I. ISTORIJA

1. Šekspirovi soneti - Šekspir je napisao 154 soneta, a prvi su objavljeni 1609 godine. Najveći broj soneta posvećen je nepoznatom muškarcu Mr. W.H., mladom i lijepom čovijeku iz visokog društva. U prvoj grupi soneta pjesnik nagovara mladića da se oženi i stekne potomstvo. Mladić je slika svoje majke i ona se raduje što vidi kako njena nekadašnja ljepota ponovo blista u njenom sinu. Tako i taj mladić treba da u svojoj djeci ostavi sliku svoje ljepote za kasnija pokoljenja. Vrijeme uništava sve i donosi starost, a jedina mogućnost da se ono nadvalda je da se u porodu produže ljepota i mladost. U daljim sonetima ton i raspoloženje se mijenjaju. Tu pjesnik govori mladiću da će ga učiniti besmrtnim svojim stihovima, govori o velikoj razlici u društvenom položaju između sebe i svog prijatelja, žali se na svoje odmakle godine. Pominju se usponi i padovi u međusobnim odnosima, prolazna hlađenja i mirenja. Među tim krizama ističu se dvije – suparništvo nekog drugog pjesnika i prijateljevo nevjerstvo, jer se taj lijepi mladić udvara pjesnikovoj dragani i pridobija je za sebe. Posljednja grupa soneta je povezana sa Crnom damom (Dark Lady), čiji identitet takođe nije utvrđen. Smatra se da je to Kraljica Elizabeta. Ona je prikazana kao udata, ružnog lika, ali fizički privlačna. Dark Lady kome je posvećen drugi soneti ostao je izvor kontroverzi. Ona se smatra kao simbol očaja. Čak i duhovno ona je duh zla i smrti. Pjesnik je optužuje za nevjerstvo i razvrat, ali ipak mu je neodoljiva. Soneti su objedinjeni jednom zajedničkom temom, a to je tema VREMENA. Pokušaj da se zaustavi vrijeme. Šekspir nastoji da pomoću ljubavi pobijedi vrijeme, ali to je ograničeno.

2. Motivi u Šekspirovim sonetima - su vrijeme kao neprijatelj lubavi, zaustavljanje granica smrti i značaj pogleda na svijet. Vrijeme uništava ljubav jer vrijeme uzrokuje da ljepota uvene, donosi ljudima godine i privodi život kraju. Glavna konvencija soneta je besmrtnost kroz stih, tako da dok god ljudi čitaju sonete ljubav u njima će živjeti i nikada je neće pogaziti vrijeme. Vrijeme će opstati kroz umjetnost, ljepotu i prirodu. Starenje i umiranje su sastavn dio ljudskog život, ali Šekspirovi soneti daju prijedloge kako da se postavi granica tu i da se to zaustavi. Produžetak života kroz rađanje i tjeranje mladića da ima potomke je jedan od glavnih motiva soneta. Tada u elizabetanskoj Engleskoj su vladale mnoge bolesti, pa je potomstvo puno značilo za opsatnak rase. Šekspir je rekao „Ako umreš sam sa tobom će umrijeti i tvoja slika .“ U sonetima se spominju i oči kojima se gleda ljepota u ogledalu, ljepota žene... Naglašava vizualno opisujući ogoljena drveća, oblake, prirodu, ljepotu žene itd...

3. Pozorišta u Šekspirovo vrijeme - Prvo pozorište koje je sagrađeno je 1575 godine van gradskih zidina (zidina Londona) je bilo „The Theatre“. Sagradio ga je James Burbage otac glumca Ričarda. Krajem XVI vijeka sagrađeno je još nekoliko pozorišta: The Curtain, The Swan, The Rose, The Globe... Bila su kružnog ili pravougaonog oblika, dvoja vrata u pozadini iznad balkona, pozornica je bila isturena i tu su izdvajani glumci ako su vodili neki razgovor. U podu pozorišta postojao je otvor kroz koji se ulazilo u prostoriju. Kulise za pretstave su jednostavne sto, stolice, klupe, kostimi su najraskošniji. Zvučni efekti veoma bogati, ali svjetlosnih efekata nije bilo. The Globe je prestave najavljivao pucnjavom iz topa. Jednom se tako i zapalio pa je kasnije obnovljen. Pored javnih postojala su i privatna pozorišta. Ona su bila na univerzitetima i u njima su igrali dječaci. Bila su zatvorena, koristilo se vještačko osvjetljenje, glumci su bili djeca... U elizabetanskom pozorištu nije bilo glumica, ženske uloge su igrali dječaci. To se ogleda i u Šekspirovim dramama gdje ima malo ženskih likova.

4. Život i djelo V. Šekspira - Šekspir (23.04.1564 – 23.04.1616)... O njegovom životu se malo zna. Živio je u Elizabetanskom dobu. Potiče iz siromašne porodice. Otac mu je bio John slobodni seljak koji je pravio rukavice, kožar. Majka mu je bila Mary Arden, kćer farmera. Bio je najstariji sin od njih 8. Nije sigurno kada se rodio, ali 23.04 se uzima kao njegov rođendan, jer je tada kršten. Rođen je u Stratfordu na Avonu. Učio je latinski jezik i stekao klasično obrazovanje (lokalna gimnazija). Posato je slavan tek nakon smrti. Oženio se 1582 godine kada je imao 18 godina. Njegova žena Anne Hathaway je bila starija od njega, imala je 26 godina. Imali su 3 djece: kćer Susanu i blizance Hamnet i Judith. Brak mu je bio mučan, a tadašnja djela aluzija na nevjerstvo. Nakon toga odlazi u London gdje postaje dobar pisac, glumac i vlasnik glumačke grupe „Lord Chamberlain's Men“. Pred samu smrt se ponovo vraća u Stratford. Prva njegova djela su komedije i istorijske drame, a nešto kasije pisao je i tragedije i tragikomedije. Prvo Šekspirovo objavljeno djelo je poema „Venera i Adon“, a nešto kasnije napisao je „Napastovanje Lukrecije“. To su jedina njegova djela za koje se može tvrditi da su objavljena sa njegovim znanjem. 1623 godine je objavljen FIRST FOLIO gdje su sabrana sva njegoa djela osim Perikla. Šekspirovo stvaralaštvo se može podijeliti na 3 perioda:

1) 1590 -1600 (1601) – Rani period – Šekspir je bio pun snage, pisao je drame jednu za drugom. Tu su i soneti ne samo drame. Napisao je 21 dramu, a one su istorijske osim drame Hanry VIII. Napisao je 3 komedije i 3 tragedije. To je sretni period velike promjne. Atmosfera drame se mijenja zbog početka novog vijeka. U njegovim dramam se osjeti nesiugrnost

2) 1601 – 1608 – Srednji period – Piše tragedije 3) 1608 – 1612 – Kasni period – Tu nema tragedije. Ovaj period

obilježavaju ROMACNES (romantične drame).

5. Tema ljubavi u Šekspirovim sonetima - Ističe se ljubav prema ženi, voljenim i najbližim osobama. U sonetima Šekspir ističe razne vrste ljubavi: ljubav između mladića i čitaoca, mladića i crne dame, crne dame i čitaoca. Ljubav vječno živi u djelima, tu ne postoji granica. Sve dok su djela čitana i tako žive, živiće i ljubav. Javlja se želja za istinskom ljubavlju. U sonetima se javlja i seksualna ljubav, koju Šekspir smatra za ne strastvenu i ne istinsku. Šekspir pokazuje da je zaljubljivanje neizbježno kod ljudi, ljubav je dio onoga što nas čini ljudskim. Šekspirovi Soneti su lične prirode gdje on navodi svoje nade i strahove, ljubavi i prijateljstva, zanose i razočarenja. Šekspirovi Soneti se ne mogu klasifikovati. Oni su dati kao cjelina i gube svoju posebnu ljepotu i suptilnost kada se uzimaju iz konteksta. U Sonetima se širi svijest o prirodi ljubavi i realizaciji istinske ljubavi. Ljubav koja se javlja u Sonetima je ljubav koja počinje obožavanjem lijepog oblika, a kulminira u ljubav apsolutne ljepote. Dojam vremenom se prenosi živost koja pojačava emocionalni sadržaj pjesme.

6. Pozorište družine i njihov društveni položaj u XV i XVI vijeku - Kada se Šekspir preselio u London on postaje član i vlasnik glumačke družine „Lord Chamberlain's Men“. Nešto kasnije družina mijenja ime u „The King's Men“. Šekspir je tu bio dramatičar. To je bila najznačajnija grupa glumaca u Elizabetanskoj i Jakobijanskoj Engleskoj. Nešto kasnije 1603 godine, toj se grupi pridružio kralj James I, pa je grupa uzeta pod vodstvo kralja i nazvana „The King's Men“. Od ljeta 1594 godine grupa postaje jedna od najuticajnijih u Londonu. Išla je čak i na turneje po drugim gradovima u Engleskoj. Njihov dom bio je Newington Butts. Nakon toga otvara se „The Theatre“, a onda „Globe“. Ova družina je bila jako uticajna u Londonu i bila je jako dobro plaćena. Iako su imali suparnike, isticali su se kao jedna od najbljih grupa koju je čak i kralj cijenio kao jednu od vodećih u to doba. Šekspir je bio glavni dramaturg grupe, ali tu su bili još i Ben Jonson, Thomas Dekker, John Fletcher itd. Družina prestaje da postoji kada su po izbijanju Engleskog građanoskog rata pozorišta bila zatvarana i ostavljena do njihove restauracije 18 godina poslije.

7. I period, II period i III period Šekspirovog stvaralaštva - Šekspirovo stvarlaštvo se može podijeliti na 3 perioda:

1) Rane drame (uglavnom komedije i istorije, tj. drame sa sadržajima iz engleske i antičke prošlosti te početni pokušaji tragedija)

2) Zrelo doba (velike tragedije)3) Poznije doba (tzv. mračne komedije ili problemske drame i "romanse")

Rane drame - Karakteristike ranog Šekspirovog stvaralaštva su sljedeće: "renesansni" humor, bujan jezik (sam Šekspir je iskovao više stotina riječi) u kojem se miješa visoka retorika i vulgarnost, problematika vlasti i političkih makinacija (u istorijskim dramama) ili ljubavnih zapleta i raspleta (u komedijama). U tom razdoblju, koje traje do otprilike 1600. godine, Šekspir je ostvario neke od publici najomiljenijih drama: "Romea i Juliju", "Mletačkog trgovca", "Henrija IV.", "Ričarda III". U ovom je razdoblju pisac postavio temelje svojim velikim tragedijama.

Zrelo doba - Na prelazu u 17. vijek počinje veliko "tragično razdoblje" Šekspirovog stvaralaštva. Njegove središnje teme su: razorna sila vremena, ambivalentni stav prema tjelesnosti i seksualnosti, zaslijepljenost i samoobmana kao bitna značajka ljudskoga života, izočnost Boga ili bilo kakvog transcendentnog načela u njegovu "theatrum mundi", nepostojanost i varavost kako sudbine, tako i ljudi- prema drugima i sebi samima. Među velikim tragedijama se ističu "Hamlet", "Otelo", "Antonije i Kleopatra", "Macbeth", "Kralj Lear".

Poznije doba stvaralaštva - Tu spadaju tzv. mračne komedije ili problemske drame ("problem plays"), među kojima se ističu "Troilo i Kresida" i "Mjera za mjeru". Šekspir je svoj dramski opus dovršio u duhu smirenja. Njegove posljednje drame su: "Cimbelin", "Zimska priča" i "Oluja". U tim dramama, nazvanima "romancama" radi se o fantazijskom svijetu napučenom duhovima i neobičnim događajima, zapleti i sukobi potencijalno tragične naravi razrješuju se na čudesan i bajkovit način, ličnosti nemaju realističnu dimenziju nego su više nalik likovima iz bajki ili narodnih priča. Posljednje piščeve drame su ostale trajno popularne kod publike, a utemeljile su i tradiciju bajkovito-nadrealnih djela u engleskoj i američkoj književnosti.

8. Srednjovijekovna drama - se pojvaila u Engleskoj, ali se ne zna kada tačno. Važan izvor za nastajanje bile su razne narodne svetkovine i obredi koji su se zadržali još od paganskih vremena. U tim zabavama bilo je plesa, pjevanja, prerušavanja itd. Više profesionali doprinos dali su putujući pjevači i zabavljači koji su izvodili pjesme sa dramslim elemenitma. Uskoro su se počele koristiti i latinske

Biblije, pa su tako nastale prilično složene i obimne predstave, tzv. liturgijske drame. One su bile na latinskom jeziku, tekst je pjevan, a glumci su bili sveštenici. Izvodile su se u crkvenim dvorištima i gradskim trgovima. Kada se pojavio praznik „Tjelovo“ nastale su i „Tjelovske drame“ koje su se sastojale od biblijskih epizoda i pisane na engleskom jeziku. Pojedine epizode u tim ciklusima, koji mogu obuhvatiti cjelokupnu biblijsku istoriju nazvijau se mirakule. Scena za mirakule je bila pokretna, a glumci pripadnici esnafa ili profesionalni glumci. Za mirakule je karakteristično miješanje komike i tragike, šale i zbilje. One su se dugo očuvale u Engleskoj, čak i nakon ukidanja praznika „Tjelovo“. Mirakule nisu bile jedine drame sa vjerskom tematikom. Pojavili su se i moraliteti. Tu su alegorijske drame sa likovima koji nisu biblijske ličnosti, već personofikacije osobina kao što su vrline i poroci. Centralna ličnost u moralitetima nije lik, nego pretstavnik ljudskog roda i obično nosi ime kojim se to naglašava – Čovječanstvo (iskušenje, iskupljenje i pad), Ljudski rod, Svako (Everyman). Najstariji moralitet je Zamak Istrajnosti. Moraliteti su donijeli mnoge nove elemente kao što su kompozicija i karakterizacija. Pisci su sami smišljali fabulu svojih komada. Najpopularniji lik moraliteta je bio Prorok (Vice).

9. Šekspirove sretne komedije - često imaju: * Borba dvoje zaljubljenih da savladaju poteškoće koje im često postavljaju odrasli      * Rastava i ujedinjenje      * Zabluda identiteta     * Pametan sluga     * Povišena napetost, često unutar familije     * Višestruki, zapleteni sadržaj     * Česta upotreba dosjetki

Šekspirve komedije su: All's Well That Ends Well, As You Like It, The Comedy of Errors, Cymbeline, Love's Labour's Lost, Measure for Measure, The Merchant of Venice, The Merry Wives of Windsor (Vesele Žene Vindzorske), A Midsummer Night's Dream, Much Ado About Nothing, Pericles Prince of Tyre, Taming of the Shrew, The Tempest, Twelfth Night, The Two Gentlemen of Verona, The Winter's Tale.

10. Šekspirove narativne poeme - Šekspir je napisao 4 narativne poeme:

A Lover's Complaint  - najzanemarenija Šekspirova poema koja je prvi put objavljana 1609 godine u istom omotu sa Sonetima. Čini se da ju je napisao među ranim poemama, ali joj se ne može dodijeliti tačan datum.

Phoenix and the Turtle – Ova poema je tek kasnije dobila naslov. Bila je objavljena kao nečiji esej. Ali kasnije je dodijeljena Šekspiru. Datum objave nije poznat, ali mora biti zrelije dijelo.

Rape of Lucrece – Ova poema je ušla u knjigu registra Engleske vlade. Prvo je bila nazvana Otmica Lukrecije, ali je ipak objavljena pod imenom Lukrecija. Napastovanje Lukrecije je kao naslov zaživilo tek nešto kasnije. Napastovanje Lukrecije je naratvina poema koja je nalik na tragediju osvete.

Venus and Adonis – Poema sa strofama od 6 redova. Posvećena je Šekspirovom zaštitinku Henry Wriothesley. Posvećena je njemu u nadi da bi se zadržao što više u zemlji. Za njihov patronat kao nagradu su dbijali pjesme.

11. Šekspirove problemske drame - su napisane kasne 1590 do prvih godina 17 vijeka. Tu spadaju: All's Well That Ends Well, Measure for Measure i Troilus and Cressida. Šekspir je sa "problem plays" krenuo u istraživanje određene moralne dileme i socijalnog problema kroz svoje centralne likove. Problemska drama se odlikuje složenim i višeznačanim tonom, nešto između tamne, psihološke drame i više jasano komičnog materijala. All's Well That Ends Well, Measure for Measure sadrže sretna kraj, koji je umjetan i površan, a Troilus and Cressida završava sa tragičnom smrću i nema sretan kraj.

12. "Merry England" - se odnosi na utopijsku koncepciju engleskog društvu i kulture koji se temelje na idiličnom pastirskom načinu života koji je prevladavao u vrijeme između srednjeg vijeka i početka industrijske revolucije. Tretira se kao plod sentimentale nostalgičane mašte i kao ideološki ili politički konstrukt. Koncept "Merry England" je nastao u srednjem vijeku, opisujući utopijsko stanje života seljaka koji je bio teži od olova. Ideje "Merry England" postale su povezane s jedne strane sa anglo-katolicima i katoličanstvom, kao verzija života u darežljivosti. "Merry England" odražava istorijski aspekt ruralnog engleskog folklora koji se izgubio tokom industrijalizacije. Mnogi pisci su u svoja dejla uvodili te poglede na svijet. Takav pisac je Coleridge.

13. Petrarkizam u Šekspirovim sonetima - U sonetima Šekspir koristi dosta Petrarkističkih elemenata. On se fokusira od “idealizacije ljubavi do njenog seksualnog iskorištavanja”. Šekspir takođe u tu strategiju ulazi na renesansni način, fokusirajući svoje strahove i želje na Kupida. Šekspir je razradio mnoge teme kao što su insomnia, rob ljubavi, krivnja, nepoštovanje i bolest. Šekspir je kopirao mladića od Petrarkine djevojke Laure, on je sličan ljupkoj djevojci, dok je crna dama njena totalna suprotnost. Jedna tačka koju Šekspir naglašava dok piše

crnu damu je satirični komentar na Petrarkinu ljubav. Šekspir pokazuje erotsku ljubav lijepog mladića, a to je ljubav koja se uklapa u onu dvorsku. A onda kao i sa smrću Laure, ta ljubav prelazi u božansku ljubav koja je posvećena Kupidu, Rimskom Bogu ljubavi.

14. Univerzitetski umovi – Džon Lili, Džorž Pil, Robert Grin, Kristofer Marlo, Tomas Neš i Tomas Lodž. Ime su dobili jer su studirali na univerzitetima.

Džon Lili – uticao je na unapređenje drame, usavršio je i komediju naravi Džorž Pil – uspio je da uskladi romantiku I folklore Robert Grin – Šekspir mu je preoteo dramu. Kod njegovih drama je

naglašena poetičnost. Iza njega nije ostalo dosta drama. Kristofer Marlo – Napisao je Dr Faust i Tamerlan Veliki – početak

elizabetanske drame. Njegove drame se na zivaju One Man Play. Junaci njegovih drama su mnogo uticali na elizabetanske pisce.

15. Konevencionalno i nekonvencionalno u Šekspirovim sonetima - Konevencionalni elementi u Šekspirovim sonetima su ljubav, vrijeme i besmrtnost. A nekonvencionalni su to što je većina soneta upućena nekom mladiću koji je nepoznat.

16. Hronologija Šekspirovog stvaralaštva

First Performed Plays First Printed1590-91 Henry VI, Part II 1594?1590-91 Henry VI, Part III 1594?1591-92 Henry VI, Part I 16231592-93 Richard III 15971592-93 Comedy of Errors 16231593-94 Titus Andronicus 15941593-94 Taming of the Shrew 16231594-95 Two Gentlemen of Verona 16231594-95 Love's Labour's Lost 1598?1594-95 Romeo and Juliet 15971595-96 Richard II 15971595-96 A Midsummer Night's Dream 16001596-97 King John 16231596-97 The Merchant of Venice 1600

1597-98 Henry IV, Part I 15981597-98 Henry IV, Part II 16001598-99 Much Ado About Nothing 16001598-99 Henry V 16001599-1600 Julius Caesar 16231599-1600 As You Like It 16231599-1600 Twelfth Night 16231600-01 Hamlet 16031600-01 The Merry Wives of Windsor 16021601-02 Troilus and Cressida 16091602-03 All's Well That Ends Well 16231604-05 Measure for Measure 16231604-05 Othello 16221605-06 King Lear 16081605-06 Macbeth 16231606-07 Antony and Cleopatra 16231607-08 Coriolanus 16231607-08 Timon of Athens 16231608-09 Pericles 16091609-10 Cymbeline 16231610-11 The Winter's Tale 16231611-12 The Tempest 16231612-13 Henry VIII 16231612-13 The Two Noble Kinsmen* 1634

17. Španska armada - je bila španska flota koja je trebalo da 1588. godine izvrši invaziju na Englesku i kojom je komandovao Alonso de Guzman el Bueno, 7. vojvoda od Medine Sidonije. Uprkos opštem mišljenju da je ovoj floti naziv „Nepobediva armada“ dao sam kralj Filip II, istina je da je ime poteklo od samih Engleza. Ime se prvi put pojavilo u pamfletu državnog sekretara kraljice Elizabete, Vilijama Sesila, koji se pjavio nakon poraza Španaca i u kom je Sesil govorio o španskoj floti na sarkastičan način nazivajući je španskom nepobjedivom flotom. Kralj Filip II od Španije je bio oženjen engleskom kraljicom Meri I od Engleske. Nakon njene smrti, odnosi između Engleske i Španije su se naglo pogrošali zbog politike koju je vodila njena naslednica Kraljica Elizabeta I. Cilj ove invazije je bio da se spriječi dalja pomoć Engleske Ujedinjenim holandskim provincijama koje su tada bile dio Španske Holandije, kao i sprečavanje daljih napada engleskih korsara na španske posede u Americi i galije koje su prevozile zlato. Španski kralj je imao podršku pape Siksta V. Armada je prvo imala veoma iskusnog komandanta, Alvara de Bazana, 1. markiza od Santa Kruza, ali on je umro februara 1588, tako da je

Medina Sidonija zauzeo njegovo mesto. Flota je krenula sa 22 ratna broda Španske kraljevske mornarice i 108 trgovačkih brodova adaptiranih za borbu. Namjera je bila da se pređe Lamanš, da se ukotvi u Flandriji gdje je vojvoda od Parme čekao spreman za invaziju na jugoistočnu Englesku. Armada je postigla svoj prvi cilj i ukotvila se u Sjevernom moru, na morskoj granici između Francuske i Španske Holandije. Dok su čekali na uspostavljanje komunikacije sa vojskom vojvode od Parme, engleski ratni brodovi su osuli paljbu po španskim brodovima, natjerali ih da dignu sidra i napuste mjesto sastanka sa Parmom. Armada je uspjela da se regrupiše i povuče na sjever, dok su je progonili engleski brodovi. Povratak u Španiju je takođe bio poguban — snažne oluje su flotu skrenule sa kursa i više od 24 broda je nastradalo u na sjevernoj i zapadnoj obali Irske, dok su preživjeli našli utočište u Škotskoj. Flota je izgubila oko 50 plovila od početnih 22 galije i 108 naoružanih trgovačkih brodova. Ova bitka je bila jedna od nejvećih bitki u englesko-španskom ratu vođenom između 1585. i 1604. godine.

18. Šekspirove romantičen drame ili tragikomedije su:

* Pericles, Prince of Tyre (Perikle) * Cymbeline (Simbelin) * The Winter's Tale (Zimska bajka) * The Tempest (Bura) Glavni motiv je motiv ljubmore (Simblein i Zimska bajka). Svi se sretno završavaju i posjeduju duh smirenosti koji dolazi nakon sukoba. Sve se bave temom gubitka i ponovnog nalaženja, uvrede i praštanja, sagriješenja i iskupljenja. Radnju čine nizovi pustolovina, čudesnih zbivanja, putovanja, sjediljavanja sa bliskim osoba za koje se vjerovalo da su mrtve. Pominju se čarobna djela i uvode se natprirodni elementi. Atmosfera je sanjarska, neodređena i daleka.

II. SVA ŠEKSPIROVA DJELA

1. Komični elementi u Šekspirovim tragedijama - Šekspir u svojim tragedijama koristi realnost koja biva narušena komičnim elementima, koji remete

emocionalnost. Tu si i komični odlomci koji narušavaju čitavu sadržinu tragedije. Hamletove šale o smrti njgovog oca i ženidbe Klaudija sa Gertrudom. Komični elementi takođe postoje u Ofelijinom ludilu, odvodeći publiku od tragedije i uvodeći komične elemente. Komični elementi u Hamletu dolaze takođe na početku petog čina kada s Ofelija utapa, a Klaudije i Leart sumnjaju na Hamleta i kuju zavjeru protiv njega. Na pogrebu Ofelije komični su ljudi koji kopaju njen grob i nazvani su klauni. Oni tu prekidaju tragediju i uvode komične elemente. Klauni su takođe jedan od komičnih elemenata u Antonije i Kleopatra. Kralj Lear se često smatra kao tragedija koja se razvila iz Šekspirove komedije. Situacije koje su pretstavlje ne ovde kao recimo podjela kraljevstva na 3 kćeri, neki maskirani likovi, premještanje radnje u pustinju su dijelovi Šekspirove komedije. Iako je djelo Kralj Lir tragedija puna tuge i boli, uvodna scena je komična i baca u sjenu kraljevu ozbiljnost. U Edmundovom ogorčenom govoru o razmetljivosti svijeta postoji sarkazam. Takođe sarkazam i humor imamo kada Lir kleči i moli ćerku za oprost. Iako on pokušava da bude ozbiljan, to su scene gdje on nasmijava publiku i to ga dovodi do ludila. Lir i Hamlet sadrže više komičnih elemenata od Magbeta. Nakon ubijanja Dankana pogrebnici stvaraju komiku kao i u Hamletu. Takođe se može posmatrati i "Romeo i Julija", koje počinje kao komedija - dobrodušna drama o dvoje zaljubljenih u Italiji do tragičnog kraja i smrti.

2. Kraljevi u Šekspirovim dramama - Kraljevi u dramama su:

* King John * Edward III * Richard II – (1594-1597) , prati završetak vladavine * Henry IV, Part 1 * Henry IV, Part 2 * Henry V – najuspješniji kralj * Henry VI, Part 1 – loš vladar, psihički nestabilan * Henry VI, Part 2 * Henry VI, Part 3 * Richard III – makijavelistički lik * Henry VIIITo su i političke drame, jer u njima dominira tema politike. Šekspir nas je ovako proveo kroz istoriju kraljeva Englske. U tim dramama se prikazuje borba za vlast, rat i krunisanje tih kraljeva. Prikazuje se državnički i vojnički život, stanje u tadašnjoj Engleskoj, “Ratovi Ruža” (Henry IV) itd.

3. 4 velike Šekspirove tragedije su: King Lear, Hamlet, Othello i Macbeth. Hamlet i Othello su tragedije osvete. U tragedijma postoji zločin negatvnog junaka i osveta pozitivnog junaka. Hamlet je sam u zločinu kojeg treba da počini, dok drugi likovi uostalim tragedijama imaju saveznike. U Hamletu je panjža usmjerena na unutrašnju dramu glavnog lika, Otello je tragedija čiji su sukobi spoljašnji. Za razliku od Hamleta i Macbetha u Ottelu nema natprirodnih elemenata. King Leara i Macbetha na kraju dejla stiže ludilo I gube razum zbog nedjela koje su počinili. Othello je jedini junak koji ne umire na kraju tragedije. Magbet i Othello imaju jasnu i preglednu strukturu, za razliku od ostale dve tragedije. Osnovne teme Othella i Hamlet su ljubav i ljubomora. Hamlet i Mcbhet imaju ubijanje vladara da bi se došlo do prestola. Takođe teme koje povezuju King Leara i Macbheta su raspadanje i pad svijeta. U King Learu i Othellu (klaun, njegov sluga) postoje lude koje uvode komične elemente u tragedije.

4. Shvatanja duhova i vještica u Šekspirovo vrijeme - Šekspir je genijalac u stvaranju besmrtnih likova, čije karakteristike prelaze normalno biće i postaju nadnaravne. Ne samo da njegova upotreba nadnaravnih elemenata unutar njegovog djela otkrivaju Elizabetansku opsjednutost s mitskim vjerovanjima, već isto tako otkriva njegov stav o tim vjerovanjima u različitim tačkama njegove autorske karijere. Nije samo da su siromašni i ne upućućeni vjerovali u to, već i školovani bogati ljudi tog perioda. Elizabetanci su oduvijek bili osjetljivi na vjerovanje u nadnaravno. Kao što vidimo iz bilješki, ti ljudi su ispitivali jedni druge i čudili se tim silama. Šekspir je očigledno bio pod tim utjecajem. Elizabetanci su takođe davali praznovjerna objašnjenja za promjenu vremena i doba, faza života, a bolest i smrt. Šekspir je bio prinuđen da piše od takvim pojvama jer je bio pod uticajem ljudi, koji su davali čak i novac da vide vilu, duha ili vješticu. Magija i nadnaravna bića se javljaju u jednoj četvrtini Šekspirovih komedija, 60% njegovih drama i 60% njegovih tragedija. Vještice se pojavljuju u Macbethu, a duh u Hamletu i Buri. Većina Šekspirovih djela sadrže neki oblik nadnaravnog. Šekspir je za razliku od drugih pisaca tog doba koristio nadnaravne elemente ne da bi zaplašio narod kako su to drugi pisci radili, nego da ljudima pokaže da se ne trebaju toga bojati i da ne misled a su ta bića uvijek loša I da nanose zlo. Duh ispunjava sve zahtjeve elizabetanskog uvjerenja. Duh u Hamletu je odličan primjer sposobnosti gdje Šekspir oblikuje nadnarave oblike prema elizabetanskim vjerovanjima. U Magbethu koristi najviše nadnaravnog, možda zato jer je tootkriva pesimistična faza Šekspirovog života. On je tada bio preplavljen boli, grijesima i okrutnosti pa je to uvođenje nadnaravnog moralno. Šekspir otkriva svoje mentalno stanje u Macbethu, kad se lik približava porazu. Posljednje djelo koje se bavi nadnaravnim je Bura. On ovde koristi vile i duhove kako bi izrazio novu temu,

pomirenje s oproštenjem grijeha i pogreške. Nadnaravno je pod kontrolom čovijeka u Buri (Prospero govori na kraju kako je čovijek nad silama zla). Cjelokupni Šekspirov život je odigrao ulogu u upotrebi nadnaravnog u djelima, ne samo elizabetanski period.

5. Žena kao oruđe u Šekspirovim dramama - Žene se pojavljuju kao podrška i centralni likovi u Šekspirovim dramama, a ovi likovi, kao i tzv "Dark Lady" iz soneta, su izazvali znatan iznos kritike, koja je dobila poticaj tijekom drugog vala feminizma 1960 godine. Klasičan primjer ženskog lika je Viola iz “Bogojavljenske Noći”. Šekspir je žene prikazao kao inferiorne u odnosu na muškarce. U Othellu Dezdemona je opisana kao vlasništvo. Dok je Lady Magbeth poslužila kao oruđe za preuzimanje prestola, jer je ona bila ta koja je pomogla mužu da dođe na tron.

6. Motivi prerušvanja u Šekspirovim dramama - Kada je kraljica Elizabeta dobila presto, ona se tu ponašala kao muško. Ona je prizivala mušku snagu i tako je uvodila u svoju ženstvenost. Ona je koristila sposobnost trasformiranja sebe u raznim situacijama. Tako je i Šekspir u mnogim svojim djelima koristio baš tu transformaciju. Prerušavanje imamo u “As You Like It” i “Bogojavljenska Noć” kada se Rosalinda i Viola prerušavaju u muškarce, u početku zbog sopstvene zaštite, a kasnije zbog događaja i okolnosti u kojima su se našle. Čak i Lady Magbeth spade u tu grupu, jer je ona muško u kući i pokušava da se izbori za tron. Viola nosi različite maske jer mora biti Cezario i sluga. Ona je veoma slična Elizabeti. Rosalinda se prerušava u Ganimeda kada odlazi u šumu Arden, jer je žena na putu uvijek u opasnosti. Kasnije joj to maskiranje služi kao pokriće za sastanke sa Orlandom.U “Kralju Learu” Edgar se prerušava u prosijaka i prati kralja, a kralj ga podržava i spimatiše. Protjerani Earl od Kenta se maskira u seljaka kako bi povratio svoju plemićku titulu.

7. Jezik kao sredstvo dominacije u Šekspirovim dramama - Najznačajniji atribut Šekspira je njegov jezik. On koristi stilski jezik u svojim dramama, ali na pojednostavljen način kako bi svaki pojedinac mogao da razumije. Svoja djela je pisao za niži sloj ljudi, tako je njima prilagodio svoj jezik,a on je opet ostao u duhu jednog vrhunskog pisca.Koristio je moderni engleski jezik elizabetanskog doba. Koristio je figurativni jezik koji je pun metafore, aliteracije, personifikacije… Na primjer u “As You Like It” imao metaforu kada se govori o ubijanju jelena kada ih Vojvoda naziva “baršunastim prijateljima” i “Debelim i masnim građanima”. Sve to odnosi naravno na dvorane koji se debeli i nose baršunasta odijela.

8. Šekspirove romantične junakinje su: Marina (Perikle), Imogen (Cymbeline), Perdita (The Winter's Tale), Miranda (The Tempest). Svaka od njih je hrabra na svoj način, svaka se suočava sa okrutnosti svijeta. Jednu gusar prodaju u prostitutke, druga dobija maćehu, treća je napuštena od roditelja i odgaja je pastir, a Miranda odrasta na ostrvu otuđena pd svijeta. Svaka ima svoju životu priču i sudbinu, svaka je heroina za sebe i obilježava dejo u kojem je Šekspi prikazuje.

