog dotadašnjeg života; tog prostora u kojemu mu senjegov vlastiti, dobro poznatvrt činio nanovo stvorenim, posve drugačijim,tajnovitim iskrovitim poput prašumskog tla.

Osjetio je kako ga njegova volja, njegova pouzdana, nepokorna voljanapušta i spada s njega poput teške odjeće koju je predugo nosio. Osjećao se



deset godina mladim, odjednom je bio svjestan topline travanjskog zraka,sočnog šapata visoke trave, slatkog mirisa jorgovana i oporog okusa vina.Maggy je bila divno iznenađenje. Nije bio spreman za nju. Nije ju očekivao.Što je radila ovdje? Ponovo je pio, i pitanje je nestalo. Ne zbog vina, jer nije

popio mnogo, već zbog pogleda na nju.Uz svjetlo samo jedne svijeće, bila je ukras noći. Dok se kretala, njezina jekoža odbijala mjesečeve zrake. Svjetlost svijeće upalila je i iskre u njenimzelenim očima, iskre tako žive da je travanjski mjesec, što je provirivaoizmeđu drveća, prema njima izgledao beznačajnim i dalekim. Zvuk njezinaglasa kao daje u njemu budio zbunjenost i otpor... protiv onoga što nije mogaoizgovoriti.

Gotovo nevoljko, kao da izvršava zapovijed, popustio je nepoznatoj, alineodoljivoj prisili. Bacio se na travu, uzeo Maggyna bosa stopala u svoje ruke

i nježno ih trljao. — Jadne noge, smrzle su se — mrmljao je. Nije odgovorila. Od dodira njegovih velikih, mekih, snažnih šaka, njihove

topline i pomalo hrapave kože, zadrhtala je osjećajem koji nije razumjela.Zabacila je glavu i činilo joj se da čuje pjesmu zvijezda.

Njegove su usne sada prelazile njezinim tabanima, bojažljivo, ispitujući,edva dodirujući kožu. Zaustavljala je dah, bojeći se pomaknuti, opčinjena

osjetima što su joj strelovito prolijetali od stopala do vrha tjemena, probadajućih i snažnih osjeta koji su bili poput stranog jezika koji prvi put

čuje i nekim čudom razumije. Ugrizla se za usnu kad je jezikom dotakao luk njezina stopala ocrtavajući ga, istražujući, svakog trenutka sve smjelije.Glasno je zastenjala kad je osjetila kako je zubima lagano grize za petu iklonulo je pokušala izvući nogu, ali on ju je samo čvršće uhvatio. Osjetila jekako je koljena ispod japanske svile izdaju dok je njegov jezik klizio uzedan, pa zatim drugi list njezinih nogu, sve dok nije pronašao ono nježno,

skriveno udubljenje iza koljena. — Prestani — rekla je bez daha. — Molim te.Mistral je ustao, onako golem u mraku, i zagrlio je. Pažljivo ju je

pogledao, namrštivši se. — Da prestanem? Jesi li sigurna? — Ovlaš joj je poljubio usne i nagnuo

se natraške da joj može vidjeti lice. — A,nisi baš tako sigurna, nisi sasvimsigurna — uzdahnuo je i poljubio joj usta, sočna, ujedno putena i nevina,

polako je ljubiote usne koje su se na njezinom blijedom licu isticale poputraskošnog cvijeta.



Maggvna zbunjenost i iznenadna uznemirenost raspršile su se pod njegovim poljupcima. Nasmijala se, ne samo od užitka, već i s novim prizvukom u glasu,dok se polako budila razbludnica koja je oduvijek živjela u njoj. Njezine suusne postale razbludne, ruke su joj razbludnički milovale njegov snažan vrat i

posegnule za njegovom kovrčavom glavom da je ponovo privuku k sebi.Izvukla se iz njegova zagrljaja, stala na noge i smjelo privila svoje dugačkotijelo uz njegovo cijelom dužinom. Stajali su zajedno dugo, dugo, rastućizajedno kao dva visoka drveta, njišući se lagano dok su im se usne rastvarale,a zatim gotovo nepomični u zajedničkom naporu da pronađu spoznaju nadspoznajama. Mistral je, stenjući od želje, rastvorio kimono od teške svile,luđački želeći dotaknuti tijelo koje je dotad samo gledao, osjetiti njezinu kožu,uhvatiti rukama njezine grudi, osjetiti čvrste pupoljke njezinih bradavica podsvojim prstima. Opijena zanosom, rekla je: »Ne ovdje, unutra.« Spotičući se i

otkopčavajući u hodu košulju, pošao je za njom u spavaću sobu, u širok krevet pod prozorom kroz koji je na plahte sjala mjesečina. Za nekoliko trenutakastajao je gol, uspravan, veličanstven.

— Daj da te vidim — naredila mu je s tako silnom znati ž̂eljom u glasu dae ostao mirno stajati dok mu se približavala. Svoje njezino neiskustvo nestalo.

Lagano je prelazila prstima preko njegovih ramena i grudi, do struka,zadržavajući sena nepoznatim oblicima i tkivu, na zaobljenim mišićimanjegovih ruku, na zapanjujuće tvrdim vrškovima bradavica kojesu se krile ukovrčavoj dlaci na njegovim grudima. Tek kad sepotpuno zadovoljila i kad joj

njegovo tijelo više nije bilo posve strano, odvezala je pojas na kimonu i pustila ga da padnena pod. Legla je na krevet, čekajući ga.

Napokon, mislila je Maggy, napokon. Nije se predala njegovim rukama,ohrabrivala ih je. Propinjala se i protezala poput mačke, igrala se njime,

prinosila rukama svoje grudi njegovim ustima i puštala ga da ih proždire, azatim se hitrim, gipkim pokretom povukla i bacila na njegove grudi, potražilausnama njegove bradavice. Sisala ih je, oponašajući ga, sve dok gotovo nijezavrištao i odmaknuo je, ne mogavši više izdržati uzbuđenje. »A... to, znači,nije igra za dvoje?« promrmljala je, a on joj je na to odmah odgovorio

razmaknuvši joj drhtavim rukama noge i sagnuvši se nad nju, klečeći nakrevetu, istražujući otvorenim, vrelim usnama unutrašnjost njezinih bedara,

palacajući jezikom. Činilo se da su obavijeni dubokom tišinom. Maggy seosjetila nepomičnom, ukočenom, gotovo bez daha, ne više razigranom, dok ječekala.

Još uvijek klečeći, sjedeći na petama, držeći je za struk objema rukama,



Mistral je ušao u nju. Bila je tako vlažna da je uspio prodrijeti nekolikocentimetara prije nego što je dospio do prepreke. Ponovo je pokušao, neshvaćajući, ali dalje nije mogao.

— Što... ? — promrmljao je, proždiran žarom dok je zurio dolje, u tamu

trokuta gdje su se spajali. Pokušao je opet,bez uspjeha. Kako ju je napustilanemoć da se pokrene, Maggy se skupila i svom hrabrošću se gurnula naprijed, prisiljavajući se da mu se otvori. Svaki mišić na njezinim dugim, snažnimnogama bio je napet, prsti su joj bili ispruženi, šake su jojčvrsto stezalemadrac, leda su joj bila izvijena dok je izdizalakarlicu, a njegova uspravna,vrela put bila je središte svemira.Probola ju je bol, ali ona na to nije obraćala

pažnju. Ponovose gurnula naprijed, a on joj je došao ususret, snažnim prodorom. Odjednom se našao u njoj cijelom dužinom svojega koplja,obuhvaćala je svojim tijelom svu punoću njegova smrtnogmesa i ležali su

mirno, dašćući kao dva gladijatora izjednačene snage koja su zastala da odajuedan drugom priznanje prije nego što nastave borbu. — Nisam znao — šapnuo je, toliko zapanjen da je mogao naći samo

obične riječi. — Nisam ti ni rekla. Bi li to nešto promijenilo? — Ne, ne. — Sada su ležali na boku, gledajući se u oči.Jedna je

Mistralova ruka bila podvučena ispod njezinih ramena, a slobodnom je pretraživao vlažni trokut njezinih stidnihdlaka, pronašao dio nježne puti koji jetražio i milovao ga krišom, strpljivo, ne prestajući čak ni kad ga je molila, sve

dok nije zaviknula obeznanjena užitkom. Tek se tada upustio u vlastiti, ozbiljniužitak, ali još uvijek pažljivo, s neuobičajenom opreznošću koja je samo

pojačavala bujajuću, rastuću groznicu koja ga je zapanjila svojom snagom kade konačno u njoj eksplodirao, snažan poput velikog bika.

5.

Prvi put kad je Julien Mistral slikao Maggy, prvi put kad je pokušaodočarati sjenu između njezinih grudi, prvi put kad je ne razmišljajući umočio

kist u cinober i naslikao tu sjenu, čuo je kako je kozmičko »Da!« odjeknulonjegovim mozgom. Zaprepašten, gotovo oboren s nogu, on je vidio, vidio kaonikada prije, vidio je svojom utrobom dok je silovito nanosio boju na platno akist mu je gotovo nekontrolirano prelijetao njime, prstiju otupjelih od otkrića;tijelo mu je postajalo sve vrelije, tako da je morao strgnuti sa sebe košulju,toliko nestrpljiv da ostvari svoju viziju daje napokon bacio kistove i istiskivao



boju na platno ravno iz tuba. Napokon je slikao onako kako je oduvijek znao da može slikati, bez

ograda, bez proračuna, s tako širokom slobodom da se činilo kako su se zidovii strop ateljea razmaknuli, i da stoji pod modrim, otvorenim nebom.

Maggy gaje zadivljeno gledala ležeći nepomično na hrpi zelenih jastuka, neusuđujući se pomaknuti sve dok on, nakon što je prošlo više od sata, nijenapokon prestao sa svojim nasrtajima na platno i spustio se do nje, sjajeći odsreće, okupan u znoju.

Pokretom o kojemu prije nije mogao ni sanjati obrisao je bojom umrljaneruke o njezine stidne dlake, ostavljajući po njoj tragove zelene i ticijanskicrvene boje, kao da je i ona platno. Razderao je svoje hlače ne skidajući ih isilovito prodro u nju, pritiskajući je o jastuke svojim velikim, vrelim, vlažnimtijelom sve dok nije doživio golemo olakšanje koje je dočekao glasom što je

nalikovao pobjedničkoj rici.Prolazili su tjedni, a Mistral je slikao Maggy. Znao je da ga je za tu prekretnicu u slikanju nadahnulo nešto u načinu na koji je njezina put lomilasvjetlost. Nije to bila samo stvar tehnike, pojava koja se mogla objasniti samo

prozračnom bjelinom njezine kože, ni plamtećom bojom njezine kose, ničinjenicom da mu je mašta — kako ni zašto, to nije znao a nije ga ni zanimalo

— pomagala da uoči neke njezine fizičke osobnosti i iskoristi ih za taj korak naprijed. Bilo je to i njegovo duhovno uvjerenje da se svjetlost izlijeva iznjezina tijela, da zrači iz njega, tako da je i njegovo platno, dok ju je slikao,

postajalo izvor svjetla. Maggy je znala da mu se dogodilo nešto izuzetnovažno, ali kad ga je ispitivala o tome, onih nekoliko riječi koje je uspijevaonaći nije bilo dovoljno. Kako to iskustvo nije bilo intelektualne prirode nije seni dalo izraziti riječima, i Mistral je osjećao praznovjerno strahopoštovanjekoje ga je sprečavalo da o njemu govori.

Nakon te prve travanjske noći uslijedilo je najljepše proljeće u Maggvnuživotu. Bilo je to proljeće s kojim će kasnije uspoređivati sva ostala izaključiti da nisu tako lijepa. Dok ga je Maggy proživljavala, istodobno je

promatrala sebe kako ga proživljava. Znala je, onim dijelom svojeg uma koji

e bio neosjetljiv na osjećaje, koji je samo bilježio i spremao uspomene, da jeto zlatno doba u njezinu životu. Znanje urođeno svim ženama govorilo joj je daništa što je tako divno ne može vječno trajati, a ipak, kako su dani prolazili,nikada nije gledala naprijed ni razmišljala o budućnosti, nikada se nijezapitala što će biti sutra. Svaki je dan bio dostatan, zaokružen, pun i cjelovit

poput sunčeva kruga.



Za Mistrala je to također bilo vrijeme izuzetne sreće, ali on je prvenstveno bio slikar, pa tek onda muškarac, i tako je uzrok njegove sreće više bio njegovrad nego sama Maggy.

Julienu Mistralu nikada, nakon one noći kad je održan bal nadrealista, nije

palo na pamet da Maggv ima vlastiti život koji bi je mogao spriječiti da svakidan pozira samo njemu. Oduzimao joj je svo vrijeme smatrajući da na njegaima pravo, očekujući od nje da neprirodno mnogo vremena provodi u istoj

pozi, jer je bio neumoran i nije se zaustavljao sve dok je ne bi uhvatili takvi bolovi u mišićima da ga je morala moliti za odmor. Pretpostavljao je u svojojgolemoj, gotovo kraljevskoj sebičnosti, da je ona potpuno zadovoljna što jeostavila vlastiti život, napustila svoju sobu i došla živjeti s njim u atelje, što jenapustila svoj krug prijatelja, što nema uobičajenih razonoda, što se odrekla inajsitnijih osobnih sloboda. Bilo mu je posve prirodno da, kad ostavi kistove,

ona bude tamo, čekajući da ga oslobodi živčane napetosti stvaranja otvorivšisvoje tijelo njegovoj gladnoj, silovitoj ljubavi.Maggy nije dovodila u pitanje njegova nemarna uvjerenja. Poklanjala mu

se u svakom pogledu s jednostavnom velikodušnošću, kao da je polje visokihcvjetova što se ljuljaju na vjetru i rastu samo da bi ih on ubrao kad zaželi.

Sat za satom rado je podnosila njegov usredotočeni pogled, znajući da nemisli na nju i da je čak ni ne vidi kao Maggy. Njezina ljubav tražila je za sebesamo to zadovoljstvo da ga promatra dok radi. On je izgarao, bio je ispunjentako golemom stvaralačkom strašću da joj se ona činila svetom. Dva mjeseca

za kojih je Mistral naslikao sedam Maggynih portreta, seriju koju će kasnijezvati jednostavno La Rouquinne, »Ridokosa«, postali su mjeseci posveizdvojeni od Maggynog i Mistralovog svakodnevnog života. Za njih oboje onisu postali legenda, kao da su jednom bili združeni u nekom herojskom pothvatuu koji se nitko prije njih nije upustio. Ta je serija slika postala prekretnicom u

povijesti umjetnosti, ali njih dvoje nikada o tome nisu razgovarali.Potkraj svibnja 1926. godine Mistral je bio dovoljno siguran u svoju novu

snagu da počne slikati i druge predmete. Kad je dovršio sedmi Maggyn portret,njegovo je zanimanje za akt nestalo isto tako iznenada kao što se i pojavilo.

Počeo je slikati mrtvu prirodu. Njegov zapušteni vrt, pun lipanjskog cvijeća,svaki kutak njegovog ateljea pretrpanog starudijom od koje se šarenilo kao nasajmu, vaza s ljubičastim i bijelim lijepim katama, prepolovljena dinja — svisu ti predmeti, zahvaljujući njegovom svježem nadahnuću i viziji izgledali kaoda ih nikada prije nije vidio. Oni su živjeli, kao što je i Maggy živjela. Zrakesvjetla padale su na njih i oni su ih udisali. Svijet je bio nov.



Mistral je uvijek slikao samo uživo, i razigrana je uma stalno mijenjao kutiz kojega bi predmet gledali drugi ljudi. Razbojničkim tempom, gusarskomsmjelošću i vještinom razigrao se kako to nije činio još od djetinjstva. Otimaoe blago vlastita duha, izlagao ga suncu, zraku i vjetru, koristeći svoje kistove

poput trube na čiji će mu se zvuk otvoriti vrata raja.Kad je Maggy s Mistralom nestala iz četvrti, to je prouzročilo bujicuogovaranja, a kad ju je on oslobodio poziranja, njezin je povratak izazvao jošviše pitanja.

Ti si sve to, naravno, radila u ime ljubavi? — rekla jePaula. — Paula! — zgranuto je uzviknula Maggy. — Ne očekuješ valjda da tražim

od njega novac? — Ne, čini mi se da to, nažalost, ni ne mogu očekivati.Bože, kakve su žene

glupače.

— Ali, ne razumiješ — blago je rekla Maggy. Bila je previše sretna da bise ljutila. — Naprotiv. Savršeno dobro razumijem i nimalo to neodobravam. To je

ludilo koje se, doduše, moglo i očekivati,ali nemoj misliti da ću ti čestitati nanjemu. Mislila sam da sise naučila profesionalno ponašati.

— Što se toga tiče, ti stara zajedljivice, Julien mi je daomoju najdražusliku, najveću i najbolju od svih, onu koju najviše volim. Moj prvi portret, nazelenim jastucima.

— Krasno! Mjesecima si radila, i sad imaš platno umjetnika čije se slike

uopće ne prodaju! Joj, Maggy, nikad nisammislila da ćeš završiti kao djevojkaza sve nekakvog slikara.To je za druge djevojke, ali nije za tebe — korila ju jePaula,odviše uzrujana da bi sakrila svoje osjećaje. — A sad, kad tetrenutačnone slika, imaš se vremena vratiti na posao koji tiplaćaju, i, pretpostavljam,davati mu novac koji zaradiš pozirajući drugima?

— Stvarno nisi fer — bunila se Maggy. — Julien radikao pas, a nema nisua. Naravno da sam uskočila i plaćamponešto; pa to je normalno; samo dok ne počne prodavati slike, Paula.

— Reci mi nešto: što Julien Mistral daje tebi, osim što teslika i dopušta ti

da dijeliš njegov krevet? — O! — Maggy nije mogla vjerovati daje Paula tako pogrešno shvatila

prirodu njezine veze s Mistralom. — »O!« Baš si glupača — oponašala ju je Paula strogo.— A tko kuha,

posprema atelje i nosi prljavo rublje na pranjeili ga, nedaj bože, sama pere;tko se brine da ima dovoljno vina, odlazi po croissante za doručak, kuha kavu i



pospremamnogoupotrebljavani krevet? Radi li to gospodin Mistral, uzamjenuza novac koji donosiš?

— Baš si smiješna, Paula. Naravno da on nema vremenaza te stvari. Pa i jaedva stignem. Samo kupim nešto u mesnici i onda jedemo na travi ...

— Ni riječi više! — rekla je Paula. Bilo je to još gore nego što je mislila.Žene što su živjele sa slikarima, koje je onapoznavala, a znala ih je mnogo,gotovo su bez iznimke loše završavale. Slikari, pa čak i loši slikari, imali suego velikih beba. Bili su monstruozno djetinjasti i živjeli u središtu svojegsvemira, a drugi ljudi kružili su na putanjama oko njih samo kako bizadovoljili njihove potrebe.

Ponekad bi Paula, kad je bila obzirno raspoložena, priznala da isključivoljudi strahovito snažnog ega mogu sebe shvaćati dovoljno ozbiljno kako biustrajali u borbi da budu prihvaćeni kao dobri slikari, u svijetu na kojem su,

prema njezinom mišljenju, sva najbolja djela već naslikana. Možda bi beztakvog ega morali odustati i zaposliti se kao službenici u nekoj banci. Moždae samo taj ego stajao između njih i posvemašnje panike. Ali, živo joj se

fućkalo što im daje snage da slikaju kad bi ih, prema njezinom mišljenju kojee mudro prešućivala, samo jedna posjeta Louvreu sve mogla natjerati da si

prerezu vene od očaja. Nije ih ni najmanje žalila kad se radilo o sudbini žena.Moralo se priznati, ponekad se dešavalo da slikar oženi svoj model, a ponekadsu slikari i njihove žene čak i ostajali u braku, poput dobrog starog Monetakoji je slikao vrtove i lopoče jer mu je žena prijetila da će ga ostaviti ako

dovede model u kuću; ali to je bilo davno.Paula nije imala iluzija u vezi s Mistralom. Nije vjerovala muškarcu takve

nemarne, nepobitne ljepote. Bila je ona uznemiravajuća i nepristojna. Ljepota bi, govorila je sebi, trebala biti rezervirana za žene, kojima je potrebna zaživot. Čak i ona, Paula Deslandes, kojoj se Mistral nije sviđao, znala je sebezateći kako zuri u njega dok prolazi ulicom poput drumskog razbojnika,

pitajući se kako bi bilo ležati topla i ljepljiva nakon ljubavi, strastvenozaštićena tim velikim, mišićavim tijelom; čak se i ona znala uhvatiti darazmišlja o tome kako bi, da je još mlada, pripitomila tog umišljenog drznika

koji je, pouzdano je znala, imao kratkih strastvenih veza s desetak djevojaka uMontparnasseu. Ne, taj čovjek nikome ne bi mogao biti muž. A što se tičeljubavnika, zašto Maggy nije mogla naći nekog manje sebičnog muškarca?

La vie boheme*, pomislila je Paula tužna srca, oduvijek je bio samo pusta pjesnička tlapnja, a sada njezina Maggy, njezina draga Maggy, još uvijek naivna, misli da živi takvim životom.



— Nije važno — rekla je Paula, trgnuvši se iz razmišljanja. — Sinoć samna kocki izgubila pedeset franaka, pa sam sumnjičava prema ljudskoj prirodi, a

pogotovo prema vlastitoj. Ne obraćaj pažnju. — Ni nisam je obratila — odgovorila je iskreno Maggy.

Da je Paula znala više o Julienu Mistralu mogla bi ga bolje shvatiti, ali ne bi bila manje zabrinuta zbog toga što je Maggy zaljubljena u njega.Slikar je rođen i odrastao u Versaillesu, kao jedino dijete svojih roditelja.

Da je odrastao uz oba roditelja, možda bi osjetio prirodno okrilje doma, alinjegovo je djetinjstvo bilo neobično sumorno, bez smijeha.

Njegov otac, inženjer koji je u službi francuske vlade gradio mostove, bioe odsutan veći dio godine, i gotovo nikad nije dolazio kući jer je radio u

kolonijama, a majka kao da je bila zadovoljna takvim životom. Bila bivjerojatno zadovoljna bilo kakvim, ako bi joj dopuštao da se bavi vezom, koji

e bio jedino što ju je zanimalo. Vezla je prekrasne svećeničke halje sa strašćukoja nije imala nikakve veze s religijom, iako bi možda bila sretnija kaoopatica. Bez tkanine za vez u ruci brzo je postajala nemirna, tugaljiva i nakoncu ljutita.

Gospođa Mistral brinula se o svojem sinu dok je bio beba, ali čim jeJuliena mogla poslati u dječji vrtić, mirne ga je savjesti pustila da se brinesam o sebi. Dječak je bio zdrav i dobro razvijen, a imao je i slugu da ga hranj,kupa i vodi u školu.

Otkad je znao za sebe, Julien je znao i da većina onoga što je mogao

naučiti u vrtiću i školi nije vrijedno truda. Živio je za druga znanja, ona koja jesam stjecao. Poput svakog djeteta, bio je samouki umjetnik, raspolagao je snekoliko osnovnih simbola kojima je mogao predstaviti ljude, kuće, drveće isunce. Kad je navršio šest godina, prije nego što se kod druge djece javilaljubav prema realističnom crtežu, Julien je ono što je vidio počeo koristitislažući elemente u jedinstvenu cjelinu, u kompoziciju. Ubrzo je počeo živjetisamo za listove papira koje je nosio uokolo u školskoj torbi, za dragocjeneolovke koje je oštro šiljio, za bojice na koje je trošio sav džeparac. Kako seusredotočio na crtanje manje se izražavao riječima, manje je bio svjestan da

vrijeme prolazi dok se bavio temeljnim pitanjima: oblikom stvari, odnosomednog oblika prema drugome i odnosom svih oblika prema cjelini. Gramatika,

diktati, matematika, pa čak ni čitanje nisu imali nikakve veze s presudnim problemom crteža i strukture kojima se bavio njegov um.

Kad su se učitelji žalili, njegova se majka slagala da je njegova nepažnjaza osudu. Ali, čak ni izvanredni francuski obrazovni sistem ne može natjerati



dijete da uči ako mu nije stalo do mišljenja drugih, ako mu kazna predstavljasamo omanju neugodnost, i ako majka zaboravlja na njegove prekršaje čimuspije pobjeći iz direktorova ureda.

Bio je ravnodušan, učitelji su od njega digli ruke kao od glupana, i bio je

najgori u razredu sve dok nije navršio dovoljno godina da napusti školu. Njegovi su razredni drugovi godinama ranije prestali pokušavati da uspostavekontakt s odsutnim dječakom, čija je nepristupačnost bila tako potpuna daodavno nije predstavljala izazov. Da je bio plašljiv možda bi ga zlostavljali,ali njegov neprikriveni nedostatak zanimanja za školske drugove štitio ga jeednako tako dobro kao i njegova neuobičajena visina i snaga.

Sa sedamnaest godina, dok su se njegovi vršnjaci dobrovoljno javljali dase bore protiv njemačkoga cara, Mistral se upisao u privatnu slikarsku školu uParizu, gdje je briljantno učio, sve dok nije položio prijemni ispit na

Umjetničkoj akademiji. Nakon nekoliko godina provedenih na Sorbonni došaoe u sukob sa svim tradicionalnim pristupima umjetnosti. Prvo za sebe, a zatimotvoreno, govorio je da se umjetnost ne može naučiti. — Tehnika, da; boja, da;anatomija, da... ostalo se ne može. — Napustio je akademiju s jedvanavršenom dvadeset jednom godinom, i otac mu je iz Alžira bez prosvjedaslao dovoljno novca da može živjeti, sve dok nakon godinu dana nije umro.Kad su Mistralu bile dvadeset tri godine umrla mu je i majka i, osim manjeostavštine najboljoj prijateljici, ostavila ono malo što je imala svojem sinuedincu.

Julien Mistral sada je bio star gotovo dvadeset šest godina i još uvijek nepoznat u slikarskom svijetu, osim reputacije koju je stekao među nekima odsvojih suvremenika. Sve vlasnike galerija i trgovce umjetninama smatrao jeneprijateljima. Kad je čuo da je Marcel Duchamp trgovce slikama nazvao»gnjidama koje žive na grbači umjetnika«, razbjesnio se da je Duchamp bio

preblag. — A što je sa Cheronom, koji je Zadkineu platio deset franaka za šezdeset

crteža? Taj isti gad dao je Fujiti sedam franaka i pedeset santima za akvarel!Satno gnjida? Trebalo bi ga objesiti, skinuti s konopca prije nego izdahne i

rasporiti mu utrobu. Dati Modiglianiju dvadeset franaka za portret, to jenezamislivo.

Ali, njegovo je nasljedstvo bilo gotovo do kraja potrošeno a KateBrovvning, pristojna, bogata Amerikanka koja ga je bila pozvala na balnadrealista, nije se vratila da kupi još jednu sliku. Mistral je razmišljao o tomee li joj možda trebao poslati pisamce da se ispriča što je onako nestao. Kratko



e razmislio, a zatim odustao od toga kako bi se vratio svojem stalku zaslikanje.

Katherine Maxwell Brovvning iz New York Citvja imala je malo dara.Vrlo, vrlo malo dara, i što je beskrajno gore, gotovo da je toga bila i svjesna.

Izoštrene inteligencije i oka za lijepo i istančano, rođena je s bolnomsposobnošću da cijeni najbolje i teži prema najboljem, ali bez sposobnosti daga stvori. Nazivala se kiparicom, a njezina obitelj bogatih burzovnih mešetararazmišljala je o njoj s divljenjem i smetenošću kao o pravoj umjetnici, jer nitko od njih nije mnogo znao o umjetnosti, ni želio o njoj mnogo znati. Čak sue i njezini profesori na sveučilištu Šarah Lawrence ohrabrivali. Ali ona se

uvijek suočavala s istinom o vlastitom talentu, čak i prije nego što je toga postala svjesna.

Kate Browning došla je u Pariz početkom 1925. godine kako bi studirala

kod Brancusija, ali on je nije htio primiti. Ipak, profesor koji je vodio atelier na Umjetničkoj akademiji, kamo je Kate zatim otišla, bio je obziran i dopustiooj da se upiše, čak i nakon što mu je pokazala tražene fotografije njezinih

najboljih radova iz koledža. Mislio je da će, kad počasti sve druge studenteobaveznom rundom pića, doći na nekoliko predavanja, a zatim tiho odustati,kao što je u to vrijeme činilo tako mnogo Amerikanaca.

Nije tako postupio iz neke želje, protivne francuskome duhu i tradiciji, da bude ljubezan prema strancima, već zato što se kao Francuz divio njezinoj besprijekornoj ljepoti — njezinom tihom izgledu, postojanom poput volje koja

e tu ženu bez imalo dara dovela u svjetsko središte umjetničkog života.Imala je dvadeset dvije godine i glavu onog rijetkog, savršeno ovalnog

oblika koji joj je dopuštao da svoju pepeljastoplavu kosu bez bojazni počešljas razdjeljkom u sredini. Iznad obrva počupanih u tanku crtu dizalo se njezinovisoko čelo, a istaknute jagodice i jasno ocrtane duplje oko sivih očiju davalesu njezinom licu osebujnost koju inače možda ne bi imalo, zbog svojih posveobičnih crta. Katin je nos bio tanak, usne također, brada šiljata, ali upravo sue te oštre crte, zajedno s prekrasno oblikovanom glavom, činile upadljivom.

Početkom proljeća 1926. godine neki je student s akademije odveo Kate

Browning, koja je govorila francuski jezik dobro naučeno i tečno,nadoknađujući bogatim rječnikom ono što joj je nedostajalo u gestikulaciji, da

posjeti Mistrala u njegovom ateljeu.Već pri prvom pogledu njezina izvježbanog, prilagodljivog oka, koji su

njegova platna divlje zaskočila, spopala ju je luđačka želja da posjeduje djelatog slikara. Znala je. Gledala je njegove radove, zaranjala u široku rijeku boje,



i shvatila je jednom za svagda. Nikada nije ni najmanje posumnjala, ni tada, niikad kasnije, daje Julien Mistral najveći slikar svog vremena, i da će i drugiednog dana tako misliti.

Ipak, Kate je bila dovoljno pametna i suzdržana kako bi se oduprla nagonu

pohlepne želje da pokupuje što više Mistralovih platna. Na njihovom prvomsastanku šutljivo ga je slušala kako oštro osuđuje privatne kolekcionare. — Znao sam neke koji bi kupovali sve što bi im neki jadni slikar htio

prodati; sve kupuju po najnižim cijenama, a onda čekaju da se promijeni ukustržišta. Zatim: hop! Ostvaruju velike zarade! Oni su još gori od trgovaca, kadimaš posla s trgovcem, barem znaš da te pljačka.

Julien Mistral zaurlao bi od bijesa da mu je netko rekao kako je Kate, jošdok je to govorio, sebe već vidjela kao njegovu buduću pokroviteljicu,skrbnicu njegova talenta, zaštitnicu njegove karijere. Ipak, od tog se dana znala

probuditi usred noći razmišljajući o njemu, kujući planove kako da ga učinionako slavnim kako je znala da to zaslužuje.Svoju je gramzivu prirodu teško prikrivala uglađenošću i pristojnim

ponašanjem. Bila je lukava, vrlo lukava, i jednako tako tvrdoglava. Izaednostavne osobe, kakvom se predstavljala ljudima, krile su se primitivne

snage koje je koristila čekajući pogodan tren. Pažljivo je odabrala jednuMistralovu sliku a zatim, mjesec dana kasnije, kupila još jednu. Suzdržavala seer je odmah shvatila kako je Mistral, unatoč svojoj lošoj financijskog

situaciji, koju joj je odmah otkrilo njezino čulo bogatašice, vrlo sumnjičav

prema svakome tko želi neku njegovu sliku. A što su, uostalom, njegove slike i bile, nego on sam, bačen onako sirov na platno?

Domislila se da Mistrala što je moguće nemarnije pozove na balnadrealista, a kad je odjednom nestao s Maggy samo je sebi rekla»Strpljenja!«, ne prihvativši njegovo ponašanje kao uvredu.

Je li Kate Browning takvu odluku donijela zbog činjenice da joj je posvećivanje Mistralovu djelu pružalo priliku da se prestane baviti svojimzanemarivim sposobnostima ne morajući za to tražiti izgovor čak ni predsobom samom? Je li ju donijela zbog te savršene prilike da časno prekine

vlastitu, jalovu borbu da nešto stvori? Ili je za nagradu, više nego njegovodjelo, očekivala samoga Mistrala? Nije li ju najviše zanimao upravo taj grubi,neotesani, nepristupačni muškarac? Taj riđokosi čovjek čije se visoko tijelokretalo s takvom sportskom elegancijom, čije je lice bilo nezaboravno u svojojljepoti i snazi?

Nikada nije sebi usred noći postavljala takva pitanja, niti bi odgovori na



njih uopće i bili važni. U jednom je trenutku postala svega svjesna i na svojškrt, grabežljiv i izuzetno odlučan način Kate Browning doživotno se tome

posvetila.Stojeći u kuhinji Mistralova ateljea jednog subotnjeg popodneva početkom

srpnja, pjevušeći za sebe i guleći krumpire, Maggy je začula kucanje naulaznim vratima. Pogledala je u atelje, gdje je Julien radio. On nije čuo ni kade netko drugi put zakucao. Maggy je otvorila vrata s blagom znatiželjom.

Ispred njih je stajala mlada, očito pribrana žena lijepih crta, koja je izgledalaodviše elegantnom za ovo susjedstvo. Imala je na sebi besprijekornu bijeluhaljinu od krepdešina izuzetno finog tkanja, i velik, bijel, najfiniji slamnatišešir. Čovjek koji je došao s njom izgledao je, pomislila je Maggy, poputfarmera obučenog za posjetu velikom gradu, kao da se samo dobro oribao iobukao svoje jedino pristojno odijelo.

— Je li gospodin Mistral kod kuće? — upitala je žena. — Jest, ali radi. — Maggy ga se ne bi usudila zasmetatizbog nekoga tko jesamo usput svratio.

— Ali on me očekuje, Mademoiselle — rekla je Katepristojno seosmjehnuvši.

— Nije mi rekao.. . — zaustila je Maggy, ali Kate jesamo prošla pokrajnje. Otvorenih usta gledala je kako njihdvoje ulaze u atelje. Mistral jenevoljko odložio kistove, aliprišao im je i rukovao se s Kate, mršteći se sasvoje visine.

— Tako, znači! Ipak si zaboravio, Julien. Nije važno, ionako sam rćklaAdrienu da nas vjerojatno ne očekuješ. Adrien, ovo je Julien Mistral. Julien,ovo je prijatelj kojeg sam spomenula u pisamcu, Adrien Avigdor. — Dok su sedvojica muškaraca rukovala, Kate se smijala uljudnim, salonskim smijehom,smijehom koji je bio prikladan u svakoj prilici, s onim prizvukom potpunogsamopouzdanja i uvjerenja da je sve što vlasnica tog smijeha kaže ili učini,ispravno.

Maggy je užurbano skinula pregaču i obrisalu o nju ruke. Bila je, kao iobično, bosa, obučena u pamučnu hiljinu cvjetnog uzorka, bez rukava, koju je

nosila samo u kuhinji. Ispravila je leđa i ušla u atelje svojim gipkim, dugimkorakom. Hvala bogu što sam visoka, pomislila je dok se rukovala s KateBrowning i Avigdorom, koji su oboje bili niži od nje. Zašto je Julien nijeupozorio da očekuje goste, pitala se. Mora daje to pisalo u onom malom

plavom telegramu što ga je primio ranije tog dana i odbacio ga nezadovoljnogunđajući.



— ašu crvenoga? — čula je kako ih Mistral nudi. —Sjednite negdje — rekao je neodređeno mahnuvši rukom. —Maggy, donesi vino.

Tražeći u kuhinji četiri cijele čaše, Maggy je osjećala kako joj se valvrućine uspinje od grla prema čelu. Proklet bio što joj nije rekao. Ta je žena

izgledala kao da je upravo sišla s neke jahte. Znači, to je Amerikanka koju jeone večeri na balu ostavio na cjedilu. Nikada nije rekao da je mlada i lijepa.ona prekrasna haljina! O, kakva haljina! Što traže u sirotinjskoj četvrti?Avigdor joj sigurno nije momak, izgledao je odviše priprostim da bi je uopće

poznavao, ali njegovo joj je ime ipak nekako poznato zvučalo. Pronašla jegotovo punu bocu crvenog vina, složila na pladanj četiri različite čaše, dvijecijele, dvije okrnjene — zašto, kvragu, mora glumiti sudoperku! — i odnijelaih u atelje.

Dok je Mistral nalijevao vino Kate je neprestano brbljala glasom koji je

svojom ujednačenom američkom intonacijom bio u dražesnoj opreci sformalnom besprijekornošću njezinog francuskog. Adrien Avigdor ogledavaose po ateljeu, zamijetila je Maggy, odsutnim pogledom čovjeka koji razmišljao svojem povrtnjaku i pita se hoće li do večeri pasti kiša. Činilo se da gotovo ine sluša Kate ali se ipak, čim je ona na trenutak prestala s primjedbama,obratio izravno Mistralu.

— Vidio sam dvije slike koje je Kate kupila od vas. Veoma su mi sesvidjele.

— To mi je napisala — grubo je odbrusio Mistral, kaoda mu je udijelio

lažni kompliment. Neka stvarno ide dođavola, pomislila je Maggy. Ako je ovaj farmer makar

i potencijalni kupac, Julien bi barem mogao biti pristojan. Što on misli, čimeda kupujem kad odem na tržnicu? Meni trgovci ne daju hranu na veresiju, kaonjemu boje. Živimo od mojeg novca.

— Mogu li malo pogledati? — upitao je Avigdor, a njegove su iskrenesvijetloplave oči, u kojima nije bilo nimalo lukavštine, sjale dobrotom naokruglom licu. Djelovao je pouzdano i prijazno, nekako pristojno i ljubazno, iMaggy se dopao unatoč ljutnji zbog iznenadne posjete.

— Čujte, Avigdor, trgovci kao što ste vi nikada samo tako ne gledaju — rekao je Mistral, odjednom pakosno. — Neobilazite slikare da biste ubilivrijeme subotom popodne, akovam to ne donosi nekakvu zaradu. Nemojtemisliti da sam jabudala. Pa, trgovci kao vi...

— Griješite, gospodine Mistral — prekinuo ga je Avigdor blago. — Nemojte sve trgovce trpati u isti koš, to uopćenije fer, znate ? Pa što sa



Zborowskim... dobro, na kraju jeuspio Modiglianiju podići cijenu na četiristo pedeset franakapo portretu, ne? A tko bi drugi mogao doći do onogAmerikanca Barnesa, kojega je zanimao Soutine? I sjetite se još nekih čestitihumjetničkih posrednika. Što s Baslerom, Couquiotom i Francisom Carcom,

pjesnikom, ne možete reći da su svioni nepošteni, zar ne? — Dobro, ima nekih iznimaka, možda jedna ili dvije, ališto se mene tiče,svi su trgovci pravi lopovi, svodnici i prvoklasne seronje!

Kate je njegove riječi dočekala mirnim, zvonkim smijehom. — Odlično si to rekao, Julien! Ali, kao što sam ti i napisala, Adrien je još

edna iznimka. Ne bih ga inače ovamo nidovela. Može li, onda, pogledati? I,kad smo već kod toga,mogu li i ja pogledati? Nisam vidjela tvoje radovemjesecima.

— Hajde, hajde, kad ste već ovdje — progunđao je nevoljko Mistral. —

Ali nemojte očekivati da ja stojim ovdje igledam vas. Užasavam se onoga štoljudi misle da moraju govoriti dok gledaju slike. Bit ću vani u vrtu dok nezavršite. Dođi, Maggy. I ponesi bocu.

Kad su ostali sami u ateljeu, Avigdor je počeo šetati prostorijom, pažljivo promatrajući slike na zidu.

— Ne, Adrien — nestrpljivo je rekla Kate. — Da vidimo nove slike...ostalo možeš kasnije pogledati. — Počela je vući veliko platno koje je stajalona podu naslonjeno na zid, okrenuto leđima. — Pomozi mi s ovim.

Brzo, vješto, Avigdor je sva platna koja je Mistral bio nemarno naslonio

na zid okrenuo licem prema sobi. Nije se zaustavljao da ih pogleda dok ih jeslagao jedno pokraj drugog. Radio je hitro poput provalnika, bojeći se da ćese Mistral predomisliti i svakoga se trena vratiti u atelje. Napokon su sva

platna bila okrenuta, a on i Kate stajali su okruženi njima, gledajući bez riječi,Avigdor dašćući od napora, Kate drhteći od uzbuđenja, od osjećaja koji nijemogla odrediti, osjećaja koji ju je tjerao u bijes, u luđački bijes.

Dok je pogledom prelazio s jednog Mistralovog portreta Maggy na drugi,Adrien Avigdor pomislio je kako je to kao privijati se gol uz živu put, kaonaslađivati se, proždirati, doslovce gutati mladost. Došlo mu je da se valja po

tim platnima, iznenađeno je shvatio, njemu koji se oslanjao samo na svojuhladnokrvnu procjenu, spopala ga je bolna želja da se baci na njih, valja ponjima i poskakuje od silnog uzbuđenja. Slike te djevojke — o, mogao ju je

poševiti! — uzbuđivale su ga mnogo više nego živa Maggy. Napokon se prisilio da se od sedam velikih platna okrene prema slikama

mrtve prirode. Gledajući ih osjećao se kao da je na otvorenom, da leži u



visokoj, mirisnoj travi, poganski, blaženo, nesvjestan bilo čega osim bujicesvojih osjeta. Nestrpljiv kao pas kad nanjuši kost, jurio je od jednog platna dodrugog, ne mogavši nijedno promatrati duže od nekoliko trenutaka, jer mu je

pogled već privlačilo slijedeće.

Dok ga je Kate gledala, u njoj su tvrdnuli kristali trijumfa. Posve sigurna uMistralov dar, nestrpljivo je očekivala Avigdorovu reakciju. On je, premamišljenju mnogih ljudi, bio najpronicaviji avangardni slikarski trgovac svojegvremena. U njegovoj galeriji u ulici de Seine u samo godinu dana održan jecijeli niz uspješnih grupnih izložbi mladih slikara koji prije nisu mnogoizlagali, i on je brzo stvorio povoljno tržište za svoja otkrića.

Ponovo se okrenula prema aktovima. Bilo je u njima nečega, pomislila je,što joj se strahovito gadilo, nečeg mučnog. Ali, ostale slike! Zapanjile su je.Mistralova ranija djela koja su još visila na zidu, kao i njezine dvije slike,

izgledala su blijedo u usporedbi s tom novom energijom, s tom eksplozijomživotne snage kojom je bila nabijena njegova mrtva priroda. Na njoj je golemacinija, sa svojim dvostrukim vijencem tvrdih ružičastih latica, lebdjela na

pozadini neba, upijajući u sebe bit svakog cvijeta koji je ikada procvao.Veliko platno pokraj te cinije prikazivalo je jedan kutak ateljea, u kojemu jesvaki predmet zračio takvom životnom snagom da je platno, što ga je dužegledala, postajalo sve tajanstvenije, dok napokon nije zakrilo sve što se okonjega nalazilo i njoj se zavrtjelo u glavi, osjetila se zbunjenom i shrvanom.Činilo joj se kao da posvuda u ateljeu zjape rupe kroz koje se može vidjeti u

svijet čuda. — Onda? — napokon je Kate upitala Avigdora na engleskome, koji je on

dobro govorio. Za nju je engleski uvijekbio poslovni jezik, a upravo zbog posla ga je bila i dovela.

— Tvoj sam dužnik, draga moja — odsutno je rekao,okrenuvši se, kao usnu, natrag prema slikama Maggy na zelenim jastucima.

— Adrien, slušaj — prišla mu je Kate i pucnula muprstima pod nosom. — Znam kako se osjećaš, ali nisam teovamo dovela samo da zuriš.

— Bože moj, Kate, koljena mi klecaju, oči su mi ispale.Osjećam se kao da

me ošinuo grom. Daj mi malo vremena dase oporavim, gotovo da mirišem paljevinu — rekao je Avigdoruz svoj iskreni osmijeh seljaka.

— Znači, slažeš se sa mnom? — zaskočila ga je Kate. — Bez rezerve. — Što je onda sa samostalnom izložbom? Rekao si da jesve puno do

slijedeće godine, da nikako nemaš kada uguratijoš jednog slikara. Što sad



kažeš? — Odjednom sam otkrio novi mjesec u 1926. godini, recimo listopad. — Otvorit ćeš tom izložbom sezonu? — vinule su seuvis Katine tanke

obrve.

— Pa naravno — rekao je jednostavno, poput dobrostojećeg seljaka kojiraspravlja o cijeni repe. — Naravno — ponovila je Kate, bez daha zbog svojegvelikog uspjeha.

Kupovala je slike od Avigdora otkad je otvorio galeriju, i sve ga je višecijenila zbog njegove pronicavosti,prateći ga kako se kreće od jednog dodrugog izvora u opasnim vodama trgovine umjetninama. Sada, kad je donioodluku istom brzinom i predanošću kojom je i ona postupala,shvaćala ga je

bolje nego ikad.Kako je samo pametno postupila što ga je dovela ovamo ne davši Julienu

priliku da kaže kako ga ne želi vidjeti. Avigdor je, poput mnogih umjetničkih posrednika, odmah kupovao slike koje je namjeravao izložiti. Razlika u cijenikoju je za njih platio i po kojoj će ih prodati predstavljala je rizik, ali imogućnost zarade.

On će, znala je, Mistralu platiti najmanje što bude mogao, u granicama poštenja, ali njoj je to savršeno odgovaralo. Posljednje što je željela bilo je dase Mistral financijski osamostali. Slikaru koji može nadzirati svojeg

posrednika ne treba pokroviteljica, mislila je Kate, i kada dođe vrijeme, a toće biti uskoro, da cijene njegovih slika porastu, ona je namjeravala biti prva

koja će mu reći tu dobru vijest.Stajali su odjednom zašutjevši, urotnički ali i pomalo oprezno, i oboje je

čekalo da onaj drugi progovori. Napokon je Avigdor rekao: — Moramo s njim razgovarati. — O, ne, Adrien. — Ali, draga moja Kate, jedno moraš shvatiti. Taj tvojMistral može mrziti

razgovor o novcu, kao što si mi rekla, aliukoliko ne potpiše sa mnomekskluzivni ugovor, uopće nemamo o čemu razgovarati.

— Adrien, vjeruj mi. Danas nije pravi trenutak da muspomeneš ugovor.

Nije trenutak da mu kažeš išta osim da ćešmu za tri mjeseca prireditisamostalnu izložbu. Dosad sam bila u pravu, zar ne?

— Pa ne mogu, Kate, reći tom čovjeku da ću učiniti svekako bih ga proslavio, ako nemam potpunu garanciju da meneće napustiti i promijenitigaleriju jednog dana — rekao jeAvigdor nepokolebljivo, kao da ugovaracijenu za parenje nagrađenog bika.



— Imaš moju garanciju. — I ti očekuješ da se oslonim samo na tvoje obećanje?Kako možeš biti

tako sigurna u njegove postupke? — Samo mi vjeruj na riječ — uporno, tiho je zahtijevalaKate.

Adrien ju je na trenutak promatrao. Nije bio siguran da mu se KateBrowning sviđa, ali divio joj se. Imala je pouzdan ukus, izvanredan za osobukoja se ne bavi tim poslom, i bila je izuzetna. Je li Mistral, taj bahati,nestrpljivi, neotesani div mogao biti pod njezinim utjecajem? Ništa u načinu nakoji ju je dočekao nije to odavalo, a ipak... ipak... Bilo je nemoguće nevjerovati Kate dok je govorila takvom čvrstom, jasnom odlučnošću. Bilo jevrijedno riskirati. Zapravo, nije vidio kako da to uopće izbjegne. Isti instinktkoji je Avigdora naveo da sezonu u galeriji odluči otvoriti slikama čovjekačija nova djela nije vidio do prije sat vremena, govorio mu je da do Mistrala

može doći jedino preko Kate. Mahnuo je u znak pristanka i pošao premavratima koja su vodila u vrt. — Da mu ja kažem, Kate, ili ćeš ti? — Adrien! Pa ti, naravno. To je tvoja odluka i tvoja galerija. — Katina

pravilna usta razvukla su se u blaženi osmijehO, da, pomislio je Avigdor, zaista je pametna. Lagani srh prošao mu je

kičmom. Nije čudo što mu se nikada nije fizički dopala. Nije volio žene kojesu bile pametne kao on. Ili još pametnije.



6. Adrienu Avigdoru bilo je samo dvadeset osam godina kad je upoznao

Juliena Mistrala, ali mogao je iskreno reći da je cijeli život proveo

pripremajući se za dan kada će moći jednim trenutkom odluke izmijeniti budućnost nekog slikara.Odrastao je u trgovini antikvitetima.

— Mi smo im — govorio je njegov otac, nadmeno gestikulirajući — prodavali antkvitete prije nego što su sagradili Notre Dame.

»Mi« je bila židovska obitelj Avigdor, a »oni« svi ostali u Francuskoj.Adrien, koji je volio svojeg nadmenog oca iako mu se smijao, pitao se zaštonije pričao i da su Avigdorovi prodavali antikvitete faraonima dok su »oni«gradili piramide.

Adrien je kao dječak putovao po selu s ocem koji je tamo kupovao.Takvom brzinom, da se činilo kako više upija nego što uči, mladi je Adrienshvatio bitnu razliku između načina na koji razmišljaju prodavači i kupciantikviteta. Već u osmoj godini mogao je procijeniti robu, zamišljajući sebekako gleda u izlog svojeg oca i ustanovljava da mora kupiti par vrčeva. Udesetoj je mogao jednako tako prepoznati čajnik ili kutiju s intarzijom kojinikoga neće navesti da ih kupi, kojima će se ljudi diviti, uzeti ih čak u ruku irazgovarati o njima četvrt sata, ali kojima nekako nije bilo suđeno da

promijene vlasnika. Njegova bi ruka, kao od vlastite volje, uzela i okrenula

onu od dva tuceta šalica za čaj iz Limogesa koja je na dnu imala malu pukotinu.

Kad mu je otac umro, Adrien je, radije nego da nastavi obiteljski posao sdva starija brata, otvorio vlastiti dućan u ulici Jacob, samo nekoliko koraka odcrkve St. Germaindes Pres. Bio je uvjeren da ljudi radije kupuju u dućanu kojise nalazi pokraj crkve, a naročito pokraj katedrale. Do svoje dvadeset drugegodine stekao je bogatstvo i trgovina antikvitetima ga je, što je bilo nečuvenoza jednog Avigdora, prestala zanimati. Da je došao do opasnog trenutka uživotu shvatio je kad je prodao servis za čokoladu koji, možda, i nije pripadao

carici Josephini, ali najvjerojatnije jest. Dobio je za njega peterostruko većucijenu od one po kojoj ga je kupio, ali je za vrijeme pogodbe jedva izdržao dane zaspi.

— E pa — rekao je sebi kao da su mu sve lađe potonule — predugo smoim prodavali te krhotine stoljeća. — U roku od nekoliko sati donio je odlukuda promijeni zanimanje. Preći će iz svijeta antikviteta, u kojemu je sve što se



može prodati već postojalo, u svijet umjetnosti u kojemu je mamila zarada odoš nestvorenih djela. Dobro obučeni pomoćnici mogli su nastaviti voditi

njegov posao, a on će ih povremeno obilaziti.Straha od dosade potpuno je nestalo kad je Avigdor počeo razmišljati o

izazovu da izbori za sebe mjesto u trgovini u kojoj su već postojali divovi poput Paula Rosenberga, braće Bernheim, Renea Gimpela, Wildensteina i, bogatijeg od svih njih, Vollarda, koji je imetak stekao uspjevši jednom odCezannea kupiti dvije stotine i pedeset djela, za otprilike pedeset franaka poslici. Neće biti lako početi ni od čega u profesiji kojom su vladali vrhunski

posrednici što su trgovali djelima najznačajnijih suvremenih slikara poputMatissea i Picassoa, posrednici koji su mogli privući najbogatije kupce — odkojih su mnogi bili američki milijunaši — s lakoćom iz svojih skladištaizvlačeći neki Velazquezov i Goyin crtež, ili djelo nekoga od velikih

impresionista.Unatoč dostojanstvenoj ozbiljnosti tih velikih trgovaca, zidovi čijihgalerija su bili obloženi sivim baršunom, Avigdor je znao da je njihov uzak krug zmijsko leglo žestoke zavisti i otvorenog, kivnog suparništva koje je raslokako su se širile vijesti o uspješnom poslovanju francuskih trgovacaumjetninama u New Yorku. Kako su samo čupali kosu čuvši da su Bernheimovidobili dvadeset tisuća dolara za jednog Matissea i daje Wildenstein prodaoveliko Cezanneovo platno za šezdeset tisuća. Za tako visoke svote nije uFrancuskoj dotad nitko ni čuo.

Ako se može toliko zaraditi na ljudima koji su bili posve nepoznati prijesamo dvadeset pet godina, onda će, naravno, postojati slično tržište i za djelaumjetnika za koje se veliki trgovci još uvijek ne zanimaju, računao je Avigdor.Samo rijetki, basnoslovno bogati kolekcionari mogli su kupovati djela starihmajstora kako bi ovjekovječili i vlastito ime. Nema ni mnogo kolekcionarakoji će riskirati tisuće na umjetnike sa svježom reputacijom. Ali mora da imamnogo potencijalnih kolekcionara koji bi riskirali svote manje od onih koje su

potrebne da bi se kupio jedan Matisse.Da, rekao je sebi, šetajući ulicom uz Seineu, uz čiju su lijevu obalu već

bile smještene prometne galerije, postoje tri kategorije kupaca: oni u kategorijiAndrewa Mellona što žele isključivo djela umjetnika koje je vrijeme

potvrdilo, srednja, Picassova kategorija, i Avigdorova, najniža, koju zanimaono što tek dolazi.

Gledajući ljude kako besciljno šetaju, shvatio je da svijet nije ustrojentako da bi ljudi poput njega mogli napredovati. Uostalom, umjetnička djela



nikome nisu bila potrebna da preživi. A ipak, ljudska je priroda takva da se,kad je egzistencija jednom osigurana i kad se počne udobno živjeti, odmahavlja i želja za vlasništvom predmeta koji nisu prijeko potrebni. Ima li razlike

između urođenika koji uz prvu ogrlicu oko vrata vješa i drugu, i Johna D.

Rockefellera koji kupuje tapiserije s jednorogom; ima li uopće ikakve razlike?I koliko se seljanka, koja dočekavši dobru žetvu smjesta kupuje oslikani vrč da bi ga stavila na ormar, razlikuje od Henrvja Claya Fricka, mecene ledena pogleda koji je platio milijune dolara za jedanaest Fragonardovih slika što ih

e Madame Du Barry, smatrajući ih odviše slobodnima, odbila primiti od LujaXV? Da, negdje između te seljakinje i Rockefellera ima mnogo potencijalnihkupaca, pomislio je sretno Adrien Avigdor.

Dvije je godine posvetio učenju nove struke. Izvana je djelovaodokoličarski poput nekog neupućenog džentlmena iz osamnaestoga stoljeća.

Posjećivao je po nekoliko puta svaku od najboljih galerija, gdje su gadočekivali kao bogata, obrazovanog kolegu s područja antikviteta. Smiješio sesvojim čestitim, iako pomalo seoskim osmijehom, i govorio kako namjerava

početi skupljati slike... ali kako mora priznati daje u tome, nažalost, pravi početnik.

Kod Gimpela je stidljivo rekao kako ne misli ni na što dragocjeno poputGreuzeova crteža ili čak ni sićušne slike Marie Laurencin — preskupo je to

bilo za njega — ali možda imaju nešto od nekog mlađeg slikara? KodRosenberga se tužno zamislio nad Picassom. Divio se Picassou, ali nije ga

mogao sebi priuštiti, ne po cijeni od sto tisuća franaka za sliku. Kad bi samomogao platiti tristo tisuća franaka za Monetovo platno, ono s crvenim čamcem,ali danas se, naravno, više ni ne može kupovati Moneta, zar ne? Možda imajunekog novijeg slikara? Kod Zborowskoga je priznao da ga neodoljivo privlačeSoutineove slike. Je li istina da ih prije godinu dana nisu mogli prodati, a dasada svaka vrijedi petnaest tisuća franaka! Zapanjujuće! Tako je i čuo.Trgovina umjetninama je zaista nepredvidiv posao.

Avigdor je potražio poduku nekolicine pažljivo odabranih likovnihkritičara koji su pisali za specijalizirane listove čiji su čitaoci redovito

kupovali slike. Laskavo je tražio njihov savjet za prikupljanje svoje zbirke. Neki su ga, kao što je bilo uobičajeno, poučavali za novac, a s nekima je uspiosklopiti izuzetno povoljnu pogodbu u antikvitetima. Tko ne voli živjeti uz neštolijepe, stare srebrnine, stolicu u empire stilu ili nekoliko majsenskih

porculanskih tanjura? Oni postanu čovjekovi prijatelji i nose mu sreću. Napokon se otisnuo u bijedna, pretrpana naselja slikarskih ateljea u



Montparnasseu, krenuo je poslom od La Ruche i cite Denfert Rochereau do broja 3 ulice Joseph —Bara, ne odbijajući i ne prihvaćajući, samo stalnogledajući.

Godine 1925. je Avigdor, kojemu je sada bilo dvadeset sedam godina, bio

spreman otvoriti galeriju za koju je iznajmio i lijepo obnovio prostorije u Ruede Seine. Odabrao je sedam slikara koji su ga zainteresirali; bio je to izbor umjetnika pred kojima je bila budućnost, i imao je sreće odabravši ih.Zabriljirao je; dar zapažanja ga je savršeno poslužio — ali prije svega je imaosreće. Za godinu dana stekao je glas posrednika s istančanim ukusom za djelaavangardnih slikara. Uskoro je cijeli slikarski svijet brujao vijestima osvakom njegovom novom postupku. Njegovi dobri prijatelji kritičari su gahvalili — zar ga nisu oni poučili svemu što je znao? Nije li on dobar momak?Oni kritičari koji mu nisu bili prijatelji oštro su ga napadali, što je samo

pospješilo prodaju, jer ako nova umjetnost u Parizu ne izazove skandal, jedvada ju je vrijedno i pogledati.S vješto prikrivenim olakšanjem Mistral je pristao na samostalnu izložbu.

Kad je to dogovoreno, potpisivanje ekskluzivnog ugovora nekako je postalo prilično nevažno, objasnila mu je Kate. Jasno je da jedno bez drugoga ne ide,rekla je kao da se to samo po sebi razumije i tako skratila raspravljanje,

pogotovo rekavši mu da nije tražio dovoljno visoku cijenu za svoje slike. — Pusti mene da u tvoje ime pregovaram s Avigdorom — rekla je. — Svi

znaju da nitko ne traži dovoljno za vlastite slike; treba ti netko tko za njih nije

emocionalno vezan. A ja to volim raditi, svi u mojoj obitelji to dobro radimo;stvarno, Julien, učinit ćeš mi uslugu. — Mistral, koji je mrzio čak i razmišljatio novcu i kojemu se nije sviđala pomisao na cjenkanje s Avigdorom, zahvalnooj je predao u ruke financijske poslove. Sada je s više pažnje mogao

nadgledati postavljanje svoje izložbe.Godinama je nemarno postupao sa svojim dovršenim platnima, nestrpljivo

ih ostavljajući nerastegnutima i nepremazanim zaštitnim slojem, naslonjene nazidove ili ovješene na čavle tamo gdje bi našao slobodno mjesto, ali sada je

bio toliko ponosan na svoj rad od posljednjih nekoliko mjeseci, da mu nijedna

pojedinost nije bila premalo važna i svakoj je posvećivao punu pažnju. U trimjeseca koja su prethodila izložbi bio je gotovo prezaposlen da bi slikao.Maggy ga je nastavila izdržavati radeći kao model, a on je dopuštao Kate, kojae često dolazila i odvozila ga u svojem modrom talbot kabrioletu da pogleda

korekture za katalog, odabere pozivnice za otvorenje ili se nađe s Avigdoromna piću, da ga u bilo koje doba prekine u poslu.



Kate je uspostavila odličan poslovni odnos s majstorima koji su izrađivaliokvire za slike, prema kojima je trebalo pažljivo postupati jer su bili poznati

po svojoj obrtničkoj tvrdoglavosti. Mistral je postajao sve više ovisan onjezinim uslugama posrednika između njega i tih zanatlija koji nisu podnosili

da ih gnjave nestrpljivi slikari, ali koji su, čini se, uživali surađivati sašarmantnom Amerikankom koja im se obraćala s toliko poštovanja.Maggy je promatrala i čekala, zatajivši slutnju velike tuge koja je

danomice rasla u njezinu srcu. Jedino su joj oružje bili njezino tijelo i njezinaljubav, ali Mistralova je pažnja bila usredotočena na izložbu, i sve se rjeđe

posvećivao njoj. Kad ju je milovao između njih su stajale sjene njezinezatajene ljubomore i njegovih osjećaja u vezi s izložbom, koje nije želio

pokazati.Živio je u kaotičnoj zbrci zanosa i zabrinutosti, u kojoj se tjeskoba

miješala s nadom, a uzbuđenje bilo obojeno panikom. Sve je to pojačavao irastući, bujajući, zastrašujući snažan nagovještaj pobjede. Taj čovjek koji setako dugo prezirno smijao svojim kolegama slikarima, koji se s preziromokomljavao na komercijalnost slikarskog svijeta, sada je očajnički, svomsnagom svoje barbarske, izgladnjele prirode žudio da zauzme u tom svijetumjesto koje zaslužuje, da napokon bude priznat.

Kako se datum otvaranja izložbe, vernissagea, približavao, Mistral je postajao sve nemirniji.

Kate je, s potpunom vjerom u njegov genij, nekako uspijevala naći prave

riječi koje je želio čuti da bi se na trenutak ohrabrio, i tu je utjehu kod njetražio sve češće i češće, iako se pravio da je gotovo i ne sluša dok govori.

Da je Maggy čak i znala što da mu kaže, on na nju ne bi obraćao pažnju.Bila je premlada, premalo je znala da bi Mistral imalo držao do njezinamišljenja. Maggy je, naravno, mislila da su njegove slike prekrasne. Zašto i ne

bi? Što je ona znala o slikanju, osim onih mrvica što ih je skupljala poputgolubova na ulici? Kako mu je sud osamnaestogodišnjeg modela mogao pružiti

podršku koju je nalazio u razgovoru s obrazovanom, svjetskom ženom,kćerkom bogataša koja je s dvadeset tri godine za kratko vrijeme upoznala

svakoga tko je nešto značio u umjetničkim krugovima Pariza? Činilo se da suKatini nježni prsti kao stvoreni da opipaju puls tog svijeta i ocijene stanje.

Toga je lipnja Paul Rosenberg izložio Picassove radove nastale u proteklihdvadeset godina. Petoga listopada 1926, kad je Avigdor prvi put postavioMistralovu izložbu, bilo je jasno da se radi o drugom najvažnijem kulturnomdogađaju te godine. Gomila koja dolazi na vernissage nemilosrdna je, ali i bez



lažnog ponosa. Ako im se radovi učine nezanimljivima brzo će okrenuti ledazidovima i čavrljati međusobno, popiti na brzinu čašu vina ako im se ponudi, iotići pogledati nešto zanimljivije, čak se ni ne ispričavši vlasniku galerije.

Ali kad im slike nešto govore, kad nanjuše novi talent, u stanju su se

međusobno gurati kako bi bolje vidjeli, bez imalo pristojnosti, kao da se ukišnoj noći otimaju za taksi. A kad odluče nešto kupiti, u galeriji se počne podizati val želje, munjevito zahvaćajući jednog promatrača za drugim, poputzarazne histerije; ti se otmjeno obučeni kolekcionari ponašaju poputneodgojene djece na nekoj rođendanskoj proslavi, otimajući se sneprikrivenom pohlepom za posljednju krišku slasne ali premale, no ipak značajne torte.

Nagrnuli su na Avigdora koji je stavio malu crvenu naljepnicu s natpisom»Prodano« i na posljednje od pedeset platna, nakon nepunih dva sata nakon što

su u galeriju počeli polako stizati kolekcionari i znatiželjnici — mnogiupozoreni od kritičara koji su znali da će im Avigdor pružiti priliku za vatrenuraspravu. Bila mu je potrebna sva strpljivost i njegova blaga narav da izađenakraj s pritužbama bivših kupaca, ljutitih što ne mogu kupiti slike do kojih ime stalo.

— Dođite sutra — ponavljao je, s dobroćudnim pozivom u svojim blagimočima — a ja ću pogledati mogu li naći nešto za vas. Samo, ne mogu vamobećati čuda; bit će to nešto malo. Oprostite mi, prijatelju. Ne, uvjeravam vas,ništa nisam ostavio za sebe, znate da to nikada ne radim. Da, sutra; pokušat ću

nešto pronaći. — Pomislio je kako je to prilika da se otarasi Mistralovihranijih djela.

Mistral je stajao turobno zamišljen, poput tihog otoka usred dugačke, pretrpane prostorije. Razumom je shvaćao da je uspio, ali umjesto blaženstvakoje je očekivao da će osjetiti, osjećao je obamrlost, prazninu, zbunjenost. Ioš nešto gore — strah. Taj uspjeh, koji je tako dugo prezirao, a zatim

priželjkivao s tako neobuzdanom potrebom, predstavljao je za njega preveliku promjenu da bi ga mogao prihvatiti. Taj mu je teren bio nepoznat, položajodviše izložen, nagrada prevelika.

Svaki put kad bi mu prišao čestitati neki stranac, riječi kao da su mu svemanje značile. Ljudi koji su se gurali oko njega, govoreći nešto njemu ilirazgovarajući međusobno, nisu u njegovoj svijesti bili povezani sa slikama nazidu. Nije mogao dokučiti vezu između njegovih slika, slika koje je samstvorio, slika koje su nastajale iz njegove utrobe, s pohvalama koje su muupućivali. Zahvaljivao bi im progunđavši nešto, gledajući nekamo iznad glava



ljudi koji su mu govorili, odsutno mičući tamnocrvene kovrče s čela koje je bilo vlažno od vrućine što je vladala u prostoriji.

Mogao je pogledati i blijedo se osmjehnuti samo Kate, koja se s lakoćom provlačila kroz gomilu i povremeno dolazila do njega. Izmijenili bi nekoliko

riječi, nezanimljivih primjedbi o velikoj gužvi i dobro izrađenim okvirima, ališto su manje govorili, bivali su sve prisnije povezani. Mistral je crpio snagu izKate koja nije osjećala nepoželjne emocije što su njemu kvarile taj trenutak.Za nju je uspjeh bio u drugom planu, dovoljno nevažan da bi ga držala podkontrolom, a ipak dovoljno blizu da bi osjetile blaženstvo što mu je upravoona pridonijela.

Maggy je stajala u uglu, držeći se naročito uspravno i ponosno. Ščepala jue strahovita tjeskoba dok je promatrala kako se gomila uzbuđeno gura oko

sedam platna na kojima je ona bila izložena u svoj svojoj nagosti. Jedno je

bilo pozirati slikaru, ali posve drugo biti izložena pogledima ljudi koji to nisu,mislila je. Da je znala kako će se osjećati, ne bi uopće ni bila došla navernissage. Prikupila je svo iskustvo skupljeno protekle godine, kako bi mirno

prihvatila čestitke popraćene površnim stiskom ruke i pohotnim, pohlepnoispitivačkim pogledima kojima su je odmjeravali.

Gotovo kao da je životinja, pomislila je, kao da je konj koji je upravo pobijedio na utrci ili pas proglašen »najljepšim na izložbi«. — Veličanstveno,gospođice — ili — Sjajno, sjajno — rekli bi joj i brzo krenuli dalje, kao daona nije ljudsko biće s kojim se može razumno razgovarati. Uskoro će joj,

razmišljala je, netko nesumnjivo pokušati gurnuti u usta kocku šećera — i tajće ostati bez prsta.

Kad bi samo Julien došao i stao uz nju, kad bi je samo pogledao. Ali on jenepomično stajao usred prostorije, kao da je pustio korijenje. Zašto je takozanemaruje, i to baš danas, pitala se, a u grlu ju je stezalo.

Čak je i Paula, koja je najprije stajala pokraj nje, otišla razgledati gomilukolekcionara, umjetnika i kritičara, ljudi koji su svaku večer dolazili u njezinrestoran. Kao da je ova svečanost bila Pauli u čast, jer da nije bilo nje, ne bi

bilo ni svega ovoga. Da Paula Deslandes nije lansirala Maggv Lunel, Mistral

bi vjerojatno još uvijek bio nepoznat, razmišljala je, ne baš sigurna da jezadovoljna svojom velikodušnošću. Gledala je uokolo s onim neodređenimizrazom osobe koja ovamo pripada, koja dobro poznaje društvena zbivanja,kad ju je oslovio čovjek kojega nikad dotad nije vidjela.

— Izuzetan događaj, ne mislite li tako, Madame? — Slažem se — rekla je Paula lagano kimnuvši glavom,dostojanstveno



poput markize Pompadour. Iz te jedne jedinerečenice mogla je smjestazaključiti da je taj čovjek osobitavrsta Amerikanca, koji govori francuski

prilično dobro, ali jošuvijek ima problema s jezikom, pa ne živi u nesnosnomuvjerenju da ga govori savršeno.

— Je li gospođa kolekcionar? — U neku ruku — odgovorila je Paula, gledajući muškarca sa zanimanjem. — A gospodin? — Kao i uvijek, najprije je reagirala na njegovu muževnost ilijepu vanjštinu. Zatimje zapazila da je izuzetno dobro obučen, ali da skupuodjećunosi s američkom neposrednošću, s nekom vrstom žustre jednostavnostikoja je odavala njegovo porijeklo.

— U neku ruku, također. Može li se uopće živjeti u Parizu, a da se nešto neskuplja?

— Neki mogu... ali meni takvi nisu zanimljivi — rekla jePaula prezirno

otpuhnuvši kroz uzdignut nos. — Smijem li se predstaviti? Perry Kilkullen. — Paula Deslandes.Dok su se rukovali, odmjerila je svojeg novog poznanika. Bilo mu je

vjerojatno blizu četrdeset, a njegov je izgled imućna čovjeka bio u ugodnomkontrastu s gustom, plavom kosom koja je tek počela sijediti na sljepoočicama,i sivim očima koje su odavale mladalačko oduševljenje. On je, mislila jePaula, ona vrsta sjajnog Amerikanca kojega su Englezi sa žaljenjem prisiljeni

priznati kao džentlmena, unatoč njegovu porijeklu.

— Jeste li kupili nešto na izložbi? — upitala je Paula. — Nažalost, nisam. Jedine slike do kojih mi je zaista bilostalo već su bile

prodane. — Koje ste odabrali? — upitala je Paula, napućivši usnešto je ljupkije

mogla. — Bilo koji od aktova; smatram da su bolji od svih drugih slika. — Gospodin ima istančan ukus — pecnula ga je Paula. — Vidio sam da ste razgovarali s mladom damom — rekao je Perry

Kilkullen, pokazavši Maggv na drugom krajuprostorije. — Ona je pozirala za

te slike, zar ne? — Ne mislite valjda da postoje dvije takve na svijetu? — Ona je, pretpostavljam, slikarova žena? — Ne daj bože! — Onda njegova prijateljica? — diskretno je upitao, izgovarajući riječ

»prijateljica« s onom tananom nijansom u izgovoru, onim posebnim tonom koji



u francuskome označavaseksualnog partnera. — Naravno da nije — rekla je Paula zaštitnički. — Maggv je

profesionalni slikarski model, i to najbolji u Parizu, štoće vam svatko potvrditi. Radi za mnoge slikare.

— Maggv? — Maggv Lunel, moja štićenica — rekla je Paula ponosno. — Tako je lijepa. Izuzetna djevojka — rekao je PerryKilkullen takvim

glasom da ga je Paula oštro pogledala. Otvoreno je zurio u Maggy s izrazomtakve bolne čežnje da bi sePaula bila nasmijala, samo da joj nije bilo potrebnomalo vremena kako bi umirila svoju taštinu. Ali, kime je ona sebesmatrala?

Njezine četrdeset tri godine, ma kako bile raskošne, nisu bile ništa u usporedbis Maggvnih blistavih osamnaest, pomislila je Paula, pokušavajući se pribrati.

— Kako je postala vašom štićenicom? — nastavio je ispitivati neznanac,

ne pokušavajući prikriti znatiželju. — O, to je duga priča — izvukla se Paula. Morala je odati puno priznanjemladosti od osamnaest godina, mislila je, alinije joj se zato morala i pokloniti.Ovaj će se lijepi Kilkullenmorati mnogo više potruditi ako želi doznati ono štoga zanima.

Maggy je, još uvijek zarobljena u uglu, promatrala Mistrala koji je stajaokojih šest metara dalje. O, ovo je bilo nepodnošljivo. Nije mogla izdržati višeni sekunde da ne uspostavi nekakav kontakt s njim. Možda će je zagrliti, ili je

barem uzeti za ruku. Bilo joj je potrebno malo ljubavi, neka gesta pažnje. Zašto

e bila tako djetinjasta? Čak i kad bi joj se samo nasmiješio, bilo bi joj lakšeizdržati te trenutke. Maggy se počela kroz gomilu probijati prema Mistralu. Putoj je prepriječio Avigdor, kojega je pritijesnio neki debeo čovjek umjetno

obojene crne kose. — Adrien, tko je vlasnik onog akta na zelenim jastucima? Hoću pronaći

tog gada i kupiti ga od njega. Neka samokaže koliko traži, platit ću bilo kojucijenu, budi dobar i recimi.

— Slika nije na prodaju — rekla je Maggy blago. — Gospođica Lunel ima pravo — složio se Avigdor. —Slika pripada

gospođici Brovvning. — Što onda, dovraga! — uzviknuo je debeljko. — Gdjeje, hoću s njom

razgovarati? — Gospodin Avigdor se zabunio — odlučno je reklaMaggy. — Ja sam

vlasnica te slike, od prvog dana kad je naslikana. Julien mi ju je poklonio, iona nema cijene jer je nikada neću prodavati.



— to ti kažeš, Avigdor? — bio je uporan čovjek, na kojega njene riječinisu ostavile dojam.

— Izgleda da je došlo do neke zabune... a, možda ćegospođica Browning. .. ja ne. .. — Avigdor je izgledao kaoda se nebo otvorilo i da mu je tuča uništila

svu žetvu. — Slušajte, pođite sa mnom — rekla je Maggy debeljku.Avigdor očito nijeznao što da radi, niti što da kaže. S mukomse probila do Mistrala i čvrsto gauhvatila za ruku.

— Julien, onaj tvoj posrednik upravo je ovome gospodinu rekao da mojaslika ne pripada meni. Molim te, objasni mu!

Mistral je okrenuo glavu i zabuljio se u njih ispod namrštenih obrva. Njegova usta, uvijek skupljena u strogu crtu, stegnula su se od ljutine.

— Kakve su to gluposti, Maggy? I ti zvučiš sumanuto,kao i svi drugi u ovoj

prokletoj menažeriji. — Julien, slušaj me. Radi se o mojoj slici, mojem prvomportretu nazelenim jastucima. Avigdor je rekao ovom čovjeku da ona pripada gospođiciBrowning.

— To je potpuno točno — mirno je rekla Kate. Pojavilase pokraj Mistrala baš kad je Maggy stigla do njega.

Mistral je ljutito odmahivao glavom. — Što se, dođavola, događa? — Jako jednostavno, Julien — izjavila ja Kate svojimravnodušnim

glasom. — Rezervirala sam sve aktove za sebeprije otvaranja izložbe. Očitosu previše važni da se prodajuodvojeno. Željela sam osigurati da budusačuvani kao serija, ato je bio jedini način. Inače bi se dosad raštrkali u rukesedmorice različitih ljudi.

Maggy je pustila Mistralovu ruku. — Niste je mogli kupiti za sebe, gospođice Browning.Ona nikada nije bila

na prodaju. Moja je. Pitajte Juliena. Julien, reci joj! Pa sjećaš se, moraš sesjećati...

Mistral je zažmirio, kao da se želi zaštiti od njezinih riječi, i Maggy je

pred očima bljesnuo onaj trenutak kad se bacio na nju pokretom potpunog posjedovanja, kad je svoje velike šake, još ljepljive od boje, žestoko i pobjedonosno obrisao o njezine stidne dlake.

— Naslikat će vam drugu — rekla je Kate ne povisivšiglas. — Zar ne,Julien? Budite razumni, gospođice, umirite se.Jednostavno ne možete očekivatida održi neko prenagljenoobećanje koje je dao u vezi tog prvog platna. Ono je



previševažno za njegovo cjelokupno djelo. Sigurna sam da se s timesvi slažu. — Julien? Zašto nešto ne kažeš? Znaš da si mi pokloniotu sliku — bijesno

e povisila glas Maggy, odjednom izgubivšikontrolu.Mistral je gledao jednu, pa drugu ženu. Maggyno se lice bilo zacrvenjelo

od bola i nevjerice; bila je obamrla, nemoćna usred stiješnjene gomile, aispupčena su joj se usta od siline osjećaja napućila u grimasu. Kate je mirnostajala, besprijekorna i elegantna, savršeno ovalna glava stajala joj je na vratuu položaju kojije, bolje od bilo kakvih riječi, govorio kako je ona apsolutno u

pravu. — Prestani se ponašati kao dijete, Maggy! — grubo jezapovjedio Mistral.

— Kate je potpuno u pravu; tih sedamslika pripada zajedno. Nadoknadit ću tito, dovraga! Pa nećešumrijeti ako se odrekneš jedne slike, zaboga!

Na nekoliko dugačkih trenutaka Maggy se zagledala ravno u njegovo lice.

Bila se posve umirila i posvemašnja je pribranost poput maske prekrila bolnuuvredu. Žagor glasova oko nje se gubio, dok je upijala Katino držanje iznačenje onoga što je Mistral rekao. U tome je trenutku shvatila o njih dvojeviše nego što su sami znali o sebi, možda i više nego što će ikada znati.

Maggy je uvijek osjećala da joj je Kate suparnica, a sada je vidjela i daAmerikanka ima oči grabežljivice., Nije kupila slike zato što su joj se sviđale,nego zato što ih je mrzila, što je željela da nestanu. ?A Mistral, u kojega ježeljela imati povjerenja zato što bi se suprotno protivilo njezinoj dobrojnaravi, okrenuo se protiv nje lažnom ljutnjom koja je bila ravna sramotnoj laži.

Sada, u trenutku koji je trebao biti trenutkom njegova trijumfa, činilo joj seda zaudara na podmuklost i vlastiti pad — poput divlje životinje uhvaćene,

pripitomljene i zatvorene u kavez. Kod Kate je Maggy namirisala bezobzirnostkakvu jedva daje mogla i pojmiti. Stajala je bespomoćna, bez prijatelja, uareni u kojoj nije moglo biti pobjede, iz koje nije bilo drugog izlaza osimdostojanstvenog povlačenja. Osjećala se kao da je netko pritisnuo neko važnodugme na njezinu tijelu. Ako ostane licem u lice s njima samo malo duže, početće urlati od uvredljivog, bestidnog bola. .. a to nije imalo smisla.

Tada je polako, mirno, rekla Kate:

— Budući da vam je toliko stalo do mojeg portreta, gospođice, da ste gaspremni i ukrasti, poklanjam vam ga. On nema cijene. Držite ga tamo gdje ćetega uvijek moći vidjeti, alizapamtite: on zapravo nikada neće vama pripadati.

— Okrenula se prema Mistralu. — Ne možeš ti meni ništa »nadoknaditi«,Julien. Poklonio si mi nešto, a onda se predomislio i sada si mi to ponovouzeo. . . To je tako jednostavno da čak i ja,iako ovako mlada, mogu shvatiti što



takav postupak znači. — Glupost! Prestani pretjerivati, Maggy. . . — Zbogom, Julien. — Pristojno je kimnula Avigdoru iKate, okrenula se i

izašla iz galerije, ukočeno kao da su joj senoge sledile, ali visoko uzdignute

glave na dugačkom vratu.Dok je Maggy prolazila u svojem hladnomdostojanstvu, ljudisu se micali ustranu kako bi je pustili da prođe, i dugo sugledali za njom. To sigurno nije ona djevojka koja je pozirala za ove aktove,mnogi su pomislili. Onaj je model nasmijano, puteno stvorenje, i tako mlado,tako sočno. A ovo je bila žena stroge ljepote, nedodirljiva, kraljevskidostojanstvena i, prije svega, odrasla.

7.

Kad se Perry Mackay Kilkullen napokon uspio otrgnuti i otići svernissagea Mistralove izložbe, znao je da bi morao uzeti taksi, jer je kasnio.Podjednako je daleko, zračnom linijom kao i hodajući pješice, od Avigdorovegalerije do hotela Ritz gdje je Kilkullen živio, i do Carrefour Vavina, koji senalazi u drugom smjeru. I od središta umjetničkog svijeta i od otmjenogsredišta na desnoj obali Seine može se ugodnom šetnjom stići do Rue deSeine. Taksijem se može stići još brže, ali Perry Kilkullen nije mogao

podnijeti fizički skok iz pariške večeri u zatvoreni prostor nekog odčetvrtastih, tamnocrvenih taksija marke renault. Rani, sanjivi sumrak listopada

imao je toplinu još uljuljanu ljetnim mirisima, bremenitu obećanjima, i bio bi pravi zločin ne uživati u njemu.

Vraćajući se pješice u Ritz da se presvuče za poslovnu večeru, zaustaviose na trenutak na Pont du Carrouse! i pogledao prema velikoj lađi 1' Ile de laCitea, prekrasnog otoka na Seini koji je nosio šćućurenu siluetu pročelja crkve

NotreDame. Okrenuo je leda tom drevnom podsjetniku na njegovu vjeru i pogledao na zapad, u daljinu svijetložute boje, niz vijugavu rijeku duž koje suslijeva bile uske, visoke, sive zgrade, a zdesna privlačni hlad modroga parkaTuileries; taj bi ga pogled obično potaknuo da ga što pažljivije promotri, kako

bi još jednom dobro zapamtio prizor koji je smatrao vrhunskim dostignućemciviliziranog čovjeka.

Te večeri nije vidio ništa osim djevojke, visoke mlade crvenokosedjevojke koja je izgledala poput kraljice, s ustima koja kao da su samo zanjega bila stvorena i tijelom za koje mu se činilo da će umrijeti ako ga nikadane bude milovao. Potpuno je bio obuzet čežnjom koja ga je mučila, i čak se u



toj bujici emocija sjetio Shellevjeva stiha »čežnja noćnog leptira zazvijezdom« i nasmijao od sreće što je oćutio dotad nepoznat osjećaj, osjećajza koji je mislio da ga pjesnici opisuju iz hotimične zlobe, ne bi li im drugiljudi bili zavidni.

Perry Kilkullen, četredesetdvogodišnjak, bio je najugledniji primjerak pripadnika američke aristokratske katoličke obitelji irskoga porijekla. Bio je usrodstvu s obitelji Mackay i imao veze s basnoslovnim Comstock Lodeom; kaomladić je oženio djevojku iz velike i ugledne obitelji McDonnell, ljupku iizuzetno pobožnu, koja je mogla dokazati da njezina obiteljska loza potječeravno od kralja, i govorila o McDonnellima iz trinaestoga stoljeća kao da suoj to najbliži rođaci.

Kako su godine prolazile, ljubav Mary Jane Kilkullen prema rodoslovljumorala je zamijeniti njezinu ljubav prema potomstvu, jer su ona i Perry ostali

gotovo jedini među njihovim vršnjacima koji nisu imali djece. Kao i mnoginjihovi prijatelji, ljeti bi otplovili u Southampton, skijali se u Lake PlacidClubu, a na proljeće odlazili u Pinehurst na golf, ali odsustvo sinova i kćerikoji bi ih ujedinili kao stroge katoličke roditelje nije ih potaknulo da jedno udrugome potraže utjehu, kao stoje to tako čest slučaj u brakovima bez djece.

Njihova je jalovost u početku predstavljala frustrirajuće, neobjašnjivoodsustvo djece, a zatim su je mrzovoljno prihvatili i zapustili svoje međusobneodnose, zasnovane samo na prolaznoj mladalačkoj privlačnosti, kako bi sesvaki za sebe posvetili stvarima koje su im jamčile nešto zadovoljstva.

Mary Jane Kilkullen postala je nezamjenjiva u Bratstvu spasitelja djece,Velikim katoličkim sestrama, Katoličkom centru za slijepe i u Domu zanahočad. Perry Kilkullen potpuno se posvetio svojoj međunarodnoj bankarskojtvrtki, i 1926. godine već je provodio veći dio godine u Parizu. U njihovgolemi stan u Park aveniji broj 1008 odlazio je samo povremeno.

Pariz je postao njegova velika ljubav, pružao mu utjehu za prazninunjegova intimnog života, Pariz ga je činio mladim, kao i sve one koji ga zaistavole. Kao što ljubav prema Londonu donosi čovjeku blagost, kao što mu ljubav

prema Rimu daje patinu povijesti, ljubav prema Parizu jamči otvoreno srce.

Perry Kilkullen živio je u apartmanu s tri sobe koje su gledale prema vrtu udvorištu Ritza, i iako je njegov život u Parizu bio pun telegrama, sjednica,

poslovnih ručkova i službenih večera s drugim članovima međunarodne bankovne zajednice, često je znao poslati kući svojeg vozača i zaputiti senasumce pješke u šetnju ulicama tog grada koje su imale beskrajnu draž.

Sada su ga žene, mnogo žena, gledale dok je žurno išao, već zakasnivši,



prema trgu Vendome. Dok je Paula procjenjivala njegov glas, odjeću i ponašanje, žene koje su ga primjećivale, iako lišene takvih zapažanja, znale suda nije Francuz, promatrajući njegov visok stas, po dojmu nemarnosti,okretnosti i vitalnosti koji je ostavljao. U njegovom je koraku bilo nečeg

hitrog, smionog i sigurnog, kao da korača uz ritam bubnjeva.Perry Kilkullen nijednu od njih nije primjećivao dok se približavao Ritzu ižurno uspinjao uz stepenice koje su već bile pune muškaraca u frakovima ižena u večernjim pelerinama od brokata, s mnogobrojnim narukvicama koje suzveckale. Projurio je kroz predvorje u sivim i zlatnim tonovima, koje je

brujalo od Zagora glasova i mirisalo po parfemu, zaboravio kimnutidostojanstvenome vrataru, propustio kao uvijek pozdraviti liftboja u bijelimrukavicama, bez riječi prošao pokraj svojeg poslužitelja, nije ni pogledao hrpu

pisama koja ga je dočekala, i na brzinu je obukao večernju odjeću dok su mu

samo dvije riječi odzvanjale u glavi. Maggy Lunel. Maggy Lunel!Slijedećeg mu je jutra trebalo pola sata da otkrije kako je Madame PaulaDeslandes vlasnica restorana La Pomme d'Or. Bila je rekla da je Maggy Lunelnjezina štićenica, razmišljao je Perry Kilkullen. Što bi to moglo značiti?

Rekao je sekretarici da mu rezervira stol za tu večer, i večerao je sam, ne primjećujući izvrstan okus buta ni zrelinu sira brie, čekajući trenutak kad će seMadame Deslandes udostojiti da se zaustavi kod njegovog stola. Bila gajeljubazno dočekala kad je došao, ali dok je kružila od jednog stola do drugog,činilo se da svako društvo zahtijeva neograničene količine njezine pažnje.

Promatrala ga je krajičkom oka kako nestrpljivo sjedi i gotovo ništa ne jede,dok je čavrljala sa svojim stalnim gostima duže nego obično. Neka čeka,mislila je, s još uvijek pomalo povrijeđenim ponosom. Dok je ispijao drugušalicu kave, Paula je prišla njegovom stolu i kimnula. Perry je skočio na noge.

— Biste li popili sa mnom brendi, Madame? — Vrlo rado. — Paula je sjela nasuprot njemu, oslonivšise laktovima na

stol, i zamišljeno oslonivši svoju drsku bradu na bucmaste, prekrižene ruke.Kako će, pitala se, navesti razgovor na ono što ga zanima, a da to ne budeodviše očito?

— Madame, ja se moram s njom sastati.Paula je s divljenjem podigla jednu obrvu. Izravni napad. Nije loše za

Amerikanca. — Možete li mi pomoći, Madame?Podigla je i drugu obrvu, a izraz njezina prijaznog lica kolebao se između

pristanka i oklijevanja.



— Madame, ja sam se zaljubio.Pucnula je prstima. — Samo tako? To je nemoguće. — Madame, ja sam ozbiljan čovjek, nisam hirovit, shvaćate, ne prepuštam

se lako osjećajima. Ovako nešto mi se nikada nije dogodilo... ali sad jest. Ja

sam bankar... — Bankar? Tiens, ovo postaje sve nevjerojatnije. — Uvjeravam vas. Molim vas, nemojte se smijati. Gledajte, ja sam ortak u

Međunarodnom trustu Kilkullen, evomoje posjetnice, sve za što vas molim je prilika da se s njomsastanem.

Paula je gledala posjetnicu tako dugo i ozbiljno kao da u njoj pokušava pročitati sudbinu. Maggy je bila provela noć u Paulinom stanu i razgovarale sudugo iza ponoći. Maggy je prekinula s Mistralom. Nije bilo važno je li on sKate vodio ljubav ili nije, rekla je, i Paula je shvatila da govori nepobitnu

istinu. Radilo se o Maggynu ponosu. Ponio se prema njoj kao da mu je nitko iništa. Tjednima ju je polako odbijao, a ona nije željela priznati što se zbiva.Sad kad je znala da ju Mistral cijeni manje od one Amerikanke, kad jenapokon shvatila, nikad više neće od njega očekivati ni najmanju sitnicu.

Ništa. Nikada više. Jedno je bilo ispasti budalom iz ljubavi, to se moglosvakome dogoditi, i nije bilo sramotno, ali da sama od sebe pravi budalu, to jeveć bilo nešto sasvim drugo.

Paula ju je slušala, u početku pazeći da je ne ohrabruje, jer je znala da semudra žena ne miješa u ljubavničke svađe. Da se Maggy nakon tih hrabrih

riječi vratila Mistralu, na kraju bi Pauli zamjerila njezino odobravanje.Ali, kako su sati prolazili, vidjela je da je Maggy zaista otišla predaleko

da bi se mogla vratiti na staro, da je u posljednjih nekoliko tjedana, polako inesvjesno, naučila mnogo o Mistralovoj prirodi, da u njoj nema iluzija iz kojih

bi crpila snagu, ni iza nje dugačkih godina uzajamnih osjećaja, koji bi je tješililažnom nadom.

Paula nije sumnjala u to da Maggv voli Mistrala. Strast, prva strast, kao tašto ju je ona s njim proživjela, ostavlja na ženi doživotno traga. Nijedna sežena potpuno ne oporavi od takve ljubavi. Ali to što joj je oduzeo sliku bolje

oj je nego bilo što drugo pokazalo njegovu pravu prirodu. Bio je to konačnidokaz da Julien Mistral nikada nije za Maggv osjećao ono što je ona osjećalaza njega. Ona ga nikada više ne bi mogla slijepo voljeti. Velikodušnost kojomga je tako iskreno obasipala zasnivala se na njezinom uvjerenju, ma kako ono

bilo preuranjeno, budalasto, ili čak potpuno pogrešno, da on nju voli kao i onanjega. S tim je uvjerenjem uništeno i sve na što se mogla osloniti.



Maggv više nije bila bijesna. Mistral joj, iskreno rečeno, nikada nije nirekao da osjeća isto što i ona. Ona je smatrala da se to samo po sebi razumije,s lakovjernošću za koju se sada činilo da je pripadala nekoj djetinjastojnaivki, koju jedva daje i poznavala. Nije plakala, bila je nepokolebljiva i

odlučna. Jedino se tako mogla nositi sa situacijom. Tugovati bi značilo samose još više ranjavati, a to ne bi mogla podnijeti. Poslala je momka da jojdonese stvari koje su bile ostale u Mistralovu ateljeu i sada se ponovouseljavala u svoju malenu sobu.

— Madame... — Perrvju Kilkullenu se činilo da će taposjetnica, ako onatako nastavi gledati u nju, požutjeti na rubovima i izlizati se od starosti.

Paula ga pogleda. Bio je dobar čovjek. Teško da se mogla prevariti unečem tako važnom. Bio je boga't — to je odavalo sve, do tkanine njegovasakoa. Bio je iskren. Je li zaista mogao biti zaljubljen u Maggv a da ni riječi s

njom nije progovorio, o tome se moglo raspravljati, ali sasvim je sigurnomislio da jest. Bila je to, naravno, požuda, a ljubav je druga stvar. Vjerojatnoe bio oženjen, ali to nije bilo važno. Na Maggvnu je otvorenu ranu moralo

doći malo melema, što prije to bolje. Sam bog zna da je ovog Kilkullena prekrasno i pogledati. Ima li uopće boljeg lijeka da se Maggv oporavi odglupe avanture s Julienom Mistralom od dobrog, bogatog, zgodnogAmerikanca? Pa čak i ako je malo luckast. Svaka bi Francuskinja trebala imatiednog Amerikanca, barem jedanput.

— Sutra navečer nas, gospodine Kilkullen, možete pozvati na večeru —

ozbiljno je rekla, osjećajući se pomalo poput dadilje. — Ah... — odahnuo je s velikim olakšanjem. Bio jespreman otići

Avigdoru ako ga gospođa Deslandes odbije, aliosjećao se manje smiješnorazgovarajući sa ženom.

— Kod Mariusa i Janette — nastavila je Paula — jer jesada sezonakamenica. — I jer Maggv nema odjeću da odekod Maxima, pomislila je. Skreacijama gospođe Poulardmogla je samo u takav restoran, sasvim sigurnone kod Maxima.

— Kako da vam se odužim? — molećivo je upitao.

— Pravite se da ne primjećujete kad naručim drugo tuceostriga; molite meda naručim i treće, ali mi nemojte dati dauzmem desert. Meni nije teškoudovoljiti. Najviše volim jednostavna zadovoljstva.

— Kad bih barem imao brata — rekao je zadivljeno. — O, i ja bih to željela.Za vrijeme te prve, nespretne večere, dok je Paula bila zaokupljena svojim



kamenicama — jer, ljude se može upoznati, ali onda ih treba pustiti da se daljesami snađu — Perry Kilkullen jasno je vidio da se iza Maggvne napetevanjštine krije duboka, strašna tuga, teško breme sjete koje jedva da jeuspijevala sakriti. To ga je ohrabrilo i više nego da je bila radosna, jer je

značilo da pati, a ma što bilo uzrok toj patnji, on ju je namjeravao njeosloboditi. Opereta glasova što su žagorili u blještavo osvijetljenom, punomrestoranu odmah pokraj trga d'Alma bila je zvučna podloga njezinomraskošnom, dražesnom, dubokom, sjetnom glasu u kojem je bilo prizvuka tugekojeg ona nije bila svjesna. Bio je spreman na to da će ga zadiviti, ali kako jevečer prolazila, zapanjila ga je silina njegovih osjećaja. Zapanjila, ali ne iuplašila.

Slijedećih joj je tjedana udvarao kao što je džentlmen udvarao ženi uvrijeme kad je on bio mladić, neposredno iza 1900. godine. Uz svu mladalačku

energiju njegovih četrdeset dvije godine, ponašanje Perrvja Kilkullenaodlikovalo se otmjenošću s kraja prošloga stoljeća, suzdržanošću razdoblja ukojemu je uvijek za sve bilo dovoljno vremena.

Maggvn je stan bio pun košara s cvijećem koje je svakoga dana stizalo odLachaumea, ali nije sebi dopuštao da joj bilo što drugo pokloni. Svakoga biutra, izašavši iz Ritzu, odšetao ulicom de la Paix i čeznutljivo gledao u

Cartierov ulaz. Želio je jurnuti unutra i kupiti joj — sve, sve! — ali znao je da bi to bilo potpuno nedolično. Vodio ju je na večeru onoliko često koliko je ona pristajala. Tada je večernja odjeća bila pravilo u otmjenim restoranima, pa je

poštovao njezinu želju da zalazi na jednostavnija mjesta, gdje se osjećalaudobno u svojim jednostavnim haljinama i crnoj pelerini. Nježno, kao da jeona rijetka, divlja ptica, navodio ju je da mu priča o svojem djetinjstvu, o

baki, o rabinu Taradshu i bandi malih mangupa s kojima se družila do prijenešto manje od dvije godine. Zauzvrat joj je pričao o svojem legendarnomrođaku, »Poštenom Nedu Kilkullenu«, koji je dospio na čelo Tammanv Hala* itamo neko vrijeme ostao, i objasnio joj razliku između Iraca i svih drugihdoseljenika u Sjedinjenim Državama.

— Vole se dobro potući, Maggy, i vole lijepu pjesmu.Srčani su, vraški

ponosni i učinit će sve za slobodu i pravdu,kako ih oni shvaćaju. Uvijek,naravno, misle da su u pravu,čak i kad nisu, ali to je irska gorljivost.

— Mislim da bi mi se Irci svidjeli — rekla je. Zabavljaoju je žar s kojime pričao.

Odjednom se Perrvju ukazao lik njegove žene, u kojoj se irska vatraugasila prije mnogo godina, ako je uopće nešto od nje i bilo ostalo nakon što



oj je guvernanta usadila onu ukočenost karakterističnu za ljude iz krajeva uzIstočnu obalu. Mary Jane Kilkullen pretvorila se u tvrdu, obavezama sputanuodbornicu čije mu je ime u pamćenje prjzivalo nejasne prizore velikog stana

punog antikviteta, u kojemu je dragocjeno srebro uvijek sjajno ulašteno, a fine

lanene plahte svježe izglačane; prizor precizno udarene lopte za golf isavršeno smiješanih koktela; ali nije u njemu budilo uspomene na dodir njezinekose pod rukom, ili na miris njezinih usana. Jednako brzo kao što se i pojavio,njezin je lik nestao iz njegova pamćenja. Stvarnost je značila oblinu Maggvnogramena, nezatomljivi, blistav sjaj njezinih očiju toliko razmaknutih da suostavljale neobičan dojam u usporedbi s kojim se obična ljepota činilaispraznom.

Prošla su dva tjedna tog otmjenog udvaranja, a Perry Kilkullen, koji jeimao snage da onako otvoreno razgovara s Paulom, počeo je sebe proklinjati

shvativši, kako su dani prolazili, da je paraliziran snagom svojih osjećaja prema Maggy. Osjećao je da se ponovo pretvorio u stidljivog mlaca kojioklijeva voljenu djevojku čak i uzeti za ruku, iz straha da ga ne odbije. Kako jedopustio, pitao se ne odgovarajući na pisma i telefonske pozive, kako jedopustio da se između njih dvoje razvije situacija u kojoj se on ponašao kaonekakav dobroćudni, budalasti starčić?

Prošlo je još tjedan dana prije nego što je Maggy, koja je morala zamijetitikoliko mu je draga, počela kod njega promatrati znakove onoga što je Paula,radoznala poput neke stare kućepaziteljice, nazivala njegovim »namjerama«.

Nije ni znala da muškarac može biti tako galantan, ni tako stidljiv. Jednevečeri, kad su pojeli obilnu gurmansku večeru u restoranu Le Grand Vefour,Maggy je odjednom shvatila da joj se pleše. Nije to bila samo želja, objasnilae ozbiljno Perrvju, nego fizička potreba.

— Kamo? — upitao je, oduševljen što je tako prekinulaniz večera koji seveć činio beskonačnim.

— U Le Jockey — odgovorila je. Maggy nakon vernissagea nije otišla ni uedan noćni klub, bistro ili kavanu u Montparnasseu. Na desnoj obali Seine su

izgledi da sretne Mistralaili nekoga od njegovih prijatelja koji su voljeli

skandale bili tako mali kao da je od njih dijeli ocean, ali večeras je to štoeodabrala Le Jockey značilo da joj nije stalo koga bi moglasresti — jer, to je

bio omiljeni lokal slikara, tako običan da suga često posjećivali u odjeći zaslikanje.

Perry i Maggy ubrzo su se našli stiješnjeni u uskoj, mračnoj prostoriji kojae možda bila i najbučnije mjesto u Parizu. Vlasnici lokala bila su dvojica



muškaraca, jedan slikar i jedan bivši brodski stjuard. Zidovi i strop tog prvog inajpopularnijeg noćnog kluba u Montparnasseu bili su uređeni u stilu nekogsaluna s divljeg zapada, oblijepljeni plakatima nagnutim u svim mogućim

pravcima, među kojima se ponegdje nalazila ploča ispisana škakljivim

stihovima na američkom slangu. Klavir je svirao Lee Copeland, bivši kauboj, pratila su ga dva havajska gitarista, a kad bi se oni umorili, s gramofona jetreštala najmodernija jazz i blues glazba iz Sjedinjenih Država.

Primitivno, plemensko uzbuđenje pulsiralo je u malome Jockeyu za četirigodine njegova kratkog, legendarnog postojanja; ispred njegovih crno obojenihzidova na kojima su jarkim bojama bili naslikani Indijanci i kauboji svake suse večeri zaustavljale limuzine poput Perrvjeve, a parovi koji su pobjegli sobaveznih zabava brzo su ulazili da ispijaju bezbrojne čaše viskija i cijelu noć

plešu u zanosu. Dok su Maggy i Perry sjedali, s gramofona je treštala pjesma

»Black Bottom«, s albuma Scandals Georgea Whitea. Na malenom plesnom podiju parovi su se luđački drmusali. — Dovraga, ja ovo ne zn<"m plesati! — očajno je rekaoPerry. — Ne znam ni ja, nisam ovdje bila mjesecima — pijuckala je Maggy svoj

viski. — Tamo možeš i ruku slomiti.Zatim je Lee Copeland zasvirao prvi akord pjesme »Someone to Watch

Over Me«, i Perry se s olakšanjem nacerio. — Ovo mogu. Hoćemo li?Maggy je ustala i spontano otresla cipele s nogu. Bilo je to prvi put što ju

e uzeo u zagrljaj, a njezino tijelo nikada nije govorilo rječitije nego onogatrenutka kad su se dodirnuli. Sklad tijela prije svega ovisi o dodiru kože. Akoon odmah nije ugodan, onda tu ništa ne može pomoći, a ako jest, možeuslijediti i sve ostalo.

U životu su neke stvari postale mnogo jednostavnije kad je izmišljenadvorana za ples. Nije čudno što su oprezne stare dame godinama zabranjivalesvojim kćerkama da plešu valcer. Kad je muškarcima jednom dopušteno dagrle žene i s njima se kreću u taktu glazbe, počeli su pomišljati na još bezbrojsitnica na koje gavota ili menuet nikada nisu poticali.

Od svih plesova poznatih dvadesetih godina na zapadu, fokstrot ili »spori ples«, kako su ga zvali u Francuskoj, bio je najopasniji, mnogo fatalniji odneprikrivene seksualnosti atletskog tanga, ili živahnog šimija. »Spori ples«značio je zagrljaj i jednostavne korake, a zbog veličine plesnog podija u LeJockeyu bilo je gotovo nemoguće kretati se.

Dok su havajske gitare jecale Gershvvinovo remekdjelo, Maggy je kao



čarolijom postala dostupna Perrvju, a sputanost koja ga je u tome sprečavala posljednja tri tjedna jednostavno je nestala uz melodiju.

I 'm a Hule lamb that's lost in the wood.. . Oh, how I would try to be good.Lako pamtljive, banalne riječi te pjesme ostat će za Perryja izvor lude

sreće do kraja života. Grlili su se sve dok glazba nije utihnula, a kad je naklaviru odsviran i početak slijedeće pjesme ostali su mirno stajati, pripijeniedno uz drugo, gledajući se u oči. Perryju se činilo da se Maggy, ne

pomaknuvši ni mišića, kreće, nošena proljetnim vjetrom. — Mogao bih ga zamoliti da još jednom odsvira tu pjesmu — čeznutljivo

e rekao Perry. — Ili bi me mogao odvesti kući — šapnula je Maggy sizazovnim,

uzbudljivim prizvukom u glasu. Ne prekidajući stisak ruke, zaustavivši sesamo nakratko da bi ostavili novac na stolu i da bi Maggy uzela cipele, izašli

su iz Le Jockeya i ušli u automobil kojim su se odvezli nekoliko ulica dalje doMaggyne visoke, uske zgrade uz La Pomme d'Or.Maggy je još uvijek pjevušila melodiju dok su se bez riječi, držeći se za

ruke, uspinjali trošnim, slabo osvijetljenim stepenicama do petog kata. Kad sustigli do trećega morali su pažljivo koračati između košara još uvijek svježegcvijeća, koje je bilo pažljivo odloženo na svaku stepenicu. Hodnik doMaggyne sobe bio je pun košara s cvijećem, a kad je otvorila vrata Perryju jezastao dah — golem krevet pozlaćenog okvira u njezinoj sobi kao da je plutaou moru cvijeća.

— Izgleda da sam pretjerao — promrmljao je. — Djevojci nikada nije previše cvijeća. — Nemamo gdje sjesti — rekao je smeteno. — Nemam gdje ni skuhati kavu. — Ne možeš ni do kamina da ispečeš palačinke. — Ne mogu ni otvoriti vrata od ormara, da objesiš kaput. — Nemam kaput. — E, onda će biti lakše. Nemamo izbora, zar ne? — Ne. Moramo leći na krevet ili ovdje stajati cijelu noć.

— Bole me noge — požalila se. — Onda ćemo ono drugo, ono drugo. . .U trenutku prije nego što je poljubio usne koje mu je pružila, u tom

uzavrelom trenutku kada se sve činilo moguće, u kojem mu se nudila sva srećaovoga svijeta, pomislio je kako se približava cilju prema kojemu je i neznajući putovao cijelog života. A kada je spustio svoja usta na njezina i osjetio



kako se njezin dah miješa s njegovim, znao je da je stigao na cilj.Stajali su u moru cvijeća dugo se ljubeći, sve dok im srca nisu tako

silovito kucala da su oboje drhtali. — Ono drugo? — promrmljala je, i napokon su zajednolegli na prekrivač.

Perry se drhtavim prstima i stalno je ljubećisvlačio dok gaje Maggy promatrala pri mutnoj, blijedozlatnojsvjetlosti ulične lampe što je dopiralakroz prozor. Nag je izgledao zapanjujuće mladoliko; bez elegantnog odijela,

prsluka i uškrobljenog rublja bio je muškarac kuštravih, gustih plavih malja idugih, plosnatih mišića kao u skijaša.

Smaknuo je tanke naramenice s njezinih ramena i skinuo joj haljinu dostruka. Jednom ju je rukom podupirao tako da je napola ležala na krevetu dok u je milovao od vrata do struka, a njegova je topla ruka centimetar po

centimetar osvajala njezino tijelo, nježno je milujući sve dok se nije potpuno

opustila i spustila glavu na jastuk. Zatim joj je skinuo haljinu, bacio je dolje,na košaru s ljubicama, i ubrzo je i ona bila naga poput njega, tijela mirnog ali punog buntovničkog iščekivanja, hotimično i predivno pasivnog, čekajući štoće on dalje učiniti. Dugo je gledao savršenu, bezbrižnu ljepotu njezina mladogtijela. Zatim se posve pripio uz nju i ležali su okrenuti jedno prema drugom, na

boku; gotovo iste visine ležali su usne uz usne, grudi uz grudi, srce uz srce. — Maggy, tako te volim. Dopusti mi da te volim. — Ako to ne učiniš... — zaprijetila mu je i grohotom senasmijala. — O,

da, voli me. . . dragi Perry.. . voli me. . . Ništa više ne pitaj.

U početku je postojao raskorak u njihovim ritmovima. Maggy je, naviknutasamo na Mistralovu brzinu i grubost, grabila brže od Perrvja koji ju je milovaou ozbiljnom, sporom zanosu, napredujući korak po korak i zadržavajući se nasvakome, ali dok je osjećala kako bubri od spremnosti, vrelo i željno, a zatimoš žudnije, Maggy je shvatila da ne mora žuriti prema brzom zadovoljstvu.

Prilagodila je svoj ritam njegovome, prestala žuriti i opušteno čekala, gotovozadržavajući dah, nudeći se njegovim prstima i ustima u blaženoj radoznalosti.Svaki je trenutak bio sam za sebe dostatan i pretapao se u slijedeći poputglazbenog tona. Miriše na med, pomislila je odsutno kad ju je konačno uzeo,

snažno, siguran u sebe. U njihovom zajedničkom naporu odjednom je osjetilakao da je iz njezinoga tijela izletjelo jato svijetlih leptira, rođenih iz blagogiznenađenja između njezinih bedara, i uzletjelo u treperavi zrak.

Dvaput su se tokom te prekrasne noći probudili iz sna i okrenuli jedno prema drugom, produbljujući i potvrđujući svoju želju.

Kad se Maggy napokon probudila vani je odavno bilo svanulo, a Perry je



spavao kao da ga ništa ne može probuditi. Izvukla se iz kreveta, navuklavečernje cipele srebrne boje, i potpuno naga ispod svoje crne pelerine štrcalaniz stepenice do pekare na uglu da kupi šest još toplih croissanta. Spavao jekad se vratila i pažljivo se provukla kroz košare s cvijećem do plinskog kuhala

kako bi skuhala kavu i zagrijala mlijeko. Maggy je jakom tekućinom do vrhanapunila dvije goleme šalice, stavila ih' na pladanj s vrčem vrelog mlijeka,zdjelicom šećera i croissantima i napravila na podu uz krevet mjesta za

pladanj.Perry je ležao na trbuhu, a noću je pokrivač navukao tako visoko da su mu

ispod njega virile samo glava i jedna ispružena ruka. Da ga povuče za kosu ili.. . Maggy se sagnula i počela mu lizati zglobove na malom prstu. Zastenjao je i

ponovo utonuo u san. Zavukla mu je jezik između korijena malog prsta i prstenjaka, i pomicala ga naprijed —natrag. Pokušao je izvući ruku, ali ona ju

e čvrsto uhvatila, šišajući mu vrh kažiprsta. Prekrivena hrpa na krevetu se podigla, kao da je top prasnuo. — Što, dodavola. ..?... Gdje? Maggy, vraže mali! —bacio se na nju i

srušio je na krevet. — Zašto si obukla kaput?Skini ga! Poljubi me! Poljubi me!Uhvatio ju je i gurnuo je da legne na jastuk, po kojem joj se kosa rasula

poput crvenih barjaka na bijelome oblaku. Činilo mu se, dok je osjećao kakose njezina usta pripijena uz njegova otvaraju, da se ponovo probudio kaodijete, da je svaki sat pun novih mogućnosti, da ima vremena za sve trenutkekoji su pred njim, slobodnim i presretno spremnim da ga ispune snovi bez

ijednog potraćenog, ružnog ili zaboravljenog dana. — Kava! — uspjela je napokon dahnuti. — Ohladit ćese. — Zašto nisi rekla kava? — upitao je, puštajući je. —Miriše, ali ne vidim

gdje je.Maggy je dopuzala do ivice kreveta i uspjela pažljivo podignuti pladanj

ništa ne prolivši. — Bože dragi! Odakle ti sve ovo? — upitao je, dok je nalijevala vrelo

mlijeko u velike šalice. — Sinoć si rekla kakonema mjesta da skuhaš šalicukave. . . a jutros si priredila pravu gozbu!

— Smatrala sam da ujutro neke stvari postanu... važnije. Uzmi croissant. — Izvrstan je! Najbolje što sam ikad u životu jeo. Odakle ti? — Otišla sam u pekaru, prije nego što si se probudio —rekla je

izgladnjelo uzimajući još jedan.Kad su pojeli sve s pladnja Perry se zavalio natraške na krevet i protegnuo

se. Pogledao je oko sebe i prvi put zaista promatrao prostoriju. Jedino što je u



sobi bilo lijepo bile su košare s cvijećem od kojih je neke prekrivala njegovau žurbi odbačena odjeća. Zidovi su bili oblijepljeni izblijedjelom i

umrljanom tapetom, pozlata na krevetu oljuštena i potamnjela. Maggvn prastari ormar bio je uleknut na sredini, a strop je bio nizak i djelovao mračno,

unatoč suncu koje je ulazilo kroz dva otvorena prozora. — Mogu li u kupaonicu? — upitao je. — U hodniku, druga vrata lijevo. — Nemaš svoju kupaonicu? — Jedna na svakom katu, gospodine. Imam umivaonik ibide, samo s

hladnom vodom, ali kad se hoću okupati odemkod Paule. A kad hoću na WCodem u hodnik.

— Da se slučajno ne sjećaš gdje su završile moje hlače— upitao je,ogledavajući se po sobi.

— Negdje moraju biti. — Ako ih nema, morat ću se popisati u bide — zaprijetio je, iznenadivšisam sebe. U dvadeset godina braka nikadanije tako slobodno razgovarao sMary Jane.

— Tamo su, na ružičastim ružama; ne, čekaj, ja ću ih dohvatiti. — Maggyse poput mačke protegnula medu cvijećem,ugodno se osjećajući u svojzapanjujućoj nagosti, nimalo sene stideći, i Perry je na trenutak oklijevaoizmeđu zadivljenosti i šoka. Za cijelog bračnog života njegova u samostanuodgojena žena nije tako hodala uokolo.

Kad se vratio iz kupaonice Maggy je već bila na brzinu oprala zube, umilase i skupila njegovu odjeću na krevetu, na kojem je sada sjedila obučena ukućnu haljinu od ljubičaste svile.

— Maggy — sjeo je na krevet, izgledajući kao da će jojnešto važnosaopćiti.

— Je li kupaonica ispunila tvoja očekivanja? — Itekako. Slušaj me, ljubavi, ne možeš ovdje ostati. — Ali zašto ne; imam najljepši pogled u Parizu. — Zato jer ne možemo živjeti na kavi i pecivu. Jer nemogu podnijeti

pomisao da nemaš kupaonicu. Jer ti želim toliko toga pružiti. Jer ne moguspavati ovdje svaku noć i ujutroići na posao ne vrativši se u Ritz da seokupam, obrijem i presvučem, a za to nemam vremena. Jer nemaš dovoljnomjestaza cvijeće.

— Spavati ovdje svaku noć? — upitala je, uhvativši se zajedinu rečenicukoja joj je zaista privukla pažnju.



— Ne želiš me? — O, da, želim! — Svaku noć? — Pogled njegovih sivih očiju uporno jezahtijevao da mu

to potvrdi.

— Nisam baš sigurna za svaku noć. — Zagrlila ga je okostruka i legla mu ukrilo, gledajući guste dlake na njegovimgrudima. — Ali u svakom slučaju ovu,i slijedeću, i još jednu. . .

— Onda vidiš, ljepotice moja, da moraš preseliti. Ovdjenema mjesta zamoju odjeću.

— Ni za tvog poslužitelja. — Pogotovo za njega. Kako bi ti se sviđalo živjeti u Ritzu? Ne, zaboravi;

za pet minuta bi o tome pričala sva posluga, a ja smatram da se naš životnikoga ne tiče. Maggy, molimte, dopusti da ti nađem apartman. Da sve uredim,

kako bismomogli imati pristojan stan. — Tako si pristojan! — bunila se. — Imaš ovdje prilikuza avanturu u pravome Parizu, u onom dijelu Pariza koji dobro poznaju umjetnici i Francuzi,koji se svi drugi američkituristi tako teško trude prisvojiti, ali ti to odmah želiš

pretvoriti u nešto drugo, u lijep stan gdje ćeš moći živjeti, spavati, sigurno i s poslugom, s najkvalitetnijim mesom iz najbolje mesnice i navrijeme plaćenimračunima... Da li bi to »pristojno« mjesto bilo moje ili naše?

— U čemu je razlika? — Neću useliti u stan, kuću ili apartman bilo kojeg muškarca, radije

ostajem u svojoj sobici. Meni je ona dobra. Alikad bi to bio moj stan, od kojeg bih samo ja imala ključ, mojvlastiti, privatni stan, kao ovo ovdje, mogla bih početi, pazi,početi razmišljati o tome...

— Obećajem! Samo tvoj vlastiti. Sa samo jednim ključem. Ja ću nazivatida ugovorim sastanak. Je li gospođica slobodna večeras? Bi li gospođica

primila gospodina Kilkullena? Je li gospođica raspoložena da zabavi gosta?Želi li gospođica da je poljubim otraga u vrat ili ima i grešnijih želja?Želi ligospođica da je milujem između...

— Prestani — izmigoljila se Maggy. — Gospođica danasviše ništa ne želi.

— Ali obećaj, Maggy! Hoćeš li preseliti? Još nisi pristala— zabrinuto jue gledao. Bila je tako nepredvidiva, mislio je,nije se moglo znati što će

učiniti, i bojao se da bi joj mogao biti draži život koji joj pruža potpunuslobodu. U njoj nije biloničeg pitomog. Ipak, nije mogao podnijeti pomisao daživi ovdje, u ovoj nemogućoj sobi, u kojoj je proveo najljepšu noć uživotu.Danju ona nije bila lijepa.



— Perry, ono što ti želiš, rečeno iskreno i bez uvijanja —rekla je Maggyodjednom se uozbiljivši — jest da me izdržavaš. S vlastitim ključem ili beznjega, bit ću ti ljubavnica, zar ne?

— To je tako ružna riječ — rekao je, užasnut. — Zaštotako govoriš?

— Ali, jesam li u pravu? Zar drugi ljudi neće tako reći?Što ću drugo biti,nego izdržavana ljubavnica, une femme entretenue? — neumoljivo je nastavila. — Joj, Maggy, nemoguća si — pokunjeno je rekao. — I ti ćeš, pretpostavljam, htjeti da nosim odjeću visokemode, moja ti

neće biti dovoljno dobra, i htjet ćeš mi kupovatinakit i krzna... — Da! Hoću, kvragu! I što je u tome tako strašno, dođavola?Maggy je skočila na krevet, na usnama joj se pojavio širok osmijeh i

počela se vrtjeti oko sebe, dok joj je ljubičasta kućna haljina lepršala oko bosih nogu.

— Dijamantne narukvice sve do laktova? Činčila dopoda? Izleti uDeauville? Moj vlastiti automobil?Perry je promatrao vragoljasti izraz njezina lica.

— Narukvice na obje ruke, do ramena ako je moguće...deset bundi... kočijai četiri... šest visokih lakaja... sve iznajnovije Chaneline kolekcije... i to samoza početak!

— O... o! — vrtjela se sve brže, dok se napokon nijesrušila na njega. — Oduvijek sam željela biti izdržavana ljubavnica! To je bio pokvareni san mojemladosti; o, kako je touzbudljivo... biti izdržavana... baš kao u la Belle Epoque

—drhtala je od uzbuđenja. — Što bi rekla tetka Esther da sazna? — A da joj ne kažemo? — upitao je Perry brzo. — Nije mi ni nakraj pameti. Slušaj, dragi, kad me namjeravaš početi

uzdržavati? Da ti pravo kažem, željela bih otići sMontparnassea i nikada se nevratiti. S mojim životom ovdjeje svršeno. To je poglavlje gotovo, završeno...sve osim Paule.

— Danas, jutros. Uzet ću ti apartman u Lottiju, to je samo na nekolikokoraka od Ritza, a onda ćemo početi tražitistan.

— O, da! Znala sam da bi biti izdržavana ljubavnica bilobožanstveno, ali

biti ljubavnica bogatog, visokog, zgodnog,šašavog Amerikanca! — Maggy mue prekrila lice bujicompoljubaca. — Ca, alors, c'est la vie, mon cheri, la

bonne vie! — Lijep život — ponovio je Perry — Da, ljubavi, obećajem ti to. — Ne radi — rekla je Kate, sjedeći s Avigdorom u kavani. — Nije uspio

ni taknuti kist od vernissagea. — Trgovac seukočio. Slikar koji ne slika



redovito, kao da svaki dan odlaziu ured, može biti loša investicija, poputzlatne žile koja se gubi u stijeni.

— To je zbog one proklete devojke. Nije se više vratila? — Uopće nije zbog nje — odbrusila je Kate. — Naravnoda je bio bijesan

nakon što je podigla onu glupu gužvu. Onaodvratna scena koju je napravila bila je prava sramota. Ali onuopće nije tip koji bi tugovao za nekom ženom.Ona mu višerr treba kao model, i koliko znam bili su zajedno samo nekolikomjeseci, a to nije dovoljno da bi čovjek poput njega prestao raditi. Ona uopćenije važna.

— Kako ti kažeš. — Avigdor se složio, misleći svoje. Zarbi ga nekanevažna djevojka mogla nadahnuti da naslikaonakvo djelo puno strasti? Alineki zapovjedni izraz Katinavisokog, glatkog čela i ledeni ton njezinog glasagovorili sumu da više ne nagađa, barem ne naglas.

— Moja je teorija da je to kod njega neka vrst tuposti,neraspoloženje post partum. Otvorenje izložbe bilo je tako važan događaj da je morala uslijeditireakcija. I ja sam pomalo. .. splasnula, pa mogu zamisliti kako je to tek nanjega djelovalo.

— Je li uopće pokušao slikati? — upitao se Avigdor. — Da. To me najviše i brine. Prošlo je već dva tjedna, aon stoji ispred

svojeg stalka i samo ga gleda, sate i sate, dane idane, dok mu se boja suši na paleti. Svaki put kad dođem,nađem ga pred praznim platnom. A onda se noćunamrtvoopija crvenim vinom; to nikada prije nije radio. I neće o tome

razgovarati. Adrien, on izgleda... uplašeno, jedino tako mogu opisatinjegov pogled. Kao da ga je svladala neka unutrašnja panika... Jednostavno neshvaćam.

— Trebao bi malo promijeniti okolinu, da ne gleda samozidove svogateljea. Nije on prvi slikar koji nije mogao ni kistuzeti u ruku nakon velikoguspjeha.

— Predložila sam mu da nekamo otputuje. — I? — Kaže da nije raspoložen. Da on nije od onih ljudi kojiodlaze na odmor.

Da nije mjesecima pošteno radio, i da morapokušavati dok mu ne uspije. — Da ja razgovaram s njim? — Molim te, Adrien. On smatra da si odlično postavioizložbu. — Hvala — suho je rekao Adrien. On je od tog čovjekanapravio događaj

sezone. Ali, kad bi posrednici očekivali uobičajenu zahvalnost od slikara,svaku bi večer u krevet lijegaliduboko razočarani. Svaki posrednik koji se tim



poslom bavisamo zato što očekuje zahvalnost, trebao bi prodati galerijuiposvetiti se uzgoju lijepih, velikih, slinavih pasa.

Dva dana kasnije, ranog jutra usred listopada, Mistral je krenuo zaProvansu. Večer prije, dok su se uz piće opraštali, Kate mu je, kao da joj je to

tek tada palo na pamet, ponudila da ga ona vozi. — Vidjela sam samo Pariz i malo Normandije. Željelabih vidjeti Aix iAvignon, ali ne volim sama putovati... a ti nebi morao vlakom...

Mistral se uvrijedio. — Previše toga uzimaš zdravo za gotovo, Kate. Misliš da bih htio da me ti

vozikaš okolo? — Samo vozi... Meni je svejedno — rekla je ogorčeno Kate. — Ja ne znam voziti. Kako je tipično američki misliti daznam, kao da

imam automobil.

— Naučit ću te za pola sata, čim stignemo na selo. Nijeto teško.Čim su prošli Fontainebleau, Kate je skrenula s glavne ceste i, pokazavšimu sve u najkraćim crtama, prepustila sportski talbot dvosjed Mistralu. Znalae da on ima izvanredne reflekse, da uvijek reagira brzo kao da je u opasnosti,

da ima čudnovatu moć koncentracije na sve što je vizualno. Bila je radoznalada vidi kako će se snaći s ovim izazovom. Bez riječi upute gledala je kakovelikim, izuzetno dugim rukama i lijepo oblikovanim prstima vješto rukujeupravljačem i mjenjačem.

Svladao je tehniku za deset minuta, pa su se vratili na glavnu cestu i brzo

krenuli prema Saulieu, putujući prema jugozapadu gotovo praznom cestom, brzinom od devedeset kilometara na sat.

Kate je sjedila tiho, osjećajući se opušteno i toplo u crvenkastosmeđimhlačama od tvida, rukavicama od meke kože i pustenom šeširu. Vozili suravnim seoskim krajem uz rijeku Yonne, između beskrajnih drvoreda platana uz

polja s kojih je već bila požnjeta gotovo sva pšenica. Bio je to onakav jesenjidan u kojem nema sjete, u kojem neko razdiruće obećanje čeka, gotovovidljivo, iza dubokog neba i fijuka vjetra, naročito kad se putuje na jug.

U Avallonu su na brzinu ručali i nastavili brzu vožnju bez razgovora, sve

dok nisu prošli i odredište koje je ona bila isplanirala za tu večer. Činilo se dae Mistralom ovladao zanos kretanja, u kojem misli i uspomene nisu ništa

značili.Kate je s vremena na vrijeme pogledavala njegov profil i

zapazilajedasumuusta, inače stegnuta u zapovjednu, odrješitu crtu, sadaopuštena. Nije mogla vidjeti izraz njegovog lica jer su mu oči bile duboko



usađene, ali ništa u kraljevskom držanju njegove glave nije pozivalo narazgovor.

— Dokle idemo? — napokon je upitala Kate, kad je popodne odmaklo ikad je u otvorenom automobilu počela osjećati hladnoću večeri, unatoč

toplome kostimu i džemperu. — Do Lyona, gdje se Saona ulijeva u Rhonu. Davno jeto bilo sveto mjesto.Za mene je to pravi početak Provanse, iako bi svaki Provansalac rekao da ležiodviše sjeverno. Ne zaustavljamo se do Lyona.

— To je još gotovo dvjesto kilometara — bunila se Kate. — Da, ali nizbrdo — uvjeravao ju je Mistral. — Jug jeuvijek nizbrdo.U Lyonu su pronašli mali hotel, izvrsno jeli za malo novaca i povukli se u

sobe išibani vjetrom i iscrpljeni. Slijedećeg dana vozili su uz veličanstvenuRhonu, tu brzu i nepredvidivu rijeku tisućljećima štovanu, kroz sela čija su se

imena smjenjivala poput natpisa na vinskoj karti, čudesnim putem krozvinograde, jedan ljepši od drugoga, od Lyona do Valence i Orangea, i napokondo Avignona. Prešli su rijeku kod Villeneuveles Avignon, gdje su se napokonzaustavili gotovo u ponoć, u pansionu u kojemu je Mistral jednom davno, dok e još bio na Umjetničkoj akademiji, odsjeo na izletu.

Gospoda Ble kupila je taj pansion od nekog posjednika. Prvobitnoizgrađena zgrada bila je kardinalska palača, a zatim samostan od 1333. godinedo revolucije, kada je dobila svjetovnu namjenu. Ipak, još je bila obavijenaugođajem potpunog mira. Bila je sagrađena u obliku slova »U«, oko dvorišta,

gdje su u mračnome vrtu čuvali stražu mramorni stupovi bivšeg samostana,obrasli mahovinom. Taj drevni samostan nije imao u sebi ničeg redovničkog,ničeg svećeničkog. Njegov je topli spokoj bio spokoj povučenosti od svijeta,ali ne i od plodova i radosti zemlje. U sredini dvorišta nalazile su se stepenicekoje su vodile u podrum s vinom, starim poput palače kardinala Arnauda deVie, i to je bilo pravo srce te građevine.

— Moram pronaći nekakav vodič za ovaj kraj — rekla jeKate slijedećegutra, nakon doručka.

— Zašto?

— Tako smo brzo putovali da sam potpuno izgubila orijentaciju. Ne znamgdje je istok, a gdje zapad, ali znam da jeovo kraj od izuzetnog povijesnogznačaja, i ne volim se osjećati kao neznalica.

— Povijesnog značaja? — podigao je Mistral obrve hineći iznenađenje. — Joj, zaboga, Julien, pun je ruševina, crkvi, muzeja,svačega što bi

trebalo vidjeti. Nemoj se tako čuditi. Čega imalošeg u tome što bih to željela



znati? Od Pariza smo, dovraga,za dva dana doputovali skoro do Mediterana iželim znati zašto si u cijeloj Francuskoj odabrao baš ovo mjesto da sezaustaviš.

— I to ćeš doznati iz knjige?

— Pa... zašto ne? Ne možemo samo lutati uokolo, ništane znajući. — Ne možemo? — Pa možemo, naravno, ali tako ćemo sigurno neštopropustiti — otresito

e rekla. — Možeš ti imati deset vodiča, i deset godina da razgledavaš prema

njihovim uputama, i opet ćeš propustiti nešto štoje ravno ispred tvogameričkog nosa. Zašto se jednostavno ne opusiiš i ne pogledaš uokolo? Zatosam ovamo došao: jednostavno gledati.

Kate je odustala od raspravljanja. Iako se lutati besciljno uokolo, bez

upute na neki izvor znanja, kosilo s njezinim osnovnim načelima reda, nije seželjela s njim ni oko čega svađati.Cijeli taj i slijedeći dan šetali su pješice mjestom VilleneuvelesAvignon,

razgledavajući grad podignut u četrnaestom stoljeću, kad je papa preselio izRima u Avignon. Crkveni dostojanstvenici nastanili su se u Villeneuveu istvorili živopisan grad s velikim samostanom i veličanstvenom tvrđavom, gradkoji se sada povukao u nekoliko pospanih, mirisnih trgova i uskih, natkrivenihuličica, gdje se još moglo razaznati posljednje kamenje biskupskih palača.

Trećega su dana krenuli na istok, prošli Avignon i krenuli cestom koja je

vodila do trgovačkog gradića Apta, presjekli dolinu Apta, bogatu, plodonosnudolinu koja je ležala između dva planinska lanca međusobno udaljena desetkilometara. Daleko na sjeveru ležao je Monts de Vaucluse, a na jugu, gotovo uzcestu, Montagne du Luberon, Le Versant Nord, koji je opčinio Mistrala još pri

prvoj posjeti. Nikada nije zaboravio te vodom fantastično izderanevapnenačke stijene, na kojima se rijetko zelenilo jarosno održavalo u životu,kao i zbijena sela skutrena tristotinjak metara iznad glavne ceste, naokonedostupna, sve dok Mistral nije pronašao nit uske, prašnjave ceste koja jevodila do njih: do Maubeca, OppedeleVieuxa, Felicea, Menerbesa, Lacostea i

Bonnieuxa.Prethistorijski čovjek živio je tamo gdje su sada stajala ta utvrđena brdska

sela, od kojih su sva bila gotovo nevidljiva s glavne ceste, kojom je u prošlosti često prolazio neprijatelj. Stotinama godina trpjela su krvave bitke protiv tiranije sa sjevera ta sićušna, pospana sela s ulicama strmim poputljestvi, zbijenih kuća, svijetlosiva i još svjetlije oker boje, zakrivena



vinogradima, okupana u treperavom, mitskom srebru maslinjaka itamnokoraljnoj boji vinskog cvijeća što ga zovu »vilini prsti«. Iz tih se selanoću dizala magla, nastanjena, kako se pričalo, duhovima bivših stanovnika,

protestantskih otpadnika što su ih sunarodnjaci surovo smaknuli za vrijeme

vjerskih ratova. Ta sada mirna sela bila su domovi trgovaca i obrtnika koji sudobro poslovali zahvaljujući mnoštvu malih, naprednih seoskih imanja u doliniApta.

Mistral je bio veoma uzbuđen. Tek bi se uspeo na ruševine utvrđenogdvorca od bijelog mramora u OppedeleVieuxu da s tog visokog, strmogosmatrališta vidi neku naročito lijepu farmu u podnožju, a zatim sjurio nizstrmu stazu kojom su se upravo bili uzverali, vukući za sobom Kate koja sežalila, i ponovo uskočio u automobil kako bi se odvezao natrag do valovite,

bogato obrađene doline i potražio gospodarsku zgradu koju je ugledao odozgo.

Svaka velika gospodarska zgrada, ili mas, kako su je nazivali Provansalci,sastojala se od nekoliko kamenih izbi sagrađenih u grubom četverokutu okosredišnjeg dvorišta, s tako mnogo povezanih vanjskih građevina i tornjića, skrovom u tako mnogo različitih nivoa, s tako različitim, asimetričnim

prozorima s nadsvodenih kapaka prolaza, da je nalikovala seocetu smještenomusred bogatih polja i vinograda koji su se tako razrasli da su s obje stranedodirivali zidove građevina.

Mistral se nije osvrtao na znakove koji su upozoravali da je put do masa privatno vlasništvo i dovezao bi se ravno do njih, izašao iz automobila i kružio

uokolo na sve zaboravivši od divljenja, ne obraćajući pažnju na upozoravajućilavež seoskih pasa, sve dok seljakinja ne bi izašla da vidi što se događa. Zatim

bi, dok je Kate promatrala iz automobila, započinjao s njom razgovor. Svakaod njih pozvala bi ih oboje da popiju čašu vina. Tjerala ga je strastvena željada uđe u te seoske tvrđave, od kojih nijedna nije nalikovala drugoj, s njihovimmetar debelim zidovima i tako velikim kaminima da je stojećki mogao stati unjih.

Provansalske seljanke, šutljive i nepovjerljive prema neznancima, nikadainače ne bi pozvale dvoje stranaca u kuću, ali Mistralovo uporno divljenje i

zanimanje osvajalo ih je kao i njegov izgled finog gospodina, unatoč prostojradničkoj odjeći. Nepovjerljivost seljanki zamijenila bi prijaznost i znatiželja,er su osjećale da taj visok muškarac sa sjevera, s crvenom kosom i kao more

modrim očima, suosjeća s njima, da dobro razumije njihov način života, i zatoim se nije činio potpuno stranim, iako su i ljude iz susjednoga sela, odvajajućise, nazivali »strancima«.



— Na cijelom svijetu nema ljepšeg mjesta — rekao je onKate nakon što sutri dana proveli vozeći se brdima i dolinama sjevernog Luberona, vraćajući sesvaki dan prije večerečetrdeset kilometara natrag do Villeneuvea. — Barem

pomom mišljenju.

— Jesi li vidio dovoljno svijeta da možeš o tome pravedno prosuditi? — nije se Kate mogla suzdržati da ne upita. — Ne moram ni vidjeti. Neke su stvari očite. Što višemožeš tražiti od

prirode, Kate, i od čovjeka, nego što su ovasela, ovo nebo, drveće, kamenje izemlja? Imao sam pravo štosam se ovamo vratio. U Parizu sam zaboravio naobzor, zaboravio sam zelenilo. Ništa, Kate, ništa na svijetu nije tako zelenokao lišće vinograda kad ga obasja kasno popodnevno sunce.

Kate ga nikada prije nije bila vidjela tako srdačnog od očitogzadovoljstva. Izgledao je kao da je svaka pora na njegovom tijelu natopljena

izuzetno čistom i živom svjetlošću provansalskog sela, kraja koji je pjesnik Frederic Mistral nazvao »Kraljevstvom sunca«.I sama se drugačije osjećala. Dani provedeni na zraku što je mirisao po

vrijesku, ružmarinu i majčinoj dušici naveli su je da zbaci sa sebe debelioklop profinjenosti u kojemu se obično kretala. Oštre crte njezina lica, koje je

prije uvijek bilo prekriveno svijetlim puderom boje slonovače, bile su sadaublažene preplanulom bojom od koje joj je lice izgledalo oblije i toplije.

Njezine pune usne, koje više nije stalno mazala ružem žarkocrvene boje,izgledale su punije i nježnije uz rumene obraze, a visoko joj je čelo bilo

pokriveno finom pepeljastoplavom kosom koju je vjetar za vožnje u otvorenomautomobilu tako mrsio, da je odustala od pokušaja da održi svoj besprijekornirazdjeljak u sredini, zaboravila stavljati šešir, i pustila je da vijori kako želi.Ta je opuštenost još više istaknula besprijekoran oblik njezina lica. Sad kad se

prepustila seoskom ugođaju nije više djelovala onako profinjeno, i izgledala jekao dvadesettrogodišnja djevojka, što je i bila.

— Imao si pravo za vodič — priznala je dok su završavali s večerom uvrtu pansiona gospode Ble.

— Ali, Kate, pomisli samo što si sve propustila! Papinapalača u Avignonu

e odmah preko rijeke, a nismo ni ušli unju, pa rimska arena u Arlesu ivodoskoci u Aixu; aha, i nezaboravi Maison Carree u Nimesu! Ovdje si usredmnoštvapoznatih starih građevina koje turisti već godinama posjećuju, a ti sividjela samo nekoliko pospanih sela i desetak farmi.

— Zašto me stalno zadirkuješ, Julien? Rekla sam da sibio u pravu, što jošželiš, pismenu ispriku?



— Ispriku? Od tebe, uobražene dame iz New Yorka, bogate i elegantneAmerikanke koja tako munjevito organiziradrugim ljudima život da oni to i ne

primjećuju? — prezirnojoj se nasmiješio. — Ovo stvarno nije fer. Ljutim se — mirno je rekla Kate,ali osjetila je

kako je hvata bijes. Zašto se okomljuje na njučim postane samo malo popustljivija? Zašto je tako tvrdoglav? — Fer? Naravno da je fer, samo ti sebi ne želiš priznatikakva si zapravo.

Ovdje si drugačija, to priznajem, ali nikadanisam vidio ženu koja tako lakodobija sve što hoće kao ti kadsi u Parizu, u svom elementu. Sjajna si, Kate. Štoima lošeg utome da si bogata, savršeno obučena, što sve gledaš s visineiureduješ sebi život onako kako želiš? Mnoge bi se žene mijenjale s tobom.

— Idi dodavola, Julien! Tko si, dovraga, ti, da mi govoriš kakva samosoba? Tebi ništa i nitko nije važan, zar ne?Mariš li uopće za išta osim svojeg

slikanja? Ako i mariš, ja tonisam primijetila. Ti si čudovište. — Kate nijemogla vjerovatida joj preko usana prolijeću takve riječi. U naletu bijesa potpuno su nestali njezina suzdržanost, osjećaj za mjeru i pristojan razgovor.

Mistral se nasmiješio poput dječaka koji draži mače. — A ti si, draga moja Kate, naravno, toliko dobra da ćešsvakoga pustiti

da te pregazi. Prilagodljiva, blaga Kate,skromna Kate Browning koja odživota traži jedino ono štojoj nebo podari.

Zašutjela je, odviše bijesna da bi mu odgovorila, i grizući se za usnicu potiskivala gnjev koji joj je bjesnio utrobom. Lijeno je nastavio.

— Dvoje tako pristojnih ljudi, tako divnih naravi kao štosmo mi, moglo bi biti zanimljiva kombinacija. Što kažeš, Kate? Da eksperimentiramo?

Kate je skočila od stola i otišla u mračan vrt, izvan dosega svjetla. Mistrale pošao za njom i snažnim je rukama okrenuo prema sebi. Tijelo joj se

ukočilo, pružajući otpor, okrenula je od njega glavu i stegnula vilicu. Jednomu je rukom zadržavao u tom položaju, a drugom joj na silu okrenuo glavu

prema sebi, ali nije podigla pogled. Nije bio siguran ljuti li se još, i nije ga ni bilo briga. Počela mu se sviđati u posljednjih nekoliko dana, a sigurno nijekrenula s njim na ovaj put samo zbog krajolika. Iz iskustva je znao da žene to

ne rade. Čak ni bogate Amerikanke u skupim hlačama od tvida. — Kate, idemo u moju sobu. Želim te vidjeti golu, ispruženu na mom

krevetu. — Julien! — Nemoj mi sad samo reći da si zapanjena. Jesam li biopreviše iskren za

gospođicu Browning? Hoćeš li lijepe riječi,Kate? Želim te ševiti. Ako ti to ne



odgovara, samo reci. Nećute ponovo pitati. Onda... da ili ne? — Kako tipično za tebe, kako romantično — promrljalaje — Rekao sam: da ili ne? Na vrlo slabom svjetlu vidio je kako joj je cijelo lice poprimilo tako

složen, drhtav izraz nevoljke, ali nezatomljive čežnje, da ju je bez riječizagrlio. Čitavim putem uz zavinuto stepenište nisu progovorili ni riječi, aedini je kontakt između njih bio lagani dodir njegove ruke preko njezinih leda,

i šake na njezinom struku. Iako je pod prstima osjećao njezinu ukočenost,odbijanje da se nasloni na njega, uporni pokušaj da korača sama, kao da je onuopće ne dodiruje, Kate ipak nije ni najmanje oklijevala ili mu se odupirala.Gotovo kao da se uspinjala stepenicama do njegovog kreveta ne znajući nisama što radi, a ipak je njezina šutnja bila nabijena nečim tako napetim, takotajnovitim i toliko snažnijim od obične seksualne napetosti, da je zbunila

Mistrala.Pustio ju je da bi zaključao vrata svoje sobe. Kad se okrenuo, vidio je dae otišla do prozora, a pažnju kao da joj je posve zaokupilo nešto u vrtu.

Prišao joj je preko sobe, stao iza nje i lagano joj odostraga dotaknuo vrat prstom. Nije se ni trznula ni okrenula, ali je rukama odlučno stegnula prozorskiokvir.

— Kako da počnemo s eksperimentom, Kate, kad se tinećeš ni okrenuti? — zadirkivao ju je šaptom. Nije se pomaknula ni pokazala da ga je čula. Mistralse sagnuo i dotaknuojoj vrat usnama. Kate je grčevito stegnula prozorski okvir.

Lagano se nasmiješio i vrhom jezika joj dotaknuo vrat točno tamo gdje jenjezina podšišana kosa završavala urednom špicom, a zatim jezikom polakokliznuo niz vrat, niz nježni stupnjezine kičme, do mjesta između lopatica. Tu je

priljubio ustauz njezinu kožu i disao nježno, strpljivo, ni ne pomaknuvšiseviše, sve dok nije opustila ruke niz bokove i okrenula se prema njemu,

blijeda i uzdrhtala. — Nisi me ni poljubio, Julien. Uopće me nisi poljubio. — Moja greška, Kate... jedna od rijetkih koje priznajem— rekao je,

sagnuvši se i podigavši joj bradu prema gore. Usne su joj bile hladne i stisnute

tako snažno, tako škrto, da jeiznenađeno ustuknuo. — Kate, ne moraš ovoraditi. Ja se nenamećem ženama nasilu.

— Ne, ne, Julien, ja to želim — odlučno je rekla, iakostidljivim glasom,što je zvučao suprotno njezinim riječima.Bacila se prema njemu, zagrlivši gaoko vrata i pripijajući svoje usne uz njegove brzim, kratkim poljupcima kojigotovo dasu izgledali poput kljucanja.



Na trenutak je Mistral, kojega je to zabavljalo, pustio da ga tako nespretnonapada, ali ubrzo ju je odmaknuo od sebe za dužinu ruku.

— Ne tako brzo i bjesomučno, Kate. — Isuse! Zar mi se nikada nećeš prestati rugati?Umjesto odgovora,

podigao ju je i odnio na krevet. Jošuvijek je držeći u zagrljaju, legao je do nje. — Priznajem još jednu grešku... Zaboravio sam kako sinestrpljiva... Naučit

ću te strpljenju, Kate; tebi ono jako, tako jako nedostaje. — Dok je ukočenoležala prelazio je prstima niz njezino tijelo. Trgnula se, ali nije se bunila. —

Ne namjeravam te svući, Kate, još dugo te ne namjeravam svući —mrmljao jeJulien nagnuvši se nad njene usne. — Mirno lezi— zapovjedio je i poljubio jojzatvorena usta, usredotočujućisvu svoju pažnju, svu svoju želju, jer većmjesecima nije vodioljubav s nekom ženom, na njezine lijepo oblikovane usne,

svedok se nisu zagrijale i nabubrile, i napokon svojevoljno rastvorile da pusteunutra njegov jezik. Suzdržavao se, dotičućijoj samo lagano unutrašnjost usta,ne dopuštajući joj da muuhvati jezik i uvuče ga dublje u svoja, a zatim joj gadajući samo na trenutak da bi ga opet izvukao i posve prekrio njezinaustasvojima, koja su uvijek izgledala tako strogo, osim kad bipostala vrela i nježnaod ljubavi. Dok se poigravao njome ivrškom jezika munjevito lizao njezineusne trenutak izvana,trenutak iznutra, gurajući ga naprijed samo na djelićsekunde,osjetio je kako joj se mišići na tijelu počinju opuštati sve doknijeostala mirno ležati, a grč nervoznog očekivanja popustio,i dok nije osjećala

samo njegove usne i poljupce. Uskoro je toopušteno stanje prošlo i mogao jeosjetiti kako joj se, kad jepočela željeti više od običnih poljubaca, postupnonapinju mišići ruku, nogu i zdjelice, ali još se uvijek bavio smonjezinimusnama, smijući se u sebi zbog lekcije koju je prisiljava naučiti.Stenjala je i škripala zubima dok ju je mučio. Molit ćeš meza to, obećavao jesebi, morat ćeš me moliti, ti hladna američka kučko, iako je osjećao kako nisam više ne može podnijetiuzbuđenje.

— Julien — dahtala je Kate — svući me. — Ne, Kate.

— Julien, molim te. — Ako me želiš... svući ti mene — zapovjedio je, legaona leda preko

pokrivača, svukao cipele i ostao posve mirnoležati. Kate je gledala prekrasnogmuškarca koji joj se nudi natako izluđujući način, a zatim se, zaboravljajućisvoju stidljivost u iznenadnoj, odrješitoj odlučnosti, bacila na otkopčavanjenjegove košulje, gotovo trgajući dugmeta s nje. Pomogaojoj je da mu izvuče



ruke iz rukava, a ona jedva da je i zastalakako bi mu pohotno pomilovalagrudi, bacivši se na kopčunjegova pojasa. Ali, zatim je došla do dugmeta nanjegovomšlicu i postala.svjesna tvrde nabrekline njegovog penisa, napetog

pod tkaninom. Odjednom ju je obuzela nemoć da nastavi,i ruke su joj pale uz

bokove. — Ti... Julien... ti to otkopčaj — molila je. — Izgubila si hrabrost, Kate? — rugao joj se, pažljivo jepromatrajući,

iako ju je cijelim tijelom želio baciti na krevet iuzeti je takvu kakva jest, kosemokre u korijenu od pohotnogznoja, izgriženih usana, stegnutih šaka.

— Ne! Proklet da si! — odgovorila je žestoko i dubokoudahnula prijenego što je počela otkopčavati njegov šlic, otkrivši ga nabreklog i nagog, jer ispod hlača od rebrastog samta nije nosio ništa. Mistral je ubrzano disao dok se Kate prisiljavala da otkopča dugme po dugme. Kad je došla do

posljednjega strgnuo je brzim pokretom sa sebe hlače i bacio je natrag nakrevet. — Dobro je, Kate, dobro je... Bila si strpljiva — promrmljao je i počeo

oj vještim prstima skidati odjeću, otkrivši,kao što je bio i očekivao, da su jojgrudi i bokovi mali, strukvitak, a svijetle stidne dlačice meke kao u djevojčice.

