III. Svetopisamski izvori - franjevacki-institut.hrfranjevacki-institut.hr/sadrzaj/pdf/2015-06-17-13-31-4273-.pdfBiblijski okvir za poimanje smisla života Božo Lujić Sažetak Ovaj

III. Svetopisamski izvori

ODGOVORNOST ZA ŽIVOT, Zbornik, Baška Voda, 1999.

148

Božo Lujić, DAR ŽIVOTA I ODGOVORNOST ZA NJEGA

149

DAR ŽIVOTA I ODGOVORNOST ZA NJEGA Biblijski okvir za poimanje smisla života

Božo Lujić

Sažetak

Ovaj se rad temelji na vrlo obuhvatnom i važnom pojmu života, koji je shvaćen vrlo široko. Pod životom se u biblijskom smislu podrazumijeva postojanje svega stvorenoga, jer je u svemu nazočan Božji Duh koji čini svijet i život dobrim. Budući da je život svemu stvorenomu darovan, onda darovanost spada na bit života, jer ga otvara prema Darovatelju i traži da bude dalje posredovan u ozračju slobode ljubavi. Upravo zahtjev za primanjem, prihvaćanjem, čuvanjem i njegovanjem života u najširem smislu riječi predstavlja imperativ odgovornosti koju život uključuje u sebi. Odgovornost za život ne odnosi se samo na čovjeka nego i na prostor čovjekova života, koji sačinjava zapravo čovjekov dom.

Rad polazi od izvješća o stvaranju i pokazuje darovanost svega stvorenoga, koje je povjereno čovjeku da njime vlada u ljubavi koja isključuje sebičnost i pohlepu. Čovjek, međutim, podliježe nerijetko sebičnoj pohlepi i ruši sklad darovanoga svijeta. Proroci nastoje kasnije razbožanstveniti svijet i pokazati kako je priroda dar, a ne božanstvo. Isus pak promatra svijet kroz čovjeka i stavlja naglasak na izgradnju zdravoga čovjeka, koji će imati zdrav odnos prema svijetu kao vlastitome domu. Konačno, Otkrivenje govori o svijetu kao zajedničkom Gradu u kojem će teći Rijeka života i vladati zakon Ljubavi. Ta konačna vizija služi i kao korektiv današnjem čovjeku u njegovu sebičnom odnosu spram drugih ljudi, ali i spram prirode. Novi Grad mogao bi se shvatiti i kao civilizacija ljubavi u kojoj će biti za sve mjesta.


150

Biblijska poruka u svim svojim značajkama obuhvaća život u cjelovitosti postojanja i u svekolikoj slojevitosti njegova očitovanja. Iznoseći tako široko postavljenu tvrdnju kao ishodište razmišljanja, želi se u stvari ukazati na dubinsku usmjerenost biblijskih događaja prema životu s jedne strane, i nemogućnosti njihove ispravne interpretacije bez uvažavanja tako značajne činjenice, s druge. Prodirući u znanstvenom istraživanju u biblijske spoznaje i poruke, može se bez dvojbe zaključiti kako Biblija potvrđuje život i štiti ga od potpunog uništenja, njeguje sve ono što život pospješuje, te se ujedno uporno bori za daljnji razvoj života. Biblija i život čine zapravo dvije nerastavljive dimenzije jedne te iste čovjekove stvarnosti.

Upravo zbog tog razloga neophodno je imati na umu kako mogu biti dalekosežne i kobne posljedice rastavljanja Biblije od života, jer se time u bitnome osakaćuje njezina poruka. Odvajanje života od Biblije i biblijskih poruka vodilo bi prepuštanju života vlastitim silama koje bi nekontrolirane mogle dovesti do sveopćeg uništenja. S druge strane rastavljanje Biblije od života značilo bi umrtljivanje njezine poruke i svođenje na knjigu koja nema većeg značenja od bilo koje druge knjige koju su napisali ljudi.

Da je tomu zacijelo tako, razvidno je iz lako provjerljive činjenice da Biblija počinje sa stvaranjem okvira života i stavljanjem života u njega, ali i da završava sa zanosnom pobjedom života nad silama tame, zla i smrti u knjizi Otkrivenja. Biblijska poruka u svoj širini obuhvaća doista veličanstven raspon od stvaranja svijeta i čovjeka pa do njegova dovršenja i čovjekove konačne proslave. Upravo te spoznaje čine i okvir ovoga rada, koji će nastojati povezati pokidane niti između biblijske poruke i stvarnosti života.

No s tako postavljenom temom, nameće se neizbježno važno pitanje: Što se podrazumijeva pod pojmom život? Odnosi li se taj pojam samo na čovjeka ili život obuhvaća znatno šire i doseže dublje nego što bi se moglo i pomišljati? Biblijska izvješća ne razmišljaju o životu uopćeno i apstraktno, tumačeći njegova filozofska uporišta, nego opisuju život u svjetlu iskustva Boga i čovjeka u povijesno zadanim okvirima. Stoga je govor o životu u Bibliji uvijek vrlo konkretan, gotovo opipljivo jasan. U ovom izlaganju, pod životom se podrazumijeva postojanje svijeta i čovjeka, njihov neminovni međuodnos, zapravo osmišljavanje egzistencije i razvijanje svekolikih mogućnosti koje su dane čovjeku i svijetu od početka, kao zadaća koja proizlazi iz same činjenice darovanosti života. U tom smislu može se reći da je život svjesno čovjekovo trajanje i osmišljavanje tog trajanja, ali da je život također sadržan i u temeljima materijalne stvarnosti i prirode, koja isto tako – a toga smo u ovome povijesnom trenutku postali svjesniji nego ikad ranije – nosi u sebi život kao dio sveopćeg života, kojega čovjeku nije dopušteno nemilosrdno uništavati i iz bilo kojega razloga ubijati.


151

Drugo, što nam se u uvodu ovoga rada postavlja kao problem, zacijelo je način na koji se treba odnositi prema životu koji je u svojoj biti dar. U tom smislu trebat će neminovno razmotriti činjenicu dobivanja i razvijanja života, njegove zaštite i osmišljavanja – zapravo svega onoga što bismo mogli uopćeno nazvati svekolikom odgovornosti za život. Pri tomu ne bismo nikako smjeli izgubiti iz vida činjenicu iz koje ishodi sve: da je život čovjeku dan, ali da je u toj darovanosti istodobno i za-dan. Obveza čuvanja i razvijanja života proizlazi, dakle, iz same naravi života koji se može primiti samo kao dar i dalje posredovati kao dar, pa u tom smislu možemo doista govoriti o čovjekovoj odgovornosti za život u najširem smislu riječi. Tako dolazimo do dva pola koja nose ovaj rad: život u svoj širini i višeslojevitosti datosti, koji nam služi kao ishodište te svekolika čovjekova odgovornost za dar života, kao trajna zadaća.

1. Darovanost kao osnovna značajka života

Biblijska izvješća o stvaranju (Post 1,1–2,4a i 2,4b–3,24) na vrlo plastičan način izriču činjenicu stvorenosti i svijeta i čovjeka, ali isto tako i jednako važnu činjenicu postojanja trajnoga odnosa između Stvoritelja i stvorenja. Zbog čega su izvješća toliko važna, posebno ako se uzme u obzir činjenica da nitko, pa ni pisci izvješća, nisu bili nazočni samome činu stvaranja svijeta? Zašto su, uostalom, donesena dva izvješća, ako je u pitanju jedan čin stvaranja, i imaju li ona ikakvo značenje za čovjekov život u ovome vremenu?1 Konačno, kako razumjeti poruku iznesenu u izvješćima o stvaranju svijeta i čovjeka? U biblijskom istraživanju prvih poglavlja danas je opće prihvaćeno mišljenje da

1 O prvim poglavljima Biblije i izvješćima o stvaranju svijeta postoji doista bogata

biblijsko-teološka i egzegetska literatura koju nije moguće ni nabrojiti, a kamoli je dublje proučiti. Ipak, ovdje ćemo donijeti nekoliko značajnijih djela koja za ovaj oblik rada mogu biti korisna. V. WEYEMANN, Lesearten und Eigenart der Urgeschichten, u: Urgeschichten. Ökumenischer Arbeitskreis für Bibelarbeit, Zürich – Köln 1985.,13 – 20. C. WESTERMANN, Genesis 1 – 11, Neukirchen –Vluyn 1983. Ovaj komentar prvih poglavlja Biblije predstavlja zapravo klasično egzegetsko djelo, i to ne samo na području njemačkog jezika. Tu je donesena i bogata egzegetska i povijesno-religijska literatura. G. v. RAD, Das 1. Buch Mose. Genesis, Göttingen/Zürich 1987. Ovdje još samo katolički komentar prvih poglavlja: J. SCHARBERT, Genesis 1 – 11, Würzburg 1893. Potrebno je ukazati i na dva slijedeća djela: K. LÖNIG/E. ZENGER, Als Anfang schuf Gott. Biblische Schöpfungstheologien, Düsseldorf 1997. Primijenjenu poruku prvih poglavlja Biblije za današnje vrijeme vidi: H. SCHWARZ, Die biblische Urgeschichte. Gottes Traum von Mensch und Welt, Freiburg 1989. Na hrvatskom o problematici knjige Postanka moguće je naći: W. HARRINGTON, Uvod u Stari Zavjet, (prijev. s američ.), Zagreb 1993., osobito 122–146. A. REBIC, Stvaranje svijeta i čovjeka, Zagreb 1996., osobito: 11–47


152

dva izvješća o stvaranju potječu iz različitog vremena i da se temelje na različitim predajama. Post 1,1–2,4a predstavlja izvješće svećeničkog autora i nastalo je nakon gorkoga iskustva opće nesigurnosti i kidanja ustaljenih odnosa nakon nestanka države, hrama i kulta. U iskustvu sveopćeg nereda proisteklo je egzistencijalno pitanje: Postoji li unatoč takvome, gotovo sveopćem povijesnom kaosu, ipak neki sveobuhvatni red koji bi nosio i održavao život u njegovoj dubini?2 Ako postoji takav red, kako ga onda uskladiti s navedenim iskustvima sveopćeg nereda?

Tekst Post 1,1–2,4a pokazuje lijepo oblikovanu i svjesno uređenu strukturu. Događaj je stvaranja opisan u šest dana, pri čemu je sedmi dan prikazan kao proslava stvaranja. U toj strukturi svećeničkog pisca, vrhunac stvaranja označen je kao oblikovanje čovjeka, a vrhunac vremenskoga tijeka kao stvaranje sedmoga dana u kojemu čovjek biva stavljen u odnos spram Stvoritelja. Cijelo izvješće stoji u okviru dvaju glagola: reći (’mr) i vidjeti (r’h). Bog započinje proces stvaranja riječju (’mr) i završava glagolom vidjeti (r’h), kojim zapravo utvrđuje kako je cjelokupno stvaranje bilo posve uspješno.3 U izvješću svećeničkog pisca Bog je prikazan kao izvrstan umjetnik koji ponajprije zamišlja svoje djelo, potom ga izvodi prema toj zamisli, te na koncu uviđa kako je izvedba doista bila veoma uspješna.

Prema svećeničkom izvješću stvaranje je života prikazano kao prostorno uređivanje sveopćeg kaosa i uklapanje u tijek vremena, čime svijet dobiva svoju prostornu i vremensku vrijednost. Taj cilj, svećenički pisac postiže isticanjem triju glagola: nazivati (qr’), rastavljati (bdl) i blagoslivljati (brk). Davanjem imena postiže se gospodstvo nad pojedinim događajima i stvarnostima, dok se rastavljanjem određuje sama bit stvari. Blagoslivljanje pak znači da Bog, s jedne strane, udjeljuje plodnost stvorenome, a s druge, da iskazuje svoju odlučnost kako će i sam, i te kako budno, skrbiti o opstanku i održanju života na zemlji.