9. Šekspirove mudre lude su: Trinculo, Touchstone, Feste, Lear’s fool i drugi.Luda često daje komentar društva i postupke svojih vladara. Šekspirove lude su obično pametne ili obični seljak koji koristi njihovu mudrost da nadmaši ljude višeg društvenog statusa. Međutim, oni su također omiljeni od strane plemstva. Nema suvremene paralele za ulogu Lude na dvoru kralja. Kao što je Šekspir zamišlja, luda je sluga i nek podložan kažnjavanju. Kralj Lear je prijatelj sa svojom ludom, ali je ta luda i njegov sluga i neko ispod njega. Luda djeluje kao komentator događaja i jedan je od ljudi koji je neustrašiv u govorenju istine. Luda pruža duhovitost za razliku od nekih Šekspirovih klaunova, jer njihova šala nema smisla, dok recimo kada Luda ismijava Kralja Lear ona to radi na takav način da publika shvatiti smisao njegove šale. Luda ne slijedi ideologiju. On odbija sve nastupe, zakone, pravde, moralni red. On vidi nasilje, okrutnost i požude. On nema iluzija i ne traže utjehu u postojanju prirodnog ili nadnaravnog, koje predviđa kažnjavanje zla i nagradu dobrih.

10. Dramska ironija u šekspirovim dramama - Šekspir je bio naklonjen dramskoj ironiji. “As You Like It” i “Bogojavljenska noć” su ispunjene sa dosta ironije. U tragedijama se manje oslanja na ironiju iako u Macbethu i Hamletu ima dramske ironije da bi se pojačala napetost u djelu. Šekspir koristi dramatičnu ironiju u Hamletu na više različitih načina. U “Bogojavljenskoj noći” takođe koristi ironiju koja se vrti oko samo jednog lika a to je Viola koja se zaljubi u Cesaria. Na kraju on otkriva publici da je Cesario zapravo Viola. U Macbethu postoji dosta ironije, a Šekspir je namijenio tu ironiju ovoj drami da bi izgradio i održavao neizvjesnost kada želi da postigne neodređen osjećaj straha. Recimo vještice na samom početku su ironija. Šekspir se smatra jednim od najboljih pisaca koji je koristio ironiju u svojim dramama.

11. Jezik kao sredstvo spajanja dvoje zaljubljenih - Šekspir koristi jezik ljubavi kako bi povezao i spojio dvoje zaljubljenih. On koristi dosta metafora i daje dosta opisa u tim govorima. Ljubavni razgovor između Romea i Julije ili Orlanda i Rosalinde je ispunjen metaforom i senitmentom. Tu takođe postoji jezik emocija kojim Rosalinda recimo često pokazuje koliko voli Orlanda i koliko mu je naklonjena. U Romeo i Julija koristi sonnet kako bi prikazao ljubav i izrazio je kroz riječi.

12. Pastoralni elementi u Šekspirovim komedijama - Pastorala je popularni renesansni književni žanr koji je uticao i na neka Šekspirova djela. Pastorala se odnosi na način života pastira, ali i na književnost, umjetnost i muziku koja opisuje način života pastira, često na vrlo idealistički način. Pastoralna književnost je iz antičkg doba. Takođe se odnosi i na ruralni način života pastira koji su obično romaticizirani i pretstavljeni na nerealan način. Život na selu je povezan sa tišinom, blizinom prirode, to je čisti život, inferiorni u odnosu na život na dvoru. Gradski život se gleda kao dekadencija, kao što je dvor politički centar. Pastoralni život je utopija, Eden, jer nema hijerarhije, društvo je ekvivalentno utopijskoj dimenziji, svijet je idealiziran. Karakteristika pastorale je iskrenost i jednostavnost, nema nikakve veze sa snagom, nije svijet laskanja, ali je progonstvo za Starog Vojvodu, jer on gubi svoj status.Pastoralni ideal je ideal suprostavljanja čistog, prirodnog, etički zdravog života u prirodi naspram života u licemjernom, civilizovanom svijetu. To je literature bjegstva iz stvarnosti, zgoda i nezgoda pastira i pastirica. Taj svijet u koji oni bježe se najčešće zove Arcadia. U okviru klasične pastorale, konvencionalni pastir i pastirica su bili u paru kao recimo Phoebe i Silvius ili Apolon i Silvia. U tim tradicionalnim ulogama, pastira je napustila njegova draga, dok je pastirica ohola. Pastoralni život je ponekad opisan kao Zlatno doba. U svom najjednostavnijem obliku, pastorale predstavljaju pastirski život na konvencionalni način. Pastoralna književnost renesanse ponekad izgleda kao bajka, više nego kao veliko djelo. Ove naizgled čudne bajke nisu u stvari ono što se u početku činiti, a sama činjenica da su pastorale okupirale i neke od najvećih pjesničkih umove engleskog renesanse, a jedan od njih je i Šekspir. Neke od Šekspirovih drama sadrže pastoralne elemente, od kojih su najpoznatiji As You Like It (čiji zaplet je izveden iz pastoralne romantike Rosalynd Thomasa Lodgea) i Winter's Tale. Šekspir je često upotrebljavao pastoralno unutar djela, kao što su Love's Labor's Lost i Winter's Tale ili As You

Like It. Ostala Šekspirova djela sadrže pojedine pastoralne scene, kao što su razbojnici u The Two Gentlemen of Verona. Pastoralni uticaj takođe se nalazi u Twelfth Night i Tempest. Pastoralu imamo u djelima As You Like It, Winter's Tale i Tempest. Tema pastoralne komedije je ljubav u svim svojim oblicima u rustikalnom okruženju. U šumi Arden postoje pastoralni elemenati u As You Like It. Tu imamo contrast između života u gradu i u prirodi. U šumi Arden se život dosta razlikuje od gradskog tako što u šumi nema satova, nema ustaljenog dnevnog posla, uzurpirali su je kneževi, braća su smrtni neprijatelji. Za protjerane dvorane nema rada, oni su slobodni da lutaju po šumi i da ispunjavaju vlastite želje. Nema hijerarhije, ljudi mogu slobodno pričati jedni sa drugima.Šekspirove pastorale urbanoj publici otkrivaju misterije sela. On pokazuje kritičke društvene prakse koje proizvode nepravde i nesreće, ismijavaju anti-socijalno, ludo i samo-destruktivno ponašanje najočitije kroz temu ljubavi. U As You Like It takođe Silvius žali što Corin odbacuje njegovu ljubav, a napušteni Orlando kači svoje pjesme o ljubavi na grane stabala. U As You Like It koristi mnoge elemente pastoralnog kao što su korupcija porodice i dvorjana od nekoliko likova u progonstvu u šumi Arden, time stvarajući platformu na kojoj priroda, odgoj i plemenitost mogu biti podignuti. Maskiranje omogućava Rosalindi da slobodno razgovara o ljubavi i odnosima s Orlandom. As You Like It sadrži više pjesama od bilo koje druge Šekspirove drame. Drama sadrži maska vjenčanja koja se povezuje sa bogom braka Himenom. Nadnaravni elementi su bili važni za Pastoralni žanr. Šekspir spaja pastoral i realnost, daje pastorali uvjerljivost smještajući je u realan kontekst. U idiličnoj pastorali nije bilo fizičkih niti psihičkih tegoba.

III. AS YOU LIKE IT (KAKO VAM DRAGO)

Žanr - Komedija, pastorala

Vrijeme i mjesto pisanja - 1598-1600, London, Engleska

Datum prve objave - objavljena u First Folio 1623

Ton - Komičan, romantičan

Vrijeme dešavanja drame – 16. vijek

Mjesto dešavanje radnje - Francuska, izmišljena šuma Ardenne

Protagonist – Rosalinda

Glavni sukob - Rosalinda i Orlando su zaljubljeni, ali Rosalinda je nepravedno protjerana iz dvora vojvode (Duke) Fridrika, Orlanda odbija da prihvati njegov ljubomorni brat Oliver, a morao je i pobjeći od osvetoljubivog Duke Fredericka.

Podiže akciju - U cilju da Orlando naučiti kako da joj bude pravi muž, Rosalinda se maskira kao mladić imenom Ganimed i upućuje ga na put ljubavi.

Vrhunac - Rosalinda obećava da će se udati za Orlanda i nagovara Febu da pristane na udaju sa Silvijem, ali stvari krenu krivim smijerom s njneim dragim Ganimedom, koji je zapravo maskirana Rosalinda.

Pad akcije - Rosalinda, koja se pojavljuje kao ona nemaskirana, ženi se Orlandom, a Feba za Silvija.

Teme – Uživanje u ljubavi; pokornost ljudskog iskustva; gradski život u odnosu na život u gradu.

Motivi - lukavstvo; homoeroticizam; progonstvo

Simboli - Orlandova pjesama, ubijanje jelena; Ganimed

Nagovještaj - Rosalindin nezgrapan prvi susret s Orlandom predviđa dubinu njene ljubavi prema njemu.

Radnja:

Sir Rowland de Bois umire, ostavivši iza sebe tri sina: Olivera, Žaka i Orlanda. Prema običaju primogeniture, velika većina njegov posjeda je prešao u posjed njegovog najstarijeg sina, Olivera. Iako je Sir Rowland učio Olivera da se dobro brine za svoga

brata, Orlanda, Oliver odbija da to učini. Iz čistog inata, on poriče Orlandovo obrazovanje, obuku i imovinu pristajući gospodin. Charles, hrvač sa dvora vojvode Fridrika, dolazi da upozori Olivera od glasina da će u Orlando izazvati Karla da se bore sljedećeg dana. Bojeći se ukora ukoliko bi potukao plemića, Charles moli Olivera da se umiješa, ali Oliver uvjerava hrvača da je Orlando nečastan sportista koji će poduzeti bilo kakva kukavička sredstva potrebna za pobjedu. Charles obećava da će pretući Orlanda, što oduševljava Olivera. Stari Vojvoda je uzurpirao prijestolje svog brata, vojvode Fredericka, te je pobjegao u šumu Ardenne, gdje živi kao Robin Hood uz grupu lojalnih sljedbenika. Duke Frederick omogućava kćeri Starog Vojvode, Rosalindi, da ostane na dvoru zbog nerazdvojnog prijateljstva sa njegovom kćeri, Celiom. Dolazi dan kada je na rasporedu Orlandova borba protiv Charlesa, a žene su svjedoci Orlandove pobjede. Orlando i Rosalinda se tu prvi put sreću i zaljubljuju jedno u drugo, iako to Rosalinda čuva kao tajnu od svih, čak i Celie. Orlando se vraća kući sa hrvanja, a njegov vjerni sluga Adam ga upozorava na Oliverovu urotu protiv Orlanda, jer je ovaj pobijedio na hrvanju i postao još popularniji. Orlando zbog sigurnosti odluči otići u Ardenne. Bez upozorenja, vojvoda Frederick koji je Rosalindin stric se predomisli oko njenog ostanka i protjera je sa dvora. Ona, također, odluči da pobjegne u šumu Ardenne a s njom ide i Celia, koja ne može da podnese da bude bez Rosalinde, a s njima je i Touchstone, dvorska luda. Da bi se osigurala na svojim putovanjima, Rosalinda uzima odjeću mladića i uzima ime Ganimed, dok se Celia oblači kao obična čobanica i daje si ime Aliena. Duke Frederick je bijesan bijesan zbog nestanka svoje kćeri. Kad on shvati da se bijeg njegove kćeri i nećakinje poklapa s nestankom Orlanda, vojvoda naređuje Oliveru da vodi potjeru, prijeteći mu da će mu oduzeti zemljište i imovinu. Frederick je također odlučio da je vrijeme da jednom zauvijek uništi svog brata pa počinje podizati vojsku. Stari Vojvoda živi u šumi Ardenne sa grupom gospodara koji su otišli u dobrovoljno izgnanstvo. On hvali jednostavan život među drvećem, sretan što je odsutan iz spletke dvorskog života. Orlando, iscrpljen od putovanja i očajan u pronalasku hrane za svog druga, Adama, dovlači se u Vojvodin logor i drsko govori da neće jesti sve dok im on ne dadne hranu. Stari Vojvoda smiruje Orlanda i kad sazna da je on sin njegovog bivšeg prijatelja prihvata ga u svoju družinu. U međuvremenu, Rosalinda i Celia, maskirane kao Ganimed i Aliena, ulaze u šumu i sreću zaljubljenog mladog pastira po imenu Silvije koji žali za oholom Phoebe. Dvije žene kupnju skromnu brvnaru, stada i pašnjeke od Silvija i Corina, a uskoro Rosalinda isto tako žali za Orlandom. Orlando, zna da je Rosalinda negdje u šumi, luta kroz šumu i kači ljubavne stihove za Rosalindu na grane drveća. Rosalinda pronalazi stihove, ali se pretvara da je muško (Ganimed), ona razgovara sa Orlandom o njegovoj pravoj ljubavi, Rosalindi. Smatrajući je mladićem, Orlando se povjerava Rosalindi o svojim neodoljivim strastima. Rosalinda, kao Ganimed, tvrdi da je stručnjak u istjerivanju takvih emocije i obećava mu da će ga izliječiti od ljubavnih jada, ako on pristane da se pravi da je Rosalinda Ganimed i obeća da će joj se udvarati svaki dan. Orlando se složi, i ljubavne lekcije započnu. U međuvremenu, Phoebe postaje sve okrutnija u njenom odbacivanju Silviusa. Kada se Rosalinda umiješa, prerušena u Ganimeda, Phoebe se beznadežno zaljubljujeu Ganimeda. Jedan dan, Orlando se ne pojavi na obuci as Ganimedom. Rosalinda, reagirajući na svoju zaljubljenost u Orlanda, izbezumljuje se kada se Oliver pojavi. Oliver opisuje kako ga je Orlando sreo u šumi i kako ga je spasio od gladne lavice. Oliver i Celia, još uvijek prerušena u pastiricu Alienu, odmah se zaljube i

dogovore da se ožene. Kako vrijeme prolazi, Phoebe postaje sve upornija u svojoj potrazi za Ganimedom, a Orlando se umorni od pretvaranja da je dječak njegova draga Rosalinda. Rosalinda odluči da završi s tim. Ona obećava da će Ganimed oženiti Phoebe, ako Ganimed ikada oženi ženu, a ona obvezuje sve njih se da sastanu sljedećeg dana na vjenčanju. Oni se svi slažu. Dan vjenčanja dolazi, i Rosalinda okuplja različite parove: Phoebe i Silviusa, Celiu i Olivera, Touchstona i Audrey, kozara kojen on namjerava oženiti i Orlanda. Grupa se sakuplja prije Starog Vojvode i njegovih ljudi. Rosalinda, još uvijek prerušena u Ganimeda, podsjeća zaljubljene na njihovihe različite zavjete, zatim traži obećanje od Phoebe, ako iz nekog razloga ona odbije da se uda za Ganimeda ona da će se udati za Silviusa, te obećanje Vojvode da će dopustiti da mu se kćer uda za Orlanda, ako i dalje bude sobodna. Rosalinda ih napušta sa prerušenom Celiom, pa se obe vraćauju onakve kakve jesu, u pratnji Himena, bog braka. Himen prisustvuje svečanosti i ženi Rosalindu i Orlanda, Celiu i Olivera, Phoebe i Silviusa i Audrey i Touchstona. Proslava vjenčanja je prekinuta sretnom viješću kada dolazi izgubljeni brat Olivera i Orlanda, Žak: dok je sa svojom vojskom išao da napadne Stagor Vojvodu, pred vojvodu Fredericka je došao sveštenik koji ga je uvjerio da svoje brige ostavi po strani i da prihvati monaški život. Frederick mijenja svoj put i vraća na tron Starog Vojvodu. Gosti i dalje plešu, sretni u spoznaji da uskoro će se vratiti na kraljev dvoru.

Likovi:

Rosalinda - kći Starog Vojvode. Smatra se jednom od Šekspirovih heroina, jake volje, dobrog srca i jako pametna. Umjesto da poražena ode u progonstvo, Rosalinda koristi svoje putovanje da ode u šumu Ardenne kao priliku da preuzme kontrolu nad vlastitom sudbinom. Kad je maskirana kao Ganimed-zgodan mladić i kada se nudi kao učitelj ljubavi svom deagom Orlandu, Rosalindi talenti i čari su u punoj snazi. Sama Rosalinda je, primjerice, svjesna ludosti romantične ljubavi ali je i oduševljena tom ljubavlju. Uči ljude oko sebe da misle, osjećaju i vole bolje nego što su ranije, ona se uvjerava da su dvorjani koji su se vratili iz Ardenne daleko nježniji nego oni koji su pobjegli u nju.

Orlando - najmlađi sin Sir Rowland de Bois i mlađi brat Olivera. Orlando je atraktivan mladić koji je radi bratove nebrige, ostao bez džentlmenskog obrazovanja ili obuke. Bez obzira na to, smatra se da ima veliki potencijal, a to nam dokazuje i njegova pobjednička bitka s Charlesom. Orlando se brine za starog Adama u šumi Ardenne, a kasnije rizikuje život da spasi Olivera od gladne lavice, i tako se dokazuje kao pravi gospodin. On je heroj ove drame.

Stari Vojvoda - otac Rosalinde i zakoniti vladar zemlje u kojoj se drama odigrava. Nakon što ga je prognao njegov brat Fridrik, Vojvoda živi u izbjeglištvu u šumi Ardenne sa grupom ljudi, uključujući i Lorda Amiensa i Žaka. Čini se kao da Vojvodi nije puno stalo do borbe za držati svoje vojvodstvo, jer čini se da je prihvatio ono što mu život daje. Zadovoljan šumom, tvrdi da je naučio više od kamenja i potoka, nego što bi naučio u crkvi ili u biblioteci, Stari Vojvoda dokazuje da je dobar i pošten vladar.

Žak - vjeran gospodaru, on prati Starog Vojvodu u izgnanstvo u šumi Ardenne. Žak je primjer figure elizabetanske komedije, čovjek opsjednut melanholičnim beznadnim raspoloženjem. Slično kao sudija u fudbalu, on stoji na marginama, posmatra i prosuđuje ponašanje ostalih likova. S obzirom na njegovu nesposobnost da učestvuje u životu, Žak sam odbija da prati Starog Vojvodu i druge dvorjane na dvor, a umjesto toga odlazi u osamljenički životu u samostanu.

Celia - kći vojvode Fridrika i Rosalinda najdraža prijateljica. Celijina odanost prema Rosalindi je bez premca, kao što pokazuje njena odluka da je prati u izgnanstvo. Kako bi putovale, Celia se maskira u pastiricu Alienu. Kao dokaz svoje ekstremne ljubavi prema Rosalindi i njezine predanosti Oliveru, za kojeg se udaje na kraju drame, Celia posjeduje srce puno ljubavi i sklona je dubokim, pretjeranim emocijama.

Vojvoda Frederick - brat Starog Vojvode i uzurpator njegovog prijestolja. Vojvoda Frederick je okrutne prirode i hlapljivog temperamenta a to vidimo kada protjera nećakinju, Rosalindu, sa dvora, bez razloga. Da Celia, njegova kćer, ne može ublažiti njegov gnjev pokazuje intenzitet Vojvodine mržnje. Frederick formira vojsku protiv svog brata, ali stopira svoju osvetničku misiju nakon što sretne starog religiozan čovjeka na putu ka šumi Ardenne. On mijenja način svog života i postaje monah, vraća krunu svom bratu.

Touchstone - klaun na dvoru Vojvode Fredericka. On prati Rosalindu i Celiu u šumu Ardenne kada su prognane. Iako je Touchstonov posao lude da kritikuje ponašanje i ističe ludosti onih oko njega, on to ipak ne uspjeva. Pored svoje gospodarice, on izgleda vulgarno i zatucano. Gotovo svaka rečenica koju izgovori odjekuje nepristojnosti.

Oliver - najstariji sin Sir Rowlanda de Boisa i jedini njegov nasljednik. Oliver je nevoljan mladić koji svom bratu Orlandu, uskraćuje visoko obrazovanje. On priznaje da mrzi Orlanda bez razloga ili odlazi tako daleko da bi osigurao propast svom bratu. Kada

vojvoda Frederick zapošljava Oliver da pronađe nestalog brata, Oliver ga pronalazi u šumi Ardenne, gdje mu Orlando spašava život. To pokazuje velikodušnost Olivera koji se mijenja na bolje, zavolio je svoje bližnje. Njegova transformacija dokazuje ljubav prema prerušenoj Celiji, koju on voli iako je obična pastirica.

Silvije – mladi pastir koji pati, očajnički zaljubljen u okrutnu Phoebe. Po modelu Petrarkističke ljubavi, Silvije se klanja pred ženom koja odbija da mu uzvrati svoje strasti. Na kraju, međutim, on je osvaja.

Phoebe - mlada pastirica, koja prezire naklonost Silvija. Ona se zaljubljuje u Ganimeda, koji je zapravo maskirana Rosalinda, ali Rosalinda nagovori Phoebe na udaju sa Silvijem.

Lord Amiens - vjeran gospodaru, prati Starog Vojvodu u izgnanstvo u šumu Ardenne. Lord Amiens je prilično veseo i voli pjevati.

Charles - profesionalni hrvač na dvoru Vojvode Fredericka. Charles pokazuje brigu i lukavost, kada pita Olivera da mu bude posrednik u borbi s Orlandom: on ne želi ozlijediti mladića i time izgubiti naklonost među velikašima koji ga podržavaju. Charlesova briga za Orlanda dokazuje neopravdanom kada ga Orlando bezosjećajno potuče.

Adam - stariji bivši sluga Sir Rowland de Boisa. Svjedočeći Orlandovoj teškoći, Adam mu nudi ne samo da ga prati u šumu Ardenne, već id a mu finansira putovanje iako ima skroman život i štedi. On je model odanosti i vijernog sluge.

Sir Rowland de Bois - otac Olivera i Orlanda, prijatelj Starog Vojvode, a neprijatelj Vojvode Fredericka. Nakon njegove smrti, velika većina njegovih nekretnina je predana Oliveru prema običaju primogeniture.

Corin - pastir. Corin pokušava da uvjeri svog prijatelja Silvija u ljubavi, ali Silvije odbija da sluša.

Audrey - simpatična kozarka koja pristane da se uda za Touchstona.

William – mladi seoski dječak koji je zaljubljen u Audrey.

1. Lik Rosalinde - Lik Rosalinde dominira u As You Like It. Na taj način je realizovana složenost njenih emocija, suptilnost misli, i punina njenog karaktera tako da joj niko drugi u drami nije ravan. Rosalinda sebe daje u potpunosti u nekim okolnostima. Ona kažnjava Silvija za njegovu iracionalnu odanost Phoebe, izaziva Orlandovu nepromišljenu koja je jednaka sa Platonskim idealom. To što Rosalinda može igrati obe strane na bilo kom polju, čini njenu prepoznatljivost i neodoljivost. Rosalinda je posebno omiljena među feminističkim kritičarima, koji se dive njenoj sposobnosti da obori ograničenja koja joj kao ženi nameće društvo. Sa smjelošću i maštom, ona se prerušava u mladića, kako bi se borila za čovjeka koga voli, te ga uči kako da bude učtiv, pažljiv ljubavnik - vodstvo koje nije dobrodošlo od strane žena . Tu je komičnost u Rosalindinom shvatanjima o konvencijama muškog i ženskog ponašanja, ali elizabetanska publika je mogla osjetiti određenu količinu tjeskobe u vezi njenog ponašanja. Uostalom, struktura muško- dominantnog društa zavise i muškarci i žene koji imaju dodijeljene uloge. Takva je, na kraju, Rosalinda odbijajuci šaradu vlastitog karaktera. Osim tih suprotnosti, Rosalinda je poznata po tome što je nevjerovatno snažan ženski karakter.

2. Pastorala i Realizam - Centralna pastoralna vizija je postavljena u šumu Ardenne. Tu se posebno naglašava contrast između šume i vojvodinog dvora. Obmana vlada u velikoj mjeri recimo braća potajno spremaju urotu braći. U šumi se život jako razlikuje od onog na dvoru. Tu se ne mjeri vrijeme, a prognani dvorjani nemaju svoje redovne obaveze, slobodni su da rade šta žele. Idu u lov bez da im se to zabranjuje, nema hijerarhije niti političke zavisnosti. Šuma Arden je mjesto gdje se većina djela As You Like It odvija. Kada dvorjani postanu žitelji šume donose različita iskustva, drugačija od onih na koja su navikli. Šuma Ardenne za neke od njih izaziva paradoksalne osjećaje, ali većina njih šumu vidi kao jednostavno mjesto za bijeg iz grada. Šuma Arden predstavlja ne samo život u pustinji, prirodni život, ali Arden je kazna, to je svijet nakon Adamova pada. Stari Vojvoda izdržava sezonske promjene, dok dvor predstavlja civilizovani život. Samo iz pastoralne perspektive se mogu vidjeti puni efekti prirode na likovima kao što su sreća ili uljudnost možemo vidjeti kako su likovi ograničeni i zavarani u uživanju pastoralnog života. Mjera u kojoj se likovi mogu prilagoditi šumi Ardenne i prihvatiti takav život ne samo da otkriva uvid u karakter likova, već ona

takođe pokušava odgovoriti da li je ljudima pogodnije da žive u gradu ili dvoru. Touchstone i njegove odnose s ljudima u šumi Arden otkriva nekoliko uvid u zemlji život. Touchstone je glavni izvor komedije u drami. Njegova uloga je slična Žakovoj jer se oba oslanjaju na druge kada se treba izraziti, a ipak imaju suprotne stavove prema dvoru u odnosu na grad. U šumi Arden postoje pastoralni elemenati. Tu imamo contrast između života u gradu i u prirodi. U šumi Arden se život dosta razlikuje od gradskog tako što u šumi nema satova, nema ustaljenog dnevnog posla, uzurpirali su je kneževi, braća su smrtni neprijatelji. Za protjerane dvorane nema rada, oni su slobodni da lutaju po šumi i da ispunjavaju vlastite želje. Nema hijerarhije, ljudi mogu slobodno pričati jedni sa drugima.Šekspirove pastorale urbanoj publici otkrivaju misterije sela. On pokazuje kritičke društvene prakse koje proizvode nepravde i nesreće, ismijavaju anti-socijalno, ludo i samo-destruktivno ponašanje najočitije kroz temu ljubavi. U As You Like It takođe Silvius žali što Corin odbacuje njegovu ljubav, a napušteni Orlando kači svoje pjesme o ljubavi na grane stabala. Tu postoje mnogi elementi pastoralnog kao što su korupcija porodice i dvorjana od nekoliko likova u progonstvu u šumi Arden, time stvarajući platformu na kojoj priroda, odgoj i plemenitost mogu biti podignuti. Maskiranje omogućava Rosalindi da slobodno razgovara o ljubavi i odnosima s Orlandom. Drama sadrži maska vjenčanja koja se povezuje sa bogom braka Himenom. Realizam imamo u pretstavljanju dvora is like svijeta kakav jeste. Dok nam pastoral pokazuje idiličan svijet, dvor nam daje relanu sliku stanja u tadašnjeoj državi. Borba za vlast koja je neizbježna, bjeg od realnosti koji imamo u Vojvodi. Tu postoji ironični realizam. Svijet na dvoru je ironični realizam. Touchstone je taj koji void likove do realizma. Recimo kada ga Žak sreće u šumi on ga napominje koliko je sati i tako odvodi od bezbrižnog idealnog života u šumi i uvodi ga u realan svijet. Taj realizam je Šekspir pretstavio kroz ironiju in a smiješan način.

3. Parodija Petrarkizma - je u ljubavi Touchstone i Audry i Ganimeda i Phoebe, a takođe i kada Orlando ostavlja ljubavne stihove Rosalindi po granama drveća. U As You Like It imamo četiri braka: Rosalinda i Orlando predstavlja, Silvije i Pheba, Audrey i Touchstone i Celia i Oliver. Kod nekih parova imamo parodiju Petrarkizma. Recimo samo upoznavanje i ljubav između rosalinde i Orlanda je komično. Ona se zaljubila u njegovu pojavu, a tu ljuabv Šekspir portretira i komično i ozbiljno kao i veze ostalih parova. Touchstone i Audrey, s druge strane, jedva da su romantični ljubavnici. Touchstonova namjera sa Audrey je izuzetno jednostavna i ne uključuje bilo kakvo legitimno sklapanje braka. Phebe i Silvius su pastoralni ljubavnici, a također i primjer nesretne ljubavi, pa kod njih takođe imamo Petrarkizam. Celia i Oliver su posljednji ljubavnici u nizu. Njihova ljubav je nešto nevjerojatno, jer je na prvi pogled.

4. Pastoralne konvencije u djelu su kada u Šekspirovoj verziji Oliver mrzi Orlanda zbog njegove ljepote i ljubaznosti, a ne zbog imovine kao u Lodgeovoj verziji. Frederick istjera Rosalindu iz istih razloga, ne zato što je zapravo sumnjiči za izdaju. Dok Lodge u djelu daje oko za oko povodom uzurpacije dvora, Šekspirov Frederick se pokaje i

priključuje samostanu. Charles hrvač samo ozlijedi tri brata, koje predvodi Orlando kao izazivače, dok je ih Lodge ubija. Ukratko, Šekspir daje pastoralizovanu Lodgeovu avanturu/ romansu. Phoebe i Silvius, pastirica i njezin (da li ga voli ili ne) pastir, ne pojavljuju se samo u Lodgeovom romanu, već su dio klasične pastorale. To su konvencionalni pastir i pastirica i pojavljuju se u paru pod imenima Phoebe i Silvius (ili Apolon i Silvia). Pastir ima problem sa neostvarenom ljubavi,a pastirica je ohola. Phoebe i Silvius obavljaju ove uloge savršeno, baš kao što to čine Orlando i Rosalinda (Ganimed). Silvius žali za Corin, a Orlando vješa stihove po drveću. Pastorala predstavlja idiličan način seoskog života, idealiziran, sladak i slikovit. Niko ne osjeća glad ili hladnoću. Seoski život je neukaljan, te stoga superioran u odonsu na urbana područja. Međutim, Šekspir ruši tu idilu sa Žakovim "nevoljama", nezadovoljstvom i Touchstonom i Audrey kao nepoželjnim ljubavnicima . Šekspir tim dodacima nam pokazuje da niti život na dvoru niti pastoralna idila nisu tako slatki ili nepovoljni. U Lodgeovom originalu, dva rođaka kreću u šumu bez muške pratnje. Šekspir im daje muškog pratioca. Touchstone, "dvorska luda", utjelovljuje sofisticiranost dvora. On govori dvosmisleno, jak je u govoru. On je pobjednik što se tiče govornog dijela pastorale. Audrey, kozarka ne baš istaknute inteligencije ali oštrog jezika je bolje pogodna za pjesme koje opisuju rad na farmi, nego za pastoral. Audrey takođe pokazuje beskorisnost u pokušaju da razumije Touchstonov uvrnuti jezik. Originalna Audrey potiče iz sedmog vijeka od svetice iz East Anglia. Kada Touchstone govori, "Dođi slatka Audrey, moramo se ženiti ili ćemo morati živjeti nečasno" sigurno nam daje sliku seoskog života. Šekspirov nepovolajn lik je i Žak. On je "čovjek u svojim humorom”. Žak je "Monsieur melanholije”, hladan i suh kao zemlja. Posljedica ovog stanja je razdražljivost, grub temperament, ljutnja, mrzovoljnost, kao i tuga i depresija, a u pastoralnom duhu toga nema. Žak pokazuje sva ta raspoloženja u njegovim raznim susretima. Prije nego što se pojavi, lordovi u Ardenu upoređuju njegovu preosjetljivost sa suosjećajnim plačem jelena. Šekspir daje konvencionalno pastoralno pjevanje koje povezuje pastirski diskurs o prolaznosti života u Žakovom susretu sa Orlandom, Touchstonom, i Rosalindom. Pošto u pastoralni nema mjesta za melankoliju, na kraju se Žak pridruži ex-Duke Frederick u samostanu, Oliver odluči da postane pastir (s Celiom), a svi ostali se vraćaju na dvor. Šekspir je izmijenio mnoga dešavanja iz Lodgeovog originalna sa susretima različitih likova koji žive u šumi Arden. On je tu postavio "touchstones" test likova gdje nam pokazuje da postoje različiti temperamenti koji sadrže idilične pastoralne elemenate na koje nas podsjećaju koza i veliko neznanje, a temperamenti dvorskog života prikazuju svoje nejasne govore retoričkom tiranijom, svojim neprestanim cinizmom i melankolijom, i takođe beskorisnom "obojenom pompom". Možda najveće korištenje nezgoda će sačuvati pastoralnu jednostavnost u “happily ever after.”

5. Naličje pastorale - Centralna pastoralna vizija u As You Like It je postavljana u šumu Ardenne, i daje poseban kontrast između nje i Dvora. Obmana vreba iza mnogih akcija, braća su protiv svoje braće. U šumi Ardenne, međutim, život je vrlo različit. Ne postoji tačno određeni poslovi, nema satova u šumi, a za prognane dvorjane nema redovnog posla. Oni su slobodni da lutaju po šumi, vođeni vlastitim željama, imaju obilje hrane. Tu

je i nedostatak kompleksne političke hijerarhije koja stvara puno jači osjećaj ravnopravnosti. Prognani Vojvoda sam svjedoči prednosti života daleko od dvora, bez podvale i laskanja. Ono što se ističe kao važno u djelu je pjevanje. As You Like It je puna pjesama - nastupi profesionalnih muzičar na dvoru i pjevačke grupe čija radost proizilazi iz radosti života u šumi i prirodi. Pjesme jasno pokazuju način na koji ljudi u šumi mogu oblikovati svoje raspoloženje, situacije se potpuno razlikuju od dvorskih. Dakle, šuma Ardenne osigurava prognanim dvorjanima slobodu da eksperimentišu sa svojim životima i da otkriju stvari o sebi. U šumi se ljudi mogu otvoreno razgovarati sa bilo kim ko se nađe u njihovoj blizini, s obzirom na to da u šumi niko ne posjeduje određenu teritoriju (nema soba, palata, puteva, za razliku od dvora gdje se gleda imovina) i tako se u razgovoru mogu naći osobe koje na dvoru nikada ne bi razmijenile ni riječ (Touchstone razgovora sa Audrey). Takav pristup životu je nemoguć u politički opterećenom svijetu dvora. Ali šuma Ardenne nije u posve idiličnom okruženju. Vojvoda često plaća danak brutalnom vremenu, a tu su i neke opasne životinje koje im prijete. Pastir Corin govori da on radi za drugog čovjeka, što je blagi, ali značajan podsjetnik da i u toj pastoralnoj stvarnosti moći nisu u potpunosti odsutne. Ali šuma ipak nije idealna za mnoge od njih, pa kada dobijaju priliku da se vrate na dvor rado je prihvataju. Šuma ih je učinila boljim ljudima, pa se na dvor vraćaju promjenjeni i drugačiji.

