Univerzitet u Tuzli

Filozofski fakultet

Odsjek: Historija

Jacques Le Goff

(referat)

Student: Mentor:

Dženan Hasanić dr.sc. Midhat Spahić,doc.

Biografija:

Jacques Le Goff je rođen 1. januara 1924. godine u Tolunu, a umro 1. aprila 2014. godine u Parizu. Francuski filozof i historičar, stručnjak za srednji vijek, naročito za 12. i 13. stoljeće. Jedan je od najistaknutijih ličnosti savremene historiografije i vodeći predstavnik takozvane “Nove historije”. Od 2000. godine bio je dopisni član HAZU-a (Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti).

Pripadao je struji historičara okupljenih oko časopisa Annales, najutjecajnijeg periodičkog izdanja savremene naučne historije zbog čijeg se odmaka od tradicionalne historije često koristi pojam "škola Anala". Le Goff je uz autore kao što su Pierre Chaunu, Louis Henri, Philippe Áries, Michel Vovelle, Emmanuel Le Roy Ladurie i Georges Duby pripadao trećoj generaciji "škole Anala". Ovu generaciju karakterizira područja interesa koje obuhvaćaju odnos elitne i pučke kulture, kolektivna ponašanja u svakodnevici ili izvanrednim prilikama (svečanosti, rituali, pobune), historija marginalnih grupa, historija svakodnevice i materijalne kulture.

Od 1972. do 1977. godine Le Goff se nalazio na čelu Škole za visoke studije društvenih znanosti u Parizu.

U svojim djelima Le Goff se zauzimao za "jedan dugi srednji vijek" na temelju iskustva "imaginarnog", tj. onoga što su ljudi zamišljali i kako su doživljavali stvarnost. Pritom je posebno nastojao uočiti kako su se ljudi odnosili prema vremenu, odnosno na koje su ga načine mjerili i osmišljavali te raspoređivali svoja razdoblja rada i odmora. Le Goff je stvorio važna djela o "srednjovjekovnom imaginariju" kroz prizmu "rođenja čistilišta". Riječ je o analizi promjenjivih predodžbi o životu nakon smrti kao dijela preobrazbe feudalnog kršćanstva u 12. i 13. stoljeću.

Također, Le Goff je ostavio dubok trag na području sinteze historije europskog srednjeg vijeka. Pripisuju mu se zasluge za oživljavanje žanra biografije kroz prikaze života francuskog kralja Luja IX. i Franje Asiškog.

Bibliografija:

Trgovci i novčari u srednjem vijeku

Intelektualci u srednjem vijeku

Civilizacija srednjovjekovnog Zapada

Za drugačiji srednji vijek

Nastanak čistilišta Za jedan drugi srednji vijek - Vrijeme, rad i kultura na Zapadu Srednjovjekovni imaginarij

NASTANJIVANJE BARBARA ( od 5. do 7. stoljeća)

-Rimsko carstvo je u 3. st. zahvatila velika kriza, najprije unutrašnja (demografska kriza i oskudica robovske snage) a na djelu su i opći napadi na granice od strane germanskih plemena. Još od vladavine Marka Aurelija germanska se prijetnja stalno nadvijala nad Carstvom. Velike provale Alamana, Franaka i drugih germanskih plemena koji su 276. god. provalili u Galiju, Španjolsku, sjevernu Italiju nagovještavaju krizu 5. stoljeća (opustošena sela, urbano povlačenje, demografski pad, društvene preobrazbe). Barbari se pojavljuju i na istoku odakle će se kretati dalje i odigrati ključnu ulogu na Zapadu; - Goti najprije zauzimaju Dakiju, a 378. god. ostvaruju pobjedu nad rimskim carem Valensom kod Hadrionopolisa.

-Kao uzroci provala navode se demografski zamah, privlačnost bogatijih teritorija, promjena klime, zahlađenje (u Skandinaviji) – tako su krenuli prema jugu i zapadu sve do granica rimskog svijeta. Barbari koji su se u 5. st. nastanili u Rimskom carstvu nisu bili divlji ljudi, oni su se mnogo razvili tokom stogodišnjih seljenja, mnogo su toga vidjeli i mnogo su toga naučili. Put ih je vodio u kulturalne i civilizacijske dodire iz kojih su preuzimali navade, umijeća, tehnike. Donijeli su sa sobom istančane tehnologije vađenja i obrade ruda, izrade svile, zlatarska umijeća, obradu kože.

