Srednjovjekovna Bosna i njen narod - Prof. dr. sc. Edin Mutapčić , 31. prosinca 2014

Sažetak: Glavni predmet našeg interesovanja jeste egzistiranje medijevalne bošnjačke etničke zajednice

koja je od ranog srednjeg vijeka pa do druge polovine XIX stoljeća bila i nacionalno obilježje svih

stanovnika današnjeg bosanskohercegovačkog prostora. Tek modernom nacionalnom identifikacijom u

drugoj polovini XIX stoljeća dolazi do cijepanja ove zajednice na njena tri, danas konstitutivna, BH naroda:

Bošnjake (Muslimane), Hrvate i Srbe. Upravo te specifičnosti su rezultat složenosti bosanskohercegovačkog

nacionalnog prostora i identifikacije istih. Odgovor na status “bošnjačke etničke skupine” je danas više

rezultat nacionalne pripadnosti istraživača koji se bavi tom problematikom nego što je on ishodište određenih

naučnih istraživanja. Neosporna je činjenica da su se stanovnici srednjovjekovne Bosne (Bošnjani, Bošnjaci)

na ove balkanske prostore naselili zajedno sa ostalim južnoslavenskim narodima, pri čemu su upravo

Bošnjani naselili prostor između hrvatske i srpske etničke skupine. Upravo danas, u nauci i jeste najprisutnije

svojatanje srednjovjekovne Bosne i njenih stanovnika od ove dvije etničke skupine. U tom pravcu zaista kao

najznačajniji faktor u narodnosnome razvitku bošnjačke etničke zajednice od presudnog značaja jeste

postojanje posebne srednjovjekovne bosanske države.

Ključne riječi: Bosna, Bošnjaci, Bošnjani, banovina, kraljevina, etnička zajednica, narod, pismo, jezik.

Nastanak medijevalne bošnjačke zajednice

Na samom početku postavlja se jedno pitanje, a to je, koji je moment odlučujući u formiranju bosanske

medijevalne države, koja je po vremenu nastanka nastajala istovremeno sa Hrvatskom i Srpskom (Raškom)

rano srednjovjekovnom državom. Naravno, da su to etničke osobenosti stanovnika na prostorima između

Vrbasa i Drine, odnosno jadranske obale i Save. Ti stanovnici su još od ranog srednjeg vijeka formirali

zasebnu državnu organizaciju, različitu od bliskih pripadnika doseljeničkih skupina Srba i Hrvata. Upravo

danas, u nauci i jeste najprisutnije svojatanje srednjovjekovne Bosne i njenih stanovnika od ove dvije etničke

skupine.1

Špekulacije sa bosanskom državom i njenim političkim individualitetom najbolje je primijetila hrvatska

historičarka Nada Klaić koja, analizirajući nastanak bosanske države i historiografske konstrukcije u vezi

toga, konstatuje: “Tako dugo, dakle, dok se spomenuti stručnjaci ne slože, ne preostaje nam drugo već da

razmatramo razvitak političke vlasti u Južnih Slavena, napose u Bosni, jer ne vidimo razlog zbog kojega

bismo jednu vlast, npr. onu u Hrvatskoj, nazvali državnom, a onu u Bosni u isto vrijeme nedržavnom.”2

Bošnjačka etnička zajednica je rezultat historijskih okolnosti koje su se odigravale na današnjem

bosanskohercegovačkom prostoru od VII do XI stoljeća. Upravo ovaj etnikum određen je sljedećim izvornim

bosanskim faktorima:

a) Geopolitičkom vezanošću za geografski prostor današnje i srednjovjekovne Bosne;

b) Duhovno-kulturnim izrazom čija posebnost se ogleda u učenju Crkve bosanske, ali i svojevrsnoj vjerskoj

toleranciji kao specifikumu bošnjačkog medijevalnog životnog prostora;

c) Bosanskom kulturom čiji zaseban izraz je iskazan na stećcima, ali i na metalu odnosno drvetu, čiji

konačan proizvod jeste svojevrstan bosanski imidž;

d) Bosanskom tradicijom;

e) Bosanskim pismom i jezikom;

f) Zajedništvom suživota na navedenom geografskom prostoru.

Proces etničke konstrukcije medijevalnog bosanskog prostora započinje sa prvim barbarskim provalama još

koncem II stoljeća nove ere i okončava se stacioniranjem Mađara na prostoru Panonske nizije u X stoljeću.

Taj proces u historiografiji je prozvan Velikom seobom naroda. Ovi dinamični događaji ostavili su značajan

trag i na bosansko-hercegovačkom teritoriju. Gotovo da nema naroda koji je igrao značajniju ulogu u periodu

velikih seoba, a da bar u određenoj mjeri nije ostavio nekog traga na ovom tlu. Upravo taj proces dovodi do

razaranja antičke privrede i dovodi do svojevrsne ekonomske izolovanosti evropskog kontinenta kao cjeline.

To dovodi do stvaranja manjih ili većih regionalnih cjelina unutar evropskog prostora. Kao popratna pojava

nameće se i kulturna dekadansa, a pisana riječ postaje privilegij određenih društvenih slojeva, vjerskih

ponajviše.3 U toku samog procesa dolazi do “sinteza” brojnih etničkih skupina koje su boravile ili prolazile

kroz ovdašnji prostor.

Navedene “općeevropske” specifičnosti prate i prilike na prostoru današnje Bosne i Hercegovine. Rani

srednji vijek navedenog prostora (period od VII do polovine XII stoljeća), zapravo, predstavlja svojevrsnu

“protohistoriju” stanovnika Balkanskog poluotoka, jer su pisani izvori ovog vremena toliko oskudni da samo

fragmentarno osvjetljavaju historijska zbivanja.4 Tako se historija balkanskih naroda uglavnom temelji na

dva kapitalna izvora nastala u X i XI stoljeću: “De administrando imperio” – Konstantina Porfirogeneta i

“Ljetopis popa Dukljanina”. Dakle, odgovori na pitanje sadržaja bošnjačkog nacionalnog identiteta nalaze se

unutar složenog sklopa geografsko-prostornih, društveno-ekonomskih, državno-političkih, etničkih,

kulturnih, histo-rijskih, jezičkih, tradicijskih, običajnih i duhovno-idejnih međuodnosa, koji su, u zavisnosti

od različitih teorijskih promišljanja, znanstveno, različito interpretirani.5

Naravno, postavlja se pitanje u kom momentu dolazi do formiranja bošnjačke medijevalne zajednice,

odnosno koji su to supstrati koji su njeni sadržajni činioci i koji su je izdvojili od njenih susjeda. Svakako da

prema našem mišljenju odlučujući moment u tom pogledu jeste raspad Avarskog Kaganata 796. godine,

odnosno demografska struktura koja je u tom trenutku zatečena na današnjem bosanskohercegovačkom

teritoriju.6

Naime, ovaj (proto)turski narod, Avari je u epohi veliki seoba doselio na područje Panonske nizije odakle je

do 615. godine ovladao značajnim dijelom Balkana, među kojim i cijelim današnjim

bosanskohercegovačkim teritorijem, te kao vojnička sila u više navrata ugrožavao i sam Carigrad. Ovaj

ratnički “savez plemena” predvođen upravo ovim nomadskim doseljenicima održao se na području Balkana

zasigurno sve do pada Kaganata, spomenute 796. godine uslijed franačke ekspanzije Karla Velikog. Već

spomenut “savez plemena” predvođen upravo Avarima jedino je mogao predstavljati relevantnu snagu koja

je gotovo dva stoljeća držala jednu vrlo značajno geostrateško područje kakvim se doima sjeverni dio

Balkanskog poluotoka i Panonska nizija. Upravo u to vrijeme dolazi na današnjem bosanskohercegovačkom

prostoru do “miješanja” novih doseljeničkih skupina Avara i Slavena sa starosjediocima (Ilirima)7 čije

konačno ishodište jeste bošnjačka medijevalna etnička zajednica,odnosno bosanska država. Da zaključimo:

poslije pada Avarskog kaganata, najveći dio preostalih Avara, zajedno sa mnogobrojnijim Slavenima, svoje

utočište nalazi u planinskim predjelima Bosne tako da su Avari, pored Slavena, uz značajan udio

starosjedilaca (Ilira)8 dali najveći doprinos u izgradnji bošnjačke etničke zajednice.

Ipak ne smijemo zaboraviti činjenicu da ipak glavne odlike ovih “srednjovjekovnih” stanovnika bosanskog

državnog teritorija su dodiri i uzajamni međuutjecaji sa susjedima Srbima i Hrvatima, odnosno etnička

bliskost, ali i određene razlike. Upravo ova bosanska etnička skupina (Bošnjaci) u jezičkom smislu

oslikavaju prilike uopšte među Južnim Slavenima dijeleći sa njima zajednički jezik ali istovremeno gradeći i

određene regionalne (državne) odrednice kako u jeziku tako i u pismu. Jezik je značajan supstrat u kojem je

utjecaj slavenske doseljeničke skupine bio dominantan kako nad doseljenicima, tako i nad starosjediocima.

Pitanje kontinuiteta

Bosanska država nastala je na području tzv. Zapadnog Balkana u prvoj polovini IX stoljeća. Pečat na njen

politički razvitak ostavlja činjenica da je država nastala na liniji kulturno-civilizacijskog razgraničenja koja

je uspostavljena još Teodosijevom podjelom Rimskog carstva na Istočno i Zapadno, a nekoliko stoljeća

kasnije i podjelom kršćanske crkve na Katoličku i Pravoslavnu.9 Ono što jeste osobenost današnjeg

bosanskohercegovačkog prostora jeste preko hiljadugodišnji kontinuitet teritorija, imena i političkog

organizovanja.

1. Kontinuitet teritorija – ako uzmemo prve izvore koji govore o srednjovjekov- noj bosanskoj državi, a to

su “De administrando imperio” – Konstantina Porfiroge- neta i “Ljetopis popa Dukljanina”, još u ranom

srednjem vijeku nukleus srednjovjekovne bosanske države je upravo na istom prostoru gdje je i njegovo

današnje političko-geografsko središte, a to je prostor Sarajevsko-Zeničke kotline, odnosno dolina rijeke

Bosne. I u tom pogledu, za razliku od drugih država u bližem i daljem susjedstvu, prisutan je potpun

kontinuitet geopolitičke pripadnosti prostoru.10 Bosna je centralna ili središnja južnoslavenska zemlja,

čija je povijest bitno obilježena njenim državnopravnim kontinuitetom. Taj se kontinuitet izražava u

prvom redu kao kontinuitet teritorija i imena Bosna, koji se mogu pratiti još od ranog evropskog i

južnoslavenskog srednjeg vijeka, pa do danas. Bosna je u tom pogledu izuzetak u odnosu na bliže i dalje

balkanske države. Naime, ne samo da su se selili ostali balkanski narodi nego su se selile i njihove

države.11

2. Kontinuitet imena – državno-pravni prostor koji se spominje još od prvih pi- sanih izvora pod imenom

Bosna. Istražujući ime (naziv) Bosna, historičar Marko Vego je na ogromnom geografskom prostoru

od “Rusije pa do obala Atlantika” pronašao upotrebu naziva Bosna u raznim ličnim i geografskim

imenima.12 Historijski, bez imalo suvišnog dodavanja, po prvi put termin Bosna je upotrijebljen u

“Ljetopisu popa Dukljanina”, s kraja XII vijeka, gdje se navodi taj termin u godini 885/886., te hroničar

navodi zemlju toga imena u teritorijalnom opsegu od Drine do Borove Glave.13 Slijedeći poznati izvor,

“De administrando imperio”, cara-pisca Konstantina Porfirogeneta oko 950. godine navodi “horion” i u

njenom susjedstvu gradove Kateru i Desnik.14 Iako moderna historiografija dokazuje da je

Porfirogenetov “horion Bosna” teritorijalno zasigurno mnogo veće područje od onoga koje mu je

pridavala tradicionalna historijska nauka, ne možemo se otrgnuti zaključku da je bosansko ime predmet

državne i teritorijalne sinteze. Bizantijski pisac Kinam 1150. godine pišući o bosanskom banu Boriću,

koji kao saveznik mađarskog kralja ratuje protiv bizantijskog cara Emanuela doslovno navodi: “Kad

stiže blizu Save, odatle zaokrenu prema drugoj reci po imenu Drina, koja izvire negde odozgo i odvaja

