izbavi nas od zla! - hilp.hr · PDF fileNo, dok osveta, s jedne strane, ... no žrtvovanje tako postaje put ublažavanja na-silja, sve s ciljem postizanja prvotne ravnoteže i prvotnoga

UREDNIKOVA RIJEČ

1

ŽIVO VRELO 2-2010

P … izbavi nas od zla!

Pojavak hrvatskoga prijevoda liturgijske knjige Egzorcizmi i druge prošnje (Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2010.) prigoda je za novo bistrenje kršćanskoga nauka o zlu i djelovanju Zloga te za obliko-

vanje teološkoga promišljanja o egzorcizmima kao liturgijskim slavljima Crkve. Nakon što smo prethodno ponudili nekoliko razmišljanja o anđe-lima kao »dobrim duhovnim bićima« te ukazali na njihovo zaboravljeno mjesto u životu Crkve i njezinim liturgijskim slavljima (usp. Živo vrelo, 2009., br. 13.), čini se potrebnim iznova rasvijetliti kršćanski govor o zlu i Zlomu te razjasniti smisao liturgijskih slavlja koje Crkve naziva egzor-cizmima. Zaborav anđelâ, jednako kao i nijekanje Zloga, dolaze iz istoga izvora – iz čovjekove usmjerenosti samo na materijalno i vremenito.

Tema egzorcizama u današnje je vrijeme često raspravljana, ali ne uvijek s jasnih teoloških polazišta kršćanske vjere. Štoviše, pojam egzor-cizam rabi se u širokim i raznorodnim značenjima, kao označnica za »po-sebne« molitve i obredne geste »oslobađanja od zla ili zloduha«. Uvidom u brojne napise o »egzorcizmima« lako je zamijetiti da se u njima riječ egzorcizam posuđuje iz liturgijskoga jezika te rabi za označavanje činâ koje Crkva ne naziva tim imenom, a sami liturgijski obred iskrivljuje i prilagođava nekim drugim potrebama ljudi. Tako se događa da se egzor-cizmima nazivaju čini koji su nepomirljivi s naukom Crkve i s duhom li-turgijskih slavlja.

Egzorcizam je liturgijsko slavlje Crkve, zajednice vjernika, smješteno u red sakramentala ili blagoslovina, čime se pruža sama definicija egzor-cizma kao obrednoga čina kojim se Crkva podlaže i otvara Božjemu spa-senjskom djelovanju. Takvo nutarnje određenje egzorcizma nuka nas da ga ne promatramo kao izričaj nečije iznimne ili posebne moći, nego kao slavlje kojim Crkva moli i ujedno proslavlja Božju pobjedu nad Zlom i svim njegovim djelima, a najočitiji su grijeh i smrt. Ako se danas u činima egzorcizma pokazuje veće zanimanje za egzorcistu, nego za Božju pobje-du nad zlom i za potrebe ljudi koji su teško mučeni (vexati) ili opsjednuti (obsessi) moću Zloga, onda je to pokazatelj da je čin egzorcizma istrgnut iz ozračja vjere i vjerničkoga otvaranja Božjoj slavi i njegovu darivanju spasenja. Članci sabrani u ovome broju našega Lista rasvjetljuju nam te-ološki i pastoralni smisao slavljenja egzorcizma te upućuju u liturgijsko oblikovanje takvih slavlja.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Liturgija egzorcizma

PPrije nego što će postati jednim od osnovnih teodicejskih problema, tema zla bila je jednim od glavnih predmeta obrednog djelovanja. I prije nego li će biti predmetom propitivanja i mišljenja, zlo se po-

javljuje kao destrukcija čovjekova smisla i njegove humanosti od koje se valja osloboditi putem obrednog prianjanja svetome. Antropologija re-ligijâ jasno je pokazala da obred, kao jedan od temeljnih čina koji sto-je u začetku izgradnje čovjekove humanosti, u sebi nosi dijalektiku oslo-bođenja od zla i ozbiljenja slobode. Obred, naime, na različite načine i u različitim trenutcima svojega događanja naviješta i vrši oslobođenje od zla unoseći čovjeka u sveze slobode. Upravo zbog svoje sveprožimljuju-će, preobrazbene snage, obred je u stanju osloboditi, reintegrirati i uči-niti cjelovitim čovjekov odnos s božanskim. Ipak, obredno ophođenje sa svetim i božanskim upisuje se u okvir povijesnoga Božjeg zahvata, a ta-ko i u okvir iskustva zla i zaziva za oslobođenjem. Naime, molitve i obre-di kojim Crkva zaziva oslobođenje od zloga (egzorcizmi) i općenito zaziva oslobođenje od zla (molitve za oslobođenje, apologije itd.) čuvaju čvr-stom vezu s Kristovim gestama i riječima oslobođenja, poglavito s Otaj-stvom njegova predanja. Poradi toga oni nisu magijski pokušaj vršenja utjecaja na čovjekovo stanje zatečenosti u zlu, nego geste vjere u kojima se zrcali ono što se samo milosno može primiti – sloboda djece Božje.

Slike zlaU povijesti religijskih simbola i predodžaba najučestalija je slika zla ona »kozmička«. Zlo, naime, nije samo ‘moralna’ ili ‘antropološka’ kategori-ja, premda je s njima usko povezana. Zlo je prije svega zbiljnost koja po-gađa cjelinu i koja se pojavljuje kako na osobnom tako i na kolektivnom području. Štoviše, zlo od ‘kozmosa’ stvara ‘kaos’. Zlo urušava kozmički princip stvaranja, integriteta i rasta te ga preokreće u progresivno ‘kao-tično’ rastakanje. U prirodnim nepogodama i izvanrednim događajima, religijske interpretacije prepoznaju prisutnost zloga. Sile zla tako se po-javljuju na području ‘prirode’ kao izravna posljedica prisutnosti Zloga, koji uništava sam red bitka, tj. onaj red kojemu je čovjek povjeren i u či-jemu okrilju postoji. Zlo je dakle sveopći nered koji pogađa ne samo čo-vjeka i njegovu nutrinu nego i sav svijet.

Druga figura zla odnosi se na čovjekovo stanje, na njegovu iskonsku pogođenost zlom, kao i na kaznu koja proizlazi iz čovjekova djelovanja. Čo-vjek je, dakle, u stanju odabrati i prihvatiti zlo i zato nosi sav teret njegovih posljedica. Trpljenje zbog zla, međutim, nije samo posljedica zlog djelova-nja. Biblijska povijest poznaje i trpljenje pravednika zbog zla drugih.

Izbavljenje od zla i zaziv slobodeZlo u svjetlu i sjeni Kristova djela spasenja

Ivica Žižić

Svako je liturgijsko slavlje mjesto Kristova

spasenjskog zahvaćanja u povijest ljudi. Liturgija je preobrazba na novost

života koji pobjeđuje tminu grijeha i smrti.

U svjetlu te istine Crkva u obredima i molitvama

ponavlja zaziv za izbavljenjem od zla. To je zaziv za onom

slobodom koju je Krist stekao »radi nas i radi

našega spasenja«. Oslobođenje od zla

i uspostava zajedništva s Bogom, naime, nisu dva

razli čita sadržaja liturgijske prakse vjere, nego dva lica

iste stvarnosti čovjekova spasenja.

3

22živo vreloživo vrelo2živo vrelo22živo vrelo22010

Pogođenost zlom, u konačnici, ne odno-si se samo na čovjekovu nutrinu, nego na sve-ukupno njegovo življenje. Zlo je stanje izgnan-stva iz edenske harmonije i zajedništva s Bogom (usp. Post 3). Ishod toga izgnanstva jesu strah i sram, tjeskoba poradi urušavanja one sveze ko-ja je čovjeku jamčila život. Upravo zbog toga se stanje zla izjednačava sa stanjem smrti. Otrgnut od svojega temelja, čovjek trpi zlo i doživljava ga kao umiranje.

Zlo i nasiljeZlo je postalo čovjekova zbiljnost u trenutku čo-vjekova slobodnog odabira. Biblijska pripovi-jest o izgonu iz edenskog vrta (Post 3) i o tjesko-bi zbog grijeha potvrđuje da Bog nije tvorac zla, nego da je zlo vezano uz ljudsku slobodu te da je čovjek sposoban oduprijeti se Božjem naumu i postati žrtva svojega odabira. No, misterij zla koji potječe od čovjeka i njegove slobode u ko-načnici ostaje zastrt mnogim pitanjima. Ponaj-prije, pitanjem odnosa prema nasilju, koji je go-tovo redoviti fenomen zla, a gdjegdje i sredstvo borbe protiv istoga.

R. Girard tvrdi da je religija nastala kao oblik nasilja kako bi se ublažilo mnogo veće i korje-nitije nasilje među ljudima. U arhaičkim druš-tvima, naime, krvna je osveta jedinstveni oblik povratka na prvobitno stanje. No, dok osveta, s jedne strane, postaje zadovoljštinom za žrtvu, s druge pak strane rađa drugim oblikom nasilja. Osveta se odigrava u začaranome krugu nasilja koje se ničim ne da prekinuti. Zato primitivna društva kušaju kanalizirati nasilje kroz obred-ni simbol »žrtvenoga jarca«. Samo je »žrtveni jarac« u stanju preuzeti na sebe sav teret nasi-lja i prekinuti međusobno osvećivanje. Obred-no žrtvovanje tako postaje put ublažavanja na-silja, sve s ciljem postizanja prvotne ravnoteže i prvotnoga reda. Za Girarda fenomen svetoga usko je vezan uz objekt žrtve, koja biva prinese-na, odvojena, a koja u konačnici ostvaruje po-mirenje. Pitanje nasilja i zla, te pomirenja tako biva povezano s obredom i obrednim simbo-lom, koji ima aktivnu društvenu funkciju neu-traliziranja nasilja i uspostave mira. Prema R. Girardu, Krist unosi bitnu novost. On, koji je

nevin, preuzima na sebe ulogu žrtve da bi tako zauvijek raskrinkao ideološki karakter žrtvova-nja. Uskrisavajući Isusa od mrtvih Bog osuđuje ubojstvo i nasilje religija te ukida moć izobliče-nih slika božanskoga.

Svojom smrću On smrt uništiOdnos između zla i nasilja te grijeha i smrti ta-ko je usko povezan da ove četiri odrednice tvore prijelomne događaje u povijesti spasenja. Isuso-vo suočavanje s kušnjom i Zlim u pustinji, nje-gov milosrdan odnos prema grješnicima, nje-gova muka i smrt očituju gestu spasiteljskoga oslobođenja. Isus, naime, na sebe preuzima ne samo fizičko trpljenje, nego i potpunu napušte-nost, religijsku i društvenu osudu, izdaju i ko-načno smrt. Isus preuzima na sebe teret osude i tjeskobe ljudskoga stanja da bi ga iznutra ozdra-vio, oslobodio i unio u prvotno zajedništvo s Bo-gom. To djelo spasenja čovjeka Isus vrši svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Sav pashalni mi-sterij djelo je »prijelaza« u stanje obećanoga spasenja. Tim događajem biva jednom zauvi-jek poražena smrt kao simbol zla. Preuzevši na sebe teret zla i smrti, Krist je postao »pomirili-šte po vjeri« (usp. Rim 3,24-25). Njegovo je dje-lo spasenja ponovno stvaranje, otkupljenje i us-postava novoga zajedništva s Bogom. Kristovo predanje za nas, koje se jednom zauvijek zbilo u događaju križa i uskrsnuća, u sakramentalnoj formi nastavlja biti mjestom čovjekova oslobo-đenja i prihvaćanja dara spasenja.

Grijeh i smrt imaju izvor u neposluhu Bogu.(Hunterov psaltir, oko 1170., Sveučilišna knjižnica, Glasgow)

NAŠA TEMA

4


Svako liturgijsko slavlje, posebno euharisti-ja, mjesto je spasenjskog Kristova zahvaćanja u povijest ljudi. Liturgija je preobrazba na no-vost života koji pobjeđuje tminu smrti i grijeha. U svjetlu te istine razvidno je zašto se u obredi-ma i molitvama Crkve ponavlja zaziv za izbav-ljenjem od zla. To je zaziv za onom slobodom koju je Krist stekao radi nas i radi našega spa-senja. Predanjem svojega života da bi stekao ži-vot »za mnoge«, Krist odgovara volji Očevoj. U tom odgovoru vjere liturgijsko slavlje pronalazi svoje utemeljenje. Liturgija, naime, nema dru-goga cilja doli onoga da učini nazočnim i dje-latnim odgovor vjere. U njegovom okrilju, za-ziv za oslobođenjem preobražava se u prijelaz iz smrti u život. U odgovoru vjere Crkva su-dje-luje, tj. postaje dionik onoga istog čina kojim je Isus prešao iz smrti u život. Stoga se slavlje Kri-stova Otajstva ponazočuje kao dar života u situ-aciji ljudskoga suočavanja sa zlom i smrću.

Dar slobodeLiturgijski čini, poradi svoje ukorijenjenosti u kristološkome događaju, ne mogu se smatrati magičnim pokušajem ovladavanja božanskim, niti sakralnom distribucijom milosti. Liturgija je čin u kojem Krist zahvaća ljudsku slobodu i od-

vodi čovjeka u realizaciju sebe u odnosu prema Bogu. Liturgija je Kristov čin u kojem čovjek biva milosno pripušten i združen na onom djelu koje je sam Krist učinio – darovao život – a koje u li-turgijskoj formi nastavlja biti mjestom čovjekova spasenja. Zaziv za oslobođenjem od zla upisuje se u taj okvir: molba za izbavljenjem u sebi sadr-

Krist je svoju spasenjsku moć očitovao pobjeđujući Zloga. (Konrad von Friesach, Katedrala u Gurku, Austrija, 1458.)

Pogođenost zlom ne odnosi se samo na čovjekovu nutrinu, nego na sveukupno njegovo življenje. Zlo je stanje izgnanstva iz edenske harmonije i zajedništva s Bogom. Zbog toga se iskustvo zla izjednačava sa stanjem smrti.

ži zaziv za uspostavom onog odnosa po kojem će čovjek neprestano prelaziti u okrilje života. Litur-gijska forma su-djelovanja nema drugog cilja do-li unijeti čovjeka u Otajstvo odnosa kojim se Isus izručio Ocu i kojim ga je Otac uskrisio.

Molitve za oslobođenje i ozdravljenje ne mogu se izuzeti iz te temeljne istine liturgijsko-ga čina. U liturgijskim činima, naime, Crkva ne vrši neki magični čin oslobođenja od prisutnosti zloga, niti koristi liturgiju kao »sredstvo«, ne-go moli da se u pojedinom vjerniku i u zajednici izvrši Kristovo djelo spasenja. Oslobođenje od zla i uspostava zajedništva s Bogom, naime, ni-su dva različita sadržaja liturgijske prakse vjere, nego dva lica iste stvarnosti čovjekova spasenja. Jer se u liturgijskom činu Kristovo Otajstvo do-gađa i pruža čovjekovoj slobodi, učinak toga su-sreta nije drugo doli preobrazba čovjekova bića, a tako i njegove slobode, na temelju stvarne pri-sutnosti Onoga koji je pobijedio zlo i smrt. For-ma tog događaja obuhvaća čovjekovo djelova-nje te, stoga, vjernik nije jednostavno pasivni primatelj ‘milosnih darova Božjih’, nego oslov-ljeni subjekt, dionik Saveza. Upravo jer je sakra-mentalno umro jednom zauvijek zlu i grijehu, vjernik je sposoban u svakome trenutku utje-lovljivati dobro. U tom smislu liturgija je doga-đaj ozbiljenja slobode po udioništvu u Kristovu Otajstvu. Liturgija je mjesto gdje se spašena čo-vjekova sloboda milosno preobražava u dar jer je posred nje djelatna prisutnost Kristova Otaj-stva.

5


UEgzorcizmi – liturgijska slavlja Božje pobjede nad zlomObred u rascjepu između potrebe i krive uporabe

Ante Crnčević

U molitvi koju je Crkva primila u baštinu od Krista Gospodina kršćani se svakodnevno utječu nebeskom Ocu riječima: izbavi nas od zla. Zacijelo, nitko od vjernika taj molitveni zaziv neće

nazvati egzorcizmom, pa ni kad se jasno posvijesti da taj zaziv nedvoj-beno označava molitvu za izbavljenje od moći i utjecaja Zloga, Soto-ne. No, kad se smisao toga istog molitvenog zaziva smjesti u molitveni obrazac u kojemu se »s prvom nakanom« moli da osoba bude oslobo-đena od utjecaja Zloga, ta će molitva biti nazvana egzorcizmom. Oči-to je da je pojmovlje koje se rabi u govoru o molitvama za izbavljenje i oslobođenje od Zloga vrlo neprecizno i višeznačno te da može izazvati nejasnoće u vjerničkom razumijevanju takvih molitava, kao i u poima-nju utjecaja zla. Na tragu ove dvoznačnosti kršćanske molitve smije-mo se pitati: što to nekome molitvenom obrascu i(li) činu daje zna-čenje ‘egzorcizma’ – vjera u Božju spasenjsku moć nad zlom i zaziv Božjega spasenjskoga djelovanja ili pak polazišna ‘sigurnost’ u nečiju ‘opsjednutost’ Zlim? Premda današnje površno poimanje egzorcizma, nametnuto novim duhovnim gibanjima i medijskim zanimanjem za takve pojave, daje prvenstvo ovom drugom vidiku egzorcizma, litur-gijski govor o egzorcizmima ne podupire takva shvaćanja.

Zlo, shvaćeno kao osoba, Sotona, u svjetlu svetopisamske vje-re ima se gledati kao Onaj koji je Dia-bolos (Đavao), onaj koji se »isprječuje«, koji hoće spriječiti Božji naum i njegovo djelo spasenja ostvareno u Kristu. Diabolos je Razjedinitelj, onaj koji razdvaja čo-vjeka od Boga. Stoga i vladavina Zloga u čovjeku (opsjednuće) ima biti gledana kao zapriječenost čovjeka da iskusi i živi Božje spasenje. Gledajući iz takve perspektive lako je razumjeti da i molitva egzor-cizma nema za krajnji i jedini cilj oslobođenje od Zla, nego obuhva-ćenost Božjim spasenjem koje će preobraziti osobu i čuvati je sigur-nom pred utjecajem Zla.

Raznorodnost pojma »egzorcizam«Da bismo u svjetlu vjere i nauka Crkve razumjeli smisao i značenje egzorcizama, korisno je vidjeti čemu sve kršćanska liturgijska tradi-cija pridijeva naslov egzorcizma. Osnovno značenje egzorcizma na-slanja se na grčki glagol exorkizein, koji zajedno s imenicom istoga korijena horkos (zaklinjanje, prisega), upućuje na smisao molitve-nog zaklinjanja ili preklinjanja sa željom da moljeni nešto izvrši. Egzorcizmi su, dakle, u svome osnovnom značenju, molitve zakli-njanja. Riječ je, dakle, o molitvi koja se odlikuje snažnim vapajem, snažnom željom za uslišanjem i ispunjenjem onoga što se moli. U

Novi Red egzorcizma ne bi smio biti promatran iz per-spektive današnjega rašire-nog zanimanja za okultno, nego iz perspektive življe-nja vjere koja se uvijek su-očava sa zlom i Sotonom. Sasvim je ispravno reći da

onaj tko traži Boga, susreće uvijek i đavla te biva kušan

njegovom zavodljivošću. Budući da je liturgija ucije-pljena u život vjere, slavlje

egzorcizma postaje slav-ljem Božje pobjede nad

zlom. Pojavak hrvatskoga prijevoda Reda egzorcizma ipak ne bi trebao potaknuti

novi »val egzorcizama« nego, prije svega, pobuditi

jasniju svijest o vjeri koja nam je povjerena kao dar i koja je u stalnome kušanju.

