INTEGRALNI PRISTUP U PROSTORNOM PLANIRANJU – TEMELJ ...franjevacki-institut.hr/sadrzaj/pdf/2015-06-17-13-13-8829-.pdf · generacija. O održivom razvitku se danas puno govori, a

Ante Barić, INTEGRALNI PRISTUP U PROSTORNOM PLANIRANJU...

495

INTEGRALNI PRISTUP U PROSTORNOM PLANIRANJU – TEMELJ BUDUĆEG RAZVOJA HRVATSKE

Ante Barić

Sažetak

Čovjek u zadovoljavanju svojih svakodnevnih potreba koristi prostor, u kojem obitava i obavlja svoje djelatnosti, te prirodna bogatstva. Kao posljedica općeg porasta broja stanovništva na Zemlji, ali i povećanja ljudskih prohtjeva za poboljšanje životnoga standarda, ljudske se potrebe svakodnevno povećavaju. Povećanjem ljudskih potreba povećavaju se i utjecaji na okoliš, a sve se više iscrpljuju neobnovljiva i degradiraju obnovljiva prirodna bogatstva. Mogućnosti su prirode u neutralizaciji negativnih čovjekovih utjecaja ograničene isto kao i u obnovi obnovljivih prirodnih bogatstava. Nastavljanje korištenja prirodnih bogatstava i prostora na dosadašnji način sigurno će dovesti do nepovratnih oštećenja okoliša, što će se posredno odraziti i na čovjeka. Globalno gospodarstvo, stoga, mora odgovoriti ljudskim potrebama i opravdanim htijenjima, ali razvoj valja smjestiti u ekološke granice planeta u širem smislu, odnosno u ekološke granice određenoga područja. Time će čovječanstvo razvoj učiniti održivim i prilagoditi ga potrebama sadašnje generacije, ne ugrožavajući potrebe budućih.

Osnovni ciljevi održivoga razvitka su osiguranje potrebitog stupnja razvoja i poboljšanje njegove kvalitete, zadovoljavanje osnovnih potreba za zaposlenjem, hranom, energijom i vodom, naobrazbom, socijalnom sigurnošću, zaštitom prirodnih bogatstava i poboljšanje njihovih korištenja uz održanje bioraznolikosti i zaštite ugroženih vrsta, te očuvanje prirodnih i kulturnih dobara.

ODGOVORNOST ZA ŽIVOT, Zbornik, Baška Voda, 1999.

496

U ovome je radu prikazan integralni pristup u planiranju i upravljanju obalnim pojasom, koji se kod nas još uvijek ne primjenjuje. Štoviše u dosadašnjim prostornim planovima obrađivan je samo kopneni dio bez uključivanja mora, te time nisu uvažavane specifične osobine obalnoga područja kao dijela sveukupnoga nacionalnoga prostora. Za razliku od nas, mnoge su primorske zemlje prepoznale obalna područja kao posebno značajna područja s bogatstvima koji zahtijevaju posebnu pozornost, te problematici njegovoga korištenja pristupaju na poseban način. U radu je prikazan i postupak izrade studije o gospodarskom korištenju i zaštiti mora koja je načinjena za potrebe izrade Prostornoga plana Dubrovačko-neretvanske županije.

Uvod

Čovjek u zadovoljavanju svojih svakodnevnih potreba koristi prostor, u kojem obitava i obavlja svoje djelatnosti, te prirodna bogatstva. Kao posljedica općeg porasta broja stanovništva na Zemlji, ali i povećanja ljudskih prohtjeva za poboljšanje životnoga standarda, ljudske se potrebe svakodnevno povećavaju. Povećanjem ljudskih potreba povećavaju se i utjecaji na okoliš, a sve se više iscrpljuju neobnovljiva i degradiraju obnovljiva prirodna bogatstva. Mogućnosti su prirode u neutralizaciji negativnih čovjekovih utjecaja ograničene isto kao i u obnovi obnovljivih prirodnih bogatstava. Nastavljanje korištenja prirodnih bogatstava i prostora na dosadašnji način sigurno će dovesti do nepovratnih oštećenja okoliša, što će se posredno odraziti i na čovjeka. Svijesni mogućih negativnih posljedica nekontroliranog razvoja Ujedinjeni su narodi 1983. osnovali Svjetsku komisiju za okoliš i razvoj, poznatu po njezinoj predsjednici kao “Komisija Brundtland”. Komisija je nakon četiri godine rada u svom izvješću “Naša zajednička budućnost” upozorila čovječanstvo da mora štošta promijeniti u načinu življenja i rada, u protivnom će se svijet suočiti s neprihvatljivom razinom ljudske patnje i oštećenja okoliša. Komisija je nadalje pozvala na novu epohu gospodarskoga razvoja prihvatljivoga za okoliš. Globalno gospodarstvo mora odgovoriti ljudskim potrebama i opravdanim htijenjima, ali razvoj valja smjestiti u ekološke granice planeta u širem smislu, odnosno u ekološke granice određenoga područja. Time će čovječanstvo razvoj učiniti održivim i prilagoditi ga potrebama sadašnje generacije, ne ugrožavajući potrebe budućih generacija.

O održivom razvitku se danas puno govori, a da mnogima često puta nije jasno što se podrazumijeva pod tim pojmom, i što zapravo predstavlja održivi razvitak. U literaturi se mogu pronaći mnogobrojne definicije o održivom


497

razvoju koje se međusobno značajno ne razlikuju. Možda bi se održivi razvitak najbolje mogao definirati kao neprekinuti proces donošenja odluka vođen osnovnom filozofijom (načelima) razvoja koji poboljšava kvalitetu življenja (osiguravajući pravičnost u raspodjeli koristi koje proizlaze iz razvoja) i razvoj koji odgovara okolišu, osiguravajući pravilno korištenje (ponekad i nekorištenje) prirodnih dobara i zaštitu životnih ekoloških procesa, sustava za podržavanje života, i očuvanje biološke raznovrsnosti. Kod održivog razvitka ne postoji dakle “konačno stanje”, već je to proces kojim se neprekinuto uspostavlja ravnoteža između razvoja i okoliša.

Osnovni ciljevi održivoga razvitka su osiguranje potrebitog stupnja razvoja i poboljšanje njegove kvalitete, zadovoljavanje osnovnih potreba za zaposlenjem, hranom, energijom i vodom, naobrazbom, socijalnom sigurnošću, zaštitom prirodnih bogatstava i poboljšanje njihovih korištenja uz održanje bioraznolikosti i zaštitu ugroženih vrsta, te očuvanje prirodnih i kulturnih dobara.

Konferencija o Zemlji, održana u Rio de Janeiru 1992., usvojila je Deklaraciju o okolišu i razvoju i AGENDU 21 koja je svojevrstan vodič o tome kako razvoj učiniti društveno, gospodarski i ekološki održivim. Temeljni je stav Rio deklaracije da je povezivanje gospodarskoga razvoja sa zaštitom okoliša jedini put prema dugotrajnom gospodarskom razvitku. Deklaracija sadrži 27 načela između kojih se nalaze i slijedeća: “Ljudska bića su u središtu razmatranja održivoga razvitka i imaju pravo na zdrav i plodan život u skladu s prirodom. Države imaju suvereno pravo iskorištavanja vlastitih prirodnih izvora ukoliko ne izazivaju štete u okolišu izvan svojih granica. Kako bi se postigao održivi razvoj, zaštita okoliša mora postati sastavnim dijelom razvojnoga procesa, te se ne može razmatrati odvojeno od njega. Države bi trebale smanjiti i napustiti neodržive obrasce proizvodnje i potrošnje, te zagovarati pravilnu demografsku politiku. Pitanja se zaštite okoliša najbolje rješavaju uz sudjelovanje svih zainteresiranih građana. Države će donijeti djelotvorne zakone o zaštiti okoliša i razviti sustav odgovornosti prema žrtvama zagađenja i drugih oštećenja okoliša. Također će, u okvirima svoje nadležnosti, procjenjivati moguće nepovoljne utjecaje predloženih djelatnosti na okoliš. Mir, razvoj i zaštita okoliša međuzavisni su i nedjeljivi.”

U ovome je radu prikazan integralni pristup u planiranju i upravljanu obalnim pojasom, koji se kod nas još uvijek ne primjenjuje. Štoviše u dosadašnjim prostornim planovima obrađivan je samo kopneni dio bez uključivanja mora, te time nisu uvažavane specifične osobine obalnoga područja kao dijela sveukupnoga nacionalnoga prostora. Za razliku od nas, mnoge su primorske zemlje prepoznale obalna područja kao posebno značajna područja s bogatstvima koji zahtijevaju posebnu pozornost, te problematici


498

njegova korištenja pristupaju na poseban način. U radu je prikazan i postupak izrade studije o gospodarskom korištenju i zaštiti mora koja je načinjena za potrebe izrade Prostornoga plana Dubrovačko-neretvanske županije.

