c

Naslov izvornika املزيان يف تفسري القرآن

UrednikAmar Imamović

Likovno oblikovanjeBedrija Imamović

AKETOILBIB AKETOILBIB

Allame Sejjid Muhammed Husejn Tabatabai

Tefsir El-MizânBOŽIJE NAMJESNIŠTVO

HAZRETI ADEMA I NJEGOV IZGON IZ DŽENNETA

Sa perzijskog preveo Amar Imamović

Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar 1433/2012.

5

Riječ urednika

Kazivanje o hazreti Ademu, a tu prije svega mislimo na njegovo postavljenje za Božijeg namjesnika (halifu) te

njegov izgon iz Dženneta, kazivanje je koje – kako se da shvatiti iz Kur’ana Časnog, tefsira, životopisa vjerovjesnika i historijskih knjiga – započinje stvaranjem hazreti Adema, a završava se smrću posljednjeg čovjeka na Zemlji. Malo je takvih događaja koji su obilježili život čovječanstva kao što su postavljenje hazreti Adema za Božijeg namjesnika te potom njegov pad ili izgon iz Dženneta. Ustvari, to je opis i tuma­čenje stanja svakog njegovog potomka do kraja vremena. U tim događajima učestvuje svaki pojedinac čovječanstva samim tim što se rađa i umire na Ovom svijetu, gdje smo pozvani da se – obogaćeni spoznajom o Bogu – Njemu vratimo i time ispunimo smisao našeg stvaranja i dolaska na Ovaj svijet. Nema nikakve sumnje da način razumijevanja ovog doga­đaja ostavlja dubokog traga na čovjekovo shvatanje smisla njegova ovosvjetskog života.

U kazivanju o hazreti Ademu položeno je sjeme filozofske i irfanske misli, kao i pitanja vjerovanja. U njemu se nalaze tajne i šifre blaženstva i nesreće, udaljenosti i bliskosti, pokor­nosti i neposlušnosti, usavršavajućeg čovjekovog putovanja do tačke gdje čovjek ne vidi ništa, osim Uzvišenog Boga, kao i čovjekovog pada u bezdan poniženja i propasti.

6

U islamu postoje brojna i različita tumačenja, pristupi i razumijevanja ovog pitanja. S druge strane, pred sljedbenikom Božije knjige, Kur’ana, ukazuje se obaveza da – usljed naprijed istaknute važnosti ovog pitanja – na valjan način shvati namje­sništvo hazreti Adema te njegov izgon iz Dženneta. Ovu oba­vezu otežava jačina simbolike i jezika kojim je ispričana ova nebeska drama i činjenica da je ona daleko od bilo kakvog na­šeg ovosvjetskog iskustva. Međutim, Allame Tabatabai u svom tefsiru – provodeći postupak tumačenja jednog dijela Kur’ana drugim te koristeći se svojim analitičkim umom – podastire čvrste dokaze, puštajući da sâmi Kur’an progovori i kaže svoje mišljenje na veoma jednostavan način, ne ostavljajući pritom mjesta za bilo kakvu nedoumicu, a nudeći ujedno odgovor na svako pretpostavljeno pitanje.

Treba reći da i u drugim nebeskim vjerama, a pritom misli­mo na judaizam i kršćanstvo, ovaj događaj zauzima značajno mjesto u postupku uobličavanja temeljnih načela vjerovanja. Tako se steklo uvjerenje da prema kršćanskom naučavanju svi ljudi imaju udjela u Adamovom “prvom grijehu” ili “istočnom grijehu”, kako ga još nazivaju, i da su samim tim svi ljudi u svoj bîti grješni, te da je “Isus, sin Božiji” došao da svojom žrtvom iskupi taj grijeh svih ljudi, koji je zapravo izvor svih ostalih grijeha.

Ovaj prijevod dobiva na važnosti ako uzmemo u obzir či­njenicu da se čovječanstvo – kao možda nikad – bavi pitanjem nastanka čovjeka pa tako imamo čitavu paletu tumačenja na­stanka ili stvaranja ljudskog roda. U poplavi tih savremenih tumačenja može se uočiti da se na kraju sva ona vraćaju na dva temeljna mišljenja, i to na ovozemaljsko i na nebesko porije­klo čovjeka. Danas smo svjedoci da mediji na različite načine

7

nameću učenje po kojem je čovjek materijalnog porijekla pa se čak ide i dotle da se tvrdi da je – pored postavke da je čo­vjek evoluirao iz životinje – čovječanstvo proizvod i posljedica laboratorijskih pokusa viših bića iz Svemira.

Zbog svega predočenog, poduhvatili smo se ovog izdava­čkog pregnuća, koje nudi vjerodostojno tumačenje kur’anskog viđenja hazreti Ademovog pada i koje brani nebesko, odnosno božansko porijeklo čovječanstva. O važnosti odbrane ovog stava možda je i suvišno govoriti, jer ovisno o prihvatanju materijalnog ili nebeskog porijekla čovjeka ovisi i prihvatanje Uzvišenog Boga ili Njegovo poricanje.

Nadamo se da će ovaj prijevod – koji, uz naše dodavanje na­slova u tekstu, objedinjuje tri zasebna dijela tefsira El-Mizân – naći mjesto u pokrenutoj raspravi i biti razlogom jačanja imana i proširenja spoznaje sljedbenika Kur’ana.

Uzvišenog Gospodara skrušeno molimo da prihvati ovaj naš neznatni trud i da isti bude naša popudbina za Budući svijet!

9

30­33. AJETI SURE BEKARE

قالوا خليفة رض

األ يف جاعل إني مالئكة

لل ربك قال وإذ

بمدك نسبيح ن

ون ماء ادلي ويسفك فيها يفسد من فيها عل

تأ

سماء األ آدم وعلم تعلمون ال ما علم

أ إني قال لك س ونقدي

سماء هـؤالء إن بأ نبئون

أ مالئكة فقال

ال كها ثم عرضهم ع

إنك علمتنا ما إال ا

ل م

عل ال سبحانك

قالوا صادقني كنتم

هم نبأ

أ ا فلم سمآئهم

بأ نبئهم

أ آدم يا قال كيم

ال عليم

ال نت

أ

رض ماوات واأل علم غيب الس

قل لكم إني أ

لم أ

سمآئهم قال أ

بأ

علم ما تبدون وما كنتم تكتمونوأ

A kada Gospodar tvoj reče melecima: “Ja ću na Zemlji na-mjesnika postaviti!” – oni rekoše: “Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo.” On reče: “Ja znam ono što vi ne znate.” I pouči On Adema svim ime-nima, a onda ih predoči melecima i reče: “Kažite Mi imena njihova, ako istinu govorite?” “Hvaljen neka Si” – rekoše oni – “mi znamo samo ono čemu Si nas Ti poučio; Ti Si Svezna-jući i Mudri.” “O Ademe” – reče On – “kaži im ti nazive nji-hove!” I kad im on kaza nazive njihove, Allah reče: “Zar vam nisam rekao da samo Ja znam gajb /skriveno/ nebesa i Zemlje i da samo Ja znam ono što javno činite i ono što krijete!”

10

Tumačenje

Pitanje meleka upućeno Gospodaru u vezi s čovjekovim namjesništvom

Ovi ajeti obrađuju događaj zbog kojeg je čovjek spušten na Zemlju. Također, pojašnjava zbilju namjesništva (hilafeta) na Zemlji i njegove učinke i svojstva. Ova tema, za razliku od drugih kur’anskih tema, obrađuje se samo na jednom mjestu, kako je gore označeno.

A kada Gospodar tvoj reče melecima... – o Božijem govoru, govoru meleka i šejtana bit će naknadno više riječi.

Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo. Ovaj ajet prenosi odgovor meleka na Božiju odluku da će na Zemlji postaviti namjesnika. Govor meleka ukazuje na činjenicu da će ovo djelo izazvati nered i prolijevanje krvi na Zemlji, jer su znali da biće od zemlje, zato što je mate­rijalno, mora posjedovati svojstva srdžbe i strasti, i zato što je materijalni oblik egzistencije svijeta ograničen iz različitih aspekata te su suprotstavljenosti u njemu velike. Dijelovi koji čine materijalni svijet stalno su izloženi propadanju, a njegov poredak i uređivanje izloženi su poremećaju. Život na Zemlji je neizbježan i jedino moguć u zajednici, kao što je i opstanak u svojoj punini značenja nije moguć, osim u zajednici. Jasno je da ovakav život neizbježno vodi ka sukobima, neredu i pro­lijevanju krvi.

Namjesništvo, kao što se da razumjeti i iz same riječi, neće se upotpuniti sve dok namjesnik (halifa) ne postane odraz onoga koga zastupa i ne bude pokazatelj svih njegovih egzi­stencijalnih vidova, svojstava, zakona i položaja upravljanja.

11

Naravno, ovo vrijedi za one aspekte, svojstva, zakone i uprav­ljanje zbog čijih ostvarenja ga je odredio za svog namjesnika.

Uzvišeni Bog, Koji postavlja namjesnika, objedinjuje lijepa imena i posjeduje svojstva Ljepote i Uzvišenosti (مجال و جالل), Njegova bit je čista od svake mahane i nedostatka, a u sa­mom djelu od svakog zla i nereda. Neka je uzvišena Njegova Veličina!

Namjesnik koji se razvija i raste na Zemlji i živi zemaljski život u okolnostima kakvim smo ih opisali nije dostojan po­ložaja namjesništva. Svojom egzistencijom, koja je protkana svim oblicima nedostataka i slabosti, ne može biti odraz i ogle­dalo one egzistencije koja u sebi nema nikakvog nedostatka.

Pitanje meleka bilo je potaknuto njihovim neznanjem u vezi sa položajem namjesništva na Zemlji i njime su htjeli riješiti problem koji im se nametnuo vezano za jedno biće od zemlje, s tim da njihovo pitanje nije značilo prigovor Bogu na Njego­voj odluci i djelu. Ovo se da shvatiti iz riječi meleka: Zaista je-dino Si Ti Apsolutno Sveznajući i Mudri. (كيم

عليم ال

نت ال

(إنك أ

Vidimo da njihove riječi počinju rječicom zaista ( koja ovdje ,(إنizrečena priprema teren za Božije pojašnjenje, što opet po sebi dokazuje da su oni razumjeli sami Božiji govor, ali im nije bio jasan. Obratite pažnju na ovo!

Ukratko rečeno, govor meleka je potaknut činjenicom da je zadaća namjesnika slavljenje, veličanje i hvaljenje Svetog Bića Božijeg i da biće namjesnika treba biti odraz i manifesta­cija Njegova bića, a u ovom slučaju njegovo zemno biće mu ne dopušta takvu ulogu, štaviše, ono ga vuče u nered.

S druge strane, kako je svrha postavljanja namjesnika na Zemlji, slavljenje i veličanje – u značenju kakvim smo ga po­jasnili da odražava i ukazuje na svojstva Božija – s obzirom

12

na činjenicu da je to ostvareno slavljenjem meleka. Kako su meleci mislili da su oni Božiji namjesnici i da su oni dostojni tog položaja, njima se nametnulo pitanje: Kakva korist postoji u postavljanju ovog zemnog bića za namjesnika?!

Uzvišeni Bog u odgovoru na riječi meleka uzvrati: Ja znam ono što vi ne znate. I pouči On Adema svim imenima...

Općenitost čovjekova namjesništva i to da se pod namjesništvom u ajetu misli na Božije namjesništvo

Kontekst u kojem su izgovorene ove riječi ukazuje na dvije stvari. Pod namjesništvom se misli na Božije namjesništvo na Zemlji, a ne da je čovjek namjesnik stvorenja koja su bila prije njega na Zemlji i iščezla pa Bog sada postavlja čovjeka kao njihova namjesnika – mogućnost koju su neki komentatori Kur’ana naznačavali.

Ovo se jasno dade razumjeti iz odgovora Uzvišenog Boga na riječi meleka, kada je obznanio da je Adema poučio ime­nima i potom mu naredio da meleke pouči njima. Ovakav odgovor Boga uopće nije sukladan sa mogućnostima koje su davali neki komentatori.

Prema tome, namjesništvo o kojem raspravljamo nije svojstveno samo Ademu već u njemu imaju učešća i njego­vi potomci. U ovom primjeru, čin poučavanja imenima ima sljedeće značenje: Allah, dž.š., ovo je znanje položio u ljudima tako da se tragovi ovog pologa postepeno i neprekidno javljaju u ovom biću, tako da uvijek kada se odazove Njemu, on biva upućen. Ovaj polog čovjeka može izvesti iz potencijalnog u aktuelno stanje.

Dokaz koji potvrđuje općenitost namjesništva za sve ljude su sljedeći ajeti:

13

إذ جعلكم خلفاء من بعد قوم نوحواذكروا

Sjetite se da vas je On namjesnicima Nuhova naroda učinio.1

رضناكم خالئف يف األ

ثم جعل

Zatim smo vas poslije njih namjesnicima na Zemlji učinili.2

رضويعلكم خلفاء األ

Koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja.3

Meleci nisu dostojni Božijeg namjesništva

Druga stvar je ta što Allah, dž.š., u odgovoru i odbijanju pri­jedloga meleka, nije porekao nered i prolijevanje krvi od namje­snika na Zemlji. Nije rekao da namjesnik kojeg On postavlja neće prolijevati krv niti činiti nered. Također, tvrdnju meleka da Ga oni slave i hvale nije zanijekao; štaviše, On je to potvrdio.