NAŠA TEMA

6


6

tome izvornom značenju susrećemo i »egzor-cizme« koji se izgovaraju nad Isusom: kad Isus biva doveden pred Veliko vijeće, veliki ga sveće-nik, izazvan Isusovom šutnjom, preklinje: »Za-klinjem te (exorkízo se) Bogom živim: Kaži nam jesi li ti Krist, Sin Božji?« (Mt 26,63). Opsjed-nuti iz Gerase, vidjevši Isusa viče: »Što ti imaš sa mnom, Isuse, Sine Boga Svevišnjega? Zakli-njem te (horkízo se) Bogom, ne muči me!« (Mk 5,7). Iz tih je primjera vidljivo da je molitva eg-zorcizma u svome osnovnome značenju »žarka molitva vjere« upućena Bogu, molitva koja seže do granica zaklinjanja ili preklinjanja. Potreb-no je imati na umu to osnovno značenje »zakli-njanja« također u molitvenim činima i molitva-ma koje se izgovaraju nad osobama i stvarima s prošnjom da budu oslobođene od silâ i utje-caja zla ili Zloga, dakle, u molitvama koje nazi-vamo egzorcizmima. Hrvatski liturgijski govor molitve egzorcizma prevodi riječju otklinjanje, čime se daje jasnije značenje molitvenom činu u kojem se moli da osoba bude očuvana od Zla i(li) oslobođena od njegova kušanja i opsjednu-ća. Otklinjanje je molitveni oblik kojim se prosi otklanjanje zla. Ipak, korisno je naznačiti neko-liko molitvenih oblika koje Crkva naziva egzor-cizmom ili molitvom otklinjanja.

Manja otklinjanja (exorcismi minores) vr-še se nad katekumenima na putu kršćanske ini-cijacije te u slavlju krštenja djece (exorcismus simplex). Za duhovni put kršćanske inicijaci-je Crkva predviđa da svećenik ili đakon (a po ovlasti biskupa i kateheta) nad katekumenima izgovaraju molitve otklinjanja kako bi u njima pobudili odlučnije odupiranje djelovanju zlo-duha i pomogli im da postanu dostojnim hra-mom Božjega duha. U molitvenim zazivima tih otklinjanja moli se oslobođenost »od svakoga djela zablude i grijeha«, »od nevjere i sumnje«, »od gramzivosti za novcem i zamamne strasti«, »od svakoga oblika zloće«, »od duha pohlepe i lakomosti, duha požude i oholosti«... U liturgi-ji krštenja krstitelj nad djetetom izgovara slje-deću molitvu: »Svemogući vjekovječni Bože, ti si na svijet poslao svoga Sina da odagna od nas moć Sotone, duha zloće... Smjerno te molimo: oslobodi ovo dijete ljage istočnoga grijeha, uči-

ni ga hramom svoga veličanstva i podaj da se u njemu Duh Sveti nastani.« Iz tih je zaziva oče-vidno da tzv. manji egzorcizmi ne predmnije-vaju opsjednutost Zlim, nego iskustvo grijeha kojemu je čovjek podložan po svojoj naravi, po-trebnoj božanskog otkupljenja.

Pojam veliki egzorcizam ili svečano otkli-njanje (exorcismus maior, exorcismus solle-mnis), koji se odnosi na egzorcizme u najužem smislu riječi, jest zasebni liturgijski čin, obliko-van po formi slavlja sakramentala (blagoslovi-na), koji se slavi u okolnostima kad se stekne dostatna sigurnost da je neka osoba obuzeta djelovanjem Zloga. Liturgijski čin, zvan »veli-ki egzorcizam«, smjera dakle »istjerivanju zlo-duha ili oslobođenju od njihova utjecaja, i to duhovnom vlašću koju je Isus povjerio Crkvi« (Egzorcizmi, Uvodne napomene, 11).

Pored slavlja egzorcizma, Obrednik također nudi još dva oblika molitve otklinjanja: a) ot-klinjanje, predvođeno svećenikom, u prigoda-ma kad nije riječ o opsjednuću ili mučenju oso-bâ od strane Zloga, ali se osjeća potreba molitve za oslobođenjem od utjecaja Sotone; b) prošnje (supplicationes) kojima se sami vjernici mogu osobno poslužiti u borbi protiv utjecaja Zloga.

Iz prethodne je raščlambe razvidno da go-vor o egzorcizmu ima biti smješten u znatno širi kontekst života vjere nego što to čini uobičajeni (osobito medijski) pristup, koji se zanima samo za čine takozvanoga »velikog egzorcizma«. Pod-sjetimo li, k tomu, na činjenicu da su se u litur-gijskoj tradiciji pojmom ‘egzorcizam’ nazivale i neke druge molitve otklinjanja, pa i nad pred-metima ili tvarima (npr. ‘egzorcizam’ vode i ‘eg-zorcizam’ soli u liturgiji krštenja), postaje jasnije da nova obredna knjiga s naslovom Egzorcizmi i druge prošnje izranja iz dubokoga iskustva vje-re i njezina rasta u svijetu, a ne tek iz izravnoga iskustva Zla i njegove moći nad čovjekom.

Obrednik egzorcizma u kontekstu teo-loških rasprava i »nove religioznosti«Činjenica da se dio obnovljenoga Rimskoga obrednika, nazvan Egzorcizmi i druge proš-nje (De Exorcismis et supplicationibus qui-busdam) u tipskome izdanju pojavio tek 1999.

Zli je stalna prijetnja čovjeku koji traži Boga.(Hunterov psaltir, oko 1170.)

7


godine, s popravlje-nim izdanjem iz god. 2004., dakle tridesetak godi-na nakon objav-ljivanja drugih di-jelova Obrednika, nameće nam pi-tanje je li Crkva za-kasnila s tom litur-gijskom knjigom. No, još je važnije pitanje ka-ko se obredni govor te knjige odnosi prema teološkim i filozofskim raspravama koje se na temu Zla i njegova dje-lovanja u svijetu vode kroz zadnjih nekoliko de-setljeća. Naspram obredne knjige »Egzorcizmi i druge prošnje« u katoličkim su krugovima uoč-ljiva dva oprječna stava. Jedni su mišljenja da današnjoj pastoralnoj brizi Crkve nije potrebna zasebna obredna knjiga s naslovom »Red eg-zorcizma« ili sličnog imena, nego da bi molitve otklinjanja trebale biti dijelom obredne knjige koja bi oblikovala pastoral bolesnih i nemoćnih, dakle, zajedno sa Redom bolesničkoga poma-zanja (osobito njemački liturgičari Klemens Richter i Manfred Probst, na tragu misli Karla Rahnera). Tako bi i samo slavlje »egzorcizma« (ako bi tako bilo zvano) značenjski i idejno bi-lo smješteno u kontekst bolesti te u okvir pasto-ralne skrbi Crkve za bolesne i nemoćne, što bi, bez sumnje, zahtijevalo znatno drukčiju obred-nu i euhološku oblikovanost, ali i normativ-nost. Drugi, pak, zastupaju mišljenje da je prije-ko potreban zasebni red slavljenja egzorcizma i to u znatno bogatijoj i »egzorcistički izravnijoj« obrednoj formi nego što to nudi važeća obred-na knjiga. Iz toga kuta motrenja susreću se i kri-tike prema obredniku egzorcizama, ocjenjujući ga tek »pokušajem« koji ni izbliza ne zadovolja-va potrebe onih koji se posebnom pastoralnom brigom »bave egzorcizmima«. Razlog takvoj oprječnosti stoji stavova ponajprije u različitom pristupu i shvaćanju zla i njegova djelovanja na ljudsku osobu, kao i u različitom poimanju pa-storalne skrbi za one koji su podjarmljeni moći Zloga, kroz opsjednuća i razne oblike mučenja.

»Unde malum?«, Odakle zlo? – pitanje je s kojim se suoča-va svako razmišljanje o životu. Crkva jasno izriče nauk da su zlodusi duhovna bića koja su, zajedno s anđelima od Boga stvorena kao »dobra«, ali su se svojim neposluhom odmetnuli

od Boga i njegove istine (IV. la-teranski sabor). Čovjek, premda

stvoren na sliku Božju »u praved-nosti i svetosti istine« (Ef 4,24), obda-

ren je darom slobode, čijom zloporabom može postati poslušnikom zloduha, a time i ro-bom grijeha i smrti. Po Sotoni, koji je »čovjeko-ubojica od početka i otac laži« (Iv 8,44), u svijet su ušli grijeh i smrt, a njegovim konačnim po-razom sve će stvorenje biti »oslobođeno grije-ha i smrti« (IV. euharistijska molitva). Krist je neposluh Zloduha pobijedio jednom zauvijek svojim posluhom i predanjem u smrt da bi na-ma darovao život. Time je zbačen »knez ovoga svijeta« (Iv 12,31), a čovjeku je, po prianjanju uz Krista, iznova darovano dioništvo u božan-skoj naravi te je oslobođen od ropstva grijeha i konačnosti smrti. No, dok god živi u svijetu, čo-vjek je izložen djelovanju Zloga. Životna isku-stva potkrjepljuju istinu o opstojnosti zla. So-tona nije nedefinirana sila, nije »ništa« (das Nichts), nego je »Ništeći« (das Nichtige), Onaj koji razara i uništava. Crkva stoga, okrijepljena Kristovom pobjednom snagom, neprestano i s pouzdanjem moli da bude oslobođena od Zloga (usp. Mt 6,13), ali i ima moć »u Kristovo ime« zapovijedati zlodusima da oslobode one koje sputavaju svojom zavodljivošću te da ne prije-če rast Božjega Kraljevstva (usp. Uvodne napo-mene, 1-7). Sažimljući nauk Crkve koji je ukri-jepljen u Svetomu Pismu i Predaji može se reći da se u nastojanju za ispravnim govorom o zlu i Zlomu valja kloniti dvaju ekstremnih pristupa – dualističkog i monističkog. Zlo nije jedno od počelâ niti ono samo može biti počelo. Isprav-no razumijevanje opstojnosti zla i Sotone pru-ža nam govor o stvaranju po kojemu sve ima izvor u Bogu, a zlo nastaje iz slobode, kao pro-tivljenje Bogu. Budući da nije stvoreno od Bo-

Zli je stalna prijetnja čovjeku koji traži Boga.(Hunterov psaltir, oko 1170.)

NAŠA TEMA

8


ga, nego nastalo iz neposluha Stvoritelju, ono ne može imati zadnju riječ. »Sotonina moć ni-je beskonačna. On je samo stvorenje, moćno zato što je čisti duh, ali ipak samo stvorenje. (...) Iako Sotona u svijetu djeluje mržnjom pro-tiv Boga i njegova Kraljevstva u Isusu Kristu i premda njegovo djelovanje, za svakoga čovje-ka i za društvo, prouzrokuje teške štete – du-hovne, a posredno i fizičke naravi – božanska providnost dopušta to djelovanje, snažno i bla-go upravljajući ljudskom i svjetskom poviješću. To božansko pripuštanje đavolskoga djelova-nja velika je tajna, ali ‘mi znamo da onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro’« (Rim 8,28). (KKC 395)

Misaona kretanja dvadesetoga stoljeća i ne-ki pravci teološke misli nisu bili uvijek skloni poduprijeti takav nauk Crkve o opstojnosti Zlo-ga i o njegovoj naravi. Takva su kretanja bila izazvana poglavito idejama nekatoličkih auto-ra među kojima je promicana misao o vjerova-nju u opstojnost đavla kao ostatku primitivne ili mitološke religioznosti i praznovjerja, ili se pak Sotonu nastojalo interpretirati kao »meta-foru neizbježnoga zla« koje se događa u svijetu. »Nijekanje đavla, slično kao kod nijekanja an-đela, polazi od pretpostavke da se sva stvarnost iscrpljuje u čovjeku i u njegovu odnosu prema stvarnosti. Tako je taj negativni stav samo izraz reduciranoga promatranja današnjega čovje-ka, koji je u opasnosti da se na razne načine vr-ti oko sebe, u čistome funkcionalizmu i tehni-cizmu. U takvomu svijetu teško će biti mjesta za Boga, a kamoli za anđele i đavle.« (I. Raguž)

Paralelno s izvjesnim potiskivanjem teme o anđelima i zlodusima iz »ozbiljnoga« teo-loškoga govora, te se teme na drugoj razini, u svakodnevici, sve više susreću. Poezija, knji-ževnost i površna duhovnost, koja nema uvi-jek izvor u vjeri, rado govore o »anđelima« kao dobrim duhovima kojima se čovjek prepušta. Laicistička kultura s ideološkim predznakom, premda apriorno odbacuje kršćanski govor o anđelima i postojanju Zloga, istovremeno nje-guje raznorodne oblike »vjerovanja« u zle du-hove i neobjašnjive metapojave, a čemu uvelike pomaže industrija okultnoga. Današnji mediji,

elektronski i tiskani, dok se u ime zagovaranja laičkoga društva snažno opiru kršćanstvu koje je temelj i baština zapadne kulture, istovreme-no postaju »osnovnom literaturom« okultizma i ezoteričnih oblika religioznosti. Reinkarnaci-ja, spiritizam, astrologija, magija, kartoman-tija, parapsihologija, povjerenje u moć iscjeli-telja (bioenergija, pranoterapija) i vidovnjaka, samo su neki od oblika koji – premda ne mo-gu biti definirani kao djelo Zloga – otvaraju ši-roki put njegovu djelovanju. Zanimljivo je da svijet koji se želi oprijeti svakoj religijskoj do-gmi, lako upada u »dogmatizam okultnoga« i parapsihološkoga, pa se nerijetko neka teš-ka stanja bolesti, osobito psihičke, olako pro-glašavaju »opsjednutošću« zloduhom. Opsjed-nuće zacijelo nije jedini oblik djelovanja Zloga. »Prevelika pozornost posvećena opsjednutosti zapostavlja puno strašnije i opasnije utjecaje zloga.« (I. Raguž) Ratovi, razorne laži, mržnje, ubojstva, oholost, egoizam koji druge ostavlja u krajnjem siromaštvu i prepuštenosti umira-nju, ropska navezanost na materijalno i ovo-vremensko samo su neka od djela Zloga. U ta-

Krist, koji je imao vlast i moć nad zlodusima, udijelio je Crkviposlanje da »u njegovo ime« liječe sve koji trpe zavodljivost Sotone.

9

kvim situacijama čovjek iz vlastite je slobode daje vlast Sotoni koga je Krist nazivao »kne-zom ovoga svijeta« (Iv 12,31).

Nakon što je među katoličkim autorima na-pušten (iako ne od svih) neoskolastički pristup temama demonologije, od šezdesetih se godina oblikuje i bistri nauk koji, vjeran biblijskim te-meljima i Predaji, na kritički način promišlja o zlu i Sotoni, ostavljajući dostatno prostora kriti-ci i pomoći drugih znanosti, osobito kad je riječ o prosudbi je li u pojedinim slučajevima riječ o ‘opsjednućima’ osobe Sotonom ili pak o ne-kim drugim oblicima trpljenja, tjelesnog i du-ševnog. Novi Red egzorcizma, stoga, ne može biti promatran iz perspektive današnjega raši-renog zanimanja za okultno, nego iz perspekti-ve življenja vjere koja se uvijek suočava sa zlom i Sotonom. Sasvim je ispravno reći da »onaj tko traži Boga, nalazi i đavla« (I. Raguž) koji je Protivnik Boga i svih koji Boga traže. Zato slav-lje egzorcizma nije ostatak nerazvijene religio-znosti, nego izričaj vjere koja svjetlom Božjega Duha prepoznaje i pobjeđuje djelovanje Zloga. Pojavak hrvatskoga prijevoda Reda egzorcizma ipak ne bi trebao potaknuti novi »val egzorciza-ma« nego, prije svega, pobuditi jasniju svijest o vjeri koja nam je povjerena kao dar i koja je u stalnome kušanju.

Egzorcizmi u posvećujućoj službi CrkveVelika zla koja pamti ljudska povijest, osobito zla dvadesetoga stoljeća, nukaju čovjeka da se uvijek iznova pita postoji li Bog nakon tako ra-zornoga djelovanja zla i Sotone. Božju dobrotu i otajstvo njegove ljubavi, očitovane na Kristo-vu križu, također je teško shvatiti kad se susre-ćemo s pojedincima koji, iako po otajstvu kr-štenja pridruženi Božjemu narodu, podnose teška mučenja ili opsjednuća Sotone. No, nera-zumijevanje zla ne priječi pouzdanje i sigurnost vjere u konačnost Božje ljubavi. Stoga Crkva – čvrsto vjerujući da Zli, pobijeđen u Kristu jed-nom zauvijek, »ne može prekoračiti od Boga postavljene granice« (Uvodne napomene, 10) – pouzdanom se molitvom zaklinjanja (egzor-cizam) utječe Kristu Gospodinu za braću i se-stre koji trpe takva teška kušanja Sotone.

U takvim iskušenjima Crkva ne prepušta pojedinca njemu samome, nego se kao za-jednica vjere liturgijskim činom otvara Bož-jemu spasenjskom djelovanju. Liturgija je po svojoj naravi aktualizacija Božjeg djela spa-senja, pa se i egzorcizam ima shvatiti kao prostor Božjega djelovanja. Krist je jedini po-bjednik Sotone. Sišao je na svijet da ljude iz-bavi iz vlasti tmina i prenese u Božje kraljev-stvo (usp. Gal 4,5). U svome je spasenjskom poslanju oslobađao ljude izgoneći iz njih So-tonu i »liječeći sve kojima bijaše ovladao đa-vao« (Dj 10,38), a na kraju je po apostolima i drugim učenicima Crkvi dao moć »izbaciva-ti nečiste duhove« (usp. Mt 10,1.8; Mk 3,14-15; Lk 9,1). Upravo zbog toga, egzorcizam ni-je privatni čin egzorciste nad pojedincem (ili nad zloduhom), nego čin Crkve, vjerničke zajednice okupljene u Kristovo ime, čijom je snagom Sotona pobijeđen.

Liturgijski oblik slavljenja egzorcizma čuva zajednicu u ozračju vjere, ne dopuštajući išta što bi prizivalo na magijski čin ili na posebnu moć pojedinaca. Egzorcizam je slavlje Crkve. Crkva ga naziva čak i svečanim (sollemnis). Time jasno naglašava da se tim činom ne sla-vi moć pojedinaca, nego Kristova pobjeda nad Zlom i najvećim plodom Zloga – smrću. Zato je služba egzorciste jasni oblik služenja Božjoj spasenjskoj pobjedi nad Zlom.

Red egzorcizma iznjedren je iz istoga teo-loškoga diskursa u kojemu su nastajali i dru-gi dijelovi Obrednika kroz posaborsku obnovu. Nije prikladno kvalitativno ga uspoređivati sa starim obrascima egzorcizma jer je riječ o dva-ma duboko različitim vremenskim i povijesnim kontekstima života Crkve, kao i različitim teo-loškim načinima promišljanja o liturgijskim či-nima. Za očekivati je da će novi Red egzorciz-ma pobuditi bistrenje teološkoga govora o zlu i djelovanju Sotone, a u pastoralnoj praksi po-taknuti više odgovornosti, razboritosti i disci-pline za liturgijska slavlja egzorcizma – ondje gdje su takva slavlja potrebna, čuvajući se sva-koga prešućivanja ili negiranja Zloga, kao i pro-glašavanja opsjednućem uobičajenih oblika tr-pljenja ili iskušenja ljudske osobe.

Krist, koji je imao vlast i moć nad zlodusima, udijelio je Crkviposlanje da »u njegovo ime« liječe sve koji trpe zavodljivost Sotone.

222222222222222živo vreloživo vreloživo vreloživo vreloživo vreloživo vrelo2živo vrelo222živo vrelo2živo vrelo2živo vrelo222živo vrelo22živo vrelo222živo vrelo2živo vrelo2živo vrelo222živo vrelo2201020102010

NAŠA TEMA

10


PMolitve u obredu egzorcizmaNužnost teološkoga pristupa za pastoralnu primjenu

Ivan Šaško

Potvrđujući i na ovome mjestu da se o liturgijskim slavljima najvi-še saznaje iz samih slavlja, to jest iz njihovih sržnih dijelova, razmi-šljajući o obredu egzorcizma polazim od sadržaja molitava. Pritom

naglašavam da se sadržaj cjelokupnoga obreda treba iščitavati iz cjeline i suodnosa elemenata, ali je molitveni polog svakako najizravniji i možda najlakši za korištenje u raščlambi.