6. Realizam i romantika -

7. Džeferiz (Žak) i Touchestone - Žak uživa biti tužan uprkos drugim likovima u drami koji uživaju u sreći. On vjeruje da ge njegova melanholija čini savršenim kandidatom da bude luda Starom Vojvodi. On je glas zdravog razuma u djelu, iako nije luda. Tu je njegova sličnost sa Touchstonom. Žak je sumorni cinik koji voli posmatrati život i iz njega izvući tačnu namjeru. Pomalo je sličan Hamletu, jer on ne vidi vrijednost u ničemu i poziva svijet da obrati pažnju na nedostatke. On u toj grupi lordova i ostalih ljudi ne prepoznaje ljubav, muziku i sve druge vrline. Žak svijet doživljava kao tužno i sumorno mjesto. Veselje ne dolazi do nejga. Dok je Touchstone totalna suprotnost od njega. On je jedini izvor humora u dram ii takođe je glas razuma. Njegov humor donosi publici događaje najnovije događaje iz drame. On je najsretnija Šekspirova luda, jer komentariše radnju, šali se na tuđi račun i daje ironičnu spoznaju trenutne situacije. On je jedna dobra doza mudrosti u djelu. Njegovo ime znači kamen koji se bori protiv plemenitih metala tj. ljudi sa dvora. Žak i Touchstone su dvije više različite nego slične ličnosti. Dok je jedan melanholik i zagovara tugu i sjetu, drugi je šaljivdžija i jedini izvor komedije u djelu. Kada recimo Žak daje neke komentare Orlandu i Rosalindi oni ga osuđuju i mrze, a kada to radi Touchston opravdavaju ga i prihvataju to kao šalu.

8. Tema ljubavi - Ljubav je zastupljen u više načina:

Bratska ljubav: As You Like It počinje s mržnjom dva brata (Oliver i Orland) i završava sa pomirenjem.

Ljubav prijateljstva i sluga: Adam je posvećen Orlandu.

Ljubav samog sebe: Žakova ljubav za samog sebe.

Love of Power: Frederick i Oliver slijede svoje vlastite interese.

Ljubav kao požuda: Touchstonova ljubav za Audrey je visoko seksualne prirode.

Idealizovana Ljubav: Kroz As You Like It, Šekspir svrstava zabavu u neku vrstu ljubavi tipičnu za pastoralne romantične književne tradicije.

Ljubav i okrutnost: Opet dio pastoralnog književne tradicije Phebe se ruga Slivijevoj ljubavi.

Ljubav na prvi pogled: Dva para dožive ljubav na prvi pogled, Orlando i Rosalinda i Celia i Oliver. Šekspir se ruga Phebeinoj ljubavi prema Rosalindi (kao Ganimed).

Iskrena ljubav: Rosalinda ljubav prema Orlandu nije po tradiciji ili u određenom raspoloženju.

Za svaki lik u djelu ljubav znači nešto drugo - Orlando voli Rosalindino lice onoliko koliko voli svoju duhovitost, Silvius pati od tradicionalno romantična ljubavi za Phebe, za Touchstone to znači da idu u krevet, a za Celiu i Olivera to je ljubav na prvi pogled. U djelu postoji ideja da je ljubav bolest koja ljubavnika dovodi do patnje i boli ili pretpostavka da je muškarac rob voljene gospe. Orlando recimo kaže da će živjeti i umrijeti kao rob Rosalindine ljubavi, a isto tako i Silvije preuzima ulogu mučenika u ljubavi. Ali Silvijevo zahtjevanje pažnje od Phebe podrazumijeva da porobljeni ljubavnik može otpustiti lance ljubavi i da sve romantične rane mogu biti izliječene – drgačije bi njegov zahtjev za pažnju bio besmislen. As You Like It ima dvorsku ljubavnu tradiciju prikazivanja ljubavi kao sile za sreću i ispunjenje, a ismijava onih koji uživaju u vlastitoj patnji. Celia govori jako mudro o ljubavi i smatra da ljubav ima iscjeliteljske moći. Ali kada odu u šumu Ardenne Rosalinda takođe pokazuje svoje ljubavno umjeće kada torturiše Orlanda da bude pažljiv i brižan ljubavnik, govori Silviju o ljubavi sa Phoebe i daje mu savjete i grdi Phoebe što jednog zaljubljenog pastira gleda kao objekat. Ona pokušava da shvati ljubav koja se može održati u stvarnom svijetu, a da opet bude dobra id a s njom budu svi zadovoljni.

IV. TWELFTH NIGHT (BOGOJAVLJENSKA NOĆ)

Žanr - Komedija

Vrijeme i mjesto pisanja – između 1600 - 1602, Engleska

Datum prve objave - objavljena u First Folio 1623

Ton - Lagan, veseo, komičan, ponekad ljut i melodramatičan, posebno u govorima Orsina i Olivije

Vrijeme – Sadašnjost (cijela priča ispričana je kroz dijalog)

Vrijeme dešavanja drame – nepoznato

Mjesto dešavanje radnje – Mistična zemlja Ilirija

Protagonist – Viola

Glavni sukob – Vilola je zaljubljena u Orsina, koji je zaljubljen u Oliviu, koja je zaljubljena u Violu koja je maskirana u muškarca po imenu Cesario. To je ljubavni trokut, komplikovana činjenica da ni Orsino ni Olivia ne znaju da je Viola žena.

Podiže akciju – Zbunjenost, lažni identitet i izjave ljubavi.

Vrhunac - Sebastijana i Viola se ujedinjuju i svako od njih shvata da je Viola žena.

Pad akcije – Viola se priprema za brak sa Orsinom, Malvolio je oslobođen i zaklinje se da će se osvetiti, ostali odlaze na proslavu.

Teme – Ljubav kao uzrok patnje, neizvjesnost rodova, ludost ambicija

Motivi - Pisma, poruke i simboli, ludilo, prerušavanje, zamjena identiteta

Simboli - Olivijini darovi, tama Malvolievog zatvora, promjena odjeće

Nagovještaj – Njih je malo ili gotovo ih nema, jer se drama odvija prebrzo.

Radnja:

Drama započinje na dvoru i Iliriji. U kraljevstvu Ilirije, plemić Orsino leži i sluša muziku, plačući za svojom ljubavi Lady Oliviom. On je ne može imati, jer je ona u žalosti zbog brata koji je umro i odbija bilo kakve prijedloge braka. Valentin izvještava Oliviju da joj je brat nedavno umro (ubrzo nakon što joj je otac preminuo), pa Olivia odluči da se zaključa kod kuće, id a ga žali narednih sedam godina. Olivijina tuga za bratom ne smeta Orsinu i on nam zapravo govori da ako ona može toliko voljeti i žaliti preminulog brata, šta je onda sa živom osobom. U međuvremenu, oluja sa obale izaziva strašan

brodolom. Mlada, aristokratska žena po imenu Viola je pometena na Ilirskoj obalu. Kada se nađe sama u tuđoj zemlji, ona pretpostavlja da je njen brat blizanac, Sebastian, utopljen u olupinama, i pokušava da shvatiti šta ona može učiniti. Prijateljski kapetan joj govori o Orsinovom udvaranju Oliviji, a Viola govori da bi željela da radi nešto u Olivijinoj kući. Ali, budući da Lady Olivia odbija razgovarati s strancima, Viola shvata da ne može tražiti posao kod nje. Umjesto toga, ona odluči da se maskira u muškarca, uzimajući ime Cesario, i odlazi na posao u gazdinstvo kneza Orsina. Viola (maskirana kao Cesario) ubrzo postaje omiljena Orsinu, koji načini Cesaria pažom. Viola se zaljubi u Orsina-ljubavkoju je teško održavati, jer Orsino vjeruje da je ona muškarac. Ali kada Orsino šalje Cesaria da dostaviti Orsinovu ljubavnu poruku nadmenoj Oliviji, Olivia se i sama zaljubljuje u lijepog Cesaria, vjerujući da je muškarac. Ljubavni trokut je kompletan: Viola obožava Orsina, Olivia voli Orsina, ali voli i Cesaria, a svako od njih je nesretan.U međuvremenu, upoznajemo ostale članove Olivijinog domaćinstva: pijanica od strica, Sir Toby; njegov glupi prijatelj, Sir Andrew Aguecheek, koji pokušava na beznadni način da privuče Oliviju, Olivijina duhovita i zgodana služavka gospođa Maria, Feste mudra luda u kući i Malvolio, strog, licemjeran rukovodilac Olivijinog gazdinstva. Kada Sir Toby i ostali napadnu Malvolia zbog konstantnog napora d aim pokvari zabavu, Maria smišlja praktičnu šalu kako bi Malvolio mislio da je Olivia zaljubljena u njega. Ona piše pismo, koje je navodno od Olivije, upućeno njenom voljenom (čije je ime označeno slovima M.O.A.I.), govoreći mu da ako želi da zadobije njenu naklonost, da treba da obuče žute čarape i podvezice, da se ponaša oholo, stalno osmjehuje i da odbija da se ikome pravda zbog toga. Malvolio pronalazi pismo, pretpostavlja da je adresirano na njega, i ispunjen snovima o ženidbi Olivije i da i sam postane plemić, sretno slijedi njene naredbe. On se ponaša tako čudno da Olivia pomisli da je lud. U međuvremenu, Sebastian, koji je još uvijek živ, nakon svega, a njegova sestra Viola vjeruje da je mrtav, stiže u Iliriju, zajedno sa svojim prijateljem i zaštitnikom, Antoniom. Antonio se brinuo za Sebastiana od brodoloma i strastveno je (a možda i seksualno) vezan za mladića - toliko da ga slijedi do Orsinovog posjeda, usprkos činjenici da su on i Orsino stari neprijatelji. Sir Andrew, posmatrajući Olivijinu privlačnost prema Cesariu (Viola je još uvijek maskirana), izazove Cesaria na dvoboj. Sir Toby, koji je video zabavu u budućem dvoboju, još više podbada Sir Andrewa. Međutim, kada Sebastian, koji izgleda baš kao prerušena Viola, se pojavi na sceni, Sir Andrew i Sir Toby na kraju dolaze i puše sa Sebastianom, misleći da je on Cesario. Olivia ulazi usred konfuzije. Sreće Sebastijana i misli da je on Cesario, ona ga moli da je oženi. On je zbunjen, jer je nikada prije nije vidio. On vidi da je ona bogata i lijepa, i još je spremniji da ode zajedno s njom. U međuvremenu, Antonia hapse Orsinovi oficiri, a on moli Cesaria za pomoć, mislićei da je on Sebastijan. Viola negira da poznaje Antonia, Antonia odvode, a on viče da ga je Sebastijan izdao. Viola se nada da je njen brat moždajoš uvijek živ. Malvolio navodo ludilo je dopustilo razdraganoj Maria, Tobyu i ostalima da zaključaju Malvolia u malu, tamnu sobu da se izliječi, pa ga muče kako žele. Feste se oblači kao "Sir Topas," svećenik, te se pretvara da ispitje Malvolia, izjavljujući mu da je definitivno lud bez

obzira na to što se on tome protivi. Međutim, Sir Toby smišlja nešto bolje od šale, te oni dopuštaju Malvoliu da pošalje pismo Oliviji, u kojem on traži da bude oslobođen. Na kraju, Viola (još uvijek maskirana kao Cesario) i Orsino se upute do Olivijine kuće, gdje Olivia pozdravlja Cesaria kao svog novog muža, misleći da je on Sebastian, za koga se upravo udala. Orsino je bijesan, ali onda se na sceni pojavi Sebastian i sve se otkriva. Brati sestra se radosno spajaju, a Orsino shvata da voli Violu, sada kada zna da je ona žena i pita je da se uda za njega. Otkrivamo takođe da su Sir Toby i Marija u braku. Konačno, neko se sjetio Malvolia i oslobađa ga iz tamne sobe. Prevara je otkrivena u cijelosti, a ogorčeni Malvolio odlazi bjesan, ostavljajući sretne parove na njihovom slavlju.

Likovi:

Viola - mlada žena aristokratskog porijekla, a u drami je protagonist. Izbačena na obalu Ilirije, kada joj je brod uništen u oluji, Viola odluči da slijedi svoj put u svijet. Ona se preruši u mladić poi menu "Cesario" i postaje paž Vojvodi Orsinu. Ona se zaljubi u Orsina kao i Olivia, a žena kojoj se Orsino udvara, zaljubljuje se u Cesaria. Viola otkriva da je njena vješta i lukava maska prevarila: ona ne može reći Orsinu da ga voli, i takođe ne može reći Oliviji zašto, kao Cesario, ne može da joj da ljubav. Njen nezgodan položaj je centralni dio drame.

Orsino - moćan vlastelin u Iliriji. Orsino je zaljubljen u lijepu Lady Oliviu, ali postaje sve više i više naklonjen svom novom pažu zgodnom mladiću, Cesariu, koji je zapravo žena - Viola. Orsino je vozilo kroz koje se u drami istražuje apsurdnost ljubavi: vrhovni egotista, potišteni Orsino okolo prigovara kako je utučen zbog Olivie, kada se jasno vidi da je on zaljubljen s idejom da bude u ljubavi i da uživa u spektakulaciji samog sebe. Njegova privlačnost prema Cesariu ubrizgava seksualnu dvosmislenost u njegov karakter.

Olivia - bogata, lijepa, plemenita Ilirska dama, Olivia je privlačna Orsinu i Sir Andrew Aguecheeku, ali ona inzistira da je u žalosti za bratom, koji je nedavno umro, i da se neće udati sedam godina . Ona i Orsino su slični likovi za koje se čini da uživaju uroniti u bijedu. Violin dolazak pod maskom Cesaria omogućuje Oliviji da oslobodi svoju popustljivu melanholiju. Čini se da Olivia nema poteškoća u prenošenju svojih interesa

sa jedne ljubavi na drugu, a to upućuje na to da su romantični osjećaji, kao i većina emocija u drami, nisu duboke.

Sebastian - Violin izgubljeni brat blizanac. Kada je stigao u Iliriju sa putovanja sa Antoniom, njegovim bliskim prijateljem i zaštitnikom, Sebastijan otkriva da mnogi ljudi misle da ga znaju. Lijepa Lady Olivia, koju nikada nije upoznao, se želi udati za njega. Sebastian nije toliko dobar lik kao njegova sestra. Čini se da postoji kako bi preuzeo Violinu ulogu dok je ona maskirana u Cesaria – Olivijin pomoćnik.

Malvolio - moralno strog upravnik ili glavni sluga u kući Lady Olivie. Malvolio je vrlo efikasan, ali i pravedan. On ima loše mišljenje o piću, pjevanju i zabavi. Njegov nadmeni i oholi stav mu daje neprijateljstvo sa Sir Tobyem, Sir Andrewojm i Mariom, koji ga okrutno varaju, tako što ga uvjeravaju da je Olivia zaljubljena u njega. U svojim fantazijama o ženidbi svoje ljubavi, on otkriva snažne ambicije da se podigne iznad svoje socijalne klase.

Feste - klaun ili luda sa Olivijinog gazdinstva. Feste se kreće između Olivijinog i Orsinovog doma. On zarađuje svoj dnevnicu šaleći se, pjevajući stare pjesame, tako što je duhovit, a nudi i dobar savjet maskiran pod slojem ludosti. Pored toga što je profesionalna luda, Feste često izgleda kao najmudriji lik u drami.

Sir Toby - Olivijin stric. Olivia dozvoljava Sir Tobyu da živi s njom, ali ona ne odobrava njegovo grubo ponašanje, praktične šale, alkoholizam, da dolazi kasno noću ili druži (posebno sa idiotskim Sir Andrewom). Sir Toby također zarađuje srdžbu od Malvolia. Sir Toby je saveznik ili pratilac Olivijine oštroumne gospođe Marie. Oni zajedno izvlače pobjedu iz haotičnog duha, koji utjelovljuje Sir Toby, a takođe i propast samokontrole Malvolia.

Maria - Olivijina pametna, hrabara mlada gospođa služavka. Marija je izuzetno slična antagonistu Malvoliu, koji teži da se uzdigne kroz brak. Ali Marija uspjeva tamo gdje Malvolio ne uspije, možda zato što je ona žena, ali najvjerojatnije jer ona je više u skladu sa anarhističkim, naopakim duhom koji se oživljava u drami.

Sir Andrew Aguecheek - prijatelj od Sir Tobya. Sir Andrew Aguecheek pokušava da privuče Oliviju, ali nema šanse. On misli da je duhovit, hrabar, mlad i dobar govornik i plesač, ali on je zapravo idiot.

Antonio - Čovjek koji spašava Sebastijana nakon brodoloma. Antonio je postao jako naklonjen Sebastijanu, brine se za njega, prati ga u Iliriju, te ga snabdjeva novcem, sve zbog ljubavi toliko jake da se čini da je romantične prirode. Antoniova privlačnost za Sebastiana, međutim, nikada ne nosi plod.

1. Lik: Viola - Kao i većina Šekspirovih heroina, Viola je jako simpatičan lik. Ona nema ozbiljne mane i lako joj se dopušta da ispuni svoju odluku i da se maskira u muškarca, jer postavlja cijeli zaplet u drami. Ona je lik čija se ljubav čini najčišća. Strasti drugih likova su prevrtljive: Orsino ide od Olivia do Viole, Olivia ide od Viole do Sebastiana, a brak Sir Tobya i Marie se čini više kao stvar hira nego izraz duboke i trajane strasti. Samo se Viola čini da je istinski strastveno zaljubljena naprotiv tome što je samo-popustljivo zaljubljena. Kao što ona govori Orsinu, opisujući sebe i svoju ljubavi prema njemu:

U mislima je teškim,

Čameći, venula ona is a sjetom blijedom

Sjedila kao na spomeniku,

Smijući se svome jadu. Zar to uistinu nije ljubav?

(II.iv.111-114)

Publika, kao i Orsino, mogu samo odgovoriti sa nedvosmislenim da.

Viola glavni problem u cijeloj drami je problem identiteta. Zbog svoje maske, ona mora biti i ona i Cesario. Ova montaža krize identiteta kulminira u završnoj sceni, kada se Viola nađe okružena ljudima koji imaju različite ideje o tome ko je ona i nisu svjesni ko je ona zapravo. Da Bogojavljenska noć nije komedija, taj pritisak bi mogao uzrokovati violin pad. Sebastianova pojava u tom trenutku, međutim, spašava Violu dopuštajući joj

da opet bude to što jeste. Sebastijana, koji je nezavisan od sestre nije neki lik, preuzima aspekte Violinog maskiranja koje ona ne želi više održavati. Tako oslobođena od strane svog brata, Viola je slobodna da igra uloge koje ona nakuplja kroz dramu, te se može vratiti da bude Viola, žena koja je voljela i osvojila Orsina.

2. Funkcija dvostrukog zapleta: 2 zapleta – glavni i sporedni.

Prvi zaplet: ljubav – Cesario Drugi zaplet: sluga - Malvolio

Zapleti su romantični i realistični. Spoj ta dva potpuno različita zapleta povezana su likovima. Jedan od njih je Feste koji igra ulogu varanja i ismijavanja. Olivija učestvuje u oba zapleta, a u sporednom dijelu je još jedna njena ljubavna priča. U oba zapleta imamo stvarni život okrenut naglavačke. Djevojka maskirana u muškarca i njegovog blizanca i djevojka koja je zaljubljena u slugu. To su dva poremećaja, anomalije -> djevojka postaje muškarac, a sluga bi da postane gazda. U oba zapleta postoji tema obmane i samoobmane i jaki unutrašnji sklad.

3. B.N. kao najveselija Šekspirova komedija - Bogojavljenska noć spada u kategoriju romantične komedije koja je zasnovana na relanoj slici društva.To je komedija svjetlosti i sjene, koja ne nasmijava samo publiku već ukazuje na problem u društvu. Šekspirove komedije prikazuju određene zajedničke karakteristike. Te karakteristike su često likovi visokog društvenog statusa. Tu postoji jedan ozbiljan problem kojeg treba riješiti a to je ljubav. Neki likovi su smiješni zbog svog ponašanja ili se smiju na račun nekih drugih likova u djelu. Tu postoji elemet zamjene identiteta i prerušavanja što dramu čini priločno zabavnom. Na kraju djela ozbiljni likovi završavaju sretno u ljubavi, a komični likovi ponekad prilično nesretno. Zemlja u kojoj se odigrava sve je Ilirija, tako da publika gledajući ovu dramu može otputovati u čarobnu zemlju iako ona stvarno postoji. Najkomičnije scene u Bogojavljenskoj Noći su one gdje ima prerušavanja i zamjene identiteta. Viola, jedan od glavnih likova u djelu se prerušava i postaje Cezario. Nakon brodoloma dolazi na ostrvo Ilirije smatrajući da joj je brat blizanac potopljen. Odlazi da radi kod Vojvode Orsina prerušena u muškarca poi menu Cezario. Upoznaje Oliviju koja se zaljubi u njega it u nastaje komedija kada joj on govori kako nikada nije izgubio srce za ženom. Sebastijan se vraća živ, Olivija ga ugleda i udaje se za njega misleći da je to Cezario. Pojavljuju se blizanci it u nastaje komična pometnja. To čini dramu komičnom. Ono što je još čini komičnom je ponašanje nekih likova čega su i oni sami svjesni. Odličan primjer takvog lika u Bogojavljenskoj Noći je Malvolio. Na samom početku vidimo da je on komičan lik po svom drskom ponašanju i zaljubljenosti u samog sebe, pa zato i biva prevaren od Sir Tobya i Marie. Pomaže im Feste koji će pokazati da je

obrazovan. On često pjeva u drami, pa je to takođe jedan od znakova da je radnja vesela. Bogojavljenska Noć se smatra jednom od najveselijih Šekspirovih komedija zato jer u njoj postoje radnje koje donose puno smijeha i ličnosti koje svojim ponašanjem nasmijavaju publiku i unose veselje i smijeh u dramu. Šekspir je u ovoj drami sastavio grupu ljudi koji su humoristični i satirični likovi, čak i Malvolio koji se čini sumoran postaje jedan od smiješnih likova kada odluči da posluša ono što je napisano u pismu i obuče podvezice.

4. Sukob dva svijeta – starog i novog. To je sukob romantičarskog i realističnog svijeta. To je borba za životi smrt. Tu boemi i melanholici traže svoja prava. Šekspir je na strain Tobya, Festa ali zna kakav je ishod njihove borbe i on ne želi lagati svoju publiku pa ipak naglvještava ishod borbe. Pojavljuje se Viola koja se prerušava u muškarca da bi lakše preživjela.

5. Privid i stvarnost - Mnogi od problema i zabuna u Šekspirovom djelu "Bogojavljenska Noć" su rezultat iskrivljenog roda, a mnogi od njih uključuju prerušavanje i prevaru u ovom ili onom obliku. Kao najistaknutiji primjeri prerušavanja i izgled u odnosu na stvarnost u Bogojavljenskoj Noći su da privid sakriva važnu stvarnost, a ponekad to ometa lik u razvoju ili postizanju želja. Viola u "Bogojavljenskoj Noći" je najjasniji primjer toga, jer njena ljubav prema Orsinu mora biti neprepoznatljiva sve dok se privid ne zamijeni za stvarnost. Problemi vezani uz prevare i stvarnosti stvoraju napetost u "Bogojavljenskoj Noći”, posebno u slučaju Malvolia. Osim ovih primjera kada privid ne odgovara stvarnosti, postoje i drugi aspekti koji nisu potpuno jasni u smislu roda. Na primjer, ljubavni odnosi između muškaraca često su zbunjujući i pomalo dvosmisleni. Kroz značenje prevare, privid i stvarnosti su takođe zbunjujući u “Bogojavljenskoj Noći”. To je najočitije u slučaju prevare Malvolia. On je lik koji nije simpatičan, pogotovo kada ga prvi put susrećemo, ali je jedan od rijetkih za kojeg se ne čini da ima bilo kakvu masku, osim činjenice da njegova jednostavna pozadina ne odgovara velikoj viziji da je "Grof Malvolio." Uprkos njegovom učestvovanju u kreiranju da privid zamijeni stvarnost, on je i dalje žrtva ove paradigme u njegovim mislima. On ima veliki ego koji mu dopušta da gleda samo na vanjski izgled, a ne na dublju istinu ili stvarnost i on rado poprima drugi izgled kako bi zadovoljio uslove navedene u (navodno) da bi njegova želja postala stvarnost. Malvolio prerasta u ljubavni objekat i nosi žute čarape zato što je bio zaveden. Njegovo ponašanje podsjeća na Orsinove riječi kada jadikuje, "Fantazija je puna oblika / te je sama od sebe bajna". Orsino navodi da su "fantazija" ili romantična ljubav fantastični i da nisu povezani sa stvarnošću. Bilo da se radi o Malvoliu koji djeluje kao budala zbog ljubavi ili Orsinu koji želi samo da leži po cijeli dan i razmišlja o Oliviji, dvije teme su jasne - sama ljubav je krajnji oblik privida i

stvarnosti, a kada se olako shvate, stvarnost se ističe. Privid i stvarnost su takođe čudni kao i sami likovi. Predstava počinje sa likom koji odluči da uzme drugi pol, a tu takođe ima likova koji se nikada nisu maskirali, rodnih identiteta i ljubavnih interesa. Na primjer, dok se očekuje da Viola / Cesario je zaljubljena u svog gospodara, to se kasnije mijenja jer vidimo da je Orsino više zainteresovan za mladića nego za Vilou. Čak i kada Viola pokaže svoj pravi izgled Orsino još uvijek ima čudnu ideju da bude zaljubljen u mladića, nego u ženu. U jednom trenutku pred kraj, Orsino kaže: "Cesario, dođi, / Jer, tako da će biti dok ste muškarac, / ali kada bi bio drugačije viđen / ti si Orsinova ljubavnica i njegova kraljica iz mašte". Sličan primjer neočekivane ljubavi koja prelazi pol je takođe ona koja se može vidjeti u slučaju Antonia koji prati Sebastiana, zbog "želje / koja je oštrija od obrađenog čelika". Ovo sve donosi drami još više zbunjenosti, ali i značenje privida u odnosu na stvarnost. Sve u svemu, čini se kao da Šekspir želi publici razjasniti istinsku prirodu stvarnosti. Takođe, predstavljanjem teme privida u odnosu na realnost u toliko konteksta (preoblačenje, trikovi, zamjene identiteta i dvosmisleni ljubavno spajanje) čitaocu se prikazuje da privid ponekad može biti od male ili čak nikakve vrijednosti.

6. Likovi: Olivija i Orsino - Orsina i Oliviu vrijedi razmatrati zajedno, jer imaju slične osobnosti. Oboje tvrde da su preplavljeni snažnim emocijama. Kada ih prvi put susrećemo, Orsino tuguje za Olivijinom ljubavi, a Olivia tuguje zbog svoga mrtvog brata. Oni ne pokazuju interes u vezi s vanjskim svijetom, nego se radije zaključaju u svoje domove sa svojom tugom i potištenosti. Violin dolazak počinje da vadi oba lika iz njihovih školjki, ali ne daje neke jasne promjene. Orsino se prema Violi odnosi na način na koji se nikada nije odnosio prema Oliviji, umanjujući samozataškavanje što ga čini još simpatičnijim. Ipak, on ostaje pri svom uvjerenju da je zaljubljen u Oliviju do zadnje scene, unatoč činjenici da on nikada ne govori s njom tokom drame. Olivia, u međuvremenu, svoju tugu stavlja u drugi plan kada Viola (maskirana kao Cesario) dolazi da je vidi. Olivia ima svoje fantazije o ljubavnim jadima, u kojima ona žali, a to se sve odražava na Orsinu - za čovjekom koji je zapravo žena. Na kraju se čini da su Orsino i Olivia van dodira što se tiče pravih osjećaja, kao što pokazuje lakoću s kojom oni mijenjaju svoje osjećaje u posljednjoj sceni - Orsino od Olivie do Viole, a Olivia od Cesaria do Sebastiana. Sličnost između Orsina i Olivie se ne umanjuje do kraja drame, dok publika ne shvati da se udajom za Violu i Sebastijana, odnosno da se Orsino i Olivia žene za žensku i mušku verziju iste osobe.

7. Likovi: Tobi i Malvolio - Sir Toby Belch je prikazan kao smion, pijanica i odmjeren prema ljubavnoj melanholiji. Šekspir ga koristi kako bi priči dao još veću dozu humora. On je mješavina dobrog raspoloženja i podle lukavosti. U dejlu dominira njegova

melanholija koja pokazuje da ima snage, živahan je, bučan i dobro raspoložen kao što nam to sugeriše i njegovo ime. Jedino što on ne radi je spavanje. On je sam po sebi odvratan lik, ali to ga čini značajnim likom u drami. Tobyu je puno zabavnije družiti se na zabavama, ali on je kreten. On u potpunosti koristi svog pijanog prijatelja, Sir Andrew Aguecheeka, koji podupire Tobyev životni stil. Tobyev mučitelj Malvolio mrzi njegovu šalu i jako je ozbiljan. Sir Tobya se ne može optužiti za snobizam. Iako mu Malvolio govori da promjeni svoje ponašanje kako ne bi skrenuo s puta, ali on to ne želi i prema njemu se ponaša tako što ga ne poštuje. Toby pokušava posredovati brak između Olivije i Aguecheeka, da bi on osigurao svoj ekstravagantni način života. On je sebičan, a to što se želi oženiti Oliviom govori da ima socijalne ambicije. Malvolio ne odobrava njegov način života i postaje njegov neprijatelj. Malvolio u početku izgleda kao da je sporednik lik, a njegovo poniženje izgleda zabavnije od sporednog zapleta Viola-Olivia-Orsino-ljubavni trokut. Kada ga susrećemo prvi put Malvolio se čini da je jednostavan puritanac, krut i odvažan sluga koji voli da pokvari zabavu drugih ljudi. To mu je donijelo neprijateljstvo sa otkačenim, pijanicom Sir Tobyem i pametnom Mariom, koji zajedno kuju njegovu propast. Malvolio ima velike ambicije da se oženi sa Olivijom i postane “Grof Malvolio”. Tu se on i Sir Toby podudaraju jer obojica žele podići svoj status. Kada dobije pismo od Olivie njegovo drugo ime postaje zabluda, a to ga čini još više smiješnim. Sažaljenje za Malvolia se povećava kada ga Toby i Maria zatvaraju u tamnu sobu i proglašavaju ga ludim. On tada postaje žrtva i zarađuje naše poštovanje. Malvolio ostaje vjeran sebi i unatoč svemu, on zna da je on zdrav i ne dopušta da njegovo znanje bude uništeno. Ali Malvolio ne dobiva nikakvu nagradu za svoju patnju. Na kraju je izveden iz tamne sobe na proslavu gdje nema učešće. On nije dio arhaičnog svijeta “Bogojavljenske Noći” , odnosno on sugeriše da u svijetu neko mora da pati, a neko da bude sretan.

V. THE TEMPEST (BURA)

Žanr – Romantična Drama

Vrijeme i mjesto pisanja – 1610-1611, Engleska

Datum prve objave - 1623

Ton - Sanjarski, tajanstven, čaroban

Vrijeme dešavanja drame – Renesansa

Mjesto dešavanje radnje – ostrvo u Sredozemnom moru, vjerojatno obala Italije

Protagonist – Prospero

Glavni sukob – Prospero je vojvoda od Milana i moćni čarobnjak koji je protjeran iz Italije i bačen u more od braće uzurpatora, Antonia i Alonso, kralja Napulja. Na početku drame, Antonio i Alonso padaju pod Prosperove čarobne moći kad budu plovili pored njegovog ostrva. Prospero nastoji iskoristiti svoju magiju kako bi se ovi gospodari pokajati i vratiti ga na njegovo pravo mjesto.

Podiže akciju – Prospero stvara oluju, uzrokujući svojim neprijateljima lomljenje broad, a putnicima da se razbacaju po ostrvu.

Vrhunac - Alonso i njegova družina se zaustavljaju da odmore, a Prospero im sprema banket. Tek što su sjeli da jedu, pojavljuje se Ariel u obliku čudovišta te ih optužuje das u izdali Prospera. Alonso je preplavljen kajanjem.

Pad akcije – Prospero dovodi Alonsa i ostale ispred sebe i oprašta im. Prospero poziva Alonsa i njegovu družinu da ostanu tu noć prije nego što se svako vrati u Italiju sljedećeg dana, gdje će Prospero rezumirati svoje vojvodstvo.

Teme – Privid pravde, teškoća u razlikovanju "ljudi" od "čudovišta", privlačnost za vladanjem u koloniji

Motivi - Gospodari i sluge, voda i utapanje, tajanstveni zvukovi

Simboli - Nevrijeme, igra šaha, Prosperove knjige

Nagovještaj – Prospero često upućuje na svoje planove i dovodi neprijatelje pred sebe da bi ih suočio sa njihovom podmuklosti. On takođe upućuje na svoje planove da napušta magiju, kada se suočava i oprašta svojim neprijateljima.