Umjesto toga, On je pojasnio da u rečenom postoji do­bro koje meleci ne mogu ispuniti i koje ne mogu podnijeti, ali ovaj namjesnik na Zemlji to može. Zapravo, čovjek je taj koji može očitovati Božija savršenstva i ponijeti tajne Božije, u čemu su meleci nemoćni.

Ovo dobro i korist su tako veliki da nadomješćuju zlo nereda i prolijevanja krvi, jer Uzvišeni je u odgovoru melecima rekao: Ja znam ono što vi ne znate. A drugi put na isto pitanje odgovara melecima: Zar vam nisam rekao da samo Ja znam skriveno /gajb/ 1 A‘râf, 69. 2 Junus, 14. 3 Naml, 62.

14

nebesa i Zemlje? Pod skrivenim se misli upravo na imena, a ne znanje Adema o tim imenima, jer meleci uopće nisu imali uvida niti znanja da postoje ta imena da bi bili svjesni svoga neznanja o njima. Nije tako da su oni znali za njihovo postojanje, ali nisu imali uvida u to da Adem ima znanje o njima, jer u suprotnom nema smisla da Uzvišeni Bog pita meleke za imena. Potpuno je jasno da Božiji upit meleka o imenima svjedoči o tome da oni uopće nisu imali znanja o njihovom postojanju.

Tako pretpostavljena okolnost bi zahtijevala da se Uzviše­ni u obraćanju Ademu zadovolji riječima: Obavijesti meleke o njihovim imenima – i meleci na taj način shvate da Adem ima znanje o njima. Ustvari, mi vidimo da je Allah, dž.š., pitao meleke za njihova imena.

Dakle, kontekst ovih ajeta otkriva nam da su meleci sma­trali sebe dostojnim položaja namjesništva, a da Adem ne za­služuje takav položaj. Budući da ovaj položaj podrazumijeva poznavanje ovih imena od strane namjesnika, Uzvišeni Bog je pitao meleke da ih kažu, na šta su oni iskazali neznanje, za razliku od Adema koji ih je znao i time dokazao dostojnost položaja namjesništva, a nedostatnost meleka za isto.

Sljedeća stvar koju ovdje treba navesti jeste činjenica da Uzvišeni Bog pitanje završava riječima: ...ako istinu govorite... Ova stavka ukazuje na zaključak da je tvrdnja meleka bila ne­utemeljena jer su tvrdili nešto o čemu nisu imali znanja.

Znanje o imenima je znanje o imenovanim stvarima, a to su izvanjske zbilje koje imaju znanje i život

I pouči On Adema svim imenima, a onda ih predoči me-lecima... Ovaj dio ajeta ukazuje na činjenicu da su spome­nuta imena bića, označena tim imenima, živuća i obdarena

15

intelektom, a nalaze se iza zastora u skrivenosti. Upravo zato, znanje o njima nije iste prirode i karaktera kao ono znanje koje mi imamo o nazivima stvari. Jer da je od onog znanja koje mi imamo, u tom slučaju – nakon što je Adem obavije­stio meleke o tim imenima – i meleci bi trebali sa Ademom biti istovjetni u tom znanju, jer koliko god je Adem njih poučio tim imenima, i Adema je Uzvišeni poučio njima. Zato Adem ne bi trebao biti položajem viši od meleka, niti bi Uzvišeni Bog trebao njega više cijeniti i iskazivati mu veće počasti. S druge strane, vidimo da je melek položajem često viši od čovjeka.

Također, da je ovo znanje naše prirode, meleci se ne bi tre­bali zadovoljiti samo činjenicom da Adem zna imena i da time njihova argumentacija bude oborena. Kakav bi ovo bio dokaz neispravnosti argumentacije meleka?!

To bi bilo kao da Allah, dž.š., pouči Svoga roba leksikogra­fiji i onda ga dovede pred meleka da se njime pohvali i podari mu veći položaj, a meleci su toliko posvećeni robovanju da Kur’an o tome kaže:

مره يعملونقول وهم بأ

يسبقونه بال

ال

Oni ne govore dok On ne odobri i postupaju onako kako On naredi.4

To je kao da Uzvišeni Bog rekne Svojim čistim robovima da čovjek sa ovakvim osobinama zaslužuje da bude Njegov namjesnik i dostojan da mu On iskaže počast, a meleci nisu. I da potom Allah, dž.š., rekne melecima da Ga oni izvijeste o riječima, imenima i nazivima – koje će čovjek tek poslije 4 Enbijâ, 27.

16

skovati i nadjeti stvarima, posredstvom čega će se ljudi među­sobno sporazumijevati i ostvariti namjere – ako imaju želju za položajem namjesništva i ako istinu govore.

Pored toga, zar sva vrijednost znanja o jeziku ne proizla­zi iz okolnosti da čovjek nastoji posredstvom jezika onome kome se obraća pojasniti namjeru iz svoga srca? A meleci bez potrebe za jezikom i govorom i bez ikakvog drugog sredstva imaju uvid u tajne čovjekova srca. Dakle, meleci posjeduju savršenstvo koje je iznad sposobnosti govora.

Ukratko, ono čemu je Adem poučen od strane Uzvišenog Boga nije ono znanje kojem su meleci bili poučeni od Adema. Znanje koje je Adem posjedovao je zbiljsko znanje o imenima. Sticanje tog znanja bilo je moguće za Adema, ali ne i za meleke. Ako je Adem zaslužio da bude namjesnik Božiji, to je zbog znanja o zbilji imena, a ne zbog iznošenja tog znanja mele­cima, jer u suprotnom i meleci bi trebali zaslužiti taj položaj nakon uvida u imena i ne bi u nastavku rekli: Hvaljen neka Si, mi znamo samo ono čemu Si nas Ti poučio.

Iz onoga što je dosada rečeno postalo je jasno da znanje imena tih imenovanih stvari treba biti takvo da otkriva nji­hove zbilje, a ne čisto imena i nazive, koji se u svakom jeziku kuju za različite pojave i stvari. Dakle, jasno je da su te ime­novane zbilje koje je Adem spoznao, zapravo, izvanjske zbilje i bića, a ne pojmovi čije je mjesto egzistencije ograničeno jedino na um. Također, to su bića koja su skrivena iza zavje­se, odnosno u gajbu Nebesa i Zemlje. Sticanje znanja o tim skrivenim bićima, onakvim kakva zapravo jesu, takvo je da je ono moguće jedino zemaljskom čovjeku, a ne nebeskom meleku, a s druge strane, upravo to znanje ima presudnu ulogu u namjesništvu Božijem.

17

Vrijedna zapažanja u vezi s riječi imena koja se spominje u ajetu

Riječ imena (سماء-u ajetu I pouči On Adema svim imeni (األ

ma... u arapskoj gramatici po svom obliku predstavlja množinu, i to u ovom slučaju množinu koja ima određeni član elif i lam, a takva množina po izričitom stavu slovoznalaca nosi značenje općenitosti, a i sami ajet ovu općenitost posebno naglašava sa riječju svim.

U krajnjem, to znači da se ovo odnosi na sva imena koja se mogu nadjeti nekom predmetu, jer u ajetu nema nijedne naznake koja bi dokinula ovu općenitost da bi se reklo da se ova riječ odnosi na tačno određenu skupinu imena.

S druge strane, dio ajeta predoči ih melecima ukazuje na či­njenicu da svako od tih bića koja su označena imenima posje­duju život i znanje; istovremeno, ona su u skrivenom (gajbu) Nebesa i Zemlje.

U krajnjem može se shvatiti da su spomenuta bića bila skrivena svim Nebesima i Zemlji i u potpunosti su bila izvan stvorenog.

Sada, kada uzmemo u obzir sve pobrojane aspekte ovih ajeta, to znači općenitost imena te činjenicu da imenovane stva­ri imaju život i znanje i da se nalaze u gajbu Nebesa i Zemlje, sa velikom lahkoćom i potpunom razgovijetnošću može se shvatiti ono na što želi upozoriti kur’anski ajet:

علوم بقدر م إال

ل عندنا خزائنه وما نني

ء إال ن ش وإن مي

I ne postoji ništa a čije riznice nisu kod Nas, a od toga Mi spuštamo samo određenu veličinu.5

5 Hidžr, 21.

18

U tek navedenom ajetu Uzvišeni Bog nas obavještava o činjenici da bića za koja se može reći da su stvari i mogu se zamisliti u umu, kod Boga postoje njihove riznice, i to egzisti­rajuće, koje se ne mogu isprazniti, niti su ičim mjerljive i upo­redive: ne može im se odrediti granica, a kod čina spuštanja i stvaranja poprima se ruho ograničenosti i mjerljivosti. Mnoštvo koje je prisutno u ovim riznicama nije brojčano mnoštvo, jer brojčano mnoštvo ide uporedo sa ograničenošću u stvorenom. Zapravo, mnoštvo u ovim riznicama ogleda se kroz razine i stepene. O ovom ajetu bit će više riječi u suri Hidžr.

Kao posljedica dosada razmatranog može se reći da su ova bića, koja su bila predočena melecima, živa i imaju intelekt. To su uzvišena bića po položaju i čuvana su kod Boga. Ona se nalaze iza zastora skrivenosti i Uzvišeni Gospodar njihovom blagoslovljenošću i dobru spustio je i objavio svako ime spu­šteno u Kreaciji. Sve što postoji na Nebesima i Zemlji proizašlo je iz njihove svjetlosti. Ta bića – i pored okolnosti da ih je mnogo – istovremeno su različita i nije im svojstveno brojivo mnoštvo: zapravo, njihovo mnoštvo ogleda se kroz razine i stepene, a spuštanje i objavljivanje imena započinje od njih.

Iblis je i prije stvaranja hazreti Adema bio nevjernik

Samo Ja znam ono što javno činite i ono što ste krili! Ono što meleci obznanjuju i ono što skrivaju dvije su vrste gajba, ali posmatrajući to u relaciji sa nečim. To znači da neke tajne sto­je u vezi sa Nebesima i Zemljom. Upravo zbog toga naspram ove stoji rečenica: Samo Ja znam gajb nebesa i Zemlje – da bi obuhvatila oba oblika skrivenosti, one unutar kreacije Nebesa i Zemlje i one izvan.

19

Pomoćni glagol ( وما كنتم) u rečenici i ono što ste krili 6(كنتم­ukazuje na činjenicu da je u vezi sa Ademom i nje (تكتمونgovim namjesništvom bilo skrivenih stvari i ovo značenje mo­guće je izvesti i iz sljedećeg ajeta:

كفرينب واستكب وكن من ال

إبليس أ

إال

فسجدوا

Oni se pokloniše, ali Iblis ne htjede, on se uzoholi, a bio je od nevjernika.7

Ajet otkriva da je Iblis bio nevjernik prije stvaranja Adema i njegova postavljanja za namjesnika te sedžde meleka, jer je rečeno: bio je od nevjernika te zato nije ni učinio sedždu. Ovo njegovo spoljnje protivljenje ustvari je samo odraz unutrašnjeg skrivenog, postojećeg otpora.

Iz rečenog je jasno da se sedžda meleka i odbijanje Iblisa desilo u razdoblju između Božijeg govora: Ja znam ono što vi ne znate i drugog govora: Samo Ja znam ono što javno činite i ono što ste krili. Također, iz ovoga se može shvatiti tajna zašto je Uzvišeni smisao rečenice: Ja znam ono što vi ne znate, drugi put iskazao riječima: Samo Ja znam gajb nebesa i Zemlje.

Predaje

U tefsiru Ajjâšî od Imama Sadika prenosi se predaja: “Da me­leci prije nisu vidjeli zemaljska bića, kako bi mogli reći: Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati.”8 6 Ukazuje na neprekinuto dešavanje radnje u prošlom vremenu.

(Op. prev.)7 Bekare, 34. 8 Tefsir Ajjâšî, sv. 1, str. 29, hadis 4.

20

Allame: Moguće je da ova predaja govori o razdoblju na Zemlji prije stvaranja roda Ademova, o čemu kazuju brojne druge predaje. Ova predaja nije u suprotnosti sa onim što smo rekli da su meleci shvatili nered i prolijevanje krvi iz Božijih riječi: Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti. U na­čelu, ako se ne uzme u obzir naše tumačenje, govor meleka bi ukazivao na njihovu pokuđenu analogiju, poput Iblisove analogije.9 (Jer samim tim što je u prijašnjem razdoblju bilo bića koja su pravila nered, to ne može biti dokaz da će i dru­ga bića biti ista takva.)