Ubrzo su oboje bili posve nagi i Kate je ležala na krevetu u tako stidljivom položaju, suzdržavajući se samo snagom volje, da se Mistral jedva obuzdao da

oj se ne nasmije. — Divna Kate — promrmljao je, obuhvativši njezino vitko tijelo i

zagrlivši ga, pokrivši ga što je više mogao svojim.Grlio ju je, mirno je grijućivlastitom golotinjom, dok nije osjetio kako se počela opuštati uz njega. Da jeto bila neka druga žena već bi bio ušao u nju, ali Kate, ta neosjetljiva,neiskusna žena, predstavljala je za njega izazov koji nije želio propustiti. O,da, ona je željela njega, ali željela je to obaviti što brže,ne gubeći prisebnost,a to joj nije imao namjeru dopustiti.

Kad je, napokon, i njezino tijelo bilo toplo poput njegovoga, počeo joj je prelaziti jagodicama prstiju duž kičme, još je uvijek čvrsto stežući uz sebe.Milovao je njezina vitka, gotovo dječačka bedra brzim pokretima, a kad je

osjetio kako se napinje promrmljao je: — Strpljenja, Kate, strpljenja — i povukao prste prema njezinim križima. Svaki put kad bi se vratio do bedarazadržavao se na njima trenutak duže, dok napokon nije osjetio kako se privijajuuz njegovu ruku, nudeći se. — Strpljenja.. . strpljenja — ponavljao je,uživajući u tom posve novom, sporom uzbuđenju, on koji se nikada nije trudioda ustanovi koliko je neka žena spremna za njega, koji nikada nije iskušavao tu



divnu bol koju može nanijeti sam sebi obuzdavajući se u trenutku kad jeolakšanje nadohvat ruke. Jednom je rukom prikovao Kate da se ne može

pomaknuti, a drugu joj napokon zavukao među noge i otkrio da je iznenađujućespremna iako se, napola prosvjedujući, trgnula kad ih je razdvojio. Sada je

postao nemilosrdan i duge prste gurnuo dublje između njezinih vitkih bedara, pronašavši ono mjesto koje je tražio. Njegov je srednji prst postao pokretljiv inježan poput vrha jezika dok se iznova i iznova vraćao u napad, ponekadlagano pritiskajući, ponekad sporo milujući, ili krećući se brzo i odrešito, asvu je svoju pohotu usredotočio na taj prst i put koju je tako vješto budio.

— Julien. .. Bože moj.. . prestani! — zaviknula je Kate,ali on je samoodgovorio: — Strpljenja — i uskoro je osjetiokako se grči u nepogrešivomstezanju i opuštanju karličnih mišića. Njegov se prst kretao sve brže i brže dok konačno nijeosjetio kako ona drhti i propinje se, izgubivši kontrolu nad sobom,

i dok nije prigušila uzvik olakšanja uz njegov vrat. Milovao ju je prstom svedok i posljednji grč nije napustio njezinotijelo. Legla je na leda, iscrpljena, ališirom otvorenih očiju.

— Vidiš što ti strpljenje može donijeti, Kate? — šapnuojoj je Mistral, aliona mu nije kimnula i nasmiješila se, već gaje samo ozbiljno gledala.

— Nikad prije mi se ovo nije dogodilo — šapnula je. — Onda je naš eksperiment napola uspio. Sad je na meni red, Kate —

odgovorio je Julien i prepustio se svojoj vatrenoj vlasti nad njezinimspremnim, otvorenim, podatnim tijelom.

Kasnije je Kate, kao da se upravo probudila iz transa, počela ljubitinjegove ruke drhtavim poljupcima zahvalnosti. Proteklo je mnogo vremena

prije nego što je shvatila da Mistral duboko spava.

9.

Kate Brovvning bile je na mukama. Svake večeri u toku slijedećeg tjedna,kad bi se Mistral odvojio od nje i zaspao, ona je ležala budna, a vretenasto joje tijelo još uvijek odjekivalo strašću za koju nije ni znala da postoji, jer je

uvijek bila odviše oprezna. Misli o užicima kojima ju je Mistral tako brzonaučio probadale su joj utrobu poput slatkih strelica koje nije željela iščupati.Stavljala bi prste među noge, na onaj nježni djelić svoje puti koji je bio takonepoznat njezinu dodiru. Još je bio budan, spreman da ponovo zadrhti. Tokomcijelog dana osjećala je kako je nabrekao, vreo, kako žudi za njegovim rukamai usnama. Za vrijeme jela gledala je kako te ruke trgaju kruh i režu meso, i s



ponižavajućim iznenađenjem bi se uhvatila kako jedno o drugo trlja bedra podstolom. Glasno bi zastenjala pri pogledu na njegove usne, sada tako čvrste,koje će uskoro biti tako vrele i nježne na njezinoj koži. Bradavice su joj bileupaljene, ali ipak ih je krišom trljala o Mistralovu ruku.

Njezin je život bio iz temelja poljuljan, i tištio ju je osjećaj neizbježnosti.Misli joj se nisu mogle smiriti, ispitujući Mistralovu nedostižnost. Kako seusuđivala plivati, jednostavno plutati u tom bezumnom zanosu, kad joj tajmuškarac nije pripadao? Jedini trenuci kad je Kate bila sigurna da joj Julien

posvećuje punu pažnju bili su oni kad su vodili ljubav. Ali, čak ni u tim joj setrenucima nikada nije potpuno prepustio, nijednom nije odao da mu je

potrebna, nijednom joj nije rekao daje voli. Suzdržava li se poput nje, pitalase, ili je ona samo još jedno žensko tijelo u krevetu?

— Je t'aime bien, Kate — nemarno je izgovarao tu rečenicu u kojoj je onaj

mali bien pretvarao glagol »voljeti« u »sviđati se«. Očajnički je željela čutiednostavne, prijeko potrebne riječi Je t'aime, i ona ih njemu nije htjela reći prije nego što ih sam izgovori. Pa ipak, svakog je dana shvaćala da se sve višezaljubljuje u njega. Mistral je bio sva sreća koju joj je svijet mogao pružiti.Bilo je neke nezasitne i neumoljive sveobuhvatnosti u njezinim osjećajimaunatoč kojima je sve o njemu znala, bila svjesna svih poteškoća, jasno vidjelasve njegove mane i znala za žene s kojima je bio prije nje. One nisu bile važne.

Nije bilo važno ništa osim pohlepne, posjedničke pomame koju je moglozadovoljiti isključivo posjedovanje.

Kate je bila žena goleme snage, ponosna, lukava i oštroumna, ali živci suoj bili tako napregnuti prikrivenim osjećajima da je, ležeći uz prekrasno tijelo

tog muškarca koji je spavao ne misleći na nju, plakala. Ali, nakon plača je bdjela i procjenjivala situaciju hladnom, dalekosežnom oštroumnošcu kojunikakav žar nije mogao otupjeti.

Katinoj prirodi nije bilo nimalo svojstveno da pati zbog nečega što nemože imati. I tada je, kao i uvijek prije toga, bila uvjerena da nema toga što nemože dobiti, ako poželi.

Za vrijeme drugog tjedna provedenog u Provansi, Mistral se odlučio

odvesti na zapad do Nimesa, staroga grada koji je s ugodnim spokojem propadao još od Hadrijanove vladavine. Tamo su on i Kate otišli prošetati parkom, uspeli se mnogobrojnim kamenim stepenicama što su vodile do podnožja Tour Magnea, ruševine rimske osmatračke kule s koje se pružao širok pogled na krajolik. Ležali su na travi, ugodno umorni, promatrajući nekolikostanovnika Nimesa koji su došli potražiti to visoko, hladovito mjesto s kojega



su prije gotovo dvije tisuća godina rimski vojnici mogli vidjeti na stotinekilometara daleko. Nakon duge šutnje, Mistral je progovorio.

— Ne bih mogao, ne bih htio ni početi, ni sanjati da počnem slikati ovajkrajolik. Previše je cjelovit, previše prostran,u njemu se kriju odgovori na sva

pitanja koja bih mogao postaviti; njemu čovjek nije potreban. — Nisi našao ništa... ništa što bi volio naslikati, ovdje uProvansi? — oprezno je upitala Kate. Bilo je to prvi put da jespomenuo slikanje otkako suotišli iz Pariza. Poštovala je prešutno pravilo da o toj temi ne razgovaraju.

— Ne — rekao je. Ne, pomislio je, ne, nisam našao ništašto bih želioslikati, to je ono što me najviše plaši. Ne željetislikati, nemati potrebu zaslikanjem... nikada prije nisam osjetio takvu prazninu! Onaj mladi par tamo naklupi gotovo se dodiruje rukama, ni ne vide taj pogled, vjerojatno su uz njegaodrasli, vjerojatno su ih majke godinama i godinama dovodile ovamo da se

igraju, a danas su shvatili da je ono drugo drugo biće, tajna, ono najčudnije,drugo ljudsko biće. Jednom... jednom sam mogao slikati te ruke koje se gotovododiruju, slikati ih deset puta. stotinu puta i nikada ne iscrpsti osjećaje koje

bude u meni. te četiri ruke koje se gotovo dodiruju, koje se još ne usuđujudodirnuti, ali će se dodirnuti i možda, tko zna?, izmijeniti svijet. Ali ja neželim slikati te ruke... ne moram ih slikati. A ako nisam slikar, zašto uopćeživim?

— Pretpostavljam — odvažila se Kate — da je ovaj seoski kraj prečestoslikan? Sve je tako... slikovito... da te ne zanima?

— Nekako tako. da — kratko je odgovorio Mistral. Kadsam posljednji put bio ovdje, razmišljao je, nisam mogao ni dougla otići bez bloka za crtanje, biosam lud od uzbuđenja, svemi je izgledalo kao nikada prije viđeno, a kamolinaslikano,cijela me Provansa dozivala tako da sam na kraju mislio daćupoludjeti kao Van Gogh. Ma drek »slikovito«. Ne možeš ti toshvatiti, Kate, aa ti ne mogu objasniti. »Slikovito« može poslužiti kao i bilo koji drugi

izgovor, ali činjenica je da sam jeja izgubio, izgubio, a Provansa je nijevratila.

— Idemo, Kate — odjednom je rekao, ustajući. — Ovatrava je još mokra.

Slijedećeg bi tjedna Mistral sve češće i češće automobilom skrenuo u pravcu Felicea, sela koje je ležalo na sjevernom obronku Luberona, istočno odMenebresa i zapadno od Lacostea. U Feliceu je bilo zabave koja ga je sve višezaokupljala otkako se želja za slikanjem odbijala vratiti: balote.

U jedinoj kavani u gradiću svakog su se podneva i večeri okupljali svimuškarci iz sela da popiju pastis* ili dva. Sada, ujesen, njihovim su se



redovima pridružili i farmeri koji su se nastojali što bolje provesti za vrijemekratkog predaha između žetve i sezone lova. Poslije nekoliko tura pićamuškarci bi otišli do ravnog, sjenovitog terena iza kavane i do u beskraj igrali

balote, tu igru kuglama koja je na cijelom jugu Francuske važna poput

nogometa, biciklističkih utrka i biljara zajedno, tako složenu da njezina pravilazauzimaju tri stranice sitno tiskanog teksta.Jedan od farmera, mladić imenom Josephe Bernard, odmjerio je Mistrala

kad su on i Kate drugi put došli u kavanu. — Igraš li ti balote? — napokon je upitao. — Ja sam samo turist — rekao je Mistral izgovarajući se. — Nije važno. Bi li volio pokušati?Unatoč pravilima, igra balota je u osnovi tako jednostavna da se Mistral

mogao dobro iskazati nakon najosnovnijih uputa. Njegovi pokreti i pogled bili

su tako izvježbani da je, iako nikada prije nije u ruci držao željeznu kuglu, zasat vremena već sasvim pristojno igrao i tog je prvog dana uspio odgurnutikuglu drugog igrača s pozicije blizu cilja, što je oduševilo njegovog učiteljakoji gaje pozvao da dođe igrati kad god se nade u blizini.

Mistral je često opet onamo odlazio, očaran visokom napetošću igre kojae podrazumijevala beskrajno raspravljanje puno humora, uvreda, smijeha i

domišljatosti, te uvijek prisutan užitak u bacanju kugle, koji vole svi muškarci.Kate ga je promatrala iz prikrajka, zadivljena Mistralovom sposobnošću

da se zaboravi u igri koju je ona smatrala beskrajno dosadnom. Ali, dok je

igrao mogla gaje neopaženo promatrati. Kako je samo često reagirao poputdrugih igrača balota, mislila je. Podigao bi ruku u zrak visoko kao i oni,svađao se jednako žestoko, smijao se isto tako glasno, igrao je ne primjećujućida vrijeme prolazi, i svakoga je dana sve bolje ovladavao kuglom.

— Jesi li siguran da nisi odavde? — upitao je JosepheBernard svojegnovog prijatelja. — Mora da ti je Provansa ukrvi. . . i u imenu. Mistral*, to na

provansalskome znači »gospodar vjetrova«. Imam neke rođake s prezimenomMistral izokolice Merindola, s južne strane planine... Možda smo rođaci ?

— Možda, ali ne mogu to dokazati. Ne znam odakle sumi došli baka i djed.

Volio bih da znam, ali cijela obitelj mi jepomrla, a dok su bili živi nikadanisam slušao, ni sjetio se daupitam.

— Većina stranaca napravi od sebe budalu pokuša li baciti kuglu. To samoizgleda lako. Da vježbaš još nekoliko tjedana, mogao bi igrati u mojojmomčadi. Posljednje subote u studenome je turnir.

Mistral je zagrlio mladog farmera i naručio piće za sve u kavani. Znao je



koliko znači takva ponuda od čovjeka za kojeg je svaki turnir u balotama neštoo čemu će se još godinama živo raspravljati.

— Volio bih da mogu, Josephe, ali moram zarađivati zaživot. — Ali kakoće opet raditi, pitao se Mistral. Balote sumu pružale nekoliko sati zaborava,

pomogle mu da prestanetražiti krivca za ugasnuli plamen u njemu: u Avigdoruzatošto je trgovac i što mu je bilo važno jedino prodati ono što onnapravi; uKate što je upriličila izložbu, a prije nje je slikaojednostavno kao što je idisao; u Maggy jer je bila glupa, djetinjasta i jedina žena koja ga je ikadaostavila; u samoj izložbizato što mu je razotkrila gramzljivost kolekcionarakoji za minutu pokupuju sve stoje slikar stvorio mjesecima naporno radeći, ukolekcionarima koji ga ne poštuju, ne razumiju, većsamo otvaraju novčanike ikupuju njegove slike. Shvatio je danikoga od njih ne može kriviti, ali ipak jerazmišljao o njima,pokušavajući pronaći krivca.

— I mi moramo raditi — odgovorio je Josephe — aliuvijek se nadevremena za balote. Čemu inače raditi?Uz kavanu i balote, još je nešto mamilo u Felice. Ispod sela, u dolini

nedaleko od glavne ceste, Mistral je bio otkrio napušteni majur. Jednoga jedana, potaknut pukom znatiželjom, krenuo duboko izrovanim putem koji jevodio uzbrdo, oko niskog brežuljka zasađenog dragocjenim maslinama,edinim drvećem uz čije su korijenje rasle jelengljive. Sjena maslinika

ustupala je zatim mjesto drvoredu ustreptalih, šiljatih zelenocrnih čempresa izakojih se dizao visok zid kojim je bio opasan majur.

Mistral je parkirao talbot između čempresa i zidova građevine, naosunčanom dijelu livade prekrivenom sitnim, suhim, žutim čičkom i divljomtravom. Visoka i široka, dvostruka vrata priječila su ih da vide unutra. Vladalae tišina, isprekidana kao i uvijek pjesmom cvrčaka, suhim ali ugodnim

cvrčanjem koje se u toj mjeri stapalo s krajolikom da gotovo i nije narušavalotišinu. Iza zidina oko zgrade se nisu mogli čuti poznati glasovi seoskog života,nije bilo pasjeg laveža, zvukova što dopiru iz kuhinje ni dozivanja djece.Kozja krv koja je gusto rasla i povijala se uz zidove širila je slatkast miriskoji gotovo da se mogao vidjeti i opipati, oblak crvenih i narančastih leptira

lebdio je nad livadom poput kineskog zmaja, a pospani zuj odavao je kako jeto mjesto pravi raj za pčele.

Mistral i Kate su zajedno obilazili imanje pokušavajući zaviriti unutra, ali podnožje zidova bilo je obraslo trnovitim kupinama, a vitice kozje krvidopirale su do iznad Mistralove glave.

Na jednom je mjestu zid u podnožju prelazio u veliku okruglu kulu na kojoj



su visoko iznad njih bila dva prozora bez kapaka, ali onaj tko je napuštaomajur bio se pobrinuo da onemogući ulaz uljezima — nigdje nije bilo otvora uzidu. Obilazeći imanje mogli su vidjeti pet kosih krovova različite visine igornje dijelove prozorskih okvira. Gospodarska zgrada opasana zidom

nalazila se u središtu kružnog polja podijeljenog na parcele u obliku klina,međusobno odijeljene visokim redovima čempresa ili trske, koji su ih štitili odvjetra. U jednom dijelu kružnoga polja bio je maslinik, na drugome je

prostrana površina crvene zemlje bila potpuno neobrađena, na slijedećemu senalazio vinograd bremenit neobranim grožđem, a do njega voćnjak sa stablimamarelice pun plodova što su trulili, pa zatim opet vinograd, pa poljeneobrađene zemlje, puno grumenja kao da njime nikada nije prošao plug.

— Ovo je nevjerojatno! — prasnuo je Mistral. — Uovom kraju gdje seiskorištava svaki milimetar plodne zemlje!Ne mogu vjerovati, prava sramota!

Pogledaj to grožđe, temasline! A marelice! Rodile su, dozorile, a nitko ih nijeobrao. Sramota! — Mora da se imanje prodaje — odvažila se reći Kate. — Nema nikakvog natpisa. Vidio sam samo ime na poštanskom sandučiću.

Piše La Tourrello, to je provansalska riječ, mora da to znači »kula«, ili »malakula« — ljutito je rekao. — Vjerojatno je ovo imanje dio imetka oko kojega seotimaju nasljednici, to se često događa. Ako se ne slože da zajedno obrađujuzemlju, morat će je prodati na dražbi.

— Kako bi bilo da se raspitamo? — U Feliceu to sigurnoznaju —

predložila je Kate. — Ako se prodaje, možemo barem ući da pogledamo. — Ne, ne bih htio. Ne želim ulaziti unutra. — Mistralovje glas zvučao

zabrinuto. — Ti? Ti koji si bio na svakom majuru od Maubeca doBonnieuxa? Zašto

ne želiš u ovaj? — Ne mogu objasniti. U pitanju je samo osjećaj. — Štitio se. Intuicija mu

e govorila da nikada neće zaboraviti pogled na ovo dobro zaštićeno, vrijednoimanje opasano zidom. Iako je vidio samo obris blago nakošenih krovova,njihova je jednostavna geometrija bila tako skladna da ga je do srca dirnula.

Gospodarska zgrada na brežuljku bila je u potpunom skladu s prirodom, i bilomu je draže da imanje ne vidi iznutra, jer je bilo napušteno, pa prema tome idostupno.

Mistral nikada nije imao kuću i njega nikada prije nije, kao većinu ljudi,obuzela želja da je ima. Zadovoljavao se razgledavanjem provansalskihseoskih gospodarstava i jednostavnom spoznajom da su ona jedina zdanja koja



su se mogla savršeno uklopiti u taj čudesni krajolik. Bio je to estetski užitak neokaljan željom za posjedovanjem, ali korakne li u unutrašnjost ovog majura,to bi ga moglo zauvijek izmijeniti.

— Dobro — rekla je Kate, poštujući njegovu želju. Ona i Mistral bili su

veoma slični u tom ograđivanju od stvari koje nisu željeli znati.Slijedećeg su se tjedna četiri puta vratili do napuštenog majura i više nije ponovila svoj prijedlog, iako ju je gotovo nepodnošljivo smetala njegovazadivljenost tim mjestom. On udvara tom starom seoskom imanju, ljubomornoe mislila, mami ga kao ženu, šulja se oko zidina poput zaljubljenog balavca.

Uz kavanu, balote i skitanje oko te farme uspijevao je, kvragu, cijele dane provoditi ne radivši ništa. Kad će opet slikati?

Nekoliko dana kasnije Josephe Bernard je u kavani u Feliceu upitaoMistrala:

— Kažeš da si slikar, Julien? Godinama ih viđamo kakodolaze i odlaze;mnogo se slikara vrzma ovim krajem. Ali jošnisam vidio nijednoga koji neslika samo krajolik. Ja kažemda bi pravi slikar mogao znati naslikati čovjekatako da izgleda točno kao u prirodi. Što ti na to kažeš?

— Ne slikaju svi slikari portrete, Josephe, a ne izgleda nisvaka osoba na portretu onako kakva jest, ili kakva misli dajest, a to su uvijek dvije različitestvari.

— I bojao sam se da ćeš mi reći neko takvo uobraženosranje — odgovorioe Josephe, a na iskrenome mu se licu čitalo razočaranje. — Znači, ti mene ne

bi mogao naslikati onako kako izgledam u ogledalu, zar ne? — Možda bih, a možda i ne bih, prijatelju. Ali mogu napraviti nešto što će

te nasmiješiti. — Mistral je uzeo olovku sašanka i na brzinu nešto nacrtao nastaroj ceduljici za loto.

— Što kažeš na ovo? — Gurnuo je papirić prema Bernardu. U nekolikoškrtih linija on je, za manje od minute, koristeći se darom koji je imao još odrane mladosti i o kojemu nikada nije morao razmišljati, pretočio osnovne crteJosephea Bernarda u karikaturu.

— Odnio me vrag ako to nisam ja, s tim velikim nosom i svime ostalim! —

zaurlao je Bernard od smijeha. — Sad nacrtaj Henrija, i on ima gadnu kljuku! — Ščepao je starog seljaka, gurnuo ga pred Mistrala i dodao mu još jednuceduljicu. Ubrzo su Mistrala okružili ljudi tražeći glasno da nacrta i njihovukarikturu, gurajući se poput školaraca da dođu na red. Gomilu je zadivljavalalakoća kojom ih je crtao.

To je već nešto, govorili su jedan drugome, slika koja ti je toliko sličila da



to nije mogao biti nitko drugi na svijetu, a koja je nastajala tako brzo, kaočarolijom. Svaki bi pažljivo proučio svoju karikaturu. Kako mu je touspijevalo? Oni koji su živjeli blizu kavane požurili su kući da dovedu ženu idjecu, i svi su čekali u redu da dobiju komadić papira. Ovo je bilo bolje od

balota. Ubrzo je Mistral morao uzeti drugu, pa zatim još jednu olovku, jer su semine trošile, ali ništa nije moglo zaustaviti razmahane poteze njegove vješteruke. Napokon u Feliceu više nije bilo nijednog čovjeka čiju karikaturu nijenacrtao, koji nije pažljivo odnio ceduljicu za loto da je gleda za vrijemevečere i uspoređuje s dobronamjernim ruganjem prijatelja. Svaki živac i tetivana njegovom tijelu bili su preporođeni, puni snage kao i prije. Mistral je jedvamogao obuzdati svoje uzbuđenje. Kako dočekati jutro?

Te je večeri Mistral poslije večere sam krenuo u šetnju. Osjećao je u sebienergiju preveliku da bi mogla stati u zatvoren prostor, a njegov je

slavodobitni osjećaj bio jedino društvo koje je želio dok je lutao obalamaRhone, zadovoljno osjećajući studeni zrak na svojoj koži, radujući seslobodnom šumoru drveća i klokotu vode. Dok je hodao shvatio je, s takoasnim uvjerenjem da se čudio što toga i prije nije postao svjestan, kako

nikada ne smije otići iz Provanse. Nikada više, mislio je, nikada više samoća gradova. Nikada više

mravinjak Montparnassea, gdje previše ljudi na previše jezika u previšekavana govori previše gluposti o vladi, religiji i školama slikanja. Nikada višehladna pariška zima i tmurna kiša koja ubija svjetlost. Nikada više ni dana bez

horizonta na vidiku.Čak i dok je sebi navodio razloge da se ne vrati znao je da mu nisu

potrebni, da su oni samo vanjski izraz unutrašnjeg osjećaja koji ga je čvrstodržao. Ne može otići iz Provanse jer ovdje može raditi. Bilo je to poputotkrivenja, kao da je imao viziju, bilo je to jače od bilo kakvog praznovjerja iasnije od svake logike.

Bilo je kasno, gotovo sedam sati uvečer, kad su Mistral i Kate napokonkrenuli iz Felicea natrag u Villeneuve. Srce mu je bilo tako puno zahvalnostida nije želio razgovarati. Crtanje karikatura, ta njegova jednostavna, zabavna

vještina na koju je već bio zaboravio, karikatura mu je, zaboga, ponovo vratilademona stvaranja. Prsti su ga svrbjeli da dotakne kist, žudio je za mirisomuljane boje i terpentina, utroba mu je opet oživjela slikama koje je morao

baciti na platno, a sve to samo zato što se ne razmišljajući latio olovke i budalasto se ponašao da zabavi te priproste ljude koji su mu se tako sviđali.Oni su mu se od sveg srca divili, a karikature su prelazile izravno iz njegovih



ruku u njihove. Njihova je zahvalnost bila jedina nagrada koju je mogao slakoćom prihvatiti ne osjećajući se otuđenim od svojeg rada.

Prvi put je Mistral uživao u osjećaju trijumfa koji nije mogao prihvatiti jošod večeri otvorenja izložbe. Svaki mišić,

U zoru je probudio Kate. — Odmor je gotov, Kate. Vraćam se na posao.Kate je žmirnula odolakšanja.

— Daj mi pola sata; obući ću se i spakirati najbrže štomogu. — Nema potrebe da žuriš. Ostani malo ako želiš. — Ali, rekao si da se vraćaš na posao. O čemu ti to govoriš? — Ja ostajem ovdje, Kate. — Što? — Baš ovdje. Gospođa Ble prima goste cijele godine, štorješava jedan

problem, a u Villeneuveu ima mnogo praznihkuća koje se mogu iznajmiti kaoatelje. Čim se dućan otvori,teiefonirat ću starom Lefebvreu da mi prvimvlakom pošaljesve što trebam, i pošalje račun Avigdoru, ništa lakše odtoga.Sve sam isplanirao.

— Sve to, pretpostavljam, radiš samo da bi mogao igratibalote u onoj prokletoj momčadi — rekla je Kate pakosno.

— Ni taj razlog ne bi bio loš, ali nije zato. Ja imam bolji.— Mistral jenemirno hodao sobom, ne videći Katino lice koje je bilo blijedo od šoka. — To je zbog ovog kraja, Kate,zbog ovog kraja. — Nije znao kako da joj objasni

svoje uvjerenje, i shvatio je kako i nije potrebno da to čini. — Zbog togašto jeovdje ovakva svjetlost, zar ne razumiješ?

— Savršeno razumijem — bezizražajno je rekla. Ništanije mogla postićidaljnjim raspravljanjem. Kate nikada nijegriješila kada je u pitanju bilanepokolebljivost sugovornika, aMistralova je bila poput kamene stijene. — Ostat ću onda jošdan ili dva.

— Ne moraš žuriti natrag. Ostani koliko želiš, ako ti nebude dosadno kad počnem raditi po cijeli dan. Bit će mi drago da budeš ovdje sa mnom. Kate,

ako drago.

— Vidjet ćemo. — Što on misli, da će biti uz njega poputkućne mačke, bijesno se pitala. Kate je shvatila da ju je njegova odluka trgnula izobamrlosti. Ljubav, koju je tako teškosakrivala, učinila ju je nepažljivom.Danima je sanjarila, zavedena svojim tijelom. — Kako ti ostaješ, mislim dadanas nećuu razgledavanje krajolika, Julien. Dosta ću vremena provestiuautomobilu vraćajući se. Moram obaviti nekoliko stvari, imoram otići u



Avignon da kupim nekoliko debelih džemperaza put, ili neki pristojan kaput,ako ga imaju. Uzet ću taksi dograda.

— Ne; možeš uzeti auto. Ja ću poći pješice, da pogledamšto bih mogaoiznajmiti. — Nije se trudio da sakrije svoje nestrpljenje.

Kate je bila odsutna cijelog dana i nije se vratila na ručak. Kad se napokonkasno popodne vratila, Mistral je bic nestrpljiv. Do Felicea je bilo dobrihčetrdesetak minuta vožJ nje, a jedva je čekao da svoju odluku saopći

prijateljima iz kaf vane.Kad su prešli kilometar uskom cestom što je vodila za Felice, Kate je

uhvatila Mistrala za ruku. — Skreni lijevo — rekla je. — Zašto? Zakasnit ćemo na partiju. Sada mogu posjetitiLa Tourrello kad

god želim.

— Htjela bih ti nešto pokazati. Nećemo se dugo zadržati. Molim te.Skrenuo je na stazu i parkirao, kao i obično, na djeliću livade. — Posljednji pogled? — upitao je. — Nisam znao da tije toliko stalo do

njega.Kate je kliznula sa sjedala, prišla velikim dvostrukim drvenim vratima u

zidu i izvadila ključ iz džepa. Gurnula gaje u bravu i s mukom okrenula. Dok jue Mistral zaprepašteno gledao, širom je otvorila jedno krilo masivnih vrata.

— Dođi! — pozvala ga je. — Što radiš? Otkud ti taj ključ? — doviknuo je, ne mičući se s vozačeva

sjedala. Nije namjeravao ulaziti.Kate se vratila do automobila i pružila ključ Mistralu.

— Uzmi ga. Moj je. Ili, bolje rečeno, tvoj. Točnije, to jemoj miraz.Iznenađeno je otpuhnuo. Ona je stvarno znala iznenaditi čovjeka! I to u

velikom stilu. Ništa nije radila polovično i on je shvatio, gledajući njezineozbiljne oči pune nade, da nikada nije nerazborita, pa čak ni sada.Dostojanstvena, ozbiljna, uporna, učinila je svoj neobični prijedlog mogućimveć i samom pretpostavkom da bi se mogao ostvariti.

— Hoćeš li me oženiti, Julien? — upitala je Kate.Šutio je. Znao je da mu

ima još nešto reći i to ga je veoma zanimalo. — Volim te, a tebi je potrebna žena. Potreban ti je dom.Danas sam bila kod

bilježnika u Feliceu i kupila ovo imanje.Bivši vlasnik koji je umro imao jesamo unuku, kojoj se žuriloda ga proda. Slijedećeg tjedna u lijevo će krilouseliti mladfarmer i njegova žena, i početi unajmljivati ljude da ponovouredezemlju, nasade, voćnjake, vinograde. — Zastala je, alion još uvijek nije ništa



govorio, pa je nastavila, predočavajućimu lagodan život tako jasno, tako zornokao da je na zemljuprostrla svijetli stolnjak s ukusnom hranom i bocama vina,ipozvala ga na gozbu. — Tražim arhitekta da projektira tvojatelje. Već samunajmila dobrog zidara u Avignonu. Sutra ćedoći ovamo, k meni. S njim će

doći i vodoinstalater i električar; ima mnogo posla prije nego što se kuća... — Bi li ti mogla živjeti ovdje, na selu, u La Tourrelli? —upitao jenapokon.

— Izgleda da ja više ne mogu zamisliti sretan život bilogdje, gdje nisi ti. Neka mi bog pomogne. Osjećam se nekakočudno nesposobnom da se vratim uPariz, ostavim te ovdjepreko zime i u veljači se dovezem u posjetu, praveći seda želim vidjeti bademe u cvatu.

— Ali, ja nikada nisam razmišljao o braku — rekao jeMistral. — Onda razmisli — rekla je, pomalo šaljivo. — Vrijemeje da počnemo

živjeti. Da se damo na pravi posao. Ti si dobropočeo, i to je riješeno, ali sadadolazi teži dio... treba ići naprijed, raditi više, snažnije, osvajati nova područja i zadržatiih samo za sebe... dolaze godine i godine rada za koje ćetibiti potrebna sva snaga koju imaš. Zar Flaubert nije rekao kako umjetnicimoraju uredno i skromno živjeti, da bi mogli bitižestoki i originalni u svojemstvaralaštvu?

— Nikad nisam čitao Flauberta — rekao je Mistral. Važna stvar, jedinavažna stvar, mislio je, jest to da ponovo želimslikati i da ne smijem otićiodavde.

— Julien, zamisli da ti ovdje bude sagrađen atelje, s pogledom na Felice. Nije morala ništa pokazivati rukom. Neskromna raskoš koja je ležala pred

njegovim očima govorila je sama za sebe. Njezinoj ljubavi nije bilo potrebnodrugih ukrasa za dokaz. Pogledao je uokolo, vidio budućnost punu reda,spokoja i obilja, i shvatio je da je ona moguća.

— Zamisli — rekla je glasom koji je podrhtavao od uzrujanosti, dok je onšutio — pomisli samo na turnire u balotama, na mnogo turnira, godinu zagodinom.

— Pokušavaš me podmititi, Kate.

— Naravno — nije popuštala ona, još uvijek mu pružajući ključ uispruženoj ruci, dok joj je vjetar mrsio kosu, ozbiljnih sivih očiju toplih odosjećaja koje više nije pokušavalasakriti. U izrazu njezinog lica slijepo

povjerenje u njega miješalo se s ranjivošću. — Pokušavam smisliti jedan jedini razlog... da odbijem— polako je rekao

Mistral.



— I...?Iskočio je iz automobila i uzeo od nje ključ. Čvrsto ga je stegnuo,

osjećajući kako mu se teško, glatko željezo utiskuje u kožu. Preplavila ga jespoznaja. Ovaj komad zemlje, ova žena. .. oni su njegova budućnost. Zajedno

su se nasmijali urotničkim smijehom, ne prvi put. Tako je bilo od prvog danakad su se upoznali. — Ali kako je život čudan! — s nevjericom je uzviknuo. — Pray love me little, so you love me long* — promrmljala je. — Što to znači, moja pametna, uporna Amerikanko? —upitao je privlačeći

e u zagrljaj. — Jedan je pjesnik davno... jednom ću ti reći... jednom ćeš shvatiti. 10.

— Ne, nikako ne! Ne može, nikako! Ne dolazi u obzir!— rekla je PaulaMaggy, zgranuta više nego što je Maggy mislila da se može sablazniti ženakoja je sama priznavala da se uživotu svega nagledala.

— Ali, zašto ne? — zacvilila je Maggy. — Iz dva katastrofalna razloga. Pogledaj svoje donjerublje i cipele.

Jednostavno nisu dovoljno dobri! Joj, Maggy,pogledaj samo ovo. Dođe mi dase rasplačem — uzrujano jePaula pokazala rukom na malu hrpu donjeg rubljakoje je izvukla iz Maggynog ormara i raširila na krevetu, i podigla

tripodsuknje optuženički, kao da su krpe za prašinu. — Ova je zakrpana, ova je iskrzana po rubovima, a ovojnedostaje pola

vrpce, koliko vidim. Nemaš nijedan kompletdonjeg rublja u pristojnom stanju — nastavljala je sve uzrujanijim pritužbama — a gdje su ti, molim te, bluze isoutiengorges*?Ovdje vidim samo rasparene podvezice, pokrpane čarape,gaće koje mora da si još donijela sa sobom od kuće, i teužasne podsuknje.Čiste su, priznajem, ali inače...! — podigla je obje ruke u zrak.

Maggy je otpuhnula kosu s očiju. — Joj, zašto se ponašaš poput neke vojvotkinje? Ne misliš valjda stvarno

da mi je bilo stalo do toga? Za posao mi,svakako, ne trebaju. Ni za ples. Naprotiv! Što se tiče podsuknji, sasvim su u redu ako se malo pokrpaju...gospoda Poulard će ih srediti za tren oka.

Paula je odlučno sjela na krevet. — Maggy, ti mora da si poludjela. Kako očekuješ da te spoštovanjem

usluže kod Patoua ili Molyneuxa, ako te vide utim dronjcima? Što bi gospođica



Chanel rekla takvoj prosjakinji? Ne tiče me se koliko novaca moraš potrošiti,ali nijedankreator, nijedna vendeuse*, nijedan modist neće te ozbiljnoshvatiti,ako nemaš pristojno rublje, pristojne cipele i pristojan šešir.

— Eto moje slavne karijere izdržavane ljubavnice. Završila je prije nego

što je i počela. Nemam dobro rublje daodem kupiti pravu odjeću, pa kakoonda mogu uopće uselitiu apartman u Lottiju ? Da možda kažem gospodinuPatouu dasam doživjela brodolom i sve izgubila? Ili da uvjerim gospođicuChanel da su me oteli Cigani, oduzeli mi svu odjeću ivratili me natragneozlijeđenu? Kako ljudi uopće kupuju stvari po narudžbi, ako ih prije nisukupovali? To je zamršenijeod kineskih zagonetki.

Maggy je snuždeno sjela na pod, prekrižila bose noge i nagnula se buntovnički naprijed, oslonivši bradu na ruke.

— Jutros je sve izgledalo tako jednostavno, a ti si sad svetako

zakompliciraia da ne želim više ni razmišljati o tome. Prije godinu dana učilasi me kako da iskačem iz gaća, a sad mehoćeš utegnuti u steznike! Jednostavnoću reći Perrvju da moramo ostati ovdje; dođavola s njegovim poslužiteljem injegovim poslom. Ako mu se ne sviđam ovakva kakva jesam, ondaništa.Kvragu i steznici.

— Čekaj, čekaj — rekla je žurno Paula — nije to takonerješiv problem.Smiri se, malena. Treba samo razmisliti isve isplanirati, kao i za sve važnedogađaje u životu. Što se tiče rublja, počinjeno iz početka. Sve mora biti novo.Ima jedandućan, odmah kod ulice St. Honore, koji vode tri ruske

emigrantkinje, sve dame s titulama, s mnogo diskrecije i razumijevanja i, što jeoš važnije, brzo rade. Specijalizirale su se zaslučajeve kao što si ti...

— Što? Sad sam još postala i »slučaj«, ha? — Ijutito jerekla Maggy. — Što se ovoga tiče, da — nastavila je Paula, ne dajućine zbuniti. —

Objasnit ću im da ti je hitno, i ako danas dobijunarudžbu ti bi trebala imati prekrasno rublje sašiveno za tjedan dana. Što se tiče cipela, poznajem jednogizvanrednogmalog talijanskog bottiera** nedaleko od njih. U ulici St.Florentin, na drugom katu; veoma je pouzdan. Što se njega tiče ne moraš

brinuti zbog rublja, pa možemo već danas tamo otići.

Mogla bih jednostavno svratiti do Raoula... — Do Raoula? U onaj užasni mali dućan u arkadama, sicipelama za

osamdeset franaka, koje su ti uništile stopala? —|zgrozila se Paula. — Pa njih stalno nosim, i dosad mi nikad nisi prigovorila. — Zaboravi ono što si prije trpjela. Zar ne želiš da Perrybude ponosan na

tebe?



— Već jest — zamišljeno je rekla Maggy, navlačeći svojuriđu peperjastukosu oko lica gotovo ga sakrivši. Njezina romantična sanjarenja o životuizdržavane ljubavnice brzo su seraspršila, suočena s Paulinom praktičnošću.Zvučalo je to kaoposao, i to jako dosadan posao; kao beskrajno uređivanje,

dani potraćeni trčkaranjem od jedne specijalizirane prodavaonice do druge;kao utezanje u steznike, i to samo zato da bimogla ostaviti dobar dojam na prodavačicu, koja će je vjerojatno ionako prozreti. Već mrzim tu prodavačicu,utučeno jerazmišljala.

Odjednom se sjetila Kate Brovvning, onakve kako je izgledala kad je prvi put došla u Mistralov atelje, Kate Brovvning tako samouvjerene u hladnoj, bijeloj svili, na kojoj svaki šav mora da je bio ušiven rukom, Kate Browning u besprijekorno bijelim rukavicama koje su uvijek izgledale tako elegantno,Kate tako sigurne u sebe i tako hladnokrvne da je bilo nemoguće i posumnjati

kako je i iz majčine utrobe izašla s parom savršenih, sićušnih cipelica i s prekrasnim šeširom Rose Descat na glavi.Maggy je skočila kao podbodena, tako naglo da je preplašila Paulu:

— A što je s rukavicama, upitala je, uhvativši Paulu zaramena i protresavšie. — Luda ženska glavo, jesi li tako dugo vremena provela u onoj svojoj

kuhinji, da ne znaš kako nijedna dama ne izlazi na ulicu bez rukavica? Tolikocmizdrišza tim steznicima, da si zaboravila na rukavice. Kako moguzapočetinov život bez barem šest tuceta pari rukavica, jer svaki par namjeravam obućisamo jednom, samo jednom, čuješli?

Pustila je Paulu i počela plesati po sobi, podižući povremeno neku čarapui tražeći na njoj zakrpu, da bi napokon odabrala dvije netaknute. Sve ostale

bacila je u kantu za smeće. — Dvanaest tuceta svilenih čarapa, prije ručka! A ondakod ruskih

aristokrata, umirem za rubljem: za svilenim sifonom i prekrasnim aplikacijamaod čipke; za krepdešinom boje breskve; za halterima, kombinezonima,

prslučićima da mispljošte grudi, za zvonastim gaćicama — svijetlozelenima, blijedoljubičastima i boje bijele kave, za spavaćicama od crvenog sifona... začime još? Kineskim pidžamama! Ali ne zasteznicima! — Maggy je prestala

skakutati po svojoj malenojsobi i zaustavila se ispred zrcala što je visilo iznadlavaboa.Pažljivo se promatrala, tresući kosu. Zagladila ju je prema natrag, izaušiju, a zatim je podigla objema rukama i pričvrstilana vrh glave. Polako jeodmahnula glavom, nezadovoljna.

— Moram se ošišati. — Naravno. Ne možeš ni šešire nositi s toliko kose, abez pravog šešira...



— uti! Znam. Bez pravog šešira nijedna me prodavačica koja drži dosebe neće ni pustiti u salon. Samo mi jedno reci, Paula. Moram li ići na šišanje

prije nego što se odem ošišati kod Antoinea, ili će se Antoine udostojiti daošiša moju kosu u njezinom sadašnjem, bijedno staromodnom stanju?

Paula je razrogačila oči. Antoine je bio najpoznatiji frizer na svijetu. Prijedvadeset godina kreirao je kratku žensku frizuru kad je glasovita glumica EveLavalliere žrtvovala svoju kosu njegovim škarama. Taj ga je eksperiment takoobeshrabrio da ga nije ponovio slijedećih šest godina. Sada je suverenovladao iz svojeg salona u ulici Didier, kojeg je otvorio primanjem s tisuću ičetiri stotine uzvanika, među kojima su sve žene bile obučene u bijelo. Svakoe žensko stvorenje u Francuskoj sanjalo da svoju glavu preda njemu u ruke.

— Antoine! — dahnula je Paula s poštovanjem. — Pa naravno — rekla je Maggy. — Znat će, čim me pogleda, da sam

vrijedna njegovih škara, iako sam bila siromašna, i neko vrijeme imala samodva para gaća. — Kako ćeš se naručiti? — Jednostavno ću otići do njega. Hoće li odoljeti da neodreže ovu kosu? — Ne vidim kako bi mogao odoljeti — rekla je Paula, iimala je pravo.

Antoine je bio tako nagla osoba da je nedugoprije na dražbi u dobrotvornesvrhe ponudio pet tisuća franaka za jednu rukavicu koju je darovala njegovaklijentica, pjesnikinja, vikontesa MarieLaure de Noailles.

Onda hajde, srce. Ne misliš valjda da ću ići bez tebe?

— Ne bih te ni pustila. Što ako se predomisliš na polaputa? — Toga sam se i ja sjetila. — Maggy je pomilovala svojukosu. Morala ju

e ošišati, to je bilo jasno, ali ona u tome nijebila ni približno tako odlučna kaošto je zvučala. Srce joj je,zapravo, podrhtavalo i željela je tiho jaukati odstraha, ali nabrzinu je obukla svoju najbolju odjeću za dan i strpala Pauluutaksi, prije nego što je imala vremena da se predomisli.

Ženama nikada nije bilo teže da budu lijepe, nego dvadesetih godina.Moda nijednoj nije odgovarala, sva obilježja ženstvenosti bila su okrnjena,skrivena, izobličena. Šeširi su zaklanjali čelo i oči, obrve su bile neprirodno

počupane, tijela su nemilosrdno ukalupljivana u dječačke oblike, šminka seloše upotrebljavala. Postojale su samo tri boje ruža za usne, a frizure su biletako ružne, da su samo najveće ljepotice s njima mogle dobro izgledati.

U tom je razdoblju frizura mogla poljepšati ženu ili je učiniti pravomrugobom. Žene koje su samo deset godina prije smatrane lijepima u svojimdraperijama s početka stoljeća i s lebdećim oblacima kose počešljane u



složene frizure, bile su razgolićene i izložene okrutnom danjem svjetlu, lišenesvake ljupkosti i šarma — u ime mode. Žene koje su oduvijek bile najvećeljepotice, razotkrivene su kao strašila, ošišanih glava koje su poput kvrgastajale na staromodno bucmastim ramenima. Loše oblikovana glava mogla je

upropastiti budućnost žene.Maggy je sjedila u stolici ispred Antoineova ogledala, dok je frizer bionadvijen nad njom, okružen s nekoliko naučnika i pomoćnika. Paula je ozbiljnosjedila sa strane.

— Bože dragi... Ta vaša linija gdje počinje kosa... —uzbuđeno je rekao nafrancuskome s poljskim akcentom.

— Što joj nedostaje? — upitala je Maggy, spremna daprasne. Svaki ćeizgovor dobro poslužiti, ako uspije dostojanstveno otići. Otići odmah, prijenego što počne. Pogledala jeuokolo, a u glavi joj se vrtjelo od panike. Zidovi

salona bili suobloženi velikim ogledalima, stepenice su također bile odstakla,stolice i stolovi u salonu, ukrasi i svjetiljke, sve je bilou ogledalima koja su sesviđala tom visokom, blijedom Poljaku koji je živio u svojem kristalnomobitavalištu iznad salona i spavao u staklenom kovčegu koji ga je, kako jetvrdio, noću štitio od elektriciteta u zraku.

— Kako ste je mogli tako dugo skrivati? — s prebacivanjem je upitao. — Elegancija počinje od linije gdje počinje kosa, Madame, a ta je vaša linija

prava poezija. Ovo je — rekaoje, ocrtavajući dugim tankim prstom liniju dužnjezina čela —osnovni oblik, bez kojega nikakva druga elegancija ne

koristi,bez kojega nema prave elegancije. Ona se mora vidjeti. — Kako god vi kažete — promrmljala je Maggy, zatvorivši oči kad je

vidjela da uzima škare. Pravile su užasan, tih iškriputav zvuk dok su letjelekroz njezinu kosu, čije je svakipramen prije nego padne na pod pažljivo hvatao

pomoćnik kojemu je posao bio da sačuva dugačku kosu i učvrsti je u repove,šinjone i pletenice što će ih ošišana mušterija moći pričvrstiti za večernjiizlazak. Maggy je otvorila jedno oko i vidjela da je uvukla glavu među ramena,šćućurivši se u stolici.

Hrabro se uspravila u stolici, jer je sada bilo kasno za kukavičko

ponašanje, i prisilila se na osmijeh. Zar je ovo bio njezin vrat, ova beskrajnodugačka, bijela stvar? Zar su ove jadne, male ružičaste izbočine njezine uši?Antoine joj je sada smočio kosu i uzeo žilet koji je neumorno sijevao dok je on

postupno oblikovao njezinu frizuru u sjajnu kapu, s kosom kratkom kao uengleskog školarca ali ošišanom u otmjenu liniju koja je mogla pristajati samonajvećoj ljepotici. Kosa je bila začešljana ravno prema natrag, s pravilnim



razdjeljkom sa strane, a ispred golih ušiju bili su zalisci što su završavali ušiljak. Na zatiljku joj je kosa bila tako kratka da joj se jasno vidio oblik glave.Maggyne velike, daleko razmaknute žutozelene oči izgledale su dvostruko većenego ikada prije, a njezine oštre, snažno izražene jagodice sada su našle

ravnotežu u posve otkrivenom, dugom, gipkom stupu njezina vrata.Odbacila je tkaninu kojom je bila pokrivena i ustala, zureći u ogledalo,okrećući se amotamo kako bi se vidjela sa svih strana, i s leda. Svi su je utišini gledali. Čak ni sam Antoine nije ništa govorio dok je Maggy sa strahom

promatrala novu osobu koja ju je gledala iz zrcala.Ostjećala je kao da će se onesvijestiti. Glava kao da joj je bila odvojena

od ramena, kao daje bila otkačena i lebdjela gore, poput balona. Žena uogledalu bila je odvažna; žena u ogledalu bila je starija od Maggy i potpuno jevladala sobom, žena u ogledalu bila je savršeno elegantna, iako je na sebi

imala Maggyn kostim i Maggyne bijele cipele. Njezina glava, ta glatka, prekrasno ošišana glava, tako blistava da je izgleda la kao naslikana, ta prekrasna crvena točka, dominirala je prostorijom.

Maggy je bezizražajno stajala. Paula je zadržavala dah. Polako se Maggy primicala sve bliže i bliže zrcalu, stalno gledajući u njega. Slika koju jevidjela postajala je golema dok ju je ispitujući promatrala, sve dok nije počelagledati u križ i nosom dotaknula zrcalo. Ostala je tako trenutak, zamagljujućiogledalo svojim dahom, a zatim je odlučnim pokretom poljubila ogledalosvojim velikim, prekrasnim ustima.

— Ah! — odahnuli su svi s olakšanjem. — Madame je zadovoljna — zaključio je Antoine posjednički. — Madame je oduševljena! — Maggy je ščepala zaprepaštenog Poljaka,

čvrsto ga zagrlila i poljubila ga u uho. —Odsad ovu Madame zovite Monsieur. — Uzela jekaranfil prikačen za njezinu jaknu i zatakla ga iza Antoineova uha. — Odjednog gospodina drugome. Volim vas — rekla mu je.

Perry Kilkullen nije znao ništa o izdržavanju ljubavnice. Sve je to zvučalotako lako, tako je lako bilo o tome govoriti; muškarci su, uostalom, izdržavaliljubavnice već tisućama godina, uvjeravao se Perry. Stari Grci i Rimljani

izdržavali su žene ili mladiće, ovisno o ukusu. Možda i oboje? Tko zna. U povijesti svake zemlje bilo je legendarnih ljubavnica, i plemićki su redovinapokon bili puni njihove djece. Kako su to radili svi oni Lujevi — četrnaesti,

petnaesti i šesnaesti? Kako su, zaboga, sređivali stvari?Osjećajući se Amerikancem više nego što se godinama osjećao u Parizu,

pomalo zbunjeno ali odlučno, otišao je do posrednika trgovine nekretninama.



Za jednog Kilkullena, kao i za Luja, prvi korak bilo je pronaći stan. Ili suLujevi jednostavno svoje dame potajno držali u neiskorištenim prostorijamadvorca?

— U kojoj četvrti gospodin želi živjeti? Koliko primaćihsoba gospodin

želi? Koliko spavaćih? Koliko će posluge imati? Želi li gospodin stan ilikuću? — Čujte, jednostavno ne znam dok ne vidim. Pokažitemi najbolje što

imate.Pogledao je desetak kuća i stanova u mondenoj četvrti •na desnoj obali

Seine i od svih odustao iz nekog razloga. Nije zvao Maggy u te obilaske jer joje želio prirediti iznenađenje. Napokon je u Aveniji Vćlazquez našao prostran

stan na drugom katu, koji je gledao ravno u lijep, zelen, kosi pravokutnik parkaMonceau. Kao kod osoba istančana sluha čuje pravu notu, Perry se osjetio kod

kuće u praznim sobama.Odveo ju je tamo iste večeri, u sumrak, i proveo je kroz stan. Zapanjeno ješutjela dok joj je pokazivao sobu za sobom.

— O, bože! — napokon je prasnula Maggy. — Ne sviđa ti se? — zabrinuto je upitao Perry. — Jesi li prebrojio sobe? — upitala je unezvjereno. — Ne, nisam sve. Meni se stan činio u redu. — Ima jedanaest soba, i barem dvadeset ugrađenih ormara. Sam bog zna

koliko kupaonica, da ne brojimo kuhinju,smočnice, praonicu za rublje, ni sobe

za poslugu za koje si rekao da su u potkrovlju — rekla je drhtavim glasom.



— Je li to previše? — nije mogao a da ne zvuči snuždeno. — Sve što ima više od dvije sobe je preveliko, što se mene tiče. I u jednoj

od njih mora biti kada. — Ali... ali, rekla si da želiš živjeti na visokoj nozi.

— O, Perry — uzviknula je, privijajući se uz njega. —Tako sam preplašena! Znam što sam rekla, ali to je bilo maštanje, a ovo je stvarnost.Željela bih se samo vratiti na Lijevuobalu, naći malenu sobicu u malom hotelu,zavući se u krevet,navući pokrivače preko glave i nikada više ne kaci. Nikada!

Perry ju je privukao k sebi i milovao je tako čvrsto i nježno kao veliku, preplašenu životinju. Shvatio je, dok ju je grlio, da je on odrastao medu bogatim Njujorčankama koje su uvijek očekivale da će jednoga dana upravljativelikim kućanstvima; ženama koje su cijeli život vježbale kretati se s lakoćom,s tihim autoritetom prostorijama koje su bile mnogo veće i brojnije od ovih uz

park Monceau. Ali što je Maggy, njegova divna devojka, njegova prva i jedinaljubav, znala o takvim stvarima? Bila mu je još draža zbog toga što seužasavala stana s jedanaest soba, ta djevojka koja je imala hrabrosti pobjećiod kuće sa sedamnaest godina, koja se prirodno upuštala u avanture, koja je usrcu bila još gotovo vragolasti dječak.

— Slušaj — šapnuo joj je, kao da govori djetetu. — Nebrini. Ako želiš idalje ćemo živjeti u hotelima. Ali, zašto daovom stanu ne pružimo šansu? Nemoraš sutra useliti, draga.Trebat će vremena da ga namjestimo a onda, kad

bude dovršen, ako se budeš i najmanje kolebala jednostavno ćemo ga se

riješiti. Što kažeš na to? — Dok je govorio bio je svjestan koliko očajničkiželi Maggy pružiti pravi dom, ne u hotelu već ovdje, u tom prekrasnom

prostoru, gde su mogli uvijek biti zajedno, sami.Maggy je upitala prigušenim glasom, glave naslonjene na njegov sako:

— Koliko će mjeseci trebati za to? — O, mnogo vremena — uvjeravao ju je Perry — jakomnogo vremena. —

Pitao se kako ljudi zapravo kupuju pokućstvo za stanove. Njegovu ženu, punicui majku zahvatila jedavno, nešto prije njegova vjenčanja, ženska grozničavost,ipretpostavljao je da su trčkarale uokolo kupujući pokućstvo,ali on na to nije

obraćao pažnju. Muškarci njegove generacijeuseljavali su u namještenestanove, naravno, ali nekako po njihovom ukusu. Sve se to jednostavnosređivalo samo od sebe— zar nisu žene o tome brinule?

Maggy se činilo da je u slijedećih šest mjeseci svakoga dana naučilazapanjujući broj novih stvari. Najprije je počela učiti engleski jezik. Čvrsto je

bila odlučila naučiti engleski, jer joj se činilo kako nije fer da Perry uvijek



bude u lošijem položaju kad su razgovarali, a i uopće, ma kamo otišli, u BalTabarin da gledaju kankan, kod Maxima na večeru ili kod Fredericka na patku,svuda oko sebe čula je kako govore engleski, i bjesnjela je što nije moglarazumjeti šale.

Kupovna moć američkog dolara bila je tako velika da je Pariz bio punAmerikanaca koji su u njemu dobro živjeli trošeći petnaest dolara tjedno. Onisu privlačili Maggynu pažnju svojim nemarom, svojom razularenom veselošću,time kako su se bezobzirno bacali na Pariz, kao daje on najveće svjetskozabavište. Tko bi, osim Amerikanaca, igrao tenis papirnatim reketima ilopticama u noćnom klubu Josephine Baker? Tko bi osim Amerikanaca mogaosjesti medu muzičare u Brickto* pu i svirati takav divlji džez kakav nikada

prije nije čula? Ne govoriti engleski 1926. godine u Parizu značilo je propustiti najveću zabavu u povijesti.

Svakoga jutra nakon doručka Maggy je imala sat engleskog s ozbiljnomBostonjankom, ženom američkog pisca za kojeg se činilo da nikada nećedovršiti svoj roman. Jedan od prvih izraza koje je Meggy naučila bio je»piščeva bilježnica«, i te su je riječi do kraja života, kad god bi ih čula,

podsjećale na dnevnu sobu njezinog apartmana u Lottiju, presvučenu skupimdraperijama od svijetlomodrog satena.

Perry je unajmio Jean Michela Franka, najpopularnijeg dekoratera idizajnera tog vremena, vođu praktičara u Arts Decoratifs, da uredi stan, i dok e on obavljao svoje poslove, Maggy se bavila svojima.

— Imaš li ti uopće pojma, Paula — mrzovoljno je upitala — kako teškomora raditi izdržavana ljubavnica. To je posao i po. Ne možeš ujutro izaći izstana ako ne obučeš kostimod O'Rosena ili Chanel, ne usuđuješ se pojaviti

popodne akonisi u Patouovoj odjeći, ne možeš samo popiti neki koktel, nego semoraš za njega obući u nešto od Molyneuxa, s tankimnaramenicama i

podvijenim porubom... — Nadam se da se ne žališ — rekla je Paula strogo. —Svaki poziv ima

svoju cijenu. — Biti izdržavana ljubavnica, izgleda, znači provoditi jedan posto

vremena gola u krevetu, i mijenjati odjeću ostalihdevedeset devet posto — rekla je Maggy zamišljeno. — Zar nepostoji neki poziv koji ti dopušta da nosišistu odjeću od jutrado večeri? A šeširi, Paula... drugi šešir uz svaku odjeću, itrikompleta na svaki šešir, pa sva ta gnjavaža oko kosog oboda iširine vrpce...tko je to mogao pretpostaviti?

— Ja sam te mogla upozoriti — značajno je rekla Paula— ali bojala sam



se da te ne odgovorim od svega dok si se jošimala vremena predomisliti. — Sada je kasno — rekla je Maggy, vrativši dobro raspoloženje. — Da ragovaram s batlerom? — s nevjericom je upitala. — Stan će biti namješten slijedećeg mjeseca — odgovorio je razborito

Perry. — Moramo imati poslugu, a to znači ibatlera, a on ti onda može pomoćiu razgovoru s ostalima. — Kako da znam šta ću ga pitati? — pjenila se Maggy.— Što ja znam o

spremanju i punjenju cigara, o intimnom ljubavnom životu sanduka vina, o protokolu za poziv na večeru,ili o ispravnom načinu za laštenje srebra? Ilineispravnom, štose toga tiče? Ako želiš batlera, moraš ga pronaći sam, a tovažii za ostalu poslugu. Nisam sigurna da ću ikada useliti.

— Nisi došla ni vidjeti kako teku radovi. Zar nisi znatiželjna? — Ne — slagala je Maggy. Svaki dan znala je sebe zatećikako se pita što

to gospodin Frank radi, ali nije se željela miješati u uređenje, jer čim biodabrala nešto po svojem ukusu, to bi gotovo značilo i da pristaje živjeti u tomgolemom, snažno uznemirujućem, turobno velikom stanu koji je Perry kupio.Hotelski je život, čak i onaj otmjeni u Lottiju, bio pun neke prekrasne zbrke.Liftovi su uvijek bili puni zaljubljenih parova koji nikako nisu mogli bitivjenčani, predvorje je odjekivalo glazbom i smijehom, sobarice su uvijek bilespremne popričati na trenutak, a dostojanstveni su recepcioneri svaki dan

pažljivo proučavali popise s rasporedom konjskih utrka. — Dobro, onda ću to ja učiniti — rekao je pomirljivoPerry.

— Znam! Prepusti to Pauli. Ona to najbolje radi. Ta znapročitati čovjeka,nitko je ne može prevariti. Barem ja nikadanisam mogla. I ne zaboravi da jeona zaslužna za shiddach.

— Što znači shiddach. — Upoznavanje, kao kod tebe i mene; ovaj... samo uširem smislu riječi.

Zapravo to znači ugovoreni brak, kao onajkoji je tetka Esther željela da jasklopim. To dolazi od hebrejske riječi shidukh — učeno je rekla Maggy.

— A to si, pretpostavljam, naučila od rabina Taradasha? — Perry je bio očaran što je Maggy ponekad upotrebljavalažidovske

izraze. Činili su mu se tako pikantnima i veselimakao i crveni karanfil unjezinom zapučku.

— Nemoj mi spominjati mog jadnog, dragog rabina. Izdržavana ljubavnicakoja živi u grijehu s katolikom? Joj, nemogu ni zamisliti što bi na to rekao.

— Bi li prasnuo? — Prasnuo od bijesa, raspuknuo se od ljutnje, svisnuood tuge, možeš



birati. Ali nikada ne bi shvatio, kao ni tvoj svećenik, kad bi ga imao. Ipak, jane prihvaćam osjećati se krivom? Talmud kaže: »Kad čovjek dođe pred svojegStvoritelja, morat će položiti račune za zadovoljstva koja je u životupropustio

proživjeti.« To je jedini dio Talmuda koji znam, ipotpuno se slažem s njim. U

drugome dijelu vjerojatno pišesuprotno. Zapravo ništa ne znam o religiji, imislim da onauopće nije važna za našu vezu. — Samo zato ne osjećaš zbog mene grižnju savjesti? —odjednom je

ozbiljno upitao. — O, ne, dragi. Ne osjećam se krivom jer te toliko volim. — Nije bilo načina da mu kaže što zaista osjeća prema njemu,pomislila je.Bila je to ljubav bez obmanjivanja, bez iznenađenja i grubosti, ljubav koja

u nikada neće povrijediti. Perrvjev je zagrljaj bio bedem koji ju je štitio odsvega što bi je ikada više moglo povrijediti. Uz njega je bila potpuno sigurna,

a sada je znala vrijednost sigurnosti.Bilo je trenutaka, priznala je sebi, kad su je preplavljivale uspomene naJuliena Mistrala, kad je ponovo osjećala kako stroga crta njegovih usana

postaje iznenađujuće nježna pod njezinima. Ali tada bi se odlučno otrgnula odneželjenih uspomena i mislila na blagodati koje ima. Što bi bilo da je sMistralom živjela godinama? Što da ga se zasitila, a srce joj se posve uprljalood tog čovjeka opsjednutog bojom, koji ni za koga nije mario? Imala jenevjerojatnu sreću. Kratki mjeseci provedeni s Mistralom ostavili su jeranjenom, ali vjerovala je daje bit njezinog bića ostala netaknutom. Sagnula je

glavu do Perrvjeve nadlanice i tako nježno je milovala obrazom da je osjećalakako joj sitne, svijetle dlačice golicaju kožu.

— Što se tiče tog batlera... — promrmljala je. — Ja ću se za to pobrinuti. — Znala sam da hoćeš. — Čvrsto zažmiri i obećaj da nećeš viriti. Odvest ću te usalon; hoću da

najprije njega vidiš — rekao je Perry Maggy.Bio je travanj 1927. i stajali suispred ulaznih vrata stana uzpark Monceau.

— Ali, to je smiješno. Uostalom, zašto ne? Sve je ovosmiješno. — Meggy

e stisnula oči i uhvatila Perrvja za ruku.Činilo joj se da su dugo hodali prijenego što je glasom napetim od osjećaja rekao:

— Sad možeš otvoriti oči.Otvorila ih je i ugledala jednu od prvih zaista moderno uređenih soba

dvadesetoga stoljeća. Osjećala se kao da ju je svjež povjetarac otpuhao u novisvijet, svijet zlatne, svijetložute boje i boje slonovače, u kojemu se najveća



raskoš isticala u najčišćoj formi. Ništa od toga nije nalikovalo nečemu što je prije vidjela. Turobni zidovi koje je pamtila obložene u tamno drvo bili susada goli od stropa do poda, i prekriveni stotinama kvadrata kože od kojih jesvaki bio za nijansu različit od ostalih. Nenarušeni ni jednom jedinom slikom,

ti su kvadrati zajedno tvorili hotimično i prekrasno umjetničko djelo što jesjalo blijedozlatnom bojom na svjetlu bijelih sadrenih svjetiljki smjelogoblika.

Soba koja joj se učinila nemoguće velikom kad ju je prvi put vidjela, sadau je prigrlila neočekivano L svečano. Dok je šetala bijelim sagovima shvatilae da se kreće u novoj vrsti prostora, u prostoru u kakvom nikada nije mogla

zamisliti da žive ljudi, u prostoru prožetom svježinom i otvorenošću, uusporedbi s kojim su svi drugi interijeri izgledali pretrpano, zbrkano istaromodno. Maggy je gladila prstima naslone jednostavnih fotelja,

presvučenih jednostavnom, najtežom svilom boje slonovače što se možezamisliti, milovala površinu niskih lakiranih stolića zlatne boje, a zatim seošamućeno srušila na jednu od velikih sofa. Ispružila se cijelom dužinom pomekoj, prirodnoj koži boje pijeska i poluzatvorenih očiju promatrala obrisestvari u sobi.

— Šta kažeš? Zar nije divno? — uzbuđeno je upitao Perry, brzo govoreći. — Svjetiljke je dizajnirao Giacometti, stolićisu premazani s četrdeset slojevalaka, sagovi su rukom rađeniu Grasseu. . .

— Ne zamaraj me detaljima, dragi — rekla je Maggy. —Samo dođi i lezi

ovdje sa mnom; čini mi se da lebdim.Uselili su tri dana kasnije. Jean Michel Frank je — oduševljen svojim

američkim klijentom, jer bogat i slobodan muškarac široke ruke, pogotovo akoe zaljubljen, najbolja je mušterija što je neki umjetnik može imati — uložio

sav svoj golemi talent da u stanu uz park Monceau potpuno ostvari svojurevolucionarnu viziju, koja će još uvijek biti svježa i značajna i pola stoljećakasnije.

Prve noći u stanu Maggy nije mogla zaspati. Tiho je ustala iz kreveta iumotala se u kućnu haljinu. Dok je šetala stanom imala je neugodan osjećaj da

nešto nedostaje, da nešto nije sasvim u redu. Ipak, gospodin Frank nijezaboravio ni jednu jedinu pojedinost.

Dok je prolazila uz ormare s posteljinom i srebrom, pomislila je kakonikada nije mogla ni sanjati da netko može posjedovati toliko stvari. Trebat ćetjedni da popamti sve što je u tim ormarima. Bilo je tu baš sve potrebno zaizuzetno udoban život, i posvuda je vladala savršena čistoća, prema kojoj je



njezin luksuzni apartman u Lottiju, obučen u satenske draperije, izgledaootrcano i čak prljavo.

Meggy je ušetala u salon i stala uz francuske prozore koji su gledali na park. S drugog kata vidjela je velik dio tog najveselijeg pariškog parka,

klasičnu kolonadu, ovalni bazen i piramidu koju je vojvoda od Orleansa tamodao postaviti 1778. godina. Park je sada, prazan, okružen ogradom odkovanog

željeza s bogatim ornamentima i pozlaćenim vrškovima, nalikovao praznoj pozornici pripremljenoj za neku dramu ili neku starinsku zabavu, pomislila je.Izgledalo je kao da čeka na povorku boginja u grčkim togama, ili na jatofantastičnih vila iz mašte nekog pjesnika. Ali znala je da se u zaključanom

parku neće ništa početi dešavati sve dok djeca, ta dobro odgojena djeca oveotmjene četvrti, ujutro ne dođu sa svojim dadiljama. Nemirno je hodala iz sobe

u sobu, ali unatač sve jačem osjećaju da nedostaje nešto što bi moralo bititamo, nije se mogla sjetiti nijedne ljudske potrebe koju stan nije zadovoljavao. Napokon se vratila u krevet i zaspala nemirnim snom punim rastrganih snova.

Slijedećeg dana, pred sumrak, Maggy je ušla u stan, prvi put upotrijebivšinovi ključ. Rumena od hladnoće travanjskog zraka, nije se čak trudila ni daskine kaput prolazeći kroz predsoblje i gotovo pretrčavši dugačak hodnik do

blagovaonice. Pod rukom je nosila velik, bezobličan paket umotan u novine.Popodne je bila provela prekapajući po nekim dućanima u ulici des

Rosiers, a u paketu je bio predmet koji je u njima tražila, jedinu stvar koja je,

kako je shvatila kad se kasno ujutro probudila, u stanu nedostajala. Maggy sezaustavila ispred ormarića za stolno posuđe presvučenog kožom. Na njemu sustajala dva teška svijećnjaka od srebra i lapis lazulija, koje je specijalno za tusobu dizajnirao poznati srebrnar Jean Puiforcat. Pristajali su uz veliku

poklopljenu srebrnu zdjelu s lapis lazulijem koja je stajala na stolu za jelo.Maggy je uzela svijećnjake s ormarića i stavila ih na stol, po jedan sa svakestrane zdjele. Zatim je vrlo pažljivo odmotala novine i otkrila velik, pomalookrnjen mjedeni svijećnjak sa sedam krakova.

— Evo! Sad je bolje — rekla je glasno dok je stavljala menoru na počasno

mjesto u svojem domu.

11.

Perrvju Mckavu Kilkullenu živo se fućkalo. Fućkalo mu se za zgranuta pisma njegove majke, braće i sestara. Fućkalo mu se za ono što je crkva



propovijedala, što će uvijek propovijedati, i što i sada propovijeda. Fućkalomu se za prešutno negodovanje njegovih poslovnih partnera i uzbuđenoogovaranje njihovih žena. Fućkalo mu se za sve češća šaputanja u Turf andFieldu, Piping Rocku ili New York Yacht Clubu. Fućkalo mu se za mišljenje

svakoga koga je poznavao, tko mu je bio simpatičan ili čak koga je volio prijenego što je upoznao Maggy. Nije mu bilo nimalo stalo do tih maglovitihspodoba, koje su mu se prije činile važnima, ni do onoga što su mislile oonome što se ticalo isključivo njega. Bile su mu četrdeset dvije godine,

proživio je više od polovine života, a tek je sada shvatio što znači živjeti.Maggy. Bez nje bi bio samo sjena od čovjeka, a da toga ne bi bio ni svjestan.

Još je uvijek pedantno obavljao svoje bankarske poslove; nitko ga nijemogao optužiti da zanemaruje tvrtku, ali inače je svojevoljno i potpuno

prekinuo sa svojim dotadašnjim životom. Nije više prihvaćao pozive na

večeru od kruga prijatelja iz Pariškog bankarskog udruženja, izbjegavao je prijatelje s kojima je studirao na Yaleu kad bi oni sa svojim ženama posjećivali Pariz. Pažljivo je ugovarao poslove, tako da ne mora provoditivrijeme u New Yorku gdje je njegova žena, oboružana dostojanstvom ireligioznim uvjerenjima naoko spokojno čekala da on preraste tu životnu fazukroz koju su, kako ju je uvjeravala majka, prošli mnogi dobri muškarci. MaryJane. McDonnell Kilkullen bila je odviše ponosna da bi prijateljima pokazalakako se osjeća zbog skandala što Perrv otvoreno izdržava francuskuljubavnicu. Ta vitka, milostiva žena ureše

na nakitom nastavila je sa svojom dobrotvornom djelatnošću, odbijajućižustrim, ali spokojnim držanjem sažaljenje drugih. Ništa je neće natjerati da seunizi do vulgarnog ponašanja uvrijeđene i prevarene žene.

Ujesen 1927. godine Maggy je navršila dvadeset godina. Za svoje jegodine izgledala mnogo otmjenije, kao i uvijek prije, s lijepo oblikovanimočnim kapcima i smjelim ustima zbog kojih ju je i u mnoštvu žena bilo izuzetnozanimljivo promatrati, iako nije izgledala poput idealne ljepotice tog vremena.

Nije bila, kao ni nikada prije, zgođušna »mlada djevojka«, niti je slijedila pomodan, djetinjast uzor nagle i emanicipirane djevojke. U posljednjih

nekoliko mjeseci za kojih je mogla kupovati stvari po vlastitom ukusu, dostiglae neprolaznu, tajanstvenu, nedostižnu eleganciju.

Kako bi proslavili njezin rođendan, Perry ju je odveo kod Mariusa iJanette, gdje su prvi put zajedno večerali, a zatim su otišli u svoj omiljenilokal na Montmartreu, Kod Josephine, gdje su Maggy uvijek uspijevalizabaviti smiješni, neobični mezimci Josephine Baker što su trčkarali uokolo —



koza i prase koje su razmazili pripadnici kraljevskih obitelji iz desetak evropskih zemalja.

Međutim, te se večeri osjećala neobično zamišljenom. Dvadeset godina bilo je drugačije od devetnaest. Bile su to godine ženstvenosti, a ne

djevojaštva. Njezino je djevojaštvo prošlo, razmišljala je Maggy, ne znajućida li da se žalosti ili veseli. Uzdisala je i igrala se dvostrukom niskom biserašto joj je Perry poklonio za rođendan.

— Nešto nije u redu, malena? — upitao je. — Nikada više neću biti mlada, stvarno mlada. I da mise nisi usudio reći

kako sam smiješna. — Je li biti »stvarno mlada« zaista bilo tako divno?Odmahnula je glavom,

er ju je pogrešno shvatio. — To je značilo da je sve još preda mnom. Značilo je dane moram

razmišljati o budućnosti, jer je ona još daleko. Odluke koje sam donosilanekako nisu bile važne. Ništa nije bilokonačno, jer se sve ionako trebalo promijeniti. Ali sada, sadase osjećam tako... tako... — mahnula je nemoćnorukom iodmahnula glavom jer joj je prava riječ izmicala.

— Kao da moraš donositi važne odluke? — nježno jeupitao. — Gotovo tako nekako. Kao da već živim u budućnosti,da moram nekako

usmjeriti svoj život. — Sjetno se nasmiješila i bespomoćno slegnularamenima, što je bilo neobično za nju.

— Usmjerila si ga. Udat ćeš se za mene. Maggy je s nevjericom podigla

ruke. — Nemoj mi to govoriti! Znaš da to nije moguće! Kakoto uopće možeš

reći, pa makar i u šali? Nikada nisam na to nipomislila! — Znam da nisi, ali ja jesam. Samo na to i mislim, gotovo od dana kad

sam te upoznao, o teoretski neostvarivom planu da dobijem rastavu braka, date oženim i živim s tobom dokraja života. Ništa drugo ne bi bilo prirodno, ni

pravedno, niiskreno. Mi pripadamo zajedno. — Ti si katolik i oženjen si! — pobunila se Maggy, izbezumljena od

zbunjenosti. Pristala je na to da živi s njim, iakoje bila svjesna da ništa više od

toga nikada neće biti moguće.Sve ih je dijelilo, nije bilo više izgleda da se udaza njega negoza princa od Walesa, ali voljela gaje dovoljno da bi se pomirila stom situacijom.

— Moja žena i ja živimo odvojeno već godinama, znašto. Nemamo djecekoja bi nas združivala...

— O, zašto si morao to spominjati? — uzviknula je Maggy. — Znaš da ne



možeš dobiti rastavu braku. — To su rekli i Henriku Osmom — nacerio joj se Perry.Istina, katolici se

ne bi trebali razvoditi. Ali to nije značilo dato u rijetkim slučajevima ne moguučiniti, uz beskrajno jakusnagu volje, strpljenje i s mnogo novca i utjecajnih

veza. Takve katolike, naravno, ni njegova obitelj ni ostali nisu smatralidobrimkatolicima. Ni on razvedenog katolika ne bi smatraodobrim katolikom.Ali Perry Kilkullen bio je spreman postati lošim katolikom kako bi oženio

Maggy. Otkrio je da njegova vjera nije ni približno tako jaka kao njegovaljubav. Kad je jednom pustio mašti na volju, kad je shvatio da mu je životalov, a brak dosadan nastavak nečega davno umrlog, sveden tek na društvenu i

teološku konvenciju, crkveni su mu zakoni počeli smetati. Jesu li pravila kojasu od njega zahtijevala da zataji svoje najdublje osjećaje bila pravična? Je litrebalo žrtvovati sve lijepe godine koje su mu kao muškarcu preostale u životu,

kako bi se povinovao mreži zapovijedi i zabrana koje je propisivao Rim?Svaki put kad je vodio ljubav s Maggy, prema dogmi koju je naučio, činio jegrijeh. Ipak, ležeći uz nju osjećao se blagoslovljenim. Njezine grudi, njezintrbuh, njezina bedra — bili su blagoslov. Ništa tako lijepo nije moglo bitineblagoslovljeno.

— O, kako se možeš tako smiješiti? Znaš li ti uopće štogovoriš? — uzviknula je Maggy, duboko zgranuta. — Poludiosi.

— Zar se ne bi željela udati za mene kad bi to bilo moguće? — Sada jePerrvja iznenadila njezina reakcija. Očekivao ječuđenje, zbunjenost, ali ne i

odbijanje da se raduje njegovimplanovima. — Ne želim da zbog mene imaš kojekakve neprilike —rekla je Maggy

tvrdoglavo. — Bio sam žedan života prije nego što sam tebe upoznao! — vatreno je

rekao Perry. — Umirao sam od žeđi, i ti sime spasila. Mogao sam takogodinama nastaviti živjeti, i završiti usahnuo, isušen, izblijedio i bez životnihsokova, kaonaplavljeno drvo.

— Ali, zar to neće izazvati neprilike? Gadne neprilike? — bila je upornaMaggy.

— Velike, gadne, užasne neprilike — s olakšanjem se nasmiješio. Samo jue to uznemiravalo. — Gotovo najgore kojemožeš i zamisliti. Ali sve je to

vrijedno truda, ako ti budeš tuda se udaš za mene, ako kažeš da ćeš me uvijek voljeti, bez obzira koliko to potraje.

— Znaš da hoću — polako je rekla. Njegova želja zanjom koja nije imalagranica raspršila je strah.



— ak i ako više ne budeš baš mlada? Jesi li sigurna danisi malo prestaraza donošenje takve odluke? Uostalom,možda će potrajati nekoliko godina, a tine želiš riskirati daostaneš usidjelica.

— Možda se približavam zreloj dobi — rekla je Maggy

— ali još nisam prestara da iskušam sreću. — Znači, to je dogovoreno? — vatreno je upitao. — Između nas da, da, ljubavi. A za ostalo... — Putujem za New York prvim avionom... — obećao jePerry. — Ali sad, dok još nisam prestara, hajdemo plesati.Za manje od nekoliko dana nakon Maggyna dvadesetog rođendana, Perry

Kilkullen i njegova žena suočili su se u biblioteci njihovog stana u AvenijiPark. Dva sata Mary Jane nijednom nije povisila ton u ljutnji, ni dopustila daoj neoprezna riječ izmakne s usana. Saslušala je tiho, ne prekidajući ga, sve

što je imao reći, skladnih nogu uredno prekriženih u gležnjevima, lijepog licagotovo bezizražajnog, ruku mirno položenih na krilo. Nije se čak ni poigravalamnogobrojnim prstenjem. Nije mu otežavala situaciju, razmišljao je Perry, dok e navodio sve svoje argumente, sve razloge, sav svoj bol zbog onoga što mora

učiniti. Činilo se da ga ona sluša, da zaista sluša što joj govori. Možda je i ona bila nestrpljiva da za sebe stvori pravi život. Možda je, za svog tog vremenadok je bio odsutan, našla nekoga tko ju je mogao voljeti ljubavlju kojuzaslužuje svaka žena. Napokon je završio, promukao od pričanja. Nije bilo

preostalo ništa što nije znala, što nije priznao i pokušao objasniti.

Nastala je tišina i potrajala tako dugo da je umalo ponovo počeo govoriti, ponavljati se, kad je ona blago i tako tiho da ju je jedva mogao čuti rekla:

— Rastavu? Ne bih ti to mogla učiniti, Perry. — Ali ništa ti ne činiš. Ja sam kriv za sve. — Nikako te ne bih mogla napustiti, Perry. Kako možešod mene očekivati

da budem tako okrutna? — rekla je samilosno ga gledajući. — Mary Jane, prestani iskrivljavati činjenice. Ne bi timene napustila; ja

sam napustio tebe. — Ti nisi učinio ništa što se ne bi dalo ispraviti, Perry —rekla je ljubazno

kao da uvjerava preplašeno dijete. — Jasmatram da si ti, pa, pretpostavljamda bi ljudi rekli »zalutao«, ljudi vole govoriti takve stvari, ali, kako ja toshvaćam, tisi samo pogriješio. Ozbiljno, ali ne i nepopravljivo. Crkvate,nasreću, razumije, i prihvatit će te natrag kad ovo prođe.

— Mislio sam da me slušaš, dodavola! — Slušala sam te. Čula sam svaku reč. Ali Perry, jadniPerry, čini se da



zaboravljaš kako imaš besmrtnu dušu. — Mary Jane, ja sam odrastao muškarac. Četrdeset dvijesu mi godine, i

pusti me da se sam brinem o vlastitoj duši. — Tražiš nemoguće, Perry. Je li na meni da odlučim hoće li ti biti uskraćen

vječni život? Kad bih ja pristala, ti bi mogao dobiti rastavu, a kad bi oženio tudjevojku za mojega života, bio bi istjeran iz crkve. I ja bih za to bila krivaednakokoliko i ti.

— Ja sam spreman na to, Mary Jane. — Ali ja nisam spremna da te osudim. I znaš da nemašprava od mene to

zahtijevati.Pažljivo ju je pogledao. Da se slučajno ne poigrava njime, da se ne

zaklanja iza pobožnosti? Ali, na licu Mary Jane vidio je samo vjeru, odlučnosti spokoj, sudbonosni mir koji mu je govorio da nema nade. Ona je živjela u

svijetu koji nije imao dodira s njegovim i nije bilo riječi koje su mogle premostiti razliku među njima. Njezina je vjera nijekala postojanje njegovestrasti. Maggy i njegova ljubav prema njoj nisu bili stvarni za Mary Jane. Bilisu samo apstrakcija, »stanje grijeha« iz kojega se mogao iskupiti ispovijedi i

pokorom, i vratiti se njoj. Znao je da je izgubio dok joj je nastavljaoobjašnjavati, uvjeravati je, preklinjati.

Napokon je Perry otišao, pobijeđen. Mary Jane pogledala je na sat inamrštila se. Propustila je sastanak u Bratstvu spasitelja djece, kojemu jetrebala predsjedavati. Ipak, ništa nije moglo biti važnije nego da Perry shvati

kako nema tih okolnosti pod kojima bi ona popustila i osudila ga na vječnost bez spasenja.

Dok je podizala slušalicu da nazove i ispriča je zbog izostanka, rekla jesebi kako bi se gotovo mogla rasplakati nad njim, nad njegovom žalosnomzabludom da bi izvan okrilja crkve mogao proživjeti ijedan sretan dan. Jadni,obmanuti, iskvareni, obeščašćeni Perry, tako je duboko ogrezao da je zaistamogao pomisliti kako bi Mary Jane McDonnell sebi ikada mogla dopustiti da

postane prva rastavljena žena u dugačkoj povijesti njezine porodice. To je, pomislila je kad je telefon pozvonio, više od ičeg drugog ukazivalo u kako je

velik grijeh upao.Perry se zadržao u New Yorku nekoliko dana, pokušavajući uvjeriti

članove svoje obitelji da utječu na njegovu ženu i zauzmu se za njega. Doživioe potpun neuspjeh. Redovi Kilkullena i Mackayovih bili su neprobojni kad je

bila riječ o rastavi braka. Kad im je pokušao nešto reći o Maggy samo ga jeedna sestra željela saslušati, a ta je od svih uvijek bila najveća tračerica i nije



mogla svladati znatiželju. Odustao je od nje, lako mogavši zamisliti što bi onaužasnutim, presretnim šs patom prepričala njegovim rođacima.»Dvadesetogodišnjakinja, slikarski model, draga moja — znaš što to znači!«

Kako im je uopće mogao dočarati Maggynu pravu narav? Kako se uopće

mogao nadati da će ih natjerati da shvate? Nekoliko muških rođaka pokazivaloe razumijevanje za njegov problem, sve dok su smatrali da se radi o preljubničkoj zaluđenosti nekom djevojkom. I njima se to događalo. Većini odnjih, zapravo. Ali to nikada nije dovelo do rastave, čak ni do same pomisli nanju. Zašto, pitala ga je nekolicina njih, ne želi jednostavno ostaviti stvarikakvima jesu? Mnogi su katolici izdržavali ljubavnice, pa zašto onda dizatitoliko prašine?

A što se tiče vječnog života i njegove besmrtne duše, za koju je Mary Janetako prokleto brinula, razmišljajući o Maggy, Perry Kilkullen je znao da je

nepokolebljiv. Njegova je besmrtna duša mogla otići kamo god hoće.Prošlo je gotovo osam tjedana prije nego što se Perry uspio osloboditiobaveza kojima su ga obasuli poslovni partneri kad je došao u New York.Pisao je Maggy kako će time dobiti na vremenu. Neće se u Sjedinjene Državemorati vratiti još najmanje godinu dana, a možda i više.

Sa svojim pariškim odvjetnikom Jacquesom Hulotom dogovorio se da on brine za domaćinstvo, tako da Maggy uopće ne mora brinuti. Hulot je plaćao poslugu, provjeravao i isplaćivao račune za domaćinstvo, a brinuo je i oMaggynim osobnim računima. Jedan od njegovih službenika svakog joj je

tjedna odnosio gotovinu, jer Francuskinjama nije bilo dopušteno da na vlastitoime imaju račune u banci. Nije znao na što bi poželjela trošiti gotovinu, pisaooj je Perry, ali želio je da uvijek ima tako pun novčanik da može zadovoljiti

svaku svoju ludost i hir. Jedina tema koju nije spominjao u svakodnevnim pismima bio je ishod sastanka s njegovom ženom, a Maggy u svojim pismimanije zahtijevala da joj saopći sve pojedinosti.

Uvjeravala ga je da je odlično raspoložena, često je viđala Paulu, naručilae bundu od sobolovine kao što je on uporno zahtijevao prije nego što je

otišao, ponovo je uzimala satove engleskoga i već je zaista tečno govorila; da,

strašno joj nedostaje, ali kako zaista nije željela viđati nikoga osim njega, ne bi se baš moglo reći daje usamljena; nije sumnjala u to da će se vratiti čim bude mogao.

Dok je iznova čitao Maggyna pisma u svojim prostorijama u Yale Clubu,Perry Kilkullen zahvaljivao je nebesima što je bogat. Tako jako bogat danikada neće morati brinuti zbog neodobravanja ostalih. Njegova im je obitelj



mogla zatvoriti svoja vrata, ali nisu ga mogli spriječiti da stvori vlastiti svijet,s Maggy, divan, širok, uzbudljiv svijet u kojem se može ispuniti svaka željaosim zakonskog braka. Bit će to trajna veza za kakve Francuzi imajurazumijevanja. Maggy nikada neće osjetiti da joj on nije pravi muž, dobio on

rastavu ili ne. Naravno da će biti duboko razočarana kad joj napokon kaže, aliFrancuskinja je i prihvatit će stvarnost onakvom kakva jest.Maggy ga je došla dočekati u Cherbourg. Dok je Perry čekao svoju prtljagu

vidio ju je s druge strane pregrade, lica napetog, gotovo izduženog oduzbuđenja. Ovo je bio trenutak koji je stalno iznova zamišljao za duge

plovidbe preko olujnog oceana. Sada ga je, odjednom, samo nekolikotrenutaka odvajalo od završetka tih bolnih tjedana razdvojenog života, aliunatoč tome što je nestrpljivo čeznuo da je stegne u zagrljaj, zatekao se kakožali što je došla u Cherbourg, a nije ga pustila da se odveze vlakom do Pariza.

Za četiri dosadna sata spore vožnje vlakom sigurno bi uspio naći prave riječida Maggy dočara budućnost u najljepšem svjetlu. Mary Janino odbijanje jošuvijek, ma koliko pokušavao, nije mogao preoblikovati u pravo, optimističko ikonačno objašnjenje.

Odjednom se Maggy provukla ispod ograde i pritrčala mu, bacila mu se uzagrljaj i obasula mu lice poljupcima. Cariniku koji se pobunio rekla je nešto uslengu tako brzo da je Perry nije mogao razumjeti, ali čovjek se počeosmijuljiti, pocrvenio i neočekivano popustio.

— O, dragi, imam takve novosti! Ne mogu dočekati, zaista ne mogu

dočekati! Ustala sam u četiri ujutro da slučajno nezakasnim... o, Perry! — odjednom je zastala i ušutjela.

Jedva da je shvaćao njezine riječi, osećajući kako ponovo tone u čarobnuopijenost koju je njezin šarm izazivao od prvog dana kad ju je upoznao. Inehotično se ponovo vratio njihovom zadirkujućem načinu razgovora, kao danastavljaju upravo prekinuti razgovor, dok joj je čvrsto grlio glavu rukama,nježno joj milujući obraze.

— Ako je tako hitno, zašto mi ne kažeš? — Stid me je — rekla je, podigavši lice iz visokog ovratnika pahuljastog,

svilenkastog tamnog krzna poput kitice bijelihljubičica. — Otkad si ti stidljiva? — upitao je. Već sam zaboraviododir njezine

mlade kože pod jagodicama prstiju, odsutno jepomislio. — Uvijek sam bila strašno stidljiva, samo se ne ponašamtako. Ljudi to kod

mene ne shvaćaju, jer ne izgledam stidljivo.Previsoka sam — rekla je Maggy brzo, uzrujano.



— Jesi li ustala u četiri ujutro da mi to kažeš? Tvoja visina je jakozanimljiva tema, ali ako zbog toga polovinu noćiprobdiješ...

— Pogodi! — rekla je, uzmaknuvši malo i stavivši prst nausne. — Otpustila si kuhara?

— Budi ozbiljan — molila je. — Draga, nisam te vidio gotovo dva mjeseca, a u pismima nisinagovijestila ni najmanju tajnu. Čekaj, znam! Jučer sikod Pruniera našla biser u ostrigi, i dala si da mi od njega naprave iglu za kravatu?

— To je blizu, jako blizu — promrmljala je. — Otkrila si izvanrednu novu malu modisticu za koju jošne zna nijedna

žena u Parizu, ponudili su ti ulogu u filmu sValentinom i odlaziš u Hollywood, pronašla si mali dvorac naselu koji možemo kupiti da u njemu provodimovikende, naučila si klizati, pobijedila si na plesnom natjecanju u tangu...moram

li nastaviti ili te mogu još jednom poljubiti?Maggy je duboko udahnula i s francuskoga prešla na engleski jezik: — Dobit ću bebu. Ne, mi ćemo dobiti bebu. — Ali to je nemoguće. — Već imam jutarnje mučnine — rekla je sa stidljivim ponosom. — Maggy, ne možeš biti trudna... Ja nikada nisam mogao imati djece... — Kad promijeniš ženu, i to se mijenja. — Usne su joj sesmiješile, ali

pogled joj je bio strahovito uznemiren. — Jednostavno ne mogu vjerovati — tupo je rekao.

— Znači, nije ti drago? O, tako sam se bojala da ti nećebiti drago; o, Perry,tako mi je žao...

— Ne! Bože svemogući, ne! Nemoj biti tužna, nikada toviše nemoj reći...to je najnevjerojatnije, naj... o, draga Maggy, ne možeš ni zamisliti koliko samoduvijek želio dijete.Odavno sam se prestao nadati... to su najdivnijevijesti...bože blagi, kako da ti kažem... — Suze radosnice navrle sumu na oči i

potekle niz obraze. Kad ih je vidjela vratila joj seboja u blijedo lice.Tjednima je Maggy bila rastrgana između užasa i zanosa, između lude

sreće i tisuću strahova. Ipak, neće li postati njegova žena? Tek kad je Perry

otputovao u Sjedinjene Države počela se pitati je li možda u drugom stanju. Nekako se nije usuđivala o tome pisati. Što ako jest? Što ako nije?Odgađala je posjetu liječniku sve do prije nekoliko tjedana, kao da ćeneizvjesnost izbrisati cijelu situaciju. Sada je Maggy bila gotovo tri mjesecatrudna, koliko su ona i liječnik mogli odrediti.

— Hvala bogu da se to nije ranije dogodilo — rekla je Paula kad je čula



novosti. — Da ti je Mistral, ne daj bože, napravio dijete, ja bih ti, devojkomoja, savjetovala da ga se riješiš, iznam desetak odličnih liječnika koji bi toobavili. Ali Perry ječovjek kojemu možeš vjerovati. Ako je itko na svijetu

pošten idobar čovjek, on jest. Ta stvar s rastavom je, svakako, nezgodna, ali

sve će se srediti prije ili kasnije, u to ne sumnjam. Amerikanci se razvodekako se sjete, koliko znam. Zamisli Maggy,imati dobrog muža i dijete, ah...Dijete je jedina lijepa stvarkoju sam u životu propustila, jedino za čime žalim.Ali ti ćeš,mala moja, imati sve... i u velikom stilu! Moram priznati datizavidim.

Maggy se čvrsto držala Paulinih riječi, želeći da su istinite. Sada je položila glavu na Perrvjevo rame.

— Zagrli me; zagrli me; ni ne znaš koliko si mi bio potreban. — Tek kad ješofer velikog voisina polako vozio premaParizu, uspjela je upitati promišljeno

nemarno: — Što je, onda, bilo s tvojom ženom? — Sve će biti u najboljem redu, draga — smjesta je odgovorio. — To jesamo pitanje vremena, vrijeme je jedini problem.

— Ne bi li se one u Vatikanu moglo malo požuriti? Samoda ih se malo požuri?

— Pitaš li me to hoću li dobiti rastavu prije djetetova rođenja? — Valjda... Nadala sam se tome — priznala je.Oklijevao je prije nego što

e odgovorio. — Bojim se da to neće biti moguće. Ali Maggy, nema nikakvog, apsolutno

nikakvog razloga da brineš, kunem ti se,obećajem. Kad naše dijete dovoljnoodraste da bi shvatilo razliku, već ćemo na to i zaboraviti, bit ćemo već starivjenčanipar. Najvažnije je da paziš na sebe, da ništa ne pođe po zlu.

— Po zlu? — Toliko želim to dijete, Maggy.U svibnju 1928. godine rodila se Theodora Lunel. To ime na grčkome znači

»božji dar«, pa su Maggy i Perry smatrali da joj savršeno odgovara. Bila je pametna beba od prvog dana života, beba koja je rijetko plakala, dobro sisala,spavala dovoljno dubokim snom i budila se bez imalo cendranja. I bila je

izvanredno lijepa. Ljudi koji misle da su sve bebe lijepe, trebaju samo prošetati rodilištem, pa da shvate da su sve bebe ljupke zbog svoje sićušnosti i bespomoćnosti, ali da gotovo nijedna nije lijepa. Teddy, čije su crte lica većodavale klasičnu ljepotu, čija je svijetlocrvena kosa bila prekrasno kovrčava,čiji su udovi bili ravni i u svakom pogledu savršeni, bila je pravo čudo urodilištu.



Perry Kilkullen osjećao se predivno iskupljenim. Ona neporeciva,atavistička potreba za održanjem vrste koju je tako dugo potiskivao, izbila jena površinu snažnije od bilo kojeg osjećaja koji je ikada poznavao prije negošto je upoznao Maggy. Duboka, ljudska čarolija djeteta, njegovog djeteta,

potpuno ga je zaokupila tako da je Maggy, vezana za krevet dva tjedna, kolikose smatralo da je potrebno da bi se mlada majka oporavila, postala gotovoljubomornom, a zatim se, shvativši razlog svoje ljutnje, postidjela.

Najljepši su joj trenuci bili oni usred noći, kad su je ostavljali da samadoji po dvadeset minuta.

— Kopile malo — rekla bi djetetu tihim, zaljubljenim šapatom — prekrasno malo kopile, kako možeš izgledati tako zamišljeno? Lice ti je takodostojanstveno, tako zamišljeno, čak i dok sisaš, da bi čovjek pomislio kako simala princeza. Aaa, ti sebe ozbiljno shvaćaš, ha? Uopće te nije briga za jadnu,

staru mamu. Iako si kopile, i kćerka kopileta, dvostruko malo kopile, ipak bimorala posvećivati malo više pažnje. Koliko sam se samo namučila da tedonesem na svijet. Zahtijevam barem malo poštovanja. Ali, baš to tebezanima? Ja nisam imala majku da me doji, pa sam preživjela. Ti si u svakom

pogledu sretnija beba, ali... ipak... kopile.Kad su Maggy i Perry bili zajedno, nikada nisu razgovarali o činjenici da

dijete nosi Maggyno prezime. Sve će se to, stalno ju je uvjeravao Perry, promijeniti čim se vjenčaju. Ipak, Maggy je to toliko mučilo da se začudila. Nikada nije razmišljala o vlastitom nezakonitom porijeklu kad je jednom

zauvijek zaboravila Tours i one koji su znali njezinu priču, ali rođenje djetetavratilo je sve uspomene, kao da je još uvijek bila u okrutnom školskomdvorištu, tukući se sa svakim tko bi joj se narugao takvom žestinom da su se inajsnažniji uskoro naučili ostavljati je na miru. Činilo joj se da, ako ona budenazivala Teddy kopiletom, nitko drugi to neće činiti... i tako je isisavala otrov

prije nego što uspije prokolati djetetovim venama.Jedina osoba kojoj je povjeravala svoja strahovanja i tjeskobu bila je

Paula. Nedugo nakon što su donijeli dijete kući, Paula koja ju je često posjećivala u bolnici, došla je na čaj i pošteno je izgrdila.

— Za Francuskinju si prava budala, draga moja, što brineš o nečemu za štoznaš da će se regulirati. Regulirati, kažemti! Mi Francuzi imamo dara zareguliranje. Pa pogledaj samooko sebe, što bi moglo biti još solidnije iraskošnije, bolje organizirano, više comme il faut u svakom pogledu negoovajtvoj prekrasan stan? Ja osobno ne mogu ovdje pronaći nijednu manu,

počevši od Theodorine engleske dadilje Nanny Butterfield do tih prekrasnih



bisera koje tako nemarno nosiš okovrata. Osvrni se oko sebe, Maggy.Okružena si svime što ženamože poželjeti da joj da sigurnost, svim dokazimada te Perrynamjerava oženiti. Trebala bi se stidjeti što uopće pomišljašna riječ»kopile« kad se radi o toj prekrasnoj bebi. Sve te zakonske pojedinosti sredit

će se za tren oka kad dođe vrijeme.Ti si tako uznemirena zbog vlastitognesretnog djetinjstva, i toje sve. — Uzela je još jedan sićušni čokoladni kolač. — Evo,čak u vlastitoj kuhinji imaš i slastičara kojemu nema premca,nezahvalnice jedna.

— Kakav si ti materijalist, Paula — pobunila se Maggy,smijući se. — Naravno da jesam. Što u tome ima lošeg? Nego, gdjesi sakrila onaj

prekrasni komadić od djeteta? Želim je samomalo zagristi. Toliko mi duguješ.Teddy je rođena u godini obilja, kad je u Parizu potpisan BriandKelloggov

antiratni pakt koji je rat zauvijek stavio izvan zakona. Senzacija salona 1928.

godine bio je akt Josephine Baker u prirodnoj veličini. Francuski su gledaocimasovno odlazili u kino gledati filmove Mary Pickford, Charlieja Chaplina iGlorije Svvanson, kuća Hermes napravila je prvu praktičnu torbicu koju sužene ikada nosile, a Coco Chanel postala je ljubavnicom vojvode odWestminstera, najbogatijeg čovjeka u Engleskoj. Jean Patou, koji se dosjetiouvesti mlade Amerikanke da nose njegove modele, doživio je velik uspjehuvođenjem širokog kosog kroja, a najelegantnije žene nosile su neodređenu

boju koju su nazivali greige.Bila je to tako blaga i plodonosna godina da je Maggy zaboravila svoje

bojazni i opustila se, zaokupljena zaigranim životom nježne majke. Činilo seda taj veliki svijet nema nikakve veze s njom. Perry bi joj naglas čitao novinedok je ona ležala gledajući kako se Teddy, što joj se činilonevjerojatnim, uspravlja u sjedeći položaj, i odgovarala odsutnim mrmljanjemna vijest da su dva Amerikanca parobrodom i avionom obišla svijet urekordnom vremenu od dvadeset tri dana, petnaest sati, dvadeset jednu minutui tri sekunde. Činilo se daje više nije zanimala mogućnost brze rastave,zaključio je Perry, slušajući je kako pjeva i hrani dijete kad je dadilja imalaslobodan dan. Maggy je mogla spokojno čekati da to dođe, sigurna da se

kotačići tajnovito ali sigurno okreću u Vatikanu, no on se nije tolikoobmanjivao da dijeli taj njezin optimizam za koji je sam bio odgovoran.

Rastava je bila prvo na što bi pomislio svakog jutra kad se budio, isvakoga je dana odlučivao nešto poduzeti, ali zatim bi se tijekom dana sjetionepopustljivog odbijanja kojim je Mary Jane odgovorila na njegov prijedlog, idopuštao je sebi da se uljulja u nepoduzetnost, jer je živio najsretnijim



životom kojemu se čovjek može nadati.Prošao je Teddyn prvi rođendan a on, zanesen mirnim životom, još uvijek

nije ništa obavio. Za vrijeme ljeta 1929. godine Perry i Maggy poveli sudjevojčicu, njezinu dadilju i Maggynu osobnu sluškinju da provedu šest

tjedana u prekrasnom hotelu na obali u Concarneauu, gdje je hladan bretanjskizrak bio poznat kao zdrav za malu djecu. Teddy je počela hodati, ne nespretnoveć brzo, nevjerojatno održavajući ravnotežu dok ne bi došla do cilja premakojem je krenula.

Kad je Perry jednog dana na plaži zakotrljao loptu prema njoj, opazio jegrupu od četvero ljudi kako nedaleko sjede na rasprostrtoj deki, pod velikimsuncobranom. Pogledao ih je a oni su istog trenutka odvratili poglede. Kad mue Teddy pritrčala s loptom i sjela mu u krilo smijući se i vičući: — Tata, tata!

— srce mu se stegnulo. Na deki su sjedila dva njegova poslovna partnera sa

ženama. Ponovo ih je pogledao i vidio da su se spretno namjestili tako da nitkood njih ne gleda u njegovom smjeru. Unatoč njihovim taktično okrenutimleđima, Perry je znao da misle samo na njega i njegovo dijete, da će čim odu s

plaže pričati samo o Perryju Kilkullenu i njegovoj nezakonitoj kćeri.Podigao je Teddy i otišao s plaže, držeći je tako čvrsto i zaštitnički da se

ona pokušavala osloboditi. Ogorčeno, divlje je proklinjao svoj kukavičluk. Oda, kupio je za sebe sreću, kupovao ju je gotovo dvije godine i plaćao lažućisvakodnevno Maggy, iako ona toga nije bila svjesna. Ona je bila spremnaživjeti s njim i prije nego što je uopće bilo govora o braku. Podsjećao se na to,

ali to mu nije pomoglo da se osjeća manje podlo. Maggy je iskoristila svoje pravo izbora. Ali, kakva prava ima Teddy? Kakva je njezina budućnost?Kakav je on otac svojem djetetu, svojem jedinom, ljubljenom djetetu?

Perry je otišao posavjetovati se s odvjetnikom Jacquesom Hulotom prijenego što ponovo ode u New York i uhvati se ukoštac s Mary Jane. Ako postojinajmanja šansa za neku zakonsku kvaku kojom bi se mogao okoristiti uzevšifrancusko državljanstvo, bio je spreman promijeniti nacionalnost. Hulot jesmrknuto rekao da mu ne može pomoći, da se ne može služiti francuskimzakonom udovoljavajući njegovim prohtjevima. Kad je Perry ustao da ode,

odvijetnik se nagnuo preko svog golemog pisaćeg stola. — Trenutak, gospodine Kilkullen — rekao je, podigavšizapovjednički

ruku.Dvije godine brinuo se za isplaćivanje golemih svota novca koje je ovaj

bogati i tvrdoglavi Amerikanac tako olako trošio na izdržavanje svojenajvjerojatnije slasne i lijepe ljubavnice. Ljutio se što on mora brinuti o



privatnom životu tog čovjeka, tako da nitko od njegovih američkih prijatelja nezna s kime i kako živi. Kako se usuđuje jedan Kilkullen, koji si može priuštitida bez razmišljanja rasipa tako goleme svote, drznuti da razgovara ofrancuskome državljanstvu? Zašto ne riješi svoj problem u Renou, u Nevadi?

— Obojica smo svjetski ljudi, zar ne? — rekao je zadovoljno Hulot. — Nemorate to, uostalom, smatrati tragedijom.Sada vam se vjerojatno čini da se sveurotilo protiv vas kakobi spriječilo ispunjenje vaše želje da oženite gospođicuLunel.Ipak, za deset godina, možda čak i pet, bit ćete zahvalni što suvas crkva idržava, koje su mnogo mudrije nego što vi mislite,spriječile da pobjegnete u tu

burnu vezu. Kad jednog dananađete novu, drugu... prijateljicu... nećete li bitisretni zbogsadašnjih ograničenja...? — Ušutio je jer je Perry obišao okostola,ščepao ga za revere i podigao sa stolice.

— Nikada, nikada više da niste spomenuli gospođicuLunel! — Pustio je

advokata. Dok ne nađe drugog još uvijeksu mu bile potrebne usluge togčovjeka, proklet da je. Hulotje držao sve financijske konce domaćinstva usvojim rukama.Perry Kilkullen izjurio je iz odvjetničke kancelarije i

bijesnokoračao ulicama Pariza. Mirisni zapuši ulagivačkog zraka lebdjeli suzamamno iza svakog ugla Kada su, pitao se Perry ugnjevnome očaju, ti ciničniFrancuzi, ti podli Francuzi tvrda srca, održali sva obećanja koja su prešutno

prisutna u pogubnoj ljepoti njihovog neba i pustopašnoj opojnosti njihovagrada? Kad se žena i muškarac, koji se ne bi smjeli voljeti, zavole — na što

poziva sve u Francuskoj — neka im je Bog na pomoći, postoji put do uspjeha.

On će se vratiti, za tjedan dana, za dva tjedna, svakog tjedna kroz godinu dana,ako bude potrebno. Najvažnije je ne odustati. Na kraju će morati popustiti.Vratio se u Yale Club i pokušao svoju frustraciju ispuhati na igralištu zasguash. Da ne bi naglas zaurlao.

Nakon razgovara s Hulotom, Perry je što je brže mogao još jednomotputovao za New York, čvrsto odlučivši da izbori pristanak na razvod odMary Jane. Došla je i polovina listopada prije nego što se pristala sastati injim. Činila mu se mršavijom nego ikada, i mnogo više ostarjelom nego što bito bilo prirodno za dvije godine. Bila je prosjeda, sredovječna žena, još samo

pomalo lijepa, pomislio je iznenađeno, dok je zurila u njega blijedopiavimočima i zapazila, uz ogorčenje koje ju je zapeklo, kako on izgleda posvemlado. U njemu je vidjela previše od onog čovjeka za kojeg se udala. Vrijemee bilo blago prema njemu. To nije bilo fer, nije bilo fer.

— Mary Jane, ja imam kćerku. — Ne misliš valjda da je to za mene novost, Perry? Rekla bih da mi



nijedan prijatelj nije propustio saopćiti tu vijest.Zar očekuješ da ti čestitam? — Zar njezin život ne mijenja situaciju, za boga miloga?To više nije

pitanje tvojeg religioznog uvjerenja i mojeg izopćenja iz crkve, već pitanje budućnosti mojega djeteta. Akosam se ja spreman izložiti riziku paklenog

ognja i vječnog prokletstva, i svih kazni koje mi crkva nameće, zašto ne popustiš? — Ja se ne osjećam odgovornom za njezinu budućnost.Začeta je u grijehu,

rođena u grijehu i meni ona ništa ne znači. Ali božji je zakon jasan i barem gaa namjeravam poštovati.

— Ne mogu vjerovati da ozbiljno govoriš, Mary Jane. Tinisi zla žena... — Otkud bi ti to mogao znati? Otkud ti znaš kakva sam postala? Koliko je

godina prošlo otkad si me ostavio? Odlazi, Perry. Ti i tvoje kopile mi segadite.

Ostavila je Perryja samog u biblioteci, da gleda neprijateljski sivokamenje Avenije Park i u džepu dodiruje Teddyne fotografije koje je bio poniosa sobom da smekša srce ove žene koju bi one, kako je sada shvatio, samo jošviše razbjesnile. Bio je zadovoljan što je Mary Jane napokon pobjesnila. Sadkad je dala maha svojim pravim osjećajima, kad je odustala od poze sveticekoja misli samo na njegovo spasenje.

Dva tjedna kasnije, 29. listopada 1929. godine, došlo je do sloma na burzi. Nestalo je »Coolidgeova blagostanja«, a gotovo sedamnaest milijuna dionica prodano je po cijenama koje su padale. U slijedećih nekoliko grozničavih

tjedana Perry je morao činiti sve što je mogao da izađe nakraj s panikominvestitora čijim su novcem poslovali on i njegovi partneri. Nije vidiomogućnost da u dogledno vrijeme ode iz Nevv Yorka, pa je pisao Maggy danapusti Pariz i dođe s Teddy u Sjedinjene Države.

— Hvala bogu što sam učila engleski — rekla je MaggyPauli dok jenadgledala pakiranje kovčega za parobrod.

— Jesu li ti američki financijski problemi utjecali na Perrvjevo bogatstvo? — zabrinuto je.upitala Paula. U samo nekoliko tjedana broj rastrošnihameričkih gostiju u njezinom restoranu spao je na gotovo nijednog.

— Ne znam, ali ne bih rekla; on je, uostalom, tako pametan. Nikada nisams njim razgovarala o novcu. To ti je kaočarobna svjetiljka; često uopćezaboravim pitati za cijenu kadnešto kupujem.

— Nemoguće! — užasnula se Paula. Jedno je bilo biti izdržavana poputvojvotkinje, ali ne pitati za cijenu nije bilo ufrancuskome duhu.

— Ali, da! — zahihotala je Maggy. — Kao oni američkituristi. Tako mi je



drago što vidim da sam te konačno uspjelašokirati. Znala sam da je to ipak moguće.

Paula je rezervirano šmrcnula. Nije baš vjerovala Maggy.. . ipak je to bilo pretjerano da bi bilo istinito, mislila je promatrajući Maggy koja je u rukama

držala pregršt poput rijeke prozračne raskoši što se pretapala svilom, baršunom i metalnim sjajem njezini|i haljina koje su šuštale i svjetlucale dok su joj meko ispadale iz ruku.

Maggy je spustila odjeću na krevet, pritrčala Pauli i zagrlila je. — Zašto ne pođeš sa mnom? Pozivam te. Nikada nisi bila nigdje izvan

Pariza, draga moja štakorice iz kanalizacije. — Hvala, ne. Prestara sam za putovanja. Zašto bih putovala da vidim

nebodere, kad sam uspjela dosad ne vidjetiMont St. Michel? Meni će Parizuvjek biti dovoljan. Nego,kad se vraćaš?

— Ne znam točno, zapravo; čim se sve to smiri. — Nadam se uskoro — progunđala je Paula. — Loše jeto za posao, tegluparije s burzom.

Devet dana kasnije Maggy se iskrcala u New Yorku. Silazila je pokretnimmostićem s broda držeći čvrsto Teddy za ruku, pokušavajući obuzdati vlastitouzbuđenje i radosno očekivanje. Iza nje je išla Nanny Butterfield, ljubaznaEngleskinja koja je još uvijek bila Teddyna dadilja. Putovanje preko oceana

bilo je mirno i bez posebnih događaja, brod je bio pretrpan potištenim,zabrinutim putnicima od kojih su mnogi bili iseljenici što su se vraćali da vide

što se dogodilo s njihovim imetkom, od kojeg su živjeli u Evropi. Perry je biosve uredio da ih dočeka na doku i odveze ravno u namješteni stan koji je bioiznajmio.

Maggy je stajala ispod golemog slova L u dugoj, mračnoj hali carinarnice iogledavala se svojim velikim, nasmiješenim očima. Za ovaj se susret bila tako

pažljivo obukla. Mali veo njezinog zelenog satenskog šešira dopirao joj je dovrha nosa. Ništa nije moglo biti romantičnije od njezina uskog kaputa odzelene vune, s ovratnikom od sobolovine, i kratke pelerine također obrubljenetamnim sobolovim krznom, mislila je, ali ipak je morala zadrhtati na

njujorškom vjetru, studenom, kovitlavom, prljavom vjetru tako nepoznatogmirisa. Osmijeh joj je polako nestao s lica ubrzo iza toga, kad je revni carinik uporno zahtijevao da otvori svaki sanduk i kovčeg. Teddy je bila cmizdrava,

Nanny Butterfield bila je nestrpljiva da je nahrani za ručak. Gdje je Perry?Zašto on nije ovdje da se za sve pobrine? Svuda oko nje ljudi su dozivalinosače da natovare njihovu prtljagu na kolica. Sumorna je hala bila gotovo



posve prazna prije nego što je Maggy bila slobodna da ode. Tri nosačanatovarila su njezine stvari i jedan od njih je upitao:

— Kamo, gospođo? Čeka vas automobil, ili vam je potreban taksi? Za sveove stvari će trebati najmanje dva taksija.

— Moram telefonirati — odsutno je rekla Maggy, tražeći svuda pogledomPerrvjevu visoku siluetu. — Telefon je tamo.Već je bila u govornici kad je shvatila da u torbici nema nimalo američkog

novca. Kako je Perry mogao tako zakasniti? Kako je mogao biti takonepažljiv? Bilo je to neoprostivo. Maggy se vratila do nosača.

— Možete li mi, molim vas, posuditi novčić za telefon? Ipokazati mi kakoradi?

— Naravno, gospođo. Prvi put ste ovdje, zar ne? Dođiteza mnom. —

Ubacio je novčić od pet centi umjesto nje i rekaoslužbeniku na pošti broj kojimu je rekla. Bio je to broj Perryjevog ureda u Wall Streetu. Zatim je zatvoriovrata govornicei čekao vani, pitajući se kako mu namjerava dati napojnicu.

— Mogu li razgovarati s gospodinom Kilkullenom, molim vas? — Oh. Spojit ću vas s njegovom sekretaricom. Mogu liznati tko zove? — Gospođica Lunel. — Trenutak.Kad se javio glas druge žene, Maggy je nestrpljivo rekla:

— Ovdje gospođica Lunel. Možete li mi, molim vas, rećigdje je gospodin

Kilkullen? Trebao se sa mnom sastati jošprije nekoliko sati. — Jeste li vi klijent gospodina Kilkullena? — upitala ježena, nesigurno i

oprezno. — Naravno da nisam — rekla je Maggy, sve gnjevnija. — Jeste li njegova prijateljica, gospođice Lunel? — Da, naravno — odbrusila je Maggy. — Mogu li sadarazgovarati s njim?

Ovo je smiješno! — Vi ne znate — rekao je glas bezizražajno. Nije to bilopitanje, već

tvrdnja.

— Što... što ne znam? — Žao mi je što vam baš ja moram... to je tako... ovdjeje svima tako žao...

Gospodin Kilkullen dobio je srčani napad prije četiri dana, igrajući squash.Bojim se... da nije preživio.

— Gospodin Perry Kilkullen? — automatski je reklaMaggy. Mora da je toneki od njegovih rođaka, neki drugiKilkullen. Telefonska je slušalica zijevala



prema njoj, poputvitalnog organa presječenog napola. Svakog će trenutkašiknuti krv.

— Da, zaista mi je žao. Sprovod je bio jučer, bio je oglašen u svimnovinama. Želite li razgovarati s nekim drugim?Mogu li vam ja pomoći?

— Ne, ne, ne.

12.

Kako bi proživjela minute, dane i sate koji su uslijedili, pitala se Maggykad je opet mogla suvislo razmišljati, da nije bilo Nanny Butterfield?Razborita je Engleskinja sve uzela u svoje ruke, brinući se o praktičnim

pojedinostima, dok je Maggy ostala nijema i obamrla od šoka, gotovo oduzetaod nevjerice i tuge, od boli koja ju je razdirala, probadala joj utrobu i kosti

poput metalnih zubaca klopke u koju se hvataju neoprezne životinje. Nanny Butterfield uhvatila je brodskog blagajnika i promijenila Maggynefranke u dolare, pitala ga da joj preporuči neki hotel i smijestila ih u dvijesusjedne sobe u Dorsetu, te spremila Maggy u krevet uz pomoć hotelskogliječnika. Slijedećih nekoliko dana razgovarala je s potresenom ženom kao sdjetetom Teddyne dobi, nagovarala je da pojede nekoliko zalogaja i sjedila snjom sve dok ne bi zaspala pod djelovanjem lijekova.

Kad se Maggy ujutro budila dočekivala ju je oštra bol, tako surova da nijemogla ostati pod pokrivačem zbog misli koje su je progonile. Dršćući od zime,

ma kako bila topla njezina kućna haljina, stajala je ispred ogledala ukupaonici, bojeći se vidjeti svoj odraz, i suze su joj dugo kapale u lavabo prijenego što bi se uspjela natjerati da opere zube i umije se. Svaka pojedinostutarnje toalete bila je poput ledenog šiljka preko kojega je morala prevući

teret svog izubijanog, bolnog tijela. Nemoguće je bilo obući se. Maggy je provodila tjedan u spavaćici i kućnoj

haljini, hodajući po pregrijanoj sobi, gledajući neprestano u zidove kao danjihove prazne žućkastobijele površine mogu izbrisati nepodnošljiv osjećaj.Satima je Maggy hodala u sobi navučenih zastora i upaljenih svjetiljki, drhteći,

pognutih ramena, mučno koračajući naprijednatrag, kao da bi umrla od bolovakad bi pokušala prekinuti to stalno kretanje. Bojala se otići u krevet sve dok sene bi srušila od iscrpljenosti.

Tek kad bi bila potpuno iscrpljena, Nanny bi joj donijela Teddy da se natrenutak pomazi u njezinu naručju. Maggy bi držala dijete umorno i

bezizražajno dok se Teddy, živahna djevojčica kojoj bi to brzo dosadilo, nije



oslobodila njezina zagrljaja i otrčala se igrati. Njezino je dijete bilo jedinatopla stvar na svijetu, mislila je Maggy kojoj je mozak sporo radio. Šake su jojse smrzavale čak i kad bi ih stavila ispod pazuha da ih zagrije. Stopala su joj

bila ledena, iako je na njima imala udobne papuče podstavljene krznom. Bila

e poput smjele i okretne klizačice na srebrnom, suncem okupanom jezeru, kojae za jedan jedini trenutak propala kroz led u samrtnu studen arktičkih voda.Utopljena... utopljena. Ali, Teddy je bila topla. Nije se mogla utopiti, nije sesmjela utopiti jer je Teddy još uvijek bila topla.

— Hoćemo li se vratiti u Pariz, gospodo? — upitala ju jeNannyButterfield, kad je vidjela da je Maggy spremna suočiti se s budućnošću.

— Koliko mi je novaca ostalo? — Oko stotinu dolara, gospođo. — Moram poslati telegram odvjetniku Hulotu da mi pošalje još; to neće

biti dovoljno za karte — rekla je Maggy tupo. Njegov je odgovor stigao telegramom slijedećeg dana.VEOMA MI JE ŽAO ZBOG GUBITKA KOJI STE PRETRPJELI.

GOSPODIN PERRY KILKULLEN NIJE OSTAVIO UPUTE DA ISPLAĆUJEM NOVAC, OSIM ZA PLAĆANJE KUĆANSKIH TROŠKOVA I MJESEČNO NAMIRIVANJE VAŠIH OSOBNIH TROŠKOVA. SVI SU RAČUNI NAMIRENI. NOVE SVOTE VIŠE SE NE MOGU ISPLAĆIVATI. SVAOVLAŠTENJA U POGLEDU NEKRETNINA PREDAO SAM NJEGOVOM

NJUJORŠKOM ODVJETNIKU GOSPODINU LOUISU FAIRCHILDU,

BROADWAY 45. SAVJETUJEM VAM DA SE ODSAD NJEMU OBRAĆATEZA POMOĆ.

ODVJETNIK JACOUES HULOT — Pogledajte ovo — rekla je Maggy, pruživši telegramNanny Butterfield,

odviše zaprepaštena da bi se naljutila. — Pere ruke od nas — rekla je Engleskinja bezizražajno. — Bit će bolje da odem razgovarati s gospodinom Fairchildom — tupo je

rekla. — Da, i to brzo... — Pogledala je samrtno blijedu Maggy koja je

bespomoćno stajala, očiju upaljenih i okruženihcrvenilom, lica podbulog od bezbrojnih, uzaludnih suza. —Zašto mu ne pišete i ne zakažete sastanak? I,gospodo, danasbiste se zaista morali obući i poći u lijepu šetnju s Teddy isamnom. U parku je veoma ugodno, a to će za vas predstavljatipromjenu.Ovdje je krasno, vedro vrijeme.

— O ne, Nanny, ne mogu.



— Ali morate — odvratila je blagim autoritetom kojemuse nije moglosuprotstaviti nijedno dijete i rijetko koja odraslaosoba.

Tri dana kasnije Maggy se sastala s Louisom Fairchildom u njegovomuredu. Svaki je dan sate i sate provodila u parku s Teddy, a tog je jutra otišla u

salon Richarda Blocka, gdje su joj znali napraviti gotovo jednako tako lijepufrizuru kao i Antoine u stara vremena. Maggy je za taj razgovor namazala usnesvojim najsmjelijim ružem.

— Hvala vam što ste našli vremena da sa mnom razgovarate — rekla jesjedokosom muškarcu zabrinuta izgleda.

— Nema na čemu. Moram priznati da sam bio zapanjenkad sam primiovaše pismo...

— Vi znate tko sam ja? — zabrinuto je upitala. — Naravno, ali jadni Perry mi nije rekao da dolazite uNew York. Htio bih

vam reći da mi je strašno, strašno žao.Bio mi je jako dobar prijatelj, drag prijatelj. Još uvijek ne mogu vjerovati. . . tako mlad čovjek, i bez... — Gospodine Fairchild — zamolila ga je Maggy. — Molim vas, nemojte.

Ne mogu o tome razgovarati. Došla sam odvas tražiti savjet. Hoćete li, molimvas, pročitati ovaj telegrami reći mi što da radim?

Gledao je u njega dugo i pažljivo, razmišljajući, a zatim odmahnuoglavom.

— Rekao sam Perryju da sastavi oporuku! Ne jednom,stotinu puta, ali onse jednostavno nikada nije na to odlučio.Kao i većina muškaraca njegovih

godina, smatrao je da imajoš cijeli život pred sobom. — Ne razumijem... Hoćete li mi, molim vas, reći kakavje moj položaj? — Položaj? Nikakav, bojim se. — Ali, on se razvodio od žene! Trebali smo se vjenčati!— uzviknula je. — Umro je kao oženjen čovjek, gospođice Lunel. Zakonski nemate prava

ni na kakav zahtjev. Ne postoji, nažalost, ništa na papiru. — Ali Teddy, naša kći! Što je s njom? Zar ni ona nemanikakva_ prava? —

U glasu joj se osjećala nevjerica. — Žao mi je, ali nema. — Louis Fairchild pomislio je kako bi, da Mary

Jane nije tako ogorčena, mogao nju nagovoritida nešto da djetetu, ma kakomalo. Ali ona je uporno tvrdilakako je njezin muž umro u smrtnom grijehu zbogtog kopileta,zbog one Francuskinje i njezinog kopileta.

— Ali obećao je... — Maggy je izdao glas. Jedini osjećajkoji ju jeobuzimao otkad je došla u New York bio je osjećajgubitka, beskrajnoggubitka. Sada joj je bijes stezao grlo. Vidjela je sebe onako kako mora da



izgleda sjedeći tamo i moljakajući, govoreći da je on »obećao«, kao i milijunižena prije nje, od postanka svijeta. Glupe, djetinjaste žene, žrtve, neoprostivo,strahovito glupe žene koje su vjerovale svojim muškarcima, tim divnimmuškarcima koji nisu poduzimali ništada se pobrinu za žene koje su trebali

zaštititi. Muškarcima koji su lagali, lagali i lagali. Julienu Mistralu i PerrvjuKilkullenu. Pribrala se, uspravila u stolici i pogledala žalosnog odvjetnika. — Molim vas, gospodine Fairchild, što ja točno posjedujem? — Vaše privatne stvari, poput nakita, krzna i drugih poklona koje vam je

gospodin Kilkullen darovao, automobilmožda? — A naš stan u Parizu? — Bit će prodan, sa svim stvarima u njemu, prije nego štose imetak

razdijeli. — Prodan! — rekla je Maggy, glasa mirnog i poslovnogod bijesa. —

Nadam se da se netko sjetio isplatiti poslugu. — Odvjetnik Hulot mi je pisao o tome. — Oni će, pretpostavljam, dobiti nekakvu naknadu zatošto ih izbacuju s

posla bez najave? To je i pravedno, zar ne?Oni su, sretnici, izgubili samo posao. Tiens, trebala bih iz toganešto korisno i naučiti.

— Što ćete učiniti? — upitao je Louis Fairchild. Zapravoto nije želioznati, nije želio sjediti i razmišljati o budućnostite prekrasne žene koja nijeimala nikakvih sredstava za život.Ipak, osnovna pristojnost zahtijevala je daoj ponudi svojupomoć.

— E, to je nešto o čemu ću morati dobro razmisliti. —Maggy je skupilaoko sebe krzno srebrne lisice i počela navlačiti dugačke sive rukavice.

— Ako vam mogu pomoći bilo kakvim savjetom. .. — Možda biste mi mogli dati ime nekog poštenog draguljara. Mislim da bi

se bilo pametno riješiti nekog manjeg nakita koji nikada nemam prilike nositi — rekla je Maggy što jenemarnije mogla. Potkraj tjedna trebalo je opet platitihotelski račun.

Fairchild je naškrabao ime na svoju posjetnicu. — Ovom momku uvijek dolazim po rođendanski poklonza svoju ženu.

Recite mu da ste moja prijateljica. Slušajte...— oklijevao je jer mu je biloneugodno ponuditi novac na posudbu najpoželjnijoj ženi koju je ikada vidio.

— Ako vam jepotrebno nešto gotovine, bit će mi drago da mogu pomoći... — Hvala vam, veoma ste ljubazni, ali nije potrebno —rekla je Maggy,

tjerana ponosom. Neke stvari jednostavno nije mogla učiniti. Barem ne zasad.Louis Fairchild ispratio ju je do dizala, a zatim se potišteno vratio do svog



pisaćeg stola. Kakva strašna nesreća! Pretpostavljao je da će se vratiti u Parizi pronaći muža. Takve su devojke uvijek mogle naći muža. Iskreno je sebi

priznavao da ne zamjera Kilkullenu. Da je on mogao pronaći takvu djevojku, ion bi je ščepao. Ali, on bi bio dovoljno razuman da napiše oporuku. Ili se

barem nadao da bi. Zbog takve devojke čovjek zaboravi na mnoge stvari koje bi trebao obaviti.Te je večeri Maggy po prvi put otkako je došla u Sjedinjene Države

otvorila svoju škrinjicu s nakitom. Lijepi, blistavi dragulji izgledali su poputdugo zaboravljenih dječjih igračaka. Zamišljeno je stavila pravo dragokamenje na jednu hrpu. Na drugu, mnogo veću od prve, stavila je bižuterijukoju je više volela zbog njezinog sjaja; igle za rever i ogrlice koje je kupila umodnoj kući Chanel, čija je deviza bila: »Možeš nositi što god želiš, akoizgleda bezvrijedno.«

Pa ipak, trebalo bi biti dovoljno nakita da od njega udobno žive dugo, dugovremena, razmišljala je. Perry ju je znao bez ikakva povoda odvesti udraguljarnicu kad su šetali u blizini trga Vendome, i reći joj da odabere neštošto će je tog trenutka razveseliti.

— Da proslavimo što je Teddy izrastao četvrti zub — rekao bi, ili — Zatošto imaš najružičastije bradavice na grudima u cijelom Parizu.

Odlučno je iz baršunastih kutija povadila sav pravi nakit, osim bisera — žena mora imati bisere — i svoje omiljene narukvice, i strpala ga u torbicu.

Nije se mogla priuštiti da bude sentimentalna, a osim toga za nju više, nikad

više, neće biti osjećaja koji prije ili kasnije vode u pogubnu slabost.Maggy nije sebi mogla oprostiti. Ispala je poire, klasična francuska

glupača, budalasto lakovjerna, meta neslanih šala, osoba koja gotovo moliljude da je iskoriste. Od razgovora s Louisom Fairchildom Maggy se osjećalaneusporedivo mudrijom i tvrđom. Nikada više neće vjerovati muškarcu, znalae u duši, i dok ju je obuzimala ta spoznaja osjećala se toplije, snažnije i

neobično živahno. Nije bilo ugodno u dvadeset drugoj godini života otkriti dase muškarcu — bez obzira voli li te iskreno ili ne — nikada ne može vjerovati.

Nije bilo ugodno napokon otkriti da se možeš osloniti samo na sebe. Ali, ta je

spoznaja bila jasna, bez nepoznanica i izuzetaka. Prljave, ledene zimske vodeu kojima se smrzavala su se povukle, ostavivši je na suhome kopnu, možda

pustom i neprijateljskom, ali manje zastrašujućem otkad je znala da se možeosloniti samo na sebe. Bila je već u takvom položaju i preživjela je... taj joj jeteren bio poznat.

Maggy se uspravila u svojoj punoj visini i pogledala se u ogledalo. Nemaš



kuda ići, već ravno naprijed, rekla je sebi, i odlučno počela smišljati savršenuodjeću u kojoj će otići prodati svoj nakit. Najprije crna Vionnetova haljinaednostavnog kroja. Zatim Schiaparellijev kaput, potpuno različit od onih

prošle sezone, širokih podstavljenih ramena s epoletama, dvoredan, vojničkog

kroja. Izgledao je smiono kao što se i ona željela osjećati, strogo, elegantno, i prije svega, posve novo. Uz to će staviti strogi crni filcani šešir CarolineReboux, jasno naglašenog četvrtastog oblika. Je li izgledala kao udovica?Crnina je svakako ostavljala takav dojam, ali ne patetične udovice koju semože navesti na donošenje pogrešnih odluka.

Slijedećeg dana je, oboružana drskošću, Maggy mirno ušla kod Tiffanyja,tražeći prodavača s imenom koje joj je dao Louis Fairchild. Lice mu serazvedrilo kad se predstavila.

— Imam nakita koji mi više ne odgovara — rekla je nemarno Maggy. —

Gospodin Louis Fairchild rekao mi je dabiste mi mogli pomoći da ga prodam.Prodavačevo lice se smrknulo. — Mislite, da ga mi otkupimo natrag? — Nije kupljen ovdje; izrađen je u Parizu. — Ali gospodo, mi nikada ne otkupljujemo ni vlastiti nakit, takav je

princip poslovanja u tvrtki. — Posluju li i drugi američki draguljari po istom principu? — upitala je

Maggy nemarno, dopustivši sebi blago iznenađen izgled. — Koliko ja znam. Pogotovo u ovo vrijeme, gospođo.Ima toliko žena koje

otkrivaju da imaju previše nakita. — Naravno. Oh... kako je to... nezgodno. — Na trenutak je zastala,

udahnula, a zatim mu uputila munjevit pogledispod oka, otvoreno zavjereničkii nestašan.

Diskretno se nakašljao. — Čujte, imali biste više sreće u manjim radnjama. S timsitnim

draguljarima je lakše. Samostalno posluju, i uvijek vrebaju povoljan otkup. — Možete li mi preporučiti nekoga od njih? — upitala jeMaggy s

nestašnim, izazovnim tonom u glasu zbog kojega jepoželio za nju i zmajeve

ubijati. — Preporučiti? Ne, ne bih, nažalost, mogao tako dalekoići. Ali iza ugla, u

Aveniji Madison, nekoliko blokova dalje,ima jedan momak s lijepomradnjicom: Harry C. Klein. Ali,to je samo prijedlog, a ne preporuka, shvaćate.

— Naravno, i zahvaljujem vam. Bili ste veoma ljubazni. — Pa, ovaj, bilo mi je zadovoljstvo. Vi ste prva osoba skojom sam danas



razgovarao. Ali, ova panika iz Wall Streetane može dugo trajati. Zato se vratitei potražite me kad opetbudete kupovali. Tiffany će još uvijek biti ovdje. — Gledao jeza Maggy s čeznutljivom pohotom. Dao bi gotovo sve na svijetu dae vidi s onom novom ogrlicom i naušnicama od rubina i dijamanata. I ni s čim

više, čak ni parom cipela s visokompetom.Harry C. Klein imao je loše jutro. Neka stara mušterija došla je da jojkamen iz prstena sa safirom, što joj ga je prodao prije nekoliko godina, umetneu novo ležište. Uporno je zahtijevala da »pazi na svoj kamen« za vrijeme

posla, da joj ga ne bi mogli zamijeniti manje vrijednim. Paranoičan strah!Svi su poludjeli. Umalo joj je rekao da ode i nađe draguljara kojemu može

vjerovati, ali onda je pristao, jer, posao je posao. A sada dolazi ova mladažena i na pult mu istresa hrpu nakita. Pa što misli, daje on Djed Mraz? Nitko

pametan nije bio zainteresiran za kupnju nakita. Pregledao je naušnice i

narukvice brzim, procjenjivačkim pogledom. — Vi, kako vidim, niste baš bili koristoljubivi — uzdahnuo je. — Šteta.Melee, eto što imate.

— Melee ? Ali, na francuskome to znači tučnjava, metež,gužva — zbunjenoe rekla.

— Za draguljare to znači hrpu sitnih kamenčića. —Mrzovoljno je okrenuo par velikih naušnica s mnoštvom sitnih dijamanata. — Vidite, nema velikogkamenja.

— Ali, veliko kamenje je tako dosadno! — uzviknula jeMaggy. — Ja sam

željela nositi samo zabavan, duhovit nakit. Veliko kamenje je za stare princezeu Operi i Sestre Dolly, preozbiljno je za mene.

— Veliko kamenje je za preprodaju — rekao je, mašućijoj poučno prstom pred nosom.

— Nikada nisam razmišljala o nakitu kao o investiciji— rekla je Maggytiho. Tjerala se da ne misli na vesele ručkove u vrtnom restoranu Ritza, izakojih su slijedile vesele potrage za svjetlucavim ludostima u izlozimadraguljarnica. Znači, i u tome je ispala budala. Pery bi joj bio kupio sve što biojse dopalo, na metre tih debelih dijamantnih narukvica koje jeona

podrugljivo nazivala »vojnim činovima«. — Draga gospođo, zar ne znate da je nakit investicijasamo ako ga

namjeravate unovčiti tek za pedeset godina? Pačak i onda je to riskantno.Možete ga, naravno, uvijek ušiti upodstavu suknje i pobjeći iz zemlje. Ali,kamo biste otišli? Jagovorim o preprodaji, gospođo, ne o investiciji. Govorimo tome da dobijete samo približno onoliko novca koliko ste daliza nakit. Za



preprodaju treba imati veliko kamenje, i to samodobre kvalitete, visokečistoće. Bolje je imati rubin od dva karata boje jagode, s pravim sjajem, negorubin od pet karata lošije kvalitete.

— Ali pogledajte ovaj dizajn, ovu izradu! — bijesno jeuzviknula Maggy.

Kako je svo njezino blago moglo biti bezvrijedno? Mora da je ovaj čovjek pokušava opljačkati. — To ne znači ništa. Samo težina kamenja i vrijednostmetala uzima se u

obzir kad prodajete melee. Slušajte, ja gorena katu imam sef pun takvogkamenja kao što je ovo, moždane tako finog, ali dovoljno dobrog. Kupio samga na veliko. Ne bih vam mogao ponuditi veću cijenu od one po kojoj sekupuje na veliko, jer kod vašeg lijepog, maštovitog nakita treba mnogo poslasamo da se to kamenje povadi. Uostalom, ne mogu ih kupiti jer se moje

poslovanje zasniva na ponudi i potražnji, a potražnje nije bilo još od sloma na

burzi. — Pogledao je njezine bisere i žalosno kimnuo. — Ovi su koštali cijelo bogatstvo, zar ne? Kladim se da su burmanski. Kasnije su ih naučili uzgajati iJapanci i sada. . . — žalosno je uzdahnuo gledajući sjajan, nekada toliko

priželjkivan nakit za koji je i Maggy znala da ga ne može prodati. — Znači — uzdahnula je Maggy, i sama loše raspoložena, dodirujući svoje

prekrasno, potcjenjivano blago. — Bubkes... ništa. — Bubkes? — upitao je zapanjeno. — Vi ste Židovka? — Naravno. Može li to pretvoriti moju melee u jedanvelik, vrijedan rubin? — Nažalost, ne može. Ali što lijepa židovska djevojkapoput vas radi

ovdje bez svojeg obaveznog prstena s dijamantom? — upitao je strogo HarryC. Klein. — Kako to da baremniste dobili velik safir, ili pristojan rubin?Pametni baš nistebili.

— Nisam — odlučno se složila Maggy, smiješeći se iprotiv volje njegovojuvredi. Otkopčala je niz velikih okruglihmjedenih kopči koje je Schiaparelliupotrijebio umjesto dugmeta, i svukla kaput uskih rukava. Dućan gospodinaKleinabio je pregrijan, a sjetila se i da u crnoj haljini još više izgledakaoudovica, nego u kaputu. Možda je ovaj dobri čovjek slabprema židovskimudovicama. Bilo je vrijedno pokušati prodati njezinu melee, pa makar i u

bescjenje. — Čekajte malo, što je ovo? — ščepao ju je za ruku ipogledao narukvicu

koju je bila odlučila zadržati. — Opet melee, pretpostavljam, i nekoliko smaragda. — Ti smaragdi zanimljivo izgledaju. Skinite je, da ihbolje pogledam.

Kakve ste sreće, moglo bi biti da nešto ni snjima nije u redu. — Pogledao je



narukvicu kroz draguljarskopovećalo, pregledavši jedan za drugim svesmaragde. Napokon ih je, zadovoljno gunđajući, vratio Maggy. — Dobro,vrlodobro. Zbog tih smaragda spreman sam učiniti iznimku. Pašto ako ih i ne

prodam dugo vremena?

— Hoćete reći da želite kupiti narukvicu? — Apsolutno, i to po najpovoljnijoj cijeni. Dajte je najprije procijeniti,ako želite; samo izvolite.

— Ali, gospodine Klein — oštro je rekla Maggy. — Jane želim prodatisamo narukvicu, nego sve. Onaj tko kupi narukvicu, morat će kupiti i preostalinakit.

Sasvim glupa baš nije, pomislio je Harry C. Klein s mješavinomzadovoljstva i potištenosti. Nisu postojale gotovo nikakve šanse da sitnidraguljar poput njega ikada uspije kupiti četiri smaragda od po dva karata koji

su savršeno pristajali zajedno. I krupniji bi draguljar na to prilično moraočekati. Od njih se moglo napraviti dva para prekrasnih naušnica, možda čak iogrlica. Ne, dvije ogrlice s po dva smaragda, okružena dijamantima. Akotakvo kamenje izgubi na vrijednosti, onda ništa stoje iskopano, još od blagakralja Salomona, neće više vrijediti ni pišljiva boba. Čak i ako godinama nećemoći prodati te smaragde, nije mogao propustiti priliku da ih kupi.

Maggy je ponovo stavila narukvicu na ruku i uzela kaput. — Kamo ćete? — Da pronađem nekoga tko će sve kupiti.

— Dobro, dobro. Nemojte ih početi nuditi uokolo, to ćevas samo zbuniti. Nagodit ćemo se... nemojte toliko žuriti.

Sumnjivo ga je pogledala, a onda se opustila. Nije joj morao reći da susmaragdi kvalitetni... ali najprije će ga natjerati da joj to prizna.

Dok je Maggy sklopila s Harryjem C. Kleinom nagodbu o prodaji svojegnakita, već se s njim i sprijateljila. Doznao je tužnu priču o njezinomfrancuskom mužu, lijepome Davidu Lunelu, koji je tako nerazborito ulagaokapital u Sjedinjenim Državama i, ustanovljavajući u New Yorku iznose svojihgubitaka poginuo u saobraćajnoj nesreći, ostavivši je bez sredstava za život i s

malom kćerkicom. Doznao je za rabina Taradasha i njezinu baku, pa čak i za bakin recept za potaufeu*, ali nije čuo ništa o grozničavim večerima uMontparnasseu, ili o slikaru imenom Mistral, ili o veseloj, bezbrižnoj djevojcikoja je nemarno skidala svoj kimono od zelene svile pred svakim tko bi joj

platio da je slika. Kad je došlo vrijeme da joj plati cijenu od dvanaest tisućadolara, koju je u međuvremenu dostigao Maggyn nakit i od koje je lavovski dio



isplaćen za smaragde, Harry C. Klein se pokroviteljski zabrinuo za njezinu budućnost.

— Pretpostavljam da ćete uzeti djevojčicu i vratiti se kući? Možda seupustiti u neki manji posao? Danas možetemnogo učiniti s toliko gotovine.

— Zapravo još nisam odlučila.Maggy je polako hodala Avenijom Madison, duboko zamišljena, sa čekomsigurno skrivenim u prslučiću. Imala je lijepu zalihu novca, dovoljno da pružinjoj i Teddy četiri ili pet godina umjereno udobnog života, ako pronađe malenstan u nekom skromnijem dijelu Pariza. Ali, što će učiniti kad potroši novac? Ukakav posao da ga uloži, ovako neškolovana? Što ako taj posao propadne i akoizgubi sav novac? Možda bi se mogla zaposliti kao prodavačica u nekoj odonih prodavaonica u kojima je nekada rasipala Perrvjev novac ne pitajući zacijenu?

Pogledala je uokolo i omirisala zrak. Bilo je još pet tjedana do Božića, ivedar je modri dan lepršao oko nje poput zastave. New York je biozapanjujuće životan, prštav obećanjima, neodoljivo užurban i pun energije

prema kojoj se Pariz činio staromodan, opterećen tradicijom i neprivlačan.Zašto ne započeti sve ispočetka? Zašto radije ne ostane ovdje kao gospođaLunel, udovica, umjesto da se vrati u zemlju gdje je previše ljudi znalo previšetoga o njoj? Uzbuđeno se okrenula i gotovo pretrčala nekoliko kratkih blokovanatrag do draguljarnice.

— Prekasno je da se predomislite. Nagodili smo se popoštenoj tržišnoj

cijeni — rekao je gospodin Klein kad je banula unutra, zažarenih obraza. — Moram naći posao! Ovdje u New Yorku! Ne vraćamse u Pariz, upravo

sam odlučila... — Što biste radili? — Ne znam. Imate li kakvu ideju? — Djevojka koja ni dana u životu nije radila... šalitese? — Pa, radila sam malo kao manekenka. — Kakva manekenka? — Za... modne kreatore.

— A, tako. — Pažljivo ju je odmjerio. Nije znao ništa omanekenkama, aliznao je prepoznati pravu ljepoticu. —Imam prijatelja koji se bavi modom.Igramo poker svaki drugi tjedan. Talijan je. Dobro mu ide. To mi je bivšisusjed, prijatelj iz djetinjstva, ali danas se nikad ne zna. AlbertoBianchi.Nekada smo zajedno igrali bejzbol, a danas je on velika marka.

Nazvat ću ga i vidjeti može li se što učiniti. — Otišao je u stražnju prostoriju



telefonirati i vratio se ozarena lica. — Možda će im trebati jedna djevojka, alisamo možda. Jedna od njihovih najboljih manekenki pobjegla je s mužemnjihove najbolje mušterije. Momak je za promjenu odlučio sebi priuštiti

božični poklon. Otiđite tamo brzo; takva mjesta danas ne ostaju dugo prazna.

Evo vam adresa i poljubac za sreću — rekao je, brzo poljubivši Maggy uobraz.Maggy je bila uzrujana dok se približavala ulazu Bianchijeve zgrade.

Njihova ulazna vrata u istočnom dijelu Pedeset pete ulice bila su od mutnogstakla, i pokraj njih nije bilo izloga, već samo prazna, diskretna fasadamoderne gradske kuće od cigli.

Ušla je i prvi put otkako je stigla u New York osjetila se odmah kao kodkuće. Zapanjena, ostala je mirno stajati, duboko dišući. Svuda oko nje pulsiraoe ritam zgrade, njoj tako poznat da ga je osjetila cijelim tijelom, ritam kuće

visoke mode. Čula je poznate zvukove: glasove iza vrata soba za probe — ravnodušne i smjerne glasove prodavačica i glasne, neodlučne, razmaženeglasove mušterija. Mirisi su bili isti: izmiješani mirisi parfema na stotine

bogatih žena lebdjeli su u zraku uz dim njihovih cigareta, pojačani oštrimmirisima novih tkanina i krzana.

Srce joj je snažno udaralo dok je upijala taj zrak, taj posebni ugođaj, tusnagu koja ženu može ošamutiti poput električnog udara, sastavljenu od tisućumaštanja okupljenih u toj zgradi, od maštarija žena o tome kako bi mogleizgledati ako pronađu onu pravu haljinu, kako bi ih ta prava haljina izmijenila,

od maštanja koja su u odjeću polagala više nade nego što će ih ona ikadaispuniti.

Bio je to Lourdes taštine, pomislila je Maggy. Dolazile su ovamo ne da seizliječe, već da se pretvore u vlastite snove o sebi, da budu mlađe, ljepše,vitkije, poželjnije. Koncentrirana snaga tih maštanja činila se dovoljno jakomda raznese zidc ve modne kuće, ali u prostoriji za primanje kupaca, zidovaobloženih ogledalima i sivim baršunom, vladao je suzdržani mir.

Patricia Falkland, prekrasno obučena tamnokosa sredovječna žena, sjedilae iza ulaštenog pisaćeg stola na kojemu je stajala samo uska vaza s jednom

bijelom ružom. Godinama je radila za Alberta Bianchija, nadgledala sve prodavače i bila prijeko potreban posrednik između prodavačica mušterija. Nikada nije sama obavljala posao prodavačice, ali bila je zadužena dasavjetuje neodlučne mušterije i da se brine o cjelokupnom osoblju kuće.Specijalnost joj je bila procjenjivanje novih mušterija.