U procesu stvaranja zanimljivo je da ono počinje postavljanjem sunca (šemeš) kao izvora svjetla (’ôr) i mogućnosti života, a završava stvaranjem čovjeka kao krunom svega stvorenoga, budući da je čovjek prikazan kao

2 Svećenički je spis (Priesterschrift), prema općem uvjerenju bibličara, najmlađi od

svih drugih spisa i nastao je u vrijeme izgnanstva ili čak poslije njega, po svoj prilici u 5. st. pr. Kr. Metodološki gledano, spis ide od općega k posebnome, zapravo od svjetske povijesti prema povijesti Izraela. Usp. K. GOUDERS, Svećenički spis, u: Praktični biblijski leksikon (prijev. s njem.), Zagreb 1997., 403–404. Jahvistička predaja, koja je oblikovala izvješće Post 2,4b– 3,24, znatno je starija, i nastala je vjerojatno u 10 st. pr. Kr. Ona ima svoju posebnu teologiju i svoj stil. Povijest čovječanstva tumači kao povijest spasenja. Usp. A. BAUM, Jahvist, u: PBL, 141.

3 Usp. M. KRIEG, Erschaffen und gut befunden, u: Urgeschichten, 45–46.


153

odslika samoga Boga.4 Sam čin stvaranja čovjeka Bog izvodi nalazeći se u množini čime se čovjeku daje posebno značenje i vrijednost: “I reče Bog: ’Načinimo čovjeka na svoju sliku (besalmžnű), sebi slična (kidműtžnű), da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!’ Na svoju sliku (besalmô) stvori Bog čovjeka, na sliku Božju (beselem ’elžhîm) on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: ’Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite (kbš)! Vladajte (rdh) ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima, što puze po zemlji!’” (Post 1,26-29). Nije nimalo beznačajno što je čovjek unatoč svojoj posebitosti veoma tijesno povezan sa životinjama, kao što je vidljivo iz gornjega teksta. Začudno je što čovjek nije dobio svoj poseban dan u procesu stvaranja, nego je stvoren u isti dan kad i životinje. Jednako tako i glede hrane čovjek nije daleko od životinja.5

No, tom činjenicom čovjekove bliskosti sa životinjama pojavljuje se i pitanje: Ako je čovjek doista tako tijesno povezan sa životinjama, u čemu bi onda bila njegova bogosličnost? Psalmist u Ps 8,7 veli: “Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni. Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži.” Čovjekova bogosličnost nije očito u nekakvoj vanjskoj sličnosti, po kojoj bi čovjek mogao po sebi stati uz bok Bogu, nego je čovjek sličan po tomu što – iako ničim ne zaslužuje te iako se nalazi uz životinje – biva ipak postavljen za Božjega predstavnika na zemlji. H. Schwarz ukazuje na tu činjenicu ovako: “Kod čovjekove bogosličnosti nije riječ o tome da se čovjek i Bog stave jedan uz drugoga, ili da ih se međusobno odvoji, nego da se pokaže kako čovjek posve nezasluženo, iako stoji tako blizu životinjama, biva postavljen upraviteljem Božjim nad svim stvorenjem.”6 Čovjek ne samo da je dobio život poput ostalih stvorenja, nego je nezasluženo dobio dar posebnosti da upravlja (kbš i rdh) Božjim stvorenjem.7

4 Još uvijek se među bibličarima vodi velika rasprava o tomu što znači izričaj da je

čovjek stvoren “na sliku Božju”. Mišljenja su, dakako, različita. Jedni vide čovjekovu bogosličnost u njegovu uspravnome hodu, drugi uopće u čovjekovu liku koji se razlikuje od životinje, drugi opet u besmrtnosti čovjekove duše ili u čovjekovoj obdarenosti duhom, te konačno neki u čovjekovu sudjelovanju u Božjoj moći kao vladavini nad stvorenim svijetom. J. SCHARBERT, n. d. 43. Također: J. MOLTMANN, Gott und Schöpfung. Ökologische Schöpfungslehre. München 1985., 226–231. Vrlo opširno: C. WESTERMANN, n. d. 197–222.

5 Usp. H. SCHWARZ, n. d. 30. 6 Isto, 31. 7 “Naspram ranijih tumačenja, koja su ovdje gledala bitni iskaz o čovjeku, osobito o

njegovu odnosu prema Bogu, postoji danas gotovo biblijsko-znanstveni konsenzus o tome da je posrijedi funkcionalni izričaj koji izražava od Boga željeni odnos čovjeka prema drugim živim bićima.” K. LÖNIG/E. ZENGER, n. d.,146.


154

Doista, ako je čovjek Božji predstavnik na zemlji, tada je osnovno pitanje postavljeno kao alternativa: Ponaša li se čovjek stvarno kao Božji predstavnik, ili on predstavlja zapravo sama sebe i svoju samostalnu veličinu? Pa ipak, treba uzeti na znanje da je Bog povjerio čovjeku zemlju da njome upravlja, ali čovjek tako odgovornu zadaću treba nedvojbeno obaviti u povezanosti s Bogom. Čovjek kao slika Božja nema otvorene ruke za vladanje prema vlastitom nahođenju nego ono treba biti u skladu s Božjom voljom. Bog je, međutim, nakon svakoga svoga djela mogao ustvrditi da je njegovo djelo bilo veoma dobro. Čovjeku, zapravo, nije ostavljeno na volju da to dobro pretvara u ono što nije dobro i da na taj način izopačuje i u konačnici uništava Božje stvorenje. Moglo bi se, štoviše, reći da čovjek, kao predstavnik Boga na zemlji, u stvari ima zadaću skrbiti da ono što je kao dobro stvoreno kao dobro i ostane. Time se isključuje čovjekovo nezasitno i sebično iskorištavanje, zagađivanje i uništavanje svijeta. Čovjekova vladavina trebala bi, doista, nositi obilježja Božje vladavine i Božjega odnosa spram svijeta.

I uistinu bi trebalo biti tako, osobito ako se uzme na znanje da je Bog stvorio svijet i čovjeka iz ljubavi i da upravo u toj ljubavi oni mogu i opstati. Život je darovan čovjeku, ali i svakom drugom stvorenju. Čovjekova je zadaća i smisao da bdije nad životom i odstranjuje sve ono što ugrožava život. Bog je iz kaosa stvorio red u prirodi i svijetu kao neophodan okvir za čovjeka. Prema tome, potrebno je znati da je red u svijetu od Boga i da u konačnici vodi k Bogu. Potkopavanjem tog reda dovodi se u pitanje mogućnost odnosa između Stvoritelja i stvorenja. Čovjeku bi trebalo postati jasno da on nije stvorio red i da ga sam po sebi i ne može održavati. Ako to ushtjedne i pokuša uspostaviti vlastiti red i vlastitu ljestvicu vrijednosti, neovisno o onoj Božjoj, onda to dovodi do teških posljedica i za njega, ali i za sve što mu je povjereno. Neophodno bi, stoga, bilo da čovjek shvati kako je i on, i sve oko njega, zapravo dar kojega ne smije nemilosrdno uništavati nego kojega treba priznavati kao dar, potvrđivati i uvijek iznova u ljubavi znati primiti. No ostaje pitanje koliko je čovjek svjestan te činjeničnosti i koliko može uspješno odgovoriti zahtjevu sveopće darovanosti.

2. Čovjekova sebičnost uništava darovanost života

Upravo u drugom izvješću jahvističkog autora (Post 2,4b–3,24) na plastičan i veoma dojmljiv način prikazano je kako se čovjek konkretno postavio prema sveopćoj darovanosti života. Na početku tog izvješća Bog se pojavljuje kao onaj koji uspješno stvara i ispunja čovjekov životni prostor. Sve ukazuje kako je čovjekov život s cjelokupnim životnim prostorom potpuni dar, jer čovjek ne može zapravo biti stvoritelj samoga sebe, a ni svoga životnoga


155

prostora. Samo poimanje vlastite stvorenosti kao nezasluženoga dara omogućuje čovjeku ispravnu ljudskost i zauzimanje pravoga mjesta u stvorenome svijetu.

Jahvističko izvješće slijedi dva luka pripovijedanja. Prvi luk nalazi se u drugom poglavlju i prikazuje Boga kako djeluje i stvara, dok se drugi luk nalazi u trećem poglavlju i u njemu čovjek vodi glavnu riječ. Oba se pripovjedačka luka međusobno prožimaju, te ta činjenica bjelodano ukazuje kako se drugo i treće poglavlje ne bi smjelo uzimati u vremenskom slijedu nego upravo povezano, jer u stvari jedno zadire duboko u drugo.8 U ta dva različita poglavlja dolazi do izražaja ambivalentnost čovjeka i njegova svijeta, koja se očituje u činjenici da je život dan čovjeku, ali on u sebi istodobno nosi i mogućnost ugrožavanja; čovjek je stavljen u zajednicu ljubavi, ali ta je ljubav veoma ranjiva; čovjek je u svijetu okružen materijalnim stvarima kojima se služi, ali u njima je također Božji duh. Čovjekov je svijet prožet i Božjim duhom i čovjekovim djelom.

Temeljno obilježje čovjeka, prema jahvističkom piscu, jest zacijelo činjenica da je Bog udahnuo život čovjeku. Budući da čovjek dobiva život izravno od Boga, on na taj način postaje sudionikom Božjega života. Pa ipak, ne bi se smjelo pri tome zaboraviti da je čovjek ipak napravljen od zemlje i da stoga zemlja predstavlja prostor života za koji je čovjek odgovoran, jer ne može izbjeći odgovornost za poklonjeni mu život.9 Čovjek i priroda povezani su u sudbinsku zajednicu već u svome nastanku. Ali ipak ostaje i činjenica da je čovjek razapet između zemlje i Boga koji mu je udahnuo život. Čovjekova razapetost otvara mogućnosti daljeg razvijanja poklonjenog života, ali isto tako nosi i mogućnost njegova smanjenja. Bez obzira što život dolazi od Boga, on je ipak vezan uz zemlju kao čovjekov dom. Uostalom na to upućuje i tekst drugoga poglavlja prema kojem čovjekov život pretpostavlja prostor života kojega Bog uređuje kao najljepši vrt, zatim uključuje hranu kojom održava život, te konačno daje čovjeku zadaću obrađivanja vrta i brižne skrbi za ono što mu je Jahve tako velikodušno darovao (Post 2,8-17).

8 Redovito se u teološkom razmišljanju polazi od činjenice stvaranja čovjeka i

svijeta, a potom – prema tom razmišljanju – nakon određenoga razdoblja, čovjek čini prvi prekršaj i zapada u stanje “odbačenosti” i “kažnjenosti”. Takvo bi shvaćanje navodilo na zaključak da se drugo i treće poglavlje knjige Postanka interpretira u vremenskom slijedu. Čini se, ipak, da ta poglavlja treba shvaćati povezano kao jedinstvenu, ali nikako kao vremenski sljedbenu, stvarnost koja ukazuje na čovjekovu svakidašnjicu.

9 Dio izvješća jahvističkog pisca Post 3,1-7 obrađen je sa stajališta slobode i grijeha u studiji: A. POPOVIĆ, Sloboda i grijeh. Prijestup u knjizi Postanka 3,1-7, u: BF 10(1998.), 3–33.


156

Od osobite je važnosti svratiti pozornost na činjenicu da je ovako bogato uređen vrt darovan čovjeku kao okvir njegova smislenoga života. Čovjek je u njega jednostavno stavljen, što isključuje mogućnost da bi ga čovjek svojim moćima i mogućnostima sam uredio. Taj vrt, kao prostor života, čovjek je trebao obrađivati (‘bd) i čuvati (šmr). Obrađivanje darovanoga dara računa s jedne strane s mogućnošću vlastitoga uređenja onoga darovanoga, kao i razvijanje života u njemu, a s druge strane u zadaći čuvanja dolazi do izražaja dužnost odgovornog odnosa spram dara. U daru se zapravo susreću sloboda i dužnost kao odgovornost, spojene u jednu te istu stvarnost. Ono što je čovjek trebao učiniti jest svakako zadaća da dar ne smije postati zaprekom koja bi priječila vidik prema darovatelju. Ako bi se to možebitno dogodilo, onda bi u tom slučaju došao u pitanje i sâm čovjek koji je u svojoj biti također dar. Takvim postupkom čovjek bi zacijelo doveo u opasnost i samoga sebe.