Osim te premise, smatram važnim naglasiti razumijevanje razlike između tzv. deprekativnih i imprekativnih (imperativnih) molitava. Najkraće rečeno, razlika je u tome što su deprekativne molitve one u kojima se zaziva Boga da on svojim djelovanjem izvrši neko djelo. To je najčešći, gotovo jedini, molitveni oblik u liturgiji, a odlikuje se činjeni-com da je Bog subjekt. Drugi, imprekativni ili imperativni oblik molitve jest onaj u kojemu je subjekt osoba koja izriče molitvu i nešto zapovije-da; dakle, subjekt je sam molitelj u snazi Kristova poslanja i vezanosti uz Kristovu službu. Takav je oblik u liturgiji rijedak, ali postoji u obre-du egzorcizma.

Neobičnosti vezane uz egzorcizam nisu nipošto liturgijske naravi, ne-go baš suprotno tomu: ono što se predstavlja kao neobičnost dolazi iz ne-razumijevanja liturgije. Ustroj, molitve, obredni program pokazuju da je riječ o liturgijskome slavlju, bez osobitih iznimaka (čitaj: bez posebnih li-turgijskih specifičnosti) koje bi ga udaljavale iz obredne cjeline i teologije obnovljene liturgije nakon Drugoga vatikanskog sabora. Baš se zbog to-ga valja zadržati na posebnostima koje su obredno zanimljive, a to je, na primjer, prisutnost imperativnoga molitvenoga oblika.

Razumljivo je da je mnogima sporan nutarnji sadržaj toga obreda, ali on daje smisao, odražava identitet molitve, te se očituje kao kršćan-sko shvaćanje zla, odnosa prema bolesti (u smislu poljuljanosti životnih temelja osobe), smrti, slobodi, sve u svjetlu kršćanske vjere. Svaki kr-šćanski obred polazi od toga i na tome je građen, samo što je ovdje on naizgled vidljiviji, jer je posrijedi tematika koja očito zahvaća i vjernike i nevjernike i kršćane i nekršćane. Niti u jednome stupnju raščlambe i ra-sprave ne smije izostati nosivost vazmenoga otajstva. Ako se to dogodi, neispravno shvaćanje postaje neizbježno.

Biblijski kontekst i tragovi povijesnoga razvojaZa današnji govor o egzorcizmu, možda kao ni za jedno drugo područje obreda, važne su kontekstualizacija i informiranost koja seže u biblijske temelje. Poznato je da su u Isusovo vrijeme narodi Sredozemlja i Orijenta vjerovali u postojanje zlih duhova, demona i Sotone. Prema tome shvaća-

U razvoju i sadržaju mo-litava egzorcizma važno mjesto ima krštenje i nje-gov obredni okvir. Obred

škropljenja vodom na početku slavlja egzorciz-ma nosi spomen krštenja;

obred polaganja ruku i priprema za ispovijest

vjere upućuje na liturgiju katekumenata i pomirenja

pokornika. Ispovijedanje vjere, kao jedan od ključ-

nih dijelova obreda, još snažnije ističe poveznicu

s krštenjem. Slavlje egzor-cizma vraća nas u stanje

otkupljenosti i Božjega sinovstva, koje smo primili

po otajstvu krštenja.

11

002022020020220220220220220200202202020220200202202202202živo vreloživo vreloživo vreloživo vreloživo vreloživo vreloživo vreloživo vreloživo vrelo2živo vrelo202živo vrelo2živo vrelo2živo vrelo202živo vrelo2živo vrelo0živo vreloživo vreloživo vrelo0živo vreloživo vrelo0živo vreloživo vreloživo vrelo0živo vrelo2živo vrelo202živo vrelo2živo vrelo2živo vrelo202živo vrelo22živo vrelo202živo vrelo2živo vrelo2živo vrelo202živo vrelo2201020102010201020102010201020102010

nju zli dusi pokušavaju naškoditi ljudima, uda-ljiti ih od Boga i odvesti ih u vječnu propast.

Bolest je viđena također u tome svjetlu. Ona je, prema takvome shvaćanju svijeta dovedena u vezu s djelovanjem demona. Iza svake bolesti vi-đen je posebni demon koji uzrokuje bolest, stav-ljajući čovjeka pod svoju vlast. Bolest i opsjed-nutost u tome su poimanju vrlo bliske. Isus je bio svjestan toga mišljenja; živio je u tome svije-tu. Stoga Isusov navještaj o dolasku kraljevstva Božjega ima zadaću osloboditi ljude od vlasti zlih duhova i demona te ih dovesti u kraljevstvo Božje. To je jednako tako vidljivo kod njegovog liječenja bolesnih i istjerivanja demona. Kada bismo ušli u dublju analizu našega doba, vidjeli bismo da ‘prosvijećeni Zapad’ također nema ja-sna objašnjenja koja bi isključivala neobjašnji-vost utjecaja na čovjeka. U konačnici je u pitanju odnos prema životu kao otajstvu i smrti kao ko-načnoj granici; o vječnosti i svrsi življenja.

O tome da je Isus vršio egzorcistične radnje (čitaj: oslobađanje čovjeka uz snažnu molitvu) svjedoče ponajprije sinoptička evanđelja sko-ro na svakoj stranici. Ti su čini potvrda njego-ve spasiteljske i iscjeliteljske moći, što je izravno upućivalo na navještaj Kraljevstva. Današnji će medicinski stručnjaci vidjeti da su u nekim slu-čajevima opisa istjerivanja demona prisutne na-znake napadaja epilepsije. No, u slici tadašnjega svijeta današnji pristup ne zahvaća cjelinu te ni-je primjereno donositi poopćene zaključke, jer je poveznica u ono vrijeme sveobuhvatna i slo-žena, a ne fragmentirana kroz medicinske, psi-hološke, sociološke i ine aspekte.

Nekoliko naglasaka iz povijesti ObredaPreuzimajući misli iz studije M. Probsta, isti-čem važne naglaske iz prošlosti koji se nipošto ne smiju zanemariti u raspravama o obredu egzorcizma.

U Crkvi prvih stoljeća susrećemo prvi put izričito egzorcističke obrasce i radnje u »Apo-stolskoj predaji« (autorstvo se veže uz Hipolita Rimskog, oko 215. godine). One su uvrštene u posljednju fazu pripreme za krštenje, prije sve-ga kod posljednje pripreme katekumena s bi-skupom na Veliku subotu. Kod sakramental-noga slavlja inicijacije u vazmenoj noći postoji mazanje uljem s molitvom koja ima kvalifikaci-ju egzorcističkih obreda te odreknuće od Sotone neposredno prije slavlja krštenja: »Odričem se sotone.« Sljedećih desetljeća razvijaju se drugi egzorcizmi u katekumenatu i fotizomenatu, da-kle, u razdoblju čišćenja i prosvjetljivanja.

U obredima krštenja, prisutnima krajem pr-voga tisućljeća koji su bez prekida vrijedili ka-ko za malu djecu tako i za odrasle, postoji veli-ki broj egzorcističkih obrazaca i radnji u njima. Ipak su tek od ranoga srednjeg vijeka nastajali obredi za opsjednute ili one koji su smatrani ta-kvima, ali i za oslobađanje od zazivanja duho-va na stvari. Vjerovanje u demone i zle duhove te u mogućnosti njihova djelovanja na vjernike procvalo je i širilo se u srednjemu vijeku te po-primilo čudne oblike. Današnjim kršćanima na Zapadu nameće se pitanje, prisutno već od pro-svjetiteljstva, koliko smo povezani s predodž-

Onaj koji je Krista iskušavao u pustinji ne prestaje zavoditi one koji u Krista vjeruju. (Hunterov psaltir, oko 1170.)

NAŠA TEMA

12


bama o svijetu u židovstvu Isusova vremena kao i u ranoj Crkvi. U Rimskome obredniku iz 1614. ‘Veliki egzorcizam’ sastavljen je od mnoš-tva pojedinačnih molitava i simboličnih radnji. Ne može se uočiti jasan i uvjerljiv podatak. Čita-nje iz evanđelja ne može se promatrati u smislu Službe riječi, već samo kao doslovno prenošenje riječi svetog teksta.

Može se ustvrditi da svakom egzorcizmu prethodi molitva Bogu Ocu. Pravi egzorcizmi su, dakle, uklopljeni u duži bogoslužni čin s mo-litvama, čitanjem evanđelja i simboličkim rad-njama i nisu izolirani. Slično kao što je to s eg-zorcizmima kod krštenja molitva Bogu Ocu i imprekativni egzorcizam čine jednu cjelinu.

Već neposredno nakon objavljivanja Obred-nika 1614. godine, koji je drukčiji od ostalih li-turgijskih knjiga proizišlih iz posttridentske ob-nove, i koji je imao više karakter modela, negoli obreda kojega se treba kruto i doslovno slijediti, objavljeni su opet privatni spisi koji su sadrža-vali bitno opsežnije zbirke egzorcizama i znat-no veća prakticiranja Velikoga egzorcizma. To znači da se Rimski obrednik iz 1614. godine suz-držanije odnosi prema Velikom egzorcizmu u usporedbi s objavljenim tekstovima privatnih autora.

U sada važećemu Obredniku radi se o sasta-vljenome bogoslužju, koje sadrži svečano navije-štanje evanđelja; slavlje u kojemu se koriste znakovi i simboli te molitve s deprekativnim i imperativnim molitvama egzorcizma kao dra-matični vrhunac. Obred se zaključuje molitvama zahvale. U usporedbi s obredom iz 1614. godi-ne liturgijski karakter slavljenja je postao jasniji. Izostavljen je dugi obrazac ispovijesti vjere (Sym-bolum Athanasianum). Skraćena su tri para mo-litava i egzorcizama na jedan, koji – gledajući dramaturški – sada predstavlja vrhunac. U mo-litvama danim na izbor nalaze se dva druga para deprekativnoga i imperativnoga egzorcizma.

Bogatstvo koje čuva kontinuitet sa starim obrednikom nalazi se u psalmima: 3, 10, 12, 30, 34, 67, 69 (117 nedostaje), tekstovima sinoptič-kih evanđelja koji su obogaćeni za dva nova od-lomka. Nove su jasne i izričite epikleze u depre-kativnim molitvama egzorcizma.

Ako se promatra čitavi Obrednik, u njemu se uočava kontinuitet, zatim prerada i novi ele-menti. Kontinuitet proizlazi iz nedvojbene po-novne upotrebe mnogih gore već navedenih tekstova iz pretkoncilskoga Rimskog obredni-ka. Više od stilske prerade znači smanjenje bro-ja egzorcizama na najviše jedan par, jaka stilska i teološka prerada imperativnih egzorcizama, kao i novi raspored cijeloga odvijanja slavlja. Novost je povezanost trećega odlomka pretkon-cilskoga obrednika sa Službom riječi, ali i zbirka privatnih molitava, kao dio Rimskoga obredni-ka. Jezik u nekim molitvenim obrascima djelu-je suhoparniji, ali se teško podnosi, posebno što se tiče trećega imperativnog egzorcizma, u koje-mu je zadržano pogrđivanje đavla prema sred-njovjekovnoj maniri.

Teološke okosnice molitava i obredaPoglavito nas zanimaju teološki vidici, čitljivi u tijeku slavlja i u sadržaju molitava. Valja nagla-siti barem četiri:a) Slavlje egzorcizma je molitva Crkve, što poka-zuje cjelina obreda, a na osobit način depreka-tivne molitve. Liturgijske molitve po svojoj nara-vi i izražaju jasno ističu subjekt »mi«, eklezijalni »mi«. Te su molitve upućene Bogu (Ocu). Takve se molitve bitno razlikuju od molitava prisutnih u Obredniku iz 1614., u kojemu su četiri impe-rativna obrasca egzorcizma u ja-obliku. To je ja svećenika-egzorcista koji se obraća Sotoni.

Istina je da se i u novome obredniku jednako tako nalaze imperativni obrasci molitava, ali po-stoji bitna razlika. U Prethodnim napomenama jasno je (u br. 28) određeno: »Imperativni obra-zac neka se ne upotrebljava, ako mu ne prethodi deprekativni obrazac. Deprekativni pak obrazac može se upotrijebiti i bez imperativnoga.« To je potvrđeno i u rubrikama (br. 60) samoga obreda. Time se jasno daje do znanja što je temeljna, tip-ska molitva Crkve u egzorcizmu, ne zanemarujući prisutnost vjerničke zajednice, to jest – eklezijal-ni vidik. Premda je osobita pozornost usmjerena osobi koja se nalazi u mukama, molbe se odno-se i na cijelu prisutnu zajednicu. Obred stavlja u djelo ono što je Drugi vatikanski sabor rekao o di-menziji zajedništva u cijeloj liturgiji.

13


b) U razvoju i sadržaju molitava egzorciz-ma važno mjesto ima krštenje i njegov obred-ni okvir. Obred škropljenja vodom na početku slavlja predlaže spomen krštenja koje smo pri-mili; obred polaganja ruku i priprema za ispo-vijest vjere upućuje na liturgiju katekumenata i pomirenja pokornika (čitano kao ‘drugo kršte-nje’). Ispovijedanje vjere, kao jedan od ključ-nih dijelova obreda još snažnije ističe povezni-cu s krštenjem. Koristi se jedan od obrazaca simbola vjere (molitve Vjerovanja) ili oblik koji uključuje odreknuće. Prisutnost sadržaja kršte-nja vidljiva je i u deprekativnim molitvama, ka-da se nebeskoga Oca moli da čuje vapaj Crkve i ne dopusti »da u hramu Duha… stanuje nečisti duh«. Kršteni smo u Kristovu smrt i uskrsnuće te je egzorcizam pozivanje na otkupljenje kojim je Krist otkupio čovjeka, sa svim antropološkim vidicima. Vezanost uz Crkvu i krštenje donosi drukčiju sliku i o predvoditelju slavlja, jer se po-nekad stvaraju slike koje su udaljene od kršćan-ske vjere i sadrže konture čudnih ‘nadljudi’ ko-ji čine nešto svojim sposobnostima. U središtu je Bog koji čini nešto po Crkvi u vjeri zajednice i pojedinaca. c) U obredu egzorcizma nalazi se istinski navje-štaj Radosne vijesti. Prijašnji je obrednik pred-viđao tek jedan evanđeoski navod, ali se on ni-pošto nije mogao zvati navještajem, službom Riječi. Osim toga, sadašnji obrednik uvodi mo-litvu psalma (ili psalama), nalik moljenju u ča-soslovu. Što se tiče evanđelja, obrednik ne do-nosi uvodni dijalog i usklike na kraju navještaja, ali ništa ne priječi da to bude upravo navještaj kakav je uobičajen u drugim slavljima. Dakle, navještaj Riječi svakako je važna okosnica i kao uvod u ispovijed vjere, odnosno njegovo izvori-šte i kao doprinos liturgijske obnove dimenziji slavlja samoga egzorcizma.d) U Prethodnim napomenama Obrednika u više se navrata spominje Duh Sveti, dok su u obredu zazivi Duhu Svetomu veoma česti. Na nekim se mjestima radi o općenitim pneuma-tološkim znakovima, a na drugima o izravni-jim. Duh Sveti izričito se spominje u doksologi-ji psalama, u znaku križa, molitvama litanija, u spominjanju Presvetoga Trojstva, u obrascima

ispovijesti vjere te u formulama blagoslova. No, egzorcizam ima u tome područ-ju svoje svojstve-nosti, kao što su kretnje (geste), obredni znakovi i molitve, posebi-ce deprekativne. Tako pozornost privlače geste po-laganja ruku, kao pneumatološke; Božji Dah; škro-pljenje blagoslov-ljenom vodom.

Obrednik predlaže tri obrasca molitve eg-zorcizma koje su pisane u stilu velike euhologi-je. Sve su tri, u skladu s liturgijskom konstan-tom upućene Ocu i zaključuju se kristološkim završetkom. Sve tri sadrže epiklezu, izričito moleći prisutnost Duha Svetoga. Prva molitva moli Duha da mučenu osobu »utvrdi u borbi; nauči moliti u nevoljama; da zaklanja svojom moćnom zaštitom«. Drugi obrazac zaziva Du-ha istine i Branitelja da »otjera tužitelja i tlači-telja naše naravi; da učini da izbjegnemo svaku štetu«. Treća također zaziva Duha Branitelja da »odagna svako đavolsko tlačenje; ukloni prije-varne zasjede«.

Ove epikleze imaju veliku teološku vrijed-nost ponovnoga povezivanja crkvene službe eg-zorcizma sa stvarnim djelovanjem Duha koji u svijetu prati Kristovo djelo posvećivanja. Tako-đer pridonose istinskomu shvaćanju liturgijsko-ga slavlja i izbjegavaju preveliku usmjerenost na ‘dramu’ koja se odvija između egzorcista i đa-vla/demona, kojima se egzorcist izravno obraća u imperativnome obliku. Treba reći da Duh ni-je odsutan ni u imperativnim molitvama, ali je pneumatološka dimenzija, a time i ekleziološka, zasjenjena te Duh nije u središtu čina. Zbog to-ga je posebno vrijedna spomenuta odredba da se imperativni obrazac nikada ne rabi bez ono-ga, pneumatološki snažnog, deprekativnog.

Svojim posluhom Krist je na križu pobijedio svako zlo.

NAŠA TEMA

14

Neke disciplinske odredbe o slavljenju egzorcizma

Služba vršenja egzorcizma nad opsjednuti-ma daje se posebnim i izričitim dopušte-njem mjesnog ordinarija, a taj je po pravu

sam dijecezanski biskup. To dopuštenje biskup smije dati samo svećeniku, pazeći da to bude svećenik koji se odlikuje pobožnošću, znanjem, razboritošću i neporočnošću života te da je za tu službu posebno pripravljen. Kad se u litur-gijskim odredbama spominje egzorcist, uvijek treba podrazumijevati da je riječ o svećeniku egzorcistu.

Kad se od svećenika egzorciste zatraži da nad nekom osobom vrši egzorcizam, potrebno je s velikim razumijevanjem i razboritošću pri-stupiti takvome traženju i samoj osobi. Potreb-na je razboritost kako bi se ispravno prosudi-lo je li riječ o opsjednuću ili pak o nekoj bolesti, osobito psihičkoj. Nije mudro svako neuobiča-jeno ponašanje osobe proglasiti opsjednućem, kao što nije razborito istinska opsjednuća pro-glasiti teškom psihičkom bolešću: bio bi to no-vi uspjeh Sotone, »oca laži«.

U pristupu osobama koje traže ili za koje se traži egzorcizam neka se također nastoji razbo-rito razlikovati opsjednuća od nečijega osobno-ga osjećaja ili umišljaja da je žrtva uro-ka, zle sudbine ili navodnih prokletstava koje je netko drugi na njih zazvao. Ta-kvima neka se nipošto ne uskrati duhovna pomoć, ali neka se ne vrši egzorci-zam. Mogu im se savjeto-vati neke molitve te s njima i za njih moliti da zadobiju Božji mir. Takvu duhovnu pomoć potrebno je pružiti i onim vjernicima koji ne no-se iskustvo opsjednuća, ali prolaze kroz posebne kuš-nje Zloga (napastovanja). Takvu duhovnu pomoć mo-že im pružiti i prezbiter koji nije egzorcist, pa i đakon.

Egzorcist neka ne pristupa slavljenju egzor-cizma prije nego što s dostatnom moralnom si-gurnošću utvrdi da je doista riječ o opsjednuću. Za vršenje egzorcizma potrebno je, ako je mo-guće, dobiti i pristanak opsjednute osobe.