Gospođica Falkland znala je u zapuštenoj sredovječnoj ženi prepoznati



ženu imućnog tvorničara mesnih proizvoda iz Chicaga koja je bila spremna potrošiti na tisuće dolara, jednako tako lako kao i mladu ženu iz visokogdruštva obučenu po posljednjoj modi, na kojoj sve ukazuje na luksuzan život,ali koja nikada neće namiriti svoje račune. Poznavala je sve bogate žene iz

New Yorka koje su radije dolazile Bianchiju kupiti njegove briljantne kopijeChanelovih, Vionnetovih i Lanvinovih modela, nego putovati po odjeću uPariz. Cijelog drugog desetljeća našeg stoljeća modu je diktirao isključivoPariz, a bilo je mnogo Amerikanki koje nisu željele nekoliko mjeseci godišnje

provesti putujući do Francuske i natrag, izlažući se iscrpljujućem nizukolekcija i proba.

Kad je Maggy ušla, Patricia Falkland namjestila je usne za nečujan,neprimjetan zvižduk, zvižduk potpunog odobravanja koji joj je rijetko kojažena uspijevala izmamiti. Maggy je bila utjelovljenje savršenstva, koje ni

najbogatije žene nisu mogle kupiti. Dok se pogled Patricije Falkland kretaouobičajenom putanjom prema gore, zapažajući svaku pojedinost Maggvneodjeće, od prekrasnih, savršeno ulaštenih cipela do fino izrađenog šešira,znala je da gleda ženu obučenu u originalnu odjeću koju Alberto Bianchikopira za svoje mušterije, ženu odjevenu u pravu odjeću, u onu neuhvatljivuosobenost Pariza koju ne može oponašati, ma kako pažljivo kopirali tkaninu potkaninu, šav po šav, dugme po dugme. Kako je to, dođavola, uspijevalo timgadovima ? Uvijek bi se to upitala kad bi vidjela primjerak najboljihfrancuskih kreatorskih ostvarenja, i još uvijek na to pitanje nije imala

odgovora.Za trenutak nijedna od dviju žena nije progovorila. Maggy je stajala,

ogledavajući se po sobi za stranke s onim držanjem imućne mušterije koje senije moglo oponašati i koje joj je izmamio ugođaj te prostorije,

procjenjivačkim, prosuđujućim, ali s apsolutnom sigurnošću u dobrodošlicukoju je stekla za posljednjih dvije godine luksuznog života. Bilo je to držanjekoje se ne može steći svjesno, vježbanjem, koje nije mogao imati netko tko nijenavikao trošiti mnogo novca. Dolazilo je od unutrašnjeg, nesvjesnog odnosa

prema odjeći. Ono je jasno govorilo: »Nema toga što mi možete prodati, a što

a ne mogu kupiti ako želim. Ali, hoću li kupiti? Na vama je da me nagovarate.Ali čak i tada ću možda biti tako prezasićena da se neću dati nagovoriti.Pokažite mi najbolje što imate. Ako mi se dopadne, kupit ću ga. Ili moždaneću; na meni je da odlučim.«

Patricia Falkland prekinula je tišinu s poštovanjem ustavši i krenuvšiMaggy ususret.



— Mogu li vam pomoći, Madame ? — upitala je glasomrezerviranim zanajbolje mušterije.

— Nadam se — odgovorila je Maggy. — Molim vas, sjednite, odmah ću pozvati prodavačicu— smiješila se

gospođica Falkland kao da se ispričava štoprodavačica nije pala s neba u prostoriju istog trenutka kad jeMaggy kročila u nju. — Ne, molim vas, nemojte se truditi. Došla sam razgovarati s nekim o

poslu manekenke. — O poslu? — ponovila je, a osmijeh joj je nestao s lica. — Čula sam da trebate manekenku. Željela bih se prijaviti za to mjesto. — To nikako nije moguće — rekla je oštro gospođicaFalkland, s jasnim

prizvukom bijesa u glasu. Kako se ova žena usudila ušetati u salon, ponašajućise poput mušterije, kadje tražila posao? Bilo je to uvredljivo. Neoprostivo.

Apsolutnonečuveno. Srce joj je otvrdnulo prema Maggy koja ju je navela na pogrešku u sudu kojim se toliko ponosila. Pobjesnila ješto je najsrdačnijedočekala ženu koja je samo tražila posao.

— Moj prijatelj, gospodin Harry Klein rekao mi je dakuća Bianchi trebamanekenku. Gospodin Klein razgovaraoje s gospodinom Bianchijem osobno

prije manje od četvrt sata, i odmah sam došla. — Gospodin Bianchi traži profesionalnu manekenkukoja zna raditi, a ne

početnicu. Plaćamo trideset pet dolaratjedno, čime ne biste mogli kupiti niednu svoju cipelu, i našedjevojke krvavo rade za tu plaću, ili ne ostanu ovdje

ni tjedandana. Nikada ni ne pomišljamo uzeti nekoga bez iskustva. — Molim vas, dajte da pokušam — bila je uporna Maggy Neće me se ta

žena tako lako riješiti, mislila je. Nisam višecnizdrava djevojčica, odvišestidljiva da skinem gaćice. —Gospodin Bianchi rekao je gospodinu Kleinu datreba...

Patricia Falkland čula je i zapazila odlučnost i tvrdoglavost u Maggynuglasu. Godinama je osuđivala tu lošu mušku naviku svojeg poslodavca da se idalje druži i igra poker s prijateljima iz djetinjstva, ali vrlo je dobro znalakoliko je sentimentalan u pogledu toga. Popustila je pred činjenicom da se

Maggy neće moći otarasiti, a da joj Bianchi ne pravi probleme. — Dođite za mnom — osorno je rekla. — Ali, samo gubite vrijeme. —

Povela ju je uz stepenice u prostoriju koja je trenutačno bila prazna, gdje suoriginalne nove francuske kreacije visile na vješalicama u dugačkim redovimauz stolove koje su manekenke koristile za šminkanje. Uzela je večernju haljinuod bijelog satena, složenog zvonastog kroja, tako duboko izrezanu na grudima i



leđima da je bilo teško reći koja strana dolazi naprijed. Oko struka je imalanašiven još jedan kraći, nabrani komad tkanine i vjerojatno je bilanajnepogodnija haljina za nošenje koju je Jeanne Lanvin ikada kreirala. Pružilau je Maggy bez riječi i vratila se svojem stolu.

Kvragu i ta žena, pjenila se Patricia Falkland. Bila je dovoljno pametna dase razmeće Kleinovim imenom, ali nije imala dovoljno razboritosti da shvatikako je potpuno neprikladna osoba za pokazivanje odjeće. Manekenka nikadanije smjela izgledati kao konkurencija mušteriji. Ma kako da je bila lijepa, nijesmjela kod nje izazvati ni najmanju ljubomoru, i nikada nije smjela izgledati

po društvenom ili ekonomskom položaju ravna njoj. Mušteriju je trebalo potaknuti da se osjeća superiorno. Taje spoznaja bila duboko usađena svimakoji su prodavali odjeću.

Još je uvijek bila utonula u ljutito razmišljanje kad se Maggy pojavila na

vrhu stepenica, omotana u pelerinu od hermelina koju je uzela s vješalice u prostoriji za manekenke. Bila je gologlava, a kosa joj je bila pažljivonjegovana i plamena, još uvijek s razdjeljkom sa strane kao što ju je bio

počešljao Antoine, ali sada duža i valovita, čvrsto priljubljena uz uši. Poputživoga kipa koračala je istančano i klizeći, ni presporo ni prebrzo, brzinomkoja je dopuštala promatraču da lako uoči detalje na odjeći koju nosi, aligledala je mirno pred sebe, u prazno, ne dopuštajući nikakav osobni kontakt.Maggyno izazovno, povlašteno držanje s kojim je bila ušla u sobu za strankenestalo je kao da ga nikada nije ni bilo, i zamijenilo ga je ponašanje koje je

asno govorilo kako je ona tu jedino i samo zbog pomoći drugima i zbognjihovog zadovoljstva.

Gledajte, ali ne mene, kao da je govorila, već ono što imam na sebi, jer može biti vaše ako vam se svidi. Ja sam samo sredstvo koje vam pokazuje putdo ostvarenja vaših snova. Ja nisam važna; najvažnija je odjeća; zar nijelijepa? Ponosna sam što sam je obukla na nekoliko trenutaka. Ali, ona ne

pripada meni. Zamislite kako biste vi mogli prekrasno u njoj izgledati.Maggy je sišla do posljednje stepenice i počela hodati sobom za primanje

stranaka. Gospođica Falkland je, gledajući je neprijateljskim, bešćutnim

pogledom, opazila kako je pronašla par bijelih večernjih satenskih cipela u pregratku neke manekenke. Ali svatko se, pa i prava rugoba, mogao umotati uhermelin i izgledati efektno. Nije bilo manekenke koja je radila za Bianchijakoja se nije otimala da nosi tu pelerinu, i sve su dobro u njoj izgledale. Pravitest i provjera bili su zaobiđeni, i na nju to nije ostavilo dobar dojam.

Maggy se okrenula ispred stola i vratila se do podnožja stepenica. Tamo



e, polako, najzamamnijim pokretom što je znala, pokretom koji je izražavaosve što se ikada moglo naučiti o nošenju krzna, zabacila pelerinu unatrag,odgrnuvši je s lakoćom kao da je od perja, vukući je po podu jednom rukom iotkrivši se u bijeloj satenskoj haljini koja je na njezinu tijelu izgledala

savršeno privlačno.Jedan od dva lažna dijamanta broša što ih je Maggy bila kupila kodChanela bio je prikačen na najnižoj točki izreza na grudima, a kad se okrenulavidjelo se da je drugi prikopčan na »V« izrez dekoltea na leđima, na način kojioš nitko u New Yorku nije vidio. Kružila je prostorijom, hermelin je šuštao po

sagu, a lice joj je sada bilo ozareno blagim, sanjivim smiješkom, dovoljnim,točno dovoljnim, upravo toliko dovoljnim osmijehom da promatraču pokaže

puteni užitak nošenja takve haljine, osmijehom koji je jamčio iskušenje.Hodajući nije gledala u Patriciju Falkland kako bi vidjela zadovoljstvo ili

neodobravanje, ali da ju je pogledala vidjela bi kako je ona nepokolebljivostisnula usne. — Tko je ovo? — upitao je neki muški glas. GospođicaFalkland je

poskočila, ali Maggy je ostala mirno stajati i čekala, potpuno se izlažući pogledu, ali još uvijek rezervirano.

— Neka žena koja traži posao manekenke, gospodineBianchi — rekla jePatricia Falkland. — Mislim da ne odgovara.

— Možda biste trebali dati pregledati oči, Patsy. Kakose zovete,gospođice? — Maggyn neutralni, bezizražajni pogled je nestao i ona je počela

zračiti svojim spontanim šarmom. — Magali Lunel, ali u poslu me jednostavno zovu Maggy — Vi ste djevojka zbog koje mi je telefonirao Harry. Nisam očekivao...

Kad možete početi?Kad god želite. Sutra, ako vam odgovara.

— Kako bi bilo sada? Patsy, upravo je nazvala gospođaTovvnsend.Predomislila se i ipak ne putuje u Palm Beach, pajoj hitno treba nova odjećaza božične zabave u Tuxedo Parku, a mi loše stojimo s djevojkama.

— Sada je još bolje nego sutra — rekla je Maggy. Sviđaojoj se izgled

gospodina Bianchija, koji je kao dječak stanovaou susjedstvu Harrvja Kleina.Izgledao je savršeno njegovano,imao prekrasno rublje, sjajnu kosu iuglađenošću više podsjećao na Evropljanina, nego Amerikanca. Bio jedebeljuškast,svijetlih, dječačkih očiju, i očito je izvrsno poznavao svoj posao.Shvaćala je takve ljude. Bit će vraški gadan ako ga razočara, ali ljubazan, čak i velikodušan ako mu pruži savršenstvokojem se nadao.



Nekoliko sati kasnije, nakon što je pokazala nekoliko desetaka haljina,kostima i kaputa gospodi Tovvnsend, Maggy je otišla iz modne kuće AlbertaBianchija s poslom i plaćom od trideset pet dolara tjedno. Srce joj je veseloudaralo dok je razmišljala kako je, ipak, u životu naučila nešto korisno.

Godine kada je što brže skidala odjeću zbog slikara, a zatim i godine gledanjamodnih revija, i vještina da oponaša najbolje pariške modele, pružile su jojsposobnost koju je mogla unovčiti. Mogla je zaraditi dovoljno novca da plati

Nanny Butterfield, i da joj još uvijek preostane petnaest dolara.Maggy je stigla do ugla Pete avenije i Pedeset sedme ulice i zastala da

pogleda oko sebe, da upije to gotovo opipljivo obećanje kojim je odisaladugačka, blještavo rasvijetljena prometnica u zimskome sumraku. Kao da jojse pridružila i druga Maggy, ona sedamnaestogodišnja djevojčica koja jestajala usred proljeća u Montparnasseu i nestrpljivo čekala da njezin život

počne, i kao da joj je govorila: »Budi hrabra.« Kako si malo tada znala,šaptala je Maggy sebi. Kako malo i sada znam. Kako ću mnogo, jako mnogotoga naučiti. Pitala se gdje bi mogla pronaći cvjećarnicu. Morala je kupiticrveni karanfil da ga zatekne u zapučak.

13.

Kako to da je Lavinia Longbridge imala toliko utjecaja na mlađe članovenjujorškog društva? To su se pitale čak i matrone koje su igrale bridž u

Southampton Beach Clubu. Gospođa Conde Nast postavila je to pitanje ženiWilliama de Rahma, a Cecil Beaton je, pri svojim čestim posjetama NewYorku, postao dovoljno svjestan njezina utjecaja da upita ženu HerbertaWestona je li joj poznat njegov uzrok.

NekKie cinik rekao da u svoj prirodi postoji samo četrnaest različitih vrstaoblika u koje se može svrstati sve — od kristala do ananasa, ali da čovjek može biti siguran kako će na vrhu svake od te skupine naći Lally Longbridge.Taj je odgovor bio prejednostavan, iako se to znalo još od vremena kad je ona,kao Lavinia Pendennis, postala najpopularnijom djevojkom koja je te godine

počela izlaziti u društvo, i svojim veličanstvenim prvim izlaskom tolikozasjenila slijedeću suparnicu, da se činilo kako je sve druge djevojke timesvrstala u drugu, jednoličnu grupu.

Kad se udala za Cornwallisa Longbridgea, moglo se očekivati da će prihvatiti tradicionalnu ulogu bogate mlade žene, ali ona je to odbila učiniti,zadržavši zasebni identitet u vrijeme kad su u modi bili parovi, tako da je



Cornie Longbridge postao još jedan, iako najdraži od njezinih obožavalaca.Lally je bila lijepa koliko i sićušna, crnih očiju i crne kose koja je u

pramenovima vijorila oko njezina nježnog bijelog lica i najbjeljih ruku,ramena i leđa u New Yorku, i najcrvenijih usana, koje su predstavljale jedini

dašak boje koji je sebi dopuštala. A u društvu je bilo mnogo lijepih djevojaka:Mary Taylor, Isabel Henry, Helen Kellogg, Justine Allen i Alice Doubleday — sve su se one natjecale za naslov najveće ljepotice.

Ne, nisu samo popularnost i ljepota bile uzrok njezinu golemom utjecaju — bio je to i velikodušni način na koji je svoj život posvećivala dobroj zabavi.Jer, Lally se mogla dobro zabavljati samo kad je posvećivala pažnju idrugima.

Kod Lally Longbridge lakoumna zabava dvadesetih godina protegnula se ina prvu, zastrašujuću godinu tridesetih. Imetak Cornieja Longbridgea bio je

siguran, a njezin život ozbiljno posvećen neozbiljnoj zabavi; njezin je dom biotoplo ognjište uz koje se mogao ogrijati svatko tko bi došao. Lally su smatralivlasnicom najboljeg šanka u gradu, a poznavala je, naravno, sve najboljekrijumčare pića. Uvela je večere na kojima su se gosti sami služili, pa suobroci u njezinoj kući uvijek imali čar piknika, a njezine su zabave, začinjenenjenim slobodnim ukusom u izboru ljudi, uvijek bile puni pogodak. Lally je nasvoje zabave pozivala džez muzičare, novinare, profesionalne boksače,

plesače stepa iz brodvejskih mjuzikla, kompozitore iz Tin pan AIIeyja i, kakosu šaputale zavidne domaćice, čak i gangstere, zbog čega su zabave bile samo

uzbudljivije. Ona ih je svojim smijehom i srdačnošću spajala u sjajnu,edinstvenu cjelinu.

Kad bi zabava uzela maha, Lally bi se povlačila ustranu i često dugogledala nove i neočekivane grupice koje je ona stvorila, osjećajući se poputnajuspješnijeg režisera. Njezine su zabave bile česte i spontane, nikada nisu

bile planirane više od dan ili dva unaprijed, i znalo se da je njezinodomaćinstvo organizirano tako da pruži gostoprimstvo, a njezina posluga

probrana, sposobna da uslužuje velik broj ljudi pažljivo, kao da je ona bilaambasadorova žena.

Lally Longbridge šila ja haljine kod Bianchija još od svojeg prvog izlaskau društvo. Bila je ona od onih izuzetno rijetkih niskih žena koje se znaju obućitako da izgledaju visoke. Bit je bila u tome što Lally sebe nikada nije smatralamalom — njoj se jednostavno činilo da su svi ostali preveliki. Dok Maggy nijedošla raditi za Bianchija ona nikada nije našla manekenku koja je to shvaćala,i koja joj je rado pokazivala haljine koje su, teoretski, mogle nositi samo



visoke žene.U posljednjih godinu i pol Maggy ju je sve više zanimala. Gospoda Lunel

bila je, očito, posve različita od običnih manekenki, ali kakva je bila tajna tefrancuske udovice koju se nije moglo navesti da govori o sebi? Svatko za koga

bi se Lally zanimala morao joj je ispričati sve o sebi — ovo je zaista bilo vrloneobično, gotovo da ju je i ljutilo.Jednoga dana u proljeće 1931. godine zaprepastila je Maggy pozvavši je

da slijedećeg dana dođe na zabavu. — Molim te, reci da ćeš doći, Maggy! Poslije večere ćemo se igrati

»smetlarskog lova«, a najbolji će tim dobiti prekrasnu nagradu. Bit će jakozabavno.

Maggy je oklijevala. Osoblje modne kuće nikada se nije družilo smušterijama. Razdvajao ih je društveni jaz koji su priznavali.

— Nemoj biti tako službena! Znam što misliš, i to je višenego smiješno.Mnoge žene danas rade; to je zapravo i te kako pametno. To ne znači da se nesmiješ malo zabaviti.

— Bilo bi mi jako drago — rekla je Maggy odlučno. Dugovala je sebimalo razonode. U posljednjih godinu i pol vodila je život pun discipline inapornog rada, skačući na mig Bianchija i njegovih mušterija i po deset satidnevno, često neuspijevajući sjesti ni na nekoliko minuta.

Ali, bio je to zdrav posao koji ju je sprečavao da misli na prošlost,iscrpljujući posao od kojega je čvrsto spavala, budeći se samo povremeno od

snova o Perryju Kilkullenu koji su je tjerali u plač, i prečesto se budeći izsnova o Julienu Mistralu, zbog kojih je bjesnila. Kako je mogla još uvijek sanjati čovjeka kojega je mrzila? Postavljala je sebi gnjevno to neugodno

pitanje, pokušavajući zanijekati dubok, snažan orgazam koji ju je probudio. Tih bi jutara bila posebno sretna što može pobjeći na posao koji joj nije ostavljaovremena za neugodna razmišljanja o sebi.

Maggy je sada bila vodeća manekenka kod Alberta Bianchija, i uzor drugihdevet djevojaka. Čak je i Patricia Falkland morala priznati, pa makar tek sebisamoj, da nitko nije znao pokazati i prodati haljinu kao Maggy. Za rastrganih

trenutaka kad su se manekenke morale okupiti u garderobi, druge su djevojketražile od Maggy savjet, i nije bilo toga za što ona ne bi smjesta odlučno

pohvalila ili pokudila — od nove frizure do nijanse boje čarapa. Maggy senekako zatekla kako umiruje djevojke kad su nervozne, kad se žale ilimeđusobno svađaju. Slušala je priče o njihovim mnogobrojnim ljubavnimvezama i dijelila im odlučne, samilosne ali razborite savjete iz vlastitog



gorkog iskustva i Paulinih upozorenja kojih se dobro sjećala. ak se zatekla ikako kori djevojke koje su dobile kilogram ili dva i dijeli im savjete kako dananesu ruž i sjenilo za kapke.

Dobrotvorne revije postale su u New Yorku prava pošast, i modnu kuću

Bianchi stalno su zvali da sudjeluje u njima. Maggy su počeli tražitiorganizatori takvih priredbi, koji su bili amateri. Ona je bila sposobna voditigomilu manekenki, od kojih su većina bile prestrašene, uzrujane, nevjeste ženeiz visokog društva koje nikada prije nisu kročile na modnu pistu.

Zbog ovog dodatnog posla Maggyna je plaća povećana na pedeset dolaratjedno. Morala je zagrabiti u svoju zalihu kako bi namjestila malen stan odmahuz zapadni dio Centralnog parka u Šezdeset trećoj ulici, koji je bila iznajmilaza svoju malu obitelj.

Ipak, Maggvna je plaća bila dovoljna tek da izdržava Teddy i Nanny

Butterfield. Sama je minimalno trošila. Njezina pariška odjeća još je bila umodi, probrana iz naprednih kreacija čije su ideje još uvijek bile nove za očiAmerikanaca. . . Ali to zapravo i nije bilo važno, razmišljala je Maggy, kadnije ni imala prilike da se svečano obuče.

Druge su je Bianchijeve manekenke prvih dana pozivale da s njima izlazi ulokale gdje se ilegalno točio alkohol i u barove; uvijek je bilo mnogo mladićakoji su se željeli s njom upoznati. Ali ona je uporno odbijala, i napokon su je

prestale pozivati. U svojim pismima Pauli nikada nije spominjala da seodlučila na samotan život, jer je znala da bi joj ona to jako zamjerila. Čim bi

završila s poslom, Maggy je svake večeri žurila kući da rano večera s Teddy inamače noge u vodi.

Sada je, nakon laskavog iznenađenja zbog poziva Lally Longbridge,osjetila da je živjela najdulje što je mogla podnijeti bez ijedne večeri odmora,

bez ijedne večeri obične zabave. Ludo razdoblje jazza je prošlo, odnijela ga jeekonomska depresija, ali neobuzdana drskost u Maggy govorila joj je kakosnažno još uvijek čezne za zvukom saksofona, za akordima gitare. Melodija

pjesme Sweet Georgia Brown, već šest godina zaboravljena, ponovo joj sevratila na usne. Dok se oblačila za zabavu shvatila je kako te svibanjske večeri

čak i New York, taj samotan grad pun napetosti, od metala i betona, može postati treperav i ružičast od očekivanja.

Kad je dinamičan posao pozivanja gostiju bio obavljen, Lally Longbridgesat vremena je pažljivo razmišljala kako da sastavi timove za »smetlarskilov«. Nije imalo smisla zajedno stavljati slične ljude, ljude koji su se već

poznavali — »smetlarski lov« bio je zabavan samo ukoliko je bila zabavna



kombinacija ljudi u timu.Maggy Lunel je, razmišljala je, tako pametna da ju je mogla staviti u tim s

Gay Barnes, koja je u svojoj plavokosoj glavi punoj šampanjca mogla smislitiedino gluposti. Gay je bila najpopularnija revijska plesačica u predstavi

Vanities Earla Carrolla, dok se nije udala za Henryja Olivera Barnesa, kojimora da je bio trideset pet godina stariji od nje. Lally, koju je uvijek zanimalokako se ljudi probijaju, shvatila je da je Gay uspjela osvojiti uštogljenonjujorško društvo s dvije jednostavne stvari: izgledala je zadivljujućedekorativno, i imala ubitačno smiješnu osobinu da nikada ne primjećuje

preslobodne primjedbe muškaraca, koje je gotovo uvijek izazivala.Koja dva muškarca da stavi s te dvije žene? Zamišljeno se ugrizla za

palac. Zašto ne Jerrvja Holta? Zabavnu rubriku koju je pisao za World svi su ugradu čitali, bio je vrlo duhovit, a uz to i.na sumnjivom glasu. I... da... neka mu

to bude kazna što se tako dugo ne da upecati. Drugi će muškarac biti Darcy,Jason Darcy kojega su svi zvali prezimenom.Kako će se samo uvrijediti taj odviše samozadovoljni

dvadesetdevetogodišnji wunderkind u izdavačkom poslu, kad se nade u timu s bivšom revijskom plesačicom, manekenkom iz modne kuće i novinarem koji

e, vjerojatno, peder. Bio je to tim uz koji će se Lally posebno dobro zabaviti. Na svakoj bi zabavi napravila barem jedan takav tim različitih ljudi; bila je totajna igra koju je igrala za vlastito zadovoljstvo.

Nekoliko sati kasnije, nakon večere, deset se timova okupilo u Lallynoj

modernoj, sterilnoj dnevnoj sobi svoj u kromu i staklu, punoj bijelih tulipana.Gunđali su i bunili se protiv popisa koje im je podijelila.

Jedna djevojka koja je ove godine počela izlaziti udruštvo, ali mora biti lijepaJedna cipela gospođice Ethel BarrymoreJedan pas, mora biti posve bijelJedan program za predstavu Osmijesi, s potpisima Adelei Freda AstaireaJedan stolnjak iz restorana Colony

Jedan engleski batler, ali praviJedan potpuno nov primjerak knjige Zbogom oružjeJedna žuta rukavicaJedna kapa njujorškog policajcaJedan konobarski sako iz Jacka i Charlie'sa.

— To je stvarno neljudski — zacvilila je Gay Barnes. —Nikada nećemo



pobijediti, nikada. — Koliko vremena imamo? — upitala je Maggy. — Dva sata — objasnio joj je Jerry Holt. — Pobjeđujetim koji do isteka

vremena donese najviše predmeta.

— Imam ideju! — izjavila je Gay Barnes. — Nitko nijerekao da se nesmijemo razdvojiti, zar ne? Kakvog smisla imada svi četvero tražimo istestvari? Jerry i ja bismo mogli tražitiprvih pet, a vi ostale. Sto kažete?

— Znam samo da bih negdje morala imati žutu rukavicu, mnogo ih imam — rekla je Maggy, pitajući se zašto je, zaboga, ako je već mutila da ostane sama smuškarcem, plavušaodabrala baš pedera.

— Kako god vi ostali kažete — složio se Darcy. — Samo, krenimo; većsmo izgubili pet minuta.

Dolje, u Aveniji Park, Darcy je posjeo Maggy u dugačku limuzinu.

— Istočni dio Pedeset druge ulice, broj dvadeset jedan — rekao je vozačušto je sjedio na otvorenom sjedalu.Golemi tamnoplavi packard, koji se činio dostojnim i samog J. P. Morgana,

bio je jedan od stvari po kojima se Jason Darcy trudio razlikovati od drugihmladića svojega vremena. Bio je jedini sin bogatog vlasnika osiguravajućegdruštva Hartford i smatran jednim od najbriljantnijih studenata svojegeneracije na Harvardu; diplomirao je s osamnaest godina. U godinama kojesu uslijedile posudio je od obitelji novac da pokrene troje novih novina, odkojih su sve postale izuzetno popularne u tom razdoblju blagostanja.

Uloženi novac ubrzo se vratio, i Darcy je svoje velike prihode koristio daživi kao pravi paša. Imao je ljubavne avanture sa zapanjujuće velikim brojemnajljepših žena iz New Yorka, koje se udostojavao dijeliti samo u dvijeosnovne kategorije, ponašajući se prema ženama iz visokog društva kao premarevijskim plesačicama, a prema revijskim plesačicama kao prema damama izvisokog društva, čime su, čini se, i jedne i druge bile zadovoljne. Nijedna ženanije ga uspjela uhvatiti, i sve veći broj njegovih razočaranih, privremenihdjevojaka priklanjao se tvrdnji koja im je spašavala obraz — da je on oženjenza svoj posao.

Jason Darcy bio je izuzetno utjecajan čovjek, koji je riskirao da postaneuobražen. Na nesreću po njegov karakter, uvijek je mogao imati sve što je

poželio — od divljenja svojih vršnjaka, do samopoštovanja. Tog je trenutkaMaggy bila sitnica koju je poželio. Za vrijeme večere pogledi su im se dvaputsusreli, iako su sjedili za različitim stolovima. Ona Gay Barnes, inače takvaglupača, pogodila je pravi trenutak da razdvoji tim, ali i da nije bilo



»smetlarskog lova« on bi jednostavno poduzeo nešto izravnije.Maggy je, naslonjena natraške u debele, meke jastuke packarda, bila

potresena uspomenom na Perrvjev golubljesivi voisin. Već je zaboravila kakoe takav automobil u njoj budio osjećaj razmaženosti, kao da je dragocjen

predmet od dragog kamenja što počiva u gnijezdu od baršuna. Ništa, nijedan parfem koji je znala, nije mirisao tako čulno kao unutrašnjost limuzine.Pogledala je Darcyja s blagim zanimanjem. Imao je dugačko, usko,

beskrajno profinjeno lice znanstvenika ili filozofa, pomislila je, unatoč svojojmladosti. Bilo je to lice oštro od hladne znatiželje; izgledalo je kao da ga ništane bi moglo iznenaditi. Pokreti su mu bili suzdržani i elegantni, imao jeotvoren, ozbiljan sivi pogled za koji je pretpostavljala da mora prikrivatihumor, i ravne, tvrde usne koje kao da su bile sposobne za težak podsmijeh.Tamna mu je kosa prilijegala usko uz glavu, i bio je cijelih nekoliko

centimetara viši od nje. Čovjek poput sablje, pomislila je, i prestala o njemurazmišljati. Limuzina je bila mnogo uzbudljivija nego što je to mogao biti bilokakav muškarac.

Razočarala se kad je vožnja prebrzo završena i kad su ušli u vječnokarnevalski ugođaj u Jack and Charlie'su, najzabavnijoj i najskupljoj ilegalnojtočionici pića u New Yorku što se otvarala u vrijeme ručka i radila sve doutra, u podrumu zidova obloženih drvetom u kojem su odjekivali veseli povici

i srčani prkos Volsteadovom zakonu. Tamo su svakodnevno zalazila veseladruštva studenata s najuglednijih sveučilišta sjeveroistočnog dijela SAD,

sportski novinari i burzovni mešetari, i u lokalu je brujalo od glasne, uzbuđene buke koju može proizvesti samo mnoštvo radosnih ljudi koji piju, jedu, smijuse i očijukaju u pretrpanoj prostoriji.

Smjesta su ih odveli do slobodnog stola i Darcy je naručio šampanjac, porazgovaravši na trenutak s konobarom. Maggy je, još uvijek se želeći vratitiu limuzinu, nemirno sjedila, sve dok konobar nije nalio vino u čaše.

— Nije li ovo rasipanje? — upitala je. — Ne možemo popiti cijelu bocu; pogledajte samo popis: engleski batler, policajčeva kapa... Koliko je sati? — U njoj se budio natjecateljski duh. Nikako nije bio trenutak za ljenčarenje i

pijuckanje krijumčarenog alkohola ma kako daje autentično francuski.Darcy joj je uputio samozadovoljan, pomalo previše uobražen pogled.

— Upravo sam dogovorio da mi iznajme konobarski sako. Telefonirat ćukući i reći svojem batleru da nas pričeka ispred Lallvne kuće s mojim

primjerkom Hemingwayeve knjige, Clarkson je nekada služio kod vojvode odSutherlanda, apo tu vašu žutu rukavicu možemo svratiti na povratku.



— Gdje vam je sportski duh? — namrštila se Maggy. Tajje čovjek svojomkomocijom i razmetanjem sve kvario.

— Ja to zovem životnom mudrošću. Nismo položilikrvnu zakletvu da ćemo pobijediti, samo da ćemo igrati. Zarvam, uostalom, već nisu dojadili ti

smetlarski lovovi? — Ni slučajno! Nikada prije to nisam igrala. Otkud vampravo da ovuvečer pretvorite u piće za dvoje? — otresito jerekla. Kako ih je samo mrzila,te muškarce koji su mislili damogu upravljati ženama.

Nije joj odgovorio, već je samo ispijao svoje vino unijevši se u njezineljutite, izazivačke zelene oči. Shvatio je kako mu se sviđa njezina narav kojamu se činila apsolutno neukrotivom, ali izvanredno suzdržanom. Nije o njojništa znao, ali mora da je bila poznata osoba.

— Gdje vas je Lally našla? — upitao je. — I zašto se dosad nismo nigdje

sreli? — Radim kod Alberta Bianchija — kratko je rekla. — Što tamo radite? — Znači, i ona je jedna od onih ženakoje nikada u

životu nisu radili ni dana, a sada su prihvatile»neki zabavni poslić« da pokažukako se ne plaše ekonomske ,depresije.

— Ja sam manekenka... pokazujem haljine drugim ženama, koje ih kupuju. — Ne vjerujem baš u to. — Istina je. — Hoćete reći da ste vi prava žrtva depresije, da zarađujete za život?

— Pedeset dolara tjedno. Dobro zarađujem. — Sve mi ispričajte — pozvao ju je, uvjeren kako će bitipresretna da to

učini. A koja žena nije bila? — Sve? Znate što, prokleto ste bezobrazni! Zašto bih javama uopće išta

rekla? Čak vam ni ime nisam zapamtila, pa da ste ne znam tko. Pokvarili ste mi»smetlarski lov«, a sada ste postali i strašno drski. Osim toga, niste me niupitali pijem li šampanjac prije nego što ste ga naručili.

— Potpuno ste u pravu — rekao je, ustuknuvši. — Duboko se ispričavam.Biste li željeli popiti nešto drugo?

— Ne, hvala, ovo je sasvim dovoljno — rekla je Maggy.Gledala jeuokolo, ne obraćajući više pažnju na njega.

— Gospodo Lunel, ja se zovem Jason Darcy, dvadesetdevet mi je godina,rođen sam u Hartfordu, u saveznoj državiConnecticut, u uglednoj obitelji.

Nikada nisam osuđivan, nevaram na kartama, volim životinje, majka me uvijek hvali, iobično se ponašam pristojnije nego što sam se pokazao premavama.



— Je li to baš »sve«? — upitala je Maggy, dopustivši sebi mali osmijeh. — Izdavač sam listova Mode, Women 's Journal i Cityand Country Life. — Tiens, tiens, troje novina na samo jednog čovjeka —rekla je. — A što

izdavač točno radi? Osim stoje nepodnošljivo radoznao prema nepoznatim

ženama? — Točno? Ja sam šef. — Kakva li savršeno jasna objašnjenja! Kome ste šef ikako šefujete?

Budite određeniji, molim vas!Pogledao ju je, shvativši da ga gotovo otvoreno zadirkuje.

— Zar se ne biste mogli malo više diviti? — Čemu? Nemam pojma što izdavači rade. — Ja sam zamislio te novine, odlučio kako će izgledati,usmjerio ih prema

publici koju sam želio, ustanovio sam standarde, odredio format. Meni

odgovaraju urednici, odsjek zaprodaju i svi koji fizički sudjeluju u nastajanjunovina. — Je li to izdavačko carstvo? — upitala je Maggy. —Nešto poput

Hearstovog izdavačkog carstva, na primjer? — Moje više nalikuje kraljevstvu, nego carstvu — priznao je Darcy. — Kako skromno od vas, gospodine Darcy. — Niste baš oduševljeni što pijete šampanjac s priličnouglednim

izdavačem? — Mnogo sam prestara i premudra za oduševljavanje,gospodine Darcy.

— Zovite me Darcy. — Darcy. Ono malo što sam vidjela od svijeta ostavilo me ravnodušnom,

zasićenom, razmaženom, i što je najgore, gladnom. — Tako brzo nakon večere? — Poslije večere uvijek ogladnim. — Što kažete na pileći paprikaš? To je ovdje specijalitetkuće. — Ostaci; kako djetinjasto i prosto! — Maggy se nije osjećala tako

neobuzdano, tako lakomisleno, tako očaravajuće,prekrasno budalasto otkad jedoputovala u Sjedinjene Države. O, kako je bilo zabavno ponovo praviti

budalu od nekogmuškarca, pomislila je. Muškarci su bili stvoreni da se odnjihprave budale; samo za to, i ni za što drugo. Paula je tako rekla, i imala je

pravo.Jason Darcy nije mogao oka skinuti s Maggy. Ljeskala se plamenim sjajem

ače od crnog opala, s tim zlatnozelenim očima i narančastom kosom koja joje pokrivala glavu prekrasnog oblika, mekom i sjajnom, koja se točno ispod



brade počinjala kovrčati u širokim valovima. Izgledala je svježe poput djetetašto razuzdano trči prvim snijegom. Tko je, dođavola, Maggy Lunel? Nirevijska plesačica, ni žena iz visokog društva. A bio je siguran da poznaje svenajljepše žene u gradu.

— Znam! Vi ste nova djevojka iz Povversa. — A što je to? — upitala je Maggy znatiželjno. U posljednje je vrijemečesto znala čuti o tome, ali nikada nije imala dovoljno vremena, a ni interesada se raspita o tom novomameričkom nazivu.

— Manekenka iz agencije Johna Roberta Powersa. Hajde, prestanitegledati kao da to niste znali.

— Zaista nisam, ja se ne krećem u tim krugovima. Samonosim kreacije pariških originala, i pomažem pri organizacijijavnih modnih revija.Bianchijeva modna kuća nikada nijeangažirala neku Powersovu djevojku.

— Pa, samo je pitanje vremena kada će to učiniti, jer Povversova agencijase svakoga dana sve više širi. On posluje većnekoliko godina, otkako sureklamne agencije i časopisi počeli objavljivati fotografije umjesto crteža.

— I koliko zarađuju te Powersove djevojke? — Sjećam se da su u prvo vrijeme počele s pet dolara nasat, ali sada

najbolje djevojke dobivaju i petnaest. — Petnaest dolara na sat! Pa to je pravo bogatstvo! —zadivila se Maggy. — I te kako, pogotovo ako djevojku mnogo traže, a oneunatoč depresiji

imaju sve više posla. Danas se posao morareklamirati, inače propada. A nitko

ne može bolje prodati neki proizvod od lijepe devojke. — A John Robert Powers, koliko on zarađuje? — Deset posto od zarade svojih manekenki. — Koliko ih radi za njega? — uporno je ispitivala. — Nisam siguran; čini mi se stotinjak, uključujući i muške menekene i

djecu. — Hvala — rekla je odsutno Maggy.Jason Darcy još uvijek nije vjerovao da se Maggy Lunel bavi onime čime

e rekla, ne zato što bi to bilo nemoguće, već zato što je u njoj bilo nečeg tako

edinstvenog i njemu novog, da je postao sumnjičav.Maggy Lunel nije se normalno ponašala. Ništa u njenom ponašanju,

pogledu i riječima nije pokazivalo da ga pokušava privući, a Darcvju je to bilo nevjerojatno. Znao je isto tako dobro kao bilo tko drugi, čak i bolje, da je

edan od najpoželjnijih muškaraca u Sjedinjenim Državama. Sve je imao: prijesvega, sa samo dvadeset devet godina bio je tako utjecajan da bi ga to učinilo



poželjnim i da je bio patuljak. Uz to je bio slobodan i bogat, što bi i vukodlakaučinilo poželjnim. A on nije bio ni patuljak ni vukodlak, nego muškarac koji jesvaki put kad bi se pogledao u ogledalo morao priznati da je lijep, što je,naravno, bio hir genetike, ali to nije trebalo potcjenjivati.

Zašto je onda, kako je onda ta žena mogla ovdje sjediti i piti s njimšampanjac, i ispitivati ga o agenciji Powers kao da joj je on samo izvor informacija i ništa više?

Možda je zaljubljena? To je bilo jedino razumno objašnjenje. A ipak, nazabavu je došla sama. U njemu se probudila bjesomučna želja da dozna više oMaggy, a ona je, kao da opisuje neki oblik u zraku, načinila rječit pokretrukama:

— A gdje je taj slavni pileći paprikaš? — odjednom ga jeupitala. — Izašto mi ne napunite praznu čašu? Hoćemo li otići nekamo plesati? —

Razgovarala je ozbiljno, a ne izazovno,zapazio je s novim čuđenjem, ali bilae pobjedonosno živahna. — A što ćemo s Lallynim »smetlarskim lovom«? — Ali to je glup i dosadan američki običaj; i vi tako mislite, zar ne? — Kamo biste željeli otići? U St. Regis Roof, Embassy, Cotton Club ? — Le Jockey — promrmljala je Maggy. — Jockey? — zbunjeno je upitao. — Zar sam to rekla? Zaboravite, to je već godinama zatvoreno. Idemo u

Harlem.

Adrien Avigdor dobro je znao na čemu je. Otkad je Julien Mistral otišaoživjeti u Felice prije pet godina, otkad je sklopio taj nevjerojatni brak s KateBrowning, imao je tri samostalne izložbe u Parizu rasprodane do posljednjeslike, od koje je svaka bila još veći uspjeh od prethodne. Mistral se stalnokoristio pravom koje je svakom francuskom slikaru jamčio zakon, da stavivšiednostavan natpis ne pas a vendre na poleđinu neke slike spriječi prodaju ili

čak zabrani izlaganje nekog platna, iako je ugovorom bio obavezan da sve štoe htio prodati proda Avigdoru.

Svake godine, četiri mjeseca prije planirane izložbe, Avigdor bi se

odvezao u Provansu i proveo iscrpljujući, težak tjedan živeći u La Tourrelli iraspravljajući s Mistralom o njegovim novim slikama. Jednom, 1928. godine,Mistral nije bio zadovoljan ni s jednom jedinom slikom, i ujesen te godine nije

bilo izložbe, sjećao se turobno Avigdor. Mistral je uništavao radove kojimanije bio zadovoljan, spaljujući ih svake godine, skakućući oko vatre poputvraga s neke slike Hieronvmusa Boscha, pozivajući surovo i veselo Avigdora



da gleda kako se stotine tisuća franaka u prekrasnim slikama pretvaraju umasan dim.

— To je za slučaj da ja odapnem, Adrien, a ti se dokopaš stvari za kojenisam htio da ih itko vidi. Tko mi može jamčiti da ih ti ne bi prodao, ha?—

Bio je sumnjičav poput seljaka među kojima je živio, i nije imao povjerenja niu koga osim u Kate. A i to je povjerenje bilo ograničeno. Očito ne dovoljno da bi vjerovao kako bi ona poštovala zabrane koje je našarao krupnim slovima na poleđine stotina slika.

Za Avigdora je bila prava patnja promatrati Mistralove goleme lomače, alislaba mu je utjeha bilo to što, ako on nakon zatvaranja izložbe nikada nije imaonijedno Mistralovo platno više na prodaju, nijedan drugi posrednik u Parizunikada nije imao ni jedno jedino njegovo platno. Koliko je Avigdor znao,nijedan kolekcionar koji je ikada kupio Mistralovo platno nikada ga nije

prodao. Mistral je omiljene slike uvijek zadržavao za sebe.Cijene njegovih slika popele su se daleko više nego što je Adrien bio planirao, zbog malog broja njegovih dostupnih radova. Ali zar, uostalom, nije postojalo samo trideset šest Vermeerovih platna, razmišljao je Avigdor, paMistral prema tome možda i zna što radi?

U svakom slučaju, umjetnicima se ne bi smjelo dopuštati da se žene bogatašicama, to im je davalo previše slobode. Svejedno, Mistral je napokon pristao u New Yorku izložiti svoja nova djela i izbor iz radova nastalih poslije1926. godine. Mnogi američki kolekcionari posuđivali su svoja platna, kako bi

izložba bila što veća. Mnogi likovni kritičari iz američkih novina i časopisaveć su naveliko kontaktirali s Avigdorom. Vanity Fair naručio je dugačak članak o njemu, a Man Ray otišao je u Felice fotografirati Mistrala u njegovomateljeu. Mark Nathen, čija je galerija bila jedna od najboljih u New Yorku,

planirao je otvorenje koje će privući sve umjetničke i visoke krugove NewYorka. Izložba je trebala biti jedan od najznačajnijih događaja u proljeće1931, jer su svi u uskom, zatvorenom umjetničkom svijetu bili izuzetnoznatiželjni da vide slike tog čovjeka koji je živio poput pustinjaka, nenapuštajući Luberon, ravnodušan prema svojoj rastućoj slavi i legendi koja se

oko njega gradila. — Mislio sam da bismo prije večere mogli skoknuti naotvorenje nove

izložbe kod Nathena — predložio je DarcyMaggy preko telefona. — Kakvu izložbu? — nemarno je upitala. Ona nije imalavremena pratiti

zbivanja raznolikog kulturnog života u gradu. — Mistrala, francuskog slikara; mora da si čula za njega.



Držala je slušalicu u jednoj ruci, a drugom se pridržavala za policu nadkaminom, osjećajući kako joj srce surovo udara u grudima. Zbog šoka od takoneočekivano izgovorenog Mistralova imena nije uopće mogla razmišljati.Želudac joj se stegnuo od straha. Zašto od straha? pitala se. Mahinalno je

odgovorila: — Da, znam tko je on, ali danas se osjećam previše lošeda bih izašla. — Što ti je, Maggy? — Samo sam tako umorna da se ne mogu pomaknuti,preumorna da se

oblačim... Mislim da me hvata prehlada. — Jako, jako mi je žao — ozbiljno je rekao. — I meni.Za tri tjedna otkako je upoznao Maggy, Darcy ju je pozivao da s njim izađe

mnogo češće nego što je ona željela pri

hvatiti. Svaki put kad bi je vidio, sve ga je više zbunjivalo njezino vrlosuzdržano držanje, blag ali tvrdoglav otpor da govori o sebi. Činilo se da mue one večeri nakon »smetlarskog lova« rekla o sebi sve što mu je ikada

namjeravala reći. Uvijek je uporno tražila da se sastanu u nekoj ilegalnojtočionici pića ili restoranu. Nikada mu nije ponudila ni najmanjegostoprimstvo, a kad su se opraštali pred liftom zgrade u kojoj je stanovala — er ga nikada nije pozvala gore — Maggy se brzo rukovala, ne približavajući

mu se ni toliko da riskira kratak poljubac.U limuzini je sjedila daleko od njega, ruku čvrsto sklopljenih u krilu, tijelo

oj je podrhtavalo od napetosti koja je nametala obziran, ali uporno formalanodnos, uz koji su pjesme kao što je Noć je stvorena za ljubav postajalesmiješne. Je li bila frigidna, uplašena, ili je patila od neke proklete francuskeneuroze za koju on nikada nije ni čuo? Je li to imalo veze s time što jeudovica?

Darcy je o njoj razmišljao s opsjedajućom znatiželjom, jer su to da jeudovica i da ima Teddy bile jedine pojedinosti iz njezina života koje jenehotice odala. Proučavao je ono malo činjenica što ih je znao o njoj s tolikoočaranosti kao da gleda kartu koja će ga odvesti do zakopanog blaga, ali ona je

ostajala ozbiljna, suzdržana, spokojno i tajnovito nedokučiva. I što je, kvragu, bilo još gore, bila je nedodirljiva poput princeze u kuli. Povremeno bi ga, dok

e s njom razgovarao, progonila gotovo nepodnošljiva sumnja da ju je neštošto je rekao tjeralo da se s mukom pristojno suzdržava od smijeha, ali nikadae zapravo nije uhvatio da se smije. Bila je fantastično drska!

— Slušaj, nazvat ću te sutra, ali čuvaj se i nemoj se razboljeti. Hoćeš li



rano u krevet? — zabrinuto je upitao. — Da — turobno je rekla. — Hoću, obećajem.Dok je Jason Darcy neutješno ulazio u Nathenovu galeriju, zatekao je sebe

kako se hrabri kako mora da je barem simpatičan Maggy Lunel. Darcy,

proganjani, neuhvatljivi, snažni, ponosni Darcy počeo je odvagivati svojevrline kako bi shvatio zašto mu nikada nije dopustila ni da je pokuša poljubiti.Zatim je brzo, poput čovjeka koji dodiruje kravatu da bi vidio stoji li ravno,rekao sebi da je uobražen što tako nabraja svoje svjetske vrline, nabrajajućisvoje novine, svoje domaćinstvo s dobrom poslugom, svoje harvardsko summacum

laude, svoju mladost, svoje zdravlje, svoj pisaći stol prekriven hrpama poziva i čestitki iz svih krajeva svijeta do kojih su dopirale njegove novine,kako bi dokazao da je dovoljno vrijedan da uđe u tajni vrt osobnog, skrovitog

svijeta Maggy Lunel.Gledao je gomilu u Nathenovoj galeriji, iznenađen raznolikim presjekomnjujurškog društva na koji je tamo naišao. Poznavao je mnogo ljudi i, dok jeslušao žagor bogataškog razgovora, pomislio kako on prije podsjeća na pauzuu Operi, nego na izložbu. Pretpostavljao je kako je neobično velik broj žena izvisokog društva, koje je prepoznavao i pozdravljao, bio tamo jer je izložba

bila organizirana u korist Dječje bolnice; rijetko se moglo naći Whitneyje,Ochseje, Kilkullene, Gimbele, Jayeve, Rutherfordove i Vanderbilte izmiješanes najpoznatijim licima iz Greenwich Villagea i Southamptona.

Zatim je Darcy počeo razgledavati slike i njegov slab interes za profil posjetilaca u trenutku je nestao. Odjednom se osjetio kao da ga je podigao par velikih, snažnih ruku i spustio ga pred neki hovi horizont. Svaka slika bila je

poput novog koraka stazom prema drugom, drugačijem, boljem svijetu. Razum,razmišljanje, logika, vrijeme i sam prostor kao da su se rasplinjavali uneobuzdano blještavilo, u bogatstvo boje koja je imala tkivo žive, dišućematerije.

A što je, opet, pitao se Darcy zapanjeno, taj čovjek birao kao motive? Stoli stolice u kavani, ispod narančaste tende, šumu jablanova što trepere na

vrelom zraku, rotkvice i buket dalija, ženu koja se ujutro sagnula u vrtu — najobičnije teme, ništa što prije Mistrala već nije naslikalo na tisuće slikara.

Ipak, slike su bile toliko prožete osjećajima što ih je slikar osjećao dok jegledao te motive, da su svojom jasnoćom premošćivale prijelaz iz svijeta ukojem je Mistral osjećao u svijet u kojem je promatrač živio, tako da je natrenutak Darcy postojao kroz Mistralov pogled i spoznao Mistralovu viziju.



Zadivljeno i zapanjeno, radostan zbog bujanja svojih čula, osjećajući sekao da je napustio New York i ušao u otvoreno, osunčano, oblacima posutoselo, Darcy je hodao kroz veliku galeriju ni ne zamijetivši, kad je ušao unajdalju prostoriju, kako je u njoj neobična gužva i kako ljudi živo

razgovaraju.Maggy! Silovito je zadrhtao, naježio se kad je stao pred velike slikeMaggy koje su visile na svakome zidu, Maggy nage i tako opuštene da je nudilaljepotu svoje puti, bez stida se

izlažući, vedrije nego što je i sanjao da ona može biti, dostupne svakomoku; Maggy erotičnije, silovitije i velikodušnije putene od bilo koje žene kojue ikada vidio na slici ili uživo.

Pohota vidljiva poput dima, jetka, gladna, sirova pohota treperila je na tim platnima s Maggy polegnutom na raspremljen krevet, širom razmaknutih nogu,

s jednom rukom koja visi prema podu; Maggy mokre kose dok se pere izmeđunogu nasapunatom rukavicom; Maggy ispruženom na zelenim jastucima,nasmijanom, nježnih i uspaljenih bradavica, stidnih dlačica zahvaćenih zrakomsvjetla tako da se jasno, kao u prirodi, mogla razabrati svaka crvena dlačica.

Dok je Darcy stajao nepomičan, ukočen, ne mogavši odvojiti pogled odslika, hvatao je riječi što su dopirale iz razgovora u dvorani. Vladalo jeoduševljeno, glasno, jedva svladavano uzbuđenje u gomili koja je uvijek komentirala svaki pravi skandal.

— Bianchijeva manekenka, draga moja, ona Francuskinja. .. ljubavnica...

Perryja Kilkullena, naravno... kakvu kožu ima... Vidjela sam ih zajedno kodMaxima... rekla si Bianchi?... udovica, kako da ne... nevjerojatne grudi... nisuli oni imali dijete?... vidjela sam je kod Lally, da, sigurna sam... sigurno imadijete... nikako mi nije jasno kako je ovo promaklo bolničkom odboru...Kilkullenovi će... strašno... ne budi tako primitivna... strašno... kad je, kažete,naslikana?... Bianchijeva manekenka... jadna Mary Jane... Perryjeva — .9(0?

Zašto ih, dovraga, nije slikao spermom? — pomislio je Darcy, zaštoednostavno nije poševio platno? Tresao se od neobuzdanog smijeha. Život muoš nikada nije priredio ovako neočekivano iznenađenje. Ta djevica, ta

suzdržana i neuhvatljiva princeza — o, kako gaje prekrasno nadmudrila!Kakva je ona sjajna žena bila! Divljenje prema Maggy bujalo je u njemu poputsnažna, prigušena smijeha, dok je promatrao lica svih muškaraca u sobi čije suoči pohotno šarale platnima. Bio bi se kladio kako se većina od njih trudisakriti ukrućene kite; on barem jest. O, Maggy, draga Maggy, ti si, znači, »čulaza Mistrala«, zar ne; a koliko je puta prekinuo slikanje da te poševi? Kako je



uopće mogao misliti na kistove? Taj čovjek mora da je imao divovsku moćkoncentracije kad je uopće išta uspio naslikati pod takvim uvjetima. O, Maggy,nijedna me žena još nikada nije ovako iznenadila, ponovo se osjećam kao

petnaestogodišnji djevac. Bravo!

Do podneva slijedećeg dana Maggy je ostala bez posla. Nije zamjeralaBianchiju; očito mu više nije mogla biti od koristi. Telefoniralo mu je desetak uvrijeđenih mušterija prije nego što ju je pozvao k sebi, i ako nijedna od njihnije upotrijebila riječ »bludnica« bilo je to samo zato što su znali da jestaromodna. Maggy očito više nije mogla organizirati javne modne revije, ašto se tiče svakodnevnog manekenskog posla za modnu kuću, njezin bi loš glasometao prodaju haljina. Ljudi bi dolazili vidjeti ženu oko koje je izbioskandal, ali ne bi im bilo ni na kraj pameti da kupe odjeću koju je ona nosila.Obezvrijedila bi svaku haljinu obukavši je.

Dok se opraštao od Maggy dajući joj ček na iznos od dvije tjedne plaće,Alberto Bianchi ćutio je dva osjećaja: žalost što gubi vrijednu manekenku igoruće nestrpljenje da otrči u Nathenovu galeriju i svojim očima vidi kakoMaggy izgleda kao od majke rođena. Sam bog zna da se to dovoljno dugo

pitao.Darcy je pokušao dobiti Maggy kod Bianchija čim je izašao iz Nathenove

galerije, ali bez uspjeha. Legla je u krevet, rekla mu je Nanny Butterfield. Nastavio je nazivati, ali Maggy je odbijala da se javi na telefon, pa čak i Lallykoja je također nazvala nekoliko puta. Zamolila je Nanny Butterfield da digne

slušalicu i kaže kako je otišla iz grada i kako će neko vrijeme biti odsutna.Kad nije mogao do Maggy telefonom, Darcy je otišao do njezine kuće, ali

vratar je imao strogu naredbu da gore ne pušta nikoga osim poštara. Dvaputdnevno slao joj je cvijeće s porukom, moleći je da ga nazove u ured ili kući,ali ona to nije učinila. Satima je nestrpljivo stajao na ulici, ispred zgrade ukojoj je stanovala, ali ona se nije pojavila. Samo još što se nije prerušio udostavljača. Ni sam nije mogao vjerovati da se tako ponaša, ali nije mogaodrugačije.

Četiri dana nakon otvorenja Mistralove izložbe Darcy je nazvao još

ednom, kasno popodne, nadajući se da će sada već biti spremna izaći iz svojeosame. Maggy je bila u kupaonici kad je telefon pozvonio, Nannv Butterfieldspremala ie Teddynu večeru, i Teddy se sama odvažila podići slušalicu, što joje inače bilo zabranjeno.

Imala je tri godine, što su najljepše godine za djevojčice, njihovo najljepšedoba. Teddy je već bila naučila na uzvike divljenja koje je u parku



izmamljivala neznancima što bi je vidijeli prvi put, bila je već naučila da neka pravila može prekršiti i proći nekažnjeno samo zbog svoje ljepote. Ipak, ta su pravila kod kuće još uvijek vrijedila; Nanny i Maggy trudile su se biti stroge prema njoj, jer su se obje slagale kako bi je bilo vrlo lako previše razmaziti.

Telefon koji zvoni već je bio predmet Teddvna željnog divljenja. Podigla jesretno i s osjećajem krivice slušalicu i tiho prošaptala pozdrav. — Tko je to? — upitao je Darcy, misleći da je dobio pogrešan broj. — Teddy Lunel. A tko si ti? — Prijatelj tvoje mame. Zdravo, Teddy. — Zdravo, zdravo, zdravo. — Zahihotala je i sagnulaglavu. — Imam nove

crvene cipele. — Teddy, je li ti mama kod kuće? — Jest, ali zar ti ne želiš sa mnom razgovarati? Kako sezoveš?

— Darcy. — Zdravo, Darcy; zdravo, Darcy. Koliko imaš godina? — Zdravo, Teddy, imam... ma, nije važno; je li ti mamatu? — U kupaonici je... ne, tu je... Mama, telefon za tebe.Teddy je brzo pružila

slušalicu Maggy, koja se očajnički ogledala za Nanny Butterfield i umalospustila slušalicu, ali zatim napokon bijesno pucnula prstima i otresito rekla:

— Da? — Maggy, hvala bogu, već sam mislio da se nikada nećeš prestati skrivati. — Ne skrivam se! — bijesno je rekla.

— Onda spavaš zimski san. Kćerkica ti je slatka, mnogoljubaznija od tebe.Kako bi bilo da večeras izađemo na večeru?

— Nikako. Ne izlazim. — Ali, cijeli New York pije u tvoje zdravlje. — Darcy, dosad nisi bio zloban. — Istinu ti govorim. Galerija je krcata ljudima koji sučuli kako si zanosna.

Smatraju te najvećom ljepoticom desetljeća. — Succes de scandale, misliš da to želim? — Ovo je New York, Maggy, popularnost je popularnost, i nikoga zapravo

nije briga kako je stečena, sve dok se otebi govori — rekao je, pokušavajući jesvim silama oraspoložiti na jedini način koji je znao.

— Da je tako, ja bih još uvijek imala posao — odgovorila je Maggy, povrijeđena njegovom praktičnošću. Zar nijeshvaćao koliko je zbunjena,koliko je ponižena?

— To je drugo, Bianchi mora udovoljiti svojim mušterijama, ali nisu one



edini ljudi u gradu... O, one misle da jesu,ali zapravo su važne jedino uvlastitom svijetu.



— Ipak, Darcy, ja sam u tom svijetu slučajno zarađivalaza život. — Maggy, sjeti se da sam mislio kako si jedna od Powersovih djevojaka...

Zašto ne odeš s njim razgovarati? — Ne! — oštro je uzviknula Maggy. — Nikada više nećubiti manekenka,

ni iz kakvog razloga. Bila sam slikarski model i manekenka; bilo mi jesedamnaest kad sam počela, a sada mi je dvadeset tri i ostala sam bez posla, inikada više nećuzarađivati pedeset dolara tjedno. Ne, hvala, nije to zamene,nisam baš naročito uspjela u tom poslu, zar ne? Ali, s drugestrane... pa...vjerojatno je to glupo od mene... — zastalaje, ne želeći nastaviti.

— Reci mi, Maggy, hajde. — To je glupa ideja. Ne, možda nije sasvim glupa, potpuno glupa... sjećaš

se kako si mi rekao da Powers ima stotinjak manekenki koje rade za njega ikako uzima deset postood njihove zarade?

— Naravno. Što s tim? — Ja sam naučila govoriti manekenkama što da rade ikako da rade. KodBianchija su sve djevojke dolazile k menipo savjet. Čini se da mi je to u krvi.

Nemam pojma što fotografi očekuju od djevojaka, ali to se ne može bitnorazlikovatiod onoga što žele slikari, pa, eto... mislila sam da bih mogla. ..

pokušati... otvoriti vlastitu agenciju? — završila je glasno i izazovno. — Biti konkurencija Johnu Robertu Povversu? — sumnjičavo je upitao. — A zašto ne? Što ja ne bih mogla raditi jednako takodobro kao i neki

muškarac? Možda i bolje? On je običan posrednik, a takvih sam poznavala na

desetine, vjeruj mi, nisuništa naročito. — Brzo je govorila, potaknutanjegovom sumnjom. — Ja, Darcy, slučajno imam mali kapital koji moguuložiti.

— Maggy, ti si prokleta, fenomenalna! Želiš li nešto reklame u Modeu,Women 's Journalu i City and Country Lifeu ?

— Naravno! O, Darcy, to bi se moglo ostvariti, zaista bise moglo ostvariti,zar ne?

— Već se ostvaruje! — Kako mu je samo nedostajao tajnjezin smijeh!Cijeli je svijet poigravao dok se ona smijala. —Maggy, izađi sa mnom večerasda proslavimo, da šampanjcemkrstimo novu agenciju!

— Pod jednim uvjetom: moraš dopustiti da ja platim. — Zašto, zaboga? — Agencija Lunel želi počastiti šampanjcem svoju prvumušteriju.O, sranje, pomislio je, sranje! Shvatio je prekasno, mnogo, mnogo

prekasno da je obožavao tu nemoguću ženu koju upravo uvodi u vlastiti posao. — Imaš pravo, Maggy — rekao je mrko — ti zaista nemaš mnogo toga



naučiti. 14.

Maggvne djevojke, kako su svi nazivali manekenke iz Agencije Lunel, bilesu u početku malobrojne, ali njihov se broj ubrzo povećao na nekolikodesetina; bile su to prekrasne, lepršave djevojke, mnogo ljepše i profinjenijeod svojih jedinih suparnica, Powersovih često atletski građenih, »visokihameričkih ljepotica«.

Maggvne su se djevojke šepirile kroz tridesete godine kao da nema velikedepresije. Noseći kitice velikih ljubičastih orhideja prikačene na širokevečernje haljine bez naramenica, nisu se obazirale na stvarnost, plešući u Stork Clubu i u El Moroccou, uvijek s barem po dva muškarca sa svake strane. One

su bile utjelovljenje bijega od svakodnevice za milijune Amerikanaca koji suse gužvali u kinima da gledaju filmove o bogatašima u čijim su kućama svitelefoni bili bijele boje. Poput istinite činjenice objavljene u Vogueu da susmiješni novi šeširi »prekinuli diskusije o burzi i Hitlerovom usponu«,Maggvne su djevojke zadovoljavale snažnu potrebu javnosti za zabavom, pamakar i tuđom zabavom. Novine New York Daily News provele su anketumeđu ženama, pitajući ih bi li radije bile filmske glumice, mlade djevojke kojesu tek počele izlaziti, ili Lunelove manekenke, i četrdeset dva postoodgovorilo ih je kako bi najradije radile kod Maggy.

Dok je Maggy napredovala u New Yorku, Julien Mistral slikao je u Feliceus grozničavom energijom. Ušao je u »srednju fazu«, koja će potrajati jošdvadesetak godina. Nije više, kao dvadesetih godina, nasumce za slikanjeodabirao prizore i predmete koji bi mu zapeli za oko. Sada se po dvije ili trigo

dine bavio samo jednom temom, i iz te bi usredotočenosti, iz tisuća skica icrteža koje je pravio da bi ih na kraju uništio, nastala serija slika, njihnajmanje desetak, a najviše oko trideset pet.

Defense d'Afficher, njegova serija slika na kojima su bili prikazani zidovi

prekriveni mnogobrojnim slojevima sljuštenih plakata, bila je prva od tihznamenitih serija. Zatim je uslijedila serija Vendredi Matin, sa slikama obiljana otvorenoj tjednoj tržnici koja se održavala u Aptu. Stella Artois, serija kojae dobila ime po Mistralovoj omiljenoj vrsti piva, otkrivala je na dotad

neostvaren način intenzivan unutrašnji život muškaraca iz sela koji su provodili večeri u kavani u Feliceu pijući, kockajući se, razgovarajući. Jours



de Fete, najvažnija serija njegove srednje faze, bila je nadahnuta proslavamakoje su se održavale u svim selima Luberona na dan njihovog sveca zaštitnika,na dan brda sladoleda od šećera, omamljene djece koja jašu na drvenimkonjićima, dan procesija i vatrometa, grozničavog uzbuđenja i propupalih

seoskih ljubavi.Mistral je svaki dan, od doručka do večere, provodio u svojem ateljeu.Donosili su mu na pladnju hladno meso, kruh i bocu vina, i on bi sve to pojeostojeći ispred stakla, ne razaznajući okuse. Kate je iskoristila priliku koju joje njezin muž pružao posvemašnjom nezainteresiranošću za sve osim svojeg

posla, da zavede veću kontrolu nad njegovim poslovnim životom. Sklapala jeugovore s Avigdorom, vodila korespondenciju s galerijama u brojnim drugimzemljama koje su željele organizirati izložbe Mistralovih djela, i brinula se ovođenju seoskog imanja.

Jednom godišnje, u vrijeme žetve, Mistral bi napustio atelje i radio u poljusa svojim ljudima, ali inače je živio potpuno zatvoren u vlastiti svijet. Nijeimao vremena za novine. Promjena političke klime u Evropi bila je za njegaednako beznačajna kao i perje na posljednjim pariškim kreacijama večernjih

haljina. Što se tiče turnira u balotama u Feliceu, on mu je još uvijek neštoznačio, ali spaljivanje Reichstaga nije ga nimalo zanimalo. Razbjesnio bi sekad bi vidio da je već pri kraju desete tube svijetlosmeđe boje, ali katastrofa uDust Bovvlu, kad su mu za nju ispričali seljaci u kavani, nije se Mistraladojmila ni toliko da promrmlja nekoliko suosjećajnih riječi. Talijanska

agresija na Etiopiju bila mu je jednako nevažna kao i Amos n' Andy.Julien Mistral bio je na vrhuncu svoje moći, napokon pomiren sam sa

sobom, a njegovu urođenu sebičnost samo je pojačavalo saznanje da slika bolje nego ikada. Kako je išta što se na

svijetu zbivalo moglo biti i najmanje važno, kad se on svakoga jutra budio sasnažnom željom da stane pred stalak, željom koja mu je spaljivala utrobu?

Nikakva ljudska sudbina, nikakva priča o aktualnim zbivanjima nije ga semogla dojmiti sve dok je znao kako ga ništa ne može spriječiti da provodi daneu ateljeu.

Kate Mistral, naprotiv, nikada nije izgubila vezu sa zbivanjima izvanFelicea. Nekoliko puta godišnje odlazila je u Pariz da prati kulturna zbivanja ikupuje odjeću, jer — iako je živjela na selu — i dalje je u svako doba bilalijepo obučena. Mnogo je radila s Avigdorom na postavljanju Mistralovihizložbi, kao i na postavljanju prve, i zastupala je muža na otvorenjima na kojae odbijao otići. Povremeno bi ga ostavila samog na mjesec dana, da posjeti



obitelj u New Yorku. On gotovo da ta njezina odsustva nije ni zamjećivao. Nakon sloma na burzi Kate više nije bila bogata. Gledajući unatrag, imala

e sreće što je toliko vlastitog kapitala uložila da kupi posjed La Tourrello.Iako je održala obećanje dato Mistralu i učinila ga vlasnikom zemlje, koju je

donijela u miraz, bila je to odlično uložena investicija. Njezin muž nije pojmaimao kako se bogate. Brojni hektari zemlje koji su okruživali majur bili su puni plodova, uređeni i plodni slatkim voćem i povrćem koje se prodavalo prekupcima u Aptu. Imali su lijepe svinje, jata kokoši i pataka, nekoliko konja,najmoderniju mehanizaciju za zemljoradnju, i mnogo ljudi da se brinu o ljetini.Kad god bi se na tržištu pojavio novi komad zemlje za dokup, Kate ga ješčepala. I samo imanje im je donosilo dovoljno novca za udoban život,zadovoljno je razmišljala dok je uvijek iznova brojala sve veće svote od

prodaje slika, što ih je pohranjivala u banku u Avignonu.

Iako je bankovni račun, razumije se, bio na Mistralovo irne, Kate sufinancijske sposobnosti u mnogo pogleda nadoknađivale nedostatak bliskostikoje je bila nejasno svjesna u životu s Mistralom. Rijetko je s njom razgovaraoo svojem radu, nikada je nije zamolio da mu pozira objasnivši kako je

površina njezine kože »mat« i ne propušta svjetlost, i gotovo je nikada nije pozivao u atelje. Međutim, Kate je postala izvanredna domaćica. Na majuru je bilo izuzetno udobno, pa su napokon svi njezini i Mistralovi znanci iz Pariza bili pozvani da tu provode dugačke vikende. Bila je ponosna na svoju kuću i presretna da im može pokazati La Tourrellu.

Za mjeseci kad su se igrači balota okupljali vani, iza kavane, Mistral bi imse gotovo uvijek pridružio nakon što bi prestao slikati, i vraćao se kući navečeru tek kad bi partija završila. Zimi, kad je bilo odviše hladno za balote,radio je po cijeli dan i rano odlazio u krevet, poput umorna zemljoradnika.Ipak, posjedovala je njegovo tijelo; to uvijek pohotno, masivno i strastvenotijelo i gruba, izravna pohota s kojom joj je prilazio bili su uvijek dovoljni dae dovedu do vrhunca, jer Kate je živjela u stanju spremne uzouđenosti, kretala

se u polju čulnosti koje bi je obavilo čim bi pomislila na muža. On je samotrebao prošaptati: »Strepljenja, Kate, strpljenja«, pa da bude spremna za

njega.Bila je ovisna o Julienu Mistralu kao i prvog dana, shvaćala je Kate, dok

e sama sjedila u prizemlju pokraj velikog kamina, nakon što je on otišaospavati. Nimalo nije žalila što je napustila društveni život koji je vodila prijenego što je njega upoznala. Onaj mali dio Juliena Mistrala koji nije pripadaonjegovom radu, u cijelosti je pripadao njoj — u to je bila potpuno sigurna.



Nasmiješila se prema žeravicama, sigurna unutar debelih zidova La Tourrelle,dok je vjetar vani raznosio jesenje lišće, a nizak, crven mjesec izlazio je nadzamrznutim pustim poljima i golim vinogradima.

Kate 1936. godine nije gotovo ništa shvaćala o španjolskom građanskom

ratu. »Španjolci protiv Španjolaca«, rekla je, čuvajući prisebnost, jer je ona,za razliku od Juliena, čitala novine. Dvadeset devetog rujna 1938. godine potpisan je Munchenski sporazum, a milijuni Francuza, Engleza, pa i Nijemacarekli su sebi s olakšanjem kako rata neće biti.

U ljeto 1939. je Kate, koja nije svoju obitelj vidjela dvije godine, otišla u New York u posjete. Njezin je rodni grad bio naročito veseo, jer se u njemuodržavao Svjetski sajam s temom »Svijet sutrašnjice«.

Dva mjeseca ranije Hitler je okupirao Čehoslovačku, ali svakoga je danadvadeset osam tisuća ljudi, koji taj daleki događaj nisu smatrali naročito

značajnim, čekalo u redu da ude u Futuramu, gdje su im pokazivali izvanrednouvjerljive modele General Motorsa za 1960. godinu. Trebala je to biti erakada će dizelautomobil stajati dvije stotine dolara, imati oblik suze i juritiautocestama na kojima neće biti nesreća; kada će biti pronađen lijek za rak;kada će saveznim zakonima biti zaštićena svaka šuma, jezero i dolina; kada ćesvi svake godine imati po dva mjeseca godišnjeg odmora, a žene će imatisavršen ten i sa sedamdeset pet godina.

— Kate, ti se svakako moraš vratiti kući — rekao je Maxwell WoodsonBrovvning, Katin omiljeni stric, koji je prije nego što je otišao u mirovinu bio

diplomat. — Opasno jeostati u Evropi. — Zašto si takav pesimist, striče Max? A što je s Munchenskim

sporazumom? Hitler je valjda dobio ono što je želio? Ne može biti tako lud da pokuša bilo šta protiv Francuske; mi imamo Maginotovu liniju, a Hitlerovivojnici su samojadna, loše opremljena rulja, pa to svi znaju. Nijemcinemajuoružja, a čak im ni uniforme nisu od prave vune.

— To je propaganda! Nemoj vjerovati onome što čuješ. — Gluposti! Zašto bi francuske novine i radio širili takvu propagandu? Zar

nemaju slobodu da objave sve što misle?

— Kate, situacija je strašno ozbiljna. U kontaktu sam sjednim brojem ljudikoji, kao i ja, smatraju da je samo pitanjevremena kad će Hitler krenuti uosvajanje ostatka Evrope. Lako se može desiti da ostaneš tamo zatočena zavrijeme rata.

— Ali, striče Max, nitko ne želi da bude rata, nitko neželi ratovati. Nedižeš li ti paniku?



— Postala si prava budala, Kate! — Poslije tih riječi čovjeka kojega jeoduvijek poštovala i divila mu se, Kate Mistralpočela je obraćati pažnju naono što joj govori. Na kraju večeri bila je tako uvjerena u to da je smjesta

pisala Julienu da dođe u SAD.

Kad je Mistral dobio prvo pismo odložio ga je na stranu samo ga jednom pročitavši. Na takve gluposti nije bilo vrijedno ni marke trošiti. On je biozauzet razrađujući koncept za r.ovu seriju slika maslinika. U takvim jetrenucima divlje štitio svoj mir potreban za razmišljanje. Ništa nije smjeloometati to sporo, neprekidno sazrijevanje. Drugim i trećim pismom, koja je

bila sve oštrija, napokon ga je primorala da joj odgovori, i on je bijesno,kratko napisao kako nitko u selu ne vjeruje da će biti rata. Hitler nema petljuda se suprotstavi francuskoj vojsci. Zar Katinim rođacima nije bilo jasno da suEnglezi prvi put u svojoj povijesti zapanjujuće dobro sredili stvari?

Tada je Kate uzela stvar u svoje ruke i počela sjeverno od Danburvjatražiti seosko imanje na kojemu bi Mistral mogao sretno živjeti. Bila je sigurnada će on, kad se opasnost zaoštri, shvatiti kako je ona u pravu, kao i uvijek unjihovom zajedničkom životu. Znajući Juliena, shvaćala je kako je potrebno da

pronađe udoban atelje prije nego što bude očekivala od njega da preseli. Ali,zatim će je, kao i uvijek, poslušati, opirući se do posljednjeg trenutka. Vratit ćese u Felice da ga dovuče natag sa sobom, čim uredi atelje.

Prvoga rujna 1939. godine njemačka je vojska ušla u Poljsku, a dva danakasnije Engleska i Francuska, obavezane sporazumom da brane Poljsku,

nevoljno su objavile Njemačkoj rat.Bilo je još vremena da Julien Mistral, kao i tisuće Francuza, napusti

Francusku, da je to zaista želio, ali on je bio ozbiljno počeo slikati seriju kojaće se kasnije zvati Les Oliviers. Svjetlost je poprimila onu bistru tamnozlatnu

boju koja je ukazivala na svršetak ljeta; a vjetar, taj oštar, veseo mistral kojege volio, otpuhao je sav sjaj s maslina, tako da je on bio utonuo u bezobzirnu,

slijepu koncentraciju. Mistral nije bio sposobniji spakirati se i napustiti Feliceod žene u posljednjoj fazi poroda.

Cijele je zime u svojem ateljeu Mistral slikao ljetne masline, to neobično

mitsko drveće, hermafrodite drevnih, muževnih stabala, krivih, surovih, gotovoružnih, iznad kojih su se dizale ženstvene grane i lišće, srebrnasto i nježno,

pridružujući im se u stalnom razgovoru sa suncem.Kad bi Mistral otišao u Felice, u kavani je vladalo mirno raspoloženje.

Nakon poraza Poljske ni jedna strana nije više poduzimala agresije, i svi su seslagali kako sigurno mora postojati način da se bez prave borbe izađe iz tog



drole de guerre* koji su Nijemci i sami nazivali Sitzkrieg. Ali, dok je Mistralrazmišljao samo o svojim maslinama Nijemci su, osvježeni i odmoreni,

pregazili Evropu. Sedamnaestog lipnja 1940. godine, stari maršal francuskearmije, tada premijer, zatražio je primirje, ili predaju, ili obustavu vatre —

ovisno o političkom uvjerenju pojedinca. Zamka se zatvorila.Zašto baš sada! — žestio se bijesno Mistral, proklinjući lošu sreću. Zaštosada, kad imam toliko posla! Zašto sada, kad nemam ni sekunde vremena, zaštosada kad slikam kao nikada prije, zašto sada ta ušljiva, glupa smetnja? Što akoviše neću moći nabavljati potrepštine iz Pariza? Još uvijek postoji pristojandućan i u Avignonu. I kako da, dođavola, dođem do novih platna?

Bjesnio je po ateljeu, slažući prazna platna i smrknuto brojeći koliko mu ihe preostalo. Već mjesecima nije bilo pošiljke iz Pariza. Imao je, kao i svi

slikari, zalihe boje, ali tko je mogao znati kad će mu zatrebati još? I, kao da to

nije dosta, kao da to nije dovoljno prokleto, ta vražja nevolja o kojoj morarazmišljati, imao je problema i s majurom. Otkad je Kate otputovala u NevvYork, imanje je polako propadalo.

Jean Pollison, mladi zemljoradnik kojega je Kate, još prije nego što su sevjenčali, zaposlila da im obrađuje zemlju, uvijek bi uzeo najamne radnike daim pomognu u vrijeme velikih poslova, u proljeće i najesen, ali od prošloga

proljeća nije više bilo muškaraca koje se moglo unajmiti — ili su mobiliziranii sada su bili po njemačkim logorima, ili su morali raditi na vlastitim imanjimakako bi zamijenili ljude koji su otišli u vojsku. Pollison je sam radio što je

više mogao, uz pomoć poljodjelskih strojeva koje je kupila Kate i na kojima suim toliko zavidjeli drugi zemljoradnici, ali sada je on došao k Mistralu — doslovce ga je prekinuo u poslu — s nevjericom je razmišljao Mistral, i rekaomu kako se boji da zbog nestašice neće biti dovoljno benzina za kultivatore.

Nova vlada u Vichyju počela je sve racionirati. — Merde, Pollison! Zar je to moja briga? — zaurlao je. — Oprostite, gospodine Mistral, ali mislio sam da moram reći vama, kad

već gospođa nije ovdje. — Radite što znate, Pollison, ali nikada me više nemojteometati u ateljeu.

Jeste li razumjeli? — Ali, gospodine Mistral. . . — Dosta, Pollison! — zaviknuo je. — Smislite nešto sami, zato vas

imamo!Dok je Jean Pollison žurno izlazio iz ateljea, razmišljao je kako je

gospodin Mistral, bez obzira što nastoji sudjelovati u seoskim zbivanjima, što



e prvak tog kraja u balotama, što plaća ne znam koliko rundi pića za sve ukavani, ipak samo stranac iz Pariza, i kako se to nikada neće promijeniti.

Pet dana nakon kapitulacije, 17. lipnja, Marte Pollison je kasno popodne bojažljivo zakucala na vrata Mistralovog ateljea. Inače bi mu samo ostavila

pladanj s ručkom ispred vrata, ali toga mu je dana morala reći nešto važno, štoe bilo snažnije od straha da ga ne razljuti. — Što je? — zarežao je. — Gospodine Mistral, moram s vama razgovarati. — Uđite, dodavola! Što je bilo, kvragu? — Došli su neki ljudi u automobilu punom prtljage i mole da ovdje

provedu noć. Gospodin i gospoda Behrman, s troje djece. Rekla sam im da pričakaju vani, dok ne razgovarams vama. Putuju automobilom prema granici, pokušavaju prebjeći u Španjolsku. On kaže da za Židove više nije

bezopasnoostati u Francuskoj.Mistral je od bijesa svom snagom udario šakom o dlan. Charles Behrman injegova žena Toupette bili su mu stari prijatelji. Poznavao je kipara Behrmanaoš od dana u Montparnasseu. Imali su iznajmljen atelje do njegovoga u

bulevaru Arago, i često su ga pozivali na jelo kad nije imao novca. Ali, sadasu imali troje male djece, i kad ih je Kate prije nekoliko godina pozvala navikend, Mistralu je išla na živce graja koju su ona dizala. Brzo je razmislio.Bilo je bezobrazno od Behrmana da samo tako nahrupi s cijelom svojomgnjavatorskom obitelji, očekujući prenoćište i hranu. I, tko zna koliko će ostati

kad se jednom udobno smjeste? Ako je odlučio kidnuti u Španjolsku zato što jeŽidov, to je njegov problem. Rat je, uostalom, završio, u cijeloj Francuskojvladalo je primirje.

— Jeste li mu rekli da sam ovdje? — upitao je Marte Pollison. — Nisam doslovce, samo sam rekla da vas moram pitatiprije nego što ih

pustim unutra. — Idite i recite im da me ne možete pronaći, da sam otišao i da ne znate

kad ću se vratiti. Recite im kako nemate ovlaštenje da im dopustite da ovdje provedu noć, bez mog dopuštenja. Riješite ih se kako znate. Niste ih pustili

kroz vrtnavrata? — Nisam, bila su zatvorena. — Dobro. Pobrinite se da zaista odu, i dobro ih gledajte sve dok ne

zamaknu za hrastovu šumu. — Dobro, gospodine Mistral.Pogledi muškaraca za šankom. Prvi put otkad ih je poznavao počeo ih je



razdvajati osjećaj tjeskobe i gorčine. Muškarci koji su uživali u dobroćudnim,dugotrajnim raspravama o politici sada su se podijelili u dva ljutita tabora — na one koji su smatrali da je Petainovo primirje spasilo Francusku, i na onekoji su ga smatrali izdajicom.

Samo oko jednoga kao da su se svi slagali — da je grozna ta najezda prokletih sjevernjaka na selo, ljudi koji su bježali iz okupirane zone na jug prije nego što se linija demarkacije zatvori, i onih drugih, kojih je bilonevjerojatno mnogo, koji su se uspijevali ilegalno prebaciti preko granice.Posvuda su bili stranci, ta kuga što je harala selima i imanjima, lošeopremljeni, često u panici, očajnički tražeći nedostupnu hranu i benzin,opsjedajući lokalne vlasti. Jako su zamjerali tim hordama što ne znaju mirnoostati tamo gdje pripadaju.

Mistral se zamišljen vratio kući. Previše je ljudi poznavao u Parizu. Zbog

Kate i njezine vječne gostoljubivosti, zbog toga što se godinama razmetalanjihovim udobnim životom na majuru, previše je prijatelja znalo put do LaTourrelle. Znali su koliko praznih spavaonica ima, kako su bogata njegova

polja, kako sam sebe prehranjuje. Vjerojatno će biti još neočekivanih gostiju poput Behrmanovih, i nije se moglo znati kad će stići, i što će im trebati.

Pozvao je Marte i Jeana Pollison da zajedno dođu u kuhinju. — Pollison — rekao je muškarcu — hoću da podignetevisoku ogradu tamo

gdje se put za majur odvaja od ceste zaFelice. Ne želim da bilo tko ovamodolazi i ometa me u radu;čitav kraj vrvi ljudima koji će ovo pokušati

iskoristiti, i oni mine smiju smetati. — Dobro, gospodine Mistral. — I, gospodo Pollison, nemojte me više prekidati u poslu. Ako itko

zaobiđe vrtna vrata i dođe kroz šumu, nemojtedolaziti da mi to kažete. Reciteim kako me nema već nekovrijeme, i kako ih vi ne možete primiti. Nikomenemojte otvarati vrtna vrata, ni pod kakvim uvjetom. Otvarajte samo proiorčićza poštu. Nikome. Razumijete?

— Da, gospodine.Dan nakon što je otjerao Behrmanove od La Tourrelle, Mistral je otišao do

kavane u Feliceu i prijatelje počastio rundom pastisa. S neuobičajenom je pažnjom slušao razgovor

U dvije slijedeće godine mnogo je starih prijatelja i znanaca, koji suMistrala poznavali godinama, prelazilo opasan, tegoban put straha prema LaTourelH, ponekad uz pomoć

Francuza i Francuskinja koji su stavljali život na kocku da im pomognu.



Svi su se nadali da će tamo naći, za samo jednu noć, skrovište od onih koji suih tako uspješno i nemilosrdno proganjali. Mnogi od tih očajnih i progonjenihizbjeglica zaobilazili su masivnu ogradu i uspijevali se probiti do majura, alivelika drvena vrata uvijek su bila čvrsto zatvorena i zaključana, a Marte

Pollison odgovarala je smrknuto i odrično na grozničav zvuk zvonca koji jeodjekivao u kuhinji.Većina tih došljaka bili su Židovi, i samo je nekoliko njih preživjelo rat.U lipnju 1942. godine, hodajući za lijesom na pogrebu svoje majke, Adrien

Avigdor shvatio je kako je sada slobodan da ode iz Pariza. . . ako se riječ»slobodan« uopće mogla upotrijebiti u to vrijeme. Provjerio je da li se žutacrno obrubljena Davidova zvijezda velika kao dlan, na kojoj je crnim slovima

bila ispisana riječ »Židov«, dobro vidi na njegovom sakou. Po cijelom suParizu odvodili žene koje su nosile svoje torbice tako da su zaklanjale

zvijezdu, prethodnog dana uhapšen je čovjek zato što mu zvijezda nije bilačvrsto prišivena, prošloga su tjedna neku staricu iz njegovog susjedstvauhvatili i odveli kad se odvažila izaći iz kuće, da uzme poštu, samo u kućnojhaljini, zaboravivši da na nju nije prišivena zvijezda. Svakome Židovu po trizvijezde, glasilo je naređenje od dvadeset devetog svibnja 1942, i za njih jemorao davati točkice od svoje racije za tekstil.

Nije ovo bio predvidio. Nitko to nije predvidio, kad je Avigdor bioodlučio ostati u Parizu. Majka mu je zbog artritisa bila odviše nepokretna da bikrenula na put, i njih su dvoje, za vrelih lipanjskih tjedana, kroz zatvorene

kapke prozora na Avigdorovu stanu u bulevaru St. Germain, gledali kako ljudimasovno odlaze.

Danju i noću gledali su nijemu, užasnutu gomilu kako se probija premaugu. Veći dio Pariza, cijela sela na sjeveru i istoku, na stotine kilometara

zemlje, bilo je napušteno i prepušteno neprijatelju koji je dolazio.Stanovništvo je krenulo cestama u vozilima koje je posjedovalo, kako bi ihkasnije, kad bi ponestalo benzina, ostavljalo i nastavljalo pješice, noseći jadnudjecu, kišobrane i nedjeljne šešire, gurajući dječja kolica prepuna dirljivih,

beskorisnih kućanskih predmeta; seljaci su teglili kokoši u kavezima i tjerali

štapovima krave koje su mukale od žeđi. — Idi, Adrien, idi! — preklinjala gaje gospođa Avigdor.— Ja sam starica.

Ne smiješ ostati da bi bio sa mnom... Gospođa Blanchet, preko puta, ponudilae da mi donese što godbudem željela. Otiđi sada, Adrien, dok još možeš!

— Mama, ne budi luda. Pogledaj samo te ljude: blatnisu, hipnotizirani,svjetina. Uvjeravam te da im se ne namjeravam pridružiti. Kako bih mogao



ostaviti svoje slikare, kakoda napustim svoju galeriju? Nije joj rekao da nema povjerenja u susjedino obećanje, da je nikako ne

može ostaviti da se sama suoči s dolaskom Nijemaca. A bila je istina i da jeimao posla spašavajući stotine slika koje su mu povjeravali ljudi što su

odlučili bježati. Bila su to najbolja djela slikara čiji je posrednik bio, i moraose pobrinuti da ih sakrije na sigurno. Tko zna što će Nijemci učiniti kad dođu?Hitler je mrzio modernu umjetnost. Čak su i staroga Picassoa nacisti smatrali»degenerikom«. Netko je morao ostati.

Sada, dvije godine kasnije, mogao se samo žalosno nasmiješiti svojojhrabrosti, ali i danas bi isto odlučio. Učinio je zadnje dvije godine životasvojoj majci podnošljivima, i bio je sretan što nije živjela dugo nakon odredbekoja je nošenje Davidove zvijezde proglašavala obaveznim za sve francuskeŽidove starije od šest godina.

Međutim, živjela je dovoljno dugo kako bi joj morao pomagati da stoji na bolesnim nogama i čeka u redu da je na policijskoj prefekturi zavedu kaoŽidovku; dovoljno dugo da u svojoj osobnoj karti velikim slovima vidiispisanu riječ »Židovka«, dovoljno dugo da vidi kako su sve Židove koji nisu

bili francuske nacionalnosti stjerali na gomilu i odveli.Hvala nebesima da nije doživjela, kao on, da se nitko od francuskih

Židova, pa ni onih koji su u Francuskoj živjeli stoljećima, ne smije baviti bilokakvim zanimanjem niti se igdje zaposliti, da im je zabranjeno koristiti telefon,kupovati poštanske marke, zalaziti u restorane, kavane, knjižnice i

kinematografe. Čak i sjediti na gradskim trgovima. Pa ipak, jedno pravo jošimamo, rekao je Avigdor sebi s crnim humorom — još uvijek sat vremenadnevno smijemo kupovati hranu, od tri do četiri, kada je većina dućanazatvorena.

Vlakovi su još uvijek povremeno vozili i civili su putovali, ali ne bezausweisa, njemačke propusnice. Razmišljajući o mogućnostima koje su mustajale na raspolaganju, Avigdor je shvatio kako milijuni ljudi u cijelojFrancuskoj putuju na vjenčanja, pokope i krštenja, posjećuju bolesne rođake isele u druge krajeve zemlje zbog zdravlja ili posla. Život se pod njemačkom

okupacijom za većinu Francuza odvija u najgorim i najbjednijim uvjetima štose tiče prehrane, grijanja, racioniranja i svih mogućih restrikcija, ali ipak im je

bilo dopušteno da barem pokušaju preživjeti.Znao je da je Soutine utočište otišao potražiti u Touraini, Max Jacob u

St.BenoitsurLoire, Braque u l'Isle sur la Sorgue; njegov je prijatelj, velikitrgovac umetninama Kohnvveiller, živio u Limousinu pod prezimenom



Kersaint, Picasso je još uvijek marljivo radio u Parizu, a isto tako i Vlaminck iCocteau.

Avigdorova je galerija konfiscirana i po nalogu Nijemaca predana nekomtrgovcu koji nije bio Židov i koji je mnogo trgovao s neprijateljima, prodajući

im mazarije trećerazrednih umjetnika. Za posljednjih je mjeseci Avigdor prikupljao informacije o najboljem načinu da se pobjegne iz Pariza, iako jePaula Deslandes, taj nepresušni izvor korisnih glasina, prije nekoliko mjeseciumrla od srčanog udara, i restoran La Pomme d'Or bio je zauvijek zatvoren.

Od prvih dana otpora Paula je bila zaposlena pružajući pomoć ljudima uopasnosti.

— Za ovo sam vježbala cijelog života — rekla je veselo Avigdoru. — Znala sam da postoji mnoštvo razloga da ne napuštam Pariz, a sada sam otkrilanajbolji: ostajem unutra, i smišljam načine da drugi bježe iz njega.

Većina Parižana vratila se u svoj grad kad je prvi strah prošao; lijepe sužene nosile nove šešire, oni koji su imali novca mogli su jestivu crnoburzaškimrestoranima bez grižnje savjesti, jer je desetina od iznosa na njihovimčekovima išla u dobrotvorne svrhe. Po kavanama su još uvijek razgovaraliintelektualci, ljudi su se još uvijek zaljubljivali i išli u crkvu; a žene su rađale.Pa ipak, nije bilo čovjeka čiji se život nije iz korijena izmijenio.

Svaki Francuz i Francuskinja različito su reagirali na prisustvo Nijemaca,a Avigdor, čije je poznavanje ljudi nekada bilo usmjereno na prodajuantikviteta i slika, sada se koristio svojim izoštrenim šestim čulom da odluči

kome se nije opasno obratiti za lažnu osobnu kartu i ausv/eis. Sve se moglodobiti, od »prave« lažne osobne karte, izdavane na policiji, do najgorih inajočitijih falsifikata.

Dok je brinuo o bolesnoj majci, Adrien Avigdor pratio je kretanja ljudi izsusjedstva. Kao gotovo i svi drugi Francuzi, Avigdor je sebe uspio poštedjetigladovanja utjekavši se verižnoj trgovini, koja se od crne burze razlikovalasamo po tome što su se njome bavili svi koji su za to imali novaca. Racijehrane koje su dopuštali Nijemci jednostavfio nisu bile dovoljne da bi se

preživjelo i, u svakom slučaju, rijetko su bile dostupne.

O, imao je on svoje veze, imao je svoje prijatelje; dugo ih je već čuvao zamogućnost ovakve potrebe. Hvala bogu što ima novca da plati bijeg iz tog

pariškog zatvora.Više od dva tjedna kasnije, opremljen osobnom kartom na kojoj nije pisalo

»Židov«, potrebnom zalihom točkica za hranu i tekstil, i pravovažećimausweisom, Adrien Avigdor bio je, u plavoj zemljoradničkoj odjeći i stežući



dragocjeni bicikl, stiješnjen u vagonu što se vozio prema jugu. Danima je već putovao, većinu vremena provodio je po prljavim, pretrpanim željezničkimstanicama punim ljudi čiji se vlakovi bez voznog reda nisu pojavljivali i kojisu čekali, iscrpljeni, cijelu noć sjedeći na svojim zavežljajima i paketima. Kad

bi ih zatekao dvadeset i jedan sat, zbog policijskog bi sata ostajali nastanicama zarobljeni do slijedećeg jutra. Nekoliko su puta Nijemci, probijajući se kroz vlakove, pažljivo pregledali

njegove isprave, provjeravajući sličnost s osobom na fotografiji. Njegovolice, prijazno, iskreno, ne odviše pametno, to obično lice seljaka nije nikada

pobudilo ni najmanju sumnju, a njegove isprave, umješno izlizane, koje su gastajale kao da je kupio cijelo seosko imanje, bile su besprijekorne. Avigdor je

putovao da stupi u vezu s članovima pokreta otpora koji su provodili velikuoperaciju blizu AixenProvencea, ali bio je odlučio najprije se zaustaviti i

posjetiti Mistrala.Tko zna hoće li ikada više vidjeti tog slikara? Morao se, kako bi biomiran, sam uvjeriti da je on na sigurnom. Što ako su ga, kao i tolike druge,

poslali na prisilni rad u Njemačku? Još od kapitulacije Francuske nije imaonikakvog kontakta s njim. Što ako je Kate, koja je bila zadržala američkodržavljanstvo, uhvaćena i deportirana? Avigdor se, koliko je god mogao,raspitivao o sudbinama većine svojih slikara za vrijeme okupacije — vijesti

bi nekako uvijek procurile — ali duboko ga je zabrinulo što od Mistrala nije bilo nikakvog glasa.

Vožnja biciklom od željezničke stanice u Avignonu do Felicea bila jedugačka, ali Adrienu Avigdoru je prijala. Bio je užitak voziti se kroz prirodunakon tolikih godina gradskog života u zatvorenom prostoru. Dok se upinjaovozeći uzbrdo cestom od seoca Beaumettes, shvatio je da će imati sreće akodo La Tourrelle stigne do policijskog sata. Posvuda je vidio neobrađena poljai zapuštene vinograde. Vlada iz Vichvja koja je od sklapanja primirja uneokupiranoj zoni obavljala posao umjesto Nijemaca, odvlačila je iz svakogkutka francuske muškarce sposobne za rad da rade u njemačkim tvornicamakako bi tamo zamijenili njihove vojnike. Ipak, bilo je neophodno proizvesti

hranu, pa je Avigdor viđao mnogo ljudi koji su još uvijek radili na njivama,žene i djece, kao i muškaraca njegovih godina, staraca i dječaka.

Iscrpljen je gurao bicikl uz brdo koje je vodilo do majura, prošao krozhrastovu šumu, prešao tratinu i zalupao na visoka vrtna vrata koja je takodobro poznavao. Nakon dugo vremena gospođa Pollison je otvorila malidrveni prozorčić i mrko pogledala van.



Avigdor se nasmiješio poznatome licu koje je proteklih godina tako dobroupoznao za svojih posjeta.

— Pomislili ste da ste ugledali duha, zar ne? Tako vas jedivno vidjeti,gospođo Pollison, divno! Nadam se da u podrumu još uvijek imate koju bocu

vina za mene? Pa dođite, otvorite mi; gdje je gospodin Mistral? — Ne možete ući, gospodine Avigdor — rekla je žena. — Nešto nije u redu? — upitao je, smjesta se uznemirivši zbog njezina

držanja. — Nitko ne smije ući, gospodine. — Što to govorite? Stigao sam biciklom sve od Avignona. Bojite li se

nečega, gospođo Pollison? — Ne bojim se, gospodine, ali moram slušati naređenja.Nikoga ne

smijemo primiti.

— Ali ja moram vidjeti gospodina Mistrala! — Gospodin nije kod kuće. — Ali, gospođo Pollison, pa mene poznajete! Kolikosam već puta ovdje

bio, zaboga? Ja sam mu prijatelj; više odprijatelja. Hajde, pustite me, što vame?

— To je bilo prije. Gospodin Mistral nije ovdje i ja vasne mogu pustitiunutra.

— Gdje je on? Jesu li ga odveli na prisilni rad? Gdje jegospođa? — Rekla sam vam: gospodin nije kod kuće. Gospođa je ostala u svojoj

zemlji. Au revoir, gospodine Avigdor. — Domaćica se odmaknula od vrata i pred nosom mu zatvorila drveni kapak.

Avigdor je stajao na mjestu, ne vjerujući. Majur je bio tako čvrsto ograđen, poput nekog ozidanog srednjovjekovnog sela. Ta užasna žena! Nikada mu nije bila simpatična, ali nije mogao vjerovati da ga nije pustila unutra. Savršeno jedobro znala kako je blizak prijatelj ukućanima. Kamo je Mistral mogao otići?Što će joj on reći kad čuje da gaje otjerala? Ponovo je počeo lupati na vrata,ali onda je pogledao nebo. Još je bio dan, ali mrak i policijski sat su se bližili.Imao je točno dovoljno vremena da se vrati do Beaumettesa, u jedinu tamošnju

gostionicu u kojoj su se iznajmljivale sobe.Bijesno psujući, Avigdor je brzo krenuo biciklom nizbrdo, ali prije nego

što je zašao u hrastovu šumu okrenuo se i još jednom s nevjericom pogledao prema majuru.

Tamo je, u visokom prozoru pigeonniera*, ugledao veliku glavu koju jedobro poznavao. Julien Mistral stajao je i gledao ga kako odlazi. Zahvaljujući



oštrom vidu, Avigdor je čak mogao vidjeti odlučan, nepokolebljiv izrazslikareva lica. Zaustavio se naglo, kao podboden, i uzviknuo s olakšanjem.Pogledi su im se sreli i neko su se vrijeme tako izdaleka gledali. Mistral seodmaknuo s prozora. Avigdor, čije je srce snažno udaralo, pojurio je natrag do

vrtnih vrata i čekao ga da mu dođe otvoriti. Sve je to bila greška one blesavedomaćice. Ponijela se tako na svoju ruku, ni ne pitajući Mistrala.U tihom sumraku prolazile su minute, dugačke minute za kojih je majur

uranjao u još dublju tišinu; mnogo je minuta prošlo prije nego što je AdrienAvigdor napokon shvatio i ponovo se uspeo na bicikl. Nije plakao kad su

Nijemci marširali Champs Elvseesom, nije plakao kad je prišivao žutuzvijezdu, nije plakao kad mu je umrla majka, ali sada jest.

Pet mjeseci nakon što se Avigdor pridružio pokretu otpora, Saveznici su seiskrcali u Sjevernoj Africi, i Nijemci su zauzeli cijelu Francusku. Neokupirane

zone više nije bilo, u Avignonu se nalazio velik njemački garnizon sa svojomneizbježnom gestapovskom jedinicom, i trupe su bile smještene pet kilometaraod Felicea, u Notre DamedesLumieres.

Gotovo dvije godine Julien Mistral je radio na njivi. Čak je i on morao prihvatiti činjenicu da se, ukoliko ne bude službeno sudjelovao u proizvodnjihrane, kao i svi u Provansi, izlaže opasnosti prisilnog rada. U svakom slučaju,morao je obrađivati zemlju ako je htio jesti. Dva trgovca u Feliceu nisu gotovouopće imali hrane koju bi mogli prodati, ma po koju cijenu. U to su vrijemezemljoradnici imali što jesti, možda ne do sita, ali barem nisu gladovali kao

ljudi u velikim gradovima koji su svaki dana umirali od gladi dok su žitarice,maslac, mlijeko i meso iz Francuske odlazili Nijemcima.

Mistral je pristao raditi danju kako bi slikao noću, čvrsto zatvorivši kapkena prozorima ateljea kako se izvana ne bi vidjela slaba svjetlost koju jeuspijevao dobiti paleći svijeće kojih je Kate prije rata nagomilavala, vjerujućičvrsto kao i bilo koja francuska chitelaine* u dobro opskrbljenu smočnicu,Kate koja je na sve mislila i gomilala sapune kao da su zlatne poluge, koja je

— čemu se Mistral rugao — punila ormare dekama i desecima debelih, rukomistkanih, neupotrebljavanih lanenih plahti.

Sada su mu te plahte, premazane nekom vrstom škroba od zečjih kostijuukuhanih u ljepilo, služile umjesto platna. Bile su neprocjenjive, njegovonajveće blago. Gorko je žalio sjećajući se svojih lomača iz proteklih godina.Sada bi bio dao sve na svijetu da ponovo može imati one slike, kako bi mogaoslikati preko njih. S rastućim očajem gledao je kako se stanjuje njegova zaliha

boje, iako je strogo pazio daje ne troši mnogo. Ipak bi se ponekad, slikajući,



zaboravio, i u zanosu stvaranja trošio boju kao što je to uvijek prije činio. Nakon toga bi Mistrala, dok se sa svijeća cijedio vosak, obuzimala najdublja potištenost kad bi vidio poluprazne tube koje su prije samo nekoliko sati bilegotovo pune.

Nekoliko tjedana nakon što su Nijemci ušli u Avignon, crni citroenzaustavio se ispred vrtnih vrata Mistralova majura. Iz njega je izašao njemačkioficir u zelenoj uniformi, a za njim dva vojnika s napetim puškomitraljezima.Ukočena i blijeda, Marte Pollison je požurila otvoriti vrtna vrata, da se moguuvesti u dvorište.

— Je li ovo kuća Juliena Mistrala? — upitao je oficir na pristojnomfrancuskom jeziku.

— Jest, gospodine. — Idite i dovedite ga.

Nijedan Francuz nije se bez straha odazivao pozivu njemačkog oficira, pačak ni Mistral koji nije imao sakriven radioaparat podešen na valnu dužnicuBBCja, koji nije sudjelovao u pokretu otpora, koji je bio posve en regle uodnosu prema vlastima iz Vichvja.

Kapetan se oduševljeno predstavio. — Kapetan Schmitt. — Ispružio je ruku, i Mistral ju jeprotresao. Nijemac

e rukom mahnuo vojnicima, i oni suspustili puškomitraljeze. — Velika mi je čast upoznati vas, gospodine Mistral —rekao je Schmitt.

— Godinama se već divim vašim djelima. Isam, zapravo, pomalo slikam,

samo amaterski, naravno, aliipak sam veliki ljubitelj umjetnosti. — Hvala — odgovorio je Mistral. Taj je čovjek govoriopoput mnoštva

onih packala koje se ranije trudio izbjegavati.Njegova se uniforma nikako nijeslagala s prijateljskim riječima.

— Donedavno sam bio stacioniran u Parizu i imao samzadovoljstvo posjetiti Picassoa u njegovom ateljeu. Nadaosam se kako ćete biti tolikoljubazni da mi pokažete vaš. Toliko sam o njemu čitao!

— Naravno — odgovorio je Mistral. Poveo ga je premaonome krilu masau kojem se nalazio atelje. Schmitt je pažljivo gledao platna koja je Mistral bio

poslagao uz zidove. Njegovi uzvici oduševljenja svjedočili su da gledainteligentno, srazumijevanjem, i da izvanredno poznaje Mistralov opus. Prijerata je, objasnio je postavši razgovorljiviji, svake jeseni posjećivao Pariz da

pogleda nove izložbe i obiđe muzeje. U svojoj kući blizu Frankfurta imao jevlastiti mali atelje, a čak je isada, u Avignonu, slikao na svojem prenosnomstalku kadgod bi za to našao vremena.



— Ne mogu se oduprijeti slikanju, to mi je slabost. U Parizu sam dvijegodine slikao vikendom, razumijete kako je to.

— Savršeno.Kapetan je izdao naređenje jednome od vojnika koji je otrčao do crnog

automobila i trenutak kasnije se vratio s bocom konjaka. — Mislio sam... — rekao je oficir pomalo stidljivo, pružajući bocuMistralu. — Molim vas, dopustite mi; bila bi mičast.

Mistral je uporno zurio u tog uljudnog, ushićenog, obrazovanog čovjeka, prvu osobu koja je u posljednjih dvije i pol godine vidjela njegove radove, teslike koje su bile dio njega, za koje je kucalo njegovo srce, s kojima je disao,

bez kojih nije mogao živjeti. Vojnici su nestali. — Sjednite — rekao je Mistral. — Donijet ću čaše. Da popijemo piće.Kapetan Schmitt postao je stalni posjetilac, navraćajući svakih dva ili tri

tjedna. Pri prvoj je posjeti Mistralu ponudio nabaviti tube s bojom, i Mistral ježeljno pristao.Kasnije te godine, kad je Organizacija Todt, za koju je u Francuskoj ubrzo

radilo više ljudi nego u bilo kojoj drugoj, prošla kroz Luberon, otjeravši natisuće zemljoradnika na prisilni rad da grade baze za podmornice, bunkere iaerodrome, Schmitt je uzeo Mistralov dosje i označio ga tako da ga oslobodisvih radova koji bi ga na kraju bili natjerali da napusti atelje.

Mistral nikada nije doznao što njegovi susjedi misle o prijateljstvu u kojee preraslo njegovo poznanstvo s njemačkim oficirom, jer više nije odlazio u

kavanu u Feliceu. Tamo je vladalo mrtvo raspoloženje, sumnjičavo i turobno,nije se više imalo što piti, a balote se vani usuđivalo igrati samo nekolikostaraca i dječaka.

Jednoga dana kad se kasno vratio s njive kupusa, Mistral je našao gospoduPollison kako vrišti od bijesa.

— Došli su i sve su odnijeli! Sve. Posljednje pile, repu,džem, točkice.Pretražili su kuću, banditi jedni, čak su i menepretresli! O, gospodine Mistral,da ste barem vi bili ovdje...

— Tko je to bio? — grubo je upitao Mistral.

— Ne znam; nikada ih ranije nisam vidjela, nijedan odnjih nije odavde. Tosu mladi divljaci, gangsteri, kriminalci!Otišli su šumom prema Lacosteu...

— Jesu li ulazili u atelje? — Svugdje su bili, nema vrata koja nisu otvorili...Mistral je otrčao u atelje

i brzo ga pregledao. Izašao jeurlajući:



— Gde su moje plahte? — I njih su uzeli, kao i one iz kuće, i sve deke... — Sve plahte su uzeli? — Što sam ja mogla učiniti, gospodine Mistral? Što? —uzviknula je,

bijesno se zgražajući. — Kažem vam, to su pravigangsteri.Kad je sutradan došao kapetan Schmitt u svoju uobičajenu posjetu,donijevši kao i obično sa sobom dovršenu sliku Mistralu da je pogleda iocjeni, našao je slikara utučenog.

— Što je? Nešto se dogodilo? — Opljačkali su me — mrko je odgovorio Mistral. — Nijemci? Ako su oni, to ću ja srediti, ne brini. — Ne, ne znam tko je bio. Mladi banditi, kaže moja domaćica. Šačica

razbojnika.

— Maquis*? — Znam samo da su bili neznanci, nikada ih prije nijevidjela. — Što su odnijeli? — upitao je Schmitt, zabrinut izrazom očajanja na

Mistralovom licu. — Mnogo nevažnih stvari, prokleti da su, gadovi jedni,ali zašto su mi uzeli

plahte? Kako da sada slikam? Nije mipreostalo ni jedno jedino platno. Mogao bih ih ubiti! Kopilad! Ološ!

— Kamo su otišli? — Ne znam; gospoda Pollison kaže prema Lacosteu,šumskim putem. Ali,

sada su već tko zna gdje. — Vidjet ću mogu li ti nabaviti nekoliko platna. Neće biti lako, gotovo ih

nigdje nema, ali pokušat ću.Dva sata kasnije Schmitt se vratio s automobilom krcatim širokim lanenim

plahtama. — Nema platna, ali vraćam ti tvoje plahte — rekao je,sav ozaren. — Kako...? — Pronašli smo lopove u šumi, otprilike tamo gdje si rekao da su otišli.

Uobičajena grupica... bili su nakrcani robom. Izgleda da su svuda uokolo bili u

»rekviziciji«. Maquis. — Nije valjda Maquis? — O da, Julien. Dvadeset njih. Ne brini, te svinje nikadavi«e neće nikoga

uznemiravati. 15.



Previsoka sam, razmišljala je Teddy Lunel sa sjetnom, beznadnom čežnjomdok se ogledavala po razredu, previše sam visoka. Mora da je to.

Toliko je već puta za posljednjih sedam godina u Elm Schoolu, maloj

privatnoj školi pokraj zapadnog dijela Centralnog parka, zaključila kako nijeomiljena zbog ove ili one osobine koja ju čini različitom od ostalih.Ona nije, kao ostale djevojčice, imala oca ni obitelj. Majka joj je, kao

nijedna druga, po cijeli dan radila. Ona je preskočila treći razred i bila jegodinu dana mlađa od svojih prijateljica iz razreda. Napokon je Teddyzaključila kako mora da je zbog svoje visine potisnuta u redove autsajderica,rijetkih djevojčica što ih je poput okuženih trpala u isti koš svemoćna grupica

popularnih djevojčica koje su, ozbiljno kao da biraju papu, između sebeodabirale najomiljeniju, pa drugu po redu, i tako redom sve do sudbonosne

granice koja je vječno isključivala Teddy. Nikada je nisu pozivale na rođendane, ukoliko neka majka nijevelikodušno zahtijevala da se pozove cijeli razred; za nju nikada nisu čuvaleslobodno mjesto za vrijeme ručka u školskom restoranu, a kad bi se grupicadjevojčica za vrijeme odmora okupljala da hihoću nad svojim tajnama, nikadanisu pozivale Teddy da s njima dijeli tu dragocjenu prisnost.

Ta izopćenost kao da je trajala od prvog dana njezinog školovanja i nije bilo načina da ju se promijeni, nije bilo osobe koja joj je mogla objasnitinjezin uzrok — jednostavno je postojala i bila konačna iz nekog neobjašnjivog

razloga. Nije bilo nikog mudrog da Teddy zaštiti od tih djevojčica i kaže joj kako je

njezina izvanredna ljepota u toj dobi prokletstvo koje je dijeli od ostalih,nikoga da joj kaže kako njezine vršnjakinje ne mogu prihvatiti tako

beskompromisnu, neizbježnu ljepotu, zbog koje ona kao da je pripadala nekojdrugoj vrsti nego one. Kad su joj odrasli dijelili komplimente, a tome je malotko mogao odoljeti, nimalo nije držala do onoga što su govorili jer oni nisuznali da je, ma kako lijepo izgledala, nitko nije volio.

Baš kao što Teddy sebe nije mogla, gledajući se u zrcalu, vidjeti kao

pravu, klasičnu ljepoticu, tako nije mogla ni s distance sagledati situaciju ishvatiti ponašanje u školi. Kako bi trinaestogodišnja djevojčica moglafilozofirati o potrebi koja se javlja kod djece, kao i kod svih drugihsocioloških grupa, da se organiziraju u zatvorene grupice koje da bi bile

poželjne moraju isključivati jednu grupu koja nijednoj od njih ne pripada?Ista je pojava prisutna i među gubavcima, prostitutkama, u zatvorima i na



pločnicima Calcutte. Ali, nijedna od tih spoznaja ne bi bila utješila TeddyLunel koja je s trinaest godina dostigla svoju punu visinu od metar i osamdeseti bila viša desetak centimetara od svog učitelja u osmom razredu, gospodinaSimona.

Maggy nije znala za Teddynu izopćenost iz razreda. Teddy to nikada nijemogla priznati svojoj majci koja ju je voljela s toliko ponosa i ljubavi što je prešutno zahtijevala da Teddy bude sretna, da bude posebna, da bude dijete okakvome je Maggy oduvijek sanjala. Teddy se užasavala mogućnosti da ugrozisvoju ulogu jedine radosti u majčinu životu, da oslabi tu ljubav stvarnošćusvoje žalosne, usamljeničke patnje i smetenosti. Krila je svoje rane od Maggy,kao da je učinila nešto tako užasno da ih je zaslužila. Vrlo rano u životunaučila je obmanjivati i brzo je otkrila kako može stvoriti privid bezbrižnogdana u koji će Maggy vjerovati i koji će je hrabriti.

Maggy je često pomišljala kako je Teddy lišena prirodne taštine. Alimožda je tako bilo i bolje, uzevši u obzir godine njezine kćeri, zaključila biosjećajući se mudro i oprezno, jer se Maggy, čiji se posao temeljio na ženskojljepoti, činilo da je Teddy stvorena kao čarolijom. Bila je ona bićenajromantičnijih oprečnosti — kovrčavi pramenovi njezine tamnocrvene kose

prelijevali su se u nevjerojatnim nijansama, od gotovo smeđe do gotovo zlatne, put joj je bila tako blijeda da se, kad bi se zacrvenjela, činilo kako ju je natrenutak zahvatila plahovita groznica, nježne su joj usne bile tako pokretne,tako jasno ocrtane, tako prirodno jarke ružičaste boje da se činilo kako ih je

namazala ružem. Ispod prekrasno začuđenih obrva imala je očeve oči,naizmjence modre, zelene ili sive, ali bile su široko razmaknute kao Maggvne.

Nos joj je bio prekrasan; pravi nos, mislila je Maggy ponosno, lijepooblikovan, čvrst nos koji je Teddy davao pomalo ohol izgled. Bio je, možda,

pomalo odviše upečatljiv za lice bez šminke, dječje lice, ali za to će sevrijeme pobrinuti. Maggy zapravo nikada nije gledala Teddy kao obično dijete,er je svojim izvježbanim pogledom, uvijek budnim da otkrije ljepotu, u njoj

vidjela ženu kakvom će postati, a ne previsoku, odviše ponosnu, odvišeneobičnu djevojčicu kakva je bila.

Maggy nije imala pojma da bi Teddy rado mijenjala svoju ljepotu da budeniska i dopadljiva, ali stalno je brinula zbog činjenice da Teddy osim nje nijeimala nikakve obitelji, nikoga na svijetu.

U prvim danima poslovanja Agencije Lunel, kad je Maggy još uvjek radilakod kuće, sa zahvalnošću je promatrala kako se njezine prve manekenke premaTeddy ponašaju kao prema mladoj sestri. Uskoro, kad je Maggy preselila u



uredske prostorije u Carnegie Hallu, povećavajući svake godine brojtelefonskih linija, namještenika i poslovnih prostorija, zamolila je NannyButterfield, a kasnije i Mademoiselle Gallirand, koja ju je zamijenila, danekoliko puta tjedno poslije škole dovede Teddy u njezin ured na igranje.

Kasnije, kad je Teddy morala pisati domaće zadaće, u mirnom je kutku posebno za nju postavljen pisaći stol, a djevojke Agencije Lunel, kojih je sada bilo stotinu dvadeset, navratile bi u Teddyn »ured« da je na brzinu zagrle, pokažu joj svoju novu fotografiju, požale se kako ih bole noge, ili da zatraže

ednu od jabuka koje je Maggy uvijek držala naslagane u hrpu u košari naTeddynu pisaćem stolu. Bile su one divno društvo dobrovoljnih rođakinja,razmišljala je Maggy prkosno dok je subotom, kad nije radila, kupovala kodSaksa i De Pinne još kašmirskih džempera pastelne boje, još skupih uvoznihsukanja od tvida ili flanela, koje je Teddy oblačila za školu.

Elm School nalazila se nedaleko od velikog, visokog stana koji je Maggyiznajmila u lijepome bloku zgrada San Remo, na križanju Sedamdeset četvrteulice i avenije uz zapadni dio Centralnog Parka, koji je gledao na park.

Neboderi Pete avenije dizali su se nasuprot njemu, s druge strane parka, iupravo je zbog te odvojenosti Maggy odabrala taj stan, iako je sebi mogla

priuštiti da živi u istočnom dijelu šezdesetih ili sedamdesetih ulica, unajotmjenijem dijelu grada, i da pošalje kćer u neku od poznatijih, otmjenijihškola. Ali, na istočnoj bi strani Teddy bila u stalnoj opasnosti da susretnenekog Kilkullena, McDonnella, Murraya ili Buckleyja; istočna je strana bila

četvrt uglednih katolika, a Maggy je, otkako je poslije skandala zbogMistralove izložbe izgubila posao kod Bianchija, pokušavala svoju kćer držatina udaljenosti od svega toga. U gradovima je bilo nevjerojatno lako isključitise iz uske sredine pomodnih krugova i škola. Pogotovo ako im nikada nisi ni

pripadao, mislila je Maggy.Teddy je šetala San Remom kao da je to njezin posjed. Nije bilo Crnca

liftboja čiju životnu priču nije znala; bila je miljenica svih vratara koji su jojuvijek bili spremni posuditi komadić krede kako bi se na pločniku mogla igratiškolice u kojoj je, zahvaljujući svojim dugačkim nogama, bila najbolja. Izvan

škole ona je bila hirovita, razgovorljiva djevojčica, uvijek u pokretu, nakoturaljkama, na biciklu, ili spuštajući se zimi potrbuške sanjkama niz neki od

brežuljaka u parku. Poput Palčića, često je predvodila nestašnu grupicu djecemnogo mlađe od sebe, a kad bi se umorili od igranja Teddy bi im pričalazamršene priče o tropskim prašumama i putovanjima na splavi niz Amazonu.

Za drugačijih bi dana, obično u proljeće kad bi pala sitna kiša i kad bi



prva forzicija bljesnula žutim obećanjem u sivom parku, Teddy potražilasamotno sklonište u Parku Anne Hathaway, u podnožju stare kamene kule.Tamo bi, rasplamsale mašte, ustreptalih nadanja, zanesena srca sanjarilamaglovite, prekrasne srebrnaste snove o ljubavi i pitala se kada, o kada će se

ona i njoj dogoditi?Kada je Teddy s trinaest godina završila osnovnu školu, nastavnici sunakon pola sata natezanja o tome hoće li njezina visina biti manje upadljivaako stoji na početku ili na kraju vrste — jer je, očito, bilo nezamislivo dastane u sredinu — odlučili da ona povede razred u dvoranu.

Dok je prolazila pozornicom u bijeloj haljini, da primi svoju svjedodžbu,gledalištem je odjeknuo snažan pljesak.

Maggy je bila pozvala Darcvja, Longworthove, Gay, Olivera Barnesa idesetak najomiljenijih manekenki da dođu vidjeti Maggynu završnu svečanost

u osnovnoj školi. Dvanaest najtraženijih manekenki 1941. godine je u svojimnajljepšim šeširima klicalo, vikalo i zviždalo, promatrajući Teddy koja je, pogleda oborena da se ne bi spotaknula, hodala tako skladno kako neke od njihnikada neće moći naučiti.

— Bože dragi, Doe — rekla je jedna od njih koja je upravo bila proslaviladvadeset četvrti rođendan — zar ne bi biloprekrasno opet biti mlada?

— Ja sam još uvijek mlada, draga moja — odgovorila jeDoe, ali srce joje stegnula lagana sumnja. I njoj su bile dvadeset četiri.

U srednjoj je školi Teddy odlučno sklopila savez s nekoliko

najneomiljenijih djevojčica. Sally je bila knjiški moljac, nosila naočale sdebelim staklima i previše se znojila; Harriet je mucala i nosila ortopedskecipele, a MaryAnne je bila miljenica nastavnika i uvijek je sjedila u prvojklupi, spremna da pobjedonosno podigne ruku kad drugi nisu znali odgovor.Ali, njih su joj tri postale najbolje prijateljice.

Teddy je prestala odlaziti u park i Agenciju Lunel nakon škole, kako bidomaće zadaće pisala s novim prijateljicama. Njih bi se četiri našle kod jedneod njih i dovršile svoje zadatke što je prije bilo moguće, kako bi se mogle

baciti na pravi razgovor, na podrobnu diskusiju o njihovim romantičnim

sanjarenjima. Nisu razmišljale o nekom određenom dječaku, već samoopćenito o nekom muškarcu u dalekoj budućnosti. Najvruće pitanje kojim su se

bavile bila je prva bračna noć. Kako da obuku iste spavaćice kao i njihovemajke? Te su spavaćice, napokon, bile prozirne — sve su djevojčice krišomotvarale ormare svojih majki, držale te lijepe, kićene spavaćice u rukama iuvjerile se u neshvatljivu, neobičnu i zastrašujuću činjenicu. Kako da izađeš iz



kupaonice i odeš do kreveta u spavaćici koja je gotovo prozirna? Kako, pod pretpostavkom da preko nje nosiš kućnu haljinu, uopće skinuti tu haljinu?Treba li ući u krevet? Ili jednostavno leći na njega? / šta onda ? Kod tog bi

pitanja prestajale razgovarati, zbunjeno se zahihotale i otišle u kuhinju po

kekse i cocacolu.Jednoga dana im je Teddy pokušala reći što se zatim zbiva. — Otac uzme penis i stavi ga u maminu vaginu, i onda izađe sjeme koje

pliva... — Prekinuli su je zgađeni povici i vriskovi. Njezine prijateljice nisuželjele slušati o takvim odvratnim detaljima, i nisu mogle vjerovati da jeTeddvna majka, pa čak iako radi, zaista sjela s njom i ispričala joj sve teužasne stvari. S četrnaest su se godina tek bile oporavile od šoka prvemenstruacije, i ono što je Maggy nazivala »znanjem o spolnom životu« za njihe bilo odviše neromantično i previše stručno da bi mogle slušati.

Što bi tek rekle, pitala se Teddy, da znaju sve o njoj? Ako ne mogu slušatini kako se začinje beba, što bi rekle kad bi znale daje ona kopile? O, mama se,naravno, uvijek služila drugim riječima, ali to nije moglo izmijeniti činjenice.

Nije se mogla sjetiti koliko joj je bilo godina kad joj je Maggy, kojoj je bilo lakše izraziti se na francuskom jeziku, kojim su međusobno razgovarale,nego na engleskome kojim su razgovarale sa drugima, rekla kako je ona uneenfante naturelle* Ali, bilo je to tako davno da je ona morala rasti s timsaznanjem, polako otkrivajući što to zapravo znači još dugo nakon što je prvi

put čula taj izraz.

Kako ju je Maggy naučila da ne smije ispitivati o svojem porijeklu? Kakou je naučila da, riječima koje su sprečavale svako daljnje pitanje, kaže da joje otac umro? Nije to mogla ni sama sebi objasniti, ali sve se dogodilo jako

davno i ona je to u potpunosti prihvatila.Poput nekog melanezijskog urođenika pred pladnjem svete hrane

namijenjene svećenicima, Teddy bi se brzo, štiteći sebe, klonila zabranjenog predmeta. Zabrana je bila tako snažna, tako potpuna da se nije više usuđivalaispitivati Maggy o tome. Po tom tabuu u središtu njezinog života razlikovala seTeddy od svojih prijateljica. Nijedna od njih nije imala pravih tajni. Osnovna

svrha njihovog prijateljstva bila je, zapravo, da podijele tajne, da se jednadrugoj povjeravaju, da se hrabre, da prave jedna drugoj društvo i pružaju

podršku u teškom razdoblju puberteta.Maggy je malo toga rekla Teddy o njezinu ocu. Kad je smatrala kako je

Teddy dovoljno odrasla da shvati, rekla joj je da je on bio irski katolik koji je, prije nego što je umro od srčanog udara, bio zakonima svoje crkve spriječen



da je oženi. S takvom je napetošću i oklijevanjem izgovorila tih nekolikoriječi, tako je bila uzrujana, zabrinuta i tužna da je Teddy, i da se usuđivala, ne

bi mogla ništa više upitati.Teddy je obožavala majku, ali je se pomalo i bojala. Kao i mnogi drugi.

Navika izdavanja naredbi i posvemašnje brige o rastućem, napredujućem poslu dalo je izvanrednu osobinu Maggynom karakteru, koja je u četrdesetimgodinama nedostajala gotovo svim ženama. Zbog te je osobine njoj bilo teškorazmišljati kao o majci, a lako kao o »šefici«, kako su joj se obraćale svedjevojke, osim kad je bila ljutita. Tada su jedna drugoj došaptavale kako»Marija Antoaneta hara«. Takvim bi danima djevojke koje su se udebljale, pamakar i samo pola kilograma, izmišljale razloge da ne dođu u agenciju, svemanekenke koje su prethodne večeri predugo ostale u Stork Clubu ili ElMoroccou posebno su se pažljivo šminkale i nijedna, baš ni jedna, nije kasnila

na snimanje.S trideset četiri godine Maggy je imala nepatvoreno ponosno i smionodržanje velike, priznate ljepotice. Kad joj je bilo sedamnaest godina izgledalae starijom od djevojaka svojih godina, a sada je izgledala mlade od svojih

vršnjakinja. Godine su samo još jače istaknule smjele jagodice njezina licaispod zategnute, još uvijek svijetle kože. Stekla je samouvjerene pokrete, a sjajnjezinih očiju boje Pernoda samo je bio pojačan duhovitošću i iskustvom.

Za ured se Maggy oblačila u crne ili sive, ljeti bijele kostime HattieCarnegie, gotovo nevjerojatnog, savršenog kroja. Oko vrata je uvijek nosila

burmanske bisere koje je dobila za dvadeseti rođendan, a na reveru svježcrven karanfil. Titania iz Saksa u Petoj aveniji kreirala joj je prekrasne šeširekoje je nosila čak i dok je sjedila za pisaćim stolom, kao i većina najuglednijihmodnih stručnjaka u to vrijeme. Maggy je sa svima njima bila dobra, često jeručala s nekim od njih u Pavillonu, gdje je Henri Soule za nju svaki dan čuvaorezerviran jedan od najboljih stolova. Kad bi kojim slučajem odlučila ne otićitamo na ručak, njezina bi sekretarica telefonirala da oslobode stol.

A uvečer je uvijek bila s Jasonom Darcyjem, svojim najboljim prijateljem,dugogodišnjim ljubavnikom, zavjerenikom, muškarcem za kojega se nikada

nije pristala udati. To je nešto što Maggy nije mogla objasniti čak ni svojojnajdražoj prijateljici Lally Longworth. A kako joj je samo pokušavalaobjasniti kad ju je Lally prije mnogo godina korila.

— Jesi li ti posve poludjela, Maggy Lunel? — upitala juje. — Darcy umireod želje da se oženi tobom. Što te, zaboga,sprečava da pristaneš?

— Oh, Lally, nikada ne smijem biti ovisna o muškarcu.Točno znam što bi



se dogodilo kad bismo se vjenčali. Polako,ali neizbježno, morala bih svemanje vremena provoditi na poslu, sve dok ga jednoga dana ne bih ostavila i

postala Darcyjeva domaćica, putovala s njim, brinula o našim kućama, posluzii večerama koje bismo priređivali, možda i o djeci. Bilabih u njegovoj moći,

Lally, a ja ne želim da se to ikada dogodi. Ne mogu ovisiti o tome da meizdržava neki muškarac. —Maggy je odložila svoju čašu i gotovo protreslaLally kako bije natjerala da shvati. — Što ako otkrijemo da zajedno nemožemo biti sretni, a ne možemo dobiti razvod? Reci mi, molimte, što samonda učinila? Ne možeš izgraditi posao kao što jemoj, a onda ga napustiti iočekivati da te dočeka kad se vratiš. .. To je nemoguće. Mnogo je bolje danastavimo ovako.Darcy zna da sam njegova, da me ne zanima nijedandrugimuškarac. Ako mu to nije dovoljno meni je žao, ali drugačijene ide.

— A ja sam vam namjeravala prirediti vjenčanje — reklaje Lally

pretjerano razočaranim tonom. U sebi se zgranulanad Maggvnom ružnom predodžbom o braku. Bože pomozi,kad bi svaka žena tako hladnokrvnorazmišljala o rastavi braka još prije vjenčanja, ljudska bi vrsta izumrla već u

prvoj generaciji.Maggy je znala kako Teddy vjerojatno nagađa o njezinoj vezi s Darcyjem,

ali budući da to nije uspijevala dobro objasniti ženi profinjenoj poput LallyLongworth, nije ni pokušavala stvari razjasniti jednoj tinejdžerki. O, bilo jetoliko toga što nije mogla objasniti Teddy, razmišljala je s dobro poznatimosjećajem krivice i straha. Nikada nije rekla Teddy da je i ona, Maggy,

vanbračno dijete. Umjesto toga izmislila je priču kako je rano ostala bezroditelja. Teddy, koja se zanosila Orkanskim visovima, kojoj je roman Zameoih vjetar postao Biblijom i koja je desetak puta gledala Filadelfijsku priču,odviše je bila ošamućena pričama o velikim romantičnim ljubavima da bi

podrobnije ispitivala majku.I Teddyna je neodređena religiozna pripadnost predstavljala problem.

Maggyn osjećaj pripadnosti židovskoj religiji nikad nije bio vezan uz obrede,iako je u djetinjstvu živjela u zatvorenoj židovskoj sredini, a rabin Taradash

bio joj je uzor židovskog dostojanstva i mudrosti. Otkad je pobjegla od kuće

nije osjećala unutrašnju potrebu da nastavi s posebnim tradicionalnimobičajima, koji su joj se nekako činili nepotrebnima. Osjećala se kao Židovka,ali nije osjećala nikakvu obavezu da prisustvuje obredima. Nikada nije poslala

po menoru koju je bila ostavila u Parizu, a nije imala srca da je zamijenidrugom.

Godinama prekasno da bi bilo vrijedno truda, poslala je Teđdy na



vjeronauk u španjolsku i portugalsku sinagogu u Central Park Westu. Teddy jetamo, zbunjena, provela jedno jutro, otkrivši da svi drugi kao da tamo

pripadaju, znaju nešto i stalo im je da nauče. Odlučila je da je ništa nećenatjerati da opet ode na to mjesto prema kojem se čak i stroga disciplina u Elm

Schoolu činila ugodnom. Čim je bila dovoljno stara da se sama voziautobusom, odvažila se otići u Katedralu sv. Patricka, sjela sa strane na jednuklupu, i pogledala uokolo sa strahom i znatiželjom.

Što su ti golemi kameni zidovi, to tiho žagoreće grotlo modrih, crvenih izlatnih svjetala, ti redovi svijeća, to mnoštvo ozbiljnih ljudi koji su s tolikovjere obavljali svoju službu — što su oni njoj značili? Ništa više odvjeronauka u sinagogi, zaključila je. Ništa više nije bila katolkinjom negoŽidovkom — ni više, ni manje. Maggy je rekla kako misli da je panteist, ilimožda paganka, ovisi čemu je sličnije to što voli jabuke u cvatu, sestre

Bronte', žalosne vrbe, sijamske mačke, hot dogna r Jones Beachu, i trajekt doStaten Islanda. — Patsy Berg je dodirnula momku onu stvar! — rekla jeSally, s izrazom

zapanjene nevjerice. — Ne vjerujem ti! — zgranuto je rekla MaryAnne. — Ako i jest, onda ju je na to natjerao — rekla je Harriet, s izrazom

nekoga tko zna bolje.Teddy nije ništa rekla. Bila bi dala sve na svijetu da samo vidi onu stvar

nekom dječaku. O diranju nije mogla ni sanjati. Lutala je hodnicima muzeja

Metropolitan, tražeći uzaludno kip čiji penis nije bio samo mramorna vitica,malena poput ukrasa na torti. Uglavnom su bili okrhnuti, kao i nosevi na grčimkipovima. Znala je kako tu mora da ima nečeg više od onoga što se moglovidjeti po muzejima.

Ali bilo joj je gotovo šesnaest godina i samo ju je jedan dječak dotad pozvao da s njim izađe — Harrietin bratić Melvin Allenberg. Melvin je bionizak, gotovo patuljastog rasta, nosio je naočale s debelim staklima, ali išao jeu četvrti razred gimnazije, a kad bi se nasmiješio pomislila bi kako je tajosmijeh na trenutak zna podsjetiti na Van Johnsona, samo što je Van Johnson

bio plavokos, visok i zgodan. Ali, Melvin barem nije imao bubuljice. Slijedeći put je mali Melvin Allenberg pozvao Teddy u kino, i ona je pristala.

Od prvog trenutka kad je Melvin ugledao Teddy, ona je postala predmetomnjegovih divljih maštanja, u kojima se miješalo divljenje i čežnja. Njegov jesan bio živjeti na otoku nastanjenom samo lijepim, visokim ženama koje bi svečinile na njegovu zapovijed.



Prije sastanka Teddy je, prva od svojih prijateljica, obrijala meke plavedlačice na nogama. Druge su je gledale smrknuto i potišteno.

— Dlake će ponovo izrasti, kao na muškoj bradi, debelei tvrde — upozorila ju je MaryAnne.

— Sad ćeš to morati raditi svaki tjedan — zlobno je rekla Sally — doživotno. — Ne mogu vjerovati da to radiš zbog mojeg odvratnogbratića Melvina,

pa makar mu je i osamnaest godina. Ti si luda, Teddy Lunel — rekla je Harriet,zamjerajući joj više odostalih. — Znaš li što mi je mama rekla za njega? Da jenastran, eto što. Navodno ima fenomenalan kvocijent inteligencije, ali kaže daneće na fakultet, ne zanima ga nijedan sport,ne zanima ga ništa osim njegoveglupe kamere i tamne komore koju je napravio u svojem ugrađenom ormaru.Tetka Ethelkaže da ne može zadržati nijednu pristojnu služavku, jer ihMelvin

stalno gnjavi da mu poziraju; sluškinje gnjavi, za bogamiloga, pa to je bizarno,Teddy. Tetka je jednom u njegovojsobi našla hrpu prostih časopisa. Ništa neznači to što je visoksamo tebi do ramena; tko zna što mu se mota po glavi?

Teddy se nasmiješila Harriet i počela brijati lijevu nogu. Sve su onezavidne, mislila je. Nijedna od njih još nije imala sastanak.

Za vrijeme filma See Here, Private Hargrove sjedila je ne usuđujući se pogledati Melvina u oči, ali osjećala je kako se on s vremena na vrijeme znazabuljiti u njezin profil zamišljeno i ozbiljno nagnuvši okruglu, kovrčavuglavu.

Dok su nakon filma jeli kolače, Melvin je ozbiljno rekao: — Ti si zaista najljepša djevojka na svijetu, Teddy Lunel. — Jesam? — Sasvim sigurno. — Njegove su se naočale ljeskale prema njoj. — Ja

sam priznati poznavalac ženske ljepote; pitajbilo koga na gimnaziji. — Ne vjerujem ti! — Nije važno vjeruješ li ti ili ne. To s tim nema nikakveveze.Teddy je pocrvenjela, u ušima joj je počelo šumiti, i prestrašila se da se ne

rasplače. Nikada u životu komplimenti odraslih ljudi nisu joj ništa značili, ali

ovaj sada! Bilo je nemoguće ne shvatiti da Melvin ozbiljno misli to što jerekao. Govorio je kao da iznosi dokazanu znanstvenu činjenicu,

procjenjivačkim tonom, a njegove svijetle, pametne i vrlo velike, vrlo bistreoči sjajile su iza naočala. Cijelo njegovo malo lice odavalo je dubokouvjerenje. Izgledao je poput neke kitnjaste ptice što se usredotočila na posebnosočnog crva.



— Odlučio sam te zvati Rida — nastavio je. — Svaka lijepa žena moraimati nadimak koji je neće činiti odbojnom, a»Teddy« me podsjeća naTheodora Roosevelta. Kad te čovjek pogleda, Rida, vidi ono za što nikada nijevjerovao da zaista postoji, osim možda na filmskom platnu, pa se preplaši ine

može ti reći ništa zanimljivo. Imat ćeš problema s time kako da navedeš ljudeda se prema tebi normalno ponašaju...da ostvare normalan kontakt... to će,zapravo, biti gotovoprokleto nemoguće. Sve najljepše žene imaju taj problem.Samo ih izuzetni muškarci mogu razumjeti.

— Ti si lud, Melvine Allenberg. — Teddy je bila svladana prisnim,laskavim stvarima koje joj je govorio tako mirno,s takvim autoritetom.

— Razmisli o tome, Rida, samo razmisli o tome — tihoje rekao. — Jednogdana, kad oboje budemo bogati i slavni,priznat ćeš da sam bio u pravu.

Teddy nije mogla odgovoriti. Njegove riječi, to nemarno izrečeno »jednog

dana«, bile su kao da je sinula zraka svjetla u njezinu budućnost, rasvjetljujućineslućene mogućnosti, kao da je Teddy Lunel neka druga djevojka, koja se lakokreće kroz svijet u kojem je i nemoguće postajalo moguće. Teddy je oborena

pogleda polako vilicom vukla crte po slatkom sirupu od javorova soka. Prvi put u životu je sasvim proračunato izazovno upitala:

— Što je to prosti časopis, Melvine? — A, znači, Herriet ti je rekla. Ne mogu prikupiti ni zbirku umjetničkih

fotografija, da me moja obitelj ne smatra starim razvratnikom. Izgledam li jatebi, Teddy, kao stari razvratnik?

— Harriet nikada nije rekla da si razvratnik — rekla jebrzo Teddy, braneći prijateljicu. — Nikada mi nije pričala otebi dok me nisi pozvao u kino.

— Pa, ni tebe nije spominjala, znači bila je fer. Jaje, uostalom, nikada neviđam; naše se majke uzajamno izbjegavaju.

— Je li ti Harriet pričala o mojoj obitelji... o mojemocu.? — Ne. Zar je trebala? — Pa... On je bio u brigadi Abraham Lincoln... umroje boreći se protiv

fašista u Španjolskoj... Bio je veliki heroj.Melvin je ganuto žmirnuo.

— Bože dragi, mora da si ponosna na njega! — I jesam. Moja majka... to zapravo nikada nije preboljela. Strahovito

mnogo radi... da bi izdržala. Ona je Francuskinja, znaš. Iz plemićke je obitelji.Jedan njezin predak, markiz, poginuo je u francuskoj revoluciji... Oduzeli suim svuzemlju... ali ne i ponos. Mama je posljednja u obiteljskoj lozi. ..zapravo, ja sam posljednja... — rekla je Teddy sanjivimglasom.



Melvin je gutao slinu s divljenjem. Nije čudo da je Riđa različita od svihdjevojaka koje je dosad poznavao.

— Izlaziš li mnogo? — odvažio se upitati, nakon tišinekojom kao da suodali počast poginulome markizu.

— Mama je strašno stroga. Pušta me na sastanke samodvaput tjedno, petkom i subotom. Nedjeljom me rano tjera ukrevet, zbog škole.Sjetivši se na vrijeme, Melvin je pogledao na sat.

— Idemo, Riđa. Rekla je da moraš biti kod kuće u poladvanaest. Ne želimte uvaliti u neprilike.

Na vratima Teddyna stana Melvin Allenberg pogledao je gore, u Teddy,koja je bila neobično šutljiva dok su se pješice vraćali kući.

— Jesi li već gledala film Jane Eyre? — upitao je. Možda je bio nizak ičudno izgledao, ali vjerovao je da uvijek treba tražiti ono što želiš, bez obzira

kakvi bili izgledi da to i dobiješ. — Nisam — rekla je Teddy, koja ga je triput gledala. — Bi li ga voljela pogledati slijedeće subote? Ako već nisi zauzeta? — Hmmm... može li u petak? U subotu sam, nažalost,zauzeta. — Dogovoreno — cvao je on. Njegovo neposredno ponašanje, koje je bilo

strano većini osamnaestogodišnjih mladića, ponovo mu je omogućilo daostvari svoj cilj.

— Hvala ti na prekrasnoj večeri — rekla je Teddy, kojase gunđajućiopirala kad su je tri prijateljice uvjeravale kako mora izgovoriti tu ritualnu

rečenicu.Melvin se nasmiješio osmijehom kojim gotovo da je podsjećao na Van

Johnsona, ohrabren ovim iz pristojnosti izgovorenim riječima. — Nadam se da ti je bilo lijepo koliko i meni. Čuj, vidimda nisi djevojka

koja bi se dala poljubiti prije trećeg izlaska,ali ne misliš li da bi ti jednaiznimka dobro došla?

Teddy nije oklijevala. Skinula mu je naočale i čvrsto ga zagrlila dugačkimrukama, pritisnuvši mu lice o svoju ključnu kost s vatrenom zahvalnošću.Iskobeljao se.

— Ne tako, Riđa! Hajde, sagni se i miruj. — Utisnuo jojje na usne nedužan poljubac. — Eto! Da to nisi nikom drugom dopustila. Obećaješ?

— Obećajem — šapnula je Teddy. Muške su usne biledrugačije od ženskih,greble su po ivicama. Tko bi to rekao?Po prvi put se namjerno koketnoosmijehnuvši, nagnula se naprijed i ovlaš ga poljubila prije nego što mu jevratila naočale.— Samo nemoj nikome reći — prošaptala je. — Da ne





Studentsko naselje fakulteta Wellesley bilo je prakrasna pozornica zaepidemiju udvaranja koja se širila otkako su podijeljene male crvene brucoškeknjižice, koje su sadržavale fotografije svih studentica s godine, njihova imenai grad iz kojeg dolaze. Te su knjižice tiskane kako bi pomogle brucošicama da

se međusobno bolje upoznaju, ali već dvadeset četiri sata nakon štampanja njih bi se domogli studenti svih muških fakulteta u Novoj Engleskoj, koji su sada,uz uobičajene brucoše, bili prepuni i veterana što su se vratili iz dugogasvjetskog rata.

Drugog tjedna svoje prve godine na fakultetu Teddy je bila pozvana na sveragbi utakmice najuglednijih sveučilišta u sjeveroistočnom dijelu SAD koje suse trebale održati do božičnih praznika, mogla je između devet momaka birati skime da ode na zimsku karnevalsku svečanost na sveučilištu Dartmouth, a da suoj studije dopuštale mogla je svaku večer izlaziti s drugim mladićima s

obližnjeg Harvarda.Kad se te godine vratila kući za Božić, Maggy je shvatila da je njezinavisoka djevojčica postala mlada žena koja je zavodila i privlačila muškarcečim bi je pogledali. Hladnjak je bio pun buketa orhideja, svakoga su jutra

poštom stizala ljubavna pisma, a Teddy je svake večeri izlazila i spavala do podneva. Ipak, zaključila je Maggy, bolje da je zvijezda svakog studentskog plesa i, kako joj se činilo, posve bezosjećajna i okrutna koketa, nego djevojkakoju su muškarci mogli iskoristiti zato što je umišljala da je vole.

Teddy je zaljubljeno, opijeno, tašto proplesala kroz prve godine na

fakultetu, nezaboravne i nepovratne poput prvog poljupca. Ulijetala je iz jedneljubavi u drugu, nestalna poput vjetra, počinjući sve više afektirati kako jeosjećala da raste njezina moć. Počela je stjecati izvježbano samopouzdanjekoje kao da joj je pružalo čudesnu sreću, kao daje ništa na svijetu nije moglonaljutiti, zbuniti ni uznemiriti. Počela je ulaziti u svaku sobu vesela i sigurnada je dobrodošla, prihvaćala je svaku promjenu kao da je isplanirana upravozbog njezinog užitka, i činilo se da u njezinom svijetu nema razočaranja nimogućnosti da stvari krenu na gore.

Ne mogu vjerovati da se ovo meni događa, šaptala je sebi uvijek iznova,

ali nikada to nije glasno rekla, jer iza svih njezinih pobjeda krio se strah da bi ponovo mogla postati izopćena, isto tako naglo kao što je ostvarila svojesnove o tome da bude omiljena.

Stvarnost nikada nije bila dovoljna Teddy. Stvarnost nekako kao da nijemogla doprijeti do njezine podsvijesti i tako postati osnova iskustva na kojemue mogla zasnovati svoje osjećaje. Bila je samo šestogodišnja djevojčica kad



e naučila stvarnost pretvarati u nešto ljepše, pričajući Maggy kako provodidane u školi. Sada je ta stvarnost bila ljepša nego što je ikada mogla izamisliti, i još je uvijek nije zadovoljavala. Vanjski se uspjesi nisu prenosili,nisu se nikada mogli prenijeti u njezin unutrašnji život i pružiti joj mir. Malo

pomalo, ta mašta koja je živjela u Teddy, koja ju je nadahnula da MelvinuAllenbergu priča o izmišljenom ocu poginulom u Španjolskoj i o svojem plemićkom francuskom porijeklu, mogla je sada rasti, bujati.

Na utakmici između Harvarda i Yalea Teddy je rekla momku koji ju jeizveo:

— Moj je otac studirao na Harvardu, znaš. Prije nego što je umro, vodiome na sve utakmice koje je harvardska momčad igrala blizu New Yorka.Planinario je u Tibetu kad je poginuo, ali uspio je drugima spasiti život. — NaPrincetonu je, razgovarajući s društvom o planovima za ljeto, postala

nostalgična: — U djetinjstvu sam ljeto provodila u dvorcu moje obitelji, uDordogni. Lunelovi su živjeli u Dordogni otkad se pamti. Dvorac ima stotinusoba, pola ih je razrušeno. Nisam bila tamo otkako mi je djed umro. — Nazimskoj karnevalskoj svečanosti u Dartmouthu povjerila se momku s kojim jeizašla: — Neće te smetati ako ne odem gledati skijaške skokove? Znaš, moj jeotac poginuo na oči moje majke dok je u Alpama trenirao skokove zaOlimpijadu... Nikada se više nije oporavila. — Kad bi se počelo razgovarati o

božičnim praznicima, Teddy bi se sjetila svojih: — Obično smo odlazili k mojoj praprabaki u Quebec. Uvijek je imala najveće božično drvce koje sam

ikada vidjela; mora da je bilo visoko barem deset metara; a ja sam plesala okonjega sa svojim malim rođacima, mora da ih je bilo dvadesetak. Ne, više ih neviđam, majka se posvađala s očevom obitelji nakon što je umro. Okrivili su jeda ga je ona otjerala da se pridruži oslobodilačkom pokretu u Francuskoj kade okupirana. Poginuo je kad su srušili njegov avion. Bio je na specijalnoj

tajnoj misiji za generala De Gaullea... ne, do danas se nikada nije saznalokakva je to misija bila.