Bosnu od ostale Srbije. Bosna nije podčinjena arhižupanu Srba, nego narod u njoj ima poseban način

života i upravlja”.15 Početak teritorijalne sinteze bosanskih prostora otpočinje se za vrijeme vladavine

bana Stjepana II Kotromanića: u trećoj deceniji XIV stoljeća Bosna kao država se prostirala “od Save do

mora i od Drine do Cetine”. Dakle, taj naziv kojeg bilježe prvi bilježnici njene historije (Porfirogenet i

Pop Dukljanin) trajao je Humanistički pisci talijanske provenijencije dovodili su termin Bosna usko u

vezu sa tračkim plemenom Besa, ali je historijski dokazano da to pleme nije uopće ni boravilo na

područjima gdje se susreće pojam Bosna. Zatim, zanimljiv je i prijedlog mađarskog historičara Ludviga

Thallóczya, koji objašnjava da se Bosna može objasniti dovodeći je u vezu s ilirskom riječju bos, koja u

arbanaškom jeziku označava mjesto gdje se ispirala so, te bi u doslovnom prijevodu riječ Bosna bila

istovjetna sa Solnom zemljom. Postoji i jedno filološko mišljenje, tako dr. Anton Mayer pretpostavlja da

termin dolazi od prastare indoevropske osnove u značenju “voda tekućica”, te bi se doslovno opet moglo

prevesti kao Rijeka. Sljedeća skupina tumača vezuje termin Bosna za period rimske vladavine, te tako dr.

fra Julijan Jelenić pretpostavlja da se termin može povezati sa starim rimskim municipijem Bisua Novae,

zatim jedna skupina istraživača objašnjava termin od naziva rimskog grada Ad Basante, koji se spominje

na Pajtingerovoj karti iz III stoljeća. Grad se nalazio na ušću rijeke Bosne kod današnjeg slavonskog

grada Bosuta. Najbrojniju skupinu istraživača i tumača pojma Bosna predstavlja Marko Vego, koji se i

najduže bavio ovim problemom, a treba napisati, djelovao je i ostao najistrajniji tumač tvrdnje da je riječ

o terminu koji je stigao zajedno s plemenom istog imena. Baveći se filološkom pozadinom, ali i

historijskim relacijama navodio je dovoljno primjera koji ukazuju da se može donekle povjerovati da je

termin po starosti isto kao i naziv za ostale plemenske saveze Južnih Slavena; tako Vego identifikuje

dovoljno materijala koji ustanovljuje starinu ovog termina. Sam naziv se provlači kroz brojne geografske

i slične nazive, lična imena, te je prisutan na ogro- mnom evropskom prostoru, a posebno u

južnoslavenskom okruženju. Prema našem mišljenju Bosna dobija svoje ime upravo u periodu svog

nastanka. Naime, riječ Bosna u jednoj od svojih varijanti “Bosina” znači granica, limes ili terminus.

Vjerovatno da je navedeni termin došao od Franaka u IX stoljeću kada su se oni “graničili s bosanskom

državom” i tim terminom označavali stanovništvo te države kao pogranične. Da postoji neki trag i u

srednjovjekovnom francuskom svijetu ukazuje podatak koji se nalazi u kartularu sv. Vinka masilskog iz

1246. godine, te se možda može pretpostaviti da je stigao baš preko Franaka. O tome više: Marko Vego,

Postanak srednjovjekovne bosanske države, Svjetlost, Sarajevo, 1982., (dalje: M. Vego, Postanak), 13-

26. Od ranog srednjeg vijeka pa do danas. Dakle, nukleus državne organizacije koja se još u prvim

svojim spomenima javlja pod navedenim imenom, se svakako postepeno širio. Tako pod okriljem

državno-pravnog organizacionog oblika Bosanska banovina, a kasnije i Bosanska kraljevina dolazi do

širenja njenog imena, ali i etničkog bošnjačkog prostora. Zbog specifičnosti današnjeg naziva Bosna i

Hercegovina napominjemo da je srednjovjekovni Hum sastavni dio bosanskog prostora, koji se od XV

stoljeća sve više (zbog titule Stjepana Vukčića – hercega) naziva Hercegovinom. Specifičnost političkih

događanja sredinom XIX stoljeća izbacila je Hercegovinu u prvi plan tako da na Berlinskom kongresu

dolazi do današnjeg imena Bosna i Hercegovina.

3. Kontinuitet državno (upravno)-pravnog organizovanja – već smo spomenuli da na početku svog

političkog organizovanja srednjovjekovna bosanska država ima status banovine. Upravo taj oblik državno-

pravnog organizovanja trajao je do 1377. godine, odnosno do Tvrtkovog proglašenja Bosne kraljevinom.

Poslije gubitka političke samostalnosti 1463. godine nekadašnja bosanska država u poprilično

centralizovanom Osmanskom carstvu zadržava određene atribute “političkog i upravnog organizovanja”

najprije kroz Bosanski sandžak (1463.), a zatim, i kroz viši oblik organizovanja, Bosanski pašaluk (1580.),

odnosno Vilajet (1867.). Uslijed nemogućnosti dogovora austrijskih i ugarskih političkih krugova Bosna i

Hercegovina je tokom četrdesetogodišnje austrougarske uprave sačuvala zaseban status tzv. “Corpus

separatum”. Slična situacija obezbijeđena je i 135. članom Vidovdanskog ustava u Kraljevini SHS. Nažalost,

njenu hiljadugodišnju političko-upravnu individualnost narušava šestojanuarska diktatura, odnosno podjela

Kraljevine Jugoslavije sukladno zakonodavstvu u doba diktature. U tom pogledu nastavak predstavlja i

sporazum Cvetković-Maček i Uredba o formiranju banovine Hrvatske iz avgusta 1939. godine. Međutim,

okolnosti koje su uslijedile u narednom periodu dovele su do odluka ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a kojima je

obnovljena bosanskohercegovačka država. Upravo na tim temeljima hiljadugodišnjeg kontinuiteta i

navedenih odluka međunarodna zajednica je 1992. godine priznala neovisnost bosanskohercegovačke

države.

Crkva bosanska – značajan faktor identiteta

U skladu sa svojim geografskim položajem bosanskohercegovačka država je još od srednjeg vijeka bila

istovremeno prostor razgraničenja, ali i dodira različitih kulturno-civilizacijskih utjecaja. Tako se na

antičkom (kršćanskom) supstratu još od ranog srednjeg vijeka formirala zasebna vjerska zajednica koju u

nauci terminološki određujemo kao Crkvu bosansku. Iako je ista predmetom različitih naučnih elaboracija,

suprotstavljenih stavova, svojatanja, politizacije i sl., ipak za sve one koji su se naučno bavili navedenim

fenomenom nemoguće je ne primijetiti njenu individualnost zbog koje, ne samo redovnici, već i cijelo

bosansko medijevalno društvo imaju ozbiljnih problema koji su često rezultirali političkim krizama i

ratovima.

Dakle, još u antičko doba prostor srednjovjekovne bosanske države je kristijanizovan, i sasvim logično da u

jednom takvom prostoru koji je nedaleko od vjerskih centara i Istoka i Zapada pod vjerskim patronatom bude

dominantno učenje jednog od ova dva vjerska centra. Međutim, ipak kao konačno ishodište razvoja vjerskih

prilika na teritoriji srednjovjekovne bosanske države imamo činjenicu da naposljetku kao vid državne

religije jeste Crkva bosanska. Ovaj religijski supstrat je svakako morao nastajati uslijed različitih utjecaja i

kao takav imao je svoju prepoznatljivu osobnost. On je zaista jedan konglomerat u kome su svakako značajni

utjecaji kršćanstva, ali i ilirskih i slavenskih paganskih običaja i vjerovanja. Međutim, kao vrlo značajno

pitanje postavlja se porijeklo tog dualističkog sindroma.

Obično se on u dosadašnjoj nauci uvozio “istočnim putem” iz Srbije i Bugarske, ili eventualno južnim “iz

italijanskih gradova i sa jadranske obale”. Međutim, u svemu tome apsolutno je zaobiđen aspekt “velikih

seoba” i samog žarišta dualizma odnosno manihejstva, a to je područje današnjeg Irana.16 Ne smijemo

zaboraviti činjenicu da nešto sjevernije od tih “iransko-manihejskih” prostora jeste postojbina Avara i da su

oni u samom procesu življenja na tom prostoru, dakle prije seoba, mogli doći u kontakt sa manihejstvom,

koje je sada u kršćanskoj sredini rimskih provincija Dalmacije i Panonije (Ilirika) dobilo svoje novo obilježje

kojeg mi nešto kasnije prepoznajemo kao Crkvu bosansku.

Već više od 150. godina najautentičnijim se smatraju ona istraživanja koja govore o dualističkom supstratu

Crkve bosanske koju je, pod uticajem izraženog jugoslavenstva, znameniti hrvatski naučnik Franjo Rački

iznjedrio iz bugarskog bogumilstva.17 Naravno, ne bez razloga se vraćamo Račkom, ali ne sa ciljem da

potvrdimo navedenu njegovu tvrdnju već da pokažemo zajedničke elemente u etničkom i vjerskom supstratu

Bošnjaka i Bugara. Naime, Bugari su u ranom srednjem vijeku etnička skupina koja je kao i Avari

(proto)turskog porijekla, koja je vrlo rano formirala svoju vlastitu (proto)bugarsku državu – pri čemu taj

bugarski supstrat je predstavljao vladajući vojni element, ali pored njega u samoj strukturi države

nezaobilazan je veoma brojan slavenski, ali i starosjedilački element.

Dakle, (proto)Bugarima veoma su u etničkom smislu bliski Avari, a u samoj strukturi organizovanja prvih

država na ovim prostorima i u jednom i u drugom slučaju zasigurno se može naći bezbroj zajedničkih

elemenata. Da li su možda i Bugari, kao i Avari mogli pokupiti manihejski sindrom još u svojoj

“pradomovini”? Naravno da konačan odgovor nauka na spomenuto pitanje neće dati za jedno duže vrijeme

jer bi bila potrebna komparativna istraživanja kako na evropskim tako i na srednjoazijskim prostorima

cijelog procesa seoba.

Upravo iz tog razloga mi ovo postavljamo sukladno i zadacima moderne historiografije kao jednu naučnu

tezu koja u budućnosti treba da traži svoj odgovor. Naravno, nama se kao svojevrstan logički zaključak

nameće da su u procesu seoba veoma značajnu upravnu strukturu činili nomadski ratnički narodi Avari i

Bugari, te da su isti naposljetku doveli i do stvaranja dvije srednjovjekovne države koje u srednjem vijeku

prepoznajemo kao slavenske državne tvorevine, bez obzira na taj startni poticaj prekokavkaskih skupina

Avara i Bugara. Ono što je odlika kasnijeg vjerskog odraza ovih država jeste dualistički pogled na vjeru –

koja je iz okruženja poprimila svakako značajne kršćanske utjecaje – čija ishodišta jesu bogumilstvo u

Bugarskoj i Crkva bosanska u Bosni. Razlika u samom vremenskom okviru “ranijeg nastanka” bugarskog

bogumilskog pokreta nije rezultat historijskih procesa već vremena bilježenja tih “specifičnih pojava”.

