1

HRVATSKA POLJOPRIVREDNA AGENCIJA

2. savjetovanje uzgajivača konja

u Republici Hrvatskoj

Pokrovitelj:

Ministarstvo poljoprivrede

Supokrovitelj:

Brodsko - posavska županija

Slavonski Brod, Dvorane Kristal, 27. veljače 2015.

2

Izdavač: Hrvatska poljoprivredna agencija Poljana Križevačka 185, 48260 Križevci Ured u Zagrebu: Ilica 101, 10000 Zagreb Organizacijski odbor: Dr.sc. Marija Vukobratović Ravnateljica HPA dr.sc. Maja Dražić Pomoćnica ravnateljice Franjo Poljak, dipl.ing. Načelnik Odjela Domagoj Tadić, dipl.ing. Koordinator Željko Burazović, dipl.ing. Brodsko-posavska županija Željko Gagro, mag.pharm. Hrvatski konjički savez Zvonimir Dravinac Središnji savez uzgajivača konja hrvatski posavac Mirko Majsec Središnji savez udruga uzgajivača hrvatskog hladnokrvnjaka Josip Seleš, dipl.ing. Hrvatska udruga uzgajivača športskih konja Josip Plavec Udruga uzgajivača konja hrvatski toplokrvnjak Vesna Tomše-Đuranec, dr.vet.med. Koordinatorica Petra Bagović, dipl.ing. Stručna suradnica Martina Čabrajec, ing.polj. Viša tehnička suradnica Urednik: Franjo Poljak, dipl.ing. Tisak i priprema: Tiskara Hlad, www.hlad.hr Naklada: 300 primjeraka ISSN 1849-3777

P r o g r a m

2. savjetovanja uzgajivača konja u Republici Hrvatskoj SLAVONSKI BROD

PETAK, 27. veljače 2015.

7.00 - 10.00 Registracija Sudionika 10.00 - 10.30 Otvaranje Savjetovanja i pozdravna riječ

Program predavanja 10.30 - 10.45 Franjo Poljak, dipl. ing. Prikaz rada Odjela za razvoj konjogojstva HPA 10.45 - 11.15 Tomislav Petrović, dipl. ing. Program ruralnog razvoja RH 11.15 - 11.30 Rasprava 11.30 - 11.45 Stanka 11.45 - 12.00 doc. dr. sc. Klemen Potočnik Gospodarski učinak konjičkog sektora 12.30 - 12.45 mag. Janez Rus Lipicanac-baština Srednje Europe 12.45 - 13.00 prof. dr. sc. Mirjana Baban Osnove rada s konjima 13.00 - 13.15 Rasprava 13.15 - 13.30 Stanka 13.30 - 13.45 prof. dr. sc. Ante Ivanković Smještaj konja 13.45 - 14.00 prof. dr. sc. Josip Leto Kako zasijati kvalitetan travnjak 14.00 - 14.15 Maja Gregić, dipl. ing. Plan hranidbe konja 14.15 - 14.30 Rasprava 14.30 - 15.30 Stanka za ručak 15.30 - 15.45 prof. dr. sc. Nikica Prvanović Babić

Priprema za porod kobila te pravovremena intervencija u slučaju komplikacija

15.45 - 16.00 Jelena Gotić, dr. med. vet. Najčešće parazitarne bolesti konja - preventiva i liječenje 16.00 - 16.15 dr. sc. Nika Brkljača - Bottegaro Patologije kopita i njihovo sprječavanje 16.15 - 16.30 Izv. prof. dr. sc. Ljubo Barbić

Proširenost i kontrola najznačajnijih zaraznih bolesti konja - što nam nedostaje?

16.30 - 17.00 Rasprava i zatvaranje Savjetovanja

3

Izdavač: Hrvatska poljoprivredna agencija Poljana Križevačka 185, 48260 Križevci Ured u Zagrebu: Ilica 101, 10000 Zagreb Organizacijski odbor: Dr.sc. Marija Vukobratović Ravnateljica HPA dr.sc. Maja Dražić Pomoćnica ravnateljice Franjo Poljak, dipl.ing. Načelnik Odjela Domagoj Tadić, dipl.ing. Koordinator Željko Burazović, dipl.ing. Brodsko-posavska županija Željko Gagro, mag.pharm. Hrvatski konjički savez Zvonimir Dravinac Središnji savez uzgajivača konja hrvatski posavac Mirko Majsec Središnji savez udruga uzgajivača hrvatskog hladnokrvnjaka Josip Seleš, dipl.ing. Hrvatska udruga uzgajivača športskih konja Josip Plavec Udruga uzgajivača konja hrvatski toplokrvnjak Vesna Tomše-Đuranec, dr.vet.med. Koordinatorica Petra Bagović, dipl.ing. Stručna suradnica Martina Čabrajec, ing.polj. Viša tehnička suradnica Urednik: Franjo Poljak, dipl.ing. Tisak i priprema: Tiskara Hlad, www.hlad.hr Naklada: 300 primjeraka ISSN 1849-3777

P r o g r a m

2. savjetovanja uzgajivača konja u Republici Hrvatskoj SLAVONSKI BROD

PETAK, 27. veljače 2015.

7.00 - 10.00 Registracija Sudionika 10.00 - 10.30 Otvaranje Savjetovanja i pozdravna riječ

Program predavanja 10.30 - 10.45 Franjo Poljak, dipl. ing. Prikaz rada Odjela za razvoj konjogojstva HPA 10.45 - 11.15 Tomislav Petrović, dipl. ing. Program ruralnog razvoja RH 11.15 - 11.30 Rasprava 11.30 - 11.45 Stanka 11.45 - 12.00 doc. dr. sc. Klemen Potočnik Gospodarski učinak konjičkog sektora 12.30 - 12.45 mag. Janez Rus Lipicanac-baština Srednje Europe 12.45 - 13.00 prof. dr. sc. Mirjana Baban Osnove rada s konjima 13.00 - 13.15 Rasprava 13.15 - 13.30 Stanka 13.30 - 13.45 prof. dr. sc. Ante Ivanković Smještaj konja 13.45 - 14.00 prof. dr. sc. Josip Leto Kako zasijati kvalitetan travnjak 14.00 - 14.15 Maja Gregić, dipl. ing. Plan hranidbe konja 14.15 - 14.30 Rasprava 14.30 - 15.30 Stanka za ručak 15.30 - 15.45 prof. dr. sc. Nikica Prvanović Babić

Priprema za porod kobila te pravovremena intervencija u slučaju komplikacija

15.45 - 16.00 Jelena Gotić, dr. med. vet. Najčešće parazitarne bolesti konja - preventiva i liječenje 16.00 - 16.15 dr. sc. Nika Brkljača - Bottegaro Patologije kopita i njihovo sprječavanje 16.15 - 16.30 Izv. prof. dr. sc. Ljubo Barbić

Proširenost i kontrola najznačajnijih zaraznih bolesti konja - što nam nedostaje?

16.30 - 17.00 Rasprava i zatvaranje Savjetovanja

4

Predgovor

Poštovani uzgajivači i ljubitelji konja! Ohrabreni rezultatima i pozitivnim odjekom prvog savjetovanja, Hrvatska poljoprivredna

agencija zajedno sa središnjim savezima i udrugama uzgajivača 27. veljače 2015. godine organizira 2. Savjetovanje uzgajivača konja u Republici Hrvatskoj. Savjetovanje se održava pod pokroviteljstvom Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske i Brodsko-posavske županije.

Osnovni cilj savjetovanja je edukacija i informiranje uzgajivača i ljubitelja konja, te stručnjaka i svih zainteresiranih. Sudionici će, uz upoznavanje s novim spoznajama, imati mogućnost sudjelovanja u raspravama o trendovima i razvojnim smjernicama u konjogojstvu, ali i imati prigodu sklopiti brojna prijateljstva, razmijeniti iskustva i pokrenuti brojne oblike poslovne suradnje.

Program predavanja, sastavljen od aktualnih, zanimljivih i korisnih tema, sudionicima savjetovanja pružit će informacije o stanju konjogojstva u Republici Hrvatskoj i EU, mogućim gospodarskim aspektima uzgoja konja kao i potporama sektoru konjogojstva kroz program ruralnog razvoja. Osim navedenog, sudionici će biti upoznati s pravilnim pristupom u radu s konjima, uvjetima smještaja, pripremi pašnjaka i hranidbi konja. Posebno zanimljiva predavanja posvećena su zdravstvenim aspektima držanja konja.

Svakom sudioniku savjetovanja bit će pružena mogućnost neposrednog sudjelovanja u programu kroz rasprave, pitanja i prijedloge nakon izlaganja predavača po pojedinim temama.

Zahvaljujemo se sudionicima savjetovanja te svima koji su pomogli u pripremi i organizaciji Savjetovanja.

Svim sudionicima želimo ugodan boravak u Slavonskom Brodu na 2. Savjetovanju uzgajivača konja u Republici Hrvatskoj.

Načelnik Odjela za razvoj konjogojstva: Ravnateljica: Franjo Poljak, dipl.ing. dr.sc. Marija Vukobratović

5

Predgovor

Poštovani uzgajivači i ljubitelji konja! Ohrabreni rezultatima i pozitivnim odjekom prvog savjetovanja, Hrvatska poljoprivredna

agencija zajedno sa središnjim savezima i udrugama uzgajivača 27. veljače 2015. godine organizira 2. Savjetovanje uzgajivača konja u Republici Hrvatskoj. Savjetovanje se održava pod pokroviteljstvom Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske i Brodsko-posavske županije.

Osnovni cilj savjetovanja je edukacija i informiranje uzgajivača i ljubitelja konja, te stručnjaka i svih zainteresiranih. Sudionici će, uz upoznavanje s novim spoznajama, imati mogućnost sudjelovanja u raspravama o trendovima i razvojnim smjernicama u konjogojstvu, ali i imati prigodu sklopiti brojna prijateljstva, razmijeniti iskustva i pokrenuti brojne oblike poslovne suradnje.

Program predavanja, sastavljen od aktualnih, zanimljivih i korisnih tema, sudionicima savjetovanja pružit će informacije o stanju konjogojstva u Republici Hrvatskoj i EU, mogućim gospodarskim aspektima uzgoja konja kao i potporama sektoru konjogojstva kroz program ruralnog razvoja. Osim navedenog, sudionici će biti upoznati s pravilnim pristupom u radu s konjima, uvjetima smještaja, pripremi pašnjaka i hranidbi konja. Posebno zanimljiva predavanja posvećena su zdravstvenim aspektima držanja konja.

Svakom sudioniku savjetovanja bit će pružena mogućnost neposrednog sudjelovanja u programu kroz rasprave, pitanja i prijedloge nakon izlaganja predavača po pojedinim temama.

Zahvaljujemo se sudionicima savjetovanja te svima koji su pomogli u pripremi i organizaciji Savjetovanja.

Svim sudionicima želimo ugodan boravak u Slavonskom Brodu na 2. Savjetovanju uzgajivača konja u Republici Hrvatskoj.

Načelnik Odjela za razvoj konjogojstva: Ravnateljica: Franjo Poljak, dipl.ing. dr.sc. Marija Vukobratović

6

PRIKAZ RADA ODJELA ZA RAZVOJ KONJOGOJSTVA HPA

Franjo Poljak, dipl.ing. Hrvatska poljoprivredna agencija, Odjel za razvoj konjogojstva, Poljana Križevačka 185, Križevci, Hrvatska (fpoljak@hpa.hr)

Hrvatska poljoprivredna agencija putem Odjela za razvoj konjogojstva kontinuirano djeluje na provedbi poslova vođenja Središnjeg registra kopitara, kao osnovne baze podataka o svim registriranim kopitarima u Republici Hrvatskoj, te provedbi uzgojnih programa za pasmine i uzgojne tipove kopitara za koje nema uspostavljenih uzgojnih udruženja.

U ovom radu prikazani su osnovni podatci o stanju i kretanjima u konjogojstvu Republike Hrvatske tijekom 2014. godine, te prikazani trendovi u posljednjih 10-ak i više godina. Navedeni podatci su izvod iz Godišnjeg izviješća - konjogojstvo u 2014. godini, koje sadrži puno više podataka, te raščlambi istih po više osnova i kriterija. Pregled broja kopitara

Ukupan broj aktivnih kopitara registriranih u Središnjem registru kopitara u 2014. godini bio je 23.306 grla, od čega je 90,72 % konja, a 9,24 % čine magarci. Broj ostalih vrsta registriranih kopitara nije značajan što je prikazano u tablici 1. Tablica 1. Broj registriranih aktivnih kopitara u 2014. godini

Vrsta kopitara

Broj grla

Konji 21.144 Magarci 2.153 Mule 6 Zebre 3 Ukupno: 23.306

Broj kopitara tijekom 2014. godine smanjio se za 4,62 %. U isto vrijeme broj konja smanjio se

za 323 grla ili 1,50 %, dok je broj magaraca smanjen za značajnih 810 grla odnosno 27,34 %. Zabilježeni pad broja kopitara u 2014. godini rezultat je provedene potpune revizije stanja na terenu, zahvaljujući čemu je izvršeno ažuriranje podataka u Središnjem registru kopitara. Pretpostavka je da se dio vlasnika kopitara nije pridržavao propisa koji utvrđuju obavezu redovite prijave izlućenja grla i druge promjene.

7

PRIKAZ RADA ODJELA ZA RAZVOJ KONJOGOJSTVA HPA

Franjo Poljak, dipl.ing. Hrvatska poljoprivredna agencija, Odjel za razvoj konjogojstva, Poljana Križevačka 185, Križevci, Hrvatska (fpoljak@hpa.hr)

Hrvatska poljoprivredna agencija putem Odjela za razvoj konjogojstva kontinuirano djeluje na provedbi poslova vođenja Središnjeg registra kopitara, kao osnovne baze podataka o svim registriranim kopitarima u Republici Hrvatskoj, te provedbi uzgojnih programa za pasmine i uzgojne tipove kopitara za koje nema uspostavljenih uzgojnih udruženja.

U ovom radu prikazani su osnovni podatci o stanju i kretanjima u konjogojstvu Republike Hrvatske tijekom 2014. godine, te prikazani trendovi u posljednjih 10-ak i više godina. Navedeni podatci su izvod iz Godišnjeg izviješća - konjogojstvo u 2014. godini, koje sadrži puno više podataka, te raščlambi istih po više osnova i kriterija. Pregled broja kopitara

Ukupan broj aktivnih kopitara registriranih u Središnjem registru kopitara u 2014. godini bio je 23.306 grla, od čega je 90,72 % konja, a 9,24 % čine magarci. Broj ostalih vrsta registriranih kopitara nije značajan što je prikazano u tablici 1. Tablica 1. Broj registriranih aktivnih kopitara u 2014. godini

Vrsta kopitara

Broj grla

Konji 21.144 Magarci 2.153 Mule 6 Zebre 3 Ukupno: 23.306

Broj kopitara tijekom 2014. godine smanjio se za 4,62 %. U isto vrijeme broj konja smanjio se

za 323 grla ili 1,50 %, dok je broj magaraca smanjen za značajnih 810 grla odnosno 27,34 %. Zabilježeni pad broja kopitara u 2014. godini rezultat je provedene potpune revizije stanja na terenu, zahvaljujući čemu je izvršeno ažuriranje podataka u Središnjem registru kopitara. Pretpostavka je da se dio vlasnika kopitara nije pridržavao propisa koji utvrđuju obavezu redovite prijave izlućenja grla i druge promjene.

8

Grafikon 1. Kretanje broja konja u razdoblju od 1998. do 2014. godine

Promatrajući trend kretanja broja magaraca u proteklom periodu vidljivo je da je najveći broj

grla u uzgoju zabilježen 2012. godine, ukupno 3.095, a od tada se broj smanjuje. Značajan pad boja magaraca tijekom 2014. godine populaciju je sveo na svega 2.153 grla što je najmanji broj aktivnih grla u proteklom petogodišnjem razdoblju. Grafikon 2. Kretanje broja magaraca u razdoblju od 1998. do 2014. godine

Promatrajući teritorijalnu rasprostranjenost najveći broj registriranih aktivnih kopitara uzgaja se

na području Sisačko-moslavačke županije, ukupno 5.430 grla ili gotovo četvrtina od ukupnog broja kopitara u Republici Hrvatskoj, dok se najmanji broj kopitara nalazi na području Dubrovačko-neretvanske županije, svega 215 grla ili 0,92% od ukupnog broja. Znimljivo je istaknuti da se čak 72,09 % magaraca uzgaja na području pet županija; Istarskoj, Zadarskoj, Šibensko-kninskoj, Splitsko-dalmatinskoj i Dubrovačko-neretvanskoj.

U većini županija udio konja u ukupnoj populaciji kopitara značajno prevladava u odnosu na broj magaraca ipak u navedenim obalnim županijama, izuzev Istarske, broj magaraca veći je od broj konja. Neznatan broj magaraca uzgaja se u pojedinim kontinentalnim županijama, pri čemu valja istaknuti Koprivničko-križevačku županiju gdje se nalazi 8 grla ili 1,06% od ukupnog broja kopitara u županiji, te Krapinsko-zagorsku županiju gdje se uzgaja svega 7 magaraca, odnosno 1,04% od ukupnog broja kopitara u županiji.

4271 4464 5289 5447 6313 7491 9321 10319 11983 13578

15774 17490

19306 20041 20335 21467 21144

1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. 2014.

587 932 1083 1089 1150

845 1112 1105 1197 1348

1839 2249 2486

2828 3095 2963

2153

1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. 2014.

Tablica 2. Broj registriranih aktivnih kopitara u 2014. godini po županijama

Županija County

Vrsta kopitara Species Svi kopitari

All equidae Konji Horses

Magarci Donkeys

Mule Mules

Zebre Zebras

Bjelovarsko-bilogorska 1.187 49 - - 1.236 Brodsko-posavska 1.429 48 - - 1.477 Dubrovačko-neretvanska 91 124 - - 215 Istarska 873 441 - - 1.314 Karlovačka 569 43 - - 612 Koprivničko-križevačka 750 8 - - 758 Krapinsko-zagorska 668 7 - - 675 Ličko-senjska 586 47 - - 633 Međimurska 229 11 - - 240 Osječko-baranjska 1.705 29 - 3 1.737 Požeško-slavonska 452 27 - - 479 Primorsko-goranska 1.647 60 - - 1.707 Sisačko-moslavačka 5.390 40 - - 5.430 Splitsko-dalmatinska 366 395 6 - 767 Šibensko-kninska 106 307 - - 413 Varaždinska 498 32 - - 530 Virovitičko-podravska 492 26 - - 518 Vukovarsko-srijemska 1.004 27 - - 1.031 Zadarska 110 285 - - 395 Zagrebačka i Grad Zagreb 2.992 147 - - 3.139 Ukupno / Total: 21.144 2.153 6 3 23.306

Analizirajući zastupljenost pojedinih skupina konja u Republici Hrvatskoj podatci pokazuju da je najzastupljeniji hladnokrvni tip s udjelom od 59% što je povećanje udjela za 3% u odnosu na 2013. godinu. Grafikon 3. Omjer broja konja prema skupinama

Hladnokrvnjaci; 12525; 59%

Toplokrvnjaci; 7759; 37%

Poni; 860; 4%

9

Grafikon 1. Kretanje broja konja u razdoblju od 1998. do 2014. godine

Promatrajući trend kretanja broja magaraca u proteklom periodu vidljivo je da je najveći broj

grla u uzgoju zabilježen 2012. godine, ukupno 3.095, a od tada se broj smanjuje. Značajan pad boja magaraca tijekom 2014. godine populaciju je sveo na svega 2.153 grla što je najmanji broj aktivnih grla u proteklom petogodišnjem razdoblju. Grafikon 2. Kretanje broja magaraca u razdoblju od 1998. do 2014. godine

Promatrajući teritorijalnu rasprostranjenost najveći broj registriranih aktivnih kopitara uzgaja se

na području Sisačko-moslavačke županije, ukupno 5.430 grla ili gotovo četvrtina od ukupnog broja kopitara u Republici Hrvatskoj, dok se najmanji broj kopitara nalazi na području Dubrovačko-neretvanske županije, svega 215 grla ili 0,92% od ukupnog broja. Znimljivo je istaknuti da se čak 72,09 % magaraca uzgaja na području pet županija; Istarskoj, Zadarskoj, Šibensko-kninskoj, Splitsko-dalmatinskoj i Dubrovačko-neretvanskoj.

U većini županija udio konja u ukupnoj populaciji kopitara značajno prevladava u odnosu na broj magaraca ipak u navedenim obalnim županijama, izuzev Istarske, broj magaraca veći je od broj konja. Neznatan broj magaraca uzgaja se u pojedinim kontinentalnim županijama, pri čemu valja istaknuti Koprivničko-križevačku županiju gdje se nalazi 8 grla ili 1,06% od ukupnog broja kopitara u županiji, te Krapinsko-zagorsku županiju gdje se uzgaja svega 7 magaraca, odnosno 1,04% od ukupnog broja kopitara u županiji.

4271 4464 5289 5447 6313 7491 9321 10319 11983 13578

15774 17490

19306 20041 20335 21467 21144

1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. 2014.

587 932 1083 1089 1150

845 1112 1105 1197 1348

1839 2249 2486

2828 3095 2963

2153

1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. 2014.

Tablica 2. Broj registriranih aktivnih kopitara u 2014. godini po županijama

Županija County

Vrsta kopitara Species Svi kopitari

All equidae Konji Horses

Magarci Donkeys

Mule Mules

Zebre Zebras

Bjelovarsko-bilogorska 1.187 49 - - 1.236 Brodsko-posavska 1.429 48 - - 1.477 Dubrovačko-neretvanska 91 124 - - 215 Istarska 873 441 - - 1.314 Karlovačka 569 43 - - 612 Koprivničko-križevačka 750 8 - - 758 Krapinsko-zagorska 668 7 - - 675 Ličko-senjska 586 47 - - 633 Međimurska 229 11 - - 240 Osječko-baranjska 1.705 29 - 3 1.737 Požeško-slavonska 452 27 - - 479 Primorsko-goranska 1.647 60 - - 1.707 Sisačko-moslavačka 5.390 40 - - 5.430 Splitsko-dalmatinska 366 395 6 - 767 Šibensko-kninska 106 307 - - 413 Varaždinska 498 32 - - 530 Virovitičko-podravska 492 26 - - 518 Vukovarsko-srijemska 1.004 27 - - 1.031 Zadarska 110 285 - - 395 Zagrebačka i Grad Zagreb 2.992 147 - - 3.139 Ukupno / Total: 21.144 2.153 6 3 23.306

Analizirajući zastupljenost pojedinih skupina konja u Republici Hrvatskoj podatci pokazuju da je najzastupljeniji hladnokrvni tip s udjelom od 59% što je povećanje udjela za 3% u odnosu na 2013. godinu. Grafikon 3. Omjer broja konja prema skupinama

Hladnokrvnjaci; 12525; 59%

Toplokrvnjaci; 7759; 37%

Poni; 860; 4%

10

Valja istaknuti da je do ovako značajnog povećanja udjela hladnokrvnog tipa konja došlo zbog značajnog smanjenja broja toplokrvnih konja za 6,88% i poni konja za čak 11,34 % s jedne strane, te registracije većeg broja hladnokrvnjaka za 3,29 %.

Iako je u proteklih 10 godina udio toplokrvnih i poni konja bio u porastu što je bila naznaka određenih promjena u ciljevima uzgoja i držanja konja namijenjenih sportu i rekreaciji, podatak o blizu 60 % konja hladnokrvnog tipa u 2014. godini uvelike je preokrenuo dotadašnji pozitivni trend.

Grafikon 4. Kretanje broja konja prema skupinama u razdoblju od 1998. do 2014. godine

Tijekom 2014. godine zabilježen je vrlo značajan preokret trenda pada broja registrirane novorođene ždrebadi. Naime broj registrirane ždrebadi veći je za 10,33 % u odnosu na 2013. godinu, te 6,88 % u odnosu na 2012. godinu. Ovaj podatak pokazuje da je zaustavljen nepovoljan trend koji se bilježi od 2010. godine. Grafikon 5. Broj novorođene ždrebadi u razdoblju od 2008. do 2014. Godine

Od ukupnog broja registrirane ždrebadi u 2014. godini oko 80% ždrebadi pripada hladnokrvnoj skupini što je za cca 20% više od udjela hladnokrvnih konja u populaciji, dok je udio ždrebadi toplokrvnjaka i poni značajnije manji u odnosu na udio istih skupina u ukupnoj populaciji konja u Republici Hrvatskoj. Ipak, udio ždrebadi hladnokrvanjaka za cca 5% manji je u ukupnom broju

2572 2178 2477 2535 2952 5250 6067 6278

7566 8487 9761 10590 11307 11234 11240 12126 12525

1110 1354 1665 1693 2049

2070 2910 3591

3954 3956

5508 6253

7191 7845 8154 8371 7759

187

344 450

463 495

527

647

808 962 941

970 860

1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. 2014.

Poni

Toplokrvnjaci

Hladnokrvnjaci

3195 3681 3743 3358 2747 2661 2936

2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. 2014.

registrirane ždrebadi u odnosu na 2013. godinu kada je udio hladnokrvanjaka u ukupnoj populaciji bio cca 56 %, a udio ždrebadi istih cca 81%. Grafikon 6. Omjer broja novorođene ždrebadi prema skupinama

Pregled broja registriranih vlasnika kopitara

Ukupan broj registriranih vlasnika kopitara u Središnjem registru kopitara krajem 2014. godine iznosi 9.768 što je za 14,13% više nago 2013. godine. Od navedenog broja, aktivnih vlasnika kopitara ukupno je 5.256 ili 6,73% manje u odnosu na prethodnu godinu. Najveći broj aktivnih vlasnika kopitara nalazi se na području Zagrebačke županije i Grada Zagreba (773) i Sisačko-moslavačke županije (541), a najmanji na području Dubrovačko-neretvanske županije (53). Tablica 3. Broj registriranih vlasnika kopitara u 2014. godini po županijama

Županija County

Ukupni broj vlasnika kopitara Total number of equidae owners

Broj aktivnih vlasnika kopitara Number of active equidae owners

Bjelovarsko-bilogorska 531 356 Brodsko-posavska 527 308 Dubrovačko-neretvanska 213 53 Istarska 486 343 Karlovačka 259 187 Koprivničko-križevačka 362 241 Krapinsko-zagorska 512 229 Ličko-senjska 204 126 Međimurska 155 92 Osječko-baranjska 751 499 Požeško-slavonska 217 138 Primorsko-goranska 194 127 Sisačko-moslavačka 977 541 Splitsko-dalmatinska 997 279 Šibensko-kninska 623 155 Varaždinska 311 196 Virovitičko-podravska 297 149 Vukovarsko-srijemska 587 364 Zadarska 363 100 Zagrebačka i Grad Zagreb 1.202 773 Ukupno / Total: 9.768 5.256

Hladnokrvnjak; 2249; 80%

Toplokrvnjak; 501; 18%

Poni; 48; 2%

11

Valja istaknuti da je do ovako značajnog povećanja udjela hladnokrvnog tipa konja došlo zbog značajnog smanjenja broja toplokrvnih konja za 6,88% i poni konja za čak 11,34 % s jedne strane, te registracije većeg broja hladnokrvnjaka za 3,29 %.

Iako je u proteklih 10 godina udio toplokrvnih i poni konja bio u porastu što je bila naznaka određenih promjena u ciljevima uzgoja i držanja konja namijenjenih sportu i rekreaciji, podatak o blizu 60 % konja hladnokrvnog tipa u 2014. godini uvelike je preokrenuo dotadašnji pozitivni trend.

Grafikon 4. Kretanje broja konja prema skupinama u razdoblju od 1998. do 2014. godine

Tijekom 2014. godine zabilježen je vrlo značajan preokret trenda pada broja registrirane novorođene ždrebadi. Naime broj registrirane ždrebadi veći je za 10,33 % u odnosu na 2013. godinu, te 6,88 % u odnosu na 2012. godinu. Ovaj podatak pokazuje da je zaustavljen nepovoljan trend koji se bilježi od 2010. godine. Grafikon 5. Broj novorođene ždrebadi u razdoblju od 2008. do 2014. Godine

Od ukupnog broja registrirane ždrebadi u 2014. godini oko 80% ždrebadi pripada hladnokrvnoj skupini što je za cca 20% više od udjela hladnokrvnih konja u populaciji, dok je udio ždrebadi toplokrvnjaka i poni značajnije manji u odnosu na udio istih skupina u ukupnoj populaciji konja u Republici Hrvatskoj. Ipak, udio ždrebadi hladnokrvanjaka za cca 5% manji je u ukupnom broju

2572 2178 2477 2535 2952 5250 6067 6278

7566 8487 9761 10590 11307 11234 11240 12126 12525

1110 1354 1665 1693 2049

2070 2910 3591

3954 3956

5508 6253

7191 7845 8154 8371 7759

187

344 450

463 495

527

647

808 962 941

970 860

1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. 2014.

Poni

Toplokrvnjaci

Hladnokrvnjaci

3195 3681 3743 3358 2747 2661 2936

2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. 2014.

registrirane ždrebadi u odnosu na 2013. godinu kada je udio hladnokrvanjaka u ukupnoj populaciji bio cca 56 %, a udio ždrebadi istih cca 81%. Grafikon 6. Omjer broja novorođene ždrebadi prema skupinama

Pregled broja registriranih vlasnika kopitara

Ukupan broj registriranih vlasnika kopitara u Središnjem registru kopitara krajem 2014. godine iznosi 9.768 što je za 14,13% više nago 2013. godine. Od navedenog broja, aktivnih vlasnika kopitara ukupno je 5.256 ili 6,73% manje u odnosu na prethodnu godinu. Najveći broj aktivnih vlasnika kopitara nalazi se na području Zagrebačke županije i Grada Zagreba (773) i Sisačko-moslavačke županije (541), a najmanji na području Dubrovačko-neretvanske županije (53). Tablica 3. Broj registriranih vlasnika kopitara u 2014. godini po županijama

Županija County

Ukupni broj vlasnika kopitara Total number of equidae owners

Broj aktivnih vlasnika kopitara Number of active equidae owners

Bjelovarsko-bilogorska 531 356 Brodsko-posavska 527 308 Dubrovačko-neretvanska 213 53 Istarska 486 343 Karlovačka 259 187 Koprivničko-križevačka 362 241 Krapinsko-zagorska 512 229 Ličko-senjska 204 126 Međimurska 155 92 Osječko-baranjska 751 499 Požeško-slavonska 217 138 Primorsko-goranska 194 127 Sisačko-moslavačka 977 541 Splitsko-dalmatinska 997 279 Šibensko-kninska 623 155 Varaždinska 311 196 Virovitičko-podravska 297 149 Vukovarsko-srijemska 587 364 Zadarska 363 100 Zagrebačka i Grad Zagreb 1.202 773 Ukupno / Total: 9.768 5.256

Hladnokrvnjak; 2249; 80%

Toplokrvnjak; 501; 18%

Poni; 48; 2%

12

Brojno stanje pasmina i uzgojnih tipova

U Središnjem registru kopitara upisana su grla ukupno 83 pasmine, uzgojna tipa i križanaca konja, 2 uzgojna tipa magarca, te mule i zebre. Populacije pojedine pasmina i uzgojnih tipova brojnije su, dok s druge strane pojedine pasmine i uzgojni tipovi zastupljeni su sa svega nekoliko grla.

Najbrojnije pasmine, s više tisuća grla su hrvatske izvorne pasmine konja; hrvatski hladnokrvnjak, hrvatski posavac i lipicanac, dok nažalost međimurski konj, koji također spada u navedenu skupinu po brojnosti značajno zaostaje sa svega 45 grla u uzgoju.

Nažalost, broj grla međimurskog konja, kao kritično ugrožene pasmine tijekom 2014. godine pao je za 33,82%, što predstavlja izuzetno loš znak za daljnji program očuvanja. Također, tijekom protekle godine zabilježen je i pad broja grla lipicanca za 8,54 %, no za relativno veliku populaciju taj pad za sada neće uzrokovati bitne probleme vezane uz program očuvanja navedene pasmine. U isto vrijeme broj grla hrvatskog posavca i hrvatskog hladnokrvnjaka porastao je za 0,70 % i 3,04 %. Grafikon 7. Broj grla hrvatskih izvornih pasmina

Svakako valja istaknuti i dva posebno bitna uzgojna tipa konja koji se u Hrvatskoj uzgajaju temeljem odobrenih uzgojnih programa, a to su hrvatski športski konj i hrvatski toplokrvnjak. Populacije ovih uzgojnih tipova u budućnosti bi trebale biti glavno ishodište proizvodnje konja za sport i rekreaciju, odnosno ukupno povećanje broja toplokrvnih konja. Nažalost, broj grla ovih uzgojnih tipova značajno se smanjio tijekom 2014. godine pri čemu je broj grla hrvatskog športskog konja pao za 4,18 %, a hrvatskog toplokrvnjaka za čak 30,67% s 639 grla u 2013. godini na 443. grla u 2014. godini.

Osim navedenih hrvatskih uzgojnih tipova konja brojčano značajni su tipovi i pasmine konja inozemnog porijekla, koji su na područje Republike Hrvatske uvoženi uglavnom s ciljem upotrebe u sportu.

6815

5167

1981

45

0 1000 2000 3000 4000 5000 6000 7000 8000

hrvatski hladnokrvnjak

hrvatski posavac

lipicanac

međimurski konj

Grafikon 8. Broj grla ostalih zastupljenijih pasmina i uzgojnih tipova

Posebno treba istaknuti značajno povećanje broja grla toplokrvnjaka s 1865 grla u 2013. godini na 2167 grla u 2014. godini, što predstavlja povečanje za 16,19 %. Povećanje ove populacije rezultat je registracije dosada neregistriranih kopitara, uglavnom nepotpunog i nepoznatog porijekla, prilikom obavljanja revizije stanja na terenu. Grafikon 9. Prikaz pasmina i uzgojnih tipova čija je veličina populacije od 20 -100 grla

2167 812

542 459 443 436

409 355

224 132 123 121 109

0 500 1000 1500 2000 2500

toplokrvnjaciponi

križancihrvatski športski konjhrvatski toplokrvnjak

hladnokrvnjaciarapski konj

engleski punokrvnjakhrvatski kasač

haflingerarapski punokrvnjak

lipicanac Bholštajn

96 79

59 53

49 45

29 27 26 25 25 25

21

0 20 40 60 80 100 120

trakeneraraber

paint horsegidran

mađarski toplokrvnjakamerički Quarter

bosansko brdski konjfrizijac

hrvastki jahači poniahaltekinac

angloaraphanoveranac

apaluza

13

Brojno stanje pasmina i uzgojnih tipova

U Središnjem registru kopitara upisana su grla ukupno 83 pasmine, uzgojna tipa i križanaca konja, 2 uzgojna tipa magarca, te mule i zebre. Populacije pojedine pasmina i uzgojnih tipova brojnije su, dok s druge strane pojedine pasmine i uzgojni tipovi zastupljeni su sa svega nekoliko grla.

Najbrojnije pasmine, s više tisuća grla su hrvatske izvorne pasmine konja; hrvatski hladnokrvnjak, hrvatski posavac i lipicanac, dok nažalost međimurski konj, koji također spada u navedenu skupinu po brojnosti značajno zaostaje sa svega 45 grla u uzgoju.

Nažalost, broj grla međimurskog konja, kao kritično ugrožene pasmine tijekom 2014. godine pao je za 33,82%, što predstavlja izuzetno loš znak za daljnji program očuvanja. Također, tijekom protekle godine zabilježen je i pad broja grla lipicanca za 8,54 %, no za relativno veliku populaciju taj pad za sada neće uzrokovati bitne probleme vezane uz program očuvanja navedene pasmine. U isto vrijeme broj grla hrvatskog posavca i hrvatskog hladnokrvnjaka porastao je za 0,70 % i 3,04 %. Grafikon 7. Broj grla hrvatskih izvornih pasmina

Svakako valja istaknuti i dva posebno bitna uzgojna tipa konja koji se u Hrvatskoj uzgajaju temeljem odobrenih uzgojnih programa, a to su hrvatski športski konj i hrvatski toplokrvnjak. Populacije ovih uzgojnih tipova u budućnosti bi trebale biti glavno ishodište proizvodnje konja za sport i rekreaciju, odnosno ukupno povećanje broja toplokrvnih konja. Nažalost, broj grla ovih uzgojnih tipova značajno se smanjio tijekom 2014. godine pri čemu je broj grla hrvatskog športskog konja pao za 4,18 %, a hrvatskog toplokrvnjaka za čak 30,67% s 639 grla u 2013. godini na 443. grla u 2014. godini.

Osim navedenih hrvatskih uzgojnih tipova konja brojčano značajni su tipovi i pasmine konja inozemnog porijekla, koji su na područje Republike Hrvatske uvoženi uglavnom s ciljem upotrebe u sportu.

6815

5167

1981

45

0 1000 2000 3000 4000 5000 6000 7000 8000

hrvatski hladnokrvnjak

hrvatski posavac

lipicanac

međimurski konj

Grafikon 8. Broj grla ostalih zastupljenijih pasmina i uzgojnih tipova

Posebno treba istaknuti značajno povećanje broja grla toplokrvnjaka s 1865 grla u 2013. godini na 2167 grla u 2014. godini, što predstavlja povečanje za 16,19 %. Povećanje ove populacije rezultat je registracije dosada neregistriranih kopitara, uglavnom nepotpunog i nepoznatog porijekla, prilikom obavljanja revizije stanja na terenu. Grafikon 9. Prikaz pasmina i uzgojnih tipova čija je veličina populacije od 20 -100 grla

2167 812

542 459 443 436

409 355

224 132 123 121 109

0 500 1000 1500 2000 2500

toplokrvnjaciponi

križancihrvatski športski konjhrvatski toplokrvnjak

hladnokrvnjaciarapski konj

engleski punokrvnjakhrvatski kasač

haflingerarapski punokrvnjak

lipicanac Bholštajn

96 79

59 53

49 45

29 27 26 25 25 25

21

0 20 40 60 80 100 120

trakeneraraber

paint horsegidran

mađarski toplokrvnjakamerički Quarter

bosansko brdski konjfrizijac

hrvastki jahači poniahaltekinac

angloaraphanoveranac

apaluza

14

Grafikon 10. Prikaz pasmina i uzgojnih tipova čija je veličina populacije od 10 -20 grla

Grafikon 11. Prikaz pasmina i uzgojnih tipova čija je veličina populacije od 3 -10 grla

18

16

16

14

14

13

12

11

11

11

11

0 5 10 15 20

poljski hladnokrvnjak

nonius

oldenburg

alkar

KWPN

šagija arap

njemački kasač

islandski konj

slovenski kasač

talijanski kasač

mađarski hladnokrvnjak

9

8

8

7

6

5

4

4

3

3

0 2 4 6 8 10

zangersheide

vestfalac

belgijski toplokrvnjak

šetland poni

andaluzijac

slovenski toplokrvnjak

mađarski kasač

bayer

nizozemski kasač

sele franse

Tablica 4. Prikaz pasmina i uzgojnih tipova konja koji su zastupljeni s 1 i 2 grla u RH

Red. broj

Popis pasmina i uzgojnih tipova konja sa samo jednim registriranim grlom u SRK-u

Popis pasmina i uzgojnih tipova konja s dva registrirana grla u SRK-u

1. hesen furioso north star 2. irish cob američki kasač 3. austrijski kasač jugoslavenski kasač 4. ljutomerski kasač švedski kasač 5. orlov kasač kisberi 6. mecklenburger peršeron 7. velški poni slovački sportski konj 8. shire slovački toplokrvnjak 9. tinker zweibrücker

10. austrijski toplokrvnjak 11. belgijski hladnokrvnjak 12. češki sportski poni 13. češki toplokrvnjak 14. danski toplokrvnjak 15. mađarski sportski konj 16. malopolski 17. nizozemski jahaći konj 18. njemački sportski konj 19. njemački toplokrvnjak 20. poljski polukrvnjak 21. schweres warmblut 22. talijanski toplokrvnjak 23. wiekopol

Ostale aktivnosti

Tijekom 2014. godine najveći dio aktivnosti Odjela za razvoj konjogojstva HPA odnosio se na poslove revizije i označavanja kopitara te izdavanja Identifikacijskih dokumenata (putovnica). Provedbom navedenih aktivnosti preko educiranih djelatnika – preglednika, značajno je poboljšana učinkovitost obavljanja navedenih poslova u odnosu na prethodno razdoblje. Smatramo da će u budućem vremenu ovakav pristup rezultirati puno ažurnijim vođenjem sustava označavanja i Središnjeg registra kopitara. Ovakvim pristupom uspjelo se gotovo u potpunosti završiti poslove označavanja sveukupne populacije kopitara do kraja 2014. godine.