Njezine priče nikada nisu dovedene u pitanje, jer, djevojka tako neobičnaizgleda morala je imati tragičan i romantičan život; a pričala ih je momcima s

kojima se nije namjeravala sastati u New Yorku, gdje su mogli upoznati Maggvkad je dođu posjetiti.

Maggv je u načelu provjeravala mladiće s kojima se Teddv sastajala što ječešće mogla. Umirila ju je povorka mladaca što su se stalno smjenjivali,dolazeći u kaputima od devine dlake, i izgledali dječački, pristojno i posvenevino. Bila su to samo nedužna djeca, mislila je.



— to ih je više, manje su opasni — rekla je ona LallyLongworth. — Draže mi je da Teddv izlazi s desetak momaka, nego samo s jednim ilidvojicom. Ali, tako se ružno ponaša prema njima... Ne razumijem je više... akosam je ikada irazumjela. Znam da je prekasno sada kad je već otišla na

fakultet, ali osjećam se neugodno jer sam izgubila dodir snjom... I ako neštonedostaje... stalno mislim kako sam trebala učiniti nešto da se više zbližim sTeddv, da je bolje upoznam. Ona me vara, Lally, a dala sam joj sve što sammogla...Toliko je volim, ima udoban dom, uvijek je sve imala, kupovala samoj najljepšu odjeću... Ah, jednostavno više neznam...

— Polovina majki koje poznajem govori iste stvari o svojim kćerkama — rekla je Lally, govoreći bezbrižno, zaštićenaživotom bez djece za kojom niježalila, uzimajući sebi pravoda svojim prijateljicama dijeli savjete o odgojudjece. — Kadjednom odu na fakultet, postanu ti stranci. Jesi li sigurna da

uTeddynu životu ne postoji nikakva ozbiljna veza? Skoro će jojbiti dvadeset.Pitam se što si ti radila u tim godinama? — Cijeli sam se dan uređivala, i živjela kao prava žena— zamišljeno je

rekla Maggy. — Mi u Francuskoj mnogo bržeodrastamo. Ili je to samo bilotako dvadesetih godina. Neznam, ali meni svi njezini momci izgledaju kaožutokljunci.

Još uvijek se izvlače iz jajeta. Taddy me uvjerava da ti momci čak ni neočekuju, a kamoli da pokušavaju, voditi s njom ljubav. .. misliš da je tostvarno istina?

— Naravno! Pa stoje tebi, Maggy Lunel? Dobri momci nikada ne očekujuda će voditi ljubav s dobrim djevojkama.

Ovisi što misliš pod »dobrom djevojkom«, pomislila je Maggy, sjećajućise kako joj je u krvi odjekivala modra groznica havajskih gitara, sjećajući sedivljeg, crvenog neba u Montparnasseu, melodije s Jave zbog koje se kaosedamnaestogodišnja djevojka stidjela svoje nevinosti i proljetne noći kad je

pet stotina ljudi klicalo od užitka pri pogledu na njezino nago tijelo.Ali, Lally Longvvorth imala je pravo, barem što se tiče tog duboko

konzervativnog razdoblja četrdesetih godina. Velika većina djevojaka iz klase

1949. godine na Wellesleyju ostale su djevice sve do braka, i u tom razdobljuzadirkivanja Teddy Lunel izazvala je više bola u preponama nego bilo kojadruga djevojka u okolici Bostona. Maggyna sumnjičavost prema muškarcimautjecala je na nju i više nego što je toga bila svjesna.

Nekolicini najdražih momaka dopuštala je da je satima ljube, trljajući segrozničavo uz nju na stražnjim sjedalima automobila ili sofama u zamračenim



studentskim društvenim prostorijama, pokušavajući doživjeti orgazam krozdebelu odjeću koja je dijelila njihova tijela, jer Teddy nikada nije nikome odnjih dopuštala da otvori šlic ili joj zavuče ruku pod suknju. Likovala je nadnjihovom željom ne dopuštajući im nikakvo olakšanje osim onoga koje su

mogli doživjeti, a da ona to ne primijeti. Nijedan od njih nije bio dovoljnosmiren da pogodi kako Teddy također uvijek doživi orgazam, lako, bez glasaili pokreta koji bi je mogli odati, koji je kao čudom dolazio na sam dodir ukrućenog penisa napetog ispod hlača, tajni orgazam koji je mogla doživjetičak i na plesnom podiju. S nikim od njih nije bila toliko bliska da bi mu to

priznala, a za svoju je okrutnost zauzvrat dobivala bračne ponude.Teddy nije bila posve ravnodušna prema muškarcima koji su je voljeli, ali

negdje duboko u njoj nedostajalo je suosjećanja za njihovu tugu. Bila je takozaljubljena u vlastitu popularnost, da se nikada nije zaljubila ni u jednog

muškarca. Njezina nedostižna, nemarna putenost bila je poput kapljice vodemuškarcima koji su čeznuli da ispiju svoju čašu; izluđivala ih je tako jače negoda im je uskraćivala poljupce koje je olako rasipala. Osjetiti kroz haljinuvrškove njezinih grudi, držati je u zagrljaju tako mirisnu i raskuštranu,nabubrenih usana od previše poljubaca, ali biti zaustavljen čeličnom voljom. ..

— Samo se nadam, Teddy Lunel, da će jednoga dana i tebe netko mučitikao ti mene — rekao joj je jedan od njih bijesno.

Napravila je prigodno žalostan izraz lica, ali znala je da se to nikada nemože dogoditi.

Ako je malo tko na sveučilištima u sjeveroistočnom dijelu SAD vodioljubav prije braka, u pravilu su svi pili. Već na prvoj ragbi utakmici naharvardskom stadionu, Teddy je prvi put dobila papirnatu čašu jakog rum

punča prokrijumčarenog na stadion u postolju jedne od crvenih požarnih kantikoje su obično stajale po hodnicima Eliot Housea. Kante su trebale bitinapunjene pijeskom, kojim se trebao ugasiti plamen ako bukne u kantama zasmeće, ali uglavnom su ih upotrebljavali kao mućkalice za koktele i bole za

punč. Nakon utakmice svi su odlazili sa zabave na zabavu, kušajući različite

ubitačne, slatkaste napitke pripremljene na bazi najjeftinijeg džina, koji su seslužili u svim sobama. Na svim je sveučilištima bilo prirodno završiti subotnjuvečer pijanstvom, ali na Wellesleyju se uopće nije pilo. Jednom se govorkaloo nekoj pivskoj terevenki u Mungeru, koju je priredila grupica poznata kao»Ušljiva jedanaestorka«, ali u to nitko nije vjerovao jer je opasnost bila

prevelika: momentalno isključenje za svakog koga bi našli da pije u krugu





— A ne znaš ni pisati — rekao je Harry. — Ali zato znam pjevati, zar ne, Harry? — Znaš, Luther, pjevati, svi mi znamo prokleto dobropjevati, svi bi mi,

dovraga, morali pjevati!

I pjevali su. Najprije tiho, lijepo, višeglasno, stare balade, tako tiho da seoš mogao čuti pjev ptica. Teddy je ležala na leđima i slušala u omagliciužitka. Kako je bilo lijepo! Jednu po jednu, otpjevali su sve pjesme Funstera.Stvarno, razmišljala je, bilo bi fer da na Harvardu i meni daju diplomu kad ovimomci diplomiraju; studiram zajedno s njima. Kad su počeli pjevati navijačke

pjesme niko od njih nije primijetio da im glasovi snažno odzvanjaju krozmalu borovu šumu. — Dok crvena pobjedom sjaji... — Teddy se zatekla kakoim se pridružuje, ali njezin se glas nije čuo od glasova momaka, pa je ustala s

borovih iglica i otplesala divlji, luckasti ples. Petorica Funstersa bjesomučno

su zapljeskali. — Još, Teddy, još! — Pjevajte Yaleovu pjesmu, onda ću još plesati. — Nikada. — Izdajica! Ti si izdajica crvenih, Theodora. — Pjevajte pjesmu Notre Damea — uporno je zahtijevala Teddy, zlobno

poskakujući. — Pa što onda, kvragu, ne pjevamo irske; zapjevajte maloj gospođici

Notre Dame; skini to, Teddy, skini to! — Njihovi su glasovi zaorili navijačkom

pjesmom sveučilišta NotreDame, a Teddy je nestašno plesala, poput zvijezde u padu,poput očaravajućeg demona u bermudama od čije se ljupkostidizala kosana glavi, i potpuno, potpuno pijana.

Dok je rauzdano plesala dodatak uz gromoglasno mornarsko finale:Pobijedite vojsku, pobijedite sivu vojsku!, u borovu su šumicu ušli Teddyn

profesor filozofije i njegova žena, čiju je pažnju za vrijeme popodnevne šetnje privukla galama.

Dva dana kasnije Teddy je zauvijek napustila Wellesley. Njezin je slučajispitan i obavljene su potrebne formalnosti, ali nikada nije bilo ni najmanje

sumnje u ishod. Prekršaj je bio pretežak. Na željezničkoj stanici Back Bay, Teddy je domahivala posljednji pozdrav

ožalošćenim Funstersima koji su se osjećali krivima i došli je ispratiti. Ali,dok je vlak ubrzavao predgrađem Bostona, spustila je bolnu, vrelu glavu uruke i mislila: kravo blesava, kravo blesava, KRAVETINO GLUPA! To jemoja greška, smo moja i ničija, znala sam to! Što sam ja mislila, da ću uvijek



prolaziti nekažnjeno? Da sam neranjiva? Glupačo, glupačo, prokleta, prokletaglupačo! Sve sam izgubila, sve, ničeg više nema, izbačena sam iz rajanepovratno i zauvijek... Nikada više neću biti sretna. Došlo joj je da glasnozastenje, ali bila je u vagonrestoranu punom putnika. Nikada prije nije osjetila

tako snažan, paralizirajući osjećaj beznađa. Svi strahovi koji su je ikada proganjali, svi nagoveštaji da je njezin život odviše lijep da bi bio istinit, daništa tako lijepo ne traje dugo, sada su se skupili, pekli je u grudima i stezali ugrlu.

Teddy je sjedila gotovo nepomično satima, razdirana tugom, gušeći se predbacivanjem dok je vlak vozio istom prugom kojom je prije tako gizdavo putovala u Brown, Yale i Princeton. Sve do Hartforda zurila je tupo, ništa nevideći, kroz prljav prozor. Napokon se dovoljno pribrala da naruči sendvič ikavu. Dok je jela, ogledala se po vagonrestoranu prvi put otkad je ušla u njega.

U početku je gledala ravnodušno, ne misleći, nije razmišljala o onome štoe vidjela, ali nakon nekoliko se minuta usredotočila na to. Vagon je bio pun poslovnih ljudi, i kamo god bi pogledala, u njihovom je pogledu vidjelaodobravanje. I više od odobravanja; bilo je u njemu živog zanimanja,otvorenog poziva, očaranosti. Teddy je osjetila olakšanje, prvi put otkad se

profesor Tompkins zaustavio kao ukopan u borovoj šumici i s nevjericomrekao: — Gospođice Lunel! — Nešto je natjeralo Teddy da ustane i ode nizvagonrestoran do malog nužnika. Nestrpljivo je otvorila vrata i suočila se svlastitim očima u naprslom ogledalu iznad slivnika. Ma kako se osjećala u

sebi, nije izgledala drugačije nego prije dva dana. Oslonivši se na zidoveljuljala se zajedno s vlakom, dok ju je svaki kilometar nosio sve bliže NewYorku i susretu s Maggy, kojega se tako bojala da uopće nije mogla ni početirazmišljati o njemu.

Moraš nešto učiniti, rekla je sebi turobno, gledajući ogledalo. Ne možeš sesamo pojaviti i reći da su tri godine otišle u nepovrat. Moraš imati neki plan za

budućnost, nekakvu ideju kako da živiš. Od tri godine studija povijesti nemanikakve koristi pri traženju zaposlenja, ali ne mogu doći kući bez ikakvog

plana. To je bar jednostavno: nemam ništa osim svojeg lica. Ali, jesam li u

pravu?Teddy je u sjećanju preispitivala svaki komentar koji je čula od Maggy,

kad bi ona kod kuće navečer proučavala fotografije manekenki. Bilo je prošlosedam godina otkad je Teddy provodila dosta vremena u majčinoj agenciji,sedam godina kako je bila zaokupljena samom sobom, sedam godina za kojihse povukla cijela generacija manekenki, a njihova su mjesta zauzela nova lica,



sedam godina za kojih je rijetko pogledala koji modni časopis, osim izdanjakoja su svake godine predlagala nove kreacije za novi početak školske godine.Ipak, nikada nije zaboravila kakvo mora biti lice manekenke. Kako je čestočula Maggy da to ponavlja dok je eliminirala fotografiju za fotografijom?

Očajnički zureći u prljavo ogledalo, provjeravala je jedno po jedno, a srceoj je sve brže udaralo. Iskrenute jagodice; širom razmaknute oči; lijepooblikovan nos, ni premali ni prevelik; kosa koja se mogla počešljati na svemoguće načine; dobar ten, savršeni zubi; dugačak, dugačak vrat; mala, pravilna

brada; široka vilica... da, o, da, sve je to imala. Znala je da je visoka i višenego dovoljno, uvijek je bila dovoljno mršava. .. ali, je li fotogenična?

Teddy je znala da to može odrediti jedino fotografski aparat. Na presudno pitanje čini li zbroj svih tih dijelova, ma kako dobar, lice koje je upečatljivo usamo dvije dimenzije, bez treće dimenzije dubine i bez pomoći boje, nije se

moglo odgovoriti samo gledajući. Maggy sebi nikada nije dopuštala prevelik optimizam o sposobnostima nove manekenke dok ne bi vidjela njezine probnefotografije, jer mnoge djevojke na njima nisu izgledale tako dobro kao u

prirodi, kao što su i mnoge od najboljih manekenki u prirodi bile neobičnoneuzbudljive.

Ne, jednostavno ne mogu biti sigurna, razmišljala je Teddy dok se vraćalana svoje mjesto, ali to je barem nešto što mogu pokušati, s čime bi se i mamamogla složiti... O, prokleta, glupa kravo, koga zavaravaš? Daje htjela da

postanem manekenka, zašto mi to ne bi nikada spomenula? Zašto bi me poslala

na Wellesley? Ali, bolje išta nego ništa. Nakon razočaranja i bijesa, Maggy se odjednom nešto upitala. Zašto je

njezina kćerka tako kažnjena, tako osramoćena zbog toga što je pila u krugusveučilišta, kad je ona u Teddynim godinama živjela u grijehu s oženjenimčovjekom i nosila nezakonito dijete? Razmisli malo o prošlosti, molim te,rekla je sebi turobno. Neće umrijeti ako ne diplomira. Od toga, kako jegovorio rabin Taradash, mala djeca ne umiru. A bilo bi dobro i da Teddy osjetimalo discipline okušavši se kao manekenka.

Djevojke iz Agencije Lunel bile su pravi puk pješadinaca, vrijedne, orne

za rad i nerazmažene. Nitko ne bi, gledajući modne fotografije i oglase za kojesu pozirale, pretpostavio koliko je ustrajnosti, snage i volje bilo potrebno dase podnesu neugodni položaji koje su zahtijevale te obične fotografije.

Osim nekoliko hirovitih iznimaka, sve su uspješne manekenke odlazilerano u krevet i spavale osam sati, kako bi bile spremne za težak dan koji ihočekuje. Ozbiljno, s mnogo poslovnog duha i što je moguće vedrije, rano su



ustajale kako bi točno na vrijeme stigle na prvo snimanje; točnost je bila odnajveće važnosti za sve urednike, klijente i fotografe koji su od svakemanekenke očekivali da dođe točno u minutu, našminkana i spremna za posao.Pouzdanost je bila jednako tako važna kao i točnost, i manekenke ne bi nikada

otkazivale zakazano snimanje osim kad bi neka baš završila u bolnici; pa čak ikad bi drhtale od napora između dva snimka, nikada to nisu pokazivale dok suih snimali. Umor su prihvaćale kao cijenu za novac koji su zarađivale — sadaveć četrdeset dolara na sat za najbolje manekenke.

Četrdeset dolara na sat. Ta je svota zapanjivala Maggy, iako se trudila dae još poveća. Kad je ona stigla u Montparnasse, prosječni su slikarski modeli

pozirali po tri sata za plaću u vrijednosti od šezdeset centi. Ona je, naravno,zarađivala dvostruko nakon što ju je Paula uzela u svoje ruke, dobivala ječetrdeset centi na sat da stoji gola u nezagrijanom ateljeu, usred pariške zime.

Uspijevala je od toga živjeti, čak plaćati stanarinu, kupovati odjeću, kupitisvakog dana svjež karanfil, pa čak i uzdržavati Juliena Mistrala jednonezaboravno, savršeno proljeće. Maggy je zastala, pokušavajući zamisliti da jeopet ona djevojka. O čemu je tada razmišljala, što je osjećala? Jasno sesjećala nekih pojedinosti, ali sve drugo bilo je zaboravljeno.

Slegnula je ramenima. Mora da još uvijek ima slikarskih modela, tihadnica, ali one od njezinih djevojaka koje su pozirale za reklame donjeg

rublja zarađivale su dvostruko više od onih koje su bile samo modnemanekenke, iako su to skupo plaćale lošom reputacijom. Njezine su najbolje

manekenke čak odbijale pozirati u spavaćicama i kućnim ogrtačima. Nikakav budući Julien Mistral barem nije mogao narediti Teddy da skine gaćice. Ako jeto bila nekakva utjeha.

Maggy se duboko zamislila kojem da fotografu pošalje Teddy za probnesnimke. Ona inače više nije donosila takve odluke. Imala je dvadeset dvijenamještenice, a šest od njih moglo je taj problem riješiti jednim telefonskim

pozivom. Maggy je, naravno, znala da pretjeruje s brigom, ali te su fotografije bile od presudnog značaja. Ako budu loše, s Teddynom budućnošću manekenke

e svršeno. Ako budu dobre, od njih će se napraviti Teddyn prvi »katalog«,

kolaž fotografija formata 8x10, na, sjajnom papiru, koji će biti njezina posjetnica, pasoš i privremena osobna karta, sve dok mukotrpno,kroz mnogomjeseci, ne prikupi album različitih fotografija,svoju »knjigu« koju će svudanositi sa sobom, kako bi je pokazivala urednicima časopisa, u reklamnimagencijama i fotografima. f

Odjednom je Maggy, navikla da bude tvrda srca prema težnjama, nadama i



snovima tisuća djevojaka godišnje, Maggy koja nikada nije razmišljala sastanovišta manekenke, sve dok ne bi vidjela fotografije koje su govorile boljeod bilo kakvih riječi, tako žarko željela da te fotografije dobro ispadnu, kao dase sama pokušava probiti u tom poslu. Zamišljala je sebe kako lista Teddvne

probne fotografije, kako procjenjuje Teddvne vrline uspoređujući ih s vrlinama — pa, recimo, one izvanredne manekenke Sunny Harnett, čiji su brada i nos bili mnogo preveliki za ljepoticu, čija su usta sasvim sigurno bila preširoka,ali koja je imala osmijeh što je plijenio, osmijeh takve čiste radosti da ju je

prenosio i na čitaoca, Sunny Harnett koja je i sjedeći u zatvorenoj prostorijiizgledala kao da je u prirodi i da juri za teniskom lopticom. Je li Teddy imalanešto od te energije? Maggy je, unatoč svojoj stručnosti, zaključila kako Teddymože pružiti praktičnu pomoć jedino cko njezine jednostavne šminke, koja je

bila dobra za fakultet, ali ni približno dobra za fotografiranje.

Za takvu je uslugu mogla zamoliti bilo koga od vrhunskih fotografa — Coffina, Tonija Frisellija, Horsta, Ravvlingsa, Billa Helburna, MiltonaGreenea, Jimmyja Abbea, Rogera Prigenta — ali dok ih je u sebi nabrajalaMaggy je znala da neće odoljeti a da za to ne zamoli jednoga od tri fotografakoje je smatrala najvećim svjetskim talentima: Avedona, Falka ili Penna. Ali, uParizu je bila sezona predstavljanja novih kolekcija, pa je te godine Avedon,koji se za posljednjih nekoliko godina naglo proslavio, tamo snimao za Bazaar,a Penn je u Parizu snimao za Vogue. Tako je izbor pao na Falka, jer, ako jeTeddy i mogla trpjeti tu neizvjesnost, Maggy nije.

To je kao voziti se u kolima na giljotinu, ili stajati na ivici odskočne daskei gledati dolje u vatreni krug u vodi, razmišljala je Teddy. Stajala je, ukočenaod smetenosti, ispred preuređene garaže između Lexingtona i Treće avenije, ukojoj se nalazio Falkov atelje. Bio je petak uvečer i bilo je prošlo sedamnaestsati, a ulica je bila prepuna ljudi što su s posla žurili kući, na vikend.

Bilo je vrijeme ragbi utakmica, sjetila se Teddy dok je drhtala na povjetarcu, a ona je trebala biti na stotine kilometara daleko, oblačiti se zasastanak u — oh, Dunsteru, Leverettu, Winthropu i Eliotu! Mrmljala je kao da

baja imena poznatih studentskih paviljona uz Charles River, na Harvardu —

tamo bi trebala biti! Umjesto toga bila je udešena i dotjerana, počešljana inašminkana, obučena u novu odjeću od glave do pete, i izgledala je najljepšešto ju je njezina majka mogla urediti. Nikada nije izgledala bolje i znala je to,ali ta joj spoznaja nije pomagala.

Trepavice su joj bile našminkane maškarom na koju nije bila naučila, nakožu su joj bili pažljivo naneseni puder, krema za podlogu i rumenilo, i upravo



su joj bili napravili frizuru kod Elizabeth Arden. Maggy je Teddy obukla u besprijekornu, ozbiljnu eleganciju Diorovog New Looka, odabravši uzak dvoredni kostim od sivog flanela, s reverima od crnog baršuna. Jakna je bilanemilosrdno zategnuta u struku, a bokovi naglašeno zaobljeni podstavom od

krutog platna, iznad uske suknje koja joj je dopirala do nekoliko centimetaraiznad gležnjeva. Teddy je na nogama imala salonske cipele od crnog antilopa,s visokom petom, na glavi mali crn šešir s velom što joj je dopirao do ispodnosa, a na rukama sive glase rukavice. Od nervoze se počinjala znojiti ispodskupe bluze, unatoč spreju protiv znojenja koji je od jutra triput nanijela.Snažno je pritisnula zvonce. Možda se neće oznojiti ako se bude kretala.

Falk je bio pristao napraviti snimke nove djevojke iz Lunela, ako dođe nakraju tjedna, kad završi sa snimanjem. Da Dora Mazlin, Maggyna glavnaslužbenica koja je bilježila angažmane, nije nazvala i zamolila za osobnu

uslugu Falkovu sekretaricu, on nikada ne bi s tim gubio vrijeme, ali njegova jesekretarica dugovala Dori tu uslugu zato što joj je prije znala pomoći okohitnih poslova. Svakome bi fotografu, čak i onome Falkova ugleda, ponekad na

pet minuta zatrebala profesionalna manekenka, a za to mu je Dora bila glavnaveza.

Vrata je, nakon što je Teddy pozvonila, otvorila niska, vesela žena. — Vi ste nova djevojka iz Lunela, zar ne? Uđite.Teddy se ogledala po sobi za stranke. U njoj je vladala atmosfera

opuštenosti i udobnosti, ali ništa u prostoriji nije bilo posebno, osim

fotografija na zidu. — Smijem li pogledati? — upitala je sekretaricu, odvišeuzrujana da bi

mirno sjedila. — Naravno, samo izvolite.Teddy je šetala od jedne do druge fotografije, bivajući svakog trenutka sve

uzrujanija. Uvijek je modne fotografije promatrala duže nego ostale djevojkenjezinih godina, ali ove su slike bile poput snova što otkrivaju svijet sličanstvarnome, ali i tajanstveno uzvišen, značajniji, ispunjen nekom čarobnommoći. Prepoznala je mnoga lica; većina manekenki bila je iz Lunela, ali

nijedna od djevojaka koje je poznavala nije bila tako zanimljiva. Objektivfotografskog aparata uhvatio je u tisućitom djeliću sekunde ličnost modela. Iza

prekrasnih crta lica, Teddy je mogla osjetiti intiman unutrašnji život svake odmanekenki. To nisu bile samo modne fotografije, već i pravi portreti ženaudubljenih u intimne misli.

— Čujte — rekla je odjednom sekretarica. — Ako se dužezadržim,



zakasnit ću na sastanak. Danas više nema tko nazvati, pa ja idem. Molim vas,recite mu da ćemo se vidjeti u ponedjeljak ujutro, u cik zore. — Ščepala jesvoj kaput i kratkomahnuvši izjurila, zalupivši vratima.

Teddy je sjela na rub stolice u praznoj sobi za stranke. Kroz otvorena vrata

mogla je vidjeti dio blještavo rasvjetljenog ateljea. Dvadesetak gotovonepodnošljivih minuta nije se dogodilo baš ništa. Tihom garažom vladala jeona posebna tišina kao i uvijek petkom popodne, koja je jasno govorila da jeza taj tjedan posao završen. Je li možda došlo do zabune? Je li sama ovdje? — upitala se Teddy napokon.

Napokon je, oklijevajući kod svakog koraka, Teddy ukočeno ustala i polako se odvažila ući u atelje, zaustavivši se na metardva od vrata. Pokušala

e skinuti uske rukavice, ali one kao da su joj se zalijepile za ruke. Nije imalakamo sjesti; u prostoriji nije bilo ničega osim snažne rasvjete koja je čekala,

fotografskog aparata na tronošcu i komada snježnobijelog papira raširenog preko cijelog jednog zida i po podu. Znoj, s užasom je pomislila; da, zaista jeispod njezinih ruku opet klizio znoj prema novome stezniku oko struka.Shvatila je da je prestala disati, pa je dvaput duboko udahnula.

— Ima li koga? — upitala je drhtavim, tihim glasom. Nijebilo odgovora.Odjednom su se naglo otvorila vrata na tamnoj komori i iz nje je izašao nekičovjek, držeći u ruci komadpapira i gledajući ga. Letimično ju je pogledao.

— Odmah dolazim — rekao je, mršteći se prema papiru.Zatim ju je ponovo pogledao i ispustio mokru fotografiju. Zurio je u nju s

druge strane mora od bijelog papira. — Riđa?Teddy se trgnula i zaškiljila, ali nije ga mogla dobro vidjeti.

— Riđa!Izraz Teddyna lica se promijenio i postao nepredvidiv poput neba prije

proljetne oluje. Hrabro je zakoračila na savršeno čist papir i krenula naprijed,zaklanjajući rukom oči.

— Samo me jedna osoba u životu zvala Rida, i to onaprokleta svinja kojame sedam puta odvela u kino, naučila mekako se ljubi jezikom, a zatim me bez

objašnjenja ostavila. — Riđa... sve ću ti objasniti. — Ma nemoj! — Živnuvši i zaboraviši na tremu, Teddymu je prišla u pet

brzih koraka i ščepala ga za košulju. — Očisam isplakala za tobom, gnjidoedna! Mjesecima sam mislilakako ništa ne vrijedim, pred mamom se

pretvarala da si midosadio, tvojoj sestričini sam rekla da si postao



bezobrazan. .. Zašto me nikada nisi nazvao, Melvine Allenberg? — Zaista ti je bilo žao? — upitao je. — O, kakav si ti seronja postao! Sad se još želiš i naslađivati time kako mi

e teško bilo. To je odvratno! Što ti, uostalom, radiš ovdje?

— Radim do kasna. — Znači, uspio si se svojim brbljanjem napokon uguratiu atelje nekogfotografa... crna ovca Allenbergovih... Kladim se da ti je majka još uvijek ljuta?

— Navikla se. — Gdje je Falk? Tu sam već pola sata — rekla je Teddysamouvjereno. — Ja sam Falk. — Glupost. — Vidiš li ti ovdje još nekoga?

— Dokaži.Melvin Allenberg počeo se smijati. — O, bože dragi, Rida, ostala si ista. — Teddy ga je jošuvijek držala za

košulju i sada ga je pokušala protresti, ali makako se trudila nije ga mogla ni pomaknuti. Stabilan i čvrstpoput malog medvjeda grohotom se smijao njezinimnaporima, tako je razbjesnjevši da su joj suze navrle na oči. Uhvatioju je zaruke, silom joj ih spustio niz bokove i tamo ih držao.

— Dođi gore... Živim iznad ateljea. Pokazat ću ti dokaze koje želiš.Pustio je Teddy i brzo izašao iz ateljea u sobu za stranke. Pošla je za njim,

počinjući mu vjerovati zbog načina na koji se kretao. Nemarna sigurnostnjegova koraka nepogrešivo je odavala posjedničko ponašanje, a kad se zanjim uspela stepenicama i vidjela veliku sobu koja je, činilo se, zauzimalacijeli drugi kat bivše garaže, istog je trena znala da se nalazi u njegovoj kući.Soba je pristajala Melvinu Allenbergu. Bila je neuredna, topla i pretrpanauvećanim fotografijama lijepih žena koje su se nalazile posvuda — nazidovima, po podu, naslagane u uglovima sobe. Na desetke knjiga ležalo jeotvoreno, stol je bio zatrpan metar visokom hrpom časopisa, a veliki, niskikaučevi i fotelje bili su presvučeni tamnozelenom kožom s resicama.

— Jesi li za piće? — upitao je, prilazeći pladnju s bocama i čašama kojie stajao na nekoj staroj mornarskoj škrinji.

— Scotch s ledom, ali to ti neće pomoći, Melvine Allenberg. — Melvin Falk Allenberg.Teddy je bez komentara zaškiljila kako bi mu dala do znanja da ga pomno

ispituje. Nalio je dvije čaše, spustio se na stolicu do kauča, nagnuvši se



naprijed, lakata oslonjenih na koljena, i ruku sklopljenih pod bradom. Neko jevrijeme tiho gledao Teddy.

— Skini šešir — napokon je rekao. — Što? — uvrijedila se.

— Skini šešir... ne sviđa mi se taj veo, ne mogu te odnjega dobro vidjeti. — Ne znam hoću li uopće ostati ovdje — rekla je uputivši mu osmijeh zakoji se nadala daje posve hladan, osmijehkakvim se nikada dotad nijenasmiješila, niti će se više moćinasmiješiti u životu. Vratila se izazovnom

ponašanju koje jeusvojila nakon tri godine nesmetanog poigravanjamekimmuškim srcima. — Ne znam još ni hoću li ti dopustiti da snimiš moje

probne fotografije. Ovisi o razlogu zbog kojega mise nikada više nisi javio.Fućka mi se što si bogat i slavan, gade jedan, baš kao što si i rekao da ćeš biti.

— Kao što sam rekao da ćemo mi biti.

— Sjećaš se toga? Nakon pet godina? — Svega se sjećam. Kad smo se upoznali, ti si ulazila usvoju destruktivnufazu. Vidio sam to jasno kao sunce, iakomi je bilo tek devetnaest godina, inisam htio biti tvoja prvažrtva... Bilo mi je dovoljno teško što sam tvoja prvaljubavnapobjeda. Zato sam kidnuo kad sam shvatio da bi me jošedan sastanak, još jedno od onih ludih ljubljenja ispred tvojih vrata

dokrajčilo, vjerojatno doživotno. — Ušutio je, a zatim dodao: — Ne moram tini reći da sam se prevario. Već je bilo prekasno da se zaštitim.

— Hmmm... — Teddy se već naslušala najrazličitijihsličnih izjava, ali u

njegovoj je bilo nekog upornog strpljenja ispokojnog mirenja sa sudbinom,koje je bilo uvjerljivije odnajstrastvenije izjave. I dalje ju je pomno

promatrao, a ona jepažljivo skinula šešir i vješto protresla prstima kosu,rastresajući pažljivo počešljane kovrče sve dok svjetlost svjetiljkenijeobasjala divlje crvene pramenove.

Teddy je pijuckala svoj scotch, koji će za nju zauvijek imati okusopasnosti, i uzvraćala mu uporni pogled. Melvin Allenberg dobro je izrastao.Još je uvijek izgledao poput ptice s onim kljunastim nosom i velikimnaočalama, ali na licu su mu se najviše isticale svijetloplave oči koje su

odavale inteligenciju prožetu energijom i nepatvorenim šarmom. Njegovomelicu nije ništa nedostajalo: godine će samo očvrsnuti njegov oblik, čvrstu

bradu, široko čelo, kovrčavu aureolu tamne kose. Nikada nije zaboravilanjegova usta, prva usta koja je poljubila. Na tim su se lijepo oblikovanimusnama inteligencija i hirovitost ocrtavali jasno, kao na ustima mađioničara.

— Mislim.. . — zaustila je, a kutovi usana su joj laganozadrhtali, odavši



da mu želi oprostiti. Zatim je zašutjela, odjednom se sjetivši nečeg ružnog. — A ja sam te na prvom slijedećem sastanku namjeravala pozvati na maturalnuzabavu.Oh! Kad mi se više nisi javio, bila sam odviše ponosna da tesamanazovem.

— A što je bilo s onim drugim momcima s kojima si sesastajala? — Odlučila sam nijednog ne pozvati... pa nisam ni jaotišla. Propustila same — žalosno je rekla.

Naglo je ustao, prišao joj, sjeo na kauč, čvrsto je zagrlio i poljubio jojusne.

— O, draga moja Riđa, jadna moja mala, tako mi ježao. .. Trebao samnazvati, ali što sam ti mogao reći? Tako mije žao... Tada nije bilo načina da tiobjasnim.. . Bio sam previše glup da bih znao naći prave riječi. — Nježno joje rupčićem obrisao ruž s usana i ponovo je poljubio. U njegovom sezagrljaju

osjećala sigurno, njegove su joj usne bile poznate.Proteklih je godina primilana tisuće poljubaca, ali u mozgusu joj ostali zabilježeni taj posebni dodir, okusi toplina. Alion se ipak toliko izmijenio, i ona je odjednom, trgnuvši seod zadovoljstva, shvatila po čemu je drugačiji. Bio je muškarac i ljubio se kaomuškarac, a ne kao dječak. Teddy je skinula cipele i legla natraške na kauč,otvorenih očiju gledajući ružičast, tiepolovski sumrak na stropu. S užitkom jeuzdahnula i dopustila mu da joj podigne kosu s vrata i ljubi je iza uha. Nikadase prije nisu ljubili sjedeći, pomislila je i djetinjasto, tvrdoglavo mu izmicalatrljajući živahno svoj nos o njegov.

— Prijatelji? — zabrinuto je upitao. — Opraštam ti. Samo zbog starih dobrih vremena —mazno je promrmljala

Teddy. Milovao ju je rukama kroz elegantnu jaknu, dvostruko podstavljenu itako krutu da je mogla i sama za sebe stajati.

— Sva ta dugmeta između mene i moje djevojke — požalio se i počeo ih pažljivo otkopčavati.

Pokušaj da se otkopča ijedno dugme bio je Teddy znak za uzbunu, alidopustila mu je to jer ju je bluza ispod jakne štitila još jednim, dvostrukimnizom sitnih dugmeta od tafta. Ubrzo je ležala na kauču u pomno izrađenoj

bluzi i novoj suknji, lebdeći i topeći se pod kišom njegovih poljubaca. Hvatalae zrak. Ta iznenadnost, taj izostanak uvoda i udvaranja, ta brzina i spoznaja dae s njim sama u kući, a ne u studentskim društvenim prostorijama okružena soš desetak parova koji se ljube, odjednom su joj se učinili opasnima, ali kade pogledala Melvinovo lice ponovo se opustila. Bio je skinuo naočale i

izgledao je tako drago i umirujuće da je ponovo utonula u bujicu njegovih



milovanja, uživajući u snažnom osjećaju moći koji bi oćutjela svaki put kad bimuškarac koji ju je ljubio postajao sve više uzbuđen, kad bi se ritam njegovestrasti ubrzao, a srce mu brže zakucalo. Ali, Melvin je tada učinio nešto što jojse u tri godine predanog ljubakanja nikada nije dogodilo. Bez ikakvog ju je

upozorenja podigao s kauča i s lakoćom je prenio preko velike sobe, pa krozvrata koje prije nije bila opazila u malu spavaću sobu. — Melvine! — bunila se, divlje udarajući oko sebe. —Prestani! Što radiš?

Nikada ne idem s dečkima u krevet! — Jednom mora biti prvi put, a osim toga ja nisam dečko — rekao je

glasom prigušenim od ljubavi, ali odlučno.Teddy se borila da siđe s pokrivača, ali bio je tako jak da jehrvati se s njim bilo kao boriti se protiv podvodne struje, a cijelo vrijeme ju je ljubio kamo god je stigao: u prste, bradu,razdjeljak, oči, podmećući poput vještog palikuće stotinu sićušnih

plamenova. Mnogo kasnije, kad je ležala plamteći odglave do pete, počeo joje otkopčavati dugmeta na bluzi. Slabašno je prosvjedovala. Onaj čelični zid ukoji se tako uzdala i kroz koji se nije mogao probiti nijedan muškarac, kao dase srušio i Teddy se našla izvan svih ograda.

Ovo jednostavno nije moguće, pomislila je kad joj je skinuo bluzu,raskopčao suknju u struku i svukao ju niz noge. Kad joj je toplim rukama vještootkopčao steznik u struku i oslobodio joj grudi, kad su se njegove vrele usnesagnule do njezinih bradavica, tih nedodirnutih djevičanskih bradavica kojeoš nitko nije dodirnuo nage, također je to mislila, ali kad su se one pod

njegovim usnama pretvorile u sitne točkice blistavog osjeta, pomislila je:možda se ovo ipak dešava. Kad je Melvin Allenberg, nag, pripio svakicentimetar svojeg čvrstog tijela uz njezinu golotinju, kad je osjetila njegov

penis kako poput ribe poskakuje uz donji dio njezina trbuha, znala je kako tomora daje stvarnost, i daje, iako se to činilo nevjerojatnim, spremna za nju.Ležeći, pristajali su jedno uz drugo, kao da su točno iste visine. Melvin ju jeljubio vrlo polako, drhteći od suzdržavanja, strpljivo ali nepopustljivo. Uzeou je centimetar po centimetar, uzeo je Teddy Lunel potpuno, natjeravši je da

zaboravi na svoju naviku uskraćivanja, uzeo ju je tako potpuno da joj više nije

preostala nijedna tajna. I naposlijetku je, oslobođena tereta krutogdjevičanstva, ležala uz njega zadovoljna i zahvalna.

17.

Stotinu i pedeset Molyneuxovih proljetnih haljina, svaka s parom rukavica



koje uz nju pristaju. udno, kad god je bila uzrujana mislima su joj prolijetaletakve pojedinosti, pomislila je Marietta Norton, a Lockheed Constellation

probio se kroz oblake i zasjalo je sunce. Mora da je to bilo još 1933. godine.Stručna suradnica Modea za modu s olakšanjem je uzdahnula kad se avion

umirio. Nikada to nikome nije priznavala, ali užasavala se letenja, a togvjetrovitog jutra u rujnu 1952. godine po ružnom su vremenu krenuli izIdlevvilda. Sa sjetom je razmišljala o danima kada je uređivanje modnogčasopisa još bilo pristojan posao. O onim godinama kada su zbog kolekcija svi

putovali Normandijom do Francuske — prekrasno je to bilo: pet dana se jela pašteta i kavijar, pio šampanjac, i čovjek se imao vremena odmoriti. Ali, sadase od nje očekivalo da se sjedeći drmusa amotamo tim užasnim nebom, kao dato i nije nešto naročito.

Evo, na primjer, sada putuje u Francusku zbog ljetne odjeće koja će se

nositi nagodinu, a koja bi trebala izaći na dvanaest stranica u siječanjskom broju. Sve se to, po njenom mišljenju, savršeno dobro moglo snimiti i uHamptonsu — sve su kreacije, uostalom, bile američke. Ali ne, Darcy jeuporno zahtijevao maksimalni angažman.

— Marietta — rekao joj je na onaj svoj gospodski način koji bi je svaki put uzrujao — uvijek smo bili bolji od. Voguea i Bazaara samo zato što senismo bojali ići do kraja. Vogue, kako čujem, reklame za ljetnu odjeću snima uPortugalu, a ti ideš za Mode u Francusku. Nećemo više o tome razgovarati.

— Marietta Noiton slegnula je ramenima. Uvijek su se oko toga svađali, i

nikada nije ona pobjeđivala.Ipak, znala je da je najiskusniji modni stručnjak, a Darcy joj je iskazivao

koliko je cijeni na jedini način do kojeg je njoj bilo stalo: plaćajući jevelikodušno za posao koji je inače bio loše plaćen. Sam bog znao je kako onanakon trideset godina u modnoj struci radi zbog novca kojim je mogla poslatisvoje četiri kćerke na najbolje škole, a ne iz vlastitog zadovoljstva. Čari tog

posla, što se nje ticalo, davno više nije bilo, kao ni Lanvinovih večernjih jaknis krznom srebrne lisice na ramenima, ručaka za dvoje za deset dolara uColonyju, cirkuskih zabava Cobine NVright, do poda dugačkih popodnevnih

haljina za trke, ni žene Harrisona Williamsa obučene u vvinterhalterovskekrinoline, poput vojvotkinje od Welli«gtona na svečanosti u čikaškoj Operi. .

Jednostavno je bilo previše pariških kolekcija, previše stranica s božičnimkupaćim ogrtačima snimanih u srpnju, previše drmusavih vožnji taksijem doSedme avenije, previše kaloričnih ručkova s tvorničarima koji su davalioglase u Modeu, previše dana kada je trebalo birati riječi kojima će saopćiti



da se moda opet posve izmijenila i da će žene morati baciti staru odjeću inabaviti novu, kad se Marietti Norton samoj živo fućkalo što će obući i, što jeoš gore, to se na njoj vidjelo i ona je to znala.

Kao i mnoge od najboljih modnih urednica, Marietta Norton bila je

neuredne vanjštine i nije se to trudila sakriti. Veći dio života provela je procjenjujući odjeću zapadnog svijeta i odlučujući koja je najbolja: imala jeurođen instinkt i ukus kcji bi nekoj mladoj, vitkoj i vrlo bogatoj ženi zajamčiomjesto na popisu najbolje obučenih žena, ali Marietta Norton nikada nije imalavremena, interesa ni energije za traćenje na to da odabere odjeću za sebe. Štoe još gore, razmišljala je, bila je kratka i bucmasta, onaj tip žene za koju

Englezi uvijek kažu da »izgleda kao kuharica«, iako se činilo da ni u Engleskojviše nema tako mnogo kuharica.

Ipak, nadala se da će na ovome putu snimiti stranice s ' ljetnom odjećom

prema kojima će Vogueove fotografije iz Portugala izgledati sasvim bezlično,ako planove ne pokvari neka od opasnosti koja je uvijek vrebala na takvim putovanjima.

Bili Hatfield, visok i vitak, drzak fotograf imao je, po njezinom mišljenju,više ukusa od većine momaka u tom poslu. Njezina pomoćnica Berry Banning

bila je, kako se dosad činilo, izuzetno sposobna, ali konačnu odluku o njojdonijet će tek kad se bez problema vrate u New York. Djevojke iz njezinog

bogatog Locust Vallevja, Bar Harbora ili SpenceChapina često nisu imaledovoljno vrlina da bi uspjele u svijetu modnih časopisa.

Jedina pojedinost koju Marietta nije uspjela udesiti na vlastitozadovoljstvo bila je frizura manekenke. Ljutito je pogledala prema Teddvnu

potiljku. Ta jedinstvena gospođica Lunel, prokleta da je, nepokolebljivo jeodbila ošišati kosu i napraviti modernu frizuru u obliku krizanteme. Bila je tofrizura stoljeća, u to je Marietta bila uvjerena, ali je li Teddy Lunel ikadačinila nešto što nije željela?

Nikada, od prvog dana kada je prije četiri godine počela raditi, nijemorala pristajati na kompromise. Poput Normana Norella i Mainbochera, dvanajpopularnija kreatora koji su bili toliko utjecajni da su svoje modele

dopuštali fotografirati jedino ako su im posvećene cijele četiri stranice učasopisu, Teddy Lunel bila je jedina manekenka koja se nikada nijefotografirala s drugima. Ipak, tako je možda bilo i bolje, razmišljala jeMarietta, opraštajući Teddy njezinu tvrdoglavost u vezi s kosom, jer su uzTeddy čak i najbolje manekenke izgledale — pa, nekako »umanjeno«, to jemožda najbolja riječ.



Ovo je bilo šesti put što Marietta vodi Teddy u Evropu. I prethodnoga su proljeća bile zajedno u Parizu zbog jesenjih kolekcija, i ako je itko izgledaotako veličanstveno, dirljivo lijepo kao Teddy u Balenciaginom šeširu od crnogtila, s ružama, s ljupkim dugačkim tilom na leđima, voljela bi znati tko je to

bio, jer bi to bilo pravo čudo. Ali, gdje je već jednom ta stjuardesa s njezinimmartinijem, pitala se. Za vrijeme osmosatnog leta od New Yorka do Pariza, saspuštanjem u Ganderu, Icelandu, Shannonu i tko još zna gdje, popila bi baremosam martinija... Da joj barem nisu rekli kako su uzlijetanje i prizemljivanjenajopasniji trenuci, možda bi onda mogla izdržati sa samo dva ili tri.

Billu Hatfieldu nije bilo potrebno piće, ali svejedno je jedno naručio. Uratu je služio u mornaričkoj avijaciji, pa je u svakom putničkom avionu mogaozaspati još prije uzlijetanja i probuditi se prije spuštanja — ako je uz sebeimao svoje tri amajlije, koju su mu jamčile da se avion neće srušiti. Bilo mu je

drago što ga je Marietta, ta pametna stara mačka, angažirala za ovaj put. Uateljeu su stvari postajale pomalo nezgodne.Ann je napokon iselila i, ako je održala obećanje, ugovorila sastanak

svojeg i njegovog odvjetnika zbog rastave. S tim je bilo u redu. Ali, i Moniquei Elsa namjeravale su useliti. Zar je zaista to predložio i jednoj i drugoj? Usvakom slučaju, obje su mislile da jest. Jedina loša strana modnog fotografa sumanekenke. One su sjajne djevojke, nikada još nije upoznao nijednu koja mu sene bi svidjela — i upravo je u tome bio problem. Na ovome će putu barem bitiizvan svake opasnosti

— već je odguslao svoje s Teddy Lunel.Krajičkom oka promatrao ju je, pognutu nad knjigom. Bilo je to prekrasnih

šest meseci u njegovom životu, kad je prije dvije godne prekinula ozbiljnuvezu s Falkom, ali kad bi veza s Teddy završila, onda je to bila jebeno konačnastvar, živi led, bez zapretenih žeravica, bez sjećanja na prošlost. Ta se nijeosvrtala unatrag. Pitao se koliko je veza još imala poslije njega. Omatala setajanstvenošću seksualnog promiskuiteta kao baršunastom pelerinom, uzosmijeh koji je čovjeka mogao poslati ravno u pakao. Ipak, preživio je...edva.

Razmišljao je o drugim manekenkama koje su mogle poći na ovaj put sekipom Modea. Bila je tu Jean Patchett, savršeno lijepo iscrtanih obrva, smalim, crnim madežom odmah iznad desnog oka, najslavnijim madežom u

povijesti fotografije. Patchettova je bila utjelovljenje najsavršenije profinjenosti

— što nije bilo prikladno za fotografije koje je namjeravaosnimiti. Dovima



e sa svojim strastvenim licem, crnom kosomi modrim očima bila dobra zavečernje haljine, ali nije ju mogao zamisliti u ljetnoj odjeći. LisaFonsegrieves, sa svojommjesečinastom ljepotom, licem porculanske princeze,zanimljivim prćastim nosom — da, bila bi divna... ali za nijansumanje

savršena od Teddy. Jedina druga mogućnost bila je Suzy Parker. Čovjek bi pomislio da nema ljepše djevojke na svijetu od Suzy... dok ne ugleda Teddy.Čudno kako se ljepota mogla stupnjevati. Bilo je stotinu pedeset manekenki

u New Yorku, odabranih od najljepših djevojaka iz cijelih Sjedinjenih Država,ali medu tih stotinu pedeset bilo je, opet, petšest njih koje su se izdvajale odostalih, svaka za sebe kao najveća i jedinstvena ljepotica, a onda je dolazilaTeddy Lunel. Nikada nije čuo opis koji bi njoj bolje odgovarao odMarlowljeva stiha »O, ti krasnija od večernjeg zraka, odjevena u ljepotutisuća zvijezda« koji je nekako zapamtio — jer, oduvijek se bavio otkrivanjem

ljepote, čak i prije nego što je postao fotograf. Mogao si nabrojati sve na njoj,ali tajanstveni sklad njezine ljepote nisi mogao opisivati ne posegnuvši za poezijom.

Bili Hatfield veselio se što će raditi s njom, iako među njima neće bitionog prikrivenog seksualnog potencijala koji bi sigurno postojao da je radio smanekenkom s kojom još nije spavao.

Teddy je imala dara da nikad ne izgleda isto, što je njegovposao činiloviše avanturom uzajamne kreativnosti, nego tehničkim procesom. Svaki put kad

bi se presvukla, Teddy bioživjela životom neke druge žene, žene koja će

ednoga danakupiti baš tu haljinu i u njoj sresti muškarca koji će postatinajveća ljubav njezinog života, ženu koja će se do kraja životasjećatikako je tog trenutka bila obučena. Nikad mu nije bilojasno kako joj je,dovraga, to uspijevalo. Teddy je, ni više nimanje, pred fotografskim aparatomstvarala osjećaj iskonskogpostojanja. Ipak, za to je dobivala sedamdesetzelembaća nasat; više od bilo koje manekenke na svijetu. Ali, vrijedila jesvakicent. v

Berry Banning bila je odviše uzbuđena da bi zamijetila olujno vrijeme kadsu uzlijetali. Ovo joj je bio najznačajniji zadatak, otkako je prije tri godine

počela raditi za Mode. Nikada prije nije išla u Evropu na snimanje, a posaokoji je trebala obaviti bio je strahovito odgovoran. Marietta je, naravno,odabrala odjeću, popravljenu prije puta tako da pristaje Teddy, ali Berry je od

polaska morala brinuti o svemu.Obavila je zamršeno pakiranje dvanaest golemih kovčega punih različitih

stvari, tako da se uz svaki komplet odjeće na put ponese za biranje i mnogo



obuće, torbica, nakita, šalova, šešira, najlonskih čarapa i naočala koje jeMarietta Norton zahtijevala na modnim seansama.

Poput Diane Vreeland iz Bazaara i Babs Ravvlings iz Voguea, Marietta Norton prilazila je snimanju svake fotografije kao umjetničkom djelu. Čak i

kad je namjeravala snimiti fotografiju najobičnijeg šešira, provjeravala je dali je manekenka namirisana parfemom koji odgovara raspoloženju tog šešira,da li je obuvena u cipele koje savršeno uz njega pristaju i ima li besprijekorno

bijele rukavice i nove čarape. Znala je zavezati šal u skladu sa stotinamarazličitih stilova odijevanja, jednim pokretom šake znala je pretvoriti svakumanekenku iz djevojke plemena Apaša u ženu s neke Gainsboroughove slike.Poigravala se rekvizitima poput kazališnog scenografa, ali neka se nebesasmiluju njezinoj pomoćnici, ako Marietta nema dovoljno stvari na biranje. Ako

bi se izgubio i jedan jedini kovčeg... jedan takav propust, pa makar i greškom

nosača, i ona u Berry više nikada neće imati povjerenja. Marietta Norton, kojue ona obožavala, mogla je, bez sumnje, uvijek nešto smisliti, jer su svasnimanja Mariette Norton uspješno završavala, ali njezina bi karijera bilasvršena prije nego što je zapravo i počela — a ona je više od ičega u životuželjela budućnost u svijetu mode.

Berry je, još otkad je bila mala djevojčica, čuvala svaki primjerak Voguea,Modea, Bazaara, i, odnedavno, Charma, Glamoura i Madmoiselle i proučavalanjihove stranice predano, kao redovnica molitvenik.

Nikada joj nije palo napamet da bi način odijevanja neke žene mogao biti

pravi odraz njezine osobnosti i ovisiti o njezinim pogledima na život. Moda jeza Berry bila zakon, a najsretnija su bića bile one koje su, poput nje, biledovoljno bogate da žive prema tom zakonu, koje su se mogle posvetiti tome da

provode u djelo i najfinije nijanse njezinih predivno nestalnih pravila. Nikadanije prestala pokušavati da bude vrijedna visoke mode. Satima je neprestanozurila u svoj odraz u velikom ogledalu, neuspješno uvježbavajući onaj sleđen ivječno zagonetni, nedostižan i samoljubivi izraz lica koji je viđala nastranicama modnih časopisa, na manekenkama koje kao da su se pitale: »Je liovako dobro?«, a zatim sebi potajno odgovarale: »Naravno.« Svaka njezina

haljina izgledala je točno onako kako je Mode nalagao da mora izgledati;svaka je bila prava svečanost arhitekture, konstruirana pažljivo, poput nekogmosta, naglašeno ženstvena, kroja uskog u struku, s dubokim izrezom, širokesuknje, koja je izgledala prirodno samo dok nisi bila zarobljena u njoj.

Ali, Berry Banning je, nažalost, imala kosu bogatašice, stršavu kosu običnesmeđe boje koja je lijepo izgledala jedino počešljana unatrag i skupljena pod



dijademom. to je još gore, imala je udove bogatašice, oblikovane genimageneracija atletski građenih Benninga, i bila je prekrupna za gotovoviktorijansku, krhku eleganciju new looka. I, što je gore od svega, imala jetvrdoglave bogataške crte lica, lijepe ali obične, sasvim ugodne, ali odviše

istaknute da bi se mogle promijeniti šminkom.Uvijek je, ma što činila, izgledala isto, razmišljala je Berry s dobro poznatim očajem. Nije gledala Teddy, koja je sjedila samo red ispred nje.Dovoljno će biti teško to što će je morati gledati cijelih deset dana dok buduradili. I prije je često radila s Teddy, iako samo po jedan dan, po različitimnjujorškim ateljeima, i dobro joj je bila poznata ona odvratna, mučnaglavobolja koju bi dobila uvijek kad bi se nakon takvog dana vratila kući i

pogledala se u ogledalo. Nije baš da zavidi Teddy, obzirno je pomislila, ni da je ljubomorna na nju

— zapravo joj se ona zaista sviđala — ali, jednostavno se nije činilo fer dadvije djevojke istih godina, od kojih obje imaju oči, nos i usne na licu, ipak tako različito izgledaju. Kao da je Teddy pripadala posve drugoj vrsti bića.Kako se ona osjećala ujutro kad bi se probudila i ugledala se u ogledalu — ugledala to lice — i znala da je njezino? Oh, gdje je ta stjuardesa smartinijem?

Sam Newman, pomoćnik Billa Hatfielda, krišom je promatrao BerryBanning. Isuse, kako mu se sviđao taj tip žene! Lijepe, pune grudi, divne noge,dugačke i preplanule od sunca, smijeh koji je odzvanjao urođenim

samopouzdanjem, bogat kao što je i ona bila bogata. Prema njegovom velikomiskustvu nije bilo bolje ševe od one s bogatašicom — one kao da su u tomeviše uživale, možda zato što im je bilo svejedno što se ševe s pomoćnikom, ane sa samim fotografom, pa bi se jednostavno opustile i uživale. Imao je

bogate djevojke koje su radile u redakcijama svih modnih časopisa i za modnerubrike svih ženskih časopisa, i uvijek su mu bile draže od manekenki, a i njihe, naravno, mnogo imao, mada nikad takve kao što je Teddy Lunel.

Bogate su djevojke, prije svega, bile mnogo manje neurotične negomanekenke, manje su brinule hoće li na vrijeme otići spavati, više su uživale u

hrani, bolje podnosile piće, često zahtijevale da plate račun jer su dobro znalekako on malo zarađuje, i sve su se osjećale krivima što ne moraju živjeti od

plaće. Oh, kako je volio njihovo besprijekorno donje rublje, lijepe cipele,čistu, uredno počešljanu kosu i njihova snažna, strastvena tijela, razvijena odgodina satova plivanja, skijanja i jahanja. Jednoga će dana imati vlastiti atelje,oženiti dobru, ružnu, zahvalnu bogatu djevojku i imati hrpu klinaca. A dotad. ..



gdje je, dođavola, stjuardesa s tim martinijem?Teddy je spustila knjigu, naslonila se natraške i zatvorila oči. Pustila je da

oj misli ispuni glasna buka aviona, te poznate glasne vibracije koje su joj jošuvijek ulijevale divan, raskošan osjećaj slobode, iako je od početka svoje

manekenske karijere više od desetak puta letjela u Evropu. U neku se rukuosjećala kao da još uvijek radi u New Yorku, glavom su joj se vrzmale misli ositnicama iz njezinog svakodnevnog života.

Čak deset do dvanaest puta dnevno vozila se taksijem. Polovina vozačataksija na Manhattanu poznavala ju je po velikoj napojnici, i znali su

prepoznati njen lik kad bi izjurila iz neke zgrade i stala na rub pločnika, uvijek u paničnoj žurbi, noseći golemu, tešku Lederer torbu, i smjesta su sezaustavljali čim bi začuli njezin oštar zvižduk koji je nadjačavao prometnu

buku.

U taksiju je, s povećavajućim ogledalom čvrsto stegnutim između koljena,nanosila na lice različitu šminku, ili stavljala umjetne trepavice na putu sednog posla na drugi. Ako joj je preostala koja minuta vremena, pokušavalae napraviti malo reda u torbi od koje je živjela. U njoj je zaista svega bilo,

bila je krcata njezinom torbicom sa šminkom, šinjonima, tri grudnjaka različitevrste, njezinim izborom šalova, rukavica i nakita za snimanja reklama nakojima nije bilo pomoćnika, tri para cipela različitog stila i različite visine

peta, za slučajeve kad se nitko ne sjeti nabaviti njezin broj cipela. Na snimanja poput ovoga mogla je, naravno, letjeti samo s ružem za usne i

vlastitom odjećom, jer su se Marietta i Berry brinule za sve ostalo, ali svakogobičnog radnog dana imala bi barem jedan hitan slučaj. Dok joj je suncegrijalo lice kroz prozor aviona, Teddy se sjetila izleta u Nassau s MichelineSwift, prekrasnom švicarskom manekenkom, i fotografom JohnomRavvlingsom. Kladio se s njima i rekao da će, ako ne gledajući uspijunabrojiti sve stvari iz svojih torbi, svakoj dati po stotinu dolara u gotovini, pritome im još dopuštajući da zaborave po trideset stvari. Obje su debeloizgubile.

Uzdahnula je i pokušala zaboraviti kolotečinu svakodnevnog života, ali

sunčeva svjetlost koja joj je blještala kroz kapke samo ju je podsjećala narasvjetu u ateljeu. Kad god bi pogledala u ogledalo, činila je to da bi rutinski

provjerila u kakvom je stanju njezin radni materijal. Njezino je lice bilo samostroj koji je posjedovala, stroj koji je imao nepouzdan, ograničen rok trajanja.

Je li sinoć do prekasno plesala u St. Regis Roofu ? Ako jest, večeras morau devet biti u krevetu, bez obzira na ono što je isplanirala. Nitko neće i dalje



plaćati sedamdeset dolara na sat Teddy Lunel ako joj podočnjaci budu odavalii najmanji umor.

Je li itko zavidan profesionalnim ljepoticama ikada pomislio o cijeni koju plaćaju da bi održavale tu fasadu, o satima njege, o budilici koja svako jutro

zvoni u šest i trideset, o hladnim hamburgerima koje moraju na brzinu jestikako bi imale snage stajati na umornim nogama i po deset sati dnevno? Bio jeto iscrpljujući napor koji te je napokon svladao, zbog kojega mirno čekaš onu

prvu boru. Ako bi manekenki umro otac, ako bi se razvodila od muža, ili ako bi otkrila da je ostala trudna kad nije smjela, svejedno je morala biti prisutna pred kamerom. Samo je fotografski aparat bio važan. Je li itko, osimmanekenki, zaista shvaćao da ne može biti uobraženosti u tom poslu kojizahtijeva posvemašnju usredotočenost na ono što fotograf želi od tebe i nedopušta nikakvu nesigurnost, u kojem moraš satima zaboraviti na sebe i predati

se njemu, stalno se krećući kao da izlijevaš iz sebe čistu energiju? To jegotovo nalikovalo plesu kad je dobro išlo, ali bože dragi, bilo je tako beskrajno dosadno.

Pa ipak, time se kupovala sloboda. Već je nekoliko godina zarađivalatjedno po tri tisuće dolara, preselila je iz malog stana u kojem se u početkusklonila od Maggvna budna oka u otmjeni stan u istočnom dijelu Šezdeset trećeulice, i nije bilo razloga da tako ne radi još tri ili četiri godine^ ili čak i više,ovisno o tome kako će se održati njezino lice. ^

Ali, je li to bilo sve što je željela? Kada se! odlučila za ovo? Teddy je

proteklog proljeća bila proslavila dvadeset četvrti rođendan, i koliko je znalanije bilo ni jedne jedine djevojke s kojom je studirala, koja sad već nije bilaudata i nije imala barem jedno dijete. Nije to željela, razmišljala je Teddy, ili

barem ne baš to, imati hrpu klinaca i živjeti u predgrađu. Ali, nije željelazavršiti ni kao njezina majka koja je još uvijek bila posve zaokupljena poslomi koja je pomalo počela strahovati zbog nekih novih agencija što su se otvorilekrajem četrdesetih godina, poput agencija Ford, Frances GUI i Plaža 5.

Kad se zvuk motora promijenio i postao ujednačen, Teddy je poželjela da barem sama putuje. U posljednje vrijeme činilo se da nikada nema vremena

ednostavno sjesti, gledati nebo i sanjariti. Dani su se nizali, posve ispunjeni, pretrpani obavezama i sastancima. Svake večeri kad bi došla kući s posljednjeg snimanja, telefonirala bi u agenciju i doznala što će, iz sata u sat,raditi slijedećeg dana.

Zatim bi se, ako nije bila tako umorna da je morala rano u krevet, požurilaokupati, obući i izaći u Stork Club ili 21, ili u L' Aiglon, ili u Voisin na večeru



s jednim od dvadesetak muškaraca kojima se mogla javiti u posljednju minutu. Nije bilo nijednog s kojim je posljednja — oh, već dva mjeseca i više — željela voditi ljubav, pomislila je očajno. Zašto su svi muškarci tako slični?

Tog je ljeta vikend za vikendom provodila u Connecticutu ili u Long

Islandu, gdje su, na kraju krajeva, sve kuće izgledale jednako. Teddy nijenedostajalo što te vrele ljetne vikende ne provodi u gradu, iako su i tamo bili posebno lijepi — da, ali samo ako si zaljubljena i ako izgleda da je grad prazan samo zbog tebe. Ili, bolje rečeno, ako misliš da si zaljubljena, . tužno jerazmišljala Teddy. Nekoliko je puta u životu gotovo povjerovala da jezaljubljena, ali to se nikada nije ostvarilo, pa čak ni s Melvinom, njezinimdragim Melvinom kojega je još uvijek voljela, ali u kojeg nikada nije bilazaljubljena, ma koliko se trudila.

Trajalo je to godinu dana i nije bilo dražeg prijatelja ni nježnijeg

ljubavnika od Melvina, ali on nikada nije bio čovjek njezinih snova, iako je bio bolno blizu toga, tako blizu da je, shvativši kako se njegova ljubav i načinna koji ona njega voli nikada neće poklopiti, bio toliko nesretan da su semorali rastati.

Svaki put kad bi se upustila u ozbiljnu vezu s nekim muškarcem,razmišljala je Teddy, došao bi trenutak kad bi shvatila da se osjeća poputstranca u nepoznatoj zemlji koji pokušava plaćati neprihvatljivom valutom.Ispostavilo bi se da su novčići njezinih osjećaja, od kojih je namjeravalaživjeti, bezvrijedni. Mogla je prekopati sve džepove, isprazniti novčanik, kao

u noćnom košmaru, ali činilo se da nikada ne može naći dovoljno... pa, toga štoe potrebno da bi se stvarno i duboko voljelo. Njezina najveća bojazan, tako

sakrivena da je nije mogla izreći, bila je da je zbog neke nepopravljive praznine u sebi osuđena da uvijek pobuđuje ljubav u drugima, ali da je samanikada ne može osjetiti.

Sva Teddvna najluđa maštanja već su se odavno bila ostvarila. Imala jesve što joj je svijet visoke mode mogao ponuditi, više divljenja i pažnje usvakodnevnih osam radnih sati, nego bilo koja nevjesta na dan vjenčanja. Ali,sve češće i češće osjećala je kako na površinu izbija dugo zaboravljena, ali

nemirna djevojčica u njoj, stidljiva djevojčica koja želi da se netko o njoj brine, koja čezne za muškarcem kojeg je nejasno zamišljala, svemogućimmuškarcem na kojega bi se mogla osloniti. Teddy je prezirno otpuhnula kroznos na vlastitu glupost. Zarađivala je više novca od bilo kojeg muškarca kogae poznavala. .. ali u posljednje su vrijeme njezini dani nalikovali dugačkom,

dosadnom, kasnom nedjeljnom popodnevu.



Naglo je ustala, popravivši rukama bijelu jaknu od meke kože, skrojenetočno poput muške košulje na kopčanje, koju je nosila na hlače od sivogflanela. Pogledala je redove sjedala u odjeljku prve klase Constellationa, istrogo zaklimala glavom nad svojim suputnicima.

— Čini mi se da se svima vama živo fućka — rekla je — ali mene zanimašto je, dodavola, s mojim martinijem. Idem pronaći tu stjuardesu. Treba likome što, dok sam još na nogama?

Julien Mistral stajao je održavajući ravnotežu na ivici odskočne daske. Njegovo snažno, preplanulo tijelo prepolavljala je samo tanka traka uskih,elastičnih kupaćih gaćica kakve su muškarci u Evropi nosili već četiri godine.Bile su mu pedeset dvije godine, ali njegovo je tijelo herojskih proporcijaizgledalo poput tijela tridesetogodišnjaka. Imao je slikarske mišiće, snažne,čvrste noge čovjeka koji je život proveo stojeći ispred platna ili hodajući po

ateljeu, te dobro razvijene ruke i leda čovjeka koji se služi nekom alatkom — bio to kist ili lopata.Gospodski izgled čovjeka naviklog na kraljevsko hvalisanje, koji je tako

uobraženo nosio u mladosti, nisu izmijenile godine rastuće slave i moći. Ali,drzak način na koji je držao glavu i pobjedničko držanje nisu više djelovalikao drskost, već kao vanjski znaci priznatog genija. Vrat mu je postao neštodeblji, oko očiju i od kukastog nosa do usta su mu se urezale duboke bore, aličudesan modri sjaj zarobljen u njegovim očima nije izgubio na svojoj

postojanosti i snazi. Njegova gusta tamnocrvena kosa, kod ušiju gotovo boje

pijeska, bila je kratko ošišana, a usne su mu još uvijek bila tvrde,zapovjedničke, nepopustljive. Mistral je imao lice poglavice.

Zastao je prije nego što će skočiti u bazen napravljen prije dvije godine i pogledao oko sebe, ruku podbočenih o bokove. Namrštio se i kao da jezaboravio vodu koja ga je mamila tog vrelog rujanskog dana 1952. godine, dok e slušao zvukove iza sebe. Ona tišina puna zuja, onaj pčelinji raj koji je

nekada okruživao La Tourrello, dugo je već bio nestao, gotovo već prvog danakad je Kate kupila imanje i dovela bataljon zidara, vodoinstalatera ielektričara.

Sada su se novi zvukovi širili provansalskim zrakom; a osamsto metara odnjega često su prolazili automobili cestom za Apt, na kojoj ih se nekada rijetkomoglo vidjeti; traktor je brujao i bučio tamo gdje su ljudi donedavno radilirukama; s vremena na vrijeme bi mu točno iznad glave proletio avion za Niču;u kuhinji su se glasno svađale tri sluškinje pripremajući večeru za zabavu kojue Kate isplanirala za tu večer. S druge strane kuće mogao je čuti kako su se



zalupila vrata Katinog novog citroena kad ih je žustro zatvorila i odvezla se uznaglu škripu guma, koja je značila da je, kao i obično, prije zabave otkrilakako je zaboravila neku sitnicu i kako u posljednji tren mora otići da je nabavi.Dok je Mistral tako stajao, sva su mu čula bila usredotočena na zvukove koji

su narušavali njegov seoski mir, i nije čuo lagane korake koji su se oprezno približavali po odskočnoj dasci. — Tata! — zaviknuo je dječji glas odmah do njegovih leđa. — Merde! — Mistral se prestrašeno trgnuo, okliznuo se,izgubio ravnotežu

i pao u bazen.Tri mjeseca nakon što se Kate Mistral poslije rata vratila u Francusku,

otkrila je da je ponovo trudna. Nekoliko je puta u braku imala spontani pobačaj, ali Mistral nije bio naročito razočaran. On nije želio djecu kao drugimuškarci. Djeca su, rekao bi da je uopće o njima razmišljao, gnjavaža,

oduzimaju vrijeme, vjerojatno te razočaraju i sasvim sigurno te stalno ineoprostivo prekidaju u poslu.Veoma je zamjerao Kate što u smiješnoj dobi od četrdeset tri godine mora

brinuti o novoj trudnoći. Želio je da punu pažnju posveti ponovom uhodavanjusvih poslova na majuru. Nikada se više nije želio baviti praktičnim

problemima, i odahnuo je kad se Kate u proljeće 1945. godine vratila s dvakovčega krcata sapunom, papirnatim ubrusima, toaletnim papirom, instantkavom, iglama, koncem, baterijskim svjetiljkama i bijelim šećerom, koji su uFrancuskoj već pet godina predstavljali nezamisliv luksuz. Dijete će im samo

zakomplicirati život — ali, vjerojatno će i tako opet pobaciti. Običnim sumuškarcima bili potrebni sinovi kako bi dokazali da su postojali i ostavili zasobom nešto na svijetu. Julien Mistral znao je da je besmrtan i da sin nimalone bi pridonio njegovom mjestu u povijesti slikarstva.

Kada je Kate u veljači 1946. godine ipak rodila djevojčicu, mršavu,ozbiljnu i nekako kisela lica, bila je tako ponosna da je čak i Mistral u nekuruku dijelio s njom tu sreću. Kate je djevojčicu nazvala Nadine, a Mistralaumirila počevši je smjesta hraniti iz bočice i oporavivši se za nekolikotjedana.

Slijedećih godina Kate je bila potrebna sva njezina sposobnost zaorganizaciju. Jean Pollison vratio se iz Njemačke bez zubiju, mršav poputkostura od gladovanja, ali se brzo oporavio, a La Tourrello je bilo prvo imanjeu Luberonu koje je ponovo procvalo, zahvaljujući Mistralovu novcu koji jeKate poslije rata široke ruke trošila čim bi se našlo nešto što se može kupiti. IzŠvicarske je dovedena dadilja da se brine za Nadine, a Kate se bavila



procvatom obnovljenog zanimanja za Mistrala.Već 1946. godine Francuska je ponovo vrvjela američkim vlasnicima

galerija, koji su pohlepno željeli vidjeti što je slikao za vrijeme rata, a uMistralovu je ateljeu bilo više platna nego ikada, koje je smatrao vrijednima

prodaje: sve slike koje je naslikao u pet godina nakon serije Les Oliviers bilesu dovršene. — Je li ti se javio Avigdor? — upitala je Kate Mistralaubrzo nakon

povratka. — Ne. Odlučio sam promijeniti posrednika — odgovorio je Mistral. —

Tog je čovjeka uvijek više zanimalo otkritinov talent, nego postići najvišecijene za slikara kojemu duguje svoj uspjeh. Zašto nikada nije otvorioameričku podružnicu, pitam ja tebe? To me je mnogo stajalo. Moj je ugovor snjim istekao za vrijeme rata. Iskoristi to.

Kao što je Mistral i znao da će učiniti, Kate ga je poslušala bez daljnjih pitanja. Od početka njihovog braka računao je s tim da će ona, dokle god jojdopušta da se osjeća važnom u nekim stvarima, biti zadovoljna. Svaki je

posrednik morao najprije razgovarati s Kate, da bi uopće došao blizu Mistrala. Nije gubio nikakav autoritet koji bi želio zadržati time što je dopuštao da Kateodabere novu galeriju, jer je to bio neizbježan posao koji je on mrzio, kao iizlaženje nakraj sa susjednim seljacima koji su počinjali razmišljati o tome daosnuju zadrugu kojoj će moći prodati svo svoje grožđe. Slikar koji sam bira

posrednika, rekao je Kate, jest poput slona koji bira svoju najomiljeniju buhu.

Posrednik za kojega se Kate napokon odlučila, Žtienne Delage koji je imaogalerije u New Yorku, Parizu i Londonu, ubrzo je otkrio kako je Julien Mistraliznimka pravila da se slikari mogu obogatiti tek poslije smrti.

Kad je u Muzeju moderne umjetnosti u Sao Paulu 1948. godine održanavelika izložba njegovih slika, nije se potrudio tamo otputovati, iako je Kateotišla još tri tjedna prije otvaranja, da nadgleda postavljanje platna. Godinudana kasnije otišla je na otvorenje velike retrospektivne Mistralove izložbe uMuzeju moderne umjetnosti u New Yorku, ali Mistralu je i ovaj put bilo dražeostati kod kuće. Godine 1950. i 1951. napokon ga je uspjela nagovoriti da

dođe na važne izložbe u muzeju Stedelijk u Amsterdamu, u Kunsthausu uZurichu, te u Palazzo Reale u Milanu, i na proslavu dvadeset pete obljetnicenjegove prve izložbe, koja je trajala dva mjeseca i širila se cijelom Maison dela pensee francaise u Parizu.

Kad je to jednom prošlo, Mistral je izjavio da nikada više neće otići ni naednu muzejsku izložbu, ma kako značajna bila. Mrzio je gužvu i ceremonijalne



obaveze na tim izložbama, mrzio je gomile neznanaca koji su smatrali da, zatošto im se sviđaju njegova djela, imaju pravo s njim razgovarati o tome kako senjima osobno sviđaju pojedine slike.

— Neka onaj Picasso, taj šarlatan, taj trgovac najrazličitijim vrstama

umjetnosti, uključujući lonce i poklopce, ohrabruje obožavaoce. Ja imam pametnijeg posla nego da se ponašam kao krotitelj u cirkusu.Ostao je pri svojoj odluci, ali sa svakom su izložbom, sa svakom većom

aukcijom, drastično rasle i cijene njegovih slika. Ćtienne Delarge shvatio je,kao i Adrien Avigdor prije njega, da su Mistralove slike izvanrednoskupocjene upravo zato što ih tako malo ima. Kad su rasprodane slike nastaleza vrijeme rata, pokušavao je sačuvati što više novih djela koja su preživjelagodišnju lomaču, ali samo 1951. godine zaradio je novca u vrijednosti odčetvrt milijuna dolara, ne moravši se rastati s više od petšest platna.

Potkraj četrdesetih i u ranim pedesetim godinama bilo je sve više i višenovinara koji su pronalazili put do Felicea, i na svakih nekoliko desetaka kojinisu pušteni u La Tourrello uvijek bi ih se našlo nekoliko koji su bili takoznačajni da je Kate napokon uspjela nagovoriti Mistrala da nevoljko danekoliko intervjua. Štitila ga je, međutim, od povjesničara umjetnosti koji su onjemu pisali knjige, turista koji su se željeli s njim slikati, studentica koje suželjele autogram, znanstvenika koji su pravili monografije njegovih djela,kolekcionara koji su mislili da bi bio presretan prodati im koju sliku kad imDelage nije imao ništa ponuditi. Pa ipak, ništa ga nije tako smetalo ni ometalo

u poslu kao to što je Kate sve više izigravala domaćicu.Možda je sve to počelo s bazenom koji su došli ugraditi iz neke posebne

firme u Cahnesu, razmišljao je Mistral, ali u posljednjih dvije godine postalae najpopularnija domaćica u tom kraju. Neki američki aristokrati bili su kupili

dvorac blizu Uzesa, veliki američki stručnjak za Cezanneova djela nastanio seu Mćnerbesu, Gimpelovi — već generacijama vlasnici galerija — također sukupili dvorac nedaleko od Felicea, i sada su svi oni i njima slični zabavljaliedni druge i zabavljali se kod Kate.

Mistrala je ubrzo nakon Nadinina rođenja prestalo zanimati njezino tijelo.

Inače bi je bio spriječio u tome — što mu je trebalo da se viđa sa strancima,ma kako ugledni bili, kako mu je uopće moglo biti zanimljivo da ih sluša kakoglupavo, uzbuđeno brbljaju o novim, takozvanim apstraktnim ekspresionistima;

bili su oni samo hrpa povodljive bagre koja je, nemajući talenta, povraćalasvoje posljednje obroke i nazivala to umjetnošću — kao da jabuka može bitiapstraktna, ili pun mjesec, ili planina, ili gola žena... zašto gubiti vrijeme



pričajući o njima, ili pričajući zlobne pričice o jadnom mulcu Picassou injegovom smiješnom petljanju s komunistima koji su ga iskoristili da imnaslika propagandne portrete Staljina, ali nikada nisu shvaćali njegovuumjetnost... koja baš i nije bila bog zna kakva.

Ne; jedino oko čega se slagao s Picassom bio je Dubuffet. Picasso gajemrzio koliko i Mistral. A jedino oko čega se slagao s Dubuffetom bio je Monet — obojici se sviđao. Degas je došao na odličnu ideju, razmišljao je Mistral.Kad je znao da umire, rekao je svojem prijatelju, slikaru Forainu, da mu nedrže nikakve posmrtne govore, ali »ako se govor mora održati, onda ti, Forain,ustani, reci 'Jako je volio crtati. Ja također', i otiđi kući«. To je bio čovjek!

Ali, Degas nije imao ženu Amerikanku s kojom je sve rjeđe i rjeđe vodioljubav. Zbog toga se osjećao dovoljno krivim, priznao je sebi, da bi smatraokako Kate mora dopustiti zadovoljstvo koje je nalazila večerajući s

Charliejem Chaplinom i vojvotkinjom od NVindsora.Da, žene postaju ambiciozne kad im se uskrate tjelesni užici, razmišljao je.On je sada, naravno, imao žene s kojima se iz pristojnosti sastajao u Avignonu,mnoštvo mladih i podatnih djevojaka koje mu nisu značile više od vezice zacipele, ali bez njih kao ni bez vezica, nije mogao.

Ipak, činilo se da je Kate zadovoljna s rastućim brojem svojih gostiju i s Nadine, koja je svakim danom postajala sve veća brbljavica. Jednom ilidvaput pokušao je pustiti Nadine da mirno sjedi u uglu njegova ateljea jer gae molila da ga gleda kako slika, ali to dijete nikada nije naučilo pristojno

šutjeti. — Zašto stavljaš svu tu crvenu boju, tata? Je li ono veliko i žuto sunce,tata? Znaš li nacrtati pticu, tata? Naslikaj mi psa! — I čak, zaboga miloga: — Zašto stojiš tako mirno, tata? Zato što razmišljaš? — Ne! To se zaista nijemoglo izdržati. Zabranio joj je da ulazi u atelje, iako joj je sitna bradicazadrhtala, iako je pućila usta na način koji je sva posluga smatrala prekrasnim,i tužno natezala svoju svijetloplavu kosu.

Nadine se sa šest godina već znala služiti svim mogućim sitnim trikovimada postigne ono što želi. Mistral ju je često znao uhvatiti u laži, pogotovo

protiv posluge. Kad je uporno zahtijevao da bude kažnjena, Kate bi se

naljutila. — Ona je samo maštovita i preosjetljiva, a u njezinim godinama ne možeš

očekivati da uoči razliku. Nemoj toliko moralizirati, Julien.Mistral je drugačije mislio. Kao i svi odrasli, znao je kako je lako lagati, i

bio je duboko sumnjičav prema djetetu koje je to u tako ranoj dobi naučilotako vješto činiti. Ali Marte Pollison, koja nije imala vlastite djece, urotila se



s Kate da razmazi Nadine, unatoč disciplini koju joj je uzalud pokušavalanametnuti dadilja. Kad je Mistral to rekao Kate, ona se samo nasmijala i reklakako je tipično francuski očekivati od djeteta da se ponaša poput odrasleosobe. Zar ne shvaća da njezina kćer nije obično dijete? Bila je posebna,

izvanredno znatiželjna duha.Znatiželjna duha ili ne, razmišljao je Mistral roneći nakon što je pao u bazen, naučit će je da se ne šulja za ljudima po odskočnoj dasci; ali kad jeizronio Nadine je bila mudro nestala. Podmuklo. Rođena je podmukla i

pokvarena, rekao je sebi, a zatim zaboravio na nju.Plutajući u bazenu, Julien Mistral razmišljao je o svojem slikanju. Već je

šest mjeseci tražio rješenja za početak nove serije slika, nadahnute oblicimavinograda zimi. Pod njegovog ateljea bio je prekriven skicama i crtežima, isamo je on znao da svakoga jutra, kad se probudi, više ne osjeća onu potrebu u

utrobi da iskoči iz kreveta i slika do sumraka. Samo je on znao da leži ukrevetu, pod pokrivačem, s okusom straha u ustima, s grčem u želucu, saslabom i prezrivom željom da ponovo zaspi, kako se ne bi morao suočiti sačinjenicom da plamen u njemu gori sve slabije i slabije. Ipak, Mistral je svakidan pravio skice, po cijeli dan, lutajući kroz svoje i susjedske vinograde, asvaki je njegov potez ugljenom odražavao strah od smrti. Radio je kako bi sezaštitio od smrti, svaki je pokret njegovih prstiju bio uzaludan protest protivrazmišljanja o smrti.

Od svojeg pedesetog rođendana stalno ga je opsjedala ta pomisao. Što

dolazi prvo, pitao se — pomisao na smrt ili taj gubitak potrebe za slikanjem,koji je sam po sebi značio smrt? Mistral nikada nije mario za živote, ni zamišljenja drugih slikara, ali sada se pitao je li ijedan od njih proživio tu

pustaru punu pijeska i kamenja, po kojoj on sada luta. Ne da nije mogaoslikati... posjedovao je takvu tehničku vještinu da je mogao nastaviti slikati dokraja života, ali iz njegovih je djela nečega nestalo, i to sebi nije mogaozanijekati, iako je publiku možda još i mogao prevariti — tko ne bi mogao

prevariti te lakovjerne budale?Tražio je i tražio razlog. Oči su mu bile življe nego ikada; vidio je, vizijom

koju je oduvijek posjedovao... ali nije morao zabilježiti to što vidi, osim izstraha da će umrijeti ako prestane slikati. Što to ne valja, pitao se, koja tospona nedostaje; ne, ne.. . ne nedostaje spona, nego želja. Da, to je bilo to.

Julien Mistral je zadrhtao iako je voda oko njega bila topla, jer je znao dase mnoge stvari u životu mogu naučiti, mnoge postići napornim radom, ali da taželja mora izvirati iz čovjeka, izlijevati se iz njega bez svjesnog napora. Baš



kao što nijedan mudar liječnik nikada nije mogao objasniti zašto, poslije devetmjeseci, maternica počinje izbacivati dijete, nitko ne zna ni što izaziva

božanska glad za stvaranjem u umjetniku, nitko ne može reći kakvo seiskušenje mora staviti pred njega da bi ga tjeralo da utažuje svoju želju dan za

danom. Ako te želje nestane... ako ta želja presuši... Da je vjerovao u Boga,Julien Mistral bi se pomolio. 18.

— Čudno je to — rekla je Marietta Norton Billu Hatfieldu. — Osjećam senekako zabrinuto. Nisam bila tako zabrinuta još otkad sam čula za PearlHarbour.

— Vraga zabrinuto, ja umirem od straha... Posljednja trimomka koja su

pokušala fotografirati Mistrala vratila su sekući praznih ruku. Ostao im jesamo film u mozgu. Ali, oni nisu imali naše tajno oružje: La Belle Theodora.Urednica za modu i fotograf naslonili su se natraške u naslonjač starog

renaulta, kovčezima pretrpanog taksija kojega su u Le Prieureu, hotelu koji jenekada bio pansion gospode Ble, u VilleneuvelesAvignonu gdje su proveli

proteklu noć, uzeli do La Tourrelle. Iza njih su se u drugom taksiju voziliBerry, Sam i Teddy. Bili su u Francuskoj već gotovo deset dana, i kad danas

poslijepodne završe posao moći će se vratiti u Pariz, te dan kasnije otputovatiavionom natrag za New York, obavljenog posla. Namjera Mariette Norton bila

e da snimi svoje stranice s ljetnom odjećom u ateljeima triju najvećih živućihfrancuskih slikara — Picassoa, Matissea i Mistrala — i zahvaljujućiDarcvjevim vezama u umjetničkim krugovima uspjela je od sve trojice dobitidopuštenje.

Za jedan dan u Vallaurisu Bili Hatfield ispucao je petnaest rola filma naPicassoa i Teddy. Tamo je, na Chemin du Fournasu, Picasso bio iznajmiozgradu s dva velika, odvojena ateljea — jedan za skulpturu, drugi za slike igrafike.

U ateljeu za skulpturu, Berry je obukla Teddy u crnu haljinu od svilenog

organdina, bez naramenica, s golemim uzorkom u obliku luka. Održavajućiravnotežu na tankim, visokim potpeticama crnih sandala, stajala je između brdarazličitih metalnih predmeta što ih je Picasso prikupljao za svoje skulpture — lance i guvernale za bicikle, kotače i koloture svih veličina, svaki neobičankomad željeza koji bi pronašao bačen na smeću — od kojih će neki biti

pretvoreni u životinjske glave, ženske likove i Kozu, dok joj je Picasso poput



ostarjelog pana u vreloj prostoriji udvarao, a ona je pazila da ne podere tankečarape na čavle i bodljikavu žicu. Teddy se brzo presvukla u svilu bojerazlička sa štampanim uzorkom, i cijela se ekipa preselila u slikarski atelje ukojemu im je Picasso, izvirujući iza trbušaste željezne peći, ponosno pokazao

gustu paučinu koju je puštao da se ljulja svuda po prostoriji od stotinudvadeset kvadrata. Bili Hatfield pomahnitao je od zadovoljstva, pokušavajućiuhvatiti izraz Picassova lica dok je razgovarao s Teddy. Kad god bi se usudio,snimao je fotografiju za fotografijom neurednog, pretrpanog ateljea, punogkanti s bojama, alatki, starih konzervi, i još svakojakih potrepština iz kojih jenastajala čarolija.

Iz Vallaurisa su se odvezli do Niče da pronađu Matissea, prikovanog zakrevet u zračnoj hotelskoj sobi u Regini, kako živi usred prekrasne zbrke

biljaka, ptica pjevica, gugutajućih grlica i blistave fantazije izrezaka iz sjajnog

papira, koje je izrađivao otkad više nije mogao slikati.Matisse ih je dočekao sa srdačnošću po kojoj je bio poj znat, očaran Teddyu haremskoj haljini od žarkoružičastog šantunga poprskanog narančastimtočkicama, u kojoj su njezine lijepe gole ruke opisivale arabesku s kojom se,kako joj je rekao, nije mogla mjeriti ni jedna od njegovih odaliski. Teddy setoliko presvlačila da su novim proljetnim kreacijama mogli popuniti osamstranica Modea. Sada je, na Mistralovu imanju, Marietta Norton namjeravalazavršiti sa snimcima putne odjeće koja će slijedeće zime putovati na svestrane, sve u svemu još četiri stranice fotografija.

U drugome je taksiju Teddy sjedila na prednjem sjedalu, do vozača. Bila jesretna što može na stražnje sjedalo pustiti Berry i Sama, koji kao da suuspostavljali zanimljiv odnos, zbog kojega se Berry prethodne noći tupo iomamljeno vratila u sobu koju je dijelila s Teddy. Blago tebi Berry, pomislilae Teddy, zavidim ti. Ovo je zemlja za zaljubljene.

Dok je taksi prolazio pokraj l'Isle sur la Sorgea, s njegovim drevnimvodenicama čiji su se kotači još uvijek okretali u kanalima oko grada, Teddy je

pogledala u kartu. Još barem pola sata do Felicea, pomislila je, a želudac jojse zgrčio od uzrujanosti. Ponovo se pitala jesu li i svi drugi znali da je njezina

majka pozirala Mistralu. Sedam slika iz serije Riđokosa nikada više nisuavno bile izložene, od izložbe u New Yorku 1931. godine, ali svatko tko je

išta znao o povijesti moderne umjetnosti morao je vidjeti njihove bezbrojnereprodukcije. Ipak, koliko bi ih ljudi 1952. godine povezalo s Maggy?

Teddy se nalazila na fakultetu, u zamračenoj predavaonici u zgradi za povijest umjetnosti, kad je, u Art 101, na platnu zabljesnula reprodukcija u



boji jedne od slika iz te serije. Nikada prije nije pažljivo pogledala tu sliku,ali tada je, dok je predavač govorio o Mistralu, dobro promotrila lice modelai shvatila s vrelom, mračnom i iznenadnom sigurnošću, da opuštenacrvenokosa djevojka koja se izlagala s toliko zrele senzualnosti ima lice

njezine povučene, poslovne, uredno počešljane, savršeno obučene majke.Kad je slijedeći put došla na praznike, Teddy je smogla hrabrosti iodvažila se upitati Maggy o toj slici, ali za odgovor je dobila samo nekolikonemarnih riječi.

— Neko kratko vrijeme sam pozirala slikarima, kad sam bila vrlo mlada;to je bilo tako davno da sam detalje i zaboravila. Sve smo, naravno, poziralegole; mislila sam da to znaš — rekla je Maggy tonom koji je jasno davao doznanja da ne namjerava razgovarati o pojedinostima svojega života u Parizu.Teddy je bila odviše zastrašena da bi pokušala još nešto doznati. Život njezine

majke prije nego što je došla u Sjedinjene Države bio je gotovo jednako velik tabu kao i tajna njezinog vlastitog porijekla zbog koje nikada nije smjela pitatiništa o svojem ocu.

Je li Maggy uopće naslućivala zbunjenu, bolnu frustraciju bez riječi koju jeTeddy tako dugo osjećala? Ili, još poštenije, rekla je Teddy sebi, zar i onasama nije bila kukavica? Zašto se nije usuđivala suprotstaviti Maggy

pitanjima, zahtijevati da joj odgovori ma koliko to stida stajalo njezinu majku?O, bila je to stara nedoumica, te dvije strane problema koji je nosila u sebi zasvih godina svojeg odrastanja.

U posljednje četiri godine, dok je živjela sama i financijski neovisna oMaggy, gotovo je zaboravila mučnu, smušenu zbunjenost svojeg djetinjstva.Ona se činila sve manje važnom, što se u njezinom životu dešavalo više stvarii što je više bivala zaokupljena sobom. Sada je opet mislila na nju samo zatošto će tako uskoro biti u Mistralovoj blizini. Zar ipak cijeli ovaj put nije bilaneka vrst traganja?

Maggy se trudila spriječiti je da prihvati Modeov angažman čim je saznalašto on podrazumijeva, ali Teddy je bila uporna. Željela je vidjeti hoće li seMaggy napokon ipak otkriti i KĆI zašto ne želi da Teddv otputuje u Provansu,

ali ona joj je navodila stotine razloga koji nisu imale nikakve veze sMistralom, i Teddv je za osvetu odbila sve njezine prigovore. Čega se Maggymogla bojati, pitala se Teddv, a srce joj je brže zakucalo kad je taksi skrenuo sceste za Apt. Kakvu je to tajnu mogla imati, koja bi još uvijek mogla nekogašokirati i nakon svih tih godina? Je li zaista bila tako naivna da misli kako ćeto što je jednom naga pozirala sada već vjerojatno ostarjelom slikaru užasnuti



njezinu pristojnu kćerku? — Berry — tiho je rekla — skoro smo stigli. Bolje stavimalo ruža na usne

prije nego što te Marietta vidi. — Žao mi je što ste morali čekati — objasnila je KateMistral Marietti

Norton — ali Julien još uvijek radi, i ja muse ne usuđujem reći da ste ovdje. — Nadam se da se neće smračiti — rekao je zabrinutoBili Hatfield. — Ne brinite. Natjerala sam ga da mi obeća kako će završiti u pet sati

popodne, i podsjetila sam ga na to za vrijemedoručka. On rijetko pristaje raditiovakve stvari, znate, ali kadga nagovorim da pristane obično se vrlo dobro

ponaša. — Strašno smo vam zahvalni — rekla je Marietta, nadajući se da će se,

ako kaže još nekoliko riječi zahvalnosti, Julien Mislral možda brže pojaviti.Picasso im je posvetio cijelidan, ali Mistral je pristao samo na nekoliko sati

kasnog poslijepodneva. — Nema na čemu, ja čitam Mode cijelog života, ovdjega dobivam poštom — rekla je Kate nasmiješena, šarmantna,prava žena velikog slikara. Provela ih

e kroz majur, s njegovim mnoštvom visokih soba s tamnim gredama i bijeloožbukanih, s malo namještaja, kako je bilo moderno, i

popločanihšesterokutnim pločicama od terakote. Medu lijepim,seoskimantikvitetima stajale su ponegdje košare osušene lavande. Sastražnjestrane kuće nalazila su se dva velika krila sagrađenaod starog kamenja,

povezana visokim kamenim zidom koji ihje štitio od vjetra, a između njih

nalazio se bazen okružen tratinom. U jednome od tih krila nalazio se Mistralovatelje, zatvorenih vrata, a u drugome paviljon s novim, zatvorenim bazenom,

pokraj kojega je bila uređena soba u kojoj se Teddymogla presvlačiti. Čekalisu gotovo sat vremena, u sjeni brajde s gustom lozom pijući iz visokih čašalimunadu s okusommarelice.

Kate Mistral nije od njih zanimao nitko osim Mariette Norton. Imala jenepogrešivu sposobnost da odabere najvažniju osobu u grupi ljudi, a što se njeticalo jedina osoba s kojom je vrijedilo razgovarati bila je urednica za modu.

Ne samo da je od nje mogla čuti novosti o nekima od njezinih pažljivo čuvanih

prijateljstava s ljudima koji su diktirali modu u New Yorku, nego je mogla izasnovati vezu s Mariettom koja bi joj jednog dana nekako mogla biti odkoristi.

Kate je s gađenjem promatrala kako se pažnja umjetničkih krugova okreće prema novim slikarima, pogotovo onima iz Njujorške škole, i — iako nijestrahovala da bi se Mistralov položaj mogao poljuljati unatoč slavi koju je



uživao od 1926. — bila je odviše pronicava a da ne zapazi kako Picassoa, kojie bio jednako slavan kao i Mistral, više ne smatraju nimalo bitnim za ono što

rade novi slikari, kako ga sa svih strana napada mlađa generacija likovnihkritičara.

Kate se nije zadovoljavala time što se najveći svjetski muzeji natječu kojiće postaviti Mistralovu izložbu, što se za njega najozbiljnije zanimaju povjesničari umjetnosti, što je mogao prodati svaku sliku koju bi odlučioizložiti. Željela je stalnu reklamu, pogotovo u najpomodnijim časopisima, kojaće spriječiti da oslabi zanimanje javnosti za Mistrala.

Znala je da se Mistralu oduvijek živo fućkalo je li njegova umjetnost »umodi« — taj bi se izraz pred njim usudila upotrijebiti samo govoreći o nekojhaljini — ali ona, supruga Juliena Mistrala, nije namjeravala nikada postatiženom slikara za kojega se pomodni svijet više ne zanima. Impresionisti su

ignorirali velikog Delacroixa, i publika se povela za njima. Noviapstrakcionisti nikada se ne smiju drznuti da obezvrijede Mistrala. Stranice uModeu će dobro doći — svaka prvoklasna reklama je korisna, iako bi se izraz»reklama« pred Mistralom još teže usudila izgovoriti nego »u modi«.

Dok je Kate na pletenoj sofi živo ćaskala s Mariettom, ostali ih Modeoveekipe sjedili su malo dalje. Samo je Teddy cijelo vrijeme stajala u haljiniAnne Fogarty, od bijelog džerseja, bez rukava. Gornji dio haljine bio joj jeusko pripijen uz tijelo i fino plisiran, križajući se na grudima u dubokidecollete, a donji bio poput široke, gotovo do poda dugačke baletne haljine.

Kako bi pojačala dojam da Teddy pripada nekom nevidljivomcorpsdeballetu, Marietta je uz to dodala pojas poput uskog zlatnog obruča,

baletne cipelice zlatne boje od Capezia i zlatnu vrpcu koja joj je pridržavala bujnu crvenu kosu da ne

pada na čelo. Teddy je izgledala prozračno poput prštavog balona odsapunice u haljini koja se, teoretski, nije mogla zgužvati. Berry ju se, ipak, nijeusudila pustiti da sjedne, jer je ispod nje imala osam kruto uškrobljenih

podsuknji koje su širile tanku tkaninu. Teddy se pažljivo nagnula i otpila gutljajtekućine iz čaše koju joj je pridržavala Berry. Samo joj je trebalo da prolije

ružičastu limunadu po haljini, pomislila je. Bilo je to smiješno, ali ruke su jojdrhtale. Zašto on, dovraga, ne izlazi?

— Trema — promrsila je Berry s razumijevanjem. Bilo jeneobično vidjetiTeddy tako očito uzrujanu. A prema Picassou i Matisseu se ponašala kao

prema starim udvaračima izplesne škole. — Kakve su mi obrve? — upitala je Teddy. Moda 1952.zahtijevala je



debele, izvijene i jako naglašene obrve, smještene na pola udaljenosti izmeđumjesta gdje se inače nalaze i čela. Nijedna manekenka, pa čak ni Teddy, nijemogla odstupitiod te kozmetičke konvencije, ali za razliku od drugih, Teddyjeodbijala obrijati ili počupati vlastite svijetlocrvene obrve.Prekrivala ih je

šminkom i crtala lažne obrve iznad njih, što jebio delikatan i mukotrpan postupak za koji joj je trebalo barem pola sata da ga savršeno obavi. — Još uvijek su tu — umirivala ju je Berry. — Imam užasni osjećaj da se cijede. — Ne brini, ja bih ti to već rekla.Visoka vrata ateljea su se otvorila i Julien Mistral im je polako prilazio

duž bazena, brišući ruke o bojom umrljanu krpu koju je zatim strpao u džepsvojih samterica. Kate ga je upoznala s Mariettom Norton, a zatim je zamolilaurednicu da predstavi svoje suradnike. Marietta ih je, uznemirena Mistralovim

neprijateljskim ponašanjem i nepogrešivim izgledom čovjeka koji bi očitoradije bio negdje drugdje, predstavila što je brže mogla, samo imenom. Kad seMistral rukovao s Teddy, pogledao ju je za nijansu pažljivije nego ostale.

— Dođite u studio — rekao je na francuskome — dasvršimo s tim.Razumjeli su ga. Berry je francuski učila u školi, Marietta radeći s

pariškim kolekcijama, Teddy od svoje majke, a Bili Hatfield kao fotograf.U prostranom ateljeu svi su odjednom ušutjeli. U njemu je vladao neki

veličanstveni nered, prema kojemu je zbrka u Picassovom ateljeu djelovalagotovo banalno.

Samo se Bili uspio pomaknuti, psujući u sebi što mora odlučiti hoće li pogledati slike, ili snimiti svoje fotografije prije nego sunčeva svjetlost oslabi.Drugi su jednostavno stajali bez riječi, poput školaraca, ne usuđujući se ni

progovoriti, jer bi svaka riječ zvučala posve neprimjereno dok su gledaliedno veliko platno za drugim. Svako je platno bilo meditacija o svijetu, u

kojoj je obično postajalo čudnovato, meditacija o ljudskoj viziji koja je mogla prikazati obične stvari na takav način da su se činile neviđenima.

Napokon je Billy odabrao mjesto. — Dođi Teddy — rekao je, ščepavši je za ruku. — Idi i stani tamo do

njega, i pravi se da se zabavljaš. — Mistral je nestrpljivo čekao ispred svojegstalka na kojemu je stajalo prazno platno.

Prikupivši sav svoj profesionalizam, Teddy mu je prišla, a njezine su sesuknje kao haljina labuđe princeze ljuljale dok je lako koračala u baletnim

papučama. Bila je tako visoka da je morala potpuno protegnuti svoj nježni vrat boje slonovače da ga pogleda. Nikada se nije osjećala tako sićušno uz nekog



muškarca, shvatila je Teddy dok je podizala svoju lijepu bradu, a teška i bujnakosa joj vukla glavu natraške. Njezine su nestalne oči bile neodređene boje ukojoj su se krile čari tisuće sumraka. Njezin je osmijeh bio avantura.

Mistral ju je uhvatio za bradu i bezizražajno joj okrenuo glavu na jednu, pa

na drugu stranu. Njegove su modre oči, kao dvije žeravice, ispitivale njezinolice. Izvukao je iz džepa krpu kojom je bio obrisao ruke. Teddy je jedva stigla pomisliti kako smrdi na terpentin, kad je shvatila kako joj jednom velikomšakom čvrsto drži glavu, a drugom rukom joj briše obrve. U istom je trenutkuMarietta zakreštala, Berry zavrištala, Bili opsovao, a Sam zazviždao.

— Ovako je bolje. Previše se šminkaš — rekao je Mistral tako tiho da gae samo Teddy mogla čuti. — Baš kao i tvoja majka. — Po prvi put se

nasmiješio. — Ali, ti si hiljadu puta ljepša.Kad se strka stišala, svi iz Modest vratili su se u sobu u kojoj se Teddy

presvlačila i Marietta Norton je ustanovila kolika je šteta. Svima im je reklada pričekaju dok ona ode srediti stvari. Našla je Kate kod kuharice. — Gospođo Mistral, imamo problem — smrknuto je rekla.



— O, ne; mogu li vam ja pomoći? — Gospodin Mistral je, nažalost, obrisao obrve mojojmanekenki. — Što? — Bile su nacrtane olovkom, a on ih je obrisao. Čini seda joj je uz to i

pokvario podlogu za šminku na čelu. Trebatće joj barem sat vremena da gornjidio lica ponovo našminkajednako kao i donji, a dotad će svjetlo previšeoslabiti da bismo mogli snimiti fotografije u boji.

— Ali zašto je, zaboga. ..? — Kate je pobjesnila na njega. Kako je mogao biti tako neotesan, nakon što je ona sve tako pažljivo isplanirala?

— Nemam pojma; umjetnički poriv vjerojatno; ali činjenica je da nas tostavlja u vraški težak položaj. Moramo popuniti još četiri stranice, a nemamočime.

— Ne mogu vam reći koliko mi je žao; ne znam samošto mu je bilo.

Slušajte, nije mi ni nakraj pameti da vas razočaram nakon što ste čak ovamodoputovali. Razgovarat ću snjim. Ako vas može primiti opet sutra ujutro, hoćeli vam toodgovarati, ili tada morate biti negdje drugdje?

— Nikamo ne idemo — rekla je Marietta mrko. — Dajte da vas ponudim džinom i tonikom, pa da to izgladimo. — Nemojte se mučiti s tonikom — rekla je Marietta s uzdahom olakšanja.

Shvaćala je žene kao što je bila Kate Mistral. Obje su se jednako profesionalno ponašale. Dobit će svoje četiri stranice, a ništa drugo nijevažno.

Slijedećeg dana nakon doručka, dok su se ponovo vozili prema LaTourrelli, Teddy je bila zbunjena kao nikad u životu. Onaj trenutak, onaj kratkitrenutak dok je Mistral držao njezinu bradu u ruci, urezao se u njezino

pamćenje, kao da joj je netko pucao u čelo i da joj se metak zaustavio u glavi. Nije joj više rekao ni riječi, jer je zavladala opća pometnja, ali ona otada nina što drugo nije mislila. Kao da je njezin život bio film koji je režiser

prekinuo uzviknuvši: »Reži!« onoga trenutka kad ju je Julien Mistral dotaknuo.Dok ga ponovo ne ugleda, platno će ostati prazno, čekajući na njega.

Čim je Teddy ugledala Mistrala kako se nestrpljivo mršti dok je njihova

ekipa ulazila u atelje, znala je da je i on s jednakom čežnjom čekao da ponovovidi nju, kao i ona njega. U to nije bilo nikakve sumnje. Prišla je stalku,zadržavajući dah.

Pružio joj je ruku, a ona ju je prihvatila, i ruke su im tako ostale u čvrstomstisku, dugo se ne mičući dok se oboje nisu sjetili kako bi se trebali pristojnorukovati, kao Francuzi.



— Dobro jutro, gospođice Lunel. Jeste li dobro spavali? — Dobro jutro, gospodine Mistral. Nisam spavala. — Ni ja. Teddy — rekao je Bili Hatfield — okreni se malo, ovako ne vidimo

haljinu.Moram dotaknuti njegovo lice, pomislila je Teddy pomičući se nekolikocentimetara udesno. Moram ga rukama dotaknuti s obje strane glave, osjetitiono glatko mjesto na sljepoočnicama gdje mu počinje rasti kosa, a ^kožaizgleda tako glatka.

— Bradu malo dolje — doviknuo je Bili — kao da gledaš platno.Želim mu ljubiti oči. Želim osjetiti njegove kapke pod svojim usnama,

razmišljala je Teddy buljeći tupo u platno. — Teddy, ne može li to malo življe? — upitao je Bili.Želim ga poljubiti u

grudi, tamo pod vratom, gdje mu je košulja raskopčana. Želim mu raskopčatikošulju, položiti mu glavu na grudi i ponovo zakopčati košulju, ostati ispodnje. Želim disati s njim, želim da nam srca zajedno kucaju.

— Teddy, okreni se prema meni, molim te. Opet haljinuvidim s leda.Želim ga ljubiti dok mu usne ne postanu nježne. Želim osjetiti kako se

smije pod mojim usnama, želim ga moliti za poljupce, želim da on mene moliza poljupce.

— Kvragu, Teddy! — Bili je bio više iznenađen nego nestrpljiv,,jer Teddyinače nikada nisu bile potrebne takve upute.

— Niste baš usrećili svog fotografa — tiho je rekao Mistral. — Njegova me sreća ne zanima. — Ali, on neće prestati dok ne dobije ono što želi. — Neće; imate pravo. — A što prije prestane, prije ćemo moći razgovarati. — O čemu? — Teddy! Znaš da ništa ne mogu dobiti dok mičeš usnama, zaboga! — O čemu ćemo razgovarati? — ponovo je upitala. — O tome kako ćemo provesti ostatak života.

— Sutra putujem za New York. — Ostat ćeš ovdje sa mnom. — Može li to biti istina? — Znaš da je istina. — Čujte, dečki, hoću reći gospodine Mistral, tako nećeići. Kako bi bilo da

oboje priđete stolu u sredini prostorije ida pokažete Teddy svoju paletu? —



rekao je Bili, pretjeranomirnim tonom. — Gdje možemo razgovarati? — upitala je. — U restoranu Hiely u Avignonu, večeras u osam i trideset. Dogovoreno? — Dogovoreno. — Teddy se Billu nasmiješila takvim osmijehom da do

kraja života nije prežalio što ga nije dospiosnimiti, i počela automatskimijenjati poze, poput dobro dresirane životinje, glave nagnute tako da je moglagledati u Juliena Mistrala ne susrevši njegov pogled, jer bi je noge izdaleda gae pogledala u oči.

Sve te godine, razmišljala je, sve te dugačke godine je samo sanjala,sanjala i padala kroz san sve do ovog mjesta, do ovog trenutka. Nitko dosadanije bio stvaran. Nitko više nikada neće biti stvaran.

Čim je Teddy počela ozbiljno raditi, Bili Hatfield uspio je brzo snimitifotografije. Kate Mistral, koja se vratila iz Felicea baš kad su završili, sve ih

e pozvala da ostanu na ručku, ali Marietta je morala odbiti jer se bojala da će propustiti popodnevni vlak za Pariz, a još su morali uzeti i svoju prtljagu iz LePrieurea.

— Jesi li sve spakirala? — upitala ju je Berry preko ramena. Teddy jeležala na krevetu u udobnoj sobi koju su dijelile, sa zidovima oblijepljenimsvijetložutim platnenim tapetama sa sitnim provansalskim cvjetnim uzorkom.

— Ja ostajem. — Molim te, Teddy, znaš da nemam nimalo smisla zahumor kad je u pitanju

bilo što u vezi s planovima.

— Ne vraćam se s vama. — Jesi li vidjela moj popis? Imam sve kovčege ali, o, bože, ne mogu

pronaći popis! Zašto samo ležiš? — Nisi me slušala. Ostajem u Provansi... neko vrijeme.Nikada mi se još

nijedno mjesto nije tako dopalo. — Ali, ne možeš to napraviti! — Zašto ne? — Teddyn je glas bio miran, ali je odavaoneku grozničavu

potrebu, a lice joj se ispod jagodica žarilo ružičastom bojom. Berry ju jezabrinuto pogledala.

— Da nisi bolesna? Ne osjećaš se dovoljno dobro da bimogla putovati? — Nije to. Samo hir... Zar tebe nikada ne uhvati nekihir, Berry? — Naravno da ne. Niti ću si to moći priuštiti još desetakgodina. Pa dobro,

ostani. .. Pronašla sam taj\.popis; mora dasu mi nebesa uslišala molitve.Povratna karta ti je ovdje; stavit ću je na pisaći stol. Samo, mogla si mi to rećiranije.



— Prije nisam znala — rekla je Teddy kao da sanja. —Pos.lat ću telegramu agenciju, tako da dobiju vijest prije negošto vi stignete kući.

— A tvoja majka? Njoj se to baš neće svidjeti, zar ne? — O, razumjet će ona — polako je rekla Teddy. — Mislim da će ona to

shvatiti bolje od ikoga.U francuskim gradovima osrednje veličine najbolji restorani često nisulijepo uređeni, što jasno ukazuje na to da se sva pažnja poklanja isključivodobroj hrani.

Restoran Hiely u Avignonu bio je uređen u jednoj velikoj, ali skromnoj prostoriji pravokutnog oblika, jednostavnoj, obloženoj drvetom, udobnihvelikih stolova prostrtih običnim žutim stolnjacima, sjajno ulaštenog, običnog

parketa na podu. Na stolu u sredini restorana stajala je dimljena šunka,okružena zdjelama svježeg voća, pladnjevima s kuhanim jastozima i bocama

vina od kojih se svaka nalazila u vlastitoj košari. Međutim, nije bilo nikakvihdrugih ukrasa, na prozorima nije bilo zavjesa, na stolovima nije bilo cvijeća, anetapacirane drvene stolice stajale su oko stolova dostojanstveno i razumno,dajući do znanja da se u tom lokalu gastronomiji prilazi filozofski, s potpunomkoncentracijom.

Dok su Julien Mistral i Teddy Lunel sjedili jedno nasuprot drugome zamirnim stolom u niši ispod prozora, Teddy se pitala zašto joj nitko nije rekaoda će je ljubav na prvi pogled ostaviti bez riječi. Ona koja je iza sebe imala natisuće večera i prvih sastanaka, nikada još nije toliko šutjela, ne znajući što da

kaže. Već su bili toliko toga rekli jedno drugom pred drugim ljudima, zaštićenitime što su u javnosti iako ih drugi nisu mogli čuti, da sada kad su napokon bilisami nije znala što da kaže i samo je promrmljala nekoliko banalnih riječi ohrani.

Julien Mistral, koji nikada nije oklijevao iznijeti svoje mišljenje, kojemue stidljivost bila posve nepoznata osobina, odjednom se našao jednako

nijemim kao i Teddy. Bijedan dojam ostavljam, rekao je sebi. Gušio se odstvari koje su morale biti izrečene, ali jedva je uspijevao naguravati hranuamotamo po tanjuru. Odakle početi? Ne na početku, jer početak je bio daleko;

učer kao da je pripadalo nekom drugom razdoblju u njegovu životu. Nijemogao početi od sredine, jer je sredina bila upravo ta neobično ozbiljna,nespretna večera. Njih se dvoje, uostalom, nisu ni poznavali, ali nije mogaozamisliti budućnost u kojoj njih dvoje ne bi ostali zajedno. Neophodna

prisutnost ove žene nikada mu ne smije biti oduzeta.Teddy se činilo da svjetlost običnih svjetiljki u prostoriji podrhtava kao i



njezine ruke, dok je pokušavala jesti, glumeći. Ni najmanje nije željela posegnuti za nekim od oružja svojih čari. Željela je samo dotaknuti Mistrala,zagrliti ga. Nije joj se očijukalo, jer su to prevazišli onog trenutka kad su jednodrugom priznali da prethodne noći nisu spavali.

Mistralovo lice, to slavno lice, mnogo ljepše nego što ga je ikadazamišljala, bilo je ozbiljno. Nije se pokušavao šaliti, činilo se da razmišlja, inevažne primjedbe kojima je mogla premostiti taj trenutak šutnje zastajale suoj neizgovorene na usnama. Pitanja koja mu je željela postaviti bila su ili

nevažna, ili odviše važna. Tu nije bilo sredine. Teddy je željela o JulienuMistralu znati sve, od dana njegovog rođenja — njegov je život bio bremenit,zamršen, stran — a ipak joj je nešto govorilo da ih samo najtanji veo sprečavada jedno drugo poznaju bolje nego što su ikada ikoga poznavali.

Kad je večera bila gotovo pri kraju Teddy je podigla pogled sa svoje čaše

s vinom i susrela Mistralov uporni pogled, čak se ni ne pretvarajući da joj jedo razgovora. Jedna jedina suza, suza osjećaja koji se nije usuđivalaimenovati, polako joj je kliznula niz obraz. On ju je dodirnuo prstom, pustio dae upije njegova koža, i oko njih se spustila paučina zbunjene, neodlučne

radosti koja je bila toliko istančana i snažna da je napokon mogao s njomrazgovarati.

— Još prošlog tjedna bio sam siguran da se nikada višeneću osjećatimladim — rekao je. — Gledao sam nebo kojesam nekada volio, sunce je

blještalo kroz tanak sloj oblaka, asvjetlost je bila mutna, posve beznadna.

Rekao sam sebi da jetakav ljudski život, i' da sa mnom nije u redu jedino to štosambio toliko uobražen da sam mislio kako se ništa ljudsko nemože na meneodnositi.

— A sada? — upitala je ozbiljno Teddy. — Osjećam kao da nikada prije nisam bio mlad, kao danisam ni znao što je

to, kao da su sve godine moje mladosti potraćene u prazno. Mislio sam da toznači živjeti, jer nisam mogao zamisliti ništa bolje. Nisam bio nesretan; radiosam i slikao kao i svi drugi ljudi, i nisam sebi postavljao pitanja jer samslikao, a oduvijek sam vjerovao da je to sve što želim. Ne mogu ti reći da si

mi tada nedostajala, jer nisam ni znao da postojiš. Tek sada shvaćam kako mie nešto nedostajalo.

— Ali, za više od polovine tvojeg života ja ni nisam postojala — rekla je,nježno se smiješeći.

— Možeš li ti uopće zamisliti da je to tako? Znam da jeto istina, ali nemogu se natjerati da tako osjećam.



— Trebali smo biti rođeni istoga dana — vatreno je uzviknula Teddy. — Trebali smo odrasti zajedno! Mogao si uvijek biti sa mnom. O, čekala sam tecijelu vječnost. Ti sati u kojima sam se osjećala kao nepotpuna osoba ... tolikoih jemnogo bilo! Bili su takvi zato što nije bilo tebe. Bojala sam seda se meni

ovo nikada neće dogoditi — rekla je odahnuvši,nošena vjetrom sreće. — Nikada nisam mislila da mogu bitiovakva. — Ni ja — s nevjericom je rekao Julien Mistral. — Ni janikada nisam

očekivao da mogu biti ovakav... to je tako...potpuno.. . sada shvaćam drugemuškarce, koji su sve napustili zbog neke žene, muškarce koje sam prije tako

prezirao; sada se osjećam tako. . . ljudski, kao i svi drugi. — Je li te to pogodilo? — upitala je Teddy, smijući sesmijehom punim

obećanja. — Pogodilo bi me, sve do jučer. Sada je to tako neobično. .. olakšanje...

— Slušao je sam sebe kako govori i nije semogao načuditi. Nikada prije nijeovako razgovarao s nekomženom, nikada nije ni sanjao da bi to bilo moguće,nikada nijeznao da takve riječi mogu prijeći preko njegovih usana, nikada nijemogao zamisliti da bi ga mogao preplaviti takav osjećaj ushita koji je očito

bio najznačajnije što je ikada oćutio. — Ne bih mogao živjeti bez tebe. — Izrekao je tutvrdnju s čuđenjem i

sigurnošću. — Nećeš ni morati. — Nećeš me ostaviti. — Bila je to oduševljena zapovijed,a ne pitanje.

— Kako bih mogla? — upitala je Teddy. Cijelo joj je lice bilo ozarenonedvojbenom izjavom ljubavi, kao da mu pogledom pokazuje svoje srce.

— Ne bi mogla. Nasmijali su se zajedno, poput paganskih božanstava. U pet rečenica

dogovorili su se da zaniječu vanjski svijet, da riješe sve probleme s kojima ćese suočiti odlučno, jer su vidjeli posljedice i nijedno od njih nije bilo takonaivno da misli kako će im biti dopušteno da pobjegnu, kako ih ništa ne možezaustaviti. Prihvatili su kaos, ludilo, tu folie a deux koja obuzima ljubavnike ikoja će odsad biti njihova svakodnevica.

— Dođi sad sa mnom — rekao je Mistral. — Kamo? Na trenutak je Mistral izgledao smeteno. Sjetio se na hotel Europe,

nekadašnju prekrasnu plemićku rezidenciju iz šesnaestoga stoljeća, izgrađenuoko dvorišta s prštavim vodoskocima. Prije jednog stoljeća preuređena je uhotel. U ovo doba godine u njemu će biti praznih soba. Sutra će sve srediti, ali



večeras će im Europe pružiti utočište kao što ga je često pružala ljubavnicimau ovom razuzdanom gradu, u kojemu je papinska palača bila svjedokommnogih veselih grešnika.

— Samo dođi — rekao je Teddy. — Zar ne znaš da ću seja brinuti o tebi?

Zarumenjela se od neke nove sreće. Nijedan od muškaraca u njezinomživotu nije znao kako ona želi da joj kažu što da radi, pa čak i da jojzapovijedaju. Melvin gotovo da je shvaćao.. . sjetila ga se na trenutak, a zatimga posve zaboravila.

Ustala je i prošla s njim kroz restoran, ne zamjećujući da joj deseciFrancuza ukazuju najveću čast, prekidajući jelo i piće kako bi je moglinesmetano promatrati.

Kretao se rukama naprijed—natrag, nikada posve ne dotaknuvši onajnježni dio puti među njezinim nogama, sve dok nije tako usplamtjela da više

nije mogla izdržati. Podigla se i pokrila njegovo tijelo vlastitim, našavši gaspremnim poput mladića. Neopozivo. Micao se snažno u njoj, ispunjavajući je kao nitko prije.

Stegnuta ga je duboko u sebe, i sva su joj se čula otvarala, sve dok nije znalada lebdi slobodna, izvan vlastitih granica, da su se oboje rastopili i stopili uedno biće. Zauvijek, pomislila je. Zauvijek.

Neopozivo. Ta joj je riječ pulsirala u mislima kad je Julien Mistral po prvi put ušao u nju. Neopozivo. Čim su ušli u hotelsku sobu bacili su se zajedno nakrevet ne oklijevajući ni trenutka, jer je njihova luda želja bila odviše snažna

da im ostavi vremena za uobičajeno, postepeno zbližavanje. Vodili su ljubavgotovo posve obučeni, nespretno, s hitnošću koja je bila konačna i neophodna.Morali su to učiniti brzo, zapečatiti svoj dogovor tim činom.

Tek kad je sve prošlo svukao ju je i skinuo vlastitu odjeću, polegnuo jemirno na jastuke i nježno je milovao dugim rukama, dotičući je polako, laganoi svjesno, poput slijepca koji je može upoznati jedino dodirom prstiju.

Sada je Teddy uživala u poslušnosti, nalazeći rijedak užitak u tome što sene miče i ne stenje, kao da joj je naredio da bude mirna i čeka. Sad kad mu je

pripadala imali su pred sobom cijelu vječnost. Pustila ga je da beskrajno

nježno klizi

19.

Čak i usred zime, u Avignonu je uvijek posebno veselo Teddy je žurila uulicu Josepha Verneta k frizeru, toplo umotana da se zaštiti pd snažne, oštre



hladnoće koja je vladala na jugu Francuske. Ali, radosno je sunce sjalo svedrog neba na drevno kamenje grada, kamenje boje srebra, kamenje poputsmeđeg šećera, zlatno kamenje boje šampanjca, kamenje ružičaste i nježne

blijedoljubičaste boje. Ulica Josepha Verneta, vijugava i uska, bila je otmjena

kao i bilo koja mala pariška uličica, omeđena kućama čija su prizemlja bila preuređena u frizerske salone, cvjećarnice, antikvarnice i elegantne male butike s odjećom. Teddy je bila naručena da dođe na frizuru u petak ujutro, i to

e za nju bio jedini određeni dogovor u tjednu, jer su Teddy Lunel i JulienMistral zajedno živjeli životom izvan običnog vremena.

Od prve noći koju su proveli zajedno nisu se više razdvajali. On se višenije vratio u La Tourrello, napustio je svoju kuću, atelje, ženu i dijete poputstare čarape, i živjeli su zajedno u stanju zapanjenosti i sreće koja ih je, za

poslednja četiri mjeseca, odvajala od stvarnosti svakodnevnog života. Obični

su ih problemi tako malo dirali da su zajedno bili poput broda koji, nošensnažnim i postojanim vjetrom neprekidno plovi prema ružičastom otoku. Nakon prvih dana provedenih u hotelu Europe pronašli su veliki stan koji

su mogli iznajmiti, unutar srednjovjekovnih zidina tog kraljevskog grada sraskošnom toskanskom svjetlošću, sa stotinu zvonika, s poviješću svečanosti i

proslava koja se protezala unatrag sve do dana kad je sedam papa vladaloraskošnim dvorom, uzimajući pod svoje okrilje — za određenu cijenu — onekoji se nisu osjećali sigurnima izvan gradskih zidina: Židove, krijumčare,odbjegle zatvorenike i, zamišljala je Teddy, mnoge ljubavnike poput njih.

Živahan, napredan, nasmijan unutar svojih zlatnih zidina, Avignon ima sve štoe potrebno da učini život prekrasnim, razmišljala je Teddy nagnuvši se

natraške i osjećajući kako joj vješte ruke frizerske pomoćnice raščešljavajukosu.

Stan u kojem su stanovali zauzimao je drugi kat zgrade iz osamnaestogastoljeća, koja je nekada pripadala bogatom trgovcu u otmjenoj četvrtiPrefecture. Njegovi su visoki prozori gledali na cvjetne gredice i tratine pokojima su šetali i šepurili se paunovi muzeja Calvet. Mistral je najveću sobu

preuredio u atelje, a do njega su, u spavaonici, smjestili golem krevet koji je

imao baldahin s izvezenim draperijama kraljevskoplave boje što su prikazivale scene iz lova na jelene. Za hladnih su se noći draperije moglespustiti, da sa svih strana zagrade krevet.

U stanu nije bilo centralnog grijanja i sve su sobe imale velike kamine ukojima su, od početka studenoga, i danju i noću gorjele vatre ložene mirisnimeukaliptusovim i borovim drvetom. U ateljeu je bilo toplije nego u bilo kojoj



drugoj prostoriji, jer ga je grijala barokna venecijanska peć od bijelog porculana, poput torte od tučenog vrhnja, viša od Mistrala, koju je kupio odnekog trgovca antikvitetima kako bi Teddy bilo toplo dok mu pozira, što ječinila gotovo svakog popodneva.

Nikada prije u životu, rekao je on Teddy, nije ostajao do tako kasno budan,sjedeći s njom zarobljenom u zagrljaju ispred kamina u spavaćoj sobi, pričajući i smijući se do kasno u noć, krčkajući orahe, pećući kestenje i pijuckajući iz visokih boca uskih grlića bezbojne voćne rakije, koje je onakupovala zbog njihovih neodoljivih imena: prunelle de buissons, muresauvage, ćglantine i myrtille des bois. Sada bi, kad bi se probudio, ležao i

promatrao Teddy kako spava sve dok ne bi otvorila oči. Zatim su često vodililjubav u raskošnoj zaboravnosti, ne osvrćući se na vrijeme, ni mjesto. Kasnije

bi Teddy shvatila da se na trenutak tako izgubila da nije znala gdje se nalazi,

gledajući gore u navezenu šumu s lovcima u trku, psima što su skakali i divljimcvijećem sitnih latica. — Želi li gospođa još jedno šamponiranje? — upitala je frizerska

pomoćnica. Teddy je potvrdno kimnula glavom i još se više opustila, dubokorazmišljajući o pojedinostima svojeg novog života. Živjeli su kraljevski,sigurni u svojem ljubavnom vrtlogu, zadovoljni, ljubeći se, gledajući jednodrugo i znajući da su imali pravo.

Svakoga dana prije ručka odlazili su na aperitif u Caf6 du Palais, gdje imnikada nije mogao dosaditi pogled na Place de l'Horloge, prostran, otvoren trg

omeđen drvoredima dostojanstvenih platana raznolike, šarene kore, punim jatagolubova što su se na njih spuštala, u koji su živost unosili građani Avignonašto su se tamo šetali svakog podneva, puneći sve kavane. U sumrak bi čestoodšetali na vrh Rocher des Domsa, gdje su pronašli nasađeni park ruža što sucvale sve do Božića. Ponekad bi, kad je igrao film s Gerardom Phillipeom,Jean Gabinom ili Michele Morgan u glavnim ulogama, otišli u neki od mjesnihkinematografa i u pauzi za vrijeme koje su sladoledari hodali između redova

prodajući svoju robu, Teddy bi pojela dva sladoleda na štapiću, a Mistralčetiri.

Teddy se činilo da, iako je ponekad znala opaziti kako ih ljudi promatrajuna ulici ili u restoranu, nikoga u Avignonu nije bilo briga za njih. Mistral je biočovjek kojega su naučili gledati već mnogo godina kako dolazi i odlazi, i sadae bilo indiskretno i nepristojno zuriti, iako je bio s mladom ženom.

Nisu imali prijatelja, osim liječnika i njegove žene koji su stanovali u prizemlju ispod njih. Od tih dvoje ljudi nije im ni trebalo više prijatelja, jer su



Juliena Mistrala obuzimali bolni, primitivni osjećaji. elio je čuvati Teddy inikada je ne pustiti iz vida. Skrivao je svoju patnju kad god bi ona izašla danešto obavi, noću se budio i osluškivao njezino disanje; kad su je muškarcigledali bio bi im sasuo zube u grlo, da je mogao. Ona je za njega bila

edinstvena žena, njegova nevjesta i dijete, ponekad nježna kao majka ilirazigrana kao sestra koju nikada nije imao, ali uvijek njegovo blago, koje nitkodrugi nije mogao razumjeti.

Ispod turbana pjene Teddy se namrštila sjetivši se Maggynog pisma koje je primila tog dana. Bilo je pisano pomirljivim tonom, veoma različito od prvadva izuzetno okrutna i ljutita pisma koje je Maggy poslala nakon što joj jeTeddy pisala o svojem novom životu s Julienom. Ovaj put je Maggy pisalakako je Teddyna budućnost jedino o čemu brine. Užasavala se od pomisli da bise prošlost mogla ponoviti, da se Julienova namjera da se razvede od žene

neće ostvariti, kao što se nije ostvarila ni namjera Teddyna oca.Kako je to mogla uspoređivati, pitala se Teddy. Kate Mistral bila je protestantkinja, a ne katolkinja, i bila vjenčana za Juliena samo građanskim brakom, a ne crkvenim obredom. Teddy je pokušavala pomiriti dvije slike oKate Mistral — onu kakvom ju je opisivala Maggy, ženu koje se bojala od

prvog trena kad ju je upoznala, volje snažnije od Mistralove, sa ženom koju jesama upoznala: blijedu, više krhku, sredovječnu ženu koja se ulaguje Marietti

Norton. Ne, uvjeravala je Teddy sebe dok su joj blago masirali glavu, njezina

majka nije u pravu, ona vidi duhove. Vremena su se promijenila. Danas višenijedna žena sigurno ne bi silom zadržavala muškarca kojega je potpunoizgubila.

Frizeru je dugo trebalo da ručnikom osuši i raščešlja dugu kosu koju seTeddy više nije trudila češljati u frizure. Nije više upotrebljavala ni šminku,osim maškare. Izgledala je mlade nego kad je počela raditi kao manekenka, alice joj je bilo rumeno od mnogo vremena provedenog s Julienom na zraku. Odsvog jela i pića, od lijenog slijeda dana za kojih joj je jedini posao bio tri iličetiri sata pozirati uživajući u toplini venecijanske peći, počela se debljati.

Korrigan košulje koje je kupila kad je odlučila ostati u Provansi postajale suoj uske, hlače u kojima je avionom doputovala iz New Yorka teško je

zakopčavala.Danas više nikako ne bih mogla raditi za Mode, razmišljala je Teddy

šetajući prema Cafe de Palaisu, gdje se trebala sastati s Mistralom. Marietta Norton bi se onesvijestila da me sada vidi. Zaustavila se na tržnici da kupi



staklenku meda od lavande iz Mont Ventouxa, dugačak, topao kruh, posve bijelvaljak kozjeg sira i pola kilograma blijedožutog seoskog maslaca. Jedini obrok koji je pripremala bio je doručak; ostale su jeli u restoranima ili kupovali umesnicama i jeli kao da su na pikniku, u blagovaonici u kojoj su jedini

namještaj bila dva široka, duboka naslonjača presvučena izblijedjelim žutim brokatom i star kartaški stol sa složenom intarzijom na kojemu su stajala četirirazličita svijećnjaka. Mistrala je, nakon Katine besprijekorne kuće,oduševljavao ovaj gotovo neuredni život.

Teddy je pogledala na sat i brzo krenula prema Place de l'Horloge. Mašućivrećicom s nekoliko stvari koje je kupila, ugledala je Mistrala kako žuri nizulicu njoj ususret, kao i uvijek pobjedonosno podignute kovrčave crveneglave, i s udaljenosti jasno uočljive iznad gomile. Preplašivši golubove naulici silnom nestrpljivošću, Teddy je potrčala.

Kate Mistral stajala je zamišljeno u velikoj prostoriji do Mistralovaateljea, zaštićenoj protiv požara i bez prozora, gdje su bile postavljene klizećemetalne vješalice za spremanje njegovih slika. Tu su, poslagana u mnogoredova, zaštićena od danjeg svjetla i prašine, rastegnuta, označena datumom i

prelakirana, stajala najbolja djela koja je naslikao u posljednjih četvrtstoljeća. Mistral nikada nije prodavao slike koje je smatrao najuspješnijima u

posljednjoj godini. Nekih bi godina zadržao petšest slika, nekih samo dvije,nekih i po dvadeset. Kate je znala svako platno napamet, znala je na kojojvješalici visi, znala je gotovo do u paru koliko bi novca donijelo kad bi ga

Etienne Delage ikada pustio u prodaju. Popalila je sva svjetla, prošla kroz prolaze načinjene tako da dopuštaju lak pristup svim platnima, i izvuklavješalicu iz najdaljeg kuta spremišta. Na njoj je visjela slika Maggy nage nazelenim jastucima, najslavnija iz serije Riđokosa. Kate to platno nije bila

pogledala od 1931. godine, kad se vratilo s njujorške izložbe, ali nikada nijezaboravila da je tu, kao i šest drugih, poput rastuće, smrtonosne radioaktivnetvari u metalnom spremniku — nevidljiva, ali živa.

O da, pomislila je, Iako je to razumjeti. Koji muškarac to, na kraju krajeva,ne bi napravio, koji bi muškarac odolio? Mlado meso, svi su oni to željeli u

njegovim godinama, i da su mogli kupovati na kile stajali bi i čekali zbognjega u redu na tržnici. Ni Julien nije bio drugačiji — on je barem osjećajnijiod drugih, uvijek sam znala da mu ništa nije važnije od toga kako neštoizgleda, od onoga što može vidjeti, od površina, samo od površina. Ali, kakvae on budala, kakva velika, djetinjasta, tipično sredovječna budala. To se ne

ženi, ne odbacuje se cijeli život zbog mesa!



Koliko mu je dugo trebalo da to shvati kad je bila njezina majka u pitanju?Kako sam je mrzila, tu namrgođenu Židovku koja nije imala ništa osimnapućenih usana i lijepog tijela, tu djevojku koja nikada nije shvatila kakvažena treba geniju poput Juliena. Katina su se usta iskrivila od gađenja dok je

razmišljala o Maggy. Ta pohlepna, razuzdana djevojka mora da je imala jošmnogo ljubavnika nakon Juliena, jer ova je Amerikanka očito bila kopile; zašto bi inače nosila majčino prezime?

Je li moguće da je Julien u kćerci vidio majku? Je li taj čovjek mislio da semože vratiti unatrag i opet postati mlad samo tako što će se još jednom utisnutiu čvrsto, mlado meso? Stezala je šake s mukom se svladavajući da ne podere

platno, da ga ne razdere nekom od oštrih alatki kojih je samo nekoliko metaradalje bilo posvuda u ateljeu.

Naglo je gurnula vješalicu natrag na mjesto. Za sedam godina poslije rata

sedam je platna iz serije Riđokosa vrijedilo trostruko više nego prije, jer su bila najljepši primjerci Mistralovih ranih radova. Bila je to najboljainvesticija koju je ikad uložila, smrknuto je razmišljala, i bila bi ih prodalaveć sutradan da nije bila sigurna kako će im cijena u slijedećih deset godinaoš jednom porasti za tri do četiri puta. Ništa ne bi dobila rastajući se od njih

sada, da dobije ne znam kakvu cijenu. Ali kad bi ih ipak prodala, kad binapokon ipak odlučila da više ne može podnijeti njihovo prisustvo na svojemimanju, pa čak ni dok su sakrivene u spremištu, željela je to učiniti prekoAdriena Avigdora. Ako je već morala poslovati sa Židovima — a to je u

svijetu umjetnosti bilo neminovno — onda je bolje bilo poslovati snajpametnijima od njih.

Kate se sjetila svoje posjete Parizu nakon rata i svojeg posljednjegrazgovora s Avigdorom. Morala se sastati s njim jer je on još uvijek imao nekeMistralove slike koje su kod njega stajale još od prije okupacije. Bojala sekako će on inzistirati da ih još uvijek ima pravo prodati, iako mu je istekaougovor s Mistralom, ali on ih je više nego spremno prepustio Delageu.

Nije shvaćala zašto, dok joj nije rekao zašto više nikada neće poslovati sMistralom. Nisu te primili u Le Tourrellu, ma nemoj? Pa što onda? Svaki

Francuz koji je skrivao Židove činio je to stavljajući na kocku vlastiti život,zar to Avigdoru nije bilo jasno? I što je nju bilo briga ako je on doznao da seisto dogodilo i drugim Židovima koji su otišli zatražiti pomoć od Juliena? Živooj se fućkalo je li tih Židova bilo na desetine, na stotine, ili samo jedan.

Kakvog su oni prava imali dovoditi Juliena u opasnost, upitala je Avigdoradok je svečano sjedio za svojim pisaćim stolom u svojoj raskošnoj galeriji na



desnoj obali Seine, s ordenom Legije časti u zapučku koji je, to joj nije propustio reći, dobio za zasluge u pokretu otpora. Ljutito ga je upitala misli lion da bi genij poput njezina muža trebao živjeti prema pravilima koja jeAvigdor sebi postavljao? Je li on tako slabo poznavao umjetnike, nakon svih

tih godina, da nije znao kako ih politika uopće ne zanima, osim možda kaotema njihovih djela? I Avigdor je također bio budala, rekla je sebi, i zaboravitće na njega. Poslužio je svojoj svrsi.

Kate je amotamo šetala prolazima, zaustavljajući se da bi izvukla velikusliku jabuke u cvatu, a skriveni je glas platna progovorio tako snažnimozračjem proljeća da je mogla čuti sokove kako kolaju granama — da je samo

pažljivo pogledala sliku. Ali Kate ju je gledala ne videći, sjećajući serazgovora s bilježnikom, s kojim je prije samo tjedan dana otišla razgovarati u

Niču. Jedna od njezinih prijateljica iz Felicea imala je muža bilježnika i zato

e, bojeći se da bi ona mogla od muža nešto dočuti, putovala čak do VisokeProvanse u velik grad, za koji je bila sigurna da će u njemu naći bilježnika kojie uopće ne poznaje.

Posjeta nije dugo trajala, a pitanja na njezine odgovore bila u jednostavna.Institucija građanskog braka, uvjeravao ju je, poštovala se u Francuskoj kao umalo kojoj zemlji na svijetu. Od 1866. godine rastava braka bila je mogućaisključivo pour faute. Naslonio se u natraške u stolici, očekujući nova pitanja,er je znao da još nije zaslužio svoj honorar.

— Pour faute? — upitala je, vješto krijući zabrinutost.

— Nakon predočenja činjenica koje svjedoče o ozbiljnom i uzastopnomkršenju obaveza i dužnosti bračnog života,draga gospođo, koje daljnji život u

braku čini nepodnošljivim.— Pažljivo je izgovarao riječi, očito uživajući unjihovomzvučnom ritmu.

— Ne razumijem sasvim — rekla je. — Znači li to da seja, ako mi je muždao povoda, ako je on kriv, mogu razvesti?

— Upravo tako, gospođo. To je samo pitanje vremena idokaza. — Ali, ako se ja ne želim razvesti, unatoč njegovoj krivici? — Tada rastava nije moguća — odgovorio je.

— Ni na koji način? Ni ako on želi razvod? — Ne, gospođo, to je sasvim nemoguće. — Zahvalila jebilježniku, platila

mu, i vratila se dugom, zavojitom cestom doFelicea, polako se penjući krozgole zimske livade. Nije morala brinuti, nije morala ništa poduzimati, nijemorala reagirati.Štitilo ju je gotovo stotinu godina tradicije francuskog zakona.

Je li to znala ona jadna budala od njezinog muža? Je li već doznao istinu



od nekog drugog bilježnika? Ona mu je nije namjeravala reći. Neka je otkrije,neka dozna činjenice koje će polako shvatiti — jer, u početku neće vjerovati,

bjesnit će, vikati i govoriti kako ga ništa ne može spriječiti da dobije ono štoželi — neka shvati da je posve bespomoćan, posve nemoćan po prvi put u

životu. Gotovo ga je mogla žaliti, da je to htjela. Ali nije htjela. Mora da jezaboravio kako je ona strpljiva, zaista mora da je zaboravio kako ona nikadane odustaje.

Nisam te pustila kad sam bila mlada, razmišljala je Kate, kad sam moglaimati svakog muškarca kojeg sam poželjela, kad sam mogla živjeti kako samgod htjela, kad sam mogla odabrati bilo kakvu budućnost, a odabrala sam tebe,Julien. Zar bih te, nakon što sam provela život stvarajući tvoju karijeru, sadamogla pustiti? A ne, ti bijednice, zašto si se uopće trudio pisati i tražiti me to?Kako se usuđuješ i zamisliti da bih te ikada prepustila toj podloj kradljivici

koja je došla i odvela te? Zar me zaista tako slabo poznaješ? Ti pripadaš meni.Posjedujem te baš kao i one slike. Platila sam ih, i još uvijek imam račune; onesu moje vlasništvo. A, sviđalo se to tebi, ili ne, i ti također.

Mistral je odjednom odložio kistove i ostao posve mirno stajati. Teddy jeoš uvijek sanjivo gledala ornamente na stropu ateljea, mutna pogleda na

cvjetnom vijencu, lukovima i Kupidonima koje je tako dobro poznavala nakonsilnih sati poziranja. Nije, valjda, već bilo vrijeme za odmor? Činilo joj sekao da je tek legla na postolje — ali, možda je zadrijemala, što joj se ponekaddogađalo nakon posebno obilnog ručka. Prišao joj je i rastreseno gledao dolje

u nju. — Što je, dragi? — upitala je. — Nemoj mi reći da samhrkala.Sjeo je na pete, ispružio ruku i prstom povukao crtu po njezinu nagom

tijelu, od točke između grudiju do trbuha. — Ne, nisi hrkala... ti nikad ne hrčeš, ali se debljaš. — Znam. To je od lagodnog života. Jednog ću dana postati prava

Rubensova ljepotica. Ali, meni to zapravo i nesmeta... a tebi? — Ne... ne... naravno da ne. — Zvučao je tek pomalonesigurno. Možda je

zaista želio da bude mršava kao dok jeradila kao manekenka. Možda je ta

lijepa bujnost, koja je njojbila tako ugodna, nekako nepogodna za slikanje.Francuzi suuvijek tako brinuli o liniji — barem Francuskinje. Mistral je,jednu

po jednu, uzeo njezine grudi u velike šake i zamišljenoih pomilovao. Zatim joje položio ruke na struk, tako da su

mu se palčevi dodirivali, a dugi prsti obuhvaćali struk. Izgledao je kao danešto osluškuje.



— Hej, što je bilo? — nasmijala se Teddy. — Ruke su tihladne. — Trudna si — rekao je presretno, s nevjericom. — Nisam valjda! — Sjela je, očiju širom otvorenih odstraha. — Jesi, i te kako. Nije to obična debljina, kad je raspoređena na ovaj

način. Vjeruj mi, znam razliku. — Zaronio je licem u njezin trbuh i ljubio ga,divlje sretan. — Bože dragi, Bože dragi, ne možeš ni zamisliti koliko samsretan.

— Ti... ti! — promucala je Teddy. — O, Julien, preplašio si me; kako ti to,dovraga, možeš znati?

— Zar nije moguće? Razmisli, Teddy. — Nije!.. .Jest. .. valjda. . . o, ne! Moguće je. O, kvragu,ne; ne može biti! — Imao sam pravo — pobjedonosno je rekao. — Znaosam. — Što da radim ? — Teddy je ščepala šal i grozničavo seumotala.

— Što da radiš? Zašto bi uopće nešto morala napraviti? — Julien! Ti nisi ni razveden, zaboga... — Teddy, razvest ću se. Zakleo sam ti se na to svojim životom, svojom

ljubavlju prema tebi, svime što mi je sveto.Razvest ću se! Pogotovo sad kad sitrudna. Kad Kate čuje zadijete, shvatit će kako nema svrhe da me i daljezadržava.Znam što ona misli, dovoljno je dobro poznajem da bih točnoznaokako razmišlja. Ali ona još ne shvaća našu vezu. Ne želishvatiti da si ti jedinažena, jedina osoba, koju sam volio u cijelom svom životu. — Ustao je i

pogledao dolje, u Teddyumotanu u šal. — I samog me to još uvijek iznenađuje,

blagosiljem svaki dan kad te nađem uz sebe u krevetu. A kad budemo imaliobitelj, kad priznam dijete u gradskoj vijećnici i kadsvima to kažemo, Kate

ponos neće dopustiti da ništa ne poduzme. Ili će možda još čak i mnogo ranije,čim dozna da je dijete na putu, mirno, razumno nešto napraviti... zbog

Nadine,zbog vlastite časti, da spriječi ogovaranja. Da, bit će tako, uvjeren samu to.

— Znaš li na što me podsjećaš? — divlje je upitala Teddy. — Na one priče koje sam čitala u National Geographicu,o nekim plemenima u kojimamuškarci ženu ni ne smatrajuvrijednom vjenčanja, dok ne zatrudni i ne dokaže

da nije jalova. — Teddyn je glas snažno zagrmio. — Julien, ti govoriš meni,Teddy Lunel, da rodim nezakonito dijete! »Priznati dijete u gradskojvijećnici«, pa to je barbarski! Ja sam Njujorčanka, a ne neka seljakinja.Zarađujem sedamdeset dolara na sat! Zarađujem tri tisuće dolara na tjedan!...O, Julien, ti to ne razumiješ. .. — Zamucala je, ušutjela i briznula u grčevit

plač, snažno ga grleći poput djeteta, osjećajući kako je njegove ruke grle, stežu



i čvrsto, posjednički privijaju uz njegovo tijelo.Plačući je shvatila da više nije Teddy Lunel koja je zarađivala sedamdeset

dolara na sat, ona Teddy Lunel zbog koje bi se saobraćaj potpuno zaustaviokad je prelazila Pedeset sedmu ulicu; postala je netko drugi, žena koja je

voljela muškarca, koja je nosila njegovo dijete, žena koja je postala dionjegova života.Misli su joj nekontrolirano letjele, dok je razmišljala kako bi bilo lako

abortirati. Bilo je na desetke njujorških manekenki kojima je mogla telefoniratii dobiti adresu neke ugledne klinike u Švedskoj. Trebalo je samo dva sataletjeti od marsejskog aerodroma, provesti vikend u nekoj besprijekornojštokholmskoj klinici, i vratiti se slijedećeg utorka ili srijede. Ali, dok jerazmišljala o tome već je znala kako to neće učiniti. Julien bi to shvatio, bio jetoliko sretan s njom da mu nije trebalo dijete da tu sreću upotpuni.

Ne, bilo je to nešto drugo, osjećaj koji je već jednom i prije osjetila,osjećaj neizbježnosti koji je bujao u njoj. Već se osjećala izmijenjenom, pravom ženom, a ne više djevojkom. Bio je to onaj isti osjećaj kao prve noći uhotelu Europe... neopoziv, kao što je bila neopoziva i njezina ljubav premaMistralu — pa prema tome i pravedna.