U istom tefsiru prenosi se od Ebu el­Abbasa da je pitao Imama Sadika šta su bila imena u ajetu: I pouči On Adema svim imenima..., na šta Imam odgovori: “To su bila imena li­jekova, biljaka, stabala i planina zemaljskih.”10

Na istom mjestu prenosi se od Davud ibn Serhana: “Bili smo kod Imama Sadika i on je naredio da se donese sofra. Jeli smo. Potom je naredio da se donese lavor i ručnik. Tada sam ga pitao: ‘Žrtvovao bih se za tebe, koje je značenje ajeta: I pou-či On Adema svim imenima...? Da li su upravo ovaj lavor i ruč­nik od tih imena?’ Imam reče: ‘Kanjoni, tjesnaci i pustinje su od tih imena i rukom pokaza prema visinama i nizinama.’”11

U knjizi Ma’ânî prenosi se od Imama Sadika: “Uzvišeni Bog je poučio Adema svim imenima Svojih dokaza. Potom je njih, koji su u tom vremenu bili duhovna bića, predočio me­lecima, a oni su rekli: ‘Hvaljen neka Si, mi znamo samo ono čemu Si nas Ti poučio; Ti Si Sveznajući i Mudri.’ Potom je

9 Iblis je – predstavljajući sebe bićem od vatre, a čovjeka bićem od ze­mlje – sebe vidio većim. (Op. prev.)

10 Tefsir Ajjâšî, sv. 1, str. 32, hadis 11.11 Isto, str. 33, hadis 13.

21

Uzvišeni rekao: ‘O Ademe, kaži im ti nazive njihove!’ Tako da: Kad im on kaza nazive njihove, meleci shvatiše koliko visok položaj imaju Božiji dokazi kod Gospodara. Meleci su shva­tili da su oni dostojniji od njega za namjesništvo i da upravo Dokazi mogu zastupati Boga na Zemlji i biti Njegovi dokazi pred stvorenjima. Potom je On Dokaze sakrio pred melecima i potaknuo ih je da Njemu robuju kroz ljubav tih Dokaza. Rekao je melecima: ‘Zar vam nisam rekao da samo Ja znam gajb Nebesa i Zemlje i da samo Ja znam ono što javno činite i ono što krijete!’”12

Allame: Poštovani čitaoče, uzimajući u obzir ono što je do­sada rečeno, biva jasnim kakvo značenje imaju ove predaje i da između ovih i prijašnjih predaja nema suprotnosti, jer već smo rekli da ajet I ne postoji ništa a čije riznice nisu kod Nas, a od toga Mi spuštamo samo određenu veličinu – ima značenje da ništa ne postoji, a da ne postoji u skrivenim riznicama. A ono što je trenutno dostupno našim rukama poprimilo je ovakav oblik spuštajući se iz položaja kojeg ima kod Uzvišenog Boga u riznicama. Svako ime koje stoji nasuprot značenju i imeno­vanom posjeduje ime za isto ovo imenovano u skrivenim ri­znicama, što u krajnjem znači da nema nikakve razlike između toga da se kaže da je Gospodar poučio Adema svemu onom što se nalazi u skrivenim riznicama, odnosno onoga što je u gajbu Nebesa i Zemlje i toga da se kaže da je Gospodar poučio Adema imenima svih stvari gajba Nebesa i Zemlje. Jasno je da je oboje vodi istome.

Prilika je – zbog konteksta same teme – da se ovdje na­vedu predaje o zemaljskom porijeklu čovjeka koje potvrđuju naše tumačenje. Medžlisi bilježi hadis u Bihâru od Džabir ibn 12 Kemâlud-dîn, sv. 1, str. 13.

22

Abdullaha da je pitao Poslanika Božijeg, s.a.v.a.: “‘Šta je prvo stvorio Allah?’ Poslanik reče: ‘O Džabire, svijetlo tvog Poslani­ka, a potom sve ostalo od njega. Potom je to svijetlo čuvao kod Sebe u blizini i samo On zna koliko je to trajalo. Potom je to svijetlo podijelio u nekoliko dijelova. Prijestolje je stvorio od jednog njenog dijela, Stolicu od drugog dijela, nosioce Prije­stolja i stanovnike Stolice od jednog dijela svijetlosti, a četvrti dio je u veličini koju samo On zna čuvao na položaju ljubavi. Potom je taj dio podijelio na nekoliko dijelova. Od jednog je stvorio Pero, od drugog Ploču, od trećeg Džennet, a četvrti dio u veličini koju samo On zna čuvao na položaju straha. Opet je taj dio podijelio. Od jednog dijela je stvorio mele­ke, od drugog Sunce, od trećeg Mjesec, a četvrti dio je čuvao na položaju nade onoliko koliko samo On zna. Potom je taj dio podijelio i od jednog dijela je napravio razum, od drugog znanje i strpljivost, od trećeg bezgrješnost i pomoć, a četvr­ti dio je čuvao na položaju stidljivosti kod Sebe i samo On zna koliko dugo. Potom je pogledom punog strahopoštovanja bacio pogled na onaj preostali dio svjetlosti i to svjetlo poče isijavati svjetlost u kapljicama, od čega iskapa sto i dvadeset i četiri hiljade kapljica svjetlosti, a od svake kaplje Gospodar je stvorio jednu od duša poslanika. Potom su te duše počele da se isparavaju, a od te pare Gospodar je stvorio duše prijatelja, šehida i dobrih.’”

Allame: Predaja na ovu temu zaista ima mnogo i ako ih čitalac pažljivo sagleda, uočit će da one potvrđuju naš prijašnji govor. Ako Bog da, ubrzo će u nastavku biti više riječi o njima. Ono što je neophodno ovdje unaprijed reći jeste da prilikom iščitavanja ovih predaja treba imati na umu da smo se susreli sa morem mudrosti i rudnicima znanja. Zato ne treba ishitreno

23

zaključivati da su to izmišljotine kvazisufija i plod mašte pra­znovjernih. Jer svijet Kreacije je ispunjen tajnama, tako da vi­dimo još i danas razne skupine ljudi koji se ni na trenutak ne odmaraju u svom istraživačkom radu na otkrivanju tih tajni. Od prvih dana kada se ljudski rod raspršio po Zemlji sa sva­kim novim otkrićem javljale su se brojne druge nepoznanice. I pored toga što su sve teme podvrgnute raspravi i analizi, to je tek načelo najnižeg svijeta, odnosno svijeta prirode. A gdje je Ovaj svijet svojim položajem naspram Svijeta onostranog i skrivenog, svjetovima svjetlosti i prostranstava?!

24

34. AJET SURE BEKARE

ب أ إبليس

إال

فسجدوا آلدم

اسجدوا مالئكة

لل نا

قل وإذ

كفرينواستكب وكن من ال

A kada rekosmo melecima: “Učinite sedždu Ademu!” – svi meleci učiniše sedždu, osim Iblisa. On odbi, uzoholi se, a bio je od nevjernika.

Poštovani čitaoče, iz dosadašnjeg izlaganja mogli smo shvatiti da dio ajeta: ono što krijete – ukazuje da je među mele­cima bilo nešto od čijeg su se objelodanjivanja ustezali. Ubrzo će postati jasno šta je bila ta prikrivena stvar i da ono stoji u vezi sa rečenicom: a bio je od nevjernika (Iblis). U ajetu nije rečeno da je Iblis odbio učiniti sedždu, da se uzoholio te potom postao od nevjernika. Zapravo, rečeno je da je odranije bio od nevjernika. Posve je jasno da ovo predstavlja jednu od skrive­nih stvari koju je Uzvišeni Bog objelodanio kroz novonastale okolnosti.

Također, postalo je jasno da se sedžda meleka desila u raz­doblju između rečenice: Ja znam ono što javno činite i ono što krijete – i rečenice: A kada rekosmo melecima: “Učinite sedždu Ademu!” U krajnjem, za posljedicu imamo da je rečenica: A kada rekosmo melecima: “Učinite sedždu Ademu!” – pa sve do kraja, u položaju rečenice koja sažima nekoliko rečenica da

25

bi se time pripremio put za kazivanje o Džennetu. Jer, ako se sjetimo, rekli smo da je osnovni cilj ovih ajeta pojašnjenje čovjekovog namjesništva, odnosno njegova položaja, na koji način se spustio na Zemlju, te da je postignuće i svršetak nje­govih poslova ili blagostanje, ili patnja. Prema tome, u ovom kontekstu nema mnogo mjesta za opširnijim pripovijedanjem o događaju sedžde meleka, osim toliko da se ukratko ukaže na nj i da to bude uvod za kazivanje o događanjima u Džennetu i Ademovo istjerivanje iz njega. Obratite pažnju!

Dakle, razlog zanemarivanja opširnog opisivanja ovog do­gađaja je upravo rečeno, a vrlo vjerovatno da isti razlog vrijedi i za promjenu pripovjedačkog lica iz trećeg lica: A kada Gospo-dar tvoj reče melecima – u prvo lice: A kada rekosmo melecima.

Dva značenja u vezi s ajetom Ja znam ono što krijete!

Prema onome što je rečeno, pripisivanje čina skrivanja svim melecima – s tim da je među njima samo jedna ličnost, imenom Iblis, skrivala nevjerstvo u svojoj nutrini – vraća se na poštivanje običaja govora, gdje se djelo jedne ličnosti pripisuje cijeloj skupini sa kojom je pomiješana ta ličnost i među njima nema prednjačenja ni isticanja.

Naravno, moguće je da ovo ima i drugo pojašnjenje, a to je da su meleci držali skrivenim ono što su shvatili iz govora Božijeg: Ja ću na Zemlji postaviti namjesnika – a to je da Uzvi­šeni Bog kada govori o postavljanju namjesnika na Zemlji mi­sli na posvemašnje namjesništvo, jer meleci nisu uopće davali mogućnost da jedno materijalno i zemno biće može raspola­gati sa položajem Božijeg namjesništva, kao što ni Sâm Bog u svom govoru nije odredio koga će postaviti za namjesnika

26

na Zemlji, već je to izrekao uopćeno: Ja znam ono što javno činite i ono što krijete! Potvrda ovakvog tumačenja je i činjenica da nakon upita meleka i svjedočenja o dostojnosti Adema za položaj namjesništva, Uzvišeni Bog se po drugi put melecima obraća sa zapoviješću: Učinite sedždu Ademu! Ovo pokazuje da se meleci još uvijek nisu bili oslobodili svoje primisli, što potvrđuju i neke predaje koje ćemo navesti u nastavku.

Propis sedžde nečemu drugom pored Boga

Učinite sedždu Ademu! Iz ove rečenice se da shvatiti na jedan općenit način da je dopušteno učiniti sedždu nekome mimo Boga u slučaju da to podrazumijeva iskazivanje pošto­vanja onome što nije Bog i istovremeno da to bude izvršenje Božije zapovijedi i iskazivanja poniznosti pred Njim. Naprijed izrečeno se može shvatiti iz ajeta:

ويل بت هـذا تأ

دا وقال يا أ سج

ل

وا عرش وخر

بويه ع ال

ورفع أ

ا رؤياي من قبل قد جعلها ربي حقI on roditelje svoje postavi na prijesto i oni mu svi učiniše sedždu, pa on reče: “O oče moj, ovo je tumačenje moga sna nekadašnjeg. Gospodar moj ga je ispunio...” 1

Moguće je da ovo pitanje i dalje zaokuplja čovjekovu mi­sao, a pojašnjenje ovoga je ono isto koje smo naveli kod tuma­čenja sure Fatiha, a to je da ibadet predstavlja ono stanje kojim rob želi sebe dovesti u položaj pokornosti i robovanja i da to svoje robovanje na praktičan način pokaže i dokaže te da ono ostane nepromijenjeno.

1 Junus, 100.

27

Dakle, djelo pokornosti i robovanja treba biti takvo da bude dostojno iskazivanja i svjedočenja odnosa gospodara i roba, kao što je čin sedžde, odnosno polaganje čela na zemlju, ili pregibanje (ruku) i ustajanje pred Gospodarem, ili pri ho­danju kretati se iza gospodara, a ne ispred i sl. Koliko god da dostojnost i čast bude veća u pogledu subjekta prema kome se to ispoljava – i pokornost će biti veća i određenija. Od svih či­nova koji na najjasniji i najbolji način potvrđuju i ukazuju na Uzvišenost Gospodareva položaja te niskost roba jeste sedžda, zato što rob kod sedžde sebe baca na zemlju dok svoje čelo i lice polaže na zemlju.

Sedžda po svojoj biti nije ibadet

S druge strane, mišljenja mnogih da je sedžda po svo­joj biti ibadet i kao takvo njoj nije pripisiv nikakav drugi status i ne odgovara ničemu, osim ibadetu – nije ispravno, jer ono što je esencijalno kao takvo nije prekršivo. Mogu­će je da čovjek čin sedžde učini iz nekih drugih pobuda, a ne robovanja i veličanja. Recimo, da neko ovim činom želi prisutnu osobu ismijati i poniziti. Jasno je da u ovom slučaju, i pored toga što sedžda učinjena u njenom obliku, ona nije ibadet. Naravno, neporecivo je da sedžda mnogo jasnije i više nego bilo koji drugi čin ili djelo nosi značenje ibadeta i poniznosti.