15

Grafikon 10. Prikaz pasmina i uzgojnih tipova čija je veličina populacije od 10 -20 grla

Grafikon 11. Prikaz pasmina i uzgojnih tipova čija je veličina populacije od 3 -10 grla

18

16

16

14

14

13

12

11

11

11

11

0 5 10 15 20

poljski hladnokrvnjak

nonius

oldenburg

alkar

KWPN

šagija arap

njemački kasač

islandski konj

slovenski kasač

talijanski kasač

mađarski hladnokrvnjak

9

8

8

7

6

5

4

4

3

3

0 2 4 6 8 10

zangersheide

vestfalac

belgijski toplokrvnjak

šetland poni

andaluzijac

slovenski toplokrvnjak

mađarski kasač

bayer

nizozemski kasač

sele franse

Tablica 4. Prikaz pasmina i uzgojnih tipova konja koji su zastupljeni s 1 i 2 grla u RH

Red. broj

Popis pasmina i uzgojnih tipova konja sa samo jednim registriranim grlom u SRK-u

Popis pasmina i uzgojnih tipova konja s dva registrirana grla u SRK-u

1. hesen furioso north star 2. irish cob američki kasač 3. austrijski kasač jugoslavenski kasač 4. ljutomerski kasač švedski kasač 5. orlov kasač kisberi 6. mecklenburger peršeron 7. velški poni slovački sportski konj 8. shire slovački toplokrvnjak 9. tinker zweibrücker

10. austrijski toplokrvnjak 11. belgijski hladnokrvnjak 12. češki sportski poni 13. češki toplokrvnjak 14. danski toplokrvnjak 15. mađarski sportski konj 16. malopolski 17. nizozemski jahaći konj 18. njemački sportski konj 19. njemački toplokrvnjak 20. poljski polukrvnjak 21. schweres warmblut 22. talijanski toplokrvnjak 23. wiekopol

Ostale aktivnosti

Tijekom 2014. godine najveći dio aktivnosti Odjela za razvoj konjogojstva HPA odnosio se na poslove revizije i označavanja kopitara te izdavanja Identifikacijskih dokumenata (putovnica). Provedbom navedenih aktivnosti preko educiranih djelatnika – preglednika, značajno je poboljšana učinkovitost obavljanja navedenih poslova u odnosu na prethodno razdoblje. Smatramo da će u budućem vremenu ovakav pristup rezultirati puno ažurnijim vođenjem sustava označavanja i Središnjeg registra kopitara. Ovakvim pristupom uspjelo se gotovo u potpunosti završiti poslove označavanja sveukupne populacije kopitara do kraja 2014. godine.

16

Osim navedenog djelatnici Odjela sudjelovali su u pripremi i organizaciji slijedećih izložbi i smotri;

- 6. sajma konja i opreme za konje, Gudovac 28.-30. ožujka 2014., - XIV izložbe stoke i XVI izložbe konja Krapinsko-zagorske županije, Pregrada,

24.svibnja 2014., - 22. Državne stočarske izložbe, Gudovac, 5.-7. rujna 2014., - Županijske stočarske izložbe „Požega 1863 – 2014.“, Požega, 21. rujna 2014.,

Posebno valja istaknuti organizaciju 1. savjetovanja uzgajivača konja u Republici Hrvatskoj koje

je održano 25. travnja 2014. godine u Vrbovcu, na kojem je bilo preko 200 sudionika. Pozitivni odjeci nakon prvog savjetovanja učvrstili su uvjerenje o potrebi organiziranja takvih događanja, s ciljem edukacije i omogućavanja susreta ljudi uključenih u konjički sektor. Izvor: Godišnje izviješće za 2014., Hrvatska poljoprivredna agencija, Križevci

PROGRAMA RURALNOG RAZVOJA REPUBLIKE HRVATSKE 2014.-2020. GODINE

Tomislav Petrović, dipl.ing., Goran Lipavić dipl.ing.

Ministarstvo poljoprivrede Republike Hrvatske, Uprava za upravljanje EU fondom za ruralni razvoj, EU i međunarodnu suradnju Uvod

Jedno od najznačajnijih područja djelovanja institucija Europske unije, kako u smislu obuhvata zajedničke pravne stečevine, tako i u smislu udjela u EU proračunu, predstavlja Zajednička poljoprivredna politika (ZPP).

Ruralni razvoj, kao drugi stup ZPP financiran je sredstvima Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EAFRD). Programsko razdoblje EU obuhvaća razdoblje od sedam godina.

Preduvjet za mogućnost korištenja sredstava EAFRD u slijedećem programskom razdoblju je izrada Programa ruralnog razvoja Republike Hrvatske 2014.-2020. godine.

Nacrt Programa je pripremljen u skladu s Uredbom Europskog parlamenta i Vijeća o potpori

ruralnom razvoju putem Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (RR Uredba), Uredbom o Zajedničkom strateškom okviru (CSF Uredba) te prijedlogom svih relevantnih provedbenih akata.

Zacrtani ciljevi “Europske strategije za pametan, održiv i uključiv rast - EUROPA 2020”, ekonomski, okolišni i teritorijalni izazovi Unije, očituju se i kroz tri zacrtana cilja ZPP-a i to:

• konkurentnost poljoprivrede, • održivo gospodarenje resursima i • uravnotežen razvoj ruralnih područja.

U ovom Programu predviđeno je dostizanje ciljeva ZPP-a, kroz šest prioriteta djelovanja, a putem odabranih mjera.

1. Poticanje prijenosa znanja i inovacija u poljoprivredi, šumarstvu i ruralnim područjima. 2. Poboljšanje održivosti i konkurentnosti poljoprivrede u svim regijama te promicanje

inovativnih poljoprivrednih tehnologija i održivog upravljanja šumama. 3. Promicanje organizacije lanca opskrbe hranom, uključujući preradu i trženje poljoprivrednih

proizvoda, dobrobit životinja te upravljanje rizikom u poljoprivredi. 4. Obnova, očuvanje i poboljšanje ekosustava povezanih s poljoprivredom i šumarstvom. 5. Promicanje učinkovitosti resursa te poticanje pomaka prema gospodarstvu s niskom

razinom ugljika, otpornom na klimatske promjene u poljoprivrednom, prehrambenom i šumarskom sektoru.

6. Promicanje društvene uključenosti, suzbijanje siromaštva te gospodarskog razvoja u ruralnim područjima.

Prema Modelu izdvajanja ruralnih područja Hrvatske za potrebe praćenja utjecaja mjera ruralnog razvoja, 99,24% područja definirano je kao ruralno i mješovito područje, a samo 0,76% kao gradska područja urbanih aglomeracija.

17

Osim navedenog djelatnici Odjela sudjelovali su u pripremi i organizaciji slijedećih izložbi i smotri;

- 6. sajma konja i opreme za konje, Gudovac 28.-30. ožujka 2014., - XIV izložbe stoke i XVI izložbe konja Krapinsko-zagorske županije, Pregrada,

24.svibnja 2014., - 22. Državne stočarske izložbe, Gudovac, 5.-7. rujna 2014., - Županijske stočarske izložbe „Požega 1863 – 2014.“, Požega, 21. rujna 2014.,

Posebno valja istaknuti organizaciju 1. savjetovanja uzgajivača konja u Republici Hrvatskoj koje

je održano 25. travnja 2014. godine u Vrbovcu, na kojem je bilo preko 200 sudionika. Pozitivni odjeci nakon prvog savjetovanja učvrstili su uvjerenje o potrebi organiziranja takvih događanja, s ciljem edukacije i omogućavanja susreta ljudi uključenih u konjički sektor. Izvor: Godišnje izviješće za 2014., Hrvatska poljoprivredna agencija, Križevci

PROGRAMA RURALNOG RAZVOJA REPUBLIKE HRVATSKE 2014.-2020. GODINE

Tomislav Petrović, dipl.ing., Goran Lipavić dipl.ing.

Ministarstvo poljoprivrede Republike Hrvatske, Uprava za upravljanje EU fondom za ruralni razvoj, EU i međunarodnu suradnju Uvod

Jedno od najznačajnijih područja djelovanja institucija Europske unije, kako u smislu obuhvata zajedničke pravne stečevine, tako i u smislu udjela u EU proračunu, predstavlja Zajednička poljoprivredna politika (ZPP).

Ruralni razvoj, kao drugi stup ZPP financiran je sredstvima Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EAFRD). Programsko razdoblje EU obuhvaća razdoblje od sedam godina.

Preduvjet za mogućnost korištenja sredstava EAFRD u slijedećem programskom razdoblju je izrada Programa ruralnog razvoja Republike Hrvatske 2014.-2020. godine.

Nacrt Programa je pripremljen u skladu s Uredbom Europskog parlamenta i Vijeća o potpori

ruralnom razvoju putem Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (RR Uredba), Uredbom o Zajedničkom strateškom okviru (CSF Uredba) te prijedlogom svih relevantnih provedbenih akata.

Zacrtani ciljevi “Europske strategije za pametan, održiv i uključiv rast - EUROPA 2020”, ekonomski, okolišni i teritorijalni izazovi Unije, očituju se i kroz tri zacrtana cilja ZPP-a i to:

• konkurentnost poljoprivrede, • održivo gospodarenje resursima i • uravnotežen razvoj ruralnih područja.

U ovom Programu predviđeno je dostizanje ciljeva ZPP-a, kroz šest prioriteta djelovanja, a putem odabranih mjera.

1. Poticanje prijenosa znanja i inovacija u poljoprivredi, šumarstvu i ruralnim područjima. 2. Poboljšanje održivosti i konkurentnosti poljoprivrede u svim regijama te promicanje

inovativnih poljoprivrednih tehnologija i održivog upravljanja šumama. 3. Promicanje organizacije lanca opskrbe hranom, uključujući preradu i trženje poljoprivrednih

proizvoda, dobrobit životinja te upravljanje rizikom u poljoprivredi. 4. Obnova, očuvanje i poboljšanje ekosustava povezanih s poljoprivredom i šumarstvom. 5. Promicanje učinkovitosti resursa te poticanje pomaka prema gospodarstvu s niskom

razinom ugljika, otpornom na klimatske promjene u poljoprivrednom, prehrambenom i šumarskom sektoru.

6. Promicanje društvene uključenosti, suzbijanje siromaštva te gospodarskog razvoja u ruralnim područjima.

Prema Modelu izdvajanja ruralnih područja Hrvatske za potrebe praćenja utjecaja mjera ruralnog razvoja, 99,24% područja definirano je kao ruralno i mješovito područje, a samo 0,76% kao gradska područja urbanih aglomeracija.

18

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine u RH je živjelo 4.284.889 stanovnika, od kojih je 24,92% stanovništva živi u gradskom području urbanih aglomeracija, a 75.08% u ruralnom i mješovitom području. RH bilježi nisku prosječnu gustoću naseljenosti od 78 stanovnika/km2. Međutim gustoća naseljenosti vrlo je različita pa gledano po županijama bilježimo najnižu gustoću stanovništva od 10 stanovnika/km2 u Ličko-senjskoj županiji, dok je najveća gustoća u Gradu Zagrebu sa 1.232 stanovnika/km2.

Za potrebe Programa ruralnog razvoja Republike Hrvatske 2014.-2020. godine bilo je potrebno napraviti sektorsku analizu.

Osobiti nedostatak stočarske proizvodnje je veliki broj malih mješovitih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava nepovoljne dobne strukture i razine znanja te tehnološke opremljenosti uz neorganizirani i otežan pristup tržištu utječe na njihovu konkurentnost što uzrokuje njihov sve manji broj.

Ulaskom u Europsku uniju ova situacija je dodatno otežana zbog nedovoljne prilagođenosti farmi za postizanje novih zahtjeva Zajednice po pitanjima zdravlja i dobrobiti životinja te zaštite okoliša, što čini dodatni pritisak na ulaganja u ovom sektoru.

Ovo stanje upućuje na potrebu primjene sklopa mjera u pravcu tehničko-tehnološke obnove gospodarstava, unapređenja znanja i primjene novih tehnologija te proizvodnog i tržišnog organiziranja proizvođača u cilju podizanja razine ukupne produktivnosti ovoga sektora.

Iz sektorske analize identificirale su se potrebe, a za potrebe ovog dokumenta izdvojene su 3. potrebe:

1. Promjena strukture poljoprivredne proizvodnje i povećanje produktivnosti 2. Povećanje konkurentnosti sektora prerade i trženja poljoprivrednih proizvoda 3. Okrupnjavanje poljoprivrednog i šumskog zemljišta

M04 „ULAGANJA U FIZIČKU IMOVINU“, PODMJERE 4.1.„POTPORA ZA ULAGANJA U POLJOPRIVREDNA GOSPODARSTVA

Korisnici su fizičke i pravne osobe upisane u Upisnik poljoprivrednih gospodarstava sukladno Zakonu o poljoprivredi osim fizičkih i pravnih osoba čija je ekonomska veličina manja od 6.000 eura za ulaganja u sektoru voća, povrća i cvijeća i manja od 8.000 eura za ulaganja u ostalim sektorima, te proizvođačke grupe/organizacije priznate sukladno Zakonu o zajedničkoj organizaciji tržišta poljoprivrednih proizvoda i posebnim mjerama i pravilima vezanim za tržište poljoprivrednih proizvoda.

(2) Iznimno korisnici Operaciji 4.1.2. i 4.1.3. su sve fizičke i pravne osobe upisane u Upisnik poljoprivrednih gospodarstava neovisno o ekonomskoj veličini.

Ulaganje (izdvojeno)

a) ulaganje u građenje i/ili opremanje objekata za životinje, uključujući vanjsku i unutarnju infrastrukturu u sklopu poljoprivrednog gospodarstva,

b) ulaganje u kupnju nove poljoprivredne mehanizacije, radnih strojeva i opreme za primarnu proizvodnju i gospodarskih vozila,

c) ulaganje u kupnju zemljišta i objekata radi realizacije projekta, do 10 % vrijednosti ukupno prihvatljivih ulaganja (bez općih troškova) uz mogućnost kupnje prije podnošenja Zahtjeva za potporu,

d) ulaganje u građenje skladišnih kapaciteta za stajski gnoj i digestate uključujući opremu za rukovanje i korištenje stajskog gnoja i digestata,

e) ulaganja u građenje i/ili opremanje objekata za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora za potrebe vlastitog proizvodnih pogona korisnika s pripadajućom opremom i infrastrukturom,

Visina tražene potpore (svi iznosi su u kunskoj protuvrijednosti): a) najniža vrijednost javne potpore po projektu iznosi 5.000 eura, b) najviša vrijednost javne potpore po projektu iznosi 2 milijuna eura, c) iznimno od točke c) ovoga stavka, vrijednost javne potpore po projektu iznosi do 3 milijuna eura u sektoru:

- mlijeka i mliječnih proizvoda za ulaganja u građenje i/ili opremanje objekata za držanje muznih krava i/ili tov junadi;

- svinjogojstva za ulaganja u građenje i /ili opremanje repro centara i/ili tov svinja, - peradarstva, za ulaganje u građenje i/ili opremanje valionica i/ili - voća i povrća za ulaganja u zatvorene/zaštićene prostore i ulaganja u podizanje novih

višegodišnjih nasada. - najviša vrijednost javne potpore po projektu za ulaganja isključivo u kupnju nove

poljoprivredne mehanizacije i opreme, radnih strojeva te gospodarskih vozila može iznositi 1.000.000 eura u kunskoj protuvrijednosti.

Kod ulaganja u zajednički projekt, najviša vrijednost javne potpore ne može iznositi više od 5.000.000 eura u kunskoj protuvrijednosti MJERE M04 „ULAGANJA U FIZIČKU IMOVINU“, PODMJERE 4.2. „POTPORA ZA ULAGANJA U PRERADU, MARKETING I/ILI RAZVOJ POLJOPRIVREDNIH PROIZVODA

Korisnici su fizičke i pravne osobe koje se bave ili se namjeravaju baviti preradom proizvoda iz Dodatka I. EU Ulaganje (izdvojeno):

a) ulaganje u građenje i /ili opremanje klaonica, rasjekaonica, hladnjača, objekata za preradu (mesa, jaja) s pripadajućom unutarnjom i vanjskom infrastrukturom,

b) ulaganje u građenje i/ili opremanje centra (sabirališta) za sakupljanje i preradu otpada i nusproizvoda životinjskog podrijetla koji nisu za prehranu ljudi s pripadajućom unutarnjom i vanjskom infrastrukturom,

c) ulaganje u kupnju mehanizacije, gospodarskih vozila, strojeva i opreme (uključujući tehnološku i informatičku opremu) za preradu, pakiranje, etiketiranje, skladištenje, manipulaciju,

d) ulaganje u laboratorij i laboratorijsku opremu u pogonu prerade za vlastite potrebe na gospodarstvu,

e) ulaganje u kupnju zemljišta i objekata radi realizacije projekta do 10 % vrijednosti ukupno prihvatljivih troškova projekta uz mogućnost kupnje prije podnošenja Zahtjeva za potporu,

f) ulaganja u građenje i/ili opremanje objekata za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora za potrebe vlastitog proizvodnih pogona korisnika s pripadajućom opremom i infrastrukturom.

19

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine u RH je živjelo 4.284.889 stanovnika, od kojih je 24,92% stanovništva živi u gradskom području urbanih aglomeracija, a 75.08% u ruralnom i mješovitom području. RH bilježi nisku prosječnu gustoću naseljenosti od 78 stanovnika/km2. Međutim gustoća naseljenosti vrlo je različita pa gledano po županijama bilježimo najnižu gustoću stanovništva od 10 stanovnika/km2 u Ličko-senjskoj županiji, dok je najveća gustoća u Gradu Zagrebu sa 1.232 stanovnika/km2.

Za potrebe Programa ruralnog razvoja Republike Hrvatske 2014.-2020. godine bilo je potrebno napraviti sektorsku analizu.

Osobiti nedostatak stočarske proizvodnje je veliki broj malih mješovitih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava nepovoljne dobne strukture i razine znanja te tehnološke opremljenosti uz neorganizirani i otežan pristup tržištu utječe na njihovu konkurentnost što uzrokuje njihov sve manji broj.

Ulaskom u Europsku uniju ova situacija je dodatno otežana zbog nedovoljne prilagođenosti farmi za postizanje novih zahtjeva Zajednice po pitanjima zdravlja i dobrobiti životinja te zaštite okoliša, što čini dodatni pritisak na ulaganja u ovom sektoru.

Ovo stanje upućuje na potrebu primjene sklopa mjera u pravcu tehničko-tehnološke obnove gospodarstava, unapređenja znanja i primjene novih tehnologija te proizvodnog i tržišnog organiziranja proizvođača u cilju podizanja razine ukupne produktivnosti ovoga sektora.

Iz sektorske analize identificirale su se potrebe, a za potrebe ovog dokumenta izdvojene su 3. potrebe:

1. Promjena strukture poljoprivredne proizvodnje i povećanje produktivnosti 2. Povećanje konkurentnosti sektora prerade i trženja poljoprivrednih proizvoda 3. Okrupnjavanje poljoprivrednog i šumskog zemljišta

M04 „ULAGANJA U FIZIČKU IMOVINU“, PODMJERE 4.1.„POTPORA ZA ULAGANJA U POLJOPRIVREDNA GOSPODARSTVA

Korisnici su fizičke i pravne osobe upisane u Upisnik poljoprivrednih gospodarstava sukladno Zakonu o poljoprivredi osim fizičkih i pravnih osoba čija je ekonomska veličina manja od 6.000 eura za ulaganja u sektoru voća, povrća i cvijeća i manja od 8.000 eura za ulaganja u ostalim sektorima, te proizvođačke grupe/organizacije priznate sukladno Zakonu o zajedničkoj organizaciji tržišta poljoprivrednih proizvoda i posebnim mjerama i pravilima vezanim za tržište poljoprivrednih proizvoda.

(2) Iznimno korisnici Operaciji 4.1.2. i 4.1.3. su sve fizičke i pravne osobe upisane u Upisnik poljoprivrednih gospodarstava neovisno o ekonomskoj veličini.

Ulaganje (izdvojeno)

a) ulaganje u građenje i/ili opremanje objekata za životinje, uključujući vanjsku i unutarnju infrastrukturu u sklopu poljoprivrednog gospodarstva,

b) ulaganje u kupnju nove poljoprivredne mehanizacije, radnih strojeva i opreme za primarnu proizvodnju i gospodarskih vozila,

c) ulaganje u kupnju zemljišta i objekata radi realizacije projekta, do 10 % vrijednosti ukupno prihvatljivih ulaganja (bez općih troškova) uz mogućnost kupnje prije podnošenja Zahtjeva za potporu,

d) ulaganje u građenje skladišnih kapaciteta za stajski gnoj i digestate uključujući opremu za rukovanje i korištenje stajskog gnoja i digestata,

e) ulaganja u građenje i/ili opremanje objekata za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora za potrebe vlastitog proizvodnih pogona korisnika s pripadajućom opremom i infrastrukturom,

Visina tražene potpore (svi iznosi su u kunskoj protuvrijednosti): a) najniža vrijednost javne potpore po projektu iznosi 5.000 eura, b) najviša vrijednost javne potpore po projektu iznosi 2 milijuna eura, c) iznimno od točke c) ovoga stavka, vrijednost javne potpore po projektu iznosi do 3 milijuna eura u sektoru:

- mlijeka i mliječnih proizvoda za ulaganja u građenje i/ili opremanje objekata za držanje muznih krava i/ili tov junadi;

- svinjogojstva za ulaganja u građenje i /ili opremanje repro centara i/ili tov svinja, - peradarstva, za ulaganje u građenje i/ili opremanje valionica i/ili - voća i povrća za ulaganja u zatvorene/zaštićene prostore i ulaganja u podizanje novih

višegodišnjih nasada. - najviša vrijednost javne potpore po projektu za ulaganja isključivo u kupnju nove

poljoprivredne mehanizacije i opreme, radnih strojeva te gospodarskih vozila može iznositi 1.000.000 eura u kunskoj protuvrijednosti.

Kod ulaganja u zajednički projekt, najviša vrijednost javne potpore ne može iznositi više od 5.000.000 eura u kunskoj protuvrijednosti MJERE M04 „ULAGANJA U FIZIČKU IMOVINU“, PODMJERE 4.2. „POTPORA ZA ULAGANJA U PRERADU, MARKETING I/ILI RAZVOJ POLJOPRIVREDNIH PROIZVODA

Korisnici su fizičke i pravne osobe koje se bave ili se namjeravaju baviti preradom proizvoda iz Dodatka I. EU Ulaganje (izdvojeno):

a) ulaganje u građenje i /ili opremanje klaonica, rasjekaonica, hladnjača, objekata za preradu (mesa, jaja) s pripadajućom unutarnjom i vanjskom infrastrukturom,

b) ulaganje u građenje i/ili opremanje centra (sabirališta) za sakupljanje i preradu otpada i nusproizvoda životinjskog podrijetla koji nisu za prehranu ljudi s pripadajućom unutarnjom i vanjskom infrastrukturom,

c) ulaganje u kupnju mehanizacije, gospodarskih vozila, strojeva i opreme (uključujući tehnološku i informatičku opremu) za preradu, pakiranje, etiketiranje, skladištenje, manipulaciju,

d) ulaganje u laboratorij i laboratorijsku opremu u pogonu prerade za vlastite potrebe na gospodarstvu,

e) ulaganje u kupnju zemljišta i objekata radi realizacije projekta do 10 % vrijednosti ukupno prihvatljivih troškova projekta uz mogućnost kupnje prije podnošenja Zahtjeva za potporu,

f) ulaganja u građenje i/ili opremanje objekata za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora za potrebe vlastitog proizvodnih pogona korisnika s pripadajućom opremom i infrastrukturom.

20

Visina tražene potpore (svi iznosi su u kunskoj protuvrijednosti): a) najniža vrijednost javne potpore po projektu iznosi 10.000 eura, b) najviša vrijednost javne potpore po projektu iznosi 3 milijuna eura, c) iznimno od točke b) ovoga stavka, vrijednost javne potpore po projektu iznosi do 5 milijuna eura u sektoru: - mesa za ulaganja u građenje i/ili opremanje objekata i/ili, - mlijeka i mliječnih proizvoda za ulaganja u građenje i/ili opremanje objekata. M09 – USPOSTAVLJANJE ORGANIZACIJA PROIZVOĐAČA

Korisnici su proizvođačke organizacije iz svih sektora poljoprivrede ili šumarstva u rangu malih i srednjih poduzeća, priznate ili u postupku priznavanja od 01.01.2014. godine do 31.12.2020. godine od ministarstva nadležnog za poljoprivredu i šumarstvo.

Prihvatljivi troškovi: ulaganja moraju biti u skladu s Poslovnim planom proizvođačke organizacije, a mogu obuhvaćati:

- administrativne troškove, uključujući i troškove uređenja prostora, - troškove priznavanja, - troškove udruženog stavljanja na tržište (plasiranja) proizvoda, uključujući troškove

pripreme za prodaju, centralizaciju prodaje i opskrbu veletrgovine, - kupnju informatičke opreme i tehnologije, - trošak plaće za stalno zaposlenog djelatnika, - kupnju opreme potrebne za zajednički nastup na tržištu proizvođačke organizacije.

Potpora je ograničena na maksimalno 10 % vrijednosti godišnje utržene proizvodnje, a ne može

prelaziti 100.000 EUR godišnje bez obzira na stvarni obračun moguće potpore. Iznos potpore izračunava se na osnovu vrijednosti utržene godišnje proizvodnje i iznosi:

• u 1. godini 10% od utržene proizvodnje, • u 2. godini 9% od utržene proizvodnje, • u 3. godini 8% od utržene proizvodnje, • u 4. godini 7% od utržene proizvodnje, • u 5. godini 6% od utržene proizvodnje.

MJERA 10 „POLJOPRIVREDA, OKOLIŠ I KLIMATSKI UVJETI“

Poljoprivredno-okolišne mjere uvedene su u EU još polovicom 1980-ih. Godine 1992., u okviru reforme Zajedničke poljoprivredne politike (CAP), ove mjere su postale sastavni dio Uredbe o ruralnom razvitku.

Intenzivna poljoprivredna proizvodnja, kojoj je cilj proizvesti što veći urod po jedinici površine za što su potrebne velike količine gnojiva i pesticida i koja je uglavnom orijentirana na monokulturu, negativno utječe na okoliš. Količina humusa s godinama opada, što dovodi do smanjenja plodnosti tla.

Moderna mehanizacija zahtijeva velike oranične površine što potiče krčenje živica i šumaraka, oranje površina obraslih travnjacima i isušivanje močvarnih područja. Postalo je jasno da intenzivna poljoprivreda negativno utječe na kvalitetu vode, zraka i tla te dovodi do smanjenja bioraznolikosti i krajobraznih karakteristika.

Cilj mjere je potaknuti poljoprivredne prakse koje su korisne za okoliš, ublažiti negativne učinke poljoprivrede i povećanje bioraznolikosti, kao i očuvanje genetskih resursa vezanih uz poljoprivredu.

Konkretno, posebna pozornost posvećena je za: 1. Gubitak tla i plodnosti tla; 2. Nedostatak obrazovanja i svijesti među poljoprivrednicima o važnosti i prednostima održivog

upravljanja ekosustavom; 3. Uvođenje i kontinuiranost u održivom načinu uzgoja kako bi se smanjio pritisak na

poljoprivredno zemljište; 4. Očuvanje tradicionalnih biljnih i životinjskih vrsta koje su prilagođene lokalnim uvjetima te su

u opasnosti da ih se izgubi. Mjera Poljoprivreda, okoliš i klimatski uvjeti dio je Programa ruralnog razvoja Republike

Hrvatske za razdoblje 2014-2020. godine. Pravna osnova za provedbu mjere je članak 28. Uredbe (EU) br. 1305/2013 Europskog Parlamenta i Vijeća o potpori ruralnom razvoju iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj od 17. prosinca 2013. godine.

Mjera se sastoji od dvije podmjere i više tipova operacija. Kod svakog tipa operacije definirane su obveze koje korisnik mora provoditi kroz petogodišnje razdoblje. Podmjere su slijedeće: 10.1. Plaćanje za poljoprivredno-okolišne i klimatske obveze 10.1.1. Obrada tla i sjetva na terenu s nagibom za oranične jednogodišnje kulture; 10.1.2. Zatravnjivanje trajnih nasada; 10.1.3. Očuvanje travnjaka velike prirodne vrijednosti; 10.1.4. Pilot mjera za zaštitu kosca (Crex crex); 10.1.5. Pilot mjera za zaštitu leptira; 10.1.6. Uspostava poljskih traka; 10.1.7. Održavanje ekstenzivnih voćnjaka; 10.1.8. Održavanje ekstenzivnih maslinika; 10.1.9. Očuvanje ugroženih izvornih i zaštićenih pasmina domaćih životinja; 10.2. Plaćanje za očuvanje, održivo korištenje i razvoj genetskih resursa u poljoprivredi

Očuvanje, održivo korištenje i razvoj genetskih resursa u poljoprivredi. Sukladno navedenoj Uredbi uključivanje mjere „Poljoprivreda, okoliš i klimatski uvjeti“ u

Program ruralnog razvoja je obavezno za države članice, dok je sudjelovanje korisnika u mjeri dobrovoljno.

Korisnici moraju poštivati sve uvjete iz pojedine operacije tijekom petogodišnjeg obveznog razdoblja, uz mogućnost produživanja obveznog razdoblja na najviše dvije godine. Potpora je u vidu godišnjeg plaćanja po jedinici površine ili UG. Plaćanje je naknada korisniku za gubitak prihoda i dodatne troškove koji su rezultat pridržavanja posebnih uvjeta koje nadilaze minimalno propisane uvjete. Izračun visine potpore izradilo je neovisno tijelo.

Minimalna površina ARKOD parcele za koju se može podnijeti Zahtjev je 0,05 ha, a pravo na potporu ostvaruje se ukoliko je površina poljoprivrednog gospodarstva minimalno 0,5 ha, s izuzetkom za M10.1.O.6 Uspostava poljskih traka, gdje ARKOD parcela mora biti najmanje 1 ha. Minimalni broj uvjetnih grla za potporu je 0,15.

21

Visina tražene potpore (svi iznosi su u kunskoj protuvrijednosti): a) najniža vrijednost javne potpore po projektu iznosi 10.000 eura, b) najviša vrijednost javne potpore po projektu iznosi 3 milijuna eura, c) iznimno od točke b) ovoga stavka, vrijednost javne potpore po projektu iznosi do 5 milijuna eura u sektoru: - mesa za ulaganja u građenje i/ili opremanje objekata i/ili, - mlijeka i mliječnih proizvoda za ulaganja u građenje i/ili opremanje objekata. M09 – USPOSTAVLJANJE ORGANIZACIJA PROIZVOĐAČA

Korisnici su proizvođačke organizacije iz svih sektora poljoprivrede ili šumarstva u rangu malih i srednjih poduzeća, priznate ili u postupku priznavanja od 01.01.2014. godine do 31.12.2020. godine od ministarstva nadležnog za poljoprivredu i šumarstvo.

Prihvatljivi troškovi: ulaganja moraju biti u skladu s Poslovnim planom proizvođačke organizacije, a mogu obuhvaćati:

- administrativne troškove, uključujući i troškove uređenja prostora, - troškove priznavanja, - troškove udruženog stavljanja na tržište (plasiranja) proizvoda, uključujući troškove

pripreme za prodaju, centralizaciju prodaje i opskrbu veletrgovine, - kupnju informatičke opreme i tehnologije, - trošak plaće za stalno zaposlenog djelatnika, - kupnju opreme potrebne za zajednički nastup na tržištu proizvođačke organizacije.

Potpora je ograničena na maksimalno 10 % vrijednosti godišnje utržene proizvodnje, a ne može

prelaziti 100.000 EUR godišnje bez obzira na stvarni obračun moguće potpore. Iznos potpore izračunava se na osnovu vrijednosti utržene godišnje proizvodnje i iznosi:

• u 1. godini 10% od utržene proizvodnje, • u 2. godini 9% od utržene proizvodnje, • u 3. godini 8% od utržene proizvodnje, • u 4. godini 7% od utržene proizvodnje, • u 5. godini 6% od utržene proizvodnje.

MJERA 10 „POLJOPRIVREDA, OKOLIŠ I KLIMATSKI UVJETI“

Poljoprivredno-okolišne mjere uvedene su u EU još polovicom 1980-ih. Godine 1992., u okviru reforme Zajedničke poljoprivredne politike (CAP), ove mjere su postale sastavni dio Uredbe o ruralnom razvitku.

Intenzivna poljoprivredna proizvodnja, kojoj je cilj proizvesti što veći urod po jedinici površine za što su potrebne velike količine gnojiva i pesticida i koja je uglavnom orijentirana na monokulturu, negativno utječe na okoliš. Količina humusa s godinama opada, što dovodi do smanjenja plodnosti tla.

Moderna mehanizacija zahtijeva velike oranične površine što potiče krčenje živica i šumaraka, oranje površina obraslih travnjacima i isušivanje močvarnih područja. Postalo je jasno da intenzivna poljoprivreda negativno utječe na kvalitetu vode, zraka i tla te dovodi do smanjenja bioraznolikosti i krajobraznih karakteristika.

Cilj mjere je potaknuti poljoprivredne prakse koje su korisne za okoliš, ublažiti negativne učinke poljoprivrede i povećanje bioraznolikosti, kao i očuvanje genetskih resursa vezanih uz poljoprivredu.

Konkretno, posebna pozornost posvećena je za: 1. Gubitak tla i plodnosti tla; 2. Nedostatak obrazovanja i svijesti među poljoprivrednicima o važnosti i prednostima održivog

upravljanja ekosustavom; 3. Uvođenje i kontinuiranost u održivom načinu uzgoja kako bi se smanjio pritisak na

poljoprivredno zemljište; 4. Očuvanje tradicionalnih biljnih i životinjskih vrsta koje su prilagođene lokalnim uvjetima te su

u opasnosti da ih se izgubi. Mjera Poljoprivreda, okoliš i klimatski uvjeti dio je Programa ruralnog razvoja Republike

Hrvatske za razdoblje 2014-2020. godine. Pravna osnova za provedbu mjere je članak 28. Uredbe (EU) br. 1305/2013 Europskog Parlamenta i Vijeća o potpori ruralnom razvoju iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj od 17. prosinca 2013. godine.

Mjera se sastoji od dvije podmjere i više tipova operacija. Kod svakog tipa operacije definirane su obveze koje korisnik mora provoditi kroz petogodišnje razdoblje. Podmjere su slijedeće: 10.1. Plaćanje za poljoprivredno-okolišne i klimatske obveze 10.1.1. Obrada tla i sjetva na terenu s nagibom za oranične jednogodišnje kulture; 10.1.2. Zatravnjivanje trajnih nasada; 10.1.3. Očuvanje travnjaka velike prirodne vrijednosti; 10.1.4. Pilot mjera za zaštitu kosca (Crex crex); 10.1.5. Pilot mjera za zaštitu leptira; 10.1.6. Uspostava poljskih traka; 10.1.7. Održavanje ekstenzivnih voćnjaka; 10.1.8. Održavanje ekstenzivnih maslinika; 10.1.9. Očuvanje ugroženih izvornih i zaštićenih pasmina domaćih životinja; 10.2. Plaćanje za očuvanje, održivo korištenje i razvoj genetskih resursa u poljoprivredi

Očuvanje, održivo korištenje i razvoj genetskih resursa u poljoprivredi. Sukladno navedenoj Uredbi uključivanje mjere „Poljoprivreda, okoliš i klimatski uvjeti“ u

Program ruralnog razvoja je obavezno za države članice, dok je sudjelovanje korisnika u mjeri dobrovoljno.

Korisnici moraju poštivati sve uvjete iz pojedine operacije tijekom petogodišnjeg obveznog razdoblja, uz mogućnost produživanja obveznog razdoblja na najviše dvije godine. Potpora je u vidu godišnjeg plaćanja po jedinici površine ili UG. Plaćanje je naknada korisniku za gubitak prihoda i dodatne troškove koji su rezultat pridržavanja posebnih uvjeta koje nadilaze minimalno propisane uvjete. Izračun visine potpore izradilo je neovisno tijelo.

Minimalna površina ARKOD parcele za koju se može podnijeti Zahtjev je 0,05 ha, a pravo na potporu ostvaruje se ukoliko je površina poljoprivrednog gospodarstva minimalno 0,5 ha, s izuzetkom za M10.1.O.6 Uspostava poljskih traka, gdje ARKOD parcela mora biti najmanje 1 ha. Minimalni broj uvjetnih grla za potporu je 0,15.

22

Prihvatljivi korisnici ove mjere jesu poljoprivrednici i grupe poljoprivrednika sukladno nacionalnom Zakonu o poljoprivredi, koji su upisani u Upisnik poljoprivrednih gospodarstava, koriste zemljište upisano u ARKOD te na gospodarstvu drže domaće životinje upisane u Jedinstveni registar domaćih životinja (JRDŽ). M11 – EKOLOŠKI UZGOJ

Članak 29. Uredbe 1305/2013 Europskog parlamenta i vijeća o potpori ruralnom razvoju Europskoga poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj od 17. prosinca 2013. godine temelj je za mjeru „Ekološki uzgoj“.

Ekološka poljoprivreda nastala je kao odgovor na sve očitije negativne učinke koje

konvencionalna poljoprivreda ima na okoliš i prirodne resurse, a time i na zdravlje ljudi. Povećani interes kupaca za zdravom, ekološki uzgojenom hranom ali i proizvođača za proizvodnjom ukazuju na potrebu za ovom mjerom.

Cilj mjere je očuvati kvalitetu vode, zraka i tla te povećati plodnost tla što u konačnici kroz proizvodnju zdrave, kemikalijama netretirane hrane, doprinosi zdravlju ljudi i životinja. To je održiva poljoprivredna proizvodnja koji je u suglasju s prirodom i prirodnim zakonima te doprinosi očuvanju biološke raznolikost, uključujući i Natura 2000 područja kao i područja visoke prirodne vrijednosti. U širem kontekstu doprinosi razvoju specifičnih ruralnih područja, očuvanju kulturne baštine i tipičnog hrvatskog krajolika.

