SADRŽAJ

1. Uvod

2. Srbija u osamnaestom stoljecu

3. Muslimansko stanovništvo Beogradskog pašaluka

4. Položaj muslimanskog stanovništva u prvoj polovini 19 st.

4.1.) Odnos srpskih ustanika prema muslimanskom stanovništvu pašaluka (1804-1830)

4.2.) Migracije muslimanskog stanovništva u prvoj polovini 19 st.

5) Odnosi srpskog i muslimanskog stanovništva pocetkom šesdesetih godina 19 st.

6) Konferencija u Kanlidži

7) Iseljavanje muslimana 1862 g. iz Kneževine Srbije

7.1.) Iseljavanje muslimana iz Užica

8) Stanje u Kneževini Srbiji nakon 1862 g

8.1.) “Srpski nacionalni pokret “

8.2.) Rad komisija i sudbina muslimanske imovine

9) Zakljucak

10) Literatura

1. Uvod

U Srbiji su tokom XIX st.bile izvedene planske akcije sa ciljem da se muslimani isele. Citav taj proces tekao je postepeno, a završen je definitivnim nestankom ovog stanovništva sa osmom decenijom XIX st. Višestoljetni proces iseljavanja muslimanskog stanovništva iz današnje Srbije govori o jednom kontinuitetu srpske politike, koja je imala za posljedicu da se broj muslimana sa godinama neprestano smanjivao, što ce na kraju rezultirati time da muslimani asimilacijom ili protjerivanjem potpuno nestanu sa ovog podrucja.

Srpska historiografija pod balastom vlastite politike i nacionalisticke ideologije ima poseban odnos prema iseljavanju muslimanskog stanovništva iz Srbije. Ona iseljavanje posmatra u sklopu procesa stvaranja svoje nacionalne države i oslobodenja od višestoljetne osmanske uprave. Opceniti stav srpske historiografije temelji se na mišljenju kako su muslimani protjerivani zato što nisu htjeli da Srbiju prihvate kao svoju državu, niti svoje “srpsko” porijeklo, kao i zbog muslimanske odlucnosti da se ne pokore zakonima sekularne države. Nasuprot ovom mišljenju kojeg zastupaju dr.Radoš Ljušic, Vaso Cubrilovic, Stanoje Stanojevic i drugi srpski historicari, izdvaja se i jedinstven stav bošnjackog kruga historicara okupljenih oko Safeta Bandžovica, Mustafe Imamovica, Ejupa Mušovica i ostalih, koji smatraju da su iseljavanja muslimana motivisana brojnim politickim, psihološkim, ekonomskim i vjerskim razlozima. Oni zauzimaju stav kako su mnogobrojna iseljavanja

muslimanskog stanovništva iz Srbije ništa drugo do frontalno uništavanje tragova jedne višestoljetne kulture i obilježja jednog naroda. Sve to bilo je rezultat srpske politike približavanja Zapadu i zapadnim obicajima, a istovremeno se gotovo svakodnevno vršilo zatiranje višestoljetnih tragova prisustva muslimana na ovim teritorijama. Planski su se uništavale gradske muslimanske cetvrti, stambeni objekti, džamije, a nisu bila poštedena cak niti muslimanska groblja.

2. Srbija u osamnaestom stoljecu

Osmansko carstvo je više puta tokom 18 stoljeca ratovalo sa Habsburškom Monarhijom, a austrijska vojska je uspjela tri puta uci u Beogradski pašaluk.1 Tokom tog perioda tri puta je prestajala turska vlast, te se isto toliko puta obnavljala. Ovi ratovi su izazivali velika kretanja masa, u prvom redu desila su se mnoga iseljavanja stanovništva, kao i znatna ratna pustošenja, stoga se u Srbiji tokom 18 st. etnicki sasrav stanovništva mijenja iz temelja.2 Pored toga, Srbija u 18st. postaje ponovo granicni pašaluk, tj. politicki vrlo osjetljiva odbrambena oblast Osmanskog carstva, što ce snažno uticati na društvene i politicke odnose u Srbiji u drugoj polovini 18 stoljeca. Prema Cubrilovicu, muslimansko stanovništvo u Srbiji moralo je tri puta napuštati svoje domove tokom stoljeca, te je prema njemu to jedan od glavnih razloga zašto slabi njihov politicki i privredni znacaj. Glavnu vojnicku i politicku snagu muslimana u zemlji cinile su posade po gradovima, narocito u Beogradu. Sultan Selim III nakon rata s Austrijom i Rusijom, nastojao je da preporodi carstvo reformama, te je u tom smislu izdao Srbiji niz fermana od 1791, 1793 i 1794 godine, s ciljem da se popravi položaj hrišcana u Beogradskom pašaluku. Srpski seljaci su iskoristili ove reforme da ojacaju svoj položaj, te sve više postaju samostalni u odnosu na tursku vlast, kako u ekonomskom, tako i u politickom smislu. Osmansko carstvo se nije uspjelo ponovo ucvrstiti u pašaluku, tj. nije obnovilo politicku, niti feudalnu vlast u Srbiji, a to se najbolje osjetilo na selu, gdje je vec od ranije bila izgradena knežinska samouprava, putem koje se srpski seljak potpuno osamostalio od turske feudalne vlasti. S druge strane, muslimansko stanovništvo Beogradskog pašaluka ograniceno samo na gradove i palanke, bilo je u znatnoj mjeri vec tada ugroženo, jer su bili odsjeceni od sela koje je osiguravalo njihovu materijalnu egzistenciju.

3. Muslimansko stanovništvo Beogradskog pašaluka

Još od doba ekspanzije Osmanskog carstva pa sve do njenog naglog opadanja, jedna od glavnih karakteristika muslimanskog stanovništva Beogradskog pašaluka bila je život u okviru gradova i malobrojnih turskih enklava, gdje se stanovništvo u najvecoj mjeri bavilo trgovinom i zanatstvom. Jezgro muslimanskog stanovništva na teritoriju današnje Srbije, formiralo se jednim dijelom kroz dugotrajan i složen proces prihvatanja Islama od strane lokalnog slavenskog življa, koji je poceo u XV st. i koji je trajao sve do XVIII st., a proces formiranja muslimanskog stanovništva pašaluka obilježen je takoder i doseljavanjem pojedinaca ili grupa sa istoka, koji su se vremenom trajno nastanili, ali i asimilirali odredene grupe neslavenskog porijekla.3 Svo muslimansko stanovništvo u Srbiji nazivalo se Turcima, iako se semanticki sadržaj izraza “Turcin” ustvari bazirao više na momentu religioznosti, odnosno pripadnosti Islamu, nego na principu etnicke identifikacije. To je potvrdio i Vuk Karadžic rijecima:”U Carstvu turskome ko god vjeruje u svjeca Muhameda, on se zove i jest Turcin”.4 U stvarnosti tu je bilo vrlo malo pravih Turaka, a radilo se uglavnom o ljudima južnoslavenskog porijekla, vecinom to su bili, nakon 1791. skoro doseljeni Bošnjaci, te manji broj Albanaca i Osmanlija.

Leopold Ranke takoder zastupa stajalište o slavenskom porijeklu vecine domacih “Turaka” , smatrajuci kako su oni i Srbi od istog plemena. “Spahije ako i nisu bile direktni potomci starog zemaljskog plemstva, vecinom su bili od srpskog koljena i

govorili su srpski.”5

Usljed niza osmansko-austrijskih ratova u 18st., koji su praceni srpskim bunama, kod muslimanskog stanovništva Beogradskog pašaluka javlja se osjecanje nesigurnosti i nezašticenosti. Stoga su još od tog vremena bili prinudeni da se koncentriraju po gradovima i palankama, koje su cuvali turski garnizoni, a pod pritiskom javljaju se i prvi slucajevi migracije muslimana iz istocne Srbije i unutrašnjosti prema zapadnoj Srbiji, pa tako se navodi da je krajem XVIII st. bilo 34 vecih i 55 manjih sela duž Drine naseljenih muslimanskim življem.6

U Beogradskom pašaluku je pred prvi srpski ustanak prema Stevanu K. Pavlovicu, od ukupno 300.000 ili 400.000 stanovnika, živjelo oko 20.000 “bosanskih Slovena, srpskog jezika i muslimanske vere”, tj. muslimana, ne racunajuci pripadnike garnizona.7 U jedanaest nahija ovog pašaluka, oni su predstavljali 58% stanovništva, a izrazito vecinsko stanovništvo bili su po gradovima, dok ih je najveci broj bio u Beogradu, Šapcu i Užicu. U Beogradu muslimani su cinili cetiri petine ukupnog stanovništva, u Užicu su cinili 96.7% populacije, a po nekim srpskim izvorima u Sokolu i osam okolnih sela bilo je 1600 muslimana, dok je u Šapcu bilo oko 1000 muslimana od kojih je 200 bilo pod oružjem.8 Nezavidna bezbjedonosna i materijalna situacija u kojoj su se nalazili muslimani u Srbiji, postala je još gora za vrijeme Karadordevog ustanka 1804.

4) Položaj muslimanskog stanovništva u prvoj polovini 19 st.

4.1.) Odnos srpskih ustanika prema muslimanskom stanovništvu pašaluka (1804-1830)

Prvi srpski ustanak proklamirao je nacelo ubijanja “Turaka”, odnosno ”generalno trebljenje Turaka iz naroda”, kao i uništavanje i satiranje svega što je muslimansko i tursko. U tom vremenu muslimani su morali cetiri puta napuštati svoje domove, a svako raseljavanje lišavalo ih je svega što su do tada stekli, dovodeci ih do prosjackog štapa. Zbog ovakvog teškog stanja i velikog stradanja kojem su muslimani bili izloženi, u Beogradu je vec prve godine ustanka zapoceto iseljavanje jednog dijela stanovništva. Srbi su Beograd zauzeli 12. decembra 1806. godine, a Karadorde je napad na Beograd poduzeo na dan održavanja islamskog praznika Bajrama.9 Turska straža je na zidinama obmanuta od napadaca, a u pocetku pucnjave u gradu se mislilo da se radi o slavlju povodom praznika. U toku trosatnih borbi za ovaj grad, stradalo je dosta nedužnih gradana, koji su ubijeni u neposrednoj borbi, ili su se pak u pokušaju panicnog bijega podavili u Savi i Dunavu. Veliki broj muslimanskih gradana Beograda stradao je od ruku srpskih i stranih dobrovoljaca koji su se prikljucili Karadordu, a sama Beogradska tvrdava zauzeta je pocetkom 1807. godine. Za samo šest nedjelja od zauzimanja tvrdave Karadorde je pobio citavu tursku posadu na celu sa Sulejman-pašom, a to je bilo samo signal za masovna ubistva i pokolje muslimanskog stanovništva širom Beograda. Pljacke i nasilja nad muslimanima u Beogradu trajale su sve do kraja februara kada je Karadorde konacno zaustavio nerede. U razdoblju 1804.-1813., varoška naselja koja su se našla na meti ustanika bila su izložena djelomicnom ili potpunom uništavanju i raseljavanju.10 Takvu sudbinu doživjeli su varoši: Valjevo, Požerevac, Rudnik, Smederevo, Užice, Beograd, Šabac i druga mjesta. Nakon što su ustanici zauzeli i spalili Karanovac, krenuli su ka Novom Pazaru, gdje su poraženi u boju kod Deževe u februaru 1806., a sama novopazarska tvrdava bila je utocište mnogim izbjeglim muslimanima.

Pokolj je Karadordeva vojska pocinila i u Sjenici polovinom maja 1809., gdje je pobijena polovina ukupnog muslimanskog stanovništva Sjenice, tj. oko 2.500 lica.11 Zbog straha od eventualne turske odmazde, ustanici su poceli da napuštaju osvojene

gradove. Sulejman-paša je sa turskom vojskom bez poteškoca ušao u Novu Varoš, Sjenicu i Novi Pazar, te je osigurao carigradski drum. Pri povlacenju, srpski ustanici su opet izvršili niz stravicnih zlocina i nasilja nad muslimanskim stanovništvom pašaluka. Izmedu 1813.-1815.

Srbija je bila lišena svih povlastica koje je dobila sa kraja 18 st., te je pretvorena u obican pašaluk. Muslimansko stanovništvo se vratilo u Beogradski pašaluk 1813 godine, ali se nije moglo lako oporaviti, jer su pretrpljeni gubici bili isuviše teški. Prema rijecima profesora beogradskog univerziteta Tihomira Ðordevica, muslimani u Beogradskom pašaluku bili su zatvoreni u svojim varošima, ali su istovremeno bili zavisni od sela koje ih nije voljelo. “Po izgledu gospodari, oni su, ustvari bili, taoci onih nad kojima su imali tobožnju vlast. Sem malog broja trgovaca i zanatlija, svi su oni bili bednici bez igde icega, i u svojim opalim i neherenim domovima, živeli su od dana na dan.”12

4.2) Migracije muslimanskog stanovništva u prvoj polovini 19 st.

Vec u prvim godinama ustanka, zapoceto je iseljavanje jednog dijela stanovništva, u prvom redu iz Beograda. Pravci iseljavanja išli su Dunavom ka Kladovu i preko Austrije i Vlaške u Vidin, Rušcuk i Svištov. Dosta iseljenika takoder je otišlo u Bosnu, a o njihovom teškom stanju govori francuski konzul u Travniku Šomet de Fose, koji kaže kako su bili u jadnom stanju, proseci po drumovima. Iseljevanje muslimana je zahvatilo i druge gradove, prvenstveno Šabac, Smederevo, Karanovac i Požerevac. Srbi su Beograd zauzeli 12. decembra 1806 godine, uz velika nasilja i zvjerstva, a dio preživjelog stanovništva je pokršten, ili je dobio dopuštenje da se iseli. Pljacke i nasilja nad muslimanima u Beogradu trajala su sve do februara, nakon cega je u septembru Karadorde dao dopuštenje da oko 200 starijih ljudi brodom napusti Beograd i da odu u pravcu Adakale. Broj muslimana koji su ostali u Beogradu bio je veoma mali, a po nekim zapisima iz 1809. bilo ih je samo 300, od kojih je ”najviše do 20 muških životnih glava moglo biti, a ono je drugo sve staro, i žene i deca bilo.”13

Nakon sloma prvog srpskog ustanka, došlo je do djelimicnog povratka muslimana u Beogradski pašaluk. Tako je na zahtjev rumelijskog seraskera Bahram-paše, u Beograd se iz Austrije vratilo 217 muslimanskih izbjeglica, a ubrzo su se vratile i porodice preživjelih spahija. Ipak u odnosu na nekadašnju brojnost i poduzetnost muslimanskog stanovništva u pašaluku, situacija je nakon drugog srpskog ustanka bila za muslimane žalosna i izrazito teška. Tako je u Srbiji 1819 godine bilo samo 5.000 muslimanskih domova, tj. negdje oko 15.000.-20.000. lica, a uoci donošenja hatišerifa 1830 godine prema nekim izvorima bilo je samo 9.-10.000. muslimana.

Miloš Obrenovic je više puta nastojao da što prije iseli sve muslimane iz Srbije, te je u tom smislu slao više zahtjeva Porti. Turska je dugo odbijala ove srpske zahtjeve, sve dok nije prema odredbama Jedrenskog mira, sklopljenog izmedu nje i Rusije, bila prisiljena uvažiti ovaj zahtjev, pa je sultan svojim hatišerifom u oktobru 1830. objavio da muslimani iz svih muslimanskih sela, osim onih koja su bila direktno vezana za gradove, moraju napustiti Srbiju do 1834 godine. Odmah su napravljeni i popisi tih sela, koji su dostavljeni beogradskom paši i Porti, a izaslanici kneza Miloša su javno citali odluke hatišerifa po muslimanskim selima, obavještavajuci stanovništvo kako moraju napustiti svoje domeve i krenuti što prije ka Bosni. Pod velikim pritiskom muslimansko stanovništvo pocelo je da se masovno seli u Bosnu. Muslimani su napustili Cacak 1831 godine, a izmedu 1832. i 1834. muslimani iz Bajine Bašte iselili su se u Osat, Sakar i Mali Zvornik, dok su se muslimani iz Požege i okolnih sela povukli prema Novom Pazaru.14 Pred srpskom vojskom, muslimansko stanovništvo u istocnoj Srbiji povuklo se u Adakale, Fetislam, Vidin i Niš. Ukoliko se negdje muslimani nisu htjeli iseliti, po nalogu Miloša Obrenovica sprovodile su se represalije i oštre akcije protiv tog stanovništva, koje bi se pod pritiskom na kraju ipak moralo iseliti. Tokom ovih akcija sistematskog iseljavanja muslimana, vecina stanovništva je napustila sela, osim dvadesetak sela iz sokolske nahije, koji se nisu iselila. Isti slucaj bio je i sa muslimanima u gradu Sokolu, Sakaru i Malom Zvorniku, koji se takoder nisu htjeli iseliti. Pošto svi

muslimani nisu napustili Srbiju shodno odredbama hatišerifa iz 1830 godine, donesen je 1835. novi hatišerif, prema kome se odreduje novi rok od pet godina da se muslimani po varošima isele iz Srbije. I poslije navedenog roka u Srbiji je ostalo više hiljada muslimana, cije je rezidiranje bilo ograniceno na šest garnizornih mjesta: Šabac, Beograd, Smederevo, Kladovo, Užice i Soko. Rok nije ispoštovan, niti je došlo do potpunog iseljavanja muslimana iz Srbije u tom periodu, a to se desilo prvenstveno zahvaljujuci nešto mirnijoj politici ustavobranitelja Aleksandra Karadordevica. Ipak nakon povratka na vlast 1860 godine, Miloš Obrenovic ce još energicnije raditi na procesu iseljavanja muslimana iz Srbije.

5) Srpsko-muslimanski odnosi u Kneževini Srbiji pocetkom šesdesetih godina 19 st.

Nakon što je knez Miloš po drugi put preuzeo vlast u Srbiji, Kneževina Srbija je koristeci se teškim položajem sultana postepeno zaoštravala odnose prema Porti, a to ce biti izraženo narocito od Svetoandrejske skupštine. Potpisivanjem Pariskog ugovora 1856 godine promijenjen je medunarodni položaj Srbije. Porazom Rusije u Krimskom ratu, ruski uticaj nad srpskom kneževinom zamijenjen je zajednickim jemstvom svih sila, a s tim u vezi zabranjeno je kroz Srbiju prolazak svake strane vojske bez prethodne saglasnosti garantnih sila. To je narocito pogodilo Tursku, jer ni ona poslije ove odredbe nije mogla upucivati vojsku u Srbiju, iako je sultan bio njen formalni vrhovni gospodar. To se narocito odrazilo na muslimansko stanovništvo kneževine koje se u novim okolnostima, osjecalo još više nezašticeno pred naletom agresivne politike kneza Miloša. Što je Srbija dobijala više samostalnosti, to je srpskom narodu teže padalo postojanje muslimanskih naselja i boravak muslimana ili ”Turaka” na njihovoj zemlji.15 Kneževa politika u vezi ovog pitanja, polazila je od postulata da je ovaj problem vec ranije riješen kada je hatišerifom iz 1830, a onda i iz 1835 godine odluceno da se muslimanska naselja dignu, a muslimani isele. Srbi su na samo iseljavanje muslimana iz Srbije posmatrali kao na njihovo pravo potvrdeno ranijim ugovorima, a iseljavanje smatrali su glavnim preduslovom za potpuno oslobodenje, bez koga se potpuna samostalnost srpskog naroda ne bi mogla niti zamisliti.

Miloš je slao više deputacija Porti za zahtjevom da se muslimani isele iz gradova, navodno jer je u tim gradovima potrebna dvostruka uprava, koja po njemu ustvari nije ni moguca zbog nesnošljivih razlika i sukoba izmedu dvije strane. Stoga knez navodi kako je u ”interesu covecnosti i u interesu turskog carstva da se što pre ta dva elementa jedan od drugog odvoje.”16

Porta je sve ove zahtjeve koji su dolazili iz Srbije odbijala, što je izazivalo veliki gnjev kod Miloša. O stanju u Kneževini i odnosu srpskog i muslimanskog stanovništva pocetkom šesdesetih godina 19.st., govori u svom pismu i njemacki knez Vittenštajn koji navodi : “Sve kapije varoši Beograda u rukama su turske vojske. Turci stanuju u prostranom krugu varoši, ali se ne nalaze pod jurisdikcijom srpske policije. A te se iste prilike nahode ne samo u Beogradu, vec i u ostalim varošima kneževine, te se naziru svaki dan veci i manji sudari. K tome još valja dodati da uz kneza sjedi u Beogradu i turski paša kome djelokrug nije tacno odreden, tako da se najmanji spor može vrlo lako izvesti veliko politicko pitanje.”17

Dolazak na vlast Mihaila Obrenovica u Srbiji, oznacavao je nastavak agresivne politike prema muslimanskom stanovništvu

kneževine, a kneževa politika bice obilježena nastojanjima da se definitivno riješi pitanje navodnih Turaka cije se prisustvo smatralo nepodnošljivim.