Sada, kada je postalo jasno da čin sedžde po svojoj biti nije ibadet već da postoji potreba i za namjerom (nijetom) činje­nja ibadeta, u tom slučaju ako se čin sedžde ograniči samo na oblik ibadeta, ta zabrana je ili od vjerozakona (Šerijata), ili od razuma. Ono što je po Šerijatu i po razumu zabranjeno jeste

28

da čovjek sedždom želi nečemu pored Boga potvrditi položaj Gospodara i Skrbnika. U suprotnom, ako čovjek sedždom želi iskazati poštovanje ili dobrodošlicu, a da ne povjeruje u nje­govo Gospodstvo, dakle čisto radi ispunjenja običaja, u tom slučaju nema ni šerijatskog, ni racionalnog dokaza da je ovakva sedžda zabranjena.

Ono preko čega se ne može preći jeste okolnost da vjerski doživljaj i bliskost koju su pobožni ljudi izgradili kod sebe spram vanjskih aspekata vjere iziskuje da ovaj čin u potpu­nosti bude posvećen jedino Allahu, dž.š., a da se ni pred čim drugim, pored Boga, ne pada licem na tle, ma koliko da to, recimo, bio običaj iskazivanja poštovanja uglednicima.

Ovakav vjerski doživljaj, kada je sedžda u pitanju, ne može se zanemariti. Međutim, nije ni tako da je svako djelo koje iskreno činimo za Allaha, dž.š., istovremeno zabranjeno u od­nosu spram bilo čega drugog, kao što je recimo ispoljavanje ljubavi prema dobrim Božijim robovima.

Predaje

U Tefsiru Ajjâšî od Imama Sadika se prenosi: “Nakon što je Allah, dž.š., stvorio Adema, zapovjedi melecima da mu učine sedždu. Meleci rekoše u sebi: ‘Mi ne sumnjamo u to da je Bog stvorio biće koje je plemenitije Njemu od nas, a mi smo nje­govi susjedi i najbliži od stvorenja Njemu.’ Uzvišeni Bog reče: ‘Zar vam nisam rekao da samo Ja znam ono što javno činite i ono što krijete?’ Znači, misli se na ono što su govorili o dži­nima (koji su prije bili nastanjeni na Zemlji) i ono što su krili u sebi (o svojoj dostojnosti za položaj namjesništva). Upravo

29

zbog onoga što su rekli i onoga što su skrivali meleci zatražiše utočište u Božijem Prijestolju.”2

U istom tefsiru bilježi se predaja sličnog značenja od Ali ibn Husejna Imama Sedžada: “Kada su meleci shvatili svoju grešku, zatražiše utočište u Prijestolju. Ovo je bila greška jedne skupine meleka, onih koji su bili oko Prijestolja, a ne sviju.” Da bi u nastavku predaje rekao: “Ova skupina će do Sudnjega dana biti zaštićena u okrilju Prijestolja.”3

Allame: Moguće je razumjeti ove dvije predaje iz ajeta koji prenose govor meleka: A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo – pa sve do: Hvaljen neka Si – rekoše oni – mi znamo samo ono čemu Si nas Ti poučio; Ti Si Sveznajući i Mudri. Međutim, predaje nisu bez zamjerki, jer je u ajetu za­povjeđeno svim melecima da učine sedždu i niko, osim Iblisa, nije spomenut da se nije pokorio, kao što je na drugom mjestu rečeno: Svi meleci učiniše sedždu.

U svakom slučaju, u pojašnjenju predaja reći ćemo – a o tome će uskoro biti više riječi – da Božije Prijestolje predstavlja znanje, što potvrđuju i predaje od Imama Ehli­Bejta. Dakle, meleci koji su imali primjedbu na Božiji odredbu zapravo su bili oni među njima čiji položaj je bio u vezi sa Božijim zna­njem, jer su na kraju shvatili svoju grešku i nakon toga ponovo su potražili utočište u Njegovom znanju i rekli: Hvaljen neka Si – rekoše oni – mi znamo samo ono čemu Si nas Ti poučio; Ti Si Sveznajući i Mudri. Obratite pažnju!

Prema tome, ajet: A bio je od nevjernika – znači da je Iblis pripadao džinima, odnosno stvorenjima koja su živjela na Zemlji prije čovjeka, što potvrđuju Božije riječi: 2 Tefsir Ajjâšî , sv. 1, str. 33, hadis 14. 3 Tefsir Ajjâšî, svez. 1, str. 30, hadis 7.

30

آن خلقناه سنون وال ن حإ م صال مي

لقد خلقنا اإلنسان من صل

موم من قبل من نار السMi smo stvorili Adema od ilovače, od blata ustajalog, a još prije smo stvorili džine od vatre užarene.4

Sukladno ovim predajama, kod pripisivanja čina skrivanja svim melecima nema potrebe za posebnim naglašavanjem, i to pripisivanje je istinsko, jer je to bila misao koja je prošla kroz srca svih meleka. Nakon iznesenog, neko će možda primijetiti da ovo nije u skladu sa onim predajama koje govore da je ovo bilo Iblisovo prikrivanje o njegovom ustezanju da ispolji po­niznost Ademu i njegovoj oholosti u slučaju da bude pozvan učiniti mu sedždu. U odgovoru ćemo reći da ne postoji nika­kvo nesuglasje jer se sve ovo može shvatiti iz kur’anskih ajetâ. Iblis je bio odlučio usprotiviti se ako bude pozvan učiniti sedždu Ademu, kao što su i meleci imali pogrešnu pretpostavku.

U knjizi Qisesul-enbija prenosi se od Ebu Basira da je upitao Imama Sadika: “Da li su meleci učinili sedždu i spustili svoja čela na zemlju?” Imam odgovori: “Da, njima je bilo zapovje­đeno od Allaha, dž.š., da Ademu iskažu poštovanje.”5

U knjizi Tuhaful-’ukûl prenosi se od Imama: “Zaista je sedžda meleka Ademu bila pokornost Allahu i iskazivanje njihove ljubavi prema Ademu.”6

U knjizi Ihtidžâdž Imam Musa ibn Džafer prenosi od svojih plemenitih očeva: “Upitao je Jevrej Zapovjednika pra­vovjernih o čudima Poslanika u poređenju sa čudima ostalih 4 Hidžr, 26­27. 5 Qisesul-enbija, također, Bihâr, sv. 11, str. 139, hadis 3.6 Tuhaful-’ukûl, str. 357.

31

poslanika. ‘Recimo, Gospodar je zapovjedio melecima da učine sedždu Ademu. Da li je u pogledu Muhammeda Bog učinio takvo šta (i time ukazao čast njemu)?’ Imam Ali reče: ‘Da, upravo je tako bilo. Međutim, Allah nije potaknuo meleke da učine sedždu Ademu radi pokornosti njemu, pored Allaha, dž.š. Zapravo, njihova sedžda je bila priznanje Ademove vrijednosti i milost Allahova prema njemu. A Muhammedu, s.a.v.a., dato je vrjednije od toga, jer Allah – i pored svoje Veličine i Uzvi­šenosti – sa svim Svojim melecima blagosilja Muhammeda, a blagosiljanje njega od strane vjernika ubraja se u njihov ibadet. O Jevreju, ovo je mnogo više i vrjednije!’”7

U Tefsiru Qomî prenosi se: “Allah je prvo od Adema stvo­rio njegovo tijelo i takvim ga ostavio četrdeset godina. Kada bi prokletnik Iblis prolazio pored tog tijela govorio bi mu: ‘Čemu te je Allah stvorio!’ Imam Ehli­bejta u nastavku kaže: ‘Iblis u sebi reče: Ako mi Allah naredi da učinim sedždu ovom biću, neću poslušati!’ U nastavku Imam reče: ‘Potom je Uzvi­šeni Allah rekao melecima da učine sedždu Ademu. Meleci učiniše sedždu, a Iblis objelodani zavist koju je skrivao u sebi i ne učini sedždu.’”8

U zbirci hadisa Bihârul-envâr iz knjige Qisesul-enbijâ pre­nosi se od Imama Sadika: “Iblisu je zapovjeđeno da učini sedždu Ademu i on reče: ‘O Gospodaru moj, zaklinjem Te Tvojom Veličinom i Čašću, oslobodi mene od sedžde Ademu! Zauz­vrat ja ću Ti robovati kao što Te niko da sada nije robovao.’ Uvišeni Allah reče: ‘Ja volim onaj ibadet koji je u skladu sa Mojoj voljom.’ Potom Imam reče: ‘Iblis je četiri puta zacvilio: onda kada je proklet, na dan kada je protjeran na Zemlju, na 7 Ihtidžâdž, sv. 1, str. 314.8 Tefsir Qomî, sv. 1, str. 41, hadis 10.

32

dan kada je Muhammed, s.a.v.a., poslat za poslanika i četvrti put kada je objavljenja sura Fatiha. A dva puta je pustio rado­stan glas. Jednom kada je Adem pojede sa zabranjenog drveta, a drugi put kada je Adem protjeran iz Dženneta.’ U tumače­nju ajeta: Ukazaše im se stidna mjesta – rekao je: ‘Prije nego što je pojeo sa onog drveta stidna mjesta njih dvoga se nisu vidjela i tek nakon kušanja ploda ona se ukazaše.’ Također rekao je: ‘Drvo koje je bilo zabranjeno Ademu bila je pšenica.’”9

Allame: U brojnim predajama potvrđuje se ono što smo mi rekli u vezi sa sedždom.

9 Bihârul-envâr, sv. 11, str. 145, hadis 14.

33

35­39. AJETI SURE BEKARE

حيث رغدا منها وك نة ال وزوجك نت

أ اسكن آدم يا نا

وقل

هما زلفأ المني ظ

ال من فتكونا جرة الش هـذه تقربا وال شئتما

بعضكم اهبطوا نا

وقل فيه كنا ا مم خرجهما

فأ عنها يطان الش

حني فتلق

رض مستقر ومتاع إللعض عدو ولكم يف األ

نا قل الرحيم اب اتلو هو إنه عليه فتاب كمات بيه ر من آدم

ني هدى فمن تبع هداي فال تينكم ميا يأ إم

يعا ف منها مجاهبطوا

بآياتنا بوا وكذ

ين كفروا

وال يزنون هم وال عليهم خوف

ون صحاب الار هم فيها خادلولـئك أ

أ

I Mi rekosmo: “O Ademe, nastanite se, ti i žena tvoja, u Džennetu i jedite u njemu koliko god želite i odakle god ho-ćete, ali se ovom drvetu ne približujte pa da budete od nepra-vednika!” I šejtan ih navede da zbog drveta posrnu i izvede ih iz onoga u čemu su bili. “Siđite!” – rekosmo Mi – “Jedni dru-gima ćete neprijatelji biti, a na Zemlji ćete boraviti i do roka određenog živjeti!” I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti; On, doista prima pokajanje, On je Milostiv. Mi rekosmo: “Silazite iz njega svi! Od Mene će vam uputstvo dolaziti, i oni koji uputstvo moje budu slijedili – ni-čega se neće bojati i ni za čim neće tugovati. A onima koji ne budu vjerovali i knjige Naše budu poricali – biće stanovnici Džehennema; u njemu će vječno ostati.”

34

Tumačenje

Slučajevi u Kur'anu gdje se spominje hazreti Ademov Džennet

I Mi rekosmo: “O Ademe, nastanite se, ti i žena tvoja, u Džennetu...” – i pored činjenice da je događaj sedžde u Kur’anu istaknut više puta, ipak se Ademov Džennet i zbivanja vezana za njega javljaju samo na tri mjesta. Jedno od njih je niz ajeta sure Bekare, o kojima raspravljamo. Drugi put je to u suri A‘râf:

نة فكال من حيث شئتما وال تقربا نت وزوجك ال

ويا آدم اسكن أ

يطان لبدي المني فوسوس لهما الش جرة فتكونا من الظ هـذه الشلهما ما ووري عنهما من سوءاتهما وقال ما نهاكما ربكما عن هـذه ين وقاسمهما إني ادل

و تكونا من ال

ن تكونا ملكني أ

أجرة إال الش

جرة بدت لهما ا ذاقا الش هما بغرور فلملكما لمن الاصحني فدال

لم نة وناداهما ربهما أ

سوءاتهما وطفقا يصفان عليهما من ورق ال

بني يطآن لكما عدو م قل لكما إن الشجرة وأ كما الش

نهكما عن تل

أ

ين اسكونن من ال ا وترحنا ل

م تغفر ل نفسنا وإن ل

قاال ربنا ظلمنا أ

رض مستقر ومتاع بعضكم لعض عدو ولكم يف األ

قال اهبطوا

رجون يون وفيها تموتون ومنها ت

حني قال فيها ت

إل“A ti, o Ademe, i žena tvoja u Džennetu stanujte i odakle god hoćete jedite, samo se ovom drvetu ne približujte, da prema sebi ne počinite nepravdu!” I šejtan im poče ba-jati da bi im otkrio ono što je skriveno od njih dvoga od stidnih mjesta njihovih, i reče: “Gospodar vaš vam zabra-njuje ovo drvo samo zato da ne biste meleci postali ili da ne biste besmrtni bili.” – i zaklinjaše im se: “Ja sam vam,