Istom nakon darovanog života i prostora života, u kojem je čovjek mogao razvijati poklonjeni mu život, dolazi od Boga zapovijed što je vezana uz drvo spoznaje dobra i zla (‘žs hadda‘at tôb wžrž‘ Post 2,17). Postavljena granica od strane Boga ne znači stavljanje čovjeka u nekakav ropski položaj spram Stvoritelja, nego zapravo predstavlja učinkovitu zaštitu darovanoga života, koji bi čovjek svojom djelatnošću mogao ozbiljno dovesti u pitanje, ako bi je prekoračio. “U zapovijedi se nalaze zajedno darivanje i granica, ponuda i zabrana, darovi i iznimke.”10 Zapovijed čini, u stvari, od čovjeka Adama, čovječna čovjeka, jer bez zapovijedi čovjek bi prešao granicu ljudskosti i izgubio bi se u području nekakvoga nadčovjeka ili pak nečovjeka. Konačno, zapovijed kao granica omogućuje čovjeku život i ostavlja mu nužno potreban prostor slobode koja uključuje odgovornost za dar i darovano.

Pošto je uredio vrt za čovjeka kao prostor života, Bog se okreće čovjeku kao društvenom biću i stvara mu ženu koja mu treba biti pomoć (‘žzer), što se, dakako, ne odnosi na posao nego na zajednički život, jer sam Bog pojašnjava svoj čin tvrdnjom kako nije dobro da čovjek bude sam (Post 2,18). Stvaranje žene od čovjekovih kostiju i tijela izraženo je na simboličan način duboka povezanost muškarca i žene, koji samo u čvrstom zajedništvu čine stvarnost čovjeka. Čovjek i žena, doista, sačinjavaju jednu jedincatu stvarnost, jer su stvarno nerazdvojno povezani – oni su zapravo čovjek. Zajednica muškarca i žene imala je svoj cilj i opravdanje u zajednici ljubavi koja je bila jača od krvne povezanosti u očinskoj kući.11

10 V. WEYMANN, Vertrieben und bewahrt, u: Urgeschichten, 86. 11 Nije bez značenja što je također i Isus stavio naglasak na zajednicu ljubavi koja je

jača od krvne povezanosti. On ističe važnost onih koji slušaju njegovu riječ, zatim prednost njegova poziva pred ostajanjem u očinskom domu, potvrdu bračne zajednice


157

U slikovitoj metaforičnosti izvješće na pozornicu dovodi i zmiju, koja je također Božje stvorenje. Ali ona želi stvoriti nepovjerenje između Jahve i žene, jer u samo naizgled bezazlenom razgovoru podmeće Jahvi da je zabranio jesti sa svih stabala u vrtu, što bi značilo da je Bog načinio ljude da budu robovi. Na koncu, žena popušta pred uvjeravanjem zmije, uzima i sama plodove, a potom daje i mužu. Tako se zajedništvo ljubavi, kao idealna zajednica muškarca i žene, pretvara u zajedništvo krivnje i grijeha. No, u čemu je bio čovjekov prekršaj? Zar je bilo tako strašno što je čovjek uzeo jesti sa stabla koje je bilo u vrtu? U biblijskoj literaturi doista je puno raspravljano o tom čovjekovu činu neposlušnosti, jer je u kasnijem teološkom razmišljanju dobio preveliko značenje.12 Općenito se može reći da stablo ima veze s biti čovjekova života i da se na tom području onda događa proces izvrtanja odnosa dara i darovanosti.13

Postoji niz mišljenja u čemu je čovjek pogriješio i u čemu uvijek iznova griješi, a što bi moglo predstavljati praizvor grijeha. Izvješće ističe da je riječ o nekoj vrsti pohlepe, jer čovjek želi povećati ono dobro, što mu je stavljeno na raspolaganje, i preko postavljenih granica, te na taj način nadmašiti samoga sebe. Kao posljedica takva čovjekova pokušaja zapravo je gubljenje i onoga što je imao. U svakom slučaju odnosi između Boga i čovjeka bivaju narušeni, ali jednako tako i sa ženom i sa životnim prostorom, u kojem je jednostavno nestalo prvotnoga sklada. Izvješće nedvojbeno utvrđuje kako se čovjek udaljio od Boga, a time se udaljio i od sebe, ali se također udaljio i od prirode, u koju je bio postavljen. U sveopćoj otuđenosti čovjek vidi da je doista gol, da je, u stvari, sâm.

Svijest odgovornosti koja proizlazi iz dara i darovanosti u čovjeka je posve zakazala. Zato Bog poziva i muškarca i ženu na odgovornost, jer život u svojoj biti i znači odgovor(nost) na dar, koji je čovjek dobio. Dobivena sloboda obvezuje na preuzimanje posljedica donesene odluke, a one se sastoje od kazne i prokletstva. Prije svega, došlo je do sveopće poremećenosti sveukupnih

ljubavi... Usp. J. D. CROSSAN, Jesus. Ein revolutionäres Leben. München 1996., 85–88. “Njegova je idealna grupa zacijelo, u suprotnosti sa sredozemnom i svakom realno postojećom obitelji, otvorena i ne isključuje nikoga. Ona je Božje kraljevstvo koje je pristupačno svakome koji hoće pripadati tom kraljevstvu; kraljevstvo u kojem nitko neće zlorabiti moć, jer nitko neće zahtijevati vlast.”

12 D. FORSTER/R. BECKER, Neues Lexikon christlicher Symbole, Insbruck – Wien 1991., 263: “Gdje god se drvo u mitovima pojavljuje kao ,drvo života’, ono nije nikada jednostavno dostupno. Nikada nije lako imati njegove plodove. Uvijek mora čovjek prevladati nešto opasno; mora odgovoriti zahtjevu, mora se oduprijeti iskušenju. Samo tako dobiva udjela u drvu života.”

13 Usp. K. LÖNIG/E. ZENGER, n. d., 29–48.


158

odnosa, koja je uništila međusobni sklad i dovela gotovo do neprijateljstva između čovjeka i životinja, čovjeka i prirode. Što se tiče žene, ono najljepše u nje i ono što je čini najsvetijom – nastanak novoga života – odsada je povezano s velikom boli, a ljubav kao ono najplemenitije zasoljena je gorčinom moći, dok je osobno zajedništvo muškarca i žene opterećeno odnosom nadređivanja i podređivanja, odnosom posjedovanja.14 Odnosi između čovjeka i Zemlje nisu više nipošto skladni. Čovjekov rad bit će povezan s mukom i znojem, a učinci rada bit će doista neznatni. Udaljavanje od Boga donijelo je opterećenje za čovjekov život kao darovanu stvarnost, iako Bog ne prekida odnose s čovjekom, što ostaje izvorom nade za čovjekovu budućnost.

U vrtu se spominje drvo života i drvo spoznaje dobra i zla. Očito je posrijedi govor o jednom te istom stablu. Ali zašto su dva izričaja, ako je ista stvarnost? Čovjek ne može podnijeti iskušenje da ne kuša plodove s tog stabla, bez obzira kako to iskušenje tumačili, i na taj način izražava svoju beskonačnu žudnju za životom, ali istodobno i svoju ništa manju čežnju za neograničenom spoznajom. Na izvješće o stvaranju čovjeka i o njegovoj zapletenosti u vlastitu pohlepu, kako za spoznajom tako i za životom, nastavlja u logičnom slijedu izvješće o općem potopu u Post 6,5–9,17. Nije nam namjera u okviru ovoga rada detaljnije analizirati taj događaj. Ipak sam događaj bjelodano pokazuje kako je nezaobilazna činjenica o povezanosti čovjeka i prirode, te kako čovjek svojim pozitivnim i negativnim činima može bitno utjecati na prirodu, ali s druge strane i kako priroda, izbačena iz svoga prvotnoga reda, može ugroziti život na zemlji. Gledano s formalne strane, i izvješće o potopu načinjeno je iz dva izvora: iz jahvističkog i svećeničkog, koje u samome izvješću ne nalazimo odijeljene jedan od drugoga nego spojene jedan u drugi.15

Oba pisca – i svećenički i jahvistički – započinju priču o potopu Jahvinom tvrdnjom o čovjekovoj pokvarenosti na zemlji (“zemlja se bila iskvarila, nepravdom napunila” 6,11), što je konačno pokrenulo Božju odluku o uništenju ne samo čovjeka nego svih živih bića. Na više mjesta pisci ukazuju kako se zemlja bila napunila zlom (Post 6,5.7.11.12.13) koje svojim razaračkim silama opasno prijeti životu. Gotovo da se u tom upornom ponavljanju može vidjeti paralela s izvješćem o stvaranju, gdje se opet naglašeno tvrdi kako je svako

14 Usp. V. WEYMANN, n. d. 95. 15 Opis nekoga potopa nije značajka biblijske predaje. Kod pojedinih naroda Asirije

i Afrike navodi se čak 300 takvih opisa. S pravom se može pretpostaviti da je posrijedi praiskustvo prošlosti kojim se razjašnjavala zagonetna i tegobna sadašnjost. Tako npr. imamo sumerske priče o potopu koje su stare oko 2000 god. pr. Kr. Na njih se navezuju one babilonske oko 1500 god pr. Kr., koje je preuzeo neki akadski pjesnik u svoj Ep o Gilgamešu. Usp. P. SIBER, Überflutet und gerettet, u: Urgeschichten 139–165; ovdje: 147.


159

pojedino Božje djelo bilo dobro. Božja je odluka bila povezana s čovjekovim djelima kojima je napunio zemlju, i ona predstavlja zapravo čin žalosti, jer Bog uistinu ljubi svoje stvorenje. Kao da i u samome Bogu postoji dvojba treba li uništiti čovjeka i zlo ili se sa zlom treba razračunati na neki drugi način. Ipak Bog se odlučuje na spašavanje svega stvorenoga.

Svakako je zanimljivo i posve simpatično s koliko osjećaja spram životinja jahvistički pisac opisuje međusobnu upućenost čovjeka i životinja u toj općoj kataklizmi (Post 8,6.8-13). I čovjek i životinje dijele istu sudbinu, kako s obzirom na posljedice zla koje je proizveo čovjek, tako i na sam pothvat spašavanja. U korablji se nalaze zajedno čovjek, životinje i ptice. Iz izvješća se dobiva dojam kao da su u tom pothvatu ptice dobile svoju posebnu ulogu. Golub ima povlasticu provjeriti stvarnost Jahvina obećanja i shodno tomu donijeti radosnu vijest spasenja.

No je li Bog tim svojim činom sveopćeg potopa doista uništio zlo i oslobodio čovjeka? Možda bi se moglo govoriti o nekoj vanjskoj pobjedi nad silama kaosa, ali zlo je ipak ostalo u čovjeku i Bog ga na izvanjski način ne može odstraniti iz čovjeka. Bog konačno obećaje da će sa zlom izaći na kraj na drugi način. On sa svojim stvorenjem sklapa savez16 kao poseban oblik odnosa, dajući svečano obećanje kako neće uništavati svijet, a kao znak tog obećanja on postavlja dugu. “Dugu postavlja Bog, a ne čovjek. I njega samoga, a ne čovjeka, treba duga podsjećati na savez. Još nešto drugo karakterizira ovaj znak saveza: duga se pojavljuje na nebu kada se oblaci nadviju nad zemljom. Ne podsjećaju li oni izdaleka na potop koji su ljudi izazvali svojim nasiljem? I ne upućuju li oni na tamne oblake ljudskih sukoba koji i poslije potopa leže na zemlji? Ali upravo kroz tamne oblake probija se svjetlo s toliko boja i tako živahno, kao inače nikada. U tome odgovara ovaj znak saveza najdubljem savezu: Svijet poslije potopa je tamniji i konfliktniji, čovjekova moć prodrla je u problematična područja. Ali time Božji blagoslov stoji za pripovjedača s puno više boja nad ovim svijetom.”17 Duga svjedoči o novom Božjem gledanju na čovjeka koje će se ostvariti na drukčiji način u povijesti.