Radnja:

Oluja udara brod koji je prevozio Alonsa, Ferdinanda, Sebastiana, Antonia, Gonzala, Stephanoa i Trinculo, koji su na putu prema Italiji nakon odlaska sa vjenčanja Alonsove kćeri, Claribel za princa Tunisa u Africi. Kraljeva svita i drugi mornari, izuzev uvijek spokojnog vođu palube, počinju strahovati za svoje živote. Udari grom, a mornari

pomisle da je brod udaren. Svako od njih priprema da potone. Sljedeća scena počinje puno mirnije. Miranda i Prospero stoje na obali njihovog otoka i gledaju na more i u skorašnji brodolom. Miranda govori ocu da učini sve što može da pomogne jadnim dušama na brodu. Prospero je uvjerava da je sve u redu, a onda je obavještava da je vrijeme da nauči više o sebi i svojoj prošlosti. On joj otkriva da je dirigovao brodolomom i priča joj duge priče o njoj prošlosti, priča koju je često započinjao, ali je nikada nije dovršio. Priča kaže da je Prospero bio Vojvoda od Milana sve dok njegov brat Antonio, zajedno sa Alonsom, kraljom Napulja, nije uzurpirao njegov položaj. Kidnapovan i ostavljen da umre na splavu na moru, Prospero i njegova kćer prežive, jer im Gonzalo ostavlja zalihe i Prosperove knjige, koje su izvor njegovih čarolija i moći. Prospero i njegova kćer stižu na ostrvo gdje ostaju i sada i narednih dvanaest godina. Tek sada, Prospero kaže da mu je Sreća najzad poslala njegove neprijatelje, i on je podigao oluju kako bi razjasnio stvari s njima jednom zauvijek. Nakon što je ispričao tu priču, Prospero začara Mirandu i ona zaspi, a onda poziva duha Ariela, njegovog glavnog magijskog agenta. Rasprava Prospera i Ariela otkriva da je Ariel naveo oluju na brod i zapalio jarbol. Nakon toga se pobrinuo da svako sigurno stigne na ostrvo, iako su se odvojeni jedni od drugih u malim grupama. Ariel, koji je zarobljeni sluga Prospera, podsjeća svoga gospodara da mu je obećao slobodu prije godinu dana, ako bude obavljao poslove bez da prigovora. Prospero kažnjava Ariela zbog toga što se buni i podsjeća ga na strašnu sudbinu od koje je spašen. Prije nego što je Prospero došao na ostrvo, vještica zvana Sycorax zatvorila je Ariela u stablo. Sycoraxa je umrla, ostavivši Ariela zarobljenog sve dok Prospero nije stigao i oslobodio ga. Nakon što je Ariel uvjerio Prospera da zna gdje mu je mjesto, Prospero naređuje Arielu da uzme oblik morske nimfe i da bude nevidljiv na sve osim za Prospera. Miranda se probudi iz sna, ona i Prospero odlaze da posjete Calibana, Prosperovog slugu i sina mrtave Sycoraxe. Kaliban kune Prospera, a Miranda i Prospero ga grde zato jer je nezahvalan za ono što su mu dali i naučili. Prospero šalje Calibana da donese drva za ogrijev. Nevidljiv, Ariel dolazi stvarajući muziku i ostavlja Ferdinanda zaprepaštenog. Miranda i Ferdinand bivaju zaneseni kao i svi ostali. On je jedini čovjek kojeg je Miranda ikada vidila, osim Calibana i njenog oca. Prosperu je drago kada vidi da je njegov plan za budući brak njegove kćeri radi, ali odluči da mora privremeno uzdrmati stvari kako bi spriječio njihovu vezu od prebrzog razvijanja. On optužuje Ferdinanda da se pravi da je Princ Napulja i prijeti mu zatvorom. Kada Ferdinand izvadi mač, Prospero ga začara i odvodi u zatvor, ignorišući Mirandine molitve za milost. Zatim šalje Arieal na drugu tajanu misiju. Na drugom dijelu ostrva, Alonso, Sebastian, Antonio, Gonzalo i drugi gospodari se zahvaljuju za sigurnost, ali brinu o sudbini Ferdinanda. Alonso kaže da je poželio da nikada nije oženio svoju kćer za princa Tunisa, jer da to nije uradio njegov sin bi još uvijek bio živ. Gonzalo nastoji zadržati dobro raspoloženje koda raspravlja o ljepotama ostrva, ali njegove primjedbe su sasječene sarkastičnošću Antonia i Sebastiana. Pojavi se Ariel nevidljiva i svira muziku koja uspava sve osim Sebastiana i Antonia. Ova dvojica tada počnu razgovarati o mogućim prednostima da ubiju svoje usnule drugove.

Antonio govori Sebastianu da će on postati vladar Napulja ako ubiju Alonsa. Claribel, koji će biti sljedeći nasljednik ako Ferdinand bude uistinu mrtav je predaleko da bi mogla potraživati svoje pravo. Sebastian je uvjeren i njih dvojica se spremaju da probodu ljude koji spavaju, a Ariel vikom budi Gonzala. Svi se bude, a Antonio i Sebastijan izmišljaju smiješnu priču da su izvukli mačeve da bi zaštitili kralja od lavova. Ariel se vraća Prosperu, a Alonsa i njegova družina nastave tražiti Ferdinanda. Caliban, u međuvremenu, vukući drva za Prospera spazi Trincula i pomisli da je on duh kojeg je poslao Prospero da ga muči. On legne i sakrije se pod svoj plašt. Oluja se zahuktava, a Trinculo znatiželjan ali i zatečen Calibanovim čudnim izgledom i mirisom, podvuče se pod plašt zajedno s njim. Stephano koji je pijan i pjeva, načeti na bizaran spektakl Calibana i Trincula koji su pod ogrtačem. Caliban, slušajući pjevanje, poviče da će raditi brže i onoliko dugo samo da ga "duhovi" ostave na miru. Stephano shvata da tom čudovištu treba alkohol i pokušava da napije Calibana. Trinculo prepoznaje svog prijatelja Stephana i doziva ga sebi. Uskoro njih trojica sjede i zajedno piju. Kaliban ubrzo postaje zanesen alkoholom, te počinje pjevati. Prospero naređuje Ferdinandu da vuče drva. Ferdinandu taj rad postaje ugodan jer je to za Mirandino dobro. Miranda, misleći da joj otac spava, kaže Ferdinandu da uzme pauzu. Njih dvoje počnu flertovati jedno s drugim. Miranda mu predlaže brak, a Ferdinand prihvata. Prospero je na pozornici većinu vremena, neprimjetno i on je zadovoljan sa ovim razvojem. Stephano, Trinculo i Caliban su pijani, a Ariel ih još više napija i dolazi do njih nevidljivo, nečujno i izaziva ih da se bore jedan s drugim tako što oponaša njihove glasove i ismijava ih. Kaliban sve više i više gori od hvalisanja da zna kako ubiti Prospera. Govori Stephanu da ga može odvesti do mjesta gdje Prospero spava. On predlaže da ubiju Prospera, otmu njegovu kćer i proglase Stephana za kralja ostrva. Stephano smatra da je to dobar plan i njih trojica se pripremaju da traže Prospera. Oni su ošamućeni zvukom muzike koju Ariel svira na flauti i bubanju i odluče da prate tu muziku prije nego izvrše svoj plan. Alonso, Gonzalo, Sebastian i Antonio se umoraju od putovanja i staju da se odmore. Antonio i Sebastijan se potajno dogovoraju da iskoriste Alonsovu i Gonzalovu iscrpljenost, te ih odluče ubiti u večernjim satima. Prospero, vjerojatno na balkonu pozornice i njima nevidljiv, stvara banket kojeg postavljaju duhovi čudnog oblika. Kada se ljudi pripreme da jedu, dolazi Ariel u obliku nimfe i uzrokuje da gozba nestane. On tada optužuje ljude da su protjerali Prospera i kaže da je zbog tog grijeha Alonsov sin, Ferdinand, otet. On nestaje, ostavljajući Alonsa da se osjeća krivim i uznemirenim. Prospero postaje blaži prema Ferdinandu i daje mu dobrodošlicu u njegovu porodicu, kao skorašnjeg Mirandinog muža. On podsjeća Ferdinanda, međutim, da je Miranda "djevica " i da je ne dira do vjenčanja. Prospero govori Arielu da pozove duhove da naprave masku za Ferdinanda i Mirandu. Duhovi preuzimaju oblik Ceresa, Juna i Iris i izvode kratku masku koja slavi obrede ženidbe i darivanja na zemlji. Ples žeteoca i nimfi se nastavlja, ali je prekinut kada se Prospero iznenada sjeti da mora zaustaviti urote protiv njegovog života. On tjera duhove i pita Ariela o Trinculu, Stephanu i Kalibanu. Ariel govori svom gospodaru planove ova tri pijana muškarca. Takođe govori o tome

kako je sa svojom muzikom vodio ljude kroz travu i bodljikavo trnje, a onda u prljavi ribnjak u blizini Prosperove ćelije. Ariel i Prospero postaljaju zamku vješanjem lijepe odjeće u Prosperovu ćeliju. Stephano, Trinculo i Caliban ulaze tražeći Prosperae, nalaz lijepu odjeću i odluče da je ukradu. Odmah su ih napali duhovi u obliku pasa, koje su vodili Prospero i Ariel. Prospero naređuje Arielu da dovede Alonsa i druge pred njega. Zatim šalje Ariela da dovede vođu palube i ostale mornare sa olupina broda na kojima su spavali. Prospero se podmuklo suprostavlja Alonsu, Antoniu i Sebastijanu, ali kaže da im oprašta. Alonso mu kaže da je izgubio Ferdinanda u oluji, a Prospero mu govori da je nedavno izgubio kćer. Nakon toga, on povlači zavjese u stranu i otkriva Ferdinanda i Mirandu kako igraju šah. Alonso i njegova družina su zadivljeni što je Ferdinand preživio, a Miranda je zapanjen pogledima ljudi. Ferdinand govori svom ocu o braku. Ariel se vraća sa vođom palube i mornarima. Vođa palube priča da se probudio iz sna koji je trajao od oluje. Na naređenje Prospera Ariel oslobađa Calibana, Stephana i Trincula koji su tada nosili ukradenu odjeću. Prospero i Alonso im naređuju da odjeću vrate i počiste Prosperovu ćeliju. Prospero poziva Alonsa i ostale da ostanu tu noć, kako bi im on ispričao priču o svom životu u posljednjih dvanaest godina. Nakon toga, grupa planira da se vrati u Italiju. Prospero, vraćen u svoje vojvodstvo, se povlači u Milano. Prospero daje Arielu posljednji zadatak, kako bi se uvjerio da je more mirno za putovanje, prije nego što ga oslobodi. Konačno, Prospero daje epilog publici, moleći ih da mu oproste za njegovo loše djelo i oslobode ga aplaudiranja.

Likovi:

Prospero – protagonist u drami i otac Mirande. Dvanaest godina prije događaja u drami, Prospero je bio vojvoda od Milana. Njegov brat Antonio zajedno sa Alonsom, kraljem Napulja, ga uzurpira, prisiljavajući ga da pobjegne brodom zajedno sa svojom kćeri. Pošteni Lord Gonzalo je pomagao Prosperu tokom bijeg. Prospero je proveo dvanaest godina na ostrvu usavršavajući magiju koja mu daje moć koja mu je potrebna da kazni i oprosti svojim neprijateljima.

Miranda - kći Prospera, Miranda je dovedena na ostrvo još u ranoj dobi i nikada nije vidila druge ljude osim oca i Calibana, iako se nejasno sjeća da se o njoj kada je bila

dijete brinula mlada sluškinja. Izolirana od svijeta tako dug period, Mirandino osuđivanje drugih ljudi zna biti naivno i neosuđujuće. Ona je samilosna, velikodušna i odana svome ocu.

Ariel - Prosperov duh pomagač. Za Ariela govori kao "on", ali njegov pol i fizički oblik su nejasni. Prospero ga spašava iz zatvora vještice Sycoraxe i tako Ariel postaje Prosperov sluga, dok Prospero ne odluči da ga pusti. On je nestašan i sveprisutan, a takođe i sposoban da uzduž prođe čitavim ostrvom za trenutak i da promjeni oblik po volji. On ispunjava gotovo svaki zadatak koji Prospero treba da ispuni u drami.

Caliban – Još jedan Prosperov sluga. Caliban je sin preminule vještice Sycorax, koji upoznaje Prospera sa ostrvom kada Prospero stiže. Caliban vjeruje da mu ostrvo pripada u potpunosti, a da ga je Prospero ukrao. Njegov govor i ponašanje su ponekad grubi i brutalni, kao u sceni kada pije sa Stephanom i Trinculom, a ponekad je i rječit i osjetljiv, kao kada zamjera Prosperu, te u njegovim opisima sablasne ljepote ostrva.

Ferdinand - Sin i nasljednik Alonsa. Ferdinand se čini kao da je čist i naivn kao Miranda. On se zaljubi u nju na prvi pogled i sretno podnosi to da bude sluga kako bi dobio odobrenje njenog oca da je ženi.

Alonso - kralj Napulja i Ferdinandov otac. Alonso je pomagao Antoniu u protjeri Prospera kao Vojvode od Milana prije dvanaest godina. Kada se pojavi u drami, on je svjestan posljedica svih njegovih djela. On smatra da je njegova odluka da uda kćer za princa Tunisa neispravna zbog smrti sina. Nakon čarobnog banketa, žali što je bio umješan u protjeru Prospera.

Antonio - Prosperov brat. Antonio odmah pokazuje da je gladan moći i glup. On nagovori Sebastijana da ubije Alonsa dok ovaj spava, a zatim slijedi Sebastijanovu priču da su izvadili mačeve kako bi spasili kralja od lavova kada se Gonzalo budi.

Sebastian - Alonsov brat. Kao i Antonio, on je agresivan i kukavica. Lako je uvjeren da treba ubiti brata i on inicira smiješnu priču o lavovima kada ga Gonzalo uhvati sa isukanim mačem.

Gonzalo - stari, pošteni gospodar, koji pomaže Mirandi i Prosperu da pobjegnu nakon što je Antonio uzurpirao Prosperovu vlast. Gonzalov govor daje važan komentar o događajima u drami, kada daje primjedbe na ljepotu ostrva, zatim na Alonsov očaj nakon čarobnog banketa i na čudo pomirenja.

Trinculo i Stephano – Šaljivdžija Trinculo i pijani batler Stephano su dva manja člana iz grupe brodolomnika. Oni su jako smiješni u odnosu na neke snažnije parove kao što su Prospero i Alonso ili Antonio i Sebastijan. Njihovo pijano hvalisanje i sitna pohlepa odražavaju svađa i moć borbe Prospera i drugih plemića.

Vođa palube - Pojavljuje se samo u prvoj i zadnjoj sceni. On je energično dobroćudan. Izgleda sposoban i gotovo veseo u sceni brodoloma, zahtjevajući pomoć, a ne da plače i moli. A on izgleda iznenađen, ali ne i zapanjen kad se budi iz dugog sna na kraju igre.

1. Dvostruki Epilog – Prosperov monolog. Drugi Epilog se oslanja na konvenciju Španskog pozorišta. Glavni glumac na kraju izlazi na scenu i u dvostrukoj ličnosti se obraća publici. Prospreo gubi magiju i postaje “ograničen” na ostrvu. U Epilogu postoji stavi tumačenje umjetnosti. Epilog je lijep i ponizan kraj to priče, ispunjen jakim magičnim elementima - kontrola je data publici, daje im se Prosperova magična odjeća. Zanimljiv aspekt Epiloga Bure je činjenica da je to Šekspirova zadnja drama - zadnje riječi velikog umjetnika. Glavni lik tog Elipoga je Prospero. Njegova važnost kao pripovjedača Epilog stvara treću dimenziju njegovih karakternih crta, on postaje Bog - lik koji izgleda kao da živi na ograničenom ostrvu, ali može izvoditi i skokove između metafizičke dimenzije. Epilog je pun rime i lijepog izražavanja. Glavna struktura Epilog se može tumačiti kao prolaz života. Pripovjedač ulazi u igru postojanja, pojavljuje se iz utrobe. Nakon rođenja slijedi sam život, potraga smisla i istinske slobode. Pripovjedač prepoznaje svoju životnu situaciju na ostrvu, u svijetu koji proizilazi iz značenja i svrhe. On želi biti oslobođen bijede. Posljednji segment Epiloga je sloboda koja se može ostvariti smrću. Pripovjedač je shvatio svrhu života i želi umrijeti u miru. Šekspir je u stvari Prospero kada se oprašta od teatra i pisanja, kao i Prospero od svoje magije. Postoje paralele između Prospera i Šekspira. Obojica su manipulatori. Prospero manipuliše ljudima na ostrvu, a Šekspir manipuliše likovima koje stvara i radnjom koju smišlja. Obojica stvaraju zabavu, Prospero masku a Šekspir drame. Prospero, koji je sada sam na pozornici, zahtjeva da ga publika oslobodi. On navodi da odbacuje magiju i oprašta onima koji su ga povrijedili. On traži da publika oslobodni njega sa ostrva, koje

je bilo njegov zatvor da bi se mogao vratiti u Napulj. Aplauz publike će biti znak da je oslobođen. Prospero ukazuje na to da je njegov oprost bivšim neprijateljima ono za čim ljudi žude. Uz aplauz publike, Prospero napušta pozornicu. Epilog izgleda kao oproštaj - skromni umjetnik predaje svoj život publici kojoj je posvetio cijeli svoj život.

2. Likovi: Prospero i Miranda - Prospero je Mirandin otac i njihov odnos je vrlo značajan. Prosepero se ponaša vrlo zaštitnički prema Mirandi, ali ima i strogu kontrolu nad njom. Prospero voli imati kontrolu i moć, a Miranda je samo još jedna stvar koju on dodaje na svoj spisak i neko nad kome on može imati potpunu vlast. U vrijeme kada je Šekspir pisao ovu dramu žena je imala malu ukogu u društvu i bila je podređena, pa je zato on iskoristio Mirandu kao podređenu Prosperu. Na početku drame ih srećemo kako zajedno stoje na ostrvu. Tu vidimo odnos njih dvoje kada Miranda govori “moj najdraži otac”. Iz toga vidimo koliko ga ona voli i poštuje, a on možda i ne cijeni tu njenu naklonost, već je posmatra kao nekog nad kim može da ima vlast. On je željan vlasti i traži sebi podređene. Miranda otvara scenu kada pita oca o ogromnoj bura koja se desila. Ona polazi od toga da je on taj koji je mogao da stvori buru i zato nema mnogo povjerenja u njega. Mirandina dobrota i nevinost opisuju njeno srce, a tu je i kontrast s njenim ocem koji nije tako brižan kao ona. Prosperova moć i kontrola nad Mirandom je nešto što se ističe, "poštuj i budi učtiva" i jasno je da ga ona poštuje, "moj najdraži otac". U početku nam se čini da je Prospero zao čovijek kada izaziva buru, ali on jako voli MIrandu i pazi da joj se ne dogovdi ništa loše, “Nisam učino ništa već sam se pobrinuo za tebe – za tebe moja najdraža.” Prospero tokom drame osluči da MIrandi priča o njenoj prošlosti, a on nas tako upoznaje ne samo sa razlozima bure već i njihovoj zajedničkoj prošlosti odlakle vidimo njihov odnos otac – kćer. Vidimo da Prosperu treba dosta vremena da MIrandi sve objasni. Njihova komunikacija kao da je oslabila ili je ona bila dosta mala kako bi shvatila neke stvari, pa Prosperu treba dosta vremena da sve razjasni. Kada priča tu priču Prospero naređuje sjedne i sluša. U nekim dijelovima Šekspir daje priču kao da je ne priča Prospero već neko drugi. On govori Mirandi “Tvoj otac je bio vojvoda od Milana i princ snage”. Kada Prospero Mirandi priča o svojoj prošlosti koristi veoma jednostavan ali snažan jezik “U mračnoj unutrašnjosti i ambisu vremena”. On ide u dubinu kada opisuje sebe i svog brata kako mu je oduzeo presto. To je zato što želi da Miranda razumije kroz šta je prošao i kako se postavio prema tome. Prospero takođe više puta pita Mirandu da li ga sluša i prati. To joj govori kako bi se osugurao da ona zaista sluša i razumije šta se dogodilo. Ovo ponavljanje pokazuje Prosperovu kontrolu nad Mirandom i njegovu opsjednutost prošlim događajima. Mirandin jezik je melodramatičan i šokantan kada ona čuje o prošlosti i smatra da je tret svome ocu. Ali Prosperov odgovor je nešto neočekivano. On joj govori da je bila anđeo koji ga je sačuvao. Miranda tada shvata koliko se on zalagao za nju. On ju je učio iz knjiga koje mu je dao Gonzalo kada je odlučio da bježi. Tu postoji contrast Prosperovog

jezika kada on govori o Mirandi i o svom bratu. To nam govori da njih dvoje imaju dobar odnos. Šekspir koristi slikovit jezik kada nam opisuje njihov odnos. Jasno je da Prospero ima kontrolu nad Mirandom, ali ona ga jako poštuje. U početku nam se čini da je Prospero zao lik kada izaziva buru, ali Miranda izvlači onu prijatu stranu iz njega.

3. Tumačenje Bure – Šekspir je stvorio koloniju novog svijeta na ostrvu sa mađioničarem Prospero i uzurpacija Calibana kao roba. Caliban pretsavlja Amerikanca, dok Prospero je Europski imperijalist. To je priča o političkoj moći i društvene odgovornosti. Isto tako se može posmatrati ako alegorija koja ispituje nivo ljudkog duha. Bura istražuje brak, ljubav, kulturu. Ovo je drama pokajanja, moći, osvete i sudbine koje se takođe može vidjeti kao fantazija, san, mašta, metafora ili magija. Prospero je tu glavni i kontroliše sve na ostrvu. On se smatra svezanajućim, često se doživljava kao miran, dobar i glavna snaga razuma i logike. Prospero je zapanjujuće darovit, mudar, zreo čovjek koji ima kontrolu nad sobom i okolinom, ali nije savršen. Voda simbolizuje duh, a nevrijeme je poremećaj tog duha. To je Prospero gnjev, njegova ljutnja, bijes. Ostrvo predstavlja začarano mjesto gdje stvari ne funkcionišu prema pravilima normalnog vremena, prostora i fizičke akcije i reakcije. Prospero stvara buru iz bijesa, njegove namjere mu nedaju mira. Caliban pretstavlja najgrublji ljudski instinkt. On je uvijek uznemiren i buntovan, ali kreativan i razigran. Kaliban ne poštuje Prosperovu volju, ali on je dio Prospera. Caliban je vrsta živog bića na zemlji, dok je Ariel vrsta stvora od vazduha. Caliban je čovijek u smislu imaginacije, a takođe je i fizička snaga ostrva. On je sjena ostrva i Prosperov um. Vanjski događaji odvijaju se u prostoru i vremenu koji su prikazi misli i osjećaja Prospera. Neki su svjesni toga (Ariel), a neki nisu (Caliban). Na ovom ostrvu mi smo unutar Prosperovog uma, pa su Ariel, Kaliban i druge božice, nimfe, vile i duhovi stvarni i oni su ljudska bića. Unutar Prosperovog uma, ljudska bića su prototipi. Ferdinand je heroj, a Miranda mudro i nevino dijete koje je previše naivno za stvarnost. Prospero postaje odgovoran vladar i uči kako da oprosti svojim neprijateljima, a onda kasnije je spreman da se odrekne svoje magije i napušta ostrvo tj. vraća se u relanost, u normalni svijet. On je odustao od svoje idealne utopije, gdje je mogao definisati pravila i počinje vladati drugima (i sobom) kao zreo čovjek. Prospero je ne samo naučio kako vladati i oprostiti, već je naučio kako živjeti s drugima kako prepoznati i prihvatiti sebe. On je pomirio svoje dve polovice. Prevladao je poticaj da se uništi i kazni. Naučio je šta je milost i to bez osvete i pobjedio je borbu nad sobom. Ali ipak Prospero još uvijek nije savršen čovijek, a svijet nije utopija zlatnog doba kao što ga Gonzalo zamišlja. Caliban i Antonio bili prisiljeni na predaju, što nam govori da se anarhija mora čuvati. Jer svaki gubitak je i dobitak. Logika, razum i dobre namjere pobjeđuju, ali trebamo izgubiti malo Calibanovog prirodnog plemstva.

4. Likovi: Miranda i Ferdinand – Odnos između Ferdinanda i Mirande je vrsta odnosa kojom Šekspir pokazuje ideju o pravoj ljubava, a on tu ne pokazuje samo emocionalnu stranu već i fiziču ljubav između dvoje mladih. Lik Mirande u "Buri" je krajnje uvjerljiv iz dva razloga. Prvo i najvažnije je da je Miranda jedini ženski lik koji se pojavljuje u cijeloj drami. Njena ljepota se ne može usporediti s nekim drugim u djelu jer drugih ženskih likova nema, ona je jedina. Mirandin lik obuhvata sve elemente perfekcionizma i dobrote koja nedostaje kod svim ostalih pojedinih likova. Miranda takođe služi i kao fantazija za sve muškarce koji (kao što je Ferdinand) su neženje. Ona je vrlo lijepa, inteligentna i nikada nije dotaknuta (ili čak i viđena) od strane drugog muškarca. Šekspir čini Mirandu još poželjnijom, uključujući i činjenicu da ona nikada nije vidila, pa čak ni razgovarala sa drugim čovjekom (izuzev naravno Prospera). Miranda je ponizna žena što je nemoguće naći u Šekspirovim dramama. To vidimo kada Ferdinand cijepa drva, a ona se nudi da mu pomogne. Miranda drugima pokazuje pozitivan stav koji je gotovo sablasan u odnosu na druge likove. Ona je čista ličnost u odnosu na druge. U ovom i svim aspektima lik Mirande pojavljuje gotovo poput Krista. U posljednjoj sceni drame, uz Ferdinanda Miranda je predstavljena kao rekvizit ili dio krajolika kada Prospero otkriva zavjese i pokazuje kako igraju šah. Ferdinand se brzo zaljubi u Mirandu i zaboravlja smrt svog oca. Njegovo srce je čisto, ispunjeno dobrotom. On nije arogantan, već ponizan iako je princ. Ferdinand je sretan što ulaže trud i napor da bi se svidio Prosperu i kako bi dobio Mirandu. Za razliku od drugih ljudi iz kraljeve grupe, Ferdinandov ugle je neokaljan, nikada nije bio u iskušenju ili podlegao nekoj zavjeri. On pretstavlja novu generaciju, izvor nade za budućnost.

5. Vizije i slutnje novog doba – Tu vuziju imamo kada Gonzalo opisuje kako bi ostrvo izgledalo kada bi on vladao na njemu. Tu je prikazana klasična utopia, idiličan svijet. To su snovi o budućnosti koja je bolja od sadašnjosti. Bura se obično gleda kao drama o prirodi i umjetnosti, Zlatnom dobu i civilizaciji, ali to je u stvari priča o Americi i pitanjima kolonizacije. To dokazuje da je priča puna savremenih događaja i ukazuje na buduće događaje u Novom Svijetu. Drama je obećanje za svijetlu budućnost, slobodne ljude i idealno društvo. Tu postoje dva teksta koji predstavljaju dva sukobljena modela u kolonizaciji Novog svijeta a time i dva različita oblika vladavine u Engleskoj. Predstavljen je novi društveni poredak – u brodolomu su svi bili jednaki jer su se morali boriti za opstanak i njihov društveni položaj je izgubio svoj značaj. To je u stvari bila pobuna protiv aristokratskih vođa, koja je prikazana kroz buru i zajedničku borbu za opstanak. Šekspir je stvorio svoju vlastitu utopiju kako bi se udaljio od sveg nereda u državi. Šekspir aludira da Engleska stoji na rubu društvene revolucije i predviđa utopijsko stanje u kome profit, poslovanja, zakoni i glad ne postoje, gdje ne dominiraju ni gospodarstva ni religija. On opisuje društvo u kome dobar par (Ferdinanda i Miranda) istog porijekla je na vrhu hijerarhije i gdje nema mjesta za divlja stvorenja (Caliban).

Šekspir takođe predviđa doba špijunaže, tajnih službi i medija kroz Ariela koji sluša, daje informacije, slike, špijunira... Šekspir takođe vodi zanimljiv stav prema pojmu Novi Svijet. Kroz Mirandu on uspijeva pokazati publici pogled ka Europi, Starom Svijetu, koju zastupa talijansko plemstvo kao Novi Svijet. Šekspir smješta Prospera u centar Novog Svijeta. Njegov ideal vladavine na rijetko naseljenom ostrvu na koje se drama odvija je afirmacija i rekonstrukcija preporoda europske. Oluja se ne odvija u "stvarnom" svijetu, ali na čudan način. Postoji nekoliko pojava u drami koji upućuju na europsku kolonizaciju. Caliban je "divljak" te zemlje, osoba sa kojom se Prospero i Miranda nisu znali nositi. On se smatra stvorenjem zemlje, a Ariel je duh vazduha. Kolonizacija je ta Šekspirova vizija. To se vidi preko Calibana koji zahtjeva da sruši Prospera i preko Antonia koji se želi oženiti Mirandom pa da njih dvoje postanu kralj i kraljica tog novog svijeta. Novi Svijet pretstavlja nenaseljeno ostrvo, necivilizovaniost. Prospero i Miranda žive na rubu Novog Svijeta, tj. odbacuju stare običaje i uzimaju nove. Caliban je taj novi svijet, jer pokušava da se ponaša drugačije prema Mirandi, a Ferdinand je stari svijet jer se ponaša kako tradicija nalaže i čeka Prospera da mu da dozvolu da bude sa Mirandom. Zato Caliban šalje pijance da ubiju Prospera i da mu uzmu knjige koje su zapravo znanje i moć, a simbolišu stari svijet. Ličnosti su pogođeni vizijom koja ih iz sna vodi u noćnu moru. Ova vrsta magije je svojstvena za Novi Svijet. Na kraju se Šekspir ne samo oprašta od pozorišta kroz Prosperov monolog, već nam pokazuje namjeru da je htio stvoriti magičnu, mističnu aluziju europske kolonizacije u 15. Vijeku, a to je učinio kroz satiru koristeći ostrvo i likove na njemu.

6. Tema uzurpacije – Prosperova uzurpacija. Gotovo svaki lik u djelu se smatra uzurpatorom, jer je uzeo nečiju imovinu. Početni događaj je uzurpacija Prospera, koja uvodi drugi, vrlo usko povezan pojama, a to je božansko pravo kraljeva. Prospero je opisan kao pravi vojvoda od Milana, dok njegovog brata Antonia nazivaju Vojvodom uzurpiranog MIlana. Čak i sam Prospero postaje uzurpator kada dolazi na ostrvo i uzmia ga od Calibana. Prosperovo otkrivanje Mirande i Ferdinanda kako igraju šah simbolizuje konačni potez za njegovo odustajanje od magije - marionete. Unatoč uzurpaciji Prosperovog vojvodstva, vidimo da Antonio koristi pomoć Alonsa i da mu odaje počast. Tu su Antoniovi motivi za uzurpaciju Prospera, iako je dobio službenu titulu vojvode. Uzurpacija brata ima dve funkcije. Prvo, otkriva karakter Antonia i njegovu proračunatu prirodu. Drugo, on, zajedno sa ostalim likovima poakzuje nešto što je u ljudskoj prirodi - da težnja dobitka putem uzurpacija se nalazi u svima. Prospero to opisuje kao buđenje prirode zla. Koncept uzurpacije se često javlja kroz dramu: Antonio je uzurpirao Prospera, Caliban Prospera optužuje da je uzurpirao njega dolaskom na ostrvo, a Sebastian želi ubiti i srušiti svog brata kralja Napulja, Stephano želi da svrgne Prospera i sebe postavi za "kralja ostrva". Javljaju se teme političkog legitimiteta, izvor snage i uzurpacija. Dok Prospero čvrsto vjeruje da je legitimna vlast ona koja je

proizišla iz znanja i truda, Antonio vjeruje da je uzurpirana vlast njegovog brata legitimna, jer je on više zaslužuje i posjeduje umijeće da se za nju bori. "Pogledajte koliko mi dobro stoji ova odjeća, puno bolje nego prije," Antonio se hvali Sebastianu, čime pokazuje nedostatak grižnje savjesti zbog zločina. Caliban kao divljak koji traži noovog gospodara odbauje Prosperova uzurpaciju i ona mu postaje ne bitna.