Sasvim logično da se u neposrednom bizantijskom okruženju, gdje pisana riječ nikada nije sasvim nestala,

ranije registruje ova pojava, nego na teritoriju srednjovjekovne bosanske države u čijem okruženju je pisana

riječ predstavljala pravi kuriozitet. 18

Značajan avarski utjecaj potvrđuje i upravljačka terminologija koja je prisutna u srednjovjekovnoj Bosni,

odnosno riječi ban, župan i dr. smatraju se izvorno avarskim. U kulturno-vjerskom pogledu vrlo je

interesantna izolovanost današnjeg bosanskohercegovačkog prostora od ćirilometodskog utjecaja. Naime,

glagoljični spomenici na bosanskohercegovačkom teritoriju u potpunosti zaostaju za okruženjem, a pogotovo

za jadranskom obalom. Ova konstatacija odbacuje svaku mogućnost da je Crkva bosanska svoju osobnost

dobila djelovanjem ovog vjerskog utjecaja. Isto tako korištenje pletera, odnosno izolovanost navedenog

teritorija kada je u pitanju stili- stička primjena ovog dekorativnog elementa, svakako pokazuje da ni kasniji

franački utjecaji nisu djelovali na današnji bosansko-hercegovački teritorij.19

Naravno ove činjenice ukazuju na višestoljetnu vjersku samozatajnost ovog prostora čije otkrivanje sa

aspekta zapada, odnosno katoličke crkve, otpočinje tek sa križarskim ratovima. Dakle, sasvim se čini

opravdanim zaključak da je za vrijeme avarske države prisustvo kršćanstva gotovo zamrlo. Avarski kagani

“nisu uspostavljali veze sa Rimom niti su dozvolili ulazak kršćanstva na njenu teritoriju”.20

Otvaranje Bosne i Bošnjaka u srednjem vijeku

Ulazak srednjovjekovne Bosne u općeevropske kulturne i ekonomske odnose otpočinje od vremena

križarskih ratova. Iako križarski ratovi sa aspekta motiva i samih posljedica najčešće nose negativne

kontekste, ipak moramo se složiti sa činjenicom da upravo preko ovih ratova dolazi do kulturnih, a kasnije i

ekonomskih dodira na prostoru Evrope i Mediterana. Ovi ratovi razbijaju rascjepkanu i poprilično zatvorenu

Evropu i stvaraju ambijent za ponovno oživljavanje robnonovčane privrede. Koliko je uopće nepoznavanje

balkanskih prostora, najbolje govore informacije Rejmuna Ažilskog koji je kao hroničar jednog od vođa

križara u Prvom križarskom pohodu, Rajmona Tuluškog, opisivao navedeni pohod.21

Upravo, analizirajući ostatke ranije društvene strukture o bosanskom srednjovjekovnom društvu, Sima

Ćirković, primjećuje da “društvo u Bosni se razvijalo relativ- no slobodno od stranog pritiska, te se u njemu

najbolje daje uočiti kontinuitet sloven- skih društvenih odnosa i oblika društvene organizacije”.22

Dakle, politička samostalnost Bosne u vrijeme njenih prvih imenom poznatih

banova, bana Borića i bana Kulina ustvari rezultat je već četiristoljetnog samostalnog političkog razvitka

Bošnjana na bosanskim teritorijima čija samostalnost, ukoliko je privremeno i prekidana, imala je svoje

ishodište u kratkom trajanju tuđinske vlasti i u ponovnom uspostavljanju vlastite neovisne vlasti pod

patronatom domaćih vladara.23 O političkoj samostalnosti Bosne govori nam i već spomenuti bizantijski

hroničar Ivan Kinam, koji je u pratnji cara Emanuela Komnena zapisao (1154.-1155.) da Bo- rić “egzarh

dalmatske zemlje Bosne” i da kao saveznik (simahos) učestvuje u borbama oko Braničeva na strani ugarskog

kralja. Tu informaciju o bosanskoj samostalnosti upotpunjuje nam također Kinamova informacija iz ranijeg

perioda (1150.-1151.) koji opisujući pokrete ugarske vojske daje jasne informacije o rijeci Drini kao granici

Bosne i Srbije.24

Ban Borić se kasnije uključio u borbe oko nasljedstva ugarskog prijestolja. Pobjednik u tim borbama, Istvan

(Stjepan) IV, iskazao mu je zahvalnost tako što mu je 1163. darovao prostrane posjede u Slavoniji, na koje je

Borić pobjegao kada je Manojlo Komnen ponovno zaratio sa Ugarskom. U tom ratu Komnen je 1166/67.,

zagospodario Dalmacijom, dijelom Hrvatske, Srijemom i Bosnom, koja se tada prvi i jedini put javila u

bizantskoj carskoj tituli. Uostalom, da je Bosna polovinom XII stoljeća formirana državna cjelina potvrđuje

upravo opširna intitulacija navedenog bizantijskog cara. On nakon osvajanja ovih prostora, pored ostalog

nabraja četrnaest zemlja, među kojima: dalmatinski, ugarski, bosanski, hrvatski (vladar)!25 Upravo u epohi

Manojla Komnena dolazi do Kulinovog dolaska na bosanski prijestol. Već na početku vladavine, papski

legat Thebaldus (Tebaldo), piše “Culin magno bano Bosine”.26 Upravo u vrijeme vladavine ovog vladara

dolazi i do početka pismenosti na narodnom jeziku; naravno riječ je o Povelji bana Kulina iz 1189. godine. U

samoj intitulaciji povelje stoji “ja ban bosanski Kulin” i u samom tekstu pored navedene etničke odrednice

“bosanski” jasno se vidi i Kulinova “patrimonijalna” kontrola cijelog bosanskog državnog teritorija.27

Pored toga, u Povelji se u potpunosti identifikuje politička neovisnost što je uostalom i glavna osobnost

vladavine bana Kulina poslije 1180. godine.28 To predstavlja početak ekonomskog prosperiteta Bosne,

utemeljen na razvoju rudarstva i trgovačkim vezama sa dalmatinskim gradovima, posebno Dubrovnikom. Iz

ugovora (povelje) može se zaključiti da je u to vrijeme u Bosni već postojala određena feudalna struktura

vlasti. Ova povelja nedvosmisleno pokazuje da je u vrijeme njenog izdavanja, krajem XII st. na tlu Bosne

postojala država sa svojom osobnom organizacijom vlasti i određenim pravnim sistemom.29 Naravno naziv

Bosna, odnosno bosanski susrećemo tokom cijelog srednjeg vijeka.

Kotromanići – vladajuća dinastija

Bosanskom državom je kontinuirano vladala dinastija Kotromanića, koja je kako doslovno kaže Tvrtko I u

jednoj povelji, vladala Bosnom “od njenog postanka”.30

Pošto je naš cilj da prikažemo period bosanske banovine ipak spomenimo da je u nauci neupitno rodbinsko

vezivanje bosanskih vladara poslije vladavine bana i kralja Tvrtka I (1353.-1391.). Tako u povelji bosanskog

bana Tvrtka I (Bobovac, 1. XI 1356.) on “potvrđuje” bosanskom biskupu Petru posjed Dubnica za crkvu sv.

Petra u Usori. Ovim Tvrtko ustvari potvrđuje posjed koji je darivao njegov predak, veliki ban Prijezda, koji

je ustvari Tvrtkov pradjed.31

Za spomenutog Prijezdu saznajemo iz prepiske pape Grgura IX sa dominikancima gdje papa nalaže

dominikancima da vrate sina bana Prijezde (plemeniti muž “ubanus” zvan Prijezda)32 iz zatočeništva, dokle

god njegov otac ban Prijezda ostane vjernik rimske crkve. Iz navedenog pisma saznajemo da se tom prilikom

za njega zalaže njegov rođak (consanguineus), bosanski ban (vojvoda) Ninoslav (dux de Bosna).33 Dakle,

Ninoslav i njegov nasljednik na banskom prijestolju Prijezda su rođaci. Dalju vezu, između bana Ninoslava i

njegovih prethodnika saznajemo iz korespondencije između pape Grgura IX i bana Ninoslava od 10. oktobra

1233. godine. Iz Papina pisma vidimo da Papa uzima bana Ninoslava i njegovu zemlju (“personam et terram

tuam de Bosna”) u osobitu zaštitu i veseli se što je iz “tame doveden na svjetlost istine”. Međutim, za nas je

puno važnija potvrda vladarskog kontinuiteta bosanske vladajuće porodice činjenica da Papa štiti Ninoslava

svo vrijeme dok je katolik (“te in fide catholica permanente”) te da ga ne smije niko smetati “u njegovoj

zemlji”, koju su, kako tvrdi (“sicut asseris”), od davnina mirno posjedovali njegovi herezom zaraženi

preci.34

Iz navedenog pisma vidimo da papa stavlja Ninoslava pod zaštitu sv. Petra, kao i njegovu banovinu koju je

“baštinio od svojih krivovjernih predaka”. S namjerom da pomogne Ninoslavu, Papa se isti dan obraća i

hercegu Kolomanu izlažući mu tužbe “plemenitog muža Ninoslava, bosanskog vojvode”. Ninoslav se,

naime, tuži da su njegovi heretički preci po svojoj volji dijelili “comitatus et alias villas terre sue” (županije

i sela u svojoj zemlji), a on, premda je napustio herezu i istjerao heretike, ne može činiti isto.35

Upravo navedena konstatacija dodatno potvrđuje dugoročnost dinastije “quod cum progenitores sui de

antiqua consuetudine” na bosanskom banskom prijestolju.36

Prema tome, jasno je da je riječ o istoj dinastiji, kojoj su vjerovatno pripadali i prvi, za nas još uvijek

bezimeni banovi što su bili na čelu Bosne već u IX stoljeću.37 I ne samo to, oni su se orođivali sa mnogim

evropskim kako velikaškim tako i vladarskim dvorovima (ugarskim, poljskim, bugarskim, srpskim i dr.).

Bosanske princeze su također bile na dvorovima mnogih evropskih vladarskih i vlasteoskih dvorova.

Dakle, bosanske vladarske i plemićke porodice su kao uostalom i druge porodice na ondašnjem evropskom

prostoru stupale u bračne zajednice izvan matične zemlje. Na taj način bosanski vladari i plemići su na ime

miraza često dobijali posjede izvan Bosne. Tako se kontinuirano mogu pratiti posjedi bosanskih vladara u

Slavoniji još od vremena bana Borića.38 Sa druge strane, u Bosni su svoje posjede na ime miraza imali

pored ostalih grofovi Babonjići, Celjski, ali i članovi mađarske vladajuće porodice – Anžujevaca.

Kontinuitet vladarskih naslova do Tvrtkove vladavine može se vidjeti iz sljedećeg pregleda (izuzetak je

period jačanja porodice Šubića): Vladar Datum Intitulacija Izvor

Kinam, bizantijski hroničar 1154.-5. “egzarh dalmatske zemlje Bosne” Vizantijski izvori IV, 49-52.

Tebaldo, papinskiposlanik 1180. “Culin magno bano Bosine” Kukuljević-Sakcinski, Codex

, II, 114.39

Bizantijski car Manojlo

Komnen

oko 1165. “…dalmatinski, ugarski, bosanski,

hrvatski.40

Nada Kalić, n. dj., 41-42.

Dubrovačka republika 1189. “ja ban bosanskiKulin” Sakcinski, Codex II, 142-

143.

Inocenntius III, papa 21.11.1202. “terra nobilis viriCulini bani” Smičiklas, CD, III, 14-15.

Grgur IX, papa 10.10. 1233. “viro Ninosclavo duci de Bosna” Smičiklas, CD, III, 388.

Dubrovačka republika 1234.-1240. “Ninoslav, ban bosanski veliki”41 Miklosich, MS, 24-25.

Dubrovačka republika 22.3.1240 “Matej Ninoslav veliki ban bosanski” Miklosich, MS, 28-29.

Dubrovačka republika mart 1240. “Mladen Stjepan veliki ban bosanski” Miklosich, MS, 32-33.

Spor pred Pečujskim

kaptolom

avgust 1267. “quod Prezdha et Stephanus filii Prezdha

bani”

Smičiklas, CD, V, 438-439.

Pred Dubrovačkim sudom

rob Rakovan

18.7.1281. “bani Priesde de Bosna” Solovjev, Odabrani

spomenici, 64-65. 42

Darovnica zetu Stjepanu

Babonjiću

8.5.1287. “Priyezda domino concedente banus

Boznensis”

Thalloczy-Barabas, Codex de

Blagay, 53-54. 43

Preporuka Pape Nikole IV 23.7.1290. “nobilibus viris Stephano et Briezde banis

Bosne”

Smičiklas, CD, VII, 1-2.

Pavao Šubić 1299. “Paulus banus Coruacie, Dalmacie et

dominus Bosne”44

Smičiklas, CD, VIII, 331-

336.

Mladen Šubić – sloboda

trgovanja Splitskim

trgovcima

1302. “Mladenus banus Bosniensis” Smičiklas, CD, VIII, 27-28.

Pavao Šubić garancije

Hrvatinićima

1304. “banum Paulum… Chorvatiam usque

Bosnam”,45

Mon.ragus Libri reform., II,

309.

Pavle Šubić – sloboda

trgovine Rabljanima

04.1.1307 “Paulus banus Croatorum et dominus Bosne” Smičiklas, CD, VIII,131-133;

196-197

Darovnica Petru Bogdanu –

knezu omiškom

23.6.1312 “Mladenus banus Croatorum et dominus

Bosne”

Smičiklas, CD, VIII, 308-

310.