-Jedan dio njih je ostao poganski,drugi dio se preobratio na kršćanstvo, no ti preobraćeni barbari Ostrogoti, Vizigoti, Burgundi, Vandali i Langobardi su bili preobraćeni na arijanstvo koji je nakon Koncila u Nikeji bio proglašen herezom.

-Provale barbara su u razdoblju između 5. i kraja 8. st. izmijenile političku kartu Zapada. Najspektakularniji prizor je bio opsada, zauzimanje i pljačka Rima koje su izvršili Alarih i njegovi Vizigoti 410. god. Vandali, Alani i Svevi pustoše iberijski poluotok, nakratko uspostavljaju vandalsku vlast na jugu Španjolske, da bi 429. god. prešli u sjevernu Afriku i osvajaju Tunis i Alžir. U drugoj polovini 5. st. dolazi do odlučnih promjena; na sjeveru Angli, Juti i Saksonci zauzimaju Veliku Britaniju (441.- 443.). Glavni događaj je uspostava Atilina Hunskog Carstva; Atila ujedinjuje oko 434. god. mongolska plemena koja su prešla zapad, napada i potlačuje ostale barbare, održava s Bizantom dvosmislene odnose, krenuo je na Galiju ali rimljanin Aecije ga zaustavlja 451. god. na Katalunskim poljima, poslije ovog poraza Hunsko Carstvo se postepeno raspada. U 5. st. javljaju se dva velika imena Klodvig i Teodorik, Klodvig je vođa Salijskih Franaka koji su se tokom 5. st. prebacili u Belgiju i potom na sjevernu Galiju, Ostrogoti su se proširili Carstvom pod vodstvom Teodorika a zauzeli su Italiju 493. god., bio je obnovitelj pax romane u Italiji.

-Početkom 6. st. podjela zapada čini se osiguranom između Anglosaksonaca u Velikoj Britaniji, Franaka koji drže Galiju, Burgunda koji su se povukli u Savoju, Vizigota gospodara Španjolske, Vandala smještenih u Africi te Ostrogota koji vladaju Italijom. Bizantska politika prema zapadu mijenja se dolaskom Justinijana 527. god. Justinijan želi obnoviti Rimsko Carstvo. Bizantski zapovjednici ruše Vandalsko Carstvo u Africi (533.- 534.), gotsku vlast u Italiji i u Španjolskoj. Veliki događaj 7. st. bila je pojava islama i arapsko osvajanje - najprije su zauzeli Magreb, pa se proširili na Španiju.

-8. st. pripada Francima - uspon Franaka na zapadu usprkos nekolicini poraza neometan je od Klodviga na ovamo. Klodvig se preobratio s arijanizma na katolicizam. Od 6. st. Franci su osvojili kraljevstvo Burgunda. Sin Karla Martela, Pipin Mali s papom je zaključio savez povoljan za obje strane, rimskom je prvosvećeniku priznao vlast nad dijelom Italije i u okolici Rima, zauzvrat papa priznaje Pipinu naslov kralja 751. god. i dolazi ga posvetiti 754. god, iste godine u kojoj se uspostavlja Papinska Država.

-Srednjovjekovni svijet posljedica je susreta i povezivanja dvaju svjetova koji su se razvijali jedan prema drugome,preplitanja rimskih i barbarskih ustroja u procesu preobrazbe. Barbari su razorili ljudske živote, spomenike, gospodarski ustroj, uslijedio je demografski pad, gubitak riznice umjetnosti, uništenje cesta radionica, spremnica itd. Na zapadu trgovina je slabila, obradive površine bile su napuštene, polja napuštena, urbano propadanje ubrzano je razaranjima tijekom barbarskih provala, građani su prisiljeni na povlačenje na selo itd.

GERMANSKI POKUŠAJ ORGANIZACIJE

( od 8. do 10. stoljeća )

-Obnova zapadnog jedinstva koje provode Karolinzi razvijala se u 3 smjera:

na jugoistoku u Italiji, na jugozapadu prema Španjolskoj, na istoku u Germaniju.

-Pipin Mali kao papin saveznik,provodi karolinšku politiku u Italiji. Karlo Veliki zauzima Španjolsku, širi se prema istoku gdje sređuje Saksonce duž Sjevernog mora. Sljedeće osvajanje Bavarske značilo je zauzimanje jedne već kršćanske zemlje, ali nova bavarska provincija bila je i dalje izložena upadima Avara (tursko-tatarskog porijekla) koji su utemeljili svoje carstvo na srednjem Dunavu. Gomilali su svoje bogastvo u svom stanu Ring. 796. god. Karlo Veliki je zauzeo Ring, pored toga franački kralj je pripojio zapadni dio Avarskog Carstva, između Dunava i Drave. Pobjeda nad Avarima označila je ulazak Slovenaca i Hrvata u franački svijet.