Znacima opsjednuća smatraju se: na nepo-znatu jeziku govoriti ili razumijevati takav go-vor; obznanjivati daleke i tajnovite stvari; po-kazivati fizičku snagu koja je nerazmjerna dobi ili stanju osobe. Ti znakovi mogu biti samo neka naznaka opsjednuća. No, budući da nije dobro odmah zaključivati kako su takvi znakovi đavol-skoga podrijetla i da su znak opsjednuća, treba obratiti pozornost i na druge pokazatelje, osobi-to one moralnoga i duhovnoga reda, koji na dru-gi ili jasniji način očituju đavolski zahvat, kao npr. žestoka odbojnost prema Bogu, presvetom Imenu Isusovu, blaženoj Djevici Mariji i sveti-ma, Crkvi, riječi Božjoj, svetim stvarima, obre-dima, osobito sakramentalnima, i prema svetim slikama. Potrebno je, na kraju, marno prosudi-ti i odvagnuti odnos svih tih znakova prema vje-ri osobe i prema njegovoj duhovnoj borbi jer Zli je prije svega neprijatelj Boga i svega što vjerni-ke združuje s Božjim spasenjskim djelovanjem.

O nužnosti primjene obre-da egzorcizma egzorcist će razborito prosuditi nakon brižljiva ispitivanja, uvijek čuvajući ispovjednu tajnu, posavjetovavši se, koliko je moguće, sa stručnjacima za duhovne stvari te, kad je po-trebno, s medicinskim struč-njacima, osobito psihijatrima koji imaju razumijevanja za duhovne poteškoće ljudi.

Egzorcizmi i druge prošnje.Obredna knjiga za teološko bistrenje govora o zlu i Zlomu te za novo oblikovanje pastoralne brige za one koji trpe kušnje i zavodljivost Zloga.

15


6 S Svagdan: Mih 7,14-15.18-20; Ps 103,1-4.9-12;Lk 15,1-3.11-32

7 N TREĆA KORIZMENA NEDJELJA 8 P Svagdan: 2Kr 5,1-15a; Ps 42,2-3; 43,3-4;

Lk 4,24-30. 9 U Svagdan: Dn 3,25.34-43; Ps 25,4-9; Mt 18,21-35 10 S Svagdan: Pnz 4,1.5-9; Ps 147,12-13.15-16.19-20;

Mt 5,17-19 11 Č Svagdan: Jr 7,23-28; Ps 95,1-2.6-9; Lk 11,14-23 12 P Svagdan: Hoš 14,2-10; Ps 81,7-11.14.17;

Mk 12,28b-34 13 S Svagdan:

Hoš 6,1-6; Ps 51,3-4.18-21b; Lk 18,9-14 14 N ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA 15 P Svagdan: Iz 65,17-21; Ps 30,2.4-6.11-12a.13b; Iv 4,43-54 16 U Svagdan: Ez 47,1-9.12; Ps 46,2-3.5-6.8-9; Iv 5,1-3a.5-16 17 S Svagdan: Iz 49,8-15; Ps 145,8-9.13c-14.17-18; Iv 5,17-30 18 Č Svagdan: Izl 32,7-14; Ps 106,19-23; Iv 5,31-47 19 P SV. JOSIP, ZARUČNIK BL. DJ. MARIJE, svetkovina 20 S Svagdan: Jr 11,18-20; Ps 7,2-3.9b-12; Iv 7,40-53

Liturgijski kalendarVELJAČA 21 N PRVA KORIZMENA NEDJELJA 22 P KATEDRA SV. PETRA APOSTOLA, blagdan

1Pt 5,1-4; Ps 23,1-6; Mt 16,13-19 23 U Svagdan: Iz 55,10-11; Ps 34,4-7.16-19; Mt 6,7-15 24 S Svagdan: Jon 3,1-10; Ps 51,3-4.12-13.18-19;

Lk 11,29-32 25 Č Svagdan: Est 4,17k-m.r-t; Ps 138,1-3.7c-8;

Mt 7,7-12 26 P Svagdan: Ez 18,21-28; Ps 130,1-8; Mt 5,20-26 27 S Liturgija kvatri: iz Prigod. čitanja: za oproštenje

grijeha (str. 190-203): Lk 7,36-50 28 N DRUGA KORIZMENA NEDJELJA

OŽUJAK 1 P Svagdan: Dn 9,4b-10; Ps 79,8-9.11.13; Lk 6,36-38 2 U Svagdan: Iz 1,10.16-20; Ps 50,8-9.16b-17.21.23;

Mt 23,1-12 3 S Svagdan: Jr 18,18-20; Ps 31,5-6.14-16; Mt 20,17-28 4 Č Svagdan: Jr 17,5-10; Ps 1,1-4.6; Lk 16,19-31 5 P Svagdan: Post 37,3-4.12-13a.17b-28;

Ps 105, 16-21; Mt 21,33-43.45-46

U slučajevima kad se egzorcizam traži za ne-katolika, kao i u drugim težim slučajevima, neka se predmet podastre dijecezanskom biskupu, ko-ji može, iz razboritosti, zatražiti mišljenje struč-njakâ prije nego donese odluku o egzorcizmu.

Neka se egzorcizam uvijek vrši na način da se očituje vjera Crkve kako ga nitko ne bi shvatio kao magijski ili praznovjeran čin. Treba paziti da u očima nazočnih ne postane predstavom.

Nijednom sredstvu društvenog priopćiva-nja, dok se obavlja egzorcizam, neka se ni na koji način ne dade prostora, pa ni prije nego se egzorcizam obavlja. Nakon što se egzorcizam obavi, egzorcist i nazočni neka o tome ne šire vijest, čuvajući potrebnu povjerljivost.

Imajući na umu da se zlodusi mogu izbaci-vati samo molitvom i postom, neka se egzor-cist pobrine primijeniti ta dva najprječa lije-ka za postizanje božanske pomoći. Mučeni se vjernik mora, napose prije egzorcizma, ako mu

je to moguće, moliti Bogu, činiti djela pokore, često obnavljati krsnu vjeru te češće pristupati sakramentu pomirenja i jačati se svetom euha-ristijom. U molitvi mu mogu također pomagati obitelj, prijatelji, ispovjednik ili duhovni vođa.

Egzorcizam, ako je moguće, neka se slavi u oratoriju ili na drugom prikladnu mjestu, od-vojenu od mnoštva. Na mjestu gdje se vrši eg-zorcizam treba biti posebno istaknut lik Raspe-toga, a mora biti i lik blažene Djevice Marije.

Egzorcist je dužan paziti na tjelesno i psiho-loško stanje mučenoga i na moguće promjene njegova stanja. Ako se čini zgodnim da se slav-ljenju egzorcizma pripuste neke izabrane oso-be, neka se i one potaknu da intenzivno mole za mučenog brata ili sestru, bilo privatno bilo na način naznačen u obredu, ali ustežući se od uporabe bilo kojeg obrasca egzorcizma, bilo de-prekativnoga bilo imperativnoga, koji je pridr-žan samo svećeniku egzorcistu.

Priređeno prema: Egzorcizmi i druge prošnje. Prethodne napomene, 13-33.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

16

Otpjevni psalam (Ps 91,1-2.10-15)

Pripjev: Gospodine, budi sa mnom u nevolji!

Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega,što počivaš u sjeni Svemogućega,reci Gospodinu: »Zaklone moj! Utvrdo moja!Bože moj u koga se uzdam!«

Neće te snaći nesreća,nevolja se neće prikučiti šatoru tvojemu.Jer anđelima svojim zapovjedida te čuvaju na svim putima tvojim.

Na rukama će te nositida se gdje nogom ne spotakneš o kamen.Nogom ćeš gaziti lava i ljuticu,zgazit ćeš lavića i zmiju.

Drugo čitanje (Rim 10,8-13)Vjeroispovijest Kristova vjernika.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Što veli Pismo? Blizu ti je Riječ,u ustima tvojim i u srcu tvome – to jest Riječ vjere koju propovijedamo. Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spasava. Jer veli Pismo: Tko god u nj vjeruje,neće se postidjeti.Nema uistinu razlike između Židova i Grka jer jedan je Gospodin sviju, bogat prema svima koji ga prizivlju. Jer: Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen.Riječ Gospodnja.

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 427 Ti, GospodineOtpjevni ps.: 431 Budi, GospodePrinosna: 441 Tajanstven vršeć običaj Pričesna: 464 Kruh svoj s gladnim dijeliZavršetak: 444 O Sunce spasa, Isuse

21. veljače 2010.

Prva korizmena nedjeljaUlazna pjesmaZazvat će mea ja ću ga uslišiti, spasit ću ga i proslaviti, nasitit ću gadanima mnogim.

Ps 91,15-16

Zborna molitvaSvemogući Bože, udijeli da godišnjom proslavom korizme napredujemo u spoznaji Isusa Kristai u životu slijedimo njegov primjer. Koji s tobom.

Darovna molitvaGospodine,prinosimo ti kruh i vinoza žrtvu što je slavimona početku korizme.S tim darovima uključi i nasu predanje svoga Sina Isusa Krista. Koji živi i kraljujeu vijeke vjekova.

Prvo čitanje (Pnz 26,4-10)Vjeroispovijest izabranog naroda.

Čitanje Knjige Ponovljenog zakonaMojsije je govorio narodu:»Zatim će svećenik uzeti iz tvoje ruke košaru i položiti je pred žrtvenik Gospodina, Boga tvoga. Ti onda odgovori i reci pred Gospodinom, Bogom svojim: ’Moj je otac bio aramejski lutalac; on je s malo čeljadi sišaou Egipat da se skloni. Ondje je postao velikim, brojnim i moćnim narodom. Egipćani su s nama postupali loše; tlačili su nas i nametnuli nam teško ropstvo. Vapili smo Gospodinu, Bogu otaca svojih. Gospodin je čuo vapaj naš; vidje naš jad, našu nevolju i našu muku. Iz Egipta nas izvede Gospodin rukom jakom i mišicom ispruženom, velikom strahotom, znakovimai čudesima. I dovede nas na ovo mjestoi dade nam ovu zemlju, zemlju kojom teče med i mlijeko. I sad, evo, donosim prvine plodova sa tla što si mi ga, Gospodine, dao.’ Stavi ih pred Gospodina, Boga svoga,i pred Gospodinom, Bogom svojim,duboko se nakloni.«Riječ Gospodnja.

17


Braćo i sestre, započinjući vrijeme korizmenoga obraćenja i približavanja Gospodinu,uputimo mu svoje molitve iskrene molitve:

Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika: vodi je 1. svjetlom Duha Svetoga da živi tvojom snagom i strpljivošću u svim kušnjama i izazovima svijeta, molimo te.Za pastire Crkve: pomozi im da se u vršenju 2. svoga poslanja daju voditi Isusovim primjerom koji u molitvi prihvaća tvoju volju i u tvojoj volji pronalazi snagu za sva iskušenja i trpljenja, molimo te.Za sve kršćane: rasvijetli im put vjere da3. u svijetu koji je zarobljen zlom i ranjen grijehom budu istinski obnovitelji života i zajedništva te svima budu znak spasenjakoje samo ti daruješ, molimo te. Za naše obitelji: pohodi ih svojom milošću da4. u korizmenim nastojanjima zajedno žive dar vjere te budu dom u kojem ti prebivaši kojim ti upravljaš, molimo te.Za nas ovdje okupljene: daj nam spoznati 5. i prigrliti ono što nedostaje istinskom životu vjere, uvidjeti sve što nam je nepotrebno i suvišno te odbaciti ono što nas priječi na putu k tebi, molimo te.

Svemogući vječni Bože, daješ nam korizmeno vrijeme kao vrijeme obraćenja i milosti. Smjerno te molimo, nadahnjuj nas i rasvjetljuj svojim Duhom da možemo nasljedovati vjernost tvoga Sina,Isusa Krista. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Molitva vjernika

Pričesna pjesmaSvojim će te krilima zaštititii pod njegova ćeš se krila skloniti.

Ps 91,4

Popričesna molitva Gospodine, nasitio si nas kruhom s neba.Njime se vjera hrani, nada krijepi, ljubav jači.Nauči nas, molimo te, gladovati za Isusom Kristom, kruhom živim i pravim, i živjeti od svake riječi što izlazi iz tvojih usta.Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja (Mt 4,4b)

Ne živi čovjek samo o kruhu,nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.

Evanđelje (Lk 4,1-13)Duh ga je vodio pustinjom, gdje bijaše iskušavan.

U ono vrijeme:Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje.A đavao mu reče: »Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.« Isus mu odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.«I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: »Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.« Isus mu odgovori: »Pisano je: ’Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!’« Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.’I: ’Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’« Odgovori mu Isus: »Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.Riječ Gospodnja.

Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega.(William Blake)


18

Prva korizmena nedjelja

O Kristovim i našim napastima

dati mnogobrojnim životima zbog te gladi. Đa-vao je također napastovao Krista na takav na-čin. Pokušao ga je uhvatiti u njegovoj tjelesnoj potrebi, vjerujući da će zbog tjelesnosti zabora-viti svoje vlastito poslanje, odnosno da će zbog gladi zaboraviti samoga Boga. No, Krist odba-cuje đavlovu ponudu: »Ne živi čovjek samo o kruhu.« Isusom ne vlada glad, nego Bog.

Kada nam bude najteže, kad budemo jako gladni, sjetimo se da je Isus bio napastovan i da nije pokleknuo, da je ostao vjeran Bogu. Zato je dobro postiti u korizmi, jer nas post čini gladni-ma. Učimo se gladovati i u gladi upravljamo u molitvama svoje oči Bogu. Umjesto da u gladi pokleknemo, post nas uči da u gladi još snažni-je prionemo uz Gospodina. I tada se događa ču-do: tijelo gladuje i pati, a duša je puna i sretna. Dragi čitatelju, ne dopusti da ti tijelo bude puno i sretno, a duša prazna i nesretna…

Molitva protiv moćiDruga napast jest napast moći: »Pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje… Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.« Ova je na-past puno opasnija od one prve. U prvoj smo ovi-sni o drugomu. Žudimo za drugim, za hranom, za tjelesnim sjedinjenjem. Svjesni smo da svoje

Evanđeoski ulomak iz Lukina evanđelja Prve korizmene nedjelje izvješćuje nas o jednoj od najrealnijih stvarnosti naše-

ga života, a to su kušnje i napasti. Svakodnevno smo izloženi najrazličitijim napastima. Pone-kad gotovo i nema trenutka u kojemu smo bez napasti. Ponekad tek što izjutra otvorimo oči, a ono na umu već misli koje nas napastuju. Ili, kad idemo leći, napasti se ponovno šuljaju u na-ma i oko nas. Nažalost, moramo si priznati ka-ko nas često napasti nadvladaju. Olako pred nji-ma pokleknemo te nas zarobe. Katkad više ne znamo što bismo s napastima. Borimo se s nji-ma, padamo i ustajemo, pa ponovno padamo i ustajemo, te se pitamo: do kad će to trajati, ima-mo li uopće snage za dalje, ima li više smisla bo-riti se protiv napasti... Napasti nas tako tjeraju u očaj. Najradije bismo im se prepustili, pa »ka-ko bude, neka bude«. Da, napasti gone u očaj i beznađe. No, današnje je evanđelje utješno i ohrabrujuće. Sam Bogočovjek, Isus Krist, nije bio pošteđen napasti. On nam pokazuje da ne-ma života bez napasti, ali nam pokazuje i kako pobijediti napasti. Poslušajmo ga.

Post protiv gladiPrva je napast napast gladi: »Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje.« Iz iskustva jako dobro znamo kako nam je kad smo glad-ni. Tijelo se buni, traži svoje, hvata nas nervo-za. Ništa nas više ne zanima osim to kako ćemo utišati glad. Zamislite kako bi nam bilo kad bi se glad produljila. Što sve ne bismo bili spremni učiniti samo da nekako prekinemo mučninu u koju nas je bacila glad. Vjerojatno bismo poga-zili sve vrjednote ako bi netko to od nas zahtije-vao kao uvjet da nas nahrani. I ne treba tu misli-ti samo na glad hrane, nego i na druge tjelesne gladi. Što sve ne činimo kako bismo primjerice nahranili svoju spolnu glad. Mnogi su spremni uništiti svoje obitelji, svoja duhovna zvanja, po-sao i mnogo drugog. U našemu društvu malo je doslovno gladnih, ali sve više spolno gladnih. I svjedoci smo kako đavao spretno uspijeva zavla-

Čovjek živi od kruha riječi što izlazi iz Božjih usta.

19


Odjeci RiječiBlizu ti je Riječ uz: Rim 10,8-13Odlomak iz Poslanice Rimljanima poziva se na tri starozavjetna teksta. Najprije se poziva u r. 8 na Pnz 30,14: »Jer, Riječ je posve blizu tebe, u tvojim ustima i u tvome srcu da je vršiš.« O blizini Božje riječi. Zatim u r. 11 donosi Iz 28,16: »Onaj koji u nj vjeruje neće propasti.« Riječ je o kamenu koji Bog postavlja na Sionu kao kamen ugaoni, kao kamen temeljac. Odlomak završava navodom riječi proroka Joela: »Svi što prizivaju ime Jahvino spašeni će biti jer će na brdu Sionu i u Jeruzalemu biti spasenje, kao što Jahve reče, a među preživjelima oni koje Jahve pozove.« (3,5) Propovijedamo riječ vjere, vjere u Gospodina Isusa kojega je Bog uskrisio od mrtvih. To je potrebno za spasenje. A spasenje je ponuđeno svim ljudima. Po Pavlu najprije Židovima. No Bog poziva sve na Sion, u Jeruzalem, sakuplja ih oko novog Hrama – uskrslog Gospodina Isusa, spasenja onih koji ga prizivaju.

Mario Cifrak

Zrnj

e

Tri Isusova iskušenja oslikavaju Sotoninu zavodljivost koja ljudima

nudi snagu izvanrednih moći. Iskušenje pretvaranja kamenja u kruh ne govori o utaživanju

gladi, nego o želji za izvanrednom moći i slavom. Biti gospodar kruha,

učiniti druge životno ovisnima o mojoj moći i mojoj volji – iskušenje

je koje danas obuzima mnoge. U svim analizama današnjih

kriza i siromaštva, nismo li zaboravili priznati podložnost onoj

zavodljivosti koja razara svijet i čovjeka?

tjelesne potrebe možemo zadovoljiti uvijek samo zahvaljujući drugomu, a ne protiv drugoga. Sto-ga je ta napast gladi zajedničarska. Ona je, daka-ko, opasna, ali ipak bezazlena spram napasti mo-ći. Težimo za moći kako bismo imali »sve«, kako đavao obećava Isusu. Moć nam treba zajamči-ti savršenu neovisnost o drugomu i podređiva-nje drugoga sebi. Usto ta je napast, spram napa-sti gladi, nevidljiva i zbog toga puno perfidnija i zna se bolje zakamuflirati. I samim je moćnicima stalo do toga da u potpunosti uguše tjelesne gladi kako bi mogli savršeno vladati sobom i drugima. Tako se često događa da u korizmi mnogi poste i ne dopuštaju da glad tijela njima zavlada, ali lako dopuštaju da ih obuzme još veća glad za moću. Stoga je korizma vrijeme borbe protiv moći koja zaboravlja Boga, koja želi biti neovisna o Bogu i o drugima, moći koja želi vladati, a ne služiti drugi-ma. Ta se borba ostvaruje molitvom. Molitva Bo-gu relativizacija je vlastite potrebe za moći. Ona je zauzimanje stava ovisnosti i primanja, prihva-ćanje Božje moći kao moći ljubavi i služenja. Po-štovani čitatelju, nemoj samo postiti, nego i moli. Puno moli da želeći »sve« ovoga svijeta, ne izgu-biš sebe i sve ovoga svijeta…

Milostinja protiv dokone vjereTreća napast napast je koristoljubive i dokone vjere: »Ako si Sin Božji, baci se odavle dolje!« Ta napast posebice pogađa nas, vjernike. Vjerujemo u Boga, ali taj prijedlog »u« nema nikakvoga zna-čenja za nas. Vjerovati »u Boga« znači, kako ve-li sveti Anzelmo Canterburyjski, stremiti u Boga. Nema smisla tako vjerovati »u« Boga da ne stre-mimo u njega, da ga promatramo sa strane, da ne činimo ono što vjera od nas zahtijeva, štoviše, da sami određujemo Bogu što on mora činiti. Ta-kva je vjera koristoljubiva i dokona, mrtva. Njo-me se »iskušava Boga«. Istinski vjernik ozbiljno uzima u obzir prijedlog »u«. Vjeruje »u« Boga, stremi svim svojim silama u njega, dopušta Bo-gu da ga određuje, čini ono što Bog čini. Jednom riječju, istinski vjernik ne napastuje Boga: »Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Jedan od načina borbe protiv koristoljubive i dokone vje-re jest milostinja. U korizmi smo pozvani da či-nimo dobra, milosrdna djela. Tim djelima potvr-đujemo da nam vjera nije koristoljubiva i dokona (mrtva). Ne iskušavajmo Boga, nego činimo ono što on od nas traži, a to je činiti dobro. Čitatelju, čini milostinju i rasti u živoj vjeri…

Ivica Raguž


20

28. veljače 2010.