Budući je ekološka poljoprivreda daleko zahtjevniji sistem poljoprivredne proizvodnje, cilj mjere je poticati poljoprivrednike da preuzmu obveze koje nadilaze uvjete višestruke sukladnosti i propisane zahtjeve upravljanje, odnosno poticati poljoprivrednike koji su već prihvatili navedene obveze da nastave s ekološkom poljoprivrednom proizvodnjom.

Mjera se sastoji od dvije podmjere : M11.1. Plaćanja za prijelaz na ekološke poljoprivredne prakse i metode M11.2. Plaćanja za održavanje ekoloških poljoprivrednih praksi i metoda Sudjelovanje u mjeri je dobrovoljno uz petogodišnje poštivanje obveza. Obavezno prijelazno

razdoblje za ekološku proizvodnju za biljnu proizvodnju traje dvije godine za oranice, a za višegodišnje nasade tri godine uz mogućnost skraćenja prijelaznog razdoblja sukladno Pravilniku o ekološkoj proizvodnji NN 86/13 i Uredbi Komisije (EZ) br. 889/2008 od 5. rujna 2008. godine.

Potpora je u vidu godišnjeg plaćanja po jedinici površine kao naknada korisniku za gubitak prihoda i dodatne troškove koji su rezultat pridržavanja posebnih uvjeta koji nadilaze minimalno propisane uvjete. Korisnici moraju poštivati odredbe višestruke sukladnosti kao i druge propisane zahtjeve upravljanja.

Minimalna površina ARKOD parcele za koju se može podnijeti Zahtjev je 0,05 ha, a pravo na potporu ostvaruje se ukoliko je površina poljoprivrednog gospodarstva minimalno 0,5 ha. Izračun visine potpore izradilo je neovisno tijelo. Prihvatljivi su korisnici poljoprivredna gospodarstva sukladno Zakonu o poljoprivredi, upisani u Upisnik poljoprivrednih gospodarstava, koriste zemljište upisano u ARKOD te prelaze na ili nastavljaju ekološku proizvodnju sukladno Uredbi Vijeća (EZ) br. 834/2007, te su upisani u Upisnik subjekta u ekološkoj proizvodnji.

Korisnici moraju odgovarati definiciji aktivnog poljoprivrednika sukladno značenju članka 9. Uredbe (EU) o izravnim plaćanjima br. 1307/2013 Europskog Parlamenta i Vijeća od 17. prosinca

2013. o utvrđivanju pravila za izravna plaćanja poljoprivrednicima u programima potpore u okviru zajedničke poljoprivredne politike i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 637/2008 i Uredbe Vijeća (EZ) br. 73/2009. MJERA 13 „PLAĆANJA PODRUČJIMA S PRIRODNIM ILI OSTALIM POSEBNIM OGRANIČENJIMA“

Članak 31. Uredbe 1305/2013 Europskog parlamenta i vijeća o potpori ruralnom razvoju Europskoga poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj od 17. prosinca 2013. godine temelj je za mjeru „Plaćanja područjima s prirodnih ili ostalim posebnim ograničenja u poljoprivredi“.

RH želi provoditi ovu mjeru, koja je u donekle sličnom obliku postojala i kao nacionalna ruralna mjera, kako bi se na područjima koja nemaju optimalne uvjete za poljoprivredu omogućio nastavak poljoprivredne proizvodnje. Samim time trebao bi se zaustaviti trend depopulacije u navedenim područjima te potaknuti razvoj ruralne sredine. Nastavak poljoprivrednih aktivnosti je istovremeno ključan za održavanje bioraznolikosti kao i očuvanje visoko vrijednih krajobraza.

Potpora za korisnike ove mjere je u vidu nadoknade za dodatne troškove proizvodnje i umanjeni prihod (uslijed smanjenog prinosa) koji proizlaze iz nepovoljnih prirodnih uvjeta. Maksimalna visina potpore je određena Uredbom, dok se iznos za svako od definiranih područja temelji na osnovu kalkulacija.

Kako bi se izdvojila područja koja odgovaraju uvjetima iz Uredbe, a imajući u vidu da se radi o vremenski zahtjevnom i složenom postupku za koji su potrebne stručne i znanstvene podloge, Ministarstvo poljoprivrede je još 2012. godine raspisalo javni natječaj za uslugu izrade „Studije određivanja područja pod utjecajem prirodnih ili drugih specifičnih ograničenja u poljoprivredi s kalkulacijama“. Po završetku postupka natječaja, Sveučilište u Zagrebu, Agronomski fakultet, sklopilo je ugovor s Ministarstvom poljoprivrede o obavljanju usluge izrade predmetne studije.

Područja s prirodnim ili ostalim posebnim ograničenjima određuju se na nivou LAU2 područja, što u RH odgovara jedinici lokalne samouprave (JLS) a dijele se na sljedeće kategorije:

- gorsko planinska područja (odnosno područja s reljefnim ograničenjima koja uključuju nadmorsku visinu i nagib terena)

- područja sa značajnim prirodnim ograničenjima (uključuju ograničenja: niska temperatura, suša; ograničena dreniranost tla; nepovoljna tekstura i kamenitost tla; plitka ekološka dubina; loša kemijska svojstva – kiselost, slanost i alkalnost tla; strmi nagib terena)

- područja sa posebnim ograničenjima (ograničenje uz kršku geomorfologija) - ovih područja može biti maksimalno 10 % u odnosu na ukupnu površinu države.

Prihvatljivi korisnici su poljoprivrednici, definirani u nacionalnom Zakonu o poljoprivredi, upisani u Upisnik poljoprivrednih gospodarstava, koriste površine upisane u Arkod, te provode poljoprivredne aktivnosti na područjima JLS koja je definiranima kao područje s ograničenjima skladu sa člancima 31. i 32. Uredbe (EU) br. 1305/2013.

Korisnici moraju biti u skladu sa definicijom aktivnog poljoprivrednika sukladno značenju članka 9. Uredbe (EU) br. 1307/2013.

Minimalna površina ARKOD parcele za koju se može podnijeti Zahtjev je 0,05 ha, a pravo na potporu ostvaruje se ukoliko je površina poljoprivrednog gospodarstva minimalno 0,5 ha. Izračun visine potpore izradilo je neovisno tijelo

23

Prihvatljivi korisnici ove mjere jesu poljoprivrednici i grupe poljoprivrednika sukladno nacionalnom Zakonu o poljoprivredi, koji su upisani u Upisnik poljoprivrednih gospodarstava, koriste zemljište upisano u ARKOD te na gospodarstvu drže domaće životinje upisane u Jedinstveni registar domaćih životinja (JRDŽ). M11 – EKOLOŠKI UZGOJ

Članak 29. Uredbe 1305/2013 Europskog parlamenta i vijeća o potpori ruralnom razvoju Europskoga poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj od 17. prosinca 2013. godine temelj je za mjeru „Ekološki uzgoj“.

Ekološka poljoprivreda nastala je kao odgovor na sve očitije negativne učinke koje

konvencionalna poljoprivreda ima na okoliš i prirodne resurse, a time i na zdravlje ljudi. Povećani interes kupaca za zdravom, ekološki uzgojenom hranom ali i proizvođača za proizvodnjom ukazuju na potrebu za ovom mjerom.

Cilj mjere je očuvati kvalitetu vode, zraka i tla te povećati plodnost tla što u konačnici kroz proizvodnju zdrave, kemikalijama netretirane hrane, doprinosi zdravlju ljudi i životinja. To je održiva poljoprivredna proizvodnja koji je u suglasju s prirodom i prirodnim zakonima te doprinosi očuvanju biološke raznolikost, uključujući i Natura 2000 područja kao i područja visoke prirodne vrijednosti. U širem kontekstu doprinosi razvoju specifičnih ruralnih područja, očuvanju kulturne baštine i tipičnog hrvatskog krajolika.

Budući je ekološka poljoprivreda daleko zahtjevniji sistem poljoprivredne proizvodnje, cilj mjere je poticati poljoprivrednike da preuzmu obveze koje nadilaze uvjete višestruke sukladnosti i propisane zahtjeve upravljanje, odnosno poticati poljoprivrednike koji su već prihvatili navedene obveze da nastave s ekološkom poljoprivrednom proizvodnjom.

Mjera se sastoji od dvije podmjere : M11.1. Plaćanja za prijelaz na ekološke poljoprivredne prakse i metode M11.2. Plaćanja za održavanje ekoloških poljoprivrednih praksi i metoda Sudjelovanje u mjeri je dobrovoljno uz petogodišnje poštivanje obveza. Obavezno prijelazno

razdoblje za ekološku proizvodnju za biljnu proizvodnju traje dvije godine za oranice, a za višegodišnje nasade tri godine uz mogućnost skraćenja prijelaznog razdoblja sukladno Pravilniku o ekološkoj proizvodnji NN 86/13 i Uredbi Komisije (EZ) br. 889/2008 od 5. rujna 2008. godine.

Potpora je u vidu godišnjeg plaćanja po jedinici površine kao naknada korisniku za gubitak prihoda i dodatne troškove koji su rezultat pridržavanja posebnih uvjeta koji nadilaze minimalno propisane uvjete. Korisnici moraju poštivati odredbe višestruke sukladnosti kao i druge propisane zahtjeve upravljanja.

Minimalna površina ARKOD parcele za koju se može podnijeti Zahtjev je 0,05 ha, a pravo na potporu ostvaruje se ukoliko je površina poljoprivrednog gospodarstva minimalno 0,5 ha. Izračun visine potpore izradilo je neovisno tijelo. Prihvatljivi su korisnici poljoprivredna gospodarstva sukladno Zakonu o poljoprivredi, upisani u Upisnik poljoprivrednih gospodarstava, koriste zemljište upisano u ARKOD te prelaze na ili nastavljaju ekološku proizvodnju sukladno Uredbi Vijeća (EZ) br. 834/2007, te su upisani u Upisnik subjekta u ekološkoj proizvodnji.

Korisnici moraju odgovarati definiciji aktivnog poljoprivrednika sukladno značenju članka 9. Uredbe (EU) o izravnim plaćanjima br. 1307/2013 Europskog Parlamenta i Vijeća od 17. prosinca

2013. o utvrđivanju pravila za izravna plaćanja poljoprivrednicima u programima potpore u okviru zajedničke poljoprivredne politike i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 637/2008 i Uredbe Vijeća (EZ) br. 73/2009. MJERA 13 „PLAĆANJA PODRUČJIMA S PRIRODNIM ILI OSTALIM POSEBNIM OGRANIČENJIMA“

Članak 31. Uredbe 1305/2013 Europskog parlamenta i vijeća o potpori ruralnom razvoju Europskoga poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj od 17. prosinca 2013. godine temelj je za mjeru „Plaćanja područjima s prirodnih ili ostalim posebnim ograničenja u poljoprivredi“.

RH želi provoditi ovu mjeru, koja je u donekle sličnom obliku postojala i kao nacionalna ruralna mjera, kako bi se na područjima koja nemaju optimalne uvjete za poljoprivredu omogućio nastavak poljoprivredne proizvodnje. Samim time trebao bi se zaustaviti trend depopulacije u navedenim područjima te potaknuti razvoj ruralne sredine. Nastavak poljoprivrednih aktivnosti je istovremeno ključan za održavanje bioraznolikosti kao i očuvanje visoko vrijednih krajobraza.

Potpora za korisnike ove mjere je u vidu nadoknade za dodatne troškove proizvodnje i umanjeni prihod (uslijed smanjenog prinosa) koji proizlaze iz nepovoljnih prirodnih uvjeta. Maksimalna visina potpore je određena Uredbom, dok se iznos za svako od definiranih područja temelji na osnovu kalkulacija.

Kako bi se izdvojila područja koja odgovaraju uvjetima iz Uredbe, a imajući u vidu da se radi o vremenski zahtjevnom i složenom postupku za koji su potrebne stručne i znanstvene podloge, Ministarstvo poljoprivrede je još 2012. godine raspisalo javni natječaj za uslugu izrade „Studije određivanja područja pod utjecajem prirodnih ili drugih specifičnih ograničenja u poljoprivredi s kalkulacijama“. Po završetku postupka natječaja, Sveučilište u Zagrebu, Agronomski fakultet, sklopilo je ugovor s Ministarstvom poljoprivrede o obavljanju usluge izrade predmetne studije.

Područja s prirodnim ili ostalim posebnim ograničenjima određuju se na nivou LAU2 područja, što u RH odgovara jedinici lokalne samouprave (JLS) a dijele se na sljedeće kategorije:

- gorsko planinska područja (odnosno područja s reljefnim ograničenjima koja uključuju nadmorsku visinu i nagib terena)

- područja sa značajnim prirodnim ograničenjima (uključuju ograničenja: niska temperatura, suša; ograničena dreniranost tla; nepovoljna tekstura i kamenitost tla; plitka ekološka dubina; loša kemijska svojstva – kiselost, slanost i alkalnost tla; strmi nagib terena)

- područja sa posebnim ograničenjima (ograničenje uz kršku geomorfologija) - ovih područja može biti maksimalno 10 % u odnosu na ukupnu površinu države.

Prihvatljivi korisnici su poljoprivrednici, definirani u nacionalnom Zakonu o poljoprivredi, upisani u Upisnik poljoprivrednih gospodarstava, koriste površine upisane u Arkod, te provode poljoprivredne aktivnosti na područjima JLS koja je definiranima kao područje s ograničenjima skladu sa člancima 31. i 32. Uredbe (EU) br. 1305/2013.

Korisnici moraju biti u skladu sa definicijom aktivnog poljoprivrednika sukladno značenju članka 9. Uredbe (EU) br. 1307/2013.

Minimalna površina ARKOD parcele za koju se može podnijeti Zahtjev je 0,05 ha, a pravo na potporu ostvaruje se ukoliko je površina poljoprivrednog gospodarstva minimalno 0,5 ha. Izračun visine potpore izradilo je neovisno tijelo

24

GOSPODARSKI UČINAK KONJIČKOG SEKTORA

dr. sc. Klemen Potočnik Univerza v Ljubljani, Biotehniška fakulteta, Oddelek za zootehniko, Groblje 3, 1230 Domžale, Slovenija, e-mail: Klemen.Potocnik@bf.uni-lj.si Uvod

U radu se govori o gospodarskom učinku konjičkog sektora, pri tome podrazumijevajući konje i magarce. U engleskom jeziku upotrebljava se izraz ''Equine industry'', što obuhvaća kopitare, iako u Europi i Sjevernoj Americi najznačajniju ulogu imaju konji. Konjički sektor predstavlja u zapadnoj Europi i u Sjevernoj Americi značajan granu privrede. U usporedbi s drugim poljoprivrednim granama, gdje su vlasnici životinja samo profesionalci, u konjogojstvu značajni dio predstavljaju neprofesionalci, koji drže konje za hobi. U konjičko razvijenim zemljama taj dio predstavlja 80 % od svih vlasnika konja. Ta činjenica je jako bitna kada se razmišlja o gospodarskom učinku. Procjenjuje se, da se neprofesionalni dio sektora u zadnjim godinama, koje nisu bile povoljne za privredu, povećavao. Jedna od jačih skupina su rekreativni jahači, broj kojih se godišnje povećava za oko 5 %.

Kod procjene gospodarskog učinka bitno je imati u vidu obje grupe, kako profesionalce, tako i hobi korisnike. Glavni cilj pojedinca je drugačiji u odnosu na grupu kojoj pripada. Profesionalci ulažu više vremena sa svrhom, da zarade i žive od tog posla. S druge strane hobi korisnici najveći dio vremena potroše na svome profesionalnom zanimanju, koji nije vezan na konjički sektor, a u slobodno vrijeme se bave konjima, gdje potroše značajan dio zarađenog novca. Glavna „dobit“ u konjičkom sektoru mu je kvalitetno korištenje slobodnog vremena i generalno povećanje kakvoće života. U zemljama gdje je konjički sektor manje razvijen razlika između profesionalnog i hobi načina bavljenja konjima nije tako očita. U smislu gospodarskih učinaka, obrt kapitala i investicija po grlu je puno manji.

Gledano šire, u svim zemljama konjički sektor ima veliki socio-ekonomski učinak, koji se ogleda kroz:

- očuvanje krajolika - računa se, da u prosjeku jedan konj popase ili se za njega spremi krma iz jednog hektara travnjaka i/ili pašnaka,

- velik broj radnih mjesta - vezano direktno ili indirektno na sektor, - atraktivnost za mlade ljude, koji se zbog toga u većoj mjeri odlučuju ostati i raditi u

poljoprivredi i u ruralnom prostoru, - atraktivniji krajolik i ponudu, koja privlači turiste u ruralne sredine - ocjenjuje se, da su konji i

magarci najefikasniji alat za povezivanje ruralnog i urbanog stanovništva.

Poznavanjem stanja u konjogojstvu u našim prostorima i u inozemstvu, moguće je procijeniti na koji način bi u našom prostoru mogli podići ekonomsku efikasnost konjičkog sektora, pri tome na učinkovitiji način iskorištavajući potencijale koje imamo.

Potencijali konjičkog sektora

Potencijale u osnovnom smislu možemo podijeliti na populacije konja i magarca te na infrastrukturu. Konjičko razvijene zemlje na području Europe i Sjeverne Amerike imaju velike populacije sportskih konja i dobru infrastrukturu, koja omogućava isplativost uzgoja sportskih konja.

U usporedbi s tim, naše populacije sportskih konja su jako male i kao takve ne opravdavaju razvoj infrastrukture usporedive zapadnim zemljama. Ta činjenica jasno pokazuje, da na tom segmentu ne možemo bitno podići konkurentnost na polju sportskih konja, osim u manjoj mjeri kod nekih specifičnih disciplina i u specifičnim uvjetima.

Zbog navedenih činjenica očekivano je, da se je znanje kao jedno od osnovnih uvjeta za razvoj sektora više razvilo i raširilo u zapadnim zemljama. Danas smo svjesni činjenice, da su nam potencijali ograničeni, ali da nam je dostupno znanje i iskustva iz konjičko razvijenih zemalja kao nikad prije. S tim pretpostavkama ćemo u nastavku pokazati moguće primjene dobre prakse u našim uvjetima sa ciljem podizanja znanja, očuvanja genetskih resursa i krajolika, razvoja infrastrukture i svakako podizanja isplativosti uzgoja i upotrebe kopitara (konja i magaraca).

Populacije konja i magaraca Posebnu vrijednost predstavljaju izvorne (autohtone) pasmine, koje možemo iskoristiti kao

nešto posebno, prikazati interesantno i povezati s turizmom. S druge strane te pasmine su prilagođene lokalnim uvjetima te se kod mnogih aktivnosti pokazuju kao najefikasnije.

Infrastruktura vezana na konjički sektor Infrastruktura se na našim područjima nije razvijala odnosno pratila razvoj u konjogojsko

razvijenim zemljama. Svima poznata zamijenjena funkcije konja u prošlom stoljeću, u razvijenim zemljama bila je praćena razvojem i istraživanjima. Tako su postigli znanje koje nude putem školskog sistema na svim razinama. To znanje dostupno je na razinama od majstorskih programa, kraćih specijalističkih obrazovanja do poslijediplomskih studija na sveučilištima. Dandanas uzgojne organizacije i druge institucije u tim zemljama na vodeća mjesta u konjogojskim organizacijama zapošljavaju osobe visoko obrazovane s tog područja. Na taj način se brzo uvode nova znanja i tehnologije u praksu. To je model koji omogućava podizanje ekonomske efikasnosti sektora u najširom smislu.

Mogućnosti uključenja konja i magaraca u privredne svrhe U ovom poglavlju prikazat ćemo mogućnosti upotrebe konju u smislu povećanja gospodarskog

učinka u našim područjima. Više pažnje posvetit ćemo područjima gdje su potencijali veliki, a poznavanje tih mogućnosti manje.

Šport Kako je bilo spomenuto većina konjičkih sportova traži velike populacije športskih konja, da bi

mogli primijeniti selekciju koja bi omogućavala praćenje genetskih trendova svjetskih populacija sportskih konja (galopera, kasača, preponaša, dresurnih konja,…). Za razliku od tih na našim područjima zaprežni sport gdje lipicanska pasmina postiže dobre rezultate, može biti zanimljiva za pojedine uzgajivače, trenere i vozače. Za podizanje interesa i jačanje toga nužno je taj sport organizirati po principu ostalih vrhunskih konjičkih sportova. To znači da je potrebno organizirati uzgoj, definirati uzgojne ciljeve i putove selekcije. Pored toga potrebno je profesionalizirati postupke uzgoja i treniranja konja kao i ljudi koji sudjeluju u tom sportu. Samo na taj način moguće je očekivati, da trke postanu atraktivnije te bi bile zanimljive za veći broj gledatelja, mlade sportaše i investitore.

25

GOSPODARSKI UČINAK KONJIČKOG SEKTORA

dr. sc. Klemen Potočnik Univerza v Ljubljani, Biotehniška fakulteta, Oddelek za zootehniko, Groblje 3, 1230 Domžale, Slovenija, e-mail: Klemen.Potocnik@bf.uni-lj.si Uvod

U radu se govori o gospodarskom učinku konjičkog sektora, pri tome podrazumijevajući konje i magarce. U engleskom jeziku upotrebljava se izraz ''Equine industry'', što obuhvaća kopitare, iako u Europi i Sjevernoj Americi najznačajniju ulogu imaju konji. Konjički sektor predstavlja u zapadnoj Europi i u Sjevernoj Americi značajan granu privrede. U usporedbi s drugim poljoprivrednim granama, gdje su vlasnici životinja samo profesionalci, u konjogojstvu značajni dio predstavljaju neprofesionalci, koji drže konje za hobi. U konjičko razvijenim zemljama taj dio predstavlja 80 % od svih vlasnika konja. Ta činjenica je jako bitna kada se razmišlja o gospodarskom učinku. Procjenjuje se, da se neprofesionalni dio sektora u zadnjim godinama, koje nisu bile povoljne za privredu, povećavao. Jedna od jačih skupina su rekreativni jahači, broj kojih se godišnje povećava za oko 5 %.

Kod procjene gospodarskog učinka bitno je imati u vidu obje grupe, kako profesionalce, tako i hobi korisnike. Glavni cilj pojedinca je drugačiji u odnosu na grupu kojoj pripada. Profesionalci ulažu više vremena sa svrhom, da zarade i žive od tog posla. S druge strane hobi korisnici najveći dio vremena potroše na svome profesionalnom zanimanju, koji nije vezan na konjički sektor, a u slobodno vrijeme se bave konjima, gdje potroše značajan dio zarađenog novca. Glavna „dobit“ u konjičkom sektoru mu je kvalitetno korištenje slobodnog vremena i generalno povećanje kakvoće života. U zemljama gdje je konjički sektor manje razvijen razlika između profesionalnog i hobi načina bavljenja konjima nije tako očita. U smislu gospodarskih učinaka, obrt kapitala i investicija po grlu je puno manji.

Gledano šire, u svim zemljama konjički sektor ima veliki socio-ekonomski učinak, koji se ogleda kroz:

- očuvanje krajolika - računa se, da u prosjeku jedan konj popase ili se za njega spremi krma iz jednog hektara travnjaka i/ili pašnaka,

- velik broj radnih mjesta - vezano direktno ili indirektno na sektor, - atraktivnost za mlade ljude, koji se zbog toga u većoj mjeri odlučuju ostati i raditi u

poljoprivredi i u ruralnom prostoru, - atraktivniji krajolik i ponudu, koja privlači turiste u ruralne sredine - ocjenjuje se, da su konji i

magarci najefikasniji alat za povezivanje ruralnog i urbanog stanovništva.

Poznavanjem stanja u konjogojstvu u našim prostorima i u inozemstvu, moguće je procijeniti na koji način bi u našom prostoru mogli podići ekonomsku efikasnost konjičkog sektora, pri tome na učinkovitiji način iskorištavajući potencijale koje imamo.

Potencijali konjičkog sektora

Potencijale u osnovnom smislu možemo podijeliti na populacije konja i magarca te na infrastrukturu. Konjičko razvijene zemlje na području Europe i Sjeverne Amerike imaju velike populacije sportskih konja i dobru infrastrukturu, koja omogućava isplativost uzgoja sportskih konja.

U usporedbi s tim, naše populacije sportskih konja su jako male i kao takve ne opravdavaju razvoj infrastrukture usporedive zapadnim zemljama. Ta činjenica jasno pokazuje, da na tom segmentu ne možemo bitno podići konkurentnost na polju sportskih konja, osim u manjoj mjeri kod nekih specifičnih disciplina i u specifičnim uvjetima.

Zbog navedenih činjenica očekivano je, da se je znanje kao jedno od osnovnih uvjeta za razvoj sektora više razvilo i raširilo u zapadnim zemljama. Danas smo svjesni činjenice, da su nam potencijali ograničeni, ali da nam je dostupno znanje i iskustva iz konjičko razvijenih zemalja kao nikad prije. S tim pretpostavkama ćemo u nastavku pokazati moguće primjene dobre prakse u našim uvjetima sa ciljem podizanja znanja, očuvanja genetskih resursa i krajolika, razvoja infrastrukture i svakako podizanja isplativosti uzgoja i upotrebe kopitara (konja i magaraca).

Populacije konja i magaraca Posebnu vrijednost predstavljaju izvorne (autohtone) pasmine, koje možemo iskoristiti kao

nešto posebno, prikazati interesantno i povezati s turizmom. S druge strane te pasmine su prilagođene lokalnim uvjetima te se kod mnogih aktivnosti pokazuju kao najefikasnije.

Infrastruktura vezana na konjički sektor Infrastruktura se na našim područjima nije razvijala odnosno pratila razvoj u konjogojsko

razvijenim zemljama. Svima poznata zamijenjena funkcije konja u prošlom stoljeću, u razvijenim zemljama bila je praćena razvojem i istraživanjima. Tako su postigli znanje koje nude putem školskog sistema na svim razinama. To znanje dostupno je na razinama od majstorskih programa, kraćih specijalističkih obrazovanja do poslijediplomskih studija na sveučilištima. Dandanas uzgojne organizacije i druge institucije u tim zemljama na vodeća mjesta u konjogojskim organizacijama zapošljavaju osobe visoko obrazovane s tog područja. Na taj način se brzo uvode nova znanja i tehnologije u praksu. To je model koji omogućava podizanje ekonomske efikasnosti sektora u najširom smislu.

Mogućnosti uključenja konja i magaraca u privredne svrhe U ovom poglavlju prikazat ćemo mogućnosti upotrebe konju u smislu povećanja gospodarskog

učinka u našim područjima. Više pažnje posvetit ćemo područjima gdje su potencijali veliki, a poznavanje tih mogućnosti manje.

Šport Kako je bilo spomenuto većina konjičkih sportova traži velike populacije športskih konja, da bi

mogli primijeniti selekciju koja bi omogućavala praćenje genetskih trendova svjetskih populacija sportskih konja (galopera, kasača, preponaša, dresurnih konja,…). Za razliku od tih na našim područjima zaprežni sport gdje lipicanska pasmina postiže dobre rezultate, može biti zanimljiva za pojedine uzgajivače, trenere i vozače. Za podizanje interesa i jačanje toga nužno je taj sport organizirati po principu ostalih vrhunskih konjičkih sportova. To znači da je potrebno organizirati uzgoj, definirati uzgojne ciljeve i putove selekcije. Pored toga potrebno je profesionalizirati postupke uzgoja i treniranja konja kao i ljudi koji sudjeluju u tom sportu. Samo na taj način moguće je očekivati, da trke postanu atraktivnije te bi bile zanimljive za veći broj gledatelja, mlade sportaše i investitore.

26

Na našem području veći potencijal imaju sportovi vezani na tradiciju. Jedan primjer takvog sporta je Sinjska alka. Organizacija manifestacije, koja uključuje kao glavnu, točku s konjima, pokazuje se uspješnom jer je vezana uz turizam. To je odličan primjer kako se može dugovječno očuvati posebne karakteristike konja, vještine vezane uz uzgoj, obučavanje i rad s konjima. Kod takvih konjičkih sportova treba voditi brigu i o dobrobiti životinja, koja je često u pitanju kod organizacija trka s magarcima, povlaćenja teških balvana (štraparijada) i slično.

Rekreacija U zapadnom svijetu je rekreacija koja uključuje konja već dugi niz godina u porastu.

Dugogodišnja iskustva, da se čovjek po druženju s konjem bolje osjeća potvrđuju i najnovija istraživanja. Mnogi ljudi koji su to prepoznali i pogotovo kada imaju stresan posao i mogu si priuštiti jedan od oblika rekreacije s konjima, to prakticiraju redovito. Najatraktivniji oblik rekreacije s konjem je jahanje. Iako je još nedavno bio trend, da su ti ljudi držali vlastitog konja, danas je trend povećanog zanimanje za najam konja. Stoga se gospodarstva koja su prije nudila držanje i smještaj konja, danas bave držanjem pretežito vlastitih konja, koje daju u najam pojedincima ili grupama u raznim oblicima dogovora.

Takvim odnosnom promijenila se uloga gospodarstava koja drže konje. Prije je bilo važno, da se brinu o konjima sukladno dogovoru s vlasnikom, a danas je potrebno, da uz to imaju puno više znanja, te da se više posvete uzgoju, treningu i njezi konja, pa do upotrebe konja zavisno od želja stranaka. Često dolazi do situacije, da vlasnik mora organizirati i školu jahanja, jer dolaze i korisnici bez prethodnog iskustva u radu s konjima, najčešće školska djeca. S obzirom na navedeno na gospodarstvu je prije bilo puno manje posla, što kod opisanog modela često nije dovoljno, te umjesto da radi samo jedan čovjek, u pravilu treba više ljudi. Na taj način povećava se zaposlenost, a i mogućnost za širenje djelatnosti (dijelom i u turizam).

Treba napomenuti, da su za rekreaciju najpovoljnija gospodarstva, koja su dobro povezana s gradovima, jer su baš gradski stanovnici glavni korisnici usluga vezanih uz rekreaciju. Tako je taj segment konjogojstva bitan čimbenik kod povezivanja urbanog i ruralnog stanovništva.

Upotreba kopitara u turizmu Taj segment upotrebe konja ima jako velik potencijal u našim zemljama jer imamo jako dobre

prirodne uvjete, a s druge strane za to nisu potrebne specijalne pasmine konja ili magaraca, nego su upravo autohtone pasmine najpovoljnije. Turizam se od rekreacije razlikuje u korisnicima, koji se u tom primjeru puno češće mijenjaju i po pravilu traže atraktivniju ponudu. Pored konja ili magaraca na takvom gospodarstvu jako je poželjno, da se nudi i lokalna hrana, noćenje te druge turističke usluge. Za sam uspjeh toga segmenta značajnu ulogu ima povezivanje i zajedničko nastupanje na tržištu i kod promocije. U nastavku će biti predstavljena dva primjera dobre prakse implementacije konja i magaraca u turizam, ali generalno gledano praktički svako gospodarstvo gdje je moguće ponuditi neki oblik turizma, s konjima i/ili magarcima može se nadopuniti i napraviti ponudu atraktivniju.

Nekoliko dobrih primjera upotrebe magaraca i nadgradnje turističke ponude u brdovitih predjelima Francuske i Italije pokazala se ponuda magaraca za najam planinarima. Najčešće tu ponudu iskoriste obitelji s djecom, jer smatraju planinarenje s magarcem, koji nosi samar jako zanimljivo. Djeca na taj način češće želi planinariti, a roditelji u tome nađu nešto jako zdravo za razvoj djece te za kvalitetno provođenje odmora s obitelji. Uzgajivači se za takve potrebe udruže,

kako bi mogli osigurati ponudu na širem području, zajednički propagirati takav način planinarenja i pogotovo, da mogu mijenjati životinje ukoliko se pokaže potreba za time. Naše zemlje pretežno su brdovite i u više područja je planinarenje dobro razvijeno, implementacija dodatne ponude za organiziran najam magaraca ima mogućnost za povećanje isplativosti držanja magaraca.

Primjer specijalne turističke ponude zaprežnih konja je jako prepoznat u Irskoj, gdje se je četvorica uzgajivača hladnokrvnih konja udružila i nude karavan prikolice koje vuku konji u jednopregu. Turisti dolaze, da bi se takvom prikolicom i konjem provozali kroz Irsku. Na putu od jugoistoka prema sjeverozapadu Irske pored tih četiri gospodarstva opremljeno je više kampova gdje mogu turisti odmoriti i nahraniti konje te se družiti i zabaviti raznom ponudom. Zbog velikog zanimanja za tu vrstu turizma, konji redovito rade i dobro su obučeni. Razumljivo je, da ih i uzgajivači odaberu po temperamentu te da ih dobro obuče za takav rad. Turisti tako trebaju obuku od 30 minuta, da se priuče zapregnuti i voditi konja po putevima kroz prirodu prostranih pašnjaka. Takav oblik turizma moguće je organizirati u nizinskim područjima. Jedno od takvih je Posavina gdje je i izvorna domovina autohtone pasmine posavskog konja, koji bi bio povoljan za takav oblik rada.

Upotreba kopitara za rad u poljoprivredi i šumarstvu Konji su nakon uvođenja traktora u poljoprivredu i šumarstvo naglo izgubili na važnosti, a s time

se je i brojno stanje hladnokrvnih pasmina značajno smanjilo. Uvođenje konja i magaraca kao radne snage u tom segmentu pogotovo nije u svrhu povećanja efikasnosti. Takav pristup osmišljen je u primjeru kada imamo na gospodarstvu manje površine, koje su često i teže dostupne ili opasne za rad s traktorom, a pogotovo se preporučuje za organsku proizvodnju. U okviru projekta tehnološke platforme FABRE izrađena je strategija o bioekonomici u poljoprivredi do 2030. godine, koja predviđa smanjenje opterećenja okoline.

U tom pravcu već godinama rade u Skandinavskim zemljama gdje se uz povećanu upotrebu konja u šumarstvu, sakupljanju smeća, posipanjem cesta zimi i slično, razvija i tehnika za povećanje efikasnosti i sigurnosti rada s konjima. Jako dobar primjer iz Švedske odnosi se na proizvodnju povrća i voća bez upotrebe fosilnih goriva. Poljoprivrednici koje nazivaju pravi organski farmeri (True organic farmers) udružili su se i zajedno nastupaju na tržištu, gdje način proizvodnje koriste za prepozntljivost robne marke. Iz iste zemlje značajan je podatak, da godišnje iz šuma konji izvoze više od milijun kubnih metara trupaca.

Konje i magarce koriste u vinogradarstvu u Francuskoj. Autohtonu pasminu konja za obradu vinograda i autohtonu pasminu magaraca, da iznosi grožđe iz vinograda. Tako proizvedeno vino plasiraju na tržište s posebnom pričom, posebnom robnom markom i po posebnoj cijeni.

Skandinavski stručnjaci ocjenjuju, da rad s konjima (u šumarstvu, poljoprivredi i za komunale usluge) ima više pozitivnih efekata na gospodarstvo i društvo. Glavni pokazatelji su, nova radna mjesta, očuvanje biološke raznovrsnosti (pogotovo u šumarstvu), atrakcija za potrošače i turizam.

Aktivnosti s kopitarima i terapija Na našem području poznata je terapija s konjima ili magarcima, koja postaje sve značajnija

grana konjičkog sektora. Manje su poznate takozvane aktivnosti s konjima i magarcima, koje npr. u SAD predstavljaju većinu posla pod zajedno imenovanim sektorom, aktivnosti i terapija s pomoću kopitara (eng. Equine assisted activities and therapies-EAAT). Glavna razlika između terapija i aktivnosti je u tipu korisnika. Kod terapija korisnik ima neki hendikep (ili mentalni ili fizički) i zbog toga

27

Na našem području veći potencijal imaju sportovi vezani na tradiciju. Jedan primjer takvog sporta je Sinjska alka. Organizacija manifestacije, koja uključuje kao glavnu, točku s konjima, pokazuje se uspješnom jer je vezana uz turizam. To je odličan primjer kako se može dugovječno očuvati posebne karakteristike konja, vještine vezane uz uzgoj, obučavanje i rad s konjima. Kod takvih konjičkih sportova treba voditi brigu i o dobrobiti životinja, koja je često u pitanju kod organizacija trka s magarcima, povlaćenja teških balvana (štraparijada) i slično.

Rekreacija U zapadnom svijetu je rekreacija koja uključuje konja već dugi niz godina u porastu.

Dugogodišnja iskustva, da se čovjek po druženju s konjem bolje osjeća potvrđuju i najnovija istraživanja. Mnogi ljudi koji su to prepoznali i pogotovo kada imaju stresan posao i mogu si priuštiti jedan od oblika rekreacije s konjima, to prakticiraju redovito. Najatraktivniji oblik rekreacije s konjem je jahanje. Iako je još nedavno bio trend, da su ti ljudi držali vlastitog konja, danas je trend povećanog zanimanje za najam konja. Stoga se gospodarstva koja su prije nudila držanje i smještaj konja, danas bave držanjem pretežito vlastitih konja, koje daju u najam pojedincima ili grupama u raznim oblicima dogovora.

Takvim odnosnom promijenila se uloga gospodarstava koja drže konje. Prije je bilo važno, da se brinu o konjima sukladno dogovoru s vlasnikom, a danas je potrebno, da uz to imaju puno više znanja, te da se više posvete uzgoju, treningu i njezi konja, pa do upotrebe konja zavisno od želja stranaka. Često dolazi do situacije, da vlasnik mora organizirati i školu jahanja, jer dolaze i korisnici bez prethodnog iskustva u radu s konjima, najčešće školska djeca. S obzirom na navedeno na gospodarstvu je prije bilo puno manje posla, što kod opisanog modela često nije dovoljno, te umjesto da radi samo jedan čovjek, u pravilu treba više ljudi. Na taj način povećava se zaposlenost, a i mogućnost za širenje djelatnosti (dijelom i u turizam).

Treba napomenuti, da su za rekreaciju najpovoljnija gospodarstva, koja su dobro povezana s gradovima, jer su baš gradski stanovnici glavni korisnici usluga vezanih uz rekreaciju. Tako je taj segment konjogojstva bitan čimbenik kod povezivanja urbanog i ruralnog stanovništva.

Upotreba kopitara u turizmu Taj segment upotrebe konja ima jako velik potencijal u našim zemljama jer imamo jako dobre

prirodne uvjete, a s druge strane za to nisu potrebne specijalne pasmine konja ili magaraca, nego su upravo autohtone pasmine najpovoljnije. Turizam se od rekreacije razlikuje u korisnicima, koji se u tom primjeru puno češće mijenjaju i po pravilu traže atraktivniju ponudu. Pored konja ili magaraca na takvom gospodarstvu jako je poželjno, da se nudi i lokalna hrana, noćenje te druge turističke usluge. Za sam uspjeh toga segmenta značajnu ulogu ima povezivanje i zajedničko nastupanje na tržištu i kod promocije. U nastavku će biti predstavljena dva primjera dobre prakse implementacije konja i magaraca u turizam, ali generalno gledano praktički svako gospodarstvo gdje je moguće ponuditi neki oblik turizma, s konjima i/ili magarcima može se nadopuniti i napraviti ponudu atraktivniju.