Uzajamna napetost i sukobi izmedu dvije strane, kulminirali su 3.juna.1862 godine u Beogradu incidentom kod Cukur cesme, o cemu postoje izvještaji sa srpske i turske strane. Prema Rankeu sukob je zapoceo raspravom izmedu Srba i muslimana o tome ko ce prvi tociti vodu na cesmi. Poslije svade došlo je do fizickog sukoba gdje je jedan srpski mladic ubijen, nakon cega je na uvidaj došla srpska policija, koja je uhapsila dva nizama za koje se sumnjalo da su pocinili ubistvo. Kada su žandari prolazili ulicom, iznenada su napadnuti od strane muslimanskog stanovništva, a sukob se “kao zaraza” prenio na ostatak varoši. Muslimani su Srbe napadali sa minareta i džamija, a Srbi su navaljivali na turske ducane. Sukob se ubrzo smirio, tako da su se turski vojnici povukli sa svojih pozicija, a muslimansko stanovništvo se zatvorilo u grad. Iz tvrdave je potom bombardovana beogradska varoš, a o bombardovanju su bile obavješteni konzuli velikih sila u Beogradu, kao i poslanici evropskih sila u Carigradu koji su izvršili pritisak na sultana da se napad prekine.18

6) Konferencija u Kanlidži

Incident kod Cukur cesme i bombardovanje Beograda, dali su izvrsnu priliku za srpske vlasti da ovaj sukob preuvelicaju i internacionaliziraju kako bi se ubrzano riješio problem konacnog iseljenja muslimana iz Srbije. Povodom rješavanja nastalih srpsko-turskih sukoba održana je od jula do septembru 1862 godine medunarodna konferencija u istanbulskom predgradu Kanlidži. Konferenciju su sazvale garantne sile, a neposredno pred pocetak njenog rada, Francuska i Rusija su napravile sporazum o zajednickom istupanju u korist Srbije. Tako su se u Kanlidži izdvojile dvije grupe: predstavnici Francuske i Rusije na jednoj strani koji su se zauzimali za srpske interese, te Austrija i Engleska na drugoj, koji su u vezi ovog problema bili na strani Turske. Francuski predstavnik je tražio povlacenje turskih posada iz tvrdava, što je turska strana odlucno odbila. Konferencija je zakljucena protokolom od 12 clanova, a do riješenja se došlo kompromisom, tj. odluceno je da se poruše tvrdave Soko i Užice i da se civilno muslimansko stanovništvo iseli iz Srbije, što je ustvari podrazumjevalo da se muslimani konacno isele sa teritorija nekadašnjeg Beogradskog pašaluka. Po prvom i šestom clanu zakljucka odluceno je da se muslimani moraju što brže iseliti, a odštetu za njihovu imovinu i imanja u iznosu od devet miliona groša trebala je Porti isplatiti srpska vlada. Konferencijom je takoder bilo utvrdeno da se tvrdave Užice i Soko moraju porušiti uz prisustvo stranih vojnih komesara. Turska je uspjela jedino zadržati garnizone u cetiri grada: Beogradu, Šapcu, Smederevu i Kladovu.

7) Iseljavanje muslimana 1862 g. iz Kneževine Srbije

Samo nekoliko dana poslije završetka konferencije u Kanlidži, srpske vlasti su pocele sa sprovodnjem odluke o iseljenju muslimana. Gradsko muslimansko stanovništvo koje je preostalo u Srbiji, usljed decenijske agresivne politike knezova Miloša i Mihaila prema njima, dosta je ekonomski propalo i osiromašeno. Muslimani su poceli sa selidbom, a iseljavanje je zapoceto prvobitno u Beogradu, gdje je unajmljen jedan parni remorker sa dva šlepera, koji je trebao poslužiti kao transport stanovništvu. Tom prilikom vecina muslimanskog stanovništva je prebacena u Lom Palanku, odakle su pješice trebali otici u Niš i druga okolna naselja. Jedan broj muslimana koji se iselio iz Beograda, krenuo je ka Turskoj, a neki od njih su u blizini Carigrada osnovali selo istog imena, tj. Beograd.19 Iseljavanje je bilo intenzivirano do kraja septembra i u ctavom oktobru, a vecina muslimana završila je u Vidinu i Brckom. Medu onima koji su u oktobru iz Srbije stigli u Bosnu, bio je i voda beogradskih muslimana Rašid-paša, koji je dobio službu u Sarajevu, službovao je i u Mostaru, a umro je u Carigradu. Slijedeci primjer

Beograda, iz Srbije odlaze i muslimani iz Šapca, Smedereva i Užica, a po nekim podacima 1862 godine iz Srbije se iselilo oko 8.000 muslimana, dok je preostalih 15.000 iseljeno 1867 godine nakon tzv. predaje gradova.20 Narocito je zanimljiv primjer Sokoljana, koji su dugo odbijali da se isele, jednostavno ne vjerujuci da ih je sultan izdao, a organizovali su i više protestnih skupova na kojima su porucivali: "Mi hocemo da nam sultan dode u Soko pa da nam kaže pošto nas je dao Vlasima". Ipak na kraju su i oni pod pritiskom srpske vojske morali napustiti svoje domove.

Kada je muslimansko stanovništvo iseljeno, turska vlada se morala ozbiljno pozabaviti problemom njihovog smještaja. Najveci broj iseljenika se nastanio na teritoriju zvornickog sandžaka, a veliki broj ih je završio u gradovima: Zvorniku, Srebrenici, Vlasenici, Tuzli, Kozluku, Janji, Bijeljini, Brckom, Gracanici i Kladnju, a za neke su osnavana i citava nova naselja, kao šro su Kozluk(novi), Brezovo Polje(novo), Gornja Azizija(Bosanski Šamac), Donja Azizija(Orašje).21 Porta je izdala više naredenja bosanskom valiji, gdje se izricito naglašava da se moraju uložiti krajnji napori kako bi se novi doseljenici što bolje smjestili. Takoder se izricito naglašava da tom prilikom iseljenici ne smiju osjetiti ni najmanje uvrede ili poniženja od strane domaceg stanovništva. Pitanje iseljena je zanimalo i rusku konzularnu službu u Sarajevu, koja se brinula da se naseljavanje ne izvrši na štetu hrišcana u Bosni. Prema nekim ruskim izvorima postojala je izvjesna sumnja da Sarajlije nece dobro primiti pridošlice, a to u potpunosti opovrgava jedna od sjednica sarajevskog medžlisa koja je bila posvecena upravo pitanju smještaja stotinu porodica iz Užica.22 Uprkos ociglednoj namjeri turskih vlasti da se iseljenici iz Srbije što bolje smjeste u Bosni, ipak to nisu mogli sprovesti samo putem finansijskih ustanova, koje baš i nisu bile u najboljem stanju, vec se pribjegavalo i sakupljanju dobrovoljnih priloga.

7.1) Iseljavanje muslimana iz Užica

Užice je u prvoj polovini 19 st., pored Beograda bila najveca varoš u Srbiji, a stanovnici su je zvali "mali Carigrad". Varoš je dosta stradala za vrijeme prvog srpskog ustanka, kada se dosta stanovništva iselilo u Bosnu, a Užice je 1826 godine prema Joakimu Vujicu imalo 2000 muslimanskih kuca, 20 džamija i 80 srpskih domova. Takoder je i engleski putopisac Andrej Aršibald Paton 1843. boravio u Užicu, ali on za razliku od Vujica, navodi kako ga je musellim obavijestio da Užice ima 3500 muslimanskih i 600 srpskih kuca.23 Cetiri dana nakon završetka konferencije u Kanlidži, 25 avgusta izbio je veliki požar u Užicu, a njega su izazvali Srbi koji su za to optužili muslimane, a sve u namjeri da se izvrši još jaci pritisak na "Turke" da se što prije isele. Kasnije je srušena i Šehova džamija, ali je u narodu ostalo vjerovanje, da ce onaj koji je to srušio ostati proklet.24

Takoder je bio utvrden i detaljan pravac odlaska muslimana iz Užica u Bosnu, i to preko Krivog vira i kod Petrica, niže Bajine Bašte, a iz Zvornika su bile dovucene velike skele za prijevoz ljudi i stoke. Srpska vojska je nadgledala iseljavanje, a prema savremeniku Milanu Radovicu, bilo je angažovano sedamsto do osamsto srpskih robadžija i kiridžija iz beogradskog, valjevskog i kragujevacog okruga, koji su pomagali utovar.

Evakuacija muslimanskog stanovništva iz Užica sprovedena je u tri grupe. Prva grupa imala je 400 ljudi, druga 600, a ostatak je cnio trecu grupu koju su sacinjavali uglavnom stari i iznemogli, te je ovaj posljednji transport bio 28. septembra. 1862.

8.) Stanje u Kneževini Srbiji nakon 1862 g.

8.1.) “Srpski nacionalni pokret “

Srpski nacionalni pokret od 1860 g. za cilj imao je potpuno oslobodene Srbije od “Turaka”, a to se nije odnosilo samo na okoncanje osmanske vlasti u kneževini, vec je pokret podrazumijevao i uništavanje svega što je podsjecalo na višestoljetno

prisustvo muslimana, ukljucujuci tu i opsežno satiranje njihovog kulturnog nasljeda. U skladu sa ovakvom netoleratnom i agresivnom politikom Srba prema muslimanima u kneževini, ubrzo je došlo i do realizacije konkretnih srpskih ciljeva. Pocetkom 1863 godine minirane su i onesposobljene užicka i sokolska tvrdava u prisustvu ruskih i engleskih vojnih komesara. Imanja iseljenih muslimana prešla su u državne ruke, a iako se poslije rušenja tvrdave u Užicu, varoš ubrzano naseljava Srbima, to nije bio slucaj i sa varoši u Sokolu. Soko je zajedno sa jedanaest okolnih sela bio naseljen iskljucivo muslimanskim stanovništvom, pa je sa njihovim iseljavanjem prestao i život u ovom gradu. Mali broj muslimana koji je ostao u Srbiji u ovom periodu poslije 1862 godine, dobio je posebnu dozvolu od srpskih vlasti da mogu ostati u Srbiji, ali samo uz uslov da se vrate “pradjedovskoj vjeri” ili da uzmu ime Cigani.25 Neki od muslimana zbog cistog opstanka i bezkompromisne privrženosi rodnoj grudi, prihvatili su da se zovu Ciganima, mada sa pravim Ciganima nisu imali nikakve veze, stoga se za njih u Srbiji ustalio naziv “bijeli Cigani”.

Nakon što je Srbiju napustilo gradsko muslimansko stanovništvo, ostala je samo turska vojska i posade. ali se sa srpskog ugla gledanja i njihovo prisustvo više nije moglo trpiti. Ubrzo je sultan pod pritiskom velikuh sila 1867 godine izdao ferman o predaji gradova: Beograda, Smedereva, Šapca i Kladova Srbima. Posljednji osmanski komadant beogradske tvrdave Ali Riza-paša je 24.aprila.1867. predao na “cuvanje” knezu Mihajlu kljuceve Beograda, Smedereva i Kladova. Samo dan kasnije Ali Riza-paša je napustio Beograd sa posljednjim odredom turske vojske.

Sa promjenom etnicke strukture stanovništva u Srbiji, dolazi i do velikih promjena u svakodnevnom životu. Turski jezik gotovo da se nije više nigdje koristio u Srbiji, a bilo je i strogo zabranjeno pjevati turske pjesme. Sve to bilo je rezultat srpske politike približavanja Zapadu i zapadnim obicajima, a istovremeno se gotovo svakodnevno vršilo zatiranje višestoljetnih tragova prisustva muslimana na ovim teritorijama. Planski su se uništavale gradske muslimasnske cetvrti, stambeni objekti, džamije, a nisu bila poštedena cak niti muslimanska groblja.

8.2.) Rad komisija i sudbina muslimanske imovine

Nakon višestrukog iseljavanja muslimanskog stanovništva iz Srbije tokom 19 st., ostalo je neriješeno pitanje njihovih nekretnina koje su pod prisilom morali ostaviti iza sebe. Narocito je to bio slucaj sa iseljenicima koji su još 1834 godine napustili Srbiju, te koji su potraživali prihode sa svojih ranijih imanja od srpskih vlasti, ali nikad nisu uspijeli dobiti bilo kakvu odštetu. Napuštena imanja su prisvajali srpski seljaci, bez bilo kakvog odobrenja, a muslimanske kuce na tim imanjima su obavezno spaljivane. Još za vremena kneza Miloša, srpskim seljacima je naloženo da otkupljuju od muslimana njihovu imovinu i nekretnine, kao i to da preuzimaju od njih njihove vlasnicke dokumente i tapije.26 Prema protokolu od dvanaest clanova konferencije u Kanlidži 1862 godine, odluceno je da pošto se muslimani isele iz Srbije, Srbija je dužna Porti platiti odštetu u iznosu od 9 miliona groša. To je bila svojevrsna kompenzacija za turska pokretna i nepokretna imanja i imovinu u Beogradu i drugim gradovima. Takoder se trebala formirati i posebna komisija za prodaju muslimanskih imanja, tj. za likvidiranje dugova muslimanskog stanovništva, kao i za rješavanje imovinskih sporova. Što se tice imovinsko-pravnih odnosa izmedu srpskih vlasti i muslimanskih iseljenika, potraživanja su se trebala izvršiti tek nakon što posebne potkomisije procjene vrijednost nepokretne imovine iseljenika. Osmanska potkomisija je procjenila tu imovinu na 6 miliona groša, dok je srpska potkomisija istu imovinu procjenila na samo 3,5 miliona groša. Izražena razlika u procjeni imovine dvaju potkomisija bila je u tome što je osmanska strana za osnovu procjene uzela stanje prije 1862, dok su Srbi smatrali da se treba držati one vrijednosti imovine koja je u trenutku pregovora. Vrijednost muslimanskih imanja je svakodnevno opadala, jer su mnoge od njihovih kuca ostale neuseljene, spaljene ili opljackane. Najdemonstrativniji primjer nepravednog otkupa muslimanskih imanja doživjelo je Užice. Tako su srpski predstavnici izvještavali kako su “Turci” tražili 95.000 dukata, da bi ubrzo zahtjev sveli na samo 13.000 dukata. Najveci broj posjeda otkupila je užicka opština, a imucniji Srbi su uzimali za sebe bolja imanja. Proces kupovine imanja završio se 1867 godine, a otkup je izvršen u potpunosti na štetu muslimanskog stanovništva, koje nije

ucestvovalo kako u procjeni svoje imovine, tako ni u konkretnoj prodaji.

10) Zakljucak

Opadanjem moci Osmanskog carstva, širom Balkana, u prvom redu u Grckoj, a kasnije i u Srbiji javlja se agresivni nacionalni romantizam koji je podsticao narod na bune i ratove, kao i kolektivnu osvetu. Sloboda hrišcanskih balkanskih naroda trebala se ostvariti u potpunosti na štetu muslimana, koji su usljed ovakve agresivne politike masovno ubijani, progonjeni ili silom pokrštavani. Iseljavanja muslimana iz Srbije možemo podjeliti u tri etape: 1) iseljavanje muslimana iz Podrinja u Bosnu 1788-1834., 2) iseljavanje 1834 g., i 3) konacno iseljenje 1862 godine. Iseljenici bili su osudeni na definitivni odlazak, bez prava da se ikad više vrate na svoja ognjišta. Krajevi koji su ostajali iza njih ubrzo su bili podvrgnuti planskim naseljavanjima, s ciljem da se sistematski sakrije svaki materijalni i duhovni trag muslimana koji su tu stoljecima živjeli.

LITERATURA

Safet Bandžovic: “Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Srbije i Crne Gore tokom XIX stoljeca”, Sarajevo 1998

Safet Bandžovic: “Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz kneževine Srbije u Bosanski vilajet (1862-1867)”, Znakovi vremena, br.12

Stanoje Stanojevic: “Istorija srpskog naroda II”, Beograd 1910

Mustafa Imamovic: “Pregled istorije genocida nad Muslimanima u jugoslovenskim zemljama“, Glasnik,Rijaset IZ u

SFRJ, Sarajevo 1991.

Leopold Ranke:”Srbija i Turska u devetnaestom veku”, Beograd 1892.

Ibrahim Tepic: “Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856-1878”, Sarajevo 1988

Vasa Cubrilovic: “Istorija politicke misli u Srbiji XIX veka“, Narodna knjiga, Beograd 1958.

Galib Šljivo: ”Naseljavanje muslimanskih prognanika iz Kneževine Srbije u zvornicki kajmakamluk 1863. godine”, Prilozi,30, Sarajevo 2001,

Stevan K. Pavlovic: “Istorija Balkana 1804.-1945.”, Beograd 2004

Šaban Hodžic: ”Migracije muslimanskog stanovništva iz Srbije u sjeveroistocnu Bosnu izmedu 1788-1862 godine.”, Clanci i grada za kulturnu istoriju istocne Bosne, knjiga II,1958.

Hifzija Suljkic: “Iseljavanje Muslimana iz Užica u Bosnu 1862“,Glasnik,Rijaset IZ u SFRJ, Sarajevo 1991.

1 Iako se cesto upotrebljava izraz “Beogradski pašaluk”, u osmanskim dokumentima za današnju Srbiju postojao je samo naziv “Smederevski sandžak” u cijem sastavu je bio i Beograd. Izraz iako se nigdje ne spominje u osmanskim dokumentima, smatra se da je nastao kao plod prepiske Habsburškog carstva, pa iako netacan, kasnije se udomacio u savremenoj historiografskoj literaturi i publicistici.

2 Vasa Cubrilovic:“Istorija politicke misli u Srbiji XIX veka“, Narodna knjiga, Beograd, str.49

3 Safet Bandžovic: “Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Srbije i Crne Gore tokom XIX stoljeca”, Sarajevo 1998,str.6

4 Vuk Karadžic, “Srbi svi i svuda - Kovcežic za istoriju, jezik i obicaje Srba sva tri zakona”, Bec, 1849.

5 Leopold Ranke:”Srbija i Turska u devetnaestom veku”, Beograd 1892.,str.33

6 Šaban Hodžic:”Migracije muslimanskog stanovništva iz Srbije u sjeveroistocnu Bosnu izmedu 1788-1862 godine.”, Clanci i grada za kulturnu istoriju istocne Bosne, knjiga II,1958.,str.67

7 Stevan K. Pavlovic: “Istorija Balkana 1804.-1945.”,Beograd 2004, str.42.

8 Safet Bandžovic: “Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz kneževine Srbije u Bosanski vilajet (1862-1867)”, Znakovi vremena, br.12, str.1

9 Safet Bandžovic: “Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Srbije i Crne Gore tokom XIX stoljeca”, Sarajevo 1998.,str.7

10 Safet Bandžovic: “Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Srbije i Crne Gore tokom XIX stoljeca”, Sarajevo 1998, str.10.

11 Safet Bandžovic: “Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Srbije i Crne Gore tokom XIX stoljeca”, Sarajevo 1998.,str.11

12 Tihomir Ðordevic: “Iz Srbije kneza Miloša” II, 1922-1924

13 Safet Bandžovic: “Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Srbije i Crne Gore tokom XIX stoljeca”, Sarajevo 1998.,str.13

14 Safet Bandžovic: “Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Srbije i Crne Gore tokom XIX stoljeca”, Sarajevo 1998.,str.15

15 Leopold Ranke:”Srbija i Turska u devetnaestom veku”, str.444

16 Leopold Ranke:”Srbija i Turska u devetnaestom veku”, str.444

17 izvještaj o Bugarskoj od 13.4.1861.( u Leopold Ranke:”Srbija i Turska u devetnaestom veku”, str.452.)

18 Stanoje Stanojevic: “Istorija srpskog naroda II”, Beograd 1910,str.369

19 Safet Bandžovic: “Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz kneževine Srbije u Bosanski vilajet (1862-1867)”,str.5

20 Safet Bandžovic: “Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz kneževine Srbije u Bosanski vilajet (1862-1867)”,str6.

21 Šaban Hodžic:”Migracije muslimanskog stanovništva iz Srbije u sjeveroistocnu Bosnu izmedu 1788-1862 godine.”, str.72.

22 Ibrahim Tepic: “Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856-1878”, str.90

23 Hifzija Suljkic: “Iseljavanje Muslimana iz Užica u Bosnu 1862“,Glasnik,Rijaset IZ u SFRJ, Sarajevo 1991.,str.62

24 Safet Bandžovic: “Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz kneževine Srbije u Bosanski vilajet (1862-1867)”,str.5

25 Safet Bandžovic: “Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Srbije i Crne Gore tokom XIX stoljeca”,str.17

26 Šaban Hodžic:”Migracije muslimanskog stanovništva iz Srbije u sjeveroistocnu Bosnu izmedu 1788-1862 godine.”, str.69.

Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz kneževine Srbije u Bosanski vilajet (1862-1867)

Muslimansko stanovništvo na prostoru Beogradskog pašaluka, u kojem je bilo veoma malo etničkih Turaka, koje su nazivali "Turkušama" ("tursko čeljade"), "Gangrcima" ili "Mandžukama", je početkom XIX stoljeća činilo većinsko stanovništvo, naročito u Beogradu, Šapcu i Užicu. U jedanaest nahija ovoga pašaluka oni su predstavljali 58 odsto stanovništva. [1] Semantički sadržaj izraza "Turčin" bio je artikuliran momentom religioznosti a ne momentom etničke identifikacije. [2] Jezgro muslimanskog stanovništva formiralo se kroz dugotrajan i složen proces islamiziranja lokalnog slavenskog življa raznorodne etničke pripadnosti, doseljavanjem s istoka, trajnim nastanjivanjem i asimilacijom grupa i pojedinaca neslavenskog porijekla, te zadržavanjem relativno malobrojnih turskih enklava. [3] Muslimani su bili u veoma nezavidnoj materijalnoj situaciji zbog svega što su pretrpjeli od kraja XVIII stoljeća, a pogotovo u doba Karađorđeve pobune. [4] U tom vremenu morali su četiri puta napuštati svoje domove. [5] Proces iseljavanja je nastavljen i u vremenu vlade Miloša Obrenovića. Svako raseljavanje lišavalo ih je svega što su do tada stekli, dovodeći ih do prosjačkog štapa i potištenosti. [6] U Beogradu su predstavljali četiri petine u odnosu na drugo stanovništvo, u Užicu su činili 96,7 odsto populacije, a 65 odsto u Pomoravlju. Po nekim srpskim izvorima, u Sokolu i osam okolnih sela bilo je 1.600 muslimana, od kojih je 300 nosilo oružje; u Užicu je ova naseobina brojala 1.500-2.000 pušaka; u šabačkom gradu bilo je oko 1.000 muslimana od čega oko 200 pod oružjem. [7] Isti izvori su procjenjivali da se uoči krize 1862. godine, u kneževini Srbiji nalazilo "oko 12.500 Turaka, od čega je skoro 3.000 bilo vojnika".

