SEMINARSKI RAD-JAVNE FINANSIJE-

Javni zajam

Sadržaj

1. Javni zajam (kredit)

1.1. Pojam javnog zajma i njihove karakteristike

1.2. Istorijski razvoj javnih zajmova

1.3. Klasifikacija javnih zajmova

1.4. Tehnika javnog zajma

1.4.1. Emisija javnog zajma

1.4.2. Otplata javnog zajma

1.4.3. Konsolidacija i konverzija javnih zajmova su finansijske

2

Uvod

Javni zajam se već dugo vremena posmatra kao poseban modalitet, odnosno istrument koji je postao značajan činilac u strukturi javnih prihoda savremenih država. U poslednjim decenijam prošlog veka i u prvoj deceniji ovog veka skoro sve zemlje, kako razvijene tako i nerazvijene, su prezadužene i zbog toga se sve češće odlučuju za raspisivanje javnog zajma.

Javni zajam konstantno pobuđuje interesovanje koje se uglavnom svodi na razloge zbog kojih država poseže za njegovim raspisivanjem i na situacije u kojima je neophodno obezbjediti dodatne javne prihode za finansiranje sve širih državnih (javnih) funkcija.

Kada je reč o javnom zajmu, nameće se akademska obaveza da se napravi razlika između javnog zajma i javnog duga i javnog zajma i poreza. Javni zajam kao javni nefiskalni prihod je specifičan u odnosu na druge javne prihode, a njegova suština je u tome što su kod njega prisutni kako elementi javnog prihoda, tako i elementi javnog rashoda.

Kada se upisuje, javni zajam se pojavljuje kao javni prihod države koja ga raspisuje, ali kada država pristupa njegovom povraćaju. Tada se javni zajam pojavljuje u svojstvu njenog javnog rashoda. Inače, on predstavlja ključ za održanje privrednog nivoa, a efikasno sredstvo za sprovođenje fiskalne, a samim tim i ekonomske politike države i realnu pretpostavku za pravovremenu državnu intervenciju u privrednim oblastima u kojima ona ima naglašen interes.

Danas je potpuno izvjesno da je osnovni razlog za njegovu emisiju to što veliki broj kako narazvijenih tako i razvijenih zemalja ne uspjevaju da hronični budžetski deficit pokriju redovnim javnim prihodima. O prirodi i karakteristikama javnog zajma i potrebama za njegovom emisijom postoji generacijsko naučno nesaglasje, počev od klasične pa sve do post-moderne fiskalne teorije.

Ovaj rad je samo jedan skromni pokušaj da se objasne neke činjenice vezane za teoriju javnog zajma koje pripadaju određenom vremenu i potrebama koje to vreme iznedri i za uspostavljanje realnog odnosa između njih.

3

1. Javni zajam (Kredit)

1.1. Pojam javnog zajma i njihove karakteristike

Javni (državni) zajam predstavlja najglavniji izvor vanrednih prihoda savremenih država. Danas nema države koja ne koristi ovaj oblik prihoda za finansiranje svojih funkcija.

Javni zajam je takav finansijsko-pravni institut kod koga fizička ili pravna lica (zajmodavci) na osnovu ugovora pozajmljuju državi (zajmoprimcu) određeni iznos novca ili drugih zamenljivih stvari uz određene uslove i uz obavezu države (zajmoprimca) da vrati pozajmljeni novac, odnosno pozajmljene stvari.

Razvoj javnih zajmova povezan je sa razvojem novčane privrede, a uzroci njegove pojave nalaze se u:

1) vanrednim rashodima države i drugih javno-pravnih tijela;2) u vremenskom i materijalnom nepoklapanju javnih prihoda i javnih rashoda;3) u sve većem miješanju države u privredne aktivnosti zemlje.

Javni kredit treba razlikovati od javnog duga. Javni dug je širi pojam koji obuhvata svako zaduženje države kako po osnovu ugovora o zajmu kod pravnih ili fizičkih lica, tako i sve ovabeze države po drugim osnovama, zakonskim, ugovornim, deliktnim (npr. naknada za eksproprojavicu imovine, naknada štete itd).

Javni zajam ima uži smisao i on obuhvata samo zaduženje koje je organizovano u vidu zajma javnim upisom.

O javnom zajmu kao izvoru državnih prihoda postoji više različitih gledišta. Stariji pisci bili su protiv upotrebe zajmova. Tako su A. Smit, D. Rikardo, Sej i kasnije Gledston bili veliki protivnici državnog zaduženja, smatrajući da državni dugovi predstavljaju ozbiljnu opasnost po opstanak države, kako u političkom, tako i u ekonomskom pogledu. Naravno, javni zajmovi odvraćaju slobodni kapital od korisnog plasiranja u industriju, trgovinu i poljoprivredu, što izaziva skok kamatne stope i proizvodnih troškova i uopšte stagnaciju u privredi. Sem toga, umjesto da teret troškova sadašnje generacije podnosi ona sama, što se postiže porezima, pomoću zajmova prevaljuju se rashodi na buduće generacije, čime su one u stvari žrtvovane sadašnjoj. D. Hjum je pisao: "Ako država ne uništi kredit, onda će kredit uništiti državu". Kao glavni argumenti protiv državnog kredita navođeni su: rasipništvo u gazdovanju dobijenim sredstvima, odsustvo svake štednje u državnom gazdovanju, sprečavanje privrednog razvoja, opasnost od bankrotstva države zbog previsokog i lakomislenog zaduživanja.

Nasuprot ovom pesimističkom gledanju na javni kredit, neki autori su isticali gledište da je javni kredit vrlo korisna stvar i da se nacionalno bogastvo povećava sa povećanjem državnog duga. U tom smislu, posebno su afirmativno ocijenjeni unutrašnji zajmovi. Tako je npr. Melon smatrao da je unutrašnji zajam „zajam desnice učinjen ljevici". Volter je, govoreći o ovoj problematici, smatrao da država koja duguje samoj sebi ne može osiromašiti.1

Savremena finansijska teorija mnogo realnije posmatra javni kredit. Naime, danas je javni kredit postao važan instrument ekonomske i socijalne politike u okviru tzv.