35

zaista, savjetnik iskreni!” I na prevaru ih zavede. A kad oni drvo okusiše, stidna mjesta njihova im se ukazaše i oni po sebi džennetsko lišće stavljati počeše. “Zar vam to drvo nisam zabranio?!” – zovnu ih Gospodar njihov – i rekao vam: “Šejtan vam je, zbilja, otvoreni neprijatelj.” “Gospodaru naš” – reko-še oni – “sami smo sebi učinili nepravdu, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.” “Izlazite” – reče On – “Jedni drugima bićete neprijatelji! Na Zemlji ćete boraviti i do smrti ostati. Na njoj ćete živjeti, na njoj ćete umirati i iz nje oživljeni biti” – reče On.1

Treći put u suri Tâ Hâ:

نا عزما وإذ قل

د ل

آدم من قبل فنس ولم ن

ولقد عهدنا إل

نا يا آدم ب فقل

إبليس أ

مالئكة اسجدوا آلدم فسجدوا إال

لل

نة فتشق إن ك ولزوجك فال يرجنكما من ال إن هذا عدو ل

وال تضح فيها تظمأ ال نك

وأ تعرى وال فيها وع

ال ت

أ لك

لال شجرة ك ع دل

أ هل آدم يا قال يطان الش ه

إل فوسوس

كال منها فبدت لهما سوآتهما وطفقا يصفان يبل فأ

ك ال

ومل

ربه اجتباه ثم فغوى ربه آدم وعص نة ال ورق من عليهما

لعض بعضكم يعا مج منها اهبطا قال وهدى عليه فتاب وال يضل فال هداي بع ات فمن هدى ني مي تينكم

يأ ا إم

ف عدو ه يوم ش

معيشة ضنك ون

إن ل

ري فعرض عن ذك

يشق ومن أ

عم وقد كنت بصريا تن أ عم قال ربي لم حش

قيامة أ

ال

وم تنس تتك آياتنا فنسيتها وكذلك القال كذلك أ

1 A‘râf, 19­25.

36

Adema smo Mi još prije obavezali, pa on zaboravi, i ne na-đosmo kod njega odlučnosti! A kada melekima rekosmo Mi: “Učinite sedždu Ademu!” – svi su oni učinili sedždu, samo ne Iblis, on odbi. “O Ademe!” – rekosmo Mi – “Doista je ovaj neprijatelj tebi, i ženi ti, zato vas dvoje nek’ on nikako iz Dženneta ne izvodi, pa da se mučiš! Zbilja ti u njemu nećeš ni ogladnjeti, niti go biti, i zbilja nećeš ni ožednjeti, niti žegu osjetiti!” Ali ga šejtan obmanu i reče: “O Ademe! Hoćeš li da ti pokažem drvo vječnosti i carstvo koje neće proći?” I njih dvoje s njega pojedoše i stidna mjesta njihova im se ukazaše, pa lišćem džennetskim njih dvoje po svojim stid-nim mjestima pokrivati se počeše. I Adem ne posluša svoga Gospodara i skrenu s Puta Pravoga. A potom ga odabra njegov Gospodar, pa mu oprosti i Stazom Pravom uputi. “Izlazite iz njega svi!” – On naredi – “Jedni drugima će te neprijatelji biti!” A potom će vam od Mene doista uputa dolaziti, po ko Uputu Moju bude slijedio, neće zalutati niti u očaj pasti. A ko se okrene od Opomene Moje, njemu zbilja tjeskobno življenje pripada, a na Danu Sudnjem proživjet ćemo ga slijepa. “Gospodaru moj!” – upitat će on – “zašto si me slijepa proživio kada sam već vidjelac bio?” “Eto zato jer su ti Znaci Naši dolazili” – reče On – “pa si ih zaboravljao, pa ćeš i ti isto tako zaboravljen danas biti!”2

Osnovna namjera kod stvaranja hazreti Adema njegovo je nastanjivanje na Zemlji

Kontekst ovih triju skupina ajeta, a posebno početni ajeti prve skupine koji glase: Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti..., 2 Tâ Hâ, 115­126.

37

otkrivaju nam da je Adem zapravo od samog početka stvo­ren da na Zemlji živi i da na Zemlji umre. Ako je Uzvišeni Allah Adema doveo u Džennet na kratak period to je bilo zato da bude izložen iskušenju te da mu se kao posljedica njegova nepokoravanja ukažu stidna mjesta, kako bi nakon toga bio spušten na Zemlju.

Također, kontekst ajeta sure Tâ Hâ, koji glase: Adema smo Mi još prije obavezali..., i ajeta sure A‘râf: O Ademe, nastanite se, ti i žena tvoja, u Džennetu..., prenoseći u nizu događaj sedžde zajedno sa događajem u Džennetu, na jasan način otkriva da je osnovna namjera kod stvaranja Adema bila da on živi na Zemlji. Ono što je ovdje važno jeste činje­nica da put nastanjivanja na Zemlju ide preko nastanjivanja u Džennetu, a prije svega da se melecima time dokaže veći položaj Adema i njegovu dostojnost namjesništva, da me­lecima bude naređeno da učine sedždu, te da nakon toga bude nastanjen u Džennetu, da mu bude zabranjeno drvo i da on kuša sa njega te da se kao posljedica učinjenog njemu i njegovoj ženi ukažu stidna mjesta i na kraju da bude spu­šten na Zemlju.

Iz ajeta se da jasno zaključiti da je posljednji uzrok koji je učinio njih dvoje zemaljskim bićima upravo pitanje uka­zivanja njihovih slabosti i manjkavosti, a njihove manjkavo­sti prema ajetu: ...pa počeše po njima lišće džennetsko stavljati – predstavljaju stidna mjesta. Jasno je da su ova dva organa manifestacija svih životinjskih poriva jer podrazumijevaju, ta­kođer, i prehranjivanje i umnožavanje.

Dakle, sav Iblisov trud i cilj je bio da otkrije njihovu sla­bost. S druge strane, kao da je stvaranje čovjeka, odnosno zemaljskog Adema i njegove žene, bilo završeno i Uzvišeni

38

Allah ih je odmah uveo u Džennet. Dakle, oni nisu proveli mnogo vremena na Zemlji, zapravo, nije im dato dovoljno prilika da upravo na Zemlji uvide svoje slabosti i da spoznaju ostala sredstva neophodna za život na Zemlji.

Ustvari, njih dvoje su uvedeni u Džennet u vrijeme dok su još uvijek bili povezani sa svijetom Melekuta i njihova per­cepcija koju su imali o svijetu duša i meleka još uvijek nije bila uprljana ovozemaljskim životom, što se može razumjeti iz ajeta: da bi otkrio njima dvoma ono što je skriveno od njih dvoga od stidnih mjesta njihovih (لبدي لهما ما ووري عنهما من سوءاتهما), a nije rečeno: da bi otkrio njima dvoma ono što je bilo nji­ma (kroz duži period) skriveno od stidnih mjesta njihovih Dakle, prikrivenost 3.(لبدي لهما ما كن ووري عنهما من سوءاتهما)njihovih stidnih mjesta bila je privremena, desila se na trenu­tak, jer u zemaljskom životu nije moguće da ona budu prikri­vena na duže razdoblje.4

Razlog izgona iz Dženneta

Prema tome, otkrivanje stidnih mjesta u ovozemaljskom životu posredstvom kušanja ploda sa zabranjenog drveta bilo je jedno od Božijih nepromjenjivih određenja, koje je mo­ralo da se ispuni. Zato je Uzvišeni Bog rekao: ...nikako ne 3 Poznavaocima arapskog jezika razlika između ove dvije rečenice je

mnogo jasnija. U drugoj rečenici, a koja se ne nalazi u Kur’anu, po­moćni glagol biti (ناك) ukazuje na neprekinutost i kontinuitet radnje, u ovom slučaju prikrivenosti stidnih mjesta. (Op. prev.)

4 Srž navedenih ajeta jeste činjenica, koja se može shvatiti iz samih ovih ajeta, a tiče se toga da nakon upotpunjena stvaranja Adema i Have na Zemlji, prije nego što su spoznali svoja stidna, ona su prikrivena i tako su uvedeni Džennet. (Op. prev.)

39

dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz Dženneta, pa da se onda mučiš. (نة فتشق

-I šejtan ih nave (فال يرجنكما من ال

de da zbog drveta posrnu i izvede ih iz onoga u čemu su bili. ا كنا فيه) خرجهما مم

(فأ

Također, i pored činjenice da je Uzvišeni Allah oprostio njihovu grešku nakon njihova pokajanja, On ih nije vratio u Džennet već ih je spustio na Zemlju da tamo žive.

Da odredba Božija nije bila nepromjenjiva u vezi sa kuša­njem ploda sa zabranjenog drveta i protjerivanja iz Dženneta kao posljedice, te da nije bilo nemoguće da se vrati u Džennet, nakon pokajanja i oprosta greške, Adem bi se vratio u Džennet – jer pokajanje briše grijehe i njegove posljedice.

Iz dosadašnjeg izlaganja postalo je očito da uzrok Ademova protjerivanja iz Dženneta i njegova nastanjivanja na Zemlji nije bila njegova greška, već je uzrok bio u činjenici da su se posredstvom greške otkrila stidna mjesta, a to se opet desilo kao posljedica spletke prokletnika Iblisa.

Značenje Božijeg zavjeta i obaveze koju je preuzeo hazreti Adem

Kazivanje o Ademu u suri Tâ Hâ započinje riječima: Ade-ma smo Mi još prije obavezali, pa on zaboravi, i ne nađosmo kod njega odlučnosti! (عزما

د ل

آدم من قبل فنس ولم ن

(ولقد عهدنا إل

Treba vidjeti na šta se odnosi ova obaveza i zavjet: da li se to odnosilo na zabranu približavanja drvetu? – ...ovom drvetu ne približujte pa da sami sebi nepravdu nanesete! ( وال تقربا هـذهالمني ظ

جرة فتكونا من ال Ili je to bilo obznanjivanje Iblisova (الش

neprijateljstva spram Adema i njegove žene? – ...ovaj je doista neprijatelj tebi i tvojoj ženi. (ك ولزوجك Ili je ova (إن هذا عدو ل

40

obaveza opća i odnosi se na zavjet uzet od svih ljudi, a posebno je zavjet čvrsto uzet od poslanika.

Prva pretpostavka nije osnovana, što se da jasno vidjeti iz ajeta: I šejtan im poče bajati... i reče: “Gospodar vaš vam za-branjuje ovo drvo samo zato da ne biste meleci postali ili da ne biste besmrtni bili.” (ن

أ

جرة إال وقال ما نهاكما ربكما عن هـذه الش

يطان ين فوسوس لهما الش ادلو تكونا من ال

­te aje ,(...تكونا ملكني أ

ta koji slijedi: Zaklinjaše im se Iblis: “Ja sam vam, zaista, savjet-nik iskreni!” (وقاسمهما إني لكما لمن الاصحني) Dakle, Adem pri­likom kušanja zabranjenog ploda ne samo da nije zaboravio na Božiji zavjet već ga je u potpunosti imao u vidu. Iblis je svojom slatkom riječju samo Ademu opravdao njegov postupak. Narav­no, ovo nikako nije u suglasju sa ajetom o kojem raspravljamo, jer se u njemu kaže da je on zaboravio na zapovijed Božiju.

Druga pretpostavka, koliko god da je moguća, ne odgo­vara sadržaju ajeta, jer u onom o kojem raspravljamo, zapovi­jed se odnosi samo na Adema, a zabrana približavanja drvetu odnosi se na njih oboje, kao i činjenica da se zaborav pripi­suje samo Ademu. Pored svega rečenog, u nastavku ajeta o kojem raspravljamo u suri Tâ Hâ, a koji stoji u suglasju sa sebi prethodećim ajetima, značenje zavjeta više odgovara op­ćem zavjetu, a ne upozorenju na Iblisa, kao što kaže Uzviše­ni Allah: A potom će vam od Mene doista uputa dolaziti, po ko Uputu Moju bude slijedio, neće zalutati niti u očaj pasti. A ko se okrene od Opomene Moje, njemu zbilja tjeskobno živ-ljenje pripada, a na Danu Sudnjem proživjet ćemo ga slijepa. عرض)

بع هداي فال يضل وال يشق ومن أ ني هدى فمن ات تينكم مي

ا يأ فإم

عمقيامة أ

ه يوم ال ش

معيشة ضنك ون

إن ل

ري ف (عن ذك

Sagledavanjem i upoređivajem ovih ajeta sa ajetom koji je u središtu naše rasprave, može se razumjeti da kur’anski

41

stavak: A ko se okrene od Opomene Moje, njemu zbilja tjeskob-no življenje pripada... – odgovora zaboravu na koji se u ajetu ukazuje. Kada ova dva ajeta zajedno sagledavamo, tada oba-veza odgovara mnogo više značenju zavjeta na Gospodstvo i Skrbništvo Allaha i pokornost Ademovu, od toga da bude u značenju upozoravanja na Iblisa.

Između zaborava na Boga i slijeđenja Iblisa u pojmovnom pogledu nema velike srodnosti, za razliku od zavjeta na Gos­podstvo i Skrbništvo Božije. Zavjetovati se na Božije skrb­ništvo znači da čovjek nikad ne zaboravi da ima Skrbnika i Upravitelja, odnosno da čovjek nikad i ni u kojem stanju ne zaboravi da je on u posvemašnjem vlasništvu Božijem, a sâm nije vlasnik ničega: ni koristi, ni štete, ni života, ni smrti, jed­nostavno ničega, ili drugačije rečeno, nije vlasnik ničega po svojoj biti: ni osobine, ni djela.