Tokom te godine bivalo je sve manje varošana a sve više nizama. [8] Knez Mihailo Obrenović je od svog dolaska na vlast 1860. započeo jaku agitaciju protiv Turske Osmanske države. [9] Muslimansko stanovništvo je bukvalno nestalo iz kneževine Srbije do 1867. godine, a iz jugoistočne Srbije zaključno sa 1882. godinom. Bile su poduzimane razne organizirane akcije da se muslimani isele. [10] Iseljavanja su, također, bila motivirana brojnim političkim, psihološkim, ekonomskim i vjerskim razlozima. [11] U Beogradu su početkom šezdesetih godina bili veoma zategnuti odnosi između muslimana i hrišćana. Srpska masa je, u trenucima borbenog raspoloženja i oslabljene kontrole, muslimanima po čaršiji skidala čalme i obarala ćepenke, a oni pak, kako su ih Srbi nazivali, "batal-age" odvraćali ih prijetnjom da će se osvetiti i "najesti šumadijskih kokošaka". [12] Uzajamni srpsko-muslimanski sukobi kulminirali su 1862. godine kada je došlo do sukoba u Beogradu te je turska artiljerija iz tvrđave bombardirala ovaj grad. [13] U toku sukoba jedan broj muslimana u gradu sakrio se po kućama i džamijama odakle je pružao otpor srpskim napadačima. Kosta N. Hristić o tome zapisuje: "Puškaranje širilo se svuda gde su Turci stanovali. Naši ljudi u pojedinim gomilicama napadali su na turske kuće, a Turci su otud pucali i branili se. Oni su bili jako zastrašeni i niko se nije smeo pojaviti. Nisu smeli ni prenoćiti u svom stanu. Krišom prelazili su i provlačili se iz kuće u kuću i odbegavali u grad. Čitava jedna gomila jurila je i bežala dorćolskom ulicom u grad, napadana uz put od strane naših ljudi, kojom su prilikom izginuli neki s obe strane. Naši ljudi upadali su u kuće turske i pljačkali, a Turci bežeći u grad, pljačkali su neke bakalnice naših ljudi. No mnogi Turci koji su dalje od grada stanovali, nisu

mogli u grad bežati. Oni su ostali skriveni u stanovima, braneći se iz svoga skloništa". [14] Nakon slamanja ove odbrane Srbi su jedan broj muslimana poslali u beogradsku tvrđavu.

[15] Srpska vlada je ovaj sukob iskoristila za radikalno sređivanje svih spornih pitanja sa Portom, a posebice za iseljavanje muslimana iz Srbije, uključujući u to i Beograd . [16] U Kanlidži, istanbulskom predgrađu, održana je u septembru 1862. godine međunarodna konferencija povodom rješavanja nastalih srpsko-turskih sporova. Uoči ove konferencije francuska i ruska vlada su načinile sporazum o zajedničkom istupanju u korist srpskih interesa. [17] Knez Mihailo je pisao svom predstavniku na ovoj konferenciji Jovanu Ristiću neka instistira da se "gradovi u Srbiji poruše", dodajući: "Mrtvi uzao, koji između nas i Turaka postoji, neće se odrešiti, dokle se sa sabljom ne poseče". [18] Konferencija je zaključena protokolom od 12 članova, po kome se Soko i Užice ruše, izuzimajući gradove, "Turci izlaze iz Srbije od svuda, pa i iz varoši Beograda". [19] Turska je jedino zadržala garnizone u četiri grada: Beogradu, Smederevu, Fetislamu (Kladovo) i Šapcu. Muslimani, shodno odlukama međunarodne konferencije 1862. god. definitivno napuštaju prostore nekadašnjeg Beogradskog pašaluka. [20] Po prvom i šestom članu zaključaka konferencije odlučeno je da se muslimani imaju iseliti "što je moguće brže". Odštetu za njihova pokretna i nepokretna imanja u Beogradu, u iznosu od devet miliona groša, trebala je Porti isplatiti srpska vlada "u ime sviju naknada koje je imala da traži po protokolu Kanličke konferencije". [21] Beograd je početkom sedme decnije XIX stoljeća imao 730 muslimanskih, tri romska i 536 nemuslimanskih domova i 519 nemuslimanskih dućana. Ukupno je imao 2.328 zgrada, kuća, od kojih 1.486 "nesrpskih" i 842 srpske. [22] Iz beogradske varoši je 1862. prešlo u tvrđavu više od 600 muslimana.

Mnogi Srbi su došli veoma lahko do imanja u "okolini beogradskoj". [23] Sudeći prema procjeni izvršenih dobara, u Beogradu je bilo malo imućnijih muslimanskih porodica i pojedinaca. Većina ih je bila srednjeg imovnog stanja, čija je imovina vredela od 10.000 do 40.000 groša. Naročito su bile oronule nekadašnje begovske kuće. Bojazan beogradskog muhafiza "da se ondašnji Turci ne pokažu upornim naredbama Portinim" nije imala osnova, kao ni tanana nada stanovnika da će "đaur sve da popusti, malo-pomalo, te će ići opet po starom ćitapu". Nakon pojedinačnog uslijedilo je masovno iseljavanje kada je Rašid-paši stigao ferman s odlukama Kanličke konferencije. U Beograd je već 13. septembra 1862. god. stigao jedan parni remorker sa dva šlepa, unajmljen za 595 carskih dukata. Pošto su prethodno u Zemunu rasprodali preostalu stoku, 17. septembra je tim prvim većim transportom otišlo dosta muslimana za Lom Palanku, odakle su pješice trebali otići u Niš i okolna naselja. Remorker se ponovo vratio i 24. septembra je otišla grupa od 550 lica u Vidin ; dva šlepa su otišla 2. oktobra, jedan sa 600 lica ponovo u Lom Palanku, a drugi sa 300 lica do Brčkog. Posljednji transport je 9. oktobra otišao u Vidin . [24] Rašid-paša, vođa borbenih beogradskih muslimana i ljuti neprijatelj Miloša Obrenovića, je najprije otišao u Bosnu i službovao u Sarajevu i Mostaru, zatim je bio okružni načelnik po Tesaliji i 1882. je umro u Istanbulu. Vidosava Nikolić navodi da je pred iseljavanje iz Srbije muslimansko gradsko stanovništvo u Beogradu očigledno predstavljalo jednu osiromašenu gomilu stanovnika. Sjaj turskih beogradskih aga i begova ostao je tek kao blijeda uspomena u "Alajbegovim" i "Ali Salih spahijinim" oronulim i vlažnim zgradama i baštama. Na nekada znamenitu i bogatu beogradsku čaršiju, sa poznatim zanatskim i trgovačkim dućanima, samo su podsjećali stari "ćoškovi" i sokaci oko Vidin-kapije, na Dorćolu i Šancu sa svojim iskrivljenim "nastrešnicama" i dućanima. [25] Zauvijek, osim onih u Beogradu, odlaze i muslimani iz Šapca, Smedereva, Užica. Iz Šapca je oko 568 muslimanskih domaćinstava iseljeno u Bosnu. Iz Smedereva su muslimani otišli, kako navode strani izvještači, pošto su se prijateljski rastali sa Srbima "provevši uz čibuk posljednje sate po njihovim dućanima".

Iz ovog grada je 500 lica iz 150 kuća austrijskim parobrodom 4. novembra otišlo u Vidin . [26] Nekoliko porodica kovača protjeranih iz Ivanjice molilo je kneza da ih ostavi jer su drugdje "majstori nepoznati", te neće imati mušterija, prilažući svjedočenja deset ivanjskih opštinara o svojoj lojalnosti. Ipak su i oni protjerani u Bosnu. "Ko bi zamislio kako je bilo i moglo biti hrišćanima i Srbima XIV, XV i XVI veka - pisao je Stojan Novaković, - može videti kako je opet bilo muslimanima i Turcima kad je hrišćanska sloboda počela povraćati se u zemlje nekad potlačene". Jedan broj muslimana koji se iselio iz Beograda osnovao je u blizini Istanbula selo istog imena. Iz Srbije se 1862. iselilo, po nekim podacima, oko 8.000 "Turaka", dok je preostalih nekoliko desetina hiljada sačekalo da 1867. krene na seobu iz Beograda i Srbije nakon predaje gradova Srbima. [27] Užice je u prvoj polovini XIX stoljeća bilo prava, i, pored Beograda, najveća "turska" varoš u Srbiji - " mali Carigrad" na \etinji. [28] U Karađorđevim napadima grad je dosta stradao, a stanovništvo se iselilo u Bosnu. [29] Joakim Vujić je u svom "Putešestviju" zapisao da je 1826. Užice imalo "1.200 turskih kuća, 20 džamija i 80 srpskih domova". [30] Engleskog putopisca Andreja Arčibalda Patona je 1834. užički muselim obavijestio da grad ima "3.500 turskih i 600 srpskih kuća". [31] Muslimansko stanovništvo iz okolnih sela se 1834. god. iselilo u Bosnu. Oni su potraživali prihode sa svojih ranijih imanja, ali ih nikada nisu ostvarili. Napuštena imanja su srpski seljaci prisvajali "bez odobrenja starješina", dok su kuće paljene. [32] Vladimir Karić je pisao da je u Užicu 1844. bilo 3.697 "Turaka" i samo 707 Srba. [33] Zbog okruženja i neprestanih srpskih pritisaka grad je polovinom XIX vijeka bio izložen nemirima i propadanju. Kada su čuli za bombardiranje Beograda, Srbi su u Užicu pokušali da zauzmu gradsku tvrđavu. [34] U stalnim sukobima i incidentima između pravoslavaca i muslimana dočekane su i odluke konferencije u Kanlidži. Četiri dana po završetku ove konferencije u Užicu je 25. augusta izbio veliki požar. Požar su izazvali Srbi -"verni ljudi", da bi optužili muslimane kao navodne podmetače i podstrekivače stalnih sukoba.

Ova akcija je izvedena po nalogu okružnog načelnika Pavla \elmaša, odnosno srpske vlade. Požar je svojim razmjerama iznenadio i podmetače, ali je poslužio kao izgovor da se muslimani što prije isele iz Užica, shodno zaključcima konferencije u Kanlidži. [35] Ilija Garašanin, srpski predstavnik i Ali-beg, s turske strane, ubrzo su potpisali poseban ugovor da se "užički grad bez odlaganja raskopa, a delije isele u Bosnu". Već 18. septembra 1862. god. Užičani su upoznati sa "voljom sultana" i neminovnim odlaskom u Bosnu: "U prvi mah mučno su čuli zapovesti, a za koju nigde ni sanjali nisu da će je doživeti, ali naposletku pokoriše se". Užičke hodže su se bunile, ali većeg odjeka nije bilo. Fatalna odluka je bila donijeta u dalekom Istanbulu, mimo njihove volje. [36] Evakuacija muslimana je otpočela u grupama. Srpski predstavnici su zatražili pomoć od rabadžija i kiridžija za iseljavanje muslimana, kažnjavajući one koji nisu pošli, i pored poziva, u akciju "za izganjanje muslimana". Iz požeškog sreza u ovoj akciji je učestvovalo 484 osobe, od kojih 348 sa konjima i 136 sa kolima. Lokalni Srbi su doveli stotine konja da bi transport mogao da krene. Savremenik Miladin Radović je to opisivao: "Nije dugo bilo dođoše naše rabadžije iz beogradskog, valjevskog i kragujevačkog okruga, njih oko 700-800, te muslimani potovariše pokretnost, pa uz pratnju naše vojske odoše u nedođin". [37] Prva grupa od 400 osoba iseljena je 19. septembra. Druga grupa je brojala 600 osoba. Treći transport je otišao 28. septembra 1862. godine. Posljednji oproštaj od Užica napravile su muslimanke - "mlade bule" koje su se okupile u tužno kolo, ispred Bešlagića hana i sjetno zapjevale: "Oj Užice, mali Carigrade, Dok bijaše, dobar li bijaše". [38] Po zapisima Miladina Radovića rastanak je bio tužan i težak: "sve je otišlo plačući", dodajući "uz pratnju naših vojnika odoše u nedođin". [39] Muslimani iz Užica su mahom otišli ka Bosni, kao i drugim dijelovima osmanske države, prema Albaniji i Makedoniji. [40] Kada su krenuli put Bosne, čelo kolone je bilo na Kadinjači, a "rep u varoši". Srpska ih je vojska pratila pjevajući. Kad se opet staneš seliti- govorio je jedan "era"

dojučerašnjim komšijama - "nemoj drugoga tražiti, no poruči meni da dođem da te opet selim"- na šta mu je muhadžir nevoljno odmahnuo: "Vala, Vlaše, kako ste počeli, mučeno ćemo se i u Šamu zadržati".

[41] Dio stanovništva iz Užica preselio se u i Priboj. [42] Jedan od potomaka muhadžira opisivao je put od Užica u Bosnu: "Prešli smo drugog dana drinsku ćupriju kod Višegrada i domogli se bosanskih planina. I dok je stotine drugih familija zaostajalo putem, u varošima i kasabama nedaleko od Drine nadajući se valjda da će se jednoga dana moći vratiti u dragi zavičaj, naši su stari išli na zapad sve dalje i dalje, putovali su više od tri hefte, putem se odmarajući i po nekoliko dana. Htjeli su valjda uvjeriti sami sebe - da o nekom povratku u stari zavičaj ne bi trebalo ni pomišljati". [43] Preseljavanje muslimana iz Užica Srbe je stajalo 30.588 groša. Užice je tada napustilo 2.917 odraslih osoba i 917 djece. Iza njih je u gradu na \etinji ostalo 550 kuća. [44] Šta je sve ostalo iza njih, moglo se uočiti i iz opisa imanja spahije Ibrahima Hadžiahmetovića koji je samo u Užicu imao konak u kojem je boravio njegov harem i dvije kafane sa miljkovima (placevima), pet bašti, dva voćnjaka, dva čaira i njivu vodenicu, jedan vodenički zakup i sedam placeva. Baštu je imao i u okolini, u Bugaru i na Zabučju. U Vilovini je imao dva voćnjaka, zemlju i još jedan vodenički zakup. Imao je sedam čaira u šest sela, i još šest voćnjaka u još šest drugih sela, ne računajući posjede u Požegi, Pljeskovu i okolini u sokolskom kraju. [45] Ilija Garašanin je 1. oktobra 1862. god izvještavao da je Užice "već očišćeno od Turaka". Najveći broj muhadžira iz Užica i Sokola naselio se u krajevima istočne i sjeveroistočne Bosne. [46] Sultan je iseljenike, za vrijeme od 14 godina, oslobodio od zaduženja prema državi i od slanja u vojsku. Za one koji su se iselili u Bosanski ejalet osnovano je šest kasaba: Kozluk, Brezovo Polje, Šamac, Orašje, Orahovo, Kostajnica. [47] Lokalne vlasti su pravile planove da neke muhadžire nasele na konfisciranim imanjima Husein-kapetana Gradaščevića. Ruske diplomate iz Sarajeva su izvještavale svoje pretpostavljene da će se muhadžiri teško privići na obradu zemlje jer oni nisu bili zemljoradnici, već mahom gradsko stanovništvo. [48] U krajeve Zvorničkog sandžaka 1862. god. je prešlo oko 533 porodice sa 1.243 osoba.

U Tuzlu je došlo 12 porodica, u Bijeljinu 23, u Brezovo polje 89, u Bosanski Šamac (Gornju Aziziju) 235, u Gračanicu 14, u Srebrenicu 22, u Donju Aziziju (Orašje) 132, i u Vlasenicu tri domaćinstva. [49] Zajedno s Užičanima, u Bosnu je stiglo i desetine porodica Cigana iz ovog grada. [50] Iako je bilo u početku planova da se u Sarajevu naseli oko 100 užičkih porodica, od toga se odustalo, pa se naselilo svega njih šest. [51] Iz Beograda se naselilo u Brčkom 15 porodica sa 36 muških članova, u Orašju 134 porodice, a u gradačačkom srezu 25 porodica. Doseljenici iz Beograda su se bavili trgovinom i zanatima, iz Sokola zemljoradnjom i stočarstvom, a iz Šapca zanatstvom, ribarstvom i skeledžijskim poslovima. [52] Po istraživanjima dr. Muhameda Hadžijahića 1862. god. preseljeno je i "nešto" pravih Turaka iz Beograda i Šapca u Orašje i neka druga bosanska naselja. [53] Nakon odlaska muslimana iz Užica bila je, shodno srpsko-turskom sporazumu, formirana posebna komisija za rješavanje imovinskih sporova između Muslimana i Srba, za prodaju muslimanskih imanja i likvidaciju njihovih dugova. Već po odlasku muslimana otpočela je pljačka njihove imovine. U jednom aktu užičkog načelstva stoji: "kuće i ostale turske ograde, što su ovde posle požara i iseljavanja Turaka zaostale, povređuju naši ljudi, više manje otkidajući i odnoseći patose, tavane, vrata itd". [54] Iseljene Muslimane zastupao je Salih-efendija koji je nastojao da prodaje "komad po komad" njihove imovine, želeći da time postigne veću cijenu. Od toga nije bilo ništa. Izbora nije bilo mnogo. Srpski predstavnici su izvještavali kako su Turci tražili 95.000 dukata da bi, ubrzo, zahtjev sveli na samo 13.000 dukata. Najveći broj posjeda otkupila je užička općina novcem dobijenim u zajam od Uprave fondova, kupujući glavna muslimanska imanja, naročito ona u centru grada, kao jednu cjelinu. [55] U izvještaju

okružnog načelstva o toku prodaje 5. oktobra 1865. stoji: "Turci su prodali juče i danas našim ljudima još svojih placeva. Svi placevi kupljeni su tako jeftino, da bi se odmah za njih, ako ne još jedanput onoliko koliko je dato, a ono sigurno polovinu od toga dobiti moglo". [56] Imućniji građani su koristili svoj položaj i utjecaj da uzmu za sebe najbolje placeve. Kupovina imanja okončana je 1867. godine. Ubrzo je porušeno i preostalih sedam džamija u Užicu. Kamen sa Šehove džamije, najljepše džamije u ovom gradu, 1876. je iskorišten, između ostalog, za zidanje kafanskih klozeta. U narodu je ostalo vjerovanje da će onaj koji je to srušio biti proklet.

[57] Sličnu sudbinu doživjeli su i muslimani iz grada-tvrđave Soko, u blizini Krupnja u jugozapadnoj Srbiji. Sokoljani su se dugo bunili, ne vjerujući da su tek tako, jednom odlukom iz Istambula, bili osuđeni da odu. Na svojim protestnim skupovima su, u nevjerici i očajanju, poručivali: "Mi hoćemo da nam sultan dođe u Soko pa da nam kaže pošto nas je dao Vlasima", dodajući da oni ne priznaju cara koji ih šalje u "surgun". [58] Pošli su tek onda kada je srpska vojska krenula na njih. Već 20. oktobra 1862. god. srpska štampa je pisala kako "seljenje Srba ide svom kraju. Ženskinja i sva čeljad prebačeni su u Bosnu", kao i da preostale familije pojedinačno odlaze. Seoba u istočnu Bosnu je zahvatila i muslimane iz azbukovačkih sela: Gračanice, Aluge, Zakućana, Male, Donjeg Postenja, Peći, Laza, Kozla i Bučje. [59] Stanovništvo koje je 1862. napuštalo Zvornik i Soko nije dalo da se vrijeđa: "Ako vam je, biva, car dao da nas sa naših ognjišta krećete, nije dao da nas u obraz dirate; a obraz je poštenom čovjeku preči od samog života" - govorio je stari Husein-beg Kavadarević, srpskom kapetanu Mići koji je nadgledao njihovo iseljavanje u Bosnu. I sam ih je ovaj srpski oficir žalio, bar na riječima, da su se oni tu izrodili "i oni i njihovi đedovi i njihovi čukunđedovi, nije lasno bolan, ostaviti svoju kuću, svoj zavičaj i svoje ognjište". [60] Početkom 1863. godine minirane su i onesposobljene užička i sokolska tvrđava u prisustvu ruskih i engleskih vojnih komesara. U miniranju sokolske tvrđave učestvovao je Petar Radojković, rađevski kapetan, bojeći se da se muslimani "drugim fermanom" ne vrate.

Pri ekspoloziji sva je gradska unutrašnjost urušena: "Vele da su Turci sagledav ruševine grada i svoih domova gorko uzdahnuli i vrteći glavama rekli: "Valah biva, i da nas Padišah povrati natrag, nemamo se gde skloniti, niti rašta vraćati u Soko". [61] Srpski knez Mihailo je u svojoj skupštinskoj besjedi 17. augusta 1864. konstatirao: "Muslimani koji su živeli u Užicu i Sokolu, iseljeni su, a gradovi užički i sokolski porušeni su, ali ima još da se isele Turci iz Malog Zvornika i Sakara, a ima i Kastel da se digne". [62] Imanja iseljenih prešla su u državne ruke. [63] Dok je Užice nastavilo da se ubrzano naseljava Srbima, da i dalje funkcionira kao grad, varoš u Sokolu nakon rušenja nije više naseljavana. Glavni uzrok ovoj pojavi bio je u tome što je Soko zajedno s neposrednom okolinom od 11 sela, "bio naseljen isključivo Turcima", pa je njihovim iseljavanjem prestao i život ovog grada. [64] Srpske vlasti su dozvolile ostanak samo onim muslimanima koji su prihvatili da se zovu Ciganima. Oni koji su ostali u Šapcu, Loznici, Ljuboviji, Malom Zvorniku, Krupnju prihvatili su to ime da bi opstali. [65] Ispražnjeni krajevi postaju veoma primamljivi za Srbe koji dolaze u Srbiju s različitih strana: sa Kosova, iz Sandžaka i Bosne i Hercegovine. Zakon o naseljavanju stranaca donijet u februaru 1865. godine, koji je potpisao knez Mihajlo, određivao je velike povlastice za doseljenike (besplatno dobijanje zemlje, kuće, stoke i određene količine hrane, zatim oslobađanje od poreza, vojne obaveze tokom izvjesnog perioda) što je izazvalo tako masovno doseljavanje da su ubrzo bila donijeta i neka ograničenja. Pokret je zaustavljen u jesen 1865. zabranom srpske vlade "da se ne proređuje pravoslavno stanovništvo u još neoslobođenim krajevima". [66] Srbi su imali za cilj da se oslobađanjem od Turaka, liše što prije i svega što je tursko. [67] Bio je to ne samo potpuni obračun sa jednom državom nego i

sa svime što je podsjećalo na nju. U tom smislu i sinhronizirane akcije koje su poduzimane bile su potpuno isključivog karaktera.