Izvješće o potopu zorno pokazuje kako čovjek svojim ponašanjem može ozbiljno dovesti u pitanje svijet i prirodu, a samim time i sama sebe i svoj život.

16 Božje sklapanje saveza s narodom bio je uvijek znak međusobne povezanosti i

oslonjenosti, obećanja i obveza, dara i odgovornosti. Na ovome mjestu nije moguće

ulaziti dublje u tu problematiku, ali je potrebno imati u vidu činjenicu višestrukog

sklapanja saveza kao posebnih odnosa ili pak raskida tih odnosa. Usp. B. LUJIC,

Teološka funkcija berît u izražavanju i oblikovanju odnosa između Jahve i naroda u

starozavjetnim spisima, u: BS 3-4(1991.), 274–290. 17 Isto, 163.


160

Sudbina svijeta, prirode i čovjeka zapravo je zajednička – i u dobru i u zlu. S druge strane, izvješće također upućuje na činjenicu da vanjsko oslobađanje od zla iskorjenjivanjem, ne bi vodilo do istinskog razrješavanja problema, jer ostaje zlo kao dubinska čovjekova stvarnost. Izvješće napominje kako je Bog odlučio odustati od vanjskog uništenja zla, ali ostaje problem kako osloboditi čovjeka od njegova nutarnjega zla. To je ostalo kao zadaća za budućnost!

3. Ne vidjeti od dara Darovatelja

Iz izvješća o stvaranju proizlazi kako je Jahve iz kaosa uredio skladan svijet i u njega postavio čovjeka predajući mu velikodušno svijet na upravljanje. Mnogi upravo u tom činu Božjeg povjerenja spram čovjeka iščitavaju i onu posebnost koja je darovana čovjeku i kojom se on izdiže iznad svega stvorenoga. Vladanje nad svim stvorenim, koje je čovjeku povjereno, isključuje, dakako, nemilosrdno iskorištavanje i uništavanje stvorenja: bilo da je posrijedi priroda, bilo da su u pitanju životinje ili je pak čovjek sam postao ili učinjen predmetom kojim se raspolaže prema vlastitim potrebama i nahođenju. Ako je Bog dao čovjeku moć vladanja, onda je to vlast izvedena iz Božje vlasti, koja je, zapravo, u svojoj biti vladavina ljubavi i samilosne skrbi za sve stvoreno. Samo u tom okviru vladavine u ljubavi i razumijevanju čovjeku je povjereno upravljanje svijetom.

Drugo što proizlazi iz izvješća o stvaranju jest činjenica da je svijet stvoren bez ikakvih preduvjeta bilo s koje strane. On je nastao iz Božje odluke koja je očito utemeljena na ljubavi koja djeluje bez ikakvih sebičnih motiva. Iz toga je onda logično zaključiti kako je sveukupna stvarnost, s čovjekom kao njezinim vrhuncem i krunom, zapravo nezasluženi dar, koji može doći samo iz istinskoga obilja ljubavi. Stoga se svekolika stvarnost ne bi ni smjela shvaćati drukčije nego kao potpuno neuvjetovani dar. No dar bi doista trebalo uvijek iznova dovoditi u vezu s onim koji ga je darovao, jer iza dara stoji zacijelo dublja stvarnost iz koje dar, u stvari, i nastaje. Osim te spoznaje, bilo bi neophodno znati kako dar treba zaista naučiti primiti, jer o načinu primanja ovisi i dalekosežnost darovanosti i načelni stavovi koji odatle proizlaze. No dar se, na žalost, može i uništiti upravo vlastitim stavom spram njega. Ukoliko čovjek na dar ne odgovori zahvalnošću nego ga prihvati nezajažljivom pohlepom, koja dolazi do izražaja u shvaćanju dara kao kvantitativne vrijednosti, koju treba što je moguće više uvećati, tada dar biva ozbiljno ugrožen, a dovodi se u pitanje i odnos spram darovatelja. Dar je, međutim, kvalitativna vrijednost, koja dobiva svoje potpuno značenje samo ukoliko je povezana s darovateljem, u našem slučaju s Bogom. Izvješće o daru života ili o drvu spoznaje dobra i zla izražava čovjekovu mogućnost pozitivnog odnosa


161

spram dara ili pak uništenja dara nevjerojatnom pohlepom, koja čovjeka vodi u propast. Upravo u stavu spram života kao najvećeg i najvrednijega dara, što je dan čovjeku, pokazuje se sva tragičnost neodgovornog ponašanja u primanju i prihvaćanju dara.

Na toj točki treba ukazati na neke proročke stavove u svezi s prihvaćanjem dara i shodno tomu odgovornog odnosa spram njega. Ovdje će prije svega biti govora o Iliji i Elizeju, prorocima 9. st. pr. Kr., koji su u svome vremenu vodili tešku borbu sa sunarodnjacima upravo na području stvorenosti i darovanosti života i prirode i sve njezine blagodati. U toj borbi oni su uporno ukazivali kako je život dar, kako je priroda dar a ne božanstvo, i kako njihovi suvremenici često ne vide od dara Darovatelja, nego dar, naprotiv, pretvaraju u božanstvo. Na taj način ta su dvojica proroka izvršila nemjerljivu zadaću u procesu razbožanstvenjenja svijeta i čovjeka, svodeći ih u odgovorne granice stvorenosti i darovanosti.

Prorok Ilija, o kome znamo samo ono što se nalazi u ciklusu priča o njemu (1 Kr 17–19; 21 i 2 Kr 1,1-16; 2,-18), svojim je radikalnim stavom stavljao ljude svog vremena pred presudnu odluku: Tko je zapravo Bog u Izraelu? Je li to Jahve ili Baal?18 S druge strane, uz sve navedeno bilo je nerazdvojno vezano i pitanje nadležnosti: Je li Jahve Bog koji se potvrđuje samo na području povijesnog događanja, a na području prirode nema nikakve nadležnosti, i je li upravo Baal bio bog koji je upravljao prirodom i svim njezinim datostima?

Svakako se u tom razmišljanju ne može izbjeći pitanje: Odakle odjednom takvo stanje u narodu da je Ilija morao zahvatiti tako duboko u svijest naroda? Nije očito bio posrijedi samo neki trenutni proces nego znatno duži i opasniji. Izrael je iskusio Boga prvenstveno u povijesnim događajima, kao Boga koji spašava i stvara prostor života i opstanka. Kako tvrdi G. v. Rad to je bilo

18 S obzirom na Iliju proroka i njegovu djelatnost i ulogu, postoji obilna literatura,

budući da je Ilija jedan od velikih likova SZ, koji se stavlja uz bok samome Mojsiju. Ovdje će biti navedena samo ona najvažnija: G. FOHRER, Elia, Zürich 1968. R. SMEND, Der biblische und der historische Elia, u: (J. A: Emerton izd.) Congress Volume XVIII, Edinburgh 1974. H. SEEBASS, Elia, u: TRE 9, Berlin, New York 1982., 498–504. M. OTTOSSON, The Prophet Elijah’s Visit to Zarephatah, u: The Biblical Heritage in Modern Catolic Sholarship, Welimton 1986., 185–198. F. C. FRESHAM, A Few Observationes on the Polarisation Between Yahweh und Baal in 1 Kings 17–19, u: ZAW 92(1980.), 227–236. K. SEYBOLD, Elia am Gottesberg. Vorstellungen prophetischen Wirkens nach 1 Könige 19, u: EvTh 1(1973.), 2–18. M. MASSON, Elia l’apello del silenzio, Bologna 1993. A. SPREAFICO, I profeti. Introduzione e saggi di lettura, Bologna 1993.


162

najprije iskustvo Boga ratnika koji zaštićuje život od onih koji ga žele uništiti.19 Uostalom, to je iskustvo jedino i moglo pripomoći da narod, na tom stupnju razvoja, shvati i prihvati Boga kao učinkovitoga skrbitelja za život, ali i konkretnoga spasitelja života. Istom nakon toga došlo je iskustvo Boga koji izvodi narod iz ropstva, u kojem mu je prijetila opasnost od potpunoga uništenja. Bog je vodio narod kroz pustinju prema obećanoj zemlji u koju ih je Jošua konačno i uveo.

Ali istinski problemi su zapravo nastali onda kad se narod nastanio u zemlji. Izraelci su našli u zemlji narod koji se bavio poljodjelstvom i nije bio nomadski kao oni. Poljodjelstvo je pak bilo viši oblik kulture od nomadskog načina života, pa je prijetila opasnost da iskustvo Boga iz povijesnih događaja jednostavno nestane u novome iskustvu prirode. Starosjedioci, koji su ostali živjeti zajedno s Izraelcima, štovali su boga Baala kao boga prirode, kiše i plodnosti. Štoviše, moglo bi se reći da je u njihovu štovanju priroda bila pravo božanstvo. Baal je u obliku rose i kiše oplođivao zemlju – tako je bilo uvjerenje sjedilačkog naroda – i zemlja je onda donosila svakovrsan plod. Takvo je vjerovanje nastalo nakon promatranja prirodnih događaja, budući da je svakome bilo bjelodano jasno da nakon kiše iz zemlje izbijaju usjevi. Zbog toga je prijetila velika opasnost da ta očitost istisne netransparentnu i neproračunljivu Božju djelatnost kakvu je Izrael dotada iskusio u raznim povijesnim događajima.

Zbog svega toga Ilija postavlja otvoreno pitanje nadležnosti s obzirom na prirodu i oborine.20 Jesu li one u nadležnosti Boga Jahve ili pak Baala? Na temelju iskustva Ilija pokazuje da je Jahve gospodar i povijesnih događaja kao i prirode i prirodnih pojava. No ta spoznaja nije ulazila tako lagano u svijest ljudi. Mnoge zgode iz Ilijina života, opisane u ciklusu priča o njemu, govore tome u prilog. Tu se misli prije svega na priču o suši i Ilijinu boravku u dolini potoka Kerit (1 Kr 17,2-6), a zatim na priču o uskrišenju udovičina sina (1 Kr 17,17-24). Događaj na Karmelu (1 Kr 18,1-46) je od osobite važnosti, jer se

19 Usp. G. v. RAD, Der Heilige Krieg im alten Israel, Zürich 1951, 6-14. Kratak

sažetak vidi također: H.-J. KRAUS, Krieg im AT, u: R. G. G. IV, Tübingen 1960, 64–65. Kritičke osvrte uz znatna uvažavanja von Radovih tvrdnji: R. SMEND, Jahwekrieg und Stämmebund. Erwägungen zur ältesten Geschichte Israels, 61966. F. STOLZ, Jahwes Kriege. Kriegstheorien und Kriegserfahrungen im Glauben des alten Israels. Zürich 1972. B. LUJIĆ, Od Boga ratnika do Boga sveobuhvatne ljubavi. Biblijska interpretacija rata, u: BF 2(1994.), 32–58.

20 Na ovome mjestu osobita pozornost biti će usmjerena na načelne stavove Ilijine djelatnosti opisane u ciklusu priča o njemu. Pri tome, kao podlogu za razmišljanje, vidi: B. LUJIĆ, Prorok Ilija ili otvoreno pitanje: Tko je moj Bog?, u: Jukić 19/20(1989.-90.), 13–28.


163

pitanje Boga u Izraelu na drastičan i zoran način zaoštrava kroz obredne čine. Za ovu je temu, međutim, osobito značajan događaj na Horebu (1 Kr 19,1-18) i opis teofanije u čijem je središtu pitanje: Gdje je zapravo Bog Jahve? Naspram drugih bogova, koji se žele prikazati nazočnima u veličanstvenim i nametljvim djelima, Jahve bjelodano pokazuje da nije u vihoru, da nije u potresu te da nije u vatri, nego da se nalazi u qôl demžmžh daqqžh, što bi se moglo prevesti kao “glas tihe šutnje”. Jahve je zapravo – a to iskusuje i sam prorok Ilija – govor koji šuti i šutnja koja govori. U tom paradoksalnom izričaju krije se skrivena veličina Božjega djelovanja u svijetu. Prije svega, Jahve nije “utjelovljen” ni u jednu prirodnu pojavu, ali je posve bjelodano da je on gospodar prirodnih pojava. Jahve djeluje tiho i nenametljivo, ali ipak posve djelotvorno; dugoročno, ali zato nepopustljivo i uporno.