Mjesec za mjesecom Teddy je putovala kroz zimu i proljeće 1953. godine,a njezin se cilj sve više bližio. Dijete se trebalo roditi negdje u lipnju, rekaooj je ginekolog, i ona je od trenutka kad se pomirila s pomišlju na dijete,

živjela u idiličnom zanosu. Znala je da se Mistral jako trudi da dobije rastavu,

ali nije željela brinuti o pojedinostima pregovora, jer je pretpostavljala da seodvijaju u neugodnoj atmosferi. Ništa je neugodno sada nije moglo dodirnuti.Kako bi bila sigurna da Maggy neće odjednom doputovati avionom i napravitigužvu, jednostavno joj nije o djetetu ni napisala ništa u pismima koje joj jesvakoga mjeseca slala u New York. Imala ju je vremena o tome obavijestitionda kad joj bude mogla javiti i dan svojeg vjenčanja.

Julien je sada uporno zahtijevao da zaposle poslugu, koja će živjeti uednoj od praznih soba u stanu, a Teddy je odabrala mladi par, ne zato što su

bili posebno dobar poslužitelj i kuharica, već zbog toga što su tako očito bili

zaljubljeni. Teddy je bila poslušna, popuštajući Mistralovim pokušajima da se brine o njoj, čak mu dopuštajući da s njom svakog mjeseca ide liječniku, iako

e bila snažnija i zdravija nego ikada prije. Bila je ona prokleto zdravaživotinja, kako je sebi čestitala gledajući se u ogledalu, diveći se sebi kaonikad prije dok je sjedila ispred ogledala u garderobama najvećih svjetskihfotografa. Jedino se žalila kako uvečer uvijek zaspi nakon što popije rakiju, pa



u je Julien morao pažljivo odnijeti u krevet, podigavši je lako i nježno unatočvelikom trbuhu.

Ujutro su odlazili na dugačke šetnje, a popodne je Teddy još uvijek pozirala. Mistrala nikad nijedna tema nije toliko zaokupila kao njezino tijelo

koje je bujalo. Njegovi radovi nikad nisu bili nerazumljivi ni zagonetni iako je bio opijen nijemom rapsodijom oblika i boje, ali sada, dok je slikao Teddy,čiji je trbuh polako rastao, počeo je tumačiti, istraživati, razmišljati bojom,

prodirati pod površinu dublje nego ikada. Majčinstvo ga kao tema nikada prijenije zanimalo. Kada je Kate bila trudna pomalo mu se gadila njezina maternicakoja je stršala na njenom inače slabašnom stasu, kao da je neka izraslina, a ne

prirodni dio njezina tijela. Bila je iscrpla svu boju i snagu iz njezina lica i,iako se ona nikada nije na to žalila, dijete u njoj bilo mu je strano.

Ali, Teddy je tako zanosno evala: njezine su grudi, prije moderno male,

propupale raskošno, bez stida; modre vene jasno su se nazirale kroz prozračnu bjelinu njezine kože; bradavice su joj se povećale i postale ružičastije inježnije; noge i ruke su joj bile manje koščate, ljepše i oblije. Njezino je tijelo

bilo čudesno lijepo, i u njegovom je bujajućem obliku osjećao snagu prirodekao što je nikada prije nije osjetio u nekom krajoliku. Nikakva oluja, nebo ilizvjezdana noć, nikakvi rodni voćnjaci ili vinogradi teški od grožđa nikada ganisu tako dirnuli. Bila je to neiscrpna tema, slikar je vječno mogao slikatisamo tajanstveni oblik i prekrasnu krivulju njezina trbuha koja se iz dana u danmijenjala. Često bi završio sliku u samo tjedan dana, i uskoro je atelje bio

prepun platna naslonjenih uz zid, više platna oslikanih u kratkom vremenskomrazdoblju nego ikada otkako je prvi put naslikao Maggy.

Sredinom lipnja Teddy su uhvatili trudovi. Mistral ju je odvezao u obližnjerodilište i bilo mu je, prema drevnoj provansalskoj tradiciji, dopušteno daostane s Teddy dok je rađala. Teddy je čvrsto stezala njegovu ruku, ali porode trajao samo šest sati, i rodila je lako i hrabro. Kad je beba izašla, liječnik jue nekoliko puta morao snažno pljesnuti da bi zaplakala. A kad je konačno

proplakala, uvrijeđeno je urlala. Babica ju je brzo zavila u jednu od ružičastihdeka koje su u bolnici posebno čuvali za novorođenčad, i dala je Mistralu.

— Djevojčica, gospodine — rekla je ponosno, kao da juje sama rodila.Mistral je, zapanjen, preplavljen osjećajima,zurio u prekrasni zamotuljak. Utamnocrveno lišće iz kojeg jejoš uvijek izvirao bjesomučni plač isvijetlonarančastu kosu,omotane u ružičastu vunu. Pažljivo je promatrao svojukćer, azatim je zaurlao od oduševljenja.

— Fauve, tako mi svega. Draga, rodila si malu divlju zvijer. Tako ćemo je



nazvati, ha? Fauve? Sviđa ti se to ime?Teddy je potvrdno kimnula, ali babica je prosvjedovala.

— Gospodine Mistral, to nije ime svetice... zar nećetepoštovati običaje? — Ime svetice? Vraga! Fauve je slikareva kćer!

20.

— Maman! — cendravo je rekla Nadine — Arlette jerekla da ja imamnovu malu sestru. Rekla sam joj da je lažljivica. Nikada se više neću s njomigrati. Zločesta je i mrzim je.

— Zašto je to rekla? Hajde, Nadine, sjeti se. — Rekla je da je to čula njena mama od svoje sestre kojaradi u bolnici u

Avignonu.

— Kada ti je to rekla? — Danas, u Feliceu, kad sam otišla s gospodinom Pollisonom podići paketna poštu. Arlette je to svima ispričala.

— Ona laže, Nadine. Ti nemaš malu sestru, niti ćeš jeikada imati. Ali, tvojotac ima kopile. Reci to Arlette kad tidrugi put nešto kaže.

Nadine je raširenih očiju objema rukama povlačila plave kovrče. Znala ješto ta riječ znači; svako je sedmogodišnje dijete u okolici znalo što ona znači,er su nezakonita djeca bila dobro poznata pojava u Feliceu, a seoska djeca

odgajana su slušajući razgovore odraslih od dobi kad su bila dovoljno velika

da za vrijeme jela sjede u krilu. — Ne razumijem, maman. — Sjećaš se kako je dugo vremena prošlo otkada je otacotišao? On

odonda živi s pokvarenom ženom, a ta je žena sada rodila dijete. To je dijetekopile.

— Kad će se tata vratiti? — Dobro znaš da to ne znam, ali ako budemo strpljivočekale, vratit će se

prije ili kasnije. — Hoće li dovesti i pokvarenu ženu?

— Ne budi smiješna, Nadine. — Hoće li dovesti kopile? — ljubomorno je upitala Nadine, usuđujući se

upotrijebiti tu riječ jer ju je upotrijebila i njezina majka. Ukućani su je tolikomazili otkako je Mistral nestao, da je gotovo prestala razmišljati o ocu. On jeuvijek prozreo njezine izmišljotine; a strašno ga se bojala. Dok njega nije bilo,nitko je nije za stolom opominjao da se pristojno ponaša i da prestane brbljati.



Ali, mnoge od njezinih školskih prijateljica imale su malu braću i sestre, iznala je da se od starije djece, kad se beba rodi, očekuje da podijele ljubavsvojih roditelja s mladom.

— Naravno da ne! Ne govori gluposti, Nadine! — skočila je na noge Kate

i ostavila kćer koja je počela cendrati, ne pokušavajući je utješiti. Odjurila jeu sobu, zaključala vrata, sjela u omiljenu stolicu i tupo se zagledala pred sebe.Svakoga je dana očekivala sličnu vijest, ali nikada nije mislila da će je doznatiod vlastitog djeteta. Koliko je Nadine ogovaranja još čula, o kojima joj nikadanije pričala?

Veze kojima su se širila ogovaranja među stanovnicima Felicea, koji suvećinom bili u nekakvom srodstvu s ljudima u svakom zaseoku i gradiću nagotovo stotinjak kilometara uokolo, očito su funkcionirale bolje od njezinogodvjetnika u Avignonu. Prije šest mjeseci doznala je od Mistrala da je

Lunelova šest mjeseci u drugom stanju. Čak je obavila i službeni sastanak snjegovim advokatom, i zauvijek iznijela svoj stav. Njezin je muž pogriješio, bio je žrtva zablude i privremene zaludenosti koju su iskusili milijunimuškaraca njegove dobi, rekla je advokatu. Ona nepokolebljivo ostaje prisvojem stavu.

Ali, Mistral se nije s time pomirio. Nastavio joj je slati hitna, obmanuta,suluda pisma, pokušavajući je uvjeriti kako ništa nije mogla izgubiti pristajućina rastavu, jer on više nikada neće biti njezin muž.

Nema što izgubiti? Toliko ga je prezirala, da se mogla na to nasmijati. Ona,

supruga Juliena Mistrala, kojoj su diljem svijeta u međunarodnim umjetničkimkrugovima ukazivali najdublje poštovanje, čija je moć bila legendarna jer jeimala u vlasti Mistrala; ona koju su dolazili moljakati kustosi muzeja, koja jemogla donijeti ugled nekoj galeriji posudivši joj Mistralove slike za izložbu;ona koja je jedina mogla dati ili uskratiti dopuštenje da se načine reprodukcijeneke Mistralor ve slike; ona koju je najprije morao privoljeti svakiznanstvenik ili novinar koji je želio doći do Mistrala, ona koja je vodila svenjegove složene poslove — ona nije imala što izgubiti?

Što bi bilo da ona nije dovela Avigdora da vidi njegove slike? Kako je

Mistral mrzio posrednike, možda nikada ne bi ni došlo do njegove prveizložbe. Koliko je slikara umrlo davno prije nego što su njihova djela postalacijenjena? Bezbroj. Ona je bila ta koja mu je pružila tu neophodnu šansu, onae svojim novcem kupila La Tourrello, zahvaljujući njezinoj pažnji mogao je

posljednjih četvrt stoljeća mirno raditi, sasvim oslobođen briga, o čemu drugislikari nisu mogli ni sanjati. A ne, nije namjeravala odustati, odreći se svega



toga, prepustiti svoje mjesto nekoj droljici od manekenke. Dugovao joj je svojživot.

Kate je neartikulirano, bijesno zarežala i ushodala se od jednog do drugog prozora. Kako je mogao i pomisliti da bi ona zbog jedne kapi sperme koju je

ispustio u tijelo te Lunelove kučke mogla odlučiti da napusti sve za što se borila? Zaista ju je slabo poznavao. Ništa joj nije moglo uliti više odlučnostida zadrži svoja prava, nego rođenje tog kopileta. Julien joj je u svojim

pismima nudio sve: La Tourrello koji mu je nekada poklonila kao svoj miraz,sve slike, novac s njegovog bankovnog računa — kao da se samo trebalonagoditi oko prave cijene da ona odustane od svojeg identiteta. Ona je bilasupruga Juliena Mistrala. Nikada ne smije dopustiti da nešto to promijeni.

Kate je zagladila kosu i otključala vrata. Loše se ponijela prema Nadine.Sve će se samo pogoršati, ako djevojčica ponovi njezine riječi. Taj je skandal

seljanima vjerojatno već pružio najljepšu zabavu koju su već godinama imali.Oni su živjeli za to da ogovaraju susjede, pogotovo one koji nisu potpuno pripadali selu.

Kate je pronašla Nadine kako snuždeno sjedi u uglu kuhinje, dok je MartePollison kuharici i njezinoj pomoćnici davala upute kako da pripreme obilnuvečeru za ljude koji su radili na njivi.

Odvela je djevojčicu natrag u sobu i posjela je na krilo. — Nadine, dušo, ono što sam ti malo prije rekla bilo jepogrešno. Nemoj

na to obraćati pažnju. Mama je samo reklaglupost... ponekad i mame govore

gluposti, znaš, kao i drugiljudi. Neću da bilo što kažeš Arlette ako te išta upitao ocu ili o meni. Uskoro će sve biti dobro. Tata će opet biti s nama, aline trebao tome pričati drugima. Oni sve pomiješaju, a to ih se i ne tiče. To nije njihovastvar. Hoću da neko vijeme ne odlaziš u Felice...

— Ali, maman, pa škola završava tek u srpnju. — Znam, srce, ali ja ću razgovarati s učiteljicom i ona ćeshvatiti. Ti tako

dobro učiš, da to ni neće smetati. Nas dvije ćemo se samo lijepo zabavljati, ićićemo na male izlete u maminom velikom automobilu, jest ćeš sa mnom urestoranima, svaki dan ćeš vidjeti nove stvari i kupit ću ti specijalan poklon,

nešto posebno lijepo, šta kažeš? Nadine ju je s nevjericom gledala. Kad bih je samo mogla odvesti u Pariz

ili New York, razmišjala je Kate. Kad bih samo mogla pobjeći od ove prokletedoline u kojoj svi sve znaju. Ali ne mogu otići na više od nekoliko sati dnevno.Kad bi Julien čuo da smo otišle, a doznao bi to još istog dana, pomislio bi dasam popustila. Ne, moram se ponašati kao da se ništa nije dogodilo, kao da



ništa nisam čula, kao da se ni nema što uti. Ne smijem se dati isprovociratida ma što učinim. Jednoga će dana to biti gotova, stara, zbrkana, nevažna

priča. Ali nikome, nikome ne smijem dopustiti da me sažaljeva. — O čemu razmišljaš, maman? — upitala je Nadine.

— Mislim što ću večeras obući. Kod Gimpelovih je velika zabava. Štamisliš, dušo, da obučem bijeli kostim ili onuplavu haljinu koja se tebi jakosviđa?

Teddy i Mistral sjedili su pijući pastis prije večere na terasi Sennequiera uSt. Tropezu. Godinu dana ranije Vogue je otkrio »sretan život, bezbrižnuudobnost, sanjarski mir« tog ugodnog ribarskog sela, ali još uvijek je bilonedirnuto. Čim je Fauve napunila dva tjedna spakirali su nju i njezinu dadilju,odvezli se do obale i iznajmili dva apartmana u hotelu l'Aioli na cijelo ljeto.

— Ja nemam mira, Julien — zlovoljno je rekla Teddy.

— Znam, draga, i ja to stalno osjećam. Jesam li predugoigrao balote?Oprosti; ovi starci jednostavno igraju fantastično dobro. Pitam se zašto senikada prije nisam sjetio doći ovamo? Ovo je savršen odmor.

— A kako i ne bi bio? — rekla je Teddy, odjednom ljutito prasnuvši. — Iako Fauve ne može dugo mirovati, ona i jasmo najbolji modeli koje možeš

poželjeti. Slikareva ljubavnicai nezakonita kćer... to je klasična tema, zar ne?Već si nas slikao dovoljno da možeš od tih platna napraviti tri svoje serije.

— Teddy! — Znam, znam, nisi ti kriv, ni za što ja tebe ne krivim,zaboga, ali koliko će

se ovo još otezati? Užasno se osjećam uovoj situaciji, Julien! — Budi razumna, draga! Fauve je tek dvomjesečna beba. Ne misliš valjda

ozbiljno da bi Kate mogla tako izdržati godinama? Uskoro će shvatiti kakvomzlobnicom izgleda, kako je to beznadno. Samo moramo izdržati.

— Ti kao da govoriš o Napoleonovom povlačenju izMoskve. Kakva jemoja budućnost, Julien? Slušaj me! Prošlegodine nalazila sam se u stanjuhormonalno uzrokovane pasivnosti; spavala sam zimski san i odsanjalamjesece poputneke medvjedice. To je mali trik prirode, ali sad sam opetnormalna i ne mogu samo sjediti skrštenih ruku, ne znajući što daočekujem.

— Opet si dobila pismo od majke — zastenjao je. — Tako je, dovraga. I počinjem se pitati ima li ona ipakpravo. Što ako se

prošlost zaista ponavlja? Ona se nikada nijeuspjela udati, a mnogi ljudi misleda je ona, kvragu, mnogopametnija od mene.

Mistral je uzeo obje njezine šake i poljubio je u dlanove. — Nemoj tako govoriti, ljubavi, tako je još samo teže nego...



— Teddy! Teddy Lunel! Jednostavno ne mogu vjerovati!— vrisnula je nekadjevojka. Teddy je preplašeno povukla ruke i pogledala gore. Na pločnikuispred kafeterije stajala sudva muškarca i dvije žene. Peggy Arnold, koja ju je

prepoznala, bila je u posljednjih dvije godine najuspješnija

manekenkaAgencije Lunel. Teddy je skočila na noge i čvrsto jezagrlila.Iznenadila se koliko je sretna što vidi poznato lice. Peggy Arnoldodjednom joj je izgledala poput najbolje prijateljice.

— Znači, tu se kriješ! Svi se već tako dugo pitaju gdje si,da su te gotovo proglasili nestalom. Tvoja majka je rekla da sise zaljubila u Francuskoj, ali bože blagi! Teddy, ovo je GinnyMaxwell; ona je također u Lunelu; a ovo suBili Clark i Chase Talbot. Svi smo ovdje na vikendu,

Mistral je ustao i prišao im. — Ovo je Julien Mistral — rekla je Teddy, otvoreno posjedničkim tonom.

Suncem prošarana hladovina ispred Sennequiera odjednom kao da se pretvorila u pozornicu, dok jepromatrala kako se Julien rukuje s četvero preplanulih, zapanjenih Amerikanaca obučenih u bijelo, koji su odjednom postali nekako stidljivi, uštogljeni; očito zadivljeni njime. To juje podsjetilona dan kad je, prije mnogo mjeseci, prvi put vidjela Mistrala i gledajući gasada ponovo se divila njegovojherojskoj glavi, izvanrednoj visini i suzdržanojsnazi njegovapogleda. Bila je ponosna i sretna što ih je netko odnjezinogstarog društva napokon vidio zajedno i, tako joj svega, željelase njime

praviti važna.

— O, Peggy, toliko te toga imam pitati! — uzviknula jeTeddy. — Čuj, kako bi bilo da vas četvero večeras večerate samnom i s Julienom?

— Ne možemo, srce, obećali smo da ćemo doći na nekuzabavu, ali znaššto, Chase baš ovdje u luci ima usidrenu svoju jedrilicu, ili jahtu, ili... kako seto već zove kad je dugačkodvadeset metara? Kako bi bilo da sutra isplovite snama i ručate na palubi?

— To bi bilo divno, zar ne, Julien? — Zaista bi nam bilo drago — rekao je Mistral PeggyArnold. Sada mu je

bila dobrodošla bilo kakva razonoda. Bioje uvjeren da će Kate jednom

popustiti, ali počeo je shvaćatida će to potrajati duže nego što je očekivao, anije se usuđivaopodijeliti svoju sumnju s Teddy. Svakim ju je danom bilosveteže umiriti.

Slijedećeg su se dana u deset sati ujutro Teddy i Mistral ukrcali naChaseovu iznajmljenu jahtu Barun. Na njoj je bila i četveročlana posada,uključujući kuhara, unajmljena za lagodno krstarenje jahtom iz jedne luke u



drugu, uz francusku i talijansku obalu.Dok je Barun mirno iz St. Tropeza isplovljavao u Sredozemno more, svih

šest putnika lješkarilo je na jastucima sunčajući se, blizu pramca broda. Teddye čavrljajući s Ginny i Peggy nemarno spustila svoju ruku na Mistralovu, s

užitkom slušajući novosti iz svijeta kojeg je bila napustila ni ne osvrnuvši se.Razgovarajući s njima shvatila je kako su joj nedostajale prijateljice sličnenjoj. Ona i Julien namjerno su živjeli samotničkim životom, i bilo je lijeposamo se nakratko vratiti u svijet u kojem je razlika između Bena Zuckermana i

Normana Norella bila ako ne presudna, onda barem važna, u svijet pun pretpostavki i odnosa koji su njoj bili nekada, a njima i sada tako važni.

Dok su živo razgovarale o najnovijim novostima iz New Yorka, jednim je prstom milovala čvrste mišiće na Julienovoj podlaktici. Zahvaljujući samo tomlaganom dodiru shvaćala je kako je sve što joj je pružao njezin prijašnji način

života bilo samo bijedna imitacija života. Prestala je razgovarati i napolazatvorila oči. Stvarnost je bio Julien Mistral, čovjek koji je ispunio njezinživot, čovjek koji ju je iz djevojke što se bojala da nikada neće voljeti

pretvorio u ženu koja je znala da može voljeti zauvijek. Stvarnost je bilaFauve, kćer za koju su je vezivali osjećaji po svojoj prirodi i snazi tolikorazličiti od onog kako je ona zamišljala ljubav. Kad bi uzela svoju bebu unaručje, golu, samo u pelenama, privila Fauve uz svoj vrat i osjetila kako se tosvilenkasto, bucmasto, glatko i nevjerojatno snažno tjelešce s toliko povjerenja

posve opušta u njezinu zagrljaju, Teddy bi oćutila osjećaj koji se nije dao

riječima opisati.Stvarnost su bili Julien i Fauve. Stvarnost je bio kraj tog odmora i

povratak u Avignon. Stvarnost su bile pripreme da provedu zimu u tom gradu boje šampanjca, traženje po antikvarnicama kako bi se nabavilo još namještajaza veliki stan, šetnje parkom s Fauve, nabavka velike količine drva za ogrjev,odlasci na tržnicu — o, stvarnost je bila puna tako prekrasnih stvari koje semoglo jesti, popiti, mirisati i dodirivati! A ako ta stvarnost bude

podrazumijevala još jedno dijete, nasmiješila se Teddy u sebi, Kate će morati priznati poraz. Zašto se nije toga prije sjetila? Bila je to sjajna zamisao!

— Da bacimo kuku za ručak? — predložio je Bili. — Kakvu kuku? — upitala je Teddy, prenuta iz sanjarenja. — Lagano sidro, Danforth. Njega bacamo kad se samoželimo zaustaviti na

sat ili dva, da bismo plivali ili jeli. Drugosidro, Plug, jednostavno je preteškospuštati ukoliko ne ostajemo preko noći. Velika je to i teška zvjerka, iuglavnom gadržim privezanog ispod pramca kad god mogu. Ja sam prosječni,



lijeni moreplovac. — Aha. — Jedriličari ti uvijek napričaju više nego što tezanima; Teddy se

toga sjećala još od ljeta provedenih uHamptonsu. — Hoćemo li plivati, piti, ili i jedno i drugo? — pitao jedruštvo Chase

Talbot. — Kakva je voda? — upitala je Ginny. — Odlična. Ako vam se pliva, sad je najpogodnije vrijeme za to.Jahta je bila nekoliko kilometara od obale, u mirnim vodama. Sunce je

žarilo na palubi, i svi su rekli da će najprije plivati, a zatim nešto popiti. Polasata šestoro je njih skakalo u vodu s kromirane ograde na pramcu u oblikuslova »U«, za koju su bila pričvršćena dva užeta za spašavanje. Barunova je

paluba bila dovoljno iznad površine mora, tako da je ograda, koja se iznad palube uzdizala još metar, činila dobru platformu za skakanje u vodu.

Teddy već dvije godine nije imala prilike skakati u duboku vodu, ali nakonnekoliko pokušaja u mišiće joj se vratila stara vještina, pa se verala duž užadiza spašavanje, i vješto se oslanjala nožnim prstima na prečku ograde sve dotrenutka kad se trebalo odgurnuti od oslonca prečke i zaroniti u more.

— Džin i tonik za sve — pozvala ju je Peggy baš kad seTeddy namjestilana pramcu. Pogledala je preko ramena. Svočetvoro Amerikanaca srušilo se uzsmijeh na jastuke na palubi, okupljeno oko pladnja s pićem koji je donio jedančlan posade. Pogledala je u more. Julien joj je domahivao iz vode,udaljenotprilike osam metara.

— Samo još jednom, na brzinu — do viknula je. Otplivatće do Juliena,staviti mu ruke na ramena, plutati s njim, ljubitiga i ljubiti, i šapnuti mu svojudivnu novu ideju.

Velik ribarski brod koji zbog bučnog veselja nisu bili zamijetili, prošao jenekoliko trenutaka ranije pokraj Barunove krme. Upravo kad se Teddy odrazilaod prečke, u elegantnoj pozi za skok, ribarski je brod svom težinom udario uahtu. Brod se snažno zaljuljao, Teddy je izgubila ravnotežu, zaljuljala se u

zraku na djelić sekunde, i nespretno se prevrnula preko glave. Dvije oštrečelične kuke stršale su s velikog sidra privezanog odmah ispod pramca. Teddy

e padajući snažno postrance udarila glavom o jednu od opasnih, šiljatih kuka.Mistral je zaronio čim je vidio da se udarila. Gotovo ju je odmah uhvatio, slakoćom je obuhvatio jednom rukom i izvukao na površinu snažnim zamasimadruge ruke. Chase i Bili pomogli su mu da izvuče Teddy na palubu. Nije seutopila. Nije za to bilo vremena. Teddy je poginula prije nego što je pala uvodu.



Tri dana kasnije Teddy je sahranjena na Američkom groblju u Niti.Sprovodu su prisustvovali samo Maggy i Mistral. Mistral je zabranioAmerikancima s jahte da dođu, a oni su bili odviše zaplašeni njegovomstrahovitom boli da bi to zahtijevali.

Maggy još nije mogla, nije se mogla natjerati da pogleda Mistrala u oči.Osjećala je tako silovitu mržnju prema njemu, da gotovo nije mogla izgovoritini nekoliko najneophodnijih riječi. Znala je da mora ostati dovoljno mirnakako bi ga uvjerila da joj mora dati njezino unuče. Kćer joj je već ubio.

— Želim povesti Fauve sa sobom — napokon je rekla. — Naravno — promrmljao je. — Jesi li razumio što sam rekla? — Mora da nije shvatio. Najverojatnije

nije ni slušao. — Naravno, moraš je povesti. Ona nema nikog drugog.Ja nemam doma za

nju. Nikada se neću vratiti u Avignon, nikada više ne želim vidjeti LaTourrello. Odlazim, ne znarn kamo, ne znam na koliko dugo... — Ako je sada odvedem, i ako se ti s tim složiš, više senećeš moći

predomisliti — vatreno je rekla.Mistral je stenjući ustao, oklijevajući, gotovo obnevidjevši, njegovo se

golemo tijelo treslo, ruke su mu nespretno podrhtavale. Obrazi su mu bilizarasli sivom bradom, jer se nije brijao, spavao ni jeo tri dana, od nesreće.Oči mu nisu bile crvene jer nije mogao plakati, ali modrog plamena koji jeuvijek u njima sjao sada više nije bilo. Bio je starac ugaslih očiju.

— Vrati se kući, Maggy. Ne mogu više razgovarati. Idi.— Nesigurnim jekorakom izašao iz predvorja hotela i nekoliko trenutaka kasnije Maggy je čulakako se odvezao u svojemautomobilu.

Za trenutak je nepomično ostala sjediti, ne usuđujući se pomaknuti, da ne prečuje ako se automobil vrati. Zatim je odjednom živnula, prišlarecepcioneru, rezervirala kartu za slijedeći avion za Pariz, pozvala taksi iotišla se u sobu spakirati.

— Izvolite, gospodo — rekla je dadilja koja je na prstima ušla u sobu. — Spakirajte mi kovčeg s bebinim stvarima. Koju umjetnu hranu uzima?

— Posljednjih dva tjedna pije obično mlijeko, gospodo.Samo, nemojtezaboraviti ugrijati bočicu.

— Hvala, gospođice. Toliko se još sjećam.Slijedećeg je dana, u pratnji mlađeg recepcionera iz Ritzu kojeg su poslali

da je otprati do ulaza u avion, Maggy prolazila aerodromom Orly da se ukrca uavion za New York. Držala je Fauve u naručju. Dok je prolazila pokraj kioska



s novinama, odjednom se naglo zaustavila, stegnuvši Fauve tako snažno uzsebe da je djevojčica zaplakala. Na pultu je upravo bila izložena hrpa

primjeraka novog broja Pariš Matcha. Na naslovnoj je stranici bila crnobijelafotografija snimljena na palubi Barunu. Na njoj su, gledajući se u oči, bili

Teddy i Julien Mistral. Smijali su se, zaneseno i sretno, posve zaokupljeniedno drugim. Pramen mokre Teddyne kose ležao je na njegovu mišićavuramenu, a on ju je objema rukama posjednički privijao uz svoje gole grudi.

Koliko je još minuta nakon toga trenutka Teddy živjela, pitala se Maggy.Osjećala se kao da joj je nešto istrgnuto iz grudiju.

— Što je bilo, gospođo? — uzbuđeno je zapitao mlađirecepcioner,ugledavši njezino lice.

— Molim vas, kupite mi Match — jedva je progovorilaMaggy. Morat ćese suočiti s tom pričom. Nije se mogla pretvarati da ona ne postoji, kad će je

cijeli svijet pročitati u različitim verzijama.Maggy je sjedila u čekaonici za prvu klasu držeći Fauve u jednoj ruci, adrugom nespretno listajući reviju, rukama koje su tako jako drhtale da joj je

bilo gotovo nemoguće listati glatke stranice. Na naslovnoj stranici je krupnimslovima pisalo: »Poginula Mistralova prijateljica«. Barem su Teddy nazivalinjegovom prijateljicom, a ne ljubavnicom, pomislila je Maggy tupo.

Toga tjedna očito nije bilo značajnije vijesti, ili se barem pronicavimurednicima poznate francuske revije nijedna nije činila tako zanimljivom, jer su joj posvetili dvanaest stranica teksta s fotografijama.

Nesposobna, kako joj se činilo, da se više iznenadi, ali ne i da očajava,Maggy je listala stranice. Bile su tu tri uzbudljive fotografije Teddy i Mistralakoje je Bili Hatfield snimio u ateljeu, ne one koje je objavio Mode, negofotografije njih dvoje kako razgovaraju, ne obazirući se na fotografski aparat,već zaneseni, već izgubljeni. Bilo je fotografija iz La Tourrelle, s Mistralom,Kate i Nadine, umjetnikom i njegovom privrženom obitelji, snimljenih samodvije godine ranije. Među izvanrednim fotografijama Teddy kao manekenke

bio je i dostojanstven portret Maggy, okružene većinom svojih najboljihmanekenki, snimljen tri godine ranije za Life, i naravno, bila je, kao što je i

pretpostavljala da će biti, objavljena reprodukcija najpoznatije od svih slika izserije Riđokosa, Maggy na tim prokletim jastucima, preko cijele dvije straniceu boji. Nije morala pročitati potpis pod slikom da bi znala što u njemu piše.Matchu bi rijetko što promaklo.

Letimično je pročitala cijeli tekst, zadržavajući dah od strepnje i straha.Sve dosad vijest o Fauvinu rođenju nigdje nije procurila. Maggy je za nju i



sama doznala tri tjedna nakon rođenja. . . Teddy joj je to napisala tek pošto susvi troje otišli u St. Tropez. Tada je bila previše uvrijeđena, previše zgranutada bi odgovorila na to pismo. Shvatila je kako sada više ne mora na njegaodgovoriti i obuzela ju je žestoka bol koja joj je ulila snagu potpunog

gubitnika, snagu da pročita članak u Matchu.Tamo je, u drugom odlomku, bio izvod iz matične knjige rođenih iz gradskevijećnice u Avignonu. Fauve Lunel, enfante adulterine, pisalo je u građanskomstatusu njezine unuke. Djevojčica je bila dijete rođeno iz preljube koje, premafrancuskom zakonu, zauvijek mora ostati nepriznato, što je vrlo različito odstatusa enfante naturelle, samo nezakonite kćeri čiji su se roditelji, da su htjeli,mogli vjenčati i čiji joj je otac, čak i ne oženivši njezinu majku, mogao datisvoje prezime.

Teddy je već dugo, otkad i Maggy, imala američko državljanstvo, ali

Maggy je znala da bi novinari, da su se uspjeli dokopati pravih knjiga rođenihu Parizu, doznali još nešto — status Theodore Lunel: enfante adulterine. Ali,slavna temeljitost Matcha ovaj put nije bila potpuno djelotvorna. Barem tonisu otkrili.

Maggy je sklopila novine ne pročitavši članak do kraja. Kakve je to,uostalom, imalo veze? Kako bi nešto tako sporedno moglo biti važno, sada kadTeddy više nije bilo? Nije više bilo Teddy, njezine divne, sanjarske, nemarne,drage djevojčice, i ništa čega se ikada bojala da joj se može dogoditi nije biloni približno strašno kao ta stvarnost.

Djevojčica u Maggynu naručju se probudila. Njezine nježne, bistretamnosive oči bile su beskrajno duboke. Gledala je ravno u Maggy,zastrašujuće bistrim pogledom za tako maleno stvorenje. Dvaput je trepnulaispod pahuljaste narančaste kose, a kad se ništa nije dogodilo tiho je, ali očitogladno zaplakala. Posegnuvši za torbom s bočicom koju je trebalo ugrijati,Maggy se sjetila uzrečice koju svako francusko dijete kaže kad mu se dogodedvije nepredviđene stvari: »Dvije boce prolivene tinte, dva pada u školskomdvorištu, dva trna u prstu«. Jamais deux sans trois. Dvoje nikada ne dolazi beztrećeg. Magali Lunel. Theodora Lunel. I sada — Fauve Lunel.

Dijete je zaplakalo tako glasno da su se svi putnici u čekaonici okrenuli i pogledali Maggy. Bijesno im je uzvraćala pogled. Zar nemaju pametnija posla? Što su oni htjeli, da svojoj unuci da hladno mlijeko?

— Slušaj me, ti malo kopile — šapnula je Fauve — umukni već jednom,sad ćeš dobiti, sada. — Dijete je smjesta prestalo vrištati. — Znači, ti biradije slušala nego jela? To je, barem, znak inteligencije. Možda ćeš ti biti



»treća sreća«. — Dajući znak jednome od poslužitelja u čekaonici da ugrije bočicu, držala je dijete čvrsto u naručju i što je tiše mogla pjevala jojuspavanku, ispuštajući pola riječi. Otkud je znala tu pjesmu? Bila je tofrancuska pjesma, ali nije imala pojma gdje ju je naučila. Nije se sjećala ni da

u je pjevala Teddy. Mora da ju je naučila od bake, pomislila je Maggy. Odsvoje dobre bake, Cecile Lunel. 21.

— Kako očekuješ od djeteta koje još nije prohodalo dase igra s pandomdvostruko većim od sebe? — upitala je Maggy Darcyja.

— Nisam mogao odoljeti. Prolazio sam pokraj F.A.O.Schwartza, i vidio gau izlogu. . .

— To je trik: vjerojatno ih svake subote prodaju po petšest komada. — Ne, ovo je bio reklamni primjerak, najveći u cijelojprodavaonici — ponosno je rekao. — Provjerio sam.

— Bilo kako bilo, stavila sam ga k njoj u ogradicu, iodonda iz njezinesobe nisam čula ni glasa; znači da joj se sviđa. Tako ću danas imati barem polasata mira. Uživajmo dokmožemo.

Bilo je prošlo godinu dana otkako se Maggy vratila iz Francuske s Fauve.Ona i Darcy sjedili su u velikoj dnevnoj sobi njezinog raskošnog stana u Petojaveniji, sobi hotimice namještenoj tako da odaje dojam kao da gleda na

prostran privatni park nekog otmjenog plemićkog dvorca iz osamanestogstoljeća u grofoviji Devon. Taj je stan, međutim, zauzimao prostor jošskupocjeniji od brežuljkastih engleskih hvati — cijelu polovinu jedne odneosporno najsavršenijih zgrada na čitavom Manhattanu, kuće s pedigreom, naistočnoj strani, koja je praktički jamčila o statusu svih kojima je bilodopušteno da u njoj žive.

Maggy je bila odlučila da, kako bi dobro odgojila dijete o čijem je preljubničkom i nezakonitom porijeklu tako opsežno pisala svjetska štampa,mora to činiti u velikom stilu, na najotvoreniji i najraskošniji način. Kad se

radilo o Fauve morala se ponašati suprotno onome porivu koji ju je bionatjerao da prikrije Teddy u razmjerno manje otmjenoj četvrti i pošalje je uslabo poznati Elm School. Svoju će unuku odmah afirmirati. Svi su o njoj sveznali. Odlično! Kad joj je već Mistral otac, neka to bude prednost. Kćerkaednog od najvećih svjetskih umjetnika, unuka i jedina nasljednica Maggy

Lunel, vlasnice Agencije Lunel — Fauve će još u kolijevci postati poznata



osoba! Nije se morala ni truditi, često je znala pomisliti. Ukoliko ona nije bila

više senilna bakica nego što je mislila, Fauve je bila dijete koje se moglo brinuti samo o sebi. Kad bi ona mahnula ručicama i nasmijala se svojim

iznenađujuće dubokim gugutanjem, ljudi bi pritrčavali, čak bi joj nepoznateosobe ispunjavale želje. Nije voljela da ju dugo maze: njezino bi čvrsto tijeloizmigoljilo iz Maggyna naručja i ona bi nastavila sa svojim neprekidnimistraživanjem svijeta; ništa nije voljela više od novog lica koje se nadvija nadnjom ili nepoznatog predmeta — bilo kakvog nepoznatog predmeta. Da joj se u

blizini našla debela zmija ili velik, opasan pas ona bi se bacila ravno premanjima, cičeći od veselja.

Uopće nije poznavala osjećaj straha i mrzila je ograde. S četrnaest jemjeseci Fauve često bila bijesna jer bi pala kad god bi pokušala hodati, a

najgore je bilo kad bi joj ograničili krug kretanja. U svojoj bi ogradici treslarešetkama poput bijesnog malog gorile, uzvikujući sve riječi koje je znala, aznala ih je mnogo. Kad bi je stavili na pod puzala bi uokolo zapanjujućom

brzinom i nevjerojatno slabo procjenjujući udaljenost, rušeći stolove,svjetiljke, vaze i pepeljare oko sebe i smijući se prekrasnoj buci koju je

pravila. Čak i kad bi je udario neki srušeni predmet, zaplakala bi samo natrenutak. Život je bio odviše zanimljiv da bi imala vremena za suze — osim zasuze bijesa, a i one su tekle samo dok ne bi pronašla neki prekrasan nov

predmet za gledanje.

Fauve je imala dadilju. Fauve je imala mnogo dadilja koje su, jedna poedna, odlazile, ne mogavši s njom izaći na kraj. Voljele su djevojčicu,

objašnjavale bi Maggy, zapravo obožavale su je, ali jednostavno su bile takoumorne. Maggy ih je shvaćala i pronalazila nove dadilje.

U još nečem se trudila da ne ponovi jednu od mnogih pogrešaka za koje je bila uvjerena da ih je učinila s Teddy: reorganizirala je posao u Agenciji Luneltako da može provoditi mnogo vremena s Fauve. Zaposlila je troje sposobnihljudi da rade posao za koji je nekada bila uvjerena da ga moraosobno obavljati, a agencija je napredovala i širila se kao nikada prije.

Tog dana, subotom, dadilja je imala slobodan dan, pa su ona i Darcy bilinaučili Fauve na šetnju parkom u njezinoj hodalici. Kako su se u lokalima 21mrgodili na djecu, čak i u jednome s kojim je Darcy, njegova vjerna mušterijaoš od prohibicije, imao poslovne veze, krenuli su prema Ruskoj čajani i

Pedeset sedmoj ulici. Tamo su mogli nešto popiti u nekom od malih pregradaka presvučenih crvenom kožom, nasuprot dugačkom šanku, dok bi Fauve gutala



svježe istisnut sok od naranče. Svi su se konobari u crvenim kozačkimtunikama i sve majčinski raspoložene ruske konobarice natjecali da donesučašu soka toj prekrasnoj djevojčici koja je petšest njih znala po imenu— Katja! Roza! Gregor! — zapovjednički bi ih dozivala. Nikoga nije zvala tako

često kao Sidnevja Kayea, vlasnika čajane, koji joj je pričao viceve oŽidovima a ona ih je pažljivo slušala, uporno ga gledajući odozdo, iz svojehodalice, sivih očiju širom otvorenih od čuda, podignutih crvenih obrva,smijuljeći se kad bi ih ispričao do kraja kao da ga je, na neki tajanstven način,razumjela.

— Izgledam li ja kao baka? — upitala je odjednom Maggy Darcyja dok susjedili uživajući u mirnom trenutku, što su rijetko imali priliku činiti.

Maggy je sada bilo četrdeset šest godina, a negdje između četrdesete ičetrdeset prve izgubila je onaj izgled mnogo mlade žene nego što je zapravo

bila. Jednoga se dana probudila i u zrcalu vidjela ženu koja je doživjela dob izkoje se nemoguće vratiti unatrag, certaine age, kako to pristojno, ali poražavajuće kažu Francuzi.

Maggy je sebi znala reći kako je ona zadivljujuće dobro uščuvana žena.Ali, čim se jednom za nešto kaže kako je »dobro uščuvano«, znači da jenjegova prava priroda izgubljena. Bilo je to poput razlike između večernjehaljine koju je prvi put obukla neka viktorijanska djevica da u njoj pleševalcer, i te iste, savršeno uščuvane haljine izložene u muzeju odjeće.

U slijedećih šest godina uslijedile su postupne promjene koje nisu mogle

promaknuti nekome tko je imao tako strogo, nemilosrdno oko poput Maggy.Ona nikada nije mogla, kao neke druge žene, vidjeti u ogledalu samo svojenajljepše crte, izbegavajući nesvjesno i mudro dijelove lica koji odaju godine.Maggy je točno znala koliko često mora obojiti pri korijenu svoju crvenu kosukako se ne bi vidio prosjedi izrastak. Gledala je svoja usta, taj još uvijek sočnii ispupčen cvijet, i jasno vidjela nekoliko okomitih bora iznad gornje usne.Linija brade i vilice također joj se lagano opustila. O, bila je ona sredovječnažena i nikakav joj dobar san, nikakav odmor, nikakva plastična operacijanikada više nije mogla vratiti onu bezuvjetnu svježinu, onaj izgled koji donosi

mladost. Bilo je to, zaključila je, neizbježno i tako je uzaludno bilo boriti se protiv toga kao i protiv izlaska sunca ili činjenice da će se svaka marelica, ako

u se ne pojede, jednoga dana sasušiti. Nije vidjela druge promjene koje su se u njoj odvijale one godine nakon

što je Teddy poginula. Maggyna je ljepota još uvijek izvirala iz dubine njezina bića, njezina je vanjština bila sjajno očuvana, ali ipak je povremeno ranjivo



izgledala. Nije znala da se bol s kojom je živjela može vidjeti u dubokožalosnom pogledu koji bi joj zasjenio oči kad bi se, na trenutak rastresena,zagledala u daleku, zastrašujuću daljinu.

Njezino ponašanje u poslu, koje nikada nije bilo nemarno, postalo je

otresitije, bila je nestrpljivija nego prije. Njezini su suradnici znali da, iakošefica nikada nije bila nepravedna ni nerazumna, moraju imati dobar iopravdan razlog za svaku odluku koju donesu. Većina manekenki u AgencijiLunel strahovito su je se bojale. Maggy je to znala i to joj je ponekad išlo naživce, ponekad ju je zabavljalo, ali češće je mislila da je to dobro. Bolje da sutakve, nego nedisciplinirane.

— Izgledam li ja kao baka? — Ti nikada nećeš izgledati kao baka — odgovorio jeDarcv Njemu ni

najmanje nisu smetale promjene na njoj; onih nije primjećivao. Maggyne

zlatnozelene oči koje su ga priprvom susretu zarobile, nikada ga više nisu pustile. Ona je zanjega još uvijek bila prekrasna žena koju nikada nijemogaopotpuno posjedovati, od prve noći kad ju je upoznao u »smetlarskomlovu« kod Lally Longbridge. Na neki način, ona jezadržala tajnovitost svojegunutrašnjeg života, koju je naučiocijeniti prije nego se boriti protiv nje. Nekesu stvari kod Maggy bile neobjašnjive, zagonetne, tajne, o nekim mu sestvarimanikada nije povjeravala, ma kako da su bili bliski — a svakesu godine

postajali sve bliskiji. Napokon ih Darcy više nije nipokušavao odgonetnuti.Iako mu nikada neće biti žena, bilamu je ljubavnica i najbolja prijateljica, i

naučio se time zadovoljiti.Znao je da njihova dugačka veza mnogima smeta. Ako su Maggy i Darcy

željeli biti zajedno — i to tako prokleto odano, tako privrženo, gunđali sumeđusobno, zašto se jednostavno ne vjenčaju kao i svi ostali? Zato jer minismo kao ostali, rekao bi im Darcy da su ga se to usuđivali izravno upitati.

Nije točno znao što to znači, ali znao je da posjeduje Maggy više nego što ju jeijedan drugi muškarc mogao posjedovati. Ukoliko je nije poznavao prijeJuliena Mistrala. Ona je u toj davnoj vezi izgubila nešto bitno, nešto što jemožda ostalo zabilježeno samo na platnu — ili u njezinom sjećanju, ali on je

pokušavao ne misliti na to, i gotovo da mu je uspijevalo.Maggy gaje brzo pogledala. Ne; zaista je mislio to stoje rekao. Odgovorio

e na njezino pitanje onim tvrdim, sivim blijeskom, onim oštrim pogledom kojioj je na njemu najprije privukao pažnju. Njegovo je mršavo lice izgledalo još

otmjenije nego prije mnogo godina, kosa mu je počela jasno sijediti, ali njegove filozofski, upitni izraz lica samo bio još jači i nije se ublažio u zreloj dobi,



a izraz nepogrešivog autoriteta na njegovim usnama bio je još tvrdi. Nježno mue pružila ruku. Kako je samo pametna bila što se nije udala za tog čovjeka!

Cijela hrpa knjiga srušila se iza njih na pod uz dugačak niz glasnihudaraca. Poskočili su i okrenuli se. Fauve im je prilazila ljuljajući se na

bucmastim nožicama, nestabilno kao da pleše po balonima, ruku raširenih kako bi održala ravnotežu, lica presretnog zbog uspjeha. — Panda! — doviknula je ta nova, malena pješakinja, diveći se sama sebi

i krenula prema Darcvju koji joj je pružio sredstvo za bijeg iz zatvora. — Penje panda!

Venecija, London, Aleksandrija, Oslo, Budimpešta — gradovi, dođavola,nisu pomagali. Ni na selu nije bilo bolje: u švicarskim Alpama, Toskani,Gvatemali. Ni na otocima nije mogao izdržati: Na Ischiji, grčkim Cikladima,Fijiju — ni na jednom od njih nije bilo onoga što je tražio, i Julien Mistral je

napokon shvatio da se može vratiti kući.U posljednjih tri godine uopće nije slikao, ali je pio goleme količinenajoštrijeg alkohola koji je mogao naći u svakom mjestu gde bi se skrasio natjedan, mjesec ili samo jedan dan. Ponekad bi uzeo sobu u hotelu i otišaonakon samo sat vremena, bez ikakva razloga. Ponekad je ostajao u nekomgradu i kad više u njemu ništa novo nije imao vidjeti, zbog nepokretnosti kojae bija snažna poput njegova nemira. Sada je bio preumoran da ide bilo kamo,

osim da se vrati. Felice je bilo mjesto bolje od bilo kojeg drugog koje jevidio.

Vrtna vrata La Tourrelle bila su zatvorena kad se Mistral dovezao.Zaustavio se i parkirao uz livadu, ne trubeći i ne pozvonivši na zvonce koje sečulo u kuhinji. Bilo je vrijeme ručka, i sva je posluga vjerojatno bila tamookupljena, a on je želio izbjeći neumitan trenutak pozdravljanja. Krenuo jestazom, sada već gotovo potpuno zaraslom, koja je vodila uz visok zaštitničkizid majura, bočnom stranom, i došao do stražnjih vrata svojeg ateljea. Samo jeedan ključ postojao za ta vrata, i još je uvijek bio u njegovu džepu. Bilo je toedino što je uzeo kad se pošao sastati s Teddy Lunel na večeri u Hielyju, u

Avignonu, u rujnu četiri godine ranije.

Otvorio je vrata i ušao. Atelje je bio zamračen samo je nekoliko sunčevihzraka prodiralo kroz pukotine na kapcima. Mistral je povukao konopce kojimase podizala teška zavjesa koja je zamračivala staklenu stijenu, i atelje se utrenuku ispuno punim sjajem podnevnog sunca. Ništa nije dirano otkako jeotišao. Prazno platno pred kojim je pozirao s Teddy još je uvijek stajalo nastalku. Na pretrpanom stolu ležala je paleta koju je držao, skorena od sasušene



boje.Mistral se polako ogledao po zidovima. Na njima su visile slike zbog kojih

su onako ušutjeli posjetioci iz Modea, tako gusto obješene da su nekezaklanjale ivice drugih. Dugo je gledao slike, jednu za drugom, ne približivši

se nijednoj ni za centimetar. Jer on je oduvijek, otkad je razumno razmišljao oslikanju, smatrao da na platnu pokušava naslikati ono što vidi, na najizravnijimogući način, ne dopuštajući mislima da se ispriječe između njega i platna.Sada je, sve uzbuđeniji zbog nove spoznaje, shvatio da je gledajući slikao onošto je osjećao. Slike su bile vizuelni ekvivalent njegovih emocija. Na njimanisu bili zabilježeni rezultati razmišljanja, već izljevi osjećaja.

To mu je saznanje pružilo prvu utjehu koju je sebi dopustio otkako je,klečeći na palubi Baruna, shvatio daje tijelo koje tako čvrsto steže mrtvo, daga je Teddy napustila. Te su slike bile dokaz da je Julien Mistral živio, da je

ednom volio, da je osjećao. Zaljuljao se, shrvan od umora i šoka što jedopustio da ga dirnu osjećaji. Mistral je u posljednje tri godine tako pažljivo idosljedno bježao od osjećaja da mu se od svakog, pa i ugodnog čuvstva, znalozavrtjeti u glavi od straha da će uslijediti bol, tako razorna da će se moratiubiti kako bi je izbjegao.

U uglu ateljea stajala je stara stolica od mahagonija i kože. Prije mnogovremena načinio ju je neki uzgajivač duhana sa Martiniquea, a bila je takoudobna da se čovjek u njoj mogao ispružiti cijelom dužinom. Mistral je sjeo nanju i duboko uzdahnuo od olakšanja. Za nekoliko trenutaka već je spavao.

Nekoliko sati kasnije, Kate je, kao i svakog popodneva došla na bazen plivati, i opazila da sunce šija ravno kroz staklo na krovu ateljea. Inače jeatelje uvijek bio posve zamračen i zatvoren, kao i uvijek u posljednje četirigodine. Ili je zavjesa pala, ili je iz unutrašnje strane kuće u njega provalio nekivandal, lopov. Nečujno se krećući obišla je bazen i približila se ateljeu. Jedanod debelih drvenih kapaka stajao je koso u okviru, pa je kroz dugačak, tanak otvor mogla zaviriti u atelje. Vidjela je samo jedan dio muške ruke koja jenepomično visjela. Kate se smjesta okrenula, tiho se vratila u kuću i ušla ukuhinju.

— Marte, recite kuharici da zakolje još jedno pile za večeru — zapovjedila je. — Pošaljite povrtlara po još salate, rajčica i grožđa. Vi otiđiteu gospodinovu sobu i stavite na krevetčistu posteljinu. Provjerite da nema

prašine, stavite u kupaonicu dovoljno ručnika, nov sapun na lavabo i na kadu... Zašto samo stojite?

— Niste mi rekli da očekujete goste, Madame — odgovorila je



dostojanstveno Marte Pollison. Nije voljela spremanje na brzinu, u posljenjitren.

— Gospodin se vratio. — Oh, Madame!

— Nema razloga za iznenađenje — rekla je Kate. Brzose okrenula daMarte ne vidi njezin blag, miran, pobjedonosniosmijeh. — Očekivala sam ga.Jednog kasnog proljetnog popodneva, nakon četiri godine, 1961, Maggy se

oblačila za večeru kad je Fauve upala u njezinu sobu bez kucanja. Okrenula seod ogledala, ali svi pripremljeni prigovori zastali su joj na usnama dok jegledala svoju prekrasnu unuku kako skakuće preko svijetlog saga.

Fauve je imala gotovo osam godina i bila, kao i uvijek za izlet u park,obučena u staru odjeću, oguljenih koljena, prašnih cipela, poderane košuljeizvučene iz pamučne suknje, čiji je jedan džep samo na koncu visio. Danas

barem nema modricu na oku, pomislila je Maggy, ili krvav nos. Fauve se, kakosu se žalili svi dječaci iz njezina razreda, »nije tukla kao djevojčica«. Svakogae od njih koji put udarila šakom, ali još je uvijek nisu puštali na miru.

Neodoljivo ih je privlačila, a svoje su divljenje izražavali ružnim i podlim psinama osmogodišnjaka. Daje nosila kečke, već bi bili pronašli nekutintarnicu da ih u nju umoče.

Njezina je ljepota bila uznemirujuća, nepromišljena, i djelomično jeizvirala iz ushićenja koje je kod nje uvijek bilo tako snažno da su se odrasli

pribojavali suza koje bi takvo raspoloženje izazvalo kod običnog djeteta. Ipak,

Fauve je — kako je jednoga dana objasnila Maggy — plakala samo ako suknjiga koju je čitala, ili neki film koji je gledala završavali sretno, ali nijeznala zašto onda plače i skrivala je te suze.

Njezina je kosa bila očaravajuće boje — pahuljasto pramenje boje mrkves kojim je rođena potamnilo je u crvenilo koje se nije moglo točno opisati jer se sastojalo od mnogo različitih nijansi crvene boje; s glave joj je padalogusto, zamršeno pramenje što je plijenilo oko svojom gotovo naelektriziranomenergijom, isprepletenim bojama koje su na nekom svjetlu izgledale višeružičasto nego brončano, a pri drugom više bakreno.nego zlatno. Svijetlosive

šarenice njezinih očiju bile su oivičene posve tamnim sivilom. Kad je bilaozbiljna i pogled joj je bio ozbiljan i miran, a ako bi Maggy pokušala

proniknuti u njezine oči osjećala je kao da gleda u gustu maglu koja serazmicala samo da bi se iza nje opet vidjela magla. Ali, danas su Fauvine očitako grozničavo blistale da je Maggy pomislila kako izgleda kao da je na rubuhisterije.



— to si radila? — zabrinuto je upitala. Fauve je bilanemirna, življa negodesetak druge djece zajedno, znatiželjna,buntovna i tvrdoglava, što su sve,

podsjećala se Maggy često,bile osobine koje su se i mogle očekivati odnadarena djeteta inikada se nije moglo predvidjeti što će učiniti.

Fauve ja izazovno držala jednu ruku iza leđa. — Imam iznenađenje, najdivnije iznenađenje, najljepšeiznenađenje nasvijetu, Magali! Magali! — Fauve je izdaoglas od napora da odmah sve neispriča. Maggy nije dopuštala da joj tepa kao baki, a »Maggy« joj se činilo

previše prisnim, pa ju je Fauve zvala njezinim pravim imenom, kojim junijenazivao nitko otkako je umrla njezina baka. Maggy je posegnula za sakrivenomrukom, ali Fauve je koraknula unatrag.

— Nije životinja? — upitala je Maggy. Uvijek se oko toga s njom borila. — Obećala sam, zar ne?

— Povrće ili minerali? — Ni to — zapjevala je, gotovo se raspuknuvši od novosti koju je željelasaopćiti

— Onda odustajem. — Moj otac! — prasnula je Fauve, naglo pružila premanjoj papir iz bloka

za crtanje i gurnula ga Maggy u ruku. Nanjemu je bio vjeran crtež Fauve kakosjedi u parku na klupi,brade oslonjene na ruku.

Dok je Maggy zurila, nijema od šoka, Fauve je govorila tako brzo da jegotovo nije mogla pratiti:

— Igrali smo se u parku, a onda je došao neki starac sbradom i predstaviose gospodi Bailev i gospođi Summer. Jako su se iznenadile i uzbudile. Onda je

prišao meni i rekao kako ja mora da sam Fauve Lunel, ja sam rekla da jesam, ion jepitao... pitao je da li ja znam tko mi je otac. Ja sam rekla dasam ja,naravno, Mistralova kćer, i da to svi znaju, a on je,Magali, onda rekao da je onmoj otac, daje on Julien Mistral!Prvo mu nisam vjerovala, jer je na slici kojua imam punomladi i nema bradu, ali onda sam znala, osjetila sam to i zagrlila

sam ga, Magali, najjače sam ga zagrlila, najjače što mogu, a on je rekao daizgledam baš onako kako je i mislio da ćuizgledati, i držao je moje ruke i

ljubio ih, i izgledalo je da višene zna što da kaže. . . Onda su gospoda Bailev igospođa Summer došle s njim razgovarati, ali on nije htio razgovarati s njima,nego me zamolio da malo ostanem mirno sjediti, dok menacrta. Tako je to brzonacrtao, brže od mene, Magali, a tiznaš kako ja brzo crtam, a onda ti je napisao

pismo i ja samobećala da ću ti ga dati. Moj otac! O, Magali, tako sam sretna!Htjela sam da dođe kući sa mnom, ali on je rekao da nemože, još ne. . . A, evo



pisma. — Izvadila je presavijen papiriz bloka za crtanje iz jedinog cijelogdžepa na košulji.

— Fauve, otiđi sad u svoju sobu, operi ruke, umij se iobuci nešto čisto — blago je rekla Maggy.

— Ali, hoću gledati dok čitaš pismo. — Idi, dušo, i vrati se za deset minuta. Ne zaboravi, danas je sabat iuskoro ću upaliti svijeće; ne možeš biti takoprljava.

Znači, to se dogodilo, razmišljala je Maggy odmotavajući papir. Je li u proteklih osam godina prošao i jedan jedini dan a da nije očekivala ovajtrenutak? U početku je sebi govorila da je samo pitanje vremena kad će se todogoditi, bez obzira na ono što je obećao. Zatim je, kako je Fauve rasla,gotovo sebe uvjerila da se možda vara, daje taj čovjek koji poštuje

isključivo vlastite zakone možda odlučio ne obazirati se na dijete koje bi

mu samo smetalo. Ali, sada nije bila iznenađena. Odmotala je papir.Draga Maggy,mislio sam (ja je mogu samo jednom vidjeti i otići. Morao sam doći u New

York, a kad sam jednom došao, nisam više mogao odoljeti. Sad te moramvidjeti i razgovarati s tobom. Sutra ću ti telefonirati u ured — ili kući, ako setamo ne radi. Oprosti mi, ali znam da ćeš me shvatiti. Julien

Da mu oprosti? Bilo mu je nemoguće oprostiti, rekla je Maggy sebi, kao ine shvatiti ga. / on je to dobro znao.

Julien Mistral nikada nije shvatio kako Maggy nije odlučila Fauve

dopustiti da provede ljeto u La Tourrelli zbog razboritih razloga koje joj je onnaveo, nikada nije doznao kako je sebi mogao uštedjeti trud da s njomrazgovara.

U godinama nakon Teddyne smrti nju je proganjao potišteni, beskorisnimonolog kojim je obnavljala prošlost u svojim mislima. Bi li Teddyn život biodrugačiji da je imala oca? Mistral je bio toliko stariji od Teddy — je li ju k njemu privukla samo želja za ocem? Da li bi Teddy, da je Maggy moglarazgovarati o Perryju Kilkullenu, mogla osjetiti da je imala oca stvarnijeg negošto je bilo ono nekoliko uspomena iz djetinjstva, poput sretnih snova? I što je

najgore, da je Teddy znala za Maggynu vezu s Mistralom, da je znala kako joje nemilosrdno oduzeo sve što je imala dati — njezino djevičanstvo, svu

njezinu ljubav, čak i novac, a zatim je odbacio bez imalo razmišljanja i obzirazbog bogate Amerikanke — zar ga Teddy onda ne bi mrzila od malih nogu?Koliko je prilika propustila da izmijeni tok događaja? Koliko je ona bilakriva?



Napokon je Maggy sebe natjerala da prestane s tom mučnom litanijom o pogreškama i da se brine o konkretnim stvarima koje će joj zajamčiti da ćeFauvin život, ma što se desilo, zaista biti drugačiji od Teddyina. Fauve mora

poštovati tradiciju, zaključila je i kupila novu menoru, umjesto one razbijene,

mjedene, koju je odavno ostavila u Parizu. Fauve je, otkad je znala za sebe, pamtila Maggy kako pali svijeće na sabat — bio je to prvi plamen koji jeugledala još kao beba i plakala za njim. očarana njegovom magijom. Plavio sesvaKi od osam dana Hanuke: prvi dan blagdana palila se prva, a zatimsvakoga dana još po jedna svijeća. Od vremena kad je bila dovoljno stara daih upamti, ako ne i da čita, Fauve je uvijek postavljala četiri pitanja nasvečanoj obrednoj večeri na pashu koju je Maggy priređivala svake godine,

brinući se da ne bude prisutno nijedno mlade dijete koje bi joj moglo oduzetitu povlasticu.

Svakoga je dana mnogo sati provodila s Fauve, i mnogo prije nego što jemalena djevojčica mogla razumjeti što to znači, Maggv joj je govorila kako jeona njezina voljena nezakonita unuka, kao što roditelji usvojene djeceupotrebljavaju riječ »posvojče« kako bi se djeca od svojih prvih svjesnihtrenutaka na nju navikla. Kad je Fauve dovoljno odrasla da shvati, Maggv joje ispričala sve o povijesti vlastite obitelji, od dijelova jako uljepšanih

pripovijesti koje joj je baka Cecile ispričala o drevnoj priči Židova uProvansi, do Teddvne tragedije i Juliena Mistrala. Prije nego stoje navršilačetiri godine Fauve je doznala za Maggv i Perrvja Kilkullena, znala je tužnu

priču o vatrenom Davidu Astrucu, Maggvnu ocu, i o Maggvnoj majci koja jeumrla na porodu.

Čak je podrobno upućena i u prijekore rabina Taradasha. Ponekad seMaggv pitala je li dobro puniti djetetu glavu s toliko znanja o židovskojobitelji — ali, čemu ju je drugom mogla naučiti? Nije znala ništa oKilkullenovima, ništa o Mistralima, ali što se tiče žena u porodici Lunel tu je,nažalost, bila stručnjak.

— Zašto me moj otac nikada ne dođe vidjeti? — znalaje upitati Fauve, i toe bil© jedino pitanje na koje joj Maggvnije znala dati zadovoljavajući

odgovor. — Oženjen je... živi jako, jako daleko, jako mnogo radi, on je čovjek koji

nikada ne putuje. . . — Kakvi su to biliodgovori? Čak je razmišljala kako bi bilo da piše Mistralu ipodsjeti ga da ima kćer, ali nikada nije bila potpunospremnaza to, smatrajući da Fauve, koja je inače bila tako sretno dijete, mora

podnijeti tu jedinu žalost. Ali, sada kad se Julien konačno sjetio doći i vidjeti



Fauve, Maggv je stegnuta zube i pristala da ona ode na ljeto k njemu uProvansu. Bila joj je neugodna jedino pomisao na Kate Mistral.

— Maggv, uvjeravam te, Kate želi isto što i ja — nestrpljivo je rekaoMistral. — Prihvaća me onakvog kakav jesam, oduvijek me tako prihvaćala.

Neće je zaplašiti osmogodišnje dijete. Razmisli, Maggv, meni je šezdesetedna godina, njoj gotovo šezdeset, u braku smo trideset četiri godine... Nemisliš valjda da bi mogla biti ljubomorna na tako malu djevojčicu?

— Mislim da bi bila ljubomorna i na kanarinca, kad biga ti odlučio učinitisvojim ljubimcem.

— Maggv, nikada nisi mogla realno prosuditi kad se radilo o Kate. — Kate nije žena o kojoj bih ja mogla racionalno razmišljati. Da je

pristala na rastavu kako bi ti mogao oženitiTeddy... — Možda bismo ipak otišli na onaj brod, Maggv. Tkomože sagledati

prošlost i odlučiti koja bi kombinacija situacija izmijenila sudbinu? — Nisam vjerovala da ću ikada tebe čuti kako govoriš osudbini. — Jedino to objašnjenje mogu podnijeti. — Zar se noću ne probudiš i ne upitaš se čime si ti skrivio da stvari pođu

po zlu? Zar ne okrivljuješ sebe? — Uvijek ću sebe okrivljavati. Ja živim s krivicom, alizar mi to pomaže?

Svaka, i najmanja razlika u odvijanju događaja mogla je promijeniti ono što sedogodilo. Da je ribarskibrod prošao minutu kasnije, da ja nisam mahnuoTeddy, dase nije odrazila onog trenutka kad jest, da Amerikanci nisudošli u St.

Tropez, da nismo sjedili u Sennequieru, da. .. tomenema kraja. Ja samo moguslikati, Maggy. To je barem nešto,ali okrivljavati sebe nema nikakvog smisla.Imam li pravo?

— Ne. — Maggy je ušutjela. Bilo je opasno povjeriti Fauve Julienu, pamakar i samo na nekoliko kratkih ljetnih mjeseci. Bilo mu je opasno bilo koga

povjeriti. Ali, je li zapravomogla birati? — Ne — ponovila je Maggy glasno,ali nije torekla Mistralu. Bilo je još opasnije uskratiti Fauve oca.

22.

Jednog lipanjskog dana 1969. godine Julien Mistral i njegovašesnaestogodišnja kćerka Fauve ušli su, na stanici Gare de Lvon, u ekspresnivlak koji vozi na liniji Pariz — Marseille. Svakoga bi lipnja u posljednjihosam godina Mistral doputovao iz Felicea u Pariz da dočeka Fauve naaerodromu, prespavao s njom u Parizu, a zatim se odvezao u Provansu, gdje je



ona ostajala cijelo ljeto. Za svih tih godina Fauve je uzbuđivalo što se vlak natoj liniji zove Le Mistral.

Mislila je, kad je prvi put njime putovala, da je vlak dobio ime u častnjezinu ocu, i nije bila posve razuvjerena ni kad je napokon morala priznati da

e dobio ime po vjetru koji najčešće puše u Provansi. Mistral, taj strahovit,hladan i suh vjetar, puše samo kad je nebo vedro, svijetlomodro i kad sjasunce ili, ovisno o tome s kime razgovarate, izblijedi nebo i zakriva sunce; tajvjetar — što opet ovisi o mišljenju pojedinca — zna puhati po tri, šest ilidevet dana bez prestanka; to je vjetar zbog kojega se svako drvo u Provansimora nagnuti prema jugu, zbog kojega nijedna kuća ne smije imati prozore nasjevernoj strani, vjetar poput zmaja koji se tiho krije sve dok krajolik gotovo

potpuno ne zaboravi na njega, a zatim počinje puhati vrišteći niz Alpe premaSredozemnom moru osamdeset kilometara na sat, uvlačeći se i u najčvršće

zatvorene prostorije i pružajući Provansalcima izgovor za svaku nevolju — odglavobolje, do ubojstva.Fauve je voljela mistral, za nju je taj vjetar bio poput osobe, i ona mu je

bila prijateljica. Nazivala ga je njegovim provansalskim imenima Le Mistrauili Le Vent Terrau, i ludo bi se uzbudila i obradovala kad bi čula žurnu, tihuhuku koju je budio u krošnjama drveća oko La Tourrelle. Za Fauve je on bioduša zemlje.

Vagoni prve klase u Le Mistralu bili su podijeljeni na odjeljke s po dvareda od tri sjedala okrenutih jedna prema drugima. Fauve je brzo zauzela dva

mjesta do prozora zaklonjenog vrlo prljavom zavjesom močvarnozelene boje,dok je njezin otac razgovarao s glavnim konobarom iz vagonrestorana ikupovao ružičaste kupone koji su im jamčili rezervirana mjesta za ručak. — Lyon, Dijon, Valence, Avignon — tiho je mrmljala, pitajući se kao i uvijek odakle da smogne strpljenja i izdrži još šest sati, koliko im je trebalo dastignu. Najteže je bilo izdržati vožnju između Valence i Avignona, jer bi,

približavajući se, vidjela kako se krajolik posve mijenja. O, kako bi joj samosrce poskočilo kad bi ugledala prvi, dobrodošli nasad tamnih čempresa sazupčastim granama, kako bi je opijao pogled na prve masline, prve dugačke,

niske redove vinograda! — Fauve, hoćeš li popiti aperitiv prije ručka? — prekinuo ju je Mistral u

razmišljanju, stojeći ispred nje dok je vlakkretao sa stanice. Poskočila je ikrenula za njim, kroz teškavrata koja su se otvarala na principu fotoćelije, uvagonrestoran gdje su konobari u bijelim sakoima već izvlačili čepove izbocas vinom i služili viski i perrier putnicima prve klase. Topiće prije ručka bilo je



oš jedan običaj koji je počeo njezinimprvim putom u Felice. Uvijek bi popiladvije bočice slatkogsoka od ananasa, a zatim na malo nagovaranja i treću, jer suzaista bile male.

— Sherry, molim vas — rekla je Fauve.

— O, sada već piješ, ha? — stavio je Mistral svoju rukuna njezinu. — Samo u posebnim prilikama — nasmijala mu se, uživajući u dubokojljubavi koja je iz njegove ruke strujala u njezinu. Smatrala ga jenajnepripitomljivijim čovjekom na svijetu, ali znala je kako sve što se tiče njenjemu znači više od ičega na svijetu.

— Sherry za moju kćer — rekao je — a meni donesitepastis. — Mistral jeispitivački promatrao njezino lice, tražeći,kao i uvijek, s bolnom mješavinomnade i straha, tragove Teddyne klasične, kobne ljepote. Ali kako je Fauveodrastala činilo mu se da njezina ljepota ni po čemu nije slična ljepoti njezine

majke, osim po njezinoj visini i boji kose. Bila je to, razmišljao je, tražeći pravu riječ da pravilno opiše dijete koje je takovolio, inteligentna ljepota. Uizrazu Fauvina lica uvijek je bilonečeg zadivljujuće zamišljenog, nečega što gae svakog trenatjeralo da dozna što se zbiva u njezinim mislima, nečega

zbog čega nije bio potpuno zadovoljan ni jednim jedinim od mnogih njezinih portreta koje je naslikao. U njezinim hrabrim očima koje su plijenile pogled igotovo se uopće nisu mogle naslikati bilo je nečeg tajanstvenog — kako bi jeLeonardo naslikao? — iz kuteva njezinih očaravajućih usana vrebala jeozbiljnost sve do trenutka kad bi se nasmiješila osmijehom čarobnice.

Mistral nikada nije mogao dugo promatrati Fauvine oči ili usne; morao jegledati cijelo njezino lice jer je ono za njega bilo poput krajolika na

promjenjiv proljetni dan. Nijedno raspoloženje nije dugo trajalo, svaki jetrenutak donosio novo oduševljenje, novo opažanje. Ne, nikada nije na platnuuspio dobro uhvatiti izraz njezina lica.

Dok je Fauve pijuckala sherry, Mistral ju je pažljivo promatrao. Uvijek je bilo tako za njihovog prvog tjedna provedenog zajedno svake godine, kad je promatrao promjene koje je donijela još jedna godina. Ona se prepuštalanjegovom ispitivačkom pogledu s veselom ravnodušnošću koju je stekla živeći

pod Maggvnim svevidećim okom. Je li ikoju drugu tinejdžerku svaki dan pažljivo promatrala najmjerodavnija žena na svijetu po pitanju ženskih lica, ana ljetovanju najpomnije ispitivao otac koji je sve vidio?

— Maškara — rekao je Mistral mirno. — Već sam pomislila da nećeš primijetiti. — To, valjda, ide uz sherrv?



— Točno tako. Magali kaže daje sasvim pristojno upotrebljavati je ušesnaestoj godini, ako znaš pravilno našminkatitrepavice. Ona me sama tonaučila. Sviđa ti se?

— Ne previše, ali, u drugu ruku, budući da si inače sasvim zgodna, zašto

bih se bunio, pogotovo kad znam da od toga ne bi ni bilo nikakve koristi?Preživio sam četiri godine minisukanja, koje kao da su svake godine sve kraće, proživiosam doba malih bijelih plastičnih čizmica, nisam ni trepnuokad si kosuošišala u geometrijski oblik . . . to je bila Sassoovafrizura, zar ne? Dobro,

barem napola; pa zašto bih onda brinuo o malo crne boje na trepavicama, kadće se ona ionakoskinuti prije večeri?

— Kakvog ja samo filozofskog, strpljivog, dobrog laticuimam! — Uvijek si me zadirkivala, čak i kad si bila mala djevojčica. Znaš li da si

ti jedina osoba koju me ikada zadirkivala?

— I koja je to uspjela preživjeti? — Koja mi se uopće pokušala rugati. — A moja mama? — Ne, ne... ili možda jest, ali nije mi se rugala. Ona nije bila kao ti,

Fauve. Nitko nije hrabar kao ti. — Chutzpa, tata. Tako Magali to zove. I to baš nije pohvalno. To na

hebrejskome znači »smionost«. — Pa što u smionosti ima lošeg? Bez nje ništa u životune možeš. — Pa, to znači i bezobrazluk i strahovitu drskost. Mislim' da bi Magali

voljela da moja smionost bude malo ženstvenija.Ipak, popravljam se. Ove godine nisam se nijednom potukla, išla sam na

mnogo onih groznih plesova u lijepim haljinama i vodila glupe razgovore sužasnim, grozno dosadnim dečkima. . .

— I nijedan ti se nije svidio? Baš ni jedan? — Znaš da bih ti to već napisala, da jest. Ne, tata, tvojakćer smatra muški

rod mnogo manje zanimljivim nego što senadala da će biti. — Ali tebi je tek šesnaest godina! Zašto bi te muškarci utim godinama

zanimali? Za to će biti mnogo vremena kad odrasteš.

— Sa šesnaest bih već trebala biti odrasla — rekla je Fauve ozbiljno, aliMistral je odmahnuo glavom. Sa šesnaest jegodina još bila dijete. Bila je

beba. On je imao šezdeset devetgodina, i šesnaest mu je godina bilo tako maloda se nije mogao ni sjetiti kako se u toj dobi osjećao, a nije se, naravno, želiosjetiti kako je Fauvina baka bila samo godinu dana starijaod nje kad je prvi putvidio njezino nago tijelo.



Na Maggv.je mislio stoje mogao rjeđe. elio je da Fauve pripada samonjemu, da bude samo njegova, Mistralova kćer i ništa više, ali tu je bila iMaggy koju je Fauve tako voljela, s kojom se on zauvijek našao povezan, ukrvnom srodstvu. Njegova će unučad biti i Maggvna, i tko će od njih

razlikovati generacije u toj nezamislivoj budućnosti? Zamjerao je što Fauve povremeno upotrebljava hebrejske i židovske riječi, što slavi židovske praznike o kojima mu je pisala, zamjerao je Maggy što ju je kljukala poviješćusvoje židovske obitelji. Što je Fauve imala sa svim tim? Ona nije bilaŽidovka!

Ipak, nije se usuđivao kritizirati Maggy, jer je to bilo jedino zbog čega seFauve znala naljutiti na njega. Prethodne je godine bila pronašla stihove

pjesnika Frederica Mistrala na provansalskome — zapravo pjesmu koja se pjevala uz napolitansku melodiju, i nikada joj nije rekao kako je pobjesriio

kad je pjevala:Ma; o Magali,Douco Magali,Gaio Magali,Es tu que m'as fa trefouli.

— Čekaj samo da to čuje: »Ali, o, Magali, slatka Magali,vedra Magali,zbog tebe drhtim od sreće.« Je 1' da je seksi, tata?

— Vjerojatno će joj se svidjeti — oprezno je rekao. — Nemoj me obasipati komplimentima. Dobro, znamda ne. mogu dobro

otpjevati melodiju, ali barem učim provansalski. — A kakve od toga koristi imaš? — Imam; barem ovdje u Provansi je to najkorisniji jezikkoji mogu naučiti.

Namjeravam se njime poslužiti kad budemnagovarala starog gospodinaHugonnea i gospodina Pianoada mi dopuste da oformim žensku momčad za

balote. . . — Što!? — Tako i svi oni pitaju, kao da sam ih tražila da plešemtrbušni ples na

šanku, ili da potegnem iz boce pernoda! Felicebaš nije raj za ženske sportove,

ali ja ne odustajem. Najvećiproblem su djevojke; još uvijek izgledajuzapanjeno kad im tosamo i predložim. Pa što to ima toliko svetog u metalnojkugli?

— Fauve, ne pokušavaj izmijeniti običaje stare stotinegodina. Igraju lidjevojke ragbi u Sjedinjenim Državama?

— Djevojke u Sjedinjenim Državama sve rade, stari.





svakog munjevitog poteza kistom, daju je napokon njegovo neobično kretanje prestalo zanimati i počela se baviti materijalom koji joj je dao.

Kod kuće u New Yorku imala je samo olovke, masne bojice i pastele kojesu se lako lomile, te komplete vodenih . boja kojima je već godinama

pokušavala precrtavati ilustracije iz nekih od svojih najdražih knjiga s pričama — ali nikome nikada nije palo na pamet da joj da uljane boje.Miris iz tuba odmah ju je opio; jasno se sjećala trenutka kad je medu

prstima protrljala malo boje i ushićeno je omirisala. Zatim je, oponašajući onošto je učinio Mistral prije nego što je počeo slikati, istisnula malo boje izsvake tube na drvenu daščicu koju joj je bio dao, poredavši ih u polukrug. Štosada?, pitala se, prvi put u životu se suočivši s praznim platnom. Htjela je

pitati oca, ali nije ga se usuđivala uznemiravati. Oko nje nije bilo knjiga da pokuša preslikati neku ilustraciju, nije bilo cvijeća u vazi, ni voća u zdjeli.

Velike slike na zidovima oko nje bile su previše zbunjujuće, previše složeneda bi ih i pokušala preslikati, pa je Fauve napokon umočila kist u najtamniju boju, u duboku, bogatu modru boju, i počela slikati obrise središnjeg predmetau prostoriji, očevog stalka.

Crvene su joj se obrve namrštile dok se upinjala da povlači ravne linije,usredotočena slobodno i smjelo, ne obazirući se na problem perspektive jer nije ni znala što je perspektiva. Vidjela je samo ono što je zaista bilo prednjezinim očima. Radila je uporno i tako tiho da je prošao cijeli sat prije negošto se Mistral na nju sjetio. Bila je tako zadubljena da nije ni primijetila kad

oj je odostraga prišao i pogledao što radi. Dlake na rukama i vratu su mu senaježile zbog zapanjenosti onim što je prepoznao. Ona vidi kao umjetnik,

pomislio je, ne morajući sebi objašnjavati što to znači. Toga dana nije ništarekao, ali slijedećega joj je dao da slika rukovet trave u vazi, a dan kasnijeabuku.

— Regard! Regard, Fauve. . . gledaj svojim očima, malena, moraš naučitigledati... gledaj tu jabuku... izgleda okruglo, zar ne? Ali, ako pogledaš, akodobro pogledaš, vidjet ćeš da joj je vrh s lijeve strane viši. . . Nije potpunookrugla, zar ne? I zašto se ta jabuka ne kotrlja kao lopta? Zato jer je gotovo

plosnata s donje strane, vidiš li to i sama, malena? A ova mala brazgotina nakori jabuke. . . možeš li mi pokazati gdje počinje, a gdje završava? Kakve je

boje ta brazgotina, Fauve? Je li gotovo bijela? Regard! Vidiš li kako jecrvenilo te jabuke prošarano žutom bojom? Vidiš li gdje žuta boja postajesvjetlija, ovdje sa strane? Sad mi reci možeš li vidjeti gdje si ti na svojoj

pločici istisnula te boje, crvenu i žutu? Sve je tu, Fauve, samo moraš gledati.



A zatim je, kao što je od prvoga dana čeznuo učiniti, u trenutku koji nijednood njih nikada neće zaboraviti, napokon posegnuo i svojom golemom šakomuhvatio Fauvinu, vodeći je svojim snažnim prstima tako da se njezin kist kretao

prema njegovoj želji, a njegova je snaga prelazila u njezine prste. Opustila je

malu ruku, ali je čvrsto stezala kist, tako da su joj se zglavak, kosti i tetivenaslanjali na njegove, kao što dobra plesačica slijedi vještog partnera, ni premeko ni pretvrdo, gledajući i osjećajući kako njezin kist pravi potez za potezom, upijajući znanje mišićima i mozgom.

Ovako bi to trebalo izgledati, govorila je njegova ruka njezinoj, tako toide. Mistral je smatrao, ma kako umjetnik kasnije originalan postao, da uslikarstvu kao i u jeziku postoji osnovna gramatika koja se mora naučiti kako

bi se uopće moglo početi govoriti, i toj je gramatici poučavao Fauve.To ljeto kad je Fauve napunila osam godina, kad je počela učiti slikati,

Mistral je također ponovo počeo odlaziti u kavanu u Feliceu. Nakon štodvadeset godina nije u njoj bio, počeo ju je opet posjećivati svaki dan prijevečere, samo da bi mogao naručiti piće »za moju kćerku, Fauve«. Malo

pomalo su se ljudi, koji ga više nisu vidjeli otkako im je rat svima prekinuoživot, počeli okupljati i diviti maloj djevojčici, a on ih je častio rundama pićas veseljem koje nije mogao obuzdati, s prijateljstvom koje su počeli

prihvaćati, najprije polako, a zatim podozrivo, ali osvojeni živahnim,znatiželjnim, srdačnim djetetom.

Mistral nikada nije vodio u Felice svoju kćer Nadine. Daje i želio, Kate bi

ga od toga odgovorila. Kad se 1956. godine vratio sa svojih lutanja otkrio je,nimalo se ne ražalostivši, kako je Nadine još od osme godine na školovanju unekoj školi internatskog tipa u Engleskoj.

Unatoč tome što je Nadine prve četiri godine pohađala seosku školu, Katee oduvijek držala nezamislivim da njezina kćer dugo ostane živjeti na selu, jer e ona morala pripadati onom velikom svijetu, u kojemu je Kate živjela prije

nego što je upoznala Mistrala. Nadine je bila vrlo mlada kad je naučila Felice smatrati prilično nevažnom

i staromodnom neobičnošću u vlastitom značajnom životu. On je postojao

poput brojgelovske pozadine naslikane hirovitim i naivnim stilom, koja je na pogodan način samo isticala kvalitete gospođice Nadine Mistral. Kate jedopuštala svojoj kćerci da La Tourrello smatra samo dopadljivonekonvencionalnim mjestom boravišta, odabrano hirom slavnog, pa zato i

prihvatljivo ekscentričnog oca.Kako je odrastala, Nadine je sama otkrila da joj La Tourrello veoma



koristi u njezinim planovima, jer je bio poznat diljem svijeta, i kad je o njemu pričala svojim prijateljima njegovo se ime slušalo s poštovanjem, kao da je pravi dvorac. Majur je postao mjesto koje je povremeno pokazivala najdražim prijateljima, prije nego što bi odjurila da s njima provede ljeto u

civiliziranijim i privlačnijim mjestima u kojima su boravili. Nadine, prekrasnu Nadine s njezinim hladnim, vodenozelenim očima, sravnom plavom kosom do ramena i vječnim osmijehom koji zapravo uopćenije bio osmijeh, već samo dojam koji je ostavljao oblik gornje usnice njezinihnježnih ružičastih usta, nimalo nisu voljeli u Feliceu.

Kad je Mistral prvi put doveo Fauve u kavanu, ljeti 1961. godine, nitkonije brinuo o tome kako će se osjećati gospođica Nadine zbog dolaska svoje

polusestre koja se pojavila niotkuda, ili bolje rečeno iz velikog skandala zakoji su svi dobro znali jer je o njemu pisalo u svim novinama i revijama, a nije

li to bila priča koju je bilo teško zaboraviti? Ni Katini osjećaji nisu bili pošteđeni u bujici ogovaranja koja je preplavila Felice nakon Fauvinog dolaska, koji je bio novo poglavlje u beskrajno slasnim, izuzetno sočnim raspravama o Mistralovu obiteljskomživotu kojima su se seljani već godinama dobro zabavljali. Kate Mistral sve jekupovala u Aptu ili u Avignonu, ne obraćajući pažnju na seosko ogovaranje, tuodvratnu i neoprostivu osobinu svih susjeda, zbog koje su neminovno odnosi snjima postajali sve više neprijateljski. Kate bi se jedva udostojala zaustaviti ina seoskoj benzinskoj crpki da napuni rezervoar. Ali, što se, uostalom, moglo i

očekivati od žene koja je mislila da je bolja od svojih susjeda? Nijedna od drugih bogatih obitelji koje su kupile imanja u Luberonu nije

bila predmet takvih nagađanja kao Mistralova. Oni su dolazili samo na Ijetnjiodmor, bili su samo posjetioci, nisu pripadali tom kraju. Ali, Mistralov je

položaj bio nejasan od prvog dana 1926. godine kad se nastanio u Feliceu.Umalo je, ali ne i zaista, postao jedan od seljana onih godina kad je bio glavnioslonac momčadi za balote, onih godina prije rata kad se Kate zadovoljavalarelativno mirnim životom, istina prečesto priređujući zabave, ali ona je,uostalom, bila Amerikanka.

Poslije rata promijenilo se raspoloženje u selu, osmorica ljudi iz Feliceae poginula, a desetak ih je provelo nekoliko godina na prisilnom radu u

Njemačkoj, dok su mnogi mlađi muškarci bili u pokretu otpora.U kavani, gdje se nekada najživlje raspravljalo o uspjesima drugih sela u

balotama, sada se ozbiljno razgovaralo o politici i razgovor je ponekad naglo postajao neugodan — De Gaulleovi su pristaše odbijali piti s ljudima koji su



glasali za komuniste. Mistral koji je mrzio politiku izbjegavao je dolaziti ukavanu, i njegova je odsutnost protumačena omalovažavanjem, što se i

potvrdilo kada je Kate dala napraviti bazen. Nije mogla učiniti ništa gore što bi je otuđilo od susjeda čija su primanja na najizravniji način ovisila o tome

koliko svake godine padne kiše.Distanca kojom su se i Mistral i Kate poslije rata ogradili od života u selunije umanjila ogovaranja; naprotiv; jer, zar nisu još bili tamo, kao da prkosesvojim susjedima?

Nije pomoglo ni kad Marte Pollison ne bi odoljela došapnuti neke pojedinosti o životu u La Tourrelli svojim rođacima koji su imali željezariju uFeliceu. Uskoro je svaka domaćica u gradu točno doznala koliko gospođaMistral troši na šampanjac za zabave koje je priređivala, koliko je kilograma

paštete od guščje jetre i dimljenog lososa isporučeno iz najfinije trgovine

živežnim namirnicama u Avignonu prije velikog primanja, koliko je dodatnihslugu Marte nadgledala za ljetne sezone, kad je bilo mnogo posla.Jedni su drugima govorili kako ih ništa ne može iznenaditi od te žene koja

e zaista dala provesti instalacije u pet kupaonica s toplom vodom i kadamačim je prvi put došla živjeti u La Tourrello, u vrijeme kad ni mnogi odnajbogatijih zemljoradnika u dolini još nisu imali u kuće uvedenu tekuću vodu?Kakve li ludosti ? Zar ti Mistralovi nisu shvaćali da će privući pažnju poreznihinspektora?

Ne bi bilo drugačije ni da su ljudi iz Felicea znali kako je 1960. godine u

galeriji ParkeBernet u New Yorku jedna rana Mistralova slika prodana za polamilijuna dolara. Njima je bilo teško povjerovati u pojedinosti oko uređenjasobe koja je uređena za šest tjedana, ljeti 1961. godine, koji su prošli odMaggyna pristanka da je pusti u posjete i dana njezinog dolaska.

Kamenorezac koji je unajmljen kako bi obnovio sobu kružnog oblika nakatu, u pigionnieru, uspio ih je ušutkati pričajući im o uređenju sobe.

— Ali stvarno, uvjeravam vas, zidovi su presvučeni platnom od poda dostropa, s velikim naborima kao na zastorima, samo što su široki od jednog dodrugog prozora, na stotine i stotine metara tkanine s uzorkom ljubičastih i

bijelih cvjetova. Domaćica mi je rekla da je kupljena u tvornici gospodinaDemarvja iz Tarascona. Zastao je da vidi slušaju li ga svi pažljivo. — Akrevet — nastavio je, zadovoljan svojim slušaocima — ima baldahin od istogmaterijala, i drvena ploča iznad glave izrezbarena je kao jedna od onih starihškrinja u Gradskoj vijećnici; princeze bi bila dostojna. Na podu su, naravno,

pločice, ali i bijeli sag za koji je Marte Pollison rekla da dolazi iz Španjolske,



a u sobi je i bijeli kavez s papigicama. Da, vidio sam ih na vlastite oči. Akupaonice, znate, ona za koju je Mistral natjerao vodoinstalatera da je tako

brzo napravi? E pa, i u njoj su zidovi presvučeni tkaninom!Upravo zbog ovog posljednjeg detalja mnoge domaćice iz Felicea nisu

povjerovale, jer čak ni gospoda Mistral nije bila tako luda da bi napravilanešto slično.Imale su pravo. Nije Kate, već Mistral tako grozničavo tjerao radnike, on

e bio taj koji je odlučio preurediti golubinjak jer je znao da će romantičnasoba u tornju oduševiti djevojčicu, koji se sjetio upotrijebiti tkaninu stradicionalnim uzorkom kako bi bio siguran da hladan ljetni mistral nećefijukati kroz stare kamene zidove iako su bili svježe ožbukani, on je bio tajkoji je uspio nemoguće — natjerati provansalske obrtnike da dovrše posaoonda kad su to i obećali, s revnošću nečuvenom na jugu Francuske.

Kad je Fauve tog prvog ljeta doputovala u La Tourrello zaljubila se usvoju sobu još s vrata, ali provela je u njoj mnogo tužnih sati, tražeći razlogeza mržnju koju je ćutila da prema njoj osjećaju Nadine i Kate.

Da li je to što je otac uči slikati, pitala se, razlog što se Nadine prema njoj ponaša tako neprijateljski i nedostižno, tako je potpuno odbijajući da se nijemogla uhvatiti ukoštac s tom mržnjom? Bi li je njezina polusestra mrzila pod

bilo kakvim uvjetima?Da li je Kate samo zbog činjenice da je kopile gleda s takvom mržnjom

koju nije mogao osjetiti nitko osim Fauve — jer Kate je bila prepametna da ne

bi znala kako će je svaka ružna riječ ili postupak prema djevojčici stajatimnogo više nevolja od njezina muža, nego što je bilo vrijedno. Pažljivo setrudila da djeluje susretljivo i velikodušno, ali njezina se mr/niu očitovala i usamom načinu na koji je nagovarala Fauve da uzme još domaćeg džema odmarelica, u pokretu kojim je punila Fauvinu čašu mlijekom, u osmijehu kojime popratila svoju ideju kako bi Fauve veselilo da dobije bicikl, kako bi mogla

njime odlaziti u selo. Napokon se u Fauve probudio ponos. Ako je Kate i Nadine mrze, neće

obraćati pažnju na njih i krenut će vlastitim putem. Potražit će djecu svojih

godina u Feliceu i sprijateljiti se s njima. Nije ni pretpostavljala kako složna može biti grupica osmogodišnjakinja u

svojoj sumnjičavosti prema njoj, toj visokoj, smiješno obučenoj američkojdjevojčici s crvenom kosom koja joj je lepršala oko glave, koja je biciklomdolazila iz le chateaua*, kako su nazivali La Tourrello, djevojčici o čijoj su sesobi i previše naslušale. Fauve je s njima razgovarala gradskim, sjevernjačkim



francuskim akcentom, ali pravila je toliko početničkih grešaka u gramatici, nijeshvaćala da se mora sa svima rukovati i da ne smije igrati na fliperu Babyfoots dječacima. Ta je djevojčica imala najnepristojnije ime koje su ikada čule, inije čak imala ni svojeg sveca, da proslavi imendan.

Zavidjeli su Fauve što je otac vodi sa sobom u kavanu, kao da je mala beba koja još ne zna ni hodati, a ne nezgrapna djevojčica poput njih; zavidjelesu joj na blistavom novom biciklu i lijepoj odjeći. Tko je ona bila, da se uguramedu njih i pokuša ući u njihovu malu družinu?

Ali, nijedna od njih nije mogla dugo odoljeti Fauve, nijedna od njih nije semogla oglušiti na njezinu golemu, otvorenu i žarku želju da ih zavoli. Nudilaim se da im pomogne nabrati travu za hranu zečevima što su ih uzgajali za

prodaju, dobrovoljno je preuzimala brigu o njihovoj mladoj braći i sestramadok bi se one igrale lovice. Fauve ih je naučila kako da bacaju loptu za

bejzbol, mnogo ih je puta pozivala kući na raskošan gouter, popodnevnu užinuod kruha i brioša, čokolade i tri vrste džema, koja je najomiljeniji obrok francuske djece. Poslije toga odvodila ih je u svoju sobu da leže ispružene nanjezinom predivnom krevetu s baldahinom, i pričala im o svojoj školi u NewYorku, gdje očito nitko nije ništa radio, u usporedbi s onim što su morala učitidjeca u seoskoj školi. Zatim bi zimi svakoj od njih pisala dugačka pisma, islijedećeg im se ljeta vraćala kao stara prijateljica.

Posebno su dvije djevojčice — tamnokosa, lijepa Sophie Borel, kojoj jeFauve prva nadjenula nadimak Pomme zbog obraza rumenih poput jabuke, i

Louise Gordin, zvana Epinette ili trn zbog plahovite naravi koja je bila uneobičnoj oprečnosti s njezinim anđeoskim malim licem, postale dvije Fauvinenajbolje prijateljice. Duhovita Pomme koja je uvijek upadala u nevolje bila jefantastičan izvor podataka, jer joj je otac bio mjesni poštar. Vatrena Epinette

bila je jedna od prvih Fauvinih hraniteljica. Gotovo od početka branila jeFauve od drugih djevojčica koje se još nisu mogle pomiriti s prisustvom jednestrankinje u njihovoj izdvojenoj, zatvorenoj družini.

Fauve je za vrijeme ručka razmišljala kako jedva čeka da ponovo vidiPomme i Epinette, dok su konobari vješti poput žonglera nosili pladnjeve s

pikantnim zečjim raguom, poslužujući sve u vagonrestoranu brzim i elegantnim pokretima, a vlak se, vozeći punom brzinom, neprekidno ljuljao s jedne stranena drugu na neravnim tračnicama.

Ni Pomme ni Epinette baš nisu voljele mnogo pisati, a Fauve je uvijek kade bila daleko od. Felicea brinula kako se nešto moglo izmijeniti u selu koje je

toliko voljela. Što ako tamo izgrade supermarket, robnu kuću Monoprix ili



kino?Felice je njoj bio savršeno lijep takav kakav jest. Bio je lijep kao nijedan

drugi grad na svijetu, ali »lijepo« nije bila prava riječ za nešto što je bilo takoskromno, prirodno i samodostatno, za ljudsko obitavalište koje se nije trudilo

da privuče slučajne prolaznike, za povučeni svijet u kojemu se način života uosnovi nije promijenio već stotine godina.Fauve je često razmišljala o razlici u stavovima u Feliceu i u New Yorku

prema njezinu nezakonitu porijeklu. Na Manhattanu je, što je više odrastala i privlačila pažnju, često znala postati svjesna kako je smatraju nepoželjnom ikako je zlonamjerno gledaju kad izađe s Maggy i Darcvjem, ili čak sMelvinom Allenbergom, koji je postao njezinim vodičem kroz svijetumjetnosti. Ljudi su je gledali nekim živim, pretjerano znatiželjnim pogledomkoji bi zatim brzo skrenuli s njezina lica; čula je nepogrešiv ton u njihovim

diskretno prigušenim glasovima dok su sjedili za obližnjim stolom u restoranu;opažala je neprirodno bezizražajne poglede kojima bi obuhvatili cijelu njezinu pojavu upijajući na njoj svaku pojedinost, sve znakove prepoznavanja koji su

oj nepogrešivo govorili da je netko nekome upravo šapnuo: — Gledaj, eno Mistralove nezakonite kćeri. U takvim bi se trenucima

Fauve i nesvjesno ispravila do svoje pune visine od metar i sedamdeset pet,zabacila uska ramena, širom otvorila oči i ne trepćući pogledala ljude koji sue opazili s izrazom takvog strogog i otvorenog ponosa koji bi bio dostojan i

lica njezina oca, pogledom koji je ljude mogao tako zapanjiti da ušute.

— Nezakonita! — rekla je Fauve jednom Maggy. — Zašto se ljudi ne potrude biti orginalni? Pogledala sam u Websterov rječnik Thesaurus i vidjelada ima još svakakvih nazivaza to: vanbračno dijete, nezakonito dijete, nulliusfilius, kopile i kurvin sin. Ja bih više voljela da me zovu kopile; a ti?

— Da, zaista... šteta da ljudi nemaju bogatiji rječnik —kratko jeodgovorila Maggy.

Ali u Feliceu je vladalo opće mišljenje da su, kad su u pitanju bile posljedice seksa prije braka, roditelji krivi samo utoliko što nisu bolje pazili. Nitko nije prstom pokazivao na nezakonito dijete. U Feliceu se Fauve potpuno

osjećala Mistralovom kćerkom, na najobičniji, najprirodniji način, prihvaćenakao nedužna posljedica grešne ljubavi, ali prihvaćena.

Nestrpljivo je gledala kroz prozor vlaka. Još uvijek nisu bili stigli u Lyon,a ručak su gotovo pojeli.

— Ima li kakvih novosti u selu? — upitala je oca. — Nema ništa novog odtvojeg posljednjeg pisma?



— Novog? Nema, ako ne računaš onu prokletu bagrubez imalo ukusa, onajnevjerojatno odvratan čopor dekoratera iz Pariza, koji kupuju stare kuće pocijeloj dolini i boje ih uzeleno, limun žuto i čak ljubičasto, Isuse Kriste, stoje

protivno svakoj tradiciji; obnavljaju ih iznutra i prodaju ih strancima ili

odvratnim, pokvarenim* Parižanima po desetostruko većoj cijeni nego štozaista vrijede. To je prava pošast! — zarežao je Mistral. — U Feliceu? — upitala je uznemireno Fauve. — Ne više nego prije; samo nas je nekoliko bezveznjakaotkrilo, ali u

Gordesu i Roussillonu stvari postaju sve gore igore. Sela su izgubila svojugođaj, izgledaju kao što vjerojatnoizgleda i Disneyland: odvratno šareno, sastarim kućama nalarfanim kao kurva na vjenčanju, i vrve stotinamastranaca.Sam bog zna kakvi su to barbari, dolaze turističkim autobusima, piju ukavanama cocacolu, kupuju na desetke razglednica, uopće ni ne pogledaju selo

i vraćaju se u autobus da bi se odvezli do slijedećeg mjesta; za samo jedan danhoće vidjeti cijeli Luberon!Više nego ikada izgleda kao hrabri, junački osvajač, pomislila je Fauve

dok je Mistral grmio. Dok je ona odrastala on kao daje postajao sve mladi i bliži njoj, možda i zato stoje obrijao bradu, zbog čega ga najprije nije prepoznala. Njegov je velik nos bio istaknutiji nego ikada, usta su mu bilačvršće stisnuta, osim kad bi gledao nju, ali smjelo, drsko i izazivačko držanjenjegove lijepe glave nije se promijenilo — izgledao je, kao i uvijek, jači,uspravniji, tako mnogo veći od svih muškaraca koje je ikada vidjela. Silan je,

pomislila je, upotrebljavajući svoju omiljenu novu riječ. Imam silnoga oca. 23.

— Perverzna si! — vrisnula je Pomme — izopačena. ..razvratna. . . pokvarena... Ti si bolesna, Fauve Lunel, etokakva si!

— A ti si zatucana. .. staromodna — rekla je Fauve hvatajući zrak krozsuze smijeha, dok je Pomme snažno odmahivala glavom. — Živiš u prošlomstoljeću, jadnice. — Još dokje stavljala ploču s pjesmom Easy to Be Hard

sastava ThreeDx>g Night, znala je da njezine prijateljice nisu ninajmanjespremne da je slušaju. Prije ih je već bila nagovorila da slušajuJohnnvja Casha i Engelberta Humperdincka, iako su one uduši zapravo jošuvijek voljele Bee Geese. Ali nije se moglaoduprijeti tome da ih zadirkuje. Aone su u tome uživale jednako kao i ona.

Tinejdžeri u Provansi ludovali su za plesom, unatoč tome stoje njihov



glazbeni ukus zaostajao za njujorškim. U svakome su se selu godišnjeodržavala po dva javna plesa, tako da u Luberonu gotovo nikada nije prošlasubota a da se nije moglo otići na neki ples do kojega se moglo stićiautomobilom ili autobusom.

Kad je imala četrnaest i petnaest godina Fauve su dopuštali da odlazi na ples s grupicom djevojaka, u pratnji oca jedne od njih, ali sada su, ušesnaestoj, sve one već bile u godinama kada im je bilo dopušteno — štoviše,kada se od njih očekivalo — da odlaze na ples s momcima.

Nakon što su Pomme i Epinette nevoljno otišle kući na večeru, Fauve jezamišljeno odložila ploče. Nije joj promaklo da su se njezine prijateljice bitno

promijenile od prošloga ljeta. Tog su dana razgovarale o malo čemu drugom,osim o plesu koji se slijedeće nedjelje trebao održati u Uzesu, i na koji su ihobje bili pozvali momci iz tog kraja. Uvjeravale su Fauve kako je i ona

pozvana da s njih četvero pođe na ples, ali ona se pitala što će raditi kad tamostigne.Prošle godine je bilo sasvim časno stajati u »uglu za djevojke« s grupicom

prijateljica koje su hihotale i plesati s jednom od njih ako je za ples ne zamolinikakav momak. Ali, ove je godine bila svjesna da bi plesati s drugomdjevojkom nekako bilo sramotno. Većina djevojaka iz Felicea išla je na ples smomkom, kako ju je ozbiljno i službeno izvijestila Pomme.

Fauve je mrzovoljno razmišljala o provansalskim plesnjacima. U Salle deFetes djevojke i momci razdvajali bi se i odlazili svaki u svoj ugao, gledajući

se što su neprimjetnije i tajnije mogli, ali uopće međusobno ne komunicirajući,unatoč tome što su zajedno došli. Prvi plesači uvijek su bili parovi koji nisumarili što će drugi misliti: veseo trgovac mješovitom robom sa svojomšestogodišnjom kćerkom, devetogodišnja djevočica koja je svogšestogodišnjeg brata stegnula u zagrljaj iz kojega se nije mogao iskobeljati,dvoje rođaka što su iz šale plesali zajedno, i možda pokoji tek vjenčan par kojise htio pokazati pred susjedima.

Napokon bi svaki momak došao zamoliti za ples djevojku s kojom jedošao, ali u tome nije bilo ničeg lijepog ni radosnog. Zašto su svi toliko

ludovali za plesom, kad su plešući izgledali tako jadno? U Provansi su ljudi plesali kao marionete kojima su se noge micale neovisno o krutom gornjemdijelu tijela. Pristojan izraz lica za vrijeme plesa bio je izraz ukočenog očaja.Razgovor, pa čak i osmijeh između partnera nije dolazio u obzir. Kad bi pleszavršio, parovi bi se munjevito razdvojili, naglo kao boksači nakon klinča, ivratili se svaki u svoj ugao gdje bi napokon sretno započeli razgovor s





zamršene muškoženske odnose koji su se počinjali odvijati posvuda oko njih.Kad bi vrijeme barem moglo stati! Kad se barem ništa nikada ne bi moralo

mijenjati!Zapanjivši se kad je shvatila da je umalo zaplakala, duboko je uzdahnula, i

ne znajući da je prvi put uzdahnula kao odrasla osoba, da je prvi put bespomoćno shvatila kako vrijeme prolazi i kako se tu ništa ne može učiniti.Fauve je polako počela nalaziti utjehu u svojoj sobi. Za nju je barem mogla

znati da se nikada neće promijeniti. Soba u kuli čekala ju je svake godine dadođe kući, ona je imala neki vlastiti, intimni život za koji je znala da pripadasamo njoj. Prije nego stoje postala golubinjak, taje kula bila vjetrenjača, i onagotovo da je mogla vidjeti njezina velika krila koja su ispred prozora kružila

prije jednoga stoljeća, gotovo daje mogla čuti lepet krila silnih pokoljenjagolubova koji su se gnijezdili tu gdje je sada bio njezin krevet.

U posljednjih osam godina Fauve je u svojoj sobi prikupljala stvari, svedok ona nije postala poput muzeja njezinog djetinjstva. Generacije lutakasjedile su ozbiljno uza zidove, fotografije Fauve i Mistrala koji su se zajednoslikali svakog ljeta visile su na zidovima uz staromodne razglednice koje je

pronašla u mjesnim antikvarnicama, cvijeće što ga je isprešala i uramila,reklamne plakate za bivše seoske proslave, dobrotvorne vatrogasne zabave idruge njoj drage događaje. Nikada nije oduzimala ništa toj zbirci uspomena,niti je ikada iz Felicea nešto odnosila kući u New York. Instinktivno je ta dvasvijeta držala odvojenima, kao što su zaista i bili.

Dok je Fauve ležala u polusnu, odjednom je začula Katin glas u dvorištu.Kako je samo imala sličan glas kao i Nadine, Nadine koja je, hvala bogu, LaTourrellu posjećivala samo jednom ili dvaput svakoga ljeta, otkako je bilaudata za Phillipea Dalmasa i živjela u Parizu.

Je li Nadine ikada, i na trenutak, osjetila žaljenje kad je od hladne,smirene, superiorne petnaestogodišnjakinje postala pribrana i otmjenašesnaestogodišnja djevojka? Fauve je sumnjala u to. Da su Nadine ili bilo tkoiz njezina društva ikada došli na seoski ples, došli bi samo da stoje po strani is otvorenom znatiželjom zure kao da se nalaze na nekoj posebno smiješnoj

folklornoj predstavi. Ako bi se i udostojali zaplesati, učinili bi to samo zato da pokažu kako treba plesati, i kakvi su ti seljani čudaci.

Pri pomisli na svoju polusestru Fauve je stegnuta šake i skočila s kreveta,a njezine je turobne misli otjeralo ratoborno raspoloženje koje ju je dovelo dovječnoga pitanja, zbog kojega je svako žensko stvorenje u stanju zaboraviti čak i na dubokoumna razmišljanja o kratkom vijeku mladosti i prolaznosti



vremena.Što da obuče?Pet dana kasnije Fauve je stajala u ženskom uglu Salle đe Fetes u Uzesu,

prometnom trgovačkom mjestu s mnogo srednjovjekovnih kula, obitavalištu

Vojvode od Uzesa, prvog francuskog vojvode. Godine 1969. bilo je naročitoteško lijepo se obući, ali čak su se i u Luberonu pojavile minisuknje. Fauve jecijelog tjedna gubila sate i sate isprobavajući i odbacujući jednu haljinu zadrugom. Sve su one njezinom odjednom prekritičnom oku izgledale ili odvišesvečano, kao da očekuje neku svečaniju prigodu od seoskog plesa, ili odvišeobične, kao da se nije potrudila obući najljepšu haljinu — kao što će, znala je,učiniti sve djevojke. Još je uvijek neodlučno stajala, obučena samo usvijetlonarančaste hulahupke, kad je Marte Pollison zakucala na vrata i reklada je prijateljice čekaju vani u automobilu.

U iznenadnom nastupu prkosa, Fauve je uskočila u drečavoružičastuminihaljinu opšivenu dugačkom, širokom, grimiznom vrpcom pravilnageometrijskog oblika. Još je jednom na brzinu prošla četkom kroz kosu. Svakiod njezinih dugačkih, živahnih pramenova mazio se sa zrakom. Navukla je nanoge svijetlozelene Capezijeve balerinke i štrcala niz stepenice svoje vlastitekule, ne otišavši u salon da pozdravi ostale. Sada joj zaista nije bilo stalo daustanovi sviđa li se Kate njezin odabir boja ili ne. Nije je zanimalo ni inače, a

pogotovo ne sada.U uglu dvorane gdje su stajale djevojke vladao je žagor, ali Fauve nije

slušala razgovor. Vidjela je da joj se iz ugla za muškarce približavaju dvamomka, i obojica su izgledala odlučna da je zamole za ples. Jedan od njih bioe Lucien Gromet, čijeg se zadaha iz usta sjećala još od prethodne godine,

drugi Henri Savati koji je bio jedan od onih plesača što su jedva pomicalinoge u taktu. Očajnički se upitala kako bi bilo da zamoli za ples jednu odmladih djevojčica, i tako ih obojicu izbjegne.

Dva su se momka približavala istom brzinom; nijedan od njih nije želio daizgleda kako se takmiči s onim drugim. Već su bili metardva udaljeni od nje,kad ih je nemilosrdno odgurnuo u stranu treći mladić i klizeći se zaustavio

ispred Fauve. Okrenuo se prema drugoj dvojici i naklonio im se. — Zaista mi je žao, prijatelji, ali gospođica je meni obećala sve plesove

sa svojeg popisa. — Lucien i Henri su zinuli na te riječi. Uobičajeni način pozivanja na ples bio je da se djevojci nešto promumlja, pokaže palcem na plesni podij i odšeta do njega i ne gledajući ide li ona za tobom. Kakav popis plesova! Fauve je dvaput trepnula.



— Ah, Roland, već sam se počela pitati što ti se dogodilo — rekla je iuhvatila ga pod ruku. — Mislila sam da si semožda zadržao da nahranišslavuje.

— Ne, večeras sam se zadržao zbog paunova; paunica senaljutila, pa su se

gadno posvađali. Da zaplešemo valcer? — Vrlo rado, ali orkestar nam, nažalost, ne ide na ruku. — Da odsjedimo onda ovaj ples? — Možda bi to bilo pametno, Roland. — Zovem se Eric — rekao je. — Ali, možeš me zvati Roland, ako ti to

zbog nečega više odgovara. — Ja sam Fauve. — Mladići iz susjedstva bi obično doznavši njezino ime

izvalili neku glupu primjedbu. Čekala je,ali on nije ništa rekao; samo ju jeotvoreno promatrao s neprikrivenim divljenjem. Pomislila je kako se ne sjeća

da je ikada vidjela muškarca — jer, on je bio pravi muškarac, a ne dječak — koji se s takvom lakoćom ponaša u društvu. Eric je biomnogo viši od metar iosamdeset, i bilo je u njemu nečeg osobitog, čega je Fauve bila naročitosvjesna, ali nije gledajući gamogla dokučiti što je to. Nije to bilo samo zbognjegova lijepaizgleda, iako je bio izuzetno zgodan, izrazitih, iskrenih,lijepihcrta lica, tamne puti i guste smeđe kose koja mu je iznad desnoga okastršala uvis u čuperku i s obje mu strane padala načelo. Donja mu je usna bila

puna i imala je zarez u sredini;bio je to najupečatljiviji dio njegova lica kojimu je davao nasmiješen i blag izraz. Ali što je to u tom neznancu, pitala

seFauve, što ju se dojmilo kao tako neobično i značajno? — Zuriš u mene — rekao je i nasmiješio se. — Ti u mene zuriš — ljutito je rekla. — Bi li radije plesala? — Možda bi bilo bolje.Orkestar je upravo počeo svirati La Vie en Rose kad ju je Eric uzeo u

zagrljaj. Fauve, koja se bila namjestila u pozu za ples uobičajenu u tom kraju,odjednom je osjetila kako ju je privinuo uz svoje grudi i kako je vješto vodi,koracima koje su njezine spremne noge odmah prihvatile, u ritmu koji je

nesumnjivo bio valcer. Orkestar možda i nije svirao ono neophodno »je'n, dva,tri; je'n dva, tri« kao u bečkom valceru, ali oni su ipak prekrasno plesalivalcer, tako elegantno da je vođa orkestra gledajući ih dao znak svojimljudima da zasviraju Na lijepom plavom Dunavu. Kad je taj valcer završioodjednom su se zaustavili, oboje zbunjeni što su se našli usred kruga drugih

plesača koji su ih promatrali radoznalo kao da su se na podiju odjednom



stvorili Ginger Rogers i Fred Astaire. — Ovo je bilo divno! — rekli su oboje u isti glas. — Dođi, idemo popiti nešto hladno. Doznao sam o tebitri važne stvari, i

namjeravam te zadiviti svojom inteligencijom — rekao je Eric, izvodeći je iz

kruga. Odmah uz Salle deFetes nalazila se kavana gdje su se pratioci koji sudoveli djevojke na ples okupljali i kartali. Fauve i Eric pronašli su slobodanstol i naručili dvije cocacole.

— Prvo — rekao je — ti si strankinja, drugo: slikarica si,i treće: mirišešljepše nego bilo koja druga djevojka na svijetu.

— Ali ja ne upotrebljavam parfem — pobunila se Fauve. — Upravo sam to i rekao. — Aha. — Na trenutak je o tome razmislila i osjetila kako rumeni, kako je

oblijeva ono užasno crvenilo koje su ženeiz obitelji Lunel nasljeđivale iz

generacije u generaciju. — Kako znaš da sam strankinja? — brzo je upitala, slakoćom seprebacivši na južnjački naglasak. — Prekasno je da pokušavaš s tim trikom; uostalom i jato mogu. Plešeš

valcer kao strankinja, božanstveno, jednostavno rečeno; ti si jedina djevojka uProvansi koja bi nadvojvodu Rudolfa mogla preoteti Mariji Večeri. To nisiovdje naučila.

— O! — Fauve je bila gledala filmsku verziju Mayerlinga na televiziji, pae sada još više pocrvenjela. — Kako znašda sam slikarica? — uzrujano je

upitala.

— Zato što bi se samo slikarica namjerno obukla u takveboje. Ta bi haljinauz tvoju kosu mogla biti tek pomalo upadljiva, ali obući to uz narančastečarape i te papuče. . .

— Zanima me slikarstvo — neodređeno je rekla Fauve.Nikada nijegovorila ljudima da i sama slika. Samo su članovinjezine obitelji, MelvinAllenberg i nekoliko najboljih prijatelja za to znali, ali nitko od njih nijemogao ni pretpostaviti koliko ona ozbiljno shvaća to svoje slikanje.

— Zanima te slikarstvo? — rekao je. — Samo to? Samote zanima? — Mnogo posjećujem galeriju i muzeje. New York je,uostalom, najveći

umjetnički centar na svijetu. — Ili tako žele vjerovati Njujorčani — rekao je Eric ograđujući se.

Nijedan Francuz nije poslije rata želio priznati dase središte umjetničkogživota zaista preselio u SAD.

— Ma hajde, znaš da jest. Svake subote popodne možešvidjeti više slika ugalerijama na Aveniji Madison i isprednjih, nego što bi mogao vidjeti u



cijelom Parizu; da ne govorim o drugim muzejima. Moj prijatelj Melvin i jaizlazimo razgledati izložbe dvaput ili triput mjesečno — odgovorila je Fauve.

— Tvoj prijatelj Melvin? Je li on nekakav stručnjak? —narogušio se Eric. — Melvin je fantastičan! Nevjerojatno mnogo zna i...tako je drag!

— Taj tvoj savršeni tip sigurno je i zgodan? — Pa, možda na prvi pogled baš i nije, ali u njega se zaljubljujenevjerojatno mnogo djevojaka. Najprije se upecajuna njegovu pamet inadarenost, a zatim shvate kako je privlačan i sladak. Ponekad mislim da ni skim na svijetu ne bihmogla razgovarati kao s Melvinom; kao da mu mogu rećisvešto želim, i uvijek znam da će me shvatiti. ..

— To zvuči kao da si i ti u njega zaljubljena — smrknutoje rekao Eric. — Zaljubljena? O, Eric, to ti je divna ideja! — zahihotala je Fauve. — Stoje, kvragu, u tome tako divno? Mislim daje stvarno neukusno što

sjediš sa mnom i raspredaš o fantastičnom,zgodnom, slatkom Melvinu s kojim provodiš tolika popodneva razgledavajući galerije. — I večeri također, Eric. Zbog svih tih otvorenja izložbi,znaš, a baka me

pušta da s njim odlazim na one najvažnije —rekla je Fauve s pakosnimosmijehom.

— E, ovo je već previše! — Eric je iskapio svoju cocacolu i tresnuočašom po stolu. — Vraćam se unutra.

— Eric! — Što je? — odbrusio je, bijesno je gledajući.

— Melvin je starac.. . metuzalem, mora da ima baremčetrdeset tri ili četiri.On mi je kao ujak ili tako nešto. Nekadase zabavljao s mojom majkom,zaboga!

— Koliko je uopće tebi godina? — upitao je ponovo sespuštajući nastolicu i jedva prikrivajući olakšanje.

— Šesnaest — odgovorila je Fauve. Šesnaest godina odjednom jeizgledalo smiješno malo. Njezina je nostalgija zapetnaestom godinom životanestala i više se desetljećima nijepojavila.

— Meni je dvadeset.

Nasmiješili su se jedno drugom bez razloga, i iz mnogo razloga. Fauve jeshvatila što ju se na Ericovu licu onako snažno dojmilo od prvog trenutka kadgaje ugledala. Imala je u njega povjerenja. Od prvoga je trenutka imala u njeganeograničeno povjerenje. Činilo se neobičnim tako nešto zaključiti iz njegovalica. Kako je mogla na prvi pogled vjerovati potpunom neznancu? I to takozgodnome? Pomme i Epinette govorile su kako su takvi muškarci pokvareni i



umišljeni, i kako ih pod svaku cijenu treba izbjegavati. E pa, Pomme i Epinette baš i nisu znale toliko koliko su mislile da znaju.

— Osim što znaš sve o slikarstvu zahvaljujući dragom,starom, senilnomMelvinu, pretpostavljam da znaš sve i o arhitekturi? — upitao je Eric.

— Ništa, osim stvari koje se ovako, usput nauče. Uglavnom samneinformirana. — Hvala bogu — oduševljeno je rekao Eric. — Ja samarhitekt, ili ću to,

bolje rečeno, uskoro postati. Studiram naUmjetničkoj akademiji. — Zašto ti je tako drago što ja ništa ne znam? — Moram pronaći nešto čemu te mogu naučiti — odgovorio je. — Dobro. Počni. — Nisam mislio sada, nego sutra, prekosutra, slijedećitjedan, cijelo ljeto...

Ti nisi nimalo romantična?

— Ne znam baš. . . Zapravo, kako se to može znati? —ozbiljno je upitalaFauve, namrštivši se od ozbiljnog razmišljanja. — Znači, ni o romantici nemaš pojma? To je još bolje.Dođi, Fauve, idemo

oš malo plesati valcer. A onda ćeš mi dopustiti da te odvezem kući? Ili sidošla s nekim? To je naovakvim plesnjacima nemoguće zaključiti. — Odjednom jezvučao nesigurno.

— Došla sam s prijateljicama, ali njima neće smetati akome ti odvezeškući.

— Gdje živiš?

— Blizu Felicea. — To baš i nije odmah iza ugla — pobjedonosno je rekao. — Šezdesetak kilometara — rekla je kao da se ispričava. — To mi se i sviđa. Daj, Fauve, nemoj crvenjeti svakiput kad ti udijelim

kompliment. Moram te izdresirati, baš kaopsa. Svakih deset minuta po jedankompliment, i za nekolikoćeš sati prestati crvenjeti.. . Ne, možda to zapravo inije dobra

ideja. Mislim da mi se sviđa kad pocrveniš. . . ta nova nijansa ružičastetako zanimljivo pristaje uz ostale.

Plesovi u Provansi nikada ne počinju prije devet sati i rijetko završavaju prije dva ujutro, ali Fauve je uporno zahtijevala da krenu ubrzo nakon ponoći,

er je put bio dugačak, a njezin je otac uvijek bdio sve dok se ne bi uvjerio dase ona sigurno vratila kući.

Blizu Remoulinsa, kad su skrenuli na autoput koji je gotovo ravno premaistoku vodio za Felice, Eric ju je pokušao nagovoriti da na brzinu prođu



zaobilaznim putem, kako bi vidjeli Pont du Gard na mjesečini. — To je jedno od najljepših čuda antike, ostao je gotovonedirnut nakon

dvije tisuće godina. Nikada ne možeš shvatitiRimljane dok ne vidiš tajakvedukt, to je. . . ne? Sigurno? Zaista možeš preživjeti još jedan dan a da ne

vidiš taj akvedukt?Pa. . . onda ćemo se morati vratiti ovamo.U VilleneuvelesAvignonu imao je drugi prijedlog... — Da odemo do mojih roditelja i pozdravimo ih? Oninikada ne idu spavati

ovako rano, a s terase imaju takav pogled na tvrđavu St. Andre da ljepši nećešnigdje vidjeti. To jemožda najljepši primjerak tvrđave s dvostrukom kulom. . .nito? Pa zar se tebi uopće ne sviđaju lijepe tvrđave? Dobro...dobro. . . Vozimravno preko rijeke, neću gledati ni lijevo nidesno, iako griješiš što večerasnećeš ni pogledati papinskupalaču. Danju nikada ne izgleda tako lijepo.

— Kući, Eric — uporno je zahtijevala Fauve, a kad suprošli Avignon i

pojurili ravnom, bogatom dolinom, Eric jepredložio desetak planova zaslijedeći dan i od svakoga odustao. Osjećao je veliku odgovornost za pravilanizbor prvogFauvina susreta s arhitekturom. Kako se u okolici nalazilo feničkonaselje osnovano u šestom stoljeću prije naše ere i jošstotinjak drugihznamenitosti iz najrazličitijih razdoblja, štoda odabere za početak? U kojoj jeona mjeri spremna gledatikamenje?

Fauve se zatekla kako ga jedva i sluša, dok su se približavali Feliceu. Njezin je otac nikada dotad nije bio vidio s nekim momkom, sa strahom jerazmišljala. Što će pomisliti vidjevši da je otišla od kuće sa starim

prijateljicama, a vratila se s nepoznatim mladićem kojeg je pokupila na plesu?Mora da se to drugim djevojkama stalno događa. Morao bi biti sretan što onaima dovoljno partnera za ples, pomislila je pokazavši

Ericu put za La Tourrellu. Moralo bi mu biti drago stoje srela nekoga tkonešto studira i tko se zanima za arhitekturu, zar ne?

Velika vrtna vrata La Tourrelle stajala su širom otvorena, a udaljenijastrana dvorišta bila je blještavo rasvijetljena svjetlom koje je dolazilo izsalona.

— Samo se uvezi unutra — rekla je odsutno Fauve. Ericje parkirao u

dvorištu. — Pa, najbolje da dođeš pozdraviti mojeg oca... — promrmljala je

uzrujano Fauve i povela ga u salon, gdje je znalada on uvijek sjedi čekajući je.Kad su ušli u sobu Mistral je ustao sa stolice blizu kamina i krenuo im

ususret, iznenađeno pogledajući Fauve, pa Erica. Samo iznenađeno, pomislilae Fauve s golemim olakšanjem, a ne i Ijutito.



— Ovo je moj otac — rekla je, ne usuđujući se pogledatiErica. Trebala mue reći da je Mistralova kćer, znala je damu je to trebala reći, ali nije bilo

pogodnog trenutka za to, ilibolje rečeno trenutak u kojemu bi to prirodnozvučalo tako jebrzo došao i prošao da se ona nije uspjela snaći i iskoristitiga;

ali on je to, uostalom, nije ni pitao, i što onda? Nije mu sedopala zato što je bila Mistralova kćer i neće mu se zato ni ništa manje sviđati, ali sada kada je bilo prekasno očajnički ježeljela da to nije došlo kao iznenađenje. Eric bimogao pomisliti da ga je željela zadiviti.

— Tata, ovo je Eric tiho je rekla. — To vidim — rekao je Mistral, pružio ruku i nasmiješiose. — Samo,

kakav je to primitivni običaj vas mladih da nikada ne znate jedno drugome prezimena? Eric i kako još, molim?

— Dobra večer, gospodine Mistral. — Zašto je Ericovglas, pitala se

Fauve, zvučao tako čudno? Je li se ipak ljutio?— Prezivam se Avigdor — nastavio je Eric. — A moj se otaczove Adrien Avigdor, gospodine Mistral. — Ali, nikako ne možeš zabraniti Fauve da izlazi s tim mladićem — rekla

e Kate ravnodušno. — To uopće ne dolazi u obzir, Julien, u današnje vrijeme.Razmisli. Nemaš za to baš nikakvog razloga koji bi ona mogla shvatiti i

prihvatiti. Samo bi je potakao da ti postavlja pitanja na koja baš ne bi želioodgovarati, zar ne? Da sam na tvojem mjestu, ja bih cijelu stvar ostavilakakvom jest. To će se riješiti samo od sebe, ako se ne budeš miješao.

— Ti nisi vidjela njegovo lice, Kate. Nisi ga čula kakogovori.

— Je li rekao nešto neobično? — Ne, bio je savršeno pristojan što se toga tiče, ali biloje tu nečega, znam

da se nisam prevario. — Julien, on može znati jedino da je njegov otac jednombio tvoj

posrednik. Avigdoru je, prirodno, krivo što te izgubio, ali kojem posredniku ne bi bilo? To im je vjerojatno najomiljenija strašna priča u obitelji: kako jeJulien Mistral počeozahvaljujući Tati Avigdoru, a zatim je bio tolikonezahvalandaje promijenio posrednika; pa znaš da ti ljudi stalno razgovaraju o

poslu. Prekid poslovanja s tobom mora daje bio najznačajniji događaj u

Avigdorovom životu; osim onoga kad teje dobio za sebe.



— Neću da se Fauve s njim spetlja. — Ona je još dijete, nije ni dovoljno stara da bi se »spetljala« s nekim

momkom, u svakom slučaju ne ozbiljno; tek jojje šesnaest godina. Kakvog utome može biti zla? Slikar, uostalom, ima pravo promijeniti posrednika. Fauve

kaže da jetom momku dvadeset godina, zar ne? A ti nisi Avigdora vidiojoš od prije rata; čini mi se da je posljednji put ovamo došaonegdje 1938. .. ili moždačak 1937, ne sjećam se više. Prošlo jeviše od trideset godina! Budi razuman!Mislim da sve to preozbiljno shvaćaš, samo zato što je Fauve u pitanju.

Nikada nisi pravio takve probleme oko momaka s kojima je Nadine izlazila, asam bog zna koliko je ona mladića dovodila kući.

Kate je odavno bila shvatila kako nema razloga da Julien dozna kako joj jeMarte Pollison ispričala sve što se između Avigdora i njega odigralo zavrijeme rata, kao i da se u to uvjerila posjetivši Avigdora, i još mnoge

činjenice. Mnogo je toga o svojem mužu pohranila u pamćenju. Nikada se nijeznalo kada će to postati korisno. .. bila je to neka vrst kapitala, možda na svojnačin jednako dragocjenog kao i bilo koje od platna u spremištu.

U međuvremenu je uživala u zabrinutu izrazu Julienova lica. Ona je imalana raspolaganju tako malo, a njezin muž tako mnogo oružja. Kako je toneobično. Nekada se činilo da je i Fauve jedno od njegovih oružja, opasnost

po nju i po Nadine. Sada, kako je Fauve odrastala i svake godine postajalaMistralu sve dragocjenija, draža od ičega na svijetu — jer, Kate je bila odviše

pronicava da bi joj to promaklo — Fauve je postala oružje koje će možda

ednoga dana moći ona iskoristiti.Jednoga dana, jednom u budućnosti, mora vratiti Julienu za svu patnju koju

oj je nanio. Kate je vjerovala da dan osvete mora doći. Život nije mogao, nijesmio biti tako nepravedan prema njoj... ne tako dugo, ne ako bude strpljiva.Kako je samo bilo zanimljivo što je Fauve upoznala tog mladog Avigdora.

— Kako izgleda? — nemarno je upitala. — Liči li mnogo na oca? — Pomalo. . . možda.. . ali, nisam na to baš obratio pažnju. Mnogo je

zgodniji i viši; nikada ne bih pogodio da su urodu. — Hoćeš reći da ne izgleda kao Židov?

— Nisam to htio reći! Ni Avigdor tako ne izgleda, dobroto znaš. — Zaboga, Julien, nema razloga da se izdireš na mene,potrudi se da ne

budeš tako osjetljiv. Za dva tjedna Fauve ćedosaditi da obilazi stare građevines tim studentom, i imat ćejoš desetak drugih momaka o kojima ćeš morati

brinuti. Znači, on je ljepši, zar ne? Koliko? Avigdor, uostalom, baš i nijebioneki ljepotan.



— Mnogo, mnogo ljepši. Previše. — Pokušaj malo odspavati, Julien — umilno je rekla Kate. — Vidiš

duhove.

24.

— Eric, kako ti je palo napamet da taj poučan izlet započneš papinskom palačom? — upitala je Beth Avigdor blago, znatiželjno prosvjedujući. — Tosu prave kasarne, a unutra nema čak ni malo pokućstva da izgleda manje pusto.I, puna je turista? Nije ni čudo da ste iscrpljeni, gospođice Lunel.Ja godinamaizbjegavam onamo otići.

— Ja sam uživala. .. gotovo sat vremena.. . ali onda višenije biloodustajanja — odgovorila je Fauve, mičući bolnimnožnim prstima, sretna što

sjedi u hladnoj sjeni suncobranaza stolom za ručavanje, u vrtu u Le Prieureu.Shvatila je kako je Ericova majka žena u koju se mogla pouzdati. Bila jeneposredna, visoka i snažno građena, lijepih tamnih očiju i kose u kojoj se tu itamo tek počinjala javljati pokoja sijeda vlas. Izgledala je barem dvadesetgodina mlađa od Ericova oca koji je sjedio i udobno, s izuzetnomneusiljenošću pomno proučavao vinsku kartu što je imala četrnaest stranica i

bila domišljato ukrašena sa sedam crteža Ronalda Searlea u tušu, preko cijelestranice. Adrien Avigdor čak ni kao mladić nije izgledao naročito mlado, asada je bio simpatično ćelav, simpatično zdepast, i neugledan kao i uvijek.

Njegovo je držanje uvijek bilo tako jednostavno, tako lišeno svakeosebujnosti, tako obilježeno njegovim izrazom seoske dobrote, da je sgodinama postalo samo još ugodnije.

Godine 1945. oženio je lijepu Beth Levi, koja se s njim tri godine borila u pokretu otpora. Njihov jedini sin Eric, koji je od majke naslijedio ljepotu, a odoca ponašanje, rođen je 1949. godine. Avigdorovi su imali lijep i složan brak,a njegova galerija u ulici Faubourg St. Honore bila je jedna od najuspješnijih inajuglednijih u Francuskoj.

Prije mnogo godina, kad je kupio kuću za odmor u Provansi, odlučio je

živjeti u urbanom, lijepom malom mjestu VilleneuvelesAvignon, koje je potopografiji i ugođaju bilo toliko različito od onih divljih brdskih sela uLuberonu koja su ga još uvijek podsjećala na uspomene koje nije želioobnavljati. I sada se, tako mu svega, Eric pojavio s Mistralovom kćerkom,razmišljao je Avigdor odlučujući se da li da uzme vino NuitsSt.Georges, Closde la Marechale ili RomaneeSt.Vivant, koje je mnogo obećavalo.



Bilo je nemoguće spriječiti Beth, čiju je majčinsku znatiželju pobudiloEricovo oduševljenje, da ne organizira taj ručak. Njegova žena nikada nijedoznala ništa više o Mistralu od činjenice da je njezin muž nekada bio njegov

posrednik.

— Nismo se slagali, ali to nije vrijedno razgovora — rekao joj je prijemnogo godina. Eric je posljednje godine postao znatiželjan da dozna razlognjegove razmirice sa slikarom, ali on se nije dao nagovoriti da sve ispričasvojem sinu. — Nazovi to obostranim neslaganjem — rekao bi mu, tako seneobično namrštivši da je to samo potvrđivalo Ericovu sumnju kako je izmeđunjih došlo do ozbiljne svađe.

Avigdor se nikome ne bi manje razveselio nego Mistralovoj kćeri, aliodlučio je prema njoj biti jednako ljubezan kao i prema bilo kojoj drugojdjevojci. Tko bi se, uostalom, i mogao drugačije ponašati, kad bi je ugledao?

Život je mnogo čemu poučio Adriena Avigdora, između ostaloga i tome dae imao mnogo sreće što je preživio, kad je toliko drugih poginulo. Mnogo jedržao do toga da bude zahvalan što je ostao živ, kao i do toga da ne živirazmišljajući o starim ranama. Želio je samo dostojanstveno živjeti i pristojnose ponašati prema drugima, ali skupo plaćena škola koju je prošao

pokušavajući sačuvati živu glavu za vrijeme okupacije tjerala ga je da okreneleđa kad god čuje da ljudi govore o religiji ili politici. Kako bi samo život biosvima lijep, često je razmišljao, kad bi se te snage koje su tako okrutno iuporno dijelile ljude, mogle izbrisati. Nije se želio podsjećati na neke

uspomene koje unatoč takvim njegovim shvaćanjima nikada nisu izblijedile, aFauve Mistral ih je ponovo oživljavala.

— Znači, gospođice — rekao je, polako se okrenuvšiprema Fauve sdobroćudnim izrazom lica — vi se školujete uSAD, zar ne?

— O, molim vas, zovite me Fauve. Da, živim u New Yorku, ali svakogaljeta dolazim posjetiti oca.

— Naravno, naravno, baš lijepo. A, Jacques! — okrenuose AdrienAvigdor Jacquesu Milleu, direktoru hotela, sinuvlasnika Le Prieurea. koji ga jekupio od gospođe Ble. — Štokažeš, da uzmem NuitsSt.Georges ili

RomaneeSt.Vivant?Reci mi svoje osobno mišljenje, kao prijatelju. — Kad bih birao za svoje nepce, gospodine Avigdor,odabrao bih Beaune

Vignes Franches. berbu iz 1955. godine.— Mladi Jacques Milie, obučen unemarnom, izrazito engleskom stilu, otvorenog, izravnog šarma i obrazovan da

postanedirektor prekrasnog hotela i restorana, bio je čovjek u čiji sesavjet o bilo čemu moglo pouzdati.



— Onda je to odlučeno — mirno je rakao Avigdor. Jelaće sada prilagoditivinu; to mu je bilo draže nego da bira vinoprema jelu.

Vrt Le Prieurea bio je kao i uvijek prepun veselih društava: obitelji koje sunešto slavile i stolova za kojima su ozbiljni sladokusci sjedili na modrim

astucima, pod crvenim suncobranima. Konobari i poslužitelji jurili su pod budnim okom živahne MarieFrance Mille, Jacquesove tihe žene koja je bila briketa, prava provansalska ljepotica, utjelovljenje ljepotice koju je talijanski pjesnik Petrarca ovjekovječio u svojim pjesmama Lauri.

Kako bi taj veseo prizor za ručkom izgledao duhu pobožnoga kardinalaArnauda de Vie, nećaka pape Ivana XXII, koji je dvanaestorici kanonika 1333.godine dao tu palaču da je preurede u samostan? Što bi duh gospode Ble, kojae vodila tako miran pansion, pomislio o dva olimpijska bazena i dva teniska

igrališta koja su se nalazila sa svake strane ružičnjaka, izvan pogleda gostiju

što su ručali? Kako bi samo uzviknula da je mogla vidjeti prekrasan, nov diozgrade koji se savršeno uklapao u staru građevinu, u kojemu su se nalaziliapartmani s klimatizacijom i luksuznim kupaonicama? A što bi pomislio duhTeddy Lunel da je iz sobe u kojoj je odlučila o svojoj sudbini mogla vidjetisvoju visoku, prekrasnu mladu kćer kako sjedi i čeka ručak s AdrienomAvigdorom, čovjekom kojega joj Julien Mistral nikada nije spomenuo zanjihovog kratkotrajnog zajedničkog života?

— Zaista mi je drago da sam vas upoznala, gospodineAvigdor — rekla jeFauve. — Baka mi je pričala o vama.

— Znači, Maggy me nije zaboravila? — polaskano je rekao Avigdor. — Naravno da nije. Magali mi je oduvijek baš sve pričala o svojoj

prošlosti. Ona vjeruje kako je važno da djeca štoviše znaju o svojimroditeljima, djedovima i bakama; pogotovo ako su nezakonita.

Fauve je pažljivo birala riječi. Željela je Ericovim roditeljima u samom početku dati do znanja da se, ma što oni mislili o njezinu porijeklu, ne moraju prema njoj ponašati oprezno i obzirno.

— Željela bih da mi ispričate kakav je moj otac bio kaomladić — nastavila je. — Ja ga zapravo poznajem tek posljednjih osam godina. Savršen

kakav jest, on se ne želi sjećati prošlosti. Ali, vi ste mu organizirali prvuizložbu, pa mora da gapoznajete već. . . o, više od četrdeset godina! Kakav je

bio u tovrijeme? — Lice joj se žarilo živahnom znatiželjom.Mistral kao mladić? Avigdor se brzo pokušao prisjetiti lijepih uspomena.

Teško je mogao reći njegovoj privrženoj kćerci da joj je otac oduvijek biovražji, mrzovoljan, drzak, sebičan čovjek. Čovjek koji nije samo jednog





bilo što od onoga što si mi ispričala? — Tvoj list nije dobar, Fauve? — upitala je Beth Avigdor blago. Bila bi

dobro udarila pod rebra svojeg muža, da jeznala da će onako budalasto sveistrabunjati, ali iskreno rečeno Fauve je to sama izazvala tvrdeći kako joj baka

priča »bašsve«. Zar ijedan roditelj, baka ili djed pričaju mladima »sve«?To bi bio prvi takav slučaj u povijesti. Djevojka se zbog nečega zamislila. — Fauve — ponovila je — zar riba nije dobra?

— O, ne, odlična je, gospodo Avigdor. — Fauve, obećajem da te slijedećih dvadeset četiri sataneću gnjaviti

arhitekturom — pokajnički je rekao Eric. —Dva dana?... Tjedan dana? Kakogod kažeš. Danas popodneradit ćemo što god hoćeš.

— Hajdemo na Pont du Gard — rekla je Fauve, odlučnomu senasmiješivši.

— Ti si luda; posve si iscrpljena. — Odlično se osjećam, i umirem od želje da potpunoshvatim Rimljane. — Eric smatra da ne možeš shvatiti pripadnike neke civilizacije, ukoliko

ne shvatiš njihov odnos prema vodi — progunđao je Adrien Avigdor. — Zašto prema vodi, a ne premavinu, pitam ja? Aha! Nitko mi ne može odgovoriti. Nikada nitko ne zna na to odgovoriti.

— Možda biste odgovor mogli dobiti od nekog talmudskog mudraca — predložila je Fauve — ako zaista želite znati.

— O takvim stvarima ne piše u Bibliji — prosvjedovao jeEric.

— U Bibliji? — nasmijala se Fauve. — Kakve veze Biblija ima sdesecima i desecima knjiga, rasprava i komentara oTori, o Pet njigaMojsijevih?

— Desecima i desecima čega? — zbunjeno je upitaoEric. — Ma, nemoj me zafrkavati. Gospodine Avigdor, imanajmanje dva

mišljenja o tome u Talmudu, a možda čak i desetak, pa zapravo nikada nećetedobiti odgovor; ali barem ćevam pružiti dobar razlog. Tako bi barem rekaorabin Taradash, ako je vjerovati mojoj baki.

Avigdor je zinuo od čuđenja.

— Popij malo vina, dragi — brzo je rekla Beth Avigdorsvojem mužu.Prema njezinom mišljenju to je bio sasvim razuman prijedlog, staromodan,neočekivan i čudan od tako mlade djevojke, ali nikako ne razlog da zine odčuđenja. Bila onaMistralova kćer ili ne, zar Lunel nije bilo židovsko prezime,ito vrlo staro? Što je tom čovjeku?

Kad je te večeri lijegala u krevet, Fauve se već bila zaštitila uvukavši se u



ljušturu razumnog razmišljanja o onome što je doznala od Adriena Avigdora. Nije se više osjećala prevarenom od svoje bake. Sad kad je mogla mirno, beziznenađenja, razmišljati o onome što joj je rekao, bilo joj je savršeno jasno daoj Magali nije sve rekla, da je dio zatajila. Kad je bila mlada, ona tako što

ednostavno još nije mogla razumjeti. Sam bog zna kako je povijest žena izobitelji Lunel i svih tih njihovih nesretnih ljubavi bila zapetljana. Bilo je tozaista romantično — ljubav kroz dvije generacije — pospano je pomislila, alinekako je odlučila oca ništa ne pitati o uspomenama gospodina Avigdora. . .Pričekat će da o tome ispita Magali kad se vrati kući. Nitko nije ništa skrivaood nje. . . nitko je nije prevario. . . mogla im je vjerovati. . . sve je bilo istokao i uvijek. . . postojala je samo jedna tajna.. . nevažna. . . tako davna. . . takostara. . .

— Fauve. požuri i dovrši doručak — rekao je Mistral. Vrijeme je za sat

slikanja. — Obećala sam Ericu da ću danas biti s njim — rekla jeFauve. — Vodi meu rimsku arenu u Arlesu.

— Šališ se, pretpostavljam. Svakoga jutra odvajam tolikovremena za tebe. — Ne, ozbiljno govorim. — Ali, Fauve, imaš pred sobom cijeli život da ga provedeš gledajući

rimske arene; pa što je tebi važnije!? Ne možešs takvim talentom tratiti vrijemerazgledavajući znamenitosti!To jednostavno nije moguće! Koliko ljeto imadana? Znaš li tikoliko još moraš naučiti?

— Znam, oče, ali obećala sam. — Julien — rekla je Kate — ne ponašaš li se nerazumno? Zašto bi Fauve

željela jutra provoditi zatvorena s tobom uateljeu, kad može izaći s takoneodoljivim mladićem? Znamda sam ja u njezinim godinama mnogo radijeočijukala, negoslikala. . . imaj malo razumijevanja.

— Ovo se, Kate, tebe ne tiče. Dođi, Fauve. Kad taj momak dođe, ti mu,Kate, reci da pričeka dok Fauve ne završi zadanas. Ako je zainteresiran, u

podne će još uvijek biti ovdje. — Ne, oče.

— Ne!? Što to treba značiti? — Neću ovo ljeto slikati s tobom, uopće neću s tobomslikati. Ne mogu

više. — Što to govoriš? — Mistral je bio odviše zapanjen da bise naljutio. —

Ne možeš? Što ne možeš? Nećeš mi valjda rećida ne možeš slikati? Kolikosam ti puta rekao da imaš mnogoprirodnog dara? Što sve ovo znači?





vlastitim argumentima. — Dobro onda, ako ti se jutros čini da moraš vidjeti tu rimsku arenu, idi

zabavi se. Razgovarat ćemo o tome kasnije, ha? Ne moramo to, uostalom, bašsada raspraviti.

Odjeknulo je kuhinjsko zvonce. — To je Eric — rekla je Fauve, skokom ustajući od stola. — Vratit ću sena večeru.. . ako se ne vratim, nazvat ću. —Poljubila je Mistrala u obraz. — Vidimo se. — Uzela je sa stolice torbu za na rame i brzo izašla iz sobe.

— Pa, Julien — rekla je Kate svojim bezličnim, ravnodušnim glasom. — Moram reći da sam zapanjena. Nisam imala pojma da ona toliko mrzi te tvojelekcije. Ni ne zna kakvaje povlastica to što je ti poučavaš.

— Ma, ne govori gluposti, Kate. Ona mi je kćer, i povlastice s tim nemajunikakve veze. To je zato što živi u njujorškoj sredini, gdje je odavno nestao

svaki osjećaj za vrijednost.Zbog ljudi s kojima joj, bog zna zašto, dopuštaju dase druži,onog fotografa Falka, kojem dopuštaju da je vuče po tim odvratnimnovim galerijama; to je zaraza, to je bolest. . .

— Nije li ti palo na pamet, Julien, da nju to jednostavnoviše ne zanima?Zašto očekuješ da Fauve bude drugačija odvećine šesnaestogodišnjihdjevojaka? One žive za jahanje, klizanje ili balet, a onda jednog dana pronađumomka poputAvigdorova sina i preko noći izgube zanimanje za ono čemusužrtvovale godine i godine života. To je dobro poznata pojava. — Kate je ustaladržeći u ruci popis za kupovinu. Zatimje, kao da se nečemu dosjetila,

nastavila. — Uostalom, kolikoima žena koje su veliki slikari? Koliko si putarekao da njihova energija odlazi na podizanje djece? A koliko djece poznatihroditelja uspijeva ostvariti nešto značajno na istom području? Je li ikada

postojala velika, ili samo poznata slikaricakoja je bila kćer umjetnika tvogformata? — Spustila je rukuna Mistralovo rame. — Nemoj to tako teško

prihvaćati. . . Tose moralo dogoditi, prije ili kasnije. . . Mladi je Avigdor samoposljednja slamka.. . i moram reći da shvaćam i zašto, sadkad sam gaupoznala. On je izuzetno lijep mladić! I kako sunjegovi roditelji jučer samo

bili ljubazni prema Fauve. . . Izgleda da su jedva dočekali da je prigrle u

okrilje obitelji. — Kakva glupost, govoriti tako o jednome ručku — rekao je Mistral lica

crvenog od bijesa.Katino je lice poprimilo filozofski izraz.

— To se događa s djecom — rekla je, pažljivo promatrajući Mistrala. — Provedeš život brinući za njih i čineći za njihsve što možeš, a oni zatim, baš



kad uđu u najzanimljivije godine, odjure s prvom osobom koja naiđe i ostavete. Žalim li seja što Nadine gotovo nikada ne dolazi? Otkad se udalazaPhillipea provode sve praznike na Sardiniji ili u Marrakechu,ili gdje većodu njihovi prijatelji. To je posve normalno. Prihvatio si to kod Nadine. Sada

se ista stvar događa s Fauve,dragi moj, i to je sve. — Ravnodušno je slegnularamenima. — Teško je vjerovati da si ti nekada bila pametna žena, Kate. — Mistral je

bio tako bijesan da mu je glas potpuno izgubio boju. — Fauve i Nadine nemajuništa zajedničko. Fauve je nadarena, izuzetno nadarena... ona je rođena daslika. Sada jednostavno proživljava trenutak bunta. Sutra ili prekosutra vratitće se na posao. — Ustao je i otišao iz sobe ne progovorivši više ni riječi.

Kate je ostala sama sjediti za stolom, slušajući seoske zvukove. Hitri joj jesmiješak preletio lijepo oblikovanim usnama kad je pomislila na uvrijeđeni

izraz Julienova lica, na bijes koji je vidjela da pokušava sakriti od Fauve.Aha, Julien, rekla je u sebi. Zar ne znaš da je to tek početak? Upravo si je počeo gubiti. Ti... ti koji si nekada bio pametan čovjek?

— Zašto u Cavaillon? — upitao je Eric vozeći automobil. — Znam datamo uzgajaju najbolje dinje u Francuskoj, alimislio sam da smo krenuli uArles? U Cavaillonu gotovo da inema zanimljivih građevina.

— Zato što rimska arena može pričekati još jedan dan,ali u Cavaillonuželim nešto vidjeti. Zar, uostalom, jučer nisirekao da možemo raditi što hoću? Izar nisam otišla na onajstari akvedukt i saslušala tvoja objašnjenja?