Geografska, klimatska i socio-gospodarska obilježja hrvatske

Geografski položaj i geografske osobine Hrvatske

Hrvatska kao država ima veoma osebujni i značajni geografski položaj. Na sjeveru zalazi u Panonsku nizine, na zapadu graniči s Alpama dok na jugozapadnom dijelu izlazi na Jadransko more. Ovakav položaj uključuje Hrvatsku u srednjoeuropske, podunavske i mediteranske države. Hrvatska je bogata raznolikim krajolicima, od nizine na sjeveroistočnom dijelu, preko brežuljkastog krajolika na sjevero-zapadnom dijelu, gorsko-planinskoga u zapadnom dijelu, pa do uskoga obalnoga pojasa u primorskome dijelu. Bogatstvo krajolika nadopunjuju i mnogobrojni otoci poredani paralelno uz obalu u jednom, dva ili čak tri niza.

Rijeka Sava, ujedno i najveća rijeka u Republici Hrvatskoj koja je plovna do Siska, na sjeverozapadu dijeli Hrvatsku u dva dijela, dok u istočnom dijelu uglavnom čini granicu sa susjednom državom Bosnom i Hercegovinom. U krajnjem istočnom dijelu, srednjoeuropska rijeka Dunav čini granicu sa susjednom SR Jugoslavijom. Rijeka Sava i njezini pritoci pripadaju Crnomorskome slivnome području. Jadranskome slivnome području pripada manji broj rijeka koje su značajne ne samo kao izvori slatke vode već i kao hidroenergetski izvori. Neke od rijeka Jadranskoga sliva su značajne i po tome što njihovi kanjoni kroz dužobalne planinske lance od davnine služe kao prirodni putevi između obalnoga područja i zaleđa.

Klimatska obilježja

Između uskoga primorskoga pojasa uz Jadransko more sa sredozemnom klimom, i sjevernih i sjeveroistočnih ravnih i otvorenih krajeva, koji imaju izrazito kontinentalnu klimu, nalazi se široki planinsko-brdoviti pojas s umjerenom kontinentalnom klimom, koja s obzirom na reljef i druge čimbenike nije svugdje jednaka. Na području sredozemne klime, ljeta su vruća i suha zbog anticiklonalnoga vremena koje tada prevladava. Ciklonalni poremećaji koji uzrokuju prodore kontinentalnoga zraka iz zaleđa, rijeđi su i ne donose znatnije promjene. Prosječne su temperature na Jadranu oko 25 oC, koje se prema unutrašnjosti povećavaju. Prosječna je temperatura u siječnju na Jadranu 5 oC, dok je u unutrašnjosti niža. Zime su na Jadranu blage s povremenim prodorima hladnoga vjetra s kontinenta. Godišnje količine oborina nejednoliko su


499

raspoređene. Najviše oborina imaju obronci Dinarskih planina, a najmanje otoci. Snijeg je na Jadranu rijedak i nigdje ne traje dugo.

Socio-gospodarska obilježja

Ukupan je broj stanovnika Republike Hrvatske u 1991. iznosio 4.784.265, od toga je više od 20 % živjelo u 4 veća grada (veći od 100.000 stanovnika). Stanovništvo nije ravnomjerno raspoređeno po cijelom državnom prostoru. Najveća je gustoća stanovništva u sjeverozapadnom dijelu (više od 140 stanovnika/km2), dok su najslabije naseljena područja Like, Gorskoga kotara, podvelebitskoga primorja, dijelovi unutarnje Istre i neki otoci (manje od 20 stanovnika/km2, odnosno svega nekoliko stanovnika na km2).

Osnovno obilježje demografske slike Hrvatske u proteklom razdoblju je jaka depopulacija i pad nataliteta, osobito gorskih i otočnih ruralnih sredina, te porast stanovništva u gradovima. Tijekom Domovinskoga rata došlo je do značajnih promjena u pomacima stanovništva u pojedinim područjima u odnosu na vrijeme zadnjega popisa stanovništva, kao i do pogoršanja demografskoga stanja. Pojačani su migracijski tokovi iz periferne Hrvatske prema Zagrebu i regionalnim središtima. Pojačano je raseljavanje sela i urbanizacija, tako da danas više od 50 % stanovništva Hrvatske živi u gradovima.

Prije10 godina Hrvatska je bila srednje razvijena zemlja s društvenim proizvodom od oko 3.070 US$ po stanovniku. Značajne su gospodarske grane bile poljoprivreda, strojogradnja, farmaceutska i kemijska industrija, brodogradnja, drvoprerađivačka industrija, cementna industrija, pomorski promet, te turizam. Struktura radno-aktivnog stanovništva je bila sljedeća: primarne djelatnosti 14,9 %; sekundarne djelatnosti (industrija, rudarstvo i građevinarstvo) 32,6%; u tercijarnim djelatnostima 26,8 %, te u kvartarnim djelatnostima 22,2 %. Regije u Hrvatskoj nisu bile ravnomjerno razvijene, tako da je društveni proizvod Like bio 2,5 puta manji od društvenoga proizvoda Rijeke.

Direktna ratna razaranja, ratno okruženje, te neučinkovita transformacija bivšeg društvenog vlasništva doprinijeli su da je gospodarska situacija danas znatno lošija nego što je bila 1990., što kao posljedicu ima veliki broj nezaposlenih, veliki broj djelatnika koji radi ali ne dobiva plaću, te veliki broj prijevremenih umirovljenika.

Geografski položaj Hrvatske, prirodne ljepote i raznolikost krajolika, bogatstvo i raznovrsnost vegetacije, plodnost i raznovrsnost tla, klimatska obilježja te čistoća mora predstavljaju značajni potencijal za razvitak različitih gospodarskih grana kao što su poljoprivreda, turizam, promet i dr.


500

Osobine obalnoga područja

Obalno je područje jedinstveni geografski fenomen na površini Zemlje. To je područje u kojem dolazi do kontakta između kopna i mora i u kojem dolazi do međusobnoga utjecaja kopna na more, ali i mora na kopno. Stoga promjene koje nastaju na kopnu mogu se odraziti i na moru, i obratno, promjene nastale na moru mogu se odraziti i na kopnu. Obalni pojas kopna i mora, uključivši ušća rijeka, sadrži najproduktivnija i najvrijednija biološka staništa. U obalnome području koncentriraju se aktivnosti koje istovremeno imaju kopnenu i morsku komponentu (Slika 1).

Slika 1. Odnosi između obalnog područja i obalnih bogatstava (prema Scura, et al., 1992.)

Stoga je to područje od osobitoga interesa za urbanizaciju i različite gospodarske aktivnosti kao što su trgovina, različite industrije i turizam. Obalna područja su zbog toga često gusto naseljena i industrijalizirana, te su izložena značajnim ekološkim promjenama koje nastaju kao posljedica zagađenja uslijed ispuštanja gradskih i industrijskih otpadnih voda, te ispiranja poljoprivrednih površina, ili kao posljedica nasipavanja obale, produbljivanja mora, te erozije obale.

Obalno područje ima dakle sljedeće osobine:

- sadrži staništa i ekosustave koji osiguravaju pojedina materijalna bogatstva;

Kopneni okoliš

2

1

Ljudske djelatnosti

Morski okoliš 1

2

Obalno područje

Obalna bogatstva


501

- natjecanje između različitih korisnika za morska i kopnena bogatstva te prostor, često izaziva ozbiljne konflikte i ugrožava funkcionalni integritet obalnoga sustava;

- služi kao okosnica nacionalnoga gospodarstva primorskih zemalja kod kojih značajni dio nacionalnoga dohotka zavisi o aktivnosti, kao što su pomorstvo i obalni turizam;

- obično je gusto naseljeno i pogodno je za urbanizaciju.

Najčešći konflikti vezani uz korištenje obalnoga pojasa vezani su za:

- za korištenje kopnenoga i morskoga dijela obalnoga područja od strane različitih korisnika;

- štetne utjecaje jednoga korisnika obalnoga prostora na drugoga, kao što su npr. marikultura i rekreacija u obalnim vodama;

- privatno vlasništvo, koje priječi javni pristup obalnim bogatstvima;

- dugoročne ciljeve zaštite, koji su u raskoraku s neposrednim gospodarskim interesima (npr. da li očuvati ili isušiti močvarna područja);

- štetne utjecaje pojedinih djelatnosti na ekosustave.

Procjene govore da danas preko 50 % svjetske populacije (oko 3,2 milijarde) živi u obalnom pojasu širine 200 km, dok će 2025. u obalnom pojasu živjeti oko 75 % svjetske populacije (oko 6,3 milijarde ljudi).

Aktivnosti na kopnu mogu značajno utjecati na more. Utjecaji se mogu manifestirati na kvaliteti morske vode, biološkoj raznovrsnosti, te na prirodnim bogatstvima mora. U slučaju kada je ribarstvo značajno za prehranu stanovništva ili pak ima veliki gospodarski značaj, utjecaji zagađenja i fizičko uništenje staništa mogu biti kritični, prije svega za one vrste koje se mrijeste u obalnim vodama ili se njihova mlađ zadržava u obalnim područjima.

Primjer mogućih interakcija odabranih gospodarskih djelatnosti i utjecaja na obalna bogatstva prikazan je u Tablici 1.