Mladen II Šubić imenuje

zastupnika pred Mletačkom

vladom

24.2.1312. “Maladinus secundus, Croatorum et tocius

Bosne banus”

Ljubić, Listine, I, 274-275.

Papa Ivan XXII daje oprost

za brak banu Stjepanu II

18. jula 1318. “nobili viro Stephano nato quondam Stephani

bani Bosnensis…”46

Smičiklas, CD, VIII, 508.

Traženje odštete za robu

dubrovačkog trgovca M.

Mančetića

23.11.1322. “Dominus Stepos banus Bossine” Mon.ragus Libri reform., I,

72.

Darovnica Vladislavu

Hrvatiniću

1322. “Ban Stjepan, sin bana Stjepana, gospodar

svih zemalja bosanskih i Soli i Usore i Donji

Krajeva i Humske zemlje gospodin”47

Thallóczy,Studien,

7-8.

Crkva bosanska i njeni utjecaji

Ovaj vjerski pokret je svoje ideje i interese odašiljao i izvan bosanskog državnog i etničkog prostora, što je

zasigurno jedan od jasnih dokaza vjerske individualnosti srednjovjekovnog bosanskog društva, koje je na

svom teritoriju, za razliku od tadašnjih kršćansko-evropskih tendencija, razvijalo ideje suživota različitih

vjerskih i etničkih skupina. Naravno, relevantnost ovakvog zaključka potvrđuje prisustvo katoličke, a od

vremena ekspanzije bosanske države (druga polovica XIV stoljeća) pravoslavne, a nešto kasnije i pripadnika

islamske vjere.

Crkva bosanska je uživala veliki ugled i među evropskim heretičkim crkvama. Ima više naznaka da je jedno

vrijeme smatrana čak vodećom crkvom dualističkog učenja. Taj ugled i položaj je stekla i zato što je to bila

vjera jednog cijelog naroda, dakle najmasovnija “hereza” u Evropi, i što je po svemu imala status državne

vjere. To ju je činilo sigurnom, što nije bio slučaj ni sa jednom drugom dualističkom crkvom.48 Na

poznatom saboru dualističkih crkava, održanom maja 1167. godine u Saint- Felix-de Caraman kod Tuluza,

kojem je predsjedavao poglavar carigradske dualističke crkve Niquinta, savjetovani su francuski i talijanski

katari da se organiziraju po uzoru “na crkvu dalmatinsku”, što se ustvari odnosi na crkvu bosansku.49

Druge “heretičke crkve”, njih šesnaest na broju, koje su djelovale na prostoru od Carigrada do Španjolske,

predstavljale su tek male, po pravilu tajne, sekte koje su bile proganjane kako od crkvenih tako i svjetovnih

vlasti. U Bosni je stanje bilo sasvim drukčije. Ovdašnja crkva je imala sve uvjete da nesmetano djeluje i da

se razvija. Napadi koji su na nju vršeni dolazili su isključivo izvana, ali s obzirom na njenu povezanost s

Darovnica Vukoslavu

Hrvatiniću

Oko 1323. “ban Stjepan gospodin bosanski i brat mu

knez Vladislav”

Thallóczy, Studien, 11.

Darovnica Vlatku

Vukoslaviću- Hrvatiniću

1353. “gospodin knez Vladislav i gospoja knegina

Elena i niju sin gdin ban Tvrtko i njegov brat

knez Vl’k”

M. Vego, Postanak, 153-155.

Darovnica Vlatku

Vukoslaviću

1357. “gospodina Tvrtka milošću božijom bana

bosanskog i njegova srdačnoga brata

gospodina kneza Vl’ka i njihovematere

počtene gospe Elene”

M. Vego, Postanak, 157-

159

narodom i vladajućim slojem, ti napadi su u svim slučajevima smatrani osvajačkim pohodima, pa je u njenu

obranu ustajala sva zemlja.50

Ako prihvatimo činjenicu da je dualističko učenje rezultat i svojevrsnog “duhovnog protesta” nižih

društvenih slojeva medijevalnog društva, onda sa pravom možemo prihvatiti da je upravo ovaj vjerski pokret

najbolji “ambasador” otvorenosti srednjovjekovnog bosanskog društva. Uostalom, zapadni izvoru bilježe da

je u Bosni stolovao antipapam (antipapa) “dualističkih” crkava.51 Tako su brojne pristalice katarskih i

drugih dualističkih pokreta izvan Bosne dolazili da se educiraju u dualističkom vjerskom nauku.

Međutim, pored ovog svakako pozitivnog odraza Crkve bosanske kao svojevrsnog centra iz kojeg su se

vjerske ideje odašiljale diljem zapadne i južne Evrope, ipak moramo spomenuti da se veliki broj političkih

kriza i “osvajačkih ambicija” susjednih vladara odvijao upravo pod okriljem istrebljenja “bosanskih

heretika”. I u takvoj situaciji dominantne uloge kršćanstva i konstantnog političkog pritiska izvana zbog

učenja navedene vjere, Crkva bosanska je stoljećima odolijevala i naposljetku uspješno prevazišla sve krize

spoljnopolitičke prirode. Tek unutrašnjo-političkim razaranjem ove institucije pod patronatom

pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša stvaraju se preduvjeti za njen postepeni nestanak.

Međutim, taj proces opet nije bio nimalo jednostavan niti brz i za njega je trebalo još gotovo dva stoljeća.

Međutim, njene pristalice su uspjele u tri monoteističke vjere ovih prostora ubaciti izvjesne utjecaje koji se

ogledaju kroz različite oblike sinkretizma koji je naročito prisutan kod pripadnika islamske vjere.53

Općepoznato je da su predstavnici Crkve bosanske uspješno širili svoj utjecaj i u susjedstvu, prvenstveno

Dalmaciji i Srijemu.54 Tako su ovaj bosanski vjerski izraz i nastale “crkvene prilike pojačale

individualizaciju” stanovništva srednjovjekovne bosanske države.55 I ne samo to, ova vjerska specifičnost

srednjovjekovne Bosne itekako pronosi njen glas u srednjovjekovnim okvirima mnogo šire i ozbiljnije nego

što to čini veličina njenog teritorija. Historija Bosne je historija borbe za njen vlasti- ti identitet i neovisnu

poziciju u odnosu na razdjelnu liniju između dvaju svjetova. U srednjem vijeku ta želja da se ne pripada ni

Istoku ni Zapadu, ili da se pripada oboma, dobro je ilustrirana upravo fenomenom “Crkve bosanske”… 56

Bosanska crkva je postala elementom “duhovnog i političkog” odupiranja ondašnjim gospodarima Evrope. I

naposljetku, u vrijeme procvata i teritorijalnog širenja bosanske države, uslijed vrlo jake duhovne uloge

Crkve bosanske ali i fleksibilnosti ondašnjeg bosanskog političkog miljea, dolazi do procesa potpune

identifikacije stanovnika podčinjenih krajeva sa bosanskom državom, ali i njenom vjerom.57

(…) Evo smo upoznali da se na granicama Bosne (!), Hrvatske i Dalmacije, blizu ugarskog naroda, pojavom

antipape, bez sumnje ubrzao zakašnjeli dolazak antikrista, budući da se taj novi Lucifer napuhuje žučju nove

drskosti nastojeći postaviti svoje sjedište na sjevernoj granici, ne toliko s nakanom da bude sličan uzvišenom

nasljedniku prvaka apostolskog koliko zato da njega i cijelu Crkvu ponizi i uništi (F. Šanjek, Bosansko-

humski krstjani u povijesnim vrelima, 88-89.).

Upravo vjerska tolerancija medijevalnog bosanskog društva svakako je prednjačila na tadašnjem evropskom,

vjerski dosta monolitnom prostoru.

Zbog specifičnosti vjerske situacije na prostoru Bosanske kraljevine neposredno pred njen politički slom

imamo svojevrstan udarac na njen legitimitet iznutra i to od nosioca najviše vlasti, njenog vladara Stjepana

Tomaša (1443.-1461.) koji u traženju modaliteta da se “dodvori” Zapadu u pridobivanju pomoći protiv

osmanlijske opasnosti čini jedan očajnički, a vjerovatno po samu državu i suicidan čin; on počinje da progoni

pripadnike Crkve bosanske. Upravo ta činjenica progona najbrojnijeg vjerskog elementa za posljedicu ima

privremenu transformaciju pripadnika ove vjerske zajednice, tzv. Kriptobogumila, koji dolaskom osmanske

vlasti u jednom fleksibilnijem vjerskom ozračju sve više prihvaćaju novu vjeru – islam. Međutim, u izvorima

je ostalo zabilježeno da je upravo ova vjerska transformacija kao jedan svojevrstan kolektivni čin imala za

posljedicu da sultan Mehmed II El Fatih usliši i njihove želje (stanovnika Bosne) te da njihovi nasljednici

putem devširme mogu biti mobilisani u “vladajuće strukture” kao “kapikulari”.58

Franjevci i njihov misionarski rad u Bosni

Sa druge strane, Katolička crkva na teritoriji bosanske države pokušava uzaludno instalirati svoju hijerarhiju.

U tom pravcu je u početku uloga neutralizacije Crkve bosanske predviđena za dominikance – koji poslije

samo četrnaest godina djelovanja napuštaju bosanski teritorij i za sjedište katoličke organizacije crkve za

bosanski teritorij uzimaju Đakovo od 1247. godine, dakle u susjednoj Slavoniji, koja je bila u sastavu

ugarskog kraljevstva. Nasuprot dominikancima, franjevci u svoj red primaju sve više domaćih ljudi koji im

pomažu da se približe puku, te se istovremeno kao posrednici i savjetnici u političkim i diplomatskim

poslovima približavaju vladaru i njegovom dvoru, te samoj bosanskoj vlasteli. U posljednjim decenijima

samostalnosti bosanske države franjevci su u tom pogledu veoma potisnuli Crkvu bosansku i njene strojnike.

Tako je jedan miran i strpljiv misionarski rad postigao ono što sva sila ugarskih i srpskih kraljeva u

prethodnim stoljećima nije mogla. U periodu osman- ske uprave franjevačka provincija ili redodržava Bosna

Srebrena (Bosna Argentina) je sultanovom ahdnamom (vjerskom prisegom) legalnost. Bosanski franjevci su

preuzeli cjelokupno dušobrižništvo i političko vodstvo nad svim katolicima koji su se našli unutar velikog

Bosanskog ejaleta. Tako je franjevačka provincija Bosna Srebrena u XVI i XVII stoljeću obuhvatila

ogroman prostor, od Ugarske na sjeveru do Dalmacije i Jadranskog mora na jugu. Postepenim povlačenjem

Osmanlija iz Slavonije i Dalmacije, dijelovi provincije Bosne Srebrene našli su se u tri države: Osmanskoj

carevini, Mletačkoj republici i Habsburškoj carevini. Tako se vremenom podijelila i franjevačka provincija

Bosna Srebrena.59 Kasnije se, poslije uspješnih Tvrtkovih osvajanja, u rubnim novoosvojenim krajevima

pojavljuju i predstavnici pravoslavne vjere. Tako, neposredno pred kraj srednjovjekovne bosanske države

obrazuje se bošnjačka etnička zajednica čiji sadržalac su Bošnjaci tri vjere (Crkve bosanske, katoličke i

pravoslavne) koja će svoje osobnosti zadržati do sredine XIX stoljeća. Jedina razlika je u tome što će

dolaskom osmanske uprave doći do zamjene vjerske komponente Crkve bosanske sa pripadnicima Islama.