Zadatak srpske politike je bio da, otimajući kamen po kamen od Turske, "vaskrsne iz mrtvih nekadašnje svoje carstvo". [68] Takva retorika je, pored pobjede nad Turcima u korist "istorijski srpskih zemalja" podrazumijevala i širenje na račun drugih: Bošnjaka, Hrvata, Bugara i Albanaca. [69] "Istraga poturica" - bila je simbol pokosovskog zavjeta: ne dozvoliti narodnu tragediju držanjem i njegovanjem "gube u torini". [70] U nacionalističkoj literaturi XX stoljeća srpski knez Lazar, čiji kristoliki karakter zadobija izrazitu formu, sa svojim vitezovima-učenicima ponovo oživljava. Turci su izjednačeni s ubicama Isusa Krista, a Vuk Branković, "unutrašnji Turčin", postaje simbol i pradjedovsko prokletstvo svih slavenskih muslimana. [71] Srpska pravoslavna crkva je zabranjivala pobratimstvo među Srbima i "Turcima". [72] Srbija je pravila plan da svi balkanski hrišćani istovremeno udare na Tursku. U tom smislu ona je u septembru 1866. god. sklopila savez sa Crnom Gorom, u januaru 1867. sa bugarskim revolucionarnim odborom, u augustu iste godine sa Grčkom, te savez sa Rumunijom u januaru 1868. godine. Svi su ovi savezi predviđali zajedničku vojnu akciju protiv Turske. [73] Opisujući srpski nacionalni pokret od 1860. i njegovo "patriotsko raspoloženje" Jovan Skerlić se zadržava na "kultu Crne Gore" i na njegovom antipodu "mržnji na Turke", slikajući ironično izraze mržnje protiv Turaka koji se nazivaju pogrdnim imenima - "turskim skotom" i "azijskom kugom": "Što god je bilo crnih boja njima su se slikali Turci, i nije bilo poroka i zločina koji se nisu njima pridavali". [74] Jedan od pripovedačkih efekata bio je kako "hajduci noću udaraju na begove dvore, lepu zarobljenu Srpkinju spasu, a Turke sagoru u plamenu, ili kako srpski osvetnik iz tanke šešane skida hodžu s minareta... Omladinski pesnici su kanibalski raspoloženi prema Turcima. Jedan od njih nam priča kako se nada da u velikoj seči i istrebljenju Turaka "nijedan dušman" neće "ostati živ". [75] Budući da je zmija bila demonska životinja, narodni pjevači su izjednačavali "Turke" sa zmijama, davajući borbi protiv njih mitološki karakter. [76] Iako je Srbiju napustilo gradsko muslimansko stanovništvo, a ostala samo turska vojska po gradovima, ni ona se nije mogla više podnositi, navodi Slobodan Jovanović. Nastavljeni su pritisci srpske strane na Portu da i vojska napusti gradove, uz stalno isticanje da opasnost za mir ne dolazi od Srba već zbog prisustva turskih garnizona.

[77] Turska je, opterećena brojnim unutarnjim slabostima, bila prisiljena da vodi politiku stalnih ustupaka. To je konačno dovelo i do ispunjenja srpskih ciljeva. [78] U Istanbulu je 1867. god. sultan izdao ferman o predaji Srbima Beograda, Smedereva, Šapca i Kladova. Ali Riza-paša, posljednji osmanski komandant beogradske tvrđave, simbolično je 24. aprila 1867. god. predao knezu Mihailu ključeve Šapca, Beograda, Smedereva i Kladova koje je sultan "povjerio" na "čuvanje" knezu: "Ja sam sada za shodno našao, da se uprava označenih gradova tebi (knezu - prim. S. B.), i srpskoj vojsci poveri, s tim, da se pored moje carske zastave, vije i srpska zastava... Obznanjujući ovo rešenje kojim se uprava tih gradova na označeni način tebi poverava, pridodajem, da se ima prethodno iskati od moje vlade saizvoljenje, kad bi se imala na njima preduzeti kakova preinačenja". [79] Dan kasnije Ali Riza-paša je napustio Beograd sa posljednjim odredom turske vojske. Tim povodom su beogradske novine pisale: "Tako, dakle, svršismo konačno rastanak naš s Turcima na današnjem, pameti dostojnom danu, na kome u celoj Srbiji više nema ni jednog Turčina". [80] Na Kalemegdanu je, pored sultanove, postavljena i srpska zastava. Ona je konačno skinuta 20. juna 1876. kada su nakon ustanka u Bosni i Hercegovini, Srbija i Crna Gora ušle u rat sa Turskom. [81] Iseljenici iz Srbije naselili su se na teritoriji Bijeljine, Janje, Kozluka, Zvornika, Srebrenice, Vlasenice, Brčkog, Kladnja, Tuzle, Gračanice. Muhadžiri osnivaju tada nova naselja: Brezovačko Polje, Gornju Aziziju (Bosanski Šamac), Donju Aziziju (Orašje).

[82] Naselja su građena sa širokim, pravim ulicama. Između njih je ostavljan prostor za trgove, bašte i džamije. Jedan broj muslimana iz Smedereva, Kladova i Beograda otišao je u Rumeliju, u Vidin i Niš, dok su neki prelazili i Bosfor, nastanjujući se po anadolskim varošima. Turska država je bila primorana da brzo prihvati brojne muhadžire i da im odredi nova boravišta. Svako se morao naseliti tamo gdje mu je određeno, što je izazivalo nezadovoljstva iseljenika, ali nisu imali izbora. [83] Na Drini, prema Srbiji, osnovan je i Kozluk. Naseljavanje je vršeno i na tačkama prema austrijskoj granici.

Muhadžirima pristiglim u Orašje napravljene su kuće srazmjerne broju članova porodice. Trgovcima i zanatlijama su podignuti dućani. Uz svaku kuću dato je po pet dunuma zemlje. Uvedena je i isplata dnevnica (jevmija) u iznosu od po jedan groš po osobi. Doseljenici su bili oslobođeni i vojne obaveze u narednih 20 godina, tj. do 1882. godine. [84] U Šamac su u ljeto 1863. god. došli muhadžiri iz Beograda. U početku su stanovali pod čadorima, dok im država nije izradila kuće. Već godinu dana kasnije ovaj grad je imao 350 kuća i 2.000 stanovnika. Izgnanim muslimanima iz Beogradskog pašaluka je oduzeto, pored milion hektara obradive zemlje, koja je potom podijeljena naseljenicima pristiglim iz hercegovačko-crnogorskih brda, i oko 100.000 građevinskih objekata (kuća, zanatskih radnji i sl.). Uništeno je oko 600 sakralnih objekata i opljačkano oko 300.000 grla stoke. [85] Dr. Ejup Mušović navodi kako je izvjesno da je:"malo ko imao tako tragičnu istoriju i sudbinu kao što su je imali Muslimani Srbije. Oni su, poput Hazara, nestali zajedno sa celokupnom baštinom, sa svim onim što su imali, kao da nisu ni postojali". [86] Vasa Čubrilović je navodio da se 1867. god. brišu posljednji tragovi "turskog gospodstva u Srbiji". [87] Nastalo je doba frontalnog uništavanja tragova jedne višestoljetne kulture i obilježja naroda koji joj je pripadao. S promjenom strukture stanovništva u Srbiji, otpočele su promjene i življenja i običaja. Savremenici će zapisati da se turski jezik više ne čuje nigdje, grčki vrlo rijetko, a "srpski se čisti i ispravlja svaki dan. Kuće, dućani, zanati, odelo i običaji, sve se to udešava prema onom što se vidi na zapadu, na ime, u najbližem susedstvu". [88] Rovinski koji je 1868.-1869. putovao Srbijom primijetio je da ima kod Srba "mnogo netrpeljivosti prema svemu stranom"; govoreći dalje o protjerivanju muslimanskog življa, o propadanju njihovih posljednjih džamija u Beogradu i zatiranju tragova njihove kulture, kao i tragova prisustva drugih naroda i drugih kultura koji su se našli na tim prostorima. [89] Prema podacima ruskog konzulata u Sarajevu, iz Srbije je zaključno 1867.-1868. prešlo u Bosnu oko 30.000 muslimana.

[90] Po popisu iz 1874. u Srbiji je bilo 1,003.900 stanovnika. Od toga je bilo tek 140 muslimanskih porodica koje su ostale da žive u Malom Zvorniku i Sakaru. U Malom Zvorniku su, pored starosjedilačkih porodica Alića, Ćorića, Imširovića, Demirovića, živjele i muhadžirske porodice Beganovića, Đonlića, Kržavića, doseljenih iz krupanjskog kraja iz kojeg ih je 1824. god. protjerao rađevski kapetan Tešman Soldatović, zatim Hasančevića iz Doboja, Hrnjića iz Osata, Jakubovića iz Uzovnice (doseljenih nakon 1834.), Kokorovića iz Petarca (1834.), Kujundžića iz Loznice, Osmaklića iz Veleša, Veledarevića iz Bosne i druge. U Sakaru su živjele porodice Čolaka došle s Batara u Brasini, Duraka iz Krupnja, Hadžiefendića iz Užica - potomci užičkog muftije Ahmed-efendije, Mujkića iz Tepavaca, Mustafića (Šahmana) iz Donje Krupine, Šrndića iz Kučevaca. [91] Ejup Mušović ističe da je u Srbiji "sve što je bilo muslimansko, sve što je podsećalo na duge godine turske dominacije - gonjeno. Tu milosti niti alternative nije bilo. Muslimanske gradske četvrti, stambeni objekti, džamije i druge bogomolje, sve sakralne i profane institucije, bili su i bukvalno sravnjene sa zemljom. Od tako brojnih muslimanskih grobalja u Srbiji nije ostalo ni pomena tako da su nišani-nadgrobni spomenici, postali arheološki rariteti". [92] U Srbiji su tokom XIX stoljeća bile izvedene planske akcije s ciljem da se muslimani isele. Dr. Radoš Ljušić, pak, smatra da su muslimani protjerivani zato što nisu htjeli da Srbiju prihvate kao svoju državu, kao i zbog

muslimanske odlučnosti da se ne pokore zakonima sekularne države, ustvrđujući da su oni eventualno opstali, kako bi morali priznati i prihvatiti da su srpskog porijekla. [93] Cijeli taj proces je tekao postepeno, ali sigurno, i završen je onako kako je bilo i planirano: definitivnim nestankom ovog stanovništva s osmom decenijom XIX stoljeća. Komadanje teritorija koje su naseljavali muslimani na Balkanu i pojava novog, užeg, definiranja identiteta naroda dovela je do diskontinuiteta i fragmentacije svijesti muslimana tog regiona. Njihova historijska svijest nije bila kondenzirana i generacijski prenošena.

Ta fragmentacija se manifestirala i u odsustvu svijesti o međusobnoj povezanosti sudbina muslimanskih grupa. Muslimani su se vidjeli samo kao pripadnici zasebnih vjersko-etničkih skupina, čija se historija nije doticala ostalih muslimana na Balkanu. [94] Srpska, kao uostalom i crnogorska, makedonska i bugarska historiografija, pod balastom politike i ideologije, imaju poseban odnos prema iseljavanju muslimana, bez obzira na njihovo etničko porijeklo, posmatrajući ga u sklopu stvaranja svojih nacionalnih država i oslobađanja od višestoljetne osmansko-turske uprave, što je ujedno podrazumijevalo i njihovo odstranjivanje. Duh koji je vladao u tim društvima utjecao je i na historiografiju. Iracionalni nacionalizam je od historiografije pravio instrument svoje politike, a historičari su postajali logistička podrška nacionalističke ideologije prožete ksenofobijom. Safet Bandžović (Rezime) U Srbiji su tokom XIX stoljeća bile izvedene planske akcije s ciljem da se muslimani isele. Cijeli taj proces je tekao postepeno, ali sigurno, i završen je onako kako je bilo i planirano: definitivnim nestankom ovog stanovništva s osmom decenijom XIX stoljeća. Znatan dio ovog stanovništva se potom naselio u krajevima širom Bosne. Kada se s kritične vremenske distance promatra višestoljetni proces iseljavanja muslimanskog stanovništva sa prostora današnje Srbije, to unosi dodatni nemir zbog pogubnosti, masovnosti i svog fatalizma. U tom kontekstu, pominjanjem brojnih gradova i naselja iz kojih su muhadžiri zauvijek otišli, kao i promatranjem promjena etničkih karti, slaganjem izuzetno složenog mozaika, dolazi do izražaja činjenica o kontinuitetu politike koja je imala za posljedicu da se broj muslimana neprestano smanjuje, da su oni zapravo, kao navodno tuđ element, trebali i potpuno nestati, asimilacijom, protjerivanjem ili utapanjem u bezimene, besperspektivne vjerske i minorne statističke grupacije. [1] Beogradski pašaluk se ne spominje u osmanskim dokumentima, jer kao takav nije ni postojao u Osmanskom carstvu.

Postojao je Smederevski sandžak u čijem se sastavu nalazio i Beograd . Udomaćen u narodnom govoru, "Beogradski pašaluk" prihvaćen je u zvaničnoj prepisci Habsburškog carstva. Mada netačan, docnije je iz lokalnih pisanih spomenika prešao u savremenu historiografsku literaturu, a posebno u publicistiku - nav. prema: M. Pelesić, Manipulacije srpske historiografije o Bosni i Hercegovini, Prilozi, br. 29, Sarajevo 2000., 382. [2] N. Filipović, O problemima društvenog i etničkog razvitka u doba osmanske vlasti, diskusija: Problemi etničkog razvitka u Bosni i Hercegovini, Prilozi, br. 11-12, god. XI-XII, Sarajevo 1975.-1976., 278. V. Karadžić je, pak, pisao i sljedeće: "U carstvu turskome ko gođ vjeruje u svjeca Muhameda, on se zove i jest Turčin" - V. Stanisavljević, Srpska nacionalna revolucija u delima Vuka Stefanovića Karadžića, Gornji Milanovac 1987., 8; upor. T. P. Vukanović, Etnogeneza Južnih Slovena, Vranjski glasnik, knj. X, Vranje 1974., 305. [3] Nav. prema: "NIN", br. 2507, Beograd 14. januar 1999. [4] Upor. S. Bašagić-Redžepašić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (od g. 1463.- 1850.), Sarajevo 1900., fototipsko izdanje Istanbul 1994, 119-125; O. Zirojević, Srbija pod turskom vlašću (1459.-1804.), Novi Pazar 1995., 159-160. [5] Opšir. S. Bandžović , Muslimansko stanovništvo Beogradskog pašaluka u doba Karađorđa i Miloša Obrenovića, Takvim za 2001. (1421./22. h.g.), Rijaset IZ u BiH, Sarajevo 2000., 75-92. [6] R. Tričković, Beograd pod turskom vlašću 1521.-1804., Zbornik za orijentalne studije, br. 1, Beograd 1992., 127; M. Đorđević, Srbija u ustanku 1804.-1813.,

Beograd 1979., 59. [7] U jednoj narodnoj pjesmi pjeva se o Šapcu iz vremena dahija: "Šabac grade, moj veliki jade!/ Kroza te se proći ne mogaše/ Od Mus-age i od Halil-age,/ Od srebrenih noža i pušaka,/ I od njina velika jordama". Jedno od naseljenih mjesta u šabačkoj nahiji zvalo se Veliki Bošnjak. Danas nosi naziv Dragilje. Stari Adžbegovac u negotinskoj nahiji danas se zove Srbovo, naselje Turčin u jagodinskoj nahiji danas nosi ime Staro Selo i sl. [8] Đ. Magarašević piše u svom Putovanju po Srbiji 1827. god. da su Turci u Šapcu "po većoj časti Bošnjaci, dakle poturčeni Srbi, od kojih jedva se koji nađe da zna turski govoriti". Upor. Ž. Đorđević, Srpska narodna vojska 1861.-1864., Beograd 1984., 60. [9] S. Stanojević, Istorija srpskog naroda, Beograd 1926., 368-369. [10] L. Ranke, Srbija i Turska u XIX veku, Beograd 1892., 487-488; Š. Hodžić, Doseljavanje muslimanskog stanovništva u Tuzlu, Glasnik, Vrhovno islamsko starješinstvo u SFRJ, br. 2, Sarajevo 1979., 173-174; E. Mušović, Muslimansko stanovništvo Srbije od pada Despotovine (1459) i njegova sudbina (u daljnjem tekstu: Muslimansko stanovništvo Srbije), Kraljevo 1992., 125-127. [11] Opšir. S. Bandžović , Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Srbije i Crne Gore tokom XIX stoljeća, Takvim, za 1999. (1419./20. h.g.), Mešihat Islamske zajednice Sandžaka, Sarajevo-Novi Pazar 1998., 357-410. [12] Ž. Đorđević, Srpska narodna vojska 1861.1864. godine, 58. [13] F. Kanic, Srbija, knj. I, Beograd 1985., 42-45; S. Stanojević, Istorija srpskog naroda, 369-370; Ž. Đorđević, Čukur-Česma, 1862., Beograd 1983., 235-240. [14] K. N. Hristić, Zapisi starog Beograđanina, Beograd 1983., 213.

On dalje zapisuje: "U turskoj tekiji, koju samo jedna ulica rastavlja od naše policije, živeo je hodža sa ženom i ćerkom od 16-17 godina, a s njima je bilo tada onde još 4 do 5 ljudi, koji su se sklonili. Naši ljudi, bećari, podstreknuti i vođeni nekim Filipom Crnogorcem ili Hercegovcem, napadnu na ovu tekiju, pokušavajući da ulazak razvale, no Turci iznutra stanu pucati i braniti se. Filip sa 3-4 naša bećara uspenje se preko zida na krov, ovaj dignu i tavanicu razvale, pa unutra uskoče. Upravnik Barlovac, spazivši ovo, odmah je poslao nekoliko žandarma da hodžu i ostale spasu da ne izginu, no međutim je hodža ubijen, a kći mu zaklana. Bulu i one druge Turke žandarmi izvedu i u policiju dovedu i sklone". [15] A. Talundžić, Defterdarova džamija, Mak, br. 17, Novi Pazar 1997., 78-79; Isto, Mak, br. 23, Novi Pazar 1998., 51. K. Jeriček će o ovoj džamiji 1874. zapisati: "Pored protestantske kapele beli se turska džamija sa minaretom, ali u ruševinama. Ova trošna džamija, sada tako tiha, doživela je jednu krvavu noć". [16] J. Dajković, Beograd i slučaj na Čukur česmi , Godišnjak grada Beograda, knj. IV, Beograd 1957., 314. [17] Lj. Aleksić-Pejaković, Beograd u odnosima između velikih sila i Turske od Jedrenskog mira (1829.) do 1867. godine, Godišnjak grada Beograda, knj. XIV, Beograd 1967., 14-15; Istorija srpskog naroda, knj. V, tom I, 295; F. Saltaga, Da li je genocid sudbina Bošnjaka?, Sarajevo 1996, 197. [18] R. Novaković, Bombardovanje Beograda 1862., Beograd 1953., 36-37; J. Dajković, Beograd i slučaj na Čukur česmi , Godišnjak grada Beograda, knj. IV, Beograd 1957., 315. [19] Opšir. vidi: N. Hristić, Pre pedeset godina. Čukur česma, Bombardovanje Beograda 3-5. juna 1862. (preštampano iz "Trgovačkog glasnika"), Beograd 1912., 3-85; J. Dajković, Beograd i slučaj na Čukur česmi , 316; B. Živković, Predaja gradova 1867. godine u očima savremenika, Beograd 1967.; P. Luković, Novinarstvo u Banskoj Hrvatskoj prema borbi Srbije za oslobođenje od Turaka 1862. i 1867., Jugoslovenski istorijski časopis, br. 3-4, Beograd 1979., 37-39. [20] Opšir. V. Karić, Srbija, fototipsko izdanje iz 1887., Beograd 1997., 508-509; Bosanski pogledi 1960.-1967., London 1984., 214-215. [21] V. Čubrilović, Odabrani istorijski radovi, Beograd 1983., 534; Istorija Beograda, knj. II, Beograd 1974., 148-150. Odlazak iz Beograda uslijedio je nakon incidenta koji se sredinom juna 1862. desio na Čukur-česmi, kada su turski nizami ranili jednog srpskog šegrta. K. Dimitrijević piše u "Politici ekspres" o tome "kako smo godinama učeni na pogrešnim istorijskim podacima" pa navodi primjer Čukur česme: "Značajan je podatak da 3/15 juna 1862. godine nije od turskih nizama

bio ubijen nego samo teško ranjen srpski dečak-šegrt Sava Petković, kao što pokazuje njegov spomenik u Dobračinoj ulici, gde je uklesan čak i pogrešan datum zbivanja.