Druga korizmena nedjeljaUlazna pjesmaMoje mi srce govori:»Tražite svagda lice njegovo!«Da, lice tvoje, Gospodine,ja tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene.

Ps 27,8-9

Zborna molitvaBože, ti nam zapovijedaš da slušamo tvoga ljubljenoga Sina. Krijepi nas svojom riječi i čisti nam pogled duha, da se radujemo s gledanja tvoje slave.Po Gospodinu.

Darovna molitvaMolimo te, Gospodine,da ova žrtva izbriše naše krivice te nam dušu i tijelo posveti za slavlje vazmenih blagdana. Po Kristu.

Prvo čitanje (Post 15,5-12.17-18)Bog sklapa savez s vjernim Abrahamom.

Čitanje Knjige PostankaU one dane: Bog izvede Abrama i reče: »Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti.« A onda doda: »Toliko će biti tvoje potomstvo.« Povjerova Abram Gospodinu i uračuna mu se u pravednost.I reče mu Gospodin: »Ja sam Gospodin koji sam te izveo iz Ura Kaldejskoga da ti predam ovu zemlju u posjed.« Abram upita: »Gospodine moj, po čemu ću razaznatida ću je zaposjesti?« Odgovori mu: »Prinesi mi junicu od tri godine, kozu od tri godine, ovna od tri godine, jednu grlicu i jednoga golubića.« Sve mu to Abram donese i ra siječe na pole i metnu sve pole jednu prema drugoj; pticâ nije rasijecao. Ptice grabežljivice obarale se na leševe, ali ih je Abram rastjerivao. Kad je sunce bilo pri zalazu, pade Abram u dubok san i obuze ga jeza, mrak velik. Kad je sunce zašlo i pao gust mrak, pojavi se zadimljen žeravnjak i goruća zublja te prođu između onih dijelova. Toga je dana Gospodin sklopio savez s Abramom rekavši: »Potomstvu tvome dajem zemlju ovu od Rijeke egipatske do Velike rijeke, rijeke Eufrata.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 27,1.7-9.13-14)

Pripjev: Gospodin mi je svjetlost i spasenje.Gospodin mi je svjetlost i spasenje:koga da se bojim?Gospodin je štit života moga:pred kime da strepim?

Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja,milostiv mi budi, usliši me!Moje mi srce govori:»Traži lice njegovo!«

Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim.Ne skrivaj lica svoga od mene!Ne odbij u gnjevu slugu svoga!Ti, pomoći moja, nemoj me odbaciti!

Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnjau zemlji živih.U Gospodina se uzdaj, ojunači se,čvrsto nek bude srce tvoje:u Gospodina se uzdaj!

Drugo čitanje (Fil 3,17 – 4,1)Krist će nas suobličiti tijelu svomu slavnomu.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola FilipljanimaBraćo:Nasljedovatelji moji budite i promatrajte one koji žive po uzoru koji imate u nama. Jer često sam vam govorio, a sadai plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti –– jer misle na zemaljsko.Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista:snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu. Stoga, braćo moja ljubljena i željkovana, radosti moja i vijenče moj, tako – čvrsto stojte u Gospodinu.Riječ Gospodnja.

Isus se uspe na goru. Ondje pred učenicima objavi svoju slavu.(Biblija Petra Comestora, 12. st.)

21

Prijedlozi za pjevanje

Braćo i sestre, Krist nas je danas doveo na ovu liturgijsku goru da nas obasja Božjim svjetlom i život nam preobrazi svojim spasenjem. Okrijepljeni njegovom blizinom uputimo nebeskome Ocu svoje molitve:Obasjaj nas, Gospodine, svojim svjetlom!1. Vodi svoju Crkvu, Gospodine, da trajno

prianja uz tvoga Sina te po vjernosti evanđelju donosi svim ljudima svjetlo spasenja, molimo te.

2. Papu našega Benedikta, biskupa I. i sve pastire Crkve prodahni duhom ljubavida u zajednicama koje su im povjerene grade evanđeosko zajedništvo koje preobražava svijet, molimo te.

3. Za sve koji su shrvani bolešću, samoćomili neimaštinom: obnovi u njima snagui radost života, a kršćane nadahnina velikodušnu ljubav prema njimai prema svim potrebnima, molimo te.

4. Za nas ovdje okupljene: ukloni iz našega života sve što zasjenjuje lice istinskih vjernika i pomozi nam trajno rastina putu vjere, molimo te.

5. Za preminulu braću i sestre: podari im radost života u tvojoj vječnosti, molimo te.

Svemogući vječni Bože, po ovoj nam svetoj službi daješ predokus vječnoga života.Prožmi naše misli, riječi i djela svojim Duhom da, obasjani tvojim svjetlom, preobražavamo lice ovoga svijeta i tako gradimo tvoje Kraljevstvo. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Ulazna: 447 Spasi, Kriste, svoje djelo Otpjevni ps.: gl. prilog ŽV 2/2007.Prinosna: 462 Bog nam poslaPričesna: 242 O sveta gozbo Završetak: 463 Sretnih li vas

Pričesna pjesmaOvo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina.

Mt 17,5

Popričesna molitva Gospodine, primili smo otajstva proslave tvoga Sina. Primi našu hvalu što nam već na zemlji daješ dijela s nebesnicima.Po Kristu.

Pjesma prije evanđeljaIz sjajnog oblaka začu se Očev glas: Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!

Evanđelje (Lk 9,28b-36)Dok se molio, izgled mu se lica izmijeni.

U one dane: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se do skora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.Riječ Gospodnja.

Isus se uspe na goru. Ondje pred učenicima objavi svoju slavu.(Biblija Petra Comestora, 12. st.)


22

Druga korizmena nedjelja

Svaka pustolovina započinje ostavljanjem za sobom nekoga od ‘naših’ prostora, a ponajvi-še vrata svoga doma. To obuhvaća i glagol izi-

ći s kojim je povezana Abrahamova povijest. On je dopustio da bude poveden iz svoje zemlje; i sva-ki put kad je želio negdje staviti točku, zaustaviti se, pronaći sigurnost skrovišta, Bog mu to nije do-pustio. Usmjeravao mu je pogled na širinu obzor-ja. Imati vjere za svakoga tko vjeruje znači biti ve-zan uz riječi, biti vođen riječju koja nudi drukčiji, nepoznat put. Vjernici u ruci ne posjeduju sigur-nost; noge im se nalaze na stranome tlu; oči su im usmjerene onkraj granica.

Vjera znači neprestano pomicanje granica, običaja, navika. Ona ne dopušta plač nad proš-lošću niti zadovoljstvo sadašnjim. Ona je težnja i napetost. Baš se u tome kontekstu nalazi i Lukino evanđelje koje nam odzvanja u ušima.

Mojsijevo i Isusovo liceKorizma je vrijeme kada svoj život pozornije gle-damo u zrcalu evanđelja ili, bolje, u prizmi evan-đelja. Ove, druge korizmene nedjelje, s trojicom se apostola – Petrom, Ivanom i Jakovom – uspi-njemo na brdo Isusova preobraženja. To iskustvo Isusove slave bit će važno za učenike kada se pred njima nađu poteškoće i kad će se morati suočiti s Kristovom žrtvom.

Za Isusa započinje jedan izlazak, prjelazak k Ocu koji nužno mora proći kroz Jeruzalem i Kal-variju. U događaju preobraženja potvrđuje se nerazrješiva veza muke i slave.

Luka od toga dijela u evanđelju naviješta Kri-stovu smrt kao ključ čitanja povijesti spasenja i konačne proslave. U Lukinu spisu žarište pripovi-jedanja tvori Očeva objava Isusa kao ‘ljubljenoga, izabranoga Sina’. U usporedbi s objavom njego-va sinovstva u krštenju, primjećujemo da je pre-obraženje puno snažnije. Ovdje je Kristova tjele-snost prožeta sjajem nebeske svjetlosti, a sve se to događa pred trojicom apostola, budućih svjedoka nadnaravnoga događaja. Slava, to jest sjaj njego-va božanstva, sada je vidljiva na njegovu licu. Pa ipak, punina objave njegove osobe u potpunosti se ostvaruje po muci i uzlaskom u nebo.

Luka ne govori o preobraženju kao nekoj vr-sti metafizičke preobrazbe, već o promjeni Isuso-

va lica. Možda je htio izbjeći pojam metamorfoze, tako često prisutan u helenističkim spisima. Čini se da ovaj događaj želi, snažnije od filozofijskih promišljanja, povezati s Mojsijevim licem kada je sišao sa Sinaja s dvije ploče Dekaloga, Deset za-povijedi. I dok je Mojsijevo lice odražavalo Božju slavu, Isus sjaji vlastitom slavom. Uistinu, u tek-stu se spominje Mojsije i Ilija, kako bi se pokazalo da su oni govorili o budućoj Kristovoj patnji i po-bjedi. Govor je to o Isusovu Izlasku, tj. o njegovoj muci u Jeruzalemu, koja se trebala uskoro dogo-diti. Gotovo neprimjetna grčka riječ dei – ‘trebati’ – govori o planu ljudskoga spasenja po Kristu.

Oblak ispunjenja prisutnostiIz konteksta se može iščitati da se sve događa no-ću, no san koji svladava apostole i umara oči nije samo tjelesne, već i duhovne naravi. Oni ne uspi-jevaju vidjeti Kristovo otajstvo u punini značenja. Isto će se dogoditi u Getsemanskome vrtu. Samo vazmeno iskustvo susreta s Isusom ima snagu ot-klanjanja njihova (ne)razumijevanja. Oni dakle nisu čuli njihov razgovor o muci.

Petar postaje glasnogovornikom druge dvoji-ce apostola, ali griješi. Želio je zadržati lijepe tre-nutke i nije mogao u sebi prihvatiti najavu muke. Kao odgovor Boga jest oblak, taj biblijski simbol Božje prisutnosti (usp. Izl 24,15-18; 40,34-35). Na stanovit je način ispunjena Petrova želja, ali rezultat susreta sa svetim jest prestrašenost. Sva-ki put je tako kada čovjek susreće nešto što ga na-dilazi, čemu nije gospodar. No, ono što čuju nije nešto što bi trebalo biti povod strahu. Božji glas govori o Kristu kao Božjemu sinu i Izabraniku.

Lice ispunjeno slavom

Slava ih Božja zasjeni te čuše glas: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni!«(Macha Chmakoff)

23


Odjeci Riječi

Zrnj

e

»Dok se molio, izgled mu se lica izmijeni.« Molitva, ukoliko je

istinsko zajedništvo s Bogom, ne ostaje skrivena u dubinama duše. Ona preobražava naše lice – naše tijelo, pojavnost po kojoj nas ljudi

prepoznaju. Lice je ovdje slika osobe i njezina života. Preobražava

li molitva naše lice, tj. naše misli, riječi, djela, naše odnose s ljudima?

Nasljedovati Apostolovo sebedarje uz: Fil 3,17 – 4,1Pavlov »ja« iz prethodnih redaka dobiva sada svoju punu paradi-gmatsku vrijednost. Pavao predstavlja samog sebe kao model na-sljedovanja. Poziva čitatelje da ga nasljeduju. Taj apel postaje žu-ran i afektivan, upućen »braći« (usp. 3,13). Nasljedovanje, stoga, ima komunitarni značaj: »promatrajte one koji žive po uzoru ko-ji imate u nama«. Apostol se često predstavlja kao model naslje-dovanja naglašavajući važnost trpljenja (usp. 1Sol 1,6; 2,14) i se-bedarja za život onoga koji nasljeduje Krista (usp. 1Kor 11,1). Nije slučajno da se taj pojam pojavljuje baš ovdje, suprotstavljajući se idealu perfekcionizma kojim se diče protivnički navjestitelji. Pavao želi osigurati autoritet onih koji su mu ostali vjerni unutar zajednice u Filipima (Timotej i Epafrodit; 1,1 i 2,19ss). Često se taj autoritet ne nalazi utemeljen na pripadanju nekoj višoj vlasti, nego se na posebnome načinu života.

Mario Cifrak

Valja primijetiti jednu važnu posebnost. Osta-la evanđelja koriste sintagmu Sin ljubljeni (grč. agapetós), a Luka piše Sin – Izabranik (grč. ekle-legménos). Time povezuje ovo evanđelje s likom Sluge Gospodnjega iz Knjige proroka Izaije (42,1 – eklektós). Zapovijed – slušajte ga! – je poziv na slušanje konačnoga Božjega proroka koji vodi u ispunjenje sav Zakon i Proroke.

Snažna iskustva koja mijenjajuDa bismo opisali neopisivo, obično koristimo sli-ke s mnoštvom superlativa i asocijacija. Sličan je i opis preobraženja iz evanđelja ove nedjelje. Ne tražimo li mjesto susreta, mira, sabranosti, raz-govora, mjesto na kojemu se dobro osjećamo i gdje možemo biti ljudi sa svojim slabostima i lju-di sa snažnim duhovno-religioznim iskustvima? U kojim god se prilikama ljudi nalazili, često u se-bi kriju želju za susretom s Bogom u običnim ži-votnim prilikama. U toj se želji nalazi i puno obu-hvatnija čežnja: shvatiti samoga sebe i okolnosti življenja. Kada pak postoji otvorenost za Boga, čujemo govoriti o prosvjetljenju, o jasnoći, o pri-hvaćenosti i ulasku u skrovitost Božje blizine.

Luka nam nudi niz dragocjenih simboličkih poveznica. Susret s božanskim se priprema; to je posebno mjesto. Promjena na Isusovu licu, koju učenici doživljavaju, ne odnosi se na njegovu ne-

prepoznatljivost – on ostaje isti, ali se mijenja od-nos. Tim iskustvom odnos postaje drukčiji. Kada se ljudi mijenjaju za druge, tada se mijenja od-nos. Sasvim je razumljivo da takva iskustva že-limo trajno sačuvati, jer su ona predokus onoga što čekamo kao konačni susret s Bogom. Snažna iskustva i trenutci mijenjaju naš život.

I ovo pripremno vrijeme za Uskrs može biti vrijeme obrata u našemu životu – vrijeme obra-ćenja. Za to je potrebno oči duha pročistiti per-spektivom križa i uskrsnuća. U korizmi smo po-zvani popeti se na brdo Preobraženja i svoj život promatrati iz druge perspektive. Vježbe kao što su post, molitva, razmatranje, djela ljubavi u to-mu nam pomažu. No, te vježbe moraju zadržati vezu sa zbiljom, odnosno sa silaskom s brda, ina-če nisu dio Kristova nasljedovanja. Oboje nam je potrebno: uzlaženje, da bismo svoj život proma-trali odozgor, ako želite – svisoka, ali i povratak u poniznost svakodnevice, ne zaboravljajući da je ona u Božjoj perspektivi zapravo proslava.

Od istinskoga Božjeg svjetla čovjek ne oslije-pi da ne bi vidio ljude pored sebe, ali je važno da bližnje ne gledamo s prevelike blizine, kako nam ne bi pokrili vidno polje u kojemu mora biti mje-sta za Boga i njegovo svjetlo. Preobraženost živi od svjetla obraćenja…

Ivan Šaško


24

7. ožujka 2010.

Treća korizmena nedjelja


Ulazna: 426 Kada na vama pokažemOtpjevni ps.: 118 Milosrdan jePrinosna: 228 Po obećanju (2. kitica)Pričesna: 200 Kruše živiZavršetak: 460 Ja se kajem (1. i 3. kitica)

Ulazna pjesma Kad na vama pokažem svetost svoju, skupit ću vas iz svih zemalja. Poškropit ću vas vodom čistom i očistit ću vas od svih vaših nečistoća. I dat ću vam novo srce, govori Gospodin.

Ez 36,23-26

Zborna molitvaBože, izvore milosrđa i svake dobrote, odredio si lijek našim grijesima: post, molitvu i djela ljubavi. Priznajemo da smo grešni. Savjest nas optužuje. Molimo te:iskazuj nam uvijek svoje milosrđe. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, po ovoj nam žrtvi oprosti grijehe i pomozida i mi praštamo svojoj braći. Po Kristu.

Prvo čitanje (Izl 3,1-8a.13-15)

Čitanje Knjige IzlaskaU one dane: Mojsije pasao ovce svoga tasta Ji-tra, midjanskoga svećenika. Go neći tako sta-do po pustinji, dođe do Horeba, brda Božjega. Anđeo mu se Gospodnji ukaže u rasplamtje-loj vatri iz jednoga grma. On se zagleda: grm sav u plamenu, a ipak ne izgara. »Hajde da priđem, reče Mojsije, i promotrim taj veličan-stveni prizor: zašto grm ne sagorijeva.« Kad Gospodin vidje gdje prilazi da razmotri, zovne ga iz grma: »Mojsije! Mojsije!« On se javi: »Evo me!« A Gospodin će mu: »Ne prilazi ovamo! Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem sto-jiš sveto je tlo. Ja sam, nastavi, Bog tvoga oca, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.« Mojsije zakloni lice: bojao se u Boga gledati. A Gospodin nastavi: »Vidio sam, vidio nevolju naroda svoga u Egiptu i čuo mu tužbu na tla-čitelje njegove. Znane su mi muke njegove pa siđoh izbaviti ga iz šaka egipatskih i odve-sti ga iz te zemlje u zemlju dobru i prostranu – zemlju kojom teče mlijeko i med: u postojbinu Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Perižana, Hi-vijaca i Jebusejaca.« Nato Mojsije reče Bogu: »Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: ’Bog otaca vaših poslao me k vama’, i oni me za-pitaju: ’Kako mu je ime?’ – što ću im odgovo-riti?« Bog reče Mojsiju: »Ja sam koji jesam!« I nastavi: »Ovako kaži Izraelcima: ’Ja jesam’ po-sla me k vama.« Još reče Bog Mojsiju: »Kaži Izraelcima ovako: ’Gospodin, Bog otaca vaših, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama.’ To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 103,1-4.6-8.11)

Pripjev: Milosrdan je i milostiv Gospodin.Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodinai sve što je u meni, sveto ime njegovo!Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodinai ne zaboravi dobročinstava njegovih!

On ti otpušta sve grijehe tvoje,on iscjeljuje sve slabosti tvoje;on ti od propasti izbavlja život,kruni te dobrotom i nježnošću.

Drugo čitanje (1Kor 10,1-6.10-12)

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Ne bih htio da budete u neznanju: oci naši svi bijahu pod oblakom, i svi prijeđoše kroz more, i svi su se na Mojsija krstili u oblaku i u moru, i svi su isto duhovno jelo jeli, i svi su isto duhovno piće pili. A pili su iz duhovne stijene koja ih je pratila; stijena bijaše Krist. Ali većina njih nije bila po volji Bogu: ta poubijani su po pustinji. To bijahu pralikovi naši: da ne žudimo za zlima kao što su žudjeli oni. I ne mrmljajte kao što neki od njih mrmljahu te izgiboše od Zatornika. Sve se to, kao pralik, događalo njima, a napisano

25

Sabrani pred licem Gospodnjim povjerimo njegovoj dobroti svoj život i molitvom mu se utecimo, zajedno govoreći:Tebe molimo, usliši nas.