Ilija je za svoje doba učinio golem posao. Svojim je suvremenicima svjedočio i pokazivao da je Jahve gospodar koji odlučuje o kiši, rosi i suši, o životu i smrti te da smo on upravlja poviješću. Jahvino gospodstvo ostvaruje se nenametljivo i tiho, jednostavno “u šutnji”, ali svakako dosljedno. Ilija je zapravo u imenu i program i odgovor – ’žlyyžhű – “moj Bog je Jahve”. Ovaj je prorok, doista, svojim djelom razbožanstvenio svijet i prirodu i stavio ih u ispravan odnos spram Stvoritelja. Istodobno je pokazao da Jahve nije samo Bog povijesti, kojega su njegovi sunarodnjaci iskusili kao vlastitoga spasitelja, nego da je također i stvoritelj prirode i svijeta – i njihov gospodar.

U tom smislu važno je spomenuti i proroka Elizeja, nastavljača Ilijina djela.21 Ciklus priča o Elizeju nalazi se u 2 Kr i iz njih izbija na vidjelo kako je Elizej prikazan kao najveći čudotvorac u SZ. Elizejeva se proročka zauzetost očituje kao učinkovita i čudotvorna djelatnost, zapravo kao neprestano izvođenje čudesa, na prirodi,22 na političkim događajima23, te konačno na ljudima.24 Njegova je čudotvorna moć bila djelotvorna prvenstveno na kruhu i vodi, jer upravo oni predstavljaju osnovna sredstva za održavanje fizičkoga života: onaj tko daje kruh i vodu skrbi zapravo za život, on je gospodar života. Kod Elizeja je razvidno kako su kruh i voda bili izgubili svoju izvornu funkciju održanja života, te umjesto da pospješuju život, oni su, u stvari, donosili smrt. Ukoliko Elizej svojom čudesnom snagom vraća kruhu i vodi njihovu izornu

21 Usp. M. BUBER, Der Glaube der Propheten, Heidelberg 1984., 127–128. K.

KOCH, Die Profeten I. Assyrische Zeit, Stuttgart, Berlin, Köln, Mainz 1987., 42. H. SEEBASS, Elisa, TRE 9, 506–509. G. v. RAD, Theologie des Alten testaments II. Die Theologie der prophetischen Überlieferungen Israels, München 1987., 38. B. LUJIĆ, Elizej ili odgovor na pitanje kakav je Bog, u: BF 7(1997.), 34–53.

22 2 Kr 2,13-14; 19-22; 3,38-41; 4,42-44; 4,1-7; 6,1-7). 23 2 Kr 3,4-27; 6,8-33; 6,24–7,20; 8,7-15; 9,1-10. 24 2 Kr 2,23-25; 4,8-37; 5,1-19; 8,1-6; 13,20-21.


164

funkciju održanja života, onda on u potpunom smislu stoji u Stvoriteljevoj službi. Prorok je jednostavno na strani života, pokazujući da je Jahve, zapravo, Bog života. Putujući kroz pustinju, narod je iskusio upravo tu činjenicu, jer im je Bog davao i hranu i piće – i tako mu poklanjao život.

Što se tiče čudesa u povijesno-političkim događajima, Jahve se pokazuje gospodarom ne samo Izraela nego i ostalih naroda. U njima neosporno dolazi do izražaja kako je Jahve moćan u oblikovanju povijesti, ali je on jednako tako i gospodar prirodnih procesa. Objedinjujući Jahvinu moćnu nazočnost u prirodnim i povijesno-političkim događajima, Elizej obznanjuje Boga koji skrbi za održavanje života na različitim razinama njegova očitovanja. Kroz čudesa na ljudima Bog se očituje kao apsolutni gospodar čovjekova života, kao onaj koji podržava život i ispravlja ono što ga u njegovu održanju opasno ugrožava.

Bez obzira kako nam se činilo da je u svim pričama glavni lik Elizej, ipak tomu nije tako. Glavni lik je Jahve koji tvori čudesna djela, a Elizej je samo njegov sluga i obznanitelj Jahvine moći. Ono što je, ipak, glavno u pričama o Elizejevu djelovanju jest zacijelo slika Boga koji mijenja postojeće stanje u njegovu suprotnost, i tako obznanjuje da je on ne samo gospodar prirode, povijesti i čovjeka nego i da ih svojom skrbi učinkovito spasava. Bog stvara ispod kore vanjske događajnosti svijet novih odnosa koji održavaju i pospješuju život; on je onaj koji otvara budućnost i ondje gdje je čovjek svojim djelom zatvara. Tako se u Elizejevu djelovanju Jahve ponovo potvrđuje kao gospodar i očuvatelj i iscjelitelj života.

Spomenut ćemo ukratko još jednoga proroka koji stoji na crti naših razmišljanja. Riječ je o proroku Hošei25 koji dobija zadatak da se oženi s bludnicom i s njome izrodi djecu.26 Simbolika djece uokvirena je u glagol znh, koji znači bludničiti. Što bi to sve trebalo značiti? Hošea se doista ženi ženom

25 Brojna je literatura koja razglaba poruku proroka Hošee. Ovdje će biti navedena

samo neka značajnija djela: E.M. GOOD, The Composition of Hosea, u: Svensk Exegetik Arsbok 31(1966.), 21 - 63. H. W. WOLFF, “Wissen um Gott” bei Hosea als Urform von Theologie, u: Ev Th 12(1952/53), 533–554. ISTI, Hoseas geistige Heimat, u: Gesammelte Studien zum Alten Testament, München 1973., 232–250. ISTI, Dodekapropheten I., Hosea (BK XIV/1), Neukirchen –Vluyn 1976. J. L. MAYS, Hosea, London 1988. H. J. ZOBEL, Prophet in Israel und Juda. Das Prophetenverständnis des Hosea und Amos, u: EvTh 82(1985.),281–299. A. DEISLER, Zwölf Propheten. Hosea – Joel – Amos, Würzburg 1981., 7–64. L. A. SCHÖKEL – J. L. SICRE DIAZ, I profeti, Roma 1989., 971–1046. B. LUJIC, U ćemu je bit starozavjetne stvarnosti berît?, u: BV 51(1991.), 287–298.

26 Simbolika imena Hošeine djece: Yizra’el – Bog koji oplođuje; kći lž’ ruhamžh–Bez smilovanja i sin lž’ ‘ammî–Ne-narod-moj također govori o teološkom sadržaju i intenciji Hošeine knjige.


165

bludnicom koja mu je izrodila bludničku djecu, ali je čudno da se naglašava da je i sama zemlja postala bludnicom. Prorok zapravo polazi od iskustvene činjenice kako narod nije spoznao Jahvu i nije vidio tko stoji iza darova što ih je svakodnevno obilno uživao. Ti su darovi kruh, piće, vuna, lan (2,7). U svemu je tome riječ o poremećaju onog temeljnog odnosa između Darovatelja darova i konačno njihova primatelja. Upravo taj odnos Hošea imenuje kao odnos nespoznavanja (2,10). U tekstu Jahve osobito naglašava da je on davao te darove, a da to narod nije zamijetio. Štoviše, narod je zamijenio Jahvu i darove. Tragika je sadržana u činjenici da Izrael nije spoznao Jahvu, a ni njegove konkretne darove ljubavi, pa je postao negacijom Jahvine ljubavi. Stoga Hošea zaključuje: nema vjernosti (kî ’ęn ’emet), nema ljubavi (we’ęn hesed) i nema spoznaje Boga u zemlji (we’ęn da‘at ’elžhîm) (Hoš 4,1). Ono što je u navedenom tekstu osobito istaknuto, jest nedostatna ispravna spoznaja, jer samo ispravna spoznaja ukazuje da vjernost i ljubav dolaze od Jahve. Ukoliko doista uzmanjka sposobnosti u toj spoznaji, onda se ljubav i vjernost vežu uz postvarene darove, koji bez povezanosti s Darovateljem predstavljaju idole. Iz svega toga izbija na vidjelo kako prekid sa Stvoriteljem, kao temeljnim darovateljem, predstavlja zapravo prekid s Izvorom života i ozbiljno dovodi u pitanje ne samo život čovjeka nego i prirode i svega onoga što čovjek svojim rukama dodirne.

Iz djelatnosti trojice navedenih proroka posve je razvidno kako su oni u tom vremenu izvršili neprocjenjivo velik posao, jer su svojom djelatnošću i proročkom zauzetošću pokazali da je Jahve ne samo djelotvoran u povijesnim i političkim događajima nego da je isto tako i gospodar prirode i prirodnog ritma. On nije bio zatvoren u prirodne pojave, kao božanstva kod drugih naroda, nego je bio stvoritelj tih pojava i cjelokupne prirode, te njezin suvereni gospodar. Jahve je, zapravo, bio onaj koji je odlučivao o životu i smrti, o održanju prirode, o opstanku čovjeka i naroda. Time su proroci razbožanstvenili prirodu i svijet i stavili ga u pravilan odnos spram Stvoritelja. Priroda i svijet su djelo Božje ljubavi i kao takvi trebaju biti i prihvaćeni od strane čovjeka. Iz toga slijedi da je čovjek doista odgovoran za život koji mu je s toliko ljubavi povjeren na uživanje, očuvanje i dalje posredovanje.

4. Isusov stav spram života

Kad se iz bližega pogledaju Isusovi stavovi u okviru njegova života i djelovanja, onda se ne može a ne zamijetiti začuđujući podatak kako Isus ne govori o problemima postanka svijeta, niti o njegovu stvaranju, a ni o njegovim zakonima. Glavna Isusova tema, koja zaokružuje njegovu cjelokupnu djelatnost


166

i njegov život, zacijelo je ona o Božjem kraljevstvu ili o Božjoj vladavini.27 Što je Isus želio iskazati s tom temom i zašto je ona bila tako važna za njega da je predstavljala ne samo vanjski okvir njegova djelovanja nego i teološko središte iz kojega je crpio teološke spoznaje. Teško je u okviru ovoga rada razjasniti tako važnu ali i tako skrivenu stvarnost kao što je Božje kraljevstvo. Ipak valja reći da se pod tom sintagmom podrazumijeva stvaranje bitno novih odnosa, prije svega između Boga stvoritelja spram ljudi, ali i uspostavljanje novih odnosa između ljudi međusobno i Boga. No u čemu bi bili ti novi odnosi Boga spram svijeta i čovjeka i u čemu su novi odnosi čovjeka spram Boga i svijeta?

Kad je govor o novim odnosima, u okviru temeljnog Isusova izričaja o Božjem kraljevstvu ili Božjoj vladavini, onda je riječ o novom pogledu na čovjeka i svijet iz Božje perspektive koja uključuje posebno vrednovanje. I ne samo da je posrijedi osobiti Božji pogled, nego je u pitanju i posebno Božje zauzimanje i djelovanje unutar ljudske povijesti i unutar čovjekova svijeta. Ali Bog je i ranije gledao na svijet kao na svoje stvorenje i nastojao sačuvati život koji je čovjek uvijek iznova svojim djelima dovodio u pitanje. Sada je Bog, međutim, ušao u ljudsku povijest odozdola, on je u čovjekovu liku progovorio čovjeku logikom ljubavi u okviru konkretne stvarnosti.28 Bog je praktički progovorio čovjeku iznutra i na taj način u slobodi ljubavi uspostavio nove odnose. Takvim postupkom u Isusu, Bog oslobađa čovjeka ponajprije od čovjekova robovanja samome sebi, zatim od nasilja kao metode djelovanja, te

27 U tomu postoji opće slaganje čak i onih najradikalnijih krtičara biblijske poruke.

Niti jedan ozbiljan bibličar ne nijeće tu činjenicu. Ostaje ipak pitanje tumačenja tog izričajnog sklopa i dosega poruke o Božjem kraljevstvu. J. GNILKA, Jesus von Nazaret. Botschaft und Geschichte, Freiburg/Basel/Wien 1990. J. BECKER, Jesus von Nazaret, Berlin/New York 1996. D. J. CROSSAN, Was Jesus wirklich lehrte. Die authentischen Worte des historischen Jesus, München 1977. S. LÄMMER, Lebensspuren, Was wir über den historischen Jesus wissen, Metzingen/Württ. 1997. R. LAY, Nachkirchliches Christentum. Der lebende Jesus und die sterbende Kirche, Düsseldorf/München 1997. J. FUELLENBACH, The Kingdom od God. The Message of Jesus Today, Maryknoll/New York 21997. G. LÜDEMANN, Der groüe Betrug. Und was Jesus wirklich sagte und tat, Lüneburg 1998. C. J. DEN HEYER, Der Mann aus Nazaret. Bilanz der Jesusforschung, Düsseldorf 1998. U. EIGENMANN, “Das Gerechtigkeit Gottes und seine Gerechtigkeit für die Erde”. Die andere Vision vom Leben. Luzern 1998. H. LEROY, Jesus, Überlieferung und Deutung, Darmstadt 1999.