-Karlo Veliki se naročito brinuo da održi podjelu između starog Rimskog Carstva i Zapada kojemu će on biti na čelu, te Istoka gdje je odbijao bizantskom bazileju priznati carski naslov.

-Papa Leon III vidio je 799. god. trostruku prednost u tome da Karlu Velikom dodijeli carsku krunu:

1.zatvaran i proganjan od svojih rimskih neprijatelja želio je ponovnu potvrdu svog ugleda na djelu i zakonu od strane nekog čiji će se ugled besprizivno nametnuti svima cara,

2.vođa jedne privremene države, Domovine Svetog Petra, želio je da priznanje te privremene suverenosti potvrdi vladar koji će biti iznad svih drugih, po naslovu i činjenično,

3. naposljetku želio je učini Karla Velikog carem cijelog kršćanskog svijeta, uključujući i Bizant, kako bi se borio protiv krivovjerja ikonoklasta i uspostavio papinsku rimsku nadmoć nad cijelom Crkvom.

-Karlo Veliki se dao uvjeriti i bio je okrunjen 25. 12. 800. god. Napao je Bizant samo da bi utvrdio svoj naslov i jednakost. Sporazum je sklopljen 814. god., nekoliko mjeseci prije smrti

Karla Velikog – Franci su vratili Veneciju, zadržali zemlje na sjeveru Jadranskog mora, a bazilej je priznao Karlu Velikom njegov carski naslov.

-Karlo Veliki je ima teškoća s upravljanjem tako velikim prostranstvom. Nastojao je poticati korištenje pisanih dokumenata. Pisano oruđe su bili capitulaires ili zbornici zakona (kapitulara de villis – o upravljanju kraljevskim posjedima, kapitualar de litteris colendis – o reformi obrazovanja, ... ). Ljudsko su pak oruđe bili miss dominici,ugledne laičke i crkvene ličnosti koje se slalo u godišnje poslanje nadzora nad vladarevim predstavnicima.

-Novi osvajači pristižu sa svih strana, najopasniji stižu s mora,sa sjevera i juga. Sa sjevera stižu Skandinavci koji se jednostavno nazivaju ljudima sa sjevera ili Normanima (ili pak Vikinzima). Skandinavci se šire na istok,kao i na zapad. Šveđani ili Varjazi koloniziraju Rusiju, na zapadu Norvežani napadaju Irsku.

-878 god. sklapanjem mira u Wedmoru, Alfred Veliki potvrđuje Normanima vlasništvo nad dijelom Engleske. 1066. god. osvajaju cijeli Englesku, a od 1092. god. se nastanjuju u južnoj Italiji i Siciliji gdje utemeljuju jednu od najizvornijih država srednjovjekovnog zapada.

-Franci nisu razvili smisao za državu,naprotiv oni su je međusobno dijelili. Tako 843. god. dolazi do podjele u Verdunu:

a) najstariji Lotar dobiva dugački morski prolaz od Sjevernog mora do Mediterana s Aix-la-Chapelleom, simbolom Franačkog Carstva i Italijom.

b) Ludvig je dobio teritorije na istoku i postao Ludvig Njemački.

c) Karlo Ćelavi i Ludvig Njemački podijelili su Lotaringiju.

-Kralja Germanije Otona I okrunio je za cara papa Ivan XII 2. februara 962. god. u crkvi sv.Petra u Rimu. Oton I doživljava svoje carstvo isključivo kao carstvo Franaka. Vojne operacije što ih poduzima protiv Bizantinaca teže jedino stjecanju priznanja svojeg naslova. 972. god. mirovni ugovor zapečaćen je vjenčanjem njegova starijeg sina s bizantskom princezom Teofanom. Oton II (973. – 983.) nadomješta naslov Imperatora Augustusa onim cara Rimljana. Rimski narod ustaje protiv Otona III koji umire 1002. god.

-Dolaskom hiljadite godine na pomolu je bila obnova cjelokupnog zapada, njegov nagli procvat čini 11. st. istinskog razvoja zapadnog kršćanstva. Takav se zalet mogao ostvariti jedino na gospodarskim osnovama. Dolazi do obnove trgovine u 8. i 9. st. kao i unapređenje poljoprivredne proizvodnje.