Za Crkvu, zajednicu vjernika: da bude u svim 1. svojim nastojanjima uvijek oslonjena na Krista te, živeći evanđelje, promiče i gradi istinsko zajedništvo svih ljudi, molimo Gospodina!Za pastire Crkve, biskupe i svećenike: 2. da u zajednicama koje su im povjerene budu živi svjedoci vjere i neumorni promicatelji istine evanđelja, molimo Gospodina!Za sve koji se po sakramentu krštenja rese 3. kršćanskim imenom: da njihova djelatna prisutnost u svijetu bude zalog istinske pravednosti koja u svjetlu evanđeljaobnavlja svijet, molimo Gospodina!Za djecu i mlade koji se pripravljaju za pristup 4. sakramentima euharistije i potvrde: da budu otvoreni daru milosti, a njihove obitelji da im budu potpora za rast u vjeri, molimo Gospodina!Za ovu zajednicu vjernika: da naša vjera bude 5. plodna dobrim djelima i životnim svjedočenjem evanđelja pred svim ljudima, molimo Gospodina!

Usliši, Oče nebeski, naše prošnje. Ukloni iz našega života sve što je grijeh ranio i svojom nas milošću obnovi da trajno rastemo u vjernosti tebite budemo dostojni dara vječnosti. Po Kristu.

Molitva vjernika

Pričesna pjesmaI vrabac sebi log nalazi, i lastavica gnjezdašce, gdje će položiti mlade svoje: a ja žrtvenike tvoje, Gospodine nad Vojskama, Kralju moji Bože moj.

Ps 84,4-5

Popričesna molitva Gospodine, već na zemlji nahranio si nas kruhom s neba i dao nam zalog onoga što još ne vidimo. Smjerno te molimo: što sada u otajstvu slavimo, nek se ostvariu punoj istini. Po Kristu.

je za upozorenje nama, koje su zapala posljednja vremena. Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja (Mt 4,17)

Obratite se, govori Gospodin,približilo se kraljevstvo Božje!

Evanđelje (Lk 13,1-9)

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU taj čas dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.«Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ’Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ’Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’«Riječ Gospodnja.

Isus poučavaše narod:»Ako se ne obratite, svi ćete propasti.«


26

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Treća korizmena nedjelja

Nasilje i obraćenje

Danas više nije tako. Danas je lakše optuži-ti Boga. Za čovjeka i njegove pogrješke i slabosti postoji tisuću opravdanja. Ali za Boga više nema opravdanja. Boga se više ne opravdava. Njega se optužuje. On je kriv ako ne spriječi smrt čovje-ka. Ne govori se više o pravednom i nevinom čo-vjeku. Na neki način svaka je žrtva pravedna i nevina. Čak je i ona nepravedna samo čovjek s posebnim potrebama. No, danas smo otišli i još dalje od optuživanja Boga. Postao je velikom di-jelu ljudi nevažan. Nesreće, zla, katastrofe više ne dižu krik protiv Boga. Čini se da se one doga-đaju bez njega. A njega po svoj prilici nema. Ili se, ako ga ima, ponaša kao da ga nema ili kao da ga ne zanimaju ljudske katastrofe.

Isusov odgovor na nasilje u hramuIsusovo se odgovor odnosi na uvjerenja ljudi ko-ji dolaze k njemu. Oni su već našli odgovor. Ako su poginuli u hramu, mora da su bili krivi pred Bogom. U Isusovu se odgovoru slute njihove pretpostavke. Nastradali su, ali njihovo strada-nje, govori Isus, nije zbog njihove grješnosti. Ne razlikuju se od drugih po svojoj grješnosti. Tko nije nastradao nije manje grješan. Zlo koje ih je

U mnoštvu mogućih užasnih smrti ubija-nje ljudi na mjestu na kojem su prinosi-li žrtve Bogu spada zasigurno među naj-

užasnije uopće. Nasilna smrt vjernika i njihova ljudska krv pomiješana s krvlju žrtvovanih životi-nja kao da priziva pravdu od Boga kome su ubije-ni vjernici žrtvovali i istovremeno kriči protiv nje-ga što ih nije zaštitio na mjestu koje je posvećeno upravo njemu, Stvoritelju. Pomiješana krv. I ljud-ska i životinjska krv nositeljice su života. Ipak, nji-hove su smrti veoma različite. Životinjska je krv ljudsko prinošenje Bogu od onoga što je čovjek od Boga i primio. I ljudska je krv o kojoj izvješćuju Isusa prolivena ljudskom rukom. Protiv Boga. Ili, umišljajući sebi, u njegovo ime. Životinje ne pro-lijevaju ljudsku krv klanjajući se Bogu. Samo čo-vjek daje religiozni smisao svojim činima. On sve što čini može staviti u odnos s Bogom. I ono naj-brutalnije. Ubiti drugoga čovjeka može biti izričaj borbe protiv Boga, ali se može razumjeti, i to je još užasnije, i kao služenje Bogu.

Ljudi koji Isusu dolaze s viješću o tako gro-znoj smrti imaju već neki odgovor na mučno pi-tanje o odnosu Boga i ljudskih života. Bog ne bi dopustio da pravedni ljudi izgube život na sve-tome mjestu. Koliko li se takvih uvjerenja nala-zi u srcima ljudi u hramu. I sva ona zvuče vrlo shvatljivo i logično. Bog je dobar. I Bog ne bi do-brim ljudima učinio ništa na žao. I Bog je svemo-guć. On, premda sam ne čini zlo, može ga dopu-stiti i može ga spriječiti. I dobri i svemogući Bog se brine za svoju djecu. Ovakvo se razmišljanje vjerniku čini razumljivim i sasvim prihvatljivim. Sve dok se ne dogodi neočekivani užas. Što s oni-ma koji su nastradali? Zašto je dobri i svemogući Bog pripustio njihovu smrt? Zašto ih nije zašti-tio? Ova će pitanja baciti sjenu na Boga i zasjeni-ti sumnjom njegovu dobrotu i svemoć ili će kriv-nju i opravdanje nesreće trebati tražiti u životu onih koji su ga nasilno izgubili. Ovo drugo je lak-še. Lakše je optužiti žrtvu da je sama skrivila ne-sreću od koje je poginula, negoli optužiti Boga da nije dobar ili svemoguć. Barem je tako bilo u davna vremena.

Božja strpljivost s neplodnom smokvom.

27


Neplodna je smokva slika odbijanja Božjega dara. Smokva ne daje sama

sebi plod. Ona ga prima i drugima daruje. Ne zadržava ga za sebe. U tome je smisao njezina postojanja. Neplodna smokva oslikava, dakle,

čovjeka koji želi biti gospodar života, u neovisnosti o Bogu i drugima. Ishod je usahlost, beživotnost. Tko želi život

samo za sebe, upada u beživotnost, jer život je dar, i samo kao dar može

donositi radost i plod.

Zrnj

e Odjeci RiječiPazite da ne padnete uz: 1Kor 10,1-6.10-12»Oblak« je u Starom zavjetu bio znak Božje prisutnosti, a prolazak »kroz more« znak Božjeg snažnog zauzimanja za svoj narod (10,1). Na taj su se način Izraelci »na Mojsija krstili u oblaku i u moru« (10,2), postali Božji izabrani narod, ali i uživali određeno zajedniš-tvo stola s Bogom dok su se hranili manom u pustinji (Izl 16,4-35)i dok su pili iz stijene iz koje je Mojsije izveo vodu (Br 20,8).Ta stijena za Pavla »bijaše Krist« (1Kor 10,4). Uspoređeni su »oblak« i »more« s krštenjem, a »mana« i »voda iz stijene« s euharistijom, znakovima Božje milosti i naklonosti što su je Izraelci iznevjerili svojim mrmljanjem (10,5; Br 14,16). Kršćani pak ne smiju mrmljati, nego moraju prihvatiti opomenu da ne bi bili »isključeni«, jer su ih »zapala posljednja vremena« (10,10-11), vremena spasenja ali i ve-će odgovornosti. Stoga, »tko stoji«, tko je siguran u svoju vjeru, mo-ra paziti »da ne padne« na ispitu ljubavi prema bližnjima (10,12).

Darko Tepert

pogodilo ne dokazuje njihovu veću grješnost. Svi su grješni. I svima je potrebno obratiti se.

Današnje rašireno uvjerenje kako su svi gr-ješni, ali nitko nije kriv i odgovoran, vrlo je blizu stavu po kojem nitko zapravo nije ni kriv ni gr-ješan. Ni jedan ni drugi stav ne nalaze mjesta u Isusovoj rečenici. Svi su grješni i svima je potreb-no obraćenje. Isus pretpostavlja odgovornost za grješnost. Još više, odgovornost za neobraćenje. Slika ljudi koji su poginuli slika je mogućeg isho-da za sve druge.

Isusovi su slušatelji uvjereni u grješnost i kriv-nju poginulih i istovremeno u vlastitu pravednost. To je rašireni stav vjernika. Isusovo često poziva-nje na promjenu pogleda od tuđe na vlastitu gr-ješnost pokazuje koliko je taj stav žilav.

Neplodna smokvaEvanđelist Luka Isusovo upozorenje pojašnja-va parabolom o neplodnoj smokvi. Ona iscr-pljuje i gospodarevu zemlju i njegovo strpljenje. Strpljenje više nego zemlju. Gospodar očekuje plodove. Smokvu mjeri prema plodovima. No, gospodar ne poseže za sjekirom. Između njega i smokve stoji vinogradar. On se brine za smo-kvu. I nudi se da će se još više potruditi oko nje. Okopavanjem, gnojenjem i dodatnim vreme-nom. I gospodar pristaje.

Iz ove bi prispodobe valjalo odčitati kako je vrijeme nakon katastrofe koja pogodi druge po-jačano vrijeme milosti za obraćenje i donošenja ploda. Valja uočiti da Isus preokreće smisao smr-ti ljudi u Galileji i Siloamu. Preživjelima se pruža vrijeme milosti. Glavno pitanje ne tiče se krivnje poginulih i Božje kazne, nego promjene vlastito-ga života u vremenu koje mi je još darovano. Pre-živjeti nesreću znači dobiti vrijeme milosti za plo-dove. I ovdje leži poziv na promjenu pogleda. Od pogleda koji traži krivnju i razloge stradanja valja opaziti prigodu da se sam obratim.

Gdje je Isus u ovoj prispodobi o neplodnoj smokvi? Njega bi valjalo vidjeti u liku vinograda-ra koji stoji između smokve i gospodara. Povezu-je ih. Gospodaru je poslušan, ali se trudi oko smo-kve. Ulaže sve što zna u to da ona donese plodove. Nedjeljna bi se euharistija mogla smjestiti u isti kontekst. Riječ je o susretu u kojem se reflektira-ju ljudske katastrofe i njihov smisao za živu zajed-nicu. I nadasve je riječ o vremenu koje preostaje, a u kojem je svatko pozvan na obraćenje. U tom vremenu euharistija je hrana i trud oko donoše-nja plodova. Isusov trud oko onih u njegovu vi-nogradu. Nadasve oko onih bez plodova. Tako se kroz Isusovu reakciju na vijest o nastradalima pi-tanje grješnosti poginulih preokreće u pitanje što Bog čini na meni da bih donio plodove.

Ante Vučković


28


14. ožujka 2010.

Četvrta korizmena nedjelja

Ulazna: 463 Sretnih li vasOtpjevni ps.: 101 Kušajte i viditePrinosna: 230 Darove prinesitePričesna: 244 Odzivam se, Isuse ili: 104 Ustat ću i poći Završetak: 492 Svaka duša

Ulazna pjesmaVeseli se Jeruzaleme! Kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime, svi koji ste nad njim tugovali! Nadojite se i nasitite na dojkama utjehe njegove!

Iz 66,10-11

Zborna molitvaBože, ti si nas sa sobom pomirio po riječi svojoj, Isusu Kristu. Pomozi nam da odanošću i živom vjerom idemo u susret skorim vazmenim blagdanima.Po Gospodinu.

Darovna molitva Gospodine, s radošću ti prinosimo ovu žrtvu,koja nam daje lijek protiv smrti. Molimo te da je s vjerom slavimo i dostojno prikažemo za spas svijeta. Po Kristu.

Prvo čitanje (Jš 5,9a.10-12)

Čitanje Knjige o JošuiU one dane: Reče Gospodin Jošui: »Danas skidoh s vas sramotu egipatsku.« Izraelci se, dakle, utaboriše u Gilgalu i ondje na Jeri-honskim poljanama proslaviše Pashu četrna-estoga dana u mjesecu, uvečer. A sutradan poslije Pashe, upravo toga dana, blagovali su od uroda one zemlje: beskvasna kruha i pr-žena zrnja. I mana je prestala padati čim su počeli jesti plodove zemlje. Tako Izraelci nisu više imali mane, nego su se te godine hranili plodovima zemlje kanaanske.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 34,2-7)

Pripjev: Kušajte i viditekako je dobar Gospodin.

Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,njegova će mi hvala biti svagda na ustima!Nek se Gospodinom duša moja hvali,nek čuju ponizni i nek se raduju!

Veličajte sa mnom Gospodina,uzvisujmo ime njegovo zajedno!Tražio sam Gospodina i on me usliša,izbavi me od straha svakoga.

Drugo čitanje (2Kor 5,17-21)

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Je li tko u Kristu, nov je stvor. Sta-ro uminu, novo, gle, nasta! A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povje-ri nam službu pomirenja. Jer Bog je u Kri-stu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomi-renja. Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinje-mo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega ko-ji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja (Lk 15,18)

Ustat ću, poći k svome ocu i reći mu: Oče, sagriješih protiv neba i pred tobom!

Evanđelje (Lk 15,1-3.11-32)

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farize-ji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima greš-nike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ’Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon ne-koliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta lju-ta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj ze-mlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje.

29

Bogu, milosrdnom Ocu, koji je izvor praštanjai ljubavi, s pouzdanjem uputimo svoje molitveza njegovu Crkvu i za sav svijet.

Za Crkvu, koju si pozvao da bude nositeljica 1. tvoga mira i praštanja među svim ljudima: obnovi u njoj duh zajedništva i ljubavida svi koji te traže pronađu u njoj očinski domi snagu tvoje ljubavi, molimo te.Za svećenike, služitelje sakramenta pomirenja: 2. obnovi ih u svetosti života i obdari ih darom svoga Duha da svima očituju bogatstvotvoje ljubavi i milosrđa, molimo te.Za ljude koji zbog ranjenosti grijehom3. ili ljudskom nepravdom okrenuše leđasvojoj braći, rodbini, prijateljima ili susjedima: daruj im snagu opraštanjai snagu traženja oproštenja, molimo te.Za ljude koji zbog razorne snage grijeha4. žive u beznađu i nemirnosti srca:pohodi ih svojom milošću da u sakramentu pomirenja osjete blagost tvoga praštanjate u tebi pronađu mir, molimo te.Za nas ovdje sabrane: vrati nas iz naših lutanja 5. na put spasenja i oprosti nam svaki trenutak kad nismo bili spremni oprostiti drugima, molimo te.

Bože, Oče milosrđa i vrelo ljubavi, ti si po Kristovu posluhu zalutalog čovjeka vratio u svoj očinski dom. Prati nas svojim svjetlom na putu spasenja i pomozi da uvijek živimo dostojno tvoje neizmjerne ljubavi. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Prièesna pjesma Ali se ipak trebalo veseliti i radovati jer ti ovaj brat bijaše mrtav i opet oživje, bijaše izgubljen i nađe se.

Lk 15,32

Poprièesna molitva Bože, ti prosvjetljuješ svakog čovjeka koji dolazi na svijet. Molimo te,izliječi nam sljepoću srca da spoznamo što je pravoi tebe iskreno ljubimo.Po Kristu.

Želio se nasititi rogačima što su ih jele svi-nje, ali mu ih nitko nije davao.Došavši k sebi, reče: ’Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umi-rem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i re-ći mu: ’Oče, sagriješih protiv Neba i pred to-bom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih naja-mnika.’ Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, po-trča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ’Oče! Sagriješih protiv Neba i pred to-bom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ’Brzo iznesi-te haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugo-jeno dovedite i zakoljite, pa da se pogosti-mo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stado-še se veseliti. A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svir-ku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspi-ta što je to. A ovaj će mu: ’Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ’Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni ja-reta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ’Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se ve-seliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«Riječ Gospodnja.

Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, potrča,pade mu oko vrata i izljubi ga.(Biblija Petra Comestora, 12. st.)


30

Četvrta korizmena nedjelja

O ljepoti prispodobe koju slušamo u da-našnjem evanđelju mnogo je toga re-čenog, napisanog i naslikanog. Otkri-

va svu dubinu Kristove objave Očeve ljubavi. Tako je profinjena, jednostavna, a istovreme-no duboka i jasna. Takvu prispodobu mogao je ispričati samo netko tko je istinski poznavao sva bespuća, sve putove i stranputice ljudskoga duha. Takvu prispodobu mogao je ispričati je-dino Krist, a da ne bude jeftino psihologizira-nje i moraliziranje. Prispodoba o milosrdnom ocu i izgubljenom sinu uvijek nas iznenadi svo-jom svježinom. Ništa ne gubi na snazi. Uistinu, kao da je Krist pripovijeda danas. On to zapra-vo i čini. Ona se tiče svakoga od nas.

Sinovi u vihoru promjenaDvadeset godina nakon što smo se u našoj do-movini našli na putu demokratskog iskoraka ova nas prispodoba poziva da ju promotrimo u svjetlu novije povijesti naše Crkve i naših odno-sa. Ili bolje rečeno, ova nas prispodoba poziva da u njezinom svjetlu promotrimo tih dvadeset godina zajedničkog hoda.

A u tih se dvadeset godina dogodilo puno to-ga. Dogodilo se i to da su na početku devedese-tih u crkve nahrupili mnogi koji su do tada te iste

crkve zaobilazili u širokom luku, suprotstavljaju-ći se – šutke ili otvoreno – onima koji su u te cr-kve kročili i u zgodna i u nezgodna vremena. Bi-lo je među njima i mnogih koji su došli iskrena srca, svjesni svojih slabosti i dotadašnje nespre-mnosti da svoju vjeru javno očituju. No, ni takvi nisu zauzeli prva mjesta jer su tišinu svoje dota-da neživljene vjere zamijenili tišinom poniznog svjedočenja. Prva su mjesta zauzeli upravo oni koji su do tada imali koristi od toga što nisu išli u crkvu, kao što su tada tražili korist i od odlaska u crkvu. Oni se djelomično mogu prispodobiti mlađem, izgubljenom sinu. Uvijek su tražili ko-rist za sebe. Na ovaj ili onaj način. Ona je bila sre-dište njihovog života, bilo mladenaštva bilo zrele dobi. No, tu prestaje svaka sličnost s mlađim si-nom. Zašto? Zato što nisu prošli dramu obraće-nja, nisu se nikada doveli u krizu. Dok je mlađeg sina kriza dovela u situaciju da razmišlja o očevoj ljubavi, mnoge je naše suvremenike kriza njiho-vog načina stjecanja koristi dovela samo u situa-ciju da razmišljaju kako ponovno izvući korist u trenutku oblikovanja novonastale situacije. Nisu se iskrena srca vratili ocu. Nisu se pokajali za vla-stite grijehe. Nisu spoznali vlastitu nedostojnost.

Ali kako je moguće da se nešto takvoga dogo-dilo? Kako je moguće da je takvo neobraćeno kr-šćanstvo dobilo prvenstvo u mnogim našim za-jednicama i sâmo postalo primjerom i modelom života i ophođenja? Moglo se dogoditi zbog po-našanja svih nas koji se djelomično prepoznaje-mo u slici starijeg brata iz evanđeoske prispodo-be. Bili smo i ostali kod oca, ali isto tako često s pomiješanim osjećajima vjernosti, sigurnosti, za-štite pa i koristi. Znali smo da kod oca uvijek mo-žemo biti. Premda nesposobni za vlastitu iskre-nu vjeru, za radost i otvorenost prema iskrenom obraćenju, mi nismo prigovarali ocu jer smo i sa-mi puno puta osjetili da imamo koristi. Mi smo se često jednostavno povukli, mrmljali u sebi, ljutili se i dopustili da nas nagriza crv sumnje u ispravnost svega što se događa. No, nismo rea-girali jer smo skrivali sami sebe. Šutjeli smo jer smo od toga imali koristi. Šutnjom smo štitili se-be, čuvajući se da i sami ne budemo prozvani ili

Očev pogled

31


Odjeci Riječi

Zrnj

e

Slika djeteta koje se u povjerenju i ljubavi baca ocu u naručje u

evanđeoskoj je prispodobi dobila novo značenje. Otac je, naime, onaj

koji se, vidjevši sina, baca njemu oko vrata. Bog nas ljubi djetinjom

ljubavlju, ljubavlju koja lako oprašta i uvijek iznova ljubi.