7. Civilizacija divljaštva - Antonio, Alonso i Gonzalo. Antonio se smatra divljakom, dok se Gonzalo i Alonso smatraju civilizovanim ljudima. Prirodni čovjek nema izazove niti vještine plemenitosti kao civilizovani čovjek. Kod prirodnog čovjeka postoji čisti nagon a ne planiranje. To je razlog zašto je civilizovni čovjek (Antonio) u stanju srušiti Prosperoa u početku. Divljaštvo je prikazano u obliku ostrva i njegovih stanovnika. Prirodno je najbolje personificirano u Calibanu, koji je sposban da prikaže najgore elemente prirode. On je plemeniti divljak jer iapk ima osjećaje za stvari koje se dešavaju na ostrvu. Civilizacija u Buri poprima različite oblike, ali se prvenstveno vidi u obliku Prospera. Prospero predstavlja sofisticirani element Jacobeaskog društva koji je vjerovao u sprovođenje svoje vrijednosti i vjerovanja na divlje. Antoniov govor na brod tokom nasilnih oluja "Mi samo varamo naše živote kao pijanice." Portretira kako civiloizvoani čovijek nepoznaje ili nerazlikuje prirodne sile od divljih. Glavna tema koja prolazi kroz Buru je sukob između civilizacije i divljaštva. Antonio je možda simbol društvene tendencije nad korumpiranim pojedincima. Šekspir takoše postavlja pitanje da li je divljaštvo inferiorno nad civilizacojim. To se može posmatrati kroz humor u pokušaju državnog udara od Trincula, Stephana i Kalibana. Jacobeanska publika je svjesna činjenice da civilizacija često donosi više štete nego dobra za domorodačku populaciju. Dokaz ovoga može se sagledati u Calibanovom govoru: "Ti si me naučio jezik, a moja sva dobit od toga je da znam da kunem. Crvena kuga vas spopala što ste me naučili taj jezik." Civilizovani ljudi često upravljaju složenim osjećajima krivnje, srama, ponosa i ljubomore. Prospero nije učinio ništa loše Antoniu, ali on i dalje pokušava da smisli urotu protiv njega. On to ne radi u skladu sa svojim instinktima i nije u stanju da razumije posljedice svojih djela. Nad njima takođe vlada zbirka standarda propisanih od strane njihovog društava. Prirodni čovjek kao recimo Caliban je divlji, neobuzdan i okrutan, nije baš puno pametan i nema urođenu inteligenciju za obrazovanje. On osjeća da mu je oteto njegovo naslijeđe i reaguje protiv Prospera iz bijesa ili ljutnje, što je osnovni instinkt prirodnog čovjeka. Antonio je odlučio biti zao. To se može objasniti Prosperovim priznanjem Calibanu na kraju drame i njegov relativno hladno tretiranje Antonia, kome on oprašta, ali ne govori puno. Prirodne tendencije Calibana su manje nesretne od Antoniovog zla, jer nije imao prednost rođenjem i odgajanjem. Caliban je inherentno u nepovoljnom položaju zbog svojih roditelja, jer je rođen od čudovišta i vještice. Civilizovani i prirodni čovjek ne dijele zajedničku osobinu, oboje rade sve iz ličnih interesa. Ono što postavlja jedne iznad drugih je korištenje

resursa. Civilizovanom čovjeku je dato više da radi. Caliban djeluje protiv Prospera, jer osjeća da mu je nanio nepravdu.

8. Likovi: Prospero i Ariel – Prospero je zagonetan protagonista. On je simpatičan lik ali nepravdeno uzurpiran od strane brata. Njegova apsolutna vlast nad drugim likovima govori da mu je teško kao što i jeste. Kada se prvi put pojavljuje uobražen je i važan. Težnja ka znanju dovodi Prospera u nevolje. Pošto je zanemarivao svakodnevne poslove dok je bio vojvoda, dao je svom bratu priliku da se podigne protiv njega. Posjedovanje i korištenje znanja magije ga čini snažnim, ali on nije u potpunosti suosjećajan. Njegove kazne Calibanu su sitne i osvetoljubive, kao recimo kada Caliban kune a Prospero poziva duhove da ga štipaju. On se postavlja autokratski prema Arielu. Na primjer, kada Ariel podsjeća svog gospodara na obećanje da će ga osloboditi dužnosti, Prospero biva gnjevan i prijeti da će ga vrati u zatvori da će ga mučiti. Takođe je neugodan i prema Ferdinandu. Uprkos nedostacima kao čovjek, Prospero je centralni lik drame. Prospero sa lakoćom stvara zaplet drame, kao bi njegove razne sheme, urokci i manipulacije kao dio jednog projekta kako bi drama imala sretan kraj. Mnogi kritičari i čitaoci su rekli da je Prospero surogat za Šekspira. Prosperov posljednji govor u kome se on uspoređuje s dramaturgom tražeći aplauz od publike jača ovu dramu, a posljednja scena funkcioniše kao slavlje kreativnosti, humanosti i umjetnosti. U dve posljednje scene drame Prospero je više simpatičan lik. U tim djelovima je njegova ljubav za Mirandu, oproštenje neprijateljima, te opravdano sretan završetak. Ariel je Prosperov duh sluga. Za razliku od Caliban, Ariel ima topao i nježan odnos sa Prosperom, čak i ako je njegov gospodar sklon oštrim riječima. Ariel je tu da ispuni svaku Prosperovu potrebu. Međutim, Ariel prije nije bio sluga i zato prvenstveno želi svoju slobodu, ali znajući da će je dobiti, služi Prosperu zdušno i sretno. Ariel je nježan i ljubazan. Ariel je pozitivna i dobra ličnost, a to možemo vidjeti kada ne želi da pomaže vještici Sycoraxy sa njenom crnom magijom . A to što je prosta da pomaže Prosperu pokazuje da Prosperova magija nije crna, već je nešto više od umjetnosti. Ariel je značajan zbog njegovog korištenja bijele magije, ali i za njegovo suosjećanje i dobrotu. To je duh ne-ljudske prirode, on izgleda anđeoski. Sklon je da govori lijepo i poetski, čak i o nasilnim stvarima, bez da izgleda glupo. Čak i onda kada trgaProsperovu ruho, pjeva lijepu pjesmu. Ariel stoji uz sve ono što je divno i dobro u prirodnom svijetu, lojalan je tamo gdje treba i njeguje slobodu u prirodnom svijetu.

9. Dramska struktura Bure – Bura se razlikuje od ostalih Šekspirovih drama jer je u strogom, više organizovanom neoklasičnom stilu. To je najjasnije prikazano kroz sklop tri cjeline: cjelina vremena, mjesta i akcije. Događaji u igri se odvijaju u realnom vremenu, pred publikom, čak i Prospero izjavljuje u posljednjem činu da se sve desilo u

od prilike tri sata. Sve akcije su ujedinjene u jedan osnovni zaplet: Prosperova borba da povrati svoje vojvodstvo, takođe je ograničena na jedno mjesto, izmišljeno ostrvo koje se kao nalazilo u Sredozemnom moru. Usto tako tu imamo i elemente Novog Svijeta i civilizaciju divljaštva. Smatra se da ostrvo prikazuje bilo koju zemlju koja je kolonizovana. U Buri postoje 3 priče: jedna je o ljubavi, druga o pohlepnosti braće za tronom i treća oduzimanje Calibanove zemlje. Kraj je sretan, tu je vjenčanje iako se sve moglo završiti tragično zbog toga što postoje 2 zavjere za ubistvo i izdaja.Prospero manipuliše ostalim likovima i njihovim planovima i kontroliše tok igre. Prosperovo izbjegavanje tragedije pokazuje da on nije amoralan kako se za njega misli. Svi događaji se odvijaju na ostrvu u periodu od 3 sata. Šekspir se pridržava strukture od 5 činova. U prvom činu Šekspir objašnjava Antoniovu izdaju i to kako su Prospero i Miranda došli da žive na ostrvo. Tu takođe imamo i snažnu oluju, koja prikazuje veličinu Prosperove snage. U drugom činu je prikazan sukob. Tu postoji zavjera za ubistvo Alonsa, što nam pokazuje da je Antonio još uvijek zloban lik. Osim toga publika saznaje i za Calibanovu zavjeru sa Stefanom i Trinculom. U trećem činu je vrhunac drame kada dvoje mladih izjave ljubav jedno drugom. Taj put do ljubavi nije lak, kao što vidimo i u slučaju Mirande i Ferdinanda jer im je Prospero branio da se viđaju. Tu se takođe razvija i urota za ubistvo Prospera, ali pošto Ariel sve to sluša opasnost ne postoji. I najveću vrhunac ovde je kada se Prospero sreće sa svojim neprijateljima na banketu. Četvrti čin se zove pad akcije, što signalizuje razriješenje većine pitanja. U ovom činu priznaje se ljubav između Mirande i Ferdinanda islavi se u obliku maske, Prospero saznaje za zavjeru i kažnjava Calibana, Stefana i Trincula. Peti čin je zaključak svega što se ranije dogodilo. Kao što mu i samo ime govori ovaj čin dovodi dramu do zatvaranja, rješavanja sukoba, te planova za vjenčanje. Prospero je pobjediosvoje neprijatelje, Ferdinand se nalazi sa ocem, Antonio i Sebastijan su poraženi, a Caliban žali nad svojom urotom.

10. Tema nasilja – Tema nasilja u Buri se uvodi 3 puta. Prvi primjer je kada Antonio Prosperu nasilno oduzima tron i protjeraju ga na ostrvo. Zatim kada Prospero doše na ostrvo i nasilno ga preuzim od Calibana i sam Caliban kada je htio silovati Mirandu, kako bi vratio svoje ostrvo nazad.

11. Maska u Buri – Bura je napisana kada je maska bila jako popularna i izvodila se na svadbama. U maski je bio razvijeno korištanje spektakla. U Buri se to odvija na mnogu načina. U prvoj sceni 1. čina to je brod u akciji. Zatim u 3. sceni 3. čina to je banket koji nestaje, gdje imamo gozbu i veselje, a takođe i duhove koji dolaze bez obličja i Ariela u

obliku harpije. U 4. činu su prikazani praređeni kostimi božice Junone. U drami se javlja dosta muzike i igre. Tu je Arielova muzika i Prosperova magija, kao i „slatki vazduh“ na samom ostrvu. Elementi pastoralne komedije u Buri su takođe povezani sa maskom. Prirodni čovijek postoji, a to je Caliban. Na dvoje mladih ljubavnika Ferdinanda i Mirandu, koji se nalaze u pastoralnom dijelu ostrva, nije uticala civilizacija pa zato je Miranda nevina i čestita mlada žena. Ona nema vremena da uživa i ne radi ništa kao druge princeze. To je dovodi do taštine. Prospero je obrazuje, ali govori da je bolje da bude nevina nego neuka. Ona ne koketira već je direktna i otvorena prema Ferdinandu, pa zbog tih osobina on pomisli da je ona božica ostrva kad je prvi put ugleda. Ferdinand je takođe moralan i velikdušan kada prikuplja drva za Prospera. Djevičanstvo dvoje ljubavnika upućuje na potrebu vladavine strasti za skladan odnos. To ponovo ojačava masku u kojoj su izostavljeni Vesus i Amor, a umjesto toga uključueni su Ceres, Juno i Iris, boginje žetve, odražava se sklad čovjeka sa prirodom, brak, važnost bračne zavjete i sklad prirode. Prisutnost božica održava elemente božanskog u maski. Božansko se takođe vidi u Arielu, koji čini dobro a to nam pokazuje činjenica da nije mogao da radi sa Sycoraxom. On takođe aludira na mitologiju kada poprima obličje morske nimfe i harpije. Iako ima dosta elemenata maske, Bura takođe posjeduje i antimaska elemente kao recimo zavjere za ubistva. Antonio i Sebastijan dokazuju da se zli ljudi mogu pojaviti čak i sa svim blagodatima plemenitog rođenja i civilizovanog obrazovanja. To je tradicionalna maska protiv ideje plemenitosti. Antoniev čin uzurpacije Prospera i namjera da ubije Alonsa i otme mu prijestolje drami daje tragične elemente. Prospero takođe ima malo veze sa elementima maske, kada se brine za obrazovanje ljudi na ostrvu. Maska slavi Prosperovu očinsku velikodušnost i njegovu sposobnost da prkosi zakonima prirode i vremenu. Maska u Buri je odmicanje od stvarnog svijeta, gdje Ferdinand želi vjenčanje, Ariel svoju slobodu, a Caliban oslobođenje od bolova. Prosperovo racionalno korištenje magije ga takođe dovodi u vezu sa maskom. Za Buru se može tvrditi da je maska i da ima elemente maske, ali isto tako da duguje puno maski.

12. Tema slobode – Svaki lik u Buri pokreće unutrašnji vapaj za slobodom. Prospero, protagonist u Buri i pokretačka snaga priče, stvara buru kao prvi korak u očajnom pokušaju za slobodom. Dok pomiče svoje prijatelje i neprijatelje kao pijune po šahovskoj ploči, on pažljivo razmatra najbolji smjer djelovanja koji će mu dati slobodu. Caliban i Ariel, duhovi vazduha i zemlje - jedan nesposoban da voli ili ljubi, a drugi se opire - čeznu samo za slobodom, jedan apelira na gospodara da ga oslobodi, a drugi smatra da će to blago dobiti svojim napornim radom. Na kraju, samo opijanje vinom omogućava Calibanu da napusti tu viziju, pa je zato svaki drugi trenutak svoga života na ostrvu proveo u potrazi za slobodom. Arielova želja je ispunjena - čak i prije nego se sam Prospero oslobađa ostrva - ali tek nakon dugog niza usluga koje je duh obavio

Prosperu. Ferdinand i Miranda, mladi ljubavnici, čeznu za slobodom kao i - ona za slobodu ruke za čovjeka, za ljubav koja nije od njenog oca, a on za slobodu da se oženi za svoju novu ljubav. To je izjava moći i važnosti, u smislu da se naglašava primjena slobode u filozofskom smislu slobodne volje, ili sloboda izbora: donio svoju odluku, te je spreman postići svoj cilj. Postoje samo dvije stvari koje bi mogle odnijeti Prospera od slobode: manifestuju se kroz publiku koja neće da aplaudira i viče. To mu prijeti ostanak na ostrvu, bez kćeri, vojvodsta, svega. Caliban želi biti slobodan od Prosperovog ropstva. U tu svrhu, on donosi odluku sa Stephanom i Trinculom da ubije svog gospodara sa obećanjem da će Stephana načiniti kraljem ostrva i služiti mu zahvalno. Ariel želi slobodu od Prospero koji se zakleo da će mu je dati nakon što ga je ovaj oslobodio od vještice Sycorax. Sloboda svima visi nad glavom kao krajnji cilj, da se postići na jedan ili drugi način.

13. Lik Calibana u Buri – Caliban, "najbrutalnija stvar", čije ime je anagram od 'ljudožder'. On je Prosperov mračan, prosti rob, kog drugi likovi često nazivaju čudovište. Caliban je sin vještice i jedini pravi stanovnik ostrva.Caliban je nedvojbeno personifikacija u raspravi izmđu kolonijalizma i sukoba među kulturama. Mnogi ljudi vide Calibana kao "plemenitog divljaka", divljeg čovjeka, kariku koja nedostaje itd. Njegov lik je jedan od najatraktivnijih i kontroverznih. Iako Caliban nije uzrok za donošenje zaključaka, nije od malog ili nevažnog značaja. On je dio komičnog olakšanja u drami, uz Trincula i Stephana, koji šetaju ostrvom pijani, smišljajući plan da ubiju i dođu na vlast. Takođe je potpuna suprotnost Arielu, koji je sretan Prosperov sluga. Calibana vrijeđa to što je rob. Opisan je kao ružno čudovište, ali se kao i Ariel doživljava kao prekrasno prirodno biće. Od početka ove drame Caliban nam je prikazan kao zao. Ali on ima dobar razlog zašto je stao protiv Prospera, budući da je bio slobodan i da je ostrvo bilo njegovo. Zahvalan je Ferdinandu i Mirandi zbog svega što su ga naučili. Učili su ga da govori i da se ponaša pomalo civilizovano. On je izuzetno složen lik, parodija je nekoliko drugih likova u drami. Caliban insistira na tome da mu je Prospero oduzeo ostrvo. Kroz taj govor, Caliban sugeriše da je njegova situacija ista kao i Prosperova, čiji je brat uzurpirao njegovo vojvodstvo. S druge strane, Calibanova želja za suverenitetom ostrva pokazuje požudu za vlašću koja je dovela do svrgavanja Prospera. Caliban se potpuno razlikuje od Prosperovog drugog sluge, Ariela. Dok je Ariel "prozračni duh", Caliban je na zemlji. Dok Ariel drage volje služi Prospera kako bi zaradio slobodu, Caliban postiže dostojanstvo odbijanjem. Caliban je djelimično sličan Ferdinandu. Oba kupe drva za Prospera i žele njegovu kćer. Ferdinand planira da se oženi njome, dok je Caliban pokušao da je siluje. Dok je Ferdinand nježan i blag prema Mirandi, Caliban je želi silovati i sa vojskom malih Calibana da protjera ljude sa ostrva. Caliban postaje parodija samog sebe. U prvom obraćanju Prosperu on mu govori kako mu je dao magiju i pokazao sve vrline i mane ostrva. Samo nekoliko scena kasnije, međutim, vidimo

Caliban pijanog kako po prvip ut u životu probaje čarobni napitak: Stephano i njegova flaša likera. Nakon toga Caliban moli Stephana da mu pokaže ostrvo, pa čak ga moli i da mu poliže cipele. Caliban ponavlja greške i tvrdi da je to prokletstvo. Unatoč njegovom divljem ponašanju i grotesknom izgledu, Caliban ima i osjetljiviju stranu, koju Prospero i Miranda ne priznaju. Njegovi prekrasni govori o ostrvu kao domu su jedne od najljepših slika u drami. Calibanova crnomanjast izgled, prisilno ropstvo i njegov rodni status na ostrvu je naveo mnoge čitaoce da ga protumače kao simbolom domaće kulture, okupirane i potisnute od strane Europskog kolonijalnog društva, koje su prikazane u obliku Prosperove moći. Caliban ostaje jedna od najintrigantnijih i dvoznačnih manjih likova, osjetljivo čudovište koje sebi dozvoljava da se transformira u luđaka.

14. Viđenja Bure –

VI. KING LEAR (KRALJ LIR)

Žanr – Tragedija

Vrijeme i mjesto pisanja – 1604–1605, Engleska

Datum prve objave - First Folio, 1623

Ton - Ozbiljniji i tragičniji, crn

Vrijeme dešavanja drame – Osmi vijek prije Krista

Mjesto dešavanje radnje – Razne lokacije u Engleskoj

Protagonist – Lear, kralj Engleske

Antagonisti - Lear kćeri Goneril i Regan i Edmund sin Gloucestera

Vrhunac – Glosterovo sljepilo

Pad akcije – Prospero dovodi Alonsa i ostale ispred sebe i oprašta im. Prospero poziva Alonsa i njegovu družinu da ostanu tu noć prije nego što se svako vrati u Italiju sljedećeg dana, gdje će Prospero rezumirati svoje vojvodstvo.

Teme – Pravosuđe, vlast u odnosu na haos, pomirenje, iskupljenje

Motivi - Ludilo, izdaja, smrt

Simboli – Vrijeme ima važnu simboličku ulogu u drami, kada oluja u pustari simbolizuje Learov bijes i ludilo, sljepoća Gloucestera simbolizuje moralnu sljepoća koja muči Leara i Gloucestera sebe, "kotačić" sreće je još jedan simbol pomoću kojeg Edmund, na kraju drame, zamišlja svoj pad s vlasti i vraćanje u beznačajnost.

Nagovještaj – Plan Goneril i Regan i nagovještj za okrutno ponašanje prema Learu.

Radnja:

Drama započinje u Engleskoj sa dva engleska lorda, Gloucester i Kent. Gloucester upoznaje svog nezakonitog sina, Edmunda. Lear, ostareli kralj Britanije, odluči da odstupi s priestolja i jednako podijeli svoje kraljevstvo između svoje tri kćeri. Međutim, on prvo stavlja svoje kćeri na test, tražeći od svake da mu kaže koliko ga voli. Goneril i Regan, Learove starije kćeri, ocu daju laskavu odgovore. Ali, Cordelia, Learova najmlađa i omiljena kćer i dalje šuti, rekavši da ona nema riječi za opiše koliko ona voli svog oca. Lear pobijesni i odrekne se Cordelie. Dve najstarije, Goneril i Regan,pošto su ga dobro pohvalile i bile velikodušne nagrađene su zemljom i brakom sa Vojvodom Albany i Vojvoda od Cornwalla, Kraljem Francuske, kojeg Cordelia privlači, kaže da je on i dalje želi oženiti čak i bez njene zemlje, a ona ga prati u Francusku bez blagoslova njenog oca. Udaje se za njega. Lear ubrzo saznaje da je donio loše odluke. Goneril i Regan su ubrzo počele da potkopavaju autoritet Leara koji se još uvijek bio značajan. Pošto nije mogao da povjeruje da su ga njegove voljene kćeri izdale, Lear polako počinje da ludi. On bježi iz kuće njegovih kćeri i luta pustarom tokom velike oluje, u pratnji svoje lude i Kenta, odanog plemića koji je maskiran. U međuvremenu, stariji plemić Gloucester takođe ima porodičnih problema. Njegov vanbračni sin Edmund odluči da postane zao, te ga vara i uvjerava da ga njegov zakoniti sin, Edgar, pokušava ubiti. Bježeći od potjere koje je otac poslao za njim, Edgar se maskira u ludog prosjaka i

naziva se "Poor Tom." Kao Lear, i on je vani na pustari. Pošto je postao beskućnik Lear odluči da potraži pomoć od Regan, te šalje svog maskiranog slugu Kenta/ Caiusa kao glasnika da joj kaže da dolazi kod nje. Ali i Goneril u međuvremenu šalje svog slugu Oswalda da isto tako prenese poruku Regan. Ta velika trka završava kada Oswald stiže prije Kenta. Ona tada čita samo njegovu poruku, a Kentovu odbija, pakuje se i odlazi kod Gloucestera. Regan ne želi biti kući kada dođe Lear. Kada dođu kod Gloucestera, Kent se bori sa Oswaldom, a ovaj ga zaključa u ostvu da ga kazni. Lear se takođe pojavi kod Gloucestera i pobjesni kada vidi da je Kent ili Caius zaključan u ostavi. Lear se bori sa Regan i Cornwall, koje su jasno stale na stranu Goneril. Kada vjerni Gloucester shvati da su se Learove kćeri okrenule protiv svog oca, on odluči da pomogne Learu bez obzira na opasnosti. Povjeri se svom sinu Edmundu i ode da potraži Leara. Čim je on otišao, Edmund se izbrblja Reganinom suprugu Cornwallu, Regan i Goneril, a Edmund tada dobija Gloucesterovu titulu koja njemu biva oduzeta. Ali u oluji Edgar nailazi na Leara i Ludu i void ih do pećine. Tu oni pronalaze Edgara odnosno “Poor Toma”. Gloucester takođe ulazi u pećinu, ali ne prepoznaje svog sina. On im govori da bi svi trebali otići do Dovera gdje se nalazi Cordelia. Gloucesterov maskirani sin Edgar ih vodi prema gradu u Dover, a s njima je takođe i Lear. Gloucester se vraća kući i nailazi na Cronwella koji mu kaže da je izdajica. Dok Cornwall i Regan pokušavaju saznati gdje je Gloucester poslao Leara, iskopaju mu oči. Cornwall tu biva smrtno ranjen. Edmund prati Goneril nazad, a usput saznaju da je Cornwell ubijen. Gonerila se brine da joj sestra ne ode sa Edmundom. Albeny, Gonerilin suprug saznavši da su Gloucesteru izvađene oči ide da se sveti. Lear, Kent iLuda doalze u Dover gdje se francuska vojska na čelu sa Cordeliom sprema da se bori sa britnaskim snagama (Regan i Goneril). Gloucester se nekako nađe u Doveru, a void ga Poor Tom koji je zapravo njegov sin Edgar. Gloucester očajno pokušava počiniti samoubistvo zbog gubitka očiju, ali Edgar ga spašava tako što mu govori da ga vodi do imaginarne litice. Gloucester misli da je skočio sa litice a ne na ravno tlo, pa se čudi kako je uspio preživiti. Ali u Doveru Oswald pokušava ubiti Gloucestera, ali umješa se Edward i ubija Oswalda. Prije nego umre Oswald daje pismo od Gonerila za Edmunda, gdje ga ona moli da ubije njenog supruga Albanya da bi oni mogli biti zajedno. Edgar shvata da je njegov brat Edmund zao. U međuvremenu, engleski vojnici dolaze do Dovera na čelu sa Edmundom i poraze Cordeliu koja je predvodila Francusku. Regan i Goneril se tuku koja će uzeti sebi Edmunda. Lear i Cordelia su zarobljeni. Bijesan, Albeny zahtjeva da se Edmund i Goneril zatvore zbog izdaje, tj. zbog plana dag a ubiju i budu zajedno. Prije nego Edmund bude odveden u zatvor, dolazi Edgar i ubija ga. Goneril otruje Regan iz ljubomore zbog Edmunda. Edgar otkriva da je Gloucester pravi otac, dobija srčani udar i umire. Goneril počini samoubistvo, jer su svi ostali mrtvi. Prije nego umre, Edmund otkriva da je on poslao nekog da ubije Leara i Cordeilu. Brzo su reagovali i uspjeli da spase Leara, ali ne i Cordeliu. Ali Lear svejedno umire kada vidi da je njegova Cordelia mrtva. Albany, Edgar i stari Kent ostavju da se brinu o zemlji pod oblakom tuge i žaljenja. Engleska treba kralja, ali čini se da niko ne želi zauzeti tu poziciju.

Likovi:

Kralj Lear - stari kralj Britanije i protagonist drame. Lear uživa apsolutnu vlast i polaskan je, ali ne reaguje dobro ako mu se neko suprostavi ili ako je na kušnji. Na početku drame njegove vrijednosti su nepotpune, a kasnije daje prioritet ljubavi nad posvećenosti i željom za očuvanjem vlasti kralja, on se sam olakšava odgovornosti. Ipak, on nadahnjuje odanost u predmetima kao što su Gloucester, Kent, Cordelia i Edgar, a svi oni rizikuju svoje živote za njega.

Cordelia - Learova najmlađa kći, koje se otac odriče, jer je odbila da mu laska. Cordeliu poštuju svi ostali likovi u drami, kralj Francuske se ženi za nju, iako je ostala bez miraza. Ona ostaje vjerna Learu unatoč njegovoj okrutnosti prema njoj, ona mu oprašta, i ostaje uzdržana čak i prema njenim zlim sestrama, Goneril i Regan. Unatoč ovih vrlina, Cordelijina povučenost učini njene motive neprimjetnim i nejasnim, kao i u odbijanju da izjavi ljubav ocu na početku drame.

Goneril – Learova nemilosrdna najstarija kćer i supruga vojvode od Albanya. Goneril je ljubomorna, opasna i amoralna. Šekspirova publika je bila posebno šokirana zbog Goneriline agresivnosti, osobina koje se ne očekuju u ženskom liku. Ona izaziva Learov autoritet, smiono započinje aferu sa Edmundom i odvodi vojne sile daleko od svoga muža.

Regan - Learova srednja kćer i supruga vojvode od Cornwalla. Regan je nemilosrdna kao i Goneril i agresivna na isti način. U stvari, teško je pomisliti da se ona razlikuje od njene sestre. Njih dvije se ljubomorno takmiče za istog čovjeka, Edmunda.

Gloucester - plemić koji je odan Kralju Learu. On ima čin Earl, što je ispod vojvode. Prvo što smo saznali o Gloucester je da je on preljubnik, nakon što mu se rađa kopile sin, Edmund. Njegova sudbina je na mnogo načina paralelna sa Learovom: on pogrešno procjeni kome od svoje djece daje povjerenje. On je slab i neuspješan kada želi pomoći Learu da ne bude protjeran sa svog imanja, ali kasnije pokazuje da je sposoban i jako hrabar.

Edgar - Gloucesterov stariji, zakoniti sin. Edgar igra različite uloge, u početku je prikazan kao budala i lakovjeran, neko koga brat olako prevari, a zatim se maskira kao ludi prosjak da bi izbjegao ljude svog oca koji ga traže, zatim pomaže Learu i Gloucesteru, a na kraju se pojavljuje kao osvetnik za izdaju njegovog brata.

Edmund - Gloucesterov mlađi, nezakoniti sin. Edmund mrzi svoj status kopileta i zato uzurpira Gloucesterovu titulu i Edgarovu imovinu. On je zla ličnost, uspjevajući da načini zlo gotovo svakoj ličnosti u djelu.

Kent - plemić istog nivoa kao i Gloucestera koji je odan Kralju Learu. Kent je većinu drame maskiran u seljaka koji se zove "Caius", tako da može nastaviti služiti Leara, čak i nakon što ga Lear progoni. On je izuzetno odan, ali prolazi kroz nevolje zato jer je glup i otvoren.

Albany - muž Learine kćeri Goneril. Albany je dobrog srca. On na kraju osuđuje i protivi se okrutnosti Gonerile, Regan i Cornwalla. On je neodlučan i nepredvidiv, sluteći zlo njegovim saveznica.

Cornwall - muž Learine kćeri Regan. Za razliku od Albanya, Cornwall se postavlja zapovjednički, okrutno i nasilan je. On je zajedno sa svojom ženom i njenom sestrom Goneril u progonu Leara i Glostera.

Luda - Learov šaljivdžija, koji govori besmislice i pjesme, ali daje Learu važan savjet.

Oswald - upravnik ili glavni sluga u Gonerilinoj kući. Oswald se pokorava zapovijedima njegove ljubavnice i pomaže joj u zavjeri.

1. Katarza u Kralju Learu – Neki tvrde da Kralj Lear ima previše tužan kraj za pravu katarzu zbog načina na koji Cordelia umire. Kralj Lear, presta da izdrži bol krivnje i smrt

njegove kćeri, pa umire od srčanog udara. Završetak je tako tužan da je teško vidjeti ili osjetiti pročišćavanje emocija, samo tugu. Međutim, ako u Kralj Learu postoji katarza ona je na kraju kada Cordelia i Kralj Lear umiru. Nema katarze u Kralju Learu, jer je živio kao budala i umro kao budala. On nije naučio ništa o uzajamnosti, iako mu je Cordelia oprostila. Edmund i Kent su likovi koji unose katarzu u dramu. Iako čitalac postaje sažaljiv prema Edmundu, publika nikada ne dobiva pravi osjećaj katarze za njega. Edmund, nezakoniti sin Gloucestera, je trostruka ličnost. On je prvo okrutna osoba koja zatvori Cordeliu i starog kralja, onda se bori u viteškoj borbi sa svojim bratom, Edgarom, i na kraju, umire sa pokajanjem.

2. Lanac bića – Veliki Lanac Bića vijuga kroz nebo, zemlju i pakao. Lear započinje svoje emocionalno putovanje kao kralj. Kralj i kraljica su treći rang u Velikom Lancu Bića. Međutim, zbog neizbježne rotacije kola sudbine, Kralj Lear se spušta sa ove skoro božanske države na najmanju moguću poziciju u Velikom Lancu Bića. Prvo što se dogodilo je da je napustio prestolje. Lear se odriče prestolja i tako naruđava Veliki Lanac Bića, jer on izazvia poziciju koja mu je data i tako naruši sklad u porodici i državi, a naruši sam sam Lanac Bića. On je odgovoran ne samo za harmoniju naroda, kao očinska figura njegova je dužnost takođe da održava sklad u svojoj kući. On to radi sa malo uspjeha kada daje "mito" kćerima kako bi one nahranile njegov ego. Lear zahtijeva od kćeri da se takmiče u "igri" riječi. On ne želi uistinu znati koja ga najviše voli, već jednostavno želi biti polaskan, zatim naglo napušta svoju odgovornost kao roditelj i kao otac.

3. Paralelni zapleti – Paralelni zaplet daje mogućnost doživljaja sekundarne priče, koja ide zajedno sa glavnom pričom i tako biva spomenuta. Šekspir pokazuje odlično korištenje paralelnih zapleta u drami "Kralj Lear". "Kralj Lear" sadrži mnoge teme, od kojih je jedna "odnosa roditelj-dijete". Problemi u vezi su jako česti, ne samo u drami ve i u svakodnevnom životu. Šekspir je dva odvojena i zasebna zapleta složio u jedan kompaktni, tako da između njih gotovo da postoji harmonija. Oni su sinteza i anti-sinteza jedan drugog. Prva radnja predstavlja priču o krivnji i kazni. Lear započinje čitavu dilemu mržnje i destrukcije svojom ludom željom za laskanjem. Dijeli svoje kraljevstvo između svoje dve kćeri it u počinje borba bez kraja, borba za vlast, moć i bogatstvo. Kao što možemo vidjeti Lear i njegove kćerke su dio glavne radnje. Radnja sa Gloucesterom i njegovim sinovima se smatra paralelnom. Gloucester je takođe opisan kao osoba koja ima porodičnih problema. On doživljava nevolje sa svojim sinovima Edmundom i Edgarom. Ovi paralelni zapleti koji se isprepleću sa glavnim ponekad se usklade i likovi uzajamno djeluju jedni sa drugima. Gloucesterovi problemi se mogu usporediti sa Learovima i tu se mogu vrlo lako pronaći mnoge sličnosti. Oba

oca imaju velike probleme sa svojom djecom. Gloucester zaplet se čini kao da odjekuje i ponavlja sve ono što se ranije dogodilo, samo što se koriste različiti likovi i okolnosti. Tema žudnje za moći takođe se može naći u oba zapleta. Za Goneril i Regan se može reći das u hladne i okrutne, sudeći po iracionalnim stvarima oje su preduzele kako bi došle do materijalin dobara. Lik Edmunda takođe ide istom putanjom – glavni cilj mu je moć i bogatstvo. Zajedničko sve troma je to što ne poštuju svog oca i uzrokuju velike nevolje svojim familijama. Šekspirovo korištenje Gloucesterovog zapleta u drami daje čitaocu mogućnost da ne jednom, već dva puta doživi dilemu i njene odgovore. Paralelna radnja takođe omogućava da priča bude značajnija, više dramatična i tragična. Tu postoji više likova i tako se sama radnja drame produžava. Korištenjem dva zapleta, dozvoljeno je više akcije i takođe više interesovanja od strane čitalaca ili publike. Takođe i drama postaje realnija kada se na sceni pojavi više ljudi i pri tom svako ima svoj zadatak. Priča postaje dublja i ugodnija. Iako se likovi Leara i Gloucestera miješaju tokom drame svaki od njih ima svoj zaplet. Bez manjeg zapleta drama ne bi dobila toliko detalja i ne bi bila efektivna. Kao što možemo vidjeti paralelni zaplet je jako bitan u drami, važan je dio “Kralja Leara” ii ma veliku ulogu. Šekspi je znao da će drama biti bolja i lakše shvatljiva ako uvede paralelni zaplet sa likom Gloucestera. Zaplet je jedan od bitnih dijelova cijele drame. Uklanjanje ili neznanje zapleta će umanjiti značenje cijele ideje.