Jasno je da greška ili grijeh u kontekstu ovog zavjeta jeste da čovjek zaboravi na položaj svoga Gospodara, bilo usljed zaokupljenosti sobom, bilo usljed zaokupljenosti bilo čim drugim, kao što ovosvjetske prolazne ljepote čo­vjeka odvode u zaborav naspram Uzvišenog Allaha, dž.š. Obratite pažnju!

Posljedica posvećivanja pažnje ka zavjetu Božijem

Međutim, ako uzmemo u obzir čovjeka u okruženju kakvo mu nudi ovosvjetski život sa svim svojim vidovima i različi­tostima i okolnost da Ovaj svijet nije nastanjen samo dobrim ljudima, već u njemu zajednički učestvuju i vjernici i nevjer­nici, uvidjet ćemo da je ovosvjetski život raznovrstan, shodno zbilji i batinu u pogledu znanja i neznanja o Uzvišenom Bogu.

42

Čovjek koji poznaje položaj svoga Gospodara kada sagleda svoje mjesto u ovosvjetskom životu, ispunjenom svim obli­cima ozlojeđenosti, nesrećama i nevoljama te uzme u obzir da je ovaj život izmiješan sa životom i smrću, zdravljem i bo­lešću, bogatstvom i siromaštvom, posjedovanjem i neposje­dovanjem; i uzme u obzir da sav Ovaj svijet, onoliko koliko ga ima u biti čovjeka i izvan njega, da je sve opet vlasništvo Božije te da nijedno biće u Ovom svijetu nema neovisnost po sebi niti po nečem drugom, već je sve u vlasništvu Onoga kod Kojeg ne postoji ništa, osim Ljepote i Dobra, i to one Ljepote i Dobra koja dostoje položaju Njegove Uzvišenosti i Časti; te da od Njega ne potiče ništa, osim Dobra i Ljepote – tada shvata da ništa u ovom svijetu nije odvratno da bi se od toga gnušao, ništa nije opasno da bi strahovao od toga, ništa nije jezovito da bi osjećao bojazan, ništa nije strašno da bi to izbjegavao.

Sa ovakvim pogledom ono što postoji vidi lijepim i dra­gim, osim onoga za šta mu je Gospodar zapovjedio da drži za odvratnim i neprijateljem. Štaviše, stvari vidi odvratnim zbog Božije zapovjedi, kao što i voli i uživa u njima zbog Božije zapovjedi. Ukratko, ovakva osoba nema nikakvih briga i strep­nji, osim prema sebi, i to u vezi sa svojim Gospodarem.

Sve ovo je zbog toga što ovakva osoba cijeli svijet vidi ap­solutnim vlasništvom svoga Gospodara. On je vjerovanja da niko pored Boga nema bilo kakva udjela u bilo kom dijelu egzistencije. Ovakva osoba se ne bavi pitanjima šta će nje­gov Gospodar uraditi sa Svojim vlasništvom. Zašto oživljava mrtve? Zašto daruje dobro ili nesreću? Ovo je čisti, pleme­niti život u kojem nema nikakve pokvarenosti, svjetlost koja nije izmiješana bilo kakvom tamom, sreća pored koje nema

43

mjesta za tugu, posjedovanje sa kojim nije spojivo neimanje, imetak koji nije izmiješan ikakvim oblikom siromaštva. Sve su ovo blagodati koje se stiču imanom i vjerovanjem u Uzvi­šenog Allaha, dž.š.

Posljedica nemara spram Božijeg zavjeta

Naspram ovog života postoji jedan drugi oblik života, a to je život osobe koja je neznalica spram položaja svoga Gospodara. Taj nesretnik odvojen je od svoga Gospodara i bilo šta da gleda – sebe ili biće izvan sebe – vidi neovisnim u egzistenciji. Korisno ili štetno, dobro ili zlo vidi po njima samim. Kao posljedica ovakvog pogleda, cijeli njegov život je ispunjen strahom pred onim što nastupa, strepnjom od onoga što je prošlo, tugom za onim što je izgubio; pouz­daje se u imetak, položaj, djecu, prijatelje i u sve ostalo za čim gaji ljubav, ukratko, uronjen je u ono za šta drži da ima uticaja na njegov život. On je poput džehennemlija kojima uvijek, kada im izgori koža, zamjenjuju je drugom, uvijek kada se naviknu na jednu patnju zamjenjuju im je drugom, težom patnjom, sve dok srce ne okuša patnju. Srce mu je stalno uznemireno. Duša mu stalno izgara poput svijeće i topi se poput vode. Grudi su mu stalno ispunjene tegobom i uznemirenošću, kao da se želi uspeti na nebo. Gospodar posredstvom ovakvih nesreća ovladava onima koji neće da prihvate vjerovanje:

ين ال يؤمنون

كذلك يعل الله الريجس ع الEto, tako Allah one koji ne vjeruju ostavlja u nečisti.5

5 En’am, 125.

44

Nakon što je ovo postalo jasno, cijenjeni čitalac je shvatio da ova dva pitanja, zaborav na zavjet i nesreća u ovosvjetskom životu, predstavljaju jednu te istu stvar, s tim da je ovosvjetska nesreća jedna od grana zaborava na zavjet.

Upravo o ovome govori Uzvišeni Allah kada se u suri Tâ Hâ obraća svim ljudima Ovoga svijeta, donoseći propis:

يشق

وال يضل فال هداي بع ات فمن هدى ني مي تينكم يأ ا إم

فيوم ه ش

ون ضنك معيشة

ل إن

ف ري ذك عن عرض

أ ومن

عمقيامة أ

ال

A potom će vam od Mene doista uputa dolaziti, pa ko Uputu Moju bude slijedio, neće zalutati niti u očaj pasti. A ko se okrene od Opomene Moje, njemu zbilja tjeskobno življenje pripada, a na Danu Sudnjem proživjet ćemo ga slijepa.6

Potom u suri Bekare, u ajetima koji su predmet naše ra­sprave, iznosi se ista istina, samo drugim riječima:

فمن تبع هداي فال خوف عليهم وال هم يزنون

Pa, ko bude Uputu Moju slijedio, ničega se neće bojati i ni za čim neće tugovati.7

Ako cijenjeni čitalac obrati pažnju, iz dosadašnjeg izlaganja može zaključiti da približavanje zabranjenom drvetu povlači za sobom tegobu i nesreću u životu na Ovom svijetu, a ta nesre­ća je da čovjek zaboravi na svoga Gospodara i bude u nemaru 6 Tâ Hâ, 124.7 Bekare, 38.

45

spram Njegova položaja. Kao da je Adem htio pomiriti između tog drveta i zavjeta koji je uzet od njega, zapravo da posjeduje i jedno i drugo. Međutim, on to nije mogao, što je imalo za po­sljedicu da zaboravi na zavjet i zapadne u teškoće ovosvjetskog života, da bi na kraju ovu štetu nadoknadio pokajanjem.

Značenje riječi regeda i zalimin u ajetu

Jedite u njemu koliko god želite... (وك منها رغدا) Riječ rege-de (رغد) ovdje je u značenju ugodnog života u obilju.

...ali se ovom drvetu ne približujte... (جرة (وال تقربا هـذه الشIzrečena zabrana u ovom ajetu kao da se odnosi na zabranu od jedenja ploda sa tog drveta, a ne na samo drvo. Ako je zabrana izrečena na način: Ne približavajte se ovom drvetu! – to je zato da se naglasi težina zabrane, što svjedoči drugi ajet:

كال منها فبدت لهما سوآتهمافأ

I njih dvoje pojedoše s njega i ukazaše im se stidna mjesta njihova.8

Upravo navođeni ajet je jasan po tome da je približavanje drvetu upravo kušanje ploda sa njega. Njihov prekršaj zbog kojeg su im se ukazala stidna mjesta je bio kušanje, a ne pri­bližavanje drvetu.

...pa da budete od nepravednika! (المني ظ Riječ (فتكونا من ال

nepravednici je particip aktivni od korijena riječi nepravda kao što su neki ,(ظلمة) a ne od korijena riječi tama ,(ظلم)tumači pretpostavili, jer su Adem i njegova žena na drugom mjestu priznali počinjenu nepravdu: Gospodaru naš, sami smo 8 Tâ Hâ, 121.

46

sebi učinili nepravdu, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.9

Ono što ovdje treba zapaziti jeste činjenica da je Uzvišeni Allah stavku pa da budete od nepravednika u suri Tâ Hâ zamije­nio riječima pa da se mučiš10 ( Dok u nastavku istog ajeta (فتشقKur’an pojašnjava šta znači mučiti se: U njemu nećeš ni oglad-njeti, ni go biti, u njemu nećeš ni ožednjeti, ni žegu osjetiti.11 Iz rečenog se jasno da zaključiti da se pod tegobama ovosvjetskog života misli na život izložen gladi, neposjedovanju odjeće, žeđi, naporu. Prema tome, nepravda koju su učinili Adem i njegova žena bila je zapravo prema njima samima, a nije bila nepokor­nost Allahu, dž.š., jer kada se kaže nepravda (zulm), s obzirom na značenje ove riječi, misao odmah ide na grijeh prema Bogu, što nije slučaj u ovom kur’anskom kazivanju.

Božija zabrana približavanju drvetu bila je dobronamjernog karaktera, a ne obavezno provodivog

Također, iz ovoga se da zaključiti da kada se kaže ne pribli-žavajte se ovom drvetu, ova zabrana ima karakter dobronamjer­nog savjeta, a ne obavezno provodive Gospodareve zabrane, za čije nepoštivanje slijedi kazna. To je poput onoga kada brižni otac kaže svom djetetu da ne hoda napolju bos jer se može nabosti na nešto oštro. Neposluh spram ovakve zabrane ne označava se kao grijeh.

Dakle, Adem i njegova žena su učinili nepravdu sebi i time se lišili boravišta u Džennetu, a nisu bili neposlušni prema 9 A‘râf, 23.10 Tâ Hâ, 117.11 Tâ Hâ, 118­119.

47

Bogu ili kako bi se to vjerskom terminologijom reklo – nisu počinili grijeh.

Ako pređemo preko tvrdnje da je Božija zabrana bila obavezujuća, u tom slučaju – nakon što su je Adem i nje­gova žena prekršili i učinili pokajanje i ono bilo primljeno – trebalo bi da su i posljedice grijeha otklonjene, a takvo šta se nije desilo. Adem se pokajao zbog svoje greške, ali nije vraćen u Džennet i nije stekao položaj koji je tamo imao. Da zabrana nije bila dobronamjerna i upućujućeg karaktera tada bi šerijatske posljedice njenog nepoštivanja trebale biti otklonjene, osim prirodnih posljedica grijeha, jer pokajanje otklanja šerijatski kažnjive posljedice. U primjeru Adema i Have njihovo pokajanje trebalo bi da je otklonilo takve po­sljedice, ali ne vidimo da su oni ponovo vraćeni u Džennet u položaj bliskosti. Iz ovoga shvatamo da je zabrana bila upu­ćujućeg dobronamjernog karaktera. Ako Bog da, ovu temu ćemo u nastavku upotpuniti.

I šejtan ih navede... (يطان هما الش زل Ova rečenica, poput (فأ

sličnih, ima značenje da je šejtan prevario Adema. Iako ova rečenica ne podrazumijeva više od činjenice da je preva­ra Adema bila poput prevare nas potomaka Ademovih od strane šejtana, posredstvom ubacivanja misli u srce i splet­karenjem, a da se on ne pokaže čovjeku, kao što nas zavodi, a mi ga ne vidimo, ipak, uzimajući u obzir ajet: O Ademe, ovaj je doista neprijatelj tebi i tvojoj ženi12 – u kojem Gos­podar riječju ovaj pokazuje na šejtana, može se razumjeti da je Uzvišeni Allah pokazao šejtana Ademu i njegovoj ženi i predstavio im ga lično, njega samog, a ne samo njegove osobine i obilježja. 12 Tâ Hâ, 117.

48

Hazreti Adem i njegova žena vidjeli su Iblisa baš kao i svi vjerovjesnici

Također, iz ajeta: O Ademe, hoćeš li da ti pokažem drvo besmrtnosti i carstvo koje neće nestati?13 – koji prenosi riječi šejtana, može se shvatiti da je on stajao naspram Adema i njegove žene dok im se obraćao. Jednostavno, ovo obraćanje je položaj onoga kojeg vide oni kojima se obraća. Isto potvr­đuje i ajet iz sure A‘râf: I zaklinjaše im se: ‘Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!’14 – čin zaklinjanja podrazumijeva da su ga oni vidjeli. Također i ajet: Zar vam to drvo nisam zabranio?! – zovnu ih Gospodar njihov – i rekao vam: ‘Šejtan vam je, zbilja, otvoreni neprijatelj’15 – potvrđuje isto.