Međuzavisnost obalnih i morskih uvjeta, kao i međuzavisnost ljudskih aktivnosti na kopnu ili na moru i kopnenih i morskih bogatstava zahtijevaju integralni pristup u planiranju obalnoga prostora. Dosadašnji sektorski pristup u upravljanju obalnim područjem nije mogao dati zadovoljavajuće rezultate, jer svaki pojedini sektor na svoj specifičan način utječe na prirodni sustav koji ne mora biti takav da ugrožava taj sektor, međutim združeni utjecaj svih sektora može biti takav da ugrožava prirodni sustav i pojedine aktivnosti. Stoga je danas prihvaćeno mišljenje, da se učinkovito upravljanje obalnim i morskim područjima ne smije temeljiti samo na analizi pojedinačnih ljudskih djelatnosti


502

i njihovih utjecaja nego i na ocjeni združenoga učinka svih djelatnosti na prirodnu sredinu.

Prema definiciji, obalno je područje dio kopna koji je pod utjecajem mora, kao i dio mora koji je pod utjecajem kopna. U ovom području se odvijaju intezivni procesi međudjelovanja između kopna i mora. Granica između mora i kopna nije fiksna, ona neprestano oscilira kao posljedica plime i valova, utjecaja vjetra i valova. Širina obalne zone isto tako nije fiksna. Ona se može smanjivati ili povećavati zavisno o dosegu promatranog utjecaja, odnosno ciljevima prostornoga plana.

Hrvatsko obalno područje

Hrvatska ima veoma dobro razvijenu obalu. Zračna udaljenost između dviju krajnjih točaka na Hrvatskoj obali iznosi 526 km, dok je ukupna dužina kopnene obale 1.777,7 km što daje indeks razvedenosti kopnene obale od 1:3,4. Dužina otočne obale iznosi 4.057,2 km, te je ukupna dužina morske obale 5.834,9 km. Hrvatska ima 718 otoka, od toga ih je naseljeno 66.

Broj stanovnika u obalnom području (prema popisu stanovništva iz 1991.) iznosi 1.224.477, što predstavlja 25,6 % od ukupnoga broja stanovnika. Površina obalnoga područja iznosi 12.438 km2, što predstavlja 22 % od ukupne površine kopnenoga dijela Hrvatske. Prosječna naseljenost u obalnome području iznosi 98 stanovnika/km2, dok je prosječna gustoća stanovnika u Hrvatskoj 85 stanovnika/km2, što je u skladu s općim svjetskim trendovima koncentriranja stanovništva u obalnim područjima. Slično svjetskim trendovima o koncentriranju stanovništva u gradove, i u obalnome području Hrvatske stanovništvo je uglavnom koncentrirano u gradovima ili u naseljima koja se nalaze u blizini većih gradova. Podaci o kretanju stanovništva na području Kaštelanskoga zaljeva, što uključuje gradove Split, Kaštela, Trogir i Solin, zorno ilustriraju trend koncentriranja stanovništva u obalnome područje, kao i u veće gradove i njihova okolna naselja (Tablica 2). Da dolazi do koncentriranja stanovništva na obalnom pojasu, izuzev otoka, pokazuju i podaci o promjeni raspodjele stanovništva unutar Splitsko-dalmatinske županije (Tablica 3).


503

Tablica 1. Matrica mogućih interakcija gospodarskih aktivnosti i utjecaja na obalna bogatstva (preuzeto PAP, 1996.)

Aktivnosti I I I I I I I I I Učinci

U R B A N I Z A C I J A

T U R I Z A M

I N D U S T R I J A

E N E R G I J A

R I B A R S T V O

P R I J E V O Z

Š U M A R S T V O

P O LJ O P R I V R E D A

MOGUĆE PREVENTIVNE AKCIJE

Zagađenje Mora

←

←

←

←

Uređaji za prikupljanje i pročišćavanje otpadnih voda.

Zagađenje Slatke vode

↑

↑ ←

←

←

←

Isto kao gore, te zaštita slivnih područja. Sprječavanje pretjeranog crpljenja vode.

Zagađenje zraka

↑

↑ ←

Uređaji za smanjenje zagađenja. Ograničenje korištenja goriva. Poticanje javnog prijevoza.

Gubitak morskih bogatstva

↑

←

←

←

←

←

Gospodarenje ribars. Određivanje morskih rezervata. Poticanje prirodnih procesa na plažama.

Gubitak zemljišnih bogatstava

←

Određivanje zaštićenih podr. Zaštita neizgarđenih prostora. Saniranje oštećenih prostora.

Gubitak kulturnih bogatstva

←

←

Lokaliteti, objekati i spomenici pod zaštitom. Ograničavanje visine građevina.

Gubitak jav. pristupa

←

↑

←

←

Donošenje odredbi o jamstvu za javno pravo pristupa.

Degradacija tla

←

←

←

Uređaji za smanjenje zagađenja zraka. Obrada tla na način koji spriječava eroziju.

Buka i zagušenje

←

Oprema za smanjenje buke na izvoru. Korištenje akustičnih barijera.

← Značajna interakcija Vrlo značajna interakcija


504

Tablica 2. Broj stanovnika i promjene u stanovništvu u razdoblju 1948.-1991. na području Kaštelanskoga zaljeva u odnosu na cijelu Hrvatsku (prema Barić et al., 1996.)

1948. 1953. 1961. 1971. 1981. 1991.

Broj stanovnika (000) 114,6 127,8 151,9 203,5 255,7 284,8

% u broju stanovnika Hrvatske 3,03 3,25 3,65 4,6 5,56 -

Porast broja stanovnika u području Kaštelanskoga zaljeva (%)

2,18

2,15

2,9

2,28

2,31

1,08

Porast broja stanovnika u Hrvatskoj (%)

0,81 0,68 0,62 0,39 0,59 -

Tablica 3. Promjene broja stanovnika unutar Splitsko-dalmatinske županije u razdoblju 1953.-1991. (000) (prema Barić et al., 1996.)

Područje

1953. 1971. 1981. 1991.

Broj % Broj % Broj % Broj %

Zaobalje 97,5 31,18 114,4 29,41 108,2 24,82 106,7 22,52

Priobalje 184,5 58,91 241,9 62,19 296,6 68,03 333,7 70,39

Otoci 31 9,91 32,7 8,40 31,2 7,15 33,6 7,09

Županija 313 100,00 389 100,00 436 100,00 474 100,00

Integralni pristup u planiranju i upravljanju obalnim područjem

Značenje integralnog upravljanja obalnim područjem

Integralni je pristup u planiranju i upravljanju obalnim područjem opće prihvaćen u svijetu. Počeo se spominjati početkom 70-tih godina, da bi se tijekom 90-tih značajno primjenjivao u većini primorskih zemalja. Značajnu ulogu u prihvaćanju ovakvoga koncepta upravljanja ima i Agenda 21, posebno njezino poglavlje 17, prihvaćena na skupu o Zemlji održanom 1992. u Rio de Janeiru. Dva su temeljna razloga za integralni pristup: (1) korištenje kako kopnenoga tako i morskoga dijela, kao i dublje aktivnosti na kopnu koje mogu imati utjecaj na kopneni i na morski dio obalnoga područja, i (2) korisnici kopnenoga i morskoga dijela obalnoga područja mogu međusobno utjecati jedan na drugoga.


505

Integralni se pristup u planiranju i upravljanju obalnim područjem može definirati na različite načine. Prema nama najprihvatljivoj definiciji integralno upravljanje obalnim područjem je neprekinuti i dinamički proces u kojem se donose odluke o održivom korištenju, razvoju i zaštiti kopnenih i morskih komponenti i bogatstava. Prvenstveno je proces načinjen tako da bi se prevladali nedostaci u primjeni sektorskoga pristupa upravljanja kao i rascjepkanosti odgovornosti između pojedinih razina u upravljanju obalnim područjem. Ovakvim pristupom osigurava se da su odluke svih sektora i svih razina upravljanja usuglašene i usklađene s državnom politikom o obalnom području. Ključni je dio integralnoga upravljanja obalnim područjem uspostava takvoga institucijskoga sustava za ispunjenje ove harmonizacije na politički prihvatljivi način.

Integralno upravljanje obalnim područjem je proces koji raspoznaje specifične osobine obalnoga područja, koje je samo po sebi vrijedno prirodno bogatstvo, i značaj njegova očuvanja za današnje i buduće generacije. Glavni je cilj integralnoga upravljanja obalnim područjem, dakle, održivi razvoj obalnoga područja da bi se smanjila ugroženost obalnih područja i njihovih stanovnika od prirodnih nepogoda, te da bi se održali esencijalni ekološki procesi i sačuvala biološka raznovrsnost. Integralno je upravljanje obalnim područjem višenamjenski orijentirano: analizira posljedice razvoja, nastale konflikte, međuodnose između fizičkih procesa i ljudskih djelatnosti, te promiče povezanost i harmonizaciju između pojedinih sektorskih akivnosti na kopnenoj i morskoj komponenti obalnoga područja.

Razlozi za uspostavu integralnoga upravljanja obalnim područjem

Uspostavi integralnoga upravljanja obalnim područjem u pojedinoj zemlji odnosno regiji mogu doprinijeti različiti razlozi ili potrebe. Najčešći razlog za uspostavu integralnoga upravljanja je pojava pojedinih ekoloških problema koji su ugrozili dosadašnje korištenje obalnoga područja. Inicijativa za uspostavu integralnoga upravljanja najčešće dolazi od razine vlade pojedine zemlje, ali ima primjera gdje je inicijativa došla od lokalnoga stanovništva.