Kulturne veze i utjecaji

Bosna predstavlja zemlju u kojoj se vrlo rano pojavljuje pismenost na narodnom jeziku. Uostalom, već

spomenuta Povelja Kulina bana iz 1189. godine prvi je i najstariji poznati pravni dokument do sada na

cijelome (južno)slavenskom prostoru. Najstarija je bosanska državna isprava pisana bosanskim književnim

jezikom (staro) bosanskim pismom – bosančicom. Na taj način, srednjovjekovni Bošnjaci su vrlo rano stupili

u red evropskih naroda koji posjeduju vlastiti jezik i pismo.60

Bosančica je imala veoma raširenu primjenu. To je pismo upotrebljavano i u diplomatskim prepiskama

bosanskih vladara. Pored ove diplomatske prepiske svakako po značaju odmah slijede natpisi na stećcima, ali

i brojni crkveni i svjetovni rukopisi: Miroslavljevo evanđelje (12. stoljeće); evanđelje Manojla Grka

(Mostarsko evanđelje), evanđelje Divoša Tihoradića, Giljferdingov apostol i drugi. Dakle, od XII stoljeća u

Bosni je stasalo samostalno ćirilično pismo koje svoj vrhunac doživljava upravo u XIV stoljeću, za vrijeme

vladavine Stjepana II i Tvrtka I. Tako, zajedno sa političkim jača- njem, izraženom vjerskom

individualnošću kroz učenje Crkve bosanske dolazi i do procvata pismenosti, kulture i civilizacijskog

stvaralaštva na bosančici.61

Također u zapadnim dijelovima Bosne i Hercegovine prisutna je i glagoljica koja je imala značajan utjecaj

na oblikovanje “bosanskih” osobnosti ćiriličnog pisma – bosančice, i smatra se da joj je prethodila, iako

tokom srednjeg vijeka nastaju na bosanskom prostoru paralelno djela pisana sa oba pisma, ali svakako i

latinicom.62 Tako, sva tri pisma dolaze do izražaja, ali bosančica (bosanska ćirilica) zauzima dominantan

položaj i poprima specifične “bosanske” osobnosti te se s pravom može smatrati državnim i etničkim

pismom stanovnika srednjovjekovne Bosne.

Latinsko pismo (i jezik) zadržava se samo djelomično u višim krugovima zapadne crkve i na vladarskim

dvorovima. Glagoljica je zastupljena u nešto manjem obimu, ali sačuvani dijelovi dvaju kodeksa pokazuju da

je ovo pismo na bosanskom tlu dobilo neke posebne karakteristike (tzv. poluobla glagoljica).

Pismenost je konačno ušla u sve glavne tokove javnoga života. Osim skriptorija za prepisivanje crkvenih

knjiga, u ovo doba rade i dvorske kancelarije. Pisani spomenici iz Bosne i Hercegovine “najstariji su

dokumenti” i “najvažniji izvori za upoznavanje prve etape u razvoju jezika južnoslavenskih

naroda”.63 Dijaci-pisari pojavljuju se u velikom broju, i to kao profesionalci. Kraljevski dvor ima i stalnog

latinskog kancelara, a latinsku pismenost njeguju i franjevci.

Međutim, tokom srednjeg vijeka, zatičemo i jedan jasan spomen bosanskog jezika. Naime, u notarskom

spisu grada Kotora, mletački knez 3. jula 1436. godine spominje kupovinu robinje za koju kaže da je:

“bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu”.64

Građa bosanskih pravnih i epigrafskih spomenika je najautentičniji izvor za upoznavanje živog narodnog

govora toga vremena.65 Upravo posebnost stvaralaštva srednjovjekovne Bosne predstavljaju stećci koji su

često imali i svoju umjetničku obradu te bogatu epigrafsku građu sa više od 200 natpisa.66 Međutim, baveći

se umjetničkom formom stećaka, Marian Wenzel je došla do zaključka da su oni sastavni dio osobnog

“bosanskog stila” koji se razvijao i “na metalu, a vjerovatno i tkanini”, odnosno drvetu (zaključak E.M.).

Prema mišljenju navedene autorice ovaj stil “nalikuje stvaralaštvu Centralne Evrope kao i stvaralaštvu

Mamluk Egipta unutar Mediteranske sfere”, te je ustvari dio jedinstvene mode koja se razvila u Bosni tokom

XIV i XV stoljeća, odnosno “mješavine gotičkog, mediteransko-islamskog i bizantskog” utjecaja. Konačno,

naglašavanje “bošnjaštva” bilo je otišlo već tako daleko da se, uz ostalo, i govorni jezik počelo nazivati

bosanskim. Podaleko, u Ankoni 1453. je zabilježeno kako su dva (brata) Bosanca obavila izvjestan posao

pred notarom, pri čemu im je kao tumač poslužio tamošnji stanovnik, Bosanac, poznavalac talijanskog,

bosanskog i slavenskog jezika (ad interpretationam Petri Elie, bastagii, Bossinensis, habitatoris Ancone,

scientis linguam latinam, bossinensem et sclavonicam). U to vrijeme veoma su prisutni mnogobrojni

proizvodi bosanskog porijekla. Stvaran je svojevrstan bosanski imidž.67

“U to vrijeme, prema istorijskim podacima, bilo je moguće naručiti nakit, metalne posude, oružje i štitove

rađene u bosanskom stilu”. Prema navedenom mišljenju, “glavna bosanska umjetnička forma bile su kucane,

ornamentalne srebrene i posrebrene zdjele, napravljene od metala iz bogatih bosanskih rudnika, dok su

dekoracije na stećcima njihova reducirana forma”.68

I pored toga težnja za elitističkom obradom tog vremena nije sprječavala pripad- nike vodećih slojeva

bosanskog društva da za sebe naruče predmete i odjeću iz najluksuznijih italijanskih centara tog

doba.69 Također, ukrasnom obradom počinju sve više da se bave domaći majstori, koji su svakako svoja

prva iskustva preuzimali od svojih kolega iz primorskih gradova. Međutim, u nadolazećem vremenu

protkanom dubokim vjersko-ideološkim jazom polahko nestaje taj dugo stvarani bosanski imidž.

Ekspanzija Bosne i bošnjaštva

Politički i vojni uspjesi bosanske države tokom XIV stoljeća u vrijeme vladavina Stjepana II (1314.-1353.) i

Tvrtka I (1353.-1391.) stvorili su preduvjete da se Bosna svrsta u red kraljevstava. Naime, takva situacija se

ukazala slabljenjem srednjovjekovne srpske države, poslije smrti cara Dušana (1331.-1355.). U tom trenutku,

Tvrtko koristi situaciju da ostvari svoju ambiciju svrstavanja Bosne u rang kraljevstava, te se uključuje u

borbu za Dušanovu zaostavštinu. Ova situacija je vrlo zgodna prvenstveno što su njegovi prethodnici na

bosanskom prijestolju imali i koncentraciju vlasti i teritorij kompatibilan sa mnogim onovremenim

kraljevstvima. Međutim, vjerska politika i optužbe koje su dolazile sa te strane sprječavale su da bosanski

vladari dobiju kraljevsku krunu iz jednog od vjerskih centara.

Upravo u povelji koju izdaje u Trstvenici 10. aprila 1378. godine Tvrtko iskazuje svoju zahvalnost Bogu koji

mu je darovao “spodobilšu me nasledovati prestol moih preraditel, gospode srbske…” čime on jasno govori

o porijeklu vlastite krune. Dakle, Tvrtko I na Mitrovdan, 26. oktobra 1377. godine, u “srpskoj zemlji”,

vjerovatno manastir Mileševo, se kruniše Stefan, kralj Srbljem i Bosne i Pomoriju i Zapadnim stranam.70

Na taj način je zaokružen proces izgradnje bosanske države, ali i njeno mjesto unutar evropske porodice

kraljevstava srednjeg vijeka.71 Tako je ovaj politički objedinitelj “jugoslavenskog” prostora kako to

konstatova V. Ćorović, Kotromaniće uzdigao u red kraljevskih dinastija nakon njihovog višestoljetnog

upravljanja bosanskom državom.

Upravo taj faktor objedinjavanja različitih etničkih skupina u jedinstvenu bošnjačku etničku zajednicu koja je

prepoznatljiva i prisutna tokom srednjeg vijeka jeste bosanska država, jer na osnovu tog osjećaja

“povezanosti i solidarnosti” dolazi do zaokruživanja napomenutog etničkog supstrata. Iz tog razloga možemo

se složiti sa Ćirkovićevim za- ključkom, kada je u pitanju i srednjovjekovna Bosna, a to je, “da su i kod nas

(u Bosni nap. E. M.), kao i u mnogim evropskim zemljama, državne tvorevine predstavljale ‘kalu- pe’ u

kojima su se izlivale narodnosti, bilo stapanjem elemenata različitog porijekla, bilo izdvajanjem i

individualiziranjem dijelova iz cjeline istog porijekla”.72 Dakle,“život u bosanskoj državi kao političkoj

zajednici vodio je razvijanju osećaja pripadnosti toj državi i nastajanju odgovarajuće grupne i etničke

oznake Bošnjanin.” 73

O snazi te državne, a time i etničke ideje najbolje pokazuje činjenica da naziv Bošnjani – u vrijeme širenja

srednjovjekovne Bosne je prihvaćen i u onim krajevima koji su se našli u njenom sastavu.

U narednom periodu srednjovjekovna bosanska država upala je u proces “feudalne anarhije”. Međutim, to

nije destabilizovalo osjećaj državne pripadnosti kod njenih stanovnika, niti su se bosanski vladari mirili sa

gubitkom pojedinih teritorija “bosanskih zemalja”. To najbolje pokazuju prilike u sjevernoj bosanskoj zemlji

Usori koja je, iako je više od pola stoljeća bila predmetom političkih i vojnih sukoba između bosanske i

susjedne ugarske države, naposljetku ponovo došla pod patronat bosanskog kraljevstva 1443. godine.

Odanost stanovnika “bosanskoj državnoj ideji” prepoznali su i njeni okupatori. Tako, u trenutku kada je

nestalo srednjovjekovno bosansko kraljevstvo poslije političkog sloma 1463. godine, kod Osmanlija i

Mađara se javlja ideja za “formalnom” obnovom svojih “vazalnih” bosanskih kraljevstava. Da bi ta ideja

dobila na ozbiljnosti i bila sa simpatijama primljena kod tadašnjeg bosanskog stanovništva, obje strane su

tražile potomke Kotromanića u svojim redovima, da bi ih stavili na čelo tih svojih političkih tvorevina.

Međutim, ova se ideja pokazala neuspješnom pa se deceniju po svom osnivanju ove vazalne oblasti

eliminišu.

Priča o Bosni i Bošnjacima pronosila se i daleko izvan njenih prostora. Upravo znajući za zajedničke

“slavenske” korijene svoje oduševljenje izborom poljskog kralja Vladislava Varnenčika (1440.-1444.) za

ugarsko-hrvatskog kralja nisu krili ni bosanski kralj Tvrtko II (1421.-1443.) niti upravnik “Srpske despotije”

Đorđe Branković, tako da Vladislavov biograf Philipp Calimah zapisuje:

“Dodje i od kralja bosanskoga sjajno poslanstvo odličnih muževa. Ovi su izpričavši porietlo svoga plemena

izticali, da su Bošnjakom isti pradjedovi bili, koji i Poljakom, te da im je zajednički jezik, koji govore; i da se

radi te rek bi srodnosti jezika i porietla njihov kralj živo raduje (Tvrtko II nap. E. M.), što je Vladislav – kako

se je pronio glas – sretan u svojih podhvatih. Mnogo su nadalje izticali priliku, kako bi se radi srodnosti i

susjedstva mogli, dapače i morali ujedinjenom snagom i savjetom medju sobom pomagati proti užasnomu

zulumu turskomu, koji im prieti”.74

Fizički izgled Bosanaca i njihovo junaštvo zadivilo je i poljskog ljetopisca, kojeg prenosi Dlugossi, koji je

opisao čuveni velikaški skup i viteški turnir održan 1412. godine u Budimu. Na njemu je bila zastupljena

skoro čitava ondašnja Evropa gdje se, uz mnoštvo kraljeva, među kojima je bio i bosanski kralj Ostoja,

okupilo i 13 vojvoda, 21 grof, 26 drugih velikaša raznih titula (ne računajući one iz Mađarske), zatim 1500

vitezova, 3000 štitonoša itd. Na turniru su se borili vitezovi iz cijele Evrope. Od svih su najveću pažnju

izazvali upravo bosanski vitezovi svojom smjelošću, vještinom, hrabrošću i izgledom. Dotični kroničar ih

opisuje kao “visoke i krijepke, a u borbi poduzetne i hrabre”.75

Identični podaci o izgledu Bosanaca potječu i iz 1403. godine, kada se u Zadru okupila brojna gospoda iz

Dalmacije, Hrvatske i Bosne, na doček tadašnjeg pretendenta na ugarski prijesto, napuljskog kralja

Ladislava. Ondašnjem ljetopiscu su opet pali u oči Bosanci, za koje je zabilježio da su to “ljudi neobičnog

stasa”. O karakteru i općenito ljudskoj strani Bosanaca također nalazimo podatke kod suvremenih

ljetopisaca. U jednom izvještaju u kojem se govori o sporu koji je izbio između Dubrovnika i bosanskog

velikaša Radoslava Pavlovića, Dubrovčani su dali ovakvu sliku Bosanaca: “On se (Radoslav Pavlović) zove

Bosancem: oni su poznati kao krijeposni, ali nije niko osramotio Bosnu kao on”. Pri tome su mislili na

nekorektno ponašanje dotičnog R. Pavlovića, što se nije nikako moglo spojiti s Bosancima koji su za sve

slovili kao pošteni i pravični ljudi.76

Zaključak

Bošnjačka etnička zajednica je rezultat historijskih okolnosti koje su se odigravale na današnjem

bosanskohercegovačkom prostoru od VII do XI stoljeća. Svakako da je, prema našem mišljenju, odlučujući

moment u tom pogledu raspad Avarskog Kaganata 796. godine, odnosno demografska struktura koja je u

tom trenutku zatečena na današnjem bosanskohercegovačkom teritoriju.