28 Čini se da bi u tom smjeru trebalo tumačiti i Božje utjelovljenje u ljudsku povijest i ljudski svijet. Tako interpretira J. Ernst Papine riječi prigodom Velikog jubileja, objavljene u: Isus Krist, Riječ Očeva. Biblija bi, prema njima, trebala biti osvijetljena upravo sa stajališta utjelovljenja. Usp. J. ERNST, An der Schwelle des 3. Jahrtausends. Das Evangelium von Jesus Christus, u: (J. Ernst, Hrsg.) Jesus Christus – Gottes Sohn, Paderborn 1998., 15–39.


167

ga konačno oslobađa – što je od posebne važnosti – od pohlepne sebičnosti kojom ugrožava i svoj vlastiti život i život drugih ljudi, pa čak i svijeta u kojem živi. Moglo bi se zapravo reći da Isus odbacuje govor moći i nametanja izvana, a promiče govor ljubavi kojim dodiruje čovjeka iznutra. I onda kad se čini da je to govor nemoći ljubavi, on ipak djeluje i u prirodi i u čovjeku. Božja se ljubav rasipa i u prirodi i u svemiru, ali je za nju potrebno oko kojim bi je čovjek mogao prepoznati i srce kojim bi je bio u stanju prihvatiti.29

U središtu te velike ljubavi ipak ostaje čovjek, jer preko čovjeka i u čovjeku, Božje kraljevstvo kao vladavina ljubavi postaje i ljudskom stvarnosti. No bilo bi krivo zaključiti kako se Božja skrb odnosi isključivo na čovjeka, a da sve ostalo nema neke posebne vrijednosti. Nije ovdje nipošto govor o svođenju teologije na antropologiju ili pak sociologiju.30 Istina, nema teologije bez antropologije, ni antropologije bez istinske teologije, ali antropologija u biblijskom smislu ne uzima čovjeka zasebno kao da čovjek ne bi spadao u ovaj svijet, kojeg je Bog stvorio upravo radi čovjeka i koji čini okvir za čovjekovo ostvarivanje. Štoviše, moglo bi se reći da taj svijet, kojeg je Bog iz kaosa uredio kao”vrt”, ima upravo tu svrhu da pomogne čovjeku u ostvarenju života i davanja pravoga smisla vlastitome životu.

Sve je to dobrano razvidno i iz Isusovih nastupa iz kojih proizlazi da njegov Otac vodi skrb i o čovjeku, ali i o travi, i o ljiljanima, i o vrapcu – zapravo o svemu (Mt 6,25-28). Božja skrb pokazuje se kao nježnost i milosrđe koja obuhvaća cjelokupnu prirodu i cijelo čovječanstvo. U svakidašnjem životu ona dolazi do izražaja kao konkretna ljubav u djelovanju. Iz Isusovih stavova uočljivo je da Božja ljubav pokriva cjelokupnu stvarnost života i da svojom nevjerojatnom učinkovitosti čini da ništa na ovom svijetu nije izgubljeno U tom smislu, kao potvrdu života, valja razumjeti i Isusovu iscjeliteljsku djelatnost kojom želi predočiti ljudima sve mogućnosti koje sadrži život. I na taj način iz

29 Na to posebno ukazuju Isusove usporedbe u kojima zrcali Božja ljubav kao

konkretan odnos spram čovjeka. Usp. C. L. BLOMBERG, Die Gleichnisse Jesu. Ihre Interpretation in Theorie und Praxis. Wuppertal 1998. B. LUJIC, Evanđelje u Evanđelju. Usporedba o ocu i dvojici sinova (Lk 15,11-32), u: Verbi minister et omnis creati cultor, (Zbornik u čast fra Vitomira Slugića), Sarajevo 1998., 173–191.

30 Uvijek iznova pojavljuju se pojedini teolozi koji bi željeli interpretirati Isusovo poslanje i djelovanje unutar određenoga sociološkog i političkog okvira kao odlučujućih odrednica njegova djelovanja. Pri tome nerijetko ispada kako je Isus ili revolucionar, ili buntovnik ili remetitelj određenoga reda i poretka. Usp. J. D. CROSSAN, Der historische Jesus München 1994. ISTI, Jesus. Ein revolutionäres Leben. München 1996. Pozitivni, ali i kritički stavovi spram Crossanovih ali i spram mišljenja drugih bibličara mogu se naći: E. SCWEIZER, Jesus, das Gleichnis Gottes. Was wissen wir wirklich vom Leben Jesu?, Göttingen 1996.


168

Isusova djelovanja izbija na vidjelo ona toliko naglašavana činjenica kako je život u svojoj biti zapravo dar i kako čovjek treba taj dar prihvaćati i davati mu značenje koje proizlazi iz same naravi tog dara. Uz darovanost dara nužno je vezana odgovornost za taj dar, koja iz njega proizlazi kao neki nutarnji imperativ, što svojom nutarnjom snagom jednostavno obvezuje.

Sve u svemu, Isusova bi se djelatnost mogla sažeti kao nježna skrb za čovjeka i njegov svijet. Ponajprije, ta se skrb iskazuje kao konkretna pomoć u prevladavanju vlastite sebičnosti i uskogrudnosti, zapravo vlastite grješnosti. Na taj način čovjek biva otvoren prema drugima, ali i prema prirodi i svijetu u kojem živi. S pomoću takve skrbi dolazi do one dubinske promjene čovjeka, jer se on mijenja pod utjecajem nutarnje snage u svojoj nutrini, a mijenjajući se u svojoj nutrini u čovjeku dolazi i do promjene odnosa prema vani. Kao rezultat svekolikih promjena može se neprijeporno ustanoviti da takav čovjek doživljava drukčije cjelokupnu stvarnost svijeta.

Već je starozavjetna proročka teologija najavljivala Božje odlučujuće djelovanje u području čovjekova srca, jer je srce – shvaćeno kao središte čovjeka – presudno važno za cjelokupne čovjekove odnose, bilo prema Bogu, bilo prema čovjeku, bilo prema prirodi. Tako Jeremija govori o novome savezu koji će se temeljiti na čovjekovu srcu (Jr 31,31 s), a Ezekiel ističe kako će Bog u budućnosti izvaditi iz čovjeka kameno, tj. bezosjećajno srce i staviti u čovjeka srce od mesa, tj. srce puno osjećaja (Ez 36,26). Dakako, riječ je o metaforičnim izričajima, koji ukazuju Božju djelatnost u budućnosti upravo u središtu samoga čovjeka. Ako se tomu pridoda i Deuteroizaijino iskustvo Sluge Jahvina, gdje se ostvarenje života vidi u davanju sebe za drugoga, onda se upotpunjuje starozavjetna teološko-antropološka podloga kao ishodište za Isusovo djelovanje. Stoga je potrebno još jednom istaći kako i Isus postavlja ostvarenje cjelokupna čovjekova života u drugome i s drugim, a ne protiv ili na štetu drugoga. Pod tim se podrazumijeva zacijelo novi odnos spram stvarnosti kojim se drugi ne osuđuje nego ga se uzima kao mogućnost ostvarivanja ljubavi i vlastitoga smisla života.

Bilo bi krivo zaključiti kako je Isus sveo sav svoj nauk na antropologiju, a onda zbog toga zanemario svu ostalu stvarnost. Bio bi to zacijelo prebrz i pogrešan zaključak! Pa ipak valja istaći da je za Isusa čovjek, a osobito središte čovjekova bića – srce, glavni prostor posebnoga Božjega djelovanja. Isusu je očito stalo do osposobljavanja čovjeka koji bi onda trebao sam preuzeti osobnu odgovornost za život i njegove okvire na zemlji. Jer stvarnost na zemlji ne ovisi samo o Bogu nego i o čovjeku kao slobodnom biću. Uostalom, i Božje kraljevstvo, kao središnja Isusova teološka tema, postaje doista stvarnost istom onda kad Božja stvarnost postane ujedno i ljudska stvarnost u slobodi ljubavi. Za ostvarivanje tako uzvišenog ideala, kojega nazivamo Božjom vladavinom


169

na zemlji, Isus je uložio sve, a na kraju i vlastiti život kako bi otklonio sve prepreke u obliku sebičnosti, pohlepe, zabrinutosti samo za vlastite probitke ili vlastiti položaj i zorno pokazao kako njegov način života može probiti granice uskogrudnosti. Spajajući vertikalu i horizontalu Isus zapravo spaja Božju i ljudsku stvarnost u vladavinu Božje ljubavi ili u Božje kraljevstvo. Takvim stavom kao životnom odlukom Isus unosi u cjelokupnu čovjekovu stvarnost, u prirodu i svijet, kvalitativni pomak u smislu potvrde života kao oplemenjenog ili osmišljenoga dara.

Ako bismo se sada ponovo vratili izvješćima o stvaranju svijeta, mogli bismo ponovo podcrtati čovjekovu pohlepu koja je prikazana kao temeljni ili izvorni čovjekov grijeh. Ta pohlepa, u navedenim izvješćima, nije pobliže određena, ali je očito da čovjek onu bogosličnost, koju dobiva kao cjelokupni odnos spram drugih i prirode koja mu je darovana, može upotrijebiti kao vlastito ograđivanje od ostalih, odnosno kao sebično prisvajanje plodova darovanosti. Drvo je života u vrtu bilo darovano i čovjek ga nije smio zloupotrijebiti samo u svoju korist, jer je na taj način doveo u pitanje cjelokupni život i njegovu bit. Izražavajući vlastitu potrebu za posjedovanjem – shvaćene u najširem smislu riječi – čovjek izriče svoju istinsku pohlepu prema svemu stvorenome, jer na taj način opredmećuje darovani život i ljubav kao njegov sadržaj. Tu se, zapravo, događa ona tragika koja prati čovjeka kroz svu povijest, budući da čovjek uvijek iznova gubi iz vida da je život dar, da je stvarnost u kojoj živi dar, da je njegova životna zadaća zapravo sadržana u umijeću prihvata i oplemenjivanja tog dara.31

Čovjek je shvatio povjerenu mu zadaću vladanja nad svim stvorenim kao mogućnost sebična samopotvrđivanja, iskorištavajući nemilosrdno i prirodu i drugoga čovjeka. U društvenom smislu nastali su razni društveni sustavi u kojima su se pojedinci ili elite postavljali kao zaštitnici života i interesa vlastitih podložnika, ali je to zapravo značilo njihovo iskorištavanje i konačno uništavanje. No to je u konačnici neminovno donosilo i vlastitu propast, samo se to teže uviđalo, jer je vanjska pokornost podložnika ostavljala lažan dojam moći i uspjeha. I na drugoj razini ta se pohlepa odrazila kao bolno čovjekovo određenje. Čak u međuljudskim, najintimnijim odnosima čovjek, na žalost, od onoga kojega voli ili koji ga voli čini predmet i tako najintimnije područje, područje ljubavi, zaključava u vlastiti interes i postvaruje ga do uništenja. Takav odnos uočljiv je također kao proces i u iskorištavanju prirode i prirodnih bogatstava, jer čovjek svoju pohlepu i gramzivost za bogatstvom, a onda i za društvenom moći, demonstrira upravo u nemilosrdnom iskorištavanju svega što

31 Usp. B. LUJIĆ, Drugi kao bližnji – mogućnost ljubavi, u: V?B 10(1998.), 595–600.


170

se nalazi oko njega. Takvim svojim djelovanjem umjesto da izgrađuje svijet u ljubavi čovjek ga razara i onemogućuje zapravo život na zemlji.