— Mislio sam da su te stvarno zanimala. — I jesu, strašno sam se zadivila. Rimski vodovodi imaju svojih čari —

rekla je Fauve otegnuto, izazovno. — Mislim da tebe treba poljubiti — strogo je rekao Eric. — O ne, ne, ja ne mislim tako! — uzviknula je Fauvepreplašeno. — O da. misliš. — Eric je automobilom skrenuo na manju pokrajnju cestu

i ugasio motor. Posegnuo je preko sjedalai s lakoćom privukao Fauve k sebiunatoč njezinim pokušajima da se odupre, ali kad ju je sigurno stegnuo uzagrljaj nijeviše pokušao podići bradu koju je bila čvrsto uvukla u vrat,već ju

e poljubio u toplu, svilenkastu kosu. Polako se opustila i sjedili su zagrljeni,slušajući zvuk svojeg disanja i dijelećitajnu bez riječi od koje je svako od njih

posjedovalo polovicu.Prolazile su dugačke, opojne, sanjive minute i Fauve jenapokon rekla tihim, stidljivim glasom, još uvijek spuštene brade:

— Možeš me poljubiti, ako želiš. — Zar ti ne želiš? — upitao je Eric, smiješeći se njezinojmladosti.



— Ako me moraš to pitati.. . — Fauve je podigla glavu iprešla prstom preko jastučića s obje strane zareza na njegovojdonjoj usni. Zastenjavši priljubio je svoje usne uz njezine, zadrhtavši kad je primio njezin nevin,zdušan poljubac. — O! — šapnula je vatreno, iznenađena. — O, kako je

lijepo! — Raširila je ruke i čvrsto ga zagrlila oko vrata. Grlili su se,neprestano se ljubeći, a svaki je poljubac bio cjelina za sebe i nije vodioničem do slijedećem poljupcu koji je bio poput sićušnog svemira u kojemu suizgubili svaki osjećaj za postojanje vanjskog svijeta. Posve obuzeta timtrenutkom, Fauve je osjetila kako duboko u njenim grudima otkucava neki novi

puls koji se javio prvi put i udarao poput bubnja koji oglašava rođenje nečegašto je u njoj čekalo da se probudi, da je poljubi upravo ovaj muškarac.

Odjednom se malen automobil počeo ljuljati sjedne strane na drugu. Fauvei Eric ukočili su se od straha i pogledali oko sebe. Prozori automobila napola

su bili zaklonjeni debelim, prašnim, sivim stvorenjima, bučnom i bezobzirnom povorkom snažnih, nerazumnih tijela koja su udarala o renault kao o neki grmkoji im se našao na putu.

— Uopće nisam čula ovce da dolaze — rekla je začuđeno Fauve. — Nisam ni ja. . . O, Fauve. . . draga moja Fauve. . . A.kvragu, dolaze

pastiri; pogledaj u retrovizor. — Eric se odmaknuo na pristojnu udaljenost odnje.

— Pastiri? — prezirno je otpuhnula Fauve, prikrivajućisvojenovootkrivene osjećaje ruganjem. — Oni su navikli nasve moguće prirodne

pojave. Smjesta se vraćaj ovamo!Cavaillon, koji se nalazi petnaestak kilometara jugozapadno od Felicea, je

miran, perspektivan trgovački grad s osamnaest tisuća stanovnika. Fauve i Ericsjedili su ispred kavane u kojoj su ručali, tiho se držeći za ruke, gledajući na

pospan, nevažan trg. Napokon je Eric rekao: — Zaista mi nije važno što se u Cavaillonu nema šta vidjeti, ali još uvijek

ne shvaćam što ovdje radimo. — Čekamo da se pojavi vodič. — Vodič? Pa ovdje nema ničega što bi zasluživalo organiziranu posjetu. Tu

smo samo mi i konobar; čak su i dućanizatvoreni do četiri sata. — Pričekaj — rekla je Fauve nadmoćno. — Kako ti kažeš, divoto pastirska. — Što kažeš, baš smo im osvježili dan? — Nisam ih se sjetio pitati, ali vjerojatno su već vidjeliljude da se ljube. — O, dođi Eric, vidim ga! — poskočila je Fauve i krenula preko trga



prema stepenicama ispred neke neugledne trokatnice, gdje je upravo bio staoneki mladić. Eric ju je slijedio, odmahujući glavom od čuđenja.

Kako su se primicali mladiću, iza svakog ugla, iz ulica što su vodile na trgodjednom su se pojavili ljudi, izlazeći iz parkiranih automobila, nadirući iz

kućnih veža, kao da su se stvorili iz zemlje. Kad su stigli do podnožjastepeništa, nalazili su se u grupi od kojih dvadeset pet ljudi od kojih su svi,zapanjeno je vidio Eric, savršeno dobro znali kamo idu. Pokušao je ostati štoe bliže mogao uz Fauve, ali to je bilo teško jer su se svi nestrpljivo

pokušavali istovremeno uspeti uskim stepenicama. Na vrhu stepenica nalazilase terasa i par visokih, lijepo izrezbarenih, zatvorenih drvenih vrata ugrađenihu masivan kameni luk.

— Što. . .? — zaustio je Eric, ali Fauve mu je rukom dalaznak da šuti.Gomila se napokon rasporedila u krug oko vodiča i zavladala je tišina puna

očekivanja. Mladić je otvorio vrata ozbiljnim, svečanim pokretom. — Dobrodošli u kavajonsku sinagogu — rekao je. — Ne mogu vjerovati — šapnuo joj je Eric. — Nisam ni mislila da hoćeš, jučer kad si pomiješao Talmud s Biblijom

— rekla je Fauve, presretna što ga je uspjelaiznenaditi. — Otkrila sam ovusinagogu prošle zime, čitajućiMichelinov vodič za Provansu. Naveli su je pod»Druge zanimljivosti« u Cavaillonu, zajedno sa starom katedralom iarheološkim muzejem. Namjeravala sam doći ovamo kad sevratim.

— Pa, što bismo sada trebali raditi? — upitao je Eric.

— Razgledati je, naravno. Zar to ne želiš? — Pa, kako ne. .. mislim. . . zašto ne? — Stvarno me iznenađuješ. Hoću reći, ti /es/Židov, zar ne? — Naravno; moji roditelji su Židovi, pa sam i ja. ali kakve to ima veze?

Oni, uostalom, nisu religiozni, ni jedan ni drugi, a ja čak nikada nisam ni biona nekom obredu. . . čekaj,jednom mi se ženio neki rođak kad sam bio posvemali, pa sume odveli na vjenčanje u Parizu, ali toga jedva da se i sjećam.Zamene biti Židov ne znači ići u sinagogu, osim ako za to osjećaš potrebu, a ja jenikada nisam osjetio. Zašto te to, uostalom, toliko zanima? To ti je neka vrsta

hobija? — Sjećaš se kad je jučer tvoj otac pričao o mojoj baki,Magali? Ona je

Židovka, rođena je u Francuskoj, a njezinukćer, moja majka, bila je napolaŽidovka, a napola irska katolkinja. Moj otac je francuski katolik, pa sam ja

prema tome samo četvrtinu Židovka, a to je više nego dovoljno da me privuče,er je dio moje povijesti, moje osobne povijesti, i to jedini o kojem nešto



znam. Moj otac ne zna ništa o svojim bakama i djedovima i to ga uopće nezanima, i nije čak siguran ni potječu li zaista iz Provanse, iako ima

provansalsko prezime. O drugoj strani obitelji znam samo da je mamin otac bio Amerikanac koji se preživao Kilkullen. Za to bi me možda na dan sv.

Patricka častili viskijem. Znatiželjna sam da vidim sinagogu, a ti? — Kako god kažeš, I udice mala. Ne mogu samo vjerovati da su ovamodošli svi ti turisti. Mora da govore petnaestakrazličitih jezika. Odakle su svioni došli?

— Iz petnaest različitih zemalja. Ovo je mjesto hodočašća, Eric. Osimtoga, u Michelinu piše da unutra postoji i vodovod, iako baš nije rimski.

— Čemu služi? — Za obrednu kupelj — izjavila ja Fauve vragoljasto gagledajući. — .A ne! Na to ne pristajem!

— To je samo za žene, budalo jedna, a sinagoga je uostalom ionako samospomenik kulture i ničem drugom ne služi.Gledaj, vodič prodaje nekakveknjižice. Da kupimo jednu irazgledamo uokolo sami, ne slijedeći ovu gomilu.Mrzim bitizarobljena u gužvi.

Eric je kupio ulaznice i platio tanku knjižicu što ju je napisao AndreDumoulin, konzervator muzeja i spomenika u Cavaillonu. Sadržavala je kratku

povijest židovskih zajednica u Cavaillonu, kao i fotografije i opis sinagoge.Fauve i Eric ostavili su grupu turista koja je pažljivo slušala vodiča i

odšetali sami u središnji dio hrama. Nijedno od njih nije imalo pojma što bi tu

mogli vidjeti, pa su se naglo zaustavili prešavši prag, silno iznenađeni. Našlisu se sami u gotovo praznoj prostoriji koja je, unatoč tome. odisalanajspokojnijim duhovnim mirom. Izgledala je kao prekrasan mali .salon izneke palače sagrađene u stilu i vremenu Versaillesa. Sinagoga je bilasagrađena 1774. godine, na mjestu starijeg hrama koji je datirao iz 1499.godine, a arhitekt i obrtnici iz Cavaillona koji su je uređivali iznutra bili suvješti nenadmašnom, istančanom formalizmu Luja XV.

Zidovi visoke prostorije s balkonom bili su obojeni svijetlom, bijelom bojom i obučeni u drvo. Svaka drvena ploča bila je izrezbarena, s pozlaćenim

motivima ruža, vijenaca i palmina lišća, košara s cvijećem, školjki i glazbenihinstrumenata — svih sanjarija i sitnica dragih markizi Pompadour. Sa stropa jevisilo mnogo lustera, od kojih su neki bili načinjeni od visećih komadićastaroga kristala, dok su drugi, čvršći, bili od sjajno ulaštenog bakra i nosilivesele, visoke žute svijeće. Blijedozlatna, prigušena svjetlost dopirala je kroz

prozore.



I Fauve i Erica neodoljivo je privukla kojih metara i dvadeset visokaograda od kovanog željeza, s mnoštvom ukrasa. Ona je štitila dvoja prekrasnoizrezbarena i ukrašena vrata koja su, nesumnjivo, bila najvažniji dio hrama.Pokraj tih vrata koja kao da su vodila u neku posvećenu prostoriju, nalazili su

se visoki korintski stupovi što su nosili bogato ukrašene zabate na kojima su senalazile košare s bezbrojnim ružama. Fauve je, pogledavši u vodič, otkrila dasu se iza tih vrata čuvali svici Tore, židovske Biblije, dok je sinagoga jošslužila kao hram. Zadivljeno je stajala pokušavajući zamisliti što bi vidjeladaje mogla proći kroz ogradu i otvoriti zatvorena vrata svetišta, ali nije jojuspijevalo. Bilo je to preteško.

Eric ju je čuo kako čeznutljivo uzdiše i nježno ju je odvukao dalje, vodećie prema drugoj strani prekrasnoga hrama gdje su se uspeli jednim od dvaju

polukružnih stepeništa do galerije obložene drvetom, pune vijenaca, koja se

protezala cijelom širinom prostorije.Fauve se pažljivo naslonila na ogradu, ukrasa tananih poput čipke, i pomislila kako s ove osmatračnice hram izgleda poput sale za ples u kojoj jemogla zamisliti dame napudrane kose i muškarce u kaputićima od brokata kako

plešu. Ali iz vodiča, u koji je ponovo pogledala, doznala je da stoji nagovornici s koje su se održavali obredi. Slika zamišljenih plesača izblijedilae dok je gledala dolje i pokušavala zamisliti raskošan malen hram pun klupa,

a klupe pune ljudi obučenih onako kako su se nekada oblačili u cijelojProvansi, u nošnju koju su sada nosili samo pjevači što su nastupali na

folklornim priredbama.Prošlost se činila bliskom, kao da je od nje dijeli samo svjetlosna zavjesa;

tako je snažan, tako opipljiv bio ugođaj te lijepe, napuštene građevine da je bilo nemoguće zamisliti da je sada prazna, baš kao i znati kako je zaistaizgledala kada je služila svojoj svrsi. Poput svih svetih građevina, u kojimasu se nekad izlijevali najdublji osjećaji ljudskih duša, odzvanjala je snažnomenergijom i ušutkivala posjetioca.

Dok je horda ostalih posjetilaca ulazila u glavni dio sinagoge, Fauve i Ericžurno su sišli stepenicama i ušli u podrum zgrade gdje su, u prostoru na kojem

se nekada nalazila pekara židovske zajednice, grad Cavaillon i Umjetničkaakademija bili otvorili malen muzej.

U njemu su se, ponovo sami, našli u dugačkoj prostoriji niska stropa ikamenog poda. Nasred prostorije stajale su dvije staklene vitrine prepunefotografija i dokumenata, a uz oba zida stajali su rasvijetljeni ormari snajrazličitijim predmetima upotrebljavanim u toku održavanja obreda. Bila su



tu čak i vrata svetišta iz 1499. godine u renesansnom stilu, ukrašena niskimreljefima što su prikazivali vaze, grane s voćem i cvjetovima, i na kojima suhebrejskim slovima bili ispisani natpisi što ih je Mojsije na kamenim pločamadonio sa Sinaja. Fauve je pažljivo promatrala ta vrata koja su bila nova prije

gotovo pet stotina godina, pokušavajući proniknuti kroz koprenu vremena, kadu je Eric odvukao prema drugom ormariću. — Gledaj! — uzbuđeno je rekao. — Evo rimske uljnelampe iz prvog

stoljeća prije naše ere. Vidiš dvije menore pridnu; ovdje u knjizi piše da su tonajstariji primjerci menoreikada pronađeni na francuskome tlu. Starije sustotinu godinaod Pont du Garda.

Fauve se odjednom užasnula nad sudbinom tog jadnog malog predmeta. — O, Eric, zamisli pod koliko zemlje mora da su je pronašli; toliko metara

zemlje, previše je to povijesti, previše godina. Koliko generacija ima u dvije

tisuće godina, koliko rođenja i smrti? Ne mogu podnijeti pomisao na to. Teškomi sevratiti i dvije stotine godina unatrag, a kamoli dvije tisuće godina. — Solakšanjem se okrenula prema vitrinama. Fotografije su, ma kako bile stare,nekako bile dio današnjice.

Polako je hodala lijevodesno, gotovo umorno, gledajući s manje zanimanjastara pisma i proglase. Odjednom je ostala skamenjena pred jednomfotografijom snimljenom 1913. godine, koja je prikazivala lijepog starca sdotjeranim sijedim brkovima, u odijelu s dvorednim kaputom i crnim šeširomčiji je obod bio zavrnut prema gore, na tipično provansalski način. Stajao je s

edne strane ograde koja je okruživala vrata svetišta u sinagogi ispod koje suse nalazili, a s druge strane ograde stajala je tamnooka, dostojanstvena žena udugačkoj crnoj haljini, uskog struka i.s koprenom na sijedoj kosi.

— Eric! — uzviknula je — Dođi da vidiš ovo! Pogledajsamo, pogledaj!Piše da je to dvoje najstarijih pripadnika židovske zajednice u Cavaillonu.

— Stvarno su jako upečatljivi — rekao je Eric, zbunjennjezinim snažnimosjećajima.

— Njihova imena! Gospodin Achille Astruc i njegovažena. Astruc, to je prezime mojeg pradjeda! O, Eric, nisam tio njemu pričala; David Astruc bio je

Magalin otac; ovi su ljudi možda moji preci! Bili su stari kad je Magali biladjevojčica. Možda su bili rođaci, ili bakina sestra i njezin muž... O,ne znam. ..nešto — Fauve su se oči zalile suzama dok je promatrala fotografiju lijepih,spokojnih ljudi. Eric je tiho stajao,nježno je ljuljajući u zagrljaju, rukusklopljenih oko njezinastruka, dok je ona proučavala fotografiju, posvezanesenapretpostavkama i čuđenjem.



Prošlo je još nekoliko minuta prije nego što su ostali turisti počeli ulaziti umuzej.

— Mislim da smo sve najzanimljivije vidjeli — šapnuojoj je Eric i Fauvese brzo složila, pogledavši zadnji put fotografiju prije nego što je za njim

pošla uz stepenice i izašla izmuzeja. — Ja bih jednu cocacolu. . . a ti? — upitao je Eric. — Nešto hladno, s mnogo šećera — složila se Fauve, pasu se vratili u

kavanu i gotovo se srušili na stolice s onom osobitom, posvemašnjom, vedromiscrpljenošću koju poznaju samo turisti koji imaju sposobnost da zaista putujuu vremenu,a ne da samo jednostavno promatraju stvari.

Eric je uzeo vodič i znatiželjno ga listao. — Zanima me koliko je Židova živjelo u Cavaillonu... da vidimo. . . Ovdje

piše da ih je uvijek bilo malo, nikada više od tri stotine. To je zanimljivo,

Fauve, u gradskoj arhivi zabilježeno je daje u Cavaillonu postojao rabin još uedanaestom stoljeću, ali kad je 1790. došlo do revolucije, Židovi su počeliiseljavati iz Provanse i proširili su se po cijeloj Francuskoj, a poslije 1793.nema ni traga životu u zajednici. Gle, evo i popisa imena posljednjih članovazajednice. Izvađena su iz arhive u Cavaillonu, i podijeljena na skupine, prema

porijeklu.Fauve je uzela knjižicu.

— Ima najviše francuskih imena — rekla je — i sva sunastala premarazličitim mjestima iz kojih dolaze. . . Carcašsonne, Cavaillon, naravno, pa

Digne, Monteux. . . sve imenamjesta. . . i. . . i Lunel. — Lunel? — ponovio je. — Lunel! Onda mora da postoji i mjesto koje se zoveLunel! Uopće to

nisam znala! Nikada mi nije palo na pametda bi to moglo biti ime nekogmjesta. O, Eric, moramo ga pronaći na karti ako još uvijek postoji! Eric, kadćemo ići potražiti Lunel? — Zaboravivši na umor, Fauve je izgledala kao dajespremna smjesta krenuti u potragu. Eric se nasmiješio gledajući njezinunemirnu, iskrenu, nestrpljivu ljepotu.

— Negdje se mora nalaziti, Fauve, pronaći ću ti ga. . . nikamo neće

pobjeći. Ali, ne danas. — Uzeo joj je vodič iz rukei pogledao stranicu s kojee čitala.

— Ima i drugih prezimena hebrejskog porijekla, kao štosu Cohen, Jehuda, inekoliko latinskih. Odatle dolazi i tvojeAstruc, draga, od astrum, što značizvijezda. Posljednja grupasu strana imena ljudi iz Cavaillona koji su došli izdrugih zemalja. .. Lisabon, Lubin, jedan Pole i. . .



— I? — upitala je Fauve, začudivši se što je zastao. — Prokleto vrijeme! Sve odnosi sa sobom — promrmljao je. Ljudi

imenom Astruc i Lunel pripadali su tomhramu koji je upravo razgledao kao dae samo neka zanimljiva znamenitost neke druge civilizacije. Primamljiva,

neuhvatljiva prošlost koja je uvijek izmicala lukavo gaje potapšala poramenu izadrhtao je od divljenja. Kad bi dovoljno znao, kadbi bilo dokumenata, kojihnije bilo, zašto ne bi mogao pronaći porijeklo Fauvine obitelji sve do vremena

prije nego što suRimljani sagradili Pont du Gard? Zašto je toliko znanja biloizgubljeno? Kako je moglo biti zaboravljeno?

— Ah, nemoj se uzrujavati — rekla je Fauve, shvaćajućinjegove osjećaje. — To jednostavno nije fer, ne moći ništa doznati, to tako ide na živce. . . Eric,mi smo oboje tako strašnoneinformirani i tako malo znamo, zar ne? Pravasramota.

— Zaista. — Ali zamisli. .. — nastavila je Fauve, a oči su joj bileveće nego ikad dok e iznosila svoje pretpostavke — samo zamisli. .. Lunelovi, Astrucovi, Lubini i

Carcassonnovi su svizajedno išli u hram. .. poznavali jedni druge.. . obitelji suimovdje živjele stotine i stotine godina. . . možda je netko odnjih bio onajrabin iz jedanaestoga stoljeća. Gotovo da ih mogu vidjeti, a ti?

Eric je šutio, gledajući njezino lijepo, zamišljeno lice, tako ozarenovizijama koje je zamišljala. Osjetio je kako se iz prošlosti, naglo i potpuno,našao predivno živim u sadašnjosti.

— Ne mogu vidjeti ništa, osim tebe. — Eric — rekla je Fauve prijekorno — baš nemaš mašte. — Zato što te volim. — Što? — Volim te. Voliš li ti mene? Voliš li me, ljubavi? — Ne znam... nikada se prije nisam zaljubila — prošaptala je. — Pogledaj me — zapovjedio je. Polako je podigla kapke i ono što je

vidio u njezinim očima tako je rječito govoriloda je gotovo uzviknuo odradosti.

— Ali ja se nisam htjela zaljubiti! — prosvjedovala jeFauve. — Sada je prekasno — pobjedonosno je rekao.

25.

Pisac koji se žali da je njegov poziv samotnički, slikar koji potišteno priča



o samoći u svojem ateljeu, skladatelj koji tvrdi kako je osuđen boravitizatvoren, sam u odijeljenoj prostoriji — svi oni imaju nešto zajedničko: lažu.Kad bi priznali staru istinu morali bi reći da ma'o gdje ima manje samotničkogmjesta od onog povlaštenog prostora u kojemu je um slobodan da se

usredotoči na stvaranje, da je malo koji mir tako ljubomorno čuvan od uljeza.Prostrani atelje u La Tourrelli, u kojemu je slikao Julien Mistral, bio jenjegov pravi dom već četrdeset godina. Kad bi otvorio njegova vrata duboko

bi udahnuo, uživajući u mješavini mirisa boja na bazi ulja od makovasjemenja, prepariranih platna, sušene borovine od koje su bila napravljenarastezala za slike, ugodnog kiselkastog mirisa krpa umrljanih bojom koje suležale uokolo, koji su se stapali u pravu čarobnjačku mješavinu. Mistrala bi uateljeu dočekale vizije svega što mu je ikada išta značilo. U njemu je trošiosvoju golemu energiju. Nanoseći jedan potez kista za drugim, razlagao je

vlastiti život, bit njegovog stvaranja ostavljala je, sat za satom, traga i usamome zraku. Činilo mu se da su slike koje je tokom godina rasprodao stalnoovdje, kao i one koje je zadržao za sebe, kao da ga nisu željele napustiti.

Nikada se ni na trenutak nije osjetio usamljenim u svojem pretrpanom ateljeu.Kakav je to onda osjećaj, pitao se Mistral, koji mu se tako uporno javljao

u svijesti, da je i po sat vremena znao tupo zuriti u poludovršeno platno?Kakav je to bio nemir, ljutnja, taj osjećaj da nešto nije u redu, da neštonedostaje?

Prošao je cijeli mjesec prije nego što je uspio sebi priznati da je tome

uzrok Fauvino odsustvo, prošlo je mjesec dana prije nego što je došao dotočke kada više nije mogao sebi govoriti kako će ona sutra opet biti ovdje,mjesec dana prije nego što je bio sposoban razlučiti osjećaje i shvatiti da sumu u posljednjih osam godina satovi slikanja, koje joj je tokom ljeta davaosvakoga jutra, postali izuzetno značajni.

Trebao ju je.Poslije Teddvne smrti Julien Mistral bio je odlučio da nikada više ne

osjeti potrebu za nekim drugim ljudskim bićem. Odrekao se Fauve bez imalooklijevanja, nije s njom uspostavio vezu osam godina jer se bojao da će ga ona

podsjećati na Teddy. Kad je, ugledavši njezino lice, vidio da ne liči na majku,odahnuo je; nijedan čovjek nije mogao dvaput voljeti onako kao što je on volioTeddy, i preživjeti to. Nije mogao podnijeti da sudbini prinese još jednu takvužrtvu. Devet mjeseci koje je Fauve svake godine provodila u New Yorku

prošlo bi bez previše bola, iako previše sporo, uz spoznaju da će svakoglipnja doći k njemu i da će biti zajedno cijelo ljeto.



Nikada ne bi bio povjerovao da će ga napustiti. Za posljednjeg puta izPariza, prije samo pet tjedana, nije na njoj bilo nikakvih znakova korjenite

promjene. Samo, naravno, neke nove zrelosti i nagovještaj nezadovoljstvavlastitim radom, ali kad bolje razmisli, koji je pravi umjetnik ikada

zadovoljan? Ne, nije to imalo ništa s njegovim neodobravanjem nježnih izletau apstraktno slikarstvo. . . Fauve je sigurno znala kako je, da je to upornozahtijevala, mogla slikati metlom umjesto kistom, da je mogla slikati mete zagađanje lukom i strijelom i slagalice, da je mogla praviti kolačiće od pijeska isadrene odljeve. Sve je to bilo samo izgovor. Pravi razlog zbog kojega ga jeostavila bio je Eric Avigdor. Fauve je bila njegova kćer do dana kad jeupoznala tog mladića.

Bilo je to tako jednostavno, tako očito objašnjenje da Mistral nije shvaćaokako ga se ranije nije dosjetio. Kate je imala pravo, imala je potpuno pravo.

Da ništa nije rekla možda bi on odmah shvatio, ali kad god je bila riječ oFauve, on nije nimalo držao do Katina mišljenja.Gdje je, uostalom, Fauve bila sve ove protekle dane? U Arlesu, rekla je, u

Cavaillonu, Nimesu, Orangeu, Carpentrasu, Tarasconu, St. Remvju iAixenProvenceu. O, kako je to bilo banalno turistički! I o čemu je razgovaralaonih večeri kad bi ih počastila svojim prisustvom na večeri? Izludujućojmješavini lijepih građevina, od kojih po Mistralovu mišljenju nijednu nije bilovrijedno pogledati koliko običnu trešnju u cvatu, i svojim otkrićima do kojih jemalo pomalo dolazila na tom tako zbunjujućem području — povijesti

provansalskih Židova.Što je ona, dovraga, mislila, da se njemu uopće fućka za to? Nije imao

ništa protiv Židova, jednostavno ga nisu zanimali, kao ni muslimani iliHindusi. Zašto ju je tako živo zanimala povijest koja se nje nimalo nije ticala,koja je bila tako nevažna za suvremeni svijet? Je li ona uopće imala pojmakako je to opsežno područje?

Maggy koja je, napokon, ipak bila Židovka, nikada nije na to nimalo polagala, koliko se on sjećao, Teddy je marila samo za sadašnjost u kojoj suzajedno živjeli, a njegova je vlastita kćer čeprkala po sinagogama u Avignonu,

Aixu, Carpentrasu. Po sinagogama!Tek ju je prethodne večeri, tako uzrujan da se više nije mogao suzdržati,

upitao zašto, budući da prolazi kroz religioznu fazu u svojem razvoju, ne posjećuje katedrale, kad su joj dva djeda i jedna baka bili katolici.

— Katedrale su jednostavno odviše dostupne — rekla je, izludujućezadovoljna sobom. — Ima ih posvuda, nema grada u kojem se ne nalazi jedna



ili dvije. Stare su, ali ne i tajanstvene.Mistral je spustio paletu i potpuno odustao od pokušaja da slika. Ushodao

se ateljeom. Obuzimala ga je panika. Bila je gotovo polovica srpnja. Za šesttjedana će završiti Fauvina ljetna posjeta, a ona se polako udaljavala od njega.

Kad se slijedeće godine vrati imat će sedamnaest godina, neće više biti dijete,a njemu će biti sedamdeset. Ma! Sedamdeset! To je samo brojka. Imao je usebi više energije i z'natiželje nego sa pedeset.

Zabrinjavalo ga je ponašanje njegove kćeri tinejdžerke, a ne njegova poodmakla dob. Pod utjecajem prvog mladića kojem je zapela za oko postala

e mušičava, nepromišljena i podložna pretjeranim, prolaznim oduševljenjima.Morao ju je spustiti na zemlju, i to je sve.

Svakog proteklog ljeta Fauve mu je pozirala za portret, ali ove je godinetoliko skitala da nije imao prilike zadržati je toliko vremena. Sve što su bili

navikli raditi zajedno — satovi slikanja i poziranje, izlasci u kavanu u Feliceu — sve se promijenilo otkad se taj grozni momak pojavio u Fauvinu životu.Mistral je skinuo platno sa stalka i pažljivo ga naslonio uza zid. Živahno,

poput mladića koji kreće na sastanak s voljenom ženom, otišao je u ugao gdjesu stajala naslagana prazna platna, i odabrao najveće što je mogao naći. Takoe! Slika u prirodnoj veličini, oda, himna Fauve Lunel i njezinoj minisuknji —

to će joj se dopasti! — Otkrio sam zašto Avigdor znači sudac — rekao je EricFauve. —

Izgleda da se to ime dvaput spominje u Knjizi ljetopisa, a kasnije u bilješci

piše da je to jedno od Mojsijevih imena. Rekao sam to ocu, a on mi jeodgovorio da se previše nezanosim. U obitelji nismo imali nikakvih djelitelja

pravde, rekao je, nego samo antikvare sve dok nije došao on, a sada ibudućiarhitekt.

— To je divno! — rekla je ponosno Fauve. Nalazili su seu nekomantikvarijatu u Avignonu i razgledavali knjige kojesu im mogle pomoći unjihovom prikupljanju povijesnih znanja. Dotad baš nisu imali sreće i pronašlisu u knjigama tekneke manje značajne stvari, ali Eric se nije dao obeshrabriti.

— Kako si to ojtkrio?

— Telefonirao sam. Bila je to luda pretpostavka, ali znaosam da uvelikome gradu poput Marseillea mora postojatirabin, pa sam potražionjegovo ime u telefonskom imeniku,nazvao i pitao ga. Rekao je da će menazvati za dva dana, koliko mu treba da to provjeri. Nazvao me i rekao mi to.

Nije sečak ni začudio mojoj molbi. Možda ga mnogi ljudi zovu zbogsličnihstvari.



— Mmm. . . vjerojatno — rekla je, gubeći zanimanje zatu temu. — Nešto nije u redu, Fauve? — Moj otac! — Što je bilo? Čuj, znam da mu se ne sviđam. Nitko nemože reći da se

Julien Mistral zna pretvarati. S mukom uspijeva ostati pristojan kad dolazim po tebe, ali mene to ne smeta, sve dok me ne otjera. — Ne, nema to veze s tobom. — Fauve je sjela na stepenice koje su vodile

na gornji kat knjižare i obuhvatila svojeduge noge rukama. Bila je obučena u batistnu bluzu bez rukava, s volanima, koja se ispod struka širila u kratkusuknjicu.Sprijeda se vezala poput donjeg rublja neke glumice iz vesterna, i

bila posljednji krik mode iz provansaiskih butika. Njezina je kosa, brončane boje na blijedoj svjetlosti stepeništa, uteškim, valovitim pramenovima padalaniz grudi. Da je umjesto traperica na sebi imala podsuknju, izgledala bi poput

neke viktorijanske djevice koja se sprema leći u krevet. Njezina je ljepota bilatako raznolika, pomislio je Eric gledajući je, da bi probudila pjesničkoraspoloženje i u najneromantičnijem muškarcu.

— Svakoga je ljeta naslikao po jedan moj portret — nastavila je Fauve. — Želi da mu poziram, i da počnemo većsutra. Ne mogu odbiti, Eric, to bi bilonemoguće, previše bihga povrijedila. To je već postala tradicija. Osjećam sedovoljno krivom već i zbog toga što više ne dopuštam da mi daje satoveslikanja. Nije ih više ni spomenuo, ali kad ga za doručkom vidim znam štomisli i da se jedva suzdržava. O, bože. . .

— Ja smatram da posjeduješ izvanrednu snagu volje, kadmu se uspijevaštako oduprijeti — rekao je Eric.

— Moram — jednostavno je rekla Fauve. — Moram sezaštititi. Otac nijesvjestan toga kako on ipak želi da ga oponašam. To je prisutno u svemu što mi

pokazuje, svemu što migovori, iako bi on to porekao, vjerujući da govoriistinu. Vidiš, otac misli da je jedino njegov način slikanja dobar način. .. Onnema riječi pohvale ni za jednog živućeg slikara. . .Svi kojima se divi sumrtvi. Ali, njegova djela proizlaze iz njega samog, iz onoga što on osjeća, a tose ne može naučiti.

— Onda su sve te godine pouke. . . ? — upitao je Eric. — O, nisu bile uzaludne; stekla sam tehničku vještinu, dane budem

preskromna, ali nju imaju mnogi slikari. Ako nemam talenta, doznat ću to tek kad počnem slikati vlastitim stilom, a njega nikada neću pronaći ako nastavimučiti od njega.

— Zašto ti je trebalo tako dugo da to odlučiš?



— Sve do prošle godine zadovoljavala sam se time da slikam »mala«Mistralova djela. U New Yorku polazim umjetničku školu, i profesori me se

boje zaista kritizirati, jer znajutko sam i zato što slikam u njegovoj maniri.Tako se dive tometko je on, da od njih ne mogu dobiti iskren sud. Dugo mi

etrebalo da to shvatim, bila sam glupa, valjda. — Nisi bila glupa, draga, samo mlada — rekao je Eric. — Otac me oduvijek previše hvalio — dodala je zamišljeno Fauve. — Ne

znam hoću li ikada zaista dobro slikati, aliprokleto dobro znam da ne mogutako dobro slikati kako onkaže da mogu. On to vjerojatno govori samo da bime ohrabrio, ali postiže sasvim suprotno. Budući da znam kako mojiradovinisu vrijedni tako velike hvale, pitam se jesu li je uopće vrijedni. Kad bihzaista mogla slikati on bi to rekao, aliovako sam u pat poziciji. Mogu slikatiloše slike u Mistralovojmaniri, a to ne želim! Ako ikada želim išta napraviti

sama, bilo bi kobno nastaviti i dalje učiti od njega. — Zar mu nisi mogla sve to reći, objasniti mu da shvati? — Mislim da ne bi saslušao do kraja ni prvu rečenicu. Tiga nikada nisi čuo

kako raspravlja, ili bolje rečeno kako držiprodike. Čak i kad bi me saslušao ishvatio što govorim, bilobi nemoguće raditi u tom ateljeu. On tako utječe načovjeka,da je nemoguće vidjeti stvari drugačije nego njegovim očima.Takavkakav jest, on prevladava moju maštu. Ali moram mupozirati, to ne moguizbjeći.

Eric je sjeo do njezinih nogu.

— Kako ćemo onda stajati s vremenom? — Želio je da radimo nekoliko sati ujutro, a nekolikoposlije ručka, ali ja

sam rekla da mu mogu pozirati samo ujutro. Rekao je kako nam je preostalooš samo šest tjedana i kako jutra neće biti dovoljna, ali bila sam uporna.

Osjećam serastrgana, Eric. Nikada se prije nisam osjećala nevjernom, asadase tako osjećam prema vama obojici.

— Nije tako. Odana si i jednome, i drugome. Draga moja, draga Fauve,nemoj samu sebe tako mučiti. Znam kolikosam ti vremena oduzimao, i ne mogukriviti tvojeg oca. Jošuvijek nam preostaju popodneva i večeri. Gledaj, čuvao

samovo da ti kasnije pokažem, ali sada ti je potrebno nešto da terazveseli. — Eric je iz ranca izvukao staru knjigu uvezanu ukožu i pružio je Fauve. — Vjerovala ili ne, jučer mi ju je dalamoja majka. Napokon se sjetila gdje ju jeostavila. Objavljenaje 1934, a kad je umrla moja baka nalazila se u njezinojkući.Očito se nitko iz obitelji nikada nije potrudio da je pročita.

— Histoire des Juifs d'Avignon et du Comtat Venaissin*Armanda Mossea



— pročitala je Fauve naslov knjige glasomkoji je od uzbuđenja postajao sveglasniji. — To je to! Tu mora sve pisati! Grofovija je obuhvaćala cijeli ovajkraj. O, predivno! Jesi li je već počeo čitati?

— Ne; mislio sam da ćemo je čitati zajedno, ali sad kadnemamo toliko

vremena možeš je uzeti i čitati kad god ti sepruži prilika. Možda možeš čitatidok budeš pozirala. — Ne mogu dok poziram ocu; ne smijem se micati, nesmijem micati očima,

edva se usudim i slinu progutati. — Fauve se nagnula naprijed, zagrlila knjigui ljuljala je na grudima. — Dobro ću brinuti o njoj, obećajem. Zanima me dokojeg razdoblja obuhvaća povijest?

— Pogledao sam prvu stranicu, i čini mi se da na njoj piše o Židovimaizgnanima iz Rima koji putuju prema Francuskoj u doba Tiberijeve vladavine;negdje oko dvadeset godinaprije Krista. Ako te zanimaju drevna vremena, sve

e tu. — O! Nadala sam se nečemu više suvremenom. — Židovskome Zameo ih vjetar? — Pa... uostalom, zašto ne?Fauve je stajala kraj postolja za model u drečavoružičastoj minihaljini

koju je bila obukla one večeri kad je u Uzesu upoznala Erica. Kako nije mogla biti s njim dok je pozirala, barem je mogla obući ono što je na sebi imala kadga je prvi put vidjela. Osjećala je potrebu da svakoga trenutka, u toku cijelogdana, održi s njim nekakvu vezu.

Sada kad se pomirila s time da će ujutro pozirati, ustanovila je da joj toodgovara i više nego što je mislila. Davalo joj je vremena da dobro razmisli oEricu, što prije nije mogla. Toga su ljeta provodili gotovo svaki dan zajedno, akad bi se vratila kući bila je previše omamljena sporom, opojnom snagomnjegovih poljubaca da bi mogla razborito razmišljati. Postojalo je samovrtoglavo čuđenje što takva sreća uopće postoji. Divan je bio taj svijet ukojemu je Eric živio i slobodno hodao uokolo kao i svi drugi obični ljudi,svijet u kojemu ju je on volio. Njezino je divljenje bilo tako snažno da nijemogla do kraja u njega proniknuti, ono je mijenjalo sve i pretvaralo sve

njezine protekle godine u daleku zemlju iz koje je doplovila ne okrenuvši senijednom unatrag.

Razmišljala je o njegovoj čvrstoj, pravilnoj lubanji pod svojim rukamadok mu je prstima mrsila smeđu kosu, tako čistu i tako gustu da se opiralanjezinim prstima. Gotovo da je mogla osjetiti čvrstu i okruglu kost podagodicama svojih prstiju. Stajala je u balerinkama, sa stopalima pod pravim



kutem, težine oslonjene na jednu nogu dok joj je druga bila lagano povijena,šaka okrenutih prema van dok su joj ruke opušteno visile iza leda. Bila je to

poza koju je Mistral odabrao kako bi odao priznanje Degasu, rekavši kako jenjezina haljina kraća od najkraće baletne haljine i kako bi možda izmamila

osmijeh i tom mrzovoljnom, divnom starcu.Fauve, koja je strpljivo pozirala, činio se malen trokutasti ožiljak naEricovu licu, odmah ispod desnoga oka, uspomena na pad u petoj godini,stvarnijim od Mistralovih koraka dok se odmicao od stalka.

Na usnama je osjećala glatkoću i toplinu Ericove kože kad bi ga poljubilau ivicu uha a zatim milimetar po milimetar klizila usnama nadolje i ljubila ganježno sa strane u glatko izbrijan obraz, u vilicu, i napokon polako pružila usnenjegovim žudnim ustima.

Rekao joj je da ima najnježnije usne na svijetu, ali Fauve mu je odgovorila

kako ona ne može praviti slične usporedbe, jer nijedan od muškaraca koje je uživotu poljubila nije imao usne vrijedne spomena. Nasmiješila se, sjetivši sekako se trgnuo kad je to rekla i upitao je koliko ju je točno momaka prije njega

poljubilo. Nekoliko, odgovorila je, samo nekoliko, malo njih, sasvim malo, bijedno malo, znajući kako ništa nije moglo biti bolje sračunato da garazbjesni. Nije se mogla suzdržati da ga ne čini ljubomornim, jer je bio četirigodine stariji od nje i, shvaćala je, iako joj to nikada nije rekao, kako on,naravno, smatra da je iskusan, a da ona mora biti neiskusna.

Ponašao se tako vraški zaštitnički prema njezinih šesnaest godina,

razmišljala je Fauve, mršteći se, nesvjesna da Mistral opaža svaku promjenuna njezinu licu. Očajnički je željela da je barem slagala Ericu kad ju je pitaokoliko ima godina. Da je barem rekla da joj je osamnaest! Kako je bila visokasigurno bi joj povjerovao, pogotovo što je nije mogao usporediti ni s jednomosamnaestogodišnjom Amerikankom i otkriti istinu. Ali, znao je da je jedvanavršila šesnaest godina i bio je plemenito, idealistički odlučio da je neiskoristi.

Prošle su večeri rano večerali u dobrom, jeftinom malom talijanskomrestoranu La mamma u VilleneuvelesAvignonu, a nakon toga pošli su istražiti

vrt Le Prieurea, ne uređeni ružičnjak ograđen čempresima i starim kamenimvazama s geranijama, nego skriveni vrt sa cvijećem za rezanje, gdje su uzgajalicvijeće koje su svakoga dana odnosili u sobe za goste.

Kako je svo osoblje hotela bilo zaokupljeno dolaskom mnoštva gostiju urestoran na večeru, uspjeli su se neopaženo prokrasti kroz garažu i kotlovnicuhotela, i doći do vrta ograđenog zidom, pravog cvjetnog raja omeđenog onim



šupljim, sićušnim, crvenim predmetima koje nazivaju lampionima.Šetali su vrtom, zagrlivši jedno drugo oko struka, i napokon zastali da se

odmore naslonivši se na staru, razraslu, neobrezivanu krušku koja se nalaziladuboko u vrtu.

Fauve i Eric bili su posve sami, zaštićeni od pogleda granama voćke, iFauve se bacila na Erica, pripila se uz njega i trljala o njegovo tijelo. Nije ju bilo briga izgleda li nespretno, nezgrapno ili agresivno; mogla je naučiti inaučit će sve što ne zna o ljubavi. Ali, on ju je odmaknuo od sebe, najprijenježno a zatim odlučno, držeći je od sebe na udaljenosti ispruženih ruku.

Ne, rekao je, bilo je to posve nemoguće i ona je to morala shvatiti. Kad bie pustio da tako nastavi to bi išlo dalje i dalje, i onda se više ne bi mogli

zaustaviti, ne bi se željeli zaustaviti — zar nije to shvaćala? Bila je premlada,to ne bi bilo lijepo, ne bi bilo fer.. . Fauve je duboko uzdahnula, pitajući se je

li on u pravu i pretpostavljajući da jest; ali ona ga je tako željela! — Fauve! Ne mogu raditi ako ćeš stalno praviti grimasuza grimasom!Hoćeš li pokušati malo umiriti lice, ili da prekinemo?

Fauve je otpuhnula kosu s čela i iskreveljila se. — Ne pravim grimase, nego razmišljam. Što ti želiš slikati, glupu lutku ili

ženu koja razmišlja? — Aha! Ima u tome nečega, iako si malo uranila s tim.Dobro, da se malo

odmorimo.Fauve se pomaknula, protegnula tijelo poput dugačkog užeta i istegnula

svaki zglob. Zatim je prišla stolici za ljuljanje što je stajala u uglu ateljea isjela, uzela staru knjigu koju joj je dao Eric, i za nekoliko se trenutakazadubila u nju.

Mistral je i odviše znao o toj knjizi. Kad su počeli s portretom donijela jue sa sobom i čitala ju je za svake pauze, ponekad se zaustavljajući da mu

naglas pročita neke odlomke. Napokon joj je, očajan, rekao daju ne možeslušati jer mu to ometa koncentraciju, da je slikaru teško davati modelu takočesto odmor i bez da uz to mora slušati lekcije iz povjesti.

— Pa dobro — blago je rekla i samo nastavila čitati. Ajoš su prošle

godine, kad god bi došlo vrijeme za odmor, razgovarali o slikanju, ili gajezabavljala pričama o dvjema prijateljicama, Pomme i Epinette koje su, makako se nemogućimačinile, bile unuke dvaju članova njegove prve momčadi za

balote iz seoske kavane.Ponekad su, s gorčinom se sjećao, znali izaći, sjesti na sunce ispred

ateljea, i razgovarati o statusu Sportskog udruženja u Feliceu, o borbenoj



nogometnoj momčadi koja je vječno vodila bitke s nogometnim momčadima izsusjednih sela. Često joj je, za tih dragocjenih trenutaka, znao objašnjavatizašto je umjetnost jedino čime se vrijedilo baviti u kaotičnom svijetu, jedinastvar koja može trajati. Povijest su samo priče za koje ljudi misle da su se

dogodile ili za koje žele da drugi vjeruju da su se dogodile, rekao je. Povijestise ne može vjerovati.A sada je bila tu, posve udubljena u povijest kao da je ona otkriće

nepobitne istine. Što bi dao da ponovo pridobije natrag svoju kćer, da ima prošlogodišnju Fauve umjesto ove »žene koja razmišlja«, kako je sama sebenazvala? Gotovo sve na svijetu, razmišljao je Mistral, gotovo sve, ali je li onuopće imao da da išta što bi poželjela šesnaestogodišnja djevojka?

— Jesi li spremna da nastavimo? — upitao je. — O... naravno. Ali, oče, da li bi te jako smetalo kadbismo danas završili

pola sata ranije? Ericovi roditelji otišli suna nekoliko dana u Aix na glazbenifestival i pozvali su nasda dođemo na ručak u Vendome. Do tamo ima sat i polvožnje, a ne bih željela zakasniti. Može li, samo za danas?

Što je mogao reći? Zar je mogao zahtijevati da ostane? Da nadoknadivrijeme sutra? Nije to bilo prvi put što iz nekog razloga skraćuje vrijeme

poziranja. Iskreno rečeno, rekao je sebi namrštivši se, nije to bilo prvi put nida je shvatio kako, da bi mu pozirala, odustaje od nekog izleta na koji jetrebalo otići rano ujutro i vratiti se kasno navečer. Kad ju je proteklih ljetaslikao, njihovo je zajedničko vrijeme bilo ispunjeno intenzivnim druženjem,

harmonijom koju je potpuno naučio cijeniti tek sada kad je više nije bilo, kadu je zamijenio osjećaj dužnosti i rastresene ljubavi.

— Naravno, Fauve. Idi samo. Možemo sad prekinuti,ako želiš. — O, tata! Baš si srce! Hvala! — Oslobođena dužnosti,na brzinu ga je

zagrlila i odskakutala iz ateljea, ni ne pokušavajući prikriti osjećaj olakšanja.Pa ipak, zamijetio je, a vilica mu se stegnula u bolnu crtu od mrzovoljnog,

snažnog bijesa i povrijeđenog ponosa, nije sa sobom zaboravila ponijeti onu prokletu knjigu.

Ako imati stila znači savršeno uskladiti vanjski izgled sa svojom pravom

ličnošću, izgledati onakvim kakav jesi, onda Nadine ipak ima stila, razmišljalae Fauve pridruživši se ocu, maćehi i polusestri na rijetkoj obiteljskoj večeri.

Nadine je upravo bila doputovala u La Tourrellu iz Pariza na nekoliko dana,ostavivši tamo muža koji je bio zauzet sklapanjem nekog poslovnog ugovora.Mistralu je čovjek za kojega se udala bio odvratan, i medu Nadine i Katevažio je prešutni sporazum da mu ne spominju Phillipea Daimasa češće nego



što je bilo neophodno.Kao je Fauve prvi put došla u Provansu provesti ljeto, Nadine je imala

petnaest i pol godina, zapravo pola godine manje nego Fauve sada, ali čak je itada izgledala profinjenije nego itko koga je Fauve ikada upoznala.

Taj je prvi dojam vrijeme samo potvrdilo. Sada je, u dvadeset trećojgodini, Nadine sva bila u savršeno ravnim linijama i šiljcima. Njezina je plavakosa ispod brade poput odrezanog vela završavala s dvije špice savršenogeometrijskog oblika, dugačke ravne šiške izgledale su kao da bi joj mogle

prerezati čelo, a oči su joj bile uokvirene oštro, s egipatskom preciznošću povučenim tamnozelenim crtama.

Nos joj je bio zaobljen tek toliko da ne bude potpuno šiljat, zubi su joj bilitako bijeli i pravilni4a su Fauve podsjećali kako im je osnovna namjena dagrizu. Vilica joj se ocrtavala oštrom linijom, ali joj je gornja usna uvijek bila

izvijena u vječni osmijeh. Bila je izuzetna, priznala je sebi Fauve. Bilo jenemoguće ne zuriti u Nadine. Ma gdje bi sjela ili stajala, uvijek je nekako bilau središtu pažnje.

Nadine Mistral pokazivala se onakvom kakva je i bila, ne pokušavajući prikriti vlastito samopoštovanje. Superiornost se očitovala i u savršenostinjezinih besprijekorno sašivenih bijelih lanenih hlača, u savršenoj elegancijinjezine crne svilene bluze koja se omatala i vezala u čvor oko njezina vitkogstruka, u prekrasnom paru naušnica s oniksorn optočenim blistavimdijamantima, što su visili iz resica njezinih ušiju.

Ona sebi nije dopuštala propuste, pa ni takav da joj jedan nokat bude neštoduži od ostalih. Koliko je sati svakoga tjedna morala žrtvovati da održi takavnemilosrdno besprijekoran izgled nitko nije znao, ali Fauve je bila sigurna da

bi neke žene mogle cijeli život provesti pokušavajući oponašati Nadininuledenu i drsku eleganciju a da im to ne uspije, jer bi u posljednji trenutak došleu iskušenje da stave nisku bisera, mekše iščetkaju kosu ili zataknu cvijet uzapučak. Nadine je, na svoj način, bila minimalist i izražavala senajoskudnijim brojem elemenata.

Čvrsta odluka Kate Brovvning da posveti svoj život Julienu Mistralu, koju

e donijela prvoga dana kad ga je ugledala kako slika, dobrim se dijelom prenijela na Nadine. Četiri godine za kojih ju je Mistral napustio zbog TeddyLunel i zatim zbog njezine smrti lutao svijetom, učvrstili su Katinu strastvenumajčinsku ljubav. Ma kako joj je u\»ijek bilo i uvijek će joj biti važno bitisuprugom Juliena Mistrala, njezina je druga briga sada bila sreća njezine kćerii njezin životni položaj. Od Nadinine udaje Kate je živjela u stanju nemoćnog



bijesa prema Mistralu koji je stajao između Nadine i njezinog pravnog statusavelike francuske nasljednice. Jednoga će dana Nadine naslijediti sve što Julien

posjeduje — dragocjene slike u spremištu, bogato imanje La Tourrello koje jedonosilo i prihod, njihove bankovne račune, investicije; svo njegovo veliko

bogatstvo pripast će po francuskom zakonu njoj, ali u međuvremenu je Nadinezapravo bila prisiljena raditi kako bi mogla živjeti u skladu sa svojim stilom.Prije dvije godine udala se za Phillipea Daimasa kojega su u štampi, kad

su željeli navesti i njegovo zanimanje, uvijek nazivali »investitorom«. Slavilisu ga u društvenim i tračrubrikama javnih glasila još mnogo godina prije negošto je upoznao Nadine, zbog mnogobrojnih veza s najpoželjnijim ženama togvremena. Phillipea su često nazivali »najneuhvatljivijim čovjekom u Parizu«,er se do trideset devete godine nije oženio.

Po zanimanju je bio posrednik, upoznavao je ljude kojima je novac trebao

s onima koji su ga željeli u nešto uložiti. Ti su se njegovi poslovi rijetkorealizirali, a provizije koje je za njih dobivao dostajale su točno da se uspijeizdržavati u velikom stilu neženje.

Phillipe je sebi mogao priuštiti da zaposli poslužitelja koji mu je ujednoslužio i kao sobar, imao je dovoljno novca da naručuje odjela po mjeri kodLarsena, gdje je mogao birati između sedam stotina bala vunene tkanine što su

bile poredane po zidovima poput dragocjenih knjiga, a njegova je kolekcijašalova od kašmira — jer, on nikada nije nosio kaput — bila kupljena u velikojkući Hilditch and Key. Njegov se malen stan nalazio u besprijekornoj zgradi

blizu Slavoluka pobjede i bio lijepo namješten, s nekoliko vrijednih komada pokućstva u empire stilu, ali njegovo je pravo bogatstvo bio šarm.

Phillipe Dalmas bio je najdobrodošliji gost na svijetu. Bio je zabavan,lijep i predivno heteroseksualan, pa tako i predmet sanjarenja svake domaćice.

Kad je Nadine upoznala ovog senzualnog muškarca odanog užicima, kojise poklanjao i primao, čovjeka obavijenog snažnim sjajem neuhvatljivosti,smjesta ga je odlučila uhvatiti. Phillipe je, sa svoje strane, vidio da mu se

približava četrdeseti rođendan i zaključio kako je došao pogodan trenutak dadovrši svoj trijumfalno momački život. Nije namjeravao provesti srednje

godine kao gost u kućama drugih ljudi, ma kako to ugodno bilo. Nadine se uspjela za njega udati, što tolike druge žene nisu, iz

ednostavnog, banalnog razloga što se pojavila u pravom trenutku njegovogživota. Zbog njezinih blistavih dvadeset jednu godinu, zbog njezine blještave

besprijekornosti i, naravno, zbog dobrih izgleda za budućnost uvjetovanihČinjenicom da je kćerka Juliena Mistrala, izbor je gotovo neizbježno pao na



nju, jer, iako se Phillipe Dalmas nikada ne bi bio oženio samo zbog novca, ni ukom slučaju nije sebi mogao priuštiti da oženi ženu koja ga nema.

Nadine Phillipe Dalmas dijelili su neku vrst duboke, duboko usađene površnosti koja ponekad, kad naraste do tako sjajnih razmjera, može dobiti i

nekakvo značenje. Velika pažnja koju su poklanjali vanjštini davala im jeoboma sjajan izgled, i činili su nezaboravno dekorativan par, poput dvijudragocjenih umjetnina ulaštenih do zavidnog sjaja. Kad su se sve domaćice uParizu pomirile s time da su izgubile Phillipea kao samca, počele su semeđusobno otimati za posjete Dalmasovih, čiji je brak bio od onih u kojemumuž i žena zajedno čine glavnu zvijezdu večeri.

Kate bi bila i odustala od većih ambicija koje je dugo gajila za svoju kćer,er nije mogla zanijekati da Nadine obožava svojeg muža, da nije bilo Juliena

Mistrala koji je s Phillipeom Dalmasom proveo pola sata i zaključio da je to

posve bezvrijedan čovjek. Neće biti ništa od miraza, izjavio je, a njegovvjenčani poklon mladencima bio je samo osrednje velik stan u AvenijiMontaigne — što je, kako ga je uspjela uvjeriti Kate, bio najmanji poklon kojisu mogli pristojno pokloniti.

Nikada im od tada nije davao novčanu pomoć, koju im je lako mogao pružiti, i nikada dok je živ neće im je ni dati, uvjeravao je Kate. Ni ona imsada nije mogla davati velikodušne poklone. Mistral koji je za njihovogdugogodišnjeg braka prepuštao svojoj ženi sve odluke u pogledu novca,odjednom je inzistirao na tome da sam vodi korespondenciju sa svojim

posrednicima i bankarima.Kate je bila djelotvorno spriječena da potajno raspolaže bilo kakvom

većom svotom, i jedini novac koji je još mogla slobodno trošiti bio je onaj zaizdržavanje La Tourrelle. Bila je spala gotovo na status domaćice i domara,ogorčeno je razmišljala. Ali, Nadine je prihvatila to razočaranje sfilozofijom osobe čiji je otac star već gotovo sedamdeset godina. Sve je to,uostalom, bilo samo privremeno, a u međuvremenu je bilo zgodno i zabavnogovoriti kako mora zarađivati za život, zabavnije nego da je samo bila obična

bogatašica, pogotovo što nitko nije mogao sumnjati u to koliko će strašno

bogata postati. Nadine je sebi stvorila posao u kojemu se savršeno isticala. Radila je s

JeanFrancoisom Albinom, jedinim francuskim kreatorom koji je uživaomeđunarodni ugled Yvesa Saint Laurenta.

Njezino zanimanje nije imalo nikakav poseban naziv i teško je biloodrediti granice njezinih dužnosti. Nije bila šef za reklamu, jer je taj posao, sa



svim tehničkim detaljima kontakta sa svjetskom štampom obavljala Lily deMar, koja je posao naučila kod Diora; nije sudjelovala u samom kreiranjuodjeće ni u prodaji, ni u bilo kojem poslu u kući Albin. Ipak, Nadine je očito islužbeno bila plaćena da bude najbolja prijateljica Jeana Francoisa Albina.

Ona je bila jedino ljudsko biće na kugli zemaljskoj bez kojega onednostavno nije mogao. Služila mu je kao obrana od svijeta koji je premanjegovom mišljenju bio prepun neprijatelja ili, u najmanju ruku, grubijana ineosjetljivih ljudi. Vjerovao je kako mu Nadine jedina nikada ne bi lagala. Bioe uvjeren kako je ona jedina osoba koja kroz svoju vezu s njim ne želi

ostvariti nikakav svoj interes, jer što bi kćerka Juliena Mistrala mogla dobititime što je bliska s nekim kreatorom, ma kako on bio slavan?

Za Albina je Nadine Dalmas bila idealizirano utjelovljenje žene za koju jeon kreirao. Pripisivao joj je gotovo mističnu moć da ga utješi, nadahne i

osvježi. Trebao ju je uz sebe u trenucima kriza. Henri Groš, solidan poslovničovjek, Albinov ortak u modnoj kući koja je ostvarivala goleme zarade od trivrste parfema i velikog broja prodanih licenci, bio je presretan da može

Nadine davati prilično lijepu plaću za njenu odanost, ma kako nejasan bionjezin posao. Krhak stvaralački stroj zvan Jean Francois Albin morao je podsvaku cijenu imati nekoga tko će ga hraniti, tješiti i razumjeti, kako bi mogaonastaviti izbacivati po dvije kolekcije godišnje.

Dok je Nadine na večeri s roditeljima i Fauve razgovarala o svojem poslu,onaj njezin ponosan, hladan, obijestan način koji nije bio prenemaganje, već

njezin prirodni način govora, nije se mijenjao. Pa ipak je očito bila posvezaokupljena svojim životom. Govorila je, kao i uvijek, ravnomjernim isigurnim glasom koji je uvijek bio za nijansu tiši od svih drugih, tako da su seljudi znali zateći kako prekidaju vlastite razgovore da bi nju saslušali.

— Znaš, oče, Jean Francois bio je na rubu sloma. Najnovija kolekcijadovršena je, sašivena do posljednjeg dugmeta,ali prošle mi je srijede savočajan telefonirao usred noći, jasam odjurila u atelier i našla ga kako saškarama u rukamaobilazi jedan komad odjeće za drugim. Odvela sam ga

pažljivo, kao mjesečara, rekla mu da idemo u najbolju kliniku u St.Cloudu,

gdje će se ispavati do ponedjeljka i ostala s njim držeći ga za ruku sve dok zaista nije mirno zaspao. U ponedjeljak,kad se vratim, bit će kao preporođen.

— Događa li se to često? — upitala je Kate. — U posljednjih nekoliko mjeseci samo pravi probleme— objasnila je

Nadine. — Svih pet naših manekenki Crnkinjaotišlo je raditi kod Givenchvja,a ona kuća za odmor na Sardiniji o kojoj sam vam pričala ga izluđuje brigama.



Jean Francois, naravno, uporno zahtijeva da dekorator uzme najskupocjeniji brokat, nabere ga kao muselin, i da rukuje intarzijama kao sirovom drvenomgradom, ali taj čovjek, čini se, jednostavno nije sposoban raditi premanjegovim uputama.

»Isuse Kriste!«, šapnula je Fauve u sebi. — Na svu sreću — nastavila je Nadine — ja sam moglapreuzeti mnogo posla na sebe i ostaviti mu slobodu da se usredotoči na svoju umjetnost, ali bez obzira što ja odlučila, nakraju je presudna njegova odluka; a ovo je baš

edna od najgorih godina. Uostalom, teško da nije postao svjestan kako gavećobožavaju kao kult. Ništa ne može osobu učiniti ranjivijom nego da je uzvisedo takvog obožavanja. A ipak, što može? Mora se povremeno izložiti, morariskirati, mora mijenjati.

— Što mora mijenjati? — upitao je Mistral odgurnuvšitanjur.

— Dužinu, oče. Jean Francois smatra kako je došlo vrijeme da uvedemaksimalnu dužinu. S minijem je gotovo, alikako bi te krave u javnosti mogle biti dovoljno tankoćutne ihrabre da ga slijede? Mogu li se one uzdići na njegovnivo?On se tako užasava kupaca i novinara, da ne znam hoće li semoći suočitis njima nakon predstavljanja kolekcije. ..

— Pa zašto to onda radi? — progundao je Mistral. — Ako se ne pojavi u javnosti, oče, opet će početi ogovaranja. Pričaju da

se drogira, da je zatvoren u ludnicu; ne mogu uopće shvatiti kako sve to podnosi. Iskušenje je, naravno,podleći kompromisu, stvoriti dužinu koja nije

revolucionarna,već samo korak naprijed; ali Jean Francois je odviševelikumjetnik da ne bi ostao dosljedan sebi.

— Reci — upitao je Mistral — koliko godina ima Jean Francois? — To nitko točno ne zna, čak ni ja, ali mislim da morada je blizu

četrdesete. — Ponaša se kao dijete. A ako ti živiš u djetinjastom svijetu, spuštaš se na

njegov nivo — prezirno je rekao Mistral. — Dosta smo pričali o Jean Francoisu — rekla je nagloKate, zaštitnički se

umiješavši u razgovor. Predobro je znalaMistralovo mišljenje o vrijednosti

visoke mode, a znala je i kako će se Nadine početi ledeno ponašati ako budekritiziraoJean Francoisa. — Nadine, Fauve ti mora ispričati kako provodiljeto, to je pravo otkriće.

Nadine je pogledala majku i vidjela kako su joj se oči zacaklile s jasnomnamjerom. Njih dvije se nikada nisu morale sporazumijevati riječima. Laganoe slegnula ramenima i okrenula se prema Fauve.



— Večeras si neuobičajeno šutljiva, kad bolje razmislim.A čini mi se i dasam čula nešto o tebi i prilično zgodnommladom arhitektu. Znači, mala Fauvee napokon odlučilaodati priznanje muškom rodu? I kako ti se čini prva

ljubav,ha?

Nadine je govorila s tako hladnom i prodornom znatiželjom, da je Fauvegotovo zadrhtala. Instinktivno je potražila način da skrene tu znatiželju udrugom pravcu jer Nadine, poput mačke s nekom životinjicom u ustima, nije

puštala žrtvu sve dok ne bi zadovoljila svoju znatiželju. — Smatram daje muški rod vrlo koristan, hvala na pitanju. Kako sam

uopće mogla ovdje provoditi ljeta bez drugogprevoznog sredstva, osim bicikla? Ovaj momak ima vlastitiautomobil, pa sam ga uspjela nagovoriti dame vozi uokolo.Vidjela sam u šest tjedana više okolice, nego u

posljednjihosam godina.

— To je samo turistička znatiželja? Fauve, pa ne očekuješ valjda da tivjerujem? — Vjeruj što hoćeš, svejedno mi je, ali ja istražujem povijest

provansalskih Židova. — Bože dragi, kako je to bizarno... mislila sam da su sviorii u Parizu! — Tako misli većina ljudi — rekla je Fauve, gotovo senasmijavši od sreće

što joj je varka uspjela. Nadine čak nijeupitala ni za Ericovo ime. — Židoviovdje žive već dvije tisuće godina.

— Dvije tisuće godina... jesi li sigurna, Fauve? — otegnuto je rekla

Nadine. Njezin oštar pogled, zelene boje malahita, bio je otvoreno sumnjičav. — Potpuno sigurna! A sve do križarskih ratova tretiralisu ih manjeviše kao

i sve ostale. Čak su ih i Vandali, Vizigotii barbari ostavljali na miru dok suosvajali zemlju. Tek u dvanaestom stoljeću, kad su francuski kraljevi otišliosvojiti Svetuzemlju, počeli su zaista proganjati Židove.

Fauve je spustila vilicu, uzbuđena zbog prilike da govori o onome stojesvakoga dana otkrivala u knjizi Armanda Mossea, koja ni Kate ni njezinog ocanije ni najmanje zanimala. Iskoristila je gorljivo tu priliku, iako je bila

potpuno svjesna da joj se pružila samo zbog toga što je Kate željela spriječiti

svađu.Fauve je doslovce prštala od imena, godina i statističkih podataka; papa

Aleksandar VI i Julije II, koji su zapošljavali Židove kao svoje liječnike, činilisu joj se vlastitim prijateljima. Jednako je žestoko mrzila Julija III koji jenaredio da spale Talmud.

Fauve je bila odviše zadubljena u svoju temu da bi zamijetila prikriveni



prezir u pogledima koje su razmjenjivale Nadine i Kate dok se ona sve višežestila nad više od pet stotina godina povijesti, završavajući s revolucijom zakoje su svi Židovi u Provansi još od djetinjstva morali nositi uočljive žutekomade tkanine prišivene na odjeću. Mistral je bezizražajno slušao dok je

opisivala užase u starim getima koji su se svake večeri zatvarali i zaključavali,u kojima su živjele bezbrojne generacije u bijednim, pretrpanim, zagušljivim potleušicama dok su drugi mogli živjeti slobodno u prostranoj i bogatoj doliniVauclusea. Okrutni, restriktivni i proizvoljni zakoni koje su vlasti nametalesvim aspektima života Židova, izlili su se u jednom jedinom, gorljivommonologu. Mistral je prestao jesti i ljutito stegnuo usne ali Fauve to nijeopazila. Nije imala pojma koliko je dugo i strastveno govorila, sve dok

Nadine nije pojela svoj sir i nemarno rekla'Zar ne cmi/dns malo previše nad time, Fauve'' Svi su ti l)udi mrtvi vec tko

/na koliko dugo, morbidno |e razgovarati o tome kao daje to i danas važno.Mislim daje to jako čudno od tebe. — Nije baš tako čudno, Nadine. U Mosseovoj knjizistalno nailazim na

imena Lunel i Astruc, a to su imena iz moje obitelji. . . to je moje prezime,zapravo.

— Da malo ne pretjeruješ? To ti je možda samo nekakavdaleki rod. — Daleki! Ne, kvragu, ja mislim da baš i nije tako dalek. . . — bijesno je

odgovorila Fauve, a Mistral je napokonprestao namrgođeno šutjeti. — Dosta! Kad si se vratila s onog mjesta u Cavaillonuopisala si ga tako da

si me uvjerila kako mjesni Židovi morada su dobro živjeli i da su se premanjima dobro ponašali, asada nas gnjaviš tim beskrajnim nizanjem užasa. To tiveć postaje manija!

— Prije sam bila neobaviještena i romantična, oče, živjela sam u zabludi — odgovorila je Fauve hrabro, ne dajući sesmesti njegovim neodobravanjem. — Ona zgrada nije stara nidvije stotine godina, a ja sam bila dovoljno budalasta da povjerujem kako ona odaje idiličnu prošlost. Sada znam da jeonavarljivi ostatak jednog kratkog razdoblja u kojemu je Židovima bilo dopuštenoda žive razmjerno mirno; ali ipak jebila okružena užasnim getom koji je

kasnije srušen. Još uvijekima ljudi, dobronamjernih ljudi, koji se hvale da jeProvansabila »raj za Židove«. Pa, bila je, ako je usporediš s desetakdrugihmjesta u Francuskoj, gdje su Židove žive spaljivali!Provansa je bila raj unajužem i najironičnijem smislu riječi;to je kao da kažeš da je bila najboljimogući zatvor za ljudekoji nisu počinili nikakav zločin.

— Zatvor? — rekla je Kate, pažljivo promatrajući izrazMistralova lica



dok mu je Fauve protuslovila. Ona je bila jedina osoba za stolom koja je bilasvjesna koliko on dubokozamjera Fauve što je zanima bilo što u vezi saŽidovima, jedina osoba koja je uživala u njegovoj reakciji na svakuFauvinuriječ. — Zašto zatvor, Fauve? Pa nismo mi odgovorni za onošto se

događalo tim ljudima, mi nikada nismo bili okrutni prema Židovima, mi senikada nismo prema njima ponašali kaoda su počinili neki zločin. Stvarno,Fauve, još malo pa ćeš nassve optužiti da smo mi ti koji smo ih poslali ukoncentracionelogore.

26.

Kate Mistral glumila je pred Julienom Mistralom od trenutka kad gajeupoznala. Najviše od njezine prave prirode vidio je onog dana kad ga je

molila da je oženi. Sada, nakon četrdeset dvije godine braka, ona je bilazarobljena u ulozi koja se godinama razvijala, ulozi u kojoj nikada nijeotkrivala svoje osjećaje tom svojem najneizbježnijem protivniku. Kad sedivila nekoj glumici na pozornici ili u filmu, nije joj nikada palo na pamet dae i ona u vlastitom kućnom životu već dugo izvježbana i savršena glumica. Svi

su se njezini kontakti s ljudima odvijali u njezinom intimnom teatru, za koji je pretpostavljala da u njemu uglavnom svi glume. Rijetki su bili trenuci kad jemogla malo skinuti glumačku krinku. Ponekad bi se približila istinskom,iskrenom unutrašnjem trenutku dodira — s Nadine. Ali nikada s mužem.

Kate je mirno sjedila ispred toaletnog stolića, skidajući bisere, dok jeMistral ljutito stajao na vratima njezine spavaće sobe, ne želeći ući ni sjesti,ali ne mogavši otići u vlastitu sobu i zaspati.

— Zašto si, zaboga, tako uzrujan, Julien? — blago jeupitala. — Slažemse.da je ružno što nas Fauve uporno gnjaviza vrijeme večere, ali zašto od toga

praviš takav problem? Svedjevojke prolaze kroz takva razdoblja. — Ti si je namjerno poticala da nastavi. — Glupost. Fauve se više ne može reći ni jedna jedinaljubazna riječ, a da

e to ne potakne na razgovor o toj njezinojopsesiji. Znaš i sam da se, ako joj

samo kažeš dobro jutro, izlažeš opasnosti da odslušaš lekciju o tisuću godinaZida plača. Nju se ne može zaustaviti. Dok jede s nama morat ćemo toslušati,

bojim se, ukoliko to posve ne zabraniš. — Pa ne mogu zabraniti Fauve da govori o stvarima kojeje zanimaju, nije

ona takva djevojka — smrknuto je rekao. —Proklet da je onaj Avigdorovmomak! On stoji iza svega toga.



— Uopće nisi pravedan. Naravno da je momak dodaoulje na vatru, ali jamislim da je to mnogo dublje. Ako želišpronaći krivca, krivi Maggy Lunel.

— Što, do vraga, time hoćeš reći? — Isusovci kažu da, prepustiš li im na odgoj sedmogodišnje dijete, mogu

od njega učiniti osobu koja će se doživotno ponašati kako oni žele. Prepustiosi Fauve njezinoj baki, aona nije gubila vrijeme da tvojoj kćeri nametne svojidentitet.Uostalom, Fauve ima u sebi židovske krvi, bez obzira što se totebi nesviđa. Nemoj potcjenjivati njezinu moć, Julien. Svakome je djetetu potrebanosjećaj pripadnosti... tako barem kažu.

— Ona je moja kćer, slikarica. Zar to nije dovoljno, zaboga? Što više, za boga miloga, može očekivati jedna šesnaestogodišnjakinja? Ali ne; umjesto dato iskoristi, ona trati vrijeme jureći uokolo i umišljajući daje otkrila nakakvuobiteljskupovijest, koja s njom nema nikakve veze. Luda je što umišljada su

Lunelovi i Astrucovi iz te proklete knjige njezini rođaci.Ništa neće moćiotkriti. Pa čak i ako joj jesu neki daleki rođaci, to je posve beznačajno! — Možda spoznaja da je tvoja nezakonita kćer Fauvejednostavno nije

dovoljna. — Kate je odložila narukvice, zatvorila kutiju s nakitom i počelačetkati meku kosu koja je tako uredno padala oko njezina lica. — Idi spavati,Julien.Nerviraš me stojeći tamo.

Minutu kasnije Mistral je krenuo prema ateljeu, u mraku osvijetljenomonim svijetlim noćnim provansalskim nebom na kojemu zvijezde kao da sudoplovile iz svemira, kao da moraju pjevati čovjeku, kao što pjevaju velikim,

otvorenim zemaljskim prostranstvima, u pustinji ili na polovima. Nije upaliosvjetla za rad, nego je prišao ravno stalku na kojemu je stajao poludovršenFauvin portret. Gledao je u pravokutno platno, gotovo tamnosivo na mjesečini,zadubljen u misli. Katine su mu riječi odzvanjale u glavi: »Svakome je djetetu

potreban osjećaj pripadnosti«. Kako je mogao zanijekati daje u pravu? Oddana Fauvina rođenja bio je spriječen da joj da svoje prezime. Premafrancuskom zakonu nije je mogao priznati kao svoju kćer, ona se nije moglazvati Fauve Mistral, pa je, naravno, sebe smatrala članom obitelji Lunel.Cijelo mu je ljeto izmicala, svakoga dana sve više i, iako je uhvatio njezin lik

na platnu znao je da nije, kao prijašnjih godina, na slici uspio uhvatiti i njezinduh, jer je bila odsutna i dok ju je slikao.

Mistral je prezirno okrenuo leda slici. Čemu se truditi da dovrši tu packariju? Nastavio je tiho koračati mračnim ateljeom. Kako uhvatitišesnaestogodišnju djevojku, satjerati je u kut i natjerati da razumno sagledastvari? Bilo bi lakše razumno razgovarati i s kolibrićem. Da je barem bila



Francuskinja, odrasla tu, u Feliceu, pod njegovim nadzorom. Da mu barem nijesvake godine sve više izmicala, da je barem mogla uvijek ostati takvom kakvaest!

Nemirno je tražio jedinu utjehu koja je za njega ikada postojala —

prisutnost svojih slika. Otključao je vrata spremišta, upalio velika svjetla ihodao blještavo rasvijetljenim prolazima, izvlačeći ponegdje pokoju vješalicui promatrajući platno poput nekog nepoznatog predmeta, kao da nije proveotolike tjedne, često i mjesece, radeći najteže što je mogao na svakome od njih.

Nakon nekog vremena počeo je rukom prelaziti preko oslikanih površina,milujući grubu strukturu platna kao daje živo biće. Malo pomalo dopustio jesebi da odahne, polako prihvaćajući utjehu. Ona su živjela. Bio je siguran u to,kao što je bio siguran da je on Julien Mistral. Živjela su sada, i živjet će svedok budu postojala. Ta prostorija nije bila puna dovršenih slika, već živih

stvorenja koja su disala i govorila. Ovamo je on pripadao, u ovoj se sobi bez prozora nalazilo sve što je ikada imalo ikakvog značaja za Juliena Mistrala.U jedan odjeljak sobe nikada nije odlazio. Portreti Teddy i Fauve, koje je

naslikao za prva dva mjeseca Fauvina života, kada je slikao brže nego ikada prije ili poslije toga, bila su pohranjena na desetak vješalica u dnu velike prostorije. Nakon Teddvne smrti bio ih je ostavio u stanu u Avignonu, gdje ih

e čuvao bračni par koji je radio kod njih. Nakon povratka u La TourrelloMistral je poslao po slike i pohranio ih u spremište, ali nikada ih više nije

pogledao.

Sada je polako prišao jednoj od velikih vješalica i izvukao je u široki prolaz. Na njoj je bilo samo jedno golemo, nedovršeno platno, posljednjaslika Teddy koju je naslikao u St. Tropezu. Sjedila je u vrtu na ljuljački s

bijelim i modrim prugama, i držala Fauve čvrsto u naručju, pognute glave,gledajući dijete.

Ćak ni u njegovim bolnim, čežnjivim snovima, nikada nije bila tako lijepa. Naslikao je svoju ljubav tako jasno da se činilo kako platno glasno, očito, bezriječi kliče od radosti. Brzo je gurnuo vješalicu natrag, daje ne vidi, izjurio izspremišta i zaključao ga. Izašao je kroz stražnja vrata ateljea i pojurio stazom

koja je vodila oko zidina La Tourrelle, zaustavivši se tek kad se našao dubokou hrastovoj šumi. Sjeo je na zemlju, naslonivši se leđima na drvo, dubokodišući, kao da je trčao da sačuva živu glavu. Zašto je to učinio? Zašto seizložio neizbježnoj opasnosti da opet osjeti bol?

Instinktivno, kao da se trzajem odmiče od mlaza vrele vode, zaštitio se odotvaranja stare rane isključivši Teddvn lik i usredotočivši se u mislima na onaj



dio platna na kojemu je naslikao ono sićušno stvorenje, malenu Fauve. ak je itada posjedovala neku gorljivu živahnost. Sjećao je se kakva je bila kad serodila, umotane u ružičastu deku, tek izašlu iz majčine utrobe, ali već takoizrazite ličnosti da se odmah dosjetio prikladnog imena. Bijes prema njoj, koji

se u njemu gomilao cijelog ljeta, izmakao mu je, ispario pri pomisli na tokakva je bila tog dana za večerom. Fauvino je lice održavalo svaki osjećajkoji bi oćutila; ona nije mogla obuzdati svoju idealističku, nestalnu prirodu,kao što nije mogla biti ni dvolična ili se diplomatski ponašati.

Julien Mistral nije bio čovjek sposoban da osjeti sažaljenje. Ne samo danije suosjećao s ljudima, pojedincima ili društvenim grupama, već ni najmanjenije želio s njima suosjećati. Njegova je umjetnost bila posve osobne prirode,obuhvaćala je isključivo ono što se nalazilo u carstvu koje je želio samo zasebe — neke prirodne ljepote, neke elemente iz života ljudi u Provansi — ali

bilo je malo, vrlo malo ljudi koje je volio. Bez nadahnuća ljubavi bio je poputkamena — kamena koji je slikao.Dok je sjedio uz drvo ljubav prema Fauve pomogla mu je da shvati njezine

misli, da sagleda njezin duh, i on je polako postao svjestan pitanja koja onamora da je sebi postavljala. Tko sam ja? Što je uopće život? Kuda idem? Tkoe bio prije mene? Postoji li medu nama neka veza?

Naravno da je tražila nešto što joj je moglo dati odgovor na ta pitanja, jer nije bila romantična, ne kao što je bila Teddy. Nije čudo što je Fauve bilazbunjena, nije čudo što je jurcala okolo za gluparijama. Na nekoliko je

trenutaka Julien Mistral sebi dopustio da zamisli prekrasan život u kojemu jeFauve mogla odrasti uz Teddynu pažnju i brigu, kao dijete koje ima i majku ioca, u toplom okrilju, sigurna, voljena. Zastenjao je od naleta bespomoćnogočaja i izbrisao u mislima tu sliku, ali prvi put u životu potpuno je shvatio kakoon nije bio jedina osoba na svijetu gorko lišena ljubavi Teddy Lunel. A on čak nikada nikome nije pokazao tu sliku Teddy i Fauve. Čak ni Fauve.

Sjedio je posve nepomično, tako zapanjen zbog zamisli koja mu je togtrenutka pala na pamet da je o njoj razmišljao stalno iznova, tražeći jojnedostatke, ne mogavši vjerovati da se tome nije prije dosjetio. Njegovo

strogo lice zapovjedna izraza ublažilo se u neodoljivu grimasu snažne radosti,a zatim se stegnulo u odlučan izraz, tako čvrst da se činilo kako on pati, kakočak s uživanjem trpi snažnu bol. Znao je kako da pruži Fauve osjećaj

pripadnosti koji će je zauvijek vezati uz njega, kojim će tako ostaviti traga unjezinom životu da nikada više neće tražiti porijeklo koje s njim nije imalonikakve veze. Bila je toliko očajna daje spala na to da traži nekakav osjećaj



pripadnosti u nekoj ruševini sinagoge iz doba Luja XV. A ipak, samo je on nacijelom svijetu imao tu moć da joj pruži identitet, nasljedstvo, osjećaj

pripadnosti koji će je natjerati da shvati kako je upravo osjećaj povezanosti snjim ono što jest i uvijek će biti najvažnije na svijetu.

Julien Mistral nikada nije napisao oporuku ali je nakon smrti svojihroditelja imao posla oko pojedinosti u vezi nasljeđa. Njegova ga je majkazapanjila i razočarala ostavivši trećinu svojeg malog imetka prijateljici skojom je često zajedno vezla, ženi koja joj nije bila nikakav rod. Kad jeMistral upitao pravnika o zakonitosti takve oporuke, rečeno mu je da svatkomože ostaviti trećinu svojeg imetka osobi koja mu nije ništa u rodu. Preostaledvije trećine moraju se podijeliti zakonitim nasljednicima, želio to netko ili ne.

Fauve, prema zakonu, s njim nije bila ni u kakvom srodstvu. Francuskizakon nije dopuštao da njihovo srodstvo dobije ikakvu zakonsku zaštitu. Ona

nije imala zakonit status. Kao enfante adulterine nije mogla naslijediti ništa; alikao netko s kime nije u srodstvu, mogla je dobiti jednu trećinu! O, kako ćesamo pažljivo, zbliženi, podrobno pregledati sve slike u spremištu, koliko ćesati provesti u veselom, zamršenom, teškom poslu biranja jedne trećine slikakoja će postati Fauvino vlasništvo, odvajajući ih od onih koje će silom prilikamorati pripasti Nadine i, naravno, Kate ako ga nadživi.

Fauve će zauvijek biti vezana uz njega. Kakva bi je prašna povijesnaknjiga mogla uz njega vezati bliskije nego posjedovanje najboljih slika koje jeza života naslikao? Kakva bi bezvezna građevina, kakva knjiga, kakav popis

imena davno umrlih ljudi, mogli u njoj probuditi veći osjećaj pripadnosti odspoznaje da će joj njezin otac za svojega života dati koliko god može od blagaza koje je živio cijelog života? Njegovo djelo — to je bio on sam.

Ustao je i s hlača otresao prašinu sa šumskog poda. Dok se vraćao premaLa Tourrelli, silueta Juliena Mistrala je na mjesečini izgledala živahno imlado, kao na dan kad se prvi put približio vrtnim vratima velikog seoskogimanja koje će kasnije obilježiti njegovu budućnost.

— Kate, molim te, daj da se pripreme dvije gostinjske sobe — rekao je*slijedećeg jutra Mistral svojoj ženi, dok je sjedila sama uz bazen.

— Pozvao si goste? — iznenađeno je upitala. On je njihov društveni životu potpunosti prepuštao njoj.

— Dolaze dva čovjeka koji će morati s nama jesti, jer nemaju gdjedrugdje. Vjerojatno će ostati tjedan, ili desetak dana.

— Julien, što to govoriš, to je besmisleno! — Odlučio sam napisati oporuku. Slike se moraju procijeniti. Jutros sam



telefonirao Etienneu Delageu da ga zamolim za savjet. On, kao posrednik, znasve štoseve. Rekao mi jekako ne mogu načiniti oporuku ako ne ustanovimvrijednostsvakog svog djela. Inače će to opet umjesto mene kadumremnapraviti država, pa će ih, naravno, što je moguće skuplje procijeniti,

tako da će moji nasljednici morati platiti najviši porez. Ali, ako se to obavi zamojeg života, ja imam pravo imenovati jednog procjenitelja, a vlada šaljedrugog. To su ta dvačovjeka koja dolaze. Dogovorit će se za fer vrijednosti.Etienne mi je pronašao čovjeka koji će slike procijeniti na što jemoguće nižerealne svote, to mu je specijalnost.

— To je vrlo pažljivo od Etiennea. Smijem li pitati zaštosi odlučionapraviti oporuku?

— Ostavljam Fauve trećinu svojeg imetka, jer je to diokoji mogu ostavitiosobi s kojom nisam u srodstvu. — Gledaoje Kate tražeći znakove ljutnje, ali

ona je na očima imala tamne naočale, a izraz lica nije joj se promijenio. — Sinoć sam sesjetio daje to moguće, a stalno su mi u glavi odzvanjaletvojeriječi, da je svakom djetetu potreban osjećaj pripadnosti, ishvatio sam štomoram učiniti. Ti i Nadine ćete, naravno, dobiti druge dvije trećine. Fauve ćunasljedstvo ostaviti isključivo u slikama, jer bi bilo bespredmetno da jojostavim trećinu imanja, ili trećinu investicija u zemlji u kojoj ne živi. To značida moram ustanoviti cjelokupnu vrijednost La Tourrelle, novca na našim

bankovnim računima, ostalih investicija, kao i slika, da bih bio siguran kako ćeona pravedno naslijediti trećinu.

— Shvaćam — rekla je bezizražajno Kate. — Za sve to će trebati vremena. Detalje vjerojatno nećemo imati crno na

bijelo još dugo nakon što se Fauve vrati kući, ali Etienne kaže da se slike, kaoi pokućstvo, srebrnina ilinakit, mogu ostavljati u nasljeđe pojedinačno. Drugimriječima, jedna slika koja vrijedi određen iznos bit će ostavljenaFauve, druga

procijenjena na istu vrijednost Nadine, jedna tebi, i tako dalje. — Znači, točno ćeš odrediti koju kome ostavljaš? — Da. Aha, nisam, ne boj se, zaboravio da je serija Riđokosa tvoje

vlasništvo. To ti je bila pametna investicija, Kate.

— Jest. — Namjeravam kupiti te slike natrag od tebe. — Zaista? — Da. One bi trebale pripasti Fauve. One su, uostalom,obiteljski portreti,

da tako kažem. — Nasmiješio se osmijehom kakav već godinama u njega nijevidjela.



— Jesu, zaista jesu. Znaš li barem otprilike koliko vrijede? — Platit ću, bez obzira na iznos. — U redu. — Dobro. — Mistral je odahnuvši ustao. — To smo se,onda, dogovorili.

Reći ćeš posluzi da napravi sve što treba?Procjenitelji dolaze za dva dana. — Naravno — rekla je Kate. — Jesi li već obavijestioFauve? — Ne, još nisam. Razgovarat ću s njom večeras, kad dođe kući da se

obuče. Danas idu na neku zabavu. — Nestao jeu svojem ateljeu, razmišljajućikako Fauve tog dana možetrčkarati uokolo koliko želi, jer se već sutra nećemoći otrgnuti od otkrića u spremištu.

Kate je sjedila posve nepomično, pitajući se hoće li moći izdržati probadajući, bolni bijes koji joj je trgao meso poput željeznih svrdala bušilicešto se zarivaju u komad drveta. Znači, nije mu bilo dovoljno da ostavi Nadine

siromašnom i tjera je da radi sve do njegove smrti, zar ne? Sad joj je još iotimao, okradao je, pljačkao, ponižavao je vlastitu kćer izjednačavajući je skopiletom.

Zar je mislio da je tako glupa da povjeruje u to kako će birati platna kojaće ostaviti Fauve samo zato da bi ona bila podijeljena »pravedno«? Zar nijeshvaćao da je ona isto tako dobro kao i on znala da će između dva platna

procijenjena na istu vrijednost postojati golema razlika u značaju, koji možeodrediti samo slikar? Zar nije ni sumnjao kako ona savršeno dobro zna da ćeon Fauve dati slike za koje je siguran da su njegova najveća djela?

Remekdjela nad remekdjelima? Ako Fauve dobije svoju trećinu u slikama, bezzemlje, novca i investicija, možda joj može dati i polovinu slika iz spremišta.

Na pomisao o toj prostoriji morala je snažno udahnuti zrak i prignuti se,uhvativši se objema rukama za želudac.

Kako se usuđivao to joj napraviti? Ona, Kate Brovvning, od nepoznatog jeslikara stvorila Juliena Mistrala i on je, da bog da se pržio u vječnom paklu,

pripadao njoj. Nije imao nikakva prava na kugli zemaljskoj, ako mu ih ona neodobri. Kako je mogao trabunjati poput senilne budale o »podjeli« svojihdjela, kad je sve, sve do posljednjeg platna na koje je ikad nanio boju, po

pravdi pripadalo njoj?Ona ga je stvorila. Što bi od njega bilo da se nije udala za njega? Ništa!

Ništa; samo ogorčen starac, i živio bi u nekom bijednom pariškom ateljeu pitajući se zašto svijet nije zakucao na njegova vrata. Propustio bi pravitrenutak i neki bi se drugi slikar proslavio. A ipak se usuđivao, zaista seusuđivao govoriti o tome da da svoje slike Fauve!



to je on stvorio, nego ono što mu je ona omogućila da stvori? Ako dasvoja djela, dat će jedinu, jedinu stvar na svijetu koja je pripadala samo njoj.To nije mogao učiniti. Ne smije to učiniti. Paralizirana navalom bijesa kakvuoš nikada u životu nije osjetila, snažnijom od onoga što je osjećala prema

Julienu kad ju je napustio zbog Teddy Lunel, Kate je zaslijepljeno sjedila nasuncu dok su joj pjenušave spirale bijesa prštale u utrobi, sve dok se napokonnije morala trgnuti iz svoje nepomičnosti i odjuriti u paviljon pokraj bazena dasvoju mržnju povrati u nužnik u kupaonici.

Kad je povratila osjećala se sabrano, mirno i čvrsto, odlučnom što daučini.

— Hoćeš li na trenutak ući u moju sobu i zatvoriti vrata,Fauve? — upitalae Kate čim ju je tog popodneva čula kakose penje stepenicama.

— Naravno; samo, sva sam neuredna, a Eric se vraća pomene u šest sati.

Trebaš me dugo? — Ne, ne dugo. Fauve, mislim da shvaćaš koliko uzrujavaš oca onakvimdiskusijama kakvu si nam sinoć priredila.

— O, znam da sam predugo govorila. Kate. Razmišljalasam o tome danas ishvatila da od mene nitko nije mogao doći do nječi. To se neće ponoviti. Zaistami je žao.

— Nije važno kako dugo si govorila, Fauve, nego o čemu si govorila. Nikako nisi prestajala pričati o patnjama Židova.

— Što?

— Nadala sam se da ti to nikada neću morati reći, ali vidim da ti je veomastalo do obitf '^ske baštine tvoje majke. Toje sasvim razumljivo i ja to smatramdirljivim i lijepim, ali vidiš, tvoj otac... kad pričaš o Židovima njemu to otvarastarerane.

— Hoćeš reći, pretpostavljam, da ga podsjeća na baku?Znam za to, Kate, ine vjerujem da bi ga bilo što od onoga štosam rekla podsjetilo na nju. Maggynije jedina Židovka nasvijetu.

— Uopće ne mislim na to. Nikada se toga nisam ni sjetila. Ne, Fauve, radise o nečemu što mi je mnogo teže objasniti.

— Na što ciljaš. Kate? — upitala se Fauve, zbunjena napetim, zabrinutimizrazom na Katinu inače uvijek sabranomlicu.

— Tebi je tek šesnaest godina, Fauve. Uvijek si živjela usigurnosti, alisamo deset godina prije tvog rođenja bjesnio jedrugi svjetski rat, i strahotekoje ti ne možeš ni zamisliti događale su se svakodnevno. *•

— O, bože moj — rekla je Fauve polako — sinoć kad sirekla ono o



koncentracionim logorima, mislila si na to što se idovima događalo u ratu, zar ne? Pokušavala si me upozoriti. . . o, bože, Kate, tako mi je žao! Nisamshvaćala da bi ga tomoglo uznemiriti. . . Nisam ni pomislila. . .

— Nisam ti još sve objasnila, Fauve. Mislim na okupaciju Francuske i ono

što se u to vrijeme ovdje događalo. Kadsam se nakon rata vratila u Felice,Marte Pollison, koja je cijelo vrijeme bila u La Tourrelli, ispričala mi je stvariza kojesam mislila da ih nikada nikome neću morati reći. — Kate je pohlepno

promatrala Fauvino izbezumljeno lice, s kojega je već bilo nestalo onog bezbrižnog, sretnog izraza s kojim je ušla u sobu. — Fauve, ti si tjednimazaokupljena Židovima koji su živjeli u Provansi, a ja na to uopće nisamreagirala. Imala sam razloga za to: mislila sam da ćeš napokon izgubiti za tozanimanje. Ali, nisi ga izgubila. Prije nego što ti kažem zašto više ne smiješ otome govoriti, želim biti sigurna da zaista razumiješ svojeg oca. On živi samo

za slikanje. Ti shvaćaš koliko njemu znači njegov rad, zar ne? Znaš da je njemuumjetnost sve, da živi samo za nju? — Ali, on je također i osoba, čovjek — polako je reklaFauve. — Ali ne kao drugi. Nijedan genij to nije. Meni su trebale godine da to

shvatim, i ne očekujem, naravno, da ti to potpuno razumiješ. Geniju nedostajeedna dimenzija, dimenzijanormalne humanosti koja mu je uskraćena upravo

zato štojest genij. — Čini mi se da te ne shvaćam potpuno, Kate. — Toga sam se i bojala. Jednim ću ti primjerom boljeobjasniti što mislim,

nego pričajući općenito. Za tih ratnih godina Nijemaca je bilo posvuda,nijedno im mjesto nije bilo toliko udaljeno da ne bi znali što se u njemudogađa, pa čak niFelice. Odveli su gotovo sve sposobne muškarce na

prisilnirad u Njemačku. . . — Kate je zastala i žalosno odmahnula glavom. — I tvojeg bi oca odveli, da ga nije zaštitio jedan visokinjemački oficir s

kojim se... pa, vrlo sprijateljio. — Ne vjerujem to. — Naravno da ne vjeruješ, Fauve. Na to sam i mislilakad sam rekla da će

ti biti teško shvatiti, pa makar i takvu sitnicu.

— Sitnicu? — Fauvino je lice problijedilo, opazila je Kate i podišli su jesrsi od zadovoljstva. A što joj je dosad rekla?Ništa važno, baš ništa. Kako jesamo bilo mudro od nje tolikegodine ostati u dobrim odnosima s MartePollison. Taje ženabila pravi tiranin, ali nije se mogla oduprijeti ogovaranju.

— Taj je oficir bio ljubitelj umjetnosti. Opskrbljivao jetvojeg ocadragocjenim bojama da bi mogao nastaviti slikati,unatoč svim nestašicama, i



izbrisao ga je s popisa onih koji sutrebali biti poslani na rad u njemačketvornice. Neke od njegovih najboljih slika nastale su tih godina, ali kad biljudi zato doznali brzo bi ga proglasili kolaboracionistom.

— Zašto mi to govoriš?

— Da bi u potpunosti shvatila koliko od tvojega oca zahtijeva njegovgenij. Kako je on mogao znati, kad je Nijemcurekao da mu je banda nekakvihmladih ništarija pokrala dragocjene plahte, jer, godinama nije imao drugih

platna za slikanje, kako je mogao znati da su oni članovi pokreta otpora?Bio jeto strašan nesporazum i nikada ga sebi nije oprostio.Njih su dvadesetoricauhvaćeni i na mjestu strijeljani. A onnikada ne bi ni doznao što se s njimadogodilo da mu Nijemac nije vratio plahte.

— Ne vjerujem ti ni jedne jedine riječi — bijesno je rekla Fauve. — To jeodvratna laž, i kakve to, dovraga, veze imas onim od sinoć? Ja sam govorila o

tome kako su Židovi živjeli u Provansi prije revolucije, a ne u vrijeme rata!Kate je uzdahnula i na trenutak spustila lice u šake. »Sada!«, pomislila je,sadal

— O, Fauve — umorno je rekla blagim, preklinjućimglasom, kao dadjevojku moli da učini golem intelektualni napor. — Bio je to samo jedan od

primjera za one užasne, tragične stvari koje su se događale u vrijeme rata.Ispričala samti to kako bi bolje shvatila situaciju s onim Židovima koji suknjemu dolazili za vrijeme okupacije.

— Sa Židovima'1 Kakvim Židovima?

— Židovima iz Pariza, koji su pokušavali pobjeći iz okupirane Francuske.Oni su stalno dolazili, ti ljudi koji su se oslanjali na to što su mu bili stari

prijatelji iz vremena dok je živio u Parizu, ili na to što su ovamo bili pozivani prije rata. Pa,ponekad su to bili samo prijatelji nekih prijatelja. Marte mi jetoispričala... o, Fauve.. . To je tako teško objasniti nekometvojih godina.. . što tiznaš o ratu? — Kate se nemoćno srušila na stolicu, bezizražajnog irezerviranog izraza lica.

— Stoje teško objasniti? — tiho je upitala Fauve, a srcejoj je tako snažnoudaralo da joj se činilo kako mora pobjeći,kao da je u kući požar ili joj prijeti

smrtna opasnost. Kate jeduboko udahnula kako bi smogla odlučnosti i tihorekla, gledajući u sag na podu:

— Tvoj je otac naredio Marti i Jeanu da podignu ogradui zagrade ulaz u LaTourrello, dolje kod glavne ceste, tako daga nikakve izbjeglice, bili Židovi iline, ne mogu doći ovamouznemiravati i prekidati u poslu. Morao je, naravno,zatvoritivelika vrtna vrata jer su se neki od njih zapravo znali prikrastii kroz



šumu. Znali su, naravno, gdje se nalazi kuearako suprije ovamo dolazili. Ali,tvoj je otac znao da će se, popusti li i pusti ijednog Židova da jednu jedinu noć

provede pod njegovim krovom, naći u velikoj opasnosti. Svaki Francuz koji je pomagao Židova stavljao je svoj život u opasnost.

— Ali stoje s onim Francuzima koji su pomagali Židovima, koji su se borili u pokretu otpora, bombardirali njemačkevlakove, koji su im seodupirali? — napeto je upitala Fauve.

— To su mali ljudi, Fauve, mali ljudi koji su imali manjeizgubiti nego tvojotac. On je morao birati između toga da slika i da stavi život na kocku, i jasmatram da je izabrao najbolje što je mogao. Nadam se da ćeš i ti tako misliti.Odlučio jekako mora biti odan svojem radu, a ne pružanju zaštite ljudima

prema kojima nikada nije imao nikakvih obaveza. To može shvatiti samoodrastao čovjek.

— Odrastao — ponovila je Fauve. — Odrastao?! — Ali, Fauve, njih se jednostavno moralo otjerati! Nitkoih nije zvao, alioni su stalno dolazili. Uništili bi njegov duševni mir. Što misliš, zašto je njemutrebalo os:im godinu da tedođe vidjeti? Bojao se da će izgubiti svoj duševnimir, svojumoć koncentracije. Ti bi ga Židovi bili spriječili da slika, čak ida ihnisu uhvatili, da to nitko nije doznao. La Tourrello je,priznajem, daleko odsela, ali tamo se o svemu prije ili kasnijepočne pričati, i netko gaje mogaoodati vlastima. Zato njega,Fauve, uzrujava što ti stalno pričaš o Židovima. . .Podsjećaga na ljude koji su zaobilazili ogradu kod ceste i stalno zvonilii

zvonili na kuhinjsko zvonce. — Kako ti sve to znaš? Ti nisi bila ovdje? Je li ti to Marte rekla, jer ja ne

vjerujem ni u jednu jedinu prokletu laž kojuti je ispričala! — Još uvijek nisi potpuno shvatila. O, Fauve, zašto bihja tebi lagala? U

pitanju je bio rad tvojeg oca, zar ti nije jasnošto to znači? Ništa nije moglo bitivažnije od toga.

— Lažljiv i ce\ — Pitaj Adriena Avigdora, ako meni ne vjeruješ. — Što?

— Čula si što sam rekla. On je prije rata bio najbolji prijatelj tvojeg oca.Ali, on je i njega otjerao, morao mu je uskratiti sklonište. Adrien mi je to samrekao 1946. godine u Parizu,i cijelo vrijeme otkad se viđaš s Ericomstrahovito sam se bojala da ti stari ne kaže nešto o tome. Bio je strašnoogorčenzbog toga kad sam ga posljednji put vidjela. Čini se da je onzaistauspio doznati što se dogodilo s ljudima koji su ovamodolazili. . . to su,



naravno, uglavnom bili slikari. Nevjerojatno,kako se on neprijateljski ponašao. Kao da je tvoj otac kriv što je u Evropi rat i što su mnogi od tih ljudiuhvaćeni i deportirani. Vjerojatno bi poginuli bez obzira na to što tvjoj otacučinio.

— Deportirani... poginuli.. . uhvaćeni... — Fauve, jednostavno sam ti to morala reći. Ne smiješnam više držatilekcije iz povijesti za vrijeme jela. Hoćeš li miobećati...

Kate je zastala, gledajući Fauve kako je istrčala iz sobe. Ne, pomisli, ne,ništa važno nije izostavila.

Kad je Fauve gurnula vrata ateljea i otvorila ih, Mistral je upravo radio nanjezinom portretu, na kojemu je svaka točkica odisala poletom irazumijevanjem. To što je shvatio Fauvino traganje za njezinim porijeklom

pružilo je slici ono što joj je u njegovom radu nedostajalo u posljednjih

nekoliko tjedana, i svladao je sliku u jednom jedinom danu. — Hvala bogu da si se vratila! Imam ti toliko toga reći.— Bacio je kist ikrenuo prema njoj da je poljubi. Zaustavilase na pragu i podigla jednu ruku,

brareći se. — Oče, jesi li ti odbio pružiti Židovima sklonište za vrijeme rata? Jesi li

slušao zvonce ne otišavši im otvoriti vrtnavrata?Mistral je uzvratio napadom. Zbog šoka od Fauvina izazova samo mu je

edna misao padala na pamet. — Avigdor! — zagrmio je. — Što ti je, dođavola, napričao?

— Znači, istina je! — uzviknula je Fauve. — Jesi li se tiikada sjetio nanjih, na Židove koji su zbog tebe poginuli?

Okrenula se, ali ne dovoljno brzo da ne bi vidjela istinu koja je bila takoasno utisnuta na njegovo lice. Pružio je ruke prema njoj, ali ona je već bila

otišla. A on se nije usuđivao slijediti je. Stajao je, drhteći, usred praznogateljea, neodlučan, a zatim je brzinom čovjeka kojemu je život u opasnosti

počeo zaključavati sva vrata i prozore ateljea, kako bi se zaštitio od mržnjekoju je ugledao u očima svoje kćeri.

Eric Avigdor je, stigavši tričetvrt sata kasnije, našao Fauve kako sjedi

ispred zidina La Tourrelle. Pokraj nje su na pošljunčanoj stazi stajali njezinikovčezi, a u ruci je držala kabanicu.

— Idemo li nekamo, draga? — veselo je rekao. Bio je spreman na sveFauvine hireve.

— Molim te, Eric, odvezi me na željezničku stanicu uAvignon. — Ni slučajno. Ako si se posvađala s onom tvojom takozvanom sestrom,



idem unutra i slomit ću joj jedan nokat. — Eric, nemoj, nemoj se šaliti... — Fauve je pognulaglavu i on se,

odjednom preplašen, sagnuo da razmakne kosukoja joj je gotovo posvezakrivala lice. Na njegov ju je dodirpotresao jedan jedini razdirući jecaj i on

e vidio da je plakalaprije nego što je došao, jer joj je lice bilo crveno od suzakojesu joj klizile do usta i niz bradu. — Bože dragi, što ti se dogodilo? — uzviknuo je, ali onaje samo slijepo

odmahnula glavom, ušla u automobil i sklupčala se na sjedalu. Ubacio jekovčege na stražnje sjedalo i pokušao je zagrliti da je utješi, ali ona ga jeodgurnula.

— Vozi me odavde — rekla je takvim glasom da je bezriječi upalio motor.Odvezli su se prema Avignonu. Nakonpet minuta brze vožnje glavnom cestom

ponovo je pokušao:

— Fauve, molim te reci mi što je bilo. Molim te, draga,daj da ti pomognem. Znam da ti mogu pomoći. — Ne, Eric — rekla je slabim, kao bestjelesnim glasom. — Zar nemaš povjerenja u mene, Fauve? Ništa ne možebiti tako strašno. — Ne mogu o tome razgovarati. — Bila je prestala plakati, ali njezino je

mlado lice poprimalo tako sumoran, beznadan, starački izgled da se plašio i pogledati ju. Zakočio je iskrenuo automobilom s ceste.

— Fauve, neću te dalje voziti ako mi ne kažeš što je bilo.Nikada nisamvidio nikoga u ovakvom stanju.

Otvorila je vrata automobila i iskočila iz njega. Zatim je posegnula zaednim od kovčega. Čvrsto ju je uhvatio za ruku i uvukao je natrag u automobil.

— Što to radiš? Jesi li poludjela? Fauve! — Ako me budeš ispitivao, autostopirat ću do Avignona.Netko će već naići

i povesti me. — Dobro, dobro. Neka ti bude. Ali zašto nećeš sa mnomrazgovarati? Zar

ne znaš koliko te volim? Na to očitovanje nježnosti i pažnje izgubila je nad sobom kontrolu i

prepustila se oluji žestokog bola, grčevima gušećih, djetinjastih jecaja

pomiješanih s tako snažnim osjećajem gubitka da se Eric jedva savladavao da ponovo ne zaustavi automobil. Osjećao se kao daje krajolik oko njega nestao.Kad su se približavali predgrađu Avignona ona se već bila smirila i utonula umaglovitu, rastresenu prazninu.

— Molim te, ostavi me na stanici. Sačekat ću tamo večernji vlak. — Ostat ću s tobom.



— Radije bih da ne ostaneš. — Ne možeš me spriječiti.Sjedili su na klupi ispred željezničke stanice i Fauve je nijemo zurila pred

sebe, nesposobna za bilo kakav razgovor, poput kamena. Eric ju je pokušao

uhvatiti za ruku, ali ona ju je brzo povukla i čvrsto se rukama obgrlila okotijela, zataknuvši šake pod nadlaktice. Samo ga je njezina kosa, koja je gorjelaneugasivim plamom, još uvijek uvjeravala da je to Fauve, njegova vragoljasta,vedra djevojka radosnog srca i veselog poleta. Čak i kad je bila ozbiljna ilitužna, uvijek je bila spremna razgovarati o ružnim osjećajima ne suzdržavajućise, ali sada se bila zatvorila u neku vrst ledenog transa kroz koji nije mogla

probiti ni njegova silna ljubav. Kad bi barem bio odrastao, kad bi barem znaošto da učini, pomislio je očajno, mrzeći sebe što mu je tek dvadeset godina. Onnije mogao shvatiti da mu ona nije mogla reći što je doznala, da joj je to bilo

ednako teško kao da je sama bila odgovorna za ono što je Mistral učinio.Osjećala se obamrlo od tereta tako snažnog stida da je on bio jednak krivici.Osjećala se prljavom što je kćer svojeg oca, zbog njegove se čudovišneljubavi osjećala okaljana njegovim zločinom, a u glavi su joj, otkrivajućiednu prljavu tajnu za drugom, odzvanjale Katine riječi, poput dviju stijena

koje će do kraja proklete vječnosti udarati jedna o drugu — Kamo ideš? — upitao je Eric. — U New York. — Imaš li avionsku kartu? — Kimnula je. — A kartu zavlak?

— Kupit ću je u vlaku. — Idem ti je ja sada kupiti. — Ne. — Fauve, moraš mi dopustiti da učinim nešto za tebe, jerću inače

poludjeti!Slegnula je ramenima, pristajući, i on je otišao kupiti joj kartu, zalihu

sendviča i mineralne vode za put, i u porivu bespomoćnog bola pokupovao svenovine koje je našao, iako je znao da će ona nepomično sjediti sve do Pariza.Učinili su joj nešto strašno, a njegova mu je snažna intuicija govorila da mu

više ništa na svijetu nikada neće vratiti onu istu djevojku koju je samo prijenekoliko sati ostavio pred vrtnim vratima La Tourrelle.

— Hvala — rekla je Fauve bezličnim glasom, kad se vratio sa stvarimakoje je kupio. — Oprosti, Eric.

— Hoćeš li mi odgovarati na pisma? — Hoću.



— Fauve, hoćeš li se ponekad sjetiti da te volim, da ću teuvijek voljeti, danikada neću prestati? Da si samo nekolikogodina starija nikada te ne bih pustioda odeš, ma što se desilo. Znaš to, zar ne?

— Znam, Eric — odgovorila je, ali srce mu je zadrhtalokad je čuo pasivni,

odsutni ton njezina glasa. Na sve je potvrdno odgovarala kako bi ga se riješilaili ga natjerala da jepusti na vlak koji je čuo kako zviždi u daljini. Svuda okonjihljudi su ustajali, uzimali prtljagu i kretali prema peronu.

Vlak se zaustavio i Eric je ušao u njega ispred Fauve, stavio njezinekovčege na prečke iznad glave u vagonu prve klase, pronašao joj mjesto ispremio hranu.

Ona se srušila u sjedalo mlitavo poput mrtve životinje, a on je nekolikotrenutaka ostao neodlučno stajati ispred nje, a onda je začuo zviždaljkuotpremnika vlakova koji je najavljivao da će vlak krenuti sa stanice. Uhvatio

u je za laktove, natjeravši je da ustane i pogleda ga. — Nismo uopće otišli u Lunel — rekao je. — Nismo.Vlak je polako počeo kretati i on ju je poljubio. Vlak je ubrzao. Eric ju je

pustio. — Obećao sam da ćemo otići, i otići ćemo. Ti si moja jedina ljubav,

Fauve. Nikada me nemoj zaboraviti. — Otrčao jehodnikom i iskočio već nasamoj ivici perona, ostavši tamostajati dok su mu suze klizile niz lice,gledajući kako premasjeveru nestaje vlak odnoseći njegovu ljubav.

Jednoga dana potkraj ljeta, godinu dana kasnije, Kate Mistral sjedila jesama za doručkom, čekajući da Mistral ode od kuće. Mjesecima je izbivao odkuće od jutra do večeri. Nije joj govorio kuda je lutao, ali ona je znaladovoljno da bi pogodila kako u krajoliku traži nove ideje. Već dugo nijemogao slikati i uopće nije boravio u ateljeu. Kate je bila odviše razborita dane bi shvatila kako je ta nemoć da stvara nastupila kad je Fauve otišla iz LaTourrelle. Otada je Mistral šest puta pisao Fauve. Marte Pollison, koja je navrtnim vratima preuzimala pošiljke od poštara, obavijestila bi Kate svaki putkad bi se jedno od tih pisama vratilo neotvoreno. Kakve je laži, kakve

pokušaje i objašnjenja Julien smislio, pitala se Kate. Kad je Fauve naprasnootišla rekao joj je samo da se radilo o nekakvom mladalačkom nesporazumu, oglupoj svađi oko toga što provodi previše vremena s onim Avigdorovimmomkom i previše se druži s Avigdorovom obitelji.

Nakon nekoliko tjedana napokon se natjerao da piše Maggy i Kate je otadasa strepnjom očekivala odgovor koji bi mogao otkriti kakvu je ona ulogu



odigrala u Fauvinu odlasku. Jučer je napokon stigao Maggvn odgovor,neposredno prije nego što je Kate trebala krenuti na neki sastanak a Apt, iMistral je neotvoreno pismo gurnuo u džep.

Sinoć je za cijelo vrijeme večere, koja je protekla u šutljivom i mrkom

raspoloženju kao i uvijek u posljednjih godinu dana, izraz Mistralova lica bioljutit, umoran i ogorčen. Kao da je sve zasjenjivao: ukusno jelo, besprijekorno postavljen stol, spretnu poslugu, čak i predivno mirisan večernji zrak. Što mu

e Maggy mogla napisati? Morala je doznati.Čim je Kate čula da se Mistral odvezao, otišla je na kat u njegovu spavaću

sobu i zaključala se. Soba je, kao i uvijek, bila uredna, kao da u njoj nitko neživi, jer je on svoj pravi život živio drugdje. Pisma nije bilo na stolu na kojeme držao onu knjigu o Židovima u Avignonu koju je ostavila Fauve. Kate ju je

tu vidjela i prije, kad je, kao što je povremeno činila, provjeravala sobu kad bi

on bio odsutan, i još nije shvaćala zašto je tu drži. Julienu nije bilo svojstvenoda sam sebe muči. Ni na njegovom pisaćem stolu nije bilo ničega. Spretno je pretražila njegove ladice i napokon, ispod hrpe pisama od njegovihobožavalaca, na koje nije odgovorio, pronašla omotnicu koju je vidjela jučer,kad ju je stavio u džep. Bila je otvorena. Brzo je pročitala kratko pismo:

Julien,ne znam zašto Fauve neće odgovarati na tvoja pisma, pa čak ni čitati ih.

Pokušala sam s njom o tome razgovarati prošlog ljeta, ali ona uporno odbijada mi bilo što kaže, osim da o tome ne želi razgovarati. Tako je tužna i

uznemirena da ti ne mogu opisati, a svaki put kad joj pišeš samo joj je još teže.Kad je vidjela da si pisao meni, rekla je da ti mogu odgovoriti što god želimali da ubuduće ne želi ni znati kad stigne tvoje pismo za nju.

Molila me da odsada vraćam tvoja pisma neotvorena, ni ne obavijestivšie da su stigla.

Ne znam što se dogodilo među vama i ne želim uopće u to ulaziti. Ma štoda si učinio da se Fauve naljuti na tebe, sada je prekasno da se to ispravi.Moje vlastito iskustvo s tobom je takvo da sam sklona vjerovati kako si tikrivac tome.

MaggyKate je dvaput pročitala pismo, vratila ga u omotnicu i iskrala se iz sobe,

te požurila niz stepenice da sjedne na sunce, uz bazen.Sada je bila sigurna, potpuno sigurna, pomislila je. Neće više biti pisama

zbog kojih bi morala brinuti, nema više mogućnosti da Fauve piše ocu i kažemu tko joj je ispričao sve što je ona doznala onog popodneva prije godinu



dana. Sve je bilo osigurano — sve njegove slike, zemlja, investicije, novac u banci — bili su osigurani od dijeljenja, sačuvani da ih Nadine naslijedi.Budućnost njegove kćerke neće biti stavljena na kocku, a njoj više ne prijetinikakva opasnost od Fauve.

Kate je oduvijek imala smisla za ironično i samo je zbog toga sada moglatako mirno sjediti na suncu.Jučer je na vrijeme stigla na sastanak s doktorom Elbertom u Aptu. Elbert

e bio liječnik koji je prisustvovao Nadininu rođenju i radije je odlazila k njemu nego specijalistima u Avignon. Kad je prethodnog tjedna ponovo počelakrvariti, petnaest godina nakon menopauze, nevoljko je otišla liječniku kojemuveć godinama nije odlazila. Rak maternice, rekao joj je, i to tako raširen da jeveć zahvatio i jetru. Koliko joj još vremena preostaje? Godinu dana možda,malo manje ili malo više, ali gospodo Mistral, ništa se ne može učiniti u ovom

stupnju bolesti. Morali ste doći mnogo ranije ako se nešto željelo učiniti... aličak i onda, tko zna?Zaista, tko zna? Tko je tako nešto ikada mogao znati, pitala se Kate.

Pogledala je uokolo. Sve je bilo uredno u tom bogatom, veličanstvenom,sigurnom i posve nedirnutom carstvu. Prvi put otkad je Teddy Lunel ušla krozvrata La Tourrelle, opet je osjećala da je sve to njezino... još godinu dana — nešto više, ili nešto manje.

27.

Bio je dvadeset prvi rođendan Fauve Lunel, sredinom lipnja 1974. godine,a drugi kat Ruske čajane bio je pretrpan s dvije stotine ljudi, ozarenih odneizrecivog zadovoljstva zbog spoznaje da su pozivom na ovu posebnu

proslavu punoljetnosti priznati kao značajne osobe, zadovoljstva koje je takousađeno u ljudsku prirodu da su ga najvjerojatnije osjećali i stanovnici pećinaokupljeni uz neku značajnu vatru.

Kroz svoje velike naočale je Falk, kojega su najbliži prijatelji još uvijek zvali Melvin, promatrao gomilu koja je žagorila bukom s toliko decibela

koliko je to samo u New Yorku moguće; oči su mu bile širom otvorene dok je pažljivo gledao, pogledom koji je ujedno bio i dubok i brz. Ovdje, baš ovdje,razmišljao je, okupljeni su na jednom mjestu svi ljudi koji su imali tu moć daodluče kako će željeti izgledati svaka američka žena kad se ujutro probudi.

Poljubio je Dianu Vreeland i Chervl Tiegs, protegnuvši se na prste bezimalo stidljivosti, kao niska žena koja ljubi visokog muškarca i zagrlivši



Lauren Hutton, čije su mu se crte lica naročito svidjele, razmišljao o tomekako žene vjeruju da su same zamislile kako bi željele izgledati, a zapravo sufotografi poput njega odgovorni za vjetar promjene koji odvodi žene frizerima,kozmetičarima i u robne kuće. Ipak, shvaćao je da čak ni on nije imao na to

takvog upliva kao Maggv Lunel koja je mogla, odabravši prave manekenke i poslavši ih pravim ljudima, odrediti kako će izgledati idealna ljepota premakojoj će na kraju početi težiti cijeli svijet.

Ali, je li prava moć zaista bila u rukama modnih urednika i kozmetičarakoji su odlučivali koju će djevojku odabrati, upitao se poljubivši ChristinuFerrare u oba rumena obraza, ili je moć zapravo bila u rukama tih predivnihdjevojaka koje su se izlagale oku kamere? Što bi bilo, od cijele institucijemodnih časopisa, reklamnih agencija, kozmetičkih tvrtki, fotografskih imanekenskih agencija, bez tih bezbrojnih mladih ljepotica koje su bile spremne

posvetiti svoj život tome da postanu ikone drugih žena? U svakom slučaju,Falk te večeri nije došao ni do kakvog dubokoumnog ni preuranjenogfilozofskog zaključka, jer su svi oni što su sudjelovali u stvaranju standardakojima će se povinovati sve žene u zemlji, nalazili u toj prostoriji. Svi,zapravo, osim Fauve. Gdje je Fauve?

U posljednjih pet godina Falk ju je viđao rjeđe nego što je želio. Dok jerasla, uglavnom su provodili subotnja popodneva obilazeći galerije, ali

početkom jeseni 1969. godine ona je — nije drugačije mogao opisati tu promjenu koja se u njoj dogodila — jednostavno napustila slikanje. Za taj

iznenadni i za Falka zapanjujući gubitak zanimanja krivila je značajnu izložbu snaslovom »Njujorško slikarstvo i skulptura: 1940 — 1970«, koju je HenryGeldzahler bio postavio u muzeju Metropolitan.

Sam bog zna da je u toj papazjaniji od izložbi u trideset pet galerija, odkojih je svaka bila retrospektiva jednog od najvećih suvremenih umjetnika,

bilo svega od čega se čovjeku moglo smučiti gledanje, ali Falk je mislio da jeznatiželja šesnaestogodišnjakinje bila dovoljno velika kako bi progutala takavvatromet. Čak je i on, veteran spektakularne umjetnosti, bio izmožden odnečuvenog bogatstva te večeri, izbezumljen od pretjerivanja, zaglušen

barbarskim rocksastavom i bolnih stopala jer je trebalo prehodati silan prostor da bi se izložba razgledala, ali Fauve je reagirala nečim stoje nalikovalogotovo histeriji i rekla kako nikada više ne želi pogledati nijednu sliku i nitiednu skulpturu. Bio je uvjeren da će to potrajati samo do slijedeće zanimljive

izložbe. Kako je netko s Fauvinom strašću za slikarstvo mogao izgubitizanimanje za složena iskustva koja joj je moglo pružiti razgledavanje nove



umjetnosti?Ipak, kako je vrijeme prolazilo, otkrio je da njezino gađenje nije prošlo,

već se produbilo u nekakvu tugu, kao da je žalila zbog smrti umjetnosti.Uporno je tvrdila da su svi veliki slikari već naslikali što su imali, daje sve

novo već izmišljeno, da su sve velike teme obrađene, sve grafičke mogućnostiiskorištene, tako da suvremeni umjetnici kao da samo pobiru otpatke s podovaateljea velikih majstora

Falk se smijao Fauvinom stavu dok nije shvatio da je i sama prestalaslikati. Kad ju je o tome upitao, izravno mu je odgovorila. Nikada više nijenamjeravala slikati. Kako je mogla nastaviti slikati, kad nije mogla naslikatiništa novo? Iako je Falk uvijek prepoznavao nesumnjivi Mistralov utjecaj unjezinim djelima, također je u njima vidio pravi i prirodni dar koji se borio daizbije na površinu. Znao je da je samo pitanje vremena kada će početi slikati

na svoj način, kada će ta osobna i svježa crta u njezinim djelima toliko ojačatida se ona odvoji od oca i započne raditi sama. Ali, umjesto da napreduje onae prestala slikati — sasvim i, sada je već u to bio siguran, zauvijek prestala.

Falk je zagrizao pirošku, kušajući vrelo, pjenušavo dizano tijestoumiješeno s kiselim vrhnjem i žvačući pomislio kako je to što je, premanjegovom dubokom uvjerenju, bio velik gubitak za slikarstvo, bila ujedno isreća za modnu agenciju.

Tko bi mogao zamisliti da će Fauve, koja je maturirala u sedamnaestojgodini, odlučiti početi raditi s Maggy, umjesto da ode studirati? I tko bi

očekivao da će izvanredno raditi? U posljednjih četiri godine ne samo da jesavršeno naučila posao, već je uvela novine zahvaljujući kojima je AgencijaLunel prednjačila pred svojim konkurentima, tako da je postala Maggvnazamjenica. Radila je tako naporno, s toliko predanosti, energije i odlučnosti dae do devetnaeste godine nadoknadila nedostatak godina i iskustva, i otada su

ljudi rekavši »Lunel« mislili na Fauve koliko i na Maggy.Falk je opazio da stoji uz Dicka Avedona i Irvinga Penna, jedine fotografe

koji su se održali u vrhu koliko i on, jedine s kojima se neizbježnouspoređivao svaki novi talent. Dok je s njima razgovarao, razmišljao je o tome

kako su dugačka karijera, moć da se održi u vrhu i vječan ugled rijetki u tomsvijetu gdje vlada zakon stalne promjene. Ipak, Maggy Lunel još je uvijek nosila aureolu kraljice.

Sada je bila u dobi koju bi se najbolje moglo opisati kao »bezvremensku«;djelovala je zagonetno, vatreno, pobjedonosno bezvremenski. Takva će iostati, zaključio je, odajući joj u mislima priznanje, još barem dva desetljeća



kada će elegantno prijeći u razdoblje u kojem će je smatrati »živomlegendom«, što će njoj, nesumnjivo, strašno ići na živce.

Kad ju je te večeri pozdravio razmijenili su svojim osmjesima tužno priznanje. Oboje su znali misli onog drugog i dijelili neizgovorene riječi

neizbrisive tuge. Kad bi barem Teddy bila ovdje.Falk se otrgnuo od te misli, kao i tisuću puta ranije, za tri braka smanekenkama, za rođenja njegovih četvero djece od kojih su sva naslijedilagene svojih majki i sada bila viša od njega — hvala bogu što je stvorio tedivne visoke djevojke! — i pogledom uokolo potražio jedinu osobu koju ježelio naći u toj pretrpanoj prostoriji. Volio je vlastitu djecu, veoma ih je volio,ali Fauve je osvojila njegovo srce prije nego što se prvi put oženio i nekakomu se, zbog želje o kojoj nikada nije želio pobliže razmisliti, činila poputkćeri koju je on mogao imati s Teddy Lunel. Ali, gdje je Fauve?

Maggy Lunel još se jednom kritički pogledala u trodijelno ogledalo od poda do stropa, čije su dvije bočne stranice bile pomične, prije nego što jeizašla iz svog stana i krenula na proslavu Fauvina rođendana. Znači, bila jeona baka dvadesetjednogodišnje unuke, zar ne? Pa, utoliko bolje! Okrenula se,

provjeravajući kako joj na leđima stoji jakna sašivena od nekoliko slojevacrnog svilenog krepdešina s uzorkom velikih cvjetova što su se pretapali uorijentalnim nijansama tamnomodre, svijetloljubičaste, tamnije ljubičaste boje,i napokon prelazili u grimiznu. Jesu li se sve žene, pitala se prešavši rukom

preko kose na zatiljku, gdje je ona bila elegantno zavinuta prema unutra u

glatku paževsku frizuru, osjećale jednako kao i ona — kao daje prestala staritiu nekoj neodređenoj dobi, koja se nikada nije mijenjala, osim za nekih teškihdana? U zreloj, ali ipak još svježoj dobi, negdje između dvadeset šeste itrideset druge godine?

Podigla je jednu ivicu jakne i pogledala njezinu podstavu s uzorkom lišća.To je zaista bila finesa, jer se podstava uopće nije mogla vidjeti, ali finesakoja se nesumnjivo jako sviđala Karlu Lagerfeldu iz Chloea, koji je kreirao tajkomad odjeće što je pomalo imao oblik kimona — jer, zar nije on bio. onajčovjek koji je sasvim ozbiljno zamolio svoju majku da mu za četvrti rođendan

pokloni svog sobara? Da, kostim joj je dobro stajao jer su se dugački, čvrstiobrisi tijela u njemu odupirali vremenu, ali kad je Maggy oko vrata zakopčaladijamantnu ogrlicu od Van Cleefa and Arpelsa, morala je sebi priznati da senjezin osjećaj za godine sasvim ne poklapa s onim što je pokazivao njezin vrat.Zašto su sve žene, koje su posjedovale takve ogrlice koje bi draguljar — sdržanjem koje je odavalo da te riječi imaju strogo stručno značenje, rekao da



su »značajne« — uglavnom imale naborane vratove? Prokleti vratovi! Koliko bi svijet samo bio ljepši da je glava počivala odmah na ramenima. Njezina suse ramena još uvijek mogla sa svakima mjeriti.

Uhvativši se u toj prolaznoj, hvalisavoj misli, upitala se pomalo radoznalo,

a pomalo ljutito, je li ona to postajala tašta. Bila bi se mogla zakleti da je svataština koju je vjerojatno nekada posjedovala nestala za svakodnevnog rada snajmlađim i najljepšim od milijuna djevojaka na svijetu. Njezin je vrat samotrebao lijepo izgledati za ovaj značajan Fauvin rođendan.

Ipak, kod Fauve dvadeset prva godina nikako nije značila početak zrelostiili odrasle dobi. Ne; kod nje se ta promjena dogodila prije pet godina, aMaggy ni danas, kao ni tada, nije znala što ju je uzrokovalo onda kad se Fauveneočekivano rano vratila s ljetovanja u Francuskoj. U početku ju je Maggyobasipala pitanjima, ali Fauve je odbijala razgovarati o onome što se dogodilo

s takvom tvrdoglavošću, takvom beživotnom i nepomirljivom upornošću da jeMaggy bila uvjerena kako u njoj neće moći dugo ustrajati. Ali, kako su tjedni prolazili a ona je uočavala promjene kod Fauve, gubitak njezinih mladalačkihiluzija i nevine razigranosti, počela je shvaćati daje po drugi put poslalavoljeno dijete u Evropu, i da ga je po drugi put izmijenio, strašno izmijenioJulien Mistral. Ali, ovaj put to joj se dijete barem živo vratilo.

Kad je prošlo godinu dana, Maggy je jednostavno prihvatila činjenicu danikada neće doznati što se dogodilo. Tako spontana, tako iskrena, tako živahnaFauve da joj se svako oduševljenje koje bi joj obuzelo srce očitovalo na licu,

nekako je naučila čuvati tajnu. Bila je to vrlo mučna godina, taj prijelaz izšesnaeste u sedamnaestu godinu, posljednja Fauvina godina u srednjoj školi,razmišljala je Maggy, umirena činjenicom da je to odavno prošlo. Tajna onogašto ju je ranilo nikada nije otkrivena. Fauve nikada više nije otišla uFrancusku. Nakon što je Maggy odgovorila na pismo koje joj je Mistral

poslao, svaki je kontakt između njega i njegove kćeri posve prekinut, kao daonih osam ljeta u Feliceu nikada nije ni postojalo.

Fauve, uvijek tako pomirljiva, puna ljubavi i spremna na oproštaj, bila je posve neumoljiva kad se radilo o njezinu ocu. Izbrisala ga je iz svog života. U

početku je Maggy morala priznati kako je jako znatiželjna da dozna što jeuzrokovalo taj prekid, ali kad je Julien Mistral bio u pitanju, nije imalo smisla

previše ni preduboko razmišljati.Prvih nekoliko godina Fauve se često dopisivala s momkom kojeg je tamo

upoznala, nikim drugim do sinom starog Avigdora, ali sada su pisma većgotovo prestala stizati, tako da Maggy više nije bila sigurna dopisuju li se još



uopće njih dvoje. Ipak, Fauve se napokon izvukla iz potištenosti koja ju je bilasvladala.

Vrijeme... tome je pridonijelo vrijeme, zaključila je Maggy, i djelomično blažena mladalačka spremnost na promjene, a najveći lijek bio je posao. Kad

e Fauve prvi put izjavila da ne namjerava studirati, nego se zaposliti, Maggye na trenutak s očajem pomislila kako Fauve namjerava postati manekenka.Ona to ne bi uspjela spriječiti. Fauve je imala nepobitnu, očaravajuću ljepotukoja bi njezino lice učinila simbolom njezinog vremena, baš onako kao što sulica Suzy Parker i Teddy bila utjelovljenje pedesetih godina i kao što je JeanShrimpton vladala polovicom šezdesetih. Ali Fauve je, hvala nebesima,željela raditi s njom. Tako se odlučno odrekla ljepote kao sredstva zaafirmaciju kao što se odrekla i slikanja. Fauve nije zanimalo da oprezno čuvasvoju vanjštinu, da bude primorana trgovati vlastitim izgledom, ali posao u

agenciji svladala je kao da se njime bavila cijelog života.Fauve se udubljivala u posao sa žarom i marljivošću koji su zadivljavaliMaggy, i za prve dvije godine pružila joj je priliku da nauči svaki posao uagenciji. Kad je Fauve u proljeće 1972. navršila devetnaest godina, Maggy jeveć bila naučila Fauve prepuštati odluke koje nikada prije nije prepuštaladrugima. Fauve je radila odlučno, snažno i djelotvorno, solidnije nego što seto moglo očekivati u njezinim godinama.

Tada se Maggy usudila otići na odmor, na svoj prvi odmor nakon dugovremena, i kad su se ona i Darcy nakon dva tjedna vratili iz Londona, agencija

e evala, a Fauve je bila spokojna i puna samopouzdanja. Maggy je zahvatilooduševljenje, ludi osjećaj, opijenost olakšanjem, predivnim olakšanjem odkojega se osjećala kao da lebdi i koje joj je ulijevalo želju za stvarima kojesebi nije priuštila još od vremena kad je započela vlastiti posao, od onihgodina kad je izdržavala sebe i kćer, zaklinjući se da nikada više neće biti takoslaba ni budalasta da ovisi o muškarcu kad je u pitanju bilo što drugo osimljubavi, pa čak da će se, ako bude neophodno, i nje odreći.

Dopuštala je sebi da uživa ujutro dugo spavajući, dolazila je u ured dvasata prije vremena kada je odlazila na ručak s nekom prijateljicom i ostajala s

njom sjediti razgovarajući do sredine popodneva, nemarno kao da tako radicijeloga života. Izbacila je iz svoje garderobe sve šešire i rukavice — što ćeoj oni? Promijenila je frizuru i čak drugačije obojila kosu: nakon odlučno

tamnocrvene koja je pristajala njezinoj službenoj osobi, odlučila se za nježniju boju, umješno pomiješanu s ticijan i svijetlosmedom, u kojoj se, kao slučajno,moglo vidjeti nekoliko sijedih vlasi. Maggy je provodila mnogo vremena



kupujući novu odjeću koja je bila manje muškog kroja i unajmila SušanFrankfort da u mušičavom, originalnom stilu preuredi njezin predivan stan kojigotovo da je djelovao odviše dostojanstveno. O, kako je divno bilo odložititeret koji je tako dugo sama nosila, pomislila je Maggy, ali zašto nitko nije

zamjećivao promjenu? Svi su se prema njoj ponašali kao i uvijek, opažala jesa sve više razdražljivosti. Ona je bila šefica, ona stara šefica u koju se moglo pouzdati, koja je tako dugo samo teglila svoj posao i nije ni na što drugomislila, da su je ljudi samo takvom vidjeli. Nije ni očekivala da se prema njoj

ponašaju kao prema novoizabranoj ljepotici, ali zaista je barem netko mogao primijetiti!

Jedne večeri kasnog proljeća koje je bilo poput preporoda, Maggy i Darcyizašli su na večeru. U 21 ih je šef sale Walter Weiss odveo do stola — istogstola za kojim su sjedili kad su tamo bili prvi put 1931. godine, kad je taj lokal

bio najbolja ilegalna točionica pića u New Yorku.Darcy je, po svojoj nepromjenjivoj, gotovo svetoj navici staroj četrdesetdvije godine, sjedio za stolom broj 7 u prednjem dijelu bara, nalijevo od ulazai pri sredini bočnog zida. Bilo je to izvrsno, strateško, mnogo priželjkivanomjesto s dobrim pogledom, koje su uzaludno pokušavali dobiti mnogi drugiznačajni muškarci.

Svi stolovi u prva dva dijela bara bili su vrlo dobri, jer je 21 bio jedinilokal u New Yorku za večere koji je zadržao slavu i sjaj svoje legende, jedinirestoran čiji je kraljevski ugled ostao neumanjen, dok je on plovio kroz

desetljeća postojano poput prekooceanskog broda na kojemu se ništa nijemoglo pokvariti; bio je svijet za sebe, kao što to nije uspjelo niti će uspjetiijednom drugom restoranu u Sjedinjenim Državama. Sigurnost da će vas uvijek odvesti za neki određen i cijenjen stol u baru 21 nikada se nije mogla kupitisamo novcem; to je bio simbol cjenjeniji nego članstvo u najekskluzivnijemklubu ili mjesto u najznačajnijem direktorskom odboru, jer je označavalo visok i dugotrajan položaj među najutjecajnijim ljudima u zemlji. Darcvjevo pravona stol broj 7 bilo je sastavni dio njegovog intimnog života, i on je zadovoljnouzdahnuo kad su se smjestili.

— Zašto uvijek moramo sjediti u ovom baru? — prigovorila je Maggy. — Zar ne znaš da nikada nismo jeli gore, uglavnom restoranu? — Darcy jeizgledao iznenađeno kao daje za stolom broj 7 ugledao nekog rock pjevača. — Čujem daje gore vrlo ugodno — nastavila je Maggy s čeznutljivim izrazomlica koji je graničio s razdražljivošću. — Kažu mi da imamanje buke, i više

prostora. Onassis uvijek tamo sjedi, i dr.Armand Hammer i žena Douglasa



MacArthura, i NelsonRockefeller... a mi uvijek čamimo ovdje. Baš grozno. — Ali ti nikada nisi htjela jesti gore, nisi nikada ni vidjela kako je tamo,

koliko ja znam — uvrijedio se Darcy. Gore jebilo dobro, pretpostavljao je,solidno, s mnogo ljudi i svečano,ali čovjeku koji je još imao imalo duha bilo

e draže jesti u baru, u kojemu se činilo kao da se još uvijek može osjetiti ičutimiris onih divnih dana prohibicije, kad su Jack i Charlie služili najboljucugu u gradu.

— Nema razloga za slične pretpostavke — rekla je Maggy žalosno.Prezirno je cupkala drečav, kariran crvenobijelistolnjak. — Gore su nastolovima lijepi, bijeli, jednobojnistolnjaci, onako teški i staromodni, glatki iuškrobljeni, baremtako Lally kaže. I na stolovima su vaze s cvijećem, a neoveružne kutije za šibice. — Uzdahnula je s pomirljivom tugomsiromašnedjevojčice koja priljubljuje nos uz izlog dućana, izamišljeno popravila čvor na

svojoj mornarskoj bluzi koja jepristajala uz njezin prekrasan nov mornarskikostim od Adolfa. — Ako ti je tako ružno ovdje, kvragu, zašto mi to nisiprije rekla? —

bijesno je upitao Darcy. — Idemo gore... dođi. — Ma ne, to bi bilo previše gnjavaže. Samo sam mislila. .. nešto mi je

palo napamet — promrmljala je Maggy. —Uostalom, nije mi ovdje baš ružno,nego sam nemirna. — Pijuckala je čašu šampanjca, Bollinger Bruta iz 1947.godine,koji je konobar otvorio čim je vidio Maggy i Darcyja kako sjedaju zastol za kojim su večerali dva ili tri puta tjedno. — Zanima me kakav okus ima

tequila — rekla je utučenim, tihimglasom. — Naručit ću ti jednu — otpuhnuo je Darcy, podigavšiobrve. — Ma ne, nije važno, nemoj se truditi, stvarno mi nijestalo, bio je to samo

prolazni hir. — Izgledalo je kao da samusebe silno žali kad se odrekla tequile. — Šampanjac je sasvimdobar za mene... ili si barem ti tako oduvijek mislio...nemojobraćati pažnju.

— Što je zapravo tebi, dovraga? — upitao je Darcy, okrenuvši se u stolicitako da je licem bio okrenut prema njoj, aona je sjedila uspravna i vitka kao iuvijek, izludujuće tajnovita, poput sirene, kao što je bila prve večeri kad ju je

ovamoodveo i zagledao se u njezine divne oči koje su još uvijek bilejednakozlatne i zelene, i kad se pitao tko je, kvragu, MaggyLunel.

— Umorna sam.. . — gotovo je šapnula. — Idemo kući — zabrinuto je rekao. Maggy je bilaumorna samo ako je

bila bolesna. — Umorna sam već od toga da misliš kako me ne zanimaju nove stvari, da



se prema meni ponašaš kao da bi mismetala bilo kakva promjena usvakodnevnoj kolotečini —prošaptala je. — Umorna sam od. . . od. . . toga štomi ne posvećuješ dovoljno pažnje, Darcy. Ja tebi uopće više nisam zanimljiva

— rekla je, udubljena u mračne misli.

— Stvarno pričaš gluposti! — Znači poričeš, je li? — odjednom je sva treperila odenergije. Riječi susame navirale. — I mislila sam da ćeš toporeći, kakav već jesi, bezosjećajan,nepromišljen, neromantičan tip. .. Ženi bi bilo isto izaći na večeru s nekakvimstarimujakom. .. s djedom. . . s pradjedom.

— Što? — zaurlao je. — Nemoj vikati na mene! Kad si me uopće posljednjiput zaprosio? —

Lice joj se zažarilo od optužbe i srdžbe. — Kada ? Onda kada sam prestao praviti prokletu budalu od sebe, eto

kada. .. — promucao je zbog nepravednostinjezinih riječi. — Nisi mi odgovorio na pitanje — nepopustljivo je rekla. — Petnaest godina. . . Ne, mislim da sam te zaprosio ijednom na dan sv.

Valentina, prije desetak godina, kao najgora budala. Da, sad se sjećam. . . te sivečeri izgledala naročitozaljubljeno, i ja sam jednostavno još jednom pokušao,ovakavjadan, proklet, star i vjeran, iako sam savršeno dobro znao danemamizgleda. Izgleda da sam to napokon naučio.

— Aha! — pobjedonosno i gnjevno je uzviknula Maggy.— Sad znam zaštosi me stalno prosio. Zato što si znao da nema opasnosti, i nije te baš ništa

stajalo da to učiniš. Uvijek sam to pretpostavljala, uvijek sam znala da si istikao i drugi, svaki put sam te prozrela. Stvarno mi je već dosta togzanemarivanja, hvala ti lijepo! Ta je tvoja taktika stvarno odvratna, i nenamjeravam je više ni sekunde trpjeti. To je bezobrazno, sramotno!

— Ti... ti... kučko nezahvalna! — Ti to mene prosiš? — upitala je očiju blistavih od bijesa. — Ni slučajno! — Tako znači! Kad zagusti, onda se ne želiš vezati, zarne? Bila bi to

odviše značajna odluka, je li tako? — prezrivose nasmiješila. — Dobro,

Darcy, imaš točno minutu da se odlučiš — Zar ti to mene prosiš? — Samo bi krajnje neotesan muškarac mogao od ženezahtijevati odgovor

na takvo pitanje. Kako se usuđuješ? — Konobar! — pozvao je Darcy. — Preselit ćemo gore,da tamo

večeramo. Pošaljite nam dvije duple tequile s ledom.Madame i ja moramo se



nešto dogovoriti, a ova je sala previše bučna.I tako su se, prisjećala se Maggy, vjenčali prije dvije godine. Već je i bilo

krajnje vrijeme, kao stoje rekla Lally Longbridge, pripisujući, kao i obično,sve zasluge sebi. Još je uvijek stajala pred zrcalom, gotovo u zanosu, kad je

ušao Darcy obučen da krene na proslavu Fauvina rođendana. Dok je promatrala odraz njih dvoje u ogledalu osjetila je kako je obuzima blaga, alinezatomljiva sreća. Kako je samo bila pametna što se udala za tog muškarca!

Darcy je jeo svoj drugi krumpir sa svježim kavijarom i kiselim vrhnjem, izaključio kako je Henry Mclheeny, onaj bonvivan koji je jednom rekao:»Kavijar se ne bi smjelo služiti uz koktele. Morate sjediti da bi u njemuuživali«, bio odviše naduven. Uzeo je još jedan i strpao ga u u'sta, koristeći štoe bolje mogao zatišje na vrhu stepeništa, gdje je Maggy stajala i dočekivala

uzvanike, a iza njih se zabava približavala onome što se moglo nazvati

vrhuncem. Ali, gdje je bila Fauve?Tu je, s većinom svojih suradnika, bila Polly Mellen iz Voguea, koja jeznala kako pravu manekenku obući u pravu haljinu — i, što je najvažnije, na

pravi način; a također i Tony Mazzola, oduvijek glavni urednik Harper'sBazaara, u pratnji svojih najboljih ljudi; zatim Tom Hogan iz Clairola i EstćeLauder s cijelom obitelji, pa Gilbert Shavvn, predsjednik Warshawa, koji jeizdavao kataloge i možda zapošljavao najveći broj manekenki na svijetu, i — na Darcvjevo zaprepaštenje, bili su tu čak i Eileen i Jerry Ford, čija je modnaagencija bila Maggvn glavni i izvanredan konkurent od kraja četrdesetih

godina.Činjenica da je Maggy pozvala svoje najveće konkurente, bila je značajan

pokazatelj da se žena koju je tako dugo volio zaista promijenila, razmišljao jeDarcy. Prije tri godine bi se, da su ga upitali je li vjerojatno da će se Maggyudati za njega ili da će pozvati Fordove na zabavu, odlučio za udaju, iako se iona tada činila neostvarivom. Konkurencija između dviju agencija pooštravalase s godinama i s povećanjima honorara na sat koji su isplaćivalimanekenkama.

Maggyni su prihodi, ne računajući troškove za plaće djevojaka, iznosili

gotovo dva milijuna dolara godišnje, a Fordovi nisu mnogo zaostajali. Svakae agencija, medu svojih nekoliko stotina modela, imala grupu od petšest

vrhunskih manekenki koje su, iako su zarađivale više nego bilo koji muškaracu SAD, nazivali »djevojkama«, a nikada ženama. Te su djevojke bile njihovovlasništvo, baš poput, recimo, neke iznajmljene poslovne zgrade čiji sukorisnici uvijek na vrijeme plaćali najamninu.



Više od dvadeset godina Maggy Lunel i Eileen Ford su se otimale za takvedragocjene manekenke, a kako nijedna od njih dvije nije lako podnosila porazi svaka je od njih bivala poražena kad bi druga dobila, Darcyja je zapanjiloovo primirje.

— Mi smo kao dvije naftaške zemlje — objasnila mu je Maggy. — Eileeni ja, a u posljednjih sedam godina i Wilhelmina, pa od 1970. čak i Zoli, držimosve značajne konce u svojim rukama. Ne možemo određivati cijene, niosnovati monopol jer se to kosi s tim smiješnim protutrustovskim zakonima.Ali odgovorne smo našim djevojkama da održavamo standarde, kako ihreklamne agencije i fotografi ne bi loše tretirali. One, uostalom, imaju naraspolaganju samo nekoliko godina prije nego što ih pregazi vrijeme. Ja zatomislim da mi, kao njihovi predstavnici, moramo međusobno biti u dobrimodnosima. — Sada je Darcy shvaćao razlog njezina ponašanja: vodila je

računa o Fauvinoj budućnosti.Jednoga će dana Fauve sama voditi agenciju, i Maggy je željela da budešto je moguće sigurnija, bez dugogodišnjih zavada. Darcy nije vjerovao da ćese ta zamisao ikada ostvariti, ali uživao je promatrajući Maggy kako se bori,

pokušavajući se praktično ponašati. Ona je zapravo bila najdivnija žena u sali,razmišljao je promatrajući je tako, iako su se tu nalazile i Karen Graham iRenee Russo, ali razboritost joj nije ležala. Najviše mu se sviđala kad je bilaživahna i vatrena kao i uvijek, ali organiziranje ove zabave pobudilo je u njojmajčinski poriv i za tu je priliku uspjela prikriti žestok konkurentski duh koji je

oduvijek postojao, postoji i postojat će u poslovanju modnih agencija. Ta ga jenjezina nedosljednost oduševljavala.

Jason Darcy znao je da je sretan čovjek. Odvukao je Maggy pred matičara prije nego što se stigla predomisliti, ali čak i za vrijeme obreda pitao se kakve bi promjene ta zakonska veza mogla donijeti njihovom odnosu koji je već takodugo trajao. Dok je izgovarao svoju zakletvu, razmišljao je o bezbrojnim

pričama o ljudima koji su se dugo i nježno voljeli, sve do dana kad nisu pogriješili i stupili u brak. Ali što onda misliti o vezi romansijerke FannyHurst, koja je mnoge godine živjela vrlo sretno sa svojim mužem u odvojenim

stanovima, dogovarajući se za sastanak kad su zaželjeli biti zajedno? Bi li tomogao biti idealan način da se živi u tako neprirodnoj, neljudskoj, umjetnojinstituciji kao što je brak? Ali Maggy, ona vatrena, sjetna, proljetna Maggykoja se jedne večeri odjednom pojavila u 21, očito je namjeravala postatinjegovom ženom i on se nije usuđivao previše o tome razmišljati.