Nekoliko dobrih primjera upotrebe magaraca i nadgradnje turističke ponude u brdovitih predjelima Francuske i Italije pokazala se ponuda magaraca za najam planinarima. Najčešće tu ponudu iskoriste obitelji s djecom, jer smatraju planinarenje s magarcem, koji nosi samar jako zanimljivo. Djeca na taj način češće želi planinariti, a roditelji u tome nađu nešto jako zdravo za razvoj djece te za kvalitetno provođenje odmora s obitelji. Uzgajivači se za takve potrebe udruže,

kako bi mogli osigurati ponudu na širem području, zajednički propagirati takav način planinarenja i pogotovo, da mogu mijenjati životinje ukoliko se pokaže potreba za time. Naše zemlje pretežno su brdovite i u više područja je planinarenje dobro razvijeno, implementacija dodatne ponude za organiziran najam magaraca ima mogućnost za povećanje isplativosti držanja magaraca.

Primjer specijalne turističke ponude zaprežnih konja je jako prepoznat u Irskoj, gdje se je četvorica uzgajivača hladnokrvnih konja udružila i nude karavan prikolice koje vuku konji u jednopregu. Turisti dolaze, da bi se takvom prikolicom i konjem provozali kroz Irsku. Na putu od jugoistoka prema sjeverozapadu Irske pored tih četiri gospodarstva opremljeno je više kampova gdje mogu turisti odmoriti i nahraniti konje te se družiti i zabaviti raznom ponudom. Zbog velikog zanimanja za tu vrstu turizma, konji redovito rade i dobro su obučeni. Razumljivo je, da ih i uzgajivači odaberu po temperamentu te da ih dobro obuče za takav rad. Turisti tako trebaju obuku od 30 minuta, da se priuče zapregnuti i voditi konja po putevima kroz prirodu prostranih pašnjaka. Takav oblik turizma moguće je organizirati u nizinskim područjima. Jedno od takvih je Posavina gdje je i izvorna domovina autohtone pasmine posavskog konja, koji bi bio povoljan za takav oblik rada.

Upotreba kopitara za rad u poljoprivredi i šumarstvu Konji su nakon uvođenja traktora u poljoprivredu i šumarstvo naglo izgubili na važnosti, a s time

se je i brojno stanje hladnokrvnih pasmina značajno smanjilo. Uvođenje konja i magaraca kao radne snage u tom segmentu pogotovo nije u svrhu povećanja efikasnosti. Takav pristup osmišljen je u primjeru kada imamo na gospodarstvu manje površine, koje su često i teže dostupne ili opasne za rad s traktorom, a pogotovo se preporučuje za organsku proizvodnju. U okviru projekta tehnološke platforme FABRE izrađena je strategija o bioekonomici u poljoprivredi do 2030. godine, koja predviđa smanjenje opterećenja okoline.

U tom pravcu već godinama rade u Skandinavskim zemljama gdje se uz povećanu upotrebu konja u šumarstvu, sakupljanju smeća, posipanjem cesta zimi i slično, razvija i tehnika za povećanje efikasnosti i sigurnosti rada s konjima. Jako dobar primjer iz Švedske odnosi se na proizvodnju povrća i voća bez upotrebe fosilnih goriva. Poljoprivrednici koje nazivaju pravi organski farmeri (True organic farmers) udružili su se i zajedno nastupaju na tržištu, gdje način proizvodnje koriste za prepozntljivost robne marke. Iz iste zemlje značajan je podatak, da godišnje iz šuma konji izvoze više od milijun kubnih metara trupaca.

Konje i magarce koriste u vinogradarstvu u Francuskoj. Autohtonu pasminu konja za obradu vinograda i autohtonu pasminu magaraca, da iznosi grožđe iz vinograda. Tako proizvedeno vino plasiraju na tržište s posebnom pričom, posebnom robnom markom i po posebnoj cijeni.

Skandinavski stručnjaci ocjenjuju, da rad s konjima (u šumarstvu, poljoprivredi i za komunale usluge) ima više pozitivnih efekata na gospodarstvo i društvo. Glavni pokazatelji su, nova radna mjesta, očuvanje biološke raznovrsnosti (pogotovo u šumarstvu), atrakcija za potrošače i turizam.

Aktivnosti s kopitarima i terapija Na našem području poznata je terapija s konjima ili magarcima, koja postaje sve značajnija

grana konjičkog sektora. Manje su poznate takozvane aktivnosti s konjima i magarcima, koje npr. u SAD predstavljaju većinu posla pod zajedno imenovanim sektorom, aktivnosti i terapija s pomoću kopitara (eng. Equine assisted activities and therapies-EAAT). Glavna razlika između terapija i aktivnosti je u tipu korisnika. Kod terapija korisnik ima neki hendikep (ili mentalni ili fizički) i zbog toga

28

pored vodića konja i korisnika u timu surađuje i terapeut. Kod aktivnosti vodiću i konju priključi se jedna ili više osoba bez dijagnoze hendikepa. Za te korisnike se očekuje povećanje kakvoće života, koje se izražava u većoj koncentraciji kod rada (učenja), boljem spavanju, ublažavanju simptoma stresa i slično. Kopitari su prepoznati kao najefikasnije životinje za aktivnosti i terapije u usporedbi sa svim drugim životinjama.

Na našem prostoru za razvoj toga područja potrebno je podići razinu znanja. Pogotovo nedostaje znanja u području obuke terapeutskog konja i vodiča konja. S druge strane za uvođenje ozbiljne privredne grane u konjogojstvu treba povezati aktere i ponuditi standardizirane usluge na način, da korisnici znaju što mogu očekivati od pojedine usluge.

Proizvodnja i prerada kobiljeg – magarećeg mlijeka

Mlijeko kobila i magarica postaje prepoznata i cjenjena namirnica i u našim zemljama. Poznato je, da je tako već više tisućljeća u stepskim predjelima Azije, a nekoliko desetljeća i u Europi. U zadnje vrijeme se sve više mlijeka preradi u kozmetiku i druge namirnice od kojih je najpoznatiji kumis. Kumis se u najvećoj mjeri koristi na područjima Azije gdje drže kobile za mužnju.

Glavni nedostatak u proizvodnji i preradi mlijeka kobila i magarica je u znanju. Tehnologije koje su se tisućljećima razvijale na području Azije nisu prihvatljive kod nas. Pogotovo je razlika u higijenskim standardima, a značajna razlika je u tehnologiji držanja kobila i ždrijebadi jer standardi na području dobrobiti životinja u Azije nisu prihvatljivi u Europi. U Europi su higijenski standardi kao i dobrobit životinja na visokoj razini i pod nadzorom nadležnih službi. Ali zbog relativno malog i nerazvijenog tržišta nije još došlo do izmjene znanja između proizvođača. Nepovezanost sektora onemogućava organizirano istraživanje, prezentacije relevantnih podataka, standardizacije produkta i slično. Na taj način nije moguće očekivati nagli rast potražnje mlijeka kopitara te proizvoda od njih.

Dok se ne primjene uvjeti za organiziran nastup na tržištu, taj segment konjogojsko sektora će rasti nekontrolirano i zavisno od pojedinaca koji nude mlijeko i proizvode od mlijeka kopitara na tržištu. A s druge strane od prijenosa informacija od proizvođača do potrošača te između potrošača. Svakako je s proizvodnjom i preradom mlijeka kopitara moguće bitno povećati isplativost držanja kobila. Pored toga se sa samom proizvodnjom, a pogotovo se s preradom povećava zaposlenosti ljudi i dodana vrijednost proizvodnje. Proizvodnja s autohtonim pasminama može dodati vrijednost robnim markama i osigurati očuvanje genetskih resursa kopitara.

Proizvodnja i prerada kobiljeg – magarećeg mesa

Slično kao kod proizvodnje mlijeka i kod proizvodnje mesa kopitara potencijali nisu dovoljno iskorišteni. Kod praktički svih uzgoja konja, svaka životinja dolazi do faze kada držanje više nije rentabilno i tada se plasira na tržište kao meso ili mesni proizvod. Dandanas većina hladnokrvnih pasmina uzgaja se zbog proizvodnje mesa. Takav način držanja konja nije isplativ u malim stadima iako je udio rada mali. Puno efikasnije je tu djelatnost kombinirati s proizvodnjom mlijeka ili seoskim turizmom.

Postoji mali broj dobrih praksa na tom području što je razumljivo jer velik broj ljudi zbog etičkih uvjerenja ne želi konzumirati konjsko meso. S toga ta grana konjogojstva nije tako atraktivna za istraživanja i promociju. Usprkos tome mnogi potrošači su prepoznali kakvoću tog mesa i redovito ga konzumiraju.

U Sloveniji je uzgoj ždrijebadi hladnokrvnih pasmina tradicionalno orijentirana na izvoz u Italiju. S druge strane se za potrebe vlastite potrošnje uvozi konjsko meso. Više desetljeća poznata obitelj u Sloveniji bavi se preradom i prodajom namirnica iz konjskog mesa. U zadnje vrijeme ta obitelj je razvila puno interesantnih proizvoda. Pored prodavaonice na vlastitom dvorištu, zadnjih nekoliko godina nude proizvode od konjskog mesa i u specijaliziranim restoranima brze hrane. Mnogi potrošači su prepoznali kakvoću te ponude, tako da se potrošnja iz godine u godinu povećava.

Navedeni primjer jasno pokazuje, da organizirana i standardizirana proizvodnja, pod nadzorom nadležnih veterinarskih službi, osnova za plasman i stabilan rast proizvodnje u tom sektoru konjogojstva.

Zaključci

Od navedenih pojedinih mogućnosti korištenja konja i magaraca u smislu povećanja gospodarske efikasnosti najviše koristi je kad se primjeni kombinacija mogućnosti koja su najpovoljnija za pojedino gospodarstvo. Da bi pojedina aktivnost mogla zaživjeti potrebna je suradnja između uzgajivača i organizacija. Udruženim pristupom moguće je pripremiti proizvode (namirnice i usluge), koje će biti zanimljivije u nacionalnom i neki čak u internacionalnom prostoru.

Usporedba konjičkog sektora u konjogojski razvijenim zemaljama s našim pokazuje velik nedostatak znanja i praktički odsutnost integracije između proizvođača. Za povećanje gospodarskog učinka konjogojstva u našom prostoru, potrebno je udružiti sudionike pojedinih aktivnosti od uzgajivača do tržišta i istovremeno pružiti edukaciju na svim razinama pojedine aktivnosti.

Takvim pristupom moguće je ostvariti uvjete za održiv konjogojski sektor koji će pored veće ekonomske opravdanosti povećati zaposlenost stanovništva, očuvati stara znanja i krajolik, povezati ruralna i urbana područja, a uključenjem autohtonih pasmina konja i magaraca pomoći očuvati genetsku baštinu. Literatura Ivanković, A., Potočnik, K., Ramljak, J., Baban, M., Antunac, N. Mlijeko kobila i magarica. Zagreb:

Sveučilište u Zagrebu, Agronomski fakultet, 2014. 159 str., ilustr. ISBN 978-953-7878-21-4. Källman, C. Demand and economic potential for working horses in Swedish municipalities. Master’s

thesis. Swedish University of Agricultural Sciences, Uppsala 2010. Degree thesis No 587 · ISSN 1401-4084

Potočnik, Klemen. Possibilities to increase economic efficiency of horse breeding sector = Mogućnost povećanja ekonomske efikasnosti konjarstva. Zbornik predavanja Trećeg regionalnog savetovanja "Uzgoj, reprodukcija i zdravstvena zaštita konja" = Proceedings of the 3rd Regional Symposium of Equine Breeding, Reproduction and Health Protection, Novi Sad, 27-30.09.2012.. Beograd: Fakultet veterinarske medicine Univerziteta, 2012, str. 1-10.

The Sustainable Farm Animal Breeding and Reproduction Technology Platform (FABRE-TP) http://www.fabretp.info/Home.aspx

Prezentacije i diskusije s konferencija: • Eguus 2009., Uppsala, Švedska • EAAP 2012., Bratislava, Slovačka • EAAP 2009., Barcelona, Španjolska • EAAP 2013, Nantes, Francuska • EAAP 2010., Kreta, Grčka • EAAP 2014, Kopenhagen, Danska • EAAP 2011., Stavanger, Norveška

29

pored vodića konja i korisnika u timu surađuje i terapeut. Kod aktivnosti vodiću i konju priključi se jedna ili više osoba bez dijagnoze hendikepa. Za te korisnike se očekuje povećanje kakvoće života, koje se izražava u većoj koncentraciji kod rada (učenja), boljem spavanju, ublažavanju simptoma stresa i slično. Kopitari su prepoznati kao najefikasnije životinje za aktivnosti i terapije u usporedbi sa svim drugim životinjama.

Na našem prostoru za razvoj toga područja potrebno je podići razinu znanja. Pogotovo nedostaje znanja u području obuke terapeutskog konja i vodiča konja. S druge strane za uvođenje ozbiljne privredne grane u konjogojstvu treba povezati aktere i ponuditi standardizirane usluge na način, da korisnici znaju što mogu očekivati od pojedine usluge.

Proizvodnja i prerada kobiljeg – magarećeg mlijeka

Mlijeko kobila i magarica postaje prepoznata i cjenjena namirnica i u našim zemljama. Poznato je, da je tako već više tisućljeća u stepskim predjelima Azije, a nekoliko desetljeća i u Europi. U zadnje vrijeme se sve više mlijeka preradi u kozmetiku i druge namirnice od kojih je najpoznatiji kumis. Kumis se u najvećoj mjeri koristi na područjima Azije gdje drže kobile za mužnju.

Glavni nedostatak u proizvodnji i preradi mlijeka kobila i magarica je u znanju. Tehnologije koje su se tisućljećima razvijale na području Azije nisu prihvatljive kod nas. Pogotovo je razlika u higijenskim standardima, a značajna razlika je u tehnologiji držanja kobila i ždrijebadi jer standardi na području dobrobiti životinja u Azije nisu prihvatljivi u Europi. U Europi su higijenski standardi kao i dobrobit životinja na visokoj razini i pod nadzorom nadležnih službi. Ali zbog relativno malog i nerazvijenog tržišta nije još došlo do izmjene znanja između proizvođača. Nepovezanost sektora onemogućava organizirano istraživanje, prezentacije relevantnih podataka, standardizacije produkta i slično. Na taj način nije moguće očekivati nagli rast potražnje mlijeka kopitara te proizvoda od njih.

Dok se ne primjene uvjeti za organiziran nastup na tržištu, taj segment konjogojsko sektora će rasti nekontrolirano i zavisno od pojedinaca koji nude mlijeko i proizvode od mlijeka kopitara na tržištu. A s druge strane od prijenosa informacija od proizvođača do potrošača te između potrošača. Svakako je s proizvodnjom i preradom mlijeka kopitara moguće bitno povećati isplativost držanja kobila. Pored toga se sa samom proizvodnjom, a pogotovo se s preradom povećava zaposlenosti ljudi i dodana vrijednost proizvodnje. Proizvodnja s autohtonim pasminama može dodati vrijednost robnim markama i osigurati očuvanje genetskih resursa kopitara.

Proizvodnja i prerada kobiljeg – magarećeg mesa

Slično kao kod proizvodnje mlijeka i kod proizvodnje mesa kopitara potencijali nisu dovoljno iskorišteni. Kod praktički svih uzgoja konja, svaka životinja dolazi do faze kada držanje više nije rentabilno i tada se plasira na tržište kao meso ili mesni proizvod. Dandanas većina hladnokrvnih pasmina uzgaja se zbog proizvodnje mesa. Takav način držanja konja nije isplativ u malim stadima iako je udio rada mali. Puno efikasnije je tu djelatnost kombinirati s proizvodnjom mlijeka ili seoskim turizmom.

Postoji mali broj dobrih praksa na tom području što je razumljivo jer velik broj ljudi zbog etičkih uvjerenja ne želi konzumirati konjsko meso. S toga ta grana konjogojstva nije tako atraktivna za istraživanja i promociju. Usprkos tome mnogi potrošači su prepoznali kakvoću tog mesa i redovito ga konzumiraju.

U Sloveniji je uzgoj ždrijebadi hladnokrvnih pasmina tradicionalno orijentirana na izvoz u Italiju. S druge strane se za potrebe vlastite potrošnje uvozi konjsko meso. Više desetljeća poznata obitelj u Sloveniji bavi se preradom i prodajom namirnica iz konjskog mesa. U zadnje vrijeme ta obitelj je razvila puno interesantnih proizvoda. Pored prodavaonice na vlastitom dvorištu, zadnjih nekoliko godina nude proizvode od konjskog mesa i u specijaliziranim restoranima brze hrane. Mnogi potrošači su prepoznali kakvoću te ponude, tako da se potrošnja iz godine u godinu povećava.

Navedeni primjer jasno pokazuje, da organizirana i standardizirana proizvodnja, pod nadzorom nadležnih veterinarskih službi, osnova za plasman i stabilan rast proizvodnje u tom sektoru konjogojstva.

Zaključci

Od navedenih pojedinih mogućnosti korištenja konja i magaraca u smislu povećanja gospodarske efikasnosti najviše koristi je kad se primjeni kombinacija mogućnosti koja su najpovoljnija za pojedino gospodarstvo. Da bi pojedina aktivnost mogla zaživjeti potrebna je suradnja između uzgajivača i organizacija. Udruženim pristupom moguće je pripremiti proizvode (namirnice i usluge), koje će biti zanimljivije u nacionalnom i neki čak u internacionalnom prostoru.

Usporedba konjičkog sektora u konjogojski razvijenim zemaljama s našim pokazuje velik nedostatak znanja i praktički odsutnost integracije između proizvođača. Za povećanje gospodarskog učinka konjogojstva u našom prostoru, potrebno je udružiti sudionike pojedinih aktivnosti od uzgajivača do tržišta i istovremeno pružiti edukaciju na svim razinama pojedine aktivnosti.

Takvim pristupom moguće je ostvariti uvjete za održiv konjogojski sektor koji će pored veće ekonomske opravdanosti povećati zaposlenost stanovništva, očuvati stara znanja i krajolik, povezati ruralna i urbana područja, a uključenjem autohtonih pasmina konja i magaraca pomoći očuvati genetsku baštinu. Literatura Ivanković, A., Potočnik, K., Ramljak, J., Baban, M., Antunac, N. Mlijeko kobila i magarica. Zagreb:

Sveučilište u Zagrebu, Agronomski fakultet, 2014. 159 str., ilustr. ISBN 978-953-7878-21-4. Källman, C. Demand and economic potential for working horses in Swedish municipalities. Master’s

thesis. Swedish University of Agricultural Sciences, Uppsala 2010. Degree thesis No 587 · ISSN 1401-4084

Potočnik, Klemen. Possibilities to increase economic efficiency of horse breeding sector = Mogućnost povećanja ekonomske efikasnosti konjarstva. Zbornik predavanja Trećeg regionalnog savetovanja "Uzgoj, reprodukcija i zdravstvena zaštita konja" = Proceedings of the 3rd Regional Symposium of Equine Breeding, Reproduction and Health Protection, Novi Sad, 27-30.09.2012.. Beograd: Fakultet veterinarske medicine Univerziteta, 2012, str. 1-10.

The Sustainable Farm Animal Breeding and Reproduction Technology Platform (FABRE-TP) http://www.fabretp.info/Home.aspx

Prezentacije i diskusije s konferencija: • Eguus 2009., Uppsala, Švedska • EAAP 2012., Bratislava, Slovačka • EAAP 2009., Barcelona, Španjolska • EAAP 2013, Nantes, Francuska • EAAP 2010., Kreta, Grčka • EAAP 2014, Kopenhagen, Danska • EAAP 2011., Stavanger, Norveška

30

LIPICANAC – BAŠTINA SREDNJE EUROPE Mag. Janez Rus

Kobilarna Lipica, Lipica 5, SI-6210 Sežana, Slovenija, janez.rus@lipica.org , www.lipica.org Uvod

U europskoj, a i svjetskoj povijesti konjogojstva lipicanac zauzima jedno od najznačajnijih mjesta. Predstavlja jednu od najstarijih kulturnih pasmina, čiji je uzgoj od 1580. godine, kada je osnivanjem ergele Lipica Habsburški nadvojvoda Karlo počeo uzgajati „Kraške konje Lipicanskog uzgoja“, pa do danas, kad se ova pasmina uzgaja u državnim ergelama Slovenije, Austrije, Hrvatske, Mađarske, Rumunjske, Slovačke i Italije i brojnim zemljama Europe, u različitim povijesnim razdobljima ostavio duboke tragove u razvoju konjičkog sektora u najširem smislu. Graz, 3. studenog 1582. godine - Pismo Nadvojvode Karla vicedomu Nikolaju Bonomu, kojim

naručuje kupovinu šest kraških kobila

Vicedomski arhiv (ARS, fond AS 1, Vicedomski urad za Kranjsko),

I/54, Lit. L (Kobilarna Lipica) XL, škatla 95 Povijesni pregled širenja uzgoja

U publikaciji koju je Carsko kraljevska dvorska kancelarija objavila povodom 300 godišnjice ergele Lipica prvi je puta detaljno predstavljen razvoj ergele Lipica i lipicanca. Od tada, pa do danas mnogi su autori pisali o gojidbenoj izgradnji lipicanca, historijskoj pozadini razvoja i širenja pasmine i brojnih ergela u podunavskim zemljama u kojima se lipicanac uzgajao, te o značaju pasmine za razvoj i očuvanje visoke umjetnosti jahanja i konjičke tradicije. Od izuzetnog je značaja i utjecaj

lipicanca na razvitak konjogojstva u brojnim zemljama, u kojima se iz ergela širio u narodni uzgoj i kao meliorator utjecao na razvoj populacija konja od prvih desetljeća 19. do polovine 20. stoljeća. U tim je zemljama lipicanac prihvaćen kao „domaći konj“ i u svijesti uzgajivača i stručnjaka zauzeo je izuzetno značajno mjesto. Razvojem tehnologije u transportu i poljoprivredi te smanjivanjem broja konja u proteklih nekoliko desetljeća osjećaj poštovanja i povezanosti pa čak i ljubavi prema toj pasmini nije se izgubio. Naprotiv, danas o lipicancu kao nacionalnom ponosu razmišljaju Slovenci, Austrijanci Hrvati, Mađari, Rumunji, Slovaci, a u svijesti poznavatelja i ljubitelja konja diljem svijeta sinonim je za baroknog konja i klasičnu dresuru.

Kobilarna Lipica-Hof, foto: Pretnar

Taj se odnos prema lipicancu u posljednjih trideset godina – od osnivanja LIF-a sve više razvija

ne međunarodnom nivou a naročito u spomenutim zemljama, gdje još uvijek postoje državne ergele. U tim zemljama djelatnost lipicanskih ergela sve više prerasta uske stručne okvire. Zbog svoje tradicije i drevnih objekata brojne su lipicanske ergele na ovaj ili onaj način zaštićene kao kulturna baština i njihova djelatnost dobiva u sve većoj mjeri karakter kulturne djelatnosti, što se odražava i u njihovoj aktivnosti u djelovanju ESSE – Europskog udruženja državnih ergela.

Državne ergele svojom tradicijom, znanjem i cjelokupnim inventarom koji čuvaju predstavljaju dragocjene elemente kulturne baštine, naročito zbog toga, što se u njima prepliću brojni njezini vidovi – arhitektura, kulturna krajina, tradicionalne vještine i djelatnosti, koje su u cjelini uvjetovane konjogojstvom kao djelatnošću, a s druge strane i visoka stručnost i uvažavanja najviših stručnih i etičnih standarda. Najznačajniji vid kulturnog karaktera ergela baš je u tome, da su to još uvijek djelatne ustanove i zbog toga na najbolji mogući način prenose historijske poruke u sadašnjost. Ne samo one očite – materijalne nego i nematerijalne pa čak i simboličke.

31

LIPICANAC – BAŠTINA SREDNJE EUROPE Mag. Janez Rus

Kobilarna Lipica, Lipica 5, SI-6210 Sežana, Slovenija, janez.rus@lipica.org , www.lipica.org Uvod

U europskoj, a i svjetskoj povijesti konjogojstva lipicanac zauzima jedno od najznačajnijih mjesta. Predstavlja jednu od najstarijih kulturnih pasmina, čiji je uzgoj od 1580. godine, kada je osnivanjem ergele Lipica Habsburški nadvojvoda Karlo počeo uzgajati „Kraške konje Lipicanskog uzgoja“, pa do danas, kad se ova pasmina uzgaja u državnim ergelama Slovenije, Austrije, Hrvatske, Mađarske, Rumunjske, Slovačke i Italije i brojnim zemljama Europe, u različitim povijesnim razdobljima ostavio duboke tragove u razvoju konjičkog sektora u najširem smislu. Graz, 3. studenog 1582. godine - Pismo Nadvojvode Karla vicedomu Nikolaju Bonomu, kojim

naručuje kupovinu šest kraških kobila

Vicedomski arhiv (ARS, fond AS 1, Vicedomski urad za Kranjsko),

I/54, Lit. L (Kobilarna Lipica) XL, škatla 95 Povijesni pregled širenja uzgoja

U publikaciji koju je Carsko kraljevska dvorska kancelarija objavila povodom 300 godišnjice ergele Lipica prvi je puta detaljno predstavljen razvoj ergele Lipica i lipicanca. Od tada, pa do danas mnogi su autori pisali o gojidbenoj izgradnji lipicanca, historijskoj pozadini razvoja i širenja pasmine i brojnih ergela u podunavskim zemljama u kojima se lipicanac uzgajao, te o značaju pasmine za razvoj i očuvanje visoke umjetnosti jahanja i konjičke tradicije. Od izuzetnog je značaja i utjecaj

lipicanca na razvitak konjogojstva u brojnim zemljama, u kojima se iz ergela širio u narodni uzgoj i kao meliorator utjecao na razvoj populacija konja od prvih desetljeća 19. do polovine 20. stoljeća. U tim je zemljama lipicanac prihvaćen kao „domaći konj“ i u svijesti uzgajivača i stručnjaka zauzeo je izuzetno značajno mjesto. Razvojem tehnologije u transportu i poljoprivredi te smanjivanjem broja konja u proteklih nekoliko desetljeća osjećaj poštovanja i povezanosti pa čak i ljubavi prema toj pasmini nije se izgubio. Naprotiv, danas o lipicancu kao nacionalnom ponosu razmišljaju Slovenci, Austrijanci Hrvati, Mađari, Rumunji, Slovaci, a u svijesti poznavatelja i ljubitelja konja diljem svijeta sinonim je za baroknog konja i klasičnu dresuru.

Kobilarna Lipica-Hof, foto: Pretnar

Taj se odnos prema lipicancu u posljednjih trideset godina – od osnivanja LIF-a sve više razvija

ne međunarodnom nivou a naročito u spomenutim zemljama, gdje još uvijek postoje državne ergele. U tim zemljama djelatnost lipicanskih ergela sve više prerasta uske stručne okvire. Zbog svoje tradicije i drevnih objekata brojne su lipicanske ergele na ovaj ili onaj način zaštićene kao kulturna baština i njihova djelatnost dobiva u sve većoj mjeri karakter kulturne djelatnosti, što se odražava i u njihovoj aktivnosti u djelovanju ESSE – Europskog udruženja državnih ergela.

Državne ergele svojom tradicijom, znanjem i cjelokupnim inventarom koji čuvaju predstavljaju dragocjene elemente kulturne baštine, naročito zbog toga, što se u njima prepliću brojni njezini vidovi – arhitektura, kulturna krajina, tradicionalne vještine i djelatnosti, koje su u cjelini uvjetovane konjogojstvom kao djelatnošću, a s druge strane i visoka stručnost i uvažavanja najviših stručnih i etičnih standarda. Najznačajniji vid kulturnog karaktera ergela baš je u tome, da su to još uvijek djelatne ustanove i zbog toga na najbolji mogući način prenose historijske poruke u sadašnjost. Ne samo one očite – materijalne nego i nematerijalne pa čak i simboličke.

32

Kobilarna Lipica – Jedna od aleja, foto Pretnar

Saznaje o historijskom i kulturnom značaju ergela i njihovo očuvanje te svakako i razvitak od

presudnog je značaja i za opstanak te daljnji razvoj lipicanca. Ta je pasmina usprkos svom renomeu relativno malobrojna i raštrkana diljem svijeta, što predstavlja značajan stručni izazov uzgajivačima. Presudna je odgovornost u očuvanju pasminskih osobina lipicanca i genetskog diverziteta u pojedinim i cjelokupnoj populaciji baš na lipicanskim ergelama. Taj je izazov još veći zbog historijski uvjetovanih razlika između pojedinih populacija, koje su posljedica razlika u uzgojnom cilju u različitim državama – ergelama, tako da se unutar cjelokupne populacije lipicanaca dokumentirane značajne morfološke razlike. Te se razlike zbog tradicije i različitih vidova upotrebe lipicanaca održavaju i nadalje.

Arhiv Kobilarne Lipica foto Domec

Pogled u budućnost uzgoja lipicanske pasmine U posljednje se vrijeme unutar „lipicanske zajednice„ održavaju brojna razmatranja te

problematike i često se, naročito u uzgojnim organizacijama u zemljama, gdje se lipicanac ne uzgaja tradicionalno, očekuje, da se za lipicanca uzgojni ciljevi i selekcijski kriteriji ujednače.

Ta su nastojanja s jedne strane razumljiva a s druge strane teško ostvariva, a pitanje je i koliko su uopće svrsishodna. Čak i u velikim populacijama sportskih konja očita su odstupanja u morfološkim karakteristikama konja, koji se upotrebljavaju u različitim konjičkim disciplinama. Izjednačivanje morfoloških osobina obzirom na još uvijek postojeću orijentaciju pojedinih ergela – uzgoja u gojidbu tradicionalnog tipa lipicanca, a i već spomenuti historijski razvitak te populacijske karakteristike nije ni uputno.

Ali to ipak ne znači, da u lipicanskom uzgoji nije potrebno pažljivo i stručno odabiranje priplodnog materijala, koji bi u bilo kojem uzgojnom usmjerenju trebao odražavati tipične, ustaljene pasminske osobine. Iako na prvi pogled to može zvučati kontradiktorno, ipak se bitne pasminske karakteristike lipicanca očituju u svim populacijama. Obzirom na stanje u cjelokupnoj populaciji lipicanaca bitno je značajnije, da se više pažnje polaže kvalitetu pojedinih tjelesnih dijelova. To naročito vrijedi za populacije u privatnom uzgoju. Privatni uzgajivači u usporedbi s ergelama ne snose odgovornost za očuvanje pasmine i genetske varijabilnosti unutar populacije i mogu se posvetiti isključivo kvalitetu uzgoja. Ali ta relativno povoljnija situacija može se iskoristiti samo dobrom organizacijom i radom uzgojnih organizacija, stručnom provođenju uzgojnih programa i suradnjom uzgajivača s ergelama.

33

Kobilarna Lipica – Jedna od aleja, foto Pretnar

Saznaje o historijskom i kulturnom značaju ergela i njihovo očuvanje te svakako i razvitak od

presudnog je značaja i za opstanak te daljnji razvoj lipicanca. Ta je pasmina usprkos svom renomeu relativno malobrojna i raštrkana diljem svijeta, što predstavlja značajan stručni izazov uzgajivačima. Presudna je odgovornost u očuvanju pasminskih osobina lipicanca i genetskog diverziteta u pojedinim i cjelokupnoj populaciji baš na lipicanskim ergelama. Taj je izazov još veći zbog historijski uvjetovanih razlika između pojedinih populacija, koje su posljedica razlika u uzgojnom cilju u različitim državama – ergelama, tako da se unutar cjelokupne populacije lipicanaca dokumentirane značajne morfološke razlike. Te se razlike zbog tradicije i različitih vidova upotrebe lipicanaca održavaju i nadalje.

Arhiv Kobilarne Lipica foto Domec

Pogled u budućnost uzgoja lipicanske pasmine U posljednje se vrijeme unutar „lipicanske zajednice„ održavaju brojna razmatranja te

problematike i često se, naročito u uzgojnim organizacijama u zemljama, gdje se lipicanac ne uzgaja tradicionalno, očekuje, da se za lipicanca uzgojni ciljevi i selekcijski kriteriji ujednače.

Ta su nastojanja s jedne strane razumljiva a s druge strane teško ostvariva, a pitanje je i koliko su uopće svrsishodna. Čak i u velikim populacijama sportskih konja očita su odstupanja u morfološkim karakteristikama konja, koji se upotrebljavaju u različitim konjičkim disciplinama. Izjednačivanje morfoloških osobina obzirom na još uvijek postojeću orijentaciju pojedinih ergela – uzgoja u gojidbu tradicionalnog tipa lipicanca, a i već spomenuti historijski razvitak te populacijske karakteristike nije ni uputno.

Ali to ipak ne znači, da u lipicanskom uzgoji nije potrebno pažljivo i stručno odabiranje priplodnog materijala, koji bi u bilo kojem uzgojnom usmjerenju trebao odražavati tipične, ustaljene pasminske osobine. Iako na prvi pogled to može zvučati kontradiktorno, ipak se bitne pasminske karakteristike lipicanca očituju u svim populacijama. Obzirom na stanje u cjelokupnoj populaciji lipicanaca bitno je značajnije, da se više pažnje polaže kvalitetu pojedinih tjelesnih dijelova. To naročito vrijedi za populacije u privatnom uzgoju. Privatni uzgajivači u usporedbi s ergelama ne snose odgovornost za očuvanje pasmine i genetske varijabilnosti unutar populacije i mogu se posvetiti isključivo kvalitetu uzgoja. Ali ta relativno povoljnija situacija može se iskoristiti samo dobrom organizacijom i radom uzgojnih organizacija, stručnom provođenju uzgojnih programa i suradnjom uzgajivača s ergelama.

34

OSNOVE RADA S KONJIMA prof.dr.sc. Mirjana Baban Poljoprivredni fakultet u Osijeku, Kralja P. Svačića 1d., 31 000 Osijek, kontakt mail: mbaban@pfos.hr Uvod

Konj je životinja krda, a za njegov pravilan psihofizički razvoj potrebno mu je društvo. Prvi fizički kontakt ostvaruje s majkom, odmah nakon ždrjebljenja, od koje se kasnije odvaja i tada se s njime započinje školovanje u željenom smjeru. Osnovni rad s konjem je isti, neovisno o njegovom daljnjem korištenju. Adekvatan odgoj mladog konja odrazit će se na pozitivno ispoljavanje genetskoga potencijala i razvoj sportskih performansi konja, a odgoj počinje kada je konj još ždrijebe. Odgoj je skup radnji koji vode pravilnom razvoju budućeg sportskog konja sa svim svojim genetskim potencijalom. Kroz pravilan način odgoja i rada s konjem, dobri uzgajivači stvaraju potrebno povjerenje koje je neophodno za njihov kasniji rad. Veoma je važno da konj provodi što više vremena na pašnjaku, a prve su mu dvije godine života najvažnije za rast. Najlakše je raditi s mladim konjem koji je odrastao na pašnjaku sa svojim vršnjacima, uz redovit kontakt s čovjekom. Obuka konja treba biti prilagođena dobi (jer su mladi konji zaigrani), njegovom psihofizičkom stanju, krajnjem uporabnom cilju te fizičkom i genetskom potencijalu životinje. Tijek obuke mora se provoditi postupno, individualno, strpljivo i u skladu s dobrobiti životinje. Konj tijekom obuke treba razviti potpuno povjerenje prema čovjeku, a istodobno, ne smije biti razmažen. Do kočenja u psihofizičkom razvoju dovodi ga osjećaj straha i tjeskobe koji proizlaze iz loših postupaka. Sve što čovjek pokuša nametnuti konju, protivi se njegovom prirodnom nagonu. Zbog stvaranja nelagode kod prvog zajahivanja, konj nagonski nastoji maknuti teret s leđa. Obukom konja ukroćuju se njegove prirodne reakcije, dozvoljavajući da se pokažu samo u uvjetima maksimalne ugroženosti. Uči ih se poslušnosti, usvajaju se nove vrste kretanja, usklađuju se pokreti i ritam pri čemu se razvija koncentracija i inteligencija. Trening konja je strast koja je prisutna u svakome čovjeku koji želi pravilno i kvalitetno pripremiti životinju za bilo koji oblik korištenja. Hoće li rad s konjem dovesti do pozitivnih rezultata i razviti se u partnerstvo ili u podređenost, ovisi o kombinaciji iskustva, znanja, strpljenja, razumijevanja, povjerenja, dosljednosti i mogućnosti. Čišćenje konja

Prije bilo kakvog početka rada sa konjem, potrebno ga je pravilno očistiti. Čišćenje konja se obično započinje kružnim pokretima češagijom (gumenim ili plastičnim ježom) od vrata prema ostalim dijelovima tijela konja, pri tome uvijek pazeći na osjetljive dijelove. Češagijom se ne čiste glava i noge konja, već mekanom četkom. Blatni dijelovi se čiste tvrdom četkom, a posebnu pozornost treba posvetiti skočnim zglobovima, jer se oni uvijek zaprljaju dok konj leži. Tvrdu i mekanu četku treba nakon nekoliko poteza provući preko metalnog ježa, kako bi se s njih uklonile dlake, masnoća i nečistoće. Poslije četkanja tijela konja s obje strane prelazi se na čišćenje glave. Četkanje glave se uvijek vrši mekanom četkom, a najbolje je skinuti ular, nježnim pokretima iščetkati cijelu glavu, pa dobro očistiti područje iza ušiju konja. Na kraju, cijelog konja treba iščetkati mekanom četkom. Ukoliko se cijeli konj ne okupa, potrebno mu je neke dijelove tijela oprati vodom pomoću spužve. Kada se brišu oči, spužvom se treba kretati od kuta prema vanjskom dijelu oka. Spužvom se

trebaju oprati i nosnice. Za pranje područja ispod repa, s donje strane repa i između vimena kobile treba upotrijebiti drugu spužvu. Uvijek je potrebno stati sa strane, kako konj ne bi udario nogom. Prije četkanja repa treba prstima razmrsiti zapletanja, a zatim treba četkati mekanom četkom dio po dio. Sprej za raščešljavanje grive i repa će olakšati taj posao i konja se nebi smjelo čupati, kada mu se griva i rep češljaju češljem. Kako bi se uklonile i najsitnije čestice prljavštine, na kraju se cijelog konja treba obrisati navlaženom krpom. Kopita su u izravnom dodiru s tlom, pa se zbog svih nečistoća i parazita koje se nalaze u prljavoj stelji, mora voditi računa o njihovoj njezi, jer su podložna oštećenjima, deformacijama, upalama i drugim bolestima. Redovito čišćenje, mazanje kopita, orezivanje i potkivanje održavaju kopito u poželjnoj formi.

Osnovni trening konja

Svaki uzgajivač ili onaj koji počinje raditi s mladim konjem mora znati da su većina pasmina koje se koriste u različitim disciplinama konjičkih sportova (osim trka) kasnozrele životinje. Stoga se konji počinju trenirati tek nakon navršene treće godine života, jer prije toga nisu ni fizički ni psihički zreli za nekakav ozbiljniji rad. Cilj je svakog treninga, ako je riječ o sportskim konjima, postići što bolji rezultat na natjecanju, a da se konji pri tome ne „potroše“, tj. mora ih se sačuvati. Konji se mogu koristiti u sportu čak i u dobi do 20 godina, ukoliko se s njima radi pažljivo i koristi ih se racionalno s odabranim natjecanjima.