Pravu, izvornu verziju o tom događaju, nasuprot kraljevskom namesniku Ristiću, na osnovu zapisa svog oca Nikole, tadašnjeg ministra unutrašnjih dela, objavio je u svojim uspomenama "Zapisi starog Beograđanina" Kosta N. Hristić. Posle tog događaja usledilo je tursko bombardovanje srpske varoši kao i niz diplomatskih aktivnosti, pa se prava istina o samo povređenom ali ne i ubijenom srpskom šegrtu, morala radi viših političkih ciljeva, zataškati". Vid. opšir. "Politika ekspres", Beograd 31. decembar 1994. - 3. januar 1995. [22] V. Nikolić, Turska dobra i stanovništvo u Beogradu u vreme bombardovanja 1862. godine, Godišnjak grada Beograda, knj. IX-X, Beograd 1962.-1963., 270. [23] J. Dajković, Beograd i slučaj na Čukur česmi , 325; V. Nikolić-Stojančević, Etnička, demografska i socijalno-ekonomska struktura Beograda 1867. godine, Godišnjak grada Beograda, knj. XIV, Beograd 1967., 38-39. [24] Ž. Đorđević, Čukur-Česma, 273. [25] V. Nikolić, Turska dobra i stanovništvo u Beogradu u vreme bombardovanja 1862. godine, Godišnjak grada Beograda, knj. IX-X, Beograd 1962.-1963., 286-287. [26] Ž. Đorđević, Čukur-Česma, 273. Također vid. H. Suljkić, Iz prošlosti Smedereva, Islamska misao, br. 141, Sarajevo septembra 1990. [27] V. Nikolić-Stojančević, Etnička, demografska i socijalno-ekonomska struktura Beograda 1867. godine, 25. [28] H. Suljkić, Prilog proučavanju prošlosti Užica iz osmanlijskog doba (1463.-1862.), Glasnik, Rijaset IZ u SFRJ, br. 1, Sarajevo 1991., 42. [29] H. Suljkić, Prilog proučavanju prošlosti Užica iz osmanlijskog doba (1463.-1862.), 44. [30] T. P. Vukanović, Naselja u Srbiji u doba Prvog srpskog ustanka 1804.-1813. godine, Vranjski glasnik, knj. XI, Vranje 1975., 126-127. [31] Upor. S. Ignjić, Užička nahija, Beograd 1961., 81-82; Ž. Ćirić, Staro Užice u zapisima, Titovo Užice 1985.; M. Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997., 330. [32] H. Suljkić, Iseljavanje Muslimana iz Užica u Bosnu 1862. (u daljem tekstu: Iseljavanje Muslimana iz Užica), Glasnik, Rijaset IZ u SFRJ, br. 2, Sarajevo 1991., 161. [33] V. Karić, Srbija, 695-696. [34] F. Kanic, Srbija, knj. I, 590-510; Ž. Đorđević, Srpska narodna vojska 1861.1864., 68-69.

[35] Miladin Radović je u svojim memoarima požar ovako opisivao: "Najveći deo varoši prekrio je pepeo požara, obgorele glavnje i ruševine kuća. Zatrpane su i pogažene stare drvene česme na lule, nestalo je vrtova i voćnjaka, platane i jablanove opalio je požar. Pusta i otvorena zjapi velelepna Šehova džamija, i niko ne misli na turbeta, nišane i svetinje, niti se više svet kupi u Musalu punoj nekad zelenila, najlepšem kraju turskog Užica" - cit. prema: S. Ignjić , Užice i okolina 1862.-1914. (u daljem tekstu: Užice i okolina), Titovo Užice 1967., 18-19. [36] S. Ignjić , Užice i okolina, 22-23. [37] H. Suljkić, Iseljavanje Muslimana iz Užica, 162-163. [38] Upor. S. Ignjić, Užice i okolina, 23; Lj. Stojanović, Staro Užice, beleške i uspomene iz 1865-1878, Glasnik Srpskog geografskog društva, Beograd 1922, 157-176; H. Suljkić, Iseljavanje Muslimana iz Užica, 163; A. Musić - D. Suljić, Izgon Muslimana iz Užica, "Oslobođenje", feljton, Sarajevo 30. februar - 5. mart 1991; "Glas islama", Novi Pazar april 1998. [39] Upor. S. Ignjić, Užice i okolina, 21; H. Suljkić, Iseljavanje Muslimana iz Užica, 163; M. Imamović, Historija Bošnjaka, 331332. E. Mušović , opet, pozivajući se na M. Radovića piše o "dostojanstvenom odlasku". O tome vid. E. Mušović, Muslimansko stanovništvo Srbije, 134. [40] H. Suljkić, Iseljavanje Muslimana iz Užica, 164. [41] Ž. Đorđević, Čukur-Česma, 272. Ovaj detalj, ali vezan za iseljavanje iz Niša 1878. pominje i Milan Milićević u svojoj knjizi "Kraljevina Srbija", gdje na pitanje srpskog vojnika zašto idu, kad će Srbi za njima, muhadžiri odgovaraju: "Ako - takav nam je k''smet. Mi ćemo napred u Šam, odakle su naši stari". Šam je stari naziv za Damask. Ponavljanje ovakvih kazivanja u različitim vremenskim periodima svjedoči da su već bili stvoreni stereotipi oko onog što je pratilo iseljavanje muslimana. [42] M. Lutovac, Etničke promene u oblasti Stare Raške, Glas

SANU, CCCVII, Beograd 1978., 219. [43] Upor. M. Kazazović, Ponovo muhadžiri, "Preporod", br. 3/586, Sarajevo mart 1996.; H. Avdić, Užički muslimani, "Sandžak Bosna", br. 28, Frankfurt/Main BRD, 9-16. januar 1997. [44] Upor. S. Ignjić, Užice i okolina, 22-23; M. Imamović, Pregled istorije genocida nad Muslimanima u jugoslovenskim zemljama (u daljem tekstu: Pregled istorije genocida), Glasnik, Rijaset IZ u SFRJ, br. 6, Sarajevo 1991., 680; H. Avdić, Užički muslimani, "Sandžak Bosna", br. 29, Frankfurt/Main BRD, 16-23. januar 1997. [45] Lj. Simović, Užice sa vranama, Beograd 1996., 127. [46] E. Imamović, Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1998., 95-96 . [47] S. Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest Bosne, II, Sarajevo 1999., 1106. [48] I. Tepić, Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856.-1878., Sarajevo 1988., 90.

[49] Š. Hodžić, Migracije muslimanskog stanovništva iz Srbije u sjeveroistočnu Bosnu između 1788.-1862. godine, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knj. II, Tuzla 1958., 74-138; S. Ignjić, Muslimanska imanja u Užicu, u Zbornik: Oslobađanje gradova u Srbiji od Turaka 1862.-1867., Beograd 1970., 377-378; H. Suljkić, Iseljavanje Muslimana iz Užica, 166-167. U Tuzlu su došli Berbići, Čugurovići, Mandžići, Mukići, Prcići, Saračići; u Bijeljinu - Berberovići, Ćosići, Alibegovići; u Brezovo Polje - Tvice, Satarići, Bešlagići, Kukići; u Bosanski Šamac - Fisovići, Topalovići, Škiljići, Begići; u Orašje - Kabaklići, Ćosići, Drljače, Isići, Beširovići; u Srebrenicu - Begići, Malagići itd. Šaban Hodžić navodi spisak drugih muhadžirskih porodica 1881. u Tuzli pristiglih iz Srbije, u kome se, pored pobrojanih nalaze i porodice: Prgonić, Đulbegović, Bojadžija, Hasanović, Tabak, Ćulumarević, Golić, Julićević, Sipić, Kulinović, Ramić, Berbić, Ćosić, Džudžić, Sejdić, Saletović, Buzadžić, Šebić, Drinjaković, Žilić, Tufekčić i druge. Opšir. Š. Hodić, Doseljavanje muslimanskih porodica u Tuzlu, Glasnik, IVZ u SFRJ, br. 2, Sarajevo 1979., 174-176. [50] H. Suljkić, Iseljavanje Muslimana iz Užica, 165. [51] I. Tepić, Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856.-1878., 91; M. Pelesić, Bošnjaci na svjetskim ratištima, Vojna biblioteka, Sarajevo 1996., 67-68. Francuski konzul je izvještavao svoju ambasadu u Istambulu da bi naseljavanje Užičana u Sarajevo moglo biti veoma štetno zato što Sarajlije i onako ne vole došljake i što bi naseljavanjem Užičana situacija bila još više pogoršana. Ruski konzul se, pak, zalagao da se Užičani nasele u neposrednoj blizini vilajetskih vlasti i stranih konzula, a ne u unutrašnjosti. [52] E. Tihić, Protjerivanje muslimanskog stanovništva iz Beogradskog pašaluka i njegovo naseljavanje u Posavini, u Zbornik: Bosanska Posavina - dio cjelovite Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1994., 156.

[53] M. Hadžijahić, O manjinskim etničkim skupinama u Bosni i Hercegovini u XVIII i XIX stoljeću, do okupacije 1878., Prilozi, br. 18, Sarajevo 1981., 217. [54] S. Ignjić, Užice i okolina, 24; H. Suljkić, Iseljavanje Muslimana iz Užica, 168. [55] R. Poznanović, Zapisi i sećanja o starom Užicu i poslednjim užičkim džamijama, Užički zbornik, br. 9, Titovo Užice 1980., 121. [56] S. Ignjić, Užice i okolina, 25-26; Isti, Muslimanska imanja u Užicu, 379. [57] R. Poznanović, Zapisi i sećanja o starom Užicu i poslednjim užičkim džamijama, 126-127. Porodica Ilije Jokanovića, trgovca i kafandžije, koji je porušio ovu džamiju doista se ugasila. Iza njega je ostao sin koji se oženio ženom koja je ubrzo oboljela. Nije imao poroda. Ova bolesna žena je u trenucima depresije vikala i "zvala sirotinju da svak dođe i uzme što je njegovo". [58] Ž. Đorđević, Čukur-Česma, 272. [59] Azbukovica, Ljubovija 1985., 142-143 . [60] Ž. Đorđević, Čukur-Česma, 272; R. Ljušić, Tursko nasleđe u Kneževini i Kraljevini Srbiji, 282. [61] V. Nikolić-Stojančević, Rađevina i Jadar u neobjavljenim rukopisima Cvijićevih saradnika, Beograd 1975. 129. Ona navodi da je u Krupnju postojala džamija koju je "Antonije Ivanović, sreski načelnik i pravnik, porušio i od njenog kamena sagradio sreske hapsane za vredne Rađevčane". Opisujući selo Baščaluci, učitelj L. Šopalović 1903. piše: "Ime Baščaluci pričaju da je došlo otuda što su u staroj varoši u Loznici oko reke Šire

stanovali Turci, čije su bašte bile na tom mestu gde je sad ovaj zaseok, i tu su bili veliki jabučnjaci, i kestenja je bilo dosta, pa kad su Turci isterani, onda doseljenicima Srbima nije bilo potrebno da krče šumu, već su imale gotovo zemljište sa baštama". [62] L. Ranke, Srbija i Turska u XIX veku, 488; M. Milićević, Kneževina Srbija, knj. I, Beograd 1876., 611. E. Durmišević piše da je upravo tada sultan iz Istanbula poslao svoj prilog za pravoslavnu crkvu koja se gradila u Sarajevu - opšir. "Muslimanski glas", br. 38, Sarajevo 3. januar 1992. [63] I. Hasan, Iz prošlosti Loznice i njene okoline, Islamska misao, br. 77, Sarajevo 1985., 35. Autor navodi: "Veli se, da su sela sokolske nahije: Haluge, Jagoštica, Pašina Ravan i Košnja imali najbolju zemlju za rad i rod. U više muslimanskih sela bila su jaka vrela". [64] J. Nešković, Tvrđave oslobođene od Turaka -Smederevo, Šabac, Kladovo, Užice, Soko, u Zbornik: Oslobođenje gradova u Srbiji od Turaka 1862.-1867., 561. [65] Upor. T. Đorđević, Naš narodni život, knj. 2, Beograd 1984. 298; H. Jusufspahić, Istočna dijaspora, Glasnik, VIS u SFRJ, god. XLII, Sarajevo januar-februar 1979., 293. [66] R. Petrović, Migracije u Jugoslaviji, Beograd 1987., 10. [67] R. Ljušić, Tursko nasleđe u Kneževini i Kraljevini Srbiji, u Zbornik: Islam, Balkan i velike sile (XIV-XX vek), Beograd 1997., 282. [68] M. Ekmečić, Nacionalna politika Srbije prema Bosni i Hercegovini i agrarno pitanje (1844.-1875.), Godišnjak Istorijskog društva BiH, X, Sarajevo 1959., 198; S. Terzić, Srbija i Grčka (1856.-1903.), Beograd 1992., 118-119. [69] "Republika", br. 188, Beograd 1-15. maj 1998.

[70] Ž. Trebješanin ističe tezu o "identifikaciji sa agresorom" te da je "osobenost prevere u Srba... povezana sa izdajom, sa prihvatanjem vere tuđina, zavojevača, despota i krvnika" -opšir. Ž. Trebješanin, Prevera u Srba psihološki motivi i smisao, "Književnost", br 11-12, Beograd 1996., 1410.-1412. [71] M. Sells, Vjera, historija i genocid u Bosni i Hercegovini, Glasnik, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, br. 1-2, Sarajevo 1998., 93-94; također vidi radove: V. Jerotić, Prelaženje u drugu veru kao vid identifikacije sa agresorom, Balcanica, XXV, br. 2, Beograd 1994., 19-22; Isti, Otkud prevere u balkanskih naroda, "Književnost", br. 11-12, Beograd 1996., 1406.-1409. [72] Stav Muslimana Bosne i Hercegovine u pogledu nacionalnog opredjeljenja , studijski izvještaj, Fakultet političkih nauka u Sarajevu - Institut za društvena ispitivanja, Sarajevo 1970., 113. [73] S. Jovanović, Sabrana djela, tom III, Beograd 1990., 448; S. Terzić, Srbija i Grčka, 118-119, 134-135. [74] Upor. L. Perović, Mitomani bi da vide korenje na granama, "Danas", Beograd 18. februar 1999. [75] Upor. J. Skerlić, Omladina i njena književnost (1848-1871), Beograd 1925, 180-181; Stav Muslimana, 13-15; A. Purivatra, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, Sarajevo 1969, 30-31; O. Zirojević, Kosovo u kolektivnom pamćenju, u Zbornik: Srpska strana rata. Trauma i katarza u istorijskom pamćenju, Beograd 1996, 220-221. [76] O. Zirojević, Turci u našem ogledalu, u Zbornik: Etnički odnosi Srba sa drugim narodima i etničkim zajednicama, Beograd 1998, 108-109. [77] S. Jovanović, Sabrana dela, tom III, 447. [78] Vidi feljtone: S. Bandžovića, Muhadžirska balkanska golgota krajem XIX stoljeća, "Has", Novi Pazar juli 1996; Muhadžirska bespuća krajem XIX i početkom XX stoljeća, "Sandžak Bosna", Frankfurt/Main BRD, decembar 1996. -januar 1997. [79] Lj. Aleksić-Pejaković, Beograd u odnosima između velikih sila i Turske, 18. [80] R. Novaković, Bombardovanje Beograda 1862, Beograd 1952, 41. K. N. Hristić piše: "Beogradski grad, pre nego što se naša vojska u njemu smestila, valjalo je očistiti i kasarne dezinfikovati od silnoga gada i đubreta turskoga" - opšir. K. N. Hristić, Zapisi starog Beograđanina, 507-508. [81] Upor. Istorija novog veka, knj. I, 416; J. Dajković, Beograd i slučaj na Čukur česmi, 325; Lj. Aleksić-Pejaković, Beograd u odnosima između velikih sila i Turske, 18-19; R. Novaković, Bombardovanje Beograda, 41; J. Malićević, Istorija predaje turskih gradova u Srbiji srpskoj vladi 1867. godine, u Zbornik: Oslobađanje gradova u Srbiji od Turaka 1862.-1867., 248; Istorija Beograda, II, 153; F. Kanic, Srbija, I, 47; M. Imamović, Pregled istorije genocida, 681. [82] Upor. I. Tepić, Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856.-1878., 90-91. [83] Š.

Hodžić, Doseljavanje muslimanskog stanovništva u Tuzlu, 176. [84] M. Hadžijahić, Porijeklo bosanskih Muslimana, Sarajevo 1990., 123. [85] M. Memić, Bošnjaci-Muslimani Sandžaka i Crne Gore, Sarajevo 1996., 176. Ovu brojku treba primiti sa rezervom. M. Memić na istoj stranici navodi da je u Beogradskom pašaluku početkom XIX stoljeća bilo oko 368.000 stanovnika. U 38 varoši ovog pašaluka, po istim navodima, 65% stanovništva činili su muslimani. On potom navodi da je u periodu 1862.-1867. iz Beogradskog pašaluka izgnano oko 50.000 muslimana sa oko 300.000 članova porodice. [86] E. Mušović, Muslimansko stanovništvo Srbije, 177. [87] V. Čubrilović, Odabrani istorijski radovi, 543-545. Svetozar Marković piše: "Očevidno srpski narod nije priznavao nikakvo pravo svojim "sugrađanima" Turcima -članovima iste države - da žive na srpskoj zemlji. Srpski narod je išao prosto da istrijebi Turke.

To se pokazalo docnije u srpskim ustancima, gde su Srbi ubijali Turke koji su im se na veru predali. Spram Turaka Srbi su imali osobite pojmove o pravu i moralu. "Savest" kao da ih nije nimalo grizla da učine ma kakvo zlo delo po savremenim našim pojmovima, samo da se osvete za nasilja koja su Turci vekovima počinili. Krađu, otimanje i ubistvo, samo kad se učini spram Turcima, u mirno vreme kao i u ratu, smatrali su kao moralna dela" - cit. prema: S. Marković, Srbija na istoku, Beograd 1946., 40. [88] M. Teodosijević, Poznavaoci turskog jezika kod Srba, Orijentalistika, Zbornik radova, Fiolološki fakultet, Beograd 1997., 53. [89] M. Karaulac, Laž nacionalnih mitova, "Vreme", br. 415, Beograd 3. oktobar 1998. Srpski književnik Milan Milićević će zabilježiti 1871. u svom dnevniku koji će ostati najvećim dijelom neobjavljen: "Ne mogu naši potpomci znati istinu o nama jer je mi i ne kazujemo nego ono izlažemo što nam podmiruje trenutni, jadni račun". M. Ekmečić je kao netačne odbacivao tvrdnje Hansa Kohna (Pan-Slavism. Its History and Ideology, Notre Dame 1953., 57) da su Srbi bili "mnogo zaostaliji čak i od turskog režima" pošto su bili ljudi "patrijahalne jednostavnosti... i primitivne brutalnosti", smatrajući da je unutarnja struktura društava (ako se izuzmu željeznice i pomorske veze) bila kod balkanskih Slavena razvijenija nego u matičnom dijelu Turske; upor. M. Ekmečić, Spoljni faktor u procesu sazrijevanja balkanskih revolucija 1849.-1879. godine, JIČ, br. 3, Beograd 1964., 27-30. [90] Upor. I. Tepić, Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856.-1878., 91; P. J. Cohen, Srpski tajni rat. Propaganda i manipulacija historijom, Sarajevo 1996., 260, (Pogovor M. Pelesića). Dr. Ibrahim Tepić piše da ovaj podatak treba uzeti svakako s rezervom "jer još uvijek ne postoje dokumenti koji bi ih mogli potvrditi". [91] Opšir. I. Hasan, Islamski spomenici u Malom Zvorniku, Islamska misao, br. 46, Sarajevo oktobar 1982 . [92] E. Mušović, Muslimansko stanovništvo Srbije, 174-175; "Has", br. 12, Novi Pazar decembar 1995. [93] R. Ljušić, Suze sultana Sulejmana Drugog, "Politika", Beograd 6. februar 1993. Krajem XX stoljeća još su srpski seljaci oko Rudnika i Gornjeg Milanovca šaptom pominjali velika "turska groblja" zatrpana prilikom izgradnje Ibarske magistrale. Opšir. J. Vučićević, Tajna turskih grobova, "Glas javnosti", Beograd 14. decembar 2000. [94] F. Karčić, Muslimani Balkana na pragu 21. vijeka, Znakovi vremena, br. 9-10, Sarajevo 2000.,