Da je odnos njih dvoga prema šejtanu bio poput odnosa nas i šejtana, kod kojeg mi njega ne vidimo, oni bi se mogli pravdati da ga nisu vidjeli, već da im je od njega stiglo jedino njegovo spletkarenje, zbog čega su mislili da to dolazi od nji­hovih misli i nikakvu mogućnost nisu davali da bi to moglo biti od šejtana i da u tom slučaju nisu imali nikakvu namjeru kršenja preporuke o oprezu spram šejtanova spletkarenja.

Ukratko, Adem i njegova žena vidjeli su šejtana i poznavali su ga, kao što su ga i poslanici vidjeli i poznavali, pored toga što su bezgrješni po Božijoj bezgrješnosti – u prilikama kada bi šejtan imao namjeru da im se usprotivi – što potvrđuju predaje o Nuhu, Ibrahimu, Musau, Isau, Jahji, Ejubu, Ismailu i Muhammedu, neka je mir Božiji sa svima njima.

Također, i spoljnje značenje ajeta spomenutog događaja, kao i ajet: Gospodar vaš vam zabranjuje ovo drvo... – jasno govori o 13 Tâ Hâ, 120.14 A‘râf, 21.15 A‘râf, 22.

49

tome da su njih dvoje stajali pored označenog drveta sa šejta­nom, koji se odranije bio uvukao u Džennet. On je isplanirao prijateljstvo sa njima dvoma i spletkarenjem ih je prevario. Ako kažete da šejtan ne može ući u Džennet, u odgovoru ćemo reći da to vrijedi za slučaj kada se govori o vječnom Džennetu, koji dolazi nakon Sudnjeg dana, a ovdje to nije bilo. Zapravo, ovo se desilo u nekom drugom Džennetu zato što su svi oni protjerani iz njega, a da je bio vječni Džennet, takvo šta ne bi bilo u skladu sa protjerivanjem iz njega.

A što se tiče obraćanja Allaha, dž.š., šejtanu: E onda izlazi iz njega /Dženneta/, ne priliči ti da u njemu prkosiš, izlazi...16 – koje najvjerovatnije predstavlja istjerivanje Iblisa iz Dženneta, moguće je reći da se pod ovim misli na istjerivanje iz skupine meleka ili iz Neba ili iz položaja bliskosti i počasti.

Potomstvo Ademovo s hazreti Ademom dijeli istu sudbinu po ovom propisu

Rekosmo: “Siđite jedni drugima ćete neprijatelji biti...” ( بعضكم لعض عدو

نا اهبطوا

Iz ukupnog konteksta ovih (وقل

ajeta može se razumjeti da se obraćanje u navedenom aje­tu odnosi na Adema, njegovu ženu i Iblisa, za razliku od ajeta u suri A‘râf, gore navođenom, koji se odnosi samo na Iblisa. Uopćeno obraćanje u ajetu naše rasprave je poput sjedinjenja dva obraćanja radi pripovijedanja o ispunjenom Božijem određenju, poput neprijateljstva između proklet­nika Iblisa i Adema te njegove žene i njihovih potomaka, čovjekova života na Zemlji, njegova umiranja na Zemlji i povratka, zapravo proživljenja. 16 A‘râf, 13.

50

Ademovo potomstvo sa Ademom dijeli istu sudbinu po ovom propisu, kao što se da razumjeti iz ajeta: Na njoj ćete živjeti, na njoj ćete umirati i iz nje oživljeni biti17, te ajeta: Mi smo Adema stvorili i onda mu oblik dali, a poslije melecima rekli: ‘Učinite mu sedždu!’18, o čemu će više riječi biti ubrzo kod tumačenja sure A‘râf.

Dakle, ako je toga dana Uzvišeni Allah naredio svim mele­cima da učine sedždu Ademu, to je bilo zato što je on namje­snik Božiji na Zemlji i u zbilji ovaj sud obuhvata sve ljude, a meleci su se poklonili posebno Ademu zato što je on predstav­nik i uzor ljudskog roda.

Nastanjivanje hazreti Adema i njegova žene u Džennet i njihov izgon iz njega primjer je koji otjelovljuje čovjekovo stanje

Ukratko, čini se da je događaj nastanjivanja Adema i nje­gove žene u Džennetu te potom izlazak iz njega zbog kušanja ploda sa drveta primjer čijim kazivanjem Uzvišeni Allah želi oslikati položaj Adema prije spuštanja na Ovaj svijet, blago­stanje i čast koju je imao u položaju bliskosti i svetog prosto­ra, te Onaj svijet blagodati i sreće, bliskosti i svjetlosti, čistog produhovljenog prijateljstva i blizine Gospodara svih svjetova.

Međutim, Adem odabire svijet ispunjen teškoćama, mu­kama, zamorom, odvratnošću, boli i umjesto da uloži trud da se vrati odakle je došao, on žudi za prolaznim životom Ovoga svijeta ustajale lešine i niskosti.

Također, ovim primjerom želi se upozoriti na okolnost da nije samo Adem nakon svog pokajanja bio vraćen u svijet počasti i 17 A‘râf, 25.18 A‘râf, 11.

51

blaženstva, već da će svaki čovjek koji počini grešku, ako se vrati svome Gospodaru, On će ga vratiti svijetu blagostanja. U su­protnom, ako se čovjek ne vrati sebi i isto tako nastavi se držati Ovog niskog svijeta i nefsanskih strasti, takva osoba umjesto zahvale Bogu prigrlila je nevjerovanje i samu sebe je odvela u usplamtjeli Džehennem, a kako je samo grozno to prebivalište!

I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti... (بيه كمات فتاب عليه Oblik primi ima (فتلق آدم من رovdje značenje primanja riječi, ali sa znanjem i razumijeva­njem, a ovo primanje riječi je Ademu olakšalo pokajanje.

Iz predočenog se može razabrati da pokajanje ima dva oblika. Prvi je oblik Božije tewbe, koji znači zanimanje i okretanje Uzvišenog Boga ka robu sa milošću, a drugo je okretanje roba i vraćanje Gospodaru, napuštanjem grijeha i traženjem oprosta.

Tevba roba dešava se između dvije Božije “tevbe”

Pokajanje roba je umotano, odnosno nalazi se, zapravo, između dva Božija pokajanja­zanimanja,19 što znači da rob ni u bijednom stanju nije neovisan i bez potrebe za Uzvišenim Allahom. Ako rob želi da se izbavi iz svoga grijeha, to nije ostvarivo, osim Božijom pomoću i milošću, koja dotiče nje­govu dušu i pomaže ga da učini pokajanje. Međutim, u istom trenutku rob ponovo ima potrebu za Božijom tewbom­zani­manjem, a to je da se On ponovo okrene Svome robu i podari 19 Riječ tewbe, odnosno pokajanje kako se prevodi na bosanski jezik,

podrazumijeva zanimanje, upravljanje, usmjeravanje prema nečemu, u ovom primjeru Boga naspram roba i tada to znači oprost, a kada se rob okreće prema Bogu tada to ima značenje pokajanja. (Op. prev.)

52

mu milost tako što će primiti njegovo pokajanje. Prema tome, pokajanje roba je primljeno kada se ono nađe između dvije Gospodareve tewbe. Kao što je rečeno u ajetu: Potom se On njima okrenuo /učinio tewbu/ da bi se oni pokajali /da bi i oni učinili tewbu/...20 (

(ثم تاب عليهم لتوبوا

Kiraet Kur’ana po kojem se riječ Adem uči visokim gla­som, a riječi niskim glasom više odgovora ovom tumačenju, iako i drugi kiraet, kod kojeg se Adem uči tihim, a riječi viso­kim, nije u suprotnosti sa ovim tumačenjem.

Šta su bile riječi spomenute u ajetu? Vrlo često mišljenje je da su to riječi iz sure A‘râf, koje prenosi Uzvišeni Allaha od Adema i njegove žene: “Gospodaru naš” – rekoše oni – “sami smo sebi učinili nepravdu, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.”21 Problem koji ima ovo tumačenje jeste činjenica da se događaj koji se veže za ajet iz sure A‘râf desio prije njihova istjerivanja iz Dženneta, a tek nakon toga je njima zapovjeđeno da izađu iz Dženneta. A u ajetima kojim se bavimo prvo im je rečeno da izađu iz Dženneta, a tek potom su primili riječi.

Međutim, ako se vratimo na početak ovog događaja, sjetit ćemo se da je Uzvišeni Allah rekao melecima: Ja želim namjesnika na Zemlji postaviti. Na to su meleci odgovorili: Zar želiš postaviti onoga koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati?! A mi Tebe hvali-mo i veličamo. Uzvišeni Allah nije poricao njihovu tvrdnju i ono što su pripisali zemnom biću. Nije rekao da namjesnik na Zemlji ne čini te stvari. Uzvišeni je jedino Adema poučio imenima.

Jasno je da sa nepoznavanjem imena prigovor meleka pada u vodu, jer u suprotnom njihov prigovor bi i dalje vrijedio i ne bilo dokaza protiv njih. Također, jasno je da je među tim 20 Tevbe, 118.21 A‘râf, 23.

53

imenima bilo nešto čega je poznavanje bilo od koristi Ademu nakon počinjenja grijeha, što ga je spasilo od grijeha. Najvje­rovatnije da se primljene riječi Adema od Gospodara odnose na neka od ovih imena. Obratite pažnju!

Hazreti Ademova tevba i njegov pada iz Dženneta na Zemlju u položaju je otvaranja vrata čovjekove upute i njegova stupanja na stazu savršenstva

Treba znati da Adem – koliko god da je prema sebi učinio nepravdu i sam sebe bacio u provaliju stradanja te doveo sebe pred izbor nesreće i blagostanja, što i jeste Ovaj svijet – da je ostao na mjestu svoga spuštanja, odnosno na Ovom svijetu, stradao bi ili da se je vratio svome prvotnom blagostanju tek tada bi se suočio sa tegobama. Uglavnom, kako god da pret­postavimo on bi počinio nepravdu prema sebi, osim što je ovim dolaskom na Zemlju osigurao sebi stepen blagostanja i savršenstva koji ne bi ostvario da se nije spustio, kao što ga ne bi ostvario i da je se spustio bez počinjene pogreške.

Da otac i majka čovječanstva nisu došli na Zemlju, kako bi mogli uvidjeti svoje siromaštvo, niskost, bijedu, potrebitost, manjkavost? Kako bi mogli doseći Sveto područje i blizinu Gospodara svjetova bez podnošenja neprijatnosti, teškoća, te­goba, nevolja? Uzvišeni Allah posjeduje svojstva: oprosta, po­krivanja grijeha, blagosti, milostivosti, dobrostivosti – koja se otkrivaju jedino grješnicima. Uzvišeni Allah u danima vreme­na ima dahove milosti kojima se može okoristiti samo grješnik koji se izloži njima.

Dakle, upravo su se zbog pokajanja pred čovjekom otvorila vrata upute, da bi on to odabrao za svoj put. To je očišćenje

54

staništa gdje treba da se nastani. Slijedeći ovaj Put i ovu Upu­tu, propisivani su u svakom vremenu vjerozakon i slata vjera ljudima.

Dokaz iznesenog su Božije riječi u kojima On, Slavljeno i Uzvišeno je Njegov ime, često govori o pokajanju i daje mu prednost spram imana, kao što je rečeno u Kur’anu:

مرت ومن تاب معكفاستقم كما أ

Ti idi pravim putem, kao što ti je naređeno, i svako onaj koji se pokajao uz tebe.22

Ili na drugom mjestu:

يمن تاب وآمن ار ل وإني لغفJa ću sigurno oprostiti onome koji se pokaje i uzvjeruje...23

I drugi ajeti slični ovima.

Prva Božija zapovjed kod propisivanja šerijata za hazreti Adema i njegovo potomstvo

Mi rekosmo: “Silazite iz njega svi! Od Mene će vam Upu-ta dolaziti...” (ني هدى تينكم مي

ا يأ إم

يعا ف منها مجنا اهبطوا

Ovaj (قل

ajet je prvo što je propisano u vjeri Ademu i njegovom potom­stvu. Ovim propisom je čitava vjera sažeta u dvije rečenice i do Sudnjega dana neće im se ništa pridodati.

Poštovani čitaoče, ako se podrobnije razmotri ovo zbivanje, tj. događanja vezana za Džennet, a posebno ono pojašnjenje 22 Hûd, 112.23 Tâ Hâ, 82.

55

koje se nudi u suri Tâ Hâ, razumjet će se da su na tok do­gađaja djelovale dvije odredbe Uzvišenog Allaha u vezi sa Ademom i njegovim potomstvom. Istovremeno, ove dvije odredbe su bile Njegova prva zapovijed. Tako je kušanje plo­da sa označenog drveta zahtijevalo da on bude istjeran iz Dženneta na Zemlju i da tamo nastavi život. To je upravo onaj život ispunjen tegobama i nevoljama, na koji ga je Gos­podar upozorio kada mu je rekao da ne jede sa označenog drveta. A druga Božija odredba tiče se Ademovog pokajanja i posljedica koje je izazvalo, a to je da Uzvišeni Allah obja­vi propise, čime su iskazani poštovanje i čast prema Ademu i njegovom potomstvu, posredstvom dosezanja pokornosti slijeđenjem Upute te mogućnosti da ovosvjetski zemni život učini onosvjetskim nebeskim životom.