Božja nas ljubav treba – da bi se očitovala kao ljubav.

U nas je položio riječ pomirenja uz: 2Kor 5,17-21Zbog novosti Kristove, očitovane u njegovu vazmenom otajstvu, kršćani su pozvani biti »novi stvor« (5,17). Čovjek je središte novoga Božjeg stvorenja (usp. Ef 2,15; Gal 6,15). On je smješten u središte Božje brige o svemiru koja se ostvaruje u Kristu, »jer svidjelo se Bogu u njemu«, to jest u Kristu, »nastaniti svu Puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima« (Kol 1,19-20). Rođenje novoga čovjeka događa se po krštenju (usp. Rim 6,4), a novi čovjek mora živjeti u svetosti (usp. Ef 2,10; 4,24; Kol 3,10). Bez obzira na ljudske grijehe, Bog je položio »u nas riječ pomirenja« (5,19). Čovjek postaje polazište za obnovu svijeta kao »poslanik Božji« (5,20). Po čovjeku koji je pomiren s Bogom, Gospodin djeluje u svijetu, a u temelju je svega Krist ponižen do smrti na križu kako bi opravdao sve ljude (5,21). Vjernik mora biti svjestan toga da je novi stvor i da se po njemu svijet mijenja.

Darko Tepert

da netko prstom ne ukaže na našu nevjernosti našu neautentičnost zajedništva s ocem.

Sinovi u očevom pogleduZbog svega toga čini se da nitko od nas u ovom povijesnom razdoblju nije ozbiljno shvatio pris-podobu o izgubljenom sinu. No, ne treba se osvrtati na ono što je iza nas. Naš pogled mora se usmjeriti prema naprijed. To je moguće je-dino ako usvojimo pogled milosrdnog oca; ako njegov pogled postane naš; ako, unatoč svim slabostima, postanemo sposobni prepoznati vri-jednost onih koji uvijek ostaju i poticati njihovu ljubav i otvorenost te ako istovremeno postane-mo sposobni prepoznavati one koji se iskrena i otvorena srca vraćaju ili traže očinski dom. A to je moguće samo onda kada shvatimo da nas vo-diti smije samo ljubav i milosrđe, a ne neki drugi interes, koliko god se činio uzvišenim i korisnim. Jedino se tada nećemo i mi sami međusobno optuživati, tražiti pogrješke jedni drugima i bi-ti nesposobni za svijest o različitosti putova do Božjeg srca, različitosti koja nije razlogom raz-dora, nego većega jedinstva. Jedino ćemo tada moći shvatiti svu dubinu i ljepote današnje pris-podobe i vidjeti da nije sramota biti ni stariji ni-ti mlađi sin. Sramota je ne biti sposoban otvoriti se Očevu pogledu punom ljubavi.

»Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugle-da, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga.« Tim riječima Isus opisuje stav milosrdno-ga oca. On odmetnutoga sina vidi još dok bijaše daleko. Želi ga iz daljine vratiti u očinski dom. Očeva ganutost i iskazano milosrđe presudni su korak za obnovu raskinutoga zajedništva. Ovdje se iznova pokazuje da ljubav više vrijedi od uko-ra i osude. »Evanđelje nas uči da čovjek mije-nja svoj život i mentalitet, obraća se dobru, ne zato što je izvikan, ukoren i kažnjen, nego za-to jer je otkrio da je ljubljen unatoč tomu što je grješnik« (M. I. Rupnik). Potrebno je da bude-mo svjesni te Očeve ganutosti koja nas vidi i kad smo daleko, kad nam se čini da nas ne vidi, kad još želimo uživati slobodu od njega, kad još okli-jevamo vratiti se... Otac vidi našu udaljenost i kad nam se čini da smo blizu i da smo baštini-ci njegova doma. Ne plašimo se Božje ganuto-sti i njegova milosrđa nad nama jer samo njego-vom ljubavlju bivamo spašeni. I svoja djela koja smatramo dobrima i velikima, prepustimo su-du njegove ljubavi, jer on proniče naše namisli i naša srca. Otvorimo se pogledu milosrdnog Oca koji nas »vidi izdaleka« i koji nas svojom lju-bavlju želi prigrliti i vratiti u očinski dom zajed-ništva sa sobom i s braćom ljudima.

Željko Tanjić


32


19. ožujka 2010.

Sveti Josip, zaručnik Blažene Djevice Marije

Ulazna: 622 Evo vjernog i razumnog upravitelja ili: 627 Josipe, dikoOtpjevni ps.: 626 Potomstvo njegovoPrinosna: 631 Josipe, o oče svetiPričesna: 247 Uzmite, jediteZavršetak: 632 Zanatlijo tihi

Ulazna pjesma Evo vjernoga i razumnog upravitelja koga Gospodin postavi nad obitelji svojom.

Lk 12,42

Zborna molitvaBože, ti si odgovornosti svetog Josipa povjerio svoga Sina Isusa i njegovu Majku Mariju. Udijeli svojoj Crkvi da, po njegovu zagovoru,otajstvo spasenja vjerno čuva i vršisve do dana potpunog ostvarenja.Po Gospodinu.

Darovna molitva Gospodine, blaženi je Josipsvesrdnom odanošću služio tvomu Sinurođenom od Djevice Marije:udijeli da i mi tvome oltaru čista srca služimo.Po Kristu, Gospodinu našemu.

Prvo čitanje (2Sam 7,4-5.12-14.16)Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida,oca njegova

Čitanje Druge knjige o SamueluU one dane:dođe Natanu ova Gospodnja riječ:»Idi, reci mome sluzi Davidu:Ovako govori Gospodin:‘Kad se ispune tvoji danii ti počineš kod svojih otaca,podići ću tvoga potomka nakon tebe,koji će se roditi od tvoga tijela,i utvrdit ću njegovo kraljevstvo.Ja ću njemu biti otac,a on meni sin.Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvotrajati dovijeka preda mnom,tvoje će prijestolje čvrstostajati zasvagda.’«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 89,2-5.27.29)

Pripjev: Potomstvo će njegovoostati dovijeka.

O ljubavi tvojoj, Gospodine, pjevat ću dovijeka,od pokoljenja do pokoljenjausta će moja obznanjivati tvoju vjernost.Ti reče: »Zavijeke je sazdana ljubav moja! «U nebu utemelji vjernost svoju.

»Savez sklopih s izabranikom svojim,zakleh se Davidu, sluzi svome:Tvoje potomstvo održat ću dovijeka,za sva koljena sazdat ću prijestolje tvoje.«

»On će me zvati: ‘Oče moj!Bože moj i hridi spasa mojega.’Njemu ću sačuvati dovijeka naklonost svojui Savez svoj vjeran.

Drugo čitanje (Rim 4,13.16-18.22)U nadi protiv svake nade povjerova.

Čitanje poslanicesvetog Pavla apostola RimljanimaBraćo!Obećanje da će biti baštinik svijeta nije Abrahamu ili njegovu potomstvu dano na temelju nekog zakona, nego na temelju pravednosti vjere. Zato – iz vjere da bude po milosti to obećanje zajamčeno svemu potomstvu, ne potomstvu samo po Zakonu, nego i po vjeri Abrahama, koji je otac svih nas - kao što je pisano: Ocem mnoštva naroda ja te postavljam – pred Onim komu povjerova, pred Bogom koji oživljuje mrtve i zove da bude ono što nije.

33


Braćo i sestre, zagledani u primjer svetoga Josipa, koji je pun povjerenja u Božju volju, izrecimo i mi svoje molitve nebeskome Ocu predajući se vršenju njegove volje.

Vodi, Gospodine, svjetlom Duha Svetoga svoju 1. Crkvu da u brigama za potrebe ljudi nikada ne zaboravi svoje poslanje koje je u službi donošenja Krista svakome čovjeku, molimo te.Obdari, Gospodine, pastire Crkve darom svoje 2. mudrosti i snagom očinske ljubavi da umiju graditi zajedništvo svih kršćana i tako svijetu svjedočiti novost koju si nam u Kristu darovao, molimo te. Udijeli svim roditeljima istinsku odgovornost za 3. svaki život koji po njima daješ i koji povjeravaš njihovoj roditeljskoj brizi, molimo te.Okrijepi nam vjeru, Gospodine, u trenutcima 4. sumnje i nerazumijevanja tvoje volje, molimo te.Probudi u nama, Gospodine, snagu kristovske 5. ljubavi da umijemo prepoznati sve koji su potrebni naše pomoći i ljubavi; pomozi nam da budemo bližnji svima koji su u potrebi, molimo te.

Primi i usliši, Gospodine, naše smjerne prošnje. Usmjeri naše želje i naša nastojanja k ostvarenju tvoga spasenjskoga nauma, koji si u nas skrio prije negoli si nas u život pozvao.Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Pričesna pjesma Valjaš, slugo dobri i vjerni! Uđi u radost Gospodina svoga!

Lk 25,21

Popričesna molitva Gospodine, svoju si obitelj obradovao blagdanom svetog Josipa i nahranio sa svog oltara.Budi nam trajna zaštita i čuvaj darove koje si dao. Po Kristu.

U nadi protiv svake nade povjerova Abraham da postane ocem naroda mnogih po onom što je rečeno: Toliko će biti tvoje potomstvo. Zato mu se i uračuna u pravednost.Riječ Gospodnja

Pjesma prije evanđelja (Ps 84,5)

Blaženi koji prebivaju u Domu tvome, Gospodine, slaveći te bez prestanka.

Evanđelje (Mt 1,16.18-21.24ª)Josip učini kako mu naredi anđeo Gospodnji.

Jakovu se rodi Josip, muž Marije,od koje se rodio Isus koji se zove Krist.A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti.Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče:»Josipe, sine Davidov, ne boj seuzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih. «Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji.Riječ Gospodnja.

Anđeo mu se ukaza u snu i reče: »Ne boj se, Josipe…«(Evanđelistar iz Würzburga, oko 1240.)


34

Sveti Josip, zaručnik BDM

Otac i učiteljpotomstvom. Istina, Isus je došao u Svetu Obi-telj na drukčiji način, no nije li uvijek Bog onaj koji daruje potomstvo?! Marija ga je rodila, a Josip mu je nadjenuo ime. Tako je prema Bož-jem zakonu postao i njezin i njegov pred Bo-gom i ljudima. Marija ga ne svojata, nego Isusa podsjeća kako su ga tražili otac i ona. I drugi su ga smatrali »sinom drvodjeljinim«. Sam Isus je Josipa doživljavao kao svoga oca.

Svi znamo iz osobnog iskustva, a psihologi-ja nam potvrđuje, koliko je važna uloga oca u ra-zvoju osobnosti. Ni Isus, nama u svemu jednak, nije bio izuzetak. Njemu je također trebala očin-ska figura. Pronašao ju je u svetom Josipu. Josip je obavljao sve roditeljske obveze. Isusu je dao ime, upisao ga u ljudsku obitelj i u genealogiju doma Davidova, othranio ga, štitio te poučavao čitati, moliti i raditi. Pod Josipovim vodstvom Isus »napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi«. Slike koje je Isus koristio da bi opisao Kraljevstvo nebesko otkrio je najprije u roditeljskom domu, a doživljaj Oca nebesko-ga temeljio je na iskustvu očinstva svetoga Josi-pa. Isusove riječi da treba prebivati u kući Oca njegova ne negiraju Josipovu ulogu, nego samo potvrđuju da ju je izvrsno obavio. Isus na taj na-čin svjedoči da ga je Josip znao dovesti do otkri-vanja Boga kao dobrog Oca. Zasigurno je u tome najveća zasluga svetoga Josipa. Bio je ogledalo Božjeg Očinstva i omogućio je Isusu pronaći u Bogu svoga nebeskog Oca. To je i najvažnija po-ruka svetoga Josipa svima nama. Mi bismo ta-kođer trebali tako živjeti da ljudi po nama upo-znaju i slave Oca našega koji je na nebesima.

UčiteljNavještaj Isusova rođenja Mariji završava rije-čima: »Neka mi bude po tvojoj riječi«, dok je kod Josipa naglašeno da on »učini kako mu na-redi anđeo Gospodnji«. Evanđelja ne govore o Josipovim riječima, nego o njegovoj aktivnosti. On nije čovjek riječi, nego djelâ. U Svetom Pi-smu ne nalazimo zapisanu ni jednu njegovu ri-ječ. No, znajući što je sve učinio za Mariju i Isu-sa, nužno nam na pamet dolaze Kristove riječi

Crkva, koju je papa Ivan XXIII. nazvao Majkom i Učiteljicom, danas slavi Josipa Jakovljeva iz doma Davidova, koga bez

straha možemo nazvati ocem i učiteljem. Po Papinim riječima Crkvi je »njezin presveti Ute-meljitelj povjerio dvostruku zadaću: da mu ra-đa djecu i da rođene uči«. Slično poslanje dobio je i sveti Josip. Predslovlje današnje svetkovine naglašava da je on onaj pravednik koga je dao za zaručnika Bogorodici Djevici, i onaj vjerni i mudri sluga koga je postavio da umjesto oca čuva njegova Jedinorođenca.

OtacAko svetošću smatramo zajedništvo i blizinu s Bogom, onda zasigurno nema osobe kojoj bi taj naziv bolje pristajao od galilejskog drvodjelje Josipa. Ni jedan svetac nije bio tako blizak Bož-jem otajstvu kao on. Godinama je živio u zajed-ništvu sa Sinom Božjim i Majkom Božjom. Bila je to obiteljska svakodnevica, obilježena uspo-nima i padovima, radostima i žalostima, otvo-renošću za druge, ali i malim tajnama skrive-nim iza zatvorenih vrata doma. Sama Marija prekoravajući Isusa potvrđuje svoje zajedništvo s Josipom riječima: »Zašto si nam to učinio?« Marija i Josip nisu dvije različite osobe, nego jednina plurala – mi. Drugi ih tako doživljava-ju, sami se tako osjećaju, a takvi su i pred Bo-gom. Oni nisu samo privid obitelji, nego prava Bogom združena obitelj. Bog ih je čak obdario i

San je slika Očeve volje koja pobjeđuje našu volju.(M. Rupnik, Samostan ss. Milosrdnica, Rijeka, 2008.)

35


Odjeci Riječi

Zrnj

e

Josipovo buđenje iz sna slika je poziva na novost života.

»Probuditi se« znači osvijestiti se, prihvatiti zbilju, ne živjeti

u tami i zabludi. Josipov strah, nepovjerenje i sumnja oslikani su snom koji priječi stvarnost života.

Potrebno je »probuditi se iz sna koji živimo« da bismo prihvatiti

Život darovan u Kristu.

U nadi protiv svake nade uz: Rim 4,13.16-18.22Temeljeći se na starozavjetnom tekstu (Post 12), gdje Bog obećava Abrahamu potomstvo i zemlju, a da prethodno nije morao izvršiti nikakvu odredbu Zakona, nego samo biti poslušan Božjem pozivu, Pavao tumači da je tome praocu obećanje potomstva i posjedovanja zemlje dano »na temelju pravednosti vjere« (Rim 4,13). Stoga i svi ostali mogu postati dionici toga obećanja samo po vjeri. Takvo opravdanje moguće je pred Bogom koji »oživljuje mrtve i zove da bude ono što nije« (Rim 4,17). Time se podsjeća na Božju svemoć potvrđenu jednoć u djelu stvaranja, ali i njegovom potpunom vlašću nad životom i smrću. Jedina je Abrahamova zasluga njegova bezgranična nada i vjera u Božje obećanje kojim mu se naviješta veliko potomstvo (Rim 4,18.22). Nastavak ovoga teksta, koji nije preuzet u liturgijsko čitanje, pokazuje da se opravdanje odnosi na sve koji vjeruju u Krista, jer je to napisano »i za nas kojima se ima uračunati« (4,23-24).

Darko Tepert

da neće u Kraljevstvo nebesko oni koji govore Gospodine, Gospodine, nego oni koji vrše vo-lju Oca na nebesima. U tome je primjer svima nama koji se uvelike hvalimo svojim kršćan-stvom, a tako ga rijetko dosljedno živimo.

Asocijacija koju pobuđuje promatranje Jo-sipova života na Kristove riječi daje nam za pravo zaključiti kako su upravo njegova djela omogućila Riječi Božjoj da progovori. U broj-nim Isusovim riječima jasno se vidi inspiracija Josipovim djelima.

Isus je izlažući svoj nauk naglasio da nije čo-vjek radi subote, nego subota radi čovjeka. Čo-vjek nije stvoren radi obdržavanja Zakona, nego je Bog darovao Zakon da bude u službi čovje-ku. Zar i to Isus nije otkrio na primjeru sveto-ga Josipa?! On bi po Zakonu trudnu Mariju, ko-ja ne nosi njegovo dijete, trebao izvrgnuti javnoj sramoti i osudi koja bi završila kamenovanjem. Međutim, Josip je i prije nego mu se anđeo objavio smišljao kako je potajno otpustiti da je ne osramoti i izloži osudi. U tome može i treba biti uzor nama koji nastojimo ozakoniti i drugi-ma propisati čak i ono što sami ne uspijevamo živjeti. Kršćanske vrjednote koje smatramo teš-ko ostvarivim, pa ih doživljavamo poput tereta koji ne možemo nositi, želimo svima zakonom nametnuti kako bismo imali suputnike u patnji

ili padu. Lakše je nešto zabraniti nego svojim ži-votom biti primjer kršćanske slobode.

Josip je i prije Kristova propovijedanja ži-vio onu preporuku da ne zna ljevica što čini de-snica u činjenju dobra. Mariji nije želio iskazati milosrđe u javnosti, nego u tajnosti. Ni kasnije se nije hvalio ili prigovarao kako je učinio do-bro djelo prihvativši nju i dijete. I tu smo vr-lo često drukčiji. Ako smo plemeniti, učinit će-mo dobro i nekome pomoći, ali se trudimo da to bude vrjednovano i znano. U najmanju ruku, ne možemo prešutjeti svojim najbližima, nego se pohvalimo kako smo nekome pomogli. Neki čak žive od pohvala za dobra koja čine, pa do-bro postane samo sredstvo na putu do zahval-nosti i samodopadnosti.

Josipov utjecaj nemoguće je ne primije-titi i u Isusovom suosjećanju prema patnici-ma, u nemirenju s nepravdom, u njegovoj od-važnosti u suočavanju sa životnim teškoćama te u povjerenju u Božju svemoć i dobrotu. Sve ove, naizgled jednostavne oznake koje otkriva-mo kod svetog Josipa, a oblikovale su Isusovu osobnost, potiču nas da ih i sami živimo. Upra-vo preko njih Riječ Božja govori te iz vječnosti prosijava u vrijeme kako bi nas vremenite do-vela do vječnosti.

Slavko Slišković

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI

36

Pokorničko bogoslužje

Uvodna pjesma:Sretnih li vas grešnih ljudi (PGPN 463)

UVODNI OBREDI

P. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.O. Amen.P. Gospodin, čija ljubav i milosrđe

nadilaze svako naše očekivanje i sve naše zasluge, bio uvijek s vama.

O. I s duhom tvojim.

Predvoditelj uvede nazočne u slavlje ovim ili sličnim riječima:

Braćo i sestre, u sakramentu pomirenja susre-ćemo se s neizmjernošću Božje ljubavi i milosr-đa, iz kojeg se dade okusiti ljepota dara i poziva na zajedništvo s njime i s drugim ljudima. Pred veličinom toga dara upravimo ponizno svoj po-gled u nutrinu srca kako bismo u tišini spozna-li svoju grješnost i otvorili vrata njegovoj milo-sti, koja naše korake na putu obraćenja ispunja radošću.

Kratka šutnja.