Značenje “integralno” u upravljanju obalnim područjem

Kakvo značenje ima “integralno” u programu upravljanja obalnim područjem? Na ovo jednostavno pitanje, nije moguće dati i jednostavan odgovor. Kao što je već ranije navedeno, širina obalnoga područja nije fiksno određena, već ovisi o planovima i međudjelovanju kopna i mora, te pojedinih aktivnosti koje mogu utjecati na obje komponente obalnoga područja. U kopneno-morskome području mogu se razlikovati 4 zone: unutarnja kopnena


506

zona, koja na obalno područje utječe preko rijeka i difuznih izvora zagađenja; obalno kopno, gdje su koncentrirane ljudske djelatnosti koje direktno utječu na more; obalne vode, u kojima je najveći utjecaj aktivnosti smještenih na kopnu; i otvorene vode mora koje sežu izvan nacionalnih zona isključivoga gospodarskoga interesa. Iako su prirodni procesi u tim zonama međusobno isprepleteni, teško je integrirati režime upravljanja kroz sve zone uslijed različitoga karaktera vlasnosti u pojedinim zonama, prirode vladinih interesa i prirode vladinih institucija koje su različite u pojedinim zonama. U unutarnjoj kopnenoj zoni u pravilu dominira privatno vlasništvo, na obalnom kopnu dominira isto tako privatno vlasništvo, dok je uski kopneni pojas, te obalno more definirano kao pomorsko dobro na kojemu se ne može steći privatno vlasništvo, već se može dobiti pravo korištenja (koncesija) uz određenu naknadu. Zavisno o dužini prava korištenja pomorskoga dobra, prema odredbama pozitivnih zakonskih propisa, koncesija o korištenju pomorskoga dobra izdaje se na razini županije odnosno države.

Što se tiče razine vladinoga interesa ona se povećava što se više pomičemo prema moru, tako da su na otvorenome moru nacionalni interesi isprepleću s međunarodnima. Priroda vladinih institucija se isto tako razlikuje od zone do zone. Na kopnenom dijelu postoje institucije koje pokrivaju više sektora, dok na morskome dijelu postoje institucije koje su uglavnom zadužene za točno određenu namjenu.

Radi gore navedenih složenosti u integralnom upravljanju obalnim područjem potrebno je nekoliko vrsta integracija:

1. Međusektorska integracija. Integracija između različitih sektora uključuje “horizontalnu” integraciju između različitih obalnih i morskih sektora (ribarstvo, turizam) i integraciju između kopnenih i morskih sektora i sektora koji su dublje na kopnu i koji utječu na obalno područje, kao što su poljoprivreda i šumarstvo. 2. Unutarvladina integracija, ili integracija između različitih vladinih razina (nacionalni, regionalni). 3. Prostorna integracija, ili integracija između kopnenog i morskoga dijela obalnoga područja. 4. Integracija znanosti i upravljanja, ili integracija između različitih disciplina značajnih u upravljanju obalnim područjem (prirodne znanosti, društvene znanosti) i upravljanja. Znanost treba dobiti ključnu ulogu u osiguranju podataka potrebnih za upravljanje obalnim područjima. 5. Međunarodna integracija. Integracija između različitih država je potrebna kada zemlje dijele poluzatvoreno more, kao što je to slučaj s Jadranskim morem. Veliki je broj pitanja o kojima je potrebna međunarodna suradnja kao što su ribarstvo, prekogranično zagađenje, pomorski prijevoz.


507

Predmet upravljanja i zadaća integralnog upravljanja obalnim područjem

Integralno upravljanje obalnim područjem uključuje upravljane prostorom kao i prirodnim bogatstvima i aktivnostima na tom prostoru.

Za razliku od sektorskoga pristupa, kod kojega je pozornost usredotočena na samo jednu djelatnost ili korištenje samo jedne vrste bogatstva, integralno upravljanje obalnim područjem sveobuhvatno tretira obalno područje i ima sljedeće zadaće:

- Planiranje prostora, sadrži plan za sadašnje i buduće korištenje kopnene i morske komponente obalnoga područja;

- Promicanje gospodarskog razvoja, promiče odgovarajuće korištenje pojedinih područja i lokacija za pojedine namjene (npr. marikultura, turizam, promet);

- Upravljanje bogatstvima, zaštićuje ekološku osnovu kopnene i morske komponente obalnoga područja; zaštićuje biološku raznovrsnost; osigurava održivo korištenje prirodnih bogatstava;

- Razrješenje konflikta, harmonizira i uravnotežuje postojeće i potencijalno korištenje prostora i dobara kako na kopnu tako i na moru;

- Zaštita javne sigurnosti, štiti obalna područja od prirodnih i antropogenih katastrofa;

- Vlasništvo nad javnim dobrima, osigurava da se javna dobra koriste na način koji će osigurati optimalnu korist za lokalno stanovništvo i državu.

Načela u provođenju integralnoga upravljanja obalnim područjem

Način provođenja integralnoga upravljanja obalnim područjima kao i načela koja se pri tome koriste su veoma značajni za postizanje konačnih rezultata. Integralno upravljanje obalnim područjem sadrži grupu temeljnih i proceduralnih načela, strategiju upravljanja, te pojedinačne pristupe, metode i tehnike.

Postoje dvije kategorije načela: načela zasnovana na međunarodnim normama za okoliš i razvoj, koji proizlaze iz zaključaka Konferencije o Zemlji, i temeljnih međunarodnih sporazuma, te načela koji su posebno vezana na specifične osobine obale i mora.

Kao što je već navedeno u uvodu, Rio Deklaracija sadrži 27 načela koja trebaju voditi nacionalne i međunarodne aktivnosti o okolišu, razvoju i socijalno-gospodarskoj problematici. Neka od tih načela su nova dok su druga prihvaćena iz postojećih međunarodnih akata. Svi zajedno predstavljaju široki spektar pravila za vođenje država u provođenju održivoga razvoja.


508

Načela koja su specifična za obalna područja nisu sadržana u nekom posebnom međunarodnom aktu, ali se mogu naći u mnogobrojnim publikacijama koje obrađuju problematiku obalnih zona. Od mnogobrojnih načela odabrana su najznačajnija koja se mogu grupirati u tri glavne kategorije: (1) načela koja se odnose na javnu prirodu mora, (2) načela koja se odnose na biofizičku prirodu obalnih zona, i (3) načela koja se odnose na korištenje kopnenih i morskih bogatstva, te kopnenoga i morskoga prostora.

Načela koja se odnose na javnu prirodu mora

Tradicionalno se smatra da su morska dobra javno dobro, te da ne mogu biti u vlasništvu ili u isključivom korištenju jedne grupe ili osobe. Ako se dozvoli privatno korištenje morskih bogatstva, tada šira društvena zajednica mora od toga imati financijske koristi (koncesija).

Načela koja se odnose na biofizičku prirodu obalnih područja

a. Obalna močvarna područja kao i druga obalna staništa treba održati u njihovim prirodnim uvjetima.

b. Naglasak treba staviti na uređenje u skladu s prirodom, na pr. koristiti posebnu vegetaciju u borbi protiv erozije, radije nego graditi fizičke strukture.

c. Prilikom razmatranja obalnih razvojnih projekata treba nastojati da prekidi dužobalnih strujanja budu na apsolutnom minimumu.

d. Posebnu zaštitu treba osigurati za rijetke i osjetljive ekosustave kao i ugrožene vrste, da ne dođe do smanjenja bioraznovrsnosti ekosustava ili da ne dođe do njegova nestanka.

Načela koja se odnose na korištenje kopnenih i morskih bogatstava, te kopnenoga i morskoga prostora.

a. U pravilu, zaštiti živih bogatstava i njihovih staništa treba dati prednost u odnosu na iskorištavanje neživih bogatstava; treba prevladavati ne-ekskluzivno nad ekskluzivnim pravom korištenja. Potencijalne konflikte treba što prije otkriti i riješiti na pravedan način koji će zaštititi i održati javni mir.

b. Novi razvojni projekti koji zavise o moru trebaju dobiti prednost nad onima koji ne ovise o moru. Npr. lučki objekt treba dobiti prednost nad poslovnom zgradom koja nema direktnu povezanost s morem.


509

c. Tradicionalne potrebe lokalnog stanovništva u korištenju morskih dobara i prostora treba prepoznati i omogućiti koliko je god moguće njihovo korištenje.

d. Najnovija saznanja o neželjenim utjecajima klimatskih promjena trebaju naći mjesto u integralnom upravljanju obalnim područjima.

Razine provedbe integralnog upravljanja obalnim područjem

Integralno upravljanje obalnim područjima treba biti organizirano na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini, iako je državni utjecaj, kao što je već naprijed navedeno, sve viši što se udaljavamo od obale prema otvorenome moru.