1 H. Filipović: str. 170.

4

funkcionalnih finansija. Sve češće intervencije države u razne sfere društvenog života daju zajmovima ulogu dinamičnog faktora kojemu nije zadatak samo obezbjeđenje sredstava za podmirenje tzv. rentabilnih rashoda, već se putem zajma uspješno ostvaruju i razne druge intervencije, kojima je krajnji cilj ekonomska ravnoteža, puna zaposlenost i ekonomski razvoj.2

U prilog korišćenja javnih zajmova ističe se sljedeće:a) savremene države bez upotrebe javnog kredita ne bi uopšte mogle vršiti svoje

funkcije, zbog čega je on postao sastavni dio ekonomskog sistema svake države;b) javni zajmovi najvećim dijelom se koriste u produktivne svrhe i služe za

jačanje materijalnih snaga zemlje, što je od koristi i sadašnjim i budućim generacijama;c) javni zajmovi koji su iskorišćeni u produktivne svrhe stvaraju materijalnu

osnovu koja omogućava njihovo vraćanje;d) velika sredstva koja su potrebna državi mogu se brže i bezbolnije obezbijediti

putem javnog zajma nego putem poreza.Pristalice javnih zajmova smatraju da za uspjeh zajma treba da budu ispunjena

dva uslova: 1) obilje kapitala na tržištu i 2) nepoljuljan renome zajmoprimca, što u prvom redu zavisi od njegove ekonomske stabilnosti odnosno od sposobnosti zajmoprimca da vrati pozajmljena sredstva.

Djelovanje javnog kredita na privredu može se ispoljiti i u pozitivnom i u negativnom smislu, što zavisi, u prvom redu, od upotrebe kredita i načina organizovanja privrede.

Kredit djeluje u pozitivnom pravcu, kad se njime obezbjeđuje izgradnja velikih privrednih objekata, kao i značajnih objekata društvene infrastrukture, što je inače neophodna pretpostavka ukupnog razvoja zemlje. Takvi poduhvati ako bi se frnansirali redovnim javnim prihodima (dažbinama), morali bi dovesti do velikog fiskalnog opterećnja poreskih obveznika. Osim toga, trošenje sredstava javnog kredita obavezuje na racionalno finansijsko ponašanje, kako se ne bi izgubilo povjerenje kod zajmodavca. Takođe, pozitivan uticaj javnog kredita se ogleda u podsticanju štednje kod stanovništva, budući da su obveznice zajma kamatonosne, pa atraktivna kamata može da animira građane na upis većih iznosa zajma na račun svoje ušteđevine. S druge strane, zajmom obezbijeđena sredstva država treba da usmjerava u one oblasti, odnosno namjene koje će doprinijeti najpovoljnijem efektuiranju uloženih sredstava, uključujud tu i poželjne monetarne efekte.

Kao negativne strane javnog kredita ističu se: 1) špekulacije obveznicama zajma, 2) javni zajam predstavlja teret pri njegovoj otplati i 3) javni zajam umrtvljuje preduzetničku inicijativu.

Osnovne karakteristike javnog zajma su:1. javni zajam predstavlja finansijski instrument koji u sebi uključuje i elemente

prihoda i elemente rashoda. U trenutku zaključivanja zajam je prihod države, ali u trenutku dospijeća za vraćanje on se javlja kao javni rashod;

2. javni zajam karakteriše njegova povratnost, za razliku od javnih prihoda što se obezbjeđuje putem dažbina, čija je jedna od osnovnih osobina njihova nepovratnost;

3. kako se najveći broj javnih zajmova upisuje uz obavezu zajmoprimca da zajmodavcu uz vraćanje glavnice plati i kamatu, možemo kao jednu od karakteristika zajma naznačiti i kamatu, ali ne kao opštu osobinu, budući da postoje i beskamatni krediti (zajmovi);

4. javni zajmovi se, uglavnom obezbjeđuju na dobrovoljnoj osnovi, tj. na podlozi

2 Dr. Barbara Jelčić: str: 338.

5

slobodnog opredeljenja zajmodavca da upiše javni zajam. Međutim, dobrovoljnost, takođe ne možemo uzeti kao bitan elemenat javnog zajma, s obzirom da postoje i obavezni (prinudni) zajmovi, tj. takvi zajmovi koji se realizuju uz prinudu. Takvi zajmovi se razlikuju od dažbina samo po tome što se iznosi upisanog obaveznog zajma vraćaju zajmodavcima, što nije slučaj sa sredstvima prikupljenim putem dažbina, odnosno takvi zajmovi postaju porezi, ako država ne vrati pozajmljena sredstva, što je inače veoma rijedak slučaj;

5. javni zajmovi se ne mogu smatrati pravim prihodima kao što su to dažbine i domenski prihodijer zajmovi predstavljaju anticipiranje prihoda. Naime, kada su državi potrebni veliki iznosi sredstava i u kratkom vremenskom periodu, pa ih ne može odmah obezbijediti putem pravih prihoda (dažbina i domenskih prihoda), onda ona pribjegava zajmu, koga će vraćati pravim prihodima. Upravo zbog toga se i kaže da se zajmovi ne mogu smatrati definitivnim prihodima kao što su to pravi prihodi. Međutim, između zajma i definitivnih prihoda (dažbina i domenskih prihoda) postoji veoma čvrsta i korelativna veza, s obzirom da je nemoguće realizovati zajam bez dažbina i domenskih prihoda, iz kojih država, inače, vraća zajam. Zbog ove svoje osobine, klasici su i definisali javni zajam kao metod raspoređivanja javnog tereta kroz vrijeme.

Radi upoznavanja suštine javnih zajmova, dobro može koristiti i njihovo upoređenje sa privatnim zajmovima.3

a) državni kredit je personalan, a kredit privatnog lica je realan. Naime, državni kredit ima za osnovu povjerenje, koje se oslanja na čvrstu odluku države da vrati pozajmljena sredstva, s jedne strane, i na stanje u privredi i finansijama kao i u političkom sistemu te države, s druge strane. Da li će, pak, doći do privatnog kredita i kolika će mu visina biti, zavisi od garancija, odnosno materijalnih dobara sa kojima privatno lice raspolaže;

b) od privatnog dužnika koji ne vraća svoje dugove, naplata duga se može izvršiti prinudnim putem, dok se država ne može legalnim sredstvima prinuditi da ispuni obaveze iz zajma prema povjeriocima, svojim državljanima. Drugačija je situacija kada su zajmovi uzeti u inostranstvu, bilo da su tamo zaključeni ili da su obveznice prekupom tamo dospjele. U tom slučaju država dužnik ima prema sebi drugu državu koja štiti sopstvene interese ili interese svojih građana kao povjerilaca. Iako se sila može zamisliti kao sredstvo naplate, u istoriji nijesu poznati oružani sukobi po ovom osnovu;

c) javni zajmovi se mogu zaključivati na neodređeno vrijeme i država može na osnovu svoje suvjerenosti jednostrano mijenjati uslove zajma što nije slučaj sa privatnim zajmom;

d) javni zajam je vezan za dugoročnu egzistenciju države, za njenu vječitu imovinu (a ne za ovu ili onu vladu koja je na vlasti). Dok kod privatnog zajma nasljednik pasivnog nasljeđa nema nikakve obaveze (osim moralne) prema povjeriocima ostavioca, dotle je kod državnih dugova teško zamisliti da vlada ne prizna dug prethodne vlade, mada je u srednjem vijeku bilo i takvih slučajeva.