S konjem treba postupno početi raditi dok je još ždrijebe. Prvi pristup i postupanje sa ždrjebetom utječe na cijeli daljnji odnos. Pokreti trebaju biti ravnomjerni, a glas smiren i ujednačen. Prirodni nagon konja je udaljiti se brzo od svega što mu predstavlja opasnost. Ždrjebe se mora priviknuti na ular, a tijekom osnovnog treninga privikava se na vođenje. Ždrjebe treba naučiti slijediti čovjeka kada ima povodac u ruci. S vježbom privezivanja se počinje kada je ždrjebe u potpunosti prihvatilo povodac i ular. Što prije treba započeti vježbati podizanje nogu. Već u prvim tjednima dobro je započeti njegu kopita. U trećem tjednu života potrebno je očistiti žabičnu brazdu, tj. otkloniti fetalni zaostatak. Ulazak u prikolicu potrebno je vježbati mnogo prije nego što bude zaista potrebno. Najbolje bi bilo da ždrjebe vježba ulazak uz kobilu, naravno ako je i sama kobila poslušna s ulaskom. Ždrijebe se najčešće odvaja od majke u dobi od šest mjeseci. Najlakše će se naviknuti da bude odvojeno od majke ako se to događa u prostoru u kojem je i naviklo, u štali ili krdu. Odbiće ždrjebeta važno je obaviti u što kraćem razdoblju, jer je tako bezbolnije za ždrjebe i majku. Od odbića pa do dobi od 18 mjeseci, kod mladih konja treba razvijati isključivo slobodno kretanje kao što su slobodni hod, kas i galop.

Konja se od početka navikava na vođenje na ruci, a tek kasnije na zauzdavanje ili nošenje kolana za lonžiranje. Kako bi mladi konj stekao povjerenje prema okolini, opremi i čovjeku, lonžiranje bi trebale raditi samo osobe koje znaju lonžirati, s dovoljno iskustva s radom s mladim konjima. U prvoj fazi izobrazbe lonžiranjem se konju omogućava kontrolirano kretanje bez jahača u krugu od 8 do 10 m, a treba ga provoditi iskusna osoba uz pomoćnika. Po pravilu se mladi konj lonžira bez sedla, remena i pomoćnih vođica, a važno je da krug u kojem se lonžira ima vanjsko ograničenje. Poželjno je da je konj prije lonžiranja imao dovoljno ispusta jer je ritanje na lonži pogrešno, zbog mogućih ozljeda.

U lonžirnu opremu se ubraja lonža (uže dugačko najmanje 8 m), kapcaum (ular za lonžiranje), kolan za lonžiranje, pomoćno remenje za lonžiranje, lonžirni bič (nikako se ne koristi za udaranje, već samo za usmjeravanje kretanja). Lonžiranje traje otprilike do pola sata, a obično počinje na lijevu

35

OSNOVE RADA S KONJIMA prof.dr.sc. Mirjana Baban Poljoprivredni fakultet u Osijeku, Kralja P. Svačića 1d., 31 000 Osijek, kontakt mail: mbaban@pfos.hr Uvod

Konj je životinja krda, a za njegov pravilan psihofizički razvoj potrebno mu je društvo. Prvi fizički kontakt ostvaruje s majkom, odmah nakon ždrjebljenja, od koje se kasnije odvaja i tada se s njime započinje školovanje u željenom smjeru. Osnovni rad s konjem je isti, neovisno o njegovom daljnjem korištenju. Adekvatan odgoj mladog konja odrazit će se na pozitivno ispoljavanje genetskoga potencijala i razvoj sportskih performansi konja, a odgoj počinje kada je konj još ždrijebe. Odgoj je skup radnji koji vode pravilnom razvoju budućeg sportskog konja sa svim svojim genetskim potencijalom. Kroz pravilan način odgoja i rada s konjem, dobri uzgajivači stvaraju potrebno povjerenje koje je neophodno za njihov kasniji rad. Veoma je važno da konj provodi što više vremena na pašnjaku, a prve su mu dvije godine života najvažnije za rast. Najlakše je raditi s mladim konjem koji je odrastao na pašnjaku sa svojim vršnjacima, uz redovit kontakt s čovjekom. Obuka konja treba biti prilagođena dobi (jer su mladi konji zaigrani), njegovom psihofizičkom stanju, krajnjem uporabnom cilju te fizičkom i genetskom potencijalu životinje. Tijek obuke mora se provoditi postupno, individualno, strpljivo i u skladu s dobrobiti životinje. Konj tijekom obuke treba razviti potpuno povjerenje prema čovjeku, a istodobno, ne smije biti razmažen. Do kočenja u psihofizičkom razvoju dovodi ga osjećaj straha i tjeskobe koji proizlaze iz loših postupaka. Sve što čovjek pokuša nametnuti konju, protivi se njegovom prirodnom nagonu. Zbog stvaranja nelagode kod prvog zajahivanja, konj nagonski nastoji maknuti teret s leđa. Obukom konja ukroćuju se njegove prirodne reakcije, dozvoljavajući da se pokažu samo u uvjetima maksimalne ugroženosti. Uči ih se poslušnosti, usvajaju se nove vrste kretanja, usklađuju se pokreti i ritam pri čemu se razvija koncentracija i inteligencija. Trening konja je strast koja je prisutna u svakome čovjeku koji želi pravilno i kvalitetno pripremiti životinju za bilo koji oblik korištenja. Hoće li rad s konjem dovesti do pozitivnih rezultata i razviti se u partnerstvo ili u podređenost, ovisi o kombinaciji iskustva, znanja, strpljenja, razumijevanja, povjerenja, dosljednosti i mogućnosti. Čišćenje konja

Prije bilo kakvog početka rada sa konjem, potrebno ga je pravilno očistiti. Čišćenje konja se obično započinje kružnim pokretima češagijom (gumenim ili plastičnim ježom) od vrata prema ostalim dijelovima tijela konja, pri tome uvijek pazeći na osjetljive dijelove. Češagijom se ne čiste glava i noge konja, već mekanom četkom. Blatni dijelovi se čiste tvrdom četkom, a posebnu pozornost treba posvetiti skočnim zglobovima, jer se oni uvijek zaprljaju dok konj leži. Tvrdu i mekanu četku treba nakon nekoliko poteza provući preko metalnog ježa, kako bi se s njih uklonile dlake, masnoća i nečistoće. Poslije četkanja tijela konja s obje strane prelazi se na čišćenje glave. Četkanje glave se uvijek vrši mekanom četkom, a najbolje je skinuti ular, nježnim pokretima iščetkati cijelu glavu, pa dobro očistiti područje iza ušiju konja. Na kraju, cijelog konja treba iščetkati mekanom četkom. Ukoliko se cijeli konj ne okupa, potrebno mu je neke dijelove tijela oprati vodom pomoću spužve. Kada se brišu oči, spužvom se treba kretati od kuta prema vanjskom dijelu oka. Spužvom se

trebaju oprati i nosnice. Za pranje područja ispod repa, s donje strane repa i između vimena kobile treba upotrijebiti drugu spužvu. Uvijek je potrebno stati sa strane, kako konj ne bi udario nogom. Prije četkanja repa treba prstima razmrsiti zapletanja, a zatim treba četkati mekanom četkom dio po dio. Sprej za raščešljavanje grive i repa će olakšati taj posao i konja se nebi smjelo čupati, kada mu se griva i rep češljaju češljem. Kako bi se uklonile i najsitnije čestice prljavštine, na kraju se cijelog konja treba obrisati navlaženom krpom. Kopita su u izravnom dodiru s tlom, pa se zbog svih nečistoća i parazita koje se nalaze u prljavoj stelji, mora voditi računa o njihovoj njezi, jer su podložna oštećenjima, deformacijama, upalama i drugim bolestima. Redovito čišćenje, mazanje kopita, orezivanje i potkivanje održavaju kopito u poželjnoj formi.

Osnovni trening konja

Svaki uzgajivač ili onaj koji počinje raditi s mladim konjem mora znati da su većina pasmina koje se koriste u različitim disciplinama konjičkih sportova (osim trka) kasnozrele životinje. Stoga se konji počinju trenirati tek nakon navršene treće godine života, jer prije toga nisu ni fizički ni psihički zreli za nekakav ozbiljniji rad. Cilj je svakog treninga, ako je riječ o sportskim konjima, postići što bolji rezultat na natjecanju, a da se konji pri tome ne „potroše“, tj. mora ih se sačuvati. Konji se mogu koristiti u sportu čak i u dobi do 20 godina, ukoliko se s njima radi pažljivo i koristi ih se racionalno s odabranim natjecanjima.

S konjem treba postupno početi raditi dok je još ždrijebe. Prvi pristup i postupanje sa ždrjebetom utječe na cijeli daljnji odnos. Pokreti trebaju biti ravnomjerni, a glas smiren i ujednačen. Prirodni nagon konja je udaljiti se brzo od svega što mu predstavlja opasnost. Ždrjebe se mora priviknuti na ular, a tijekom osnovnog treninga privikava se na vođenje. Ždrjebe treba naučiti slijediti čovjeka kada ima povodac u ruci. S vježbom privezivanja se počinje kada je ždrjebe u potpunosti prihvatilo povodac i ular. Što prije treba započeti vježbati podizanje nogu. Već u prvim tjednima dobro je započeti njegu kopita. U trećem tjednu života potrebno je očistiti žabičnu brazdu, tj. otkloniti fetalni zaostatak. Ulazak u prikolicu potrebno je vježbati mnogo prije nego što bude zaista potrebno. Najbolje bi bilo da ždrjebe vježba ulazak uz kobilu, naravno ako je i sama kobila poslušna s ulaskom. Ždrijebe se najčešće odvaja od majke u dobi od šest mjeseci. Najlakše će se naviknuti da bude odvojeno od majke ako se to događa u prostoru u kojem je i naviklo, u štali ili krdu. Odbiće ždrjebeta važno je obaviti u što kraćem razdoblju, jer je tako bezbolnije za ždrjebe i majku. Od odbića pa do dobi od 18 mjeseci, kod mladih konja treba razvijati isključivo slobodno kretanje kao što su slobodni hod, kas i galop.

Konja se od početka navikava na vođenje na ruci, a tek kasnije na zauzdavanje ili nošenje kolana za lonžiranje. Kako bi mladi konj stekao povjerenje prema okolini, opremi i čovjeku, lonžiranje bi trebale raditi samo osobe koje znaju lonžirati, s dovoljno iskustva s radom s mladim konjima. U prvoj fazi izobrazbe lonžiranjem se konju omogućava kontrolirano kretanje bez jahača u krugu od 8 do 10 m, a treba ga provoditi iskusna osoba uz pomoćnika. Po pravilu se mladi konj lonžira bez sedla, remena i pomoćnih vođica, a važno je da krug u kojem se lonžira ima vanjsko ograničenje. Poželjno je da je konj prije lonžiranja imao dovoljno ispusta jer je ritanje na lonži pogrešno, zbog mogućih ozljeda.

U lonžirnu opremu se ubraja lonža (uže dugačko najmanje 8 m), kapcaum (ular za lonžiranje), kolan za lonžiranje, pomoćno remenje za lonžiranje, lonžirni bič (nikako se ne koristi za udaranje, već samo za usmjeravanje kretanja). Lonžiranje traje otprilike do pola sata, a obično počinje na lijevu

36

ruku, nakon 5 minuta se prebacuje na desnu ruku i tako naizmjenično. Kako bi se spriječile ozljede nogu koriste se bandaži ili štitnici protiv „kresanja“, tj. udaranja, te zvona za kopita. Bandaž je vrpca širine 10 cm kojom se mora pravilno omotati cjevanica do kičica i na taj način se štite tetive nogu konja ili im se stavljaju štitnici protiv „kresanja“. Gumena zvona štite krunu i putice od povreda. O izboru pomoćnog remenja za lonžiranje odlučuje osoba koja lonžira konja ovisno o stupnju utreniranosti konja.

Nakon treće godine konj se privikava na jahanje ili vožnju. Prvo uzjahivanje ili prezanje je jedan od najjačih stresova za konja. Kod rada na tlu, na početku je to dobro raditi uz pomoć mirnijeg konja, kojega će mladi konj slijediti i učiti zapovjedi. Nakon što ih konj nauči, treba nastaviti raditi samostalno. Konja u treninzima i natjecanjima treba zaštititi od eventualnih ozljeda stavljanjem štitnika za noge i zvona za kopita. Uvježbavanje konja ne smije biti zasnovano na grubosti, jer konj ima dobro razvijenu memoriju i dobro pamti. Osnovu treninga konja čini navikavanje konja na čovjeka, opremu i izvršavanje zadanih radnji i različitih vježbi. Pri tome se nastoje potisnuti njegove nagonske reakcije na okolišne podražaje. U cilju izbjegavanja ozljeda i konja i čovjeka potreban je određen stupanj pripremljenosti za obavljanje raznih zadataka koji se od njih traže u okviru različitih načina korištenja. Bez obzira na koji način će se kasnije koristiti, konji se moraju obučavati svakodnevno. Pravilan trening konja se temelji na razumijevanju i blagim postupcima s konjem, kako bi konj s voljom izvršavao zadane zapovjedi. Stoga trening treba biti postupan, s laganim prijelazima s jednostavnih aktivnosti na složenije. Primjena sile za vrijeme treninga i grub pristup mogu iskvariti i najboljega konja.

Treningom se konju razvija koncentracija i kondicija, usavršava hod, uči komande davane glasom, preko ruku i nogu, a u vožnji preko kajasa. Jahači se koriste tjerajućim pomagalima (težina sa sjedištem, listovi, glas), a zaustavljajućim (vođice i glas), kao i kod vozača zaprega. Dodatnim treningom mu se unaprjeđuje koncentracija i kondicija, povećava brzina kretanja, snaga skoka, izdržljivost ovisno o tome hoće li se koristiti za preponska, dresurna, zaprežna ili daljinska natjecanja (endurance), eventing (natjecanja svestrane uporabljivosti konja) ili će se s njima početi ranije trenirati, ukoliko su ranozreli konji koji se koriste u trkama (kasačke, galopske trke). Konji koji služe za rekreaciju neće trebati trenirati na vrhunskoj razini, ali ipak, trebaju proći određeni dodatni trening kako bi usvojili potrebna znanja prilagođena za predviđeni cilj uporabe. Cilj treninga u prvoj fazi izobrazbe je kada se konj kreće u hodu i kasu, na obje strane u krugu, bez napetosti. Mladi konji su najčešće živahni, pa ih se mora smiriti mirnim glasom. Prvi cilj školovanja mladog konja su prijelazi i uravnoteženo kretanje u krugu u sve tri vrste kretanja (hodu, kasu i galopu). Važno je dobro izvježbati prijelaze između kasa i galopa, kao i pojačanja i primanja unutar jedne kretnje.

Svaki jahač mora svladati osnove jahanja - kako brinuti o konju, koja je oprema potrebna, kako uzjahati i kontrolirati konja pri različitim načinima kretanja, te kako konja zaustaviti. Prirodne komande jahač daje konju preko sjedišta, nogu, ruku i glasom. Pravilno držanje jahača podrazumijeva zamišljenu okomicu koja spaja točke uha jahača, ramenog zgloba, kuka i pete jahača. Da bi se naučilo dobro jahati treba imati dobro uvježbanog konja i iskusnog trenera. Kod jahanja se razlikuje jahanje s vanjske strane ili na lijevu ruku i jahanje s unutrašnje strane ili na desnu ruku. Jahanje s vanjske strane znači da je jahačeva lijeva ruka okrenuta prema unutrašnjoj strani jahaće staze u manježu, odnosno jahanje s unutrašnje strane znači da je jahačeva desna ruka okrenuta prema unutrašnjoj strani jahaće staze u manježu.

Zauzdavanje konja Ular je dio opreme (oglavina bez dodataka) koji se koristi kada se konja čisti, potkiva, veže u

štali ili ga se vodi. Na podbradnom dijelu ima alku za koju se prikači povodac. Uzda (oglavina) je obično izrađena od kože, a sastoji se od kompleta remena s kopčama koji se stavljaju na glavu konja i drže žvalu u njegovim ustima. Dijelovi uzde su: tjemeni remen (stavlja se iza ušiju kako bi se podgušni remen, koji je dio tjemenog remena, učvrstio s unutrašnje strane), obrazni remen (remeni koji spajaju žvalu s tjemenim remenom), podgušni remen (učvršćuje uzdu na željenom mjestu), žvala, prekonosni remen (namješta se oko nosa), čeoni remen (spojen s tjemenim i prolazi ispred ušiju kako tjemeni remen ne bi skliznuo unatrag), podbradni remen, vođice (dizgini). Vrste prekonosnih remena su: hanoveranski, engleski, kombinirani te meksički remen. Zadatak pomoćnih remena (martingal, izvezice, šambon, gog) je pomoći jahaču, pod nadzorom trenera, u postizanju bolje radne forme i lakšeg opuštanja konja u radu. Najčešće korištene žvale su: obična jednostruko prelomljena žvala, obična dvostruko prelomljena žvala, pelham, kimberwicke, hackamore, itd.

Konju se uvijek prilazi s lijeve strane. Uzda treba biti uredno složena u lijevoj ruci. Zauzdavanje treba provoditi bez grubih postupaka. Leđima se okrene prema lijevoj plećki. Preko glave konja, pažljivo se desnom rukom prvo prebace vođice (dizgini), skida se ular, pridržavajući desnom rukom konja za nosnu kost. Dlanom lijeve ruke se stavlja žvala i palcem se gurne u gornji dio usta gdje nema zubi. Desnom rukom se povlači uzda prema gore (kako konj otvara usta), da žvala dođe u pravilan položaj, pazeći pri tome da žvala ne udara po zubima konja. Desnom rukom se povlači tjemeni remen preko desnog uha, a lijevom rukom preko lijevog uha. Tjemeni i čeoni remen ne smiju smetati grivi. Nakon toga namješta se podgušni i prekonosni remen. Podgušni remen treba zakopčati tako da se ostavi prostora za jednu šaku. Prekonosni remen treba zategnuti toliko da se mogu provući jedan ili dva prsta. Žvala je u pravilnom položaju ako se primjećuju dvije bore na usnama. Uvijek treba provjeriti da li je sve remenje pravilno zakopčano. Skidanje uzde vrši se obrnutim redoslijedom u odnosu na stavljanje. Otkopčava se i skida podgušni i prekonosni remen. Nakon što se skine tjemeni remen, pušta se konja da ispusti žvalu, stavlja se ular i na kraju prebacuju vođice. Oprema za jahača mora biti udobna. Za rekreaciju je dovoljno imati jahačke hlače, jahački prsluk, jahačke čizme (cipele ili čepseve) i jahačku kacigu. Iskusni jahači mogu nositi mamuze i jahački bič. Za čišćenje opreme za konje trebaju razne krpe, spužve, sapun i ulje za sedlo, sredstvo za laštenje metala, tvrda četka i posuda s mlakom vodom.

37

ruku, nakon 5 minuta se prebacuje na desnu ruku i tako naizmjenično. Kako bi se spriječile ozljede nogu koriste se bandaži ili štitnici protiv „kresanja“, tj. udaranja, te zvona za kopita. Bandaž je vrpca širine 10 cm kojom se mora pravilno omotati cjevanica do kičica i na taj način se štite tetive nogu konja ili im se stavljaju štitnici protiv „kresanja“. Gumena zvona štite krunu i putice od povreda. O izboru pomoćnog remenja za lonžiranje odlučuje osoba koja lonžira konja ovisno o stupnju utreniranosti konja.

Nakon treće godine konj se privikava na jahanje ili vožnju. Prvo uzjahivanje ili prezanje je jedan od najjačih stresova za konja. Kod rada na tlu, na početku je to dobro raditi uz pomoć mirnijeg konja, kojega će mladi konj slijediti i učiti zapovjedi. Nakon što ih konj nauči, treba nastaviti raditi samostalno. Konja u treninzima i natjecanjima treba zaštititi od eventualnih ozljeda stavljanjem štitnika za noge i zvona za kopita. Uvježbavanje konja ne smije biti zasnovano na grubosti, jer konj ima dobro razvijenu memoriju i dobro pamti. Osnovu treninga konja čini navikavanje konja na čovjeka, opremu i izvršavanje zadanih radnji i različitih vježbi. Pri tome se nastoje potisnuti njegove nagonske reakcije na okolišne podražaje. U cilju izbjegavanja ozljeda i konja i čovjeka potreban je određen stupanj pripremljenosti za obavljanje raznih zadataka koji se od njih traže u okviru različitih načina korištenja. Bez obzira na koji način će se kasnije koristiti, konji se moraju obučavati svakodnevno. Pravilan trening konja se temelji na razumijevanju i blagim postupcima s konjem, kako bi konj s voljom izvršavao zadane zapovjedi. Stoga trening treba biti postupan, s laganim prijelazima s jednostavnih aktivnosti na složenije. Primjena sile za vrijeme treninga i grub pristup mogu iskvariti i najboljega konja.

Treningom se konju razvija koncentracija i kondicija, usavršava hod, uči komande davane glasom, preko ruku i nogu, a u vožnji preko kajasa. Jahači se koriste tjerajućim pomagalima (težina sa sjedištem, listovi, glas), a zaustavljajućim (vođice i glas), kao i kod vozača zaprega. Dodatnim treningom mu se unaprjeđuje koncentracija i kondicija, povećava brzina kretanja, snaga skoka, izdržljivost ovisno o tome hoće li se koristiti za preponska, dresurna, zaprežna ili daljinska natjecanja (endurance), eventing (natjecanja svestrane uporabljivosti konja) ili će se s njima početi ranije trenirati, ukoliko su ranozreli konji koji se koriste u trkama (kasačke, galopske trke). Konji koji služe za rekreaciju neće trebati trenirati na vrhunskoj razini, ali ipak, trebaju proći određeni dodatni trening kako bi usvojili potrebna znanja prilagođena za predviđeni cilj uporabe. Cilj treninga u prvoj fazi izobrazbe je kada se konj kreće u hodu i kasu, na obje strane u krugu, bez napetosti. Mladi konji su najčešće živahni, pa ih se mora smiriti mirnim glasom. Prvi cilj školovanja mladog konja su prijelazi i uravnoteženo kretanje u krugu u sve tri vrste kretanja (hodu, kasu i galopu). Važno je dobro izvježbati prijelaze između kasa i galopa, kao i pojačanja i primanja unutar jedne kretnje.

Svaki jahač mora svladati osnove jahanja - kako brinuti o konju, koja je oprema potrebna, kako uzjahati i kontrolirati konja pri različitim načinima kretanja, te kako konja zaustaviti. Prirodne komande jahač daje konju preko sjedišta, nogu, ruku i glasom. Pravilno držanje jahača podrazumijeva zamišljenu okomicu koja spaja točke uha jahača, ramenog zgloba, kuka i pete jahača. Da bi se naučilo dobro jahati treba imati dobro uvježbanog konja i iskusnog trenera. Kod jahanja se razlikuje jahanje s vanjske strane ili na lijevu ruku i jahanje s unutrašnje strane ili na desnu ruku. Jahanje s vanjske strane znači da je jahačeva lijeva ruka okrenuta prema unutrašnjoj strani jahaće staze u manježu, odnosno jahanje s unutrašnje strane znači da je jahačeva desna ruka okrenuta prema unutrašnjoj strani jahaće staze u manježu.

Zauzdavanje konja Ular je dio opreme (oglavina bez dodataka) koji se koristi kada se konja čisti, potkiva, veže u

štali ili ga se vodi. Na podbradnom dijelu ima alku za koju se prikači povodac. Uzda (oglavina) je obično izrađena od kože, a sastoji se od kompleta remena s kopčama koji se stavljaju na glavu konja i drže žvalu u njegovim ustima. Dijelovi uzde su: tjemeni remen (stavlja se iza ušiju kako bi se podgušni remen, koji je dio tjemenog remena, učvrstio s unutrašnje strane), obrazni remen (remeni koji spajaju žvalu s tjemenim remenom), podgušni remen (učvršćuje uzdu na željenom mjestu), žvala, prekonosni remen (namješta se oko nosa), čeoni remen (spojen s tjemenim i prolazi ispred ušiju kako tjemeni remen ne bi skliznuo unatrag), podbradni remen, vođice (dizgini). Vrste prekonosnih remena su: hanoveranski, engleski, kombinirani te meksički remen. Zadatak pomoćnih remena (martingal, izvezice, šambon, gog) je pomoći jahaču, pod nadzorom trenera, u postizanju bolje radne forme i lakšeg opuštanja konja u radu. Najčešće korištene žvale su: obična jednostruko prelomljena žvala, obična dvostruko prelomljena žvala, pelham, kimberwicke, hackamore, itd.

Konju se uvijek prilazi s lijeve strane. Uzda treba biti uredno složena u lijevoj ruci. Zauzdavanje treba provoditi bez grubih postupaka. Leđima se okrene prema lijevoj plećki. Preko glave konja, pažljivo se desnom rukom prvo prebace vođice (dizgini), skida se ular, pridržavajući desnom rukom konja za nosnu kost. Dlanom lijeve ruke se stavlja žvala i palcem se gurne u gornji dio usta gdje nema zubi. Desnom rukom se povlači uzda prema gore (kako konj otvara usta), da žvala dođe u pravilan položaj, pazeći pri tome da žvala ne udara po zubima konja. Desnom rukom se povlači tjemeni remen preko desnog uha, a lijevom rukom preko lijevog uha. Tjemeni i čeoni remen ne smiju smetati grivi. Nakon toga namješta se podgušni i prekonosni remen. Podgušni remen treba zakopčati tako da se ostavi prostora za jednu šaku. Prekonosni remen treba zategnuti toliko da se mogu provući jedan ili dva prsta. Žvala je u pravilnom položaju ako se primjećuju dvije bore na usnama. Uvijek treba provjeriti da li je sve remenje pravilno zakopčano. Skidanje uzde vrši se obrnutim redoslijedom u odnosu na stavljanje. Otkopčava se i skida podgušni i prekonosni remen. Nakon što se skine tjemeni remen, pušta se konja da ispusti žvalu, stavlja se ular i na kraju prebacuju vođice. Oprema za jahača mora biti udobna. Za rekreaciju je dovoljno imati jahačke hlače, jahački prsluk, jahačke čizme (cipele ili čepseve) i jahačku kacigu. Iskusni jahači mogu nositi mamuze i jahački bič. Za čišćenje opreme za konje trebaju razne krpe, spužve, sapun i ulje za sedlo, sredstvo za laštenje metala, tvrda četka i posuda s mlakom vodom.

38

Slika 1. Pravilno stavljanje oglavine na glavu konja (foto: S. Koblar)

Sedlanje i rasedlavanje konja

Sedlo čini jahača sigurnim tijekom jahanja i pridonosi ravnomjernom raspoređivanju jahačeve težine na leđima konja, umanjujući pritisak na kralježnicu konja. Dijelovi sedla su: prednji unkaš, sjedište, stražnji unkaš, jastuci, list sedla, stremen, remen stremena, kifle za koljeno, potege, zaštitni list za znoj i zaštitni list za potege. Vrste sedla su: dresurno, preponsko, univerzalno (svestrano), islandsko, western, terensko i poni sedlo. Prije nego što se stavi sedlo na konja, stremeni (uzengije) i kolan moraju biti podignuti. Sedlo treba staviti pažljivo, malo više prema naprijed, a zatim ga treba povući natrag u pravilan položaj, da bi dlaka pravilno legla. Bitno je pripaziti da podsedlica leži pravilno i mora se podići kod grebena (kako bi omogućila protok zraka i kako ne bi nažuljala konju leđa). Podsedlica je mekana podloga (obično izrađena u obliku sedla) koja se stavlja ispod sedla, a koristi se da bi konju bilo udobnije. Omogućuje da donja strana sedla bude čista i da upija znoj, zbog kojeg bi inače sedlo klizilo i trljalo konja. Konju treba prići s desne strane i pažljivo spustiti kolan te pri tome pripaziti da nije zavrnut. Nakon toga, treba se vratiti konju s lijeve strane i pritegnuti kolan tako da sedlo ne može pasti ili promijeniti položaj. Štitinicima treba pokriti kopče kako bi se zaštitili listovi sedla. Konja se obilazi s prednje strane. Ukoliko se konju stavlja pomoćno remenje, treba ih staviti prije pričvršćivanja kolana. Većini konja smeta ako se kolan odmah zateže do kraja. Kolan mora biti iza konjskog lakta malo više od širine dlana. Istezanjem noge konja prema naprijed će se ukloniti nabori kože ispod kolana koji mogu izazvati neugodno štipanje. Prije uzjahivanja potrebno je još jednom zategnuti kolan. Nakon nekoliko minuta jahanja hodom ili nakon nekoliko minuta jahanja kasom treba treći puta provjeriti da li je kolan dovoljno zategnut. Rasedlavanje se vrši obrnutim

redoslijedom. Otkopčaju se kolanski remeni s lijeve strane i prebace se na desnu stranu sedla. Uzda se ne skida dok se konj ne rasedla.

Slika 2. Pravilno sedlanje (foto: S. Koblar)

Uzjahivanje i sjahivanje s konja

Prije uzjahivanja se mora provjeriti da li je oprema pravilno namještena (da li je kolan pravilno namješten i zategnut i da li su stremeni spušteni). Duljina remena stremena mora biti podešena prije uzjahivanja i to tako da je približno jednaka duljini ispružene jahačeve ruke. Uzjahivanje se vrši s lijeve strane odakle se može vidjeti njegov prednji i stražnji dio, a vođice se moraju držati u lijevoj ruci, koje su prebačene preko konjskog vrata. Lijeva vođica treba ležati između malog prsta i prstenjaka, a desna u cijeloj šaci. Desnom rukom se odmakne stremen od konja. Lijeva noga se stavlja u stremen do najšireg dijela stopala, a lijevim se koljenom podupire o sedlo. Jahač se odrazi desnom nogom i prebaci težinu na lijevu nogu u stremenu, istodobno se desnom rukom hvatajući za stražnji unkaš. Tijekom prebacivanja desne noge preko konja mora se paziti da se konja ne udari nogom po sapima. Sjedište se polako spušta u sedlo. Treba ispraviti gornji dio tijela kada se desna noga stavlja u stremen. Konj bi trebao mirno stajati, kao i pri sjahivanju. Jahač mora izvući oba stopala iz stremena. Lijevom rukom drži zategnute vođice, desnom rukom se osloni na prednji unkaš dok desnu nogu prebacuje preko konjskih leđa na lijevu stranu konja. Nakon toga jahač se mora nagnuti naprijed preko sedla i polako kliznuti na tlo. Pri sjahivanju ne smije nikad jednu nogu zadržati u stremenu, jer bi se konj mogao prestrašiti i pobjeći. Jahačeva noga bi mogla ostati u stremenu te bi ga konj vukao za sobom. Nakon sjahivanja treba podići stremene i prebaciti vođice preko glave konja.

39

Slika 1. Pravilno stavljanje oglavine na glavu konja (foto: S. Koblar)

Sedlanje i rasedlavanje konja

Sedlo čini jahača sigurnim tijekom jahanja i pridonosi ravnomjernom raspoređivanju jahačeve težine na leđima konja, umanjujući pritisak na kralježnicu konja. Dijelovi sedla su: prednji unkaš, sjedište, stražnji unkaš, jastuci, list sedla, stremen, remen stremena, kifle za koljeno, potege, zaštitni list za znoj i zaštitni list za potege. Vrste sedla su: dresurno, preponsko, univerzalno (svestrano), islandsko, western, terensko i poni sedlo. Prije nego što se stavi sedlo na konja, stremeni (uzengije) i kolan moraju biti podignuti. Sedlo treba staviti pažljivo, malo više prema naprijed, a zatim ga treba povući natrag u pravilan položaj, da bi dlaka pravilno legla. Bitno je pripaziti da podsedlica leži pravilno i mora se podići kod grebena (kako bi omogućila protok zraka i kako ne bi nažuljala konju leđa). Podsedlica je mekana podloga (obično izrađena u obliku sedla) koja se stavlja ispod sedla, a koristi se da bi konju bilo udobnije. Omogućuje da donja strana sedla bude čista i da upija znoj, zbog kojeg bi inače sedlo klizilo i trljalo konja. Konju treba prići s desne strane i pažljivo spustiti kolan te pri tome pripaziti da nije zavrnut. Nakon toga, treba se vratiti konju s lijeve strane i pritegnuti kolan tako da sedlo ne može pasti ili promijeniti položaj. Štitinicima treba pokriti kopče kako bi se zaštitili listovi sedla. Konja se obilazi s prednje strane. Ukoliko se konju stavlja pomoćno remenje, treba ih staviti prije pričvršćivanja kolana. Većini konja smeta ako se kolan odmah zateže do kraja. Kolan mora biti iza konjskog lakta malo više od širine dlana. Istezanjem noge konja prema naprijed će se ukloniti nabori kože ispod kolana koji mogu izazvati neugodno štipanje. Prije uzjahivanja potrebno je još jednom zategnuti kolan. Nakon nekoliko minuta jahanja hodom ili nakon nekoliko minuta jahanja kasom treba treći puta provjeriti da li je kolan dovoljno zategnut. Rasedlavanje se vrši obrnutim

redoslijedom. Otkopčaju se kolanski remeni s lijeve strane i prebace se na desnu stranu sedla. Uzda se ne skida dok se konj ne rasedla.

Slika 2. Pravilno sedlanje (foto: S. Koblar)

Uzjahivanje i sjahivanje s konja

Prije uzjahivanja se mora provjeriti da li je oprema pravilno namještena (da li je kolan pravilno namješten i zategnut i da li su stremeni spušteni). Duljina remena stremena mora biti podešena prije uzjahivanja i to tako da je približno jednaka duljini ispružene jahačeve ruke. Uzjahivanje se vrši s lijeve strane odakle se može vidjeti njegov prednji i stražnji dio, a vođice se moraju držati u lijevoj ruci, koje su prebačene preko konjskog vrata. Lijeva vođica treba ležati između malog prsta i prstenjaka, a desna u cijeloj šaci. Desnom rukom se odmakne stremen od konja. Lijeva noga se stavlja u stremen do najšireg dijela stopala, a lijevim se koljenom podupire o sedlo. Jahač se odrazi desnom nogom i prebaci težinu na lijevu nogu u stremenu, istodobno se desnom rukom hvatajući za stražnji unkaš. Tijekom prebacivanja desne noge preko konja mora se paziti da se konja ne udari nogom po sapima. Sjedište se polako spušta u sedlo. Treba ispraviti gornji dio tijela kada se desna noga stavlja u stremen. Konj bi trebao mirno stajati, kao i pri sjahivanju. Jahač mora izvući oba stopala iz stremena. Lijevom rukom drži zategnute vođice, desnom rukom se osloni na prednji unkaš dok desnu nogu prebacuje preko konjskih leđa na lijevu stranu konja. Nakon toga jahač se mora nagnuti naprijed preko sedla i polako kliznuti na tlo. Pri sjahivanju ne smije nikad jednu nogu zadržati u stremenu, jer bi se konj mogao prestrašiti i pobjeći. Jahačeva noga bi mogla ostati u stremenu te bi ga konj vukao za sobom. Nakon sjahivanja treba podići stremene i prebaciti vođice preko glave konja.

40

Osnove dresurnog jahanja Kod obuke dresurnog konja, važno je aktivno kretanje konja prema naprijed pri svakom

elementu koji se izvodi. Konj mora s voljom i lakoćom prihvaćati i odgovarati na signale jahačevih listova, ruku i sjedišta. Dresurni konj mora imati stalnu želju za kretanjem uz impuls, zamah, potisak i energičnost. Zagrijavanje se na svakom treningu postiže vježbama za opuštanje. Cilj treninga je postići izravnanost. Konj treba biti zaobljen u pokretima, s voljom, mekano, cijelim tijelom treba prihvaćati savijanja. S dobro razgibanim i opuštenim konjem će se s mekanim kontaktom postići sposobnost kontrole duljine i visine koraka. Naslon ili oslonac je rezultat jahačevih djelovanja s aktivnim, impulzivnim i opuštenim konjem koji se kreće naprijed iz stražnjeg trupa. Tada prednji trup postaje lagan i pokretljiv u svim smjerovima, a konj dobiva ravnotežu i samonosivost. O iskustvu konja i stupnju treninga ovisi prikupljenost, koja se ne smije tražiti od mladog konja. Pravilna prikupljenost podrazumijeva impulzivnost, energičnost, kretanje prema naprijed, izdašnost, aktivnost. Osnove preponskog jahanja

Nakon navršene treće godine života, preponski konj se tek treba upoznati sa stajom, dvoranom za jahanje ili manježom. Nakon rada u slobodnim skokovima i savladavanja lonžiranja, počinje se privikavati na sedlo i težinu jahača. Nakon osnovnog ujahivanja, treba nastaviti sa vježbanjem kretanja, zaustavljanja i skretanja, nakon čega slijedi trening u kasu preko motki na tlu. Nakon četvrte godine života važno je razvijati ritam, razinu opuštenosti i oslonac. Konj savladava prelazak preko motki, kavaleta i skakanja u kasu preko jednostavnih prepona. Nakon toga skače dvije prepone u nizu, a završava s nizom prepona s jednim galopskim skokom razmaka između njih. Kod petogodišnjih konja treba razvijati poletnost, pokretljivost, snagu i izravnanost konja. Uvježbava se preskakanje različitih kombinacija prepona, povezanih i uočljivih prepona. Kod šestogodaca se traži stupanj prikupljenosti i poboljšanja snage, izdržljivosti i pokretljivosti. Školovanje sedmogodišnjih konja zahtijeva preskakanje uz otežavajuće razmake između prepona, svladavanje oštrih zavoja između povezanih prepona te preskakanje uskih prepona. Osnove vožnje zaprega

Cilj školovanja konja za vožnju zaprega je školovati konja koji je sposoban u zaprezi voziti mirno, uobičajeno i opušteno, unatoč jako motoriziranom cestovnom prometu. Po svojim oblicima, metodama provođenja i tehnikama rada, trening se može podijeliti na: trening konja u zaprezi, trening konja pod sedlom, i trening konja sa zemlje na tzv. „lonži“ i „dugom dizginu“. Mladi konj, koji se priprema za rad u zaprezi, lonžira se bez opreme. Lonžiranje prethodi radu na tzv. dugom dizginu i duploj lonži. Vanjski dizgin prolazi konju iznad skočnih zglobova što mu omogućuje dobru prilagodbu na ormu, pogotovo kontakt sa štrangama. Oprema se sastoji od: oglavine, orme (bez štrangi), dugih dizgina (duljine 16 do 17 m) i lonžirnog biča. Treba proći nekoliko mjeseci lonžiranja i rada na dugom dizginu, postupno koristeći sve više opreme. Važna je dugotrajna i strpljiva priprema konja pred prvo uprezanje, kako konj ne bi doživio neugodno iskustvo. Ukoliko je vozač ujedno i dobar, dresurno obučen jahač, prije prezanja je preporučljivo konja prethodno ujahati. Međutim, nestručno ujahivanje neće dovesti konja u nužno potreban „balans“ i „naslon“, te konj neće postići pravilnu savijenost pri skretanju. Potrebno je nekoliko godina svakodnevnog treninga kako bi se došlo do obučenih konja za visokorangirana natjecanja. Prvi trening u kočiji treba izvesti tako da se mladi konj upregne zajedno s iskusnim, starijim konjem. Važno je pravilno staviti opremu na

zaprežnog konja koja podrazumijeva postavljanje pršnjaka ili hama, leđnjaka, provlačenje podrepnjaka ispod repa, stezanje kolana, stavljanje oglavine, a vođice treba provući kroz alke i prikačiti ih na žvalu. Obavezan je svakodnevni trening. U početnom dijelu treninga konji prelaze u hodu prvi kilometar, a zatim idu tri do četiri kilometra kasom, po ravnom zemljanom putu. Od zaprege se na treningu traži naizmjenično hodanje i kasanje, zaustavljanje te kretanje unazad. Tijekom kretanja je važno mijenjanje ritma (od prikupljenog, radnog do produženog kasa). Ukoliko se stalno ponavlja jedna te ista radnja, konjima postaje dosadna i gube koncentraciju, a mlada grla se mogu opirati. Trening treba učiniti zanimljivijim i prijeći na drugu radnju. Mora se naglasiti da nijedna vježba ne smije trajati predugo. Zbog prijašnjih kažnjavanja, nedostatka povjerenja ili drugih okolnosti, kod konja se može javiti strah. Kažnjavanje nakon pogreške ne vodi ničemu jer je životinja napravila što je htjela i ne razumije kaznu. Pažnju treba usmjeriti uzroku straha koje je izazvalo reakciju. Napetost i strah se primjećuju po tome što konj ne žvače žvalu, vrat i vilica su mu ukočeni. Pokreti su nagli i isprekidani, nisu opušteni. Nagrađivanje je vrlo bitan dio obuke, ali se ni s njom ne smije pretjerivati, kako se konj ne bi razmazio. S obzirom da je dresurna vožnja najteža disciplina zaprežnog sporta, na treningu se postupno primjenjuju svi elementi koji su sastavni dio dresurnog testa, ali ih treba trenirati odvojeno, a cijeli program odvesti jedan do dva puta tjedno. Vozač koristi uzde, bič i glas kao kontakt s konjem/konjima. Zbog izuzetno fizički zahtjevne maratonske vožnje, konji svakodnevno prelaze od 30 do 40 km, a prolazak kroz maratonske prepreke poželjno je trenirati dva do tri puta tjedno. Vozači sve više primjenjuju obavezno ujahivanje konja prije prvog uprezanja čime se postiže kontakt, elastičnost, opuštenost, ritam te postavljanje konja na zadnji trup zbog jačeg rada zadnjih nogu. Potrebno je konja dovesti u naslon što predstavlja neprestani kontakt konja sa žvalom uz istovremeno angažiranim zadnjim dijelom trupa. U zaprezi je lakše trenirati konja kada savlada sve dresurne elemente iz dresurnog testa (prikupljeni, radni i produženi kas, hod, savijanje, „rame unutra“, odstupanje itd.). Sistematično dresurno školovanje je preduvjet za oblikovanje bilo kojeg zaprežnog konja. Literatura

1. Baban, M. (2011): Konjogojska proizvodnja. Poglavlje u knjizi: Kralik, G., Zdenĕk, A., Baban, Mirjana, Bogut, I., Gantner, V., Ivanković, S., Katavić, I., Kralik, D., Kralik, I., Margeta, V., Pavličević, J. (2011): Zootehnika. Sveučilište J.J.Strossmayera u Osijeku, Poljoprivredni fakultet. Grafika, Osijek.