Etapnost integralnoga upravljanja obalnim područjem

Upravljanje obalnim područjem je trajan proces prilagodljiv trenutnim stanjem i postavljenim ciljevima. Provodi se u tri glavne etape, odnosno šest glavnih faza: (1) pokretanje postupka (definiranje problema i njihova ocjena), (2) planiranje (planiranje i izrada programa, formalno usvajanje programa i financiranje), (3) provedba (provedba, izvršenje, i ocjena rezultata) (Slika 2).

U prvoj fazi, koja ujedno predstavlja i prvu pokretačku etapu, donosi se odluka o pokretanju integralnog upravljanja obalnim područjem. Odluka o pokretanju ovoga procesa može biti donesena kao posljedica ekološke krize, uništenja prirodnih bogatstava, negativnih utjecaja velikih projekata. U okviru se ove faze analiziraju postojeći problemi, vrednuje se njihov značaj na temelju prikupljenih podataka o ključnim čimbenicima, te se donosi odluka. Svi elementi potrebni za donošenje odluke o započinjanju procesa integralnoga upravljanja obalnim područjem trebaju biti sadržani u prijedlogu koji pripremaju zainteresirane strane (organi vlasti, znanstvene institucije, nevladine organizacije, pojedinci, itd.).

Prijedlog za donošenje odluke o započinjanju procesa trebao bi sadržavati sljedeće:

- analizu preduvjeta za integralno upravljanje obalnim područjem;

- opće ciljeva integralnoga upravljanja;

- grube granice geografskoga područja koje se razmatra;

- modalitete vodoravnoga i okomitoga povezivanja institucija i organizacija koje bi trebale sudjelovati u pripremnoj fazi;

- prikaz raspoloživih financijskih sredstava potrebnih za dovršenje pripremne faze;

- plan rada i vremenski raspored (aktivnosti, odgovorne institucije, potrebno vrijeme).


510

Slika 2. Šest faza u postupku Integralnoga upravljanja obalnim područjem

Da bi odluka o pokretanju procesa integralnoga upravljanja obalnim područjem rezultirala i odgovarajućim rezultatom, potrebno je ispunjenje i nekih preduvjeta od kojih su najznačajniji:

- političko htijenje i javna svijest (uključujući nevladine i znanstvene institucije);

- znanstveno utemeljeno poznavanje kopnenih i morskih ekosustava;

- postojanje globalnih nacionalnih strategija;

- svijest o vrijednosti kopnenih i morskih ekosustava, i o mogućim koristima održivoga upravljanja;

- upravljačka sposobnost i odgovarajući ljudski potencijali;

- financijska podrška.

Faza 1

Identifikacija problema

i njegova ocjena

Faza 6

Ocjena

Faza 2

Planiranje programa i

njegova primjena

Faza 5

Izvršenje

Faza 3

Formalno prihvaćanje

i financiranje

Faza 4

Provedba


511

Odluku o pokretanju procesa donosi odgovarajuće političko tijelo.

Druga je etapa planiranje i sastoji se od dvije faze. Prvi je zadatak u prvoj fazi prikupljanje informacija i podataka o fizičkim, ekološkim, gospodarskim i socijalnim osobinama obalnoga područja. Rezultat ove aktivnosti je tzv. obalni profil koji treba sadržavati informacije o obalnim bogatstvima, ljudskim aktivnostima, načinu korištenja obalnih bogatstava, posebno vrijednim i zaštićenim područjima, te glavnim problemima koje sustavom upravljanja treba riješiti, njihove uzroke, posljedice i rješenja. Drugi je zadatak, koji se temelji na rezultatima prvoga zadataka, kao i svih relevantnih informacija, izrada programa integralnoga upravljanja obalnim područjem. Ovaj je dokument problemski orijentiran i sadrži:

- točnu definiciju obalnoga područja, odnosno granica područja obuhvaća;

- pregled glavnih problema u području (stavljajući za svaki sektor naglasak na probleme čije rješavanje traži međusektorski pristup);

- prioritete koje treba rješavati uzimajući u obzir tehničke, kadrovske i financijske mogućnosti;

- razradu ciljeva i pravaca razvitka i zaštite okoliša; alternativne strategije za postizanje utvrđenih ciljeva; analizu društvenih i gospodarskih implikacija predloženih strategija, prijedlog o najprikladnijoj strategiji;

- analizu ostalih planerskih programa i projektnih aktivnosti, s procjenom njihovih utjecaja na obalno područje, shodno njihovoj važnosti za aktivnosti integralnoga upravljanja obalnim područjem;

- integralni generalni plan obalnoga područja;

- analizu zakonskih preduvjeta za provedbu integralnoga upravljanja obalnim područjem;

- analizu institucionalnog kapaciteta za provođenje programa;

- razrada odgovarajućega sustava za praćenje i ocjenu uspješnosti provođenja programa;

- vremenski plan provedbe planiranih aktivnosti;

- prijedlog institucionalnoga okvira koji će olakšati koordinaciju i provedbu integralnog upravljanja obalnim područjem.

Druga se faza ove etape sastoji u prihvaćanju cjelokupnog programa što uključuje politiku i načela upravljanja, granice obuhvata, kao i podjelu obuhvata na pojedine zone, osiguranju institucionalnoga okvira (uključivo i potrebne kadrove) za njegovo provođenje, te osiguranju potrebnih sredstava za


512

provođenje programa. Integralni program upravljanja obalnim područjima treba biti prihvaćen na određenoj upravnoj razini. Ovako usvojen program ima zakonsku osnovu, a provedba ponuđenih rješenja i politika provedbe trebaju biti dobro koordinirane.

Treća etapa je primjena integralnog programa upravljanja obalnim područjem koja se sastoji od više faza. U prvoj fazi primjene dolazi do usuglašavanja pojedinih aktivnosti, da bi u sljedećoj fazi program postao aktivan u cjelokupnom svom sadržaju. Tijekom primjene programa pojedine sektorske institucije i organi vlasti nastavljaju svoju djelatnost, ali sada kao dio ukupnoga integralnoga programa. U sljedećoj se fazi stvaraju novi projekti u skladu s novostvorenim gospodarskim prilikama u obalnome području, dok se postojeći prilagođavaju novonastalim prilikama. Sljedeća se faza programa sastoji u praćenju stanja u području kako bi se na vrijeme uvidjele neželjene promjene u korištenju prostora i prirodnih bogatstava, te na temelju dobivenih saznanja na vrijeme poduzele potrebne korektivne mjere.

Kapaciteti i institucije potrebne za primjenu integralnoga upravljanja obalnim prostorom

Za uspješno provođenje integralnoga upravljanja obalnim područjem potreban je čitav niz “kapaciteta”, kao što su pravno-administrativni, financijski, tehnički (za programe praćenja kopnenih i morskih ekosustava, uspostava i održavanje banke podataka, itd), te stručnjaci multidisciplinarne naobrazbe.

Temeljni dio integralnoga upravljanja obalnim područjem je uspostava institucionalnoga mehanizma, koji će harmonizirati različite aktivnosti i programe koji imaju utjecaj na obalno područje i njegova bogatstva. Nadasve je potreban visoki stupanj vodoravne suradnje među sektorskim institucijama u fazi planiranja te visoki stupanj okomite integracije u fazi provedbe. Da bi mehanizam međusobne suradnje bio djelotvoran potrebno je da:

- je autoritativan, tj. mora imati odgovarajuće zakonske ovlasti;

- može utjecati na aktivnosti svih agencija i na svim razinama vladinih institucija koje mogu donositi odluke koje se odnose na obalno područje;

- je vidljiv kao legitiman i odgovarajući dio procesa integralnoga upravljanja obalnim pojasom;

- je u stanju donositi odluke na temelju relevantnih informacija, tj. mora imati pristup odgovarajućim znanstvenim i tehničkim bazama podataka i ekspertizama.


513

Primjer integracije kopnene i morske komponente u obalnome području – studija gospodarskog korištenja i zaštite mora za potrebe prostornoga plana Dubrovačko-neretvanske županije

Osobine Dubrovačko-neretvanske županije

Dubrovačko-neretvanska je županija jedna od manjih županija u Republici Hrvatskoj i ima 126.329 stanovnika. Nalazi se na krajnjem južnom dijelu R Hrvatske i graniči na istoku sa SR Jugoslavijom, a na sjeveru s Federacijom Bosna i Hercegovina. Kopneni dio Županije je veoma uzak, na sjevernom, kopnenom dijelu omeđen je planinskim masivom, a ograničen je i državnom granicom dok je na jugu omeđen morem. Kopneni dio Županije nije cjelovit već je na području Klek-Neum presječen državnom granicom s Federacijom Bosna i Hercegovina. U sastavu Županije nalaze se i naseljeni otoci Korčula, Mljet, Lastovo, Šipan, Lopud i Koločep, te određeni broj manjih nenaseljenih otoka i hridi. Ukupna površina županije iznosi 8.353 km2, od toga na morski dio otpada 6568 km2, što čini 78,63 %.