Upravo u to vrijeme dolazi do “miješanja” novih doseljeničkih skupina Avara i Slavena sa starosjediocima

(Ilirima) čije konačno ishodište jeste bošnjačka medijevalna etnička zajednica, odnosno bosanska država.

Upravo taj faktor “sinteze” različitih etničkih skupina u jedinstvenu bošnjačku etničku zajednicu koja je

prepoznatljiva i prisutna tokom srednjeg vijeka jeste bosanska država, jer na osnovu tog osjećaja

“povezanosti i solidarnosti” dolazi do zaokruživanja spomenutog etničkog supstrata. U srednjovjekovnoj

Bosni “kao i u mnogim evropskim zemljama, državne tvorevine predstavljale su ‘kalupe’ u kojima su se

izlivale narodnosti, bilo stapanjem elemenata različitog porijekla, bilo izdvajanjem i individualiziranjem

dijelova iz cjeline istog podrijetla”. Dakle, “život u bosanskoj državi kao političkoj zajednici vodio je

razvijanju osjećaja pripadnosti toj državi i nastajanju odgovarajuće grupne i etničke oznake Boš- njanin.”

Ono što je osobenost današnjeg bosanskohercegovačkog prostora jeste preko hiljadugodišnji kontinuitet

teritorija, imena i političkog organizovanja. Tokom srednjeg vijeka bosanskom državom je kontinuirano

vladala dinastija Kotromanića, koja je kako doslovno kaže Tvrtko I u jednoj povelji, vladala Bosnom “od

njenog postanka”. Bosanci su tokom srednjeg vijeka “izazivali pažnju kao visoki i krijepki, a u borbi

poduzetni i hrabri” te “slovili kao pošteni i pravični ljudi”.

Pečat na njen politički razvitak ostavlja činjenica da je država nastala na liniji kulturno-civilizacijskog

razgraničenja koja je uspostavljena još Teodosijevom podjelom Rimskog carstva na Istočno i Zapadno, a

nekoliko stoljeća kasnije i podjelom kršćanske crkve na Katoličku i Pravoslavnu.

Posebno mjesto u državnoj osobenosti bosanskog medijevalnog društva igra Crkva bosanska. Ona je kao vid

državne religije uživala veliki ugled i među evropskim heretičkim crkvama. Ima više naznaka da je jedno

vrijeme smatrana čak vodećom crkvom dualističkog učenja.

Bosna predstavlja zemlju u kojoj se vrlo rano pojavljuje pismenost na narodnom jeziku. Riječ je o Povelji

Kulina bana iz 1189. godine kao prvom i najstarijem pravnom dokumentu na cijelome (južno)slavenskom

prostoru. Na taj način, srednjovjekovni Bošnjaci su vrlo rano stupili u red evropskih naroda koji posjeduju

vlastiti jezik i pismo. Razvojem trgovine, zanatstva i sl. na Mediteranu će se tokom XIV i XV stoljeća razviti

svojevrsni bosanski imidž.

Politički i vojni uspjesi bosanske države tokom XIV stoljeća u vrijeme vladavina Tvrtka I (1353.-1391.)

stvorili su preduvjete da se Bosna svrsta u red kraljevstava. Upravo Tvrtkovom krunidbom 26. oktobra 1377.

godine, u Mileševu za kralja “Srbljem i Bosne i Pomoriju i Zapadnim stranam” zaokružio se proces izgradnje

bosanske države pri čemu je ona sebi obezbijedila zavidno mjesto unutar evropske porodice kraljevstava

srednjeg vijeka.

Odanost stanovnika “bosanskoj državnoj ideji” prepoznali su i njeni osvajači. Tako, u trenutku kada je

nestalo srednjovjekovno bosansko kraljevstvo poslije političkog sloma 1463. godine, kod Osmanlija i

Mađara se javlja ideja za “formalnom” obnovom svojih “vazalnih” bosanskih kraljevstava. Da bi ta ideja

dobila na ozbiljnosti i bila sa simpatijama primljena od tadašnjeg bosanskog stanovništva, obje strane su

tražile potomke Kotromanića u svojim redovima, da bi ih stavili na čelo tih svojih političkih tvorevina.

Međutim, ova se ideja pokazala neuspješnom pa se deceniju po svom osnivanju ove vazalne oblasti

eliminišu.

FUSNOTE:

1 Koliko su se prilike u Bosni i Hercegovini posmatrale drugačije od onih u njenom susjedstvu u naučnoj teoriji najbolje pokazuje jedno istraživanje koje je proveo dr. Ivo Pilar; polazeći od Gumplovičeve (Ludwig Gumplowicz 1838-1909) teorije o postanku države zaključuje da za obrazovanje srpske i hrvatske narodnosti jeste postanak srpske i hrvatske države (Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta, geneza nacionalnog pitanja bosanskih muslimana, Putokaz, Zagreb, 1990., 12). 2 Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna, Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377. g.), Emi- nex, Zagreb, 1994., 7 3 Henri Pirenne, Povijest Evrope, Od seobe naroda do XVI stoljeća, Marijan Tisak, Split, 2005., 9-60.; Grupa autora, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, drugo dopunjeno izdanje, Veselin Masleša, Sarajevo, 1984., 442 (dalje: Kulturna istorija BiH); Sidi Peinter, Istorija srednjeg veka, Clio, 1997., 9-97; 4 Kulturna istorija BiH, 442 5 Adib Đozić, Bošnjačka nacija, Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 2003., 14. 6 Naše stavove o nastanku bosanske države pogledati: Edin Mutapčić, Nastanak bosanske srednjovjekovne države, Bosanski jezik, Časopis za kulturu bosanskog književnog jezika, Tuzla, 2009.; Edin Mutapčić, Bosanska banovina i njen evropski identitet, Bošnjačka pismohrana, Svezak XI, broj 34-36, Naučni skup Evropski identitet Bošnjaka, Zagreb 7. i 8. maj 2011., Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, Zagreb, 2012. 7 Prilikom doseljavanja Slaveni su u Bosni zatekli nešto romaniziranog stanovništva, uglavnom ilirskog i tračkog porijekla. To se stanovništvo pred velikom slavenskom najezdom povlači u planine, gdje se po prirodi stvari bavi stočarstvom. Slaveni ih nazivaju vlasima, po starogermanskoj riječi Wallch, što znači Roman ili Rimljanin. U svim pravnim izvorima i dokumentima srednjovjekovne Bosne, Srbije i Dubrovnika riječju vlah označava se feudalno zavisni stočar. Vlasi se vremenom slaviziraju, asimiliraju i stapaju sa Slavenima različitih vjera (Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK Preporod, Sarajevo, 1997., 22) 8 Vrlo su interesantni rezultati do kojih je došao švajcarski institut za genetiku “Igenea” čiji rezultati u istraživanju genetskog porijekla stanovništva Bosne i Hercegovine (Indigenous Peoples in Bosnia-Herzegovina) procentualno izgledaju ovako: Illyrian 40 %; Teuton 20 %; Celtic 15 %; Slav 15 %; Hunnians 6 % i Thracians 4 %. Naravno ove rezultate iz više razloga treba uzimati sa rezervom, mada je očekivati, sve značajniju njihovu ulogu u budućnosti (http://www.igenea.com). 9 M. Imamović, Historija Bošnjaka, 23-24. U geopolitičkom i kulturno-historijskom pogledu povijesna je sudbina Bosne bitno određena podjelom Rimskog carstva na Istočno i Zapadno koju je definitivno 395. izvršio imperator Teodosije. Linija podjele išla je dobrim dijelom rijekom Drinom kao istočnom bosanskom granicom. Bosna je tako postala graničnom zemljom ne samo između dva posebna državno-pravna korpusa, nego istovremeno i dvije kulturno-vjerske i političke tradicije koje se postepeno oblikuju, latinske ili rimokatoličke na zapadu i bizantske ili grčkopravoslavne na istoku. Njihovi politički, vjerski i kulturni interesi i uticaji upravo se prepliću na tlu Bosne. U tom je smislu Bosna još od ranog srednjeg vijeka kao granična zemlja između Bizanta i Franačke, a kasnije Srbije i Ugarsko-hrvatskog kraljevstva nastojala izboriti i definirati vlastiti politički i kulturni identitet, odnosno izboriti i očuvati svoju državnu samostalnost. 10 Ibidem 11 Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, 23.; Isti, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, Magistrat, 2003., 62. 12 Što se tiče objašnjavanja nastanka naziva Bosna razvilo se nekoliko teorija:

13 Ferdo Šišić, Letopis popa Dukljanina, Srpska kraljevska akademija, Beograd-Zagreb (dalje: F. Šišić, Letopis), 307, 398-399; Muhamed Hadžijahić, Povijest Bosne u IX I X stoljeću, BZK Preporod, Sarajevo, 2004 (dalje: M. Hadžijahić, Povijest Bosne)., 116-117. 14 M. Hadžijahić, Povijest Bosne, 85-86 15 F. Šišić, Letopis, 307.; Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom IV, Beograd, 1971., (dalje: Vizantijski izvori IV), 26-29. 16 O manihejstvu više: Anto Babić, Iz istorije srednjovjekovne Bosne, Svjetlost, Sarajevo, 1972., 182-184. 17 Opravdano se postavlja pitanje: Da li je bosanska verzija kršćanstva u toj svojoj samozatajnosti oblikovala politički pojam srednjovjekovnog bosanstva i bosansku državu ili je Bosna samo iskoristila “bogumilstvo” ili “patarenstvo” kao sredstvo za ostvarenje svoje državne samostalnosti i jedne osobene duhovnosti? Razna dualistič- ka učenja prisutna su u skoro svim dijelovima Balkana kroz cijeli srednji vijek. Taj je “balkansko-slavenski protestantizam” imao svoje duboke socijalno-etičke korijene, ali jedino je u Bosni igrao političku ulogu. Hereza je u Bosni, bez sumnje, bila sredstvom državne politike, ali joj se duhovna dimenzija i presudan uticaj na duhovni život bosanskog čovjeka nikako ne mogu odreći (M. Imamović, Historija Bošnjaka, 35). 18 A. Babić, Iz istorije srednjovjekovne Bosne, 219-234. 19 Ivan Mužić, Sloveni, Goti i Hrvati, V dopunjeno izdanje, Split, 1997., 256.; “Nema tropletera, u strogom smislu, na hrvatskim srednjovjekovnim stećcima. Jedina je iznimka stećak u zapadnoj Srbiji, u mjestu Lipenović kod Krupnja.” (V. D. Lasić, Tropleter njegov prostor, vrijeme i značenje. Hrvatski kalendar, Chicago, god. 42, za 1985., 140. prema gore navedenom djelu I. Mužića). Istraživači kršćanske simbolike na balkanskim prostorima došli su do zaključka da upotreba pletera kao ukrasa predstavlja opću “kršćansku baštinu” kako svojom vanjskom, tehničkom izradbom, tako i svojim unutarnjim simboličkim vjerskim sadržajem. Pošto u srednjovjekovnoj Bosni “nema primjene pletera identičnog tipa kao u hrvatskom kraljevstvu potvrđuje, da u toj bosanskoj državi proces pokrštavanja u doba franačke ekspanzije nije bio pod franačkim političkim, odnosno vjerskim i kulturnim utjecajem”. 20 Hakija Zoranić, O etnogenezi Bošnjana-Bošnjaka, Svjetlost, Sarajevo, 2009., 49-50. 21 Iz navedenog teksta se vidi da su vođe pohoda iznenađene otporom lokalnog (bosanskog) stanovništva, koje je braneći svoju imovinu, organizovalo odbranu i pripremalo klopke u cilju oduzimanja svoje opljačkane stoke i životnih namirnica, ne napadajući na osobni život križara. Ustvari, križari su na ovom ogromnom slavenskom prostoru “od Modruše do Skadra”, jedino imali sporazum i dogovor sa kraljem Bodinom. Iz tog razloga nimalo ne iznenađuje zaključak hroničara Ažilskog: “Smatram da je Bog htio da njegova vojska na putu oslobođenja Svete zemlje prođe kroz Slaviju divljih ljudi koji nisu poznavali Boga, spoznavši hrabrost, krepost i strpljivost njegove vojske, stavljeni su pred izbor da ozdrave od divljaštva, ili da budu bez isprike privedeni Božijem sudu”. Ovaj izvor sačuvan je u prepiskama iz XII stoljeća, a u objavljenoj verziji nosi naziv “Documents relatifs a l’ histoire de Croisades”, N° IX, Le “Uber” de Raymond d’Aguilers, Lib. Orientaliste Paul Geuthner, Paris, 1969. (O svemu više: Fadil Ekmečić, Križari u Bosni 1096/1097., rukopis, Morsang sur Orge, 2004.). 22 Sima Ćirković, Ostaci starije društvene strukture u bosanskom feudalnom društvu, Istorijski glasnik, Organ društva istoričara NR Srbije, broj 3-4, Beograd, 1958. (nadalje: S. Ćirković, Ostaci).,156. 23 N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna, 11-12. 24 Ivan Kinam, bizantijski pisac iz 12. stolj., govoreći o Bosni u vrijeme bana Borića prepoznaje “povijesni indivi- dualitet bosanske egzistencije”, piše: “A Bosna nije podložna… nego je sama za se; narod koji svojim zasebnim životom živi i sobom upravlja”. Upravo to: živjeti “zasebnim životom” i “sobom upravljati” čini ono povijesno- individualno bosanskohercegovačke egzistencije, pa ga i uzimamo “kao transempirijski izraz i povijesnu potvr- du bosanskog individualiteta, u kojem jest sam logos povijesnog prebivanja Bosne” (Esad Zgodić, Građan- ska Bosna, Tuzla, 1996., 141.). 25 Sima Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd, 1964., 43, 352.; N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna, 42. 26 Tadija Smičiklas, Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, JAZU, svezak II, Zagreb, 1904., 168-169. 27 Ibidem 28 Grupa autora, Poviest Hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., knjiga prva, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo, 1942. (dalje: Napretkova Poviest), 207.; Ivan Kukuljević