213

Stradanja muslimana u Srbiji u XIX veku

Bajrakli dzamija 1912 godine

Pregled stradanja muslimana u Srbiji u XIX veku Muslimansko stanovništvo na prostoru Beogradskog pašaluka, u kojem je bilo veoma malo etnickih Turaka, koje su nazivali "Turkušama" ("tursko celjade"), "Gangrcima" ili "Mandžukama", je pocetkom XIX stoljeca cinilo vecinsko stanovništvo, narocito u Beogradu, Šapcu i Užicu. U jedanaest nahija ovoga pašaluka oni su predstavljali 58 odsto stanovništva. [1] Semanticki sadržaj izraza "Turcin" bio je artikuliran momentom religioznosti a ne momentom etnicke identifikacije. [2] Jezgro muslimanskog stanovništva formiralo se kroz dugotrajan i složen proces islamiziranja lokalnog slavenskog življa raznorodne etnicke pripadnosti, doseljavanjem s istoka, trajnim nastanjivanjem i asimilacijom grupa i pojedinaca neslavenskog porijekla, te zadržavanjem relativno malobrojnih turskih enklava. [3] Muslimani su bili u veoma nezavidnoj materijalnoj situaciji zbog svega što su pretrpjeli od kraja XVIII stoljeca, a pogotovo u doba Karadordeve pobune. [4] U tom vremenu morali su cetiri puta napuštati svoje domove. [5] Proces iseljavanja je nastavljen i u vremenu vlade Miloša Obrenovica. Svako raseljavanje lišavalo ih je svega što su do tada stekli, dovodeci ih do prosjackog štapa i potištenosti. [6] U Beogradu su predstavljali cetiri petine u odnosu na drugo stanovništvo, u Užicu su cinili 96,7 odsto populacije, a 65 odsto u Pomoravlju. Po nekim srpskim izvorima, u Sokolu i osam okolnih sela bilo je 1.600 muslimana, od kojih je 300 nosilo oružje; u Užicu je ova naseobina brojala 1.500-2.000 pušaka; u šabackom gradu bilo je oko 1.000 muslimana od cega oko 200 pod oružjem. [7] Isti izvori su procjenjivali da se uoci krize 1862. godine, u kneževini Srbiji nalazilo "oko 12.500 Turaka, od cega je skoro 3.000 bilo vojnika". Tokom te godine bivalo je sve manje varošana a sve više nizama. [8] Knez Mihailo Obrenovic je od svog dolaska na vlast 1860. zapoceo jaku agitaciju protiv Turske Osmanske države. [9] Muslimansko stanovništvo je bukvalno nestalo iz kneževine Srbije do 1867. godine, a iz jugoistocne Srbije zakljucno sa 1882. godinom. Bile su poduzimane razne organizirane akcije da se muslimani isele. [10] Iseljavanja su, takoder, bila motivirana brojnim politickim, psihološkim, ekonomskim i vjerskim razlozima. [11] U Beogradu su pocetkom šezdesetih godina bili veoma zategnuti odnosi izmedu muslimana i hrišcana. Srpska masa je, u trenucima borbenog raspoloženja i oslabljene kontrole, muslimanima po caršiji skidala calme i obarala cepenke, a oni pak, kako su ih Srbi nazivali, "batal-age" odvracali ih

prijetnjom da ce se osvetiti i "najesti šumadijskih kokošaka". [12] Uzajamni srpsko-muslimanski sukobi kulminirali su 1862. godine kada je došlo do sukoba u Beogradu te je turska artiljerija iz tvrdave bombardirala ovaj grad. [13] U toku sukoba jedan broj muslimana u gradu sakrio se po kucama i džamijama odakle je pružao otpor srpskim napadacima. Kosta N. Hristic o tome zapisuje: "Puškaranje širilo se svuda gde su Turci stanovali. Naši ljudi u pojedinim gomilicama napadali su na turske kuce, a Turci su otud pucali i branili se. Oni su bili jako zastrašeni i niko se nije smeo pojaviti. Nisu smeli ni prenociti u svom stanu. Krišom prelazili su i provlacili se iz kuce u kucu i odbegavali u grad. Citava jedna gomila jurila je i bežala dorcolskom ulicom u grad, napadana uz put od strane naših ljudi, kojom su prilikom izginuli neki s obe strane. Naši ljudi upadali su u kuce turske i pljackali, a Turci bežeci u grad, pljackali su neke bakalnice naših ljudi. No mnogi Turci koji su dalje od grada stanovali, nisu mogli u grad bežati. Oni su ostali skriveni u stanovima, braneci se iz svoga skloništa". [14] Nakon slamanja ove odbrane Srbi su jedan broj muslimana poslali u beogradsku tvrdavu. [15] Srpska vlada je ovaj sukob iskoristila za radikalno sredivanje svih spornih pitanja sa Portom, a posebice za iseljavanje muslimana iz Srbije, ukljucujuci u to i Beograd . [16] U Kanlidži, istanbulskom predgradu, održana je u septembru 1862. godine medunarodna konferencija povodom rješavanja nastalih srpsko-turskih sporova. Uoci ove konferencije francuska i ruska vlada su nacinile sporazum o zajednickom istupanju u korist srpskih interesa. [17] Knez Mihailo je pisao svom predstavniku na ovoj konferenciji Jovanu Risticu neka instistira da se "gradovi u Srbiji poruše", dodajuci: "Mrtvi uzao, koji izmedu nas i Turaka postoji, nece se odrešiti, dokle se sa sabljom ne posece". [18] Konferencija je zakljucena protokolom od 12 clanova, po kome se Soko i Užice ruše, izuzimajuci gradove, "Turci izlaze iz Srbije od svuda, pa i iz varoši Beograda". [19] Turska je jedino zadržala garnizone u cetiri grada: Beogradu, Smederevu, Fetislamu (Kladovo) i Šapcu. Muslimani, shodno odlukama medunarodne konferencije 1862. god. definitivno napuštaju prostore nekadašnjeg Beogradskog pašaluka. [20] Po prvom i šestom clanu zakljucaka konferencije odluceno je da se muslimani imaju iseliti "što je moguce brže". Odštetu za njihova pokretna i nepokretna imanja u Beogradu, u iznosu od devet miliona groša, trebala je Porti isplatiti srpska vlada "u ime sviju naknada koje je imala da traži po protokolu Kanlicke konferencije". [21] Beograd je pocetkom sedme decnije XIX stoljeca imao 730 muslimanskih, tri romska i 536 nemuslimanskih domova i 519 nemuslimanskih ducana. Ukupno je imao 2.328 zgrada, kuca, od kojih 1.486 "nesrpskih" i 842 srpske. [22] Iz beogradske varoši je 1862. prešlo u tvrdavu više od 600 muslimana. Mnogi Srbi su došli veoma lahko do imanja u "okolini beogradskoj". [23] Sudeci prema procjeni izvršenih dobara, u Beogradu je bilo malo imucnijih muslimanskih porodica i pojedinaca. Vecina ih je bila srednjeg imovnog stanja, cija je imovina vredela od 10.000 do 40.000 groša. Narocito su bile oronule nekadašnje begovske kuce. Bojazan beogradskog muhafiza "da se ondašnji Turci ne pokažu upornim naredbama Portinim" nije imala osnova, kao ni tanana nada stanovnika da ce "daur sve da popusti, malo-pomalo, te ce ici opet po starom citapu". Nakon pojedinacnog uslijedilo je masovno iseljavanje kada je Rašid-paši stigao ferman s odlukama Kanlicke konferencije. U Beograd je vec 13. septembra 1862. god. stigao jedan parni remorker sa dva šlepa, unajmljen za 595 carskih dukata. Pošto su prethodno u Zemunu rasprodali preostalu stoku, 17. septembra je tim prvim vecim transportom otišlo dosta muslimana za Lom Palanku, odakle su pješice trebali otici u Niš i okolna naselja. Remorker se ponovo vratio i 24. septembra je otišla grupa od 550 lica u Vidin ; dva šlepa su otišla 2. oktobra, jedan sa 600 lica ponovo u Lom Palanku, a drugi sa 300 lica do Brckog. Posljednji transport je 9. oktobra otišao u Vidin . [24] Rašid-paša, voda borbenih beogradskih muslimana i ljuti neprijatelj Miloša Obrenovica, je najprije otišao u Bosnu i službovao u Sarajevu i Mostaru, zatim je bio okružni nacelnik po Tesaliji i 1882. je umro u Istanbulu.

Vidosava Nikolic navodi da je pred iseljavanje iz Srbije muslimansko gradsko stanovništvo u Beogradu ocigledno predstavljalo jednu osiromašenu gomilu stanovnika. Sjaj turskih beogradskih aga i begova ostao je tek kao blijeda uspomena u "Alajbegovim" i "Ali Salih spahijinim" oronulim i vlažnim zgradama i baštama. Na nekada znamenitu i bogatu beogradsku caršiju, sa poznatim zanatskim i trgovackim ducanima, samo su podsjecali stari "coškovi" i sokaci oko Vidin-kapije, na Dorcolu i Šancu sa svojim iskrivljenim "nastrešnicama" i ducanima. [25] Zauvijek, osim onih u Beogradu, odlaze i muslimani iz Šapca, Smedereva, Užica. Iz Šapca je oko 568 muslimanskih domacinstava iseljeno u Bosnu. Iz Smedereva su muslimani otišli, kako navode strani izvještaci, pošto su se prijateljski rastali sa Srbima "provevši uz cibuk posljednje sate po njihovim ducanima". Iz ovog grada je 500 lica iz 150 kuca austrijskim parobrodom 4. novembra otišlo u Vidin . [26] Nekoliko porodica kovaca protjeranih iz Ivanjice molilo je kneza da ih ostavi jer su drugdje "majstori nepoznati", te nece imati mušterija, prilažuci svjedocenja deset ivanjskih opštinara o svojoj lojalnosti. Ipak su i oni protjerani u Bosnu. "Ko bi zamislio kako je bilo i moglo biti hrišcanima i Srbima XIV, XV i XVI veka - pisao je Stojan Novakovic, - može videti kako je opet bilo muslimanima i Turcima kad je hrišcanska sloboda pocela povracati se u zemlje nekad potlacene". Jedan broj muslimana koji se iselio iz Beograda osnovao je u blizini Istanbula selo istog imena. Iz Srbije se 1862. iselilo, po nekim podacima, oko 8.000 "Turaka", dok je preostalih nekoliko desetina hiljada sacekalo da 1867. krene na seobu iz Beograda i Srbije nakon predaje gradova Srbima. [27] Užice je u prvoj polovini XIX stoljeca bilo prava, i, pored Beograda, najveca "turska" varoš u Srbiji - " mali Carigrad" na \etinji. [28] U Karadordevim napadima grad je dosta stradao, a stanovništvo se iselilo u Bosnu. [29] Joakim Vujic je u svom "Putešestviju" zapisao da je 1826. Užice imalo "1.200 turskih kuca, 20 džamija i 80 srpskih domova". [30] Engleskog putopisca Andreja Arcibalda Patona je 1834. užicki muselim obavijestio da grad ima "3.500 turskih i 600 srpskih kuca". [31] Muslimansko stanovništvo iz okolnih sela se 1834. god. iselilo u Bosnu. Oni su potraživali prihode sa svojih ranijih imanja, ali ih nikada nisu ostvarili. Napuštena imanja su srpski seljaci prisvajali "bez odobrenja starješina", dok su kuce paljene. [32] Vladimir Karic je pisao da je u Užicu 1844. bilo 3.697 "Turaka" i samo 707 Srba. [33] Zbog okruženja i neprestanih srpskih pritisaka grad je polovinom XIX vijeka bio izložen nemirima i propadanju. Kada su culi za bombardiranje Beograda, Srbi su u Užicu pokušali da zauzmu gradsku tvrdavu. [34] U stalnim sukobima i incidentima izmedu pravoslavaca i muslimana docekane su i odluke konferencije u Kanlidži. Cetiri dana po završetku ove konferencije u Užicu je 25. augusta izbio veliki požar. Požar su izazvali Srbi - "verni ljudi", da bi optužili muslimane kao navodne podmetace i podstrekivace stalnih sukoba. Ova akcija je izvedena po nalogu okružnog nacelnika Pavla \elmaša, odnosno srpske vlade. Požar je svojim razmjerama iznenadio i podmetace, ali je poslužio kao izgovor da se muslimani što prije isele iz Užica, shodno zakljuccima konferencije u Kanlidži. [35] Ilija Garašanin, srpski predstavnik i Ali-beg, s turske strane, ubrzo su potpisali poseban ugovor da se "užicki grad bez odlaganja raskopa, a delije isele u Bosnu". Vec 18. septembra 1862. god. Užicani su upoznati sa "voljom sultana" i neminovnim odlaskom u Bosnu: "U prvi mah mucno su culi zapovesti, a za koju nigde ni sanjali nisu da ce je doživeti, ali naposletku pokoriše se". Užicke hodže su se bunile, ali veceg odjeka nije bilo. Fatalna odluka je bila donijeta u dalekom Istanbulu, mimo njihove volje. [36] Evakuacija muslimana je otpocela u grupama. Srpski predstavnici su zatražili pomoc od rabadžija i kiridžija za iseljavanje muslimana, kažnjavajuci one koji nisu pošli, i pored poziva, u akciju "za izganjanje muslimana". Iz požeškog sreza u ovoj akciji je ucestvovalo 484 osobe, od kojih 348 sa konjima i 136 sa kolima. Lokalni Srbi su doveli stotine konja da bi transport mogao da krene.

Savremenik Miladin Radovic je to opisivao: "Nije dugo bilo dodoše naše rabadžije iz beogradskog, valjevskog i kragujevackog okruga, njih oko 700-800, te muslimani potovariše pokretnost, pa uz pratnju naše vojske odoše u nedodin". [37] Prva grupa od 400 osoba iseljena je 19. septembra. Druga grupa je brojala 600 osoba. Treci transport je otišao 28. septembra 1862. godine. Posljednji oproštaj od Užica napravile su muslimanke - "mlade bule" koje su se okupile u tužno kolo, ispred Bešlagica hana i sjetno zapjevale: "Oj Užice, mali Carigrade, Dok bijaše, dobar li bijaše". [38] Po zapisima Miladina Radovica rastanak je bio tužan i težak: "sve je otišlo placuci", dodajuci "uz pratnju naših vojnika odoše u nedodin". [39] Muslimani iz Užica su mahom otišli ka Bosni, kao i drugim dijelovima osmanske države, prema Albaniji i Makedoniji. [40] Kada su krenuli put Bosne, celo kolone je bilo na Kadinjaci, a "rep u varoši". Srpska ih je vojska pratila pjevajuci. Kad se opet staneš seliti- govorio je jedan "era" dojucerašnjim komšijama - "nemoj drugoga tražiti, no poruci meni da dodem da te opet selim"- na šta mu je muhadžir nevoljno odmahnuo: "Vala, Vlaše, kako ste poceli, muceno cemo se i u Šamu zadržati". [41] Dio stanovništva iz Užica preselio se u i Priboj. [42] Jedan od potomaka muhadžira opisivao je put od Užica u Bosnu: "Prešli smo drugog dana drinsku cupriju kod Višegrada i domogli se bosanskih planina. I dok je stotine drugih familija zaostajalo putem, u varošima i kasabama nedaleko od Drine nadajuci se valjda da ce se jednoga dana moci vratiti u dragi zavicaj, naši su stari išli na zapad sve dalje i dalje, putovali su više od tri hefte, putem se odmarajuci i po nekoliko dana. Htjeli su valjda uvjeriti sami sebe - da o nekom povratku u stari zavicaj ne bi trebalo ni pomišljati". [43] Preseljavanje muslimana iz Užica Srbe je stajalo 30.588 groša. Užice je tada napustilo 2.917 odraslih osoba i 917 djece. Iza njih je u gradu na \etinji ostalo 550 kuca. [44] Šta je sve ostalo iza njih, moglo se uociti i iz opisa imanja spahije Ibrahima Hadžiahmetovica koji je samo u Užicu imao konak u kojem je boravio njegov harem i dvije kafane sa miljkovima (placevima), pet bašti, dva vocnjaka, dva caira i njivu vodenicu, jedan vodenicki zakup i sedam placeva. Baštu je imao i u okolini, u Bugaru i na Zabucju. U Vilovini je imao dva vocnjaka, zemlju i još jedan vodenicki zakup. Imao je sedam caira u šest sela, i još šest vocnjaka u još šest drugih sela, ne racunajuci posjede u Požegi, Pljeskovu i okolini u sokolskom kraju. [45] Ilija Garašanin je 1. oktobra 1862. god izvještavao da je Užice "vec ocišceno od Turaka". Najveci broj muhadžira iz Užica i Sokola naselio se u krajevima istocne i sjeveroistocne Bosne. [46] Sultan je iseljenike, za vrijeme od 14 godina, oslobodio od zaduženja prema državi i od slanja u vojsku. Za one koji su se iselili u Bosanski ejalet osnovano je šest kasaba: Kozluk, Brezovo Polje, Šamac, Orašje, Orahovo, Kostajnica. [47] Lokalne vlasti su pravile planove da neke muhadžire nasele na konfisciranim imanjima Husein-kapetana Gradašcevica. Ruske diplomate iz Sarajeva su izvještavale svoje pretpostavljene da ce se muhadžiri teško privici na obradu zemlje jer oni nisu bili zemljoradnici, vec mahom gradsko stanovništvo. [48] U krajeve Zvornickog sandžaka 1862. god. je prešlo oko 533 porodice sa 1.243 osoba. U Tuzlu je došlo 12 porodica, u Bijeljinu 23, u Brezovo polje 89, u Bosanski Šamac (Gornju Aziziju) 235, u Gracanicu 14, u Srebrenicu 22, u Donju Aziziju (Orašje) 132, i u Vlasenicu tri domacinstva. [49] Zajedno s Užicanima, u Bosnu je stiglo i desetine porodica Cigana iz ovog grada. [50] Iako je bilo u pocetku planova da se u Sarajevu naseli oko 100 užickih porodica, od toga se odustalo, pa se naselilo svega njih šest. [51] Iz Beograda se naselilo u Brckom 15 porodica sa 36 muških clanova, u Orašju 134 porodice, a u gradacackom srezu 25 porodica. Doseljenici iz Beograda su se bavili trgovinom i zanatima, iz Sokola zemljoradnjom i stocarstvom, a iz Šapca zanatstvom, ribarstvom i skeledžijskim poslovima. [52] Po istraživanjima dr. Muhameda Hadžijahica 1862. god. preseljeno je i "nešto" pravih Turaka iz Beograda i Šapca u Orašje i neka druga bosanska

naselja. [53]Nakon odlaska muslimana iz Užica bila je, shodno srpsko-turskom sporazumu, formirana posebna komisija za rješavanje imovinskih sporova izmedu Muslimana i Srba, za prodaju muslimanskih imanja i likvidaciju njihovih dugova. Vec po odlasku muslimana otpocela je pljacka njihove imovine. U jednom aktu užickog nacelstva stoji: "kuce i ostale turske ograde, što su ovde posle požara i iseljavanja Turaka zaostale, povreduju naši ljudi, više manje otkidajuci i odnoseci patose, tavane, vrata itd". [54] Iseljene Muslimane zastupao je Salih-efendija koji je nastojao da prodaje "komad po komad" njihove imovine, želeci da time postigne vecu cijenu. Od toga nije bilo ništa. Izbora nije bilo mnogo. Srpski predstavnici su izvještavali kako su Turci tražili 95.000 dukata da bi, ubrzo, zahtjev sveli na samo 13.000 dukata. Najveci broj posjeda otkupila je užicka opcina novcem dobijenim u zajam od Uprave fondova, kupujuci glavna muslimanska imanja, narocito ona u centru grada, kao jednu cjelinu. [55] U izvještaju okružnog nacelstva o toku prodaje 5. oktobra 1865. stoji: "Turci su prodali juce i danas našim ljudima još svojih placeva. Svi placevi kupljeni su tako jeftino, da bi se odmah za njih, ako ne još jedanput onoliko koliko je dato, a ono sigurno polovinu od toga dobiti moglo". [56] Imucniji gradani su koristili svoj položaj i utjecaj da uzmu za sebe najbolje placeve. Kupovina imanja okoncana je 1867. godine. Ubrzo je porušeno i preostalih sedam džamija u Užicu. Kamen sa Šehove džamije, najljepše džamije u ovom gradu, 1876. je iskorišten, izmedu ostalog, za zidanje kafanskih klozeta. U narodu je ostalo vjerovanje da ce onaj koji je to srušio biti proklet. [57] Slicnu sudbinu doživjeli su i muslimani iz grada-tvrdave Soko, u blizini Krupnja u jugozapadnoj Srbiji. Sokoljani su se dugo bunili, ne vjerujuci da su tek tako, jednom odlukom iz Istambula, bili osudeni da odu. Na svojim protestnim skupovima su, u nevjerici i ocajanju, porucivali: "Mi hocemo da nam sultan dode u Soko pa da nam kaže pošto nas je dao Vlasima", dodajuci da oni ne priznaju cara koji ih šalje u "surgun". [58] Pošli su tek onda kada je srpska vojska krenula na njih. Vec 20. oktobra 1862. god. srpska štampa je pisala kako "seljenje Srba ide svom kraju. Ženskinja i sva celjad prebaceni su u Bosnu", kao i da preostale familije pojedinacno odlaze. Seoba u istocnu Bosnu je zahvatila i muslimane iz azbukovackih sela: Gracanice, Aluge, Zakucana, Male, Donjeg Postenja, Peci, Laza, Kozla i Bucje. [59] Stanovništvo koje je 1862. napuštalo Zvornik i Soko nije dalo da se vrijeda: "Ako vam je, biva, car dao da nas sa naših ognjišta krecete, nije dao da nas u obraz dirate; a obraz je poštenom covjeku preci od samog života" - govorio je stari Husein-beg Kavadarevic, srpskom kapetanu Mici koji je nadgledao njihovo iseljavanje u Bosnu. I sam ih je ovaj srpski oficir žalio, bar na rijecima, da su se oni tu izrodili "i oni i njihovi dedovi i njihovi cukundedovi, nije lasno bolan, ostaviti svoju kucu, svoj zavicaj i svoje ognjište". [60] Pocetkom 1863. godine minirane su i onesposobljene užicka i sokolska tvrdava u prisustvu ruskih i engleskih vojnih komesara. U miniranju sokolske tvrdave ucestvovao je Petar Radojkovic, radevski kapetan, bojeci se da se muslimani "drugim fermanom" ne vrate. Pri ekspoloziji sva je gradska unutrašnjost urušena: "Vele da su Turci sagledav ruševine grada i svoih domova gorko uzdahnuli i vrteci glavama rekli: "Valah biva, i da nas Padišah povrati natrag, nemamo se gde skloniti, niti rašta vracati u Soko". [61] Srpski knez Mihailo je u svojoj skupštinskoj besjedi 17. augusta 1864. konstatirao: "Muslimani koji su živeli u Užicu i Sokolu, iseljeni su, a gradovi užicki i sokolski porušeni su, ali ima još da se isele Turci iz Malog Zvornika i Sakara, a ima i Kastel da se digne". [62] Imanja iseljenih prešla su u državne ruke. [63] Dok je Užice nastavilo da se ubrzano naseljava Srbima, da i dalje funkcionira kao grad, varoš u Sokolu nakon rušenja nije više naseljavana. Glavni uzrok ovoj pojavi bio je u tome što je Soko zajedno s neposrednom okolinom od 11 sela, "bio naseljen iskljucivo Turcima", pa je njihovim iseljavanjem prestao i život ovog grada. [64] Srpske vlasti su dozvolile