Kao zajmodavci (povjerioci) kod javnih zajmova mogu se pojaviti različiti subjekti. Tako, kao povjerioci mogu biti: stanovništvo, banke, međunarodne finansijske institucije i država.

3 Dr. J. Lovčević: str: 174-175

6

1.2. Istorijski razvoj javnih zajmova

Javni zajam danas predstavlja najglavniji izvor vanrednih prihoda države. Nema savremene države koja ne koristi ovaj oblik prihoda za finansiranje svojih funkcija.

U svom sadašnjem obliku, javni kredit predstavlja finansijski institut novijeg datuma koji datira od kraja XVIII vijeka. Međutim, javni (državni) kredit postojao je i ranije, ali se on razlikovao od savremenih oblika javnih kredita. Prve oblike državnog zajma možemo sresti još u robovlasničkim državama, kada se javljala potreba za povećanim sredstvima države zbog vođenja ratova. Zajmovi toga doba su imali prinudni karakter i od poreza su se razlikovali samo po tome što se zajam vraćao, i to iz ratnog plijena. Potreba za korišćenjem javnog kredita bilaje izražena i u feudalizmu, naročito u slučajevima kada prihodi od domena, regala, posrednih poreza i drugih redovnih prihoda nijesu bili dovoljni da izfinansiraju sve više narasle potrebe u vezi s izdržavanjem stalne plaćene vojske, državne uprave, sudova i sl. Za ovaj period javnog kredita bioje karakterističan njegov privatno-pravni karakter. Kredit je bio vezan za ličnost vladaočevu, jer se on poistovjećivao sa državom, pa je postojala opasnost da nasljednik vladara koji je zaključio ugovor o kreditu ne prizna dug svog prethodnika. Zbog toga je davan samo na osnovu stvarnih bezbjeđenja: zalaganja zemljišta, dragocjenosti, krune, pa i same lične slobode. Kao zajmodavci javljali su se bogati građani, manastiri i crkve. Ovi zajmovi su bili, po pravilu,kratkoročni i sa visokim kamatnim stopama, zbog velikog rizika za zajmodavca da li će mu pozajmljeni iznos biti vraćen, kao i zbog toga što kapitala za pozajmlivanje nije bilo dovoljno.Stoga, o javnom kreditu u srednjem vijeku gotovo da se ne može govoriti. Bio je to period personalnog kredita, i kao što je to već rečeno,kredit se mogao ostvariti samo na osnovu stvarnih obezbjeđenja. Tako u srednjovjekovnim italijanskim državama ( Firenci, Đenovi, Veneciji, Milanu) državni zajmovi su zaključivani sa povjeriocima na taj način što je država kao zalogu davala povjeriocima pojedine prihode od poreza i carina. U Francuskoj su povjerioci uzimali u svoje ruke i ubiranje prihoda. Balkanske države su za svoje zajmove u inostranstvu sve do drugog svjetskog rata davale u zalogu prihode od carina, od željeznica itd.

O modernom javnom zajmu može se govoriti tek krajem 18. i od početka 19. vijeka, tj. kada je pojavom i razvojem kapitalističkih država došlo do razlikovanja državne imovine od imovine vladara i kada je državni budžet postao osnovni instrument za finansiranje javnih potreba. Upravo, tada javni zajam gubi karakter ličnog zajma, bez potrebe da država svojim državljanima daje kakve realne zaloge, jer iza kredita (zajma) stoji cijela država, a ne pojedinac-vladar. Pri tome, napominjemo da je proces ograničavanja vladara u zaključivanju zajmova od strane parlamenta započelo znatno ranije u Engleskoj (u 17. vijeku).

Na razvoj državnih zajmova snažno su uticale i pojedine banke, koje su se sve više javljale ne samo kao povjerioci, nego i kao ustanove koje su unaprijedile tehniku upisa zajma, ubiranja sredstava i vraćanja zajma. Takve su npr. bile Engleska banka(Bank of England) i bečka gradska banka (VVinter Stadbank).

U vrijeme industrijskog kapitalizma (19. vijek) došloje do naglog razvoja inostranih državnih zajmova. Italija, Rusija, Grčka, Turska, Portugalija najveći dio sredstava od državnih zajmova ostvarili su od inostranih zajmova, a glavni zajmodavci toga vremena bili su Engleska, Francuska i Njemačka. Kolonijalni ratovi i sve veći zahtjevi za naoružanje dovodili su pojedine države do budžetskog deficita i do sve veće primjene državnih zajmova.Takojeu periodu između 1870. i 1913. godine državni dug Francuske i SAD povećan dva puta,a Njemačke čak 10 puta. Prvi svjetski rat u kome je učestvovalo 36 država i u kome su direktni vojni rashodi iznosili oko 208 milijardi

7

dolara,naročito je istakao potrebu korišćenja državnih zajmova za finansiranje troškova vođenja rata, npr. od 1914. do 1920. godine zaduženje Engleske je poraslo za 10,6 puta, Francuske 4,6 puta, SAD 21 put, a Njemačke 30 puta. Poslije Prvog svjetskog rata dolazi do smanjenja zaduženja, da bi u Drugom svjetskom ratu ponovo došlo do ogromnog porasta državnih zaduženja, a s obzirom da je trebalo obezbjediti velika sredstva za podmirenje vojnih rashoda,koji su iznosili oko 925 milijardi dolara. Najveći dio nacionalnog dohotka korišćen je za te svrhe. Tako, npr. vojni rashodi Engleske iznosili su 55,7% nacionalnog dohotka, SAD 43% i Njemačke 67,8% nacionalnog dohotka.4

Pokazujući se kao veoma efikasno sredstvo za prikupljanje potrebnih novčanih sredstava u cilju ostvarivanja ciljeva ekonomske, socijalne, finansijske i druge politike, javni zajmovi poslije Drugog svjetskog rata sve više poprimaju ulogu stalnog instrumenta za rješavanje određenih značajnih društveno-ekonomskih problema.