Pravo izlječenje ne dolazi u stvari samo iz zaštite svega što je stvoreno nekim izvanjskim propisima i zakonima, iako je i to i te kako potrebno.32 Istinsko izlječenje čovjeka dolazi prvenstveno ozdravljenjem njegova srca kao središta bića, koje će iz sebe izbaciti vladavinu pohlepe, moći, nasilja i sebičnosti, te postati bićem koje će biti u stanju gledati u drugome mogućnost ljubavi i ostvarenja istinskoga smisla života. To je zapravo ono što je Isus želio naglasiti porukom o Božjem kraljevstvu. Čovjek bi se trebao iznutra promijeniti i sve bi drugo onda bilo drukčije. On bi trebao svoj smisao gledati u drugome, a ne drugoga podlagati vlastitim interesima i činiti ga zapravo predmetom za vlastitu, često i jednokratnu uporabu.

5. Svijet kao okvir očovječenja čovjeka

Na temelju iznesenoga, moguće je bez daljnjega postaviti neke uporišne točke koje nam mogu poslužiti kao okvir za poimanje života sa stajališta biblijske poruke. Na početku Biblije stoji izvješće o stvaranju i uređivanju svijeta kao posebnoga vrta u koji je kao vrhunac cjelokupne Božje djelatnosti stavljen čovjek da čuva vrt, da ga obrađuje i da vlada nad svim stvorenim. Čovjekova posebnost – stvaranje na sliku Božju – ne sastoji se, kao što smo ustanovili, samo u jednom njegovu dijelu, pa makar taj dio nazivali i dušom, nego bi se prije moglo ustvrditi da je čovjekova bogosličnost zapravo čovjekov temeljni odnos koji dobija svoje utemeljenje u samome Stvoritelju. Čovjekov odnos spram stvorene stvarnosti, ali i spram Stvoritelja, trebao bi odražavati čovjekovu posebnost koja je dana u samome činu stvaranja. U tom smislu svakako je od iznimne važnosti čovjekova djelatnost koja je opisana glagolom vladati, odnosno, namnožiti i napuniti zemlju. Upravo je taj glagol ponajviše pridonio praksi iskorištavanja ljudi međusobno, a osobito same prirode. Iz tog se mjesta, naime, izvlačio zaključak kao da bi čovjek bio izručen čovjeku da s njime postupa prema vlastitome nahođenju, ali isto tako i s prirodom. Međutim, pritom se zaboravlja da je život po svojoj definiciji dar koji se može i treba samo sa zahvalnošću prihvatiti i iza toga dara dokučiti ljubav Darovatelja. Dar ne bi smio – kao što to ističe prorok Hošea – biti zaprekom koja bi onemogućavala put prema Darovatelju. Naprotiv! On bi doista trebao omogućiti da čovjek, primajući dar, prihvati i Darovatelja.

32 Usp. ISTI, Je li Isus liječio bolest ili čovjeka? Smisao i značenje Isusove

iscjeliteljske djelatnosti, u: V?B 7/8(1998.),438–444.


171

Osim toga, jednako tako je značajan i sam način prihvaćanja dara: biblijsko iskustvo stalno upozorava kako je dar tragično – metaforično rečeno – prihvatiti rukama, ili kako ga je opasno postvariti, jer tada od dara kao izraza ljubavi postaje, zapravo, idol koji čovjeka koči u ostvarivanju vlastite slobode. Zato simbolika one jabuke iz vrta izražava, u stvari, odnos spram slobode, ali istodobno i spram života. Sloboda može postati opasna po život ako se upotrijebi kao postvareno sredstvo za ostvarivanje nekih vlastitih sebičnih ciljeva. U tom smislu sloboda ugrožava život i dovodi ga ozbiljno u pitanje. Biblijsko iskustvo iščitava iz izvješća o stvaranju, ali je to uočljivo i iz upornog nastojanja prorokâ i Isusa, da se dar treba primiti srcem, a ne rukama, da on izražava puno više nego se na prvi pogled čini i da doseže dalje nego se može i slutiti. Zbog svega toga je i Isusova djelatnost vezana prvenstveno uz čovjeka i uz njegovo ozdravljenje koje uključuje oslobađanje od uništavajuće moći zla.

Da zlo doista uništava čovjeka i njegov svijet razvidno je iz opisane zgode s Noom, ali je to isto uočljivo i iz kasnije izraelske povijesti. To je međutim vidljivo i iz iskustva novije povijesti. Zlo u najširem smislu riječi, kao proizvod sebične pohlepe i svega drugoga što iz toga proizlazi, rastavlja ljude međusobno i rastače svijet i red u svijetu, kojega je postavio Stvoritelj. Takvom djelatnošću svijet prestaje biti dobar u onom izvornom smislu i postaje “zaražen” čovjekovom bolešću. Zato je neophodno ukloniti to zlo iz svijeta kako bi u njemu, u najširem smislu riječi, mogao biti pospješen sam život. Zlo sužava prostor života i tako ga dovodi u pitanje, jer ga zapravo svodi u granice u kojima se ne može dalje razvijati.

Drugo, što je svakako potrebno naglasiti, jest zacijelo razvijanje shvaćanja da su i život i sloboda i svijet, čovjeku dani kao dar kojega treba u jednostavnosti i iskrenosti ljubavi prihvatiti, potom ga u tom ozračju razvijati, što zapravo znači dati mu posebni smisao i dalje ga posredovati. U biti života sadržan je zahtjev u obliku nutarnjeg imperativa za neophodnošću daljeg prenošenja života. Život, doista, umire ako se zadržava samo za sebe. Na toj crti razmišljanja dolazimo do Isusova iskustva da tko hoće život sačuvati samo za sebe, taj ga doista gubi, jer život u sebičnosti umire, a tko je spreman život dalje predati, taj ga zadržava i za sebe i daje ga drugome (Mk 8,34-35). Na taj način onaj dio sebe koji čovjek izgubi u sebi, on pronađe kao osmišljeni dio sebe u drugome. U tom procesu gubljenja i dobivanja ostvaruje se istinski smisao života, potvrđuje logika ljubavi kao samoprijegora i žrtve, i naziru obrisi čovjekove sreće.33

33 Usp. ISTI, Biti Isusov učenik u svjetlu “gubiti – dobiti”. Egzegetska interpretacija

Mk 8,34-35, u: BF 3(1995.), 40–61.


172

U tim okvirima moguće je iščitati i smisao Isusove djelatnosti i života koji se sastojao upravo u gubljenju da bi bio ostvaren i potvrđen upravo u smrti kad je izgledalo da je sve izgubljeno, da je zapravo život ubijen. Život, darovan iz ljubavi, biva zapravo potvrđen u ljubavi i onda kada – izvana gledano – se to i ne čini tako. Isus je na taj način oslobodio čovjeka od vlastite čovjekove sebičnosti ukoliko mu je otvorio put prema drugome i prema svijetu u kojem živi, a s druge strane pobjedom ljubavi, on je ukazao da je život u svojoj biti zapravo ljubav i da ondje gdje vlada ljubav, vlada i život i na taj način život biva doista potvrđen u svojoj dubini.34

Davanje ljubavi, koje izgleda kao gubljenje, a u stvari znači osmišljavanje života, vodi ostvarenju osnovnoga teološkog sadržaja Isusova propovijedanja i života: poruke o Božjem vladanju u svijetu ili poruke o Božjem kraljevstvu. Jer ukoliko Bog vlada u svijetu onako kako je to predstavio sâm Isus, onda sva druga kraljevanja i gospodarenja bivaju relativizirana i dokinuta, jer tu, uistinu, vlada zakon ljubavi koja se potvrđuje – kao što je rečeno – u nesebičnom davanju. To je jasno i iz same prirode kao vanjskoga okvira u kojem se odvija čovjekov život. Priroda proizvodi “nezasluženo” svake godine u nezamislivom obilju i raskoši ukrašen čovjekov svijet da bi tog ukrasa, bez ikakve koristi – gledano iz čovjekove perspektive – nestalo u vrlo kratkom vremenu. Upravo na taj zakon “rasipnosti” ljubavi ukazuje i Isus ističući da svijet nije sagrađen na matematičkoj logici djela i zasluge, nego na nepronicljivoj logici ljubavi. Samo onaj koji može sagledati i prihvatiti tu logiku ljubavi, može osmisliti svoj život i dati mu obilje ljepote i sreće.

Međutim, valja ukazati na jednu drugu važnu činjenicu, koja se previđa kad se neprestano naglašava važenje zakona ljubavi u čovjekovu životu. Pritom se često misli kako je pozivanje na ljubav i njezinu zakonitost, zapravo, samo zgodna isprika da se ništa ne učini. Pritom se razmišlja kako bez pravnih i čvrstih zakona, koji će regulirati život i staviti ga u čvrste okvire, zapravo i nema mogućnosti života. Mnogi vjeruju samo u snagu vanjskog okvira zakona, jer on zapravo uređuje život. Dakako, pri tom se zaboravlja da je zakon ljubavi kao imperativ života znatno jači i zahtjevniji od bilo kojega vanjskoga zakona. Jer ondje gdje vlada imperativ ljubavi kao snaga nutarnjega stava i

34 Isto, 59–60: “Paradoksalni logion 8,35 pokazuje kako život utrošen za drugoga u

patnji ljubavi postaje istinski osmišljeni život. Gubljenje i dobivanje u Mk 8,35 ukazuje na stvarnu logiku ljubavi koja gubeći dobiva i dobivajući gubi. U toj paradoksalnosti nastaje i definicija ljubavi koja afirmira gubljenje sebe u sebi da bi se sebe našlo u drugome. Bez otvaranja drugome, što se događa u nijekanju vlastite zatvorenosti i samodostatnosti, nije moguće iskusiti ljubav. Prihvaćanje drugoga kao svoga križa, koji naizgled znači patnju ali u dubini nosi smisao i sreću, otvara mogućnost ostvarenja punoga života.”


173

svjetonazora, tu drugi zakoni bivaju relativirani i gotovo nepotrebni. Imperativ ljubavi je kudikamo radikalniji od svih drugih zakona koji postoje i koje je čovjek formulirao da bi zaštitio život. Zato je Isus i sveo svu stvarnost na imperativ ljubavi onako kako je on tu ljubav shvaćao.

Uostalom, da je tomu tako potvrđuje i svakidašnje iskustvo suvremenoga svijeta. Unatoč brojnim propisima i najrazličitijim zakonima čovjek uvijek iznova zloupotrebljava onu zapovijed o vladanju nad Zemljom i o njezinu napučivanju. Bez ljubavi nema mogućnosti da se zemlja oplodi i napuči, jer će sebičnost uvijek dovoditi do preotimbe, ratova, uništenja života i čovjekova svijeta. Da je tomu tako, razvidno je i iz nekih pojava koje ćemo ovdje samo površno i kratko iznijeti.