ostanak samo onim muslimanima koji su prihvatili da se zovu Ciganima. Oni koji su ostali u Šapcu, Loznici, Ljuboviji, Malom Zvorniku, Krupnju prihvatili su to ime da bi opstali. [65] Ispražnjeni krajevi postaju veoma primamljivi za Srbe koji dolaze u Srbiju s razlicitih strana: sa Kosova, iz Sandžaka i Bosne i Hercegovine. Zakon o naseljavanju stranaca donijet u februaru 1865. godine, koji je potpisao knez Mihajlo, odredivao je velike povlastice za doseljenike (besplatno dobijanje zemlje, kuce, stoke i odredene kolicine hrane, zatim oslobadanje od poreza, vojne obaveze tokom izvjesnog perioda) što je izazvalo tako masovno doseljavanje da su ubrzo bila donijeta i neka ogranicenja. Pokret je zaustavljen u jesen 1865. zabranom srpske vlade "da se ne proreduje pravoslavno stanovništvo u još neoslobodenim krajevima". [66] Srbi su imali za cilj da se oslobadanjem od Turaka, liše što prije i svega što je tursko. [67] Bio je to ne samo potpuni obracun sa jednom državom nego i sa svime što je podsjecalo na nju. U tom smislu i sinhronizirane akcije koje su poduzimane bile su potpuno iskljucivog karaktera. Zadatak srpske politike je bio da, otimajuci kamen po kamen od Turske, "vaskrsne iz mrtvih nekadašnje svoje carstvo". [68] Takva retorika je, pored pobjede nad Turcima u korist "istorijski srpskih zemalja" podrazumijevala i širenje na racun drugih: Bošnjaka, Hrvata, Bugara i Albanaca. [69] "Istraga poturica" - bila je simbol pokosovskog zavjeta: ne dozvoliti narodnu tragediju držanjem i njegovanjem "gube u torini". [70] U nacionalistickoj literaturi XX stoljeca srpski knez Lazar, ciji kristoliki karakter zadobija izrazitu formu, sa svojim vitezovima-ucenicima ponovo oživljava. Turci su izjednaceni s ubicama Isusa Krista, a Vuk Brankovic, "unutrašnji Turcin", postaje simbol i pradjedovsko prokletstvo svih slavenskih muslimana. [71] Srpska pravoslavna crkva je zabranjivala pobratimstvo medu Srbima i "Turcima". [72] Srbija je pravila plan da svi balkanski hrišcani istovremeno udare na Tursku. U tom smislu ona je u septembru 1866. god. sklopila savez sa Crnom Gorom, u januaru 1867. sa bugarskim revolucionarnim odborom, u augustu iste godine sa Grckom, te savez sa Rumunijom u januaru 1868. godine. Svi su ovi savezi predvidali zajednicku vojnu akciju protiv Turske. [73] Opisujuci srpski nacionalni pokret od 1860. i njegovo "patriotsko raspoloženje" Jovan Skerlic se zadržava na "kultu Crne Gore" i na njegovom antipodu "mržnji na Turke", slikajuci ironicno izraze mržnje protiv Turaka koji se nazivaju pogrdnim imenima - "turskim skotom" i "azijskom kugom": "Što god je bilo crnih boja njima su se slikali Turci, i nije bilo poroka i zlocina koji se nisu njima pridavali". [74] Jedan od pripovedackih efekata bio je kako "hajduci nocu udaraju na begove dvore, lepu zarobljenu Srpkinju spasu, a Turke sagoru u plamenu, ili kako srpski osvetnik iz tanke šešane skida hodžu s minareta... Omladinski pesnici su kanibalski raspoloženi prema Turcima. Jedan od njih nam prica kako se nada da u velikoj seci i istrebljenju Turaka "nijedan dušman" nece "ostati živ". [75] Buduci da je zmija bila demonska životinja, narodni pjevaci su izjednacavali "Turke" sa zmijama, davajuci borbi protiv njih mitološki karakter. [76] Iako je Srbiju napustilo gradsko muslimansko stanovništvo, a ostala samo turska vojska po gradovima, ni ona se nije mogla više podnositi, navodi Slobodan Jovanovic. Nastavljeni su pritisci srpske strane na Portu da i vojska napusti gradove, uz stalno isticanje da opasnost za mir ne dolazi od Srba vec zbog prisustva turskih garnizona. [77] Turska je, opterecena brojnim unutarnjim slabostima, bila prisiljena da vodi politiku stalnih ustupaka. To je konacno dovelo i do ispunjenja srpskih ciljeva. [78]U Istanbulu je 1867. god. sultan izdao ferman o predaji Srbima Beograda, Smedereva, Šapca i Kladova. Ali Riza-paša, posljednji osmanski komandant beogradske tvrdave, simbolicno je 24. aprila 1867. god. predao knezu Mihailu kljuceve Šapca, Beograda, Smedereva i Kladova koje je sultan "povjerio" na "cuvanje" knezu: "Ja sam sada za shodno našao, da se uprava oznacenih gradova tebi (knezu - prim. S. B.), i srpskoj vojsci poveri, s tim, da se pored moje carske zastave, vije i srpska

zastava... Obznanjujuci ovo rešenje kojim se uprava tih gradova na oznaceni nacin tebi poverava, pridodajem, da se ima prethodno iskati od moje vlade saizvoljenje, kad bi se imala na njima preduzeti kakova preinacenja". [79] Dan kasnije Ali Riza-paša je napustio Beograd sa posljednjim odredom turske vojske. Tim povodom su beogradske novine pisale: "Tako, dakle, svršismo konacno rastanak naš s Turcima na današnjem, pameti dostojnom danu, na kome u celoj Srbiji više nema ni jednog Turcina". [80] Na Kalemegdanu je, pored sultanove, postavljena i srpska zastava. Ona je konacno skinuta 20. juna 1876. kada su nakon ustanka u Bosni i Hercegovini, Srbija i Crna Gora ušle u rat sa Turskom. [81] Iseljenici iz Srbije naselili su se na teritoriji Bijeljine, Janje, Kozluka, Zvornika, Srebrenice, Vlasenice, Brckog, Kladnja, Tuzle, Gracanice. Muhadžiri osnivaju tada nova naselja: Brezovacko Polje, Gornju Aziziju (Bosanski Šamac), Donju Aziziju (Orašje). [82] Naselja su gradena sa širokim, pravim ulicama. Izmedu njih je ostavljan prostor za trgove, bašte i džamije. Jedan broj muslimana iz Smedereva, Kladova i Beograda otišao je u Rumeliju, u Vidin i Niš, dok su neki prelazili i Bosfor, nastanjujuci se po anadolskim varošima. Turska država je bila primorana da brzo prihvati brojne muhadžire i da im odredi nova boravišta. Svako se morao naseliti tamo gdje mu je odredeno, što je izazivalo nezadovoljstva iseljenika, ali nisu imali izbora. [83] Na Drini, prema Srbiji, osnovan je i Kozluk. Naseljavanje je vršeno i na tackama prema austrijskoj granici. Muhadžirima pristiglim u Orašje napravljene su kuce srazmjerne broju clanova porodice. Trgovcima i zanatlijama su podignuti ducani. Uz svaku kucu dato je po pet dunuma zemlje. Uvedena je i isplata dnevnica (jevmija) u iznosu od po jedan groš po osobi. Doseljenici su bili oslobodeni i vojne obaveze u narednih 20 godina, tj. do 1882. godine. [84] U Šamac su u ljeto 1863. god. došli muhadžiri iz Beograda. U pocetku su stanovali pod cadorima, dok im država nije izradila kuce. Vec godinu dana kasnije ovaj grad je imao 350 kuca i 2.000 stanovnika. Izgnanim muslimanima iz Beogradskog pašaluka je oduzeto, pored milion hektara obradive zemlje, koja je potom podijeljena naseljenicima pristiglim iz hercegovacko-crnogorskih brda, i oko 100.000 gradevinskih objekata (kuca, zanatskih radnji i sl.). Uništeno je oko 600 sakralnih objekata i opljackano oko 300.000 grla stoke. [85] Dr. Ejup Mušovic navodi kako je izvjesno da je:"malo ko imao tako tragicnu istoriju i sudbinu kao što su je imali Muslimani Srbije. Oni su, poput Hazara, nestali zajedno sa celokupnom baštinom, sa svim onim što su imali, kao da nisu ni postojali". [86] Vasa Cubrilovic je navodio da se 1867. god. brišu posljednji tragovi "turskog gospodstva u Srbiji". [87] Nastalo je doba frontalnog uništavanja tragova jedne višestoljetne kulture i obilježja naroda koji joj je pripadao. S promjenom strukture stanovništva u Srbiji, otpocele su promjene i življenja i obicaja. Savremenici ce zapisati da se turski jezik više ne cuje nigdje, grcki vrlo rijetko, a "srpski se cisti i ispravlja svaki dan. Kuce, ducani, zanati, odelo i obicaji, sve se to udešava prema onom što se vidi na zapadu, na ime, u najbližem susedstvu". [88] Rovinski koji je 1868.-1869. putovao Srbijom primijetio je da ima kod Srba "mnogo netrpeljivosti prema svemu stranom"; govoreci dalje o protjerivanju muslimanskog življa, o propadanju njihovih posljednjih džamija u Beogradu i zatiranju tragova njihove kulture, kao i tragova prisustva drugih naroda i drugih kultura koji su se našli na tim prostorima. [89] Prema podacima ruskog konzulata u Sarajevu, iz Srbije je zakljucno 1867.-1868. prešlo u Bosnu oko 30.000 muslimana. [90] Po popisu iz 1874. u Srbiji je bilo 1,003.900 stanovnika. Od toga je bilo tek 140 muslimanskih porodica koje su ostale da žive u Malom Zvorniku i Sakaru. U Malom Zvorniku su, pored starosjedilackih porodica Alica, Corica, Imširovica, Demirovica, živjele i muhadžirske porodice Beganovica, Ðonlica, Kržavica, doseljenih iz krupanjskog kraja iz kojeg ih je 1824. god. protjerao radevski kapetan Tešman Soldatovic, zatim Hasancevica iz Doboja, Hrnjica iz Osata, Jakubovica iz Uzovnice (doseljenih nakon 1834.), Kokorovica iz Petarca (1834.), Kujundžica iz Loznice, Osmaklica iz

Veleša, Veledarevica iz Bosne i druge. U Sakaru su živjele porodice Colaka došle s Batara u Brasini, Duraka iz Krupnja, Hadžiefendica iz Užica - potomci užickog muftije Ahmed-efendije, Mujkica iz Tepavaca, Mustafica (Šahmana) iz Donje Krupine, Šrndica iz Kucevaca. [91] Ejup Mušovic istice da je u Srbiji "sve što je bilo muslimansko, sve što je podsecalo na duge godine turske dominacije - gonjeno. Tu milosti niti alternative nije bilo. Muslimanske gradske cetvrti, stambeni objekti, džamije i druge bogomolje, sve sakralne i profane institucije, bili su i bukvalno sravnjene sa zemljom. Od tako brojnih muslimanskih grobalja u Srbiji nije ostalo ni pomena tako da su nišani-nadgrobni spomenici, postali arheološki rariteti". [92] U Srbiji su tokom XIX stoljeca bile izvedene planske akcije s ciljem da se muslimani isele. Dr. Radoš Ljušic, pak, smatra da su muslimani protjerivani zato što nisu htjeli da Srbiju prihvate kao svoju državu, kao i zbog muslimanske odlucnosti da se ne pokore zakonima sekularne države, ustvrdujuci da su oni eventualno opstali, kako bi morali priznati i prihvatiti da su srpskog porijekla. [93] Cijeli taj proces je tekao postepeno, ali sigurno, i završen je onako kako je bilo i planirano: definitivnim nestankom ovog stanovništva s osmom decenijom XIX stoljeca. Komadanje teritorija koje su naseljavali muslimani na Balkanu i pojava novog, užeg, definiranja identiteta naroda dovela je do diskontinuiteta i fragmentacije svijesti muslimana tog regiona. Njihova historijska svijest nije bila kondenzirana i generacijski prenošena. Ta fragmentacija se manifestirala i u odsustvu svijesti o medusobnoj povezanosti sudbina muslimanskih grupa. Muslimani su se vidjeli samo kao pripadnici zasebnih vjersko-etnickih skupina, cija se historija nije doticala ostalih muslimana na Balkanu. [94] Srpska, kao uostalom i crnogorska, makedonska i bugarska historiografija, pod balastom politike i ideologije, imaju poseban odnos prema iseljavanju muslimana, bez obzira na njihovo etnicko porijeklo, posmatrajuci ga u sklopu stvaranja svojih nacionalnih država i oslobadanja od višestoljetne osmansko-turske uprave, što je ujedno podrazumijevalo i njihovo odstranjivanje. Duh koji je vladao u tim društvima utjecao je i na historiografiju. Iracionalni nacionalizam je od historiografije pravio instrument svoje politike, a historicari su postajali logisticka podrška nacionalisticke ideologije prožete ksenofobijom.

Safet Bandžovic (Rezime)

U Srbiji su tokom XIX stoljeca bile izvedene planske akcije s ciljem da se muslimani isele. Cijeli taj proces je tekao postepeno, ali sigurno, i završen je onako kako je bilo i planirano: definitivnim nestankom ovog stanovništva s osmom decenijom XIX stoljeca. Znatan dio ovog stanovništva se potom naselio u krajevima širom Bosne. Kada se s kriticne vremenske distance promatra višestoljetni proces iseljavanja muslimanskog stanovništva sa prostora današnje Srbije, to unosi dodatni nemir zbog pogubnosti, masovnosti i svog fatalizma. U tom kontekstu, pominjanjem brojnih gradova i naselja iz kojih su muhadžiri zauvijek otišli, kao i promatranjem promjena etnickih karti, slaganjem izuzetno složenog mozaika, dolazi do izražaja cinjenica o kontinuitetu politike koja je imala za posljedicu da se broj muslimana neprestano smanjuje, da su oni zapravo, kao navodno tud element, trebali i potpuno nestati, asimilacijom, protjerivanjem ili utapanjem u bezimene, besperspektivne vjerske i minorne statisticke grupacije.

[1] Beogradski pašaluk se ne spominje u osmanskim dokumentima, jer kao takav nije ni postojao u Osmanskom carstvu. Postojao je Smederevski sandžak u cijem se sastavu nalazio i Beograd .

Udomacen u narodnom govoru, "Beogradski pašaluk" prihvacen je u zvanicnoj prepisci Habsburškog carstva. Mada netacan, docnije je iz lokalnih pisanih spomenika prešao u savremenu historiografsku literaturu, a posebno u publicistiku - nav. prema: M. Pelesic, Manipulacije srpske historiografije o Bosni i Hercegovini, Prilozi, br. 29, Sarajevo 2000., 382.

[2] N. Filipovic, O problemima društvenog i etnickog razvitka u doba osmanske vlasti, diskusija: Problemi etnickog razvitka u Bosni i Hercegovini, Prilozi, br. 11-12, god. XI-XII, Sarajevo 1975.-1976., 278. V. Karadžic je, pak, pisao i sljedece: "U carstvu turskome ko god vjeruje u svjeca Muhameda, on se zove i jest Turcin" - V. Stanisavljevic, Srpska nacionalna revolucija u delima Vuka Stefanovica Karadžica, Gornji Milanovac 1987., 8; upor. T. P. Vukanovic, Etnogeneza Južnih Slovena, Vranjski glasnik, knj. X, Vranje 1974., 305.

[3] Nav. prema: "NIN", br. 2507, Beograd 14. januar 1999.

[4] Upor. S. Bašagic-Redžepašic, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (od g. 1463.- 1850.), Sarajevo 1900., fototipsko izdanje Istanbul 1994, 119-125; O. Zirojevic, Srbija pod turskom vlašcu (1459.-1804.), Novi Pazar 1995., 159-160.

[5] Opšir. S. Bandžovic , Muslimansko stanovništvo Beogradskog pašaluka u doba Karadorda i Miloša Obrenovica, Takvim za 2001. (1421./22. h.g.), Rijaset IZ u BiH, Sarajevo 2000., 75-92.

[6] R. Trickovic, Beograd pod turskom vlašcu 1521.-1804., Zbornik za orijentalne studije, br. 1, Beograd 1992., 127; M. Ðordevic, Srbija u ustanku 1804.-1813., Beograd 1979., 59.

[7] U jednoj narodnoj pjesmi pjeva se o Šapcu iz vremena dahija: "Šabac grade, moj veliki jade!/ Kroza te se proci ne mogaše/ Od Mus-age i od Halil-age,/ Od srebrenih noža i pušaka,/ I od njina velika jordama". Jedno od naseljenih mjesta u šabackoj nahiji zvalo se Veliki Bošnjak. Danas nosi naziv Dragilje. Stari Adžbegovac u negotinskoj nahiji danas se zove Srbovo, naselje Turcin u jagodinskoj nahiji danas nosi ime Staro Selo i sl.

[8] Ð. Magaraševic piše u svom Putovanju po Srbiji 1827. god. da su Turci u Šapcu "po vecoj casti Bošnjaci, dakle poturceni Srbi, od kojih jedva se koji nade da zna turski govoriti". Upor. Ž. Ðordevic, Srpska narodna vojska 1861.-1864., Beograd 1984., 60.

[9] S. Stanojevic, Istorija srpskog naroda, Beograd 1926., 368-369.

[10] L. Ranke, Srbija i Turska u XIX veku, Beograd 1892., 487-488; Š. Hodžic, Doseljavanje muslimanskog stanovništva u Tuzlu, Glasnik, Vrhovno islamsko starješinstvo u SFRJ, br. 2, Sarajevo 1979., 173-174; E. Mušovic, Muslimansko stanovništvo Srbije od pada Despotovine (1459) i njegova sudbina (u daljnjem tekstu: Muslimansko stanovništvo Srbije), Kraljevo 1992., 125-127.

[11] Opšir. S. Bandžovic , Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Srbije i Crne Gore tokom XIX stoljeca, Takvim, za 1999. (1419./20. h.g.), Mešihat Islamske zajednice Sandžaka, Sarajevo-Novi Pazar 1998., 357-410.

[12] Ž. Ðordevic, Srpska narodna vojska 1861.-1864. godine, 58.

[13] F. Kanic, Srbija, knj. I, Beograd 1985., 42-45; S. Stanojevic, Istorija srpskog naroda, 369-370; Ž. Ðordevic, Cukur-Cesma, 1862., Beograd 1983., 235-240.

[14] K. N. Hristic, Zapisi starog Beogradanina, Beograd 1983., 213. On dalje zapisuje: "U turskoj tekiji, koju samo jedna ulica rastavlja od naše policije, živeo je hodža sa ženom i cerkom od 16-17 godina, a s njima je bilo tada onde još 4 do 5 ljudi, koji su se sklonili. Naši ljudi, becari, podstreknuti i vodeni nekim Filipom Crnogorcem ili Hercegovcem, napadnu na ovu tekiju, pokušavajuci da ulazak razvale, no Turci iznutra stanu pucati i braniti se. Filip sa 3-4 naša becara uspenje se preko zida na krov, ovaj dignu i tavanicu razvale, pa unutra uskoce. Upravnik Barlovac, spazivši ovo, odmah je poslao nekoliko žandarma da hodžu i ostale spasu da ne izginu, no medutim je hodža ubijen, a kci mu zaklana. Bulu i one druge Turke žandarmi izvedu i u policiju dovedu i sklone".

[15] A. Talundžic, Defterdarova džamija, Mak, br. 17, Novi Pazar 1997., 78-79; Isto, Mak, br. 23, Novi Pazar 1998., 51. K. Jericek ce o ovoj džamiji 1874. zapisati: "Pored protestantske kapele beli se turska džamija sa minaretom, ali u ruševinama. Ova trošna džamija, sada tako tiha, doživela je jednu krvavu noc".

[16] J. Dajkovic, Beograd i slucaj na Cukur cesmi , Godišnjak grada Beograda, knj. IV, Beograd 1957., 314.

[17] Lj. Aleksic-Pejakovic, Beograd u odnosima izmedu velikih sila i Turske od Jedrenskog mira (1829.) do 1867. godine, Godišnjak grada Beograda, knj. XIV, Beograd 1967., 14-15; Istorija srpskog naroda, knj. V, tom I, 295; F. Saltaga, Da li je genocid sudbina Bošnjaka?, Sarajevo 1996, 197.

[18] R. Novakovic, Bombardovanje Beograda 1862., Beograd 1953., 36-37; J. Dajkovic, Beograd i slucaj na Cukur cesmi , Godišnjak grada Beograda, knj. IV, Beograd 1957., 315.

[19] Opšir. vidi: N. Hristic, Pre pedeset godina. Cukur cesma, Bombardovanje Beograda 3-5. juna 1862. (preštampano iz "Trgovackog glasnika"), Beograd 1912., 3-85; J. Dajkovic, Beograd i slucaj na Cukur cesmi , 316; B. Živkovic, Predaja gradova 1867. godine u ocima savremenika, Beograd 1967.; P. Lukovic, Novinarstvo u Banskoj Hrvatskoj prema borbi Srbije za oslobodenje od Turaka 1862. i 1867., Jugoslovenski istorijski casopis, br. 3-4, Beograd 1979., 37-39.

[20] Opšir. V. Karic, Srbija, fototipsko izdanje iz 1887., Beograd 1997., 508-509; Bosanski pogledi 1960.-1967., London 1984., 214-215.