1.3. Klasifikacija javnih (državnih) zajmova

Državne (javne) zajmove možemo razvrstati primjenom raznih kriterija. Zavisno od toga koji se krtiterij primjenjuje za klasifikaciju, možemo izvršiti podjelu javnih zajmova na:

1) unutrašnje i inostrane; 2) dobrovoljne, prinudne i patriotske zajmove; 3) kratkoročne, srednjoročne i dugoročne zajmove;4)zajmove po paritetu, ispod pariteta i iznad pariteta; 5)zajmove širih i užih društveno-političkih zajednica; 6) novčane i robne zajmove; 7) zajmovi gdje se kao povjerioci javljaju banke, stanovništvo, međunarodne finansijske institucije, država; 8) produktivni i neproduktivni zajmovi.

Ad 1) Unutrašnji i inostrani zajmovi. Kao kriterijum za ovu podjelu uzima se mjesto gdje je zajam zaključen i vrsta valute ( domaća ili strana) koju zajmodavac prenosi u vlasništvo zajmoprimcu. Naime, unutrašnji javni zajam je onaj koji se zaključuje u domaćoj valuti i kojega upisuju fizička i pravna lica države koja raspisuje zajam. Ukoliko, pak, država pristupi zaključenju zajma u inostranstvu i u stranoj valuti onda se radi o inostranom kreditu. Međutim, bilo je slučajeva da su obveznice domaćeg ( uutrašnjeg) zajma otkupom od stranaca postale dio inostranog kredita, i obrnuto da se obveznice nacionalnih zajmova emitovane na strani, postepeno otkupom vraćaju u svoju zemlju (to je tzv.repatricija duga).

Unutrašnji zajmovi su najrasprostranjeniji oblik prikupljanja dodatnih sredstava u razvijenim zemljama, a inostrani zajmovi u zemljama u razvoju zbog nedostatka njihove sopstvene akumulacije. Korišćenje inostranih zajmova zahtijeva njihovu racionalnu upotrebu i posebno ako se imaju u vidu negativne strane inostranog zaduženja , kao što su: obaveza vraćanja zajma u stranoj valuti, što se negativno odražava na platni bilans zemlje; promjene kursa domaće valute u odnosu na valutu u kojoj se zajam vraća dovodi do ekonomskog osiromašenja dužnika; strani povjerioci često pokušavaju zaključenje zajma vezati za određene uslove koji se ne mogu pozitivno ocijeniti sa ekonomskog, političkog ili finansijskog gledišta, odnosno strani zajmovi mogu privredu države zajmoprimca dovesti u zavisnost od privrede zemlje povjerioca. Zbog toga, pribjegavanje inostranom zajmu nalaže potrebu njihovog korišćenja u one namjene preko kojih se najbolje i najbrže mogu aktivirati privredni resursi koji omogućavaju dalje povećanje nacionalne akumulacije, pa samim tim smanjuje potrebu za

4 Dr. B. Jelčić: str: 292-293

8

daljim inostranim zaduživanjem.Ad 2) Dobrovoljni, prinudni i patriotski zajmovi. Ova podjela je napravljena s

obzirom na metod kojim se država služi da dođe do zajma.U pravilu, javni zajmovi su dobrovoljni, tj. počivaju na ugovoru između države,

kao dužnika, s jedne, i fizičkih i pravnih lica, kao povjerioca, s druge strane.Opredjeljenje za upis zajma, zajmoprimac nalazi u nekoj koristi koja proističe iz upisa zajma. Najčešće je to kamata, koja je kod dobrovoljnih zajmova viša od tržišne ili je najmanje na toj visini. Kao motiv zajmodavca da upiše zajam mogu biti i druge pogodnosti, npr. određene poreske olakšice ili oslobođenja.

Prinudni javni zajmovi su takvi zajmovi kod kojih država utvrđuje obavezu za određena lica (pravna i fizička) da upišu zajam kao i iznose zajma koje su dužni upisati,najčešće zavisno od dohotka odnosno vrijednosti imovine povjerilaca. Zbog toga, prinudni zajam je sličan porezujer u sebi sadrži elemenat prinude, a osim toga njime se ustanovljava obaveza upisa iznosa zajma na način koji se primjenjuje kod propisivanja poreskih obaveza, ili se propisuju takvi uslovi upisa zajma na koje on, inače, ne bi pristao. Razlika, pak, od poreza je, uglavnom, u tome što se sredstva upisana na ime zajma vraćaju (iako sa nižom kamatom od tržišne), što inače nije slučaj kod poreza. Prinudni zajmovi se najčešće primjenjuju kada se potrebna sredstva ne mogu obezbjediti dobrovoljnim zajmom i kada je fiskalno opterećenje dostiglo visok nivo, te nije moguće ići na pribavljanje dodatnih sredstava putem povećanja poreskog tereta.

Kod patriotskih zajmova država se obraća građanima apelujući na njihovu patriotsku dužnost da upišu zajam. Kod njih, dakle, motivzajmodavcada upišezajam nije lični interes ili materijalna korist upisnika zajma, već svijest o zajedničkoj pripadnosti i međusobnoj povezanosti Ijudi koji žive i rade u jednoj državi i njihova spremnostda upisomzajma pomognu rješavanju nekih pitanja koja su od zajedničkog interesa. Najčešće se raspisuju u vanrednim prilikama (rat, elementarne nepogode). Kamatna stopa kod patriotskih zajmova je, po pravilu, niža od one koja vlada na tržištu novca.

Ad 3) Kratkoročni, srednjoročni i dugoročni zajmovi se razlikuju prema vremenu vraćanja zajma. Međutim, kriterij vrijeme vraćanja zajma nije kod svih autora jedinstveno tretiran. Najčešće se kao kratkoročni krediti smatraju oni čiji rok vraćanja iznosi do 3 godine, srednjoročni do 10 godina,a dugoročni preko lOgodina.

U statistikama o državnom zaduženju, prema kriterijumu vremena vraćanja, ali i prema prirodi potreba koje treba zajmovima podmiriti,zajmovi sedijele na leteće i konsolidovane (ilifundirane).