Suvremeni svijet, utemeljen na potrebi znanstvenog istraživanja, kreće se putem sve detaljnijega rastavljanja kako bi čovjek spoznao svijet i na taj ga način sebi podložio. Iz tog procesa proizlaze dvije posljedice. Ponajprije, na taj se način gubi jedinstvo svijeta koje je neophodno za sagledavanje svijeta u cjelini i za shvaćanje vlastitoga zdravoga svjetonazora. Tako smo došli do rezultata da mnogi poznaju detalje, ali cjelina ostaje skrivena njihovim očima. Riječ je, zapravo, o ljudima koji su specijalisti na pojedinim područjima, ali koji nemaju pojma o svijetu kao cjelini. S druge pak strane, tu je i posljedica koju susrećemo izraženu na poseban način i u izvješću o stvaranju, da nove i stečene spoznaje nisu same po sebi dostatne pridonijeti boljitku svijeta i čovjeka. One su zapravo u svojoj biti ambivalentne. One omogućuju da čovjek što lakše i što više ovlada svijetom, ali isto tako i da ga što više iskoristi, a to vodi, u konačnici, njegovu uništenju, jer ga vlastitom sebičnošću čovjek uništava. Iskorištavanje se ne odnosi samo na prirodu nego i na čovjeka. Nova dostignuća na području atomske fizike, kompjuterizacija, mehanizacija u obradi čovjekovih proizvoda i prehrane uvijek iznova potvrđuju kako ta sredstva češće služe čovjekovu uništenju nego čovjekovu očovječenju. Ratovi s neviđenom okrutnošću ukazuju bjelodano također na tu činjenicu, ali i najnovije krize koje zahvaćaju i najrazvijenija društva upozoravaju ništa manje na te opasnosti (problem nezdravih proizvoda, zagađenosti prirode, vode, voća, povrća, mesnih proizvoda...). Čovjek, zapravo, svojom pohlepom za moći i spoznajom izaziva sve veće ekološke krize koje opasno ugrožavaju život na zemlji, i u društvenom i u fizičkom smislu.

Što bi u stvari trebao učiniti suvremeni čovjek na prijelazu u novo tisućljeće? Naspram atomiziranoga svijeta koji je sam stvorio svojom željom za spoznajom i moći potrebno je ponovo oživjeti težnju za integrativnom spoznajom cjelokupne stvarnosti. Samo obuhvaćanje i prirode i životinja i čovjeka i njihova istinska komunikacija u zajedništvu stvara zdrav temelj života, budući da život u svojoj biti i jest komunikacija. To bi dakako


174

uključivalo nužnost stvaranja drukčije paradigme razmišljanja i djelovanja. Bilo bi nužno spoznaju, kao vlast nad prirodom i nad drugima, utemeljiti na čovjekovoj svijesti o sveukupnoj povezanosti svijeta i čovjeka, koja postoji od početka. Ako bi se prihvatio takav način razmišljanja, onda bi iz toga proizašao “savez s prirodom” na osnovi kojega bi se izjednačila prava čovjeka i prava Zemlje.35 Takvom paradigmom razmišljanja bilo bi isključeno bilo kakvo nezasitno iskorištavanje, bilo drugih ljudi, bilo same Zemlje kao okvira, prostora i doma života.

Pravu krizu, bilo u društvenom bilo u ekološkom smislu, izaziva zapravo čovjek svojom nazajažljivom pohlepom za moći i nepotrebnim bogatstvom. Ukoliko čovjek u svom odnosu spram drugoga, ali i u svome odnosu spram prirode razmišlja samo u kategorijama gologa dobitka, ne vodeći računa ni o kome, nego gledajući samo vlastiti probitak, onda je logično da bolestan čovjek čini i prirodu, ali i drugoga čovjeka nesretnim. Ako uvažimo tu spoznaju, koja nam nije daleko zato što izvire iz svakidašnjega iskustva, onda smo opet vrlo blizu onim biblijskim odrednicama o nerazdvojnoj povezanosti svijeta i čovjeka u životni okvir, koji čine prostor i vrijeme, ili – drukčije rečeno – priroda i povijest. Upravo su priroda i povijest bile velike teme biblijske poruke koje su nalazile svoje izvorište u Bogu, stvoritelju i spasitelju. I vrijeme i prostor su – kao što smo istakli i u izvješćima o stvaranju – darovi koji su stavljeni na raspolaganje čovjeku da bi u njima i kroz njih potvrdio svoj život. Zato što je riječ o istinskim darovima, čovjek bi ih trebao i prihvatiti kao darove, a to znači ne vršiti svoje gospodstvo kao nasilje nad njima, bilo u povijesnim, bilo u prirodnim procesima. Iskustvo je ovoga stoljeća pokazalo da čovjek koji nema osjećaja za drugoga čovjeka nema zapravo ni osjećaja odgovornosti za Zemlju na kojoj živi. Čovjekov odnos spram svega stvorenoga proizlazi iz njegova nutarnjega stava i njegova – biblijski rečeno – srca.

Stoga bi bilo nužno ponovo se vratiti Isusovu integrativnome pogledu na čovjeka, a to znači i na prirodu i na povijest. Čovjek je istina dobio vlast da upravlja svime, ali ne da uništava i ne da iskorištava, jer bi takav pristup vodio nemirima i ratovima i konačno uništenju okvira života, ali i samoga života. Pri tome svemu ne bi se smjelo svakako izgubiti iz vida Isusova poruka o Božjem kraljevstvu kao vladavini ljubavi. No Božje kraljevstvo ostvaruje se, kao što je rečeno, samo u suradnji s čovjekom i unutar čovjekova svijeta, i zbog toga logika ljubavi isključuje cijeli splet odnosa koji podržavaju životnu isključivost, sebičnost i nasilje. Stvarati odnose Božjega kraljevstva značilo bi obuhvaćati ljubavlju prije svega vlastiti život, prirodu i ljude oko sebe, držeći

35 J. MOLTMANN, Gott in der Schöpfung. Ökologische Schöpfungslehre,

München 1985., 17.


175

da su doista u pitanju darovi koje čovjek može pravilno prihvatiti, ne rukama nego srcem. Odgovornost ljubavi bila bi zapravo odgovornost za život i njegovu potvrdu u okvirima prostora i vremena, zapravo prirode i povijesti. Trebalo bi doista reći kako bi suvremeni čovjek morao naučiti što i u čemu se sastoji konkretna logika ljubavi. Jer ostaje neprijeporna činjenica na temelju svakovrsnih biblijskih iskustava i poruke da logika ljubavi pretpostavlja drugoga kao istinsku mogućnost sreće, te da ozbiljno računa sa svijetom kao domom vlastita života. Njome bi bilo dokinuto ono izvorno stanje nesreće koje je slikovito opisano u izvješću o stvaranju da sve zlo potječe od drugoga. Odgovornost za život jest zacijelo stav koji računa s drugim kao darom, ili kao mogućnosti ljubavi. U takav stav bila bi onda uključena i Zemlja kao prostor čovjekova života, koju čovjek svojim zlom ne bi smio uništavati nego istinski u ljubavi prihvaćati, čuvati i njegovati.

Na kraju, kršćanstvo nije neka zatvorena antropologija koja gleda samo na čovjeka nego ono jednako tako ističe njegovu otvorenost i prema Zemlji i prema Bogu. Zbog toga Pavao i govori o iščekivanju cjelokupnog stvorenja da bude integrirano u Božju ljubav. “Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i mući se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela.” (Rim 8,22-23).36

Biblija ukazuje uporno od početka do kraja na novi svijet kao zajednički dom ili kao zajednički grad u kojem će ljudi zajedno u miru i razumijevanju prebivati, a u njemu će, kao njegovo središte, stanovati i sâm Bog. Tu misao susrećemo i kod Izaije, u njegovoj teologiji “polisa”, a ta je vizija ujedno i završna poruka Biblije, gdje Ivanovo Otkrivenje govori o novome Jeruzalemu kao novom nebu i novoj zemlji. Slikovit, dojmljiv i nadasve plastičan opis te nove stvarnosti prikazuje je kao zaručnicu pripremljenu za svoga zaručnika. U tom zaručničkom odnosu i ne mogu vladati neki drugi odnosi nego odnosi ljubavi. Na početku je Zemlja bila dar – ističu izvješća o stvaranju – a na kraju je grad ona konačna stvarnost koja je opet u svojoj veličanstvenosti čisti dar za čovjeka – kao konačni čovjekov dom. U tom i takvom novome Gradu poteći će rijeka života koja će izvirati ispod Božjega i Janjetova prijestolja, a posvuda uokolo bit će stabla života (Otk 22,2). Nije zanemarivo ni to što i u tom Gradu, kao zajedničkom domu Boga i ljudi, biva uključena priroda u novom otkupiteljskom svjetlu: U tom zajedničkom domu bit će prostora za sve i bit će života za sve.

36 Usp. I. DUGANDŽIĆ, Mukotrpno i ustrajno išćekivanje spasenja stvorenja

(Egzegetsko–teološka analiza, Rim 8,18-22), u: Verbi minister et omnis creati cultor, 155–171.


176

Na početku Biblije u izvješćima o stvaranju pomiješan je optimizam i pesimizam, red i kaos, a kasnije dobro i zlo. Na kraju pak Biblije oblaci predpotopske stvarnosti nestaju, a ostaje svijet Isusove ljubavi koja kao djelatna moć stvara prostor života i pretvara ga u čovjekov dom, u novi Jeruzalem. Unatoč svim nedaćama koje će se ispriječiti daru novoga Grada, ipak će u konačnici ljubav pobijediti sile kaosa i zla i uspostaviti Božje kraljevstvo u kojem će svi imati mjesta, jer u “domu Oca mojega – veli Isus – ima mnogo stanova”(Iv 14,2). Naravno da se to sve odnosi na one koji u slobodi odluke prihvate slobodu ljubavi Božjega kraljevstva. Zato je u taj svijet novoga Jeruzalema uključen i čovjek koji treba naučiti živjeti u svijetu, koji je darovan iz ljubavi i koji stoga može biti prihvaćen, čuvan i njegovan u ljubavi, koja će isključivati svako nasilje i sebičnost. Možda bi se vizija novoga svijeta mogla izraziti često rabljenim, ali zaista važnim, izričajnim sklopom da je za čovjekovu budućnost od presudne važnosti izgradnja civilizacije ljubavi kao zajedničkog doma za sve.37 Na kraju tisućljeća opterećenoga različitim ideologijama i ratovima možda takva vizija ostaje utopijom. Ipak, Biblija je stavlja pred čovjeka kao ponudu i kao mogućnost, a možda će krvava i bolna iskustva našega doba potaknuti čovječanstvo da ozbiljno razmisli o takvom biblijskom gledanju na svijet i život kao dar koji upućuje na svoga Darovatelja.

SUMMARY

Božo Lujić, Gift of life and responsibility for it - biblical frame for understanding of sense of life

This work is based on an extensive and important conception of life that has been understood quite broad. In biblical sense life means the existence of all created since the Holly Spirit is present everywhere and makes the world and life being good. Since life has been granted to all created, the status of being granted presents the essence of life because it opens life to its Donor and the life expects to be passed over in the atmosphere of freedom of love. The demand for receiving, accepting, keeping and taking care of life, in general sense presents the imperative of responsibility, which is included in life. Not only dose responsibility for life refer to man but also to his environment, which is actually his home.

37 Govor o civilizaciji ljubavi veže se osobito uz sadašnjeg papu Ivana Pavla II. No

o njoj su govorili također i drugi prihvaćajući je kao prikladan biblijski okvir svijeta u kojem će doista biti mjesta za sve. Usp. IVAN PAVAO II. Prijeći prag nade, Zagreb 1994. T. J. ŠAGI–BUNIĆ, Prema civilizaciji ljubavi, Zagreb 1998.


177

The interpretation of human work is to be found in the biblical story of the creation of the world and reflects the status of all created as being gifted. It has been entrusted to man to govern it with love which excludes selfishness and greed. However, the man is often prawn to selfish greed and disturbs harmony of the gifted world. The later prophets tried to dedivine the world and to show that nature is a gift, not divinity. Jesus contemplates the world through man and emphasises the development of healthy man who would have a healthy relationship towards the world as his own home. Finally, the the Book of Relevation describes the world as a joint city through which the River of life flows and where the low of Love reigns. That final vision can be used by the contemporary man to correct his selfish relationship towards other people and nature as well. The New City could be understood as a civilisation of love where everybody could find a place for himself.


178

Documents

III. Svetopisamski izvori - franjevacki-institut.hrfranjevacki-institut.hr/sadrzaj/pdf/2015-06-17-13-31-4273-.pdfBiblijski okvir za poimanje smisla života Božo Lujić Sažetak Ovaj