USPOSTAVLJANJE KRŠĆANSTVA

( od 11 do 13 stoljeća )

-Svaka kršćanska zajednica je htjela imati veličanstveniju crkvu od one svojih susjeda. Taj je veliki graditeljski procvat zacijelo odigrao ključnu ulogu na srednjovjekovnom zapadu između 10. i 14. st.; ponajprije u smisli gospodarskog poticaja (proizvodnja kamena, drva, željeza, izrada alatki, prijevoz, dizanje krupne građevine, okupljanje radne snage). Demografski rast bio je tek prva i najspektakularnija posljedica tog napretka, jednako je s relativno mirnim prilikama u 10. st.

-Normani su se tijekom prvog stoljeća nastanjivanja u Normandiji preobrazili u poljoprivrednike pod vodstvom svojih vojvoda. Postupno širenje tropoljnog sustava, raznolikost posijanih kultura, asimetrični plug, sve češća primjena željeza pri izradi poljoprivrednih alatki omogućile su dublja oranja, povećane su i obradive površine a ured raznolikost proizvoda i prehrana poboljšani su. Posljedica toga je da se stanovništvo u razdoblju od 10. do 14. st. udvostručilo. Demografski rast je bio odlučan za širenje kršćanstva.

-Kršćanstvo je doživjelo i izvanjsko širenje, tako se rodio dvostruki pokret osvajanja čiji je rezultat bio pomicanje granica kršćanstva u Europi i daleka putovanja u muslimanske zemlje – križarski ratovi. Širenje kršćanstva u Europi postalo je gotovo u cijelosti udjelom Nijemaca koji su zaposjeli granice kršćanstva na sjeveru i istoku. Oko 1000. god. novi niz kršćanskih država proširuje kršćanstvo prema sjeveru i istoku: Poljska, Ugarska, Danska, Norveška, Švedska dok Prusi tek u 13. st.

-Normanske kneževine niču i u južnoj Italiji – Kampanija, stječu priznanje pape Nikole II, oduzimaju Siciliju muslimanima (11. st.), protjeruju Biznatince iz Italije. Tako je utemeljeno normansko Kraljevstvo Dviju Sicilija.

-Francuska je emigracija u Španjolsku bila naročito snažna, jedna od velikih uspjeha kršćanskog širenja između 10. i 14. st. je ponovno oduzimanje gotovo cijele Španjolske muslimanima što su ga ostvarili kršćanski kraljevi uz pomoć plaćenika i vitezova mahom Francuza. Rekonkvista nije bila neprekinuti niz uspjeha, no odlučna su osvajanja ostvarena 1085. god. kada Alfonso VI iz Kastilje zauzima Toledo, Santaremo, Sintru i Lisabon. Značajan je datum 16. juli 1212. god. – kraljevi Kastilje, Aragonije i Navarre odnose izvanrednu pobjedu nad kalifom Cordobe u Las Navas de Toulosi. Podkraj 13. st. muslimani su stjerani u Španjolskoj u malo Kraljevstvo Granade. Španjolsku Rekonkvistu prati nastojanje ponovnog napučivanja i obnove opustošene zemlje. Naseljavanje prati svaku etapu osvajanja.

-Od polovine 11. st. Španjolska Rekonkvista poprimila je obilježje vjerskog rata pripremajući vojnu i duhovnu stvarnost križarskih ratova. Kasnije se francuska kolonizacija južne Francuske i Kraljevstva Dviju Sicilija njemačka kolonizacija Pruske službeno nazivaju križarskim ratovima. Taj fenomen širenja i degeneracije križarskog rata koji omogućuje da se u kontekst globalnog širenja zapada od sredine 11. st. do kraja 13. st. uključe i pothvati naizgled izdvojeni i raznoliki, ne treba zasjeniti križarski rat vođen u Svetoj Zemlji.

-Križarski ratovi su se nadali vitezovima i seljacima 11. st. poput oslobađanja nekog viška zapadnjaštva - želja za osvajanjem zemalja,bogatstva, prekomorskih posjeda.

-Križarski ratovi nisu donijeli kršćanstvu ni trgovački procvat rođen iz ranijih odnosa s muslimanskim zemljama, ni tehnologije i proizvode, a ni duhovna oruđa što su ih podarila središta prevođenja i knjižnice Grčke, Španjolske. Oni su doprinijeli osiromašenju zapada, posebice viteškog sloja, jer su snažno utjecali na snaženje rađajućih nacionalnih suprotnosti ,na konačno produbljenje konačnog jaza između Zapadnjaka i Bizantinaca, činili su pogrome, pokolje i pljačke.