4. Glosterovo samoubistvo – Gloster je jako naivna i smiješna ličnost. Kao pred Learom, tako se i pred njim nalazi težak put. Kada su Glosteru izvađene oči, on se želi baciti sa dvorske stijene u more. Vodi ga sin , koji se pravi lud. Obojica su na dnu ljudske bijede. Gloster skače u ponor, a to zapravo izvodi pantomimom. Pantomimom se i penju na stijene i skaču u ponor. Tu Gloster odigrava jednu od scena velikog moraliteta. Iskopane su mu oči jer je bio milostiv prema prognanom kralju i nije više dostojanstvenik krune. Gloster je everyman, jer luta po svijetu. Glosterova situacija je tragična, ali je prikazana u pantomimi, koja je klasična farsa. Ta sama pantomime ubistva je groteskna. Okrutan i podrugljiv je i dijalog koji je prati. Slijepi Gloster klekne i moli se. Njegovo samoubistvo ima smisla jedino ako bogovi postoje. To ubistvo je protest protivnezaskužne patnje i nepravde svijeta. Ako su bogovi okrutni i ako postoje to samoubistvo moraju uzeti u obzir. Ali ako bogovi ne postoje, Glosterovo samoubistvo ništa ne mijenja i ništa ne rješava. Ako nema bogova samoubitsvo je nemoguće. Postoji samo smrt. Samoubistvo ne mijenja ljudsku sudbinu. Ono je samo ubrzanje.

5. Ljudsko i animalno – Tragedija Kralj Lear proizlazi iz Learovog pokušaja da sruši 'prirodno' društveni poredak, prepustivši krunu svojoj kćeri. Lear u prvoj sceni iznosi svoju namjeru da podijeli kraljevstvo,' kako bi neopterećen puzio prema smrti "kako bi se osigurala budućnost”. Kada Lear predaje svoju moć on se suprotstavlja konceptu božanskog prava kraljeva. Prema zakonima prirode nemoguće je da se Lear odrekne trona. Takođe Lear ne može zaustaviti da ga vide kao kralja, što se može viditi iz protjerivanja Kenta, ubrzo nakon što je napustio tron. Osim prirodnog položaja kralja, prirodni društveni poredak se može viditi u smislu odnosa moći između likova: kralj nad predmetima, otac nad kćerkama, muž nad ženom. Kao što znamo Cordelia je 'prirodna' u svom ponašanju za razliku od njenih sestara Regan i Goneril. Ona pokazuje da u potpunosti razumije društveni poredak kada objašnjava koliko voli svog oca i pita zašto joj sestre imaju potrebu za muževima ako vole svog oca. To je važan pojam u društvu u kome se žene smatraju vlasništvom muškaraca. Kada se Lear odriče Cordelie on priziva oba nebeska carstva i prirodni svijet kada se zaklinje u sveti sjaj sunca, / tajne Hekate i noći. Learova snaga i povezanost sa prirodom je prikazana u dijelu kad otkriva izdaju svojih kćeri Regan i Goneril te priziva oluju i nevrijeme da jačaju, što simbolizuje njegov bijes i ljutnju. Zatim možemo posmatrati i Glostera i njegove sinove što se tiče prirodnog i animalnog. Edgar je njegov zakoniti sin i Edmund koji je nezakonit. Edmund je nezakonit i svojim postupcima ističe razliku između prirode i 'prirodnog' društvenog poretka. Oba su mu sinovi po prirodi, ali tu se ipak vidi razlika jer ih društvo dijeli na zakonitog i ne zakonitog. U stvari priroda koja privlači Edmunda je životinjska, gdje je apetit pokretačka sila za sva djela. Edmundovo ponašanje kroz dramu dolazi iz njegove potrebu da zadovolji svoj apetit za legitimitetom, a takođe i dobijanje imovine i statusa. Edmund uspijeva uvjeriti Glostera da Edgar kuje zavjeru protiv njega, a na kraju ga i sam izdaje. Ova djela podržavaju animalnu prirodu. Tu je i dvoboj između Edgara i Edmunda, u kome Edgar ubije i rani Edmunda, čime se obnavlja prirodn društveni poredak. Podjela između prirodnog i društvenog poretka prirode i životinja može se viditi kada Lear shvata da ga Regan i Goneril ne vole kao što su se u to kunile. Lear smatra da ljudskoj prirodi nije dozvoljeno više nego životinjskoj, tako da ljudski život vrijedi isto kao i život životinja . To služi da se istakne razlika između ljudske i životinjske prirode, sugerišući da one nisu složene i ujedinjene. Životinja slike u Kralj Lear uvijek koristi u pogrdno uvjeti za označavanje unnaturalness od lika ponašanje u odnosu na to kako se trebaju ponašati ako su promatrane prirodne društvenog poretka. Ova kontradikcija ponovno naglašava razlika između prirode i 'prirodnim društveni poredak ", a možda se može vidjeti najbolje kad ispitivanja znakova Regan i Goneril i reakcija drugih likova prema njima. Na početku drame, Laer traži od Goneril i Regan da se izjasne koliko ga vole. Međutim, nakon što preuzimaju bogatstvo i imanje, njihov stav i ponašanje prema njemu se brzo mijenja. Kada Lear govori o stavu Regan i Goneril, on to opisuje sa terminima ponašanja životinja, govori das u kao lešinari. Lord Albany takođe sestre upoređuje sa životinjama, pa ih naziva," Tigrovima, a ne kćerima, a za Goneril kaže da je pozlaćena zmija. Ova usporedba Goneril i Regan sa životinjama je slična

Edmundovoj vjernosti prema prirodi životinja. Animalni apetit se vidi u Regan i Goneril, baš kao i u Edmundu. Oni sumnjaju jedni u druge, a to ih navodi na ubistvo i tragičan završetak drame. Tako je životinjska priroda poražena, a društveni poredak obnovljen.

6. Bogovi i ljudi – Likovi u Kralju Learu stalno mole bogove za pomoć. Ali, događaji u drami pokazuju da ni bogovi ne uživaju u mučenju ljudi ili da oni uopšte ne postoje. Većina likova apeluje na božansku moć da spasi život nevinoj kćeri Kralja Leara Cordeliji. U svijetu Kralja Leara, bogovi ili ne postoje ili su nezamislivo okrutni, jer Kralj Lear izlazi pred publiku sa mrtvom Cordeilom u rukama. Bogovi u Kralju Learu su paganska božanstva, koja se ponašaju u skaldu vremena u kojem je čitava drama. Ali tu takođe imamo i kršćanske bogove. Kralj Lear je namjerno postavljen u pre kršćansku eru s brojnim referencama klasičnih Bogova, ali takođe je upečatljiva i rezonancija kršćanske teologije. To se vidi u različitim oblicima, uključujući ideje Edgara kao Krista i prisutnost božanske pravde. Iako Kralj Lear sadrži pagansko, njegov značaj se odnosi na kršćanstvo. Šekspir je paganstvo prikazao kroz ne kršćanske bogove. Edmund direktno priziva bogove kada govori da se uzdignu i brane kopile, misleći na svog brata. Ta molitva je sebična i u vlastitu korist. U toj molitvi nema iskrenosti, već želja da se ostavri nešto što je Edmund zamislio. Kent i Cordelia vide bogove kao zaštitu, dok Edgar i Albany ih vide kao te koji dijele pravdu svijetu. Poganski bogovi, drugim riječima, funkcionišu kao projekcija likova, njihove vrijednosti, potrebe i težnje. Edmund je prikazan kao Bog, kada počinje svoj ambiciozni projekat: "Ja se uzdižem, I uspjeću; / Sada bogovi, stanite uz kopile!" Svaki od likova se oslanja na svoju božicu ili boga u potrazi za pomoć. Kent se oslanja na Junonu, božica koja ima moć, a Lear se oslanja na Jupitera, patrijarha. Kentove kletve se čine ironične, on priziva alternativne bogove. Learova molitva bogovima je kada bude protjeran iz kuće. On koristi imperative kada se obraća nebu da pošalje još jaču oluju kako bi uništila dvorac i imanje njegovih oholih kćeri. To su uglavnom zahtjevi koje Lear izgovara bogovima i traži od njih da to ispune. Gloster se takođe moli kada bude oslijepljen. Tu se on pita da li bogovi postoje i dovodi u pitanje vjeru i religiju. Šekspir je u djelo uveo i paganstvo i hrišćanstvo, a likovi uglavnom traže od bogova d aim pomognu u određenim situacijama. Neki se mole časno, a neki iz pakosti kako bi bogovi nanijeli zlo njihovim protivnicima.

7. Jezik i metafora Lirovih monologa – Šekspi je koristio jezik koji je pun slika, metafora i poređenja kako bi mogao prikazati karakterne osbine Leara kao ličnosti. Drugi jezik se formacijski sastoji od paradoksa, personifikacija i hiperbola. Kada recimo Lear govori: "Ne stoj između zmaja i njegovog gnjeva", on se može protumačiti kao

arogantan čovjek. Korištenje zmaja pokazuje veliku moć i pokvarenost. Dakle, tu možemo zamisliti Leara kao čovjeka koji je sposoban da prouzrokuje ogromnu katastrofu. U 1. činu, Lear proklinje Goneril govoreći da , "... će ona možda osjetiti kako je imati nezahvalno dijete koje je okrutno poput zmijskog ugriza!" Lear želi reći da je Goneril nezahvalno dijete i da je njen “ugriz” za oca puno bolniji nego ugriz zmije. Zmijin ugriz može odmah ubiti, ali ono što je ona napravila je gore od ugriza i najgore boli. Tu je Goneril pokazala da je patnja gora od same smrti. Iz ovog i teksta kada se Lear odriče Cordelie"... Ove se odričem sve moje očinske brige, bliskosti i imovine, ona postaje stranac i meni i mom srcu..." Šekspir nam pokazuje da je Lear brzopleta osoba, čovjek sa puno psovki. "... Kao orao ..." je ono što Lear govori Regan o njenoj sestri Goneril koja je kao divlja ptica koja se hrani mesom. Lear ukazuje na okrutnost Goneril koja iskorištava Leara i hrani se njegovim srcem. Tu Šekspir koristi pretjerivanje. Tu je još jedna ptica koju Lear koristi kada priča o kćerima, a to je pelican i naziva je “Pelikanova kćer”. Mladi pelikani kljucaju svoje roditelje kako bi se nahranili njihovom krvlju i mesom, a to se dogodilo i Learu. Metaforu takođe imamo i kada Cordelia pronalazi oca koji je okrunjen “koprivom, cvijećem, ” objašnjava Learovo ponašanje u tom trenutku. Okrunjen je gorkim i otrovnim cvijećem koje kao da pokazuje uzroke njegovog ludila. On je izabrao ovo cvijeće i raslinje zato što je video da su vezane za njegove bijedane osjećaje.

8. Likovi: Lear i Gloster – oba su časni ljudi koji su osjetili nepravdu radi svoje djece koja sui h iskoristila. Obojica postaju slijepa za svijet oko sebe. Lear ne vidi istinu njegovih kćeri, a Gloucestera je oslijepila Edmundova izdaja. Oba oca imaju velike probleme sa svojom djecom Leara zaslijepi laskanje njegove dvije najstarije kćeri. Kralj Lear je bijesan kada dobija malo ljubavi od Cordelie prilikom podjele imanja, pa se nje odriče i dijeli imanje između svoje dvije kćeri. Takva nepravda je snašla i Glostera. Njega je prevario njegov sin Edmund. Na početku drame Gloster i Lear su na vrhu. Oni imaju moć i poštovanje. Ali kasnije Edmund želi da se oslobodi oca Glostera, kao što se Goneral i Regan žele osloboditi Leara. Muka je Kralja Leara dovela do ludila, dok je Glostera dovela do očaja i pokušaja samoubistva. Prije nego što pokuša da se ubije Gloster shvata da je nanio nepravdu Edgarou i osuđuje Edmunda za svoju sljepoću. Lear je takođe nepravedno osudio svoju kćer Cordeliu. Kralj Lear i Gloster umiru kao bolji i mudriji ljudi nego što su seoni sami pokazali. Lear i Gloster su potpuno različite osobe, ali žive u paralelnom svijetu, oba su lojalni očevi, koji su osjetili zlo u porodici. Gloucesterovi problemi se mogu usporediti sa Learovima i tu se mogu vrlo lako pronaći mnoge sličnosti.

9. Prirodno i neprirodno - U Kralju Learu, neprirodni elemenati uvijek dominiraju nad prirodnim. Na početku drame, Gloster opisuje njegov osjećaj kada saznaje da je njegov sin Edmund kopile. Gloster Edmunda uskoro pogrešno naziva 'vjernim i prirodnim'. Kroz dramu vidimo da i Lear i Gloster pogrešno tumače ponašanje svoje djece, tj. pogrešno procjenjuju ko se ponaša prirodno a ko neprirodno. Krvno srodstvo za njih nije dovoljno, prirodna djeca su ona koja se ponašaju pravilno prema svojim roditeljima. Ali Edmundu je vlastiti interes daleko važniji od bilo koje porodične obaveze. Postoji preokret reda u drami gdje zlo uspijeva upropasti dobro, gdje je čovjekov život beznačajan i proizvoljan. Kralj Lear, kao tragičan junak umire na kraju, unatoč mukama i agonijama koje je morao da podnese i da se pokaje. Ali to je bezvrijedno uništavanje drugih života zbog Learove vlastite tragedije koja podržava prikaz brutalnosti i besmislenosti čovjekovog života. Život Learovom svemiru je okrutan i nemilosrdan. Sve je to dovelo do vladavine zla u drami. Prirodni poredak stvari se promjenio do te mjere da su mnoga društva počla da njeguju vrijednosti koje su bile zapostavljene i zbunjene. Zli likovi kao što je Edmund je bio hvaljen od Glostera, a na kraju optužen za izdaju. U Kralju Learu čovjekov život je beznačajan. Zbog Learove greške i kasnije vladavine zla, borile su se vojske Francuske i Britanije. Francuska vojska, pod vodstvom kralja Francuske i Cordelie, su došli da pokušaju srušiti zlu vladavinu Goneril i Regan, te spase Kralja Leara. Learova ludost je prouzročila da s obe vojske bore za svoje otkupljenje i obnovu. Ako su smrti Glostera i Leara nepravedne, onda se smrt Cordelie smatra potpuno nepravednom. Cordelia ima vrline nesebičnost i iskrenost. Cordelia brutalno umire na kraju. Njena smrt je brutalna i pokazuje da je čovjekov život beznačajan u Kralju Learu. Cordelia ne bi trebala biti mrtva, a umire na brutalan način i pokazuje brutalnost čovjekovog života u Kralju Learu. Šekspir govori da postoji pravda u patnji, da se zlo ne pokazuje uzalud. On takođe želi ukazati da je priroda čovjeka vrlo bitna za održavanje pravde na zemlji.

10. Motiv požude – Kralj Lear je priča u kojoj se vidi šta se dogodi kada djeca postanu pohlepna i izgube ljubav prema ocu. Tu su umješane tri ličnosti a to su Regan, Goneril i Edmund. Oni se služe svakakvim prevarama kako bi dobili bogatstvo i položaj za kojim žude. Vidimo da se služe lažima, recimo kada njih dve izjavljuju ljubav Learu. Pred njim su toliko ponizne, toliko ga hvale kao oca i služe se čak i metaforom kako bi ostvarile svoj cilj. Edmund isto tako zaslijepi svog oca pričom kako ga Edgar želi ubiti i iskoristiti. Oba oca ne vide njihove prave razloge, pa im slijepo vjeruju i smatraju uzornom i poštenom djecom. Ali kasnije vidimo njihove prave namjere. Njih troje su zaneseni požudom, koja ih povezuje u drami. Svako od njih ima svoje interese i žudi za moći. Edmund se prema Goneril i Regan odnosi prijateljski, ali iz istog razloga kao prema ocu. Na kraju drame vidimo da iako su sestre zaljubljene u njega, on ih ne voli nego u njima vidi moć, vidi osobe od kojih može dobiti bogatstvo i tako ispuniti svoje želje. Njih troje su zle osobe, koje se navodno vole, ali svaka od njih ima svoj cilj prema kome nastoji

doći. Laskaju jedni drugima kako bi izvukli korist. Oni ne koriste fine riječi i uljudno ponašanje kako bi laskali durgim ljudima, nego kako bi ih pridobili na svoju stranu, uzeli bogatstvo i ispunili želje svoje požude. Na samom kraju pokazuju svoje pravo lice, izdajnici su samog sebe i svoje porodice. Tada njihovi roditelji uviđaju svoje greške. Ali kao što znamo novac je izvor svakog zla, pa tako vidimo das u se njih troje duboko uvukli u to zlo i odstranili vjeru iz svog života, unoseći u njega samo požudu. Požuda je postal sastavni dio njihovih života. Kao što se može viditi njihov želje nadjačavaju njihovu savjest i izazva ih da djeluju nemilosrdno. Pošto je požuda sastavni dio života Regan, Goneril i Edmunda ova drama završava tragično. Još jedna ličnost se javlja kao pohlepna, a to je kralj Burgundije koji s odbija oženiti Cordeliom kada je se njen otac odriče. Vidimo njegovve namjere tu zapravo. Pristao je da se oženi s njom samo zbog miraza i bogatstva a ne iz ljubavi. Oni se osjećaju dobro dok koriste fine riječi i laskaju kako bi dobili bogatstvo i tako zadovoljili svoje požude. Takva nehumana djela su zvjerska i osobu pretvaraju u đavola.

11. Vrste ludila u Kralju Liru – ludilo je predstavljeno kroz likove, ironiju, ideologiju i neke događaje koji se odvijaju unutar priče. Oluja je središnji element, simbol koji se koristi za unutrašnje bitke koje se događaju u Learu, kao i da se predstavi prirodna reakcija maltretiranja kralja. Neki imaju alternativne motive za svoje ludilo, dok drugi jednostavno gube dodir sa stvarnošću oko sebe. Likovi kao što su luda, Poor Tom i Lear oslikavaju ludilo među čovječanstvom, ali na malo drugačiji način. Tu je profesionalni luđak, lažni luđak i pravi luđak. Ideja pravde i poštenenja, takođe imaju značajnu ulogu u prikazu ludila. To je kontrast između stvarnosti i Learovog malog svijeta mašte u kojem je počeo da živi. Kroz III čin publici se predstavljaju različiti oblici ludila. To je vrijeme kada je tema ludila jaka i cijeli svijet izgleda kao da je lud. Tu postoji podijela između takozvanih "razumnih" likova koji su u Gonerilinom dvorcu i "Ludih 'likova koji su u oluji. Kralja Lear pokazuje ludilo u 4. činu. U ovom činu Kralj Lear je na vrhuncu ludila. Ovaj čin je vjerojatno i najvažniji, jer pokazuje faze ludila kroz koje Kralj Lear prolazi. Tema ludila u Kralju Learu je prvi put prikazano kroz Cordelijinu izjavu stražarima o stanju njenog oca. Cordelia kaže oh to je on! Bijesan je kao uzburkano more, pjeva glasno, okrunjen sa korov, kukutom, koprivom i cvijećem. To daje opis stanja uma Kralja Leara. Cordelia daje opis Kralja Leara odjevenog u cvijeće i korov, i objašnjava stražarima kako on pjeva naglas. Sve ove karakteristike su nedopustive kralju. Nešto kasnije Kralj Lear je prikazan kao potpuno lud, kroz svoje govore Glosteru i Edgaru. U jednom od svojih govora, Kralj Lear komentariše miševe i ptice koje nisu prisutne… Ali Kralj Lear pokazuje i mudrost i pamet u nekim određenim dijelovima. Faza kraja Learovog ludila je kada konačno priznaje da je u redu i pita za oprost. “Molim te zaboravi i oprosti. Ja sam star i lud”. Ovde Kralj Lear priznaje svoju pogrešku, ali je prekasno jer je već izgubio sve. No, da bi Kralj Lear napokon priznao svoje greške, on

mora biti pametan. 4 čin je važan u Kralju Learu. To je zato što je pokazao sve tri faze ludila. Faza kada ludi je prikazana kroz haljine i halucinacije, a tu su i tragične vizije

VII. MACBETH (MAGBET)

Žanr – Tragedija

Vrijeme i mjesto pisanja – 1606, Engleska

Datum prve objave - First Folio, 1623

Ton – Taman i zlokoban, sugestivan i onaj koji svijet okreće naopako zbog prekršaja i neprirodnog zločina

Vrijeme dešavanja drame – Srednji vijek, posebno jedanaesti vijek

Mjesto dešavanje radnje – Razne lokacije u Škotskoj, i takođe kratko u Engleskoj

Protagonist – Macbeth

Glavni sukob – Borba Macbetha između njegove ambicije i osjećaja za pravo i krivo, borba između ubilačkog zla koje zastupaju Macbeth i Lady Macbeth i najbolji interesi nacije, koje zastupaju Malcolm i Macduff.

Podiže akciju – Macbethov i Banquov susret sa vješticama i sukobi, Lady Macbeth podstiče Macbetha na ubistvo Duncana i prisvajanje krune.

Vrhunac – Macbethovo ubistvo Duncana predstavlja tačku bez povratka, nakon čega je Macbeth prisiljen da nastavi da ubija svoje podanike da izbjegne posljedice svojih zločina.

Pad akcije – Macbethova brutalna ubistava (Duncanov sluga, Banquo, Lady Macduff i njen sin), Macbeth drugi sastanak sa vješticama, Macbethov konačni obračun sa Macduffom i suprotstavljene vojske.

Teme – Izopačena priroda ambicija, odnos između okrutnosti i muškosti, razlika između tiranije i kraljevanja

Motivi - Nadnaravno, halucinacije, nasilje, proročanstvo

Simboli – krv, bodež koji Macbeth vidi prije nego što ubija Duncana, vrijeme

Nagovještaj – Krvava bitka u 1. činu koja najavljuje krvava ubistva kasnije, kada Macbeth misli da čuje glas dok ubija Duncana, nesanica koja muči Macbetha i njegovu ženu, Macduffove sumnje nakon što je Macbeth ubio Duncana, sva proročanstva vještica nagoviještavaju kasnije događaje.

Radnja:

Drama počinje kada se Macbeth vraća kući nakon bitke za odbranu Škotske i kralja Duncana. Na putu, on i njegov prijatelj Banquo sreću tri vještice, a zatim se drama seli u vojni logor, gdje škotski kralj Duncan čuje vijest da su njegovi generali, Macbeth i Banquo poraženi od dve zasebne okupatorske vojske - jedna iz Irske, na čelu s pobunjenikom Macdonaldom i jedna iz Norveške. Učestvujući u ljutoj bici sa neprijateljskim snagama, Macbeth i Banquo se susreću sa vješticama kada pređu močvaru. Vještice su Macbethu predvidile da će biti tane (rang škotskog plemstva), Cawdor i na kraju kralj Škotske. Isto tako su predvidile da će Macbethov prijatelj, Banquo začeti liniju škotskih kraljeva, iako sam Banquo nikad neće biti kralj. Vještice iščezavaju, a Macbeth i Banquo su skeptični prema tim proročanstvima vještica, sve dok jedan od ljudi kralja Duncana, Ross ne dođe da se zahvali dvojici generala za učešće u borbi i da kaže Macbethu da je uistinu imenovan taneom od Cawdora. Prethodni tane je izdao Škotsku boreći se na strani Norvežana,a Duncan ga je osudio na smrt. Macbetha je tada kopalo proročanstvo vještica, da je možda istina da će biti okrunjeni kralj, ali nije bio siguran šta da očekuje. On se sastaje sa kraljem Duncanom i oni planiraju da ručaju zajedno u Invernessu, Macbethovom dvorcu, te noći. Macbeth piše svojoj supruzi, Lady Macbeth, govoreći joj šta se sve dogodilo. Lady Macbeth ne pati od nesigurnosti kao njen muž. Ona želi da Macbeth postane kralj i želi da ubije Duncana kako bi njen muž došao na presto. Kada Macbeth dođe u Inverness, ona nadjačava sve primjedbe svog muža i nagovara ga da ubije kralja još te iste noći. On i Lady Macbeth planiraju doći do Duncana pomoću dva pijana stražara kako bi prikrili sebe i sljedećeg jutra njih dvojicu proglasili krivim, a oni će biti bespomoćni, jer se neće ničega sjećati. Dok Duncan spava, Macbeth ga ubode, uprkos sumnjama i broju nadnaravnih proročanstava, uključujući viziju krvavog bodeža. Kada je Duncanova smrt otkrivena sljedećeg jutra, Macbeth ubija stražare - navodno iz bijesa zbog njihovog zločina i lako preuzima kraljevanje. Duncanovi sinovi Malcolm i Donalbain bježe u Englesku i Irsku, odnosno, bojeći se da taj što je ubio Duncana da želi da se riješi i njih. Uplašen vještičinim proročanstvima da će mu Banquov nasljednik oduzeti prijestolje, Macbeth unajmljuje grupu ubica da ubiju Banqua i njegovog sina Fleanca. Oni naprave zasjedu Banqua kada je išao na kraljevsku gozbu, ali ne ubijaju Fleanca, koji im pobjegne. Macbeth postaje bijesan: dokle god je Fleance živ, Macbeth strahuje da je njegova moć nesigurna. Na gozbi te noći, Macbetha se ukaže Banquov duh. Kada ugleda duha, Macbeth se izbezumi od straha, a gosti koji su čini veći dio škotskog plemstva se zaprepaste. Lady Macbeth pokušava da smanji tu napetost i da zataška zločin svog muža. Uplašen, Macbeth odlazi da pronađe vještice u njihovoj pećini.

Pokazuju mu red demona i duhova koji ga prate u daljim proročanstvima: mora se čuvati od Macduffa, škotskog plemića koji se protivio Macbethovom pristupanju prestolju, iako on nije u stanju da nauditi bilo kojem čovjeku kojeg je rodila žena, a on će biti siguran sve dok Birnamska Šuma ne dođe do Dvorca Dunsinane. Macbeth to olakša i on se osjeća sigurno, jer zna da je sve ljude rodila žena, te da se šume ne mogu pomaknuti. Kad čuje da je Macduff pobjegao u Englesku da se pridruži Malcolmu, Macbeth naređuje da se Macduffov dvorac oduzme, a najokrutnije što je naredio je da se Lady Macduff i njena djeca ubiju. Kada ta vijest o ubistvu njegove dolazi do Macduffa u Englesku, on se zakune na osvetu. Princ Malcolm, Duncanov sin, uspio je da formira vojsku u Engleskoj, pridružuje mu se Macduff i odlazi u Škotsku da izazove Macbetha. Invazija ima potporu škotskog plemića, koji je zaprepašten i uplašen Macbethovim despotskim i ubilačkim ponašanjem. Lady Macbeth, u međuvremenu, počinje da muči mjesečarenje, gdje se ona žali da vidi ostatke krvi na rukama. Prije nego stignu Macbetovih protivnici, on dobija vijest da se ona samoubila, što je uzrokovalo da on potone u duboki i pesimistični očaj. Ipak, čekao je englesku i ojačali Dunsinane, u koji se povukao da se odbrani, siguran da vještičija proročanstva garantuju njegovu nepobjedivost. Zanijemio je od straha kada saznaje da engleska vojska napreduje na Dunsinanu, oklopljeni granama koje su otsjekli iz Birnamske Šume. Birnamska Šuma dolazi do Dunsinana, ispunivši vještičije proročanstvo. U bici, Macbeth je nasilno poražen, a engleske snage su nadvladale njegovu vojsku i dvorac. Na bojnom polju, Macbeth se susretne sa osvetoljubivim Macduffom, koji mu govori da on nije "rođen od žene", ali je umjesto toga "nepravodobno istrgnut" iz majčine utrobe. Iako shvata da je kažnjen, Macbeth se i dalje bori sa Macduffom koji ga ubija i odrubljuje mu glavu. Macduff zatim proglasi Malcolma za kralja Škotske.

Likovi:

Macbeth - Macbeth je škotski general i tane od Glamisa, kojeg su proročanstva vještica dovela do zla koje je počinio, pogotovo nakon što se njihovo proročanstvo da će biti tane od Cawdor ostvarilo. Macbeth je hrabar vojnik i moćan čovjek, ali nije moralan. On lako počini ubistvo da bi ispunio svoje ambicije za prijestolje, a nakon što je počinio prvi zločin te je okrunjen za kralja Škotske, on počini dalje zločine s lakoćom. Na kraju se Macbeth dokazuje kao bolji na ratištu nego kao političar, jer mu nedostaje vještina potrebna da vlada bez da bude tiranin. Njegov odgovor na svaki problem je nasilje i ubistvo. Za razliku od Šekspirovih velik zločinaca, kao što su Iago i Othello, Macbethu nikada nije bilo ugodno u ulozi zločinca. On nije u mogućnosti da snosi psihološke posljedice njegove okrutnosti.

Lady Macbeth - Macbethovah žena, duboko je ambiciozna i žudi za moći i položajem. U početku drame, od njih dvoje ona se čini jačom i nemilosrdnijom, kada poziva svog muža da ubije Duncana i ugrabi krunu. Nakon krvoprolića Lady Macbeth biva žrtvom krivnje i poludi čak i više nego njen muž. Njena savjest djeluje do te mjere da ona na kraju počini samoubistvo. Zanimljivo je to da su ona i Macbeth predstavljeni kao jako u zaljubljeni, a mnogi govori Lady Macbeth pokazuju da ona ima uticaj nad mužem. Njihovo zajedničko otuđenje od svijeta i partnerstvo u zločinu je ojačalo osjećanja koja imju jedno prema drugom.

Tri Vještice - Tri "crne i ponoćne vještice" koje kuju zle namjere protiv Macbetha koristeći čari, čarolije i proročanstava. Njihova predviđanja ga nagovore ubistvo Duncana, zatim da naruči smrt Banqua i njegovog sina i da slijepo vjeruje u svoju besmrtnost. Pravi identitet vještica je nejasan, osim činjenice da su sluge Hekata. One su nalik mitskoj Fatesi, koja tka niti ljudske sudbine. One uživaju u korištenju svog znanja o budućnosti i igraju se s ljudima i uništaavaju ih.

Banquo - Hrabar, plemenit general čija će djeca prema vještičinom proročanstvu naslijediti prijestolje škotske. Kao i Macbeth, Banquo ima ambiciozne misli, ali on ih ne misli sprovesti u djelo. Banquov lik stoji kao prekor za Macbetha, jer on predstavlja put po kojem je Macbeth odlučio da ne ide: put na kojem ambicija čovijeka ne treba dovesti do izdaje i ubistva. Zato Macbetha proganja Banquov duh, a ne Duncanov. Duh ga takođe podsjeća da nije promjenio Banquovu reakciju zbog proročanstva vještica.

Kralj Duncan - Dobri kralj škotske koga Macbetha vođen ambicijama za krunu, ubija. Duncan je moralan, dobar i dalekovidan vladar. Njegova smrt simbolizuje uništenje reda u Škotskoj koji se može vratiti samo po Duncanovoj liniji, odnosno sa Malcolmom, koji još jednom zauzima prestolje.

Macduff - Škotski plemić koji je neprijateljski raspoložen prema Macbethovom kraljevanju od samog početka. On na kraju postaje vođa krstaša da zbace Macbetha. Misija ove krstaške vojske je bila da postave Malcolma na mjesto zakonitog kralja, ali Macduff takođe želi osvetu nad Macbethom za ubistvo Macduffove žene i sina.

Malcolm - sin Duncana, čiji je povratak na prestolje znak za povratak Škotske u normalu nakon Macbethovog terora. Malcolm uz pomoć Macduffa postaje ozbiljan izazivač Macbetha. Prije toga, on se pretstavlja kao slab i nesiguran u svoju vlastitu snagu, jer on i Donalbain bježe iz Škotske nakon ubistva njihovog oca.

Hekata - Božica vračanja, koja pomaže vješticama da začaraju Macbetha id a ga ubjede u predviđeno.

Fleance - Banquo sin, koji je preživio Macbethov pokušaj ubistva. Na kraju predstave, Fleance je negdje gdje su nepoznati. Vjerojatno će doći da vlada Škotskom, da ispuni vještičije proročanstvo kao Banquov sin koji će sjesti na prijestolje škotske.

Lennox - Škotski plemić

Ross - Škotski plemić

Ubice – Grupa nasilnika koje je Macbeth unajmio da ubiju Banqa i Fleanca (koga ne uspijevaju ubiti) i Macduffovu ženu i djecu.

Porter - pijani portir u Macbethovom dvorcu

Lady Macduff - Macduffova žena. Scenu u njenom dvorcu nam pruža jedini uvid u domaćinstvo što se recimo ne može vidjeti kod Macbetha i Lady Macbeth. Ona i njen dom su sušta suprotnost od Lady Macbeth i paklenog svijeta Inverness.