Osnovne gospodarske djelatnosti u Županiji zasnovane su na iskorištavanju prirodnih bogatstva, prije svega mora i veoma povoljnih klimatskih osobina. Najznačajnije su djelatnosti turizam, pomorstvo, trgovina, školjkarstvo, a u manjoj mjeri ribolov i poljoprivreda tradicionalnih mediteranskih kultura, maslinarstvo, vinogradarstvo i uzgoj agruma, kao i prerada poljoprivrednih proizvoda i proizvoda mora. Industrija je vezana uz veće gradove; Dubrovnik i Ploče, dok je brodograđevna industrija tradicionalno vezana uz otok Korčulu.

Prostorni plan županije Dubrovačko-neretvanske

Prema odredbama Zakona o prostornom uređenju (NN 30/94) prostorni plan županije, uvažavanjem prirodnih, kulturno-povijesnih i krajobraznih vrijednosti, razrađuje načela prostornog uređenja i utvrđuje ciljeve prostornog razvoja te organizaciju, zaštitu, korištenje i namjenu prostora. Prostorni plan sadrži prostornu i gospodarsku strukturu županije, sustav središnjih naselja regionalnog značenja, sustav razvojne regionalne infrastrukture, osnove za uređenje i zaštitu prostora, mjerila i smjernice za gospodarski razvoj, za očuvanje i unapređenje prirodnih, kulturno-povijesnih i krajobraznih vrijednosti, mjere za unapređenje i zaštitu okoliša te druge elemente od važnosti za Županiju.

Prostorni plan Županije, kao što je definiran odredbama Zakona, sadrži veliki broj elemenata integralnog upravljanja područjem Županije, međutim nema temeljnih pretpostavki da bi to stvarno i bio. Osnovni nedostaci


514

prostornoga plana su nedostatak određenih instrumenata za njegovo provođenje, u prvome redu financijska sredstva, sveobuhvatnoga programa praćenja stanja u području, kako bi se temeljem rezultata praćenja mogle donositi i korektivne odluke radi postizanja postavljenih ciljeva, te nepostojanje, odnosno neekipiranost, odgovarajućih institucija, koje bi bile nadležne za sprovođenje pojedinih elemenata programa. Razlog je to i činjenici da smo do sada, ne samo u ovoj županiji nego i u cijeloj zemlji, imali dobre prostorne planove, ali izrazito slabu njihovu primjenu. Kao drastičan primjer nepoštivanja prostornih planova je široko rasprostranjena bespravna izgradnja.

Županijska je skupština Dubrovačko-neretvanske županije, na svojoj 20. sjednici, održanoj 17. ožujka 1997., prihvatila Izvješće o stanju u prostoru i Program mjera za unapređenje stanja u prostoru, temeljem kojega se je pristupilo izradi Prostornog plana Dubrovačko-neretvanske županije. Županijsko poglavarstvo je na svojoj 3. sjednici održanoj 13. listopada 1997., usvojilo program po kojem se radi ovaj prostorni plan.

Ciljevi izrade plana su:

- inventarizacija i ocjena potencijala i ograničenja u prostoru u svrhu preciznijeg profiliranja budućeg prostornog razvoja Županije;

- stvaranje podloge za dugoročno efikasno upravljanje prostornim dobrima Županije;

- koncipiranje instrumentarija sukladnoga postojećoj društveno-političkoj situaciji u svrhu korištenja i unapređenja prostornih dobara, poštujući načela dugoročne zaštite svih elemenata životne sredine.

Izrada je prostornog plana bila predviđena u tri etape:

1. etapa - Stanje prostornog uređenja

2. etapa - Koncepcija prostornog razvitka

3. etapa - Prostorno-planska određenja

Pretežito tijekom druge etape izrade plana predviđena je obrada tematske cjeline pod naslovom “Gospodarsko korištenje i zaštita mora”. Ova tematska cjelina predstavlja novinu u odnosu na ranije prostorno-planske dokumente u kojima more nije tretirano kao jedan od najznačajnijih bogatstava za razvoj obalnoga područja. Očekuje se da će ova tematska cjelina osigurati osnove za značajnu orijentaciju razvoja na prostoru Županije. Prvenstveno se to odnosi na razvitak nedovoljno razvijenog prometa morem (luke, lučice, privezišta, sidrišta, marine) uzgajališta riba i školjaka, te za određivanje režima korištenja obalnog pojasa.


515

Sadašnje stanje u korištenju prostora na području Županije

U dosadašnjim prostornim planovima na području Županije more nije bilo posebno obrađivano. Određene su bile namjene prostora samo na kopnu, bez posebnog razmatranja osobina i značaja pripadajućeg mora i njegove namjene. More se tako koristi prema određenoj namjeni pripadajućeg kopna. Izuzetak je more u postojećim lukama, te u posebno zaštićenim područjima; područje nacionalnog parka Mljet i posebni rezervat Malostonski zaljev, gdje se more nalazi pod posebnim režimom zaštite i korištenja. Općenito se može zaključiti da se more do sada koristi ne prema prostornim planovima koji tretiraju more kao kopnu ravnopravan dio prostora, već kao rezultat korištenja pripadajućega kopna. Drugim riječima, namjena kopna je odredila i namjenu mora. Istovremeno, osobine i značaj mora na određenome području nisu određivale namjenu pripadajućeg kopna. Rezultat takvog pristupa u korištenju mora su mnogobrojni konflikti koji su nastali između pojedinih aktivnosti i “ekologije” mora, ali i između samih aktivnosti. Mnogobrojni su primjeri nastalih konflikata. Istaknuti ćemo najznačajnije. Jezero je Modrič, u delti rijeke Neretve, bio značajan lokalitet za mrijest i razvoj ranih faza cipla i lubina. Isušeno je za potrebe poljoprivrede. Isušivanjem su izazvane velike štete za ribarstvo, a u poljoprivredi nisu postignuti očekivani rezultati. Izgradnja je kanalizacijiskih ispusta na neodgovarajući način u Župi Dubrovačkoj izazvala značajnu degredaciju priobalnog pojasa. Deponij otpadnog materijala u moru koji se nalazi južno od grada Dubrovnika značajno utječe na južni obalni pojas otoka Lokruma koja je predložena za zaštitu. Uvala Prapratno, koja je zaštićena kao značajan krajolik, će izgradnjom planiranog trajektnog pristaništa izgubiti takvu zaštitu.

Za istaknuti je i pozitivan primjer zaštite Malostonskog zaljeva. Izgradnjom grada Neuma, istina tada u drugoj republici, a danas drugoj državi, postojala je opasnost da otpadne vode grada ugroze Malostonski zaljev. Posebnom aktivnošću znanstvenika i sredstava javnog informiranja, Zaljev je zaštićen izgradnjom dugačkog kanalizacijskog kolektora kojim se otpadne vode odvode izvan područja zaljeva i ispuštaju u Mljetski kanal.

Granice obuhvata Studije

Studija obuhvaća cjelokupno područje mora Republike Hrvatske koje pripada Županiji Dubrovačko-neretvanskoj, te odgovarajući dio kopnenog pojasa koji utječe ili može direktno utjecati na more, odnosno aktivnosti na moru mogu imati direktne utjecaje na kopnu. Granice kopnenog pojasa određene su Uputstvom za rad u skladu sa zaključcima radnog sastanka u


516

Rovinju od 18. srpnja 1997., godine koje je propisalo Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja – Zavod za prostorno planiranje:

1. Kopneni pojas uz obalu kopna i obalu naseljenih otoka

- Uključena sveukupna-cijela građevinska područja obalnih naselja (kada im je povijesno središte uz obalu), i cijeli prostor izdvojenih turističkih, lučkih, i drugih gospodarskih zona (kada im je barem 2/3 površina udaljeno do 1000 m od obale;

- Ostali obalni prostor do udaljenosti 1000 m od obale ili do visine 50 m nm (mjerodavna je ona udaljenost koja je bliža obalnoj crti).

2. Kopneni pojas otoka – nekada naseljenih ili danas sezonski naseljenih

- Do udaljenosti 500 m od obale ili visine od 50 m nm (mjerodavna je ona udaljenost koja je bliže obalnoj crti);

- Uključuje ukupan prostor nekadašnjih naselja uz obalu, ukupan prostor nekog graditeljskog sklopa (hoteli, samostani, kaznene i druge ustanove, ljetovališta, instituti, vojne objekti i sl.) ili graditeljskih sklopova (stočarskih stanova i sezonskih zakloništa).

Izuzetak je od navedenoga dijelom područje delte rijeke Neretve zbog svoje specifičnosti i potrebe posebnog proučavanja. U skladu s gore navedenim Uputstvom kopneni dio nenaseljenih otoka i hridi nije u biti razmatran u studiji.

Postupak izrade Studije

Studija je načinjena na temelju postojećih i dostupnih podataka (posebno je pregledana postojeća prostorno-planska dokumentacija) uz jednokratni pregled obalne crte i mora sa zapisom video-kamerom i fotografskim aparatom, te razgovora s organima lokalne uprave i samouprave, predstavnicima turističke zajednice te lokalnim stanovništvom.

U pravilu je posjet obalnom području slijedio nakon što je detaljno proučena prostorno-planska dokumentacija za pojedino područje. Na temelju tako dobivenih saznanja, pored općih pripremljena su i pitanja specifična za dano područje koja su raspravljana s predstavnicima lokalne uprave i samouprave i lokalnim stanovništvom. Nakon toga je izvršen pregled obalnog pojasa, da bi se posebna pozornost mogla pokloniti problematici koja je posebno istaknuta na lokalnim razgovorima. Po potrebi su nakon pregleda obavljeni ponovni razgovori s predstavnicima lokalnih organa vlasti da bi se razjasnile nastale nedoumice.