Kao leteći zajmovi se smatraju oni zajmovi koji imaju za cilj da pokriju potrebe privremenog karaktera i potrebe koje su promjenljive, čiji obim neprestano raste ili opada. Ustavri, ti zajmovi imaju za zadatakda sinhronizuju rashode i prihode i da pokriju realne budžetske deficite. Zbog toga, se oni, uglavnom, uzimaju na kratak rok. Najčešće se koriste radi premošćavanja raskoraka između budžetskih rashoda i prihoda koji u budžet pritiču, pa ako su rashodi veći nego što pritiču prihodi, onda se taj problem rješava letećim dugom koji je najčešće od 3 do 6 mjeseci (a može i više) s tim što se mora vratiti do kraja budžetske godine. Nagomilavanjem letećih dugova javlja se potreba da se zaključenjem zajma na duži rok obezbijede sredstva kojima će država podmiriti svoju obavezu iz letećih dugova.Takvi zajmovi se nazivaju konsolidovani javni zajmovi, s obzirom da imaju za cilj da dugoročnije razriješe nagomilane probleme povodom zaduživanja države. Oni se nazivaju i fundirani javni zajmovi, s obzirom da prije

9

njihovog zaključenja država izdvaja određeni prihod koga destinira za otplatu zajma, kao oblik stvarnog obezbjeđenja imaocima obveznica takvog zajma.

Konsolidovani zajmovi se,takođe, mogu klasificirati s obzirom na elemenat vrijeme, i to na: 1) zajmove sa rokom (amortizacione, otplatne zajmove) i 2) zajmove bez roka (rentni zajam, vječita renta).

Kod zajmova sa rokom (amortizacionih, otplatnih) država se obavezuje da, prema unaprijed utvrđenom planu i u određenom roku, potpuno otplati pozajmljena sredstva. Kod rentnog zajma obaveza države se sastoji samo u urednom plaćanju ugovorene kamate. Dakle, kod rentnog zajma država ne uzima obavezu da vrati zajam u određenom roku,ali rezerviše pravo da to učini kada nađe za oportuno.

Ad 4) Zajmovi po paritetu, ispod pariteta i iznad pariteta se klasifkiraju s obzirom na kurs (tečaj) obveznica zajma.lnače, paritet zajma označava jednakost kursa zajma s nominalnom vrijednošću obveznica. Za obveznicu od 100, 500 ili 1000 eura se kaže da se kotira "al pari" (ili po „nominali") onda kada se ona prodaje po 100, 500 ili 1000 eura . Ako se, dakle, obveznice prodaju po svojoj nominalnoj vrijednosti, odnosno ako je nominalna kamatna stopa (tj. ona koju zajmodavac dobija od države) jednaka realnoj kamatnoj stopi zajma,onda je riječ o emisiji zajma po paritetu. Kod takvog zajma država dobija onoliko sredstava koliko je njen dug po tom zajmu.

Ako je nominaln akamatna stopa zajma niža od realne kamatne stope zajma, tada se radi o zajmu ispod pariteta,npr. Ako za svoju obveznicu od 100 eura država primi 80 eura. Očigledno, da se u tom slučaju nominalna i realna kamata ne poklapaju(jer je realna kamata veća od nominalne).

Zajam iznad pariteta je takav oblik zajma kada se obveznice zajma prodaju skuplje nego što je njihova nominalna vrijednost. Na primjer, obveznica čija je nominalna vrijednost 500 eura prodaje se za 600 eura. Ako je nominalna kamatna stopa 10%, onda će zajmodavac (povjerilac) za obveznicu čija je nominalna vrijednost 500 eura dobiti iznos kamate od 50 eura. Međutim, zajmodavac je za tu obveznicu platio 600 eura, pa je zbog toga za njega realna kamatna stopa niža od nominalne. Konkretno u ovom slučaju povjerilac (zajmodavac) je na pozajmljenasredstva od 600 eura dobio na ime kamate 50 eura odnosno 8,33% više od upisanog iznosa zajma.

Zajmovi iznad pariteta su veoma rijetki, jer nijesu privlačni za zajmodavce, zbog čega uspjeh upisa takvog zajma je pod velikim znakom pitanja. Za zajmodavce je najatraktivniji zajam ispod pariteta, s obzirom da kod njega ostvaruju tzv. emisionu premiju,tj. razliku između vrijednosti označene na obveznicama i vrijednosti po kojoj kupuju te obveznice. Međutim, ovakvi zajmovi, s obzirom da država prima obavezu da isplati veći dug nego što je primila zajam, predstavljaju za državu veliki teret, a posebno sa stanovišta pravilnosti rasporeda finansijskog tereta među generacijama, jer na jednoj strani preopterećuju buduću generaciju koja će imati kroz amortizaciju obveznica (povraćaj zajma) da plati emisionu premiju, a na drugoj strani olakšavaju teretsadašnjojgeneracijikojaplaćaniskukamatu.Osimtoga,kod zajma ispod pariteta veoma je otežano sprovođenje konverzije na dugi rok kada je emisioni kurs znatno ispod nominalnog. Zbog toga, emisija zajma po paritetu odnosno zajmovi po paritetu se smatraju najispravnijim kako sa ekonomskog i finansijskog, tako i sa socijalno-političkog stanovišta.

Ad 5) Zajmovi širih i užih društveno-političkih zajednica. Zajmoprimac kod javnih zajmova mogu biti šire i uže političko-teritorijalne zajednice, nezavisno od toga da

10

li se radi o složenim ili o unitarnim državama. Sve do dvadesetih godina ovoga vijeka, kao zajmoprimci su se, uglavnom, javljali centralni organi odnosno federacija. Međutim, prenošenjem funkcija sa širih na uže političko-teritorijalne zajednice (odnosno organe) kao i sve veće širenje funkcija užih političko-teritorijalnih zajednica, imalo je za posljedicu da se i uže društveno-političke zajednice počnu javljati u ulozi zajmoprimca, jer se sve njihove funkcije nijesu mogle finansirati redovnim prihodima. Tako, danas nije rijedak slučaj da zaduženje užih društveno-političkih zajednica iznosi više nego zaduženje centralnih organa (SR Njemačka, Švajcarska).