2. Baban, M. (2014): Osnove rada s konjima. Priručnik. Gradska tiskara, Osijek. 3. Cinzia, Z. (2005.): Njega konja – ilustrirani priručnik. Most, Zagreb. 4. Carson, K., Wood-Gush, D.G.M. (1983): Equine behaviour: I. A review of the literature on

social and dam—Foal behaviour. Applied Animal Ethology, 10(3): 165-178. 5. Gavrilović, A. (2011): Odgoj sportskog konja: praktična iskustva. Horseville, 2011. Drugo

regionalno savetovanje: Uzgoj, reprodukcija i zdravstvena zaštita konja. Novi Sad, 98 – 106. 6. Grogan, E., McDonnell, S. (2005): Mare and Foal Bonding and Problems. Clinical

Techniques in Equine Practice, 4(3): 228-237. 7. Henry, S., Hemery, D., Richard, M., Hausberger, M. (2005): Human–mare relationships and

behaviour of foals toward humans. Applied Animal Behaviour Science, 93(3-4): 341-362. 8. Herić, V. (2004): Početnica za uzgajivače konja. Biblioteka Sagana, Zagreb.

41

Osnove dresurnog jahanja Kod obuke dresurnog konja, važno je aktivno kretanje konja prema naprijed pri svakom

elementu koji se izvodi. Konj mora s voljom i lakoćom prihvaćati i odgovarati na signale jahačevih listova, ruku i sjedišta. Dresurni konj mora imati stalnu želju za kretanjem uz impuls, zamah, potisak i energičnost. Zagrijavanje se na svakom treningu postiže vježbama za opuštanje. Cilj treninga je postići izravnanost. Konj treba biti zaobljen u pokretima, s voljom, mekano, cijelim tijelom treba prihvaćati savijanja. S dobro razgibanim i opuštenim konjem će se s mekanim kontaktom postići sposobnost kontrole duljine i visine koraka. Naslon ili oslonac je rezultat jahačevih djelovanja s aktivnim, impulzivnim i opuštenim konjem koji se kreće naprijed iz stražnjeg trupa. Tada prednji trup postaje lagan i pokretljiv u svim smjerovima, a konj dobiva ravnotežu i samonosivost. O iskustvu konja i stupnju treninga ovisi prikupljenost, koja se ne smije tražiti od mladog konja. Pravilna prikupljenost podrazumijeva impulzivnost, energičnost, kretanje prema naprijed, izdašnost, aktivnost. Osnove preponskog jahanja

Nakon navršene treće godine života, preponski konj se tek treba upoznati sa stajom, dvoranom za jahanje ili manježom. Nakon rada u slobodnim skokovima i savladavanja lonžiranja, počinje se privikavati na sedlo i težinu jahača. Nakon osnovnog ujahivanja, treba nastaviti sa vježbanjem kretanja, zaustavljanja i skretanja, nakon čega slijedi trening u kasu preko motki na tlu. Nakon četvrte godine života važno je razvijati ritam, razinu opuštenosti i oslonac. Konj savladava prelazak preko motki, kavaleta i skakanja u kasu preko jednostavnih prepona. Nakon toga skače dvije prepone u nizu, a završava s nizom prepona s jednim galopskim skokom razmaka između njih. Kod petogodišnjih konja treba razvijati poletnost, pokretljivost, snagu i izravnanost konja. Uvježbava se preskakanje različitih kombinacija prepona, povezanih i uočljivih prepona. Kod šestogodaca se traži stupanj prikupljenosti i poboljšanja snage, izdržljivosti i pokretljivosti. Školovanje sedmogodišnjih konja zahtijeva preskakanje uz otežavajuće razmake između prepona, svladavanje oštrih zavoja između povezanih prepona te preskakanje uskih prepona. Osnove vožnje zaprega

Cilj školovanja konja za vožnju zaprega je školovati konja koji je sposoban u zaprezi voziti mirno, uobičajeno i opušteno, unatoč jako motoriziranom cestovnom prometu. Po svojim oblicima, metodama provođenja i tehnikama rada, trening se može podijeliti na: trening konja u zaprezi, trening konja pod sedlom, i trening konja sa zemlje na tzv. „lonži“ i „dugom dizginu“. Mladi konj, koji se priprema za rad u zaprezi, lonžira se bez opreme. Lonžiranje prethodi radu na tzv. dugom dizginu i duploj lonži. Vanjski dizgin prolazi konju iznad skočnih zglobova što mu omogućuje dobru prilagodbu na ormu, pogotovo kontakt sa štrangama. Oprema se sastoji od: oglavine, orme (bez štrangi), dugih dizgina (duljine 16 do 17 m) i lonžirnog biča. Treba proći nekoliko mjeseci lonžiranja i rada na dugom dizginu, postupno koristeći sve više opreme. Važna je dugotrajna i strpljiva priprema konja pred prvo uprezanje, kako konj ne bi doživio neugodno iskustvo. Ukoliko je vozač ujedno i dobar, dresurno obučen jahač, prije prezanja je preporučljivo konja prethodno ujahati. Međutim, nestručno ujahivanje neće dovesti konja u nužno potreban „balans“ i „naslon“, te konj neće postići pravilnu savijenost pri skretanju. Potrebno je nekoliko godina svakodnevnog treninga kako bi se došlo do obučenih konja za visokorangirana natjecanja. Prvi trening u kočiji treba izvesti tako da se mladi konj upregne zajedno s iskusnim, starijim konjem. Važno je pravilno staviti opremu na

zaprežnog konja koja podrazumijeva postavljanje pršnjaka ili hama, leđnjaka, provlačenje podrepnjaka ispod repa, stezanje kolana, stavljanje oglavine, a vođice treba provući kroz alke i prikačiti ih na žvalu. Obavezan je svakodnevni trening. U početnom dijelu treninga konji prelaze u hodu prvi kilometar, a zatim idu tri do četiri kilometra kasom, po ravnom zemljanom putu. Od zaprege se na treningu traži naizmjenično hodanje i kasanje, zaustavljanje te kretanje unazad. Tijekom kretanja je važno mijenjanje ritma (od prikupljenog, radnog do produženog kasa). Ukoliko se stalno ponavlja jedna te ista radnja, konjima postaje dosadna i gube koncentraciju, a mlada grla se mogu opirati. Trening treba učiniti zanimljivijim i prijeći na drugu radnju. Mora se naglasiti da nijedna vježba ne smije trajati predugo. Zbog prijašnjih kažnjavanja, nedostatka povjerenja ili drugih okolnosti, kod konja se može javiti strah. Kažnjavanje nakon pogreške ne vodi ničemu jer je životinja napravila što je htjela i ne razumije kaznu. Pažnju treba usmjeriti uzroku straha koje je izazvalo reakciju. Napetost i strah se primjećuju po tome što konj ne žvače žvalu, vrat i vilica su mu ukočeni. Pokreti su nagli i isprekidani, nisu opušteni. Nagrađivanje je vrlo bitan dio obuke, ali se ni s njom ne smije pretjerivati, kako se konj ne bi razmazio. S obzirom da je dresurna vožnja najteža disciplina zaprežnog sporta, na treningu se postupno primjenjuju svi elementi koji su sastavni dio dresurnog testa, ali ih treba trenirati odvojeno, a cijeli program odvesti jedan do dva puta tjedno. Vozač koristi uzde, bič i glas kao kontakt s konjem/konjima. Zbog izuzetno fizički zahtjevne maratonske vožnje, konji svakodnevno prelaze od 30 do 40 km, a prolazak kroz maratonske prepreke poželjno je trenirati dva do tri puta tjedno. Vozači sve više primjenjuju obavezno ujahivanje konja prije prvog uprezanja čime se postiže kontakt, elastičnost, opuštenost, ritam te postavljanje konja na zadnji trup zbog jačeg rada zadnjih nogu. Potrebno je konja dovesti u naslon što predstavlja neprestani kontakt konja sa žvalom uz istovremeno angažiranim zadnjim dijelom trupa. U zaprezi je lakše trenirati konja kada savlada sve dresurne elemente iz dresurnog testa (prikupljeni, radni i produženi kas, hod, savijanje, „rame unutra“, odstupanje itd.). Sistematično dresurno školovanje je preduvjet za oblikovanje bilo kojeg zaprežnog konja. Literatura

1. Baban, M. (2011): Konjogojska proizvodnja. Poglavlje u knjizi: Kralik, G., Zdenĕk, A., Baban, Mirjana, Bogut, I., Gantner, V., Ivanković, S., Katavić, I., Kralik, D., Kralik, I., Margeta, V., Pavličević, J. (2011): Zootehnika. Sveučilište J.J.Strossmayera u Osijeku, Poljoprivredni fakultet. Grafika, Osijek.

2. Baban, M. (2014): Osnove rada s konjima. Priručnik. Gradska tiskara, Osijek. 3. Cinzia, Z. (2005.): Njega konja – ilustrirani priručnik. Most, Zagreb. 4. Carson, K., Wood-Gush, D.G.M. (1983): Equine behaviour: I. A review of the literature on

social and dam—Foal behaviour. Applied Animal Ethology, 10(3): 165-178. 5. Gavrilović, A. (2011): Odgoj sportskog konja: praktična iskustva. Horseville, 2011. Drugo

regionalno savetovanje: Uzgoj, reprodukcija i zdravstvena zaštita konja. Novi Sad, 98 – 106. 6. Grogan, E., McDonnell, S. (2005): Mare and Foal Bonding and Problems. Clinical

Techniques in Equine Practice, 4(3): 228-237. 7. Henry, S., Hemery, D., Richard, M., Hausberger, M. (2005): Human–mare relationships and

behaviour of foals toward humans. Applied Animal Behaviour Science, 93(3-4): 341-362. 8. Herić, V. (2004): Početnica za uzgajivače konja. Biblioteka Sagana, Zagreb.

42

9. Hermsen, J. (2003.): Konji – enciklopedija. Zagreb. 10. Hrvatski konjički savez (2007): Udžbenik za polaganje jahačkog i natjecateljskog

ispita. Zagreb. 11. Hrvatski konjički savez (2009): Radna knjiga za školovanje voditelja i trenera

jahanja. Zagreb. 12. Ivanković, A. (2004): Konjogojstvo. Hrvatsko agronomsko društvo, Zagreb.

13. Ivanković, A., Caput-Jogunica, R., Ramljak, J. (2013): Jahanje. Hrvatska Olimpijska akademija i Sveučilište u Zagrebu, Agronomski fakultet. Zagreb.

14. Lang, A. (2005): Njega konja i ponija. Veble commerce, Zagreb. 15. McBane, S. (1999): How your horse works. David & Charles, Lancashire. 16. Mitrović, S. (2005): Konjarstvo – praktikum. Poljoprivredni fakultet Zemun, Beograd. 17. Mitrović, S., Grubić, G. (2003): Odgajivanje i ishrana konja. Univerzitet u Beogradu,

Beograd. 18. Moons, C.P.H., Laughlin, K., Zanella, A.J. (2005): Effects of short-term maternal separations

on weaning stress in foals. Applied Animal Behaviour Science, 91(3-4): 321-335. 19. Pejić, N. (1996): Konj. Equus Caballus. Poljoprivredni fakultet, Novi Sad. 20. Sakač, Maja; Baban, Mirjana; Antunović, Boris; Mijić, Pero; Bobić, Tina; Ivanković, Ante;

Ramljak, Jelena (2011): Prikaz osnovne etologije konja u prirodnim i kontroliranim uvjetima. The 4th international scientific/professional conference Agriculture in Nature and Environment Protection. Vukovar, 01-03.06.2011. Proceedings & abstracts, str. 213-218.

21. Stanišić, Z., Šupica, M. (1987): Sportski konji: uzgoj i trening. Nolit, Beograd. 22. Trailović, R., Trailović, D., Lazić, J. (2008): Konjarstvo i konjički sport. VetKer, Beograd. 23. Trailović, D., R., Vučinić, M.M., Lazić, J.M. (2012): Etologija: Ponašanje i dobrobit konja.

Vetker, Beograd-Zemun. 24. Vejnovič, J. (2008): Naši konji. Kmečki glas, Ljubljana. 25. Voleg, C. (2008): Konji – ilustrirani priručnik. Mozaik knjiga.

SMJEŠTAJ KONJA prof.dr.sc. Ante Ivanković Sveučilište u Zagrebu Agronomski fakultet (aivankovic@agr.hr) Sažetak

Smještaj konja bitna je odrednica bavljenja uzgojem i uporabom konja. Kvaliteta smještaja često uvjetuje funkcionalnost konjičkog pogona, zdravlje i sigurnost konja, jahača, uzgajivača i posjetitelja. Smještaj je uvjetovan brojnim čimbenicima okruženja, podneblja, raspoloživim površinama, uzgojnim i uporabnim ciljevima, pasminom te drugim resursima. Pitanju smještaja često se pristupa površno, bez punog razumijevanja potreba konja, djelatnog osoblja, te raspoznavanja indikatora koji ukazuju na određene manjkavosti smještaja. Cilj rada je iznošenje osnovnih normi i smjernica za funkcionalan smještaj konja, te ukazivanje na indikatore koji mogu poslužiti u korekciji narušenih smještajnih uvjeta.

Ključne riječi: konj, smještaj, funkcionalnost, dobrobit, okruženje Uvod

Smještaj konja tema je brojnih članaka u stručnim i znanstvenim publikacijama. Čitajući ih, stječe se dojam da još uvijek ne postoje sasvim jasne norme u pogledu smještajnih preporuka, čak ni na razini država razvijenog konjogojstva. Međutim, zajednički su im jasno postavljene minimalne norme, primjerice za mikroklimatske norme ili površinu boksa, no preporučene optimalne norme još se uvijek propituju. Ovakav pristup posebice se zapaža u uzgoju toplokrvnih konja, osobito onih namijenjenih sportu jer je razumljivo da dobar i funkcionalan komfor pogoduju razvoju kvalitetnog interijera i radne sposobnosti konja. Ne treba zanemariti činjenicu da i hladnokrvnim konjima treba pružiti primjerene smještajne uvijete. U osmišljavanju smještajnih uvjeta potrebno je razumjeti potrebe konja i osoblja koje boravi, odnosno djeluje se u okviru stajskog prostora (gospodarskog dvorišta). Treba voditi brigu o dobrobiti konja, korisnika, okolišu i ukupnom okruženju.

U samoj ocjeni načina držanja i smještaja konja može se poći od pristupa koji se uzima i pri ocjeni kvalitete smještaja namijenjenog ljudima. Čovjek se zasigurno ne osjeća ugodno u skučenom prostoru u kojem ne može sjesti, raditi ili spavati, u prostoru bez dovoljno svjetla ili svježeg zraka, u kojem je prehladno ili prevruće. Boravišni prostor koji je pretrpan, potrebnim ili nepotrebnim predmetima također nije prikladan za boravak ljudi. Oštećena vrata, zidovi, prozori, instalacija ili namještaj, osim što estetski i funkcionalno nisu na primjerenoj razini, čovjeka mogu ozlijediti ili čak životno ugroziti. Kako bi amortizirao navedene nepovoljne faktore, boravišni prostori se renoviraju, klimatiziraju, prozračuju, dodatno osvjetljavaju i čine drugi zahvati. No, tijekom ljetnih ili zimskih dana, ukoliko ni raspoloživi uređaji ne mogu boravišni prostor učiniti ugonim, čovjek najčešće može na određeno vrijeme napustiti takav prostor i amortizirati nepovoljne boravišne faktore. Nažalost, konj u nepovoljnom okruženju, posebice ukoliko je vezan ne može napustiti staju, boks ili ležište, te je prisiljen čekati dok mu čovjek ne dozvoli promjenu okruženja. Izloženi ovakvom stresu konji su manje pogodni za jahanje (rad) te u određenoj mjeri mogu (ne svojom krivicom) ugrožavati jahače, posjetitelje ili djelatno osoblje.

43

9. Hermsen, J. (2003.): Konji – enciklopedija. Zagreb. 10. Hrvatski konjički savez (2007): Udžbenik za polaganje jahačkog i natjecateljskog

ispita. Zagreb. 11. Hrvatski konjički savez (2009): Radna knjiga za školovanje voditelja i trenera

jahanja. Zagreb. 12. Ivanković, A. (2004): Konjogojstvo. Hrvatsko agronomsko društvo, Zagreb.

13. Ivanković, A., Caput-Jogunica, R., Ramljak, J. (2013): Jahanje. Hrvatska Olimpijska akademija i Sveučilište u Zagrebu, Agronomski fakultet. Zagreb.

14. Lang, A. (2005): Njega konja i ponija. Veble commerce, Zagreb. 15. McBane, S. (1999): How your horse works. David & Charles, Lancashire. 16. Mitrović, S. (2005): Konjarstvo – praktikum. Poljoprivredni fakultet Zemun, Beograd. 17. Mitrović, S., Grubić, G. (2003): Odgajivanje i ishrana konja. Univerzitet u Beogradu,

Beograd. 18. Moons, C.P.H., Laughlin, K., Zanella, A.J. (2005): Effects of short-term maternal separations

on weaning stress in foals. Applied Animal Behaviour Science, 91(3-4): 321-335. 19. Pejić, N. (1996): Konj. Equus Caballus. Poljoprivredni fakultet, Novi Sad. 20. Sakač, Maja; Baban, Mirjana; Antunović, Boris; Mijić, Pero; Bobić, Tina; Ivanković, Ante;

Ramljak, Jelena (2011): Prikaz osnovne etologije konja u prirodnim i kontroliranim uvjetima. The 4th international scientific/professional conference Agriculture in Nature and Environment Protection. Vukovar, 01-03.06.2011. Proceedings & abstracts, str. 213-218.

21. Stanišić, Z., Šupica, M. (1987): Sportski konji: uzgoj i trening. Nolit, Beograd. 22. Trailović, R., Trailović, D., Lazić, J. (2008): Konjarstvo i konjički sport. VetKer, Beograd. 23. Trailović, D., R., Vučinić, M.M., Lazić, J.M. (2012): Etologija: Ponašanje i dobrobit konja.

Vetker, Beograd-Zemun. 24. Vejnovič, J. (2008): Naši konji. Kmečki glas, Ljubljana. 25. Voleg, C. (2008): Konji – ilustrirani priručnik. Mozaik knjiga.

SMJEŠTAJ KONJA prof.dr.sc. Ante Ivanković Sveučilište u Zagrebu Agronomski fakultet (aivankovic@agr.hr) Sažetak

Smještaj konja bitna je odrednica bavljenja uzgojem i uporabom konja. Kvaliteta smještaja često uvjetuje funkcionalnost konjičkog pogona, zdravlje i sigurnost konja, jahača, uzgajivača i posjetitelja. Smještaj je uvjetovan brojnim čimbenicima okruženja, podneblja, raspoloživim površinama, uzgojnim i uporabnim ciljevima, pasminom te drugim resursima. Pitanju smještaja često se pristupa površno, bez punog razumijevanja potreba konja, djelatnog osoblja, te raspoznavanja indikatora koji ukazuju na određene manjkavosti smještaja. Cilj rada je iznošenje osnovnih normi i smjernica za funkcionalan smještaj konja, te ukazivanje na indikatore koji mogu poslužiti u korekciji narušenih smještajnih uvjeta.

Ključne riječi: konj, smještaj, funkcionalnost, dobrobit, okruženje Uvod

Smještaj konja tema je brojnih članaka u stručnim i znanstvenim publikacijama. Čitajući ih, stječe se dojam da još uvijek ne postoje sasvim jasne norme u pogledu smještajnih preporuka, čak ni na razini država razvijenog konjogojstva. Međutim, zajednički su im jasno postavljene minimalne norme, primjerice za mikroklimatske norme ili površinu boksa, no preporučene optimalne norme još se uvijek propituju. Ovakav pristup posebice se zapaža u uzgoju toplokrvnih konja, osobito onih namijenjenih sportu jer je razumljivo da dobar i funkcionalan komfor pogoduju razvoju kvalitetnog interijera i radne sposobnosti konja. Ne treba zanemariti činjenicu da i hladnokrvnim konjima treba pružiti primjerene smještajne uvijete. U osmišljavanju smještajnih uvjeta potrebno je razumjeti potrebe konja i osoblja koje boravi, odnosno djeluje se u okviru stajskog prostora (gospodarskog dvorišta). Treba voditi brigu o dobrobiti konja, korisnika, okolišu i ukupnom okruženju.

U samoj ocjeni načina držanja i smještaja konja može se poći od pristupa koji se uzima i pri ocjeni kvalitete smještaja namijenjenog ljudima. Čovjek se zasigurno ne osjeća ugodno u skučenom prostoru u kojem ne može sjesti, raditi ili spavati, u prostoru bez dovoljno svjetla ili svježeg zraka, u kojem je prehladno ili prevruće. Boravišni prostor koji je pretrpan, potrebnim ili nepotrebnim predmetima također nije prikladan za boravak ljudi. Oštećena vrata, zidovi, prozori, instalacija ili namještaj, osim što estetski i funkcionalno nisu na primjerenoj razini, čovjeka mogu ozlijediti ili čak životno ugroziti. Kako bi amortizirao navedene nepovoljne faktore, boravišni prostori se renoviraju, klimatiziraju, prozračuju, dodatno osvjetljavaju i čine drugi zahvati. No, tijekom ljetnih ili zimskih dana, ukoliko ni raspoloživi uređaji ne mogu boravišni prostor učiniti ugonim, čovjek najčešće može na određeno vrijeme napustiti takav prostor i amortizirati nepovoljne boravišne faktore. Nažalost, konj u nepovoljnom okruženju, posebice ukoliko je vezan ne može napustiti staju, boks ili ležište, te je prisiljen čekati dok mu čovjek ne dozvoli promjenu okruženja. Izloženi ovakvom stresu konji su manje pogodni za jahanje (rad) te u određenoj mjeri mogu (ne svojom krivicom) ugrožavati jahače, posjetitelje ili djelatno osoblje.

44

Objekti za smještaj trebaju konjima pružiti sigurnost i udobnost, pristup hrani i vodi, te kontroliranu slobodu komunikacije s okruženjem, drugim konjima i ljudima. Pružaju sigurnost i uvijete za korištenje konja osoblju (jahačima, uzgajivačima, posjetiteljima i drugima) koje je neposrednom doticaju s konjima. Uz primjerenu socijalizaciju, posebice u interakciji s već obučenim konjima mladi konji lakše usvajaju vještine. Svoju vrijednost razvijaju kroz pokret, brzinu i vještinu, radi čega je nevezani način držanja uvijek prvi izbor, jasno ukoliko to mogućnosti dozvoljavaju. Vezani način držanja konja uglavnom je dio tradicije, te je opravdan ukoliko je naslijeđen i kada ga upotpunjuje svakodnevni kvalitetan rad s konjem ili boravak konja na ispustu.

Gospodarska cjelina koja služi za smještaj konja uglavnom se sastoji od glavne staje i pomoćnih objekata. U glavnoj staji nalaze se ležišta ili boksovi za smještaj konja (pastuha, kobila, omica, ždrebadi), te po potrebi dodatni sadržaji (sedlarnik, tuš, solarij, soba za osoblje i drugo). Pomoćni objekti služe za smještaj hrane (silosi, sjenik), mehanizacije (garaža), poligoni za vježbu (manjež), ispusti za kretanje, odlagalište stajnjaka i drugo. Sadržaji u značajnoj mjeri ovise o uporabnom cilju, pasmini, broju konja i drugim čimbenicima. Ukoliko farmska cjelina ima manji broj konja, često nema potrebe za fragmentacijom smještajnog prostora, no veće cjeline nalažu potrebu fragmentacije i kompleksnije organizacije smještajne cjeline (gospodarskog dvorišta).

Osmišljavanje smještajnog prostora za konje

U praksi zatičemo različite forme smještajnog prostora za konje, stajskih objekata i ukupnog gospodarskog dvorišta. Neki od njih su tradicijskog tipa, uvjetovani okruženjem u kojem su se desetljećima razvijali, dočim novija gospodarska dvorišta uglavnom su funkcionalno sadržajnija i prostorno uređenija. Tradicijske staje za konje dio su kulturološkog naslijeđa i kao takve treba ih njegovati i razvijati. One se u određenoj mjeri mogu prilagođavati novim trendovima, sukladno raspoloživim prostornim i financijskim resursima. Noviji konjički pogoni iziskuju suvremene staje i dodatne prostore (jahaone, vanjski manjež i drugo) koji osiguravaju neometan i siguran rad s konjima.

Proizvodno usmjerenje je jedan od temeljnih kriterija u oblikovanju gospodarstva koje se bavi uzgojem i korištenjem konja. Obzirom na temeljnu djelatnost, možemo ih podijeliti na uzgojna i uporaba gospodarstva. Uzgojna gospodarstva uglavnom imaju sve spolne i dobne kategorije kako bi proizveli, odnosno uzgojili nove generacije konja (pastuhe, kobile i ždrjebad). Svaka od ovih dobnih kategorija obzirom na sustav držanja ima određene zahtjeve na smještaju i opremi. Uporabna gospodarstva često posjeduju samo odrasle konje, koristeći ih u radu ili sportu. Ovakva gospodarstva, sukladno svojem programu rada imaju dodatne sadržaje poput jahališta, manježa, šetalica, solarija i drugog, što je funkcionalno dostupno korisnicima usluga.

Način držanja konja u značajnoj mjeri određen je uporabnim (strateškim) profiliranjem gospodarstva, tradicijom, pasminom i drugim čimbenicima. U aktualnom vremenu preferira se slobodni način držanja konja, grupni ili pojedinačni, budući da se na taj način osiguravaju prirodniji uvjeti držanja. Razumljivo je da nesputana životinja uz veću slobodu kretanja bolje razvija i održava tjelesnu pripravnost. Konj kao socijalna životinja ima potrebu kontakta s drugim konjima i okruženjem, radi čega slobodan način držanja doprinosi boljim radnim učincima. Istraživanja su pokazala da konji koji su vezani, izolirani ili smješteni u uske boksove, često pokazuju znakove dosade, neuobičajena ponašanja, nezadovoljstvo ili čak agresiju. Vezani način držanja konja dio je

tradicije uzgoja, te ga kao takvog ne treba potpuno zanemariti, no ukoliko se koristi, treba osigurati konjima dovoljnu površinu ležišta, stalan pristup vodi (pojilice), te redovit rad i socijalni kontakt.

Odabir pasmine konja usko je vezan s gospodarskim profiliranjem konjičkog pogona. Osnovna podjela pasmina konja je na hladnokrvne, toplokrvne i male konje (ponije). Ova podjela u značajnoj mjeri osim građe tijela uvažava i temperament konja, što se uzima u obzir kod oblikovanja gospodarskog dvorišta, izgradnje staje i drugih sadržaja. Toplokrvni i mali konji su temperamentniji od hladnokrvnih pasmina konja te teže podnose vezani način držanja. Jedan od bitnih kriterija u oblikovanju interijera staje je veličina okvira životinje. Razumljivo je da konjima većeg okvira treba osigurati veći boks (ukoliko se drže u slobodnom sustavu) ili veće (duže i šire) ležište. Manji konji imaju manje prostorne potrebe.

Dob i spol životinja značajno utječu na oblikovanje prostora gospodarskog dvorišta, staje i sekundarnih objekata. Znano je da su pastusi temperamentniji od kobila, a u sezoni pripusta i agresivniji. Pastusima, kobilama sa i bez ždrebadi te drugim mlađim dobnim kategorijama potrebno je osigurati optimalan životni prostor.

Veličina stada određuje organizacijsku strukturu gospodarskog dvorišta, te treba biti usklađena s uzgojnim/uporabnim ciljem. U pravilu, uzgojna ustrojbena gospodarska jedinica iziskuje manje ukupne površine gospodarskog dvorišta u odnosnu na gospodarske jedinice koje se bave pružanjem usluga jahanja, obuke konja, rekreacije ili bavljenjem nekim sportom. Generalno gledano, držanjem veće skupine životinja (većeg stada) mogu se racionalnije koristiti površine, no uvijek se vodi briga o pružanju optimalnog komfora za životinje u zadanom okruženju.

Organizacija gospodarskog dvorišta, funkcionalnost izvedbe staje te uporabni program gospodarstva u značajnoj mjeri utječu na količinu uloženog rada. Nesumnjivo, veća automatizacija i uporaba pomagala umanjuju potrebu za radom. Primjerice, uporaba ''šetalica'' za konje olakšava zagrijavanje konja prije treninga ili jahanja, čime se umanjuje potreba za neposrednim angažmanom rada. Automatizacija napajanja umanjuje potrebu za neposrednim radom. Međutim, neki dijelovi programa rada ne mogu se automatizirati i iziskuju neposredni angažman kvalitetnog rada, no obzirom na cijenu rada treba nastojati uvesti veću razinu automatizacije.

Geografski i mikroklimatski uvjeti područja značajno utječu na oblikovanje odnosno organizaciju gospodarskog dvorišta, izbor materijala za gradnju i opreme koja se koristi, utrošak rada kao i na druge troškove. Kada govorimo o geografskim prilikama prvenstveno promišljamo o reljefu koji utječe na poziciju svih objekata unutar gospodarskog dvorišta, zatim o ''ruži vjetrova'' te odnosu naspram drugih prostornih cjelina (naselja, šume, pašnjaci i drugo). U pogledu mikroklimatskih uvjeta područja nužno je uvažiti raspon godišnjih temperatura, udio relativne vlage u zraku, strujanja zraka, raspored oborina i drugo. Mikroklimatske uvijete treba amortizirati tako da zona boravka životinje bude čim manje stresna za samu životinju, ali i druge sudionike gospodarenja.

Staje za smještaj konja

Staje za smještaj konja obzirom na razinu mogućnosti prilagodbe mikroklimatskih uvjeta dijele se na: tople (zatvorene), hladne (otvorene) i poluotvorene (otvorena jedna bočna strana staje). Obzirom na razinu ograničenja kretanja možemo ih podijeliti na staje s vezanim načinom držanja i staje sa slobodnim (pojedinačnim ili grupnim) načinom držanja. Pojedinačno držanje konja može biti na vezu ili u boksovima (uglavnom u toplim stajama) a grupno držanje može biti u toplim ili hladnim stajama. Tip objekta treba biti prilagođen spomenutim okolišnim, biološkim i ekonomskim

45

Objekti za smještaj trebaju konjima pružiti sigurnost i udobnost, pristup hrani i vodi, te kontroliranu slobodu komunikacije s okruženjem, drugim konjima i ljudima. Pružaju sigurnost i uvijete za korištenje konja osoblju (jahačima, uzgajivačima, posjetiteljima i drugima) koje je neposrednom doticaju s konjima. Uz primjerenu socijalizaciju, posebice u interakciji s već obučenim konjima mladi konji lakše usvajaju vještine. Svoju vrijednost razvijaju kroz pokret, brzinu i vještinu, radi čega je nevezani način držanja uvijek prvi izbor, jasno ukoliko to mogućnosti dozvoljavaju. Vezani način držanja konja uglavnom je dio tradicije, te je opravdan ukoliko je naslijeđen i kada ga upotpunjuje svakodnevni kvalitetan rad s konjem ili boravak konja na ispustu.

Gospodarska cjelina koja služi za smještaj konja uglavnom se sastoji od glavne staje i pomoćnih objekata. U glavnoj staji nalaze se ležišta ili boksovi za smještaj konja (pastuha, kobila, omica, ždrebadi), te po potrebi dodatni sadržaji (sedlarnik, tuš, solarij, soba za osoblje i drugo). Pomoćni objekti služe za smještaj hrane (silosi, sjenik), mehanizacije (garaža), poligoni za vježbu (manjež), ispusti za kretanje, odlagalište stajnjaka i drugo. Sadržaji u značajnoj mjeri ovise o uporabnom cilju, pasmini, broju konja i drugim čimbenicima. Ukoliko farmska cjelina ima manji broj konja, često nema potrebe za fragmentacijom smještajnog prostora, no veće cjeline nalažu potrebu fragmentacije i kompleksnije organizacije smještajne cjeline (gospodarskog dvorišta).

Osmišljavanje smještajnog prostora za konje

U praksi zatičemo različite forme smještajnog prostora za konje, stajskih objekata i ukupnog gospodarskog dvorišta. Neki od njih su tradicijskog tipa, uvjetovani okruženjem u kojem su se desetljećima razvijali, dočim novija gospodarska dvorišta uglavnom su funkcionalno sadržajnija i prostorno uređenija. Tradicijske staje za konje dio su kulturološkog naslijeđa i kao takve treba ih njegovati i razvijati. One se u određenoj mjeri mogu prilagođavati novim trendovima, sukladno raspoloživim prostornim i financijskim resursima. Noviji konjički pogoni iziskuju suvremene staje i dodatne prostore (jahaone, vanjski manjež i drugo) koji osiguravaju neometan i siguran rad s konjima.

Proizvodno usmjerenje je jedan od temeljnih kriterija u oblikovanju gospodarstva koje se bavi uzgojem i korištenjem konja. Obzirom na temeljnu djelatnost, možemo ih podijeliti na uzgojna i uporaba gospodarstva. Uzgojna gospodarstva uglavnom imaju sve spolne i dobne kategorije kako bi proizveli, odnosno uzgojili nove generacije konja (pastuhe, kobile i ždrjebad). Svaka od ovih dobnih kategorija obzirom na sustav držanja ima određene zahtjeve na smještaju i opremi. Uporabna gospodarstva često posjeduju samo odrasle konje, koristeći ih u radu ili sportu. Ovakva gospodarstva, sukladno svojem programu rada imaju dodatne sadržaje poput jahališta, manježa, šetalica, solarija i drugog, što je funkcionalno dostupno korisnicima usluga.

Način držanja konja u značajnoj mjeri određen je uporabnim (strateškim) profiliranjem gospodarstva, tradicijom, pasminom i drugim čimbenicima. U aktualnom vremenu preferira se slobodni način držanja konja, grupni ili pojedinačni, budući da se na taj način osiguravaju prirodniji uvjeti držanja. Razumljivo je da nesputana životinja uz veću slobodu kretanja bolje razvija i održava tjelesnu pripravnost. Konj kao socijalna životinja ima potrebu kontakta s drugim konjima i okruženjem, radi čega slobodan način držanja doprinosi boljim radnim učincima. Istraživanja su pokazala da konji koji su vezani, izolirani ili smješteni u uske boksove, često pokazuju znakove dosade, neuobičajena ponašanja, nezadovoljstvo ili čak agresiju. Vezani način držanja konja dio je

tradicije uzgoja, te ga kao takvog ne treba potpuno zanemariti, no ukoliko se koristi, treba osigurati konjima dovoljnu površinu ležišta, stalan pristup vodi (pojilice), te redovit rad i socijalni kontakt.

Odabir pasmine konja usko je vezan s gospodarskim profiliranjem konjičkog pogona. Osnovna podjela pasmina konja je na hladnokrvne, toplokrvne i male konje (ponije). Ova podjela u značajnoj mjeri osim građe tijela uvažava i temperament konja, što se uzima u obzir kod oblikovanja gospodarskog dvorišta, izgradnje staje i drugih sadržaja. Toplokrvni i mali konji su temperamentniji od hladnokrvnih pasmina konja te teže podnose vezani način držanja. Jedan od bitnih kriterija u oblikovanju interijera staje je veličina okvira životinje. Razumljivo je da konjima većeg okvira treba osigurati veći boks (ukoliko se drže u slobodnom sustavu) ili veće (duže i šire) ležište. Manji konji imaju manje prostorne potrebe.

Dob i spol životinja značajno utječu na oblikovanje prostora gospodarskog dvorišta, staje i sekundarnih objekata. Znano je da su pastusi temperamentniji od kobila, a u sezoni pripusta i agresivniji. Pastusima, kobilama sa i bez ždrebadi te drugim mlađim dobnim kategorijama potrebno je osigurati optimalan životni prostor.

Veličina stada određuje organizacijsku strukturu gospodarskog dvorišta, te treba biti usklađena s uzgojnim/uporabnim ciljem. U pravilu, uzgojna ustrojbena gospodarska jedinica iziskuje manje ukupne površine gospodarskog dvorišta u odnosnu na gospodarske jedinice koje se bave pružanjem usluga jahanja, obuke konja, rekreacije ili bavljenjem nekim sportom. Generalno gledano, držanjem veće skupine životinja (većeg stada) mogu se racionalnije koristiti površine, no uvijek se vodi briga o pružanju optimalnog komfora za životinje u zadanom okruženju.

Organizacija gospodarskog dvorišta, funkcionalnost izvedbe staje te uporabni program gospodarstva u značajnoj mjeri utječu na količinu uloženog rada. Nesumnjivo, veća automatizacija i uporaba pomagala umanjuju potrebu za radom. Primjerice, uporaba ''šetalica'' za konje olakšava zagrijavanje konja prije treninga ili jahanja, čime se umanjuje potreba za neposrednim angažmanom rada. Automatizacija napajanja umanjuje potrebu za neposrednim radom. Međutim, neki dijelovi programa rada ne mogu se automatizirati i iziskuju neposredni angažman kvalitetnog rada, no obzirom na cijenu rada treba nastojati uvesti veću razinu automatizacije.