Zaista je bilo drugačije. Bilo je, jednostavno rečeno, ljepše. Ljepše je bilo



znati da napokon ima u njega dovoljno povjerenja, da je napokon ipak spremna pomalo se osloniti na njega, ljepše je bilo ne probuditi se ujutro u drugoj sobi,u drugoj ulici, i ne znati što njegova ljubljena radi ili kako se osjeća dok joj netelefonira. Zaključio je da je brak tako divna stvar kako bi morao biti

rezerviran samo za sredovječne. Mladim bi ljudima trebalo zabraniti daozakone svoje ljubavne veze dok ne navrše pedeset godina, jer oni nikako nisumogli znati cijeniti čari braka, sve dok su o njemu više razmišljali kao osvojem pravu, a manje kao o povlastici. To je trebala biti nagrada za vjernost iljubav, rezervirana samo za one koji su bili vjerni jedni drugima. Bio je,međutim, dovoljno razuman da to mišljenje zadrži za sebe. Njegova reputacijaosorna i tvrdokorna čovjeka brzo bi nestala kad bi ljudi za njih doznali, a kakoe Darcy još uvijek izdavao nekoliko najpopularnijih listova u zemlji, nije

želio da ga smatraju jako vezanim za svoju ženu.

— Gdje je, dodavola, Fauve? — upitao je iza njega nekimuški glas.



— Ja sam mislio da je s tobom — odgovorio je Darcy,okrenuvši se premaBenu Litchfieldu, svojem nekadašnjemštićeniku, čiju je karijeru pratio odnamještenja prodavača poslovnog prostora u reklamnom odjelu Woman'sJournala, najvećeg i najuspješnijeg ženskog časopisa u zemlji, sve do njegovog

glavnog urednika koji se, izbezumljujući ljude u ženskimlistovima, uspeo dosamoga vrha prije nego što je navršio trideset godina. — Da je barem ovdje — rekao je. — Nisam je vidio odponedjeljka.Benjanim Franklin Litchfield bio je najvatreniji i naizgled najuspješniji od

brojnih Fauvinih udvarača, iako ona o tome nije govorila, pa su Maggy i Darcymogli samo nagađati. Darcvja je posebno zanimalo koliko je uspjeha tajmladić kod nje imao, jer ih je prije godinu dana on sam upoznao.

Fauve i Ben bi se trebali upoznati, zaključio je jednog dana kad je pokušaotelefonirati jedne nedjelje ujutro i oboje ih pronašao kako svaki u svojem

uredu naporno rade, rješavajući poslove koje su odložili za vikend, da ih umiru obave. Odlučno je zahtijevao da oboje dovrše posao za sat vremena idođu ručati s njim i Maggy. Morao je upotrijebiti sav svoj autoritet kako bimarljivi par natjerao na takvo lakoumno traćenje vremena, ali još od tognjihovog prvog susreta Darcy je imao razloga pretpostaviti da će njih dvojeednog dana provoditi nedjeljna jutra zajedno u krevetu, što mu se činilo više

ljudskim, zdravijim za cirkulaciju, ten i psihu.Maggy se mladi Litchfield također sviđao. Na neki ju je način podsjećao

na Darcvja kad ga je upoznala: imao je u sebi onog žara iza kojeg se krila

sposobnost da uočava smiješnu stranu života, posjedovao je Darcvjevuznatiželju i, osjećala je, mnogo Darcyjeve plemenitosti, ali što se tiče fizičkogizgleda nije bio mršav i filozofskog izgleda, i nije izgledao gotovo asketski,što je nju najprije privuklo kod njezinog ljubljenog.

Lijepi Ben Litchfield bio je obično neuredan. Svaki dan počinjao je snajboljim namjerama, visok, mišićav, pristojno obučen u dobro izglačanoodijelo, čistu košulju i svježe ulaštene cipele, ali do ručka bi već bio pravasramota za Gentleman's Quarterly. Dotad bi se od očaja toliko puta povukao zagustu kosu boje pijeska da mu je stršala na glavi i padala mu u oči, nestrpljivo

bi potezao čvor na svojoj kravati dok ga ne bi rastegnuo do trećeg, sada većotkopčanog dugmeta na košulji koja mu je virila između sakoa i hlača, džepovisu mu bili puni papira, okrajaka tuđih olovaka, i obično bi zametnuo sva tri

para naočala s debelim okvirima koje su mu bile potrebne da bi pregledao prijelom i pročitao rukopise.

Ali, kad bi Ben Litchfield skinuo naočale njegove su goleme, kratkovidne



modre oči izgledale tako iznenađeno i sretno, kao oči djeteta koje prvi putugleda slona. On je sve u životu dočekivao tim istim iznenađenim i

pomirljivim pogledom, iako su se među njegovim suradnicima mogla čutigovorkanja kako nije nimalo naivan. Smiješio se naglo, ljupko, napola

začuđeno, poput čovjeka koji radi ono što najviše voli, i radi to najbolje odsvih ostalih. Bio je tako zaokupljen svojim usponom do vrha da nikada nijezastao i potražio ozbiljnu djevojku, sve dok nije upoznao Fauve.

— Od ponedjeljka? — upitao je Darcy. — A ja sam mislio da se vi čestoviđate. . . pa to su tri dana.

— Znam — zastenjao je Litchfield. — Čuj, Darcy, ti sime naučio svemu.što znam, kao što si mi rekao već bezbrojputa, uglavnom pred drugima. Sad mireci kako da nagovorim djevojku da se uda za mene?

— Vježbaj strpljenje, momče, strpljenje.

— Baš ti hvala. Strašno si mi pomogao. — Žene iz obitelji Lunel ne pristaju lako na brak, akouopće na njega pristanu. — Zapravo, mislio je Darcy samozadovoljno, on je bio jedini čovjek koji je uspio oženiti jednu odnjih, jedini koji je namamio jednu od tri lijepecrvenokose žene iz obitelji Lunel u brak. Jednu od tri žene nezakonitog

porijekla iz obitelji Lunel, razmišljao je. Jer, Maggy mu je nabračnom putovanju sve ispričala i on je, vjerovao je, bio jedina osoba na svijetu osimFauve, koja je znala da su Maggy iTeddy bile nezakonita djeca, kao i ona.

— Neću imati mira dok se Fauve ne uda — rekla mu jeMaggy. — Tri

kopileta za redom su više nego dovoljno. — Dođi, Ben, da te častim jednim blinijem, i da ozbiljnoo tome

porazgovaramo. Možda ću ti moći dati neki dobar savjet. Mislim da zapravone valja biti ni previše strpljiv — rekaoje Darcy. Možda nije bilo fer čuvatiLunelove samo za sebe.Morao se zbog Maggy potruditi da pomogne. Ali, gdjee Fauve?

Ponovo je pogledao niz stepenice. Napokon! Dolazila je, vatrena i predivna kao i uvijek kad bi je vidio, dugačke crvene kose koja je lepršala,obučena u kratku haljinu od srebrnih šljokica, obraza zažarenih od uzbuđenja,

penjući se stepenicama dvije po dvije i dovikujući: »Magali, Magali! Oprostišto toliko kasnim!« Onako usplamtjela, poput guštera kojemu je prirodnielement vatra, Fauve Lunel stigla je na svoju rođendansku zabavu, ali ne sama.Čvrsto je držala za zglavak drugu djevojku — Darcy je barem pretpostavljaoda je to djevojka — neko strašilo od metar i osamdeset, u radničkomkombinezonu i hlačama, plave kose ošišane gotovo do glave, koja je izgledala



izbezumljeno grabeći dugim koracima za Fauve. — Magali, gledaj koga sam ti dovela! Upravo je sišla sautobusa iz

Arkansasa. Misliš li ti isto što i ja?Maggy je pažljivo pogledala djevojku. Vrhunske manekenke u to su

vrijeme morale izgledati elegantno, profinjeno, kao izvajane, lepršave kose.Djevojka je bila sva koščata, pomalo isturenih zubiju, pjegava i izvijenihobrva. Obećavala je zapanjujuće mnogo. Znači, izgled će se izmijeniti. Trebavjerovati Fauve.

— Zbog nje si toliko zakasnila? — Aha. Bila sam gore u uredu, htjela sam samo provjeriti nekoliko stvari

prije početka proslave, i ona je zalutalaunutra, s ulice. Njezine su je prijateljice, s kojima je došla autobusom, ohrabrile da dođe gore. Tako sam,naravno, moralarazgovarati s njima, nazvati njezine roditelje, reći im zašto

sene vraća kući i uvjeriti ih da ne trgujem bijelim robljem, pronaći joj prenoćište i.. . znaš već. — Kako se zoveš? — upitala je Maggv djevojku. — Ida Clegg. — Hmmm. . . pa, dobrodošla u Agenciju Lunel. Piješ livotku? — Odnio me vrag ako ovo nije prilika da je probam —rekla je djevojka

tihim južnjačkim glasom. — Da, gospođo,mislim da ću je probati.Maggv se okrenula prema Fauve i poljubila je, šapnuvši:

— Ali, zašto nisi sve te detalje ostavila za sutra?

— Magali, ona je na ceduljici imala zapisanu i Eileeninuadresu.Prijateljice su je nagovarale da i tamo ode — šapatomje odgovorila Fauve.

— Zašto mi to odmah nisi rekla, zaboga? Zabrinula samse. — Okreni se, pa ćeš vidjeti.Maggv se okrenula i vidjela kako iza nje stoji Eileen Ford, izgledajući, kao

i uvijek, kao djevojka koju bi u svakome razredu izabrali za predsjednicu. — Sretan rođendan, Fauve — rekla je Eileen srdačno seosmjehnuvši. — Hvala, Eileen. — Mora da ste vrlo ponosni, Maggv.

— O, i jesam! — A tko je ovo? — Nova djevojka koju smo upravo otkrili; Arkansas.Eileen je brzo,

prodorno odmjerila Idu Clegg pogledom koji je sve vidio, sve znao, sveshvaćao.

— Arkansas? — upitala je. — Arkansas i kako još?



— Samo Arkansas — odgovorila je Fauve. — Shvaćam. Kako patriotski! Pa, Arkansas, dobrodošlau New York. —

Eileen je zamišljeno otišla. Nije izgledalasretno. — Tko je ta ljubazna gospođa? — upitala je Arkansas.

— A... to je.. . — zaustila je Maggv. — Netko tko te nema zašto zanimati — brzo ju je uvjerila Fauve.

28.

Fauve Lunel gotovo je utrčala kroz vrata starog dizala koja su se takosporo otvarala na desetom katu poslovne zgrade Carnegie Hali, u kojoj senalazila Agencija Lunel. Kasnila je na svoj redoviti sastanak petkom s Caseyd'Augustino, ali Benjamin Franklin Litchfield je prošle večeri bio izuzetno

uporan, i jutros je zaspala. Fauve je projurila kroz sobu za primanje stranakana čijim je zidovima visilo šest uramljenih fotografija bivših Lunelovihmanekenki s naslovnih stranica.

— Samo šest — rekla je jednom Maggy — od stotina i stotina, jer ćesvaka koja uđe u tu prostoriju i pogleda naslovne stranice odustati, ako nemadovoljno samopouzdanja. Zatim će, ako je odbijemo, izlazeći naći utjehu uistim fotografijama, jer tko je, uostalom, mogao očekivati da bude tako lijepkao te djevojke?

Agencija je, kako je s godinama rasla, zapremala sve više i više poslovnih

prostorija u lijepoj staroj zgradi, ali je još uvijek bila pretrpana. Sve su modneagencije pretrpane poput restoranskih kuhinja, vojničkih kampova i prostoraiza pozornice. Nikada nema dovoljno mjesta za sve što je potrebno da bi seobavljali poslovi za koje je potreban prostor, a ako bi se nekimorganizacijskim čudom i osiguralo dovoljno prostora, posao bi trpio zbognedostataka komunikacije među osobljem.

Maggvna je kancelarija bila velika i udobna, ali Fauve i Casey radile su udvije male sobe uz jednu od tri sobe za primanje predbilježbi, koje su bilesrce agencije. Činilo se da su sve službenice koje su bilježile predbilježbe

bile zauzete telefoniranjem, automatski je opazila Fauve, sjedajući za stoli pozvonivši Casey da dođe. Preko puta se, u još tješnjim, pretrpanijim iružnijim prostorijama, nalazio Odjel za muškarce, koji je nadgledao JoeO'Donnel, nekada i sam maneken.

Casey d'Augustino radila je u agenciji tek godinu dana, ali ona i Fauveradile su timski. Bila je diplomirala na fakultetu Hunter koji je upisivao samo



najbolje, najbriljantnije njujorške učenike, i ta je pametna, pametna Casey, pravim imenom _ koje joj se činilo nemaštovitim i odviše etničkim — AnnaMaria, rođena u brojnoj obitelji koja je prije dvije generacije preselila izPalerma u Brooklyn, bila Fauvina najbolja prijateljica. Sjela je na jednu od

dvije stolice nasuprot pisaćeg stola i zastenjala, oprezno pipajući svoju kratkukovrčavu kosu na čelu, kao da traži bubotke i modrice. — Što je bilo? — veselo je upitala Fauve. — Mamurluk od šampanjca. I to najgori. Svi su mamurni, svo osoblje.

Ispijala sam sve one zdravice. — Ja se odlično osjećam — rekla je Fauve iznenađeno. — Ti nisi ni mogla ispijati sama sebi zdravice, i zato senemoj praviti tako

ćudorednom. To je samo zato što je biotvoj, a ne moj dvadeset prvi rođendan.Kad ja napunim toliko, obećajem ti da ćeš krepavati od mamurluka.

— Donijela sam ti nešto. — Ništa meni ne može pomoći. — Ovo ti je protušok. — Već mi se ne sviđa. — Novi broj revije Cosmo. Članak Guya Flatleyja o Lauren Hutton. Slušaj

ovo. Razgovara s njim o tome kako jeotišla razgovarati s Dianom Vreeland,kad je prvi put kročilau svijet visoke mode;

Desetak manekenki šetalo je oko nje. A ja sam sjedila kao klada, samo promatrajući. Odjednom je, usred rečenice, D. V. zastala i pokazala na mene

dugačkim prstom u bijeloj rukavici. »TU«, rekla je.»Ja ?«»Da, ti. .. vrlo si upadljiva kao pojava«, rekla je prodorno me

promatrajući svojim orlovskim očima.»Hvala«, rekla sam. »Vi također.«Kratko mi se nasmiješila i nastavila rečenicu. Tog sam popodneva primila

telefonsku poruku da se javim u atelje Richarda Avedona, zbog snimanja nekihfotografija.

— O, kvragu! — poskočila je Casey. — Reci mi da to nije istina! Reci da

e to samo grozna šala koju si smislila da mipokažeš kako misliš na mene, dame trgneš iz fizičke obamrlosti, da mi krv počne bolje kolati i natopi mi jetru.

— Već se bolje osjećaš, ha? — upitala je zadovoljno Fauve. — I te kako. Mogla bih golim rukama lava zadaviti. O,kako nam to mogu

napraviti? Shvaćaš li ti da milijuni ženapobožno čitaju svaki broj Cosma, i daće, kad pročitaju ovupričicu, sve one misliti kako se i njima to može ostvariti?



»Sjedila sam kao klada«, malo sutra! Lauren nije nikada bila kaoklada, ni zasvojih najgorih dana. Uostalom, nju je, zaboga,Eileen poslala Vreelandici, nijesamo tako navratila k njoj! Agdje će te sve čitateljice Cosma završiti? Ovdje,u našem hodniku, čekajući na red za otvorenu audiciju u utorak ujutro.Trebali

bismo još jednu djevojku zaposliti da s njima razgovara. — Aha. Ali Casey, znaš da se to može ostvariti, znaš dato mora daje biloupravo tako, jer je Lauren tako poštena dane bi tako nešto izmislila.

— Naravno. I grom ponekad mora udariti, ali to ne znači da treba otići uCentralni park i čekati deset godina da pogodi baš tebe. Uostalom, što ja točujem da radiš s onom iz Texarkane? Faith je vani s njom, kupuju joj neštoodjeće. Što se to događa?

— Opet »grom«!Dvije su se djevojke jedna drugoj nasmiješile s osjećajem iščekivanja i

opreznog uzbuđenja, poput dvaju rudara koji kopaju zlato, ali su možda upravonašli samo blato i katran. Posao s manekenkama temeljio se na povremenimudarcima takvog »groma« i brojnim, dugačkim satima napornog posla, ali beztakvih »gromova«, bez tih iznenadnih pojavljivanja novog i osebujnog tipaljepote, ne bi taj posao posljednjih desetljeća postajao sve fascinantniji, takoda se napokon s popularnošću kod javnosti mogao natjecati s filmskomindustrijom.

Poput svih koji su radili u toj djelatnosti gdje se trguje varljivim sjajem,znale su kakva se istina krije ispod te nedostupne iluzije: daje od presudnog

značaja moći se nositi s problemima svakodnevice, biti nevjerojatno uporan i beskrajno discipliniran, da se i ne govori o tome koliko je važno bilo naći se u pravo vrijeme na pravome mjestu. A ipak, znale su da taj sjaj ipak postoji, daga neka lica posjeduju i da je on osobina koja se ne može opisati, kao ni šarm.Znale su da neka lica pobuđuju osjećaje, i bile su uvježbane da takva lica

prepoznaju u moru drugih djevojaka koje su bile samo obične ljepotice.Razlika je bila tako mala da je donesena odluka u većini slučajeva bilasubjektivna.

Svake bi godine u Agenciji Lunel pogledali tisuće i tisuće djevojaka, one

koje su im pisale i slale fotografije, one koje su pobjedile na nekom od desetak lokalnih manekenskih natjecanja koja su se održavala širom cijelog svijeta,one koje su osobno dolazile u agenciju. I od svih njih izabirali su samotridesetak. Zašto su odabirali upravo tih trideset djevojaka? Ni Maggy, niFauve, ni Casey nisu to mogle izraziti pismenim izvještajima ili dijagramima.Sva su osnovna pravila bila dobro poznata, a sve fizičke zahtjeve za



manekenku zadovoljavala je većina djevojaka punih nade, koje su odbijali.Vidjele su tako mnogo kandidatkinja, da bi dvaput pogledale samo one koje suzaista bile upadljivo izuzetna izgleda. Casey je to nazivala »nešto što se ne daotkriti pogledom«, a Fauve osjećajem za »intenzivnu stvarnost«, ali obje su

mislile na isto: na »grom«. — Meni se u današnjem rasporedu na prvom mjestu nalazi slučajgospođice Day O'Daniel, koja me jutros ponovonazvala — rekla je Casey. — Spremna je njih nogirati i prijećik nama, ali želi vlastitu službenicu za

predbilježbe. — Koliko će se o tome moći s njom pregovarati? — upitala je Fauve

žustro. — Vlastita službenica, ili nema ništa od prelaska.Day O'Daniel bila je jedna od petšest vrhunskih manekenki u jednoj od

drugih agencija. Nedavno je postala nemirna, onako razdržljivo kako tomanekenke ponekad znaju, iz drugima nedokučivih razloga, i nagovijestila ime kako bi mogla razmisliti o tome da prijeđe u Agenciju Lunel. Ugovor je i nju

i poslodavca, kao i svi ugovori sklopljeni 1974. godine, obavezivao samo datrideset dana unaprijed obavijeste drugu stranu o prekidu radnog odnosa.Fauve i Casey veoma su željele zaposliti tu brinetu izuzetno profinjenih crtalica, čiji je opseg poslova bio jedan od najvećih među svim manekenkama.Ona je znala nositi Galanosovu haljinu s nemarnim autoritetom, ali isto tako iizgledati bezopasno lijepo u reklami za neki proizvod masovne potrošnje u

nekom časopisu — a to je bila jedna od osobina koje je morala imati svakadjevojka koja je od vrhunske manekenke težila postati i superzvijezda.

Day ju je imala. Ipak, poslovna politika Agencije Lunel, koju je određivalaMaggy, nije nijednoj manekenki dopuštala vlastitu službenicu za predbilježbuangažmana.

— Day kaže da se neće osjećati udobno ako ne dobijevlastitu službenicu,da želi nekoga uz koga se može osjećatiposve sigurno i ugodno, nekoga tko ćeznati sve njezine potrebe, nekoga uz koga će imati osjećaj da se o njoj brine.Završencitat.

— Možda bi bilo najbolje da ode kući, mamici — reklaje smrknuto Fauve. — Tako je pogrešno i naivno vjerovati daje imati vlastitu službenicu jedinagarancija da si uspjela u poslu. Zar ona ne shvaća da će, ako joj damo vlastituslužbenicu, sve druge jednostavno potpuno prestati voditi računa onjoj? Štokad njezina službenica izađe na ručak? Što ako serazboli na tjedan dana ilinade novi posao? Day tako nikadane bi bila dobro osigurana. Glupo je tako



graditi karijeru.Nadam se da si joj to rekla. — Ovaj, nisam, Fauve. Prepustila sam to tebi, kad to većtako dobro radiš. — Baš zgodno. Vidim da se već bolje osjećaš. Da se čovjek uplaši, kako

znaš biti fina kad ti je zaista zlo. Uvijek odahnem kad opet postaneš grozna,

kao i obično. Znači, naš Glavni odsjek nije dovoljno dobar za Day O'Daniel?Fauvin je pogled odlutao prema napola zastakljenim zidovima njezinekancelarije, kroz koje je mogla vidjeti službenice kako rade. Imala je pogledna sve tri sobe za predbilježbe: malenu sobu Odsjeka za početnice, gdje suangažmane za sve nove djevojke, čije su karijere tek poćinjale, bilježile četirislužbenice; veliki Centralni odsjek gdje je četrnaest službenica usklađivalorasporede za većinu Lunelovih manekenki, i legendarni Glavni odsjek, ukojemu su tri najbolje službenice bilježile angažmane za samo dvadesetak djevojaka, zvijezda agencije.

— Je li baš izričito rekla da ne pristaje biti u Glavnomodsjeku? — upornoe upitala. — Mislila sam da je bolje da tebi prepustim da to ispitaš. — Mislim da ću prepustiti Magali da je to pita. — Ne zaboravi da je ona otišla na selo preko vikenda, agospođica

O'Daniel želi odgovor danas. Day je ostavila brojsvog kućnog telefona. Možešoj večeras telefonirati.

— Dobro, što još imamo? — Fauve se još jednom podsjetila kako Maggysada, od četvrtka uvečer do ponedjeljkakasno navečer, provodi vrijeme u

svojoj kući na selu, blizuBedford Villagea, koju su kupili ona i Darcy. Još je uvijek bilo teško

shvatiti da se Maggy natjerala potpuno prepustiti agenciju Fauve na dva radnadana tjedno. Ali, Darcy je nekolicinu svojih urednika naučio da računaju nanjega samo tri dana u tjednu, otkrivši da su tako počeli raditi djelotvornije i

pouzdanije. Uvijek je tvrdio da se posao komotno može obaviti u onolikovremena koliko mu najmanje želiš posvetiti, i kad je oženio Maggy odlučio jeispuniti svoj san da provodi dugačke vikende na selu.

— Još imamo to da gospođica miss Zvjezdana maglica,miss Svemir, miss

Supernova, miss Mliječna staza ili kakav jeono već naslov osvojila, odbija proći kroz program. Kaže danjoj to ne treba, da je u životu prošla dovoljnoobuke. Ne, nemoj se ni usuditi da me to upitaš. Već sam joj rekla kako svakamanekenka, bez iznimke, mora proći kroz program, osimvrhunskih koje k nama

prelaze iz drugih agencija, a da čak itada odlučujemo o svakoj posebno. Aliona je Šveđanka, strogo izvangalaktički tip i jako tvrdoglava.



Agencija Lunel provodila je ocjenjivanje svih novih primljenih manekenki,koje je nazivala programom, a provodile su ga Maggy, Fauve, Casey i trinajiskusnije službenice za predbilježbe angažmana. Agencija je plaćalafotografe da snime opsežnu seriju fotografija izračito namijenjenih da pokažu

kako je svaka od njih izgledala pred objektivom fotografskog aparata uvlastitoj odjeći i šminki. Zatim se na njoj analiziralo sve, do najmanje pojedinosti i odlučivalo kako je najbolje urediti. Uzajamno su se pitale treba li

oj pomoći oko držanja, je li joj kosa idealne dužine, frizure i boje, što jošmora naučiti od šminkanja da bi mogla proširiti područje rada, treba li jojdodatnih vježbi kako bi podatnije mogla mijenjati izraz lica pred objektivom,trebaju li joj satovi plesa da bi se mekše kretala i pozirala. Ako je došla izškole za manekenke, pitale su se što je morala zaboraviti od onoga što je u njojnaučila.

— Nijedna Šveđanka ne može biti tvrdoglavija od mene— primijetila jeFauve. — Ukoliko nema vlastiti leteći tanjur,miss Švedske će proći kroz program, pa čak i da je danas pozovu iz Revlona i ponude joj ekskluzivniugovor do kraja života. Jednom smo već pogriješili s Jane, kad smo zaključilidajoj program ne treba, i to me zauvijek naučilo pameti.

— Kandidatkinje za vrhunski izbor miss mnogo togaprođu prije nego štouspiju — rekla je Casey, pokušavajućibiti pravedna.

— Ali ništa od toga nema veze s manekenstvom. — Znam to.

— Razgovarat ću s miss Prekrasnom, mislim da je osvojila naslov MissUniversum, Casey, kad budem imala malovremena. U međuvremenu, da

pozovemo Loulou. — Fauve jepodigla telefonsku slušalicu, nazvala Glavniodsjek i pozvalaLoulou, službenicu s najviše staža u agenciji, da dođe unjezinu kancelariju.

Pola minute kasnije ušetala je Loulou i zahvalno se spustila na stolicu.Imala je trideset godina i bila bucmasta, plavokosa žena ugodna izgleda, čiji jeizraz lica uvijek odavao istovremeno i duboku zabrinutost i potpuni optimizam,tako da je izgledala poput nekoga tko tone u Titanicu s apsolutnom vjerom u

postojanje raja. Loulou je, poput velikog dresera konja ili učiteljice plesa, dosavršenstva izgradila onu ravnotežu koja joj je omogućavala da surađuje svrstom bića drugačijih nego što je sama bila. Jer, manekenke, vrlo napete, vrlocijenjene, vrlo osjetljive, prirodno plemenite, koje je od ostalih žena odvajalaljepota, nikada nisu bile posve poput njih.

— Zdravo, društvo — rekla je. — Pa, da vidimo. Bettyne dopušta da joj



probuše uši zbog De Beersove reklame zadijamantne naušnice. Kaže da nijekukavica, ali ne podnosiigle. Hillary je otkazala angažmane za cijeli listopad.Ide naHimalaju, nekamo meditirati s nekakvim svojim guruom. IzGlamoura sumi dostavili njihov troškovnik za put u Tanger, ion pokriva troškove za samo

dvije i pol djevojke, a njima trebaju tri, pa sam pitala djevojke bi li uz manjuzaradu htjele vidjeti Casbah. Ona nova Kanađanka stalno mi govori kako želisnimati samo kataloge, a znam da je spremna za naslovnestranice. . . Netkomora s njom porazgovarati o njezinomimidžu. Devet telefona je, kao iobično, pokvareno, a Pete,naš polustalni namještenik koji popravlja telefone jena odmoru i kako nitko drugi jednostavno ne poznaje dobro našelinije, imamosreće što je petak. Jedna od vas morat će otkazati Cindy, jer je nisu tražili većdva tjedna, a vi znate da to znači kako je ovdje s njom svršeno. Ali što onda,kvragu, dvadeset šest joj je godina i svjesna je već godinu dana ili više da

ćese to dogoditi, pa će joj to možda doći i kao olakšanje. U izložbenoj dvoraniAnne Klein održava se rasprodaja, kod Halstona je prijem, a Linda nije dobila pozivnicu. Ja ne mogu odgovarati za ono što učini. Držite je podalje od žileta.Tolikosam ganjala one iz Fabergea da angažiraju Jessicu, a sad suludi za njom,neće nikog drugog, a ona je u Meksiku. Dawn je doputovao otac iz Syracuse, aona je baš ovaj vikend iskoristila da kidne s momkom iz grada. Što da: kažemstarom tatici? Doyle Dane odjednom je nazvao da mi kaže kako će Patsymorati voziti automobil bez automatskog mjenjača u onoj reklami za AlfaRomeo. Ona već mora da je na pola puta, a koliko ja znam, nema pojma o

vožnji. Jedan od pomoćnika zaboravio je jutros probuditi Lani telefonom pa jezaspala i desetak ljudi ju je sat vremena čekalo, pa joj sad žele naplatiti. Patsye upravo nazvala i zamolila nas da joj zakažemo sastanke kod zubara,

liječnika, kozmetičara i masera. .. ali ne znamo kakvu masažu hoće. . .Uostalom, ako vi, ljudi, nemate što drugo raditi nego sjediti, zjakati i žaliti se,to je krasno, ali ja imam puno posla, pa ćete me ispričati. Oh, htjele ste minešto reći? Stoje bilo?

— Baš lijepo da si se sjetila upitati — rekla je Fauve. — Ljubazno što si našla za nas vremena promrmljalaje Casey.

— Dav O'Daniel će se pridružiti našem lijepom društvancu — izjavila jeFauve.

— Zašto ne? — Loulou nikada nije pokazivala da je iznenađena. Kao štose izraz njezinog lica nikada nije mijenjao,nije se mogla poljuljati ni njezinastaloženost. Da je Fauve bila odlučila najuriti svih dvadeset manekenki izGlavnog odsjeka, Loulou bi samo slegnula ramenima. Njezina je filozofija bila



kako svaka tri mjeseca stiže nova generacija manekenki iz širokih prostranstava tog tajnovitog, nevažnog svijeta izvan Manhattana, i kako jenjezin posao da ih jednostavno zaposli stoje moguće unosnije. Manekenke izLunelovogGlavnog odsjeka zarađivale su dnevno sedamsto pedeset

dolara,iako je nekoliko od njih smatralo da vrijede više, čak i tisućudolara nadan. Nitko, ni Maggy, ni Eileen Ford, ni Fauve, asigurno ni Loulou nisu imale pojma da će za petšest godinasve vrhunske manekenke u svim agencijamazarađivati tri tisuće dolara na dan.

Loulou je uvela u posao i Fauve i Casey, i one su znale da je za Loulou,iako je poput svake službenice za bilježenje angažmana imala svoje omiljenemanekenke, interes agencije bio uvijek važniji od pojedinih djevojaka.

— Priredit ću joj karton — uzdahnula je Loulou, protegnuvši se izijevnuvši. — Moja glava! — zastenjala je.

— Loulou, zar te ne zanima kako to da dolazi? — upitala je Casey. — Ja znam zašto dolazi. Upravo sam za to dobila pet zelembaća na okladi.Da sam se barem na više kladila. O, bože,zašto uopće pijem? Nikakva zabavanije vrijedna da se čovjekposlije ovako osjeća. Čujte, cure, moram natrag uodsjek. Vimožda imate gadnog posla, ali mene tamo čeka borba na život i smrt.

— Izašla je i zatvorila za sobom vrata. — Jednog dana ću je ipak iznenaditi — rekla je mrzovoljno Casey. — A ne, nećeš. — Neću — složila se Casey. — Te službenice!

U tim Areninim računima mora da se potkrala neka greška, razmišljala je Nadine Mistral Dalmas. Kako je u posljednjih nekoliko mjeseci mogla potrošiti dvije tisuće franaka na cvijeće? Arene je vodila najskuplju inajugledniju cvjećarnicu u Parizu. Prema Nadininom mišljenju bilo je glupo

poslati domaćici cvijeće iz bilo koje druge cvjećarnice, jer ma koliko drugdje potrošila, nije mogla ostaviti takav dojam. Poslati cvijeće, pravo cvijeće na pravi način, iz prave cvjećarnice, bila je jedna od pažljivo prostudiranih pojedinosti koji je Nadine usavršila u toku sedam godina braka s PhillipeomDalmasom.

Nazivali su ih parom kojemu su najviše zavidjeli u Parizu, podsjetila se Nadine sjedeći za pisaćim stolom u svojem modernom salonu, pred hrpomračuna s kojima se napokon prisilila suočiti. Većina ih je bila stara tri ili četirimjeseca, i mnogi su bili od ljudi koji nisu marili je li ona kćerka pariškoggrofa, zakonita nasljednica francuskoga prijestolja ili kćer Juliena Mistrala,čijim će se bogatstvom tako strašno obogatiti kad on umre. Kad umre. Njezin



otac, proklet bio, kao da je namjeravao doživjeti stotinu godina, a pariškitrgovci nisu imali ničeg zajedničkog s engleskim trgovcima iz prošlogastoljeća, koji su buduće nasljednike opskrbljivali novcem u očekivanjunasljedstva.

Nadine je pažljivo proučila Arenin račun. Dvije sićušne cymbidiumorhideje posađene u porculanske posude za princezu, suprugu Edouarda deLobkowicza. Kako su joj mogli toliko naplatiti, kad im je sama donijela

posude? Bila je zaista ponosna na taj poklon, jer se dosjetila da kupi prekrasne posude u Le Grenier de la Marquiseu, divnom starom dućanu u ulici Sevigne, iodnese ih Arene da u njih posadi cvijeće. Naravno da je cvijeće tako postaloneusporedivo skuplje, ali kako je netko tko je imao imalo ukusa mogao poslati

banalni buket da zahvali dami rođenoj kao Princeza Francoise de BourbonParme?

Dami koja je Nadine i Phillipea pozvala uz vojvodu i vojvotkinju od Uzesa ivojvodu i vojvotkinju od Torlonije na večeru kojoj je prisustvovalo dvanaestljudi, koju su služila četvorica batlera na tanjurima od porculana iz Maissena,na večeru za koju je na svakom popisu jela što je stajao pokraj svakog tanjura,

bio otisnut grb Svetog Rimskog Carstva? Nije svaki put slala cvijeće da seLobkowiczovima zahvali na gostoprimstvu, ali kad ga je poslala moralo je biti

posebno.Đurđice su poslane vikontesi od Ribesa nakon dvaju poziva na intimne

večere uz projekcije filmova i jednu svečanu večeru, uz prijem za četrdeset

ljudi. Nadine je dugo oklijevala dok nije odabrala cvijeće koje će poslatinajelegantnijoj ženi u Parizu. Napokon je shvatila da će biti prigodno samonajjednostavnije cvijeće. U tom je slučaju, naravno, bilo očito da mora poslatičetiri tuceta kitica... u protivnome bi ispala škrta i njezina gesta ne bi privukla

pažnju. Cvijeće za Helene Rochas, cvijeće za Sao Schlumberger, cvijeće zaPrincezu Ghislaine de Polignac... odložila je Arenin račun. Nije sumnjala da jeon točan koliko i neizbježan, jedna od obaveza koje je prihvaćala kako bizadržala svoje mjesto u najužem krugu pariškog visokog društva.

Dok je izvana moglo izgledati kako su visoki društveni krugovi Pariza

prilično otvoreni, jer su prihvaćali neke kreatore, nekoliko pisaca, jednoga ilidva dekoratera, pa čak i Boryjeve, vlasnike velikog lanca trgovina mješovitomrobom Fauchon, Nadine je — poput hodača po užetu ispod kojega nijerazapeta mreža i čija su čula istančana za najtananije vibracije užeta — bila

bolno svjesna činjenice da je to zapravo svijet u kojemu bi, da nije bilonjezine uvijek budne pažnje, i »par kojemu najviše zavide u Parizu« brzo



nestao iz vidokruga.Diskriminacija je uvijek bila prava umjetnost u francuskome društvu gdje

su staleži tako jasno razgraničeni da su, čak i medu vojvodama neki — Brissacovi, Uzesovi i Luynesovi — bili ugledniji nego drugi. To je bilo

društvo koje se još uvijek zasnivalo na titulama, tek mali broj Parižana, ali onisu bili jedini ljudi na svijetu koji su Nadine nešto značili. Nekoliko uvredljivo bogatih stranaca uvijek je moglo ući u njihovo društvo, jer oni nisu bili važni — nisu bili Francuzi. Njima je bilo dopušteno da troše novac na zabavu i tako,ali samo privremeno, kupe mjesto u društvu, mjesto čija je visina ovisilaisključivo o njihovoj ekstravaganciji, ukusu i darežljivosti. Uglađeni, privlačnii slobodni muškarci s ljubavnicom visokog staleža, kao što je prije braka bioPhillipe, često su prihvaćani u društvo, kao i neki inozemni diplomati zavrijeme obavljanja svoje dužnosti, te šačica moćnih političara.

Ali, velike domaćice nikada nisu pozivale ljude samo zato što su oni njih prije toga pozvali. Svaki je poziv bez obzira na veličinu zabave, bio promišljen, ispitan, odvagan, odmjeren, a zatim ponovo promišljen. Nadine jemogla zamisliti domaćicu kako se pita: »Hoću li pozvati Dalmasove za svojstol? Jesu li još uvijek dovoljno cijenjeni? On nije na visokom položaju, jer stalno juri uokolo, nema titule, nije ništa postigao, a sada više čak nije nislobodan. Ali, ona je najbolja prijateljica Jeana Francoisa Albina... Njegova

posljednja kolekcija bila je fantastična. . . I oboje još uvijek izgledajunevjerojatno dekorativno.. . da, pozvat ću ih i ovaj put. Ona je, uostalom,

Mistralova kćer.«Prije tri godine Nadine se upitala kako će još dugo trajati to razdoblje

tolerancije za Dalmasove, taj zabavno siromašan bračni par? Možda jošgodinu dana... ili manje? Tada je shvatila kako sebi više ne mogu dopustiti dadjeluju siromašno, ma kako to bilo privremeno, a da se ne spuste na društvenojljestvici. Da nije donijela odluku kako i oni moraju pozivati druge, ubrzo bi ihobilježili kobnim žigom ljudi koji uvijek prihvaćaju gostoprimstvo, ali ganikada ne uzvraćaju.

Zatim bi ih polako zaboravili, sve dok se ne bi našli toliko izvan pravih

krugova, poput onih ljudi koji redovito posjećuju otmjena mjesta, kupujuulaznice za svaku veliku dobrotvornu zabavu i dijele goleme napojnicešefovima sale u Relais Plazi da im daju stol blizu šanka, kako bi mogli uživatiu zabludi da su se afirmirali u Parizu, a zapravo im je samo bilo dopušteno da

popune malo neispunjenog prostora.Što oni uopće rade, ti ljudi koje ne pozivaju na prave zabave, pitala se



Nadine, a cijelo joj se tijelo ukočilo od prezira. Kako su mogli podnijeti život,kad su morali živjeti izvan jedinog svijeta koji je nešto značio? Zar nisu bilisvjesni koliko je nizak i jadan njihov položaj? Zar nisu shvaćali da žive u

pustoši praznoj poput svemira? Dok je promatrala te autsajdere kako kod

Albina naručuju prekrasnu odjeću, uvijek ju je iznova zapanjivala neshvatljivačinjenica kako oni tu odjeću kupuju da je ne bi nikamo obukli. Večere na kojesu njih pozivali bile su njoj ispod časti, gala večeri u restoranima na koje suoni odlazili bile su joj odvratne. Oni su postojali samo da bi se Albin mogao

bogatiti. Čak bi ih bila i žalila da joj nisu bili toliko odvratni, da ih zbognjihove niskosti nije smatrala manje vrijednom vrstom.

Nadine se nagnula nad račun od Lenotrea, uglednog pariškog ugostitelja.Kako ona i Phillipe osim dvorkinje nisu imali drugu poslugu, Lenotreov jeračun bio najveći koji je morala platiti. Svaka tri mjeseca priređivali su

koktel, lukavo zakazan neposredno prije neke važne premijere ili velikezabave, tako da bi se uzvanici zadovoljili izvanrednim izborom predjela,znajući da će jesti kasnije navečer. Dok je Nadine ispisivala ček na golemusvotu, pomislila je kako ništa ne bi moglo biti gluplje nego unajmitidrugorazrednog ugostitelja. Bolje koktel od Lenotrea, nego manje kvalitetnasvečana večera, uvjeravala se, sjetivši se ipak — s takvom žaokom zavisti dau je sledila poput hladnoga vjetra — nedavne proslave godišnjice braka na

koju ih je pozvala vojvotkinja de La Rouchefoucauld. JeanneMarie pozvala jestotinu četrdeset ljudi na svečanu večeru, i još dvije stotine njih na ples nakon

toga. Jedino po čemu se moglo zaključiti da je domaćica napola Amerikanka bio je njezin maštovit izbor hrane: salata od šunke i rajčice, između ostalihdelikatesa. O, kako je bilo posjedovati tako strahovitu, nezamislivu sigurnostda možeš takvu hranu poslužiti talijanskom kralju Umbertu i princu Charlesuod Luxembourga? — pomislila je Nadine, još uvijek ukočena od zavisti.JeanneMarie bila je najsretnija žena na svijetu. Je li uopće znala koliko jesretna? Je li znala to cijeniti?

Nadine se trgnula iz maštarija, podsjećajući se kako je ona mnogozahtjevnija, opreznija i pažljivija u izboru gostiju nego vojvotkinja koja je

imala toliko posla i priređivala toliko mnogo zabava da je pozivala i ljudekoje Nadine u svoju kuću nikada ne bi pozvala. Ne; mali kokteli NadineDalmas postali su poznati po tome što se na njima nikada nije mogao naći nitkotko nije pripadao najvišim krugovima.

Ona i Phillipe su često prihvaćali pozive ljudi čiji je društveni položaj bilo pomalo sumnjiv, i to samo zbog toga da bi ona zatim mogla ne pozvati



njih. Oni bi se uvijek tako smiješno naljutili, smatrajući kako bi moralauzvratiti poziv — pa što su oni mislili, da je njezin koktel postao stjecište svihi svakakvih ljudi? Četiri koktela godišnje isključivo za najviše krugove davaloe domaćici neusporedivo više draži nego da je priređivala na desetke

raskošnih večera s manje probranim gostima. A bilo je to i mnogo jeftinije.Tko je mogao i sanjati kako oni nisu bogati? Najbolja cvjećarnica, najboljiugostitelj, odlasci u sve najbolje klubove osim u Jockey — jer, Phillipeovo

porijeklo, iako visoko, nije mu dopuštalo ulazak u Jockey. Bili su računi izPolo duba i kluba Golfde St. Cloud. Phillipe je bio njihov član dok je bioneoženjen, bio je to jedan od malobrojnih izdataka iz tog razdoblja njegovaživota, i bilo je nezamislivo sada prekinuti s članstvom. Njegov račun zaiznajmljivanje ponija za polo u posljednja dva mjeseca, dok je igrao umomčadi Age Khana, iznosio je četiri tisuća franaka, zapazila je, ali ponije

nije bilo tako nezgodno iznajmljivati ako si dobro igrao, i to barem nije bilotako skupo kao njegovi veliki kockarski dugovi za vrijeme zime, kad je Polodub bio pun kartaša koji su igrali remi.

Nadine je ispisivala čekove najbrže što je mogla kako bi dovršilaneugodan posao, i ispisujući ih razmišljala o stvarima koje nisu morali plaćati.Ti su računi, ma kako visoki bili, predstavljali samo mali dio njihovograskošnog života. Nadine je neprestano obnavljala svoju golemu garderobu,sašivenu isključivo u modnoj kući Jeana Francoisa Albina; stan uopće nisu

plaćali, putovali su u privatnim mlažnjacima svojih prijatelja, na skijanju su

boravili u njihovim kućama sagrađenim u švicarskom stilu, u SavojskimAlpama ili u St. Moritzu, jedrili su na njihovim jahtama po Egejskom moru,

provodili tjedne u privatnim palačama u St.JeanCapFerratu, PortoCervu iBavariji. Imala je otvoreni račun za ručkove u Relais Plazi i kod Maxima, kojie također namirivala kuća Albin, i svake su večeri u pariškoj sezoni, naravno,

večerali vani. Nadine je trošila malo gotovine, i to samo tamo gdje se to dobro

zamjećivalo. Kod Edouarda i Frederica, najmodernijih frizera u Parizu kojimae gotovo svakodnevno odlazila, rasipnički je dijelila napojnice. Pomoćniku

koji joj je bojio kosu u plavo, momkJ koji joj je prao kosu, onome koji ju jesušio, ženi koja joj je uređivala nokte na rukama i nogama — jer oni su uvijek najviše ogovarali. Ako su princeze ili kćerke grčkih brodovlasnika sebi mogledopustiti da na tome škrtare, obična Madame Dalmas to nije mogla.

Obična Madame Dalmas. Nadine je ustala od pisaćeg stola i ushodala sesalonom. Zašto se, pomislila je ne shvaćajući zbog čega se uopće trudi sebi



opet postavljati to gorko pitanje, zašto se udala za siromašnog muškarca?Zašto je majka u tome nije spriječila? Zašto joj je dopustila da napravinajveću ludost u svom životu? Ako je ona bila zaslijepljena, mora da ju jenetko mogao, morao spriječiti. I to ne samo za siromašnog, nego također za

nesposobnog čovjeka, kojemu je za sedam godina braka uspjelo sklopiti samonekoliko glupavih ugovora.Mora da je nekada bila zaljubljena u njega, ma koliko joj to sada izgledalo

nevjerojatno. Ali, kako je sebi inače mogla objasniti zbog čega je potrošilanovac koji joj je nakon smrti ostavila majka? Kate je prije četiri godine umrlaod raka, ostavivši joj mnogo više novca nego što je dala Nadine naslutiti.Očito je posjedovala neke slike koje je uspjela vrlo unosno unovčiti. Bilokako bilo, sav je taj novac bio potrošen. Nadine je zajedno s Phillipeom bila

počela sanjariti i podržala ga u glupoj odluci da kupi dom na selu. Pola

njezinog nasljeđa potrošeno je na kupovinu dvorca u Normandiji. Od tada onnije želio odustati od njega, iako nikada nije imao dovoljno novca da ga pošteno uredi i osposobi za život u njemu. Uporno je govorio kako cijelogživota čezne za vlastitim domom, a njih će dvoje ionako uskoro imati novcakoliko žele.

Ljubav prema Phillipeu. Mora daje postojala — zašto bi mu inačedopustila da uloži u poslove ostatak nasljeđa koje joj je ostavila majka? Biloe dovoljno novca da kupe ortaštvo u noćnom klubu koji je trebao postati

konkurencija Castelu, sa zatvorenim članstvom od tri tisuće ljudi. Jean Castel

svake je večeri odbijao na stotine gostiju; bilo je, prema tome, očito, kako je potrebno otvoriti još jedan lokal.

Phillipe i njegov ortak vjerovali su kako poznaju sve značajne ljude u tom profinjenom društvu noćnih ptica, tih uglednih ljudi koji su se dosađivali, kojisu se toliko dosađivali da im je čak i vlastiti ugled bio dosadan, tih ljudi kojisu svake večeri u jedanaest sati počinjali lutati uokolo, tražeći zamjenu za san.Samo, nisu shvaćali da ti ljudi nisu željeli, ni trebali, ni radovali se nikakvomdrugom mjestu na koje bi mogli otići, osim svom starom, dragom, dobrom,

poznatom Castelu u ulici Princesse. Nakon godinu dana Phillipe je morao

odustati od tog strahovito skupog pothvata, izgubivši sve.Da, mora da ga je voljela kad je tako neoprostivo pogrešno razmišljala.

Nakon neuspjeha s noćnim klubom, Phillipe se ponašao kao da je ona bilakriva. Postao je razdražljiv i mrzovoljan zbog razočaranja, svetio se Nadinešto mu ne može dati još novca. Više mu se nije dalo truditi da je šarmira. Ima liičeg neugodnijeg od muškarca koji ne posjeduje ništa osim šarma, kad odbaci



taj šarm poput debele žene koja je oslobodila svoje tijelo uskog steznika? Paipak, kad bi zazvonio telefon, on bi podižući slušalicu smjesta navukao tajšarm. Mogla ga je na zabavama promatrati hladno, kao ispod stakla, promatratikako na njegovo ponašanje reagiraju i muškarci i žene — na ponašanje tog

muškarca koji je postavljao neodoljiva pitanja, koji je nevjerojatno laskao,koji je znao slušati sugovornika i o sebi govorio samo skromno i duhovito. Bioe zaodjeven šarmom kao neki matador smionošću. Svi njegovi trikovi bili suoj odvratno dobro poznati. Čak joj je i njegov lijep izgled bio odbojan. Tolikoe malo marila za njega da je bila ravnodušna prema njegovim avanturama.

Imao je, srećom, dovoljno ukusa da se ograniči na bogate i moćne žene koje suuvijek uzvraćale gostoprimstvom. To je bilo jedino što je pametno radio.

Nadine je složila na jednu hrpu omotnice u koje je bila stavila čekove iodnijela ih u svoju spavaću sobu. Odnijet će ih u ponedjeljak kod Albina, da ih

pošalju. Zašto da kupuje poštanske marke, kad će ih njezina sekretarica poslatis ostalom poštom? Otvorila je troja vrata na jednome zidu svoje sobe i kritički pregledala garderobu. Bilo je tu vrijednosti od milijun franaka — odjeće,cipela, šešira, krzna, rublja i sve je to, osim donjeg rublja bilo napravljeno pomjeri, a jedina cijena koju je za to morala platiti bila je cijena kemijskogčišćenja — i njezin ponos.

Još prije nekoliko godina shvatila je da mrzi Jean Francoisa Albina. Nijeznala kada je to počelo, kada je shvatila kako je ona samo slavna, lijepoobučena dadilja cmizdravog, slabog, potpuno sebičnog, često okrutnog

dječačića čiju je jedinu nadarenost javnost prihvatila kao dragocjenu. Njegovanajbolja prijateljica, njegova muza — koješta!

Kakva je to samo bila farsa, farsa u kojoj su oboje još uvijek glumili; Nadine zato što si nije mogla priuštiti da izgubi pravo na besplatnu odjeću iugled koji joj je pružalo druženje s njim, a Albin zato što je — nakon što jeoduševljenje njome, kao i obično, nakon žara završilo razočaranjem — shvatiokako mu je ta elegantna, superiorna Nadine Mistral postala korisna. Sada ju jetrebao da vodi njegove neurastenične afganistanske hrtove liječniku, da otpuštanjegovu poslugu i pronalazi mu novu, da piše zahvalnice umjesto njega, da

ruča s njegovim najdosadnijim i najbogatijim mušterijama, da ga rješavaljubavnica za jednu noć koje su sebi nešto umišljale, da mu kupuje hašiš i stojimu na raspolaganju dvadeset četiri sata dnevno.

Te gaje večeri Nadine laskanjem morala namamiti i progurati kroz proslavu njegovog rođendana, za koju je tvrdio da na nju neće otići, nakon što

e ona utrošila tjedne i tjedne da ju isplanira. Žalio se kako ima previše jastoga



i previše vojvotkinja. Zašto nije organizirala nešto zabavno, neki piknik, na primjer, s kiselim kupusom, hladetinom od prasećih nožica, i s mnogo jeftinogcrvenog vina? Zašto se ponašala tako konvencionalno, tako buržoaski? Nadinese nasmijala i rekla mu da ne zaboravi kako mu od vina uvijek pozli, ali

strahovito se uvrijedila. Bio je nesnosan, mrzila je i njegov glas, ali posao kodAlbina predstavljao je jedini izvor redovnih prihoda bračnog para Dalmas — kojemu su toliko zavidjeli. Njime jedva da su pokrivali neke od svojih

potreba; nije bio dostatan čak ni da pokrije račun iz cvjećarnice, koji je upravo bila platila. Od neuspjeha s noćnim klubom živjeli su gotovo isključivo odnovca koji je Nadine posuđivala od fitiennea Delagea, Mistralovog

posrednika. Mrzila je odlaziti k njemu jer se svaki put osjećala sve više unjegovoj moći, ali tko bi joj drugi posuđivao novac na račun dana kada će jojotac umrijeti?

Nadine se bacila na krevet i utonula u svoj vječni, utješan san. On ćeumrijeti. Ona će dobiti nasljeđe. Imetak mora da vrijedi. . . tako mnogo... takomnogo! Nije mogla ni zamisliti koliko. Naravno da neće prodavati slike tako

brzo da im padne cijena, ali odjednom će ih prodati za najmanje. .. mnogomilijuna franaka, dovoljno da plati sve svoje račune, da može trošiti kolikogod bude željela. Napustit će Albina u najgorem trenutku i emocionalno gauništiti neposredno prije prezentacije kolekcije, kad je najosjetljiviji. Izbacitće Phillipea iz stana na tako ponižavajuć način da nikada o tome neće moćirazgovarati sa svojim prijateljima. Kupit će vlastitu, prostranu kuću na lijevoj

obali Seine, možda u ulici de Lille, i dati daje Didier Aaron uredi s klasičnom profinjenošću koja neće imati ničeg, baš ničeg zajedničkog s običnom modom.A onda će početi živjeti. Nadine Mistral, velika nasljednica, zauzet će vlastito,

pravedno mjesto u srcu najužih krugova pariškog visokog društva.Ali, dotad ne smije učiniti apsolutno ništa što bi moglo narušiti ovakvo

nepromijenjeno stanje. Nikako se nije mogla razvesti, sve dok je njezindruštveni položaj ovisio o šarmu i prijateljstvima muža, i o čarobnom imenunjezina poslodavca. Još je uvijek morala biti žena Phillipea Dalmasa inajbolja prijateljica Jean Francoisa Albina — nikakve orhideje u posudama ne

bi mogle održati njezino ime na popisima uzvanika, da toga nema. Sama jemogla trijumfirati jedino kad bude bogata. Čekat će. Isuse, koliko dugo tajstarac još može živjeti?

29.



Fauve se protegnula. O, bilo je to tako lijepo! Protezati se, pomislila jesanjivo, jednako lijepo kao i jesti, slušati glazbu i ljubiti se. Hvala bogu štonitko nije odviše siromašan da bi se mogao protezati. Zijevnula je. Dobar zijev

bio je gotovo isto tako ugodan kao i dobro protezanje. Zijevnula je i

protegnula se istovremeno. Ne, nešto se gubilo kad je to radila odjednom. Uztoliko ugodnih osjeta nije se mogla koncentrirati kako treba.Prevrnula se u krevetu i posegnula za Benom da mu to kaže, ali njega nije

bilo. Otvorila je oči i ogledala se po mračnoj spavaćoj sobi, njoj nepoznatoj,er se prvi put probudila u tom stanu. Je li još bila noć? Kamo je mogao otići?

Malo je pričekala, gotovo ponovo zaspavši, ali kad se nije pojavio, brzo jeustala iz kreveta, napipala put do prozora i odmaknula zavjese.

Lecnula se od blijede, škrte svjetlosti njujorškog ožujskog jutra. Sitnioblaci visoko iznad grada izgledali su hrskavo, a kroz kuteve prozorskog okna

provlačili su se sitni jezičci hladnog zraka. Zaronila je natrag u krevet irazmislila što može učiniti. Može ga pozvati, i on će dotrčati, ma gdje bio.Mogla je ponovo zaspati, ili pokušati pronaći nekakvu odjeću, jer je bila gola,i otići oprati zube. Prvo zube, odlučila je, podigavši pokrivač s poda iumotavši se u njega, jer u sobi nije vidjela nijedan komad svoje odjeće.

U kupaonici je, zataknutu za tubu s pastom za zube, pronašla poruku:Draga, izašao sam kupiti nešto za doručak. Vraćam se što prije mogu.

Volim te.E, to je baš pažljivo od njega, rekla je sebi tražeći pogledom četkicu za

zube. Jedan predivan doručak — kraljevski, pohotan, erotski doručak — bio jeedini pravi način da se započne nedjeljno jutro u New Yorku. I, što je još

važnije, to je dokazivalo kako nije očekivao da će ona jutros biti ovdje, jer biinače napunio frižider prethodnog dana. Kako nije mogla naći nijednu drugučetkicu za zube osim one koja je pripadala Benu Litchfieldu, zaključila je daočito nije navikao na prisustvo djevojaka u stanu. Inače bi imao rezervnu. Pa,otrcana i rabljena četkica bila je bolja od nikakve. Na brzinu se istuširala,obrisala se jednim od njegovih pomalo vlažnih ručnika i navukla čist, ali

prilično izlizan kupaći ogrtač od frotira koji joj je ostavio na vješalici na

vratima kupaonice. Očito je živio kao samac.Fauve je otapkala u dnevnu sobu i smjesta je shvatila da u kuhinji nitko ne

priprema predivan doručak. Ne samo da u sobi nije bilo nikoga, već je bilatako ledeno odbojna, daje bi. la sigurna kako je Benu i stan uređivao istidekorator koji mu je uredio i kancelariju. Bile su tu iste stolice s metalnimcijevima umjesto nogu (je li itko imao više od dvije, kao što je bilo





posjetiti u Sjedinjene Države. Ona je imala kratke godišnje odmore, ali nikadase nisu poklapali s vremenom kad je on bio slobodan.

Nakon nekog vremena Fauve je počela osjećati da su se oboje nerealnonadali ponovnom susretu. Kako su godine prolazile, onih nekoliko kratkih

tjedana koje su proveli zajedno, kada je njoj bilo šesnaest godina, postajalo jesve nepotpunije i sve se više gubilo u sjećanju. Nekih se trenutaka izvrsnosjećala, tako živo i jasno da se jedva usuđivala razmišljati o njima, ali ono štose događalo između tih trenutaka je blijedilo. Nije se mogla prisjetiti cijelihdana provedenih s Ericom, već samo dijelova.

Da li oni nisu bili dorasli svojim osjećajima, pitala se tužno, ili su snagutih osjećaja jednostavno pogrešno shvatili? Mora da je i u njegovom pamćenjumnogo toga izblijedilo.

Fauve je postala zaokupljena svijetom manekenstva, i na kraju joj je

postalo sve teže pisati Ericu. Čitala je iznova svoja pisma i pitala se kako jenjega uopće moglo zanimati to što je Lauren Hutton prekinula tradiciju usvijetu visoke mode i pri

stala pozirati Avedonu samo u čipkastom crnom prslučiću, bikini gaćicamai vragoljastom šeširu. Što je njemu mogla značiti najveća odluka u njezinomradnom tjednu, da jednu djevojku unaprijedi iz Centralnog odsjeka u Glavniodsjek? Nije mu mogla dobro objasniti koliko je to važno — jer, kad bimanekenka napravila taj važan korak u svojoj karijeri nije više mogla natrag, iako bi se ispostavilo da je taj korak bio neuspješan ili preuranjen, karijera joj

e uglavnom bila uništena. Pojedinosti koje su ispunjavale njezinusvakodnevicu, problemi koji su se činili tako važnima jer su se ticali ljudi kojee voljela, i zato što su mogli imati velikih posljedica za posao i ljude s kojimae radila, činili su se tričavima kad bi ih stavila na papir. Znala je zbog toga

poderati i po pet pisama, prije nego što bi jedno naookon Doslala.Da nije bilo Magalinog neočekivanog vjenčanja, pretpostavljala je Fauve,

vjerojatno bi još uvijek živjela kod kuće, i veselo večerala s Magali iDarcvjem nekoliko dana u tjednu. Tamo se osjećala tako ugodno i sretno, da jeništa nije moglo otjerati iz stana, osim odluke da im pruži priliku da žive sami.

Magali se bunila da je smiješno ponašati se prema njima kao prema paru namedenom mjesecu, ali Fauve je znala da se može osloniti na svoj osjećaj i dae odabrala pravi trenutak.

Pronašla je malen, udoban stan na dva kata u uskoj, starinskoj kamenojkući u istočnome dijelu sedamdesetih ulica, nedaleko od Treće avenije i unjemu je, nešto prije svog dvadesetog rođendana, doživjela svoju prvu



ljubavnu avanturu. I drugu. Ni jedna baš nije bila naročito upečatljiva, priznavala je Fauve sebi. Nešto je nedostajalo, neka osnovna stvar koju je, ako

u je morala imenovati mogla, kvragu, nazvati samo jednom riječju: romantika.Je li ona to bila smiješno nostalgična, je li očekivala nešto što se moglo

doživjeti samo jednom u životu? Fizičko iskustvo bilo je zadovoljavajuće, obasu muškarca bila pametna i zabavna, ali one druge dimenzije, one radosnemelodije, one poetičnosti kojom je bila popraćena svaka, i najobičnija sitnica,one transformacije svijeta koju je jednom iskusila sjedeći u malenomautomobilu uz cestu, nedaleko od Felicea, okružena ovcama — ne, nje nije

bilo.Fauve nikada nije dopustila nijednome od svoja dva ljubavnika da cijelu

noć provedu s njom, iako je njezin krevet na četiri stupa, s baldahinom idraperijama od nabrane gaze s uzorkom ružinih pupoljaka, tako dugačkim da su

se vukle po vikorijanskom tepihu s cvjetnim uzorkom, bio dovoljno velik zadvoje. Jednostavno nije mogla zamisliti da se probudi s nekim od njih — probuditi se s nekim na neki je način bilo intimnije nego voditi ljubav.

Protekle noći, dok je tonula u san, pomislila je kako bi buđenje s BenomLitchfieldom moglo biti otkriće. Činilo se da romantika lebdi u zraku, nedovoljno blizu da bi je mogla uhvatiti, ali vireći i čekajući pravi trenutak da se

pojavi. On je pokušao razgovarati o braku, ali ona mu to nije dopustila — bioe pogrešan trenutak za to. Osjećala se kao da sluša orkestar koji ugađa

instrumente, neusklađeni zbir zvukova koji obećavaju lijepu glazbu.

Ali, sada će se, pomislila je Fauve, postavši svjesna da joj se nogesmrzavaju, usredotočiti na hranu i ostaviti romantiku da ode kamo god hoće.Seljačke kobasice — onakve male, pikantne, smeđe i hrustave — s

palačinkama i mnogo slatkog sirupa od javorovog soka, na primjer. Možda ćeBen to donijeti? Ili pecivo s maslacem i džemom od jagoda? Možda je otišao

po brioše i croissante, i slatku šunku, ili čak po gotov seljački kolač koji samotreba ispeći, s izvrsnim, ljepljivim šećernim prelivom i grožđicama? Ili seednostavno zadržao čekajući u redu da kupi pogačice? Pogačice od raženog

kruha sa slatkim maslacem i jesetrom, sočnom bijelom jesetrom iz Velikih

ezera? O, bože dragi, nije ne znam što tražila — nije očekivala jaja Benedicts posebnim holandskim umakom, nije zahtijevala visoku, ledenu čašu svježeistisnutog soka od naranče bez koštica i kožica. Trebao joj je, zaboga, samodoručak, a ne obilna užina, užina s mekim palačinkama punjenim piletinom i

prelivenim umakom od gljiva ili čak... buzarom od kamenica.Fauve je sjela u »lotos« položaj, podvinuvši noge pod sebe, nadajući se da



će ih tako ugrijati, da će uspjeti meditirati i da će joj meditacija odvratiti misliod hrane. Bez obzira na sve, nije željela otići zavirivati u kuhinju i pokvaritimu iznenađenje.

O Benu Litchfieldu mnogo je čula prije nego što je počela izlaziti s njim,

er su se među njegovim namještenicima nalazile mnoge čeznutljive urednicekoje su uzaludno patile za njim. Pažljivo je promatrala njegovo ponašanje davidi shvaća li žene olako, ali u njegovom udvaranju nije otkrila ništa što bi nato ukazivalo. Bio je vedrog, nepredvidivog, znatiželjnog duha, razumio jenjezine razgovore o poslu i shvaćao što radi do kasno navečer. Svidjela joj senjegova živahnost. Posjedovao je snažnu energiju, a njoj je bio blizak njegov

posao, jer se s izdavačkim svijetom upoznala preko Darcvja. Ben Litchfieldudvarao joj je uporno i čestito dugo vremena, dok prije nekoliko mjesecinapokon nije pristala voditi s njim ljubav. Bio je on vrlo... smirujuć ljubavnik,

pomislila je Fauve, tražeći pravu riječ. Uz njega se osjećala sigurno, mirno,toplo i... ugodno.Fauve je zakrulilo u želucu, pa je razmislila kako bi bilo da ipak pročita

novine... da bilo čime ubije vrijeme ne razmišljajući o uštipcima, uštipcima saželeom i šećerom u prahu, uštipcima od paprenog tijesta, uštipcima sa

pšeničnim mekinjama, uštipcima s čokoladnim prelivom — pa ona, zaboga,uopće nije voljela uštipke! Kada je, zaboga, Ben stizao pročitati cijeli Times i

News, pitala se. Nejasno se sjetila kako je, kad se usred noći probudila,vidjela da u kupaonici gori svjetlo i čula šuštanje novina. Je li patio od

nesanice ili je samo čitao da lakše zaspi?U bravi je zaškripao ključ, i Ben Litchfield ušao je tako pretrpanih ruku da

e Fauve priskočila da mu pridrži nešto od tog tereta. — Dvije kutije pahuljica, mlijeko, jaja... to je sve ? —Došlo joj je da

zaplače, ali ju je ponos sprečavao. — Nisam znao voliš li više pahuljice od kukuruza ili odriže — rekao je —

pa sam uzeo dosta i jednih i drugih. U kuhinji ima maslaca i nešto kruha. — Poljubio ju je u nos prekogotovo metar visoke hrpe novina.

— Nije te bilo satima!

— Mislio sam da ćeš još spavati... morao sam otići doHotalingsa na TimesSquare i, zamisli, Philadelphia Inquirerje jutros kasnio, pa sam, naravno,morao pričekati — rekao je,pažljivo spuštajući na stol nedjeljna izdanjaBoston Globea,Pittsburgh Pressa, Washington Posta, Cleveland Plain Dealera,Los Angeles Timesa, Newsdaya, Houston Chroniclea, AtlantitJurnalConstitutiona i San Francisco Examiner i Chroniclea. — Ali, u drugu



ruku sam imao sreće. Pogledaj: MiamiHerald! Obično ga nedjeljom ne mogudobiti... gotovo da zato i nije važno što nisam dobio Chicago Trib, on nikada nine dođe do ponedjeljka. Daj još jednu pusu.

— Nema nimalo slanine daje ispečemo s jajima? — upitala je oprezno

Fauve. — Palo mi je na pamet da kupim slaninu, ali imam samojednu tavu, panemamo u čemu ispeći i slaninu i jaja.

— Je li ti ikada palo na pamet da prvo ispečeš slaninu,pa da onda ispečešaja na masti koja se iz nje iscijedila? —upitala je, potaknuta glađu.

— Srce moje pametno. Žene tako puno toga znaju. Toćemo pokušati drugi put — odsutno je rekao i počeo brzo prelistavati novine, kidajući neke stranicei izdvajajući ih, a druge bacajući na pod.

— Što tražiš? — promucala je Fauve. — Zar se dogodilonešto strašno

važno? — Hmmm.. . ne... ništa posebno. . . Moram pročitatinedjeljne priloge irubrike posvećene ženama: Stil, ili Izgled,ili Dom, ili Dokolica, ili kako seveć sve ne zovu...

— Moraš ih pročitati? — Zapanjila bi se da znaš kakvih se sve novih ideja nađeu nedjeljnim

izdanjima listova iz manjih gradova. Jako su korisne. .. — promrmljao je,grozničavo listajući Cleveland Plain Dealer. — Prokleti gad, prokleti gad,

prodao mi je ćorak!U ovome nema priloga! Ne možeš vjerovati tim tipovima. .

.to je zločin. .. Ma to, zapravo, kvragu, i nije greška onoga izkioska.. . negoonih koji ih pakiraju za slanje nedjeljnim avionom. . . o sranje!

— Ben! — Molim, draga? — Podigao je pogled. — Idemo natrag u krevet. — Sada? — Odmah — rekla je, zagrlila ga i skinula mu naočale. — Prije doručka? — Zdravije je na prazan želudac. Na pun može bitiopasno.

— Pa. . . — rekao je, gledajući beskrajno žalosno i nevoljko svoje novine. — Pa.. .

— Ili bi radije pročitao novine dok ja napravim doručak,pa da se poslijeela vratimo u krevet? — umilno je upitalaFauve.

— Izvrsna ideja! Baš si srce, draga. — Ben, kamo je nestala moja odjeća?



— Zar ti ovako nije udobno? — Kupaći ogrtač je prevelik, a nemam ni što obuti. — Sve sam objesio u ormar kad si zaspala... mrzim seprobuditi u

neurednoj sobi.

— Hvala — rekla je, a on se s ovisničkom pohlepom bacio na prilog LosAngeles Timesa.Pet minuta kasnije izašla je iz stana tako tiho da Ben Litchfield nije ni

primijetio da je otišla, dok nije bilo prekasno. Ružem za usne na ogledalu ukupaonici mu je našarala poruku: »Izašla na ručak«.

Maggy je ispružena ležala na podu u velikoj dnevnoj sobi preuređeneseoske kuće, u smeđim hlačama od tvida i svijetlosmeđem džemperu odkašmira. Na kariranom sagu ležala je dugačka rola milimetarskog papira,mnoštvo olovaka u boji i katalog s biljkama za ukrasni vrt. Darcy je s knjigom

u krilu sjedio promatrajući plamenove ugodne vatre što ju je bio zapalio,uzevši cjepanice s hrpe naslagane uz kamin. Pijuckao je martini i razmišljao otome kao je sretan. Ima li ičeg ljepšeg nego znati da je nedjelja navečer i da sene moraš vratiti u grad do sutra kasno popodne? On i Maggy dugo su tog

popodneva šetali tek propupalom šumom, i ponovo se potvrdila njegovateorije da martini najbolje prija nakon dugotrajne izloženosti velikoj količinikisika i naporu svih mišića. Zaista se nema svrhe gibati, ako poslije toga neštone popiješ.

— Što radiš, srce? — upitao je Maggy.

— Naručujem neke nove biljke za vrt s ljiljanima. — Ali, što će ti milimetarski papir? — Pa ne trpam ja biljke samo tako, staromodno u zemlju, mali. Izmjerim

vrt i nacrtam ga na papiru u mjerilu jedannaprama dvadeset, pa bojicamaucrtam prostor koji će zauzetiskupine ljiljana, tako da prirodno urastaju jednau drugu. Onda uzmem katalog i izaberem boje koje će se slagati s onimaštosam ih posadila prošle godine. Zatim ih naručim poštom.Zapravo sam totrebala učiniti još prošli mjesec, ali bila samprezauzeta razmišljajući ozeljastoj engleskoj živici.

— O, bože, zašto sam to ikada rekao? — upitao je on blijede zrake svjetlana stropu. — Zašto nisam bio pametniji, zašto me nitko nije upozorio?

— O čemu ti govoriš? — O onom danu kad sam ti rekao da nemaš pojma ovrtlarstvu. Mogao bih

sam sebe prokleti. Tog si dana otpustilavrtlara, sjećaš se? — Bio je to važan trenutak u mom životu, dragi. Tako sime naljutio da sam



ti odlučila dokazati kako bilo tko, čak igradska djevojka poput mene, može ovrtlarstvu naučiti izknjiga. To nije teže od kuhanja.

— Ali Maggy, ti si time opsjednuta! Shvaćam ja tu teoriju kako ružu kojavrijedi tri dolara treba posaditi u rupu čijapriprema košta šest dolara, ali ti si,

zaboga, te rupe od šest dolara kopala cijelo ljeto! Pola si tratine izrovala timrupama. Zasvaku ti je trebalo pola dana da je iskopaš i prirediš. — Samo sam željela biti sigurna da će moje ruže imatidovoljno mjesta da

razviju korijenje i sve hranjive sastojke koji su im potrebni da bi rasleslijedećih stotinu godina.

— A kad si morala noću plijeviti, a ja sam morao držatibateriju da bimogla vidjeti što radiš? Tebi je to normalno?

— Kad na raspolaganju imaš samo vikende, moraš iskoristiti svakitrenutak — rekla je mirno Maggy.

— A prošle jeseni, kad si šest dana provela malčirajućisve desetcentimetara visokom naslagom kravlje balege? Uvalila si se u nju do laktova! — Kad ujesen spremaš vrt za spavanje, dušice — rekla jeMaggy znalački

ga pogledavši — ne opraštaš se samo od njega. . . malču jedan! Ja ću svojunagradu dočekati slijedećegmjeseca, kad biljke počnu cvasti. Vrtlarstvo menaučilo strpljenju. To bi ti trebalo biti drago.

— Očaran sam. Sad si potpuno nova Maggy, kraljica tegli i vrtova. Mislimda bi mogla nositi i teret dvostruko teži odsebe, samo ako se radi o mokrom

blatu u glinenim loncima.Ali, ne shvaćam zašto si odlučila sutra otići u ured?

Pa štoako Fauve neće biti tamo? To će skratiti naš vikend — zagunđao je,odjednom se sjetivši sutrašnje neugodnosti na koju jebio zaboravio.

— Ne moramo se vratiti do navečer, dragi, i ostat ću dotad ovdje s tobom,ali ne volim ostavljati agenciju bez nadzora.

— Zar ne može Casey voditi računa o svemu na jedandan? Uvijek govoriškako je pouzdana i kako dobro rasuđuje.

— Nije to isto. Fauve je taj posao u krvi. Kad ona nijetamo, ja bih trebala biti — rekla je Maggy.

— Uvijek jedna od Lunelovih na kormilu? »Kapetane,moj kapetane!« Tako

nešto? — Prezime Lunel nešto znači i ne mogu ih pustiti da rade bez nekog

konačnog autoriteta koji je uvijek dostupan —bila je nepokolebljiva Maggy. — Ti najbolje znaš. Zapravo, nikada nisam ni vjerovaoda bi se ti mogla

držati plana i provoditi ovdje te dugačke vikende. .. ne bih se smio tužiti. — Ne, nikako ne bi smio — rekla je Maggy okrenuvši se ponovo



milimetarskom papiru i razmišljajući o tome kako je zapravo brzo zamrzila tevikende duge četiri dana koji su se nizali cijelu godinu.

Kad je Darcy kupio tu kuću, život koji je za njih isplanirao činio seobećanjem idealnog spoja rada i dokolice. Ali, nakon nekoliko je mjeseci

shvatila kako nije stvorena za četiri dana u tjednu opuštenog života na selu.Maggy je uzimala satove golfa i tenisa, i beskrajno ih mrzila. Kuhala je zaručkove i večere odviše zamršena jela i već je pod krevetima počela tragati zanepostojećom prašinom, kad je došao izazov vrtlarstva i pružio joj nešto na štoe mogla trošiti energiju.

Da nije bilo vrtlarstva... gotovo je mogla shvatiti kako je vojvoda odWindsora, lišen svoje uloge monarha, mogao svoje godine ispuniti stvarajući

prekrasan vrt. Ali, prema njezinom nvšljenju to je bila samo zamjena za pravi posao. On nije bio dcvoljan, a u vrijeme vegetacije i od kasnog listopada do

ranog ožujka, dok je vrt spavao, mogla je samo kovati planove za slijedeće proljeće. Maggy bi već bila primorana Darcyju reći kako njegov plan nefunkcionira, kako je odviše nesretna živeći u dokolici, kako jednostavno nijespremna na taj napola umirovljenički život — da nije bilo Fauve i potrebe dase nju pripremi za preuzimanje potpunog nadzora nad svim njezinim

poslovima.Agencija Lunel nije se prestala širiti još od svojeg skromnog početka

1931. godine. John Robert Powers zatvorio je svoju agenciju 1948. godine, aAgencija Lunel je čak i nakon što su se 1975. godine pojavili Eileen i Jerry

Ford ostala najveća i najuglednija agencija na svijetu. Ali, uspjeh modnihagencija ovisio je od ljudi koji su ih vodili, pa se Maggy prisiljavala ostati

petkom i ponedjeljkom na selu nepokolebljivo kao što se prisiljavala i prihvaćati odluke koje bi Fauve donijela u tim danima. Tjerala se da pustiFauve da slobodno i samostalno vodi posao, pravi greške i uči na težak način.

I plan je uspio. I predobro uspio, potišteno je sebi priznala Maggy. Nemože se napola abidicirati, pomislila je shvativši daje to uvidjela prekasno.Fauve je sebi bila izborila pravo da upravlja, i ako Maggy pokuša smanjitinjezinu moć i ponovo je sama preuzeti, naškodit će toj sposobnoj,

samouvjerenoj poslovnoj ženi kakva je postala Fauve.Barem će sutra, kad Fauve bude u Evropi, imati razloga da sjedne za svoj

stol u ponedjeljak — divan ponedjeljak kada će možda iskrsnuti kakva hitnastvar, nakon vikenda koji je provelo dvije stotine veselih djevojaka, da i nespominjemo osamdeset zdravih momaka, pomislila je Maggy veselo.Problemi. Bila je raspoložena za probleme. Možda će, rekla je sebi s nadom,



biti kakve stvarno gadne zbrke, za koje svi misle da se stalno događaju umanekenskom poslu, ali zapravo su se događale rijetko. Ili će se, ako se ništa

posebno ne dogodi tog ponedjeljka, dogoditi nešto u slijedeća dva tjedna dok Fauve bude odsutna. Nešto mora poći po krivom. Izvest će Loulou na ručak.

Već se tjednima nisu pošteno napričale. Ali, prvo poslovno pravilo bilo je,naravno, prokrijumčariti natrag poštu da nitko ne zamijeti, pomislila je Maggv,sjetivši se kovčega spremljenog na katu, u njezinoj maloj dnevnoj sobi,

pretrpanog nasumce odabranim pismima od stotina onih što su ih svakogatjedna slale djevojke koje su se nadale da bi mogle postati manekenke.

U Lunelu su, kao i u drugim agencijama, tu poštu rutinski otvarali i pregledavali pomoćnici službenica za bilježenje angažmana ili čak sekretarica,savršeno osposobljeni da odaberu svaku fotografiju koju bi trebalo pokazatinekome s više iskustva. Maggv se uspijevala dočepati nekih od tih jadnih

pošiljki, na osnovu kojih je izabrano svega nekoliko manekenki u povijestiagencije, i svakoga ih je četvrtka uvečer donosila na selo. Preko vikenda bi,kad bi našla vremena i kad Darcvja nije bilo, odjurila do svog blaga i brzootvarajući omotnice nožem za pisma pročitala sve do posljednjega. Uvijek je

postojala šansa. .. mogućnost da. . . »grom«... razmišljala je dok je svakuomotnicu otvarala željno, kao da je u njoj čeka najljepše iznenađenje. Nije onaoš otkrila svoju posljednju manekenku. Nikad se ne zna!

Fauve je povela svojih pet visokih djevojaka o kojima je morala brinuti,što su prema Rimljanima koji su žurili oko njih izgledale poput pet gazela,

prema praznom stolu koji je nekim čudom opazila na pločniku ispredPasticcerije Rosati.

— Sjednite! — žustro je zapovjedila, znajući iz iskustva da je zauzeti stolkod Rosatija bilo kao zauzeti stolicu u onoj igri u kojoj se plesni paroviotimaju za stolice, kojih uvijek ima jedna manje. Osim Fauve, koja je jednom

posjetila Rim, nijedna iz grupe nije prije bila u tom gradu. Sve su manekenkeimale jedan dan slobodno prije nego što počnu raditi, da se odmore od letaavionom, a Fauve je izabrala Rosatijev lokal za aperitiv prije ručka zbognjegovog položja na Piazza del Popolo, s dvije fantastične barokne crkve s

kupolama, Berninijevom fontanom, Ramesesovim obeliskom i ceremonijalnomkapijom Via Flaminia.

Trg je bio projektiran prije tri tisuće godina kako bi zadivio putnike već pri samom ulasku u Vječni Grad, i tako je savršeno u tome uspio da jeizgledalo gotovo svetogrdno sjediti i naručiti campari usred takve carske

pompe i svečanosti. Ipak, ovo je bio Rim, bit Rima, ta jedinstvena teatralnost



svakodnevnog života, u kojem se rublje sušilo na palačama koje je projektiraoMichelangelo, u kojem se jednostavni restoran nalazio u zgradi gdje je rođenaLucrezia Borgia, gdje su se djeca igrala školice u vrtovima Ville Medici.

Ništa nije moglo iznenaditi Rimljane, ništa ih nije moglo zadiviti. Oni su

ljudi koji ostaju iznad svega, rezervirani i suzdržani, naročito šutljivi prematuristima. Oni svoj grad moraju dijeliti s namjernicima još od Cezarovih dana.Rimljanima su svi drugi ljudi na kugli zemaljskoj samo provincijalci, oni su

potpuno slijepi i gluhi za najezdu posjetilaca oko njih, koja nikada ne jenjava.Postoji samo jedna iznimka, samo jedna vrst stranaca za kojom će se nekiRimljanin okrenuti.

— Bože moj — rekla je Arkansas — zar svi ovi momci ne izgledaju prijazno?

Fauve je, ne iznenadivši se, pogledala zadivljena lica momaka oko njih,

koji se nisu ni trudili prikriti svoje zanimanje. Nikada u povijesti manekenstvanije postojalo diljem svijeta takvo zanimanje za Amerikanke, te visoke,mršave, upadljive djevojke s bujnom kosom u kojoj uvijek kao da je lepršaovjetar, snažne ali ipak nevine senzualnosti, izuzetne ljepote i svježe mladosti.Stari kontinent kao da nije mogao dati nešto slično tim prekrasnim stvorenjimanemarnog smijeha i ludog sjaja koji je harao Evropom.

Američke fotografske manekenke sada su predstavljale nove kolekcijemodnih kreatora kojima, sve do prije nekoliko godina, ne bi ni palo na pametda pokazuju svoje modele ni na kome osim na vlastitim manekenkama prema

kojima su i izrađeni, na Evropljankama koje su se znale deset puta profesionalnije kretati na podiju od bilo kakve Amerikanke koja je inače pozirala pred fotoaparatom. Ali, sada je visoka moda bila poput male,raskošno njegovane pudlice koja je za sobom vukla veliki teret proizvodaširoke potrošnje, koji su se prodavali pod imenima različitih kreatora. Haljinesu još uvijek bile šivane rukom u Parizu, Londonu i Rimu, ali nekoliko bogatihmušterija koje su ih kupovale, ma kako mlade bile, smatrah su»dinosaurusima«, jer su pripadali vrsti koja je gotovo izumrla na Zemlji.

Pa ipak, modne revije nikada nisu bile tako teatralne, tako spektakularne.

Manekenke se iznajmljivalo za goleme svote od svih njujorških modnihagencija, i one bi avionom doputovale u Evropu prezentirati kolekciju, jer seveliki interes javnosti koji su izazivale izravno odražavao na prodaju robe slicencom od Indiane do Osla, od Tokija do Hamburga.

Ta groznica, to sve veće ludilo za američkim manekenkama proširilo se imedu evropskim modnim časopisima, i postalo je uobičajeno da Maggy,



Wilhelmina i Eileen Ford šalju svoje najperspektivnije nove manekenke dažive u Parizu ili Rimu po tri mjeseca. Kad bi se jednom tu našla, nepoznatu bidjevojku smjesta angažirali najbolji fotograti, od kojih su svi bili željni

prekrasno svježih američkih lica. Naučila bi nositi odjeću skuplju i

profinjeniju od bilo kakve napravljene u Sjedinjenim Državama, vrhunskifrizeri i šminkeri eksperimentirali bi s njezinim izgledom, sve dok ne bi znalakakve su njezine maksimalne mogućnosti, i mogla je svoj »katalog« ispunitidesecima fotografija iz talijanskog Bazaara i francuskog Voguea, kao i izmnogih drugih modnih inozemnih časopisa. Kad bi se ta razmjerno zelenasrednjoškolska ljepotica iz Pariza ili Rima vratila kući ulaštena, prekrasna,

blistava i ne više neiskusna, uključivala se u posao sigurnije nego da je provela dvije ili tri godine polako napredujući u New Yorku.

Ako bi se vratila kući.

Maggy i Fauve bile su potpuno svjesne svih opasnosti kojima su seizlagale šaljući svoje manekenke u Evropu. Iako je većina njih živjela u privatnim stanovima i sve su njih angažirale mjesne agencije koje su uskosurađivale s Lunelom, postajao je cijeli niz stvari koje su mogle poći po zludok su mlade djevojke živjele daleko od kuće. Iz Agencije Lunel bi svakihnekoliko mjeseci netko otišao u Evropu da provjeri je li s njima sve u redu, pae tako Fauve i na ovom putovanju imala zadatak da posjeti Lunelove

manekenke koje su radile u Evropi, kao i da brine o tome da se Arkansas i joščetiri manekenke koje su angažirane za Valentinovu reviju u Rimu, za

Armanijevu i Versaceovu u Milanu, te za Saint Laurentovu i Diorovu u Parizu, pridržavaju svojih zahtjevnih rasporeda.

— A što sam vam ja rekla za muškarce u Rimu? — upitala je onaArkansas, koja se stidljivo smiješila nekome za susjednim stolom.

— Da im ništa ne vjerujemo — rekla je Arkansas, nasmiješivši se jošsrdačnije.

. — A što ti misliš, tko su ti muškarci kojima se cerekaš? — Pa, vrag će ga znati, možda i jesu stranci, poput nas.Ne pišu im imena

na ćelu, Fauve. Znaš zašto si ti tako sumnjičava? Zato što si gradska djevojka.

Čuj, ti se stvarno neprijateljski ponašaš. Meni izgledaju sasvim fino. — I ti njima izgledaš sasvim fino. O, bože dragi, zar će toovako puna dva

tjedna? Ne, ne morate mi ni odgovoriti. Bitće još i gore. Ovo je tek početak. — Ali Fauve — prosvjedovala je Angel, jedna od najnovijih manekenki,

iz Južne Karoline, države koja je nekim čudom davala najviše manekenki od bilo koje druge — meni jemama rekla da je prava uvreda ako neku djevojku u



Rimu neuštinu. Kaže da je to običaj u zemlji, i da ćemo izgledatikaoprovincijalke ako oko toga budemo dizale previše gužve.

— Zadnji štos talijanskih džepara je da, dok te jedan štipa, drugi ščepatvoj novčanik. Toliko što se tiče Rimljana i njihovog divljenja. Reci mami da

su se vremena promijenila —zloslutno je rekla Fauve. — Zar ćemo cijela dva tjedna samo raditi? A što je s večerom? Sve smogladne — bunila se Ivy Columbo svojim bostonskim naglaskom. Pametna Ivy

primljena je istoga tjednana sveučilište Radcliffe i u Agenciju Lunel. Studijuopće nijedošao u obzir.

— Čuj — rekla je Fauve — u Milanu su muškarci drugačiji, poslovni imalo manje opasni. Kad dođemo u Milanomožeš izaći na večeru, ako jošuvijek budeš imala snage izaćiiz hotela nakon radnog dana, u što sumnjam. Ali,u Rimu sedržite mene. Zar vam nisam obećala da ću vas sve odvesti unajbolje

restorane?Fauve je pogledala krug lica na kojima se odražavao bunt. Prišao im jekonobar i donio bocu vina.

— Gospoda za susjednim stolom žele damama ponuditičašu vina — rekaoe.

Fauve mu je mahnula da je odnese. — Zahvalite gospodi i recite im da damama njihova vjera nalaže da same

plaćaju svoje piće. — O, kvragu — rekla je Arkansas.

— Zlobo jedna! — promrmljala je Angel. — Grozna si.Pokvarila si namveselje.

— Ne bi ti pala kruna s glave da si bila mrvicu ljubaznija— zacvrkutala jeIvy, pretresavši namjerno crnom kovrčavom kosom tako da je privukla pogledesvih ljudi za stolovima. Čak su Bambi Jedan i Bambi Dva, koje dotad nisu ni

progovorile, tužno gledale Fauve svojim prekrasnim očima. — Čujte, djevojke — rekla je strogo Fauve. — Ovo jeprvo jutro prvog

dana na ovom putu, i već mi pravite neprilike. To jednostavno nije fer i neću todopustiti. Ako dopustimda nam bilo tko plati piće, onda će nam se pridružiti i

imat ćemo muke da ih se riješimo, ma tko da su. Nema muškarca uRimu koji ćetako nešto napraviti samo zato što smo mu simpatične. .. ne samo da ne smijete

prihvatiti piće, nego ne smijete ni uzvratiti osmijeh, ne smijete ni pokazati kakoste zamijetile da vas gledaju. Oni cijelog života misle samo na to kakodazavode žene. Rimljani su najgori, najlažljiviji časanove nasvijetu, i nikako netreba da se spetljate s njima. Jeste li merazumjele? Jesam li bila jasna? Ni



riječi, ni jednog jedinogpogleda, ni osmijeha... — rekla je, ozbiljno ihgledajući dokje govorila, jer je to bilo prvi put što je Maggy smatrala kakojeona dovoljno zrela da sama obavi nezahvalan posao i izađenakraj smanekenkama. Jedino je ona bila odgovorna za tugrupu, i nije željela da

posumnjaju u njezin autoritet. Fauve jebila tako zaokupljena onim što jegovorila da nije zamijetilamuškarca koji se s druge strane terase probijao prema njihovom stolu, muškarca koji se zaustavio, pogledao je, još jednom je pogledao, skrenuo i počeo joj žurno prilaziti.

— ... da niste maknule ni malim prstom — završila je,bijesno gledajućidjevojke za koje je morala brinuti. Upravokad je izgovorila posljednje riječimuškarac je neopaženo stigao do nje. Trenutak joj je ostao stajati iza leda, snevjericomje gledajući, a zatim se, dok ga je pet manekenki začuđenogledalo,sagnuo i poljubio je u tjeme. Fauve je uvrijeđeno otvorila usta. Pljesnula je

rukom po kosi i gnjevno ustala,spremna na svađu. — Kako... se usuđujete... ti? — vrisnula je, a EricAvigdor ju je zagrlio.Djevojke su burno zapljeskale, ali Fauve ih nije čula.

30.

— Mjerim joj vrijeme — rekla je Ivy tiho. — Prošlo jeveć pet minutakako nas nije nijednom sumnjičavo pogledala.

— Sjedila je, s četiri ostale manekenke, Arkansas, Angel,Bambi Jedan i

Bambi Dva za stolom u Dal Bologneseu, bučnom restoranu do Rosatija. One suručale za jednim stolom,dok su Eric i Fauve sjedili zajedno za drugim, odaklee Fauve mogla dobro vidjeti što rade, ali je bila predaleko da čuješto govore.

— Dosta mi je pretvarati se da gledam u tebe, Arkansas — zacvililajeAngel. — Dobro je što ne vidim dalje od polovice stola bez naočala. Hoće limi jedna s dobrim vidom, molimvas, reći je li taj Fauvin prijatelj zaista takoneodoljiv kako semeni čini?

— Jedna moja srednjoškolska nastavnica rekla bi da gapotcjenjuješ — progundala je Arkansas. — I zašto gledaš bašu mene? Gledaj Bambi Jedan ili

Bambi Dva. To me stvarnonervira. — Najlakše mi je tebe gledati. Ti si najviša silueta kojurazabirem —

objasnila je Angel. — A mislim da je Fauve najzlobnija! Ona može ručati smuškarcem samo zato što joj jestari prijatelj, ili ona barem tako kaže, a dokazda on nije odonih mračnih rimskih tipova trebao bi biti njegovfrancuskinaglasak. Pa što onda? Kažem vam da je ona gadno, debelodvolična.



— Da nisi gotovo slijepa znala bi kako on mora da joj jestari prijatelj — prosvjedovala je Bambi Dva. — Trebala si vidjeti kako ju je gledao. Akomene pitaš, on joj je i malo višeod prijatelja. — Čeznutljivo je uzdahnula.

— Poštedi me! — ljutito je rekla Angel.

— Nemojte se posvađati, ljubavnice — upozorila je Ivyčetiri preostaledjevojke. — Odlično stojimo. Zaboravila je nanas. Nemojte pogrbljenosjediti, nemojte se okretati, nemojtese glupo ponašati. Kod koga je vodič?

— Kod mene — rekla je Bambi Jedan, ispruživši dugivrat kretnjom koja jeizazivala rusvaj još od njezine dvanaestegodine.

— Pa, otvori ga i čitaj nam naglas — rekla je Ivy. — Ali, ja jedem — pobunila se Bambi Jedan. — I nemojte me više zvati

Bambi Jedan. Odlučila sam promijeniti ime.Moja se mama tako trudila da mida originalno ime, ali međumanekenkama ima pet Bambija, četiri Dawn,

sedam Kelly,desetak Kim, sedamnaest Lisa, devet Heidi... Odsad me zovite. ..Harold. — Harold, ljubavi, otvori vodič. Poslije možeš jesti. Naizmjence ćemo

čitati — obećala je Ivy. — Čak će i Angel stavitinaočale kad dođe red na nju,zar ne, Angel?

Manekenke su za svojim stolom počele marljivo namatati špagete naviljuške, slušajući ljupko, ozbiljno i pažljivo dok je Harold čitala iz primjerkaFieldingove knjige Europe.

— »Dal Bolognese je« — žalosno je rekla — »omiljenookupljalište

lijepih, mladih filmskih zvijezda, slikarica i djevojaka s Primijenjeneumjetnosti«. Ma nemoj! Baš se i vidi! Akoja nisam u cvijetu mladosti, tko ondaest? I nisam još vidjelanikoga osim konobara i poslužitelja. Nema čak ni tih

mački sprimijenjene umjetnosti, ali one me ne bi ni zanimale. — Začepi i čitaj, Harold — zapovjedila je Ivy. — Fauveje upravo

pogledala prema nama.Harold je sagnula svoju pepeljastoplavu glavu još bliže debeloj crvenoj

knjizi i počela brzo čitati, dok su djevojke jele i pažljivo slušale, gledajućiravno pred sebe i ne zamjećujući da je njihov stol u središtu pažnje cijelog

restorana. Je li itko ikada u Rimu vidio takav prizor? Pet boginja, nesumnjivoameričkih, koje ne vide nikog do jedna drugu i nekakvu knjigu? Da nisu

pripadnice neke nove vjerske sekte? Možda pripadaju kultu lezbijki? A onanevjerojatno visoka s najkraćom plavom kosom koju su ikada vidjeli... zar jeto dolazilo u modu, pitale su se zabrinuto Rimljanke. Ako jest, onda ih čekajugadna vremena, jer su samo najveće ljepotice mogle dobro izgledati gotovo



obrijane glave. Nosite se kući, Jenkiji! — Osjećam da nas špijuniraju — rekla je Fauve, uspravljajući se stidljivo

u stolici. — Ni govora. Očarano čitaju vodič, kao i svi turisti. Izgledaju kao grupa

šarmantnih, ozbiljnih djevojaka — rekao jeEric. Nakon što je prošlo prvih nekoliko minuta ludog uzbuđenja, za kojih suFauve i on bili odviše iznenađeni i smeteni da bi suvislo razgovarali, osjećaoe kako ga je paralizirala neočekivana stidljivost. Ona je postala žena;

disciplinirana, iskusna, uglađena žena, koja je sama vodila računa o sebi. Gdjee nestala njegova Fauve? Izgledala je tako... poslovno u tom sakou muškog

kroja od crnog kašmira, suknji od sivog flanela, skupim cipelama s niskom petom i u besprijekornoj bijeloj svilenoj košulji. Samo ga je karirani šal podsjećao na predivan luckast način na koji se nekada oblačila, ali čak je i on

bio u sivim i crvenosmeđim nijansama. Ta je stroga odjeća samo isticalanjezinu ljepotu. Njezina je glava bila poput prekrasnog, velikog cvijeta nasavršenoj stapci. Činila se toliko odraslijom od one šačice djevojaka s njom.

Nije ni čudo što mu nije odgovorila na posljednje pismo... ona više nije bilaista osoba kojoj ga je pisao.

— Što ti radiš u Rimu? — upitala je pribrano Fauve. — Radim u jednoj arhitektonskoj tvrtki u Avignonu, iovamo sam došao na

simpozij o urbanizmu. Počinje tek za nekoliko dana, ali došao sam ranije.Svaki arhitekt bi barem jednom godišnje morao posjetiti Rim, bez obzira na

svoje estetske sklonosti... slažeš se? — A, pa da. Ima tako mnogo... ruševina. — I ne samo to, ima tako mnogo zgrada iz tako mnogorazdoblja, koje su

tako dobro očuvane — složio se Eric ozbiljno.Zaboravio je na ruševine, utučeno je pomislila Fauve. Nije ni čudo što joj

nije odgovorio na posljednje pismo. Ali, što je mogla i očekivati? Ona je pisala dvadesetgodišnjaku punom oduševljenja i poleta, zaljubljenom uakvedukte i Fauve Lunel, ali on je sada bio tako odrastao, bio je pravimuškarac. Kosa mu je još uvijek stršala u onom nepokornom pramenu koji je

toliko puta zagladila, donja usna bila mu je puna i ona opet nije mogla skinuti pogled sa zareza u sredini, ali govorio je tako rezervirano, s takvom lakoćomda joj je bio nepristupačan. Njegova je ljepota bila potpuna i zrela, gotovozastrašujuća.

— Kakva slučajnost da smo se danas ovdje sreli — reklaje — Takve se stvari događaju u Rimu — nemarno je odgovorio Eric.



— U koji svi putevi vode? — upitala je Fauve, pomislivšikako njih dvojezapravo samo vode ispraznu konverzaciju. Išto je on mislio kad je rekao»takve stvari«? Zar to nije biloviše od takve stvari?

— Fauve... — zaustio je Eric, kad ga je prekinuo nekiglas. Pored njihovog

se stola stvorila Ivy. — Oprosti, Fauve, žao mi je što ovako prekidam tebe itvog prijatelja, alimislile smo, budući da imamo samo jednopopodne za razgledavanje grada,kako bi bilo najbolje da sesve potrpamo u jedan od onih turističkih autobusa svodičemkoji govori engleski. — Ivy je pod rukom držala primjerak Fieldingova vodiča.

— Ovo je Ivy Columbo; Eric — rekla je Fauve bijesnogledajući Ivy. — Eric Avigdor.

— Imate potpuno pravo, gospođice Columbo — uvjerioju je brzo Eric. —

Postoji i obilazak »Rim noću«, ako nistepreviše umorne od puta. — A ne, sve smo previše uzbuđene da bi mogle spavati.Pa, kad ti budešspremna, Fauve, mi bismo krenule. Nitko nije previše gladan.

— Pa... — oklijevala je Fauve. Nije mogla samo takoustati i otići odErica, čak i ako on više nije bio njezin Eric.Neka vrag nosi te prokletedjevojke, zašto jednostavno nisumogle u miru pojesti ručak? Kamo im se,dođavola, žurilo?

— Kako god ti kažeš. — Ivy je stajala pokraj stola, očigledno očekujući dase ona odluči. — Možemo svi otići u ViaCondotti ako misliš da je to s

autobusom gnjavaža, i vidjetiGuccijevu prodavaonicu. Možda imaju nešto narasprodaji.Samo mi reci što si odlučila, pa ću ja prenijeti drugima, dastignemoo tome nešto pročitati dok ti ne dovršiš s jelom.

— Ali, gospođice Columbo, zar ne želite vidjeti Vatikan?— upitao je Eric.On i Ivy na brzinu su se, s razumijevanjem,pogledali.

— Tako je! Divna ideja! Fauve, i tebi se ide u Vatikan,zar ne? — Pa... — Ma joj, Fauve, odluči se već jednom. Gubimo dragocjeno vrijeme. Sve

umiremo od želje da pošaljemo kući razglednice iz Vatikana.

— O, kvragu, Ivy, idite samo! Vidjet ćemo se u hotelu. Jasam već vidjelaVatikan.

Ivy je otišla do drugog stola, sva ustreptala od zadovoljstva. Oduvijek jeznala da nije bilo dovoljno samo biti lijepa. Kad je uporno zahtijevala da,umjesto da otpleše step, odrecitira svoju pjesmu o baštini Thomasa Jeffersonai tako osvojila titulu tinejdžerske Miss America, nije to učinila zato što nije



znala plesati step kao luda. Stroga stara Fauve Lunel neće spriječiti IvyColumbo da u Rimu radi sve što i Rimljani s visokim tamnokosim, opasnim,kovrčavim rimskim muškarcima, košulja raskopčanih sve do pupka.

— Idemo, ljubavnice — šapnula je kad se vratila do ostale četiri djevojke

— prije nego što se predomisli. Onaj momak je super. Ali, nemojte sad jurnuti.Da vas vidim kako dostojanstveno, ženstveno izlazite. Arkansas, prestani secerekati. Bambi Dva, da se nisu usudila pogledati natrag za Fauvinstol, Harold

prestani namigivati tom muškarcu... — O, bože — potužila se Arkansas. — Neki ljudi kao dane znaju uživati u

slatkom životu. — Ja se baš ne bih kladila — odbrusila je Ivy. — Da krenemo pješice? — upitao je Eric kad su iz restorana izašli i

ugledali prekrasan, stalno promjenjivi prizor naPiazza del Popolo, gdje

mramorni slapovi balustrada što suvodili prema brežuljku Pincio nisu izgledaliništa manje nemirno od borova u visokom vrtu Ville Borghese, što su seljuljali na vjetru.

— Kamo idemo? — upitala je Fauve, zbunjena što moraizabrati. — Nikamo naročito — rekao je Eric, uhvativši je za ruku. — To mi je omiljeno odredište. Joj, osjećam se kao damarkiram. Trebala

bih se osjećati krivom što sam ih pustila dasame odu, ali jednostavno nisammogla podnijeti da još jednom gledam Vatikan. Dosad sam samo jednom bila uRimu imislila sam, naravno, kako ga obavezno moram vidjeti, alikad sam

napokon stigla do Sikstinske kapele gotovo sam većpuzala. Samo, kako otići uVatikan i ne vidjeti tu kapelu? Tose mora vidjeti. Ivy bi to svakako mnogoznačilo, a ja to jednostavno nisam mogla podnijeti.

— Sjećaš se papinske palače u Avignonu? — upitao jeEric. Još od tadaznam da ti baš nisi tip za šetnju Vatikanom. Bio sam potpuno siguran da nećeš

pristati.Oh.

— Nisi valjda mislila da ću te pustiti da odeš s tim djevojkama? — Pa... nisam bila sigurna.

— Moram te mnogo toga pitati. Prvo, jesi li se ikada vratila u Felice? — Nisam. — I još uvijek mi nećeš reći zašto? — Ne — naglo je rekla Fauve. — Kako tvoji roditelji? — Oboje su odlično. Cvatu. Tata je u mirovini i otišaoje živjeti u

Villeneuve, pa je zato oduševljen što sam ja odlučio živjeti u Avignonu. Kako



tvoja baka? Ima li uspješanbrak? — Ona i Darcy kupili su kuću na selu, i presretna je štomože raditi sve ono

za što nikada prije nije imala vremena.Magali uživa u svojem životu. Sadasamo triput tjedno dolaziu agenciju. Ima u mene dovoljno povjerenja, pa

napokon može malo vremena posvetiti sebi... sam bog zna da je to i zaslužila — zamišljeno je rekla Fauve.Hodali su prometnom, uskom ulicom Via Margutta prema Španjolskim

stepenicama, ne primjećujući da prolaze pokraj desetaka slikarskih galerija,kad je odjednom Eric poveo Fauve kroz dvostruka vrata na nekoj staroj itrošnoj zgradi. Unutra se nalazilo prostrano dvorište, a u dnu dvorišta zeleno

podnožje brežuljka Pincio koje se strmo spuštalo, prekriveno gustim, paperjastim krošnjama, sve do srca Rima.

— To je to... »nikamo naročito« — rekao je i pogledaoda vidi je li

iznenađena. Na njegovom je licu, kao i kad ga jeprvi put vidjela u Salle desFetes u Uzesu, pročitala da možeu njega imati povjerenja, i odjednom sugodine što su ih razdvajale nestale, izblijedile, raspršile se kao da nikada nisunipostojale. Okrenula se prema njemu i pogledala ga u oči.

— Zašto nisi odgovorio na moje pismo? — upitala je Fauve, napokonsmogavši snage da mu postavi pitanje koje jojje stalno bilo u mislima.

— Ali, odgovorio sam ti! Ti si meni prestala pisati. — Ni slučajno. — Siguran sam da sam ja tebi zadnji pisao.

— A ja sam sigurna da sam ja tebi. — Ne možemo oboje biti u pravu — rekao je Eric. — Ne možemo oboje ni griješiti. — Možda smo oboje i u pravu, i griješimo? — upitao jeEric. — Mislila sam... mislila sam da su moja pisma odvišetričava, da si se tako

izmijenio da te više jednostavno ne zanima ono što ti želim napisati. — A ja sam mislio da su moja pisma dosadna, u usporedbi s tvojim

životom. Mogao sam ti pisati samo o Umjetničkoj akademiji i o vojsci. Jakosam volio tvoja pisma... sačuvao sam ih sve, do jednoga. Imam ih kod kuće u

pisaćem stolu. — Zaključila sam kako mora da si se zaljubio... i kakomi jednostavno ne

želiš o tome pisati — rekla je Fauve stegnuta grla. — A ja sam zamišljao kako te ganjaju svi njujorški muškarci. — Pa i ganjali su me. Još me uvijek ganjaju, zapravo. Barem polovina

njih. Moram se batinom braniti.



— I da se vjerojatno zabavljaš s nekim... da si se zaljubila u nekoga. — Nisam. — Ni malo? — Ono što ja zovem ljubavlju ne dolazi malopomalo. Ali, ti...

prošlo je već gotovo šest godina. — O, pokušavao sam. Iskušao sam sve uobičajene lijekove za slomljenosrce: naporan rad, piće i druge žene. Ali nijepomoglo.

— Za kakvo slomljeno srce? — upitala je, a oči su joj bile boje izmaglicešto se diže nad rijekom u smiraj prekrasnogproljetnog dana.

— Moje. Nikada te nisam prestao voljeti, a ti mi se nikada nisi vratila.Zato se slomilo.

— O, dragi moj — Fauve se naslonila na njega i ljuljalase, a svijet seokretao oko nje u prostranim, vrtoglavim, predivnim krugovima. — Koliko

ima do tvojeg hotela? — Pet minuta ako idemo... — Ali taj saobraćaj! Sve stoji. — ... ako idemo pješice. Tri minute ako potrčimo.Krevet je bio velik, s madracem u sredini udobno uleknutim, što se dizao

oko njih u mekim, talasastim jastucima. Bilo je to kao ležati usred toplogsnijega, pomislila je Fauve, dok su ležali tako isprepletenih udova da nijeznala gdje prestaje njezino, a počinje njegovo tijelo. Misli su joj vrludale uvrtlogu osjećaja. Toliko joj se toga dogodilo posljednjih sati

da je bila opijena, zaslijepljena, zrela i nabubrena od tog otkrića. Sve suoj se pojedinosti izmiješale: zapanjujuće svilenkaste dlaćice ispod Ericova

pazuha, snažan stid koji ju je obuzeo kad gaje prvi put vidjela nagog, zadihani,tihi trenuci kad joj je sisao bradavice a ona je gledala dolje u njegov taman

potiljak i shvatila da nikada prije nije osjetila pravu nježnost, a zatim trenutak kad je ona prešla u posebnu želju, tako snažnu da je ugasila nježnost; provalačiste strasti u kojoj su se dvije polovice tajne koju su prvi put podijelili umalenom automobilu na cesti za Felice napokon spojile u cvijet s bezbrojlatica i snažan užitak; pomiješale su se sadašnjost i prošlost — plesali su

valcer uz glazbu seoskog orkestra, stajali su zaklonjeni granama stare kruške uvrtu ograđenom zidom, ležalisu u onoj bistroj, slatkoj toplini boje meda kojusamo vremenom pozlaćene cigle i štukatura Rima mogu rastočiti iz sunčevesvjetlosti. Njegove su se trepavice pomaknule, zatreperivšipod njezinimusnama.

— Ne spavam — rekao je. — Samo sam na trenutak zatvorio oči.



— Nikada, nikada u životu nisam osjećala da se nalazimupravo tu gdježelim biti — pomislila je Fauve, a zatim shvatila da je to rekla naglas.

— U Rimu? — promrmljao joj je u vrat. — U ovom krevetu. Ovaj je krevet cijeli svijet. Ne želimnikada ustati iz

njega. — Ni ne moraš, ljubavi. Zauvijek ću te držati ovdje. Donosit ću ti izvrsnuhranu i predivna pića, i povremeno ću promijeniti plahte, iako tako lijepomirišu od naše ljubavi da ihni ne želim mijenjati... Nikada te neću pustiti.Trebao sam tenatjerati da se udaš za mene kad ti je bilo šesnaest godina.

— Pravi si sanjar, kad to vjeruješ — uzdahnula je. — Nisam; nije to morao biti samo san. Mogao sam toostvariti da sam imao

imalo pameti, da sam znao razmišljati. — Eric se izvukao iz njezina zagrljaja, oslonio glavu na ruku iozbiljno je

gledao. — Ti ne znaš koliko sam puta u mislimaponovo proživio onaj rastanak na stanici. Umjesto što sam teodvezao na stanicu, trebao sam te odvesti ravnokući, kod mojih roditelja i brinuti se o tebi dok ne prođe to čudno, užasnostanjeu kojem si bila, a poslije smo se mogli vjenčati i sve ovegodine ne bi bileizgubljene. Ali, bio sam premlad da bih znaošto da učinim i poput djetinjastog,

bespomoćnog idiota, pustio sam te da odeš. Nikada to sebi nisam oprostio. — Ali, Eric! — podigla se Fauve i sjela, zadirkujući ga, amale, nježne

bradavice bile su joj napola prekrivene kosom. — Bili smo kao djeca što se igraju u pijesku. Bili smo djeca, adjeca se ne

žene i ne žive u kućicama u cvijeću. Nisi valjdastvarno sve to mislio?Oborio je pogled i nije joj odgovorio.

— Pa nisam se onda mogla udati! — nastavila je Fauve. — Nisam ništa znala, nisam imala nikakvog iskustva, nisamnaučila kako

izgleda zarađivati za život, voditi posao. Nikadase ne bih bila zadovoljila timeda budem mlada nevjesta... samo si se... samo si se šalio, je T da? — rugalamu se, ali u glasu joj se osjećalo pitanje.

Eric je prstom slijedio visoke, okrugle jabučice koje bi joj iskočile visokona obrazima kad se smiješila — pommettes, te divne obline kojih se tako često

sjećao. Između njih je zavladala tišina puna iščekivanja, poput one među publikom poslije svršetka jednog, i početka slijedećeg dijela sonate za klavir,tišina napeta zbog saznanja da bi netko tko se ne razumije u glazbu mogao

pomisliti kako je sonata završila i početi pljeskati u pogrešno vrijeme. — Naravno da sam se šalio — napokon je odgovorio. —Vojnicima

ponekad usred noći napamet padaju najluđe maštarije, a to je bila najšašavija





— Ali što ću im, zaboga reći? Spusti tu slušalicu, za bogamiloga. Moramnajprije smisliti. — Pokušala mu je oteti slušalicu iz ruke, ali on ju je prikovaona mjestu jednom rukom.

— La Signorina Ivy Columbo, per favore — rekao je.

— Ne! Ne Ivy! Ona je od svih najpametnija. Traži...traži Bambi Dva.Eric nije obraćao pažnju. — Halo, gospođice Columbo? Ovdje Eric Avigdor,da... kako je bilo u

Vatikanu? Inspirativno? Tako sam i mislio. Fauve? Odmara se na klupi, izamolila me da nazovem ijavim vam se. Ne, dobro je, samo se osjeća pomaloslabo, pomalo od umora zbog puta avionom, pomalo zbog klaustrofobije.Upravo smo izašli iz Katakombi; da, Katakombi sv. Callista... potpuno izvanRima, u Via Appia Antica. To su kilometri i kilometri... ja sam za to kriv,

bojim se. Bila je to moja ideja. Zaboravio sam kako su mračne i uske, a kad se

ednom spustite unutra, morate ostati uz vodiča, jer biste se inače mogliizgubiti i nikada ne pronaći izlaz, a šetnja s vodičem beskrajno dugo traje. Ali,ne smijete propustiti Katakombe ako vas zanimaju ranokršćanski mučenici...niste znali da to zanima Fauve? Ni ne zanima je, to je moj hobi i bojim se dasam bio vrlo sebičan. Nego, moj se automobil, izgleda, pokvario, a sada suvelike gužve na cesti i čuvar želi zatvoriti benzinsku crpku, odatle i zovem,tako da ne znam kad ćemo se vratiti. Jako kasno, bojim se, ali nemoguće je rećikada. Ona je strašno uzrujana što vas ostavlja same... nema problema? Aha,sve ćete naručiti večeru u krevet i otići na spavanje? Imate potpuno pravo, to

e najpametnije. Sve ste iscrpljene? Pa, objesite onda na vrata znak »Neuznemiravaj« kad završite s večerom, a ja ću reći Fauve da ne brine.

— Buđenje! — šapnula mu je Fauve. — Nemojte zaboraviti reći recepcioneru da vas ujutroprobudi... Ne,

nemojte se oslanjati na putne budilice, jer onenikada ne zvone. Dobro, reći ćuoj. Laku noć, gospođice Columbo. .. što? Ivy?... Laku noć, Ivy. Hvala vam što

imaterazumijevanja. Fauve će odahnuti. — Spustio je slušalicu. — Katakombe! — uzviknula je Fauve. — Neće ti ni slučajno povjerovati. — Mislio sam da djelujem jako uvjerljivo.

— I djelovao si, nisam znala da možeš tako dobro lagati,ali tko bi, zaboga, bio tako lud da ode razgledavati katakombe u ovako prekrasno proljetno popodne u Rimu?

— Isti oni ljudi koji bi otišli i u Vatikan. — Aha. — Mislim da se to zove »pat pozicija« — nježno je rekao Eric,



popuštajući stisak ruke kojom ju je držao prikovanuza krevet. — A što je to? — Kad nitko nema prednost, mrtva točka. — Hoćeš reći da sam izgubila svoj moralni autoritet?

— Samo si ga malo odgodila. Sutra možeš obući onajautoritativni, strogisako i cipele s niskom petom i okupitisvoje malo stado... — Ali, što ti misliš, što će one napraviti? Povjerovao sijoj? — Zašto ne? Zvučala je umorno. — Ivy? Ni slučajno... vjerojatno sad pleše step po sobi— smrknuto je

rekla Fauve. — Siguran sam da su naručile večeru u sobe — rekao jeEric, poljubivši je

u vrat i tako prekinuvši razgovor. Kako biinače mogao jasno čuti iz Ivyne sobezvuk čepa koji je iskočioiz boce šampanjca?

Slijedećeg je jutra Fauve sjedila u predvorju hotela Grand čitajući DailyAmerican, s anđeoskim i pomalo pretjeranim izgledom nekoga tko strpljivočeka, kad su manekenke iz lifta izašle na vrijeme i, kako je s dubokimolakšanjem opazila, očito odmorene. Otišla je s njima do Valentina, gdje sutrebale ostati do večeri da isprobaju odjeću iz kolekcije za četvrtak.

Dan je, naravno, savršen, pomislila je, iako ožujak u Rimu zna biti kišovit ihladan. Već su se punile kavane s vrtnim stolovima, miris espresso kave širiose mirisnim zrakom, drveće je širilo rascvjetane grane iza svakog zida, tako dase činilo kako se na svakome uglu nalazi kiosk pretrpan cvijećem.

Fauve je kupila brdo sitnih, mirisnih, tamnocrvenih karanfila, uzevši kolikoe god moglo stati u naručje i torbu. Srce joj je bilo puno neobuzdane,

opijajuće nježnosti. Osjećala se poput ružičastog balona napunjenog helijem,koji lebdi na tirkiznom nebu, dok mu uzica veselo pleše na povjetarcu. Zašto jekupila tako mnogo cvijeća, na trenutak se upitala, pribravši se, a zatim sesjetila kako je krenula posjetiti tri Lunelove manekenke koje su posljednjihšest tjedana radile u Rimu. Sve ih je pronašla dobro raspoložene i svakoj dalahrpu karanfila i poljubac na brzinu, prije nego što je napokon mogla odjuriti dase sastane s Ericom.

Sve dok nije trebalo otići po Ivy i društvo kod Valentina, bila je slobodnada dan provede s Ericom — da živi izvan vremena, u vremenu koje nije imaloveze sa stvarnim životom, u vremenu koje je trebalo grabiti i živjeti minutu pominutu, koje nisu kvarile misli na sutrašnjicu. Bila je tek srijeda ujutro, a onae u Firencu morala otputovati tek u četvrtak navečer — imala je pred sobom

cijelu vječnost, ako je zamisli kao niz predivnih trenutaka, od kojih je svaki



sebi dostatan.Dok su ručali u malom restoranu nedaleko od Forum'a, Eric nije mogao

oka skinuti s Fauve. Izgledala je kao da joj je petnaest godina, licanenašminkanog izuzevši maškaru, i kose tako iščetkane da je sjajila u

svijetlocrvenom oblaku. Bila je obučena u meku dolčevitku boje sladoleda od pistacija i žućkastobijele samterice koje je bila uvukla u niske čizmice bojemeda. Sa svjetlomodrim pamučnim pončom koji je nosila, i s torbicom prekoramena, izgledala je poput neke školarke, pomislio je, srca tako prepunogneobuzdane ljubavi da se osjećao glupavo. Poslije ručka otišli su do Foruma ikupili ulaznice na malom kiosku koji je izgledao tako obično, kao da je običnaulaznica čovjeku dovoljna da bi putovao unatrag u povijesti.

— I prošli put sam došla ovamo — rekla je Fauve. —Dan nakon Vatikana,i obećala sam sebi da ću se uvijek vraćati, kad god dođem u Rim. Ne smeta ti?

Ovdje baš nemamnogo zanimljivosti za arhitekta, nažalost. — Slomljeni stupovi, nekoliko lukova, nekoliko kipovabez glava — rekaoe Eric, ogledavajući se. — Rasulo krhotina: sve pada jedno preko drugoga,

krhotine stoljeća rasule sejedna preko druge, a preko svega toga bršljan,vinova loza ibožikovina. Ima dosta toga i za arheologe — nasmijao se. —Štote privlači ovamo?

— To je jedino mjesto u Rimu na kojemu mogu stvarnoosjetiti koliko je tajgrad zapravo star. Svugdje drugdje spomenici su tako očuvani i restaurirani, dagubim osjećaj za prošlost. Ali, ovdje... pa, ovdje je preostalo tako malo toga

damogu sanjariti, mogu se jednostavno prepustiti raspoloženju ipustiti mašti navolju.

Fauve i Eric penjali su se hodajući uz čemprese prema vrhu brežuljkaPalatine, na kojemu su nekada svi vladari svijeta imali svoje palače. Nigdje navidiku nije bilo turista a, naravno, ni Rimljana.

— Ovo mora da je najmirnije mjesto u Rimu — rekla jeFauve tiho.Poetična tišina Foruma ju je oduševljavala. Bilo jenečeg gotovo nadnaravnogu tome da se nadeš sam na tom tajanstvenom, napuštenom mjestu gdje su senekada gurale gomile ljudi iz cijelog Rimskog Carstva, da vide bogate

građanekako prolaze u punom sjaju. Osjećala se uzbuđeno i tašto,kao dakorača natrag u povijest čizmama od sedam milja. Ubrala je jednu tamnozelenugrančicu akanthusa i pažljivo promatrala klasični oblik njegovog lista.Poželjela je da ga baremzna splesti u vijenac i pogledala Erica. Pomislila jekako je neki mladi rimski konzul, koji se vratio da izvijesti o stanjuuudaljenim krajevima Carstva, možda izgledao tako željanavanture i pun



hrabrosti, kao Ericovo iskreno, preplanulo lice.Stigli su na vrh brežuljka i uspeli se strmim stubama u zelenilo malog,

zaraslog vrta sa šimširom, jedinog ostatka nekada divnih visećih vrtovaFarnese.

— Kako je ovdje lijepo! — uzviknula je Fauve. — Zarne miriše prekrasno? Kakav je to miris? — Od šimšira, ili možda od tolikih stoljeća? — upitao jeEric, gledajući

dolje, u zakrčen Forum koji je ležao isprednjih. — Ovdje se osjećam življe nego bilo gdje drugdje u Rimu — rekla je

Fauve začuđenim glasom. — Čak su i duhoviprijateljski raspoloženi. — Da... i ja to osjećam... Kako si znala? — Tako je bilo i prošli put... bila sam sigurna da ćeš i tito osjetiti. — Sjeli

su na kamenu klupu i ušutjeli, obogaćeni iumireni osjetnim titrajima prošlosti

koja je nestala, ali nikadaneće umrijeti.Eric je prvi prekinuo tišinu. — Pričaj mi o svom slikanju... nisi ga još ni spomenula. — Ne slikam više. Nisam slikala od onog ljeta kad samtebe upoznala. — Prestala si slikati? — zapanjeno je rekao. — Kako seto moglo

dogoditi... Kako je to moguće, kad ti je toliko značilo? — Eric, dragi — rekla je Fauve glasom koji ga je pogodio svojom

dubokom tugom i zbunjenošću — nemoj me o tome ispitivati... Zaista ti nemogu objasniti, ne mogu objasniti ni samoj sebi. Pričaj mi više o sebi. Kakav

e taj simpozij? — Uzbudljiv, Fauve. Zaista, zaista važan. — Ustao je sklupe i hodao

amotamo šljunčanom stazom, živo gestikulirajući dugačkim, lijepooblikovanim rukama dok je govorio,očiju punih žara. — Sjećaš se onih užasnihstambenih zgradakoje su podigli blizu industrijske zone Cortine, u

predgrađuAvignona? — Kako bih ih mogla zaboraviti? One su bile jedina ružna stvar u

krajoliku. — Ali nisu morale biti! Tema simpozija je humaniziranjejeftine stambene

izgradnje, kako izgraditi dobre, a ne loše kuće za isti novac, ili još jeftinijenego sada... To je pitanje projekta, brige. Ja se nikada neću pomiriti s idejomda stambenezgrade ne mogu lijepo izgledati... a ni mnogi arhitekti širomsvijeta.Sastali smo se da razmijenimo ideje i tehnologiju.

— Samo te takve zgrade zanimaju? — Nikako! To je najnužnije, mislim, ali ne i najzabavnije. Moja je



specijalnost restauriranje starih seoskih građevinau Provansi. Ne bi vjerovalakako mnogo ljudi kupi staru gospodarsku zgradu, a zatim je želi pretvoriti utirolsku kućicu iligrčku vilu. Ja im pružam udobnu kuću koja zadovoljava

potrebe suvremenog života, ali ne narušava originalnu ljepotu.Ali, najsretniji

sam kad mi se pruži prilika projektirati novukuću. Onda ne kopiramednostavno staru gospodarsku zgradu. To bi bilo lako, ali gdje je tu izazov?Projektirati novu kuću za provansalski krajolik, modernu kuću koja oku pružazadovoljstvo, a tijelu zaštitu, i poštuje zahtjeve horizonta ibrda... i susjeda! E,to je san svakog arhitekta! Želim ti ih pokazati. Hoćeš li doći da vidiš neke odmojih kuća? Nemoj sevratiti u New York kad odeš iz Pariza; gledaj, to je lakoisplanirati.

Fauve se smjesta ogradila od njegova žara. Podigla je ruku, braneći se: — Samo bez planova! Najviše što sada mogu planirati ješto ćemo večeras

s onim mojim djevojkama. Imam snažan dojam da imaju neki tajni plan. Nemogu ih ostaviti same, ali nemogu ni tebe ostaviti, ni na trenutak. — Kako bi bilo da ja dovedem još neke arhitekte? Možemo svi zajedno na

večeru — predložio je Eric. — Arhitekte? Rimske arhitekte? — Ovaj ti je simpozij poput Olimpijskih igara: ima svihnacionalnosti.

Većina sudionika je, kao i ja, već stigla u Rim. — Hmmm... — duboko se zamislila Fauve. — Latini nikako ne dolaze u

obzir. Šveđani su sumnjivi. Mora da imarazloga što tako mnogo pornografskih

filmova imaju riječ»švedski« u naslovu. Englezi. Englezi... ne, Francuzi kažudani jedna žena nije tako vatrena kao navodno frigidna Engleskinja. Što ako tovaži i za Engleze? Ne mogu to riskirati.

— Finci — predložio je Eric. — Zašto da ne pokušamo sFincima? Izgledada se oni mnogo ne razmnožavaju.

Toga je dana, poslije večere koja će ući u povijest Agencije Lunel, Fauve provjerila da su sve njezine štićenice smještene na sigurno, u svoje sobe, prijenego što se iskrala u Ericov hotel. Velika livada njegovog kreveta u kojoj su

proveli samo jednu noć, dočekala ih je dobrodošlicom. Ovo već počinje ličiti

na bajku, pomislio je Eric, brojeći koliko im je sati preostalo. Toliko je biosvjestan da vrijeme prolazi, da se činilo kako površina plahte, valoviti madraci jantarno svjetlo male noćne svjetiljke već pripadaju prošlosti, koliko isadašnjosti.

— Još samo noćas — rekao je držeći je u zagrljaju. —Sutra ne možeš bitisa mnom, osim za vrijeme revije, a ondamoraš onim prokletim avionom za



Firencu. O, zašto, zaštomoraš otputovati u četvrtak navečer? — Nemoj brojati sate. Nemoj brojati minute, jer kvarišovaj trenutak.

Nemoj me rastuživati, nemoj da budem žalosnija nego što jesam — preklinjalaga je Fauve. — Djevojkemoraju u petak ujutro ustati u cik zore, a isto tako i ja.

Imatće probe preko cijelog vikenda. Versace, Armani... Mislilasam dashvaćaš. — To je, nažalost, logično i jasno kao pekmez. Samo, nerazumijem zašto,

otkad smo se sreli svaki put izbjegavaš kadželim s tobom ozbiljno razgovarati. Nisam navaljivao jer sammislio da možda nije pravi trenutak, ali sada...

— O... pusti me da još malo izmičem. Ja tako divno izmičem — šapnula jeFauve i obasula mu grudi poljupcima.

— Hoću, ako mi odgovoriš na jedno jedino, jednostavnopitanje: Voliš lime, Fauve?

— O, da! — Onda moramo planirati, moramo razgovarati o budućnosti. .. — Rekao si da ćeš me pustiti, ako ti odgovorim — prosvjedovala je

Fauve, prekidajući neobuzdanu bujicu njegovih riječi. — »Planovi za budućnost«, sve su to iluzije...

— Da si rekla da me ne voliš, jednostavno bih zašutio ivodio s tobomljubav. Ali, ti me voliš; zar ne vidiš da to svemijenja? — rekao je glasomizmijenjenim od olakšanja.

Fauve se povukla iz njegova zagrljaja, ustala iz kreveta i stala uz prozor,

naga i bijela u mraku do kojeg nisu dopirale zrake noćne svjetiljke. Prekrižilae ruke iznad pognute glave i lagano se ljuljala s jedne strane na drugu, s jedva

primjetnom zbunjenošću i odbijanjem. — Molim te, molim te, Eric, nemoj noćas. — Ali, kada ? Ne namjeravaš valjda otići a da ne... nesmiješ! Pa što ti

misliš, koliko će nam se još prilika pružiti, Fauve? — Samo nisam htjela razmišljati, Eric — rekla je polakoodvrativši lice od

njega. — Živjela sam ne razmišljajući i nepreispitujući mogućnosti...Jednostavno sam živjela, išla kako me vjetar nosio. Bila sam tako sretna

vrludajući kao balon od sapunice, ali ako nastavimo razgovarati, taj će moj prekrasni balon prsnuti. Molim te?

Eric joj je prišao, stao iza nje uz prozor i zagrlio je obuhvativši joj mekedojke šakama. Naslonio je glavu na njezino tjeme i grijao je svojim toplim,velikim tijelom.

— Drhtiš. Nemoj tu stajati, previše je hladno. Dođi ukrevet, mala moja



ljubavi. I ponesi svoj balon; tako je lijep itako ga lijepo nosiš. — Sutra, Eric, obećajem ti. — Sutra.U četvrtak je Eric nakon ručka sjedio čekajući Fauve kod Rosatija.

Nestrpljivo je pogledavao na sat. Mora da je Valentinova revija dosad već počela. On i Fauve će imati gotovo dva sata da sve isplaniraju, prije nego što bude morala otići po djevojke i prtljagu, i odvesti se do Fumicita na vrijemeda stigne na avion.

Vidio ju je kako se približava i poskočio. Prišla mu je. Bila je obučena uširok putni kaput. Trgom je puhao hladan proljetni vjetar.

— Idemo sjesti unutra — rekao je, podigavši joj glavuda je poljubi. — Hvala bogu da se nisi zadržala.

— Kad revija jednom počne, ništa osim bombe ne bimoglo spriječiti moje

djevojke da nastupe, a i onda bi vjerojatno samo prekoračile preko ruševina.Iskrala sam se. Moram se vratiti na vrijeme da čestitam Valentinu, ali revijaćedugo trajati.

— Espresso ? — upitao je. — Zapravo bi mi najviše prijala velika šalica čaja. Mislišda ga služe i u

Italiji? — Ovdje postoji tradicija ekscentričnih Engleza i Engleskinja koji su došli

u Rim i nikada više nisu otišli iz njega. .. Siguran sam da služe čaj. Fauve...kada ćeš se udati zamene?

— Bojala sam se da ćeš me to pitati — rekla je čudnim,prigušenimglasom. Eric ju je promatrao i činilo mu se nemogućim da je ova blijedadjevojka, ponovo obučena u crno i bijelo tako da je samo kosa davala bojunjezinom licu, onaista vatrena, pohotna djevojka koja ga je napustila prijesvanuća.

— Zašto si se bojala? — Jer ne mogu. — Zašto ne bi mogla, draga? Kakvog bi razloga bilo dase ne vjenča dvoje

ljudi koji se vole kao ti i ja? — upitao jemirno i tiho. Bio je siguran da će

pružiti nekakav otpor, to jebilo očito zbog njezinog izbjegavanja, upornog pokušavanjada misli isključivo na sadašnjost. — Više nemaš šesnaest godina... Znam da je to bila samo šašava ideja, ali sada je svedrugačije. Ništa nas nemože spriječiti.

— Nisam još spremna za brak. Kako možeš očekivati daprovedem dvadana s tobom, samo dva dana, i da se odlučimna tako nešto? Bilo je savršeno



lijepo, a u stvarnom životu nikada ništa ne može biti tako savršeno, ništa! Ne bi moglo ostatiovako, bila je to samo epizoda, Eric. Ali, to nije jedini razlog.

— Fauvin je glas bio snažan, bila je sigurna u ono što govori. — Imam obavezu prema Magali, koju ne mogu zanemariti.Da ja odem iz

agencije ona bi se morala vratiti i raditi pet dana tjedno, ili odustati ivjerojatno je prodati. Cijeli je životprovela gradeći taj posao, a ja sam petgodina provela učećiga i ona računa na mene, i ima na to puno pravo. O, onaminikada ne bi stajala na putu, ali znam da bi se njezin život posve izmijeniokad bih ja otišla iz New Yorka. To jednostavnone bi bilo fer! Njoj bi bilostrašno odreći se agencije, a bilo bijoj strašno i raditi puno radno vrijeme unjezinim godinama. Išto bih ja, uostalom, radila, da živim u Avignonu?

— Čekaj malo! To su tri razloga. Hoćeš li samo na trenutak ušutjeti, dauhvatiš dah? Pij svoj čaj. Mlijeka? Limuna?Dobro, brak ne bi bio poput dva

dana provedena u Rimu. Ništa ne može biti kao dva dana provedena u Rimu. Ništa nemože biti ni kao tjedan dana u Firenci. Ništa ne može biti nikao mjesecdana na selu. Brak je brak, i svaki je različit. A našbi bio divan; s vremena navrijeme vjerojatno ne bi bio savršen, ali samo djeca očekuju da imaju idealan

brak. A ti nisidijete. To je prvo. Drugo: iz svega što si mi ispričala oMagali,ona zna o sebi brinuti. Uvrijedila bi se da zna da se žrtvuješzbog nje...

Ne mogu vjerovati da ona to već ne bi mogla nekako riješiti... Najveći dioživota se odlično snalazila, zar ne?Treće... e, to je već pravi problem, ali netakav koji ne bismomogli riješiti, Mogao bih, na primjer, preseliti u Pariz,

zaposliti se ovdje u nekom poduzeću, a ti bi mogla naći posao ili otvoritimodnu agenciju, ako to želiš... meni nije bitno da živimo u Avignonu...

— Prestani, Eric! Tako prokleto razumno o tome razgovaraš, kao da čitašželjeznički red vožnje!

— Ali, ti si mi navela razloge, a ja ti objašnjavam zaštooni ne stoje. Akomi želiš navesti ono nerazumno, ušutjet ću islušati te.

— O... o... — Fauve je bez riječi podigla ruke u zrak. — Hajde, da čujem to nerazumno — uporno je zahtijevao. — Bojim se, užasno se bojim, usrala sam se od straha —izlanula se. —

Ukočim se od straha pri pomisli da bih moraladonijeti tako važnu odluku. To je previše za mene. Sledi mi sekrv samo kad pomislim na to, Eric; ja sam seoduvijek spororazvijala. Opraštam se sa svakim razdobljem u svom životušto

polakše mogu i stalno se osvrćem unatrag. Trebaju mi stare navike, sigurnost, poznate stvari. Užasavam se pomisli daprovedem ostatak života s tobom, ili s bilo kim drugim, što setoga tiče. Zapravo te ne poznajem dobro, ne znam kakav



sikao odrasla osoba. Ne poznajem čak ni samu sebe. Nisamimala dovoljnovremena za sebe, nisam još spremna biti udatažena, ne želim planirati

budućnost... tebi je lako, ti imaš dvadeset šest godina, imao si vremena sebeupoznati, iskušavati.Osjećam kao da me požuruješ, da previše navaljuješ...

kakomožeš očekivati da budem spremna za to? — To nije nerazumno, to je prirodno. — Uzeo je objenjezine ruke u svoje. — Shvaćam da je još prerano da odlučiš.Samo dođi i živi sa mnom, da vidiškako će nam biti zajedno.To nije prevelik korak, zar ne? Bez obaveza, samoepizoda,ako to želiš. Nemoj se vratiti u New York poslije Pariza...Dođi i

provedi vikend sa mnom u Avignonu.Fauve je gledala u svoju šalicu s čajem, zbunjena kao nikad u životu. Ne

mogu mu objasniti... Kako da mu, uostalom kažem da mu ne vjerujem; ne, nevjerujem mu, iako sam to mislila. Vjerovala sam ocu, i eto što je napravio...

Kako da ikada više, ikada, vjerujem bilo kojem muškarcu? »Epizoda« kažeon... samo epizoda... Uvijek je tako kad počne — prije nego što ti nešto užasnonapravi. I za Magali je to, tako davno, u Parizu, bila epizoda, epizoda je bila iza moju mamu... a što kad epizoda prijeđe u pravu priču? Što onda, božedragi? Proljeće u Avignonu? Ne! Previše je to opasno, previše opasno. Srazlogom predosjećam opasnost. Uvijek je opasno nekome vjerovati, ovisiti onekom drugom, povjeriti mu i svoj život. O, ja želim život koji poznajem,želim život u kojem imam svoje mjesto, u kojem imam svoj ured, gdje sam

potrebna ljudima, život u kojem sam odrasla, u kojem sam sigurna. S/gurna.

— Ne — rekla je, gledajući u šalicu s čajem. — Ne, nemogu. Moram sevratiti u New York. Možda kad uzmem godišnji odmor — zamucala je — slijedeći godišnji odmor...možda ću onda...

— Nemoj se truditi. — Eric je ustao. — Nisam shvaćaoda bi ti to zaista bilo tako mrsko — napeto je rekao. — Ne bihte toliko s time gnjavio, da samznao. Rekla si da me voliš, ane voliš me, barem ne dovoljno. Ni približnodovoljno. Oprosti, bila je to moja greška.

Stavio je nešto novca na stol i otišao. — Znala sam da neće shvatiti — šapnula je Fauve za sebe.

Nešto nije u redu, signorina ? — upitao je konobar. — Ne, ne — rekla je Fauve — sve je u redu. To je samo — Kraj... — Epizode. 31.







Jakao da stalno pronalazim stvari. — Ja volim imati stvari — rekao je Falk. — Nema ništaljepše od toga. — Znala sam da ćeš shvatiti. — Nasmiješili su se jednodrugom, s golemim

uzajamnim zadovoljstvom. — Nisi meuopće pitao skuplja li sve to mnogo

prašine, ni kakvu to neurozu odražava, ni značajno to prokomentirao kao mojuželjuda gradim gnijezdo. — Nisam. Ali zanima me... — Što? — Nema slika? — Nema; nemam mjesta za slike. Ionako ima previšestvari po zidovima, a

da bi slika mogla doći do izražaja morašjoj dati glavno mjesto u sobi. — U ovoj sobi uopće nema takvog mjesta. — Točno. Joj, pile! Sačekaj trenutak.

Vratila se s bijelom kuharskom pregačem omotanom oko haljine od žutog pamuka, bez rukava i leda. — Peče se; to je sve što mogu reći u ovom trenutku. — Kakvo je to pile? — gladno je upitao. — Na mađarski način. Pile s paprikom. Oslanjam se načinjenicu da ne

postoji takva stvar na svijetu koja se ne bi dala popraviti velikom količinomkiselog vrhnja. Znam da je tozavaravanje, ali moram se služiti svimraspoloživim sredstvima.

— Kada si počela sama kuhati? Je li te to odjednom uhvatilo?

— Mislim da je to zato što postajem zrela osoba, ili jemožda neprirodnaželja, kao u filmu Rosemaryna beba. Otkad sam uselila ovamo, kad god nevečeram vani, kupim nešto u Dover Deliju. Prije nekoliko tjedana prolazilasam uzmesnicu, i uhvatila se kako sam jednostavno ušla i kupila dvajanjećaodreska. Mislila sam da ću ih ispržiti u tavi. Pa sad,još uvijek točno ne znamšto je pošlo krivo, ali kuhinja se napunila dimom, a po meni je počela prskatimasnoća. Takosam se preplašila da sam ščepala tavu i sve bacila kroz dvorišni

prozor. Ali, to me je natjeralo da zaključim da, ako je Maggy mogla naučiti izknjiga sve o vrtlarstvu, i ja vjerojatno mogu naučiti kuhati. Zato sam kupila

Radosti kuhanja. Večerasje povijesni trenutak. — Počela je postavljati stol. — Maggy smatra da previše naporno radiš — rekao jeFalk. — Rekla mi je

kako dopuštaš da posao upravlja tvojimživotom. — I ona se to usuđuje reći! Znaš li što je napravila prošlog vikenda?

Naručila je petsto lukovica šafrana. Pet stotina!Sama će ih posaditi na onuravnicu iza kuće, i slijedećeg ćeproljeća izrasti u skupinama, kao da tu već



godinama samirastu. U skupinama! Stalno luduje za tim skupinama. Akadposadi te šafrane, namjerava u šumi napraviti sjenoviti vrt,onakav kakav bisam od sebe izrastao da priroda ima isti ukuskao i ona. Zamisli, molim te, dami netko tko sam namjeravaposaditi petsto lukovica kaže da previše radim!

— Ne kopaju se te rupe svaka posebno; iskopa se mnogo zemlje, pa selukovice razbacaju uokolo, tako je barem rekla. Kao da šiješ žito, ili takonekako.

— Kako god da radiš, to je posao. Znaš, čini mi se daMaggy sada višezanima njezin vrt, nego agencija — rekla jeFauve, stavljajući tanjure na lanenistolnjak.

— Zašto? — Zato što se četvrtkom događa nešto čudno. Svakogačetvrtka, kako

poslijepodne prolazi, postaje sve nervoznija,kao da ne može dočekati da ode,

ali ne želi to priznati. Posvuda pronalazi nepostojeće pogreške, hoda uokolo po sobamaslužbenica za predbilježbe i dvaput provjerava kartonsvakemanekenke, da netko ne bi zabrljao petak ili ponedjeljak; počinje brinutizbog manekenki koje odlično rade, odlazi u knjigovodstvo da provjeri jesu lispremni za isplatu, kao da oninakon svih tih godina ne znaju kako će u petak sve manekenke doći po svoj ček, padala kiša ili sjalo sunce. Pomalo sveizluđuje. Nove službenice je se užasno boje. Onda, kako popodne odmiče,stalno pronalazi sitnice koje »mora« obaviti, tako da ne možemo zatvoriti navrijeme... nepotrebne stvari koje Casey, Loulou ili ja možemo savršeno dobro

obaviti u petak. Kao da sebe tjera da dugo radi, jer se osjeća krivom što provodi toliko vremena izvan ureda, a to je stvarno šašavo.

— Jesi li razgovarala s njom o tome? — upitao je Falk. — Nisam; jednostavno joj ne bih željela reći nešto što biizgledalo kao

kritika. Mislim da će doći dan kada će i samashvatiti kako ne želi raditi ni tridana u tjednu, pa će mi to ireći — rekla je Fauve, ocjenjivački promatrajućistol i zaključivši da se na njemu nalazi sve što je potrebno.

— Kako bi se ti osjećala da moraš voditi agenciju beznje? — Za to sam se pripremala, znam to raditi. U svakomodjelu imamo zaista

pouzdane ljude koji rade za nas. Caseymože raditi sve što i ja, Loulou nadzire primanje angažmananajbolje što je uopće moguće. Znam da je to golem posaozaosobu mojih godina, ali radim to već pet godina i mislim dabih se snašla.Ipak... Lunel... to je Maggy. Svaka djevojkana svijetu koja želi postatimanekenkom želi razgovarati sMaggy Lunel, a ne s Fauve Lunel. Urednici iznovina imajupovjerenja u njezin sud, kao što još godinama neće imati umoj,



agencija nikada više ne bi bila ista... O, moje pile!Kad se Fauve vratila iz kuhinje, činilo se da je odahnula.

— Kušala sam ga, i čini mi se da će biti pomalo na mađarski način. — Jesi li ikada skuhala nešto Benu Litchfieldu? — upitao je Falk.

— Ben Litchfield, kvragu, uopće nema osjećaj za okus. — Mislio sam... — Znam što si mislio. To svi misle. Časna riječ, Melvin,ovaj Manhattan

kao da nije ni dva bloka velik. Svi se petljajuu privatni život drugih ljudi. — Fauve je sjela do Falka i ispilapola čaše vina. — Ne mislim na tebe, naravno.

— Znam da ne misliš. Zato mi pričaj o svom privatnomživotu. — On želi da se vjenčamo. — Što još ima novog? — Ma ne, stvarno hoće da se vjenčamo. Prije je to spominjao svaki peti ili

šesti put kad smo se sastali, a sad svakiput. Navaljuje li, navaljuje — smrknutoe rekla Fauve. — Tako ti je većini djevojaka — rekao ja Falk. — Točno. Većini. Svima, vjerojatno. On je divan momak, strašno pametan,

dobar, uspješan u poslu, ozbiljan, vrlo,vrlo privlačan, s njim mogu razgovarati,imamo mnogo togazajedničkog, sladak je, baš onakav kakvog bi čovjek

poželio. — Mislim da mi se to previše ne sviđa. — Čini mi se da smo Ben i ja, kako ljudi kažu, stvorenijedno za drugo —

rekla je Fauve, pakosno se nasmiješivši. — Da si rekla da je nemoguć, šašav, nepredvidiv, da nemožeš shvatiti

zašto ga tako ludo voliš... onda možda. — Možda... a možda i ne. Čak ni to ne bi ništa jamčilo. — Nikada ništa nije zajamčeno, Fauve — blago je rekaoFalk. — Sve ti je

to kocka. — Zar ne postoji način da se čovjek osigura, da uzmestvari u svoje ruke,

tako da se sve odvija pod njegovim nadzorom? Ako si jako, jako oprezan? — čeznutljivo je upitala Fauve.

— Ne, ako riskiraš i upustiš se u promjenu. Promjena sene može uobličiti,izorganizirati i oblikovati prije nego što sedogodi. Promjena je po svojoj

prirodi takva da ti pruža neštorazličito od onoga što sada imaš. Razvijaš se, ito je jedino ušto možeš biti sigurna. Ali, svaka promjena donosi mnogaiznenađenja.

— Nikada baš nisam voljela iznenađenja — rekla je Fauve s tako tužnim



izrazom lica da se Falku stegnulo srce. — Što misliš, je li pile gotovo? — upitao je. — Već miriše. — Idem vidjeti. Kako ću znati da je gotovo? — Kad se batak lako pokreće u zglobu. Osim toga, uzmidugačku vilicu,

zabodi je u meso i pogledaj je li sok koji izlazibistar. Ubodi u batak, ne u prsa. — Odakle ti to znaš? — Koliko sam se puta ženio? — Samo triput. — Mora da me jedna od njih to naučila, ali ne sjećam sekoja. Lijepo je

znati takve stvari, pa makar uvijek i ne bile istinite. To se zove narodnamudrost.

Fauve je sva ozarena izašla iz kuhinje, noseći pladanj. — Izgleda dobro, ako to išta znači.

Pile je bilo dobro, riža je bila ukusna, mahune su bile dobre, narezane nasitne komadiće i rashlađene, a umak od kiselog vrhnja s paprikom davao jesvemu takav božanstven okus da je pohlepa za hranom postala vrlina. Ne jesti

pohlepno značilo bi griješiti.Poslije večere, Fauve i Falk sjedili su pijući brendi ispred kamina u

kojemu su još gorjele zavjetne svijeće. Fauve je postala šutljiva i zamišljena. Nakon duge, ugodne tišine podigla je pogled i rekla:

— Većina važnih ljudi u mom životu: Magali, Darcy, pačak i LallyLongbridge, koja mi je zaista kao tetka, i ti, posebno ti, Melvine, s kime mogu

slobodnije razgovarati nego s bilo kim drugim, nitko od vas neće sa mnomrazgovarati o majci. Zašto?

— Uvijek sam mislio... da ti je Maggy ispričala sve onjoj... ništa nijezatajeno — nelagodno je odgovorio Melvin.

— O, najvažniji događaji u njezinom životu nisu. Osnovne pojedinosti,stvari koje se moralo reći. Promatrala sam toliko fotografija satima i satima. Uuredu imam cijelu arhivustarih časopisa i u brojevima od 1947. do 1952.godine, imadoslovce na tisuće fotografija Teddy Lunel, ali one mi ne mogu rećistvari koje bih željela znati, ma kako dugo ja zurila unjezine oči.

— Koje stvari? — upitao je Falk, a srce mu je snažnoudaralo. — Ja sam samo nekoliko godina mlađa nego ona kad jepoginula. Bih li je

voljela? Kako bi mi ona savjetovala da postupim prema Benu? Što je voljelanajviše na svijetu? Zašto senije udala za tebe?

— Otkuda to znaš? Tko ti je rekao? — Odjednom je preplašeno spustiočašu s brendijem.



— O, odavno sam već to pretpostavila. Zbog nečega u izrazu tvog lica dok mene promatraš. Znam da si bio zaljubljenu nju. Jeste li vas dvoje bililjubavnici? — upitala je Fauveblago, ozbiljno.

— Ja sam bio... bio sam prvi momak koji joj je rekao daje lijepa, pozvao

sam je na prvi sastanak, prvi put sam je poljubio, bio sam prvi muškarac skojim je vodila ljubav. Samonisam bio prvi kojemu je slomila srce. — Žao mi je. .. Tako mi je žao, Melvine, željela bih danije bilo tako. — Nije ona to željela, ali nije sebi mogla pomoći, nije semogla sasvim

zaljubiti u mene... Tražila je nešto drugo, nešto... nešto drukčije. — Je li imala mnogo ljubavnika?Falk je oklijevao. Je li imao pravo na to odgovoriti? Je li Fauve imala

pravo pitati? — Vidiš! — rekla je Fauve. — Upravo to mislim. Dajeona živa, ja bih

upitala: »Mama, jesi li imala mnogo ljubavnika kad si bila mojih godina?«, iona bi mi odgovorila nešto,pa makar i da me se to ne tiče. Ali Magali,naravno, ne mogupitati, a sada se i ti povlačiš. Što bi mi ona rekla?