Donalbain - Duncanov sin i Malcolmov mlađi brat

1. Kako vještice varaju Macbetha – Vještice na neki način manipulišu Macbethom i ostalim likovima u drami. One ojačavaju ideju koju je Macbeth već imao u glavi. Manipulišu s njim, ali ga ne konrtolišu. One mu govore sve što se tiče njegove budućnosti i ne traže ništa za uzvrat. On ne treba prodati svoju dušu da bi dobio određene informacije. Kada ih sreće predviđaju mu titule i na taj način počinju da manipulišu njime. Ono što progoni Macbetha je takođe i njegova ambcija. One upozoravaju, predviđaju i bacaju ga u iskušenje, ali ga ne kontrolišu. On je gospodar vlastite sudbine. On kontroliše svoj život. Vještice se ponekad smatraju i kao dio Macbethove mašte. Macbeth je slušajući vještice sam sebi donio nevolje. One su zasadile sjeme zla u njegovoj glavi koje je raslo kako bi dominirale njegovim umom. Ali Macbeth je ipak taj koji je sam slijedio svoju sudbinu. Nije mu bilo naređeno da ubije Duncana i njegove druge žrtve. Ali kada ubija Duncana on gubi razum, tako da su ga vještice onda mogle lako kontrolisati. Uvjeravaju ga da je nepobjediv, a kada shvata da će tako zadobiti svoju propast nastavlja da se bori. One su planirale njegov pad i počele lagano da ga vode prema njemu. Vještice su potomci zle Hekate i pomoću svojih uroka žele da sruše Macbetha. Pošto mu ne mogu same direktno naštetiti, predviđaju mu budućnost i na taj način ga pokušavaju baciti na dno. One truju njegov um i čine ga pohlepnim, unose loše osobine u njegovu dušu. Kada se ispuni prvo proročanstvo, Macbeth dođe na ideju da ubije Duncana, a to je ono što su vještice zapravo htjele. Njihov plan je uspio, izazvale su pohlepu u Macbethu i on ubija Duncana. Ta pohlepa je preuzela kontrolu nad njim, a on joj nije mogao okrenuti leđa. Kada su uspjele izvući iz Macbetha sve njegove loše osobine, vještice se spremaju da završe svoj plan i pobrinu se da Macbeth doživi pad. Macbeth odlazi da traži vještice u pećinu, a kada ih nađe tu se javljaju 3 vizije: prva je upozorenje da se čuva Macduffa, druga je bloody child – simbol Macduffovog rođenja i treća je dijete sa krunom na glavi koje drži granu drveta u ruci. Nakon toga on ludi i to je njegov konačni pad.

2. Pjesnički elementi u Macbethovom govoru – Poetski elementi koji se koriste u drami su jednako važni kao i dramatični elementi. Postoji mnogi primjera od kojih su neki aliteracija. Šekspir prikazuje različite tonove kroz upotrebu poezije, pomiješane sa prozom. Dok proza priča, poezija stvara temu, daje veći naglasak na određene scene. Primjeri ovakvog pristupa su poezija vještica u "Macbethu", koja daje tamne tonove. Poezija vještica daje drami ritualne efekte i stvaraju mračnu temu. Šekspir koristi poeziju u 1. činu, scena iii, da bi dramatizovao tragične i nadnaravne aspekte u "Macbethu". Tu je pitanje podizanja morala i časti s kojim će se Macbetha suočiti i biti žrtva. To jasno govori da je Macbeth mogao da bira kojim će krenuti nakon što su mu vještice izrekle proročanstva. Ali to takođe pokazuje da je Macbeth bio slijep od ambicija. Povodi se za proročanstvom tri vještice da će biti tane od Glamisa, plemić od Cawdora, a zatim kralj Škotske. Kada se prva dva proročanstva ostvare, Macbeth se suočava sa pitanjem kako će se treće proročanstvoostvariti dok je Duncan kralj Škotske i živi sa dva sina koja će biti nasljednici. Macbeth je suočen sa pitanjem zašto mu one otkirvaju ta proročanstva. Vještice se pojavljuju kao nadnaravna snaga. Macbeth je imao izbor hoće li ubiti Duncana ili ne. Ali on je odlučio da ubije Duncana id a tako svoju časnu prirodu pretvori u zle ambicije. Vještice se pojavljuju kao nadnaravne snage, ali

su zapravo snage Macbethove vlastite prirode. Macbeth se pojavi kao čestit, vjeran, a na kraju ubija kralja.

3. Motivacija Macbetha – Macbethova motivacija su moć i status. U početku, njegovu motivaciju pokreću vještice kada govore kakva ga budućnost čeka, ali najveću motivaciju dobija od Lady Macbeth. U početku je bio skeptičan da li da vjeruje u vještice, ali kada se prvo proročanstvo ostvari, on počinje da sanja o kruni. Lady Macbeth prodaje dušu đavolu kada shvati da Macbeth može dobiti krunu. Njena žeđ za vlašću mijenja njenu osobnost u potpunoati. Ona je ta koja nagovara Macbetha da ubije Duncana. On to u početku nije htio, ali pošto ona vrši pritisak tako što ga naziva kukavicom i stavlja upitnik na njegovu muževnost, pa na poslijetku on pristaje. On im sam kaže da ne postoje drugi razlozi za ubijanje Duncana osim ambicije i ponosa. Lady Macbeth da mu oduzima muškost i manipuliše njime. Ona je ta koja želi biti kraljica, ali nastoji do trona doći preko svog muža. Macbeth osjeti krivnju i prije nego što to uradi i počinje da halucinira, vidi bodež kojim treba da ubije Duncana. Nakon ubistva Macbeth osjeća ogromnu krivnju pa moli Lady Macbeth da podmetne bodež stražarima umjesto njega. Macbeth osjeća tugu zbog onog što je učinio. Kada je Duncan mrtav, Macbeth želi da se nije dogodilo i da on nikada nije upoznao vještice. On se osjeća zaista kriv zbog ubistva kralja kako bi ispunio svoju ambiciju da i sam postane kralj. Ostala ubistva koja su se desila su počinjena iz paranoje. Macbeth je dobio vlast, ali ne može da se odmara već mora i dalje da ubija da bi sačuvao tu moć i zadržao se na tronu.

4. Izvori Macbetha – Šekspir je preuzeo material za zaplet Macbetha iz Holinšedovih Hronika Engleske, Škotske i Irske čije je prvo izdanje bilo 1577, a drugo 1586-87. Tu je opisana Škotska istorija. Ostali manji izvori koje je Šekspir iskoristio su Reginald Scot's Discovery of Witchcraft i Daemonologie, koje je napisao Kralj James I, 1599 god. Macbetove riječi o psima i ljudima u 3. činu, scena 1, vjerovatno su iz Colloquia, memoari Erasmusa. Takođe su Senecine predstave ostavile dojam na Šekspira, pa iako nema baš neke velike sličnosti, ali tu su ukupna atmosfera u drami i prikaz Lady Macbeth, koji se može pripisati latinskom autoru. Šekspir je iz Holinšedovih bilježaka izvadio glavne incidente koji se događaju u Macbetu, a izvadio ih je iz dva različita događaja – ubistvo Duncana od strane Macbetha i ubistvo Kralja Duffa, pra dede Lady Macbeth. Takođe možemo vidjeti da je Šekspir odstupao i u drugim aspektima iz hronike, kao recimo lik Banqua. U djelu postoje dramatične promjne, a 3 su glavna razloga zašto: priča koja je uzbudljivija nego u izvorima, tematska svrha stvaranja složenijih karakterizacija Macbetha i političke svrhe koje se vezuju za vladavinu Kralja Jamesa I. U Holinshedovim Ljetopisima Macbeth je predstavljen kao hrabar gospodin, a u Šekspirovoj drami, Macbeth je poslan od strane kralja Duncana kako bi slomio pobunu na čelu sa Mackdonwaldom. Šekspir ostavlja Macbetha kao u hronikama za vrijeme smrti Mackdonwalda. Naš prvi dojam Macbetha mora biti veličanstven. Kao hrabar ratnik i vođa, Macbeth je sposoban od uzime tuđi tereta na sebe. Macbeth u početku posjeduje snagu i ubjeđenje, a kasnije smo svjedoci njegovog pada i mentalnog

propadanja do tačke gdje on nije sposoban za rukovođenje pa čak ni za svoj posao. Šekspir odstupa od Holišenda koji ne daje pravu analizu Macbethovog lika i motivacije. Šekspirov Macbeth je inteligentan čovjek, ambiciozan i smion. Unatoč ubistvima koje će Macbetha počiniti, Šekspir ga predstavlja kao nježnog, misaonog čovjeka koji može ljubiti svim srcem, kao što smo vidjeli u interakcijama sa njegovom suprugom. Izvor za Macbethov osjećaj krivnje nakon što je ubio kralja Duncana najvjerovatnije dolazi sa Holinshedovih stranica prije nego je on izvjestio o Duncanu i Macbethu. Ovdje Holinshed daje priču kralja Kennetha, koga muči savjest i osjećaj krivnje nakon što je ubio svog rođaka. Prikazana su dva Kennetovah iskustva koja su prepoznatljiva u Šekspirovom Macbethu, koji je takođe vođen krivom savjesti. Šekspir je promjenio i poboljšao tematski sadržaj drame, zamutio je liniju između dve krajnosti, dobra i zla. Na taj način je predstavio Macbethovu prirodu, i spašava Macbetha iz kategorije melodramatičnih zlikovca, te ga uzdiže do tragičnog junaka. Šekspir je takođe od Holišenda uzeo i tri kobne sestre koje je promjenio. U Holišendovim hornikama su to vile i nimfe, a kod Šekspira vješticve, koje ulijevaju strah publici. Šekspirove je takođe uveo vještice kako bi zadivio kralja Jeamesa I koji se is am bavio nadnaravnim bićima i pisao knjigu o njima. Šekspirovo preoblikovanje Holinshedovih čudnih sestara takođe obavlja tematsku funkciju uvođenja prisutnosti zla s kojim se Macbeth suočava. U Macbethu, uloga i karakterizacija Banqua se razlikuje od Holinshedovih Hronika. U oba teksta, Banquo je u početku plemenit vojnik koji se bori uajedno sa Macbethom. Međutim, kod Holinsheda Banquo postaje saučesnik u ubistvu kralja Duncana.Šekspir ga pretstavlja kao dobrog i plenenitog kroz dramu. Banquov portret služi u tri svrhe: dramatična, tematska i politička. Šekspirov Banquo je glas razuma i mudrosti koji upozorava Macbetha. Šekspir takođe uvodi promjene i u lik kralja Duncana i u način Duncanove smrti kako bi islutrovao Duncanove vrline i težinu ubistva kralja. Šekspir je promjenu kralja Duncan našao u Holinshedovim Hronikama i predtavio ga kao cijenjeog i idealnog vođu. Macbeth takođe prepoznaje Duncana kao savršenog vođu. Šekspir nije samo promijenio atribute Holinshedovog kralja Duncana, već je takođe promijenio događaje oko Duncanovog ubistva. U hronikama detalji ubistva kralja su kratki. Šekspir je preuzeo polu-istorijske izvore i napravio promjene koje omogućuju uzbudljiviju i tragičniju priču.

5. Dramska funkcija načinana koji je rođen Macduff – On je rođen da bude heroj. Vještice su te koje uvjeravaju Macbetha da mu niko rođen od žene ne može naškoditi. To aludira na Macduffovo rođenje carskim rezom, koje se tada smatralo neprirodnim.

6. Svjetlost i tama u Macbethu – Svjetlo je zajednički simbol za dobru vijest i red. Svjetlo, koje se spominje sugeriše da je sve u redu sa svijetom, Veliki Lanac Bića je u pravilnom redoslijedu. Ideja da svjetlo označava prirodni poredak stvari, se provodi kada plemić Ross kaže: "A ipak, tamna noć je ugušila putujuću lampu [sunce]". Sunce je simbol Velikog Lanca Bića i Božjeg poretka u harmoniji jer je izvor svih prirodnih svjetlosti. Macbeth je činom ubistva kralja poremetio prirodni poredak stvari i tako

oslabio svjetlost sunca. Tama se više ističe kroz djelo. U ovom slučaju, njegova ambicija i obmanjivanje su elementi tame koji vode u njegovu propast. U "Macbethu", svjetlost je simbol sklada i reda, ali tama je upravo suprotno. Tama je haos i zlo koje proizlazi iz Velikog Lanca Bića kada se on prekine. Macbeth je poslao Škotsku u tamnu noć kada je ubijen kralj Duncan. Macbeth i Lady Macbeth su dvoje ljudi koji čine većinu slika vezanih za svjetlost i tamu. Kada ubijaju Šekspir koristi tamu. Tama je alat koji Macbeth i Lady Macbeth koristite kako bi počinili ubistvo. Kada ubijaju Duncana, Lady Macbeth priziva noć ne samo da sakrije svoje i suprugovo zlo djelo, već i da ga sakrije od neba, izvora moralnosti. Tama se takođe koristi kao simbol za opasnost, kada Banquo kaže da on "mora da posudi od tamne noći mračni sat ili dva", a Macbet planira da ga tada ubije. Tama se koristi za ilustraciju neprirodnog Macbethovog zločina, ubistvo kralja, Ross ističe da iako bi trebao biti dan, još uvijek je tamno kao po noći. Noć se takođe koristi kao metafora za Macbethovu vladavinu nad samim sobom, a na kraju Malcolm komentariše da je "duga je ona noć koja nikada ne pronalazi dan." Lady Macbeth kada ubije počinje da živi u tami i gubi razum, ali se nastoji izvući iz toga i pronaći lažno svjetlo. Tama vlada većinom djela, ima samo malo svjetla tek onoliko da se vidi. Kada ste u tami, potrebni su vam neki oblici svjetlosti da biste vidili. Prije nego je Banquo ubijen, on doziva svjetlost. Svjetlo se ne pokazuje do kraja drame kada Macbethova sudbina donosi smrt. Svjetlo simbolizuje ono malo dobra koja je prisutno. Na početku drame kralj Duncan je simbol svjetlosti. On je dobar i plemenite prirode. Čim je on ubijen, tama zaista ulazi u priču. Kada tama jednom uđe u djelo ono postaje sve tamnije, a svjetlo se slabo nazire. Šekspir koristi tradicionalne simbole svijetlog i tamnog za pojačanje elizabetanskog koncepta Velikog Lanca Bića u svojoj predstavi "Macbeth". Kada je sve u redu, svjetlo je prisutno u Velikom Lanacu Bića. Kada je Lanac prekinut, tama i zlo počinju da vladaju. Kada je Macbeth ubio kralja Duncana potrgao je Veliki Lanac Bića. Sa svojim grešnim činom, Macbeth je donio mraku koji može preći u svjetlo jedino kada se sva situacija stabilizuje.

7. Da li je Macbeth kukavica u očima Lady Macbeth – Macbeth je moralna kukavica koja se oslanja na druge likove. Kada šalje pismo Lady Macbeth o vještičijim proročanstvima osjetimo strah u njemu i potrebu da bude sa nekim, a ne sam. Ona je ta koja ima veliki utocaj na Macbetha i ona mu povećava ambiciju. Vidimo da ona silno želi postati kraljica pa smišlja ubistvo Duncana. Ona je puna volje i snage za uspjehom i tako ona zasjeni Macbetha. Macbeth je kukavica u njenim očima, jer se ne usudi sam bez njene pomoći da išta uradi. Ona je ta koja manipuliše suprugom da radi ono što su vještice predvidile. Ona ga tjera naprijed. U njeon govoru vidimo da se Macbeth dvoumi oko krune ili se boji svega toga, a tu se on pokazuje kao potpuna kukavica koja od straha ne zna kako ostvariti ono što želi. Ona ga poziva da mu sipa „mudrost u uho“ tj. da ga ohrabri i kaže mu nekoliko riječi koje bi ga odvele do krune. On je nesposoban bez Lady Macbeth, bez nje on ne bi znao ništa. Pokazuje se kao kukavica i kao neko ko je neuk. Lady Macbeth se ponaša kao muško u njihovoj vezi i bori se za krunu Macbetha. Ona ga savjetuje da treba imati nevino lice pred Dunacanom a da u duši bude zmija i da ga ubije. Macbeth je njena figura koja izvršava sve ono što mu ona naredi. Ona je muško u tom braku, a on samo jedna kukavica koja se ne usudi ništa.

Lady Macbeth je takođe ranjiva, ali ne u tolikoj mjeri kao Macbeth. Lady Macbeth je ta koja mu otvara oči pred strahom, koja ga bodri i šalje naprijed. Ona je jača od njega i to ga ukpoava i stvara kukavicu od njega.

8. Macbethov pogled na svijet na kraju drame – Macbeth se ne može pomiriti sa svijetom u kome postoji ubistvo, iz košmara nema izlaza. Nakon prvog ubistva Duncana shavtio je da smrt ništa ne znači i ništ ne mijenja. On je na kraju pun pezimizma i uništen. Shvata svoje grške i na svijet gleda kao na mjesto gdje on više ne treba da bude. Strovio je haos u kraljevstvu, osjeća krivicu. Život nema smisao niti svrhu. Ali ako svijet nema smisla, onda ni to Macbethovo ubistvo nema smisla i manje je strašno.

9. Elementi „Zlatnog Lanca“ u Macbethu –

VIII. OTHELLO (OTELO)

Žanr – Tragedija

Vrijeme i mjesto pisanja – između 1601 i 1604, Engleska

Datum prve objave - 1623

Ton – Šekspir jasno daje do znanja da su događanja u drami tragična. Brak između Dezdemone i Othella je prikazan kao plemenit i herojski

Vrijeme dešavanja drame – Kasni 16. vijek, za vrijeme ratova između Venecije i Turske

Mjesto dešavanje radnje – Venecija u prvom činu; a nakon toga otok u Kipru

Protagonist – Othello

Glavni sukob – Othello i Desdemona se žene i pokušavaju izgraditi zajednički život, bez obzira na njihovu razliku u godinama, rasi i iskustvuu. Njihov brak sabotira zavidni Iago, koji uvjerava Othello da mu je Desdemona nevjerna.

Podiže akciju – Iago govori publici svoje planove, da Cassio izgubi svoju poziciju kao poručnik, te postupno govoriti Othellu da je Desdemona nevjerna.

Vrhunac – Vrhunac se događa na kraju 3. čina, 3. scena kada Othello kleči sa Iagom i zaklinje se da se neće mijenjati, sve dok ne izvrši krvnu osvetu.

Pad akcije – Iago postavlja maramicu u Cassiovu sobu, pa kasnije dogovara razgovor sa Cassiom, Othello nailazi na tu maramicu kao "dokaz" da su Cassio i Desdemona spavali zajedno. Iago neuspješno pokušava ubiti Cassia, a Othello uguši Dezdemonu jastukom. Emilia pokazuje Iagovu obmanu, Othello se ubija, a Iago je odveden na mučenje.

Teme – Nekompatibilnost vojnog junaštva i ljubavi, opasnosti od izolacije

Motivi - Vid i sljepoća, biljke, životinje, pakao, demoni i čudovišta

Simboli – Maramica, pjesma "Vrbe"

Nagovještaj – Othellov i Desdemonin razgovor o ljubavi nagoviještava katastrofe koje dolaze, Othellov opis prošlosti i njegovog težnje za Desdemonom nagoviještava njegov govor prije samoubistva, Desdemonina pjesma "Vrba", a njeno žaljenje Emiliji u IV činu, 3. scena, nagoviještava njenu smrt.

Radnja:

Othello počinje na ulici u Veneciji, u jeku svađe između Roderiga, bogatog čovjeka i Iaga. Roderigo je plaćao Iagu da mu pomogne u parnici za Desdemona. Ali Roderigo upravo saznaje da je Desdemona udata za Othella, generala kome Iago služi kao potporučnik. Iago kaže da mrzi Othella, koji ga je nedavno prošao za položaj poručnika u korist neiskusnog vojnika Michaela Cassia. Neprimjetni, Iago i Roderigo se žale Brabanziu da je njegovu kći Desdemonu ukrao i njome se oženio Crnac Othello. Brabanzio vidi da njegova kći zaista nedostaje i skupi nekoliko oficira da pronađu Othella. Ne želeći da se zna za njegovu mržnju prema Othellu, Iago ostavlja Roderiga i požuri nazad do Othella prije nego ga Brabanzio vidi. U Othellove odaje stiže Cassio sa hitnom porukom od Vojvode: potrebna je Othellova pomoć za predstojeće turske invazije na Kipar. Nedugo nakon toga, Brabanzio stiže s Roderigo i ostalima, a Othella optužuju za krađu njegove kćeri pomoću čarolije. Kada je saznao da je Othello na putu da razgovara sa vojvodom, Brabanzio odluči otići i optužiti Othella pred okupljenim senatom. Brabanzio planira osvetu. Vojvoda i Senat su veoma naklonjeni Othellu. Kada mu je data šansa da govori o sebi, Othello objašnjava da je on patio za Desdemonom i da ju je osvojio ali ne vračanjem, već sa pričama o putovanjima i avanturama u ratu. Vojvoda smatra da je Othellovo objašnjenje uvjerljivo, a Dezdemona je i sama uskočila

u tom trenutku, braneći svoj izbor braka i objavještava svog oca da je sada vjerna svom mužu. Brabanzio je frustriran, ali omogućuje senatu da nastavi. Vojvoda govori Othellu da mora ići na Kipar da pomogne u odbrani od Turaka, koji su krenuli na ostrvo. Desdemona insistira da prati muža na tom putu, a pripreme su za njih da ode te noći. Sljedećeg dana na Kipru na obali stoje dva gospodina sa Montanom, guvernerom Kipra. Dolazi treći gospodin koji navodi da su turske flote uništene u oluji na moru. Cassio, čiji brod nije doživio istu sudbinu, stiže ubrzo, prećen drugim brodom koji je prevozio Iaga, Roderiga, Desdemonu i Emiliu, Iagovu suprugu. Nakon što su stigli, grupa odlazi u luku. Dok su čekali Othella, Cassio je pozdravio Desdemonu udarajući je po ruci. Gledajući ih, Iago govori publici da će iskoristiti taj stisak ruke "kao malu splektu" da uhvatiti Cassia u zamku. Dolazi Othello, pozdravlja svoju suprugu, te najavljuje da će te večeri biti proslava jer je Kipar sačuvan od Turaka. Nakon što su otišli, Roderigo se žali Iagu da nema šanse da uništi Othellov brak. Iago uvjerava Roderiga da čim Desdemoni "narav postane dosadna ", ona će se izgubiti interes za Othella i tražiće seksualno zadovoljstvo negdje drugo. Međutim, Iago upozorava da ako bude "negdje drugo", vjerojatno će biti sa Cassiom. Iago nagovara Roderiga da treba da baci Cassia u nemilost tako što će se početi boriti sa njim na zabavi te večeri. U monologu, Iago objašnjava publici da je eliminiranje Cassia prvi ključni korak u njegovom planu za propast Othella. Te noći, Iago vidi da je Cassio pijan, a onda šalje Roderiga da započne borbu s njim. Očigledno izazvan od Roderiga, Cassio potjera Roderigo preko pozornice. Guverner Montano pokušava smiriti Cassia, a Cassio ga ubode. Iago šalje Roderiga da podigne buku u gradu. Buka je podignuta,a Othello koji je napustio zabavu ranije kako bi konzumirao brak, ubrzo dolazi da bi smirio komešanje. Kada Othello zahtijeva da zna ko se počeo boriti, Iago izmisli da je tu upetljan njegov "prijatelj", Cassio, ali na kraju on mu ispriča cijelu priču. Othello onda Cassiu oduzima čin poručnika. Cassio bjesni, a onda kada svi drugi odlaze on se žali Iagu da je njegov ugled zauvijek uništen. Iago uvjerava Cassia da može vratiti Othellovu dobru volju pomoću Desdemone kao posrednika. U monologu, Iago nam govori da će uokviriti Cassia i Desdemonu kao ljubavnike da bi napravio Othella ljubomornim. U pokušaj pomirenja, Cassio šalje muzičare da sviraju ispod Othellovog prozora. Othello, međutim, šalje svog klauna da kaže muzičarima da odu. Nadajući se da će organizovati sastanak sa Desdemonom, Cassio pita klauna, seljaka koji služi Othellu da mu pošalje Emiliu. Nakon što klaun odlazi, dolazi Iago i govori Cassiu da će maketi Othella sa puta, tako da Cassio može ragovarati nasamo sa Desdemonom. Othello, Iago i gospodin odlaze da ispitaju neke od gradskih bedema. Desdemona opravdava Cassiov zahtjev i obećava da će učiniti sve što može kako bi Othello oprostio svom bivšem poručniku. Kada je Cassio bio na odlasku, vraćaju se Othello i Iago. Osjećajući se nelagodno, Cassio odlazi bez da razgovora sa Othellom. Othello se raspituje da li je to Cassio koji se upravo rastao od njegove supruge, a Iago paleći Othellovu vatru ljubomore, odgovara: "Ne, naravno, ne mogu to zamisliti, / da će se iskrasti toliko kriv, / Vidjevši kako odlaziš". Othello postaje uznemiren i potišten, a Iago želi da ostvari svoj cilj

uklanjajući obojicu i Cassia i Othella tako što govori da Cassio i Desdemona imaju aferu. Desdemonina molba Othellu da Cassiu ponovo vrati čin poručnika uvjerava Othella da je njegova supruga nevjerna. Nakon Othellovog razgovora sa Iagom, Desdemona dolazi i poziva Othella na večeru, ali on se ne osjeća dobro. Ona mu nudi svoju maramicu da je omota oko glave, ali on smatra da je "[p] ree mala" i ispušta je na pod. Dezdemona i Othello odlaze na večeru, a Emilia uzima maramicu, napominjući publici da je Iago uvijek želio da je ukrade. Iago je presretan kad mu Emilia daje maramicu, koje je postavio u Cassiovu sobu kao "dokaz" za njegovu aferu sa Desdemonom. Kada Othello zahtjeva "vidljivi dokaz" da je njegova supruga nevjerna, Iago kaže da je vidio Cassia kako "briše bradu" sa Desdemoninom maramicom – a to je prvi poklon koji joj je Othello dao . Othello obećava da će se osvetiti supruzi i Cassiu, a Iago se zakune da će mu pomoći. Kada Othello vidi Desdemonu kasnije te večeri, zahtijeva od nje da mu pokaže maramicu, ali ona mu govori da je nije ponijela sa sobom i pokuša promijeniti temu pa nastavlja pričati u Cassiovu korist. To izazove još veći bijes u Othellu i on je izbaci vani. Nešto kasnije, na pozornicu dolazi Cassio, pitajući se o maramici koju je upravo pronašao u svom stanu. Pozdravila ga je Bianca, prostitutka, kojoj on govori da umze maramicu i da mu kopira njen vez. Zbog Iagovih spletki, Othello postaje toliko opsjednut ljubomorom da pada u trans i ima napade epilepsije. Dok se ovaj grči na podu, dolazi Cassio, a Iago mu kaže da se na razgovor vrati za nekoliko minuta. Kada se Othello oporavlja, Iago mu govori o planiranom sastanku sa Cassiom. On govori Othellu da se sakrije i da gleda kako Iago iz Cassia izvlači priču o njegovoj aferi sa Desdemonom. Othello se krije u stranu i sluša, Iago od Cassia crpi informacije o Bianci, čineći da se Cassio smije i potvrdi Othellove sumnje. Onda ulazi Bianca sa Desdemoninom maramicom, prigovarajući Cassiu da joj je naprvio kopiju veza ljubavog simbola koje mu je dala neka druga žena. Dolazi Desdemona sa Lodovicom, a Lodovico daje Othellu pismo iz Venecije u kome ga pozivaju kući, a na njegovo mjesto postavljaju Cassia kao njegovu zamjena. Othello pobjesni, udari Desdemonu i istjera je vani. Te noći, Othello optužuje Desdemonu da je bludnica. On ignoriše njene tvrdnje da je nevina, koje podržava Emilia. Iago uvjerava Desdemon da se Othello uznemirio zbog nekih pitanja u državi. Kasnije te noći, Othello drsko govori Desdemoni da ga čeka u krevetu i da otjera Emiliu. U međuvremenu, Iago uvjerava još uvijek ljutog Roderiga da sve ide po planu: kako bi spriječilo Dezdemonu i Othello da odu, Roderigo mora ubiti Cassia. Tada će on imati čist put do svoje ljubavi. Iago upućuje Roderiga da Cassiu postavi zasjedu, ali Roderigo propušta njegov znak i umjesto toga Cassio ga rani. Iago rani Cassia i pobjegne. Kada Othello čuje Cassiov plač, pretpostavlja da je Iago ubio Cassia kao što je to i rekao. Ulaze Lodovico i Graziano da vide što se to događa. Iago ulazi ubrzo nakon toga i pretvara se da je bijesan kada "otkriva" da je Cassio napao Roderiga, koga ubija. Cassio odlazi da zavije ranu. U međuvremenu, Othello stoji iznad njegove žene koja spava, pripremajući se da je ubije. Desdemona se probudi i počne da se pravda Othellu. Ona tvrdi da je nevina, ali Othello je uguši. Ulazi Emilia sa viješću da je Roderigo mrtav. Othello pita da li je i Cassio takođe mrtav, a kada Emilia kaže da nije

Othello se osjeća poniženo. Nakon što je vikala da je ubijaju, Desdemona mijenja priču prije nego što umre, tvrdeći da je ona počinila samoubistvo. Emilia pita Othella šta se dogodilo, a Othello joj govori da je ubio Desdemonu zbog njene nevjere, na koju mu je ukazao Iago. Montano, Graziano i Iago ulaze u sobu. Iago pokušava ućutkati Emiliu, koja shvata šta je učinio. U početku Othello insistira da Iago kaže istinu, navodeći maramicu kao dokaz. Kada mu Emilia govori kako je pronašla maramicu i dala Iagu, Othella se slomi i počne plakati. On pokušava ubiti Iaga, ali nije naoružan. Iago ubija Emiliu i bježi, ali hvataju ga Lodovico i Montano, koji su se vratili držćei Iaga zarobljenog. Oni su takođe doveli i Cassia, koji je bio u stolici zbog rane. Othello rani Iaga i razoruža ga. Lodovico kaže Othellu da mora poći s njima nazad u Veneciju da mu se sudi. Othello govori o tome kako bi volio da ga se pamti, onda se ubija mačem. Dramu zatvara Lodovicova priča. On daje Othellovu kuću i imanje Grazianu i naređuje da pogube Iaga.

Likovi:

Othello - protagonista i junak. On je crnac i general Venecijanske vojske. Othello je rječit i fizički snažan lik, koji je jako cijenjen. Unatoč visokom položaju, on je lak plijen za nesigurnost zbog svoje dobi, života kao vojnik i roda. "Slobodne je i otvorene prirode", a to iskorištava njegov potporučnik kako bi ga napravio ljubomornim i zbunio u vezi njegove supruge Desdemone.

Desdemona - kći mletačkog senatora Brabanzia. Dezdemona i Othello se potajno vjenčaju prije početka drame. Ona je čista i mirna, ali je takođe i prisebna. Podjednako je sposobna za odbranu braka, šali se sa Iagom, te reaguje dostojanstveno na Othellovu neshvatljivu ljubomoru.

Iago - Othellov potporučnik i zlikovac. Iago ima dvadeset osam godina. Njegov glavni razlog za Othellovu smrt je to da ga je ovaj prevaio za čin poručnika. Iagovi motivi nikada nisu jasni, on uživa u opsesivnom, u manipulaciji i destrukciji.

Michael Cassio - Othellov poručnik. Cassio je mlad i neiskusan vojnik, a njegovoj visokoj poziciji zamjera Iago. Cassia je jako sram nakon što je pijan bio upleten u svađu na Kipru i nakon što izgubi mjesto poručnika. Iago iskorištava Cassiovu mladost, dobar

izgled i prijateljstvo sa Desdemonom kada se igra sa Othellom da bi ga uvjerio da mu je Desdemona nevjerna.

Emilia - Iagova žena i Desdemonina podanica. Cinična je i svjetovna žena, koja je jako vezana za svoju gospodaricu i nepovjerljiva u svog supruga.

Roderigo - ljubomorni prosilac Desdemone. Mladi, bogati i ludi Roderigo je uvjeren da ako da nešto svog novca Iagu,da će mu ovaj pomoći da pridobije Dezdemonu. Ali postane frustriran kada Othello oženi Desdemonu, pa je vodi na Kipar. Na kraju on je toliko očajan da pristaje pomoći Iagu da ubiju Cassia, kada mu Iago govori da je Cassio još jedan potencijalni konkurent za Desdemonu.

Bianca - prostitutka na Kipru. Biancina omiljena mušterija je Cassio, koji joj obećava brak.

Brabanzio - Desdemonin otac, važan mletački senator. Kao Othellov prijatelj, Brabanzio se osjeća izdanim kada se on potajno ženi za njegovu kćer.

Vojvoda Venecije - službeni autoritet u Veneciji. On jako poštuje Othella kao javnog i vojnog službenika. Njegova primarna uloga je da se pomiri Othella i Brabanzia u Činu I, iii scena, a potom šalje Othella na Kipar.

Montano - guverner Kipra prije Othella. U Činu II on pripovijeda stanje rata i čeka mletačke brodove.

Lodovico - Jedan od Brabanzijine braće, Lodovico je glasnik od Venecije do Kipra. On stiže na Kipru u Činu IV i nosi pismo gdje stoji da je Othella zamjenio Cassio.

Graziano - Brabanziov rođak koji prati Lodovica na Kipar. Usred haosa u posljednjoj sceni, Graziano spominje da je Desdemonin otac umro.

Klaun - Othellov sluga. Iako se klaun pojavljuje samo u dve kratke scene, njegovi nastupi održavaju i iskrivljuju akciju: njegova šala na riječ "laži", na primjer, naslućuje Othellovu zbunjenost jer ova riječ ima dva značenja.