Geografski i mikroklimatski uvjeti područja značajno utječu na oblikovanje odnosno organizaciju gospodarskog dvorišta, izbor materijala za gradnju i opreme koja se koristi, utrošak rada kao i na druge troškove. Kada govorimo o geografskim prilikama prvenstveno promišljamo o reljefu koji utječe na poziciju svih objekata unutar gospodarskog dvorišta, zatim o ''ruži vjetrova'' te odnosu naspram drugih prostornih cjelina (naselja, šume, pašnjaci i drugo). U pogledu mikroklimatskih uvjeta područja nužno je uvažiti raspon godišnjih temperatura, udio relativne vlage u zraku, strujanja zraka, raspored oborina i drugo. Mikroklimatske uvijete treba amortizirati tako da zona boravka životinje bude čim manje stresna za samu životinju, ali i druge sudionike gospodarenja.

Staje za smještaj konja

Staje za smještaj konja obzirom na razinu mogućnosti prilagodbe mikroklimatskih uvjeta dijele se na: tople (zatvorene), hladne (otvorene) i poluotvorene (otvorena jedna bočna strana staje). Obzirom na razinu ograničenja kretanja možemo ih podijeliti na staje s vezanim načinom držanja i staje sa slobodnim (pojedinačnim ili grupnim) načinom držanja. Pojedinačno držanje konja može biti na vezu ili u boksovima (uglavnom u toplim stajama) a grupno držanje može biti u toplim ili hladnim stajama. Tip objekta treba biti prilagođen spomenutim okolišnim, biološkim i ekonomskim

46

čimbenicima (veličini životinje, planiranom komforu grla, intenzitetu korištenja objekta i grla, uzgojnoj i ekonomskoj vrijednosti grla, osiguranim sredstvima, razini rizika od ozljeda, zaraza i drugog). Pri izgradnji novog ili adaptaciji postojećeg objekta ne smiju se ugroziti osnovni normativi smještaja i udobnosti budući da se često početna loša jeftinija rješenja kasnije ne mogu ispraviti.

Poluotvorene ili otvorene staje osiguravaju djelomično ublažavanje klimatskih utjecaja, iziskuju manja ulaganja, manji utrošak rada i pružaju konjima veću slobodu kretanja. U njima se konjima osigurava natkriti prostor za ležanje, hranjenje i napajanje. Za zidne pregrade često se koristi drvo, vjetrozaštitne mreže ili folije. U staji treba osigurati minimalno 10 m2/grlu prostora za ležanje, a sama površina za ležanje treba imati dva izlaza. U Škotskoj, u preporukama se navodi da u grupnim boksovima toplokrvnom konju treba osigurati od 8 do 10 m2, poniju 5 m2 a kobili sa ždrebetom oko 12 m2. U Švedskoj, u grupnim boksovima toplokrvnim konjima se osigurava 15 m2, godišnjaku 10 m2 a ždrebetu oko 7 m2. Pojedinačni boksovi trebaju biti prilagođeni veličini konja koji u njima borave. Minimalna podna površina boksa se računa prema formuli 3 × VG2 (VG – visina konja u grebenu izražena u metrima) a uža strana boksa ne kraća od 1,5 × VG. Optimalna visina pregradnih stjenki boksova treba biti 1,3 × VG uz napomenu da je visina donjeg popunjenog dijela stjenke 0,8 × VG, a visina gornjeg rešetkastog dijela stjenke 0,5 × VG. Ukoliko su rešetke gornjeg dijela pregradne stjenke vertikalne, njihov razmak ne treba biti veći od 6 cm, a ukoliko su horizontalne njihov razmak je do 18 cm.

Foto 1. Sklapanje stjenki boksa Foto 2. Interijer zatvorene jahaone

Optimalna veličina skupine konja u grupnom načinu držanja u otvorenim objektima je do deset

konja. Ukoliko u objektu boravi veći broj konja, prostor za ležanje treba fizički razdijeliti, osigurati prikladan ispust, uočljivo ograđen i njegovan. Zatvoreni objekti pružaju mogućnost potpune kontrole mikroklime, iziskuju veću početnu investiciju, a u njima konji se mogu držati individualno ili skupno, na vezu ili slobodno, u pojedinačnim ili skupnim boksovima. U hladnijim područjima staje su niže razine krovišta radi lakšeg zagrijavanja, dok u toplijim područjima pogodnije su staje s višom razinom krovišta. Ukoliko se konji drže u zajedničkim (grupnim) boksovima, po odraslom konju treba osigurati od 8 do 15 m2 podne površine staje, a mali konji odnosno poniji trebaju 8 m2 odnosno 5 m2 podne površine staje. Pod boksa treba biti čvrst, topao i suh, siguran za konja. Za prekrivanje poda koristi se stelja ili gumeni podni ''madraci'' kojima se postiže udobno ležište. Širina hodnika u objektu je od 2,5 do 3,0 m. Uobičajena širina stajskih vrata je od 1,5 do 2,0 m, a visina od 2,2 do 3,0 m. Poželjna su klizna vrata radi izbjegavanja ozljeda. Donji rub prozora ne treba biti niži od 1,8 m, a poželjno je da se otvaraju oko svoje horizontalne osi.

Držanje konja na vezu može se preporučiti u kombinaciji sa slobodnim načinom držanja (konji koji tijekom dana borave na otvorenom ispustu ili pašnjaku ili se s njima svakodnevno radi više sati). Ukoliko je više konja paralelno smješteno, ležišta treba odjeliti pregradnim stjenkama visine do 1,50 m ili labavo ovješenim prečkama na visini od 70 do 90 cm pri čemu je na prednjem dijelu ležišta ugrađena pregrada protiv ugriza. Vezovi trebaju osigurati veću slobodu kretanja glave i vrata, normalan položaj tijela, nesmetano lijeganje i ustajanje. Dio veza treba biti načinjen od materijala koji se po potrebi može lako prerezati (koža, uže).

Gospodarsko dvorište, kao i sama staja trebaju biti čisti i uredni čime se umanjuje mogućnost ozljeda, te su ugodniji za boravak konja, osoblja i posjetitelja. Higijena staje treba biti u funkciji održavanja optimalnih uvjeta za očuvanje zdravlja i dobrobiti konja kao i djelatnog osoblja. Staja treba biti prozračna, uredna i čista, a konji u svojim boksovima ili ležištima trebaju biti čisti i njegovani. Treba ukloniti moguće uzroke stresa za konje, primjerice onemogućiti ulazak drugih domaćih životinja (mačke, psi, ptice) koje ujedno mogu biti nositelji patogenih klica.

Hrana i voda konjima trebaju biti dostupne u predviđenoj količini. Voda konju treba biti stalno dostupna, za što je najbolje koristiti automatske pojilice. Kapacitet dovoda vode u pojilicu treba biti 8 do 10 L/min. Sijeno se najčešće daje postavljanjem u košare, jasle ili viseće mreže, a katkada i neposredno stavljanjem na pod. Krepka komponenta se stavlja u hranilice. Sol za lizanje također se nudi konju, najčešće postavljanjem u za to predviđene držače. Preporuča se da visina s koje konji uzimaju hranu, vodu ili minerale (donji rub jasala, pojilica ili držača kocke za lizanje) treba biti u razini ⅓ visine konja u grebenu. Previsoko smještene jasle ili pojilice često uzrokuju poremećaje statike tijela konja, što se ogleda u deformaciji (ulegnuću) leđa. Ukoliko se konji drže u grupama, te dijele iste jasle, po jednom odraslom konju treba osigurati od 65 do 70 cm. One trebaju biti lake za održavanje i čišćenje, postavljene na primjerenoj visini.

Poželjni mikroklimatski uvjeti staje

Premda su konji sposobni izdržati temperaturu u rasponu od -40ºC do +40ºC, optimalna temperatura za konje je od 10ºC do 15ºC. Kritična donja razina temperature za mlade konje i konje u staji je između 0ºC i 5ºC. Koji koji se prilagode nižim temperaturama bez većih poteškoća podnose temperature do -10ºC, no konji koji se redovito šišaju stresno reagiraju na temperature niže od -10ºC. U hladnijim temperaturnim zonama konji se od hladnoće štite jačim dlačnim pokrovom i pojačanim konzumiranjem hrane.

Optimalna relativna vlažnost zraka u objektima u kojima borave konji treba se kretati od 65 do 70%, te nikako ne bi smjela prelaziti razinu od 80%. Prevelika vlažnost zraka u staji uz povećanu temperaturu dovodi do poremećaja mogućnosti termoregulacije organizma (znojenja), do čestih oboljenja dišnog sustava i reumatskih oboljenja. Suhi zrak isušuje sluznice dišnog sustava čime ih iritira i čini manje otpornima na infekcije. Zaključno, u područjima s većim temperaturnim odstupanjima u kojima je potrebno izraženije amortizirati nepovoljne okolišne temperature i relativnu vlagu zraka, poželjno je koristiti zatvorene tople staje u kojima se sustavom zagrijavanja i ventilacije mogu optimizirati mikroklimatske uvjete staje.

Potrebni prostorni volumen zraka po konju je od 40 do 60 m3. Prevelik prostorni volumen uvjetuje teže zagrijavanje i jače hlađenje objekta, dok premali volumen dovodi do bržeg zagrijavanja zraka, njegovog zasićenja prašinom i štetnim plinovima. Tolerantna razina strujanja zraka u staji usko je vezana s drugim mikroklimatskim čimbenicima, u prvom redu temperaturom i relativnom

47

čimbenicima (veličini životinje, planiranom komforu grla, intenzitetu korištenja objekta i grla, uzgojnoj i ekonomskoj vrijednosti grla, osiguranim sredstvima, razini rizika od ozljeda, zaraza i drugog). Pri izgradnji novog ili adaptaciji postojećeg objekta ne smiju se ugroziti osnovni normativi smještaja i udobnosti budući da se često početna loša jeftinija rješenja kasnije ne mogu ispraviti.

Poluotvorene ili otvorene staje osiguravaju djelomično ublažavanje klimatskih utjecaja, iziskuju manja ulaganja, manji utrošak rada i pružaju konjima veću slobodu kretanja. U njima se konjima osigurava natkriti prostor za ležanje, hranjenje i napajanje. Za zidne pregrade često se koristi drvo, vjetrozaštitne mreže ili folije. U staji treba osigurati minimalno 10 m2/grlu prostora za ležanje, a sama površina za ležanje treba imati dva izlaza. U Škotskoj, u preporukama se navodi da u grupnim boksovima toplokrvnom konju treba osigurati od 8 do 10 m2, poniju 5 m2 a kobili sa ždrebetom oko 12 m2. U Švedskoj, u grupnim boksovima toplokrvnim konjima se osigurava 15 m2, godišnjaku 10 m2 a ždrebetu oko 7 m2. Pojedinačni boksovi trebaju biti prilagođeni veličini konja koji u njima borave. Minimalna podna površina boksa se računa prema formuli 3 × VG2 (VG – visina konja u grebenu izražena u metrima) a uža strana boksa ne kraća od 1,5 × VG. Optimalna visina pregradnih stjenki boksova treba biti 1,3 × VG uz napomenu da je visina donjeg popunjenog dijela stjenke 0,8 × VG, a visina gornjeg rešetkastog dijela stjenke 0,5 × VG. Ukoliko su rešetke gornjeg dijela pregradne stjenke vertikalne, njihov razmak ne treba biti veći od 6 cm, a ukoliko su horizontalne njihov razmak je do 18 cm.

Foto 1. Sklapanje stjenki boksa Foto 2. Interijer zatvorene jahaone

Optimalna veličina skupine konja u grupnom načinu držanja u otvorenim objektima je do deset

konja. Ukoliko u objektu boravi veći broj konja, prostor za ležanje treba fizički razdijeliti, osigurati prikladan ispust, uočljivo ograđen i njegovan. Zatvoreni objekti pružaju mogućnost potpune kontrole mikroklime, iziskuju veću početnu investiciju, a u njima konji se mogu držati individualno ili skupno, na vezu ili slobodno, u pojedinačnim ili skupnim boksovima. U hladnijim područjima staje su niže razine krovišta radi lakšeg zagrijavanja, dok u toplijim područjima pogodnije su staje s višom razinom krovišta. Ukoliko se konji drže u zajedničkim (grupnim) boksovima, po odraslom konju treba osigurati od 8 do 15 m2 podne površine staje, a mali konji odnosno poniji trebaju 8 m2 odnosno 5 m2 podne površine staje. Pod boksa treba biti čvrst, topao i suh, siguran za konja. Za prekrivanje poda koristi se stelja ili gumeni podni ''madraci'' kojima se postiže udobno ležište. Širina hodnika u objektu je od 2,5 do 3,0 m. Uobičajena širina stajskih vrata je od 1,5 do 2,0 m, a visina od 2,2 do 3,0 m. Poželjna su klizna vrata radi izbjegavanja ozljeda. Donji rub prozora ne treba biti niži od 1,8 m, a poželjno je da se otvaraju oko svoje horizontalne osi.

Držanje konja na vezu može se preporučiti u kombinaciji sa slobodnim načinom držanja (konji koji tijekom dana borave na otvorenom ispustu ili pašnjaku ili se s njima svakodnevno radi više sati). Ukoliko je više konja paralelno smješteno, ležišta treba odjeliti pregradnim stjenkama visine do 1,50 m ili labavo ovješenim prečkama na visini od 70 do 90 cm pri čemu je na prednjem dijelu ležišta ugrađena pregrada protiv ugriza. Vezovi trebaju osigurati veću slobodu kretanja glave i vrata, normalan položaj tijela, nesmetano lijeganje i ustajanje. Dio veza treba biti načinjen od materijala koji se po potrebi može lako prerezati (koža, uže).

Gospodarsko dvorište, kao i sama staja trebaju biti čisti i uredni čime se umanjuje mogućnost ozljeda, te su ugodniji za boravak konja, osoblja i posjetitelja. Higijena staje treba biti u funkciji održavanja optimalnih uvjeta za očuvanje zdravlja i dobrobiti konja kao i djelatnog osoblja. Staja treba biti prozračna, uredna i čista, a konji u svojim boksovima ili ležištima trebaju biti čisti i njegovani. Treba ukloniti moguće uzroke stresa za konje, primjerice onemogućiti ulazak drugih domaćih životinja (mačke, psi, ptice) koje ujedno mogu biti nositelji patogenih klica.

Hrana i voda konjima trebaju biti dostupne u predviđenoj količini. Voda konju treba biti stalno dostupna, za što je najbolje koristiti automatske pojilice. Kapacitet dovoda vode u pojilicu treba biti 8 do 10 L/min. Sijeno se najčešće daje postavljanjem u košare, jasle ili viseće mreže, a katkada i neposredno stavljanjem na pod. Krepka komponenta se stavlja u hranilice. Sol za lizanje također se nudi konju, najčešće postavljanjem u za to predviđene držače. Preporuča se da visina s koje konji uzimaju hranu, vodu ili minerale (donji rub jasala, pojilica ili držača kocke za lizanje) treba biti u razini ⅓ visine konja u grebenu. Previsoko smještene jasle ili pojilice često uzrokuju poremećaje statike tijela konja, što se ogleda u deformaciji (ulegnuću) leđa. Ukoliko se konji drže u grupama, te dijele iste jasle, po jednom odraslom konju treba osigurati od 65 do 70 cm. One trebaju biti lake za održavanje i čišćenje, postavljene na primjerenoj visini.

Poželjni mikroklimatski uvjeti staje

Premda su konji sposobni izdržati temperaturu u rasponu od -40ºC do +40ºC, optimalna temperatura za konje je od 10ºC do 15ºC. Kritična donja razina temperature za mlade konje i konje u staji je između 0ºC i 5ºC. Koji koji se prilagode nižim temperaturama bez većih poteškoća podnose temperature do -10ºC, no konji koji se redovito šišaju stresno reagiraju na temperature niže od -10ºC. U hladnijim temperaturnim zonama konji se od hladnoće štite jačim dlačnim pokrovom i pojačanim konzumiranjem hrane.

Optimalna relativna vlažnost zraka u objektima u kojima borave konji treba se kretati od 65 do 70%, te nikako ne bi smjela prelaziti razinu od 80%. Prevelika vlažnost zraka u staji uz povećanu temperaturu dovodi do poremećaja mogućnosti termoregulacije organizma (znojenja), do čestih oboljenja dišnog sustava i reumatskih oboljenja. Suhi zrak isušuje sluznice dišnog sustava čime ih iritira i čini manje otpornima na infekcije. Zaključno, u područjima s većim temperaturnim odstupanjima u kojima je potrebno izraženije amortizirati nepovoljne okolišne temperature i relativnu vlagu zraka, poželjno je koristiti zatvorene tople staje u kojima se sustavom zagrijavanja i ventilacije mogu optimizirati mikroklimatske uvjete staje.

Potrebni prostorni volumen zraka po konju je od 40 do 60 m3. Prevelik prostorni volumen uvjetuje teže zagrijavanje i jače hlađenje objekta, dok premali volumen dovodi do bržeg zagrijavanja zraka, njegovog zasićenja prašinom i štetnim plinovima. Tolerantna razina strujanja zraka u staji usko je vezana s drugim mikroklimatskim čimbenicima, u prvom redu temperaturom i relativnom

48

vlažnošću zraka. Dozvoljena brzina strujanja zraka u zoni boravka životinje ljeti je od 0,4 do 0,8 m/s, a zimi oko 0,2 m/s. Zrak u staji ljeti treba izmijeniti najmanje četiri, a zimi dva puta dnevno.

Prevelika razina plinova u objektima katkada može narasti do opasne koncentracije po zdravlje životinja. Koncentracija amonijaka ne smije prelaziti 20 ppm, ugljičnog dioksida 3.000 ppm, a sumporovodika 0,5 ppm. Količina prašine u zraku u staji treba biti do 0,6 mg/m3, no nikako ne smije prelaziti 4 mg/m3. Prašina djeluje loše na konje jer iritira sluznice tjelesnih otvora, očiju i dišnog sustava. Na česticama prašine često se nalaze i štetne bakterije, virusi ili gljivice, čime prašina pogoduje nastanku i prijenosu mikroorganizama. Prašina je problem mnogih staja jer uzrokuje alergije i kašalj konja. Dvostruko veći rizik od infekcije dišnih putova imaju konji u čijim se odjeljcima koristi slama za steljenje u odnosu na one kod kojih se koristi piljevina ili kora drveta.

Duljina i količina svjetla važna je za funkcioniranje metabolizma konja, posebice u reproduktivnom pogledu. Svjetlosni podražaj djeluje na oko odnosno hipofizu, te tako neposredno utječe na razinu hormona odnosno na reproduktivni ciklus. Preporuka je da površina prozora na objektu iznosi oko 5 do 7% podne površine stajskog objekta.

Pomoćni objekti

Osim glavnog prostora u kome konji borave veći dio vremena, nužno je osigurati dodatne prostorije u kojima se smješta oprema, hrana, sanitarije, lijekovi te prostor u kome boravi uposleno osoblje. Dodatni prostori su: prostor za osoblje, za sedla i opremu, za skladištenje krepke krme, za skladištenje voluminozne krme, za stelju (ako se koristi), za pripust, sanitarni prostor, prostor za čišćenje i njegu konja, za karantenu i drugo.

Objekti za smještaj hrane, voluminozne i krepke trebaju osigurati neometano deponiranje koje će hranu zaštiti od onečišćenja vlaženja. Za tu namjenu služe zatvorena, poluotvorena ili otvorena skladišta, vertikalni silosi i drugo. Prostora za skladištenje krepke krme treba oko 4,5 m3/konju/godišnje, a za čuvanje voluminozne krme oko 35 m3/konju/godišnje. Ako se steljenje vrši neusitnjenom slamom, kao norma se uzima 4,0 tone/grlu/godini odnosno za slamu treba osigurati prostornog volumena oko 45 m3/konju/godišnje. Piljevina kao prostirka manje je zahtjevna na prostoru (10 do 12 m3 /konju/godišnje).

U prostoriji za smještaj sedala i druge jahaće opreme treba osigurati dovoljno mjesta za predviđenu opremu kao i prikladne vješalice na koje se oprema stavlja. Uzima se da po jednom konju treba osigurati 1,25 m2 podne površine u prostoriji za smještaj opreme. Kako bi se izbjeglo onečišćenje unutrašnjosti staje, treba predvidjeti prostoriju za čišćenje konja. Po potrebi, u mirnijem dijelu objekta osigurava se prostorija za pripust (uobičajene dimenzije su 3 × 5 m) s dobrim osvjetljenjem.

Ukoliko prostorni odnosi dozvoljavaju konjima treba osigurati prikladan ispust, dovoljne veličine, uočljivo ograđen i njegovan. Visina ograde treba biti 1,4 do 1,5 m, a radi boljeg uočavanja ograda treba biti načinjena od horizontalno postavljene dvije ili tri letve širine 8 do 10 cm. Po konju treba osigurati minimalno 250 m2 ispusta. Poželjne dimenzije ispusta su 20 × 40 metara. Unutar ispusta treba osigurati i vanjsko pojilište. Ispusti trebaju biti pravokutni (duži), jer prekratak ispust im onemogućava sigurno izvođenje zadanih vježbi (naredbi). Za ograđivanje ispusta koriste se također i električne pastiri (ograde) sa debljim horizontalnim vrpcama. Visina ograde kreće se od 140 do 180 cm, a razmak između stupova od 4 do 5 m. U pravilu se postavljaju tri reda trake. Za odrasle

toplokrvne konje najvišu traku postaviti na visinu od 145, potom 95 cm i 50 cm. Za mlade konje, ždrebad i poni konje najvišu traku treba postaviti na visinu od 120, potom 75 cm i 40 cm.

Osim dodatnih prostora u samom objektu, pojedini sustavi držanja za svoje sadržaje iziskuju i dopunske vanjske površine, površinu za lonžiranje, za ujahivanje, manjež, dresurni poligon, te eventualno površine za turnire (parkuri). Poželjno je konju osigurati i dodatne površine (livade) za napasivanje. Pod dodatnim površinama može se podrazumijevati i parkiralište, uređene staze i drugi sadržaji koji doprinose ukupnom pozitivnom dojmu osoblja i posjetitelja.

Stajnjak treba deponirati na za okoliš neškodljiv način, odnosno da sa deponija stajnjaka ništa nekontrolirano ne otječe. Odrastao konj dnevno izluči do 30 kg fecesa i urina te treba godišnje osigurati po konju 30 m3 skladišnog prostora, a ukoliko je predviđeno pražnjenje dva puta godišnje, potreban volumen depoa stajnjaka je oko 15 m3.

Indikatori korektnosti smještaja konju

Na primjerenost smještaja za konje ukazuju brojni indikatori koje treba prepoznati, pojasniti, te sukladno tome učiniti određene prilagodbe smještaja kako bi popravili komfor konjima i osoblju koje je u doticaju s njima. Određeni indikatori očituju se neposredno na samim konjima. Ozljede na glavi, tijelu ili nogama konja mogu biti značajan indikator neprikladnosti smještaja. Kako bi prevenirali ozljede, treba urednim održavati boks uključujući pojilice, hranilice i pregrade, no također i hodnici trebaju biti uredni i prohodni. Uznemirenost konja ili poremećaj ponašanja također često ukazuju na loš smještaj. Premali boks, loša mikroklima ili izoliranost konja često mogu dovesti do navedenih poremećaja. Veća koncentracija prašine u staji, prljavi podovi ili zidovi, oštećeni podovi i nakupine prašine (paučine) na zidovima ili stropu staje ukazuju na loše mikroklimatske uvijete. Sve ove znakove potrebno je prepoznati, ne zanemariti njihovu važnost, te otkloniti njihove uzroke. Samo kvalitetan smještaj osigurava zdravlje i optimalnu uporabnu vrijednost konja o kojima brinemo.

Foto 3. i foto 4. Loše održavana higijena staje

49

vlažnošću zraka. Dozvoljena brzina strujanja zraka u zoni boravka životinje ljeti je od 0,4 do 0,8 m/s, a zimi oko 0,2 m/s. Zrak u staji ljeti treba izmijeniti najmanje četiri, a zimi dva puta dnevno.

Prevelika razina plinova u objektima katkada može narasti do opasne koncentracije po zdravlje životinja. Koncentracija amonijaka ne smije prelaziti 20 ppm, ugljičnog dioksida 3.000 ppm, a sumporovodika 0,5 ppm. Količina prašine u zraku u staji treba biti do 0,6 mg/m3, no nikako ne smije prelaziti 4 mg/m3. Prašina djeluje loše na konje jer iritira sluznice tjelesnih otvora, očiju i dišnog sustava. Na česticama prašine često se nalaze i štetne bakterije, virusi ili gljivice, čime prašina pogoduje nastanku i prijenosu mikroorganizama. Prašina je problem mnogih staja jer uzrokuje alergije i kašalj konja. Dvostruko veći rizik od infekcije dišnih putova imaju konji u čijim se odjeljcima koristi slama za steljenje u odnosu na one kod kojih se koristi piljevina ili kora drveta.

Duljina i količina svjetla važna je za funkcioniranje metabolizma konja, posebice u reproduktivnom pogledu. Svjetlosni podražaj djeluje na oko odnosno hipofizu, te tako neposredno utječe na razinu hormona odnosno na reproduktivni ciklus. Preporuka je da površina prozora na objektu iznosi oko 5 do 7% podne površine stajskog objekta.

Pomoćni objekti

Osim glavnog prostora u kome konji borave veći dio vremena, nužno je osigurati dodatne prostorije u kojima se smješta oprema, hrana, sanitarije, lijekovi te prostor u kome boravi uposleno osoblje. Dodatni prostori su: prostor za osoblje, za sedla i opremu, za skladištenje krepke krme, za skladištenje voluminozne krme, za stelju (ako se koristi), za pripust, sanitarni prostor, prostor za čišćenje i njegu konja, za karantenu i drugo.

Objekti za smještaj hrane, voluminozne i krepke trebaju osigurati neometano deponiranje koje će hranu zaštiti od onečišćenja vlaženja. Za tu namjenu služe zatvorena, poluotvorena ili otvorena skladišta, vertikalni silosi i drugo. Prostora za skladištenje krepke krme treba oko 4,5 m3/konju/godišnje, a za čuvanje voluminozne krme oko 35 m3/konju/godišnje. Ako se steljenje vrši neusitnjenom slamom, kao norma se uzima 4,0 tone/grlu/godini odnosno za slamu treba osigurati prostornog volumena oko 45 m3/konju/godišnje. Piljevina kao prostirka manje je zahtjevna na prostoru (10 do 12 m3 /konju/godišnje).

U prostoriji za smještaj sedala i druge jahaće opreme treba osigurati dovoljno mjesta za predviđenu opremu kao i prikladne vješalice na koje se oprema stavlja. Uzima se da po jednom konju treba osigurati 1,25 m2 podne površine u prostoriji za smještaj opreme. Kako bi se izbjeglo onečišćenje unutrašnjosti staje, treba predvidjeti prostoriju za čišćenje konja. Po potrebi, u mirnijem dijelu objekta osigurava se prostorija za pripust (uobičajene dimenzije su 3 × 5 m) s dobrim osvjetljenjem.

Ukoliko prostorni odnosi dozvoljavaju konjima treba osigurati prikladan ispust, dovoljne veličine, uočljivo ograđen i njegovan. Visina ograde treba biti 1,4 do 1,5 m, a radi boljeg uočavanja ograda treba biti načinjena od horizontalno postavljene dvije ili tri letve širine 8 do 10 cm. Po konju treba osigurati minimalno 250 m2 ispusta. Poželjne dimenzije ispusta su 20 × 40 metara. Unutar ispusta treba osigurati i vanjsko pojilište. Ispusti trebaju biti pravokutni (duži), jer prekratak ispust im onemogućava sigurno izvođenje zadanih vježbi (naredbi). Za ograđivanje ispusta koriste se također i električne pastiri (ograde) sa debljim horizontalnim vrpcama. Visina ograde kreće se od 140 do 180 cm, a razmak između stupova od 4 do 5 m. U pravilu se postavljaju tri reda trake. Za odrasle

toplokrvne konje najvišu traku postaviti na visinu od 145, potom 95 cm i 50 cm. Za mlade konje, ždrebad i poni konje najvišu traku treba postaviti na visinu od 120, potom 75 cm i 40 cm.

Osim dodatnih prostora u samom objektu, pojedini sustavi držanja za svoje sadržaje iziskuju i dopunske vanjske površine, površinu za lonžiranje, za ujahivanje, manjež, dresurni poligon, te eventualno površine za turnire (parkuri). Poželjno je konju osigurati i dodatne površine (livade) za napasivanje. Pod dodatnim površinama može se podrazumijevati i parkiralište, uređene staze i drugi sadržaji koji doprinose ukupnom pozitivnom dojmu osoblja i posjetitelja.

Stajnjak treba deponirati na za okoliš neškodljiv način, odnosno da sa deponija stajnjaka ništa nekontrolirano ne otječe. Odrastao konj dnevno izluči do 30 kg fecesa i urina te treba godišnje osigurati po konju 30 m3 skladišnog prostora, a ukoliko je predviđeno pražnjenje dva puta godišnje, potreban volumen depoa stajnjaka je oko 15 m3.

Indikatori korektnosti smještaja konju

Na primjerenost smještaja za konje ukazuju brojni indikatori koje treba prepoznati, pojasniti, te sukladno tome učiniti određene prilagodbe smještaja kako bi popravili komfor konjima i osoblju koje je u doticaju s njima. Određeni indikatori očituju se neposredno na samim konjima. Ozljede na glavi, tijelu ili nogama konja mogu biti značajan indikator neprikladnosti smještaja. Kako bi prevenirali ozljede, treba urednim održavati boks uključujući pojilice, hranilice i pregrade, no također i hodnici trebaju biti uredni i prohodni. Uznemirenost konja ili poremećaj ponašanja također često ukazuju na loš smještaj. Premali boks, loša mikroklima ili izoliranost konja često mogu dovesti do navedenih poremećaja. Veća koncentracija prašine u staji, prljavi podovi ili zidovi, oštećeni podovi i nakupine prašine (paučine) na zidovima ili stropu staje ukazuju na loše mikroklimatske uvijete. Sve ove znakove potrebno je prepoznati, ne zanemariti njihovu važnost, te otkloniti njihove uzroke. Samo kvalitetan smještaj osigurava zdravlje i optimalnu uporabnu vrijednost konja o kojima brinemo.

Foto 3. i foto 4. Loše održavana higijena staje

50

Foto 5. Loše postavljanje mineralne kocke Foto 6. Loša higijena staje za konje

Foto 7. Paučina i prašina na krovištu staje Foto 8. Loša higijena pojilice i stjenki boksa

Staje i drugi sadržaji u kojima borave trebaju konjima osigurati pogodnu mikroklimu, socijalni kontakt s drugim konjima i okruženjem (prirodom), pristup hrani i vodi, slobodu pokreta i kretanja, te minimizirati rizik od ozljeda. Pri tome treba voditi brigu o umjerenosti troškova izgradnje, organizacije rada, lakoći nadzora konja, trajnosti staje i sekundarnih sadržaja te drugom. Troškove izgradnje ne treba minimizirati na razinu koja ugrožava ciljanu razinu komfora i sigurnosti konja i ljudi.

KAKO ZASNOVATI KVALITETAN TRAVNJAK?

prof. dr. sc. Josip Leto

Sveučilište u Zagrebu Agronomski fakultet (jleto@agr.hr)

Zašto sijati novi travnjak? Republika Hrvatska obiluje travnjačkim površinama. Preko 50% ukupnih poljoprivrednih

površina su travnjaci, većinom antropogenog podrijetla. Uglavnom daju niske prinose krme, slabe kvalitete. Glavni uzrok je nepovoljan botanički sastav, nastao kao posljedica velikog broja čimbenika. Većina najkvalitetnijih livada pretvorena je u oranične površine, a pod travnjacima su ostale površine koje zbog otežavajućih čimbenika nije bilo moguće pretvoriti u oranice.

Prvi znakovi koji proizvođača upozoravaju da je vrijeme za potpunu obnovu postojećeg travnjaka je pad prinosa krme iz godine u godinu ili kad ga konji nerado pasu i ostavljaju velike nepopašene površine.

Primjer travnjaka kojeg bi trebalo potpuno obnoviti

Glavne komponente travnjaka tada postaju trave nedovoljne hranidbene vrijednosti i korovne

vrste koje domaće životinje nerado pasu ili potpuno izbjegavaju (npr. trnovite vrste, mlječike itd.).

51

Foto 5. Loše postavljanje mineralne kocke Foto 6. Loša higijena staje za konje

Foto 7. Paučina i prašina na krovištu staje Foto 8. Loša higijena pojilice i stjenki boksa

Staje i drugi sadržaji u kojima borave trebaju konjima osigurati pogodnu mikroklimu, socijalni kontakt s drugim konjima i okruženjem (prirodom), pristup hrani i vodi, slobodu pokreta i kretanja, te minimizirati rizik od ozljeda. Pri tome treba voditi brigu o umjerenosti troškova izgradnje, organizacije rada, lakoći nadzora konja, trajnosti staje i sekundarnih sadržaja te drugom. Troškove izgradnje ne treba minimizirati na razinu koja ugrožava ciljanu razinu komfora i sigurnosti konja i ljudi.

KAKO ZASNOVATI KVALITETAN TRAVNJAK?

prof. dr. sc. Josip Leto

Sveučilište u Zagrebu Agronomski fakultet (jleto@agr.hr)

Zašto sijati novi travnjak? Republika Hrvatska obiluje travnjačkim površinama. Preko 50% ukupnih poljoprivrednih

površina su travnjaci, većinom antropogenog podrijetla. Uglavnom daju niske prinose krme, slabe kvalitete. Glavni uzrok je nepovoljan botanički sastav, nastao kao posljedica velikog broja čimbenika. Većina najkvalitetnijih livada pretvorena je u oranične površine, a pod travnjacima su ostale površine koje zbog otežavajućih čimbenika nije bilo moguće pretvoriti u oranice.

Prvi znakovi koji proizvođača upozoravaju da je vrijeme za potpunu obnovu postojećeg travnjaka je pad prinosa krme iz godine u godinu ili kad ga konji nerado pasu i ostavljaju velike nepopašene površine.

Primjer travnjaka kojeg bi trebalo potpuno obnoviti

Glavne komponente travnjaka tada postaju trave nedovoljne hranidbene vrijednosti i korovne

vrste koje domaće životinje nerado pasu ili potpuno izbjegavaju (npr. trnovite vrste, mlječike itd.).

52

Nepoželjne vrste na travnjaku

U vlažnijim klimatima do pogoršanja botaničkog sastava travnjaka dolazi zbog slabe dreniranost

(prozračnost) travnjaka, pa se kvalitetne travne vrste, koje ne vole prevlažna tla, povlače i ustupaju mjesto, često puta bezvrijednim, biljnim vrstama kojima takva tla odgovaraju. Ove vrste daju veliku količinu biomase, ali ta biomasa ima lošu hranjivu vrijednost za konje, a često puta je i štetna, odnosno sadrži silicijeve spojeve pa može oštetiti unutarnje organe životinje.

Močvarni travnjak

Nepravilnim gospodarenjem, također, možemo znatno smanjiti kvalitetu travnjaka. Preveliki broj

životinja ili preteška mehanizacija na vlažnom tlu, izostanak njege (npr. sanitarna košnja), gnojidbe ili pravovremene košnje ubrzavaju procese snižavanja kvalitete travnjaka.

Travnjak uništen preteškom mehanizacijom

Obnavljanje travnjaka je opravdano kad su troškovi obnavljanja nadoknađeni višim prinosima,

kvalitetnijom krmom ili eventualno lakše izvodivim operacijama u kasnijem korištenju travnjaka (ravniji teren kod košnje i spremanja krme).

Obnovi travnjaka se pristupa kad u njemu dominiraju nekvalitetne biljne vrste, kad postane vrlo neravan (džombast) pa košnja i ostale operacije nisu više moguće, kad je tratina ozbiljno uništena djelovanjem prirode ili čovjeka ili kad ga treba drenirati, da se na njemu dugo ne zadržava voda. Ukoliko imamo travnjak osrednje kvalitete možemo ga poboljšati pravilnim gospodarenjem i korištenjem (pravilna gnojidba, pravovremena košnja/napasivanje, njega). Međutim, takav način popravljanja travnjaka traje nekoliko godina. Kako posijati travnjak?

Tri su najčešća načina sjetve travnjaka: • Klasičnom sjetvom • Primjenom herbicida i površinske obrade tla • Primjenom herbicida i direktnom sjetvom bez obrade tla

Klasična sjetva travnjaka u obrađeno tlo najčešći je i najbolji način zasnivanja travnjaka. Obradom tla stvaraju se najpovoljniji uvjeti za sjetvu i nicanje trava i mahunarki te njihov daljnji razvoj. Ovaj način se najčešće koristi za zasnivanje travnjaka na ravnijim i manje nagnutim terenima i kad tlo nije suviše plitko. Ovisno o terminu sjetve primjenjuje se sustavi obrade za ozimine ili jarine. Bez obzira na varijantu sustava obrade tla za ozimine, tri su ključne operacije obrade tla: prašenje strništa, sjetveno oranje i finalna obrada do sjetve. Sustav obrade tla za jarine primjenjuje se za sjetvu travnjaka nakon zime, u pretproljeće i proljeće. Agrotehnički zadatak sustava obrade tla za jarine u svojoj osnovi istovjetan je onom za ozimine, tj. da se stvori povoljan supstrat do optimalnog termina sjetve travnjaka. Ali sustav obrade tla za jarine kad počinje još u razdoblju ljeto-jesen ima u

53

Nepoželjne vrste na travnjaku

U vlažnijim klimatima do pogoršanja botaničkog sastava travnjaka dolazi zbog slabe dreniranost

(prozračnost) travnjaka, pa se kvalitetne travne vrste, koje ne vole prevlažna tla, povlače i ustupaju mjesto, često puta bezvrijednim, biljnim vrstama kojima takva tla odgovaraju. Ove vrste daju veliku količinu biomase, ali ta biomasa ima lošu hranjivu vrijednost za konje, a često puta je i štetna, odnosno sadrži silicijeve spojeve pa može oštetiti unutarnje organe životinje.

Močvarni travnjak

Nepravilnim gospodarenjem, također, možemo znatno smanjiti kvalitetu travnjaka. Preveliki broj

životinja ili preteška mehanizacija na vlažnom tlu, izostanak njege (npr. sanitarna košnja), gnojidbe ili pravovremene košnje ubrzavaju procese snižavanja kvalitete travnjaka.

Travnjak uništen preteškom mehanizacijom

Obnavljanje travnjaka je opravdano kad su troškovi obnavljanja nadoknađeni višim prinosima,

kvalitetnijom krmom ili eventualno lakše izvodivim operacijama u kasnijem korištenju travnjaka (ravniji teren kod košnje i spremanja krme).

Obnovi travnjaka se pristupa kad u njemu dominiraju nekvalitetne biljne vrste, kad postane vrlo neravan (džombast) pa košnja i ostale operacije nisu više moguće, kad je tratina ozbiljno uništena djelovanjem prirode ili čovjeka ili kad ga treba drenirati, da se na njemu dugo ne zadržava voda. Ukoliko imamo travnjak osrednje kvalitete možemo ga poboljšati pravilnim gospodarenjem i korištenjem (pravilna gnojidba, pravovremena košnja/napasivanje, njega). Međutim, takav način popravljanja travnjaka traje nekoliko godina. Kako posijati travnjak?