Dakle, ostvarenjem prve odredbe Adem je imao samo ovosvjetski život, ali sa pokajanjem Uzvišeni Allah je upra­vo taj život učinio čistim i uzornim, tako da je ovaj život sjedinio sa uputom ka pokornosti i tako se oblikovao jedan poseban život, sastavljen iz dvaju vidova, zemaljskog i ne­beskog.

Ovo je činjenica koja se da razumjeti iz ponavljanja čina spuštanja u ovoj suri, jer je jednom rečeno: “Siđite!” – rekosmo Mi – “Jedni drugima ćete neprijatelji biti, a na Zemlji ćete bora-viti i do roka određenog živjeti!”, a drugi put: “Silazite iz njega svi! Od Mene će vam uputstvo dolaziti...”

Činjenica da je pokajanje karika između ova dva silaska govori o tome da se pokajanje Adema i njegove žene desilo u času dok se oni još uvijek nisu bili odvojili od Dženneta, koliko god da je tačno da oni nisu bili u Džennetu i nisu imali prijašnji položaj.

56

Ovo također ukazuje na činjenicu da se govor Božiji: Zar vama dvoma to drvo nisam zabranio?!,24 desio nakon zabrane: Ne približavajte se tom drvetu! Jer u prvom ajetu Uzvišeni Bog im se obraća zamjenicom u obliku vama dvoma ( ,(تلكماkoja je svojstvena samo za daljinu, a u drugom ajetu, koji se po hronologiji događaja desio prije prvog, koristi se zamje­nica ovo (هذا), koja je svojstvena samo za predmete u blizini. Također, u prvom ajetu se koristi glagol dozivati (نادى), za koji je jasno da je primjeren vezano za govor na većoj razda­ljini, a u drugom ajetu glagol reći (قال), koji se koristi kod izravnog i bliskog govora. Obratite pažnju!

Također, treba znati da upoređivanjem rečenice: Siđite, jedni drugima ćete neprijatelji biti, a na Zemlji ćete boraviti i do roka određenog živjeti! – sa rečenicom: Na njoj ćete živjeti, na njoj ćete umirati i iz nje oživljeni biti25 – može se uočiti da se razlikuje način života prije i nakon spuštanja. Ovozemaljski život je izmiješan sa zbiljom Zemlje, a to znači da je ispunjen teškoćama, tegobama, nesrećama, kao i to da ovozemaljski ži­vot podrazumijeva da čovjek poprimi oblik i formira se od zemlje, da umiranjem ponovo postane zemlja i potom da se drugi put uzdigne iz zemlje.

A džennetski život je nebeski život koji nije potekao od zemaljskog života, kojeg obilježavaju stalne promjene.

Ovdje se sa sigurnošću može reći da je Ademov Džennet bio na nebu, koliko god da nije bio ahiretski vječni Džennet – iz kojeg, ako se uđe, više nema izlaska.

Po ovom pitanju ostaje nerazjašnjeno gdje se nalazi nebe­ski Džennet? Kakvo značenje ima nebeski Džennet? Ako Bog htjedne, o tome ćemo ubrzo opširnije govoriti. 24 A‘râf, 22.25 A‘râf, 25.

57

Zar vjerovjesnik čini grijeh?

Sljedeće pitanje koje je ostalo nerazjašnjeno glasi: Kakvo značenje ima Ademov grijeh? Zar poslanik Božiji čini grijeh? Već na prvi i ovlašan pogled na kur’anske ajete uočava se da je Adem počinio grijeh i grešku, kao što se da vidjeti iz ajeta: Adem nije Gospodara svoga poslušao i s puta je skrenuo. ,Isto je vidljivo iz Ademovog priznanja 26(وعص آدم ربه فغوى)koje Kur’an prenosi:

من كونن ل وترحنا ا

ل تغفر م ل وإن نفسنا أ ظلمنا ربنا قاال

ين اسال

Rekoše njih dvoje: “Gospodaru naš, sami smo sebi učinili nepravdu, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.” 27

Ovakav zaključak se da izvesti posmatrajući samo ove ajete, bez uzimanja u obzir svih ajeta koji se bave ovim do­gađajima. Međutim, ako pažljivo razmotrimo sve ajete, a posebno obratimo pažnju na čin zabrane prilaska drvetu, sa sigurnošću ćemo utvrditi da spomenuta zabrana nije bila takvog karaktera da bi se njen prekršaj smatrao grijehom, odnosno, kao što se to kaže terminologijom vjere, ona nije bila mewlavi. Zapravo, ova zabrana bila je savjetodavnog ka­raktera. Uzvišeni Allah je htio ovom preporukom zabranom objasniti dobrobiti nekušanja ploda ovog drveta i njegovu pogubnost, a nije bila namjera da mewlavi­zapoviješću prisili Adema na nekušanje. 26 Tâ Hâ, 121.27 A‘râf, 23.

58

Dokaz za izneseno su nekoliko stvari. Prvo, Uzvišeni Allah u suri naše rasprave, kao i u suri A‘râf, kršenje zabrane kao čina nepravde i zla pripisuje nepribližavanju drvetu. Samo se ovom drvetu ne približujte, da prema sebi ne počinite nepravdu! المني) جرة فتكونا من الظ Zatim u suri Tâ Hâ ova (وال تقربا هذه الشnepravda biva protumačena kao tegoba. Nikako ne dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz Dženneta, pa da se onda mučiš! Nasta­vak istog ajeta pojašnjava šta podrazumijeva naznačena tegoba i muka: U Džennetu nećeš ni ogladnjeti, ni go biti, u njemu nećeš ni ožednjeti, ni žegu osjetiti. Jasno je iz rečenog da se pod tegobom i mukom misli na zemaljske nevolje koje nisu odvojive od živo­ta na njemu. U zemaljskom životu čovjek je izložen gladi, žeđi, hladnoći, vrućini, potrebi da tijelo pokriva odjećom i sl.

Prekršenje zabrane savjetodavnog karaktera nije grijeh

Uzvišeni Allah je upozorio Adema na zabranu približava­nja drveta da ne bi zapao u naznačene tegobe. U ajetima nije naveden nijedan razlog zbog kojeg bi ova zabrana bila mewla-vi. Iz pobrojanih razloga ova zabrana je bila savjetodavnog ka­raktera i kršenje iste se ne ubraja u grijeh te takav čovjek ne izlazi iz okvira zahtjeva robovanja.

Sada, kada je postala jasna priroda zabrane, spomenutu ne­pravdu kroz nekoliko ajeta treba protumačiti tako da ne bude u duhu grijeha, a to je da kažemo da je da se pod njom misli na nepravdu prema sebi, odnosno dovođenje samoga sebe u tegobe i muke, a ne nepravda prema Božijem pravu, koja je pokuđena u odnosima roba i Gospodara. Ovo je potpuno jasno.

Drugi dokaz je Ademovo pokajanje, jer pokajanje znači povratak roba Bogu. Da je pokajanje nad grijehom Adema

59

bilo primljeno od Uzvišenog Allaha, on bi se trebao vratiti u Džennet, jer je pokajanje izbrisalo tragove kršenja Božije zabrane. Časni Kur’an je jasan u stavu da je Uzvišeni Allah primio Ademovo pokajanje, ali i pored toga on je i nadalje ostao na Zemlji i nije se vratio u Džennet.

Iz predočenog je postalo jasno da je izlazak iz Dženneta nakon jedenje sa zabranjenog drveta nužna posljedica i krea­tivno svojstvo tog čina jedenja, slično smrti koja slijedi nakon uzimanja otrova, sagorijevanje drveta u vatru, kao što se i kod svih ostalih savjetodavnih propisa njihova posljedica ogleda kroz Stvaranje i ne povlači za sobom Gospodareve kaznene mjere, kao što je gorenje u Džehennemu, ako se napusti na­maz, ili zasluživanje prijekora i udaljavanja od Boga posred­stvom otvorenog griješenja.

Treći dokaz jeste činjenica da do tog vremena uopće nije bila objavljena vjera ni vjerozakon. Tek nakon spuštanja Ade­ma na Zemlju, Uzvišeni Allah je propisao vjeru po svjedoče­nju ajeta koji kazuju o ovom događaju: Izlazite iz njega svi! Jedni drugima će te neprijatelji biti! A potom će vam od Mene doista uputa dolaziti, po ko Uputu Moju bude slijedio, neće za-lutati niti u očaj pasti. A ko se okrene od Opomene Moje, njemu zbilja tjeskobno življenje pripada, a na Danu Sudnjem proživjet ćemo ga slijepa.

Ova dva ajeta po svom sadržaju obuhvataju sve vjeroza­kone koje je Uzvišeni Allah slao ljudima na Zemlju posred­stvom meleka, nebeskih knjiga i poslanika. Ukratko, ovi ajeti govore o prvim zakonima koje je Uzvišeni objavio u zemnom svijetu Ademovom i propisao ih čovječanstvu. Kako je Allah objavio u Kura’nu, ovaj događaj se desio nakon drugog spu­štanja. Također, potpuno je jasno da je zapovijed na spuštanje

60

jedan stvaralački čin u Kreaciji, i to nakon Ademova života u Džennetu i kršenja naznačene zapovijedi. Dakle, toga dana i u trenucima kršenja zapovijedi nekušanja sa drveta, nije bila propisana nijedna vjera, tako da od strane Uzvišenog Allaha nije bila upućena nijedna mewlavi­zapovijed.

Značenje hazreti Ademove nepravde, neposluha i zablude

Ako kažeš da je Božija zapovijed bila savjetodavna, a ne mewlavi, kakve onda ima važnosti okolnost da Uzvišeni Allah pripisuje Ademu počinjenje nepravde (ظلم), neposluha (عصيان) i zablude (غواية)?

U odgovoru ćemo reći da nepravda ovdje ima ono znače­nje koje smo pojasnili, a to je nepravda prema samom sebi, dok riječ neposluh u svom izvornom značenju predstavlja opi­ranje uticaju ili teško potpadanje pod uticaj. Naprimjer, u sljedećim rečenicama: Ja sam lomio tu stvar i ona se slomila. .Ja sam lomio tu stvar, ali ona se nije slomila (كرسته فانكرس) Neposluh ili opiranje ima isto značenje kako za (كرسته فعص)zapovijed, tako i za zabranu, kako kod mewlavi­propisa, tako i kod savjetodavnih propisa.

Ono sa čime smo mi danas suočeni jeste da je ova ri­ječ ostala ograničena u svakodnevnom govoru muslima­na samo za pitanja kršenja zapovijedi Božijih, kao što su namaz, post, hadž ili pitanja zabrana, kao što je uzimanje alkohola, odavanje bludu i sl. Dakle, ograničenje ove riječi u spomenutom značenju nije semantičkog porijekla, već je određena ili Šerijatom, ili od strane samih vjernika. Ovako uvjetovano određenje ove riječi ne dokida njeno opće zna­čenje. Obratite pažnju!

61

A što se tiče riječi zastranjenja ili zablude, treba reći da se ono u svom značenju odnosi na osobu koja nema moći da očuva usmjerenje ka svome cilju, da upravlja svojim životom i koja ne može sebe postaviti prema cilju onako kako tome priliči.

Ova riječ u različitim primjerima poprima različito znače­nje, tako da u primjeru savjetovanja ima značenje koje priliči tom kontekstu, dok u primjeru obaveznog potčinjavanja za­povjedi ima drugo značenje.

Dobro, ako sada prihvatiš da nepravda, neposluh i zabluda, u svjetlu datog objašnjenja, nije u suprotnosti sa bezgrješnošću Ademovom, šta onda imate reći u vezi njegovim pokajanjem? Ako su nepravda, neposluh i zabluda u vezi sa savjetodavnom zabranom, kakvog smisla u tom slučaju ima pokajanje koje Adem izriče: Gospodaru naš, sami smo sebi učinili nepravdu, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni!

U odgovoru ćemo reći da pokajanje kakvim smo ga prije prikazali ima značenje povratka, koje u različitim prilikama poprima različita značenja. Na jednak način kao što se pored neposluha spram zapovijedi i zabrana rob može vratiti svome Gospodaru, tako i Gospodar može njega povratiti na izgu­bljeni položaj bliskosti i blizine. Bolesnik, koji ne posluša pre­poruke svoga liječnika i nakon toga se njegovo stanje pogorša i zaprijeti mu smrt, može se pokajati i ponovo obratiti liječniku da ga spasi. Liječnik će mu tada reći da njegov spas i vraćanje u prvo stanje iziskuje podnošenje velikih tegoba i odricanja. U određenom razdoblju bolesnik mora podnijeti nametnuti mu režim da bi povratio svoje prvobitno stanje; štaviše, može mu biti i bolje nego što mu je prije bilo. Obratite pažnju!

62

A što se tiče traženja oprosta od strane Adema, kao i traženja milosti i riječi nesreće koju spominje u svome govoru, odgovor na svaki od njih može se razumjeti iz dosadašnjeg pojašnjenja, a to je da ovakve riječi poprimaju različite nijanse značenja u različitim kontekstima, odnosno, kako priliči kontekstu.