Pomolimo se.Gospodine Bože naš, ti nam svoje milosrđe oči-tuješ u praštanju i obnovi milosnoga života u nama. Pomozi nam s neiscrpnog vrela tvoje lju-bavi crpsti snagu za naša djela; daruj nam no-vo srce kojim ćemo susretati, prihvaćati i ljubi-ti sve ljude. Po Kristu.

NAVJEŠTAJ BOŽJE RIJEČI

Prvo čitanje Iz 43, 16-21

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola Rimljanima

Braćo, znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni.

Po daru milosrđa k novom životuPokorničko bogoslužje u korizmi

Nalazim dakle ovaj zakon: kad bih htio čini-ti dobro, nameće mi se zlo. Po nutarnjem čovje-ku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon koji vo-juje protiv zakona uma moga i zarobljuje me za-konom grijeha koji je u mojim udovima. Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga ti-jela smrtonosnoga? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem! Ja, dakle, umom ja služim zakonu Božjemu, a tijelom zakonu grijeha.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 51) PGPN 429

Pripjev: Smiluj mi se, Bože,po milosrđu svome.

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!Operi me svega od moje krivice,od grijeha me mojeg očisti!

Čisto srce stvori mi, Bože,i duh postojan obnovi u meni!Ne odbaci me od lica svojegai svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Vrati mi radost svoga spasenjai učvrsti me duhom spremnim!Otvori, Gospodine, usne moje,i usta će moja naviještati hvalu tvoju.

Evanđelje Iv 8, 1-11

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pi-smoznanci i farizeji dovedu neku ženu zateče-nu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom pre-ljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.

Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju

37


baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pi-sati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlazi-ti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam - i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspra-vi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više ne-moj griješiti.«Riječ Gospodnja.

RAZMATRANJE

Ovaj susret Isusa s pismoznancima i farizejima te sa ženom grješnicom završava jednim neo-bičnim raspletom ili, bolje rečeno, jednim no-vim početkom za ženu, a možda i za one koji su je doveli Isusu. Riječ je o početku koji je prilič-no sličan našem doživljaju sakramenta pomi-renja i susretu s Božjim milosrđem, gdje je dar milosnog života obilježen ponajprije neizmjer-nošću praštanja. Ovdje je na djelu Spasitelj, ko-ji je postao nama u svemu sličan osim u grije-hu da bismo njegovu ljubav svi mogli doživjeti i od preobilja njezina dara svakodnevno živje-ti. Gospodin uvijek za nas ima ugodna iznena-đenja. Ovu dubinu bogatstva njegove ljubavi prema nama ne možemo razumjeti, ali dati se poučiti njegovim primjerom, nasljedovati ga te »čeznuti za višim darima« zacijelo pripada naj-osnovnijim kršćanskim obvezama. Dovoljno je promotriti Isusov stav pred grješnicom kao i druge njegove stavove pred čovjekom željnim njegove pomoći. Prije svega lako je uočiti njegov stav prignute poniznosti i prepoznavanja onoga možda tek preostalog tračka slike Božje u njego-vu stvorenju. To je i stav nade koja otvara vrata za novi početak. Ta on je došao tražiti izgublje-no i spasiti propalo da bismo mi imali život u punini. U njemu prepoznajemo Oca nebeskoga, koji nas ljubi više nego mi sami sebe i koji iz pre-obilja ljubavi prašta i dariva nam novi život.

Svatko će se od nas u jednoj od ovih osoba iz Ivanovog evanđelja moći prepoznati. Ili smo optužitelji ili optuženi. U njima se zadržavamo duže ili kraće vrijeme dok Gospodin u pijesku crta jedan novi i puno drugačiji lik za svakoga od nas. U njega nema optuženika i krivaca jer svi smo njegovom krvlju otkupljeni i opravda-

ni; pa i onda kad nam grijesi kao grimiz budu crveni, pobijeljet će poput snijega (usp. Iz 1,18). Tako je u njegovu pitanju »Ženo, gdje su oni?« sadržano od vremena davnih Božje traganje za čovjekom i njegovim spasenjem. Dirnut nepo-znavanjem njegova Zakona ljubavi, Gospodin nas čeka sve dok svoj pogled ne okrenemo pre-ma unutra te spoznamo i uvidimo gdje se nala-zimo i kojim nam je putem krenuti. Tek u ova-kvom stavu pomirenja prošlosti i sadašnjosti otvorenu i praznu posudu čovjekove prisutno-sti pred Bogom on ispunja smislom za nove ko-rake radosti. To može učiniti samo ona ljubav koja se nerijetko nalazi u suprotnosti s interesi-ma koji su podložni zakonima ljudskim, a nisu utemeljeni na evanđeoskim načelima. Istinska se ljubav izdiže iznad svih njih jer je ona nado-puna zakonima – i to radi čovjeka. U spoznaji veličine ove ljubavi neminovno dolazi do pro-mjene srca te kamenje iz ruku pada na zemlju. Ljubav razoružava, donosi mir, daje smisao, otvara nove čudesno nepredvidive mogućno-sti življenja njegova dara prihvaćenosti te po-tiče na poštivanje dostojanstva svakog čovjeka, dostojanstva koje se očituje u biti prihvaćen i voljen te živjeti stvarnost ove darovanosti. Lju-bav uvijek pronalazi izvrsniji put i bolja rješe-nja jer zna praštati i radovati se uspjehu dru-goga. Ako ponestane ljubavi, gubi se osjećaj

Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.(V. Blažanović )

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI

38

Pokorničko bogoslužje

pravednosti kao i orijentacija za prepoznava-nje istine te se počinje umjesto svjetlosti tra-žiti tamu. Nije onda ni čudno da čovjek traga za onim ljudima koji će mu potvrđivati njego-vo mišljenje, pa će one koji drukčije govore i či-ne početi osuđivati.

Drugo ime za ljubav jest razumijevanje, koje proizlazi iz stava okrenutosti prema unu-tra, prema središtu našega srca – onamo gdje je njegov Zakon ljubavi duboko utisnut. Tu tre-ba tražiti savjete, rješenja i odgovore. Iz blaga svoga srca čovjek iznosi ono što ima i to često nesvjesno posreduje u susretu s drugim čovje-kom. Onaj tko ima razumijevanja za druge ne izdiže se ponosno iznad grijehom posrnulog čovjeka, nego mu pristupa ponizno i s pošto-vanjem jer u njemu još uvijek prepoznaje sli-ku Stvoritelja i Darivatelja života kao i svakoga drugog dara. Razumijevanje znači suživljavanje u boli ili u radosti, kao i u svakoj drugoj život-noj situaciji. Ono često nadilazi logiku razuma pa ga se stoga može tek srcem prepoznati. Za njega nisu potrebne prevelike riječi nego dje-la. Razumijevanje je često prepoznatljivo tek iz uspravnoga pogleda ponizne ljubavi i suosjeća-nja, iz ljubavi koja se ne hvali svojim osobnim primjerima savršenosti i nadvladavanja kuš-nja i koja ne razglašava svoja djela i uspjehe ne-go prihvaća čovjeka pokazujući mu put koji je, premda prepun križeva i neuspjeha, ipak put u život obasjan Kristovim svjetlom i radošću koju samo on može dati. Zato je potrebno češće po-svijestiti sebi ovu, skoro bi se moglo reći, veliku Isusovu ‘zbunjenost’ pred navalom osude optu-žitelja za grijehe koje je učinila preljubnica, kao i njegovu šutnju i strpljivost dok njegova riječ ne urodi plodovima obraćenja.

ISPIT SAVJESTI

Učitelju, što ti na to kažeš?Pitali su Isusa farizeji i pismoznaci o Mojsije-vu zakonu po kojem je trebalo ženu preljubni-cu kamenovati. A on je već rekao da su svi za-koni samo jednome podložni.

Zaboravljam li na tu činjenicu te s prema-lo ljubavi posežem za raščlanjivanjem tuđih

slabosti i pogrješaka? Obilježavam li često kod drugih svoje bližnje negativnim karakteristika-ma; događa li se da ih jednostavno prekrižim kao nemoguće za suživot i suradnju? Okrivlju-jem li druge za svoje neuspjehe? Radim li samo za osobni uspjeh i slavu ili sve što činim činim iz ljubavi i zahvalnosti prema Gospodinu i dru-gima? Zar ne bi trebalo umjesto promatranja drugih i njihovih pogrješaka, okrenuti se pre-ma sebi i svojoj nutrini te pitati: »Gospodine, što ti kažeš o mojim djelima?« Ne nazivam li Gospodina samo riječima svojim Učiteljem, a istovremeno živim po svojim osobnim pravili-ma ponašanja? Trudim li se svakodnevno na-dahnjivati na Božjoj riječi, o njoj razmišljati, od nje i po njoj živjeti? Živim li od nedjeljne euha-ristije kao hrane za istinski život? Potičem li i druge na vrijednosti sakramentalnoga života? Koliko sam otvoren u traženju novih spozna-ja u produbljivanju svoje vjere? Nastojim li da moja molitva bude istinski razgovor s Bogom i iskustvo njegove blizine te bude snagom za mo-ju svakodnevicu ili samo površno i mehanički vršim svoje kršćanske obveze?

Tko je od vas bez grijeha? Nakon Isusove šutnje i pisanja po pijesku slije-dio je njegov odgovor u obliku pitanja. Farize-ji i pismoznanci su ga izgleda uspjeli razumjeti. Ipak ih je Isusov odgovor zatekao nespremne, prepoznali su svoju grješnost, ali su otišli od Isusa u šutnji.

Što činim kad spoznam svoj grijeh? Prihva-ćam li i zahtjevne odgovore ili mi je dovoljno ču-ti ih kao i razumjeti, ali ih ostaviti nekome dru-gome da ih primjeni u svom životu? Je li moj odgovor na grijeh bio šutnja, bijeg od sebe i od drugih ljudi ili pak ponizna molitva za oprošte-nje te čvrsta odluka za obraćenje? Pristupam li površno sakramentu pomirenja, bez osjećaja za potrebom trajnoga obraćenja? Zauzimam li pre-ma bližnjima stav poniznosti ili samouvjereno-sti u svoju nepogrješivost? Mjerim li druge svo-jim mjerama? Prihvaćam li druge onakve kakvi jesu, ili ih površno prosuđujem i olako odbacu-jem? Jesu li mi u životu odveć važni izgled i do-bar glas, slika koji drugi imaju o meni; nije li u

39


meni skrivena čežnja za vlašću i gospodarenjem nad drugima? Postavljam li zamke svojim bli-žnjima iskorištavajući njihovu dobrotu? Ismi-javam li druge zbog njihovih slabosti i mana? Ismijavam li druge zbog njihove dobrote i zbog »ludosti nasljedovanja« vrjednota koje ne jam-če uspjeh kod moćnika ovoga svijeta? Ulažem li dovoljno truda i svojih sposobnosti u život Cr-kve, zajednice ili obitelji? Koliko vremena trošim u beskorisne i destruktivne razgovore? Koristim li mišljenja i povjerenje drugih ljudi za zajednič-ku izgradnju ili ih zlorabim u drugim konteksti-ma, za ocrnjivanje i ogovaranje? Prosuđujem li druge kao podobne i nepodobne? Jesam li pre-ma bližnjima strpljiv ili me lako obuzmu nestr-pljivost i ravnodušnost, nezainteresiranost i ne-briga za druge?

Zadivljenost i (ne)zahvalno srceUkoliko se budemo češće vraćali u tišinu vlasti-te nutrine, pojavit će se i pitanja naše zahvalno-sti odnosno nezahvalnosti na Božjem daru lju-bavi prema nama, na strpljivosti i blizini koja daje sigurnost našim umornim koracima u vje-ri, kao i na njegovoj sućuti s nama kad ne zna-mo kuda i kako dalje krenut. Iz poniranja u du-binu ovih spoznaja izranjat će mnoga pitanja:

Koliko zahvalnost Gospodinu prožima mo-je dane ili mislim da sve što imam i što jesam treba upravo tako biti? Živim li u zahvalnosti za dar života, za zdravlje i druge blagodati koje sam naslijedio ili od drugih darežljivo primio, ili bih stalno još nešto htio imati i biti, uživati? Je-sam li realan u procjenjivanju onoga što mogu i onoga što želim? Želim li možda po svaku ci-jenu osigurati sebi što lagodniji život, bez odgo-vornosti i brige za opće dobro? Jesu li mi važ-niji moji prohtjevi i želje od istinskih potreba ljudi koji su pored mene? Počinjem li i završa-vam dan molitvom zahvalnosti Gospodinu? Ka-ko slavim Dan Gospodnji? Imam li vremena za svoje ukućane, prijatelje i one koji trebaju mo-ju pomoć? Mogu li drugi u mom življenju pre-poznati komu pripadam? Živim li otkupljeno, ili moj život ne posreduje nikakvu pozitivnu po-ruku? Promičem li svojim riječima, stavovima i ponašanjem na svom radnom mjestu istinske

kršćanske vrjednote? Je li moja molitva ponaj-prije molitva zahvalnosti, ili pak u molitvi uvi-jek tražim novo čudo za rješenje mojih proble-ma, za otklanjanje svih bolesti i križeva iz svoga života? Zahvaljujem li Gospodinu i za one muč-ne i neugodne trenutke, pune boli i beznađa, za trenutke iskušenja u kojima sam spoznao Bož-ju blagost i svjetlo života? Jesam li zahvalan ro-diteljima i pretpostavljenima? Zauzimam li se ili dižem glas za pravdu, za istinu i prava čovjeka? Kojim vrjednotama hranim svoj duhovni život? Slušam li pomno poticaje svoje savjesti ili mož-da prigušujem pozive na zauzetost? Slijedim li poticaje iznutra: činiti drugima ono što želim da drugi meni čine?

Kratka šutnja.Ispovijedam se…

SVEOPĆA MOLITVA

Ocu nebeskome, koji nas ljubi neizmjernom lju-bavlju i čije je milosrđe beskrajno, uputimo svo-je molitve zajedno govoreći:Gospodine, daruj nam novo srce.

Pomozi nam u tvom svjetlu spoznati težinu 1. naših grijeha i propusta te s pouzdanjem u tvoje milosrđe pristupimo sakramentu pomirenja, molimo te.Probudi mlakost i otežalost našega srca 2. i učvrsti nam spremnost življenja po evanđelju, molimo te.Pohodi svojom milošću sve one koji nisu 3. imali prigode upoznati tvoje milosrđe u praštanju te jednoga dana dožive ljepotu zajedništva s tobom, molimo te.Pomozi nam da naša djela pokore 4. i obraćenja ojačaju našu vjeru te urode krjepostima korisnim nama i našim bližnjima, molimo te.

Oče naš…Gospodine, obnovi u nama svojom milošću sve što je grijehom razoreno da uzmognemo prepoznati kojim nam je putem ići te dospijemo do punine života u zajedništvu s tobom i svima svetima. Po Kristu.Pjesma: Ja se kajem (PGPN 460)

Pripredila: s. Vinka Bešlić

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Liturgija, kao slavlje Crkve koja živi u vre-menu, jest otvaranje Crkve Bogu koji nadilazi vrije-me. On je vječan, a vječnost je nedodirnuta mjerom vremena. Vrijeme ne možemo spoznati niti iskusiti izvan mjerljivosti i trajanja. Vječnost je nemjerljivo trajanje. Ona je »neranjenost vremenom«. Samo je svijet označen i određen vremenom. Stoga kršćan-ski latinitet istim pojmom naziva svijet i vijek (vre-mensko trajanje u svijetu): saeculum. Kršćanska li-turgija ima zadaću na otajstveni način kroz vjekove uprisutnjivati Kristovo djelo otkupljenja dajući tako nastavak spasenjskoj zbiljnosti i omogućujući nam udioništvo u Božjoj vječnosti (usp. SC 47). Liturgija nas, aktualizirajući spasenje, koje se jednoć u Kristu dogodilo, drži u neprestanoj napetosti između ne-dovršenosti i punine: u vremenu koje živimo pruža nam iskustvo vječnosti.

Obredni jezik kršćanske liturgije gaji veliku osjetljivost za tu »spasenjsku napetost«. Obred posreduje vječnost u vremenu, ali ne zatvara je u vrijeme, u naš povijesni ‘sada’. Obredom se ne želi »ugrabiti« dar spasenja za isječak vremena u kojemu živimo, nego se kroz liturgijske moli-tve i čine želi sveukupno vrijeme preobraziti u vje čnost. Teološki je potpuno ispravno tvrditi da Gospodin »jest« u vremenu i u životu ljudi. No, liturgija ide korak dalje od tvrdnje »Gospodin je s nama« i od predsjedateljeve želje »Gospodin bio s vama«. Za takve tvrdnje i želje nije potreb-no liturgijsko slavlje. Liturgija je zbilja vječnosti koja ne može stati u vrijeme. Može ga samo pre-obraziti, učiniti ga »nevremenom«, tj. dati mu novu protežnost i novu dimenziju, dimenziju vječnosti. Kristovo uprisutnjenje i uvremenje-nje ne događa se snagom nečije želje, nego pro-istječe iz Kristova spasenjskoga nauma da bude uvijek. On je nepromjenjiv u prolaznosti našega vremena – Isti jučer, danas i uvijeke (usp. Heb 13,8). Ta istost Krista, njegova neistrošenost

Vremenska neodređenost poklika »Gospodin s vama«Svećenikov pozdrav u liturgijskim slavljima »Gospodin s vama« nema po-bliže vremenske označnice. Je li ispravno zamijeniti ga poklikom s jasni-jom vremenskom naznakom, kao npr. »Gospodin bio s vama«, »Gospodin je s vama«, »Gospodin neka je s vama« ili pak preoblikovati ga u »Gospo-din je s nama«, kako neki svećenici čine?

Danijel R.

vremenom, postaje Božji liturgijski dar Crk vi koja se u slavlju otvara njegovu spasenju.

Liturgijski je jezik – bio on grčki, latinski ili hrvatski – uvijek dio obrednosti koja uzbiljuje i odjelotvoruje Božje djelo spasenja. Jezik u li-turgiji nije tumačenje ili teoriziranje obredne zbilje; on je put i dio njezinoga događanja. Kao što se u liturgiji vrše obredni čini ili geste, tako se i obredne riječi iz-vršavaju, ispunjaju. Sto-ga liturgijski obredni govor nije podložan sa-mo normama ispravnoga govora (ortoepija), nego i temeljnim zahtjevima obrednoga doga-đanja (ortopraksija) u koji se govor ucjepljuje. Pitanje našega čitatelja zato ne traži odgovor je-zikoslovca, nego odgovor teologa koji isprav-no spoznaje i vrjednuje liturgijsku zbiljnost i obredno-govornu izražajnost te zbilje. Poklik »Gospodin s vama« obredno je ispravan način govora jer nema za cilj naglasiti tek vremenski isječak u kojemu se obred vrši, nego otvoriti za-jednicu Božjoj vječnosti koja zahvaća vrijeme. Lako je, dakle, zaključiti da ‘varijante’ koje je či-tatelj zapazio na nekim našim slavljima proizla-ze iz nedovoljnoga razumijevanja i vrjednova-nja liturgijske spasenjske zbilje, a što rezultira osiromašenjem blaga koje nosi i izvršuje litur-gijski obredni govor.

Nerijetko smo svjedoci slobode pojedinaca koji si daju za pravo mijenjati i »ispravljati« li-turgijske tekstove prema vlastitim teološkim i lin-gvističkim prosudbama. Zacijelo da bi mnogi li-turgijski tekstovi i prijevodi mogli biti izraženi na neki drugi, nerijetko i na bolji, način nego je to po-nuđeno (i zadano!) u važećim liturgijskim knjiga-ma. Nepotrebno je naglašavati da smo toga svi svjesni. No, slavlje je uvijek očitovanje zajedniš-tva i jedinstva Crkve. Ne može biti mjesto nečije-ga dokazivanja, kako u teološkoj vrsnosti tako ni u jezičnoj spretnosti ili ispravnosti govora.

Documents

izbavi nas od zla! - hilp.hr · PDF fileNo, dok osveta, s jedne strane, ... no žrtvovanje tako postaje put ublažavanja na-silja, sve s ciljem postizanja prvotne ravnoteže i prvotnoga