1. Dvostruko vrijeme – Tu postoji kratko i dugo vrijeme. Šekspir koristi kratko vrijeme kako bi pojačao intenzitet drame i daje nam dojam tragdije. A kako bi postigao vjerodostojnost u drami Šekspir koristi duže vrijeme kako bi opisao aferu između Dezdemone i Casia, te Iaga koji pravi Othella ljubomornim. Čini se da je raspad Othellovog uma i braka dolazi u bržem vremenu. Osim toga, Iago se takođe kreće brzo, njegove zavjere ostaju prikrivene, ali u isto vrijeme postoje reference sugerišući da se vrijeme kreće sporije nego sama akcija. Othello govori i ponaša se kao da je na Kipru samo 2 dana. Vrijeme je jedna od glavnih tema u Othellu. Tu postoje dva sata: Othellov je brži, a drugi sporiji pa tako Šekspir daje zagonetku koju čitaoci treba da riješe. Odgovor se skriva u metaforama. Kada Iago kaže, "Mavar se mijenja sa mojim otrovom", kaže da je drogirao Othella. Iago to čak istče sa "Djela moje medicine", kao i imena kao što su droga Poppy, Sirupi koji omamljuju. Droga je ta koja čini da Othello izgubi osjećaj za vrijeme i da od mudrog generala u Veneciji postane lupež na Kipru. Neke ključne riječi:

* Utroba Vremena: vremeplov. "Ima mnogo događanja u utrobi vremena, koji će biti prikazani."

* Naviti sat: najavljuje početak dvostrukog vremena drame na Kipru.

* Sunčani sat dvostruko navijen: prevara dvostrukog sata.

* Raditi razumno, a ne pomoću vještičarenja: To govori čitaocima da razumno riješe zagonetku. "Razum zavisi od preostalog vremena... učini da se sati čine kraćim," nagovještaj za spori i brzi sat.

Sa drogom, Othello može imati potpuno drugačiji doživljaj čitanja, više intrigantan i logičan.

2. Othellov jezik, postupnost i transformacija – jezik u Othellu je više barbarski. Othellov jezik u V Činu je u suprotnosti onome što je u početku drame, jer je Othello bio plemenit čovjek koji je bio strastveno zaljubljen u svoju ženu Desdemonu. Dok nešto kasnije u Činu III i IV jezik se ponovo mijenja kada Iago manipuliše Othellom, uvjeravajući gad a mu je Dezdemona nevjerna. To sve mijenja Othella tako da njegov jezik postaje barbarski. Kada se Othello susreće Venecijanskim vojvodom Brabanziem i kada se raspravljaju o svadbi, Brabanzio je ponesen negativnim emocijama, a Othello

koristi poetskim i mudrim jezikom i ostaje miran dok objašnjava vojvodi da je taj brak iz ljubavi. Dok se Brabanzio Othellu obraća brzopleto, a često i vrlo agresivno, Othello ne čini isto. Njegov jezik je naizgled pjesnički i mudar povezujući ga sa njegovom mirnom i racionalnom prirodom. Iako navodi da je "Prost u svom govoru ... “ Othello tako pokazuje svoju poniznu i mirnu prirodu u poređenju sa Brabanziom. Othello često izgovara mudre izreke o ljubavi i govori da je ona jedina “magija” koju koristi za Dezdemonu. Sa ovom mudrom izjavom se jasno vidi da je Othello racionalan i miran. Drugi primjer smirenosti i poetičnog jezika imamo kada Othello pita Dezdemoninog oca da je pusti s njim na Kipar, kada kaže “Ja preklinjem a ne molim…. Moji apetiti…..ali da budem slobodan i darežljiv prema njoj”, tu on prikazuje svoju plemenitu prirodu, jer stavlja svoju suprugu ispred sebe. Othello se takođe prikazuje kao jako zaljubljen u svoju suprugu. Tokom svojih govora kroz koje naviješta svoju ljubav, Othello koristi i božanstvene slike da označi svoju strast i želju za Desdemonom. Primjer toga imamo kada se Othello vraća iz bitke sa Turcima i govori Dezdemoni da je njegova ljubav besmrtna i upoređuje je sa božanskom. Ali već u 3. činu vidimo da se njegov stil izražavanja i jezik mijenjaju, postaju kao “pakao”. Tu vidimo da Othello više ne vjeruje u svoj brak ida se njegova slika sa božanske mijenja u kobnu. Do kraja tog čina njegov jezik se mijenja i on svoju ženu naziva “jasterbom”. Vidimo da on govori o njoj na grub način i da je više ne poštuje. Othello je sve više uvjeren dag a žena vara i tada koristi pogrdne riječi nazivajući je bludnicom. U činovima IV i V vidimo da je Othello nadvladan bijesom id a njegov jezik postaje sve gori. Što više ispoljava ljubomoru i bijes to se koristi i pogrdnim riječima. Ali kada saznaje da mu je žena nevina i da ju je ubio bez razloga njegov jezik postaje kao na početku. Ponovo je poštuje, pono o njoj lijepo govori. Dolazimo do zaključka da je Iago taj koji mijenja Othella tokom drame id a mijena njegovo ponašanje i izražavanje.

3. Othello – story of a private life – To je priča o privatnom životu Othella i njegove žene Dezdemone. U početku vidimo da je on voli i poštuje, ali nešto kasnije kada se Iago umiješa, Othello postaje bijesan i gubi se njegova smirenost. Njegovo ponašanje raste od potpuno mirnog dostojanstva do potpune pomahnitalosti. Radnja počinje u Veneciji gdje su prikazane mnoge ličnosti i njihovi životi. Zatim se radnja seli na Kipar, izolovano područje u moru, a politički i vojni interesi se uklanjaju iz radnje. U tim situacijama svaka riječ dobiva veliku težinu, a svaki postupak postaje uzrok neke važne posljedice. Svaka scena ima svoje značenje, proizrasta iz prethodne i vodi nekom značajnom događaju. Tu je prikazana lična drama Othella, Iaga i Dezdemone koja će kasnije prerasti u pakao. Radnja se odvija jako brzo u roku nekoliko dana: Othello se vjenčava, istog dana ga šalju na Kipar, gdje Iago okleveta Dezdemonu, umješa se u nihov privatni život it u počinju sve nevolje. Othello mu povjeruje i ubija svoju nevjestu. Othello lišava Dezdemonu i Casia da se pravdaju, postaje slijep od ljubomore, a Iago

sve više napreduje u svojoj zamisli. Othello postaje sve više ljubomoran , gubi samopouzdanje i dostojanstvo. On je isuviše lakovjeran, što pridonosi Iagu da mu uspješno uđe u njegov privatni život i da ga opasno ugrozi i naruši. Teško je tačno odrediti šta Othella navodi da ubije Dezdemonu i šta ga pretvara u tragičnog lika. Iago uspjeva da zatruje Othellov um, da mu oduzme privatnost i sruši život. On prouzrokuje Othellov moralni pad. Iagov um zavlada Othellovim. Othellova velika greška je ta što sluša Iaga i vjeruje mu. Ali to nije Othellova naivnost, jer Šekspir se trudi da nam jasno stavi do znanja da svako Iaga smatra dobronamjernim. “Časni” je epitet koji često stoji uz Iagovo ime, on jednostavno nije negativan lik. On je makijevalistički junak, krajnje zlo, sebičan i nema obzira u postizanju svojih ciljeva, ali to sve dobro prikriva. Pomoću svoje inteligencije se sveti Othellu, ruši mu život, privatnost, porodicu i sve što je postigao. On je taj koji dramu čini tragičnom i daje joj tragičan kraj.

4. Othellov moralni pad: uzroci i tok – Othello je u početku prikazivan kao lijep i besprekoran vojni vođa čije su misli upravlji logika i razum. Međutim, Othello ima jedan veliki nedostatak - on ima tendenciju da sve što vidi ili čuje uzima srcu bez da ispita uzroke ili da realno razmisli o tome. Iago iskorištava te njegove nesavršenosti i neprestanim obmana i lažima uzrokuje da se Othellova mudrost i presude razaraju id a se u njemu stvara ljutnja i ljubomora. To je isključivo Iagovo iskorištavanje Othellove odsutnosti koja dovodi do tragičnih ishoda i uzrokuje da Othello bude pogonjen ljubomorom do točke da ga to košta njegove čitave egzistencije. Othello je general u Venecijanskoj vojsci. On je Mavar, tamne kože afričkog porijekla, a uzdigao se kroz redove mletačke vojske kroz naporan rad i uspjeh u borbi. Othello je kulturan i rasan autsajder. Naglašene su Othellove plemenitosti i dobrote i dobar je diplomata. On postaje svoj vlastiti sudac, porota i dželat i provodi svoje kazne, uzimajući nož i zabadajući ga sam sebi. U IV činu vidimo Othellov pad, koji nikada nije potpun ali mijenja dosta toga. Pred kraj sene Iskušenja postje najstrašniji, a njegova veličina ostaje gotovo ista, neumanjena. U IV činu nastaje haos. Iago požuruje sve, organizuje susret Othella i Casia, zadaje svojim žrtvama udarac i ne dopušta da se Othello oporavi od šoka. Kada se Othello pojavi, na prvi pogled vidimo da se jako promjenio. On je fizički iscrpljen, a njegov um je ošamućen. On sve vidi mutno kroz maglu krvi i suza. On zapravo zaboravlja incident sa maramicom, pa ga treba podsjetiti na to. Kada Iago opazi da može rizikovati gotovo bilo koju laž, govori Othellu da mu je Casio priznao svoju nevjeru sa Dezdemonom, a Othello koji je bio pun snage počinje da govori nepovezano, crnilo iznenada ulazi u njegove oči i svijet, te on besmisleno pada na dno. Iago prije nije postupao tako iz straha, nije se usudio ukopati Casia u Othella, ali on je sada siguran. U Othellovim očima se vide samo bijes i proždrljiva žeđ za osvetom, on se bori sa čežnjom i pobijeđuje. Odgađanje nečega do u noć je mučenje za njega. Njegova samokontrola ga je posve napustila i on udara svoju suprugu u prisustvu

izaslanika iz Venecije. On je toliko izgubio osjećaj za realnost da se nikada nije zapitao što će biti nakon smrti Cassia i njegove supruge. Neiskorjenjivi instinkt za pravdu ga vodi da pita Emilia, ali ništa ga ne može ubjediti i tu slijedi strašan prizor optužbi, a onda, kako bi nas Šekspir uvjerio da sve gori od mržnje i bijesa, slijedi razgovor Desdemon i Iaga, njen posljednji razgovor s Emiliom i njena posljednja pjesma. Ali pred sam kraj opet imamo promjene. Navodna smrt Casia je zasitila žeđ za osvetom. Othello koji ulazi u spavaonicu sa riječima “To je uzrok, to je uzrok, draga moja” nije ona ista osoba sa početka IV čina. Dejlo koje je počinio nije ubistvo, već žrtva. On je Dezdemonu spasio od nje same, ne zbog mržnje nego zbog časti i ljubavi. Njegova ljutnja je prošla, a bol je zauzela svoje mjesto. Sav taj haos i šteta koja je nastala su povećali ljubav u Othellu. On ponovo postaje onaj stari Othello, dobar i pravedan, ali sada je kasno jer je shvatio da mu to sada ništa ne vrijedi i da je ostao sam. Ubio je ženu zbog nepromišljenosti, pao je na dno i tamo ostaje. Haos je došao i otišao, a Othello postaje protagonist. Tu je zapravo ono nešto što unosi tragičnost u Šekspirovo veliko djelo.

5. Dezdemonina smrt – Dezdemona pretstvlja nevinost, istinu i dobrotu u djelu.Ona se zaljubi u Othellove priče i u njegovu ličnost hrabrog ratnika. Na dan vjenčanja ona od Othella kao poklon dobija maramicu, koja će joj na kraju uzeti život i biti lažni dokaz u lažnoj Iagovoj igri prevare. Othello je par puta navodi da priča o toj maramici, a ona i ne sluti šta je zapravo u pozadini. Kao jako dobra supruga, ona pokušava da pomiri Othella i Casia i ubjeđuje muža da mu vrati čin. To još više pogoršava situaciju i daje povod Othellu da uradi ono najgore, usmrti svoju suprugu. Ali Desdemona ga ne krivi već pokušava shvatiti šta ga je uznemirilo. Ona je izvor nesebične ljubavi i žrtve, brani svog muža na samom kraju života. Što se tragedija sve više odvija, njen život je sve bliže kraju. Kada Othello primjeti njenu maramicu kod Casia sve njegove sumnje su potvrđene. Ta maramica ima malo veze sa ljubavlju, a više sa čašću. Njezin lik je čist i pun ljubavi prema Othellu sve do samog kraja drame.Desdemona je čista, vedra i pravedna tokom drame. Njena tragedija je potpuno neopravdana i ona koju može smisliti samo zli um kao što je Iagov. Unatoč Desdemoninim tvrdnjama o nevinosti, Othello odbija da u to vjeruje i ne sluša njene molbe za milost. Dezdemona očigledno biva svjesna svoje smrti govoreći Emiliji da je sahrani u vjenčanim plahtama koje Othello traži da se postave na krevet. Kada zadnji put vidimo Dezdemonu prije nego što se budi i zatiče Othella kako stoji nad njom sa nožem u rukama, ona pjeva pjesmu koju je naučila od služavke svoje majke: "Ona je bila zaljubljena, a on je dokazao da je lud / i odrekao se nje. Ona je pjevala pjesmu o vrbi. /. . . / I umrla je pjevajući je. Ta pjesma večeras / neće ići iz moje glave ". Desdemona može samo gledati kako je njen suprug poludio od ljubomore. Iako ona do kraja teži tome da je "nevina", Dezdemona oprašta svom mužu. Njeno opraštanje Othellu pomaže publici da mu takođe oproste.

IX. HAMLET (HAMLET)

Žanr – Tragedija, tragedija osvete

Vrijeme i mjesto pisanja – London, Engleska, početkom sedamnaestog vijeka (vjerovatno 1600-1602)

Datum prve objave - 1603, u gusarskom Quartu izdanje pod naslovom Tragicall Historie Hamleta, 1604 u proširenom izdanju Quarta

Ton – Mračan, ironičan, melankoličan, strastven, kontemplativan, očajan, nasilan

Vrijeme dešavanja drame – Kasni srednji vijek

Mjesto dešavanje radnje – Danska

Protagonist – Hamlet

Glavni sukob – Hamleta osjeća odgovornost da osveti očevo ubistvo od strane svog strica Klaudija, ali Klaudije je sada kralj dobro je zaštićen. Osim toga, Hamlet se bori sa svojim sumnjama o tome da li može da vjeruje duhu i da li je ubistvo Klaudija ono nešto što može da osveti njegovog oca.

Podiže akciju – Duh se pojavljuje Hamletu i govori mu da se osveti za njegovo ubistvo, ali Hamlet osjeti ludilo u svojim namjerama. Hamlet režira dramu mišolovka, dobija priliku da ubije Klaudija, dok se on molio.

Vrhunac – Kada Hamleta probode Polonia kroz Arras u Činu III, scena iv, postaje nasilan i sebe dovodi u neizbježan sukob s kraljem. Drugi vrhunac dolazi na kraju Čina IV, iv scena, kada Hamlet obaveže da će se predate osveti.

Pad akcije – Hamlet je poslan u Englesku da bude ubijen, Hamlet vraća se u Dansku i sukobljava sa Laertom na Ofelijinoj sahrani, obračun mačevanjem, smrt kraljevske porodice

Teme – Nemogućnost izvjesnosti, složenost djelovanja, tajna smrti, nacija kao bolesno tijelo

Motivi - incest i incestuozne želje, uši i sluh, smrt i samoubistvo, tama i nadnaravno, mizoginija (mržnja prema ženi)

Simboli – Duh (duhovne posljedice smrti), Yorickova lubanja (fizička posljedica smrti)

Nagovještaj – Duh nagoviještava zlokobnu budućnost Danske.

Radnja:

Jedne tamne zimske noći, duh se šeta zidinama dvorca Elsinore u Danskoj. Najprije ga spazi par čuvara, a zatim i učeni Horatio. Duh je bio sličan nedavno preminulom kralju Hamletu, čiji je brat Klaudije naslijedio prijestolje i oženio kraljevu udovicu, kraljicu Gertrudu. Kada Horatio i stražari dovedu Princa Hamleta, sina Gertrude i mrtvog kralja da vidi duha, on govori da je to zaista duh njegovog oca, te da ge je ubio niko durgi do Klaudije. Naređujući Hamletu da se osvetiti čovjeku koji je uzurpirao prijestolje i oženio njegovu ženu, duh u zoru nestaje. Princ Hamlet se posvećuje žrtvovanju za očevu smrt, ali pošto je dubokouman i obazriv prema prirodi, on kasnije postaje melankoličan, pa čak i prividno lud. Klaudije i Gertruda se brinu zbog prinčevog čudnog ponašanja i pokušavaju otkriti njegov uzrok. Unajmljuju Hamletove prijatelje, Rosencrantza i Guildensterna, da ga paze. Kada Polonije, pompezni Lord Chamberlain, sugeriše da je Hamlet možda lud od ljubavi za njegovom kćerkom, Ofelijom, a Klaudije se slaže da špijunira Hamletov razgovor sa djevojkom. Ali, iako se čini da je Hamlet lud, on ne izgleda kao da je zaljubljen u Ofeliju: naređuje joj da ode u manastir i izjavi da želi da zabrani brakove. Grupa putujućih glumaca dođe do Elsinore i da Hamletu ideju da testira svog strica za krivnju. Oni će izvesti scenu koja je slična redoslijedu po kojem Hamlet smatra da je njegov stric ubio oca, tako da ako je Klaudije kriv sigurno će reagovati na to. Kada u trenutku ubistva dolazi u pozorište, Klaudije poskoči i napusti sobu. Hamlet i Horacije se slažu da to dokazuje njegovu krivnju. Hamlet odlazi da ubije Klaudija, ali nalazi ga kako se moli. Budući da on vjeruje da će ubijanje Klaudija za vrijeme molitve poslati njegovu dušu u raj, Hamlet smatra da bi to bilo neadekvatno osveti i odluči čekati. Klaudije, uplašen zbog Hamletovog ludila i u strahu za vlastitu sigurnost, naređuje da se Hamlet pošalje u Englesku. Hamlet odlazi da se suoči sa svojom majkom, u čijoj je spavaonici sakriven Polonije. Kada čuje buku iza tapiserije, Hamlet povjeruje da se tamo skriva sam kralj. On izvlači svoj mač, probode kroz tkaninu i ubija Polonia. Zbog ovog zločina, odmah je otpremljen u Englesku zajedno sa Rosencrantzom i Guildensternom. Međutim, Klaudijev plan za Hamleta uključuje nešto više od protjerivanja. On naređuje Rosencrantzu i Guildensternu da kažu kralju Engleske da Hamlet treba pogubiti. Nakon očeve smrti, Ofelija ludi i od tuge se utapa u rijeci. Poloniev sin, Laert, koji boravi u Francuskoj, bijesan se vraća u Dansku. Klaudije ga uvjerava da je Hamlet kriv za očevu i sestrinu smrt. Kada Horatio i kralj primaju pisma od Hamleta što pokazuje da se princ vratio u Dansku nakon što su mu gusari napali brod na putu za Englesku, Klaudije namjerava da iskoristi Laertovu želju za osvetom i tako osigurava Hamletovu smrt. Laert će se suočiti sa Hamleta u mačevanju,

ali Klaudije će otrovati Laertovu oštricu, tako da ako mu pusti krv, Hamlet će umrijeti. Kao sporedni plan, kralj odluči da otruje pehar koji će dati Hamletu da iz njega pije, tako da će on biti svejedno mrtav. Hamlet se vraća u obližnji Elsinore baš u trenutku Ofelijine sahrane. Obuzet tugom, on napada Laerta i izjavljuje da je oduvijek volio Ofeliju. Na putu za dvorac, on govori Horatiu kako vjeruje da čovjek mora biti spreman na smrt, jer smrt može doći u bilo kom trenutku. Ludi dvorjanin po imenu Osric stiže po Klaudijevoj naredbi kako bi organizovao meć između Hamleta i Laerta. Počinje borba mačevanja. Hamlet osvaja prvi udarac i odbija da pije iz kraljevog pehara. Umjesto toga, Gertruda uzima pehar, pije iz njega, a otrov je brzo ubija. Laert uspije da rani Hamleta, ali Hamlet ne umre odmah od otrova. Laert je najprije proboden od oštrice sopstvenog mača, a onda otkriva Hamletu da je Klaudije odgovoran za smrt kraljice, umire od otrovane oštrice mača. Hamlet zatim probode Klaudija sa otrovnim mačem i natjera gad a popije ostatak otrovanog vina. Klaudije umre, a Hamlet umire odmah nakon što se uspio osvetiti. U tom trenutku, ulazi norveški princ Fortinbras, koji je vodio vojsku u Dansku i napao Poljsku, sa veleposlanicima iz Engleske, koji izvještavaju da su Rosencrantz i Guildenstern mrtvi. Fortinbras je zapanjen jezivim prizorom da cijela kraljevska familija leži na podu mrtava. On preuzima vlast nad kraljevstvom. Horatio ispunjava Hamletov zadnji zahtjev i priča mu Hamletovu tragičnu priču. Fortinbras naređuje da se Hamlet odnese na način koji pristaje palom vojniku.

Likovi:

Hamlet - Princ Danske, glavni lik i protagonista. Ima oko tridesetak godina, Hamlet je sin kraljice Gertrude i pokojnog kralja Hamleta, a nećak sadašnjeg kralja Klaudija. Hamlet je melanholičan, ljut i ciničan, pun mržnje prema njegovom stricu. Reflektirajući i zamišljen mladić koji je studirao na Sveučilištu u Wittenberg, Hamlet je čest neodlučan, sklon brzini i jako impulsivan.

Klaudije - kralj Danske, Hamletov stric, a u drami je antagonist. Negativac je, proračunat, ambiciozan političar, vođen svojim seksualnim apetitima i pohlepom za moći. Povremeno pokazuje znakove krivnje i ljudskih osjećaja, ljubav prema Gertrudi i čini se iskren.

Gertrude - kraljica Danske, Hamletova majka, nedavno udata za Klaudija. Gertruda jako voli Hamleta, ali ona je plitka, slaba žena koja traži ljubav i status više nego moralnu čestitost ili istinu.

Polonije - Lord Chamberlain na Klaudijevom dvoru, pompezan, stariji čovjek. Polonije je otac Laerta i Ofelije.

Horacije - Hamletov blizak prijatelj, koji je studirao sa princom na sveučilištu u Wittenbergu. Horatio je vjeran i pomaže Hamletu tokom cijele drame. Poslije Hamletove smrti, Horacije ostaje živ i priča Hamletovu priču.

Ofelija - Polonieva kći, prekrasna mlada žena u koju se Hamleta zaljubi. Ofelija je slatka i nevina mlada djevojka, koja poštuje svog oca i brata Laerta. Čak i kada poludi i umre, ponaša se dosljedno djevojci, pjevajući pjesme o cvijeću. Na kraju se utopi u rijeci između vijenaca od cvijeća koje je sama napravila.

Laert - Polonijev sin i Ofelijin brat, mladić koji provodi većinu drame u Francuskoj. Strasan i hitar, Laert je poraz za impulsivnog Hamleta.

Fortinbras - Mladi Princ Norveške, čiji je otac kralj (takođe po imenu Fortinbras) kojeg je ubio Hamletov otac (takođe po imenu Hamlet). Fortinbras želi napasti Dansku kako bi osvetio očevu čast.

Ghost - sablast Hamletovog nedavno preminulog oca. Duh koji tvrdi da je bio ubijen od strane Klaudija, pa poziva Hamleta da ga osveti. Međutim, nije u potpunosti određeno da li je duh ono što se čini ili nešto drugo. Hamlet pretpostavlja da duh može biti đavo poslan da ga prevari i da ga namami na ubistvo. Pitanje šta je duh ili odakle dolazi nikada nije razjašnjeno.

Rosencrantz i Guildenstern - Dva dvorjana sklona grubim greškama, bivši prijatelji Hamleta iz Wittenberg, koji su pozvani od strane Klaudija i Gertrude da otkriju uzrok Hamletovog čudnog ponašanja.

Osric - ludi dvorjanin koji poziva Hamleta na dvoboj sa Laertom.

Voltimand i Cornelius - Dvorjani koje Klaudije šalje u Norvešku da nagovore kralja da spriječi Fortinbrasa da napadne.

Marcel i Bernardo - časnici koji prvi put vide duha kako šeta po zidinama Elsinore i oni koji pozivaju Horatia da svjedočiti o tome. Marcel je prisutan kada se Hamlet prvi put susretne sa duhom.

Francisco - vojnik, gardista na Elsinoru.

Reynaldo - Poloniev sluga, koji je poslan u Francusku da provjerava i uhoditi Laerta.

1. Zašto se Hamlet koleba – Duh govori Hamletu da je njegov stric Klaudije odgovoran za smrt njegovog oca. On navodi Hamleta da otkrije istinu o smrti svog oca i nastoji da osveti njegovo ubistvo kako bi postigao pravdu. U svom pokušaju da ispravi nepravdu, Hamlet kasni iz više razloga. Glavni faktor za Hamletovo oklijevanje se pripisuje njegovoj samodisciplini. On nije sposoban da kontroliše svoje emocije. Hamlet je inteligentan, moralan i rezervisan lik. On sve radi racionalno, a ne vođen emocijama. To oklijevanje je tragična Hamletova mana, ali je neophodna za pronalaženje istine. Hamlet sumnja u duha, previše je racionalan da se osveti Klaudiju nakon jednog običnog razgovora sa natprirodnim bićem, tj. duhom. On nije siguran da li je to duh njegovog oca ili neko zlo božansko stvorenje koje ga pokušava izigrati. Hamlet prvo treba dokazati da je Klaudije ubio njegovog oca prije nego što mu se osveti. Takođe to treba dokazati Gertrudi, jer on voli svoju majku i ne želi da je povrijedi ubistvom Klaudija. Hamletovo oklijevanje je opravdano, jer se osjeća moralno dužnim da dokaže da je Klaudije ubio njegovog oca prije nego što Pravda bude zadovoljena. On ne želi ubiti nevinu osobu. To bi bila nepravda sa njegove strane, a dve nepravde ne čine djelo pravednim. Hamlet je takođe kolebljiv zbog toga što misli das u možda i drugi ljudi bili umješani u ubistvo njegovog oca. On ne zna da li je Klaudije bio sam ili je imao pomoć kada je ubijao. Hamlet je uznemiren jer se njegova majka preudala za Klaudija, samo dva mjeseca nakon očeve smrti, pa sumja das u se oni možda urotili da ubiju njegovog oca. To dodatno komplikuje stvari, i daje Hamletu više razloga za oklijevanje, pa on racionalno planira svoj sledeći potez. To sve učini kao da Hamlet izgleda lud. Ali on smatra da će na taj način utvrditi da li je još neko bio umješan i osigurati se da je Klaudije ili kriv ili ne. Zato on osmišlja pretstavu “Mišolovka” kako bi video klaudijeve reakcije i uvjerio se u to što mu je rekao duh. Ali sama Klaudijeva reakcija na predstavu potvrđuje Hamletovu sumnju. Hamlet od tada biva spreman da se bori protiv Klaudija i da osveti očevu smrt.

Ali kada se Hamletu konačno pruži prilika da ubije Klaudija on i tada oklijeva, jer pronalazi Klaudija kako se moli.Hamlet smatra da ako ga ubije u tom trenu da ga može poslati u raj i da tako neće postići pravdu koju zaslužuje. Hamlet želi da Klaudije ide u pakao. Hamletovo oklijevanje je opet opravdano, jer ako ubije Klaudija dok se moli, neće postići pravdu koju on želi. Kada Hamlet odlazi u Gertrudinu sobu i kada vidi da se neko krije iza tapiserije probada svoj mač bez razmišljanja. Ali na svoje veliko razočaranje pronalazi Polonia, a ne kralja. Tu postoji ironija koja pokazuje da čim se Hamlet prestao dvoumiti i oklijevati da ubije nevinu osobu. Nakon svih tih odgađanja Hamlet je konačno na kraju izborio pravdu i ubio kralja. To njegovo dvoumljenje je produžilo njegovu emocionalnu agoniju, a takođe je uspjelo da pojača njegov bijes i želju za pravdom. Hamletovi razlozi za oklijevanje su opravdani, a tako je samo povećao razinu svojih emocija u težnji za pravdom.

2. Pojava duha i njegova dramska uloga – Uloga duha u Hamletu je dvostruka: prvo da stvoriti interes kod publike, a drugo on je narator drame. U prvom činu duh se pojavljuje dvojici vojnika Marcellusu i Barnardu, kao i Hamletovom prijatelju Horaciju, koji je vrlo uvjerljiva i inteligentna osoba. Isti duh se takođe ukazao i Hamletu nekoliko puta kroz dramu. Horacio iako je obrazovan i inteligentan ne vjeruje u pojavu duha kao ostali likovi. Pojava duha ima ogroman uticaj i na publiku al ii na Horacija. Skeptični Horacio izražava strah i čuđenje kada vidi duha. Publika je takođe bila ispunjena sličnim emocijama kada ugledaju duha, pa shvataju da pojava duha znači da nešto nije u redu. Elizabetansko vjerovanje je da se ljudi koji su umrli a nije ima data šansa da se ispovjedaju vraćaju na zemlju u obliku duha. Horacio ispituje duha, koji misteriozno nestaje. Kada duh ne govoriti, on uvodi napetost u scene. Duh se ponovo pojavljuje kada Horacio govori o pripremama za rat sa Norveškom. Tada publika misli da duh ima nešto s tim ratom, ali pošto duh ne govori ništa publika ostaje sa neodgovorenim pitanjima is a dosta neobjašnjivih situacija. Sve to održava interes i napetost kod publike koja očekuje šta će se dalje dogoditi. U tom trenu priroda duha je dvosmislena, pa se postavlja pitanje da li je to duh starog Hamleta ili neki zalutali duh. Publika se pita zašto se riječ 'kriv' primijenjuje na duha. Horacio govori Hamletu da je video duha koji je u oklpou i da liči na starog kralja. Hamlet želi znati sve o duhu, gdje se pojavio, šta je govorio i sl., a kroz njegova uzbudljiva pitanja koja brzo postavlja, ojačava misterije i dvosmislenost duha. Duh odbija razgovarati u prisustvu drugih, pa void Hamleta da nasamo razgovaraju. U 5. sceni uloga duha se kreće od stvaranja interesa i neizvjesnost do narativnog zapleta. Hamlet nije čovjek akcije, i, iako sumnjičav što se tiče njegovog strica Klaudija, ne bi li pokušao saznati više o okolnosti očeve smrti. Duh počinje rekavši da je na čistilištu. Duh tada odgovara na mnoga pitanja koja su bila postavljena ranije i otkriva da je on stari kralj id a ga je Klaudije ubio. Duh mu govori kako je ubijen i otrovan. Hamlet se tada kune da će ga osvetiti, a svaka naredna pojava duha je podsjetnik Hamletu da još nije izvršio dato obećanje, jer se Hamlet koleba i oklijeva što se tiče ubistva Klaudija. Ali duh ga takođe opominje da bude nježan prema Gertrudi. U zaključku vidimo da dvosmislenost duha nikada nije riješena. Na kraju publika ne zna da li je duh dobar ili loš.

3. Komični elementi – Hamlet se često smatra duhovitim, posebno nakon što je učinio nešto što utiče na još jedan lik. On uzima 'unutrašnje šale' do određenih granica i smije se porzu svojih neprijatelja. To se posebno ističe kada se on smije svom ocu po braku tj. Klaudiju. Zato Hamlet smisli predstavu u kojoj će doznati da li je Klaudije kriv ili ne, a na taj način ismijava Klaudija. Nakon što se predstava naglo završava Hamlet se smije Klaudiju znajući da je konačno pronašao izvor osvete. To je ciničan humor. Zbog ove vrste duhovitosti, Hamlet se smatra psihički bolesna osoba, ali on je ipak razuman. Najočitija komična scena u Hamletu javlja se u 5. činu, scena 1 koja prikazuje grobare (često poznati kao "klaunovi"). Razgovor između dva muškarca koji kopaju Ofelijin grob je jako smiješan. Njih dvojica govore zagonetke kao i igre riječi, a tada dolaze Hamlet i Horacije. Hamlet pita čiji grob kopaju. Grobar odgovara da budući da on kopa taj groba, da je njegov. Hamlet pita da li je to za čovjeka ili ženu, grobar odgovara da je za onog koji će ležati u njemu i koji je mrtav. Humor takođe postoji u 2. činu, scena 2 kada se Hamlet ruga Poloniu a ovaj to ne shvata. Isto tako, razgovor između Hamleta i Osrica u 5. činu, scena 2, kada Osric donosi Hamletu vijest o izazovu za mačevanje Hamlet mu se ruga zbog njegovog izgleda. Takođe dva smiješna lika koja se pojavljuju u Hamletu su stražari Rosencrantz i Guildenstern. Oni se smatraju prijatelji kraljice, što zapravo nisu iako se tako prikazuju. Ironija se stvara kada ova dvojica šalju naredbu da se Hamlet pogubi, ali Hamlet saznaje za to i šalje naredbu da se ubiju ta dva stražara. Hamlet je knjiga koja omogućava umu da luta i da se smije u trenucima za humor. Postoji samo jedan lik na koji se humor ne odnosi. To je duh Hamletovog oca. On razmišlja samo o jednom, o osveti svog ubistva. Hamlet je tragedija, ali Šekspir uspješno uvodi humor u te zidove tragedije.

4. Lična osveta Renesanse u Hamletu – U Hamletu postoji Elizabetanska konvencija za osvetu. U Hamletu postoje sve konvencije osvete na jedan ili drugi način, koji što čini Hamleta osvetničkom dramom.

5. Rasplet Hamleta - U završnici Hamleta, većina glavnih likova ili leže otrovani ili izbodeni do smrti, razbacani dvorjani palaču poput porušenih stolica. Ostaje Horacio koji priča priču o osvajanju Fortinbrasa, koji ulazi u pozadini pozornice i zatiče pokolj. Umirući, Hamlet je napokon pokazao svoju muževnost, očistio je korumpirani sud i osvetio očevo ubistvo.