Ad 6) Novčani i robni zajmovi. Predmet javnog zajma mogu biti osim novca i druge zamjenljive stvari. S tog stanovišta, je i napravljena ova podjela na novčane i robne zajmove, tj. ako se radi o pozajmljivanju novca onda se radi o novčanom zajmu, dok ako umjesto novca zajmoprimac dobija robu (opremu i sl.) uz obavezu da je plati ne odjednom već u ratama (mjesečnim, polugodišnjim, godišnjim i sl.) onda se radi o robnom zajmu. Po pravilu, zajam se daje u novcu, mada danas sve više susrijećemo i robne zajmove, posebno zbog toga što je prodaja opreme na kredit postala vladajući oblik njenog plasmana.

Ad 7) Zajmovi gdje se kao povjerioci javljaju banke, stanovništvo, međunarodne finansijske institucije, država.

Javni zajmovi se mogu podijeliti ne samo prema kiterijumu zajmoprimca već i prema kriterijumu zajmodavca. Kao zajmodavci se mogu pojaviti različiti subjekti, zavisno od toga da li se radi o kratkoročnim, srednjoročnim ili dugoročnimzajmovima, odnosno zavisno od toga da li se zaključuju unutrašnji ili inostrani zajmovi.

Kod razmatranja razvoja javnih zajmova istaknutoje da su se kao zajmodavci javljali bogati manastiri, trgovci, zemljoposjednici, preduzeća, poznate bankarske kuće. Krajem 19 i početkom 20 vijeka sve češće se kao zajmodavci javljaju države. Prije Prvog svjetskog rada kao glavni zajmodavci bile su Engleska, Francuska, Njemačka. U najnovije vrijeme kao zajmodavci se javljajusveveći brojdržava,a prijesvegaSADJapan, Francuska, Engleska, Njemačka, Holandija, Švedska. Države se, po pravilu, nejavljaju kaozajmodavci zajavnezajmove kojezaključuju uže političko-teritorijalne (jedinice).

Praksa da se kao zajmodavci javljaju građani neke države u većim razmjerama je novijeg datuma. Naime, javni zajmovi mogli su dobiti masovni karakter, između ostalog, i jačanjem ekonomske snage građana kao i zbog razloga koji su doveli do raspisivanja zajma. Naoružanje i podmirivanje troškova rata, otklanjanje posljedica elementarnih nepogoda većih rzmjera (zemljetresi, poplave i sl.), izgradnja krupnih privrednih i infrastrukturnih objekata od nacionalnog značaja, bili su razlozi koji su snažno motivisali građane da podrže ideju o upisu zajma i da dobrovoljno privremeno prenesu u vlasništvo države određeni dio svojih novčanih sredstava.

Veoma veliki politički i finansijski značaj u razvoju državnih (javnih) zajmova imaju međunarodne finansijske institucije, u prvom redu Međunarodna banka za obnovu i razvoj (IBRD) i Međunarodni monetarni fond (IMF) sa sjedištem u Vašingtonu, kao I Evropska investiciona banka idr. Njihovo osnivanje i djelovanje uveliko je uticalo i na ponašanje drugih zajmodavaca pri utvrđivanju uslova zajma (visina kredita, rokovi otplate i dr.). Poseban značaj međunarodnih finansijskih institucija je u tome što se banke, po pravilu, ne rukovode nekim političkim motivima pri izboru zajmoprimca niti vežu zaključenje zajma za određene političke uslove (što nije uvijek slučaj kada se radi o javnom zajmu gdje se kao zajmodavac javlja država - naročito ako se radi o zemljama u razvoju kao zajmoprimaocima).

Za zemlje u razvoju, posebno one u kojima je nacionalni dohodak mali (ispod 500 US dolara) osnovni izvor sredstava inostranih zajmova su sredstva drugih država, s

11

obzirom da iz sopstvene akumulacije ne mogu finansirati svoj razvoj, pa je njihova okrenutosttim institucijama sve izraženija.

Ad8) Produktivni i neproduktivni zajmovi.Podjela zajmova za produktivne i neproduktivne zajmove izvršena je prema

utrošku sredstava dobijenih putem javnog zajma. Produktivno i neproduktivno trošenje sredstava javnog zajma ne može se poistovjetiti sa korisnim i nekorisnim (štetnim) rashodima, jer npr. rashodi u zdravstvu, ili izgradnja saobraćajnica iako nijesu neposredno produktivni rashodi, oni su itekako korisni, a naknadno će se manifestovati i njihove karakteristike kao i kod produktivnih zajmova.

Ustvari, podjela zajmova na produktivne i neproduktivne zajmove je izvršena s obzirom na utrošak sredstava zajmova i vrstu objekata odnosno svrhu za koju se ta sredstva koriste (ulažu). Ako se ta sredstva ulažu u izgradnju privrednih objekata ili za nabavku opreme, repromaterijala i sirovina neophodnih privrediondaseradioproduktivnimjavnimzajmovima,dokako se radi o korišćenju sredstava javnog zajma za izgradnju objekata društvene infrastrukture, onda je riječ o neproduktivnim javnim zajmovima.

1.4. Tehnika javnog zajma

Tehnika javnog zajma obuhvata: a) način emisije zajma; b) otplatu javnog zajma; i c) konsolidaciju i konverziju javnog zajma.

1.4.1. Emisija javnog zajma može biti organizovana na tiri načina: javnim upisom (direktna emisija), posredovanjem banaka (indirektna emisija) i prodajom obveznica zajma na berzi.

Emisija javnih zajmova s javnim upisom (direkta emeisija) se realizuje tako što se država putem javnog poziva obraća potencijalnim upisnicima zajma (zajmodavcima) da upišu zajam. Poziv za upis zajma može biti vremenski ograničen ili se zajam može upisivati bez vremenskog ograničenja. U tom slučaju, država snosi sve troškove oko upisa zajma i cijele službe emisije. Ovaj način emisije javnog zajma je jednostavan za sprovođenje i jeftin za državu, jer se pri upisu ovakvog zajma ne pojavljuju potrebe za plaćanje troškova posrednika pri upisu. Zajam se upisuje na javnim mjestima, u ustanovama i organizacijama kojima se ne plaća naknada za taj rad. Nedostatak ovakvog načina emitovanja javnog zajma je u tome što je potrebno više vrmena da država dođe do predviđenih sredstava, zbog čega se, uglavnom, primjenjuje u slučajevima kada državi nijesu hitno potrebna sredstva.