– Sakcinski, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, II/2, Zagreb, 1875., 152-153. 29 Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, str. 33-34. 30 Enver Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Oko, Sarajevo, 1995., (dalje: E. Imamović, Korijeni Bosne i Bo- sanstva), str. 41-42. 31 Ludwig Von Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, München und Leipzig 1914. (dalje: Thallóczy, Studien), str. 331-332. Tu se navodi i to da je bosanski biskup dokumentirao to darivanje originalnom darovnicom koju je izdao ban Prijezda. Od Tvrtka se tražilo da obnovi tu darovnicu, što je on i učinio. U pomenutoj povelji Tvrtko I potvrđuje posjed Dubnicu, vlasništvo crkve sv. Petra u Usori, koje su rani- je potvrdili ban Prijezda i njegov stric Stjepan (II), bosanski banovi (“…quamdam possessionem ecclesie sancti Petri in Vsura, nomine Dubimcham, concessam a nostris predecessoribus, scilicet a magno Prezda olim Bano, avo Stephani magni pridem similiter patrui nostri, necnon et confirmatam per eundem Stephanum magnum similiter Banum patraum nostrum carissimum… predictam possessionem Dubimcham cum omnibus terris, villis, fractibus et proventibus eius, secundum terminos et proventus, qui in privilegio predicti magni Prezdi Bani continetur in perpetuum reddimus et confirmamus…”). 32 T. Smičiklas, CD, III, str. 389-390.; U navedenoj povelji saznajemo da Ninoslavov rođak (“consanguineus”), plemeniti muž “Ubanus”, zvan Prijezda, te papa Grgur IX nalaže da mu vrate sina koji je bio njihov talac, jer mu je otac vjernik rimske crkve. Međutim, postavlja se pitanje šta znači ime (riječ) “Ubanus”. Vladimir Mažuranić, dokazuje, da prvo slovo “U” treba čitati kao “V”, što bi bila skraćenica za “vice”, tj. “vicebanus”. U staro doba, kaže on, u Bosni je (kao i u Hrvatskoj) svakako moralo postojati uz bana i zvanje banovca (podbana). (Prinosi za hrvatski pravno-povijesni rječnik, Zagreb 1908-1922., 40.). Prema tome Prijezda je bio banovac ili podban. O tome više: Napretkova Poviest, 221., napom. 5.; U jednoj raspravi pred pečujskim kaptolom, ok- tobra 1240. godine spominje se “Prisda bano”. (Vidi: T. Smičiklas, CD, IV, str. 120). 33 T. Smičiklas, CD, III, str. 389. “Dilectus filius nobilis vir Ninosclavus dux de Bosna nobis exposui et nos liben- ter audivimus et gaudemus, quod vestre sollicitudinis studio procurante nobilis vir Ubanus dictus Priesda, consanguineus eius nuper ab immunditia pravitatis heretice rediit ad catholice fldei puritatem et ut in illa stabilis perseveret, suadente duce prefeto, filium suum vobis obsidem assignavit. Verum quia de fide ipsius iam non debet, sicut idem dux asserit, dubitari, cum puram et simplicem et devotionem eiusdem erga sanetam ecclesiam iam non argumenta sed experimenta demonstrent, dum in prosequendis hereticis fideliter elaborat; nobis pro parte sua fuit humiliter supplicatum, ut dictum obsidem sibi restitui faceremenus”. 34 T. Smičiklas, CD III, str. 388. “Te igitur sincere caritatis brachiis amplexantes, personam et terram tuam de Bosna cum omnibus bonis, que impresentiarum rationabiliter possides, sub beati Petri et nostra proteecione suscipimus et presentis scripti patrocinio communimus, districtius, inhibentes, ne quis te in fide catholica permanentem super eadem terra quam, sicut asseris, progenitores tui qui fuerunt vitio heretice pravitatis infeeti ab antiquo pacifice possederunt, presumat indebite molestare, iure carissimi in Christo…” 35 T. Smičiklas, CD, III, str. 389-390. 36 Ibidem 37 E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, str. 41-42. 38 V. Ćorović, Historija Bosne, Beograd, 1940., 161-163.; Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna, 131-134.; Pal Engel, Neki problemi bosansko-ugarskih odnosa, Zbornik odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Volumen 16, Zagreb 1998., 57-72. 39 Ivan Kukuljević – Sakcinski, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, II, Zagreb, 1875., 114. 40 N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna, 41-42.; Navedena autorica smatra da je tada u bizantijskom zatočeništvu Bela III postao rex Rame, titulu koju kasnije konstantno upotrebljavaju ugarski vladari. Naime, u navedenom naslovu nabrojeno je četrnaest zemalja, a balkanske su u njega unesene najranije 1165. g.; ne dobiva se dojam da ih Manojlo nenamjerno stavlja u svoju intitulaciju. “U svakom slučaju Manojlo se ne ponaša prema tom izvoru kao zaštitnik prijestolonasljednika, nego kao vladar. Tako on uzima i naslov ugarskog vladara! Sa stajališta u bizantskih careva njegov je postupak ne samo razumljiv, nego i opravdan: samo on je car, basileus, autokrator i augustus u stečenim zemljama i nijedan od “barbarskih” vladara ne može nositi bilo koji od carskih naslova, pa bio to i njegov zet. Stoga je lako povjerovati da Manojlo ostavlja

Beli prilično prezren i skroman naslov rex, a daje mu i onu zemlju koju sam, kao dotad nepoznatu, nije uvrstio u svoj dugi naslov (Ramu, nap. E.M.).” 41 Fr. Miklosich, Monumenta Serbica, Spectantia Historiam Serbiae Bosnae Ragusii, Viennae, 1858., 24-25. 42 A. Solovjev, Odabrani spomenici srpskog prava (od XII do kraja XV veka), Beograd, 1926., 64-65. 43 Lajos Thallóczy – Samu Barabas, Codex diplomaticus comitum de Blagay, Kiadja a Magyar Tudomanyos Aka- demia, Budapest, 1897., 53-54. 44 Smičiklas, CD, VIII, 331-336.; M. Imamović, Historija Bošnjaka, str. 49-50.; Jedina podloga za zaključak da je ban Pavao već 1299. godine dominus Bosne jest Pavlova intitulacija što je ima pri izdavanju fundacijske isprave za samostan sv. Ivana koji osniva kraj Skradina. Taj naslov glasi: “Nos Paulus banus Coruacie, Dalmacie et dominus Bosne!” Međutim, nemoguće je utvrditi kako je u originalu glasila Pavlova intitulacija, jer je original, iz kojega je načinio I. Kukuljević danas poznati prijepis, nestao. Već je T. Smičiklas konstatirao da je Kukuljevićev prijepis “dosta slab”, zato se on i služi prijepisom iz rukopisa “Diplomatarium Sibenicense” iz dvorskog arhiva u Beču.23 Naše nepovjerenje prema gornjoj Pavlovoj intitulaciji zasnivamo prije svega na činjenici da se Pavao nakon 1293. godine ne zove banus Croatie, nego banus Croatorum. Osim toga, Pavao nije banus Dalmacie, jer takva čast u njegovo doba uopće ne postoji. Prema tome, sva je prilika da je Kukuljević ili njegov predložak već bio loš i da Smičiklas i nije mogao ispraviti ovu zaista sumnjivu intitulaciju. Uostalom, činjenica da 1301. g. u prvom ugovoru s knezom Hrvatinom Pavao nema nikakvu bosansku titulu novi je dokaz da 1299. g. nije bio dominus Bosne. (N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna, 151.)

45 J. Gelčić, Monumenta Ragusina, Libri reformationum, MSHSM, vol. XXIX, tom V, Zagreb 1897., 309. 46 Smičiklas, CD, VIII, str. 508. 47 L. Thallóczy, Studien, 7-8. 48 E. Imamović, Korijeni Bosne i bosanstva, 257-259. 49 Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.15. st.), Barbat, Zagreb, 2003., 68-69.;