517

Postupak izrade Studije odvijao se je u sljedećim fazama:

1. faza – pripremni dio

U okviru su ove faze načinjena detaljna uputstva za prikupljanje i obradu podataka te izradu studije, definirani su ciljevi svake planirane aktivnosti, granice obuhvata, metodologija izrade studije, te je načinjen detaljan plan rada.

1. faza - izrada izvješća o stanju u prostoru (“profil obalne zone”)

U ovoj je fazi rada prikupljena raspoloživa i dostupna dokumentacija te podaci o prostoru Županije, što je uključivalo različite prostorne dokumente, izvješća, publikacije i sl. Obiđena je cijela obala s morske strane, dok su s kopnene strane obiđeni odabrani lokaliteti, načinjeni su video i foto-zapisi, na pojedinim lokalitetima izvršen je pregled pridnenih zajednica. U većini obalnih mjesta organizirani su razgovori s predstavnicima lokalne uprave i samouprave kao i lokalnim stanovništvom, da bi se dobio uvid u njihove lokalne planove, potrebe i želje. Načinjeno je posebno izvješće u kojem se nalaze nadvodni i podvodni snimci pojedinih područja, a u dodatku se nalaze rezultati razgovora s lokalnim predstavnicima.

2. faza - analiza stanja, uspoređivanje, sinteza i izrada prijedloga plana.

Ova faza rada predstavlja čisti planerski rad. Nakon pregleda obale i analize dostupnih i prikupljenih podataka prišlo se je određivanju obalnih homogenih zona što je poslužilo kao temelj za izradu prijedloga potencijalne namjene mora i uske kopnene zone. Propisani su uvjeti korištenja prostora i ograničenja u korištenju. Posebno će biti obrađena područja od posebne važnosti za koja postoji ili se predlaže određena vrsta zaštite.

3. faza – izrada prijedloga plana

U ovoj je fazi načinjen prijedlog konačnog teksta studije.

Strateška osnova za korištenje obalnoga područja

Kod izrade Studije, gospodarsko korištenje i namjena mora primjenjivani su sljedeća temeljna načela:

- zaštita morskog i kopnenog dijela od bilo kojeg oblika zagađivanja;

- zaštita i očuvanje vrijednih slobodnih površina kao područja nacionalnih bogatstava na način da se razvojni projekti koncentriraju oko postojećih centara i korištenjem koliko je to god moguće prostora koji su već izgrađeni, kako na kopnu tako i na moru;

- zadržavanje već postojećih prometnih pravaca i maksimalno izbjegavanje otvaranja novih, radi zaštite prirodne sredine;


518

- osiguranje i povezivanje razvoja uskog kopnenog s morskim dijelom, uz istovremeno osiguranje zaštite ključnih prirodnih bogatstava;

- osiguranje i zaštita područja značajnih za mrijest i zadržavanje mlađi gospodarski značajnih vrsta organizama;

- osiguranje i zaštita područja od posebne ekološke vrijednosti;

- osiguranje učešća svih zainteresiranih subjekata što prije u proces planiranja razvoja, uz istovremeno prihvaćanje njihove pojedinačne uloge u ostvarivanju razvoja, zaštiti i praćenju stanja u okolišu.

U primjeni su navedenih načela korišteni kriteriji grupirani u sljedeće kategorije:

1. Kriteriji za klasifikaciju homogenih obalnih zona

1.1. Kriteriji za klasifikaciju prirodnog okoliša

1.1.1. fizički kriteriji: geomorfologija (oblik, vrsta i priroda obale); obalna oceanografija (valovi, strujanje, plima i oseka); hidrografija (slivna područja, rijeke, podmorske vrulje, donos sedimenta); pedologija (tipologija tla); obalna klimatologija (temperatura zraka, brzina i smjer zraka, vrsta i količina oborina);

1.1.2. biološki kriteriji: biološka produktivnost (hranjive soli, biomasa fitoplanktona, produktivnost); područja reprodukcije i rasta mlađi (mrijestilišta, uzgajališta, hranilišta, gnjezdilišta); živa bogatstvo (raznolikost, količina); biološka raznovrsnost (posebna područja, vrijedna područja, zaštićena područja).

1.2. Kriteriji za klasifikaciju antropogenoga okoliša: stanovništvo (stalno, povremeno, zaposleno, dobna struktura); infrastruktura (cestovna, pomorska, energetska, vodoopskrbna, vodoodvodna); korištenje prostora (urbanizacija, industrija, turizam, poljoprivreda, ribolov, marikultura, zaštićena područja); upravljanje (vlasnička struktura, kulturno nasljeđe).

1.3. Kriteriji za klasifikaciju stanja okoliša kao posljedica ljudskih aktivnosti:

1.3.1. kriteriji za klasifikaciju prirodnih sustava: stupanj zagađenja.

1.3.2. kriteriji za klasifikaciju čovjekovih utjecaja: konflikti (zauzetost prostora, korištenje); gospodarske aktivnosti (ribarstvo, marikultura, turizam i rekreacija, saobraćaj, stanovanje); nasljeđe (kulturno nasljeđe, vlasnička struktura).


519

2. Kriteriji za upravljanje rastom naselja: reduciranje linearne izgradnje uz obalnu crtu (prednost imaju ona rješenja koja teže za racionalizacijom izgradnje, te izgradnjom u dubinu prostora); racionalizacija korištenja prirodnih bogatstava; striktna zaštita zaštićenih područja.

3. Kriteriji za lociranje industrijskih zona i industrijskih objekata: urbanistički pristup (smještaj u zone ranije namijenjene za razvoj industrije, osim u slučaju čistih industrija koje mogu biti uključene u zone drugih namjena uz striktno poštivanje propisanih mjera za zaštitu okoliša); zaštita od štetnih utjecaja (industrijske zone smještati na dovoljnoj udaljenosti od stambenih i turističkih zona koja će osigurati izbjegavanje štetnih utjecaja na stanovništvo tijekom normalnih aktivnosti i incidentnih situacija); postojeće korištenje zemljišta (zabrane promjene namjene iz poljoprivrednog u industrijske namjene); Mikroklimatske obilježja (predominantni vjetrovi); Logistički aspekti (minimaliziran transport sirovina, proizvoda i otpadnog materijala); Zaštita ekološki vrijednih i osjetljivih lokaliteta, krajobraza i povjesnih spomenika; Postojanje degradiranih prostora (postojeće degradirane površine koristiti za smještaj industrije).

4. Kriteriji za određivanje zona za turizam i rekreaciju: opća atraktivnost područja (krajobraz, raznolikost turističkih prirodnih privlačnosti, raznovrsnost mogućnosti za rekreaciju, kvaliteta okoliša, osjetljivost ekosustava); atraktivnost morskih zaštićenih područja (raznovrsnost flore i fauna, privlačni krajolici, čistoća mora, dubina mora, intezitet korištenja); atraktivnost plaža (estetska vrijednost, vrsta obale, širina i dubina plaže, izloženost valovima, dubina mora); infrastruktura (stanje prometne mreže, prometni sustavi, frekvencija prometnih sustava, opskrbljenost vodom, strujom i sustavom za odvodnjom, posebni sadržaji); namjena prostora (struktura korištenja zemljišta, gustoća stanovništva); klimatski uvjeti.

Kod određivanja lokaliteta za marine primijenjeni su i sljedeći dodatni kriteriji: očuvanje ekološki značajnih staništa; očuvanje postojeće kvalitete mora; potrebe za nasipavanjem odnosno uklanjanjem mulja; dosadašnja izgrađenost područja.

5. Kriteriji za određivanje posebno zaštićenih područja veličina područja: biološka raznovrsnost; rijetkost; prirodnost; tipičnost; fragilnost; visoka biološka produktivnost; mrijestilišta, hranilišta.

6. Kriteriji za određivanje lokaliteta za marikulturu

6.1. Eliminacijski kriteriji: visoki stupanj zagađenje mora; nezadovoljavajući sanitarni uvjeti; neodgovarajuće strujanje (poluzatvoreni zaljevi); eutrofizirana područja s pojavom štetnih


520

cvatnji fitoplanktonskih vrsta; intezivan pomorski promet; posebno zaštićena područja; područja s ograničenim pristupom; područja s turističkom i rekreacijskom aktivnošću; područje s izraženim gospodarskim interesom.

6.2. Kriteriji za odabir lokacije

6.2.1. biofizičke karakteristike: izloženost; dubina; dominantno strujanje (brzina, smjer); vjetra (privjetrište, brzina i smjer); valovi (smjer, visina); topografija (nagib obale); vrsta morskog sedimenta; prozirnost; raspoloživi prostor na kopnu; kvaliteta morske vode; trofički status; postojeće vrste u uzgoju.

6.2.2. postojeća infrastruktura: ceste i komunikacije; opskrba električnom energijom; skladišta hrane za ribe u uzgoju; instalacije za pakiranje ribe; instalacije za odlaganje otpada.