Emisija javnog zajma putem posredovanja banaka obavlja se tako što se kao zajmodavac javlja jedna banka ili grupa banaka (konzorcij banaka). Banka ili grupa banaka otkupljuju sve obveznice zajma, zadržavajući pravo da dio obveznica ili sve obveznice mogu kasnije prodati drugim zainteresovanim licima. Banka ili konzorcij banaka na razlici u cijeni obveznica ostvaruje određenu korist u visini razlike između cijene po kojoj su od države kupili obveznice i cijene po kojoj obveznice prodaju. Prednosti ovakvog načina emisije javnog zajma su u tome što država odmah dolazi do potrebnih sredstava, a kao slabe strane se ističu značajni troškovi (provizija banci i ostali troškovi). Umjesto da od države otkupe obveznice javnog zajma (pa da ih kasnije prodaju), banke ili grupa banaka se mogu pojaviti u ulozi komisionara, tj. da u svoje ime ali za račun komitenta (države) prodaju obveznice javnog zajma zainteresovanim licima. Banka ili konzorcijum banaka na razlici u cijeni obveznice ostvaruju za sebe određenu korist, koja je međutim, manja nego u slučaju kada vrše oktkup obveznica, jer je za banke

12

i rizik manji, Neprodate obveznice vraćaju se komitentu. Kod ovakvog načina plasmana obveznica država ne može sa sigurnošću da računa da će ostvariti planirana sredstva.

Banke se pri upisu zajma mogu javiti kao posrednici tako da prodaju obveznice javnog zajma u ime i za račun države. Naime, na osnovu konsesualnog ugovora, mandant (država) nalaže drugoj strani (mandataru) da za njega obavi prodaju obveznica javnog zajma. U tom slučaju radi se o pravnom poslu naloga ili mandata, za koji s plaća određena naknada.

Treći mogući način emisije javnog zajma sastoji se u prodaji obveznica na berzi. Država preko ovlašćenih lica prodaje obveznice zajma po uobičajenom berzanskom postupku.

Obveznice državnog zajma mogu biti veoma raznovrsne. Međutim, sve obveznice javnog zajma moraju da sadrže: naziv javnog zajma, vrijeme otplate i kamatu.

Apoeni obveznica, tj. iznosi na koje obveznice glase su različiti. Ako se želi omogućiti da obveznice kupuje što širi krug lica, apoeni će glasiti i na male iznose koji omogućavaju da ih kupe i siromašniji slojevi.

Obveznicezajma mogu glasiti na ime ili na donosioca. Obveznica na donosioca sastoji se od plašta, kuponskog tabaka i talona. Plašt obveznice sadrži bitne elemente ugovora o zajmu: ime zajmodavca, nominalni iznos obveznica, kamatnu stopu zajma, serije i brojeve obveznica i eventualne povlastice. Kuponski faba/csastavljen je iz određenog broja kupona na osnovu kojih se isplaćuje kamata. Na kuponima su podaci o datumu isplate kupona i visini iznosa. Talonje dio kuponskog tabaka na osnovu koga se podiže novi kuponski tabak ako je stari utrošen.

Obveznice na donosioca su vrlo pogodne za promet, jer se bez ikakvih posebnih formalnosti smogu prenositi s jednog na drugo lice. Novi vlasnik obveznice ima sva prava koja iz obveznice proizilaze, nezavisno od toga što se on prvobitno nije javio kao zajmodavac. Obveznice na ime, međutim, vrlo su nepogodne za promet s obzirom na administrativne smetnje pri prenosu vlasništva. Zbog toga se u praksi one vrlo rijeto srijeću.

1.4.2. Otplata javnogzajma. Jedna od osnovih karakteristika javnog zajma jeste njegovo vraćanje. Vraćanjem pozajmljenog iznosa novca i plaćanjem ugovorenih kamata prestaje ugovor o zajmu. Po pravilu, kod javnih zajmova je utvrđen rok njihove otplate, što se najčešće određuje u pozivu za upis javnog zajma. Način otplate zajma može biti organizovan tako 1) da se zajam isplaćuje u jednakim anuitetima (dio glavnice i kamate), 2) da se zajam otplaćuje u jednakim godišnjim iznosima smanjenjem glavnice smanjuje se i iznos kamata) i 3) da se zajam isplati u cjelosti u ugovorenom roku (slučaj kod kratkoročnih kredita). Rokovi i iznose otplate javnog zajma država utvrđuje amortizacionim planom.

Ako je javni zajam organizovan putem javnog upisa, ili ako se zajam amortizuje na osnovu obveznica, onda tzv. kuponskuslužbu vrše isplatne blagajne banaka, a u ređim slučajevima i državnje blagajne. Na osnovu obveznice koju porter obveznice prezentira isplaćuje se odgovarajući anuitet, i to sve tako dok se ne podnese i zadnji kupon, po čijoj se isplati javni kredit gasi.

Otplata javnog yajma može se vršiti i na osnovu lutrijskog izvlačenja, tako da se svake godine amortizuje određeni iznos obveznica.Takvi zajmovi se nazivaju i lutrijskim zajmovima, jer se upisani iznos javnog zajma ne vraća prema nekom tačno utvrđenom planu već lutijskim izvlačenjem (kockom), i to tako da do ugovorenog roka sve obveznice budu izvučene, odnosno da do tog roka zajam u potpunosti bude vraćen zajmodavcima. Moguće je da kod ovakvih zajmova lutrijsko izvlačenje bude kombinovano sa davanjem određenog zgoditka pojedinim vlasnicima izvučenih obveznica, i to iz fonda zgoditaka koji se formira na račun smanjenja kamate zajma. Takav način organizovanja javnog

13

zajma uticaoje na pojavu shvatanja nekih autora ( R.A. Masgrejv) da državna lutrija, ustvari, predstavlja jedan od oblika javnog (državnog) zajma.

Koji od naprijed naznačenih oblika vraćanja zajma će biti primijenjen zavisi od vrste zajma, odnosno od pretpostavki na kojima se zasniva uvjerenje zajmoprimca (države) o uspjehu zajma. Napominjemo, da i ovaj dio tehnike javnog zajma, po pravilu, je sastavni dio ugovora o zajmu.

Otplata javnog zajma organizuje se preko banke ili preko određenog državnog organa, koji je obično u sastavu finansijskog organa (služba otplate državnog zajma), a moguće je da se formiraju i posebne organizacije za otplatu javnog zajma (npr. u Francuskoj je 1926. godine osnovana La caisse autonome d'amortisement).