50 E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, 189. 51 (…) Ecce quod vidimus in finibus Brunarum (!), Croatiae, et Dalmatiae juxta Hungariam nationem, ut per antipapam moras antichristi de cetero breviores esse minime dubitetur, dum novus Lucifer novae arrogantiae felli- bus intumescens, sed suam contendit ponere in lateribus aquilonis, non tam ut sit similis Altissimo apostolorum principis successori, quam ut ipsum cum universali Ecclesia deprimat et annulet. 52 U tom pogledu vrlo je interesantno suđenje Jakov Bechu iz Chierija 1388. godine pred inkvizicijskim sudom u Torinu koji je pored ostalog konstatovao: “Item dicit dictus Iacobus deponens quod modo sunt decem anni vel circa quod fuit missus per Petrum Patritii predictum in Sclavonia pro doctrina predicta integraliter addiscenda et perfecte a magistris ibidem commorantibus in loco qui dicitur Boxena, qui locus subest cuidam domino qui vocatur Banus de Boxena (…)” Dakle, prije deset godina po nagovoru Petara Patritiia on boravi u zemlji bosan- skog bana sa ciljem da nauči nauk kod učitelja koji tamo stanuju (F. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povije- snim vrelima, 140-143. 53 Islam i Muslimani u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1977., 81-90. 54 Jaroslav Šidak, Studije o crkvi bosanskoj i bogumilstvu, 95., 287-290. 55 Sima Ćirković, Rabotnici, voinici, duhovnici; Društva srednjovekovnog Balkana, Equilibrium, Beograd, 1997., 180. 56 Nevad Kahteran, Univerzalizam i inkluzivizam nasuprot partikularizmu i ekskluzivizmu, Korak, broj 9., 2007., 95-96. 57 “Čitav razvoj posebne bosanske države vodio je u pravcu stvaranja osećanja povezanosti i solidarnosti stanov- ništva u njenim okvirima. Otuda se naziv Bošnjani za stanovnike bosanske države javlja daleko češće od srpskog imena i potiskuje ga čak i u oblastima koje su iz sastava srpske države srazmerno kasno ušle u sklop Bosne” (S. Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, 350.; vidjeti napomenu 2). 58 Grčki “državni istoričar” XIX stoljeća, Konstantin Paparigopulos napisao je “da su Grci u stvari zadobili osmanlijsku vlast zahvaljujući sistemu devširme, ali su, da bi to učinili žrtvovali svoju veru”. Međutim, oni koji su odabirani u ovom sistemu, nisu postajali muslimani suniti, već pristalice Hadži Bektaša odnosno, jednog vjerskog kršćansko-muslimanskog sinkretizma, koji je bio veoma tolerantan. Pošto su kapikulari bili još na vrhuncu moći oni su, sasvim prirodno, uticali i na samog sultana, budući da se radilo o njegovom najbližem okruženju, te je samim tim bio i pod uticajem bektašizma, odnosno, jednog vrlo tolerantnog stanja duha. Prilikom ceremonije sunećenja malog Mehmeda, 1582. godine (budućeg Mehmeda III), stanovnici grčkih četvrti su u Istanbulu demonstrirali na ulicama, zahtijevajući da i njihova djeca budu

uključena u ovaj sistem, poslije čega je osnovan jedan odžak za mobilizaciju istih (Dimitri Kicikis, Osmanlijsko carstvo, Plato, Beograd, 1999., 58.). 59 M. Imamović, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, 72-73., 127. 60 Danas se dva primjerka povelje nalaze u Dubrovačkom arhivu, a jedan u Sankt Petersburgu (Petrograd, bivši Lenjingrad, Rusija). Gregor Čremošnik je utvrdio da se original povelje Kulina bana danas nalazi u Dubrovni- ku, da je to ustvari ranije pogrešno definirani stariji prijepis – koji ima devet redova latinskog teksta (Opširnije: Gregor Čremošnik, Original povelje Kulina bana, GZM, Nova serija, Sarajevo, 1957., 192-215.). Najstarije mišljenje, a u posljednje vrijeme i u bosanskohercegovačkoj javnosti općeprihvaćeno, da je petrogradski primje- rak original zastupao je najznačajnije Josip Vrana. (Vidi: Josip Vrana, Da li je sačuvan original isprave Kulina bana, Radovi Staroslavenskog instituta 2., Zagreb, 1955., str. 5-56.; Isti, Koji je od triju sačuvanih primjeraka original isprave Kulina bana?, Radovi Zavoda za slavensku filologiju 4., Zagreb 1961., 73-86.). Pomirljivo rješenje nudi u posljednje vrijeme Milko Brković. Svojom analizom Brković upotpunjuje Čremošnikovo mišljenje, ali napominje da nije ni važno koji je od tri primjerka original, jer su sva tri primjerka nastala u približno isto vrijeme, pa su time svi originali. Milko Brković, Srednjovjekovne latinske isprave bosanskih vladara izdane u Dubrovniku, Anali Zavoda za historijske znanosti JAZU, broj 28., Zadar, 1990., str. 41-61. 61 Herta Kuna, Izdavanje bosanskohercegovačkih srednjovjekovnih kodeksa, Međunarodni naučni skup “Tekstolo- gija srednjovjekovnih južnoslavenskih književnosti”, SANU, 14-16. novembra 1977., Beograd, 1981.; Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Svjetlost, Sarajevo, 1971.; Herta Kuna, Srednjovjekovna književnost, Starija književnost, knjiga I, Sarajevo, 1974., 13-100. 62 Jagoda Jurić Kapel, Glagolizam i glagoljica u Bosni i na Balkanu, Forum Basnae, 18/2, Međunarodni forum Bosna, Sarajevo, 2002. Broj spomenika pisanih bosančicom veći je i raznovrsniji u odnosu na spomenike pisane glagoljicom, jer veliki broj njih je u pojedinim periodima prepisivan sa bosanske glagoljice na bosančicu. 63 Kulturna historija BiH, 445. 64 “… de genere Bossinensium et heretica pravitate ortam, vocatam lingua Bossinensi Dievena” (A. Solovjev, Odabrani spomenici, 203.; Adib Đozić, Ogledi o bosanskohercegovačkom društvu, Sarajevo/Tuzla, 2012., 93.). 65 Isto, 448. 66 Njihov cjelovit prikaz pogledati: Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, Knjiga I-IV, Zemaljski muzej Sarajevo, Sarajevo, 1962.-1970.; Marian Wenzel, Bosanski stil na stećcima i metalu, Biblioteka “Kulturno naslijeđe BiH”, Publishing, Sarajevo, 1999., Šefik Bešlagić, Stećci – kataloško-topografski pregled, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971. 67 Marko Šunjić, Mossolmani di Bossina, Prilozi, Institut za istoriju, broj 23., Sarajevo, 1987., 56-57. 68 M. Wenzel, n. dj., 11-18.; 69 U tom pravcu vrlo interesantni su grobni nalazi sa lokaliteta Ravna Trešnja kod Tuzle. Felix von Luschan, Uber altbosniche Gräber, Mittheilungen der Anthropologichen gegellschaft in Wien, Bd. X; pp. 659-666.; Wien; M. Wenzel, n.dj., str. 31-53. 70 Fr. Miklosich, Monumenta Serbica, Spectantia Historiam Serbiae Bosnae Ragusii, Viennae, 1858.;186-188.

71 N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna, 255-266.; Cjelovita studija o ovom vladaru je: Vladimir Ćorović, Tvrtko I Kotromanić, Beograd – Zemun, 1925., 37-49. 72 E. Zgodić, Građanska Bosna, 141-142.; S. Ćirković, Istorija, 34., 350. pogledati napomenu 2. 73 S. Ćirković, Problemi izučavanja etničkih odnosa u srednjem veku, Prilozi, 11-12, Institut za istoriju, Sarajevo, 1975.-1976., 270. 74 Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb, 1882.; 278. 75 E. Imamović, Korijeni Bosne i bosanstva, 52-53. 76 Ibidem

IZVORI I LITERATURA: a) Izvori

Brković, Milko, Srednjovjekovne latinske isprave bosanskih vladara izdane u Du- brovniku, Anali Zavoda za historijske znanosti JAZU, broj 28., Zadar, 1990.; Gelčić, J., Monumenta Ragusina, Libri reformationum, MSHSM, vol. XXIX, tom V, Zagreb 1897.; Kukuljević – Sakcinski Ivan, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Sla- voniae, II, Zagreb, 1875.; Miklosich, Fr., Monumenta Serbica, Spectantia Historiam Serbiae Bosnae Ragusii, Viennae, 1858.; Smičiklas, Tadija, Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, JAZU, svezak II, Zagreb, 1904.; Solovjev, Aleksandar, Odabrani spomenici srpskog prava (od XII do kraja XV veka), Beograd, 1926.; Šanjek, Franjo, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.15. st.), Barbat, Zagreb, 2003.; Šišić, Ferdo, Letopis popa Dukljanina, Srpska kraljevska akademija, Beograd-Zagreb, 1928.; Thallóczy Lajos – Barabas Samu, Codex diplomaticus comitum de Blagay, Kiadja a Magyar Tudomanyos Akademia, Budapest, 1897.; Thallóczy Ludwig Von, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelal- ter, München und Leipzig 1914.; Vego, Marko, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, Knjiga I-IV, Zemaljski muzej Sarajevo, Sarajevo, 1962.-1970.; Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom IV, Beograd, 1971.; http://www.igenea.com.; b) Literatura

Babić Anto, Iz istorije srednjovjekovne Bosne, Svjetlost, Sarajevo, 1972.; Bešlagić Šefik, Stećci – kataloško-topografski pregled, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971.; Čremošnik Gregor, Original povelje Kulina bana, GZM, Nova serija, Sarajevo, 1957.; Ćirković Sima, Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd, 1964.; Ćirković Sima, Ostaci starije društvene strukture u bosanskom feudalnom društvu, Istorijski glasnik, Organ društva istoričara NR Srbije, broj 3-4, Beograd, 1958.; Ćirković Sima, Problemi izučavanja etničkih odnosa u srednjem veku, Prilozi, 11-12, Institut za istoriju, Sarajevo, 1975-1976.; Ćirković Sima, Rabotnici, voinici, duhovnici; Društva srednjovekovnog Balkana, Equilibrium, Beograd, 1997.; Dizdar Mak, Stari bosanski tekstovi, Svjetlost, Sarajevo, 1971.; Đozić Adib, Bošnjačka nacija, Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 2003.; Đozić Adib, Ogledi o bosanskohercegovačkom društvu, Sarajevo/Tuzla, 2012.; Ekmečić Fadil, Križari u Bosni 1096./1097., rukopis, Morsang sur Orge, 2004.; Grupa autora, Islam i Muslimani u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1977.; Grupa autora, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, drugo dopunjeno izdanje, Ve- selin Masleša, Sarajevo, 1984.; Grupa autora, Poviest Hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vreme- na do godine 1463., knjiga prva, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo, 1942. Hadžijahić Muhamed, Od tradicije do identiteta, geneza nacionalnog pitanja bosan- skih muslimana, Putokaz, Zagreb, 1990.; Hadžijahić Muhamed, Povijest Bosne u IX i X stoljeću, BZK Preporod, Sarajevo, 2004.; Imamović Enver, Korijeni Bosne i Bosanstva, Oko, Sarajevo, 1995.; Imamović Mustafa, Historija Bošnjaka, BZK Preporod, Sarajevo, 1997., Imamović Mustafa, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, Magistrat, 2003.; Kahteran Nevad, Univerzalizam i inkluzivizam nasuprot partikularizmu i ekskluziviz- mu, Korak, broj 9., 2007.; Kapel Jurić Jagoda, Glagolizam i glagoljica u Bosni i na Balkanu, Forum Basnae, 18/2, Međunarodni forum Bosna, Sarajevo, 2002.; Kicikis Dimitri, Osmanlijsko carstvo, Plato, Beograd, 1999.; Klaić Nada, Srednjovjekovna Bosna, Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtko- ve krunidbe (1377.g.), Eminex, Zagreb, 1994.:

Klaić Vjekoslav, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb, 1882.; Kuna Herta, Izdavanje bosanskohercegovačkih srednjovjekovnih kodeksa, Međuna- rodni naučni skup “Tekstologija srednjovjekovnih južnoslavenskih književnosti”, SANU, 14-16. novembra 1977., Beograd, 1981.; Kuna Herta, Srednjovjekovna književnost, Starija književnost, knjiga I, Sarajevo, 1974.; Mutapčić Edin, Bosanska banovina i njen evropski identitet, Bošnjačka pismohrana, Svezak XI, broj 34-36, Naučni skup “Evropski identitet Bošnjaka”, Zagreb 7. i 8. maj 2011., Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku župani- ju, Zagreb, 2012.; Mutapčić Edin, Nastanak bosanske srednjovjekovne države, Bosanski jezik, Časopis za kulturu bosanskog književnog jezika, Tuzla, 2009.; Mužić Ivan, Sloveni, Goti i Hrvati, V dopunjeno izdanje, Split, 1997.; Pal Engel, Neki problemi bosansko-ugarskih odnosa, Zbornik odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Volumen 16., Zagreb 1998.; Peinter Sidi, Istorija srednjeg veka, Clio, 1997.; Pirenne Henri, Povijest Evrope, Od seobe naroda do XVI stoljeća, Marijan Tisak, Split, 2005.; Šidak Jaroslav, Studije o crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Zagreb, 1975.; Vego Marko, Postanak srednjovjekovne bosanske države, Svjetlost, Sarajevo, 1982.; Vrana Josip, Da li je sačuvan original isprave Kulina bana, Radovi Staroslavenskog instituta 2., Zagreb, 1955.; Vrana Josip, Koji je od triju sačuvanih primjeraka original isprave Kulina bana?, Radovi Zavoda za slavensku filologiju 4., Zagreb 1961.; Wenzel Marian, Bosanski stil na stećcima i metalu, Biblioteka “Kulturno naslijeđe BiH”, Publishing, Sarajevo, 1999., Zgodić Esad, Građanska Bosna, Tuzla, 1996.; Zoranić Hakija, O etnogenezi Bošnjana-Bošnjaka, Svjetlost, Sarajevo, 2009.