-Kada je Urban II. 1095. god. u Clermontu zapalio vatru križarskog rata, u borbi protiv nevjernika taj je veliki naum propao.Prvi križarski rat – pohod siromašnih koji su krenuli prvi i pobili mnoge Židove na svom putu, postupno su se raspršili i podlegli gladi, bolestima i Turcima.

Početkom 13. st. križarski pohod djece - mladih seljaka. 1099. god. Jeruzalem je zauzet,u Svetoj zemlji se utemeljuje Latinsko Carstvo, ali ono vrlo brzo biva ugroženo. Saladin ponovno zauzima Jeruzalem 1187. god. Rikard Lavljeg srca niže podvige tokom trećeg križarskog rata. Četvrti su križarski rat Venecijanci skrenuli prema Carigradu te ustanovili drugo privremeno Latinsko Carstvo u Carigradu i u Grčkoj (1204. – 1261.).

-Gradovi su se u srednjem vijeku zbili u jednom kutu svojih nekadašnjih bedema koji su im postali odveć široki i sveli se na političke i upravne službe. Biskupski gradovi su zadržali neku gospodarsku važnost ponajprije zahvaljujući samostanima. Veliki su srednjovjekovni gradovi općenito bili sljednikom malih gradova iz vremena antike ili ranog srednjeg vijeka (Venecija, Firenca, Genova, Pariz, London). Srednjovjekovni grad se rađa i razvija na osnovi svoje gospodarske uloge, nastajao je u plodnim nizinama, svaki grad zahtjevao je seosko okruženje s dama seobe iz sela u grad između 10. i 14. st. jedan je od glavnih fenomena kršćanstva.

-Trgovinu na duge staze održavaju jedino luksuzni proizvodi (tkanine, sač-pastel, začini) i oni prijeko potrebni (sol). Žitarice i drvo tek postaju sastavnim dijelom. Sajmovi u Champagnei u 12. i 13. st. glavna su sjecišta prodaje. Na sjeveru djeluje širok trgovački savez koji ubrzo stječe i političku moć te upravlja razmjenom na postranom polju djelovanja Hanza.

-Trgovačke vode povezuju Genovu i Veneciju s Londonom i Burgesom. Venecijanci su utemeljili pravo kolonijalno carstvo na obalama Jadranskog mora, na Kreti, na jonskim i egejskim otocima.

-Mistična duhovnost i romanička umjetnost razvit će se u samostanima. Cluny i velika crkva opata Huga (11. st.) simboliziraju tu premoć samostana. Kulturalni translatio kojim je prevlast samostana preuzeo grad dobro se uočava u 2 oblasti - obrazovanju i arhitekturi. Tokom 12. st. gradske škole odlučno potiskuju samostanske.

-Skolastika je kći grada - vlada u novim ustanovama: sveučilištima, duhovnim korporacijama. Studiranje i nastava postaju zanimanjem. Romanika prelazi u gotiku. Ikonografija katedrala izraz je gradske kulture.

-Srednjovjekovna stvarnost zapada je atomizacija društva i njegove uprave. Na djelu je i vodoravna i okomita isprepletenost vlasti. Između brojnih velikaša, Crkve i crkava, gradova, kraljeva i knezova ljudi srednjeg vijeka često ne znaju o kome su političke ovisni.

-Neposredno nakon 1000. god. možemo reći da dvije osobe upravljaju kršćanskim svijetom - papa i car. Tijekom cijelog tog razdoblja njihov će sukob biti u središtu zanimanja, nakon smrti Silvestra II, papinstvo pada pod kapu velikaša Lacija, a nakon 1046. god. pod njemačke careve, no uskoro se oslobađa (cijela Crkva više ne ovisi o svjetovnim gospodarima). Na djelu je Gregorijanska reforma, prema papi Grguru VII (1073. - 1085.) - Crkva se želi obnoviti naspram klase ratnika. Papa Urban II je preko križarskog rata okupljao kršćanstvo pod svoju vlast.

-U Wormsu 1122. god. dolazi do kompromisa - car prepušta papi investituru biskupskom palicom i prstenom, obećaje poštovati slobodu izbora i posvećenja, ali zadržava investituru žezlom za svjetovni posjed biskupa. Sukob između pape Ivana XXII i cara Ludviga Bavarskog u prvoj polovini 14. st. omogućit će zagovornicima Luja i Marsilija Padovanskog u njegovom Defensor Pacis (1324.) da odrede novo kršćanstvo u kojemu će svjetovna i duhovna vlast biti jasno odijeljene.