[21] V. Cubrilovic, Odabrani istorijski radovi, Beograd 1983., 534; Istorija Beograda, knj. II, Beograd 1974., 148-150. Odlazak iz Beograda uslijedio je nakon incidenta koji se sredinom juna 1862. desio na Cukur-cesmi, kada su turski nizami ranili jednog srpskog šegrta. K. Dimitrijevic piše u "Politici ekspres" o tome "kako smo godinama uceni na pogrešnim istorijskim podacima" pa navodi primjer Cukur cesme: "Znacajan je podatak da 3/15 juna 1862. godine nije od turskih nizama bio ubijen nego samo teško ranjen srpski decak-šegrt Sava Petkovic, kao što pokazuje njegov spomenik u Dobracinoj ulici, gde je uklesan cak i pogrešan datum zbivanja. Pravu, izvornu verziju o tom dogadaju, nasuprot

kraljevskom namesniku Risticu, na osnovu zapisa svog oca Nikole, tadašnjeg ministra unutrašnjih dela, objavio je u svojim uspomenama "Zapisi starog Beogradanina" Kosta N. Hristic. Posle tog dogadaja usledilo je tursko bombardovanje srpske varoši kao i niz diplomatskih aktivnosti, pa se prava istina o samo povredenom ali ne i ubijenom srpskom šegrtu, morala radi viših politickih ciljeva, zataškati". Vid. opšir. "Politika ekspres", Beograd 31. decembar 1994. - 3. januar 1995.

[22] V. Nikolic, Turska dobra i stanovništvo u Beogradu u vreme bombardovanja 1862. godine, Godišnjak grada Beograda, knj. IX-X, Beograd 1962.-1963., 270.

[23] J. Dajkovic, Beograd i slucaj na Cukur cesmi , 325; V. Nikolic-Stojancevic, Etnicka, demografska i socijalno-ekonomska struktura Beograda 1867. godine, Godišnjak grada Beograda, knj. XIV, Beograd 1967., 38-39.

[24] Ž. Ðordevic, Cukur-Cesma, 273.

[25] V. Nikolic, Turska dobra i stanovništvo u Beogradu u vreme bombardovanja 1862. godine, Godišnjak grada Beograda, knj. IX-X, Beograd 1962.-1963., 286-287.

[26] Ž. Ðordevic, Cukur-Cesma, 273. Takoder vid. H. Suljkic, Iz prošlosti Smedereva, Islamska misao, br. 141, Sarajevo septembra 1990.

[27] V. Nikolic-Stojancevic, Etnicka, demografska i socijalno-ekonomska struktura Beograda 1867. godine, 25.

[28] H. Suljkic, Prilog proucavanju prošlosti Užica iz osmanlijskog doba (1463.-1862.), Glasnik, Rijaset IZ u SFRJ, br. 1, Sarajevo 1991., 42.

[29] H. Suljkic, Prilog proucavanju prošlosti Užica iz osmanlijskog doba (1463.-1862.), 44.

[30] T. P. Vukanovic, Naselja u Srbiji u doba Prvog srpskog ustanka 1804.-1813. godine, Vranjski glasnik, knj. XI, Vranje 1975., 126-127.

[31] Upor. S. Ignjic, Užicka nahija, Beograd 1961., 81-82; Ž. Ciric, Staro Užice u zapisima, Titovo Užice 1985.; M. Imamovic, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997., 330.

[32] H. Suljkic, Iseljavanje Muslimana iz Užica u Bosnu 1862. (u daljem tekstu: Iseljavanje Muslimana iz Užica), Glasnik, Rijaset IZ u SFRJ, br. 2, Sarajevo 1991., 161.

[33] V. Karic, Srbija, 695-696.

[34] F. Kanic, Srbija, knj. I, 590-510; Ž. Ðordevic, Srpska narodna vojska 1861.-1864., 68-69.

[35] Miladin Radovic je u svojim memoarima požar ovako opisivao: "Najveci deo varoši prekrio je pepeo požara, obgorele glavnje i ruševine kuca. Zatrpane su i pogažene stare drvene cesme na lule, nestalo je vrtova i vocnjaka, platane i jablanove opalio je požar. Pusta i otvorena zjapi velelepna

Šehova džamija, i niko ne misli na turbeta, nišane i svetinje, niti se više svet kupi u Musalu punoj nekad zelenila, najlepšem kraju turskog Užica" - cit. prema: S. Ignjic , Užice i okolina 1862.-1914. (u daljem tekstu: Užice i okolina), Titovo Užice 1967., 18-19.

[36] S. Ignjic , Užice i okolina, 22-23.

[37] H. Suljkic, Iseljavanje Muslimana iz Užica, 162-163.

[38] Upor. S. Ignjic, Užice i okolina, 23; Lj. Stojanovic, Staro Užice, beleške i uspomene iz 1865-1878, Glasnik Srpskog geografskog društva, Beograd 1922, 157-176; H. Suljkic, Iseljavanje Muslimana iz Užica, 163; A. Music - D. Suljic, Izgon Muslimana iz Užica, "Oslobodenje", feljton, Sarajevo 30. februar - 5. mart 1991; "Glas islama", Novi Pazar april 1998.

[39] Upor. S. Ignjic, Užice i okolina, 21; H. Suljkic, Iseljavanje Muslimana iz Užica, 163; M. Imamovic, Historija Bošnjaka, 331-332. E. Mušovic , opet, pozivajuci se na M. Radovica piše o "dostojanstvenom odlasku". O tome vid. E. Mušovic, Muslimansko stanovništvo Srbije, 134.

[40] H. Suljkic, Iseljavanje Muslimana iz Užica, 164.

[41] Ž. Ðordevic, Cukur-Cesma, 272. Ovaj detalj, ali vezan za iseljavanje iz Niša 1878. pominje i Milan Milicevic u svojoj knjizi "Kraljevina Srbija", gdje na pitanje srpskog vojnika zašto idu, kad ce Srbi za njima, muhadžiri odgovaraju: "Ako - takav nam je k’‘smet. Mi cemo napred u Šam, odakle su naši stari". Šam je stari naziv za Damask. Ponavljanje ovakvih kazivanja u razlicitim vremenskim periodima svjedoci da su vec bili stvoreni stereotipi oko onog što je pratilo iseljavanje muslimana.

[42] M. Lutovac, Etnicke promene u oblasti Stare Raške, Glas SANU, CCCVII, Beograd 1978., 219.

[43] Upor. M. Kazazovic, Ponovo muhadžiri, "Preporod", br. 3/586, Sarajevo mart 1996.; H. Avdic, Užicki muslimani, "Sandžak Bosna", br. 28, Frankfurt/Main BRD, 9-16. januar 1997.

[44] Upor. S. Ignjic, Užice i okolina, 22-23; M. Imamovic, Pregled istorije genocida nad Muslimanima u jugoslovenskim zemljama (u daljem tekstu: Pregled istorije genocida), Glasnik, Rijaset IZ u SFRJ, br. 6, Sarajevo 1991., 680; H. Avdic, Užicki muslimani, "Sandžak Bosna", br. 29, Frankfurt/Main BRD, 16-23. januar 1997.

[45] Lj. Simovic, Užice sa vranama, Beograd 1996., 127.

[46] E. Imamovic, Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1998., 95-96 .

[47] S. Sidki Hadžihuseinovic Muvekkit, Povijest Bosne, II, Sarajevo 1999., 1106.

[48] I. Tepic, Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856.-1878., Sarajevo 1988., 90.

[49] Š. Hodžic, Migracije muslimanskog stanovništva iz Srbije u sjeveroistocnu Bosnu izmedu 1788.-1862. godine, Clanci i grada za kulturnu istoriju istocne Bosne, knj. II, Tuzla 1958., 74-138; S. Ignjic,

Muslimanska imanja u Užicu, u Zbornik: Oslobadanje gradova u Srbiji od Turaka 1862.-1867., Beograd 1970., 377-378; H. Suljkic, Iseljavanje Muslimana iz Užica, 166-167. U Tuzlu su došli Berbici, Cugurovici, Mandžici, Mukici, Prcici, Saracici; u Bijeljinu - Berberovici, Cosici, Alibegovici; u Brezovo Polje - Tvice, Satarici, Bešlagici, Kukici; u Bosanski Šamac - Fisovici, Topalovici, Škiljici, Begici; u Orašje - Kabaklici, Cosici, Drljace, Isici, Beširovici; u Srebrenicu - Begici, Malagici itd. Šaban Hodžic navodi spisak drugih muhadžirskih porodica 1881. u Tuzli pristiglih iz Srbije, u kome se, pored pobrojanih nalaze i porodice: Prgonic, Ðulbegovic, Bojadžija, Hasanovic, Tabak, Culumarevic, Golic, Julicevic, Sipic, Kulinovic, Ramic, Berbic, Cosic, Džudžic, Sejdic, Saletovic, Buzadžic, Šebic, Drinjakovic, Žilic, Tufekcic i druge. Opšir. Š. Hodic, Doseljavanje muslimanskih porodica u Tuzlu, Glasnik, IVZ u SFRJ, br. 2, Sarajevo 1979., 174-176.

[50] H. Suljkic, Iseljavanje Muslimana iz Užica, 165.

[51] I. Tepic, Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856.-1878., 91; M. Pelesic, Bošnjaci na svjetskim ratištima, Vojna biblioteka, Sarajevo 1996., 67-68. Francuski konzul je izvještavao svoju ambasadu u Istambulu da bi naseljavanje Užicana u Sarajevo moglo biti veoma štetno zato što Sarajlije i onako ne vole došljake i što bi naseljavanjem Užicana situacija bila još više pogoršana. Ruski konzul se, pak, zalagao da se Užicani nasele u neposrednoj blizini vilajetskih vlasti i stranih konzula, a ne u unutrašnjosti.

[52] E. Tihic, Protjerivanje muslimanskog stanovništva iz Beogradskog pašaluka i njegovo naseljavanje u Posavini, u Zbornik: Bosanska Posavina - dio cjelovite Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1994., 156.

[53] M. Hadžijahic, O manjinskim etnickim skupinama u Bosni i Hercegovini u XVIII i XIX stoljecu, do okupacije 1878., Prilozi, br. 18, Sarajevo 1981., 217.

[54] S. Ignjic, Užice i okolina, 24; H. Suljkic, Iseljavanje Muslimana iz Užica, 168.

[55] R. Poznanovic, Zapisi i secanja o starom Užicu i poslednjim užickim džamijama, Užicki zbornik, br. 9, Titovo Užice 1980., 121.

[56] S. Ignjic, Užice i okolina, 25-26; Isti, Muslimanska imanja u Užicu, 379.

[57] R. Poznanovic, Zapisi i secanja o starom Užicu i poslednjim užickim džamijama, 126-127. Porodica Ilije Jokanovica, trgovca i kafandžije, koji je porušio ovu džamiju doista se ugasila. Iza njega je ostao sin koji se oženio ženom koja je ubrzo oboljela. Nije imao poroda. Ova bolesna žena je u trenucima depresije vikala i "zvala sirotinju da svak dode i uzme što je njegovo".

[58] Ž. Ðordevic, Cukur-Cesma, 272.

[59] Azbukovica, Ljubovija 1985., 142-143 .

[60] Ž. Ðordevic, Cukur-Cesma, 272; R. Ljušic, Tursko naslede u Kneževini i Kraljevini Srbiji, 282.

[61] V. Nikolic-Stojancevic, Radevina i Jadar u neobjavljenim rukopisima Cvijicevih saradnika, Beograd

1975. 129. Ona navodi da je u Krupnju postojala džamija koju je "Antonije Ivanovic, sreski nacelnik i pravnik, porušio i od njenog kamena sagradio sreske hapsane za vredne Radevcane". Opisujuci selo Bašcaluci, ucitelj L. Šopalovic 1903. piše: "Ime Bašcaluci pricaju da je došlo otuda što su u staroj varoši u Loznici oko reke Šire stanovali Turci, cije su bašte bile na tom mestu gde je sad ovaj zaseok, i tu su bili veliki jabucnjaci, i kestenja je bilo dosta, pa kad su Turci isterani, onda doseljenicima Srbima nije bilo potrebno da krce šumu, vec su imale gotovo zemljište sa baštama".

[62] L. Ranke, Srbija i Turska u XIX veku, 488; M. Milicevic, Kneževina Srbija, knj. I, Beograd 1876., 611. E. Durmiševic piše da je upravo tada sultan iz Istanbula poslao svoj prilog za pravoslavnu crkvu koja se gradila u Sarajevu - opšir. "Muslimanski glas", br. 38, Sarajevo 3. januar 1992.

[63] I. Hasan, Iz prošlosti Loznice i njene okoline, Islamska misao, br. 77, Sarajevo 1985., 35. Autor navodi: "Veli se, da su sela sokolske nahije: Haluge, Jagoštica, Pašina Ravan i Košnja imali najbolju zemlju za rad i rod. U više muslimanskih sela bila su jaka vrela".

[64] J. Neškovic, Tvrdave oslobodene od Turaka - Smederevo, Šabac, Kladovo, Užice, Soko, u Zbornik: Oslobodenje gradova u Srbiji od Turaka 1862.-1867., 561.

[65] Upor. T. Ðordevic, Naš narodni život, knj. 2, Beograd 1984. 298; H. Jusufspahic, Istocna dijaspora, Glasnik, VIS u SFRJ, god. XLII, Sarajevo januar-februar 1979., 293.

[66] R. Petrovic, Migracije u Jugoslaviji, Beograd 1987., 10.

[67] R. Ljušic, Tursko naslede u Kneževini i Kraljevini Srbiji, u Zbornik: Islam, Balkan i velike sile (XIV-XX vek), Beograd 1997., 282.

[68] M. Ekmecic, Nacionalna politika Srbije prema Bosni i Hercegovini i agrarno pitanje (1844.-1875.), Godišnjak Istorijskog društva BiH, X, Sarajevo 1959., 198; S. Terzic, Srbija i Grcka (1856.-1903.), Beograd 1992., 118-119.

[69] "Republika", br. 188, Beograd 1-15. maj 1998.

[70] Ž. Trebješanin istice tezu o "identifikaciji sa agresorom" te da je "osobenost prevere u Srba... povezana sa izdajom, sa prihvatanjem vere tudina, zavojevaca, despota i krvnika" - opšir. Ž. Trebješanin, Prevera u Srba psihološki motivi i smisao, "Književnost", br 11-12, Beograd 1996., 1410.-1412.

[71] M. Sells, Vjera, historija i genocid u Bosni i Hercegovini, Glasnik, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, br. 1-2, Sarajevo 1998., 93-94; takoder vidi radove: V. Jerotic, Prelaženje u drugu veru kao vid identifikacije sa agresorom, Balcanica, XXV, br. 2, Beograd 1994., 19-22; Isti, Otkud prevere u balkanskih naroda, "Književnost", br. 11-12, Beograd 1996., 1406.-1409.

[72] Stav Muslimana Bosne i Hercegovine u pogledu nacionalnog opredjeljenja , studijski izvještaj, Fakultet politickih nauka u Sarajevu - Institut za društvena ispitivanja, Sarajevo 1970., 113.

[73] S. Jovanovic, Sabrana djela, tom III, Beograd 1990., 448; S. Terzic, Srbija i Grcka, 118-119, 134-135.

[74] Upor. L. Perovic, Mitomani bi da vide korenje na granama, "Danas", Beograd 18. februar 1999.

[75] Upor. J. Skerlic, Omladina i njena književnost (1848-1871), Beograd 1925, 180-181; Stav Muslimana, 13-15; A. Purivatra, Nacionalni i politicki razvitak Muslimana, Sarajevo 1969, 30-31; O. Zirojevic, Kosovo u kolektivnom pamcenju, u Zbornik: Srpska strana rata. Trauma i katarza u istorijskom pamcenju, Beograd 1996, 220-221.

[76] O. Zirojevic, Turci u našem ogledalu, u Zbornik: Etnicki odnosi Srba sa drugim narodima i etnickim zajednicama, Beograd 1998, 108-109.

[77] S. Jovanovic, Sabrana dela, tom III, 447.

[78] Vidi feljtone: S. Bandžovica, Muhadžirska balkanska golgota krajem XIX stoljeca, "Has", Novi Pazar juli 1996; Muhadžirska bespuca krajem XIX i pocetkom XX stoljeca, "Sandžak Bosna", Frankfurt/Main BRD, decembar 1996. - januar 1997.

[79] Lj. Aleksic-Pejakovic, Beograd u odnosima izmedu velikih sila i Turske, 18.

[80] R. Novakovic, Bombardovanje Beograda 1862, Beograd 1952, 41. K. N. Hristic piše: "Beogradski grad, pre nego što se naša vojska u njemu smestila, valjalo je ocistiti i kasarne dezinfikovati od silnoga gada i dubreta turskoga" - opšir. K. N. Hristic, Zapisi starog Beogradanina, 507-508.

[81] Upor. Istorija novog veka, knj. I, 416; J. Dajkovic, Beograd i slucaj na Cukur cesmi, 325; Lj. Aleksic-Pejakovic, Beograd u odnosima izmedu velikih sila i Turske, 18-19; R. Novakovic, Bombardovanje Beograda, 41; J. Malicevic, Istorija predaje turskih gradova u Srbiji srpskoj vladi 1867. godine, u Zbornik: Oslobadanje gradova u Srbiji od Turaka 1862.-1867., 248; Istorija Beograda, II, 153; F. Kanic, Srbija, I, 47; M. Imamovic, Pregled istorije genocida, 681.

[82] Upor. I. Tepic, Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856.-1878., 90-91.

[83] Š. Hodžic, Doseljavanje muslimanskog stanovništva u Tuzlu, 176.

[84] M. Hadžijahic, Porijeklo bosanskih Muslimana, Sarajevo 1990., 123.

[85] M. Memic, Bošnjaci-Muslimani Sandžaka i Crne Gore, Sarajevo 1996., 176. Ovu brojku treba primiti sa rezervom. M. Memic na istoj stranici navodi da je u Beogradskom pašaluku pocetkom XIX stoljeca bilo oko 368.000 stanovnika. U 38 varoši ovog pašaluka, po istim navodima, 65% stanovništva cinili su muslimani. On potom navodi da je u periodu 1862.-1867. iz Beogradskog pašaluka izgnano oko 50.000 muslimana sa oko 300.000 clanova porodice.

[86] E. Mušovic, Muslimansko stanovništvo Srbije, 177.

[87] V. Cubrilovic, Odabrani istorijski radovi, 543-545. Svetozar Markovic piše: "Ocevidno srpski narod nije priznavao nikakvo pravo svojim "sugradanima" Turcima - clanovima iste države - da žive na srpskoj zemlji. Srpski narod je išao prosto da istrijebi Turke. To se pokazalo docnije u srpskim ustancima, gde su Srbi ubijali Turke koji su im se na veru predali. Spram Turaka Srbi su imali osobite pojmove o pravu i moralu. "Savest" kao da ih nije nimalo grizla da ucine ma kakvo zlo delo po savremenim našim pojmovima, samo da se osvete za nasilja koja su Turci vekovima pocinili. Kradu, otimanje i ubistvo, samo kad se ucini spram Turcima, u mirno vreme kao i u ratu, smatrali su kao moralna dela" - cit. prema: S. Markovic, Srbija na istoku, Beograd 1946., 40.

[88] M. Teodosijevic, Poznavaoci turskog jezika kod Srba, Orijentalistika, Zbornik radova, Fiolološki fakultet, Beograd 1997., 53.

[89] M. Karaulac, Laž nacionalnih mitova, "Vreme", br. 415, Beograd 3. oktobar 1998. Srpski književnik Milan Milicevic ce zabilježiti 1871. u svom dnevniku koji ce ostati najvecim dijelom neobjavljen: "Ne mogu naši potpomci znati istinu o nama jer je mi i ne kazujemo nego ono izlažemo što nam podmiruje trenutni, jadni racun". M. Ekmecic je kao netacne odbacivao tvrdnje Hansa Kohna (Pan-Slavism. Its History and Ideology, Notre Dame 1953., 57) da su Srbi bili "mnogo zaostaliji cak i od turskog režima" pošto su bili ljudi "patrijahalne jednostavnosti... i primitivne brutalnosti", smatrajuci da je unutarnja struktura društava (ako se izuzmu željeznice i pomorske veze) bila kod balkanskih Slavena razvijenija nego u maticnom dijelu Turske; upor. M. Ekmecic, Spoljni faktor u procesu sazrijevanja balkanskih revolucija 1849.-1879. godine, JIC, br. 3, Beograd 1964., 27-30.

[90] Upor. I. Tepic, Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856.-1878., 91; P. J. Cohen, Srpski tajni rat. Propaganda i manipulacija historijom, Sarajevo 1996., 260, (Pogovor M. Pelesica). Dr. Ibrahim Tepic piše da ovaj podatak treba uzeti svakako s rezervom "jer još uvijek ne postoje dokumenti koji bi ih mogli potvrditi".

[91] Opšir. I. Hasan, Islamski spomenici u Malom Zvorniku, Islamska misao, br. 46, Sarajevo oktobar 1982 .

[92] E. Mušovic, Muslimansko stanovništvo Srbije, 174-175; "Has", br. 12, Novi Pazar decembar 1995.

[93] R. Ljušic, Suze sultana Sulejmana Drugog, "Politika", Beograd 6. februar 1993. Krajem XX stoljeca još su srpski seljaci oko Rudnika i Gornjeg Milanovca šaptom pominjali velika "turska groblja" zatrpana prilikom izgradnje Ibarske magistrale. Opšir. J. Vucicevic, Tajna turskih grobova, "Glas javnosti", Beograd 14. decembar 2000.

[94] F. Karcic, Muslimani Balkana na pragu 21. vijeka, Znakovi vremena, br. 9-10, Sarajevo 2000., 213