6.2.3. socio-ekonomski kriteriji: lokalna ponuda i potražnja; međunarodno tržište; troškovi osnovnih materijala, kapitalni trošak, osiguranje, zaposlenost, zakonska regulativa.

Sadržaj studije

Studija ima sljedeća poglavlja s dolje kratko prikazanim sadržajem:

1. Uvod

U ovom poglavlju opisan je značaj koji more i priobalje ima u gospodarstvu svake primorske zemlje, te potrebe za planiranjem njegove namjene kako bi se izbjegli konflikti između različitih korisnika, te pojedinih djelatnosti i okoliša, i osigurali uvjeti za održivo korištenje mora i njegovih bogatstava.

2. Sadašnje stanje u korištenju i zaštiti mora na području Županije

U ovom je poglavlju prikazano sadašnje korištenja mora i obale za različite namjene, te mjere koje su planirane i poduzete da bi se sprovela zaštita mora od negativnih utjecaja različitih aktivnosti. Posebna je pozornost dana primjerima dobrog i lošeg gospodarenja morem, da bi se na njima ukazala potreba i mogućnost održivog upravljanja morem i obalom.

3. Fizičke osobine obale, te ekološke osobine mora

U ovom je dijelu studije prikazan geografski opis obale, te su opisana fizička, kemijska i biološka svojstva mora na pojedinim područjima korištenjem postojećih i dostupnih podataka.


521

4. Stanje onečišćenja mora i promjene u ekosustavu mora kao posljedica onečišćenja

Na temelju postojećih podataka prikazano je sadašnje stanje onečišćenja mora, te glavni izvori onečišćenja na pojedinim područjima. Opisane su promjene u ekosustavu mora do kojih je došlo uslijed različitih čovjekovih aktivnosti i onečišćavanja mora. Opis stanja dan je korištenjem postojećih podataka i pregledom cjelokupnog obalnog područja, te na temelju razgovora s predstavnicima gradova i općina.

5. Ekološki vrijedna i zaštićena područja

U ovom su dijelu opisana ekološki vrijedna područja, koja zbog različitih razloga treba posebno zaštititi, a isto tako prikazana su i područja koja već uživaju određeni stupanj zaštite.

6. Strateška osnova za gospodarsko korištenje i zaštitu mora

Ovaj dio tematske cjeline predstavlja središnji dio i sadržava razrađene kriterije temeljem kojih je određena pogodnost pojedine lokacije za određenu namjenu.

7. Lokaliteti pogodni za razvoj aktivnosti uzgoja

Na temelju geomorfoloških, fizičko-kemijskih i bioloških osobina pojedinog područja i njegovog položaja u odnosu na postojeće i planirane djelatnosti na kopnu, a nakon posjeta lokalitetima i obavljenih razgovora s predstavnicima organa lokalne uprave i samouprave, predloženi su lokaliteti pogodni za gospodarsku djelatnost uzgoja morskih organizama.

8. Lokaliteti pogodni za razvoj lučica, marina, luka i dr.

U ovom su dijelu studije prikazani lokaliteti koji su pogodni za razvoj marina i lučica, uzimajući u obzir maritimne osobine područja, postojeće i planirane plovidbene pravce, postojeće i planirane djelatnosti na kopnu, a temeljem saznanja dobivenih posjetom lokalitetima i obavljenih razgovora s predstavnicima lokalnih organa uprave i samouprave.

9. Lokaliteti pogodni za turizam i rekreaciju

U ovom su poglavlju opisani lokaliteti pogodni za rekreaciju i turizam uzimajući u obzir osobine okoliša te postojeće i planirane djelatnosti na kopnu, a temeljem saznanja dobivenih posjetom lokalitetima i obavljenih razgovora s predstavnicima lokalnih organa uprave i samouprave.


522

10. Mjere i aktivnosti za zaštitu mora

U ovom su dijelu razrađene sve mjere i aktivnosti, različitih vrsta, koje treba pripremiti i provoditi, da bi se more i priobalje koristilo na održivi način, a time i zaštitilo od negativnog utjecaja različitih ljudskih djelatnosti.

Literatura

1. BARIĆ, A., GAČIĆ, M., GRBEC, B., MARGETA, J., MILOŠ, B., ONOFRI, I. and VELDIĆ, V. 1996. Implications of Expected Climatic Changes for the Kaštela Bay Region of Croatia. in Climatic Change and the Mediterranean, Volume 2, edited by L. JEFTIĆ, S. KEČKEŠ and J.C. PERNETTA. Arnold, London, 143-249.

2. BEATLEY, T., BROWER, D.J., and SCHWAB, A.K. 1994. An Introduction to Coastal Zone Management. Island Press, Washington, D.C., 210 pp.

3. CICIN-SAIN, B. and KNECHT, R.W. 1998. Integrated Coastal and Ocean Management, Concepts and Practices. Island Press, Washington, D.C., 517 pp.

4. CLARK, J.R., 1995. Coastal Zone Management Handbook. Lewis Publishers, Boca Raton, 694 pp.

5. HINRICHSEN, D., 1998. Coastal Waters of the World, Trends, Threats and Strategies. Island Press, Washington D.C., 275 pp.

6. Institut za oceanografiju i ribarstvo, 1998. Gospodarsko korištenje i zaštita mora – Tematska cjelina 3.2.2. Prostornoga plana Dubrovačko-neretvanske županije, Uvodno izvješće, Split, 20 str.

7. Institut za oceanografiju i ribarstvo, 1999. Gospodarsko korištenje i zaštita mora – Tematska cjelina 3.2.2. Prostornoga plana plana Dubrovačko-neretvanske županije, Izvješće o stanju u prostoru, Split.

8. Institut za oceanografiju i ribarstvo, 1999. Gospodarsko korištenje i zaštita mora – Tematska cjelina 3.2.2. Prostornoga plana Dubrovačko-neretvanske županije, Split.

9. KLEE, G. A., 1999. The Coastal Environment, Toward Integrated Coastal and Marine Sanctuary Management. Prentice Hall, Upper Saddle River, 281 pp.

10. Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja, 1997. Strategija prostornog uređenja Republike Hrvatske, Zagreb, 240 str.


523

11. NN 30/94, 1994. Zakon o prostornom uređenju. Narodne novine, 30, 1019-1024.

12. PAP, 1996. Smjernice za integralno upravljanje obalnim i morskim područjima s posebnim osvrtom na Mediteranski bazen. 1996. Program Prioritetnih Akcija, Centar za Regionalne Aktivnosti, Split, 69 str.

13. Scura, L.F., Chua, T.E., Pido, M.D., and Paw, J.N., 1992. Lessons for integrated coastal coastal zone management: The ASEAN experience. In Integrative Framework and Methods for Area Management, ed. T.E. Chua and L.F. Scura, 1-70. ICLARAM Conference Proceedings 37. Manila: International Centre for Living Aquatic Resources Management.

14. UN, 1992. Report of the United Nations Conference on Environment and Development (Rio de Janeiro, 3-14 June 1992). A/CONF.151/26 (Vol. I)

15. Županija splitsko-dalmatinska i Ekonomski fakultet Split, 1997. Strategija razvitka Županije splitsko-dalmatinske, Split, 387 str.

SUMMARY

Ante Barić, Integral Approach in Regional Planning – The Basis for the Future Development of Croatia

In satisfying his every day needs man uses his environment and natural resources of the place where he lives and conducts his activities. Human needs are increasing from day to day as the result of an increasing number of the world population, but also as the result of human demands for better living standard. The increase of human needs has a great impact on surrounding and natural resources, which are more exploited than renewed. Nature itself is also limited in its ability to neutralise a negative human influence and in regenerating natural resources, too. Ongoing use of natural resources in current manner will surely lead to their further damage, which will directly effect the human race as well. Therefore, a global economy has to meet human needs and justified demands, yet the development has to be put into ecological limits of the planet in general sense or otherwise in ecological limits of the specific area. In that way the human race will make development sustainable and adjusted to needs of today’s generation without endangering the needs of the future ones. The main aim of the sustainable development is to insure an adequate level of development and the improvement of its quality as well as the satisfying


524

elementary needs such as getting job; having food, energy, water; possibility to obtain education, social security, protection of natural resources and improvement of their exploitation; yet keeping biodiversity, protection of endangered species and preserving natural and cultural goods as well. Integral approach in planning and managing the coastal zone is elaborated in this work but hasn’t been applied in the region yet. Whatsoever today’s regional planing only takes into account mainland areas, excluding the sea, whereas the specific characteristics of the coastal region as a part of the entire national territory haven’t been taken into consideration. In comparison to Croatia many other littoral countries recognised seaside regions as the specific areas which resources deserve a special attention and a specific approach to their exploitation should be taken. The study of exploitation and protection of the sea is also elaborated in this work for the purpose of making the regional planning for County of Dubrovnik-Neretva.

Documents

INTEGRALNI PRISTUP U PROSTORNOM PLANIRANJU – TEMELJ ...franjevacki-institut.hr/sadrzaj/pdf/2015-06-17-13-13-8829-.pdf · generacija. O održivom razvitku se danas puno govori, a