— Mislim da bi ti rekla sve što bi željela znati. Nisam siguran da bi ti dalarazborit savjet, jer razboritost nikada nijebila Teddyna vrlina, ali mislim da bi

bila iskrena prema tebi. — Onda? — Rekao sam ti da je tražila nešto drugačije. Tražila jedugo, i nikada nije

shvaćala da nije našla ono što traži... Mašto to bilo... Onda je tražila drugdje...

pa tako, imala je dosta ljubavnika. Ne znam što bi »mnogo« točno trebaloznačiti,ali imala je možda po jednog ljubavnika na svakih stotinumuškaracakoji su je poželjeli, možda na dvije stotine...

— Je li ih voljela? — Svakoga od njih, sve dok ih ne bi prestala voljeti i tražila dalje. A zatim

e našla tvog oca, i to je bilo ono što je željela; neka joj bog pomogne. — Ja nisam fer prema tebi? — upitala je Fauve odjednom. — Namamila

sam te ovdje božanstvenim piletom, a sada te ispitujem o stvarima o kojima neželiš razgovarati.

— Ne! Bože dragi, ne. Mislim da svi mi nismo bili nimalo fer prema tebišto ti nismo više rekli, što nismo pričali oTeddy, jer je to bilo odviše bolno.

Njezina je smrt izmijenilasve ljude koje je ostavila. Nitko od nas više nije istaosoba.

— Zar nije tako uvijek kad netko mlad umre? — Možda. Ali, tvoja je majka bila... bila je...



— Drugačija? Posebna? — Fauvin je glas zadrhtao odželje i potrebe da todozna.

— Kad bih ti barem mogao opisati njezin šarm. Čitaosam tada e. e.cummingsa; svi su u mojim godinama čitali e. e.cummingsa. I uvijek sam o njoj

mislio kao o »muzikalnom bijelom proljeću«.. . ne, morao bih biti pjesnik da bih dočarao idesetinu Teddvne privlačnosti. I, da, ti bi je jako, jako voljela,aona bi tebe voljela više od ičega na svijetu... To je najtužnije od svega. — Ustao je, prišao Fauve koja je sjedila sklupčana u stolici, i zagrlio je. — Samoedno zapamti: tvoja je majka napokon učinila ono što je tako dugo željela, i

bila je presretna sve do posljednjeg trenutka života. — Da ti natočim još malo brendija, Melvine? — upitalaje Fauve, ustavši

tako naglo da je prevrnula veliku mapu štoje stajala na stoliću uz njezinustolicu. Pala je na pod i papirisu se posvuda razletjeli. Fauve je jurnula da ih

pokupi, a Falkse sagnuo da joj pomogne. Papiri su klizili po lakiranompodu, akad je uspio prikupiti hrpicu, zastao je da pogledakakvi su. Letimice je pogledao, zatim ih još jednom pogledaokroz naočale, a onda iznio papire izmraka u kojem su čamilina svjetlost svjetiljke.

— Nisu dobri — rekla je Fauve. — Daj mi ih samo. — Da ne bi. Da ne bi! — To su samo črčkarije, Melvine. Hajde, nemoj me ljutiti. To je osobna

stvar. — Strpala je papire koje je bila podiglau mapu, i pokušala mu ostale preoteti iz ruke.

— Nemoj ih poderati! — zaprijetio je, izmičući. — Zašto ne? Što ako ih poderem? — Fauve, pa ti si crtala, radila si.. .Kako dugo? Imaš liti pojma o tome

kako si nadarena, ti glupačo, glupačo! — Meni samo tako ponekad dođe... da sam nervoznaako ne crtam... to je

kao neki tik. Molim te, nemoj to razglasiti, Melvine. Znaš što ja mislim oslikanju. Ovo je samo mala,nevažna stvar, čak mi nije ni hobi. Svi črčkaju,

pokaži mi jednog jedinog čovjeka koji ponekad ne črčka po papiru. — Isuse, Fauve, pa što ti misliš, s kime razgovaraš? S nekim tko ne može

vidjeti razliku? Jebem ti, pa ovo je izvanredno! Slikaš također? Reci mi,Fauve!

— Nemam ti baš ništa reći. Dobro, priznajem da pomalocrtam, ali uopćene slikam... Istinu govorim... nema ovdjeboja, namirisao bi ih čim bi ušao ustan — raširila je Fauvenedužno ruke. — Nema zakona koji zabranjuje crtanje:to senikada nije smatralo manom. Hajde, Melvine, prestani me tako gledati.



Zbunjuješ me. I vrati mi crteže.Vratio joj ih je i slegnuo ramenima.

— Ako ti tako želiš, mala, ja ti nemam što reći. Ali, akomi ikada budešhtjela nešto pokloniti za rođendan, za dan Sv.Valentina, ili samo tako... pokloni

mi jednu od svojih črčkarija. Nemoj se ni truditi da je uramiš. Pronašla si svojnačin,svoj vlastit, osebujan stil, koji ne nalikuje stilu tvojeg oca nibilo kojemdrugom slikaru! Shvaćaš li ti što to znači? Ne? Nije važno, glupačo. Mislim daću ipak popiti taj brendi koji simi ponudila. Nikada mi nije bio potrebniji.

Marte Pollison, koja je sada bila u sedamdesetima, uvijek je bilanepokolebljiva u svojoj odanosti Nadine. U njezinim je očima Nadine jošuvijek bila čudesna, prekrasna djevojčica kakvu ona nikada nije mogla imati.

Nadine, koja je znala daje Marte slijepo obožava, uvijek je besramno iinstinktivno igrala na tu sentimentalnu crtu osorne seljanke, trčeći k njoj daje

utješi kad bi zadobila modricu ili ogrebotinu koja je bila tako mala da bi seKate na nju samo nasmijala; satima je znala sjediti s njom u kuhinji i slušati jekako brblja o tome što se događa u selu, čekajući slasne kolače koje je Martesamo za nju pripremala. Kad je Nadine otišla od kuće u internat, potpuno jezaboravila na Marte sve dok se nije vratila kući za praznike, a tada se staro,zadovoljavajuće prijateljstvo nastavljalo, i Marte ju je iz godine u godinu sveviše obožavala. Nakon Katine smrti Marte je postala Nadinina jedina veza saživotom u La Tourrelli, jer je Mistral bezobzirno odbijao da joj pružigostoprimstvo.

— Tvoj život je farsa, muž ti je bezvrijedan tip, a jaimam previše posla da bi me prekidala. Nisi ovdje dobrodošla, gospodo Dalmas — rekao joj jeneugodno posljednji putkad je predložila da dođe u Felice na vikend, i sveotada, većgotovo četiri godine, Nadine je mudro odlučila održavati vezusMistralom preko povremenih telefonskih razgovora s Marte.

O, koliko je samo puta čula te dosadne, uvijek iste riječi zbog kojih je bjesnila, izrečene Martinim promuklim staračkim glasom.

— Isto kao i uvijek, ma petite cherie. Ustane, doručkuje,zatvori se na cijelidan u atelje, večera i ode u krevet. Ne; odličnog je zdravlja, nikada mi ništa ne

govori, osim što mć upozorava da ne puštam strance, kao da to i sama ne znam.Štoradi cijeli dan? Zaključava atelje, a ja nikada nisam bila odonih kojizaviruju. Ovdje je mirno i usamljeno otkako je umrla tvoja majka. Zapustio jezemlju, otpustio je ljude, strojevisu zahrđali, vinogradi i maslinici su pravasramota pred susjedima, ali njemu je to svejedno. Da nema mene vjerojatno

biumro od gladi, a da ne bi ni primijetio. Ostala sam samo zbogtebe i



uspomene na tvoju jadnu majku.Usred rujna 1975. godine Marte Pollison nazvala je Nadine da joj kaže

kako joj otac već nekoliko dana kašlje. Uporno je radio, odbijajući da bilo štomijenja, ali te večeri nije mogao ustati iz kreveta.

— Ne dopušta mi da pozovem liječnika, ma petite, ali jamislim da ima bronhitis. Što da radim? — Ništa, Marte, ja stižem ujutro. Znaš kakav je kad suliječnici u pitanju;

nemoj ga uzrujavati.Phillipe Dalmas nevoljko je ponudio da s Nadine pođe avionom do

Marseillesa i odveze se s njom u Felice, za što im je trebalo sat i pol, ali Nadine je to prezirno odbila. Kad se automobilom dovezla do vrtnih vrata,zapanjila se. La Tourrello je izgledao napušteno, poput hrpe mrtvog kamenja.U kuhinji je ljupko dopustila da je Marte izgrli.

— Ljepša si nego ikada; mora da je u Parizu veselo —uzviknula je Marteuštrcavši se presretno oko Nadine..— Zastoje kuća zatvorena, Marte? Svi su kapci pozatvarani, sav namještaj

prekriven? — O, nemoj mene kriviti, nisam ja za to kriva. Bazen jetakođer prazan, vrt

e zarastao, a nema nikoga osim mene daradi. Brišem prašinu, metem kuću idam popraviti pločice nakrovu kad je potrebno, ali znaš da je gospodinotpustio svuposlugu nakon što je gospođa umrla, a moj artritis me svakiput sveviše muči kad puše mistral.

— Jadna Marte, naravno da razumijem — rekla je Nadine. — Odavno mu već predlažem da upalim vatru u salonu,da uvečer može

tamo sjediti, ali on to nikada nije htio. Jutros ,sam dobro pospremila i provjetrila tvoju sobu, pa ću ti u njojposlužiti večeru, ako hoćeš, ili u kuhinjisa mnom. Koliko ostaješ?

— Dok se ne uvjerim da mu je bolje — odgovorila jeNadine i popela sestepenicama do Mistralove sobe.

— Ne znam zašto si, dovraga, došla — zarežao je Mistral kad je ušla. — Bilo je prekasno da te spriječim, kad mi jeona prokleta Marte rekla da dolaziš.

— Marte brine za tebe. — Ona je staro zabadalo. Senilna je! Gadno sam se prehladio. Moram

samo nekoliko dana odležati. — Ne misliš li da bismo morali pozvati liječnika? — Ne budi smiješna. Nikad u životu nisam bio kod liječnika. Nije mi

potreban liječnik, nego malo mira i tišine.



— Marte misli da imaš bronhitis. — Nema ona pojma. Je li ona kvalificirana da daje dijagnoze? Samo me

ostavi na miru. — Jesi li previše radio? — upitala je Nadine.

— Jesam li previše radio? Znaš li ti uopće što me pitaš?Radio sam, i to jesve. Rad je rad. — Uhvatio ga je snažan, iznenadan, nesavladiv kašalj. Odlaziodavde rekao je, kad je došao do daha. — Dobit ćeš prehladu od mene. — Otpio je vode iz čaše pokraj kreveta.

— Ne, oče, pravit ću ti još malo društvo. Ne obraćaj pažnju na mene.Samo ću ovdje sjediti.

Mistral je ravnodušno zažmirio i za nekoliko trenutaka utonuo u lak san, povremeno hrčući. Nadine nije mogla prestati zuriti u njega. Je li ovo čovjek za kojega je Marte rekla da je dobra zdravlja? Možda Marte to jednostavno

nije primjećivala, jer ga je gledala svakoga dana, ali Mistral je bio tako mršavda su mu samo kosti stršale ispod pokrivača. Sa stolice pokraj kreveta na kojoje sjedila mogla je osjetiti ustajao, kiselkast, znojan miris njegova tijela.

Zadrhtala je od gađenja.Bio je on žilav starac, i imao je tek sedamdeset pet godina. Sve do jučer

bio je sposoban raditi, kao i u, vijek. Tko zna koliko je još snage ostalo u tomtijelu? Kad je bila djevojčica, on je bio najsnažniji čovjek na svijetu. Velikislikari, kao i veliki dirigenti, beskrajno su dugo živjeli, ukoliko nisu u mladostinekako nastradali. A on se nikako nije ponašao kao čovjek koji smatra da mu

prijeti neka opasnost. Nadine se ugrizla za usnu u nastupu nemoćnog bijesa. Bila je to vjerojatno

lažna uzbuna: vrućica, kašalj i znojenje, sve je to i sama toliko puta proživjela.Ipak, bilo je nesumnjivo da je mnogo smršavio. Ali, mršavi ljudi žive duže oddebelih, ljutito je pomislila i na prstima se prikrala bliže krevetu, da mu bolje

pogleda lice. Nos mu je sada izgledao dvostruko duži nego ikada, i stršao nalicu s kojega kao da se istopilo svo meso, kao na koščatoj, smrknutoj, drevnojmaski.

— Dodavola, Nadine, ostavi me na miru! Hoću spavati!— zahripao je

Mistral ne otvorivši oči.Srce joj je poskočilo i pobjegla je dolje, u kuhinju.

— Marte, mislim da nemamo zašto brinuti za njega. Previše je loše voljeda bi mogao biti teže bolestan.

— Ja nisam mogla sama preuzeti odgovornost, moralasam tebi telefonirati — promrmljala je Marte.



— Naravno. Uostalom, drago mi je što sam došla, pamakar i samo da tebevidim. Otac me tako dugo nije puštaoovamo. Znaš da bih dolazila što češćemogu, ali on me nije želio vidjeti. Nikada to nisam mogla shvatiti, ali što sammogla?Ovo je, na kraju krajeva, njegova kuća.

— Da je barem tvoja majka još živa. Sjećaš se onih zabava? I kako je kuća bila lijepa, puna cvijeća, kako je posvudabilo posluge, kako je kuhinja bila puna hrane? I onih slavnih ljudi? O, gospoda je bila prava kraljica u ovom raju — tužno je rekla.

— Umorno izgledaš, jadna moja Marte — tješila ju je Nadine. — Sinoć sam ga stalno odlazila gledati, penjala se i spuštala tim

stepenicama. Nisam mnogo spavala, ali ne smiješ brinuti za mene. — Mislim da bismo večeras obje trebale rano u krevet.Moja je soba u

istom hodniku, odmah do njegove, pa ću otvoriti vrata između njih, tako da

čujem ako ocu nešto zatreba...imam lagan san. Nemoj se ni slučajno penjatistepenicama stim artritisom. A sutra ću, mislim, pozvati liječnika ako budepotrebno, ma što on rekao.

— Drago mi je što si došla, petite cherie. Mnogo se boljeosjećam kad ti osvemu brineš. Previše je to za staricu poputmene.

Nadine je te noći ležala u krevetu odviše uzbuđena da bi zaspala.Zamišljala je kako uzima svijeću, šulja se do kuhinje i skida ključ od ateljea svelike vješalice za ključeve koja je tamo visila. Zamišljala je kako hoda kroztihe sobe kuće sa zatvorenim kapcima i odlazi otraga, prolazeći pokraj praznog

bazena, do velikih drvenih vrata ateljea. Vidjela se kako otključava vrata, paliveliku rasvjetu i ateljeom prolazi prema spremištu gdje su na vješalicamavisila najveća djela najvećeg živućeg francuskog slikara — na stotine platna,vrednijih od bilo kakvih dragulja. U mislima ih je prebrojavala, procjenjivalanjihovu vrijednost — da, vrijedili su na stotine milijuna franaka, ako jeMistralov posrednik pravilno procijenio, a nije imala razloga da u to sumnja.Bilo je to preveliko, pregolemo bogatstvo da bi se moglo i zamisliti. U tom jeateljeu bila njezina briljantna, pobjedonosna budućnost, govorila je Nadinesebi, obgrlivši nestrpljivo tijelo rukama. Ne samo slike — ne, ne. Mnogo više.

Kuće koje će posjedovati širom svijeta, prekrasne predmete koje će kupovati,kupovati i kupovati, prijeme koje će davati; slava nasljedstva napokon će se,konačno, spustiti na nju i dati joj čar koja će joj omogućiti da svakoga poznaje.Uskoro će svijet biti pred nogama Mistralove kćeri. Uskoro. Vrlo skoro.Koliko skoro?

Ustala je iz kreveta i tiho otišla u Mistralovu sobu. Odvratno je bilo čuti



njegovo disanje, mnogo se više mučio nego prije. Strahovito se mučio da bi,svaki put se gušeći i hrknuvši, udahnuo. Dugo ga je pažljivo gledala, dovoljnoudaljena od kreveta da je ne ugleda ako otvori oči. Napokon se Nadine vratilau svoju sobu i čvrsto zaspala do jutra. Žurno se obukla i vratila se do

Mistralova kreveta. Bio je napola budan, a čaša za vodu pokraj njegovakreveta bila je prazna. Noćna posuda koju je Marte ostavila na stoliću pokrajkreveta bila je napola puna. Nadine ju je, zgađena i ukočena, ispraznila. Nalilamu je vode u čašu i prinijela je njegovim ustima.

— Kako se osjećaš? — upitala je. — Kao i jučer — rekao je, ali šapućući a Nadine je, i nedodirujući

njegovu kožu, osjećala kako do nje dopire grozmčava vrućica koja ga je palila.Dala se na posao s krpom zapranje i toplom vodom, brišući mu znoj iskrivajući gađenje.— Mislim da te ne bih trebala ni pokušati obrijati. Nikada

toprije nisam radila — nemarno je rekla. — Da kažem Marte dati napravidoručak? — Nisam gladan... još vode — prošaptao je, ponovo sezakašljavši onim

silovitim kašljem koji ga je gušio, dubokimkao da dolazi iz utrobe, kašljemkoji ga je natjerao da sjedne ukrevetu i da se presavine napola. Tek što je

Nadine ušla u kuhinju došla je i Marte, zabrinuta izgleda. — Odlično je proveo noć — veselo je rekla Nadine. —Okupala sam ga

spužvom, i sad mu je lijepo i ugodno. Ponovo je zaspao. To je najbolje zanjega. Pokušala sam ga nagovoriti da jede, ali odbio je. Točno znam kako se

osjeća. Kad jaobolim od takve prehlade ne mogu ni primirisati hranu i samo pijuckam tekućinu. Moj pariški liječnik kaže da još nisuizmislili lijek koji bi bio ravan odmoru u krevetu i tekućini.

— O, peče me savjest što sam tebe pustila da sve to napraviš — nesretnoe rekla Marte.

— Marte, stara moja Marte, ako se ja ne mogu brinuti ovlastitom ocu...?Čuj, skuhaj mi jednu finu, jaku goveđu juhu, pa ću možda kasnije moći malo

pojesti. — Ne misliš da bismo trebale telefonirati doktoru iz Apta koji je liječio

gospodu? — To bi oca tako razbjesnilo da bi mu samo bilo lošije.Znaš kako se

ponosi time što nikada nije bio bolestan. Ne bihvoljela preuzeti odgovornostza to da dovedem liječnika u kuću, osim ako bih znala da je zaista ozbiljno

bolestan. To bi gatako razbjesnilo, kao da smo mu doveli svećenika! Njemutreba samo dobra, prava njega. Marte, znaš kako mi možeš pomoći? Ispeci mi



pile onako kako samo ti znaš. Umirem odgladi! I jednu tvoju pitu s marelicama,i daj mi velik pladanj sa sirevima, samo za mene. Sanjam o sirevima izFelicea. I o seoskom maslacu.

— Morat ću otići u selo, u kući baš nema mnogo toga.

— Idi onda, idi. Ja ću biti ovdje, ne brini.Cijelog tog dugačkog, vrelog rujna Nadine je bdjela u bolesnikovoj sobi.Stajala je u hodniku, iza odškrinutih vrata i lakomo slušala. Mistral jeneprekidno i silovito kašljao. Ponekad je stenjao i dozivao njezino ime

preklinjućim, očajnim glasom, tako slabim da se jedva mogao čuti. Promuklime šapatom stalno dozivao Marte, zatim opet kašljao, iz sata u sat sve žešće, a

opet, činilo joj se, slabije nego prije. Povremeno bi se učinilo da je zaspao, aline zadugo. Marte je u prizemlju, odahnuvši i umireno, poslovala kuhajući itrudeći se da kuća izgleda toplije.

— Otvori sve kapke, Marte, skini te užasne pokrivače s namještaja, uberimalo cvijeća, zapali vatru u kaminu. Ovako je uvečer previše žalosno — zapovijedala je Nadine, a Marte je, presretna što se život u kući promijenio,spremno slušala. Kad gospodin dovoljno ozdravi da dođe dolje i prigovara,stići će na vrijeme zatvoriti kapke.

Usred noći Nadine se preplašeno probudila, kao da netko doziva njezinoime, ali u kući je vladala tišina. Znala je da Marte spava u svojoj sobi u

prizemlju, pokraj kuhinje. A ipak... nešto... nešto se događalo. Navukla jekućnu haljinu i otišla u Mistralovu sobu. Istog trenutka kad je ušla znala je da

umire. Smrt je ispunjavala prostoriju svojom drevnom prisutnošću, gustimzrakom, gašenjem koje ništa nije moglo zaustaviti. Napokon. Napokon.

Gušio se od vode u plućima. Mogla je to čuti. Nikada prije nije čula tajužasan zvuk, ali prepoznala ga je. Što bi to drugo moglo biti, to davljenje, toočajno klokotanje? Samo da zadah u sobi nije bio tako odvratan. Ali, nijenamjeravala otići sve dok ne bude sigurna.

Nadine je prišla prozoru i otvorila ga, da ude povjetarac i odnese maloogavnog smrada koji se širio od kreveta. Privukla je stolicu što je bliže mogla

prozoru i upalila stajaću lampu odmah iznad svoje glave. Pažljivo je

promatrala nokte. Na jednome od njih lak je bio okrhnut. Joj, na dva! Morat će pronaći manikerku u Feliceu prije sprovoda.

Iz kreveta se začuo nov, molećiv zvuk, preklinjući zvuk. Vode? Kako jemogao tražiti vode, kad se davio u njoj?

Nemoguće. S mukom je pokušavao nešto reći. Nerazumljivi glasovi.Slogovi bez značenja. Nije ih slušala.



Ubrzo se iz kreveta više nisu čuli zvukovi. Nije bilo ni glasa. Nadine jemirno sjedila u krugu slabe svjetlosti. Čekala je sve dok nije postala posvesigurna da je pobijedila, a zatim se brzo vratila u svoju sobu.

Morala se naspavati. Ujutro će je probuditi sunce. Takve su se stvari tako

naglo dešavale. 32.

Kiša je još uvijek padala. Cijeli dan ne prestaje, pomislila je Fauve provirujući kroz prozor Maggvna stana, u koji su se obje povukle nakon što sučule vijest o smrti Juliena Mistrala.

— Kako dugo misliš da ću još moći govoriti svim tim novinarima kako nemožeš s njima razgovarati? — blago je upitao Darcy. — Osim onih iz New

York Timesa, Daily Newsa iPosta, pred kućom su i momci iz telegrafskeagencije, petšestreportera iz drugih gradova, hrpa fotografa i dvijetelevizijskeekipe. Nisu ih pustili u predvorje, ali oni neće otići, padala kiša iline.

— Zašto me ne mogu ostaviti na miru? — snuždeno je upitala Fauve. — Ti si, nažalost, najpapreniji dio priče, dušo. Svi ljudiiz javnih glasila

proučili su materijal iz arhive kako bi napisaliMistralovu biografiju, i snjihovog je stanovišta najzanimljivijidio priče Mistralova kćer, Fauve Lunel.To je, nažalost, diokoji sve ljude najviše zanima, a ti si ovdje, i mogu doći do

tebe. Njegova bi smrt i sama po sebi privukla silnu pažnju, alikad još dodaš priču o tvojoj majci... pa, jasno ti je zašto želedo tebe.

— Moram li zaista s njima razgovarati i odgovarati napitanja? — Ja ne vidim zašto bi Fauve to morala. Što ti kažeš,Darcy? — upitala je

Maggy. — Je li to neophodno? — Bilo bi jednostavnije to prebrinuti — odgovorio jeDarcy. —

Jednostavno treba to pregrmiti. — Kakve će me stvari pitati? — upitala je Fauve, posvezbunjena. — Mene su svi najprije pitali hoćeš li ići na sprovod. Anakon toga...

ednostavno ne znam. Kad si ga posljednji putvidjela, kakva je tvoja reakcijana žalosni događaj... Znaš,sve ono što obično pitaju članove obitelji.

— Nisam ovo uopće očekivala — polako je rekla Fauve. — Ja jesam — ogorčeno je rekla Maggy. — Sjećam sekako je bilo kad je

umrla tvoja majka... Nema toga što nećepitati, ni štampati. Darcy, ne bi li timogao napisati izjavu ipročitati im je, reći daje Fauve odviše potresena da bi



s njimarazgovarala. — Vrijedi pokušati — rekao je bez previše nade. — Samo im nemoj reći da idem na sprovod — upozorilaga je Fauve — jer

neću otići.

— U dnevnoj je sobi zavladala tišina, a zatim su se Maggy i Darcy na brzinu pogledali i on je, umjesto da joj odgovori, ustao da krene. — Idem u biblioteku napisati izjavu — rekao je.Maggy je prešla na sofu na

kojoj je Fauve sjedila i uzela je za ruku. — Čuj, Fauve, zar ne vidiš da će, ukoliko ne odeš nasprovod, to izazivati

oš deset puta veću znatiželju nego sada?Ma kakve da si osobne probleme snjim imala, tvoj je otac bioznačajna ličnost za cijeli svijet, ne samo zaslikarski svijet, aosim toga ti si jedino njegovo dijete, uz Nadine Dalmas.

Moraš ići. — Maggy je govorila razumna i sigurna u sebe. Odjutra suizbjegavali razgovarati s Fauve o njezinom odbijanju daode na sprovod, iMaggy je imala vremena razmotriti situaciju

— Nema to nikakve veze s osobnim problemima, Magali— prošaptala jeFauve.

— Ne shvaćam te, dušo. U Feliceu će se za tri danaodržati velik sprovod...Doznali smo to iz konferencije zaštampu koju je dala Nadine. Ne možeš se ne

pojaviti tamo.Poći ću s tobom, ako želiš. To će privući još veću pažnju, alinijevažno.

— Ne, Magali. Nije potrebno. Hvala ti; ali ja ipak neidem. — Slušaj, Fauve, svakoga dana na sprovode odlazi na tisuće ljudi, i nitko

ih ne pita što u sebi misle o preminuloj osobi. Dovoljno je samo da se pojave.To je, možda, samo formalnost, ali vrlo značajna formalnost, znak poštovanja,akoništa više. Pogotovo kad se radi o vlastitom ocu.

— Ja njemu ne mogu odati taj znak poštovanja — reklaje Fauve tako tihimglasom da ju je Maggy jedva čula. Primaknula joj se bliže i zagrlila je.

— Sigurno ga možeš poštovati barem zbog njegovih djela, bez obzira na tošto su se vaši odnosi pokvarili. Njegovodjelo ostaje, Fauve. Nemoj to

zaboraviti. Zaista moraš to učiniti. .. To je obaveza koju imaš kao njegovakćer.

— Ne. Nećemo više o tome razgovarati — rekla je Fauveustajući. — Jednostavno ne razumijem — uzviknula je Maggy zabrinuto,

izbezumljeno. Fauve se nikada nije oglušivala na razumne razloge. — Zakida sam se da ti nikada neću reći što je radio, i zašto nisam mogla





gotovo upravo onakav kakav se nadala da će biti. S pariške Umjetničkeakademije došao je svećenik sa svojom pratnjom, a vjetrom šibano starogroblje iznad Felicea bilo je izuzetno slikovit prizor kao pozadina za snimanjedugačke povorke ljudi koji su krenuli za lijesom nakon prekrasne mise

zadušnice, jDošli su, naravno, svi odrasli stanovnici Felicea, kao što bi došli nasahranu svakom svom susjedu, ali gomila je bila još veća zbog ljubiteljaslikarstva iz cijele Provanse, koji su željeli reći kako su bili na Mistralovu

pokopu. Lijepo je ispalo, razmišljala je, unatoč tome što, osim Phillipea inekoliko njegovih prilično nevažnih prijatelja, nitko iz Pariza nije mogao doći.

Naravno da su svi do kojih joj je bilo stalo još uvijek bili negdje na godišnjemodmoru. Oni, prirodna stvar, nikako nisu mogli iz svojih boravišta avionomstići u mjesto koje je tako izvan ruke. Da je stari barem umro u listopadu, u

Parizu, razmišljala je Nadine. To bi bilo sasvim drugačije. Ipak, bila je tosavršena sahrana. Čak i u tom provincijskom selu, moglo se imati povjerenja udobar ukus pripadnika katoličke crkve. On je nepogrešiv. Ni sada ništa ne bimijenjala, sve je bilo učinjeno s takvim ukusom.

Osjetila se pomalo zapostavljeno kad su novinari tako bez najave otišli, neobraćajući više pažnju čim je lijes spušten u raku. To joj je, međutim, prvi putotkad je umro, pružilo priliku da se opusti.

Onaj ju je poreznik stvarno iznervirao, razmišljala je Nadine. To je,nesumnjivo, bila najveća neugodnost. Kako se taj mali službenik usuđivao

zabraniti joj da otvori atelje? Zar je očekivao da će krasti vlastitu imovinu,upitala ga je kad je zapečatio glavna i stražnja vrata. Promrmljao je nešto višeneodređeno, nego baš bezobrazno — kako je za njega to samo rutinski posao,samo formalnost, samo dok ne stignu gospoda iz Pariza. Ali, kad se požalilaMistralovom, a sada, podsjetila se, i njezinom posredniku Rtienneu Delageu,on joj je rekao kako se tu ništa ne može učiniti. Država mora ustanoviti kolikidio imovine pripada njoj prije nego što se išta iznese, a kamoli proda. Bilo jenesnosno čekati i sekundu dulje nakon što je tako dugo čekala, izludujuće je

bilo morati priznati vladine zahtjeve, ali nije imala izbora.

— Što je sada opet? — upitala je Nadine Marte koja sepojavila na vratimasalona.

— Upravo je stigao Maitre Banette, bilježnik iz Apta. Želi razgovarati svama.

— Nikada nisam čula za tog čovjeka. Recite mu da spavam, otarasite gase.



— Pokušala sam, ma petite, ali uporan je. Kaže da jevažno. — Oh, dobro — uzdahnula je Nadine. Svakome je bilojasno da se

bilježnike ne može izbjeći. Kad je sredila stvari sporeznikom, na red je moraodoći i bilježnik.

Bucmast čovjek crvena lica koji je ušao, obučen u službeno tamnoplavoodijelo, trudio se da izgleda važno, zamijetila je Nadine i odjednom ju jeuhvatio bijes.

— Izabrali ste loš trenutak da mi smetate, gospodine. — Dopustite da vam izrazim svoju najdublju sućut, gospođo Dalmas. Ali

cijenit ćete, nadam se, to što sam došao čimsam prije mogao. — Ne znam samo zašto... Maitre Banette, zar ne? Zaštoste došli? — Gospođo — uvrijeđeno je rekao — samo me mojaprofesionalna

obaveza mogla navesti da vas uznemiravam užalosti. Ali, morate, naravno, biti

obaviješteni o oporuci gospodina Mistrala. Ona se nalazi u Centralnoj arhiviza oporuke u Aixu, kao što i mora, ali donio sam vam svoju kopiju.Mislio samda biste to željeli.

— Njegova oporuka? trgnula se Nadine i uspravnosjela. Napisao jeoporuku! Nisam to znala. Uplašeno se pitala je li stari možda ostavio neštonovca u dobrotvorne svrhe. Ne, to nije ličilo na njega. Nikako ne.

— Došao je k meni po savjet prije tri godine, gospođo —nastavio jeMaitre Banette. — Povodom Zakona od 3. siječnja1972...

— Kakvog zakona? Ne sjećam se donošenja ikakvog novog zakona o

vlasništvu. Moj bi me odvjetnik u Parizu obavijestio. — A ne, gospođo. Taj zakon nema veze s vlasništvomkao takvim —

nakostriješio se Maitre Banette. — Godine1972. francuski je Parlament prvi put pružio zakonske mogućnosti da se legalno priznaju djeca rođena iz preljubničke veze.Gospodin Mistral službeno je priznao gospođicu FauveLunel.

Nadine je bez riječi ostala sjediti. Maitre Banette je nastavio: — Pa onda, ta njegova oporuka, to je vrlo neobičan dokument. Bilo mi je

vrlo teško njemu davati savjete, gospođo.Prvo je htio cijeli imetak ostaviti

gospođici Fauve Lunel. Objasnio sam mu da francuski zakon to ne dopušta.Mogao je jedino podijeliti imanje na svoje dvije kćeri...

— Podijeliti! — Možete biti mirni, gospodo, nije ga mogao podijelitipopola. Ne; član

760. Zakona o nasljedstvu to jasno određuje.Gospođica Fauve Lunel ima pravo dobiti polovinu onoga štobi naslijedila da je bila zakonito dijete, što će



reći dvadesetpet posto imetka, a ne pedeset posto. Vama, Madame,ostajesedamdeset pet posto vrijednosti koja ostane nakon oduzimanja poreza.

— Zastao je i čekao da Nadine nešto kaže, ali kadnije progovorila nastavio je,zagrijavši se za temu koja se ticala njegovog posla. — Ne odobravam način na

koji je napisanata oporuka, gospođo. Rekao sam gospodinu Mistralusvojemišljenje, ali on, nažalost, nije poslušao moj savjet. — Fauve — rekla je Nadine otrovnim glasom. — UvijekFauve. — Točno tako, gospođo. Čini se da je... bio više sklontoj drugoj kćeri. — Što je napisao? — upitala je Nadine. — Hajde, dajtemi te papire. — Gospođo! — Privio je papire zaštitnički na bucmastegrudi. — Ja sam

se raspitao, i došao sam k vama ne čekajućina gospođicu Fauve Lunel samozato što nije u Feliceu. Morat ćemo je obavijestiti, poslati po nju, ali misliosam da vas u međuvremenu treba obavijestiti o sadržaju oporuke, jer ja sam ne

znam gdje bih je mogao naći. — Pročitajte je onda, dođavola — izlanula se Nadine. — Upravo to i namjeravam, gospođo — rekao je prijekorno i nakašljao se

da pročisti grlo.Ja, Julien Mistral, želim sva moja djela ostaviti svojoj najdražoj i

obožavanoj kćeri Fauve Lunel. Ipak, budući da me zakon u tome sprečava,želim joj ostaviti seriju slika Riđokosa, koju sam otkupio od svoje žene,Katherine Browning Mistral, o čemu je dokaz priložen ovom dokumentu. Želimda mojoj kćeri Fauve pripadnu sve slike nje i njezine majke, Theodore Lunel,

edine žene koju sam ikada volio. Naročito želim svojoj kćeri Fauve ostavitiseriju Cavaillon za koju me ona nadahnula daje naslikam. Zahvaljujući Fauvenapokon sam shvatio, ali na svoje vječno žaljenje prekasno, najvažniju stvar uživotu. Nadam se da će jednoga dana shvatiti da sam je poslušao i promijeniose. Ako moja voljena kćer Fauve to želi, htio bih joj ostaviti La Tourrello / svuzemlju koja tom imanju pripada. Ako ona ne želi prihvatiti to imanje, hoću dase ono proda i da se novac od prodaje pribroji mojem imetku.

Ne želim da La Tourrello ni pod kojim uvjetima postane vlasništvogospođe Nadine Dalmas. Kao što posve sigurno znam, ona nikada nije cijenila

ni razumjela niti ljepotu bilo kakve prirode, niti prirodu moje umjetnosti.Ostatak mojeg imanja, do dvadeset pet posto od procijenjene vrijednosti,također ostavljam svojoj kćeri Fauve. Bio bih počašćen kad bi se ona željelazvati Fauve Mistral, ali shvatit ću ako ne odluči tako.

Sve ostalo mora, po sili zakona, pripasti gospođi Nadine Dalmas koja ćeto, sasvim sam siguran, prodati što prije bude mogla, kako bi sebi osigurala



nastavak površnog, ništavnog, bezvrijednog i posve ispraznog života kojimživi.

— To je sve, gospođo. To kopile! Ta kurva, ološ, ta pokvarena kučka! Ne! Nikada! Ništa neće

dobiti, ni jednog jedinog franka, dok sam ja živa! Mora da je bio sasvim lud!Osporit ću oporuku, neće je priznati! — Iz Nadinina lica koje je nalikovalo japanskoj maski oličenja

zla rigale su takve riječi da je bilježnik naglo ustao i ustuknuo, a na licu mu sečitalo neprikriveno gađenje. Pokušavao se držati što dostojanstvenije.

— Moram vam reći, gospođo — uspio je promucat1' —kako ne može bitini govora o neuračunljivosti. Da sam sumnjao u zdrav razum gospodinaMistrala, nikada ne bih napisao tu oporuku. Ona je savršeno pravomoćna.

— Gubite se! Što vi, dodavola, znate? Nazvat ću svogodvjetnika u Parizu.

Vi nadmeni mali magarče, vi glupa, provincijska budalo, naravno da seoporuka može osporiti! Van!— Nadine je krenula prema bilježniku s tako zlimizrazom lica da je on pokupio svoj šešir i izjurio iz sobe ne progovorivšivišeni riječi i ponijevši sa sobom oporuku.

To je nesumnjivo bila najbolja priča, kakve se već dugo vremena nisudokopali, složili su se novinari kad su doznali pojedinosti. Inconđuite notoirede /a mere, Građanski zakonik, Zakon 339. Za taj nisu čuli već dugo vremena.To »sablažnjivo ponašanje« Teddy Lunel, još uvijek najveće manekenke u

povijesti, nije bilo lako dokazati, tvrdili su mnogi stručnjaci među njima, ali

bio je to nesumnjivo jedini način da se ospori neobična oporuka koju jenapisao Julien Mistral — čiji su tekst odmah potražili u arhivi u Aixu, čim se

pročulo za tužbu, i koji im je također poslužio kao odličan materijal za članke.Sve u svemu, on kao da im je pao s neba, kad su već mislili da je pričazavršila na groblju u sjevernom Luberonu. Senzacija bi trebala potrajatitjednima, rekao je uzbuđeno jedan novopečeni novinar. Mjesecima, ti mladaneznalice, mjesecima, ispravio ga je njegov stariji kolega, trljajući ruke odzadovoljstva.

— Nije važno može li Nadine Dalmas išta dokazati —rekao je Darcy. —

Ona će se svejedno osvetiti, povlačit ćeTeddvno ime po blatu. — Ona o mojoj majci može objaviti sve što bude našla,zar ne, čak i ako to

ne bude istina? — Na žalost, da. Upravo to vjerojatno i namjerava učiniti. Zašto bi inače

poduzela ovo, čime je samo javnosti otkrilatekst oporuke? Da nije podnijelatužbu da ospori oporuku, nitko nikada ne bi doznao koliko ju je Mistral



prezirao.Fauve se ushodala Maggvnom dnevnom sobom, dlanova stegnutih u šake.

Svaki mišić na njezinom tijelu bio je tako čvrsto stegnut da se pognula iuvučenih ramena jurcala amotamo, ne mogavši se ni na trenutak zaustaviti.

Obuzimao ju je takav bijes za kakav nije ni sanjala da postoji. Bilo je to poputnesavladivog vala što se odjednom podigao iz mirnog mora, prevrnuvši malenčamac i podigavši ga petnaest metara u zrak. Sve što se dotad događalo unjezinu životu činilo joj se beznačajnim prema Nadininom napadu na njezinumrtvu majku. Ubila bi Nadine na mjestu daje sada ovdje, shvatila je Fauve, neiznenadivši se.

— Sutra putujem u Avignon. Spriječit ću ih da to učine.Neće moju majkunazivati kurvom! Živo mi se fućka hoću lidobiti slike, ali Nadine ovo ne možeučiniti. Ja joj neću dati.

— Fauve... — rekla je Maggy, a zatim ušutjela. Onda jeopet zaustila: — Sve se to dogodilo prije nego što si se ti rodila... — Idem se spakirati — rekla je Fauve ne slušajući je. — Zar nema nikoga koga bi mogla pozvati? — molila juje Maggy. —

Nekoga tko bi ti mogao pomoći, koga si znala zaonih ljetovanja u Francuskoj?Zar se ne možeš sjetiti ni jednejedine osobe?

— Mogu — rekla je Fauve polako, zaustavivši se na vratima. — Postojinetko. Kako sam to mogla zaboraviti?

Eric Avigdor čekao ju je na aerodromu u Marseillesu. Suzdržano je izrazio

Fauve sućut, sjećajući se načina na koji su se rastali prije šest mjeseci. — Tata je bio presretan što si ga nazvala — rekao je doksu se autoputom

prema jugu brzo vozili u Avignon. — Mora da se zapanjio. Samo sam upitala za broj informacije za Evropu, i

za nekoliko trenutaka sam ga dobila. Bilaje, nažalost, gotovo ponoć. Nisam sesjetila na razliku u vremenu.

— On nikada ne liježe rano. — To mi je i sam rekao, ali ja sam mislila kako to kažesamo iz

pristojnosti.

— Tata? Prestao je biti pristojan kad je otišao u mirovinu. Je li mi pronašao advokata? upitala je Fauve zabrinuto.

— Najboljeg čovjeka u Avignonu. Čeka te kod mojih roditelja. Zove seMaitre Jean Perrin. Borio se s tatom u pokretuotpora.

— To je stvarno ljubazno od tvog tate. — On te jako voli — nasmiješio joj se Eric prvi put, pase i Fauve malo



nasmiješila. Bilo joj je lakše čim bi se sjetilaAdriena Avigdora.Ponovo su ušutjeli, ali osjećali su se manje službeno nego dok su

uštogljeno razgovarali na aerodromu, čekajući da stigne Fauvin kovčeg. Čim jeizašla iz aviona u Parizu ukrcala se na drugi, do Marseillesa, bila je iscrpljena

i izgužvana, ali poslijepodnevno provansalsko sunce ranog listopada, pogledna vječno mlade masline i stražu čempresa sa šiljatim vrhovima očarali su jekao i obično, i žilama joj je prokolalo čisto animalno zadovoljstvo što se

ponovo tu nalazi.Po prvi put od svoje šesnaeste godine Fauve je sebi dopustila da se sjeti

koliko voli taj krajolik. Skrenuli su s autoputa na raskršću s glavnom cestomkoja ga je presijecala u pravcu istokzapad, i umjesto na istok — što bi ihodvelo u Felice, skrenuli na zapad i za pola sata stigli do Avigdorove kuće uRue de la Montee st. Andre u VilleneuvelesAvignonu.

Fauve se smjesta razočarala i zabrinula kad je ugledala odvjetnika.Očekivala je da će Jean Perrin biti star otprilike kao i Adrien Avigdor, ali tomčovjeku'nije moglo biti više od trideset osam ili devet godina. Bio je vitak,nizak i izgledao je gotovo poput dječaka. Ipak, kad ga je bolje pogledalavidjela je da ima pronicave sive oči, jer Jean Perrin bio je tip čovjeka koji jeednim jedinim brzim, sveobuhvatnim, zapovjednim pogledom mogao sve

uočiti.Adrien Avigdor nije se bio posebno obukao za tu priliku i imao je na sebi

vestu i raskopčanu košulju, ali Maitre Perrin bio je obučen u dvoredno odijelo,

s odlikovanjem Legije časti zataknutim u rupicu od dugmeta. U toj svojojelegantnoj građanskoj odjeći izgledao je pomalo, pomislila je Fauve, kao nekideran obučen u svoju najsvečaniju odjeću.

Beth Avigdor zagrlila je Fauve kao svoju najdražu nećakinju. — Mora da si strašno umorna, jadna moja Fauve. Gostinjska soba te čeka.

Hoćeš li prileći sat vremena prije večere? — Neću, hvala, gospođo Avigdor. Radije bih odmahrazgovarala s

Maitreom Perrinom.Fauve i odvjetnik otišli su sjesti na prostranu terasu kuće, visoko iznad

grada, odakle se u daljini vidjela Rhone i iza nje obrisi avinjonskih palača,koje su sa svojim zvonicima i kulama izgledale poput golemog broda koji

plovi uzburkanom rijekom. — Eric mi je rekao da ste se borili u pokretu otpora sgospodinom

Avigdorom? — pokušala je nešto doznati Fauve,još uvijek zabrinuta zbognjegovih godina.



— Pa, vidite, mrzio sam školu. Bilo je zabavnije pobjećiu planine kodAixa i igrati se dobrih i loših momaka. Bilo mije trinaest godina kad je ratzavršio. Bilo je, nažalost, još uvijek vremena da me natjeraju u školu pa samtako, kao što vidite, postao manjeviše pristojan građanin.

— Koliko ste imali godina kad ste pobjegli iz škole? — Deset. — Slegnuo je ramenima, nasmiješivši se. —Ali, bio sam visok koliko i sada. — Dok se smiješio, Fauve jeu njemu na trenutak ugledalaneustrašivog dječaka, rodoljuba,i osjetila je kako se gubi njezinonepovjerenje.

— Maitre Perrin, možete li mi pomoći? — Ni o čemu drugome ni ne mislim otkako me Adriensinoć nazvao.

Zapravo sam, gospođice, proveo cijeli dan radeći na tome, mnogo zanimljivijidan od onih što ih običnoprovodim u svojem uredu, moram priznati.

— Već ste nešto radili? Ali, još nismo ni razgovarali. — Sve se očito svodi na pitanje svjedoka koji bi moglisvjedočiti o ličnostivaše majke, zar ne? Zato sam njih potražio. I sretan sam što vam mogu reći dasam jednoga pronašao.

— Jednoga? Jednog svjedoka? — uzviknula je Fauveprosvjedujući. — Odkakve on može biti koristi, nasuprot optužbi o »sablažnjivom ponašanju«?Moja je majka imala dvadeset četiri godine kad je upoznala oca... Očito ježivjela svojživot, nije bila opatica, a sad je dopala šaka mojoj polusestrikojae želi uništiti... O, moja je majka tako ranjiva!

Fauvino povjerenje u Jeana Perrina nestalo je brzo kao što se i pojavilo.Kako je ovaj čovjek, koji joj je sad opet izgledao naivno i neiskusno, mogao inagađati što se sve može otkriti i prikazati u pogrešnom svjetlu o Teddy Lunel,koja je osvojila srca tolikih muškaraca, danas još uvijek živih? »Imala je

prilično ljubavnika«, rekao joj je Melvin, a znala je da je tako rekao iz obzira.Koliko će se njih time pohvaliti? Koliko njih neće odoljeti da ne ispriča o

svojoj ljubavnoj vezi s najljepšom djevojkom na svijetu? — Kakve veze, gospođice, imaju godine vaše majke sovom optužbom? — Svakakve, bojim se — rastreseno je rekla. On jednostavno nije

shvaćao. — Niste razgovarali s nekim francuskim advokatom, ilibilježnikom? — Moja je baka razgovarala s francuskim konzulom uNew Yorku, ali ja

sam već jutros otputovala avionom. — Aha, s diplomatom. Šteta. Ali otkud bi ona, zapravo,mogla to znati?

Vidite, gospođice, francuski zakon je vrlo određen i čvrst po tom pitanju,





zadovoljni time da baš cijele godine kuhaju kod kuće. A gdje bi u Avignonu jeonajveći francuski slikar? — opet je zastao, ali ovaj je put Fauve uzviknula:

— Kod Hielvja! — Kako ste pogodili, gospođice?

— Moj otac me tamo odvodio za posebne prilike — objasnila je, ali zatimzapanjeno zastala. Lice joj se oblilo tamnim rumenilom. Tolike godine nijeizgovorila riječi »mojotac« da nije mogla vjerovati da ih je tako prirodno ilakoizustila.

— Kod Hielvja, naravno, jedinom restoranu s dvijezvjezdice uAvignonu. To nije bilo teško pogoditi. Zato samjutros otišao tamo i razgovaraos gospodinom Hielvjem. On je

1953. godine učio zanat u kuhinji svojeg oca, ali se često znao iskrasti dovrata i viriti, diveći se vašoj majci. Odličnoje se sjeća. Zatražio sam da vidim

njihovu knjigu uspomena, jer sam znao da su Juliena Mistrala sigurno zamolilida se u nju potpiše. I u njoj sam našao njegov potpis. Štoviše, i divan crtež tateHielvja. A pri dnu se potpisala i vaša majka.

— Ali. .. ali. . . to ništa ne dokazuje — promucala je Fauve. — Naravno. Ipak, obitelj Hiely šalje božične čestitkesvojim dobrim

gostima, i imaju popis njihovih adresa. Nakonmalo traganja kroz njihovuarhivu, uspio sam pronaći gdje suživjeli vaši roditelji u Avignonu, i otišao samtamo i ne ručajući, što će jako začuditi Adriena. Kuća još uvijek postoji, ionjoj brine ista kućepaziteljica kao i tada. Mislim da će gospoda Bette tamo

biti i dvijehiljadite godine. U svakom slučaju,mnogomi je pomogla... — Kućepaziteljica? — prekinula ga je Fauve. — Ne, gospođice, nemojte tako sumnjičavo gledati, vašsvjedok nije

pazikuća, iako bi i ona dobro mogla poslužiti danam je potrebno više odednog. Gospođa Bette rekla mi je dasu se vaši roditelji sprijateljili s

liječnikom koji još uvijek živiu prizemlju. Prije samo dva sata uspio sam pronaći teg liječnika kod kuće. Rekao mi je da su on i njegova žena poznavalivaše roditelje od prvoga dana kad su uselili, čak su im pomogli i daunesu neki namještaj što ga je kupio vaš otac. Dva su separa povremeno

nalazila da popiju piće i također da izađu navečeru kod Hielvja, u Prieure ilineki lokal na selu. Jako su,zaista jako voljeli vašu majku. Vašega oca nisu viševidjeli otkako vam je majka umrla, ali shvatili su zašto se nikada višenije

pojavio. Pričali su mi kako su vaši roditelji bili beskrajnoodani jednodrugome. Taj liječnik, profesor Daniel...

— Doktor Daniel! — Uzviknula je Beth Avigdor. — Paja ga poznajem!



— Naravno, Beth. On je jedan od najuglednijih ljudi ucijelom Avignonu, profesor na Sveučilištu u Aixu, gospođiceLunel — objasnio je Jean Perrin, brzo govoreći. — ProfesorDaniel strahovito se zgraža nad tom odvratnom ineukusnomtužbom koju su podnijeli... Zaista je uvrijeđen, čak bi se reklo da to

shvaća prilično osobno. On i njegova žena su, naravno, spremni posvjedočitida vaša majka nikada nije bila ni sjednim drugim muškarcem osim vašega ocadok je živjela uAvignonu. Osporavanje oporuke bit će spriječeno prije negogai pokušaju provesti. Gospoda Dalmas vam više neće moćipraviti nikakve

probleme. — Jean Perrin nasmiješio se svojimstidljivim, deranskim,slavodobitnim smiješkom.

— Osobno? — upitala je Fauve. — Zašto je doktor toshvatio tako osobno?Samo zato što je bio prijatelj mojih roditelja?

— On je, gospođice, prisustvovao vašem rođenju.

33.

— Kako mi je drago što vas vidim, gospođo Dalmas! —Madame Violette,glavna prodavačica u salonu Yvesa SaintLaurenta bila je odviše dobroizvježbana da bi pokazala svojezaprepaštenje kad je Nadine ušla, ali iz grupemlađih prodavačica moglo se čuti zapanjeno, radoznalo šaptanje dok su čekalestojeći da mušterije povedu do njihovih mjesta prije negošto im manekenke

pokažu odjeću. Vodeći Nadine prema stolici na najboljem mjestu u dvorani,

Madame Violette je upitala:— Zanima li vas nešto posebno, gospođo? — Nova odjeća, posve nova — rekla je Nadine ravnodušno. — Tako dugo

živim kod Albina, da mi je njegova postala odviše dosadna, odviše predvidiva.

— O, ali gospođa je predivno obučena. Ipak, moram priznati da promjenauvijek godi. Gospodinu Saint Laurentu bitće žao što ga nije bilo u gradu, kadčuje da ste bili ovdje.

Nadine je uzela već tradicionalnu kratku zlatnu olovku i malen bijeli notesu koji će zapisati brojeve odjeće koja joj se bude toliko dopala daje poželi

probati. Bilo je tako zbunjujuće sjediti poput obične mušterije, čekajući davidiš nove modele. I ludo uzbuđujuće. Ove modele nije viđala tako često kaoJean Francoisove kreacije koje je mjesecima gledala kako nastaju, tako da sesvaki put kad bi obukla komad nove odjeće osjećala kao da ga već godinamanosi.

Saint Laurent bio je najbolji kreator na svijetu, ali ona sve do jučer nikako



to nije mogla sebi priznati. Danas je bila slobodna, napokon slobodna odtiranije tog precjenjivanog, cmizdravog, nezrelog Jean Francoisa Albina, odnjegovog durenja i njegovih mušica. Danas se nalazila u položaju u kojem se,mislila je, ne može naći nijedna druga žena na svijetu: imala je toliko novca da

ga nikada nije mogla potrošiti, a u ormaru nije imala ni jednu jedinu haljinu,nijednu bluzu, nijednu torbicu koju je namjeravala nositi ijednom više nego štoe bilo potrebno. Čak i nevjesta najbogatijeg muškarca na svijetu, razmišljalae, mora da je sačuvala nešto od stare garderobe, s čime se nije željela rastati,

što je namjeravala ponovo obući. Ali od njezinog razgovora s JeanFrancoisom Albinom, ako se to uopće može nazvati razgovorom, Nadine jenamjeravala sve baciti. Ne zbog onoga što je rekao, jer su, zapravo,

progovorili tek nekoliko riječi. Nadine je jednostavno ušla u ured i rekla muda će se odsad morati snaći bez nje.

— A, shvaćam — odgovorio je tako bezizražajno, da mora da je bioodviše zapanjen da bi prigovarao kao obično. — Ti shvaćaš, Jean Francois, da ja sada... — podigla jeramena pokretom

koji je savršeno izražavao ono što riječi nisu mogle: sada više ne mogu gubitivrijeme na tvoje tričave,mušičave potrebe, odsad ćeš se morati boriti bezmene, tvoj ćebijedan život biti uništen jer se ja više ne mogu s tobom gnjaviti.

— Shvaćam, Nadine. Morat ću se snaći. Oprosti, Nadine, ali princezaGrace je u sobi za probe, a obećao sam da ćuotići do nje. Hoćemo li sevečeras vidjeti na večeri? Ne? Naravno, mora da si još u koroti. Pa onda, a

bientot? — Poljubioju je suho u obraz, kao što je ljubio i sve druge, izaposlenoodjurio, pjevušeći, dozivajući svojeg omiljenog krojača damupomogne, i zaustavivši se tek jednom da pomiluje afganistanske hrtove štosu ležali na vratima njegove radne sobe. — Da,ljepotani moji, vi ste najljepšastvorenja što ih je Bog ikadastvorio, da, srca moja, da — odtepao je psima inestao nizhodnik.

Dobro je odglumio, pomislila je Nadine, tako da bi svakoga mogao prevariti. Naravno, ona je znala da mu je nanijela težak udarac, od kojega biopet mogao zapasti u jednu od svojih depresija.

Pa ipak, nešto... nešto je nedostajalo, i zbog toga je danas odlučila doćiSaint Laurentu. Da nije tako dobro poznavala Albina, morala bi reći da ga jeto... zabavljalo? Je li to bilo moguće? Naravno da nije, pomislila je, gledajućis tek napola prikrivenim prezirom žene oko sebe. Ovo nije bio pravi trenutak ugodini da se obnovi garderoba; bile su to žene iz provincije, ili strankinje kojesu bile uzbuđene što se tu nalaze. Nije joj se sviđalo što s njima gleda modele,



ali bila je odlučila da više neće nositi Albinovu odjeću. to je to JeanFrancoisu moglo biti tako smiješno?

Prva grupa manekenki prošla je brzim korakom noseći modele za svakidan, kreirane za jesen i zimu, koji su prvi put na reviji prikazani ranije tog

ljeta. Nadine je pomislila kako su dosad sve njezine prijateljice koje su seoblačile kod Saint Laurenta već kupile svoju jesenju odjeću i nose je.Bila je sigurna da bi se, ako zamoli Madame Violette, odjeća za nju mogla

sašiti u najkraćem mogućem roku. Morat će je poslužiti kao da je samoturistkinja koja na probe ne može dolaziti duže od dva tjedna, smrknuto je

pomislila. Nije važno, kolekciju za slijedeće proljeće vidjet će već na revijiza štampu, ustoličena u prvom redu s ostalim Saint Laurentovim povlaštenimmušterijama, što je, jednako kao i odjeća, bio sastavni dio rituala — moždačak i važniji.

Šarala je brojeve u notes, trudeći se da ne misli na razgovor koji je togutra vodila s advokatom. Otišla je k njemu još jednom, pokušavajući ga posljednji put nagovoriti da povede podrobniju istragu o životu one kurve,Fauvine majke. Kad je doznao za svjedočenje doktora Daniela iz Avignona,advokat je rekao Nadine da je njezina parnica za osporavanje očeve oporukezavršena, izgubljena. Odlazila je drugim advokatima, i svi su joj rekli isto:oporuku se može osporiti samo jednom. Mora je prihvatiti kao konačnu; Fauvesada ništa nije moglo spriječiti da dobije dvadeset pet posto nasljedstva, točnoonako kako piše u oporuci. Ona će se morati zadovoljiti sa sedamdeset pet

posto, rekli su joj, kao da ona ne shvaća da je prevarena, okradena!Kako tipično za njezinog advokata da inzistira na tome da posljednji

dobije riječ, čak i nakon neuspjeha, pomislila je Nadine. Rekla mu je da se ponio kriminalno neprofesionalno, na što je on samo odvratio da ju je još u početku odgovarao od toga da osporava oporuku. Sjetivši se njegoveuobraženosti, Nadine je tako uprla olovkom o papir da je ona prepukla napola.Madame Violette, koja je stajala u dnu prostorije i pazila na mušterije smjestaoj je donijela drugu.

Na podiju se pojavila grupa manekenki u kostimima s hlačama, posebnog,

snažno naglašenog muškog kroja svojstvenog Saint Laurentu, koji Albin nikadanije mogao postići. To je veoma odgovaralo njezinom stilu odijevanja. Upravoe to najviše voljela, pomislila je Nadine i okrenula novi list u notesu.

Žene koje su joj sjedile s obje strane promatrale su je kako upisuje brojeves tako očiglednom zavišću da im se mogla u lice nasmijati. Kako je doći ovdjei znati da možeš kupiti samo jedan jedini kostim? Pa to je nezamislivo, živjeti



tako da, pogledavši u svoj ormar, u njemu nadeš jedan jedini kostim sašiven ponarudžbi! Kao da jednom godišnje pojedeš normalan obrok, a ostatak vremenaživiš na kruhu i vodi. Zašto su se uopće trudile? Nadine je brzo, pohlepno,

poput osobe koja se u to razumije, upisivala nove brojeve. Jedva je čekala da

ode u sobu za probe i vidi se u toj odjeći.Smatrala je kako njezin odvjetnik nije kriv samo za kobno svjedočenjeonog liječnika iz Avignona. Zašto je nije na vrijeme upozorio da će tekstoporuke njezina oca biti objavljen u javnosti? Zašto joj nije rekao da ćenovinari nagrnuti u Aix kako bi pročitali kopiju koja se tamo nalazila? Zar taodvratna, uobražena kreatura od čovjeka nije mogla predvidjeti kako ćeoporuka biti prevedena na sve moguće jezike i postati glavna vijest u sviminozemnim gradovima? Tako je barem rekao Phillipe. Možda Phillipe nije u

pravu, možda je objavljena samo u Parizu? Nije namjeravala to provjeravati.

Phillipeovo je mišljenje sada nije zanimalo, nije je ni najmanje uzrujavalo.Izbacila ga je istoga dana kad je oporuka objavljena u Le Mondeu i LeFigarou. Rekla mu je da iseli za sat vremena. Bilo je nevjerojatno, čak zadivljujuće kako se brzo i bez prosvjedovanja spakirao.

Mora da je to predosjećao, zaključila je Nadine, i da se pripremio na to.Čovjek s njegovim iskustvom morao je znati da će ga se otarasiti kad seednom dočepa novca. Vjerojatno se još od dana kad je Mistral umro

pripremao kako da to dobro podnese. Phillipe nije bio glup kad se radilo otakvim stvarima, to je morala priznati. Bio je glup što se ticalo svega, ali ne i

tuđeg novca. Čovjek koji je cijelog života živio na tud račun morao je imatimalo soli u glavi.

Bilo kako bilo, rekla je sebi odahnuvši, ne mora se više opterećivatinjegovim računima, njegovim dugovima ni njegovim mišljenjem. Cijenila jeedino mišljenja svojih prijateljica. One će shvatiti da je Mistral bio senilan

— lud, bolestan i senilan. A ostali ljudi, nikogovići, zaboravit će sve za satvremena, ako su se uopće potrudili pročitati te naslove i članke. Znači,gospodin Phillipe Dalmas je mislio daje ona sama sebi istresla kantu smeća naglavu, zar ne? Tipične riječi ogorčenog, poniženog i izbačenog muškarca.

Kako je onda Objašnjavao to što joj nitko, ni jedna jedina osoba, nije nispomenula oporuku?

Kakve li glupe ideje... da joj je nitko nije spomenuo kako joj ne bi biloneugodno. Jučer, kad je ispred Hermesa srela Helene i Peggy, nijedna od njihnije spomenula oporuku. Ali, nisu joj ni izjavile saučešće, kao što jeuobičajeno. Ponašale su se kao da joj se ništa nije dogodilo otkad su je



posljednji put vidjele prije smrti njezina oca. inile su se nekako — pa,recimo, pomalo nepristojnima.

Ponekad je i najpristojnijim ljudima teško govoriti o smrti. Zar nisu zatoobično slali pismene izraze saučešća, umjesto da telefoniraju? Helene i Peggy.

Je li bilo nečeg... podsmješljivog. .. u njihovim pogledima? Daje otac jedne odnjih napisao tako očito senilnu oporuku, ona bi se znala otmjeno i taktičnonašaliti na račun toga, ali bi se našalila glasno, tako da im da do znanja kolikoe to smiješno, beznačajno, kako to nema nikakve veze s istinom. Nadine je

izvadila malen rupčić i obrisala čelo pod šiškama. Kod Saint Laurenta jezaista bilo prevruće.

Aha, kratke večernje haljine. Oduvijek joj se posebno sviđalo kako ih onkreira, smjelo, u stilu flamenca. Nikada joj nije bilo pravo što mora nositiAlbinove večernje haljine klasično prigušene seksualne privlačnosti. Albin je

pretjerivao u finoći, kao i u svemu drugome.Dok je Nadine promatrala haljine izvježbanim pogledom koji jezamjećivao svaku pojedinost, nemarno se pitala kakva je serija slikaCavaillon. Bilo je smiješno lišiti je nasljedstva kuće u kojoj nikada ne bi ni

pomislila živjeti i skupine portreta triju generacija kurvi, kao da bi oni mogli biti važniji od njegova obimnog opusa koji će pripasti njoj. Cavaillon? Nekakav trgovački grad, bez ikakvih znamenitosti.

Nije bila toliko znatiželjna da bi tamo bila prisutna sutradan, kad porezniciotpečate atelje. Zastupat će je njezin posrednik Etienne Delage. Sam bog zna

koliko će provizije zaraditi zato što ode tamo i ostane koliko je god potrebnoda budno pazi na poreznike koji će napraviti svoje proklete popise.

Baš kad je izašla manekenka u prvoj večernjoj haljini koju je jednostavnomorala kupiti, Nadini je ponestalo papira da zapiše njezin broj. Posve je bilaispunila malen notes, zapisujući brojeve sve te prekrasne odjeće koju nijemogla dočekati da naruči. Podigla je glavu kako bi dala znak Madame Violetteda joj donese novi notes, i uhvatila je kako zaklonivsi usta rukom nešto šapćedvjema drugim prodavačicama. Sve tri su zurile ravno u Nadine. Odvratile su

pogled istog trenutka kad ih je ugledala, ali na licu svake od njih,opazila je isti

podsmješljivi izraz kao i na Jean Francoisovom, Peggvnom, Heleninom licu.Smijali su joj se. Jesu li se prezirno smiješili? Ne, baš su se smijali.

Nadine je ustala i krenula niz red stolica, ne obazirući se na noge žena uzkoje je prolazila. Hodala je sve brže prema izlazu iz prostorije.

— Gospođo Dalmas! Nešto nije u redu? Mogu li vampomoći? — šapnulae Madame Violette, uhvativši je baš kodizlaza.



— Ovdje je zagušljivo. Kako mislite da netko ovdje sjedisatima bezklimatizacije, na ovakav dan!

— Ah, potpuno ste u pravu, gospodo Dalmas. Strašnomi je žao. Igospodinu Saint Laurentu će biti žao. Dopustitemi, gospodo, da uzmem vaš

notes. Obećajem da ćemo uključiti klimatizaciju drugi put kad dođete, i da ćevas svi modelikoje ste odabrali dočekati u najvećoj sobi za probe. — Ništa mi se nije svidjelo. — Ništa? — s nevjericom je ponovila Madame Violette. — Ni jedna jedina bluza. Loša kolekcija. Albin me previše razmazio da bi

mi se mogle dopasti tuđe kreacije.Moglo bi se reći da je Fauve Lunel gotovo jednako tvrdoglava kao što je

bio i njezin otac, kad bi tako nešto bilo moguće, pomislio je Adrien Avigdor dok je sjedio razgovarajući s njom u biblioteci svoje kuće.

— Još uvijek se namjeravam vratiti ravno u New York— ponovila jeFauve blago jer je veoma voljela Adriena Avigdora, ali odlučno, odbijajući darazmisli o razboritosti takveodluke.

— Naravno, ali ne odmah, ne prije nego što otpečateatelje i nego što vidišslike koje ti je ostavio otac.

— Zar ne možete shvatiti da ja ne želim imati ništa s njima? — ponovo jemolećivo upitala. — Da ne pristajem na to?Zamolila sam Maitrea Perrina dasve obavi za mene, i on jepristao.

— Ja imam puno povjerenje u Jeana, ali ima stvari za koje ne možeš tražiti

ni očekivati da ih drugi obave umjesto tebe. — Trebaju me u New Yorku — rekla je Fauve. pokušavajući s drugim

razlogom. — Vi to ne shvaćate potpuno, dragi gospodine Avigdor. Pomislite nastotine ljepotica i na tri tisuće potencijalnih mušterija koji vape za njihovimuslugama. Kako da ih ostavim na cjedilu?

— A ti prodaješ te ljepotice? — Čini mi se da vi dobro znate što ja radim. — Nasmijala se njegovom

ozbiljnom pokušaju da se našali. — Znam i da ima mnogo ljudi koji mogu voditi agencijudok si ti ovdje.

Moja stara prijateljica Maggy, pretpostavljam,nije se s vremenom ulijenila?Posve sam uvjeren kako ona neće dopustiti da ijedna od tih ljepotica svene.

Fauve je oklijevala, promatrajući njegovo lice. Nipošto nije izgledaonepokolebljivo, nesnosno ili tvrdoglavo. Izgledao je tako spokojno i opušteno,

poput čovjeka koji doji kravu, gotovo drijemajući na suncu, ali ipak ga nijemogla uvjeriti kako je ona u pravu. Zašto je Adrien Avigdor svim svojim



autoritetom zahtijevao da još ostane, sad kad je riješen problem Nadininetužbe, kad je uspomena na njezinu majku zaštićena? Osjećala mu se odvišezahvalnom na pomoći da jednostavno ne bi obraćala pažnju na njegovo upornozahtijevanje, ali njega ništa što je ona govorila nije uspijevalo pokolebati.

— Ne moram više donositi nikakve odluke — odgovorila je Fauve, prikupljajući odlučnost. — Što bih ja s La Tourrelloml Svake godine imamsamo nekoliko tjedana godišnjegodmora, a ne bih ga uvijek ni željela provestiovdje, zar ne?Uostalom, što se sve može dogoditi s napuštenom kućom? Štoakoizbije požar, ako pukne vodovodna cijev, što kad mistralotpuše crijep s krova,

pa počne prokišnjavati? Morala bih jeiznajmiti, ili zaposliti kućepazitelja koji bi stalno u njoj živio.To je jednostavno previše komplicirano. Prodat ću ga,naravno.

— U oporuci tvojeg oca jasno piše da možeš postupitikako želiš.

— Pa onda? — upitala je Fauve. — Ipak smatram da moraš barem vidjeti svoje nasljeđe,seriju CavaiUon.To ti je dužnost.

— Gospodine Avigdor — rekla je Fauve odlučno —mogli bismo takodanima raspravljati. Ali, to nema svrhe. Jaznam... znam kako se moj otac

ponašao za vrijeme rata. — Aha. Trudio se da ne pokaže zastrašujuće iznenađenje i zaprepaštenje

koje je osjetio. — Isto tako znam da vi znate, da ste svjesni onoga sto jev činio ne samo

vama nego i mnogima drugima... Ne, nemojte mi ništa pričati! Samo mi recite mislite li još uvijek da mi je, kako vi to

kažete, »dužnost« vidjeti moje nasljeđe. — Mislim — odlučno je odgovorio. — Ali zašto, kako možete to misliti? — Jer, ma kakav da je bio i ma što da je učinio, ne možeš poreći da je

Julien Mistral volio tvoju majku i da je onanjega voljela. I da je tebe veomavolio^ To je očito i iz njegoveoporuke. Serija Cavaillon, ma kakva je,naslikana je za tebe,Fauve, naslikana je zbog tebe. Ne možeš je se odreći.

— Vi ste mu, znači, oprostili? — Da, nadam se da jesam. — Zašto? — ponovo je upitala, nagnuvši se prema naprijed i namrštila se,

naprežući se da shvati. — Zašto? Djelomično, naravno, zato što je bio genij.Znam da to ne može

biti opravdanje, ali je svakako objašnjenje, barem djelomično objašnjenje.



Ako se dobro sjećam, mojmi je otac rekao kako negdje u Knjizi o Jobu piše da»Velikiljudi nisu uvijek mudri«. Nisu uvijek ni hrabri, Fauve. Ali tonije sve.Oprostio sam mu zato što je bio čovjek, a i ja samčovjek, samo čovjek, a nenjegov sudac. — Dok je izgovaraote posljednje riječi u biblioteku je ušao Eric

i zastao, slušajućiih. — Možda ste u pravu, ali ja ipak ne želim više imati ništa s prošlošću. — Molim te da samo jednom odeš tamo, Fauve — bio jeuporan Avigdor.

— Nakon toga učini što god želiš. — Meni se čini — rekao je Eric — kako bi se moglo rećida ste vas dvoje

u pat poziciji.Adrien Avigdor sa Zanimanjem je promatrao tamnocrveno rumenilo koje

se razlilo od Fauvine kose do ramena, kad je potvrdno kimnula glavom. Zaštomu taj njegov vragoljasti sin govori kako je u pat poziciji, ma što to značilo?

Jednostavno je dobio pregovore, kao što je od početka ozbiljno i namjeravao,i kao što je bio siguran da će ih dobiti. Nije bio navikao gubiti u takvimstvarima.

Nekoliko dana kasnije, drugog tjedna u listopadu, tri procjenitelja koje jeimenovala Državna služba za porez napokon su se uspjela okupiti u LaTourreHi. Vlada je čekala sve dok nisu bila slobodna tri najveća francuskastručnjaka za slikarstvo, jer je sadržaj Mistralova ateljea bio odviše velik izvor prihoda da bi ga procjenjivali manje mjerodavni ljudi.

Fauve je postajala sve nemirnija vozeći se prema Fćliceu s Ericom i

njegovim roditeljima. Bilo joj je teško pomiriti se s činjenicom da se dalanagovoriti da, makar i posljednji put, još jednom dođe u kuću u kojoj su senalazile dvije prostorije koje su joj nekada bile najdraže na svijetu: očevatelje i njezina spavaća soba u golubarniku, u kuću koju je pokušavalazaboraviti od svoje šesnaeste godine.

Užas koji je osjećala, ogorčenje koje ju je peklo, bespomoćno sažaljenje prema nepoznatim ljudima kojima je uskraćeno sklonište, stid koji nije prolazio — svi ti osjećaji kojima je bila shrvana odlazeći prije mnogo godinaiz La Tourrelle, sada su je ponovo preplavili dok se automobilom vozila

pokraj Menerbesa i približavala Feliceu. Osjećala se sleđeno, zbog straha inapetosti osjećala je vlastitu kralješnicu kao niz odvojenih kralješakanagrizanih snažnom nelagodom. Nije osjećala bol, već samo nepodnošljivnemir.

Fauvina su osjetila odviše dobro zapažala. Boje krajolika činile su joj setako blještavima da su joj čak i naočale za sunce slabo pomagale, glasove



Erica i njegovih roditelja čula je kao da su odviše glasni, pomalo iskrivljeni,snažniji nego inače. Njihovi pokreti činili su joj se razlomljenima, poputtrzaja, treperavima. Borila se da ne izgubi dodir sa stvarnošću, ali sve je to

počelo nalikovati halucinaciji koja je postajala sve nepodnošljivija dok su se

uzbrdo vozili cestom kroz hrastovu šumu, i kad je ugledala drevne zidove LaTourrelle što su se dizali iznad drvoreda čempresa koji su promicali pokrajnjih.

Parkirali su izvan zidina, na livadi zarasloj u busenje čičaka i bodljikavetrave, koja se sušila cijelog ljeta. Fauve je nevoljko, polako izašla izautomobila. Miris kozje krvi pogodio ju je poput hica. Toliko je mnogo

pojedinosti uspjela zaboraviti. Uspjela je zaboraviti da je stara kuća obraslakozjom krvi. Uspjela je zaboraviti kako se nikada nije mogla dovoljno nadisatinjezinog slatkog mirisa, kako ga se nikada nije mogla odviše zasititi, kako je

taj miomiris uvijek bio primamljiv i krio u sebi tajnu koju nikada nije uspjeladokučiti, kao da je u njega pretočena uspomena na sreću. — Gledajte, automobili su već ovdje. Mora da procjenitelji čekaju unutra

— rekao je Adrien Avigdor, pokušavajući potaknuti Fauve da krene dalje. Onae ukočeno stajala, a na svakom ukočenom djeliću njezina tijela očitovao se

otpor... i još nešto. Nešto što je mogao nazvati samo strahom. I sam je osjetiodubok, bolan osjećaj. Nije na tom mjestu bio od onoga ljeta 1942. godine kadga je Marte Pollison odbila pustiti unutra i kad je, osvrnuvši se, vidio Julienakako ga pušta da ode.

— Idemo — rekao je Eric, uhvativši bez okolišanja Fauve za ruku.Povukao ju je za sobom u dvorište kroz otvorena vrata.

Skupina od pet muškaraca stajala je, pušeći i razgovarajući u dvorištu.Jedan je od njih bio Etienne Delage, Mistralov posrednik koji je sada zastupao

Nadine Dalmas, trojica su bili procjenitelji, a jedan inspektor iz Poreznogodsjeka u Avignonu. Ozbiljno su se predstavili, rukujući se s Fauve, Ericom injegovim roditeljima.

— Izgleda da nema nikoga da nam otvori vrata — rekaoje jedan odstručnjaka, visok i elegantan Parižanin s bradom.

— Ja imam ključ — rekao je posrednik. — Obavijestilisu me da je staraslužavka u mirovini. Kuća je prazna. Svi suključevi bili ostavljeni kod

bilježnika iz Apta, Maitrea Banettea. Zamolio me da ih predam gospođiciLunel, jer je bio spriječen danas doći. Također me zamolio da joj prenesemkakojoj stoji na raspolaganju, ukoliko bude trebala njegove uslugeu vezi sostavštinom. — Uzeo je prsten s ključevima i predaoih Fauve.



— Molim vas, gospodine — rekla je ona, nenadano ustuknuvši — biste livi otključali vrata?

Etienne Delage je kimnuo i krenuo prvi. Iako je slabije poznavao kuću odFauve, ona se držala otraga, s ostalima, nevoljko prelazeći svaki korak, dok je

on vodio skupinu ljudi kroz polumračnu kuću, kroz prostorije na čijim su prozorima ponegdje kapci još ostali otvoreni, i napokon prema drugom krajukuće, gdje se nalazio atelje. Konačno su svi stajali ispred vrata ateljea JulienaMistrala.

Porezni inspektor iz Avignona skinuo je pečate koji su na vrata stavljeninekoliko sati pošto se doznalo za Mistralovu smrt.

— Gospođice? — upitao je Fauve, pokazujući na vrata.Niječno jeodmahnula glavom, pa je Delage otključao i vrataateljea.

Sada su odjednom svi drugi odstupili, i Fauve je potaknuta njihovom

pristojnošću i ozbiljnošću situacije bila primorana ući prva. Ispravila jeramena i ušla u atelje s nekoliko brzih, odlučnih koraka, a zatim se odjednomzaustavila. Šok koji je doživjela osjetivši miris kozje krvi bio je ništavan

prema udaru dobro poznatog mirisa ovog mjesta na njezina čula, mjesta nakojem je njezin otac slikao gotovo pedeset godina. Gotovo je zaplakala kad sesuočila s najvažnijim satima svoje prošlosti.

Atelje nije bio mračan, iako su kapci bili zatvoreni. Kapci na krovnom prozoru bili su djelomično otvoreni, a svjetla za rad bila su još upaljena, kakoih je Mistral ostavio. Zrake jutarnjeg sunca u kojima se kovitlalo milijardu

svjetova u zrncima prašine, činile su se poput stupova iz kojih se zrakom širiooštar miris uljanih boja.

Fauve je na trenutak zatvorila oči, preplavljena uspomenama, a zatim, pribravši se, nepomično stala gledajući u pod. Napokon je podigla pogled i pogledala po ateljeu.

Što je ovo bilo? Smion pjev boje u letu? Od čega su ta golema platnaodisala životom, tako ugodnim, tako plemenitim osjećajem stvaranja čija sukrila bila šira od orlovskih? Odakle je dolazio taj ritam koji je ateljeispunjavao veličanstvenom grmljavinom?

U toj prostranoj prostoriji nije bilo ničega osim nekoliko golemih platna,najvećih što je Mistral ikada naslikao, od kojih je svako visilo na određenom,očito pažljivo odabranom mjestu. Jedini znak njegova prisustva bile su čvrste

pokretne ljestve u jednom uglu, njegov radni stol i stari stalak na kojemu jestajalo prazno, novo platno.

Gledajući platna na zidovima Fauve je hvatala dah, izbezumljena,



zbunjena, zapanjena zamršenim slikama koje su joj plesale pred očima. Pogledoj je pao na jedno platno i vidjela je okrunjene lavove kako se propinju uvis,anjad koja skakuću, gazele u trku i grlice u letu, a uz njih predivne pregršti

divljih cvjetova blistavih poput dragulja, jabukovih stabala, zelenilo smaragda

i kineskog porculana. Prešla je pogledom na slijedeće platno i zaplijenila gajeveličanstvena težina naslaganih snopova pšenice i ječma, nagomilanog obiljamogranja i datula, grožđa, maslina i smokava. Plamteće boje kojima se Mistralovdje služio bile su bogato zelenilo i zlato zreloga ljeta, i žito se vijorilo

ponosno poput zastava. Na slijedećem su platnu prštale zrele, duboke, snažnenijanse jesenje ravnodnevice: boje ametista, vina, bundeva i rubina pulsiralesu bogatstvom žetve. Palmine grane opletene vrbom i mirtom stremile su uvis,kao u veličanstvenoj povorci ispod punog, crvenog mjeseca i mnoštvazvijezda.

Ptice koje pjevaju... cvijet šaronski... libansko drvo... Što je sve toznačilo?Zatim je, na najudaljenijem zidu, ugledala najveće od svih platna i istog ju

e trenutka privukao njegov magnetizam. Svo je bogatstvo boja drugih slikanestalo kad je pogled usredotočila, približivši mu se, na divovsko platno nakojemu je snagom iskonske svjetlosti plamtio sedmokraki svijećnjak,veličanstvena menora koja je zračila sjajem tisuća godina vjere na trijumfalnogrimiznoj pozadini. Fauve je bez riječi stajala gledajući prema gore dok joj jesrce snažno udaralo, a misli bile prazne od divljenja.

Iza nje je Eric glasno izgovorio riječi što ih je Julien Mistral napisaovelikim, debelim slovima ispod postolja menore:

— La Lumere Qui Vit Toujours. La Svnagogue de Cavaillon, 1974. — Svjetlost koja uvijek gori. . .

— Pa on je... on je bio u Cavaillonu! — uzviknula jeFauve od iznenađenjai sreće.

— Serija Cavaillon, dakle, to znači — rekao je Eric polako, s poštovanjem.

— Ali, druge slike? Što...

— Na svakoj postoji natpis — odgovorio je Eric. Drugiiz skupine su seraštrkali po ateljeu, zaboravivši se u otkrivanju uzbudljivih slika, uzvikujući,govoreći sami sa sobom koliko i s drugima, zadubljeni u neistražena moraMistralova genija.

Fauve se nije okrenula, već je ispitivački promatrala velik svijećnjak naslikan u čast svetoga broda iz pustinjskog svetišta i dvaju hramova u



Jeruzalemu. Napokon se okrenula i uzela Ericovu ruku. Zajedno su otišli nadrugi kraj ateljea i zaustavili se ispred prvog golemog platna.

Dvije visoke svijeće gorjele su u ulaštenim svijećnjacima, a pletenicalcruha i srebrni pehar do vrha pun vina stajali su na bijelom stolnjaku. Svaki

od tih jednostavnih, skromnih predmeta strastveno je izražavao zahvalnostčovjeka Stvoritelju na njegovim darovima. Spokoj, veselje i radosnasvečanost izvirali su iz platna, i Fauve je kimnula glavom počinjući shvaćati.

— Shabbat — rekao je bradati stručnjak iz Pariza, prevodeći natpis kojinije bio napisan na francuskom, već na hebrejskom jeziku. — Sabat. — Fauvee pogledom prelazila preko nepoznatih oblika slova koja su je ipak na nešto

podsjećala, i vidjela da ih je Mistral ispisao kistom s mnogo životnostiižestine, ali i suzdržane discipline, kojoj se nikada prije nijepokoravao.

Željno se primaknula slijedećem platnu i vidjela da su tri platna, ona s

gazelama u skoku i sa zelenim granama, koja je najprije ugledala, obješenatako da su jasno odvojena od ostalih. Odmaknula se natraške da bi ih mogla promatrati kao zasebnu skupinu.

Zbunjeno, ali još više zadivljena slikama, promatrala ih je uzbuđeno izadivljeno, jedno po jedno. U čemu je bio ključ tog strastvenog ritma, togobilja slika?

S desne strane začula je glas Adriena Avigdora, koji je zastajao iza svakeriječi da bi preveo značenje hebrejskih natpisa ispisanih pismom koje je on

proučavao nekoliko godina — cijelu vječnost, ranije, činilo mu se, ali otkrio

e da njegovi znakovi nisu izbrisani iz njegova sjećanja. — Pesach — rekao je svojim zvučnim glasom, gledajućiprvo platno. — Svetkovina Izlaska — dodao je likovni znalac iz Pariza. — Proslava

otkrivenja na Sinaju. Poslužio se simbolimaPjesme nad pjesmama. — Shavous — pročitao je Avigdor s trećega platna i zastao. — Ljetna svetkovina — rekao je Parižanin. — Šatorispleteni od granja i

trske, u kojima su svi spavali tjedan danakako bi mogli vidjeti nebo.Fauve se zavrtjelo u glavi, i golemi obrisi slika oko nje kao da su rasli, sve

dok nisu dodirnuli strop ateljea, dok nisu prerasli u nebeski svod obasjan

mjesečinom. Zidovi su se razmaknuli, boje su gorjele sve sjajnije i sjajnije,čula je kako pjevaju zvijezde i kako se palmino perasto lišće smije, osjećala jekrila vjetra dok slike kao da su se pomaknule, odlijepile od platna i kružileoko nje uz uzvišenu, usplamtjelu, užarenu himnu slave, uz pobjedničku hosanu

boje.Duboko u Fauve nešto se otvorilo i napokon je shvatila: Julien Mistral



prešao je zelenim livadama vremena i živio u starom Jeruzalemu, njegov je paganski kist bio nošen ushitom i on je uložio svoju posljednju i najveću snagukako bi naslikao ova djela što su veličala ljude koji su štovali i još uvijek štuju — nevidljivoga Boga.

Poštovao je nevidljivost njihovog Boga. Nije pokušao nemoguće, nije pokušao naslikati glas iz Goiućeg grma, ali je posegnuo u srce njihovih proslava i oslikao duh kojim su slavili svojeg Boga, naslikao ga tako da ga svidrugi narodi na

Zemlji mogu razumjeti, jer su životi sviju ljudi bili podložni nestalnomekolu sreće.

Zatvorila je oči i oslonila se na Ericovu ruku. — Jesi li dobro? — zabrinuto je upitao. — Hajde da izađemo na trenutak... Kasnije ću pogledati ostale slike.

Kad su krenuli prema vratima Adrien Avigdor je prišao Fauve i ispružioruku, a na licu mu se očitavalo pitanje na koje mu je odgovorio pogled uFauvinim preobraženim očima. Spustio je ruku, zadovoljan, i pustio ih da

prođu. Fauve je prošla pokraj Mistralova stalka, a zatim se vratila jer jeugledala komadić papira zataknut za drvo. Na njemu je, napisana poznatimrukopisom njezina oca, pisala samo jedna rečenica. Zastala je. Papir je bioiskrzan, požutio i zamrljan cijelom dugom izblijedjelih boja, kao da ga jemnogo držao u ruci, ali zalepršao je sa stalka poput zastave na kojoj jeispisana parola.

— »Čuj, o Izraele, Gospodina Boga našega, Jedan jeBog« — glasno je pročitala. — Samo to piše.

— Zar to nije dovoljno? 34.

— Tako ih je prokleto nemoguće opisati ovako, preko telefona. Ne bi li timogla doputovati i sama ih pogledati, Magali? — molila ju je Fauve.

— Hoću, ali ovoga trenutka je to nemoguće. U agencijinikada nije bila

veća ludnica, i ne usuđujem je se ostaviti beznas obje. Najvažnije je da znamoda je tvoj otac iz ganuća naslikao ta platna, znamo da je htio stvoriti nešto kao

protutežusvojoj prošlosti. To bi se, pretpostavljam, moglo nazvati jedinoiskupljenjem... A tu riječ obično ne upotrebljavam, dušo.Hvala bogu da jestigao to naslikati.

— Ne radi se tu samo o vremenu, Magali. Shvatit ćeškad ih vidiš.



Naslikao ih je zadnjom kapi svoje krvi. Gospodin Avigdor kaže da slikarima pod starost ponekad dođu takve vizije, ali samo najvećima, Donatellu,Rembrandtu... Neštoposve novo, što nadmaši sva njihova ostvarenja.GospodinAvigdor je, kao i svi ostali, mislio da je otac izgubio nadahnuće zato

što osam godina nije slikao, da se krije jer ne želi priznati da više ne možeslikati. — Jesu li se i oni zapanjili kao ti? — Jesu, iako, osim Avigdorovih, nisu bili potreseni ispoznajom o tome

kako se otac prije osjećao zbog Židova.Stručnjaci su zaprepašteni, izvan sebesu, iako se stalno baveslikarstvom. Najviše me se dojmio čovjek iz Poreznogodsjeka. Ništa ne zna o slikarstvu, ali hodao je uokolo s nekakvimnijemimdivljenjem, jednostavno uživajući. Tako je bio zanesen serijom Cavaillon daje

potpuno zaboravio na ostale slikeu spremištu. Htjela sam te odmah nazvati, ali

sam se, na sreću, sjetila da je u New Yorku gluho doba noći, pa sam pnčekalada dođeš u ured. — Aha, pa da, ja sam ovdje — rekla je Magali. — Uostalom, gotovo je

devet sati. — Htjela sam ti reći da ne mogu samo tako odmah otputovati iz Provanse,

Magali. Ova će serija izazvati nevjerojatnozanimanje, a kako pripada meni,morat ću ostati ovdje. Nemam pojma kako ću se brzo moći izvući. Žao mi ješto te ostavljam da tako visiš. ..

— Ni najmanje nemoj brinuti za mene. Sve je pod kontrolom.

— Ali tvoji vikendi! — prosvjedovala je Fauve. — Vrlo važno za vikende. U vrtu ove godine gotovo ništa više neće cvasti,

pa ćemo dok se ne vratiš ići na selo samosubotom i nedjeljom. Darcy ćerazumjeti... Je li se ikada dogodilo da Darcy nešto ne razumije?

— O, hvala ti, Magali, i hvala Darcvju. Nazivat ću tesvakih nekoliko dana.Sve mi poljubi, naročito Casey i Loulou, i. . . volim te, Magali. Tako samsretna.

— Čujem to po tvojem glasu, dušo. Nemoj žuriti, dobrorazmisli i nedonosi odluke naprečac. Volim te, Fauve.

Maggy je spustila slušalicu i naslonila se u stolici. I ona je, kao Fauve, bilau šoku, presretna. Fauve joj je, iako po svojem mišljenju loše, dvadeset minutaopisivala seriju CavaiIlon, uzbuđeno navodeći prekrasne detalje. Znači, taj ječovjek napokon iskoristio svoj bogom dani dar da svijetu pruži nešto osimsame ljepote. Maggy je shvatila da je presretna, koliko zbog svoje unuke tolikoi zbog Juliena Mistrala, onog Juliena Mistrala kojega je tako mnogo godina



voljela i mrzila. Njihovi međusobni računi nisu time mogli nikako bitiizravnati, pa da je oslikao Stari zavjet od korica do korica, ali sada je baremmogla pomisliti: »Počivao u miru« i zaista to željeti. Dugo je ostala zamišljenosjediti. Zatim je, prenuvši se iz razmišljanja i pogledavši na sat na svojem

pisaćem stolu, pozvonila Casey i Loulou da dođu u njezinu kancelariju. — Upravo sam razgovarala s Fauve. Obje vas mnogo pozdravlja, šaljevam poljupce i kaže da će morati ostati nekovrijeme u Francuskoj. Morasrediti neke stvari.

— Kako je ona uopće? — upitala je zabrinuto Casey. — Divno! Nikada bolje. Nego, ima nekoliko stvari o kojima sam

namjeravala razgovarati s Fauve, ali ne mogu čekatidok se ona vrati. Casey, pregledala sam probne snimke onedjevojke koju si našla na regionalnojaudiciji za manekenke.

Ni slučajno, Casey, ni slučajno — odlučno je Maggy odmahnula glavom. — Maggy, pa ona je bila očito najbolja djevojka u konkurenciji — pobunila se Casey.

— Upala si u zamku. Otišla si tamo, vidjela na stotinedjevojaka i izabralanajbolju. A jesi li se sjetila uzeti nekolikofotografija naših djevojaka, da jeusporediš s njima?

— Pa, nisam, zaboravila sam. Ali provela sam tri dugačka, dugačka dana procjenjujući te djevojke.

— U tome i jest problem. Nakon tri dana gledanja djevojke za djevojkom,

uhvatila si se najbolje od njih. Nevjerojatno se lako prevariti, popustiti,zaboraviti kako savršenodjevojka mora izgledati. I meni se to mnogo putadogodilo.Ona je vrlo lijepa djevojka, Casey, ali ne dovoljno lijepa zaLunel.

— Maggy je gurnula seriju probnih fotografija predCasey koja ih je pažljivo pogledala i uzdahnula, složivši se.

— Imate pravo — rekla je Casey. — Pa dobro, ionako jezaručena za nekogmladića kod kuće. Možda će čak i odahnuti. On sigurno hoće.

— Loulou — rekla je Maggy — prisustvovala sam nekimrazgovorima za posao. Zapazila sam da se u našoj sobi za primanje stranaka uvijek netko

nalazi. Jesi li primijetila da seBobbieAnn počela previše pokroviteljski ponašati?

— O, bože dragi. Ona brine o audicijama već nekolikomjeseci, a ja nisamimala vremena previše paziti na nju. Sto jebilo?

— Postoji milijun, načina da se nekoga odbije na lijepnačin, Loulou. Ali,BobbieAnn ne zna biti ljubazna i samokratko reći: »Žao mi je«. Jutros je



sedam minuta pokazivalajednoj djevojci kako se nanosi rumenilo da bi jezatim odbila,a zatim je još osam minuta razgovarala s drugom kandidatkinjomo tome kako bi trebala promijeniti frizuru, da bi onda inju odbila. Nije fer nekome pružati lažnu nadu, ni na nekoliko minuta oštro je rekla Maggy.

Razgovaraj : njom,Loulou. Ako se BobbieAnn ne popravi, može lijepo otvor ukozmetički salon. Ako kandidatkinju treba odbiti, treba učiniti sa što je manjemoguće osobnog kontakta, prije negošto joj se učini da je stekla novu

prijateljicu. Dajem vam rijecda tako manje boli. — Razumijem! Prenijet ću joj to. Znate sto Maggy,Bambi Dva me

zabrinjava. Stalno žali za kućom, i jede Kar IUda. Jučer sam je u tomeuhvatila.

— Razgovarat ću s njom. Možda bi za početak pomogloda je jednostavno prestanete svi zvati Bambi Dva. Pokušajte.Da vidimo, triput je bila na

naslovnoj stranici Glamoura, a i uVogueu razmišljaju o tome da je angažiraju.Ona to, pretpostavljam, zna? — Aha. — Pa, naravno da žali za kućom, naravno da proždiresve čega se dokopa...

Možda se udeblja dovoljno da je ne angažiraju za Vogue, ako bude brzo jela.To se u njoj javlja svakodnevna, obična, normalna i razumljiva nesigurnost. Akogai ne bi uhvatila mala intimna kriza. To se moglo i očekivati. —Maggy je

presretno gledala djevojke. Pružila je ona pomoćdesecima djevojaka s takvim problemima.

— Ima li još nešto? — upitala je Casey oprezno. — Nema, barem ne za sada. Jesam li vam zaboravila rećida ste, po mojem

mišljenju, vas dvije ovdje neophodne? Jesam? Onda smatrajte da sam vam tosada službeno saopćila.Da, i molim vas pošaljite nekoga da mi kupi crvenikaranfil.Samo jedan, za zapučak. — Podigla je slušalicu da nazoveDarcvja injih su dvije izašle iz njezine sobe.

— Hmmm — promrmljala je Casey kad su izašle na hodnik. — Što ti znači to mumljanje? — upitala je Loulou, jošuvijek presretna i

rumena od neočekivanog komplimenta.

— Sasvim je ugodno kad Marija Antoaneta opet hara. — Pa zar nas nije upravo obadvije izribala? — I to upravo dovoljno — nasmiješila se Casey. — Upravo comme il faut,

Loulou, ako shvaćaš što želim reći. Nadine Dalmas odlučila je promijeniti frizera i iskušati Alexandrea. Kad

si ljubazan prema ljudima, oni uvijek žele postati previše prisni,



zaboravljajući na to da se granica između onih koji poslužuju i onih koje se poslužuje, iako možda nevidljiva, ipak nikada ne smije prijeći.

Kad je prošloga tjedna otišla obojiti izrastak, gospodin Christophe, čiji je posao bio da joj boji kosu, čak se drznuo naširoko joj pričati o tome kako je

njegov djed umro ne napisavši oporuku. Imao je tri sina od kojih je jedan, kaošto je morala odslušati, bio Christopheov otac. Nasljednici su se tvrdoglavo borili oko nasljedstva, sve dok imanje napokon nije prodano na dražbi. Nadinenije jednostavno mogla ustati i otići da ne sluša tu prostačku priču jer joj je onupravo nanosio izbjeljivač na kosu, a nije se usuđivala ni dati mu do znanja dae uvrijeđena što je prisiljava da to sluša. Kad ti frizer, boji kosu moraš se i te

kako truditi da mu ne proturječiš, ma tko da si. — Vidite, gospođo Dalmas, moj otac nije bio u pravu očekujući od svojih

sinova da se mirno dogovore. Trebao je napisati oporuku, ali kad već nije,

obiteljsko je imanje zauvijek prešlo u tuđe ruke. To je velika šteta, zar ne? — Savršeno mirnog i zamišljenog lica, Nadine je morala kimnuti glavom kako bimu pokazala da ga sluša. Zašto je, zaboga, morala slušati tu obiteljsku priču?Kakvo je pravo imao Christophe da je gnjavi svojim iskustvima? — Da,gospođo, i loša je oporuka bolja nego nikakva — rekao joj je prije nego što jue prepustio drugima da joj operu kosu.

Nevjerojatno je drsko bilo od tog čovjeka što se usuđivao s njomrazgovarati ... utješnim tonom. Zar je on bio njoj ravan, da sebi dopusti takvu

prisnost? Da joj on nudi svoje razumijevanje i podršku? Na osnovu čega je

zaključio da su njoj potrebni utjeha i prijateljstvo? Nije mogla doći do daha odnjegove drskosti. Da je slijedećeg tjedna ponovo otišla onamo, gospodinChristophe bi joj možda imao još ponešto ispričati o toj mrskoj temi, koju jeočito iskoristio kako bi se mogao praviti da je ravan njoj.

Ne; ovdje kod Alexandrea, čija stalna mušterija nikada nije bila, ponašatće se prema njoj s dužnim poštovanjem, a sada kad je bila bogata nije višemorala onako velikodušno dijeliti ni napojnice, razmišljala je Nadine sjedećina ovalnom, prevelikom komadu namještaja presvučenom leopardovom kožomkoji kao da je pripadao u neki harem, na kojemu su sve žene osim kraljice

morale odsjediti čekajući na red.Bila je strahovita gužva, iako je bio petak. Jedna od prednosti njezinog

bivšeg salona bila je ta što su tamo svi znali kad ona dolazi. Utorkom i petkomdolazila je na pranje kose i fen frizuru, a ponedjeljkom, četvrtkom i subotomujutro na češljanje. Trebat će joj vremena da privikne osoblje u bilo kojemnovom salonu na to, podsjetila se Nadine, čvrsto odlučivši da dolazi kod



Alexandrea sve dok osoblje ne nauči na uslugu kakva je njoj odgovarala. Nijeviše, hvala bogu, morala brinuti o tome da ne zakasni u ured. Albin je zaistazapanjujuće brzo uspio pronaći jednu od onih malih Montesquiouovihdjevojaka da preuzme njezine poslove, iako su bili tako nezahvalni. Ta mlada

glupača neće s njim dugo ostati. U prvo će je vrijeme privući otmjenost, dok ne shvati kakav je Albin zapravo seronja. Nadine je niječno odmahnula kad joj je mladi pomoćnik u kuti ponudio

hrpu novina. Ne, nije željela čitati Match, Jours de France, Marie Claire niElle. Hvala, ne.

Zapravo ih je već pročitala. Dan prije bila je kupila hrpu šarenih tjednikana kiosku i odnijela ih brzo kući da ih nasamo pročita, jer su svi u udarnomčlanku pisali o seriji Cavaillon. Kakav je to nerazumljivi nastup ludilanatjerao staroga da naslika te jezovite slike s herbejskim natpisima, pitala se

Nadine s odbojnošću i gađenjem. Nije ih mogla ni gledati, zažmirila bi da nevidi natpise. Novinari su, naravno, podigli toliko prašine oko toga, pretjeranomnogo, kao da je Julien Mistral bio novo otkriće, iznenadna senzacija,otkrivenje. Nije mogla shvatiti zašto su toj šačici slika posvetili tolikonaslovnih stranica i prostora, s fotografijama u boji objavljenim preko cijelihstranica. Sam bog zna da to nije princip kiselog grožđa, mislila je. Ne bi ihželjela imati za sebe nizašto na svijetu. »Vječno!«, pisao je čak jedan kritičar.»Konačni dokaz njegova beskrajnog genija«, pisao je drugi. »Baština za kojue bogatije cijelo čovječanstvo«, izjavljivao je treći. Svi su bili jednako

smiješni, lajući uglas poput Čopora pasa, kao i uvijek, pokušavajući jedandrugog nadmašiti, kao i novinari nakon revije nove kolekcije. Bilo je posvesvejedno jesu li pisali o modi, ili o slikarstvu.

Pa ipak, to je, na kraju krajeva, samo dizalo cijenu njezinim slikama. Ne bioj zapravo trebalo smetati ako žele ponovo otkriti Mistrala, razmišljala je

Nadine. Naravno da su se okomili na seriju Cavaillon, kad ju je stari izdvojiou svojoj oporuci, i naravno da su se uporno ponašali prema Fauve kao dajezvijezda cijele te bijedne predstave. Nije zavidjela Fauve na njezinim kratkim,eftinim trenucima slave. Oni će brzo proći.

Nadine je bila tako zadubljena u misli da se iznenadila kad joj je frizer pružio ogledalo kako bi mogla pogledati što je napravio. Pažljivo je provjerilafrizuru sa stražnje strane glave. Vidjela je da je vrlo dobra, ali nije smio

pomisliti kako joj je odviše lako ugoditi. — Možda ste malo previše zagladili sa strane — rekla je, zavukavši ruku

pod sjajnu kosu koja je zavijala ispod brade.



Dok ju je češljao, Nadine je pogledala uokolo. Shvatila je da se u salonunalazi barem desetak poznatih žena, kimajući u znak pozdrava i smiješeći se

preko goleme prostorije. Nije imala pojma da tako mnogo njezinih prijateljicadolazi AJcxandreu, da se među njegovim mušterijama nalaze tolike žene s

kojima je navikla odlaziti na večere i ručkove. Sve su one, prema njezinommišljenju, pretjerivale s frizurama. Zašto je' Grofica d'Ornano umetnula tu punđu od dviju umjetnih pletenica u svoju prekrasnu crnu kosu? A PrincezaLaure de BeauveauCraon je, iz nekog neobjašnjivog razloga, odlučila u svojšinjon zadjenuti grančice sitnih grimiznih orhideja. Baš čudno. Što se tičeBarunice Guy, njezine su duge plave kovrče bile skupljene u nekakvu

pozlaćenu mrežicu. Gospođa Patino, Princeza Aleksandra iz Jugoslavije,mlada Barunica Olimpia de Rothschild — sve su one imale upadljive ukrase ukosi. Zar nisu vidjele kako to napadno izgleda, kako je neprimjereno

svakodnevnom životu? Ako Alexandreovi frizeri tako kvare ukus ženama, ondae bolje da bude oprezna. — Ako smijem predložiti, gospodo — rekao je frizer —kako bi bilo da

pokušamo s malo svečanijom frizurom? — Da je niste ni pipnuli — otresito je rekla Nadine. —Odlična je. — Kako želite. Mislio sam da bi večeras, za bal... — Ja sam u koroti... — brzo je rekla Nadine. — Moje saučešće, gospođo. — Bilo je očito da je odahnuo što nije ispao

netaktičan.

— Nikako ne bih mogla na bal. — Naravno, gospodo. Teško je to, zar ne? — prošaptaoje. — Pogotovo je

teško propustiti ovaj bal, kojim PrincezaMarieBlanche prvi put otvara dvoracotkako joj je muž umro. Zato danas popodne imamo takvu gužvu. Kažu da ćetobiti najveći bal poslije zadnjega koji je priredio Barun de Rede.

— Da, to je bila prekrasna večer — spontano je reklaNadine. PrincezaMarieBlanche? Znači, njezina se veza sPhillipeom nastavila i dok je Princležao na samrtničkoj postelji, pa i poslije njegove smrti, čak i sada. Zaštoinače ne bina bal pozvala i tako dobru prijateljicu kao što joj je bilaNadine?

Jedino objašnjenje bilo je to da će Phillipe na nekinačin biti neslužbenidomaćin. Čudno da nije čula nikakvogovorkanje o MarieBlanche i Phillipeu,er je MarieBlancheupravljala pariškim visokim društvom. Kad je

MarieBlancherekla da se pleše, onda se plesalo, kad je rekla da se na balodvezu automobilima osamdeset kilometara daleko, na selo,onda su sevozili osamdeset kilometara i još su se smatrali presretnima. Zašto bi Marie



Blanche, zaboga, željela Phillipea Dalmasa?Dok je Nadine promatrala svoje olovkom oštro uokvirene oči u ogledalu, u

mislima je prebrojavala neoženjene sredovječne muškarce u Parizu koji su bilišarmantni, zgodni, dobro obučeni i heteroseksualci, koji su dobro plesali,

kartali, igrali polo i koje su domaćice obožavale. Uz Phillipea je znala samooš trojicu — ne, četvoricu računajući i Omara Sharifa. A koliko je biloslobodnih i bogatih žena, još mnogo bogatijih od nje, koje su očajnički tragaleza bilo kakvim muškarcem s kojim bi mogle izlaziti, a kamoli za takvimmuškarcima? Na desetke. Na desetke i desetke. Srce joj se stegnulo, u ustimaoj je bio suh i gorak okus, a u trbuhu ju je žarila bol za kakvu nije ni vjerovala

da može postojati, izjedala joj je utrobu kao da je grize plamteći štakor itrčakara po njoj nogama od usijanog olova.

Ne, nije Čula nikakav trač o Phillipeu i MarieBlanche. Nije čula nikakve

tračeve, jer je nitko nije pozivao... nitko vrijedan spomena; dobila je samonekoliko trećerazrednih poziva koje se nije udostojala ni odbiti. Prisiljeni da biraju između Princeze MarieBlanche i Nadine Dalmas, ljudi će se, naravno,odlučiti za Princezu MarieBlanche. I ona bi to učinila. Nije se s njom moglamjeriti.

Dok je gospodinu Christopheu davala napojnicu, tako veliku da se zaistaiznenadio, Nadine je mislila samo na jedno. Tog je dana slučajno bila obuklacrni kostim. Odsad mora nositi samo crninu. Pronaći će nekog manjeg frizera ususjedstvu, kod kojeg neće susretati svoje prijateljice. Znanice. Nije ona imala

prijateljica. Nosit će crninu za ocem i odlučit će kako da dalje živi, životom ukojem će je, nesumnjivo, često nazivati bivšom službenicom JeanFrancoisaAlbina i bivšom ženom Phillipea Dalmasa — jer, tko je bila Nadine Dalmas?Tko je za nju mario ?

Hodala je ulicom tražeći taksi da je odveze kući. Jedan prazan prošao je pokraj nje, ali ona je skamenjeno ostala stajati zureći u naslov na naslovnojstranici France Soira, izloženog na jednom kiosku. »Fauve Lunel — Prenderatelle le nom de Mistral, son pere ?« Hoće li Fauve uzeti očevo

prezime? Kome se uopće fućkalo za to što će učiniti to bijedno kopile, ta

nametljivica, ta prepredena drolja? Zašto su o njoj pisali kao daje Mistralovaedina kćerka? »Ja sam« — došlo je Nadine da glasno dovikne svim

prolaznicima, »Ja sam Mistralova kćer!«Kad je odlučila ostati još nekoliko tjedana u Provansi, Fauve je uzela sobu

u Prieureu, a kad je u studenom završila sezona i on je zatvoren, preselila je uhotel Europe u Avignonu.



Jednoga jutra potkraj studenoga vozila se iznajmljenim peugeotom premaFeliceu, čvrsto odlučivši da još istoga dana odluči što će učiniti s LaTourrellom. Kuća je bila puna ljudi otkako je okrivena serija Cavaillon.Morala je biti domaćica velikom broju posjetilaca: novinarima,

povjesničarima umjetnosti i kustosima muzeja. Ali, sada je pitanje što učinitisa serijom Cavaillon bilo riješeno. Jučer je i posljednje platno pažljivospakirano u obložene kovčege u kojima će otputovati u Amsterdam, gdje će

početi svoj polagani obilazak svijeta, iz jednog velikog grada u drugi, u svakimuzej koji je zatražio da ih izloži, pronoseći svijetom vedru poruku bratskeljubavi. Da ih je zadržala u La Tourrellu u originalu bi ih mogao vidjetirazmjerno mali broj ljudi. Jednoga će joj se dana prekrasna platna vratiti, aliserija Cavaillon će još mnogo godina pripadati čovječanstvu.

Sad kad je atelje bio prazan, a iz spremišta su odnesene sve slike osim

obiteljskih porteta koje je Fauve namjeravala zadržati za sebe, mogla jerazumno i polako razmisliti o kući. Osjećala se kao da ni o čemu, osim o budućnosti serije Cavaillon, nije pribrano odlučivala. Morala je žuriti,događaji su je tjerali naprijed, i svakoga je dana bila tako iscrpljena da serušila u krevet ne misleći ni na što drugo osim na sastanke koji su je čekalislijedećeg jutra. Zaposlila je mladu udovicu Lucette Albion iz Lacostea dasvaki dan dolazi i redi kuću, kuha ručak i služi kavu posjetiocima. Tog je danai posljednji od njih bio otputovao, i u La Tourrellu nije trebalo biti nikoga jer e bila subota i Lucette je otišla na neko vjenčanje u Bordeauxu na kojemu su

njezine dvije male kćerke trebale biti djeveruše. Nekoliko proteklih dana puhao je mistral i Fauve je bila umotana u toplu

vunenu, kariranu jaknu, tamnozelene vunene hlače i svijetložut irski ribarskidžemper s pletenicama, ah tog je jutra vjetar u Luberonu prestao puhati naglokao što je bio i počeo. Presvijetlo nebo poprimilo je ponovo svoje nježno

plavetnilo, a rastrgani su oblačići bili uokolo povješani poput vrpci, poputnebeskih ukrasa za zabavu. Jedino se po pustim poljima vidjelo da je pravazima. Vjetrobrani od čempresa bili su zeleni i živi, a u maslinicima je lišće nadrveću toliko nalikovalo srebrnoj bujici, da se Fauve činilo kako će u njemu

svakog časa opaziti ribe kako plivaju. Dok je vozila čula je pucnjeve puški s brda po kojima su seljaci hvatali divlje ptice; zvonio je veseo, uzbuđen smijehdjece koja su se igrala svojih nedjeljnih igara, ne morajući rješavati svojesvakodnevne zadatke, a na ulazu u mnoge seoske zgrade stajali su stolovi nakojima je bilo izloženo zrelo voće za prodaju. Fauve se zaustavila kod jednogaod njih i kupila krušku i jabuku sebi za ručak.



Pomalo se zaokružila — pa, samo malo, pomislila je vozeći pokraj LesBaumettesa. Svi su bili tako gostoljubivi da je, ma kako uvečer bila umorna,često obilno večerala kod Jeana i Felice Perrin, kod doktora Luciena Daniela injegove žene Celine, ili nekih novih prijatelja s kojima se sprijateljila u

Avignonu, Aptu, Bonnieuxu. U Feliceu je često jela s Pomme i Epinette odkojih su obje još uvijek, unatoč svojem dostojanstvu udatih žena, bilevragoljaste i zajedljive. I viđala se, naravno, s Adrienom i Beth Avigdor.

Eric nije mnogo bio tu, razmišljala je osjećajući, unatoč zdravome razumu,da je trebao biti. Ali, morao je nadgledati gradnju dviju važnih građevina sdruge strane luberonskih planina, u Les Bauxu, a od tamo se do Avignonatrebalo vrlo dugo voziti izuzetno teškim putem, uskim seoskim cestama, jer autoput uopće nije prolazio kroz Les Baux. Eric je bio projektirao dvijevikendice za dvojicu švedskih industrijalaca, i morao je dobrim dijelom sam

nadzirati gradnju, jer provansalski majstori nisu bili ništa manje nepredvidiviotkako je porasla potražnja za njihovim uslugama. Taj je dio Francuske bio pravi raj za zidare, tesare i kamenoresce. Mogli su birati i odbijati poslove.Eric je namjeravao te kuće dovršiti za njihove vlasnike do proljeća, pa makar morao ostati u Les Bauxu i gledati ih kako rastu centimetar po centimetar.

Bio je, naravno, jako zaposlen, kao i ona, uvjeravala je sebe Fauve. Nijese namjerno s njom tako rijetko viđao. Ne, možda nije namjerno, ali zar nijemogao naći više vremena za nju? Zar nije, kvragu, mogao malo više željetidaje vidi? Prije devet mjeseci taj je čovjek želio da ona ostavi sve što ima i

uda se za njega. Sada su se, zaboga, njegovi roditelji prema njoj ponašali sviše ljubavi nego on. Do đavola i Eric Avigdor! Neka se cijeli život smrzavatrčkarajući za tačkama punim opeke i žbuke, pomislila je prezirno,otključavajući glavna vrata La Tourrelle ključem s onog velikog koluta kojiviše nije ni primjećivala, noseći ga u torbici kao dobro poznati ruž za usne.

Fauve je hodala salonom La Tourrelle provjeravajući je li Lucetteispraznila sve pepeljare i maknula sve čaše za vino sa stola za kojim je

prethodnoga dana s Adrienom AvigdoTom, Jeanom Perrinom i nekoliko ljudi izamsterdamskog muzeja, nazdravila odlasku serije Cavaillon. Salon je izgledao

odviše uredno, svi su jastuci bili protreseni, površine svih stolova prazne. Nije se bila potrudila kupiti cvijeće za kuću, jer nije u njoj živjela. Nedjeljom

e djelovala poput nekog ureda, mjesta u koje nitko neće doći i boraviti,zaključila je Fauve i vratila se u kuhinju gdje je ostatke velikog jučerašnjegslavlja našla uredno poslagane u frižideru. Hladnu piletinu, komad jetrene

paštete, sireve i posljednju bocu bijelog vina koja je bila gotovo puna.



Dok je iznosila hranu na kuhinjski stol odlučila je sutradan početi sdijetom. Za tjedan dana, kad bude vrijeme da se vrati u New York, uspjet ćeskinuti tri kilograma koliko mora daje dobila. Vratit će se kući prije nego štoizloge u Petoj aveniji ukrase za Božić, stići će kući na sve zabave, na prvi gust

snijeg te godine. Ne, ispravila se Fauve, ukrasi su već postavljeni, izlogeukrašavaju prije Dana zahvalnosti. Kad su prošli put razgovarale, Maggy joj jerekla da je prvi snijeg pao još prije tjedan dana, i sada mora da je već prljav,da crne pahuljice padaju na bijeli snijeg iz gustog sivila njujorškog neba.Taksiji ne voze, na svakom su uglu tako velike lokve bljuzgavice da morašgaziti ravno kroz njih kako bi se ugurala u pregrijan autobus, ako on samo ne

projuri pokraj tvoje stanice; sirene stalno trube kao da je negdje u gradu stalno požar. Ali zabave! Možda zabava u čast njezina povratka, božićna zabava kojase svake godine održavala kod Lunelovih, ples uDoublesu, gdje je imala

članstvo, Horowitzev koncert za koji joj je Melvin pisao da je za njega kupiokarte, Avedonova izložba, Bobby Short u Cafeu Carlyle, Barišnjikov i pogačice. Gdje bi sve to mogla vidjeti, osim u New Yorku?

Fauve je potražila rajčice koje je Lucette dan prije bila kupila. Dobro; biloih je dovoljno da uz njih napravi salatu uz pile. Ili će, možda, pojesti samosalatu i voće kad bude vrijeme ručku. Ne bi bilo dobro da se u agenciju vratini pola kilograma deblja nego kad je otišla... Manekenke bi bile presretne dae mogu zaskočiti zbog nedostatka discipline koju je tako strogo zahtijevala od

njih. Nekako i nije bilo važno ako je osoblje u agenciji bilo simpatično

bucmasto, ali Maggy i Fauve Lunel morale su biti vitke poput manekenki.Fauve je utonula u sanjarenje o najrazličitijim divotama Provanse: o

tapenade, tom izvrsnom namazu od crnih maslina koji se mazao na kruh poputmaslaca, o zvijezdama koje su sjale tako nisko da se šetnja pod noćnim nebom

poslije večere činila poput leta kroz nebo; o kavani u Feliceu u kojoj je moglasjediti promatrajući prolaznike kojih je svaki dan sve više i više poznavala; o

boji svjetlosti, boji neba, boji kamenja — boji svjetlosti, svjetlosti...Uzdahnula je, otpuhnula kosu s očiju i odlučno počela razmišljati što da učini sLa Tourrellom.

Mogla ga je iznajmiti ili prodati, kako je u početku namjeravala. JeanPerrin uvjeravao ju je da ni jedno ni drugo neće predstavljati nikakvu

poteškoću. Na jugu Francuske vladala je velika potražnja za imanjima, a zalijepo namješten dom Juliena Mistrala mogla se dobiti visoka cijena. On je bio

poznat i jedinstven sa svojim prekrasno obnovljenim zgradama, bazenom,centralnim grijanjem i udobnim kupaonicama. Fauve je odjednom shvatila da



bi ga radije smjesta prodala: Marelice, vinogradi, polja šparoge, maslinici — sva plodna zemlja La Tourrelle bila je sramotno zapuštena. Kako se moglaosloniti na to da će se neki stanar za sve brinuti? Nitko tko bi samo iznajmiokuću ne bi se želio dovoljno potruditi da imanje ponovo počne donositi svoj

uobičajeni urod. U drugu ruku, nijedan kupac neće znati da će imanje donositistalan i velik prihod, kad ga se opet bude obrađivalo kako treba.Da, idealan kupac bio bi neki bogat obiteljski čovjek s hladnog sjevera

Evrope, čovjek koji je oduvijek želio posjedovati mnogo hektara provansalskog zemljišta — nisu li svi oni to željeli? — koji bi zaposlio nekogovdašnjeg seljaka i njegovu ženu da stalno žive na imanju; čovjek koji bimogao cijelo ljeto provoditi u Provansi, a zimi doputovati avionom izMiinchena, Kopenhagena ili Bruxellesa da uživa u zimskome suncu, dva tjednaza Božić, tjedan dana za Uskrs, s djecom, naravno, možda privatnim avionom

kojim bi se mogao spustiti na aerodrom kod Avignona. Mogli bi držatiautomobil na aerodromu, i stići u La Tourrellu pola sata nakon što doputujuavionom.

Fauve je zamišljeno uzela krušku i jabuku koje je kupila uz cestu i hodalasobama La Tourrelle zamišljajući sebe kao ženu tog eventualnog kupca.Zadržala bi nekoliko ulaštenih drvenih antiknih škrinja i stolova, zaključila je,ali bi promijenila sagove i zavjese, i otarasila se svog tapeciranog namještaja.Ta je kuća bila preslabo namještena. Vapila je za većim kaučevima, mekšimfoteljama, raskošnijim tkaninama. Bilo joj je potrebno više boje, topline, i

prije svega, stvari. Čudno. Nikada prije nije joj smetala ta ukusna oskudnostnamještaja, ali tada je zapravo o toj kući razmišljala kao o Katinoj kući, a njoje to pristajalo. E pa, to nije odgovaralo njoj — ali možda će ipak, tko zna,

ovakvo kakvo jest savršeno odgovarati ženi tog bogatog Belgijanca? Bila jegotovo sigurna da će kupac biti Belgijanac. Oni su preživjeli najoštrije zime uEvropi.

A njezina spavaća soba u kuli? Vjerojatno će od nje napraviti gostinjskusobu, osim ako ne budu imali kćer tinejdžerku kojoj će se dopasti. Fauve senadala da će imati kćer, nekoga tko bi ležao na krevetu i sanjao otvorenih

očiju.Što će biti s ateljeom, pitala se Fauve, jer se upravo zatekla pred njegovim

vratima. Možda će ga koristiti kao sobu za igre, možda će u nju čak staviti stolza stolni tenis? Prethodnog je dana bila odviše zauzeta, dogovarajući se oko

posljednjih stvari s ljudima iz Amsterdama, da bi sama zaključala atelje nakonšto su iznijeli seriju Cavaillon, pa ga je zaključao Jean Perrin i dao joj ključ



prije nego što je otišao. Shvatila je kako nikada prije nije vidjela atelje prazan, bez slika, i oklijevajući zastala pred vratima. Je li željela ući? Je liosjećala potrebu da ude? Je li se usuđivala ući?

Rekla je sebi da ne bude luda i otključala atelje. Prostorija koja joj je

oduvijek izgledala golema, prostrana, divovska — bila je samo normalneveličine. Bio je to, naravno, velik atelje, ali bez Mistralovih je platna djelovaomanje zastrašujuće. Bio je ljudskih dimenzija. Fauve je shvatila da je to zbog

praznih zidova. Slike njenog oca uvijek su otvarale i neku drugu dimenziju — ma što daje naslikao, uvijek se činilo da slika pruža pogled izvan granica

platna. Sada su tu bili samo zidovi, visok strop, prozori i zrake svjetla. Jedinošto je podsjećalo na to da je ovdje nekada slikao Mistral bili su njegov radnistol, ljestve i stalak s praznim platnom.

Spustila je nepojedenu krušku i jabuku na dio stola koji je bio najmanje

umrljan bojom i automatski, ne razmišljajući, počela prikupljati kistove što surazbacani ležali uokolo. To je uvijek bio njezin posao nakon slikanja — pokupiti kistove i oprati ih u slivniku, u maloj sobici pokraj ateljea gdje jeMistral držao svoje slikarske potrepštine. Njezin je otac uvijek veoma paziona svoje kistove, poput svakog dobrog majstora. Unatoč neredu, njegov je danu ateljeu uvijek počinjao s čistim kistovima, a dok je učio Fauve slikatiistovremeno ju je učio da poslije toga sve uredi.

Vidjela je da to neće ići ni lako, ni brzo. Obje su joj šake bile pune kistovakoje je spustio posljednje večeri kad je slikao. Zbunjeno ih gledajući, shvatila

e da ih je užurbano razbacivao. Bili su zamršeni, slijepljeni, tvrdi od osušene boje. Vjerojatno bi ih jednostavno trebalo baciti. Morat će raditi duže nego što

e mislila da bi te jadne kistove vratila u život. Ipak, Fauve je prišla slivnikuna kojem su stajali pokrivene posude s terpentinom i razredivačem.

Polako, s ljubavlju, mukotrpno je počela sporo čistiti kistove JulienaMistrala. Na kraju je sve osim jednog neupotrebljavanog ostavila da se moče

preko noći. Vratila se do radnog stola s tim čistim, jedinim kistom u ruci ineodlučno zastala ispred praznog platna, ni o čemu ne razmišljajući, opuštenihruku. Stajala je tako, ne morajući više donositi odluke, ne razmišljajući o tome

što će sada učiniti, sve dok se u mislima nije vratila natrag u vremenu iz kojegasu polako navirale zbrkane uspomene, i osjetila kako je velika šaka JulienaMistrala prekrila njezinu. Osjećala je kako je steže, prenoseći joj svoju snagu,vodeći njezine prste kao još mnogo puta nakon onog prvog dana, kad je imalaosam godina. Čula ga je kako joj govori poznate riječi. »Regard«, čula je kakooj govori njegov glas. »Vidiš li, Fauve? Regard, uvijek regard. Moraš naučiti



gledati.«I u trenutku potpune sigurnosti vidjela je što će učiniti. Bilo je to više od

spoznaje, bilo je to iznenadno priznanje dugo nepriznavane, ali potpune, čiste isnažne potrebe, sasvim jednostavne, posve spokojne.

Pokušaj. Ona je bila slikarica. Oduvijek je to bila. Odrekla se slikarice usebi kad se odrekla i svojeg oca, ali sada. .. sada... bila je sigurna jedino u toda mora pokušati. Zidovi su se razmaknuli, vrata su bila širom otvorena,

pred njom je ležala prostrana, otvorena livada koju nije mogla prijeći bezopasnosti, kojom će, kad je jednom prijeđe, stići do obaveza i iskušenja kojatek da je mogla i naslutiti. Ali, morala je pokušati.

Fauve je znala da se nalazi na početku dugačkog putovanja u nepoznato,avanture koja ju je neodoljivo mamila. S druge strane livade ležao je tajnovit,nepoznat svijet koji je morala istražiti. Osjećala se predivno nesmotrenom,

željnom da se suoči s tom tajnovitošću, spremnom da se na to odvaži, da pokuša, da se promijeni.Puls koji nikada nije zamro počeo je jače otkucavati u Fauvinim zglavcima

i prstima. Snaga i sposobnost koje je zatomljavala i nijekala počele su probijati i dizati se poput snažnih mladih pupoljaka koji se otvaraju na proljetnom suncu.

Morat će početi iznova. Ne ispočetka, ali ipak iznova. Mora da jezaboravila tehniku, vještinu, lakoću s kojom je slikala — slikarske sposobnostiu njoj mora da su zarđale poput Limenog čovjeka iz Oza ostavljenog na kiši.

Morat će se još jednom upoznati s bojom. Ali, poznavala je već njezin jezik. .. Nije ga bilo tako lako zaboraviti, pogotovo zato što se nikada nije riješila tenervozne navike da uzme bilo kakvo pero ili olovku i vuče crte po papiru.

Fauve se zatekla kako sjedi na radnom stolu i promatra platno, s kistom uednoj a jabukom u drugoj ruci. Hoće li je pojesti, ili slikati? Glasno se

nasmijala i zagrizla jabuku. Slikat će krušku.svih njezinih problema. Ako je Fauve išta znala o manekenstvu, onda je

znala da se njime ne treba baviti ukoliko ti nije stalo do tog posla. Kad jefotografija Wilhelminine manekenke umjesto Lunelove na naslovnoj stranici

Voguea prestala biti strahovito razočaranje, bilo je vrijeme da se čovjek prestane baviti tim poslom.

Kad je Fauve ponovo podigla slušalicu, rekla je sebi kako jedno sigurnozna: Maggy će željeti da ona bude iskrena, iako možda neće biti sretna kadčuje istinu. Svaki je slikar morao mnogo toga podrediti slikanju. Morala je

paziti da mu ne podredi sve. Barem ne za stalno.



35. Ako odmah telefonira, zateći će Maggy i Darcvja kako na selu čitaju

novine nakon doručka, izračunata je Fauve uzevši u obzir vremensku razliku od pet sati. Skočila je sa stola, ščepala svoju krušku i izjurila iz ateljea kako bitelefonirala iz biblioteke u La Tourrelli. Nazvala je poštanskog službenika zameđugradske razgovore, ali zatim žurno spustila slušalicu prije nego što joj seitko javio, sjetivši se nečega. Kako će ta iznenadna odluka, ta velika promjenana koju se tako iznenada odlučila utjecati na Maggy i njezin život s Darcvjemkoji su tako pažljivo za sebe isplanirali, koji su zajedno živjeli tako sređeno,tako udobno i sretno?

Nije li to bila potpuno ista sebičnost, pitala se Fauve, u kojoj je živio i

njezin otac? Činio je sve što je bilo najbolje za njega, ne vodeći računa o posljedicama. Je li i ona sada stavljala svoje slikanje ispred drugih obaveza uživotu? Je li i on osjećao upravo takvu želju za radom, takvu fizičku i duhovnu

potrebu za slikanjem? Je li ga tjerala takva nužda? Je li ga ta nužda zaslijepila?

Fauve je vrlo mirno sjedila, pokušavajući zamisliti kako bi bilo dazaboravi to jutro i vrati se u Agenciju Lunel. Mogla je, uostalom, vikendomslikati. Dane će, kao i prije, provoditi brinući o sudbini dvije stotine najboljihmanekenki na svijetu, o svemu što se događalo u toj ludnici konkurencije, u

svijetu mode. Odgojena je da to radi, zar ne?Zapravo i ne. Uopće ne, shvatila je zastavši i ozbiljno razmislivši. Kad je

maturirala Magali joj nikada nije dala naslutiti kako se potajno nadala da ćeednoga dana izmijeniti ime agencije u Lunel i unuka. Ona je sama došla na

ideju da se posveti učenju njezinog posla, kao da u tome leži rješenje, Fauve jezamolila Darcvja da se javi na drugu slušalicu, i ispričala im je sve što joj sedogodilo tog jutra. Govorila je iskreno i jasno, kao što je znala. Nije imalosmisla ublažavati činjenice ili se praviti da nije odlučila.

— Pa — rekla je Maggy nakon kratke stanke glasom zaIkoji Fauve nije

bila sigurna zvuči li jako daleko ili jako priguIšeno — Pa, Fauve, moram tireći... da nisam sigurna u to koIliko sam iznenađena:

— Magali, nije da ja nisam razmišljala o tome što će toza tebe značiti — rekla je iskreno Fauve. — Znam koliko ti jestalo da jedna od nas svaki dan

bude u agenciji, i shvaćam daćeš sada morati ili raditi puno radno vrijeme, ili pristati nakompromis i više se osloniti na Casey i Loulou.





čamac na vesla i malu ljetnu kućicu, pa bi me tiljeti vozio tamo da prije večere popijemo martini.

— Znači, dogovorili smo se za tri dana? — pogađao seon. — Od petkanavečer do ponedjeljka?

— Dogovoreno. U ponedjeljak ću pustiti da me zamijeneCassey, Loulou iIvy. Na taj dan posao ionako obično sporo kreće. — Koja Ivy? — zapanjeno je upitala Fauve. — Ivy Columbo. Zar postoji još koja? Zaključila je kakoje manekenski

posao prekratkog vijeka, pa je počela učiti zaslužbenicu. Kao pomoćnica,zapravo, ali ta djevojka tako voli šefovati da bi se teško mogla nazvati

pomoćnicom. Podsjeća me na... mene. Prava je šteta s podija povući par najljepših manekenskih nogu, ali u drugu ruku, zaručena je za nekogfantastičnog Talijana kojeg je upoznala u Sikstinskoj kapeli kad je prošlog

ožujka bila s tobom u Rimu. Sviđa mi se, dobro će raditi — rekla jezadovoljno Maggy. — Ali, ako se vratiš i ako se predomisliš, Fauve, tvoj te posao, naravno uvijek čeka. Znaš to.

— Hvala — rekla je odsutno Fauve. U Sikstinskoj kapeli? Pokušala jezamisliti kakvo'će natezanje vladati u agenciji ponedjeljkom. Loulou je bilanajstarija, Casey najpametnija, ali Ivy je bila naj... u svemu drugom.

— Pa, gdje ćeš živjeti? — upitala je Maggy praktično. — Mislila sam da si shvatila. Ovdje, u La Tourrelli, naravno. — Sama ćeš tamo živjeti?! — Maggy se opet pretvorila upravu baku. —

Nimalo mi se to ne sviđa. — Ti! — bijesno je promucala Fauve. — Ti mi to govoriš, koja si svake

noći plesala do zore, koju su kao od majkerođenu nosili na pladnju, koja siživjela u nekoj rupi u Montparnasseu s tko zna kime, i vjerojatno pušilaopijum. ..!

— Vidim da je Adrien Avigdor pričao o uspomenama izmladosti. Mora dae posenilio. .. Ja nikada, nikada nisampušila opijum. Ali, to ne znači da mi ga

nisu nudili. Sve se to,uostalom, dogodilo kad sam bila mlada i luda. Ali, utvojimsam godinama već odlično, i to na pošten način zarađivala zaživot.

— I imala vanbračno dijete, i vjerojatno ludovala okolos Darcyjem — blago je rekla Fauve.

— Mislim da onda još nisam bila upoznala Darcyja, ihjesam, dragi? Kade točno bio onaj Lallyn »smetlarskilov?... Je li...

— Pusti sad točan datum, Magali prekinula ju je hauve. Uostalom, neću biti sama ovdje. Pitat ću Lucette biliželjela doći ovamo živjeti s djecom. Ona



živi s muževim roditeljima i ružno joj je tamo, pa sam sigurna da će iskoristit, priliku. I kuća će biti puna ljudi koji će raditi u polju. La/ourrello nikada višeneće biti prazan rekla je veselo Fauve.

— Čuj, Fauve, mislio sam da bih ti trebao reci kako >amprošlog četvrtka

vidio Bena Litchfielda u 21 rekao je Darcykao da ne može preskočiti ni jednu pojedinost. Zamisli, rete Krindler mu je dao stol broj devet, a tek mu jetrideset godina. Nego, na odlasku je upitao kad ćeš se vratiti.

— S kim je bio? — upitala je spontano Fauve. — S izuzetno lijepom djevojkom. Mora da je manekenka. — As kime je ona bila? — upitala je Fauve, uspravivšise u stolici od

znatiželje. — S nama — hladno je odgovorila Maggy. — I bila je toArkansas, kao što

i Darcy savršeno dobro zna.

— Arkansas! Kako se nje nisam sjetila! Pa to je savršeno! Ona je bistra, aBen na taj način ostaje u obitelji. Samoobavezno reci Arkansas da onnedjeljom ujutro radi jednu jako čudnu stvar, ali neka ne obraća pažnju jer tone traje dugo.

— Ni slučajno joj tako nešto neću govoriti — rekla jeMaggy zgranuto. — Onda će to morati sama otkriti, i to namučivši se. Vjerojatno je već i

otkrila. Zagrli je umjesto mene. A da, Magali,poslala sam ti onu sliku koju ti jeotac poklonio, onu koju ti jeKate maznula... Znaš, onu, gdje ležiš na zelenimastucima?

— Teško da bi tu sliku itko mogao zaboraviti — rekao jeDarcy. — Samo,što misliš, kamo bismo je mogli objesiti?

— Naći ćete već neko mjesto — rekla je veselo Fauve. —Drugih šest samsačuvala za svoje praunuke.

— Praunuke? Fauve... nisi valjda... nisi... — zamucala je Maggy. — Zaboga, Magali, pa kako bih mogla biti? Nisam niudata, uostalom —

ukorila ju je Fauve. — Ali, i da jesamtrudna, bila bi to genetska predispozicija. Darcy, sjećaš li seonog pande kojeg si mi jednom poklonio?

— Odlično se sjećam.

— E pa, što misliš, da li bi bilo glupo i djetinjasto kadbih te zamolila dami ga pošalješ? Sjedi na stolici za ljuljanje umojoj dnevnoj sobi.

— Naravno da ne bi bilo glupo. Mora čovjek imati svogpandu. Želiš li jošnešto iz svog stana?

— Zapravo... je ova kuća potpuno pusta. Možda bi jednostavno mogao pozvati radnike da sve spakiraju i poslati mito ovamo?



— to da spakiraju? — Sve stvari iz stana. O, znam da će to biti samo kap umoru, ali pomoći će

mi da počnem namještati sobe. — Zašto ne?

— O, Darcy, divan si. Ti uvijek sve razumiješ. Tako mi jedrago da sinatjerao Magali da se uda za tebe. — Zapravo je ona mene natjerala. — Nisam to znala — zadivljeno je rekla Fauve. — Kakoje to bilo?

Ispričaj mi. — Mislim da ovaj razgovor već predugo traje — umiješala se Maggy. —

Fauve, dušo, činiš ono što moraš i jako samsretna zbog tebe, zbog sebe i zbogDarcvja, iako nisam sigurna da on to zaslužuje. Čovjek koji krši obećanje ostakleniku. ..

— Netko zvoni na vratima. Čujem zvonce iz kuhinje —žurno je reklaFauve. — Moram prekinuti. Nazvat ću vas opetza nekoliko dana. Oboje vasvolim.

Laka srca i veselo otrčala je do vrata i pred njima našla Erica Avigdoranaslonjenog na dovratnik, jakne prebačene preko ramena.

— Aha. Majstor zidar. Uđi. — Sinoć sam se kasno vratio iz Les Bauxa i jutros sam tepotražio. Kad te

nisam našao u hotelu, sjetio sam se da simožda ovdje, pa sam se jednostavnodovezao i svratio... Nesmeta ti?

— Naravno da ne. Presretna sam što mogu primiti sinamojih dragih prijatelja, Avigdorovih.

— Užasno razgovaraš. .. — Kako razgovaram? — upitala je vrteći se oko sebe, aplamteći je plašt

njezine kose ratoborno zalepršao i bila je izrazito, zadivljujuće lijepa, što je isama znala.

— Ne mogu točno odrediti tvoj ton — oprezno je rekao. — Shvatit ću to kao kompliment. Kako tvoje kuće? — Odlično napreduju. Najvažniji dio gradnje je završeni bit će na vrijeme

dovršene. Uskoro ću ponovo početi normalno živjeti. Čuj, Fauve, zapravo samti došao reći da mi ježao što nisam više bio ovdje, ali ti si bila tako zaposlenada mise činilo kako ionako ne bi imala nimalo slobodnog vremena.A tata misad kaže da slijedećeg tjedna putuješ za New York.

— Obaveze zovu — rekla je, dobacivši mu iskosa pakostan, brz pogledsvojih velikih, maglovitosivih očiju. Ovako sesigurno njezina majka ponašala



prema muškarcima koji su semorali u nju zaljubiti. Osjećala se pravomLunelovom, ali natome joj se nije ni moglo zamjeriti, zar ne?

— Valjda — bezizražajno je rekao. — Hoćeš li nešto poručati? gostoljubivo je upitala Fauve.

— Ne bih htio smetati. . . Čuj, dođi, odvest ću te u jedan mali hotel, uHostellerie u Bonnieuxu gdje se jako dobro jede. — Previše sam gladna da bih toliko čekala, a i kuhinjskistol je pun

ostataka koje bi trebalo dokrajčiti. Od doručkasam pojela samo jabuku, a i odtada je prošla cijela vječnost.

Povela ga je u kuhinju, gdje se na stolu nalazila hrana koju je izvadilaranije. Sirevi su bili dovoljno omekšali, pašteta i piletina više nisu bile onakoledene, i dok je Eric sjedio pijući čašu bijelog vina, Fauve je postavljala stol irezala rajčicu za salatu.

— Nikada te nisam vidio kao domaćicu — zamišljeno jerekao. — Nije ovo ništa. Ja sam opasna kuharica. Specijalitetmi je pile s paprikom i s mnogo kiselog vrhnja.

— Kiselog vrhnja? Što je to? — Creme fraiche, samo još mnogo bolje — odgovorila jeFauve, koja je

dugo razmišljala o tom nerješivom gastronomskom problemu i nije joj sečinilo da čini svetogrđe.

— Nekako nikada nisam o tebi razmišljao kao o kuharici. — Ako si uopće o meni razmišljao — prošaptala je lijevajući maslinovo

ulje. — To nije fer! — gotovo je viknuo, spustivši čašu s vinom. — Ma, dobro. Oprosti. Nizak udarac. Dođi, ručak je gotov.Oboje su jeli pohlepno, gotovo bez riječi. Fauve je sagnula glavu i obrve

su joj se skupile u ravnu narančastu crtu dok se silno trudila da ne gledaEricove šake ili njegove zglavke što su izvirivali iz rukava na džemperu,njegov vrat, ili njegovo lice.. . naročito ne njegovo lice.

— Znaš — napokon je rekla zamišljenim, ravnodušnimglasom — nikadane bih bila ni pomislila da si ti osoba kojamože zaboraviti na svečano

obećanje. Darcy je Magali obećaostaklenik i prekršio je obećanje, ali to jenešto drugo i to mogushvatiti. To je bilo pitanje novca i dogovora. Ti si,međutim,stvarno izgledao jako iskreno.

— O čemu ti to, dovraga, govoriš? — Obećao si da ćeš me odvesti u Lunel, sjećaš se? Uvijek sam se nadala

da ću tamo naći rješenje, da ću naći neštošto će mi pomoći da doznam nešto o



svojem porijeklu. Prijekoliko si mi godina to obećao? Još uvijek to nisi učinio,a ne bih rekla ni da me uopće imaš namjeru tamo odvesti — mirno inemilosrdno je rekla, ali bez ikakvog predbacivanja u glasu.

— Dodavola, Fauve, sad si stvarno pretjerala! Otputuješbez ijedne riječi,

ne pojaviš se godinama, iskrsneš u Rimu nasamo dva dana, opet nestaneš, ondase iz neba pa u rebra pojaviš šest mjeseci kasnije zbog nečega što sa mnomnema nikakve veze, provodiš svo vrijeme okružena odvjetnicima,

posrednicima, novim prijateljima, novinarima i fotoreporterima,sada ćeš ponovo nestati, i još si tako nevjerojatno, zapanjujuće drska da se meneusuđuješ okriviti kako sam prekršio obećanje!

— Ne poričeš da si mi obećao? — mirno je ponovila sljupkim, nedužnimsmiješkom, ne obazirući se na njegovuprovalu bijesa, kao da je nije nizamijetila.

— Naravno da sam ti obećao. Imam za dokaz i karte uautomobilu. Bože, tisi stvarno pokvarena! Lunel se nalazijužno od Nimesa i sjeverno odMontpelliera, nešto dalje odceste A9. Ako sada krenemo, možemo tamo stićiza sat vremena, prečicom kroz St. Remy i Tarascon... nalazi se nedalekoodoceana, na rubu Camarguea, zapravo je samo nekoliko kilometara izvanProvanse, točnije u Languedocu.

— Bio si tamo bez mene? — uzviknula je optužujućim glasom. — Naravno da nisam. Nikada to ne bih učinio. — Kako onda tako dobro znaš gdje se nalazi? Eric, gdjeje moja kruška?

— Kruška?... Upravo sam je pojeo.. . Oprosti, trebaosam te pitati hoćeš li iti polovicu. Što je tebi?

— Pojeo si.. . pojeo si... moj prvi... motiv! — Motiv? Pa to je bila obična kruška.. . Kunem ti se,Fauve, da nikada

nisam bio ni blizu Lunela, ali sam želio točno znati gdje se nalazi... — Zašto? — upitala je, na jedvite jade zatomljujući napad smijeha. — Za svaki slučaj rekao je. Ako se ikada vratiš i sjetiš se da bi htjela

tamo otići. — Koliko već dugo čuvaš te karte u automobilu?

— Još otkad si otišla. .. kad ti je bilo šesnaest godina.Kad sam kupio noviauto, jednostavno sam ih izvadio iz starog pretinca za rukavice i stavio u novi.

— Onda mislim da ću ti oprostiti. Barem si imao dobrenamjere, iako si se pokazao jako slabim kad ih je trebalo i ostvariti. Ali, i dobre namjere neštovrijede, pretpostavljam. . .

— Ja bih rekao daje to bilo malo više od dobre namjere.



— A kako bi ti to nazvao? — Fauve je naslonila glavu naruke i gledala ga preko kuhinjskog stola ravno u oči. — Osjećajima? Nostalgijom?Romantičnom gestom u znak sjećanjana prošle osjećaje?

— Kučko mala!

— Oho? — Uspjela je pristojno i upitno podići obrve,dok joj je srce pobjednosno ludovalo. — Ne pokušavaj više sa mnom tu svoju igru! Već si sejednom tako

zabavila u Rimu, sjećaš se? Navela si me da mislim kako me još voliš, pustilasi me da ostanem beznadno zaljubljen u tebe, a onda si se u posljednji trenutak izvukla, šaleći se sa mnom sadistički i nemilosrdno, baš kao i sada.. .Uopće tine mogu opisati što o tebi mislim. — Ustao je.

Fauve je također ustala, brzo obišla oko stola, preobražena, sigurna, takosigurna, posve sigurna kao što je bila i u ateljeu, dočekujući novi život.

Eric ju je pogledao i cijeli se njegov svijet izmijenio. Jedina ljubav unjegovom životu, lica zažarenog i ozarenog ljubavlju koja je bila ravnanjegovoj, pružala je prema njemu ruke pokretom koji je otkrivao prekrasnu

budućnost u koju više nije bilo sumnje. — Pokušavaš li ti to na svoj originalni način, reći da mejoš voliš? —

upitala je Fauve grleći ga oko vrata. — Ti to mene prosiš? Moram te upozoritida sam danas popodne spremna prihvatiti svaki rizik. Ako me želiš, sada jetrenutak da meuhvatiš. Osjećam se nevjerojatno lakoumno, odlične sam voIje.

— Nikada nije bilo ni trenutka da te nisam želio. Misliosam da ti mene ne

želiš — prošaptao je Eric gledajući tajnu unjezinim očima i pronikavši joj usrce. — Ali — dodao je odjednom zabrinuto, ustuknuvši — ne želim iskoristititvoje raspoloženje. .. Već si mi jednu krasnu predstavu priredila.. .Što ako sesutra predomisliš?

— Eric, nije to samo raspoloženje. Ni najmanje. Samosam se šalila.Morala sam, da te razljutim, kako bi se prestaorezervirano ponašati. Sve ovegodine željela sam se udati zatebe. Sjećaš se kako si sanjario o tome dazajedno pobjegnemo kad nam je bilo šesnaest godina? I ja sam stalno otomesanjala, ali bojala sam se priznati jer sam znala što bi to značilo, kamo bi

nas odvelo. Nikada mi nije nedostajalo ljubavi,već samo vjere. Ma, ne u tebenego u mogućnost da se u ikogaima puno povjerenje, ali sada je s time svršeno.Želim dvije

stvari u životu, i nijedna od njih ne bi bila dovoljna bez druge. Želim seudati za tebe i želim pokušati slikati...

— Slikati? Kako se to dogodilo? Kada si.. . ma, pustisad to, kasnije ćeš mi



ispričati. To je divno, oduvijek samznao da ćeš se opet morati vratiti slikanju. — Bi li htio živjeti ovdje, u La Tourrelli, Eric? — Zar ne znaš da je ova kuća čekala na nas? — Ja sporo shvaćam... ali da, sada znam.

Opisivao je prstom ivicu njezinih usana, osjećajući kako mu srce udara ugrudima. — Još uvijek želiš otići u Lunel? Ne bih htio i dalje kršitiobećanje —

ozbiljno je rekao. — Ne sada; ne danas — odgovorila je. — Zar ga ne želiš vidjeti? — Ne žuri mi se — rekla je zamišljeno Fauve. — Kao dami to više i nije

potrebno. Ali Eric, voljela bih se nekamo odvesti. .. Ne daleko, samo malo nizcestu. Moram kupiti novu krušku.



notes

* Les Fauves (franc.) — Fovisti, grupa francuskih umjetnika s početka 20.stoljeća, umjetničkog izraza bliskog ekspresionizmu, sklonih upotrebi čistih,

arkih boja. (Op. prev.)* Trgovina suhomesnatom robom. (Op. prev.)

* Sedmerokraki svijećnjak. (Op. prev.)

* Obredna večera. (Op. prev.)

* Ubojico! (Op. prev.)

* Boemski život (Op. prev.)

* Značajna demokratska politička organizacija, osnovana 1789. godine u NewYorku. (Op. prev.)

* Anisovac. (Op. prev.)

* Oštar sjeverni i sjeveroistočni vjetar u jugoistočnoj Francuskoj. (Op. prev.)

* »Molim te, voli me malo, da bi me volio dugo«.* grudnjaci

* govedu juhu

* smiješnog rata. (Op. prev.)

* golubinjaka (Op. prev.)

* kastelanka (Op. prev.)

* Pokret otpora (Op. prev.)

* nezakonito dijete (Op. prev.)



* dvorca. (Op. prev.)

* Povijest Židova u Avignonu i grofovije Venaissin (Op. prev.)

Documents

Judith Krantz - Mistralova Kći