Otplata obveznica javnog zajma vrši se ili iz budžeta ili iz sredstava posebno obrazovanih fondova za amortizaciju obveznica.

Kada država zajmoprimac, protivno svojim ugovorenim obavezama, jednostrano prestane da plaća kamate i glavnicu za uzete zajmove, onda se takav slučaj u teoriji naziva državno bankrotstvo. Razlozi za državno bankrotstvo se najčešće sastoji u tome što se zajmodavac nalazi u ozbiljnim ekonomskim teškoćama koje ga onemogućavaju da uredno izvršava svoje obaveze ili, pak, u tome što novi politički režim odbija da prizna dugove koje je napravio raniji režim. Nemogućnost države da izvrše svoje obaveze po zajmu ujedno je značilo i bankrotstvo za zajmodavce. U 19. vijeku je postojala prava „ epidemija" bankrotsva (u Austriji,Turskoj, Portugaliji, Španiji, Meksiku).

Državno bankrotstvo se može ispoljiti u dva različita vida: kao djelimično i kao totalno bankrotstvo. Ako država pristupi samo odlaganju plaćanja po sporazumu ili bez sporazuma, oporezivanju kamata od obveznica, visokoj inflaciji u cilju da bi umanjila svoje obaveze, onda je riječ o djelimičnom ili normalnom bankrotstvu. Kada država obustavi svako plaćanje onda se govori o totalnom bankrotstvu. Od državnog bankrotstva treba razlikovati tzv. moratorijum koji, ustvari, znači jednostrano odlaganje plaćanja obaveza po zajmu zbog vanrednih događaja (npr. u slucaju rata).

Zajmodavac može da zahtijeva da se u ugovor o zajmu unesu i takve obaveze za zajmoprimca, putem kojuh se zajmoprimac osigurava da će mu biti vraćen ne samo iznos novca koji je dao u zajam, već da će primiti i novac iste vrijednostijer u uslovima visoke inflacije pozajmljeni novac u momentu vraćanja može biti obezvrijeđen. Zato se ranije praktikovalo ugovaranje tzv. zlatne klauzule, putem kojejezajmodavacobezbjeđivao realnu vrijednost svojih potraživanja po osnovu zajma.

1.4.3. Konsolidacija i konverzija javnih zajmova su finansijske operacije pomoću kojih zajmoprimac (država) naknadno mijenja određene uslove koji su utvrđeni u ugovoru o zajmu.

Normalno je da država svoje zajmove uredno vraća, jer to jača povjerenje kod zajmodavca i omogućava zaključivanje novih zajmova. Međutim, obaveze koje izjavnih zajmova proističu vrločesto predstavljaju veliki teret za državne finansije i nerijetko dovode državu u poziciju da ne može uredno izvršavati svoje obaveze. Zbog tog država pribjegava konsolidaciji ili konverziji svojih dugova.

Pod konsolidacijom se obično podrazumijeva takva finansijska operacija kojim se više ranije zaključenih ugovora o zajmu sa različitim uslovima zamjenjuju jednim novim zajmom, zatim pretvaranje letećih dugova u zajmove s dužim rokom otplate, kao i pretvaranje vremenski ograničenog zajma u rentni zajam. Konsolidacija zajma najčešće je motivisana potrebom obezbjeđenja jednostavnijeg postupka otplate zajma kao i

14

nastojanjem daseza zajmoprimca stvoreodređene pogodnosti u snošenju tereta zajma.Konverzija zajma predstavlja ukupnost promjena onih sastavnih djelova ugovora

ozajmu kojim se postiže poboljšanje finansijskog položaja zajmoprimca.Konverzija javnog zajma se može definisati kao finansijska operacija kojom se

država koristi da bi ranije sklopljeni zajam pretvorila u novi zajam sa povoljnijim uslovima. Konverzija zajma se najčešće vrši smanjenjem kamatne stope zajma, do koje dolazi uglavnom kada je kamatna stopa zajma viša od kamatne stope na tržištu novca. Sniženje kamatne stope zajma za dužnika predstavlja smanjenje tereta duga, a za povjerioca određeni gubitak. Smanjenje kamatne stope može se vršiti odjednom ili postupno.

Konverzija zajma se može vršiti i promjenom visine zajma ( glavnice), bilo da se nominalno smanji zajam uz primjenu prvobitno ugovorene kamatne stope (koja je u momentu konverzije viša od tržišne), ili da se poveća kamatna stopa zajma uz istovremenu doplatu određenog iznosa od strane portera obveznice, s tim da se nominalni iznos duga ne mijenja. Konverzija javnog zajma se može vršiti i tako da se promijeni i visina zajma i visina kamatne stope zajma. Konverzija javnog zajma može biti dobrovoljna i prinudna. Dobrovoljna konverzija je predmet ugovora lica koja su zaključila ugovor o zajmu. Kod prinudne konverzije država jednostrano mijenja uslove zajma.

Konsolidacija i konverzija javnog zajma imaju široku primjenu kod mnogih zemalja. One su bile narodto česta pojava poslije Prvog i Drugog svjetskog rata, jer je svaka zemlja nastojala da smanji svoje finansijske obaveze.

Zaključak

Javni zajam predstavlja oblik javnog prihoda koji ostvaruje država ili drugo tijelo kao nosilac dohodka, ili kod emisione ustanove. Država pristupa emisiji javnog zajma zbog ostvarivanja određenih ciljeva, odnosno zbog pokrića debalansa u budžetu. Javni zajam najčešće nastaje u uslovima kada su državi i kratkom roku potrebna sredstva za određene, najčešće vanredne javne rashode koje ne može da pokrije redovnim javnim prihodima.

Emitujući zajam, bilo kod nosilaca dohodka u zemlji, bilo kod emisione zstanove, ili uzimanjem javnog zajma u inostranstvu, država dolazi do potrebnih finansisjih sredstava. Danas je javni zajam jedan od osnovnih oblika javnih prigoda u razvijenim tržišnim privredama. Međutim nije to uvjek bilo tako. Sve do početka XIX vijeka, javni zajam nije bio razvijen, prije svega zbog toga što su finsnsije bile nesređene, što se nisu plaćale kamate niti se vršila amortizacija javnog zajma.

15

Literatura

1. Žarko Ristić, Monetarne i javne finansije, Beograd, 20052. Internet

16