Tri su najčešća načina sjetve travnjaka: • Klasičnom sjetvom • Primjenom herbicida i površinske obrade tla • Primjenom herbicida i direktnom sjetvom bez obrade tla

Klasična sjetva travnjaka u obrađeno tlo najčešći je i najbolji način zasnivanja travnjaka. Obradom tla stvaraju se najpovoljniji uvjeti za sjetvu i nicanje trava i mahunarki te njihov daljnji razvoj. Ovaj način se najčešće koristi za zasnivanje travnjaka na ravnijim i manje nagnutim terenima i kad tlo nije suviše plitko. Ovisno o terminu sjetve primjenjuje se sustavi obrade za ozimine ili jarine. Bez obzira na varijantu sustava obrade tla za ozimine, tri su ključne operacije obrade tla: prašenje strništa, sjetveno oranje i finalna obrada do sjetve. Sustav obrade tla za jarine primjenjuje se za sjetvu travnjaka nakon zime, u pretproljeće i proljeće. Agrotehnički zadatak sustava obrade tla za jarine u svojoj osnovi istovjetan je onom za ozimine, tj. da se stvori povoljan supstrat do optimalnog termina sjetve travnjaka. Ali sustav obrade tla za jarine kad počinje još u razdoblju ljeto-jesen ima u

54

našim proizvodnim uvjetima poseban zadatak: sakupiti vlagu u hladnom i vlažnom razdoblju jeseni i zime i čuvati je u toplom dijelu godine. U sustavu obrade tla za jarine javljaju se tri glavne operacije obrade, kojih nema u sustavu obrade tla za ozimine, a to su: duboko oranje, proljetno oranje za sjetvu (može i ne mora) i površinska obrada tla nakon zime na duboko oranim površinama prije zime ili na proljetnoj osnovnoj obradi. Ostali su zahvati po načinu i vremenu izvođenja te agrotehničkoj namjeni isti kao i kod sustava obrade tla za ozimine.

Prašenje strništa se obavlja ljeti, po mogućnosti odmah nakon skidanja kulture. Po dubini zahvata to je najpliće oranje uopće - do 10 cm. Negdje je dovoljno prašenje strništa na približno 5 cm, jer je glavna svrha ovog zahvata aktiviranje korova na klijanje. No prašenje strništa nema samo svrhu »provociranja« korova na nicanje, već i sprječavanje gubitka vlage iz tla, te biološku aktivaciju tla mikroorganizmima.

Prašenje strništa

Osnovna obrada (oranje), kojoj prethodi 2/3 osnovne gnojidbe, izvodi se na dubinu 25-30 cm,

traktorskim plugom. Ako je tlo plitko, dubina osnovne obrade se smanjuje na 10-15 (20) cm primjenom plitkog oranja, tanjuranja ili frezanja.

Oranje

Poslije osnovne obrade slijedi predsjetvena priprema tla, kojoj prethodi zadnja 1/3 osnovne

gnojidbe. Ako je tlo poslije oranja u dobrom stanju dovoljno je drljanje, dok se kod težih tala primjenjuju kombinacije tanjuranja, frezanja, pripreme tla sjetvospremačem i drljanje.

Predsjetvena priprema tla

Načini obrade tla kod zasnivanja travnjaka moraju se prilagoditi uvjetima terena. Tlo

pripremljeno za sjetvu treba biti dovoljno zbijeno, dobro poravnano, a površinski sloj (maksimalno 2-3 cm) fino pripremljen i rastresit, jer je sjeme trava i sitnozrnih mahunarka (djetelina) sitno, a klica nježna i slabije moći prodiranja kroz loše obrađeno tlo.

55

našim proizvodnim uvjetima poseban zadatak: sakupiti vlagu u hladnom i vlažnom razdoblju jeseni i zime i čuvati je u toplom dijelu godine. U sustavu obrade tla za jarine javljaju se tri glavne operacije obrade, kojih nema u sustavu obrade tla za ozimine, a to su: duboko oranje, proljetno oranje za sjetvu (može i ne mora) i površinska obrada tla nakon zime na duboko oranim površinama prije zime ili na proljetnoj osnovnoj obradi. Ostali su zahvati po načinu i vremenu izvođenja te agrotehničkoj namjeni isti kao i kod sustava obrade tla za ozimine.

Prašenje strništa se obavlja ljeti, po mogućnosti odmah nakon skidanja kulture. Po dubini zahvata to je najpliće oranje uopće - do 10 cm. Negdje je dovoljno prašenje strništa na približno 5 cm, jer je glavna svrha ovog zahvata aktiviranje korova na klijanje. No prašenje strništa nema samo svrhu »provociranja« korova na nicanje, već i sprječavanje gubitka vlage iz tla, te biološku aktivaciju tla mikroorganizmima.

Prašenje strništa

Osnovna obrada (oranje), kojoj prethodi 2/3 osnovne gnojidbe, izvodi se na dubinu 25-30 cm,

traktorskim plugom. Ako je tlo plitko, dubina osnovne obrade se smanjuje na 10-15 (20) cm primjenom plitkog oranja, tanjuranja ili frezanja.

Oranje

Poslije osnovne obrade slijedi predsjetvena priprema tla, kojoj prethodi zadnja 1/3 osnovne

gnojidbe. Ako je tlo poslije oranja u dobrom stanju dovoljno je drljanje, dok se kod težih tala primjenjuju kombinacije tanjuranja, frezanja, pripreme tla sjetvospremačem i drljanje.

Predsjetvena priprema tla

Načini obrade tla kod zasnivanja travnjaka moraju se prilagoditi uvjetima terena. Tlo

pripremljeno za sjetvu treba biti dovoljno zbijeno, dobro poravnano, a površinski sloj (maksimalno 2-3 cm) fino pripremljen i rastresit, jer je sjeme trava i sitnozrnih mahunarka (djetelina) sitno, a klica nježna i slabije moći prodiranja kroz loše obrađeno tlo.

56

Idealno pripremljeno tlo za sjetvu travnjaka

Na svježe obrađenom, rastresenom, neslegnutom tlu sjeme se sjetvom unosi na veću dubinu,

biljke teže i slabije niču, pa dobijemo neujednačen travnjak. Ukoliko nema dovoljno vremena za prirodno slijeganje tla, potrebno je površinu prije sjetve povaljati, ali po mogućnosti rebrastim valjcima.

Rebrasti valjci

Sjetva se obavlja: specijaliziranim sijačicama za sjetvu trava i djetelina, prilagođenim žitnim

sijačicama na dubinu 1-2 cm ili kao najlošija metoda ručno (omaške). Poslije sjetve površinu obvezno povaljati, da sjeme dođe u kontakt s tlom i upije vlagu potrebnu za aktivaciju klijanja.

Valjanje travnjaka

Zasnivanje travnjaka primjenom herbicida i površinske obrade tla počeo se širiti pojavom

djelotvornijih, jeftinijih i tehnički lako primjenjivih herbicida, korištenjem pogodnih strojeva za površinsku obradu tla i specijaliziranih sijačica za sjetvu trava i sitnozrnih mahunarki. Ovakav način zasnivanja travnjaka osobito dolazi do izražaja na slabijim, erozivnim, plićim i uopće lošijim tlima, na većim ili manjim nagibima, posebno u brdsko-planinskom području, te na teškim, glinovitim tzv. minutnim tlima, gdje je teško osigurati dobru sjetvu u kratkom roku. Pored intenziviranja proizvodnje krme u manje povoljnim agroekološkim uvjetima, ovim načinom zasnovan travnjak štiti tlo od erozije, poboljšava svojstva tla akumuliranjem većih količina organske tvari, utječe povoljno na vodozračne odnose u tlu.

Za uništavanje postojećeg biljnog pokrova koriste se različiti totalni kontaktni ili translokacijski herbicidi, npr. herbicidi s aktivnom tvari glifosat ili parakvat. Količina herbicida i vode navedena je u uputstvima svakog preparata, kao i dužina karence. Tretiranje se najčešće vrši ranije u proljeće kad biljke započinju svoj vegetativni razvoj ili kod jesenske sjetve dovoljno rano da stignemo zasijati travnjak u optimalnim rokovima.

57

Idealno pripremljeno tlo za sjetvu travnjaka

Na svježe obrađenom, rastresenom, neslegnutom tlu sjeme se sjetvom unosi na veću dubinu,

biljke teže i slabije niču, pa dobijemo neujednačen travnjak. Ukoliko nema dovoljno vremena za prirodno slijeganje tla, potrebno je površinu prije sjetve povaljati, ali po mogućnosti rebrastim valjcima.

Rebrasti valjci

Sjetva se obavlja: specijaliziranim sijačicama za sjetvu trava i djetelina, prilagođenim žitnim

sijačicama na dubinu 1-2 cm ili kao najlošija metoda ručno (omaške). Poslije sjetve površinu obvezno povaljati, da sjeme dođe u kontakt s tlom i upije vlagu potrebnu za aktivaciju klijanja.

Valjanje travnjaka

Zasnivanje travnjaka primjenom herbicida i površinske obrade tla počeo se širiti pojavom

djelotvornijih, jeftinijih i tehnički lako primjenjivih herbicida, korištenjem pogodnih strojeva za površinsku obradu tla i specijaliziranih sijačica za sjetvu trava i sitnozrnih mahunarki. Ovakav način zasnivanja travnjaka osobito dolazi do izražaja na slabijim, erozivnim, plićim i uopće lošijim tlima, na većim ili manjim nagibima, posebno u brdsko-planinskom području, te na teškim, glinovitim tzv. minutnim tlima, gdje je teško osigurati dobru sjetvu u kratkom roku. Pored intenziviranja proizvodnje krme u manje povoljnim agroekološkim uvjetima, ovim načinom zasnovan travnjak štiti tlo od erozije, poboljšava svojstva tla akumuliranjem većih količina organske tvari, utječe povoljno na vodozračne odnose u tlu.

Za uništavanje postojećeg biljnog pokrova koriste se različiti totalni kontaktni ili translokacijski herbicidi, npr. herbicidi s aktivnom tvari glifosat ili parakvat. Količina herbicida i vode navedena je u uputstvima svakog preparata, kao i dužina karence. Tretiranje se najčešće vrši ranije u proljeće kad biljke započinju svoj vegetativni razvoj ili kod jesenske sjetve dovoljno rano da stignemo zasijati travnjak u optimalnim rokovima.

58

Prskanje travnjaka herbicidom

Prolaskom karence, pristupa se osnovnoj gnojidbi i površinskoj obradi tla (do 5 cm dubine)

kombinacijama tanjuranja, frezanja i drljanja. Koji će se način površinske obrade tla primijeniti poslije uporabe herbicida, ovisi o osobinama tla i njegovom općem stanju nakon primjene herbicida, kao i o raspoloživoj mehanizaciji. Poslije primjene herbicida, gnojidbe i površinske obrade tla izvodi se strojna ili u gorem slučaju, ručna sjetva i valjanje.

Zasnivanje travnjaka primjenom herbicida i površinske obrade tla

Zasnivanje travnjaka primjenom herbicida bez obrade tla (direktna sjetva) se najviše

primjenjuje na slabim, plitkim, erozivnim, kamenitim tlima i na nagnutim terenima. Tehnologija zasnivanja sijanih travnjaka je sljedeća: za uništavanje postojeće vegetacije primjenom herbicida, kao i kod prethodnog načina, koriste se isti herbicidi i na isti način. Poslije primjene herbicida (ovisno o karenci) i osnovne gnojidbe sjetva se obavlja izravnim unošenjem sjemena u tlo specijaliziranim sijačicama (John Deere, Vredo itd.) za direktnu sjetvu trava i djetelina. Vrijeme i način sjetve je sličan kao i kod ostalih postupaka zasnivanja travnjaka. Direktnom sjetvom možemo uspješno zasnovati travnjak i na strništu ili kukuruzištu.

Sijačice za direktnu sjetvu travnjaka

Travnjak zasnovan direktnom sjetvom u kukuruzište

Direktna sjetva ima dosta prednosti pred klasičnom sjetvom u orano tlo, jer smanjuje vrijeme u

kojem travnjak nije u upotrebi, smanjuje potrošnju nafte, štedi vrijeme, nema erozije. Međutim, u ovakvoj sjetvi postoji veći rizik od propadanja klijanaca kao rezultat kompeticije s postojećom vegetacijom, potrebni su jači traktori (min. 75 KS) i sijačice za direknu sjetvu itd. Treba reći i da neke vrste slabo rastu ako su posijane direktnom sjetvom, npr. lucerna. Direktna sjetva se najčešće koristi kod usijavanja kvalitetnih trava i djetelina u travnjak osrednje do dobre kvalitete, zatim kod popravljanja šteta od izmrzavanja, vađenja kamena, grmlja, drveća, kao i u na tlima podložnim eroziji (brdsko-planinska područja).

59

Prskanje travnjaka herbicidom

Prolaskom karence, pristupa se osnovnoj gnojidbi i površinskoj obradi tla (do 5 cm dubine)

kombinacijama tanjuranja, frezanja i drljanja. Koji će se način površinske obrade tla primijeniti poslije uporabe herbicida, ovisi o osobinama tla i njegovom općem stanju nakon primjene herbicida, kao i o raspoloživoj mehanizaciji. Poslije primjene herbicida, gnojidbe i površinske obrade tla izvodi se strojna ili u gorem slučaju, ručna sjetva i valjanje.

Zasnivanje travnjaka primjenom herbicida i površinske obrade tla

Zasnivanje travnjaka primjenom herbicida bez obrade tla (direktna sjetva) se najviše

primjenjuje na slabim, plitkim, erozivnim, kamenitim tlima i na nagnutim terenima. Tehnologija zasnivanja sijanih travnjaka je sljedeća: za uništavanje postojeće vegetacije primjenom herbicida, kao i kod prethodnog načina, koriste se isti herbicidi i na isti način. Poslije primjene herbicida (ovisno o karenci) i osnovne gnojidbe sjetva se obavlja izravnim unošenjem sjemena u tlo specijaliziranim sijačicama (John Deere, Vredo itd.) za direktnu sjetvu trava i djetelina. Vrijeme i način sjetve je sličan kao i kod ostalih postupaka zasnivanja travnjaka. Direktnom sjetvom možemo uspješno zasnovati travnjak i na strništu ili kukuruzištu.

Sijačice za direktnu sjetvu travnjaka

Travnjak zasnovan direktnom sjetvom u kukuruzište

Direktna sjetva ima dosta prednosti pred klasičnom sjetvom u orano tlo, jer smanjuje vrijeme u

kojem travnjak nije u upotrebi, smanjuje potrošnju nafte, štedi vrijeme, nema erozije. Međutim, u ovakvoj sjetvi postoji veći rizik od propadanja klijanaca kao rezultat kompeticije s postojećom vegetacijom, potrebni su jači traktori (min. 75 KS) i sijačice za direknu sjetvu itd. Treba reći i da neke vrste slabo rastu ako su posijane direktnom sjetvom, npr. lucerna. Direktna sjetva se najčešće koristi kod usijavanja kvalitetnih trava i djetelina u travnjak osrednje do dobre kvalitete, zatim kod popravljanja šteta od izmrzavanja, vađenja kamena, grmlja, drveća, kao i u na tlima podložnim eroziji (brdsko-planinska područja).

60

Kada sijati? Najpogodnije vrijeme za sjetvu travnjaka u nizinskom i nižem brdskom području je rano

proljeće, u drugoj polovici ožujka i prvoj polovici travnja, te u kasnoljetno/ranojesenskom terminu od polovice kolovoza do polovice rujna (između Velike i Male Gospe). Nedostatak sjetve u proljeće je spor razvoj travnjaka u godini sjetve, što rezultira nižim prinosima, a i konkurentnost korova je veća nego u jesen. Sjetva travnjaka u jesenskom roku može biti jako povoljna ako do zime ima dovoljno vlage za nicanje i porast travnjaka. Konkurentna sposobnost korovnih biljka je manja nego u proljetnom roku, te se već u prvoj godini postižu znatno veći prinosi krme nego u proljetnom roku. Zasnivanje travnjaka u višem brdskom području može se obaviti tijekom travnja, u nuždi i početkom svibnja, a u vlažnijem području kasno ljeti ili ranije u jesen. Sjetva travnjaka u planinskom području najuspješnija je u proljeće, tijekom svibnja, a zatim u drugoj polovici ljeta ako ima dovoljno vlage za nicanje trava. U priobalnom području rokovi sjetve se pomiču ranije u proljeće, odnosno u kasnu zimu (veljača), te kasnije u jesen kad počnu ozbiljnije kiše (listopad).

Ukoliko se travnjak zasniva žitnim sijačicama i posebnim sijačicama za sjetvu trava i djetelina koje nemaju odvojena spremišta za trave i mahunarke, onda treba napraviti određene zahvate prije sjetve. Žitne sijačice treba podesiti za sjetvu trava, lule i diskove namjestiti da siju plitko 1-2 cm, aparat za reguliranje količine sjemena namjestiti za sjetvu manjih količina sitnog sjemena. Dobro je prvo posijati trave, a onda okomito na posijanu površinu djeteline i mačji repak koji ima okruglasto i sitno sjeme, pa lako i brzo iscuri kroz lule kao i sjeme djetelina. Ukoliko je površina koju sijemo duga i uska, pa okomito sijanje ne dolazi u obzir, tada djeteline i mačji repak sijemo u paralelne redove s već posijanim redovima trava. Valjanje je obavezna mjera

Bez obzira na koji se način zasniva travnjak, odmah poslije sjetve posijanu površinu moramo povaljati srednje teškim valjkom, najbolje u istom danu. Na povaljanoj površini sjeme brže klija, travnjak ujednačenije i brže niče, veći je broj izniklih biljaka, formira se bolji i produktivniji travnjak. Valjanjem se uspostavlja bolji kontakt sitnog sjemena trava i sitnozrnih mahunarki i tla, sjeme brže prima vlagu iz tla i bubri, brže klija i niče. Valjanjem se znatne količine sjemena koje ostaju na površini unose, utiskuju u tlo. Povaljana površina je ravnija, pa je njeno korištenje u kasnijoj eksploataciji lakše i sigurnije za mehanizaciju.

Travne i druge vrste pogodne za konje?

Prehrambene potrebe konja baziraju se na dostupnosti obroka s visokim udjelom vlakana niske do srednje probavljivosti. Mješoviti travnjaci, koji sadrži razne trava i druge biljne vrste, uključujući i mačji repak, krestac, lisičji repak, klupčastu oštricu, razne vlasulje, djeteline, stolisnik itd. bolje su prilagođeni konjima nego tratine u kojima dominira engleski ljulj, vrsta koja je danas postala više nego uobičajena. U svom prirodnom okruženju konji pasu 16-18 sati dnevno i to uglavnom krmu s povišenim sadržajem vlakana. Konji također odgrizaju tratinu vrlo nisko, što je djelomično razlog loše reputacije njihovog utjecaja na travnjak.

Konji pasu selektivno, rađe odabiru neke vrste nego neke druge u različitim razdobljima godine, čime ih travnjaci, bogati biljnim vrstama, mogu potaknuti da više hodaju u potrazi za vrstama koje vole i na taj način vježbaju. To je više nalik na hranidbu i način života koje bi konji imali u divljini.

Travne vrste Vrsta Kratki opis

Klupčasta oštrica (Dactylis glomerata)

Produktivna vrsta, poprilično otporna na sušu. Odlično podnosi zimu. Može postati dominantna na plodnim tlima (poslije druge godine rasta). Konji je rado pasu, pogotovo dok je mlađa.

Obična rosulja (Agrostis capillaris sin. A. tenuis)

Razvija busenasti oblik s kratkim rizomima. U prirodi raste na močvarnim tlima i vrištinama. Višegodišnja niska trava s nadzemnim izbojima (stoloni). Ima široki areal rasprostranjenja od nizina do visokog gorja. Zahtjevi za tlom su skromni, a isto važi i za gnojidbu. Podnosi gotovo sve tipove tala, od pjeskovitih do glinastih.

Bijela rosulja (Agrostis stolonifera) Podnosi široki raspon ekoloških uvjeta. Konji je jako vole. Dobro busa i produktivna je u uvjetima niske opskrbljenosti tla dušikom.

Krestac (Cynosurus cristatus) Konjima omiljena. Dobra otpornost na zimu. Jedna od najproduktivnijih trava kod izostanka dušične gnojidbe.

Livadna vlasulja (Festuca pratensis)

Produktivna vrsta, dobro prilagođena hladnijim klimatima (planinska područja i sjeverne zemlje), te vlažnim i hladnim tlima, čak i plavljenim tijekom zime. Na sušu, kao i na kontinentalnu klimu, otpornija je od engleskog ljulja. Uglavnom se koristi za proizvodnju sijena/silaže i za kombinirano korištenje košnja/napasivanje, a smatra se „osiguračem“ u slučaju podbacivanja glavnih vrsta u smjesi. Također korisna komponenta kompleksnih smjesa za ekstenzivnije napasivanje u planinskom području. Visoko prihvatljiva i hranidbeno vrijedna kultura. Konji je mogu favorizirati.

Nacrvena vlasulja (Festuca rubra)

Prirodne populacije ove vrste su najješnije za konje. Jedna od najproduktivnijih trava na dušikom negnojenim travnjacima. Vrlo tolerantna na ekološke uvjete.

Obična i livadna vlasulja (Poa trivialis i Poa pratensis)

Dobro podnose napasivanje. Dobre palatabilnosti (ješnosti).

Ovčja vlasulja (Festuca ovina) Hranjiva, ali slabo rodna. Podnosi jače napasivanje. Otporna na sušu. Preferira lošija tla.

61

Kada sijati? Najpogodnije vrijeme za sjetvu travnjaka u nizinskom i nižem brdskom području je rano

proljeće, u drugoj polovici ožujka i prvoj polovici travnja, te u kasnoljetno/ranojesenskom terminu od polovice kolovoza do polovice rujna (između Velike i Male Gospe). Nedostatak sjetve u proljeće je spor razvoj travnjaka u godini sjetve, što rezultira nižim prinosima, a i konkurentnost korova je veća nego u jesen. Sjetva travnjaka u jesenskom roku može biti jako povoljna ako do zime ima dovoljno vlage za nicanje i porast travnjaka. Konkurentna sposobnost korovnih biljka je manja nego u proljetnom roku, te se već u prvoj godini postižu znatno veći prinosi krme nego u proljetnom roku. Zasnivanje travnjaka u višem brdskom području može se obaviti tijekom travnja, u nuždi i početkom svibnja, a u vlažnijem području kasno ljeti ili ranije u jesen. Sjetva travnjaka u planinskom području najuspješnija je u proljeće, tijekom svibnja, a zatim u drugoj polovici ljeta ako ima dovoljno vlage za nicanje trava. U priobalnom području rokovi sjetve se pomiču ranije u proljeće, odnosno u kasnu zimu (veljača), te kasnije u jesen kad počnu ozbiljnije kiše (listopad).

Ukoliko se travnjak zasniva žitnim sijačicama i posebnim sijačicama za sjetvu trava i djetelina koje nemaju odvojena spremišta za trave i mahunarke, onda treba napraviti određene zahvate prije sjetve. Žitne sijačice treba podesiti za sjetvu trava, lule i diskove namjestiti da siju plitko 1-2 cm, aparat za reguliranje količine sjemena namjestiti za sjetvu manjih količina sitnog sjemena. Dobro je prvo posijati trave, a onda okomito na posijanu površinu djeteline i mačji repak koji ima okruglasto i sitno sjeme, pa lako i brzo iscuri kroz lule kao i sjeme djetelina. Ukoliko je površina koju sijemo duga i uska, pa okomito sijanje ne dolazi u obzir, tada djeteline i mačji repak sijemo u paralelne redove s već posijanim redovima trava. Valjanje je obavezna mjera

Bez obzira na koji se način zasniva travnjak, odmah poslije sjetve posijanu površinu moramo povaljati srednje teškim valjkom, najbolje u istom danu. Na povaljanoj površini sjeme brže klija, travnjak ujednačenije i brže niče, veći je broj izniklih biljaka, formira se bolji i produktivniji travnjak. Valjanjem se uspostavlja bolji kontakt sitnog sjemena trava i sitnozrnih mahunarki i tla, sjeme brže prima vlagu iz tla i bubri, brže klija i niče. Valjanjem se znatne količine sjemena koje ostaju na površini unose, utiskuju u tlo. Povaljana površina je ravnija, pa je njeno korištenje u kasnijoj eksploataciji lakše i sigurnije za mehanizaciju.

Travne i druge vrste pogodne za konje?

Prehrambene potrebe konja baziraju se na dostupnosti obroka s visokim udjelom vlakana niske do srednje probavljivosti. Mješoviti travnjaci, koji sadrži razne trava i druge biljne vrste, uključujući i mačji repak, krestac, lisičji repak, klupčastu oštricu, razne vlasulje, djeteline, stolisnik itd. bolje su prilagođeni konjima nego tratine u kojima dominira engleski ljulj, vrsta koja je danas postala više nego uobičajena. U svom prirodnom okruženju konji pasu 16-18 sati dnevno i to uglavnom krmu s povišenim sadržajem vlakana. Konji također odgrizaju tratinu vrlo nisko, što je djelomično razlog loše reputacije njihovog utjecaja na travnjak.

Konji pasu selektivno, rađe odabiru neke vrste nego neke druge u različitim razdobljima godine, čime ih travnjaci, bogati biljnim vrstama, mogu potaknuti da više hodaju u potrazi za vrstama koje vole i na taj način vježbaju. To je više nalik na hranidbu i način života koje bi konji imali u divljini.

Travne vrste Vrsta Kratki opis

Klupčasta oštrica (Dactylis glomerata)

Produktivna vrsta, poprilično otporna na sušu. Odlično podnosi zimu. Može postati dominantna na plodnim tlima (poslije druge godine rasta). Konji je rado pasu, pogotovo dok je mlađa.

Obična rosulja (Agrostis capillaris sin. A. tenuis)

Razvija busenasti oblik s kratkim rizomima. U prirodi raste na močvarnim tlima i vrištinama. Višegodišnja niska trava s nadzemnim izbojima (stoloni). Ima široki areal rasprostranjenja od nizina do visokog gorja. Zahtjevi za tlom su skromni, a isto važi i za gnojidbu. Podnosi gotovo sve tipove tala, od pjeskovitih do glinastih.

Bijela rosulja (Agrostis stolonifera) Podnosi široki raspon ekoloških uvjeta. Konji je jako vole. Dobro busa i produktivna je u uvjetima niske opskrbljenosti tla dušikom.

Krestac (Cynosurus cristatus) Konjima omiljena. Dobra otpornost na zimu. Jedna od najproduktivnijih trava kod izostanka dušične gnojidbe.

Livadna vlasulja (Festuca pratensis)

Produktivna vrsta, dobro prilagođena hladnijim klimatima (planinska područja i sjeverne zemlje), te vlažnim i hladnim tlima, čak i plavljenim tijekom zime. Na sušu, kao i na kontinentalnu klimu, otpornija je od engleskog ljulja. Uglavnom se koristi za proizvodnju sijena/silaže i za kombinirano korištenje košnja/napasivanje, a smatra se „osiguračem“ u slučaju podbacivanja glavnih vrsta u smjesi. Također korisna komponenta kompleksnih smjesa za ekstenzivnije napasivanje u planinskom području. Visoko prihvatljiva i hranidbeno vrijedna kultura. Konji je mogu favorizirati.

Nacrvena vlasulja (Festuca rubra)

Prirodne populacije ove vrste su najješnije za konje. Jedna od najproduktivnijih trava na dušikom negnojenim travnjacima. Vrlo tolerantna na ekološke uvjete.

Obična i livadna vlasulja (Poa trivialis i Poa pratensis)

Dobro podnose napasivanje. Dobre palatabilnosti (ješnosti).

Ovčja vlasulja (Festuca ovina) Hranjiva, ali slabo rodna. Podnosi jače napasivanje. Otporna na sušu. Preferira lošija tla.

62

Mačji repak (Phleum pratense)

Dobra trava za vlažnija, teža tla. Odlično podnosi zimu. Lisnata i dobrog prinosa, čak i kad nedostaje dušika. Bolje podnosi košnju od napasivanja.

Engleski ljulj (Lolium perenne)

Produktivna trava odlične kvalitete i s dobrim konzumnim karakteristikama. Vrlo dobro prilagođena oceanskoj, blagoj i vlažnoj klimi. Puni potencijal ostvaruje kod gnojidbe visokim količinama N, P i K, na plodnim tlima s blago kiselom do neutralnom reakcijom. Kompatibilan s bijelom djetelinom. Zasniva se brzo i jako konkurentan prema korovima. Otporan na ispašu.

Talijanski ljulj (Lolium multiflorum)

Vrlo produktivan. Ima dobru nutritivnu vrijednost u optimalnim rokovima košnje. Zasniva se vrlo brzo i vrlo je konkurentan u borbi s korovima. U godini sjetve zasijan u proljeće vrlo produktivan u usporedbi s ostalim vrstama trava. Idealan za spremanje sijena i zimsku hranidbu.

Druge biljne vrste pogodne za konje

Vrsta Kratki opis

Roškasta smiljkita (Lotus corniculatus) Konji je obožavaju. Spominjana još u Homerovoj Ilijadi, kao produktivna biljka – izvrsna za konje.

Bijela djetelina (Trifolium repens)

Jedna od najvažnijih mahunarka za napasivanje. Odlična kakvoća krme, koja se ne pogoršava jako sazrijevanjem biljke. Dobro podnosi zimu. Može usvojiti velike količine dušika iz zraka.

Lucerna (Medicago sativa)

Prvenstveno za zimsku hranidbu, kao sijeno. Izuzetna rodnost i kakvoća krme. Odlična otpornost na sušu, visoke i niske temperature. Može usvojiti velike količine dušika iz zraka.

Crvena djetelina (Trifolium pratense)

Prvenstveno za zimsku hranidbu, u obliku sijena. Izuzetna rodnost i kakvoća krme. Za humidnu (vlažniju) klimu, plića, kiselija, hladnija i vlažnija tla, te za krajeve sa kraćom vegetacijom (brdsko-planinska područja) najvažnija krmna kultura. Može usvojiti velike količine dušika iz zraka.

Dunjica (Medicago lupulina) Hranjiva, raste na većini tala.

Uskolisni trputac (Plantago lanceolata) Uobičajen u travnjacima. Neki ga konji traže po pašnjaku.

Stolisnik (Achillea millefolium) Konji ga vole. Duboko se ukorjenjuje i pun je minerala. Odlično podnosi sušu.

PLAN HRANIDBE KONJA

Maja Gregić, dipl.ing.

Poljoprivredni fakultet u Osijeku, Kralja P. Svačića 1d, 31 000 Osijek, kontakt mail: Maja.Gregic@pfos.hr

Uvod

Osnovu svakog kvalitetnog uzgoja konja čini adekvatna hranidba. Prilikom planiranja hranidbe konja, treba voditi računa o specifičnostima probavnog sustava konja. Volumen probavnog sustava konja je oko 40 l /100 kg tjelesne mase. Specifičnosti probavnog sustava konja čini usna šupljina gdje započinje probava, želudac svega 8,5-10% ukupnog volumena probavnog sustava i debelo crijevo sa 65% volumena probavnog trakta. Slijepo crijevo konja dvostruko je veće od goveđeg, u pogledu mikrobiološke aktivnosti i probave ugljikohidrata ono ima sličnu ulogu kao predželuci preživača (Sommer, 2007.). Konji nemaju žučnu vrećicu, što je specifično za njih, pa su veoma osjetljivi na masna krmiva. Smatra se da u normalnim uvjetima hranidbe želudac konja nikada nije prazan. Obrok se sastavlja prema uzdržnim i produktivnim potrebama konja. Uzdržne i proizvodne potrebe variraju, te ovise o pasmini i dobi životinje, težini treninga, temperamentu, sustavu držanja, klimatskim čimbenicima, kondicijskom i zdravstvenom stanju konja. Cilj ovoga rada je prikazati osnovne parametre u planiranju obroka konja, prema njegovim uzdržnim i produktivnim potrebama. Parametri hranidbe konja

Kako bi odredili koji su to potrebni omjeri hranjivih tvari u obroku konja, potrebno je poznavati kategoriju životinje, dob, tjelesnu masu, kondicijsko stanje, njegovu uporabu, zdravstveno stanje i temperament. Dnevni obroci trebaju zadovoljavati uzdržne i produktivne potrebe konja za hranjivim tvarima u adekvatnom balansu sa sirovim vlaknima. Smatra se da konji prosječno konzumiraju oko 2 kg suhe tvari hrane na 100 kg tjelesne mase, no postoje i znatna odstupanja, koja su ovisna o pasmini, kategoriji konja, količini i kakvoći voluminozne krme, udjelu koncentrata u obroku i dr. (Sommer, 2007.). Mogućnosti konzumacije voluminozne mase prikazane su u tablici 1. Konzumiranje hrane je, u pravilu, veće u onih kategorija koje imaju veće potrebe, npr. kobile u laktaciji, radni konji, ždrjebad. Brzina konzumiranja hrane je podložna individualnim razlikama i bitno ovisi o veličini konja. Peletiranje hrane povećava konzumaciju suhe tvari i ubrzava prolaz hrane kroz probavni sustav, pa smanjuje probavljivost sirovih vlakana (Meyer, i sur., 2014.).

63

Mačji repak (Phleum pratense)

Dobra trava za vlažnija, teža tla. Odlično podnosi zimu. Lisnata i dobrog prinosa, čak i kad nedostaje dušika. Bolje podnosi košnju od napasivanja.

Engleski ljulj (Lolium perenne)

Produktivna trava odlične kvalitete i s dobrim konzumnim karakteristikama. Vrlo dobro prilagođena oceanskoj, blagoj i vlažnoj klimi. Puni potencijal ostvaruje kod gnojidbe visokim količinama N, P i K, na plodnim tlima s blago kiselom do neutralnom reakcijom. Kompatibilan s bijelom djetelinom. Zasniva se brzo i jako konkurentan prema korovima. Otporan na ispašu.

Talijanski ljulj (Lolium multiflorum)

Vrlo produktivan. Ima dobru nutritivnu vrijednost u optimalnim rokovima košnje. Zasniva se vrlo brzo i vrlo je konkurentan u borbi s korovima. U godini sjetve zasijan u proljeće vrlo produktivan u usporedbi s ostalim vrstama trava. Idealan za spremanje sijena i zimsku hranidbu.

Druge biljne vrste pogodne za konje

Vrsta Kratki opis

Roškasta smiljkita (Lotus corniculatus) Konji je obožavaju. Spominjana još u Homerovoj Ilijadi, kao produktivna biljka – izvrsna za konje.

Bijela djetelina (Trifolium repens)

Jedna od najvažnijih mahunarka za napasivanje. Odlična kakvoća krme, koja se ne pogoršava jako sazrijevanjem biljke. Dobro podnosi zimu. Može usvojiti velike količine dušika iz zraka.

Lucerna (Medicago sativa)

Prvenstveno za zimsku hranidbu, kao sijeno. Izuzetna rodnost i kakvoća krme. Odlična otpornost na sušu, visoke i niske temperature. Može usvojiti velike količine dušika iz zraka.

Crvena djetelina (Trifolium pratense)

Prvenstveno za zimsku hranidbu, u obliku sijena. Izuzetna rodnost i kakvoća krme. Za humidnu (vlažniju) klimu, plića, kiselija, hladnija i vlažnija tla, te za krajeve sa kraćom vegetacijom (brdsko-planinska područja) najvažnija krmna kultura. Može usvojiti velike količine dušika iz zraka.

Dunjica (Medicago lupulina) Hranjiva, raste na većini tala.

Uskolisni trputac (Plantago lanceolata) Uobičajen u travnjacima. Neki ga konji traže po pašnjaku.

Stolisnik (Achillea millefolium) Konji ga vole. Duboko se ukorjenjuje i pun je minerala. Odlično podnosi sušu.

PLAN HRANIDBE KONJA

Maja Gregić, dipl.ing.

Poljoprivredni fakultet u Osijeku, Kralja P. Svačića 1d, 31 000 Osijek, kontakt mail: Maja.Gregic@pfos.hr

Uvod

Osnovu svakog kvalitetnog uzgoja konja čini adekvatna hranidba. Prilikom planiranja hranidbe konja, treba voditi računa o specifičnostima probavnog sustava konja. Volumen probavnog sustava konja je oko 40 l /100 kg tjelesne mase. Specifičnosti probavnog sustava konja čini usna šupljina gdje započinje probava, želudac svega 8,5-10% ukupnog volumena probavnog sustava i debelo crijevo sa 65% volumena probavnog trakta. Slijepo crijevo konja dvostruko je veće od goveđeg, u pogledu mikrobiološke aktivnosti i probave ugljikohidrata ono ima sličnu ulogu kao predželuci preživača (Sommer, 2007.). Konji nemaju žučnu vrećicu, što je specifično za njih, pa su veoma osjetljivi na masna krmiva. Smatra se da u normalnim uvjetima hranidbe želudac konja nikada nije prazan. Obrok se sastavlja prema uzdržnim i produktivnim potrebama konja. Uzdržne i proizvodne potrebe variraju, te ovise o pasmini i dobi životinje, težini treninga, temperamentu, sustavu držanja, klimatskim čimbenicima, kondicijskom i zdravstvenom stanju konja. Cilj ovoga rada je prikazati osnovne parametre u planiranju obroka konja, prema njegovim uzdržnim i produktivnim potrebama. Parametri hranidbe konja

Kako bi odredili koji su to potrebni omjeri hranjivih tvari u obroku konja, potrebno je poznavati kategoriju životinje, dob, tjelesnu masu, kondicijsko stanje, njegovu uporabu, zdravstveno stanje i temperament. Dnevni obroci trebaju zadovoljavati uzdržne i produktivne potrebe konja za hranjivim tvarima u adekvatnom balansu sa sirovim vlaknima. Smatra se da konji prosječno konzumiraju oko 2 kg suhe tvari hrane na 100 kg tjelesne mase, no postoje i znatna odstupanja, koja su ovisna o pasmini, kategoriji konja, količini i kakvoći voluminozne krme, udjelu koncentrata u obroku i dr. (Sommer, 2007.). Mogućnosti konzumacije voluminozne mase prikazane su u tablici 1. Konzumiranje hrane je, u pravilu, veće u onih kategorija koje imaju veće potrebe, npr. kobile u laktaciji, radni konji, ždrjebad. Brzina konzumiranja hrane je podložna individualnim razlikama i bitno ovisi o veličini konja. Peletiranje hrane povećava konzumaciju suhe tvari i ubrzava prolaz hrane kroz probavni sustav, pa smanjuje probavljivost sirovih vlakana (Meyer, i sur., 2014.).

64

Tablica 1. Mogućnost konzumacije voluminozne mase s obzirom na kategoriju konja (LfL, 2013.)

Minimalne i maksimalne mogućnosti konzumacije krmiva kod konja (u % prema TM konja)

Pasmina Uzdržne potrebe Za rad Visoka

ždrjebnost Laktacija Porast

Dob (u mjesecima) 3.-6. 7.-12. 13.-24.

Male 1,3-1,8 1,8-2,9 1,9-2,1 2,4-3,0 2,8-3,2 2,6-3,0 2,1-2,5 Srednje 1,2-1,4 1,5-2,4 1,6-1,8 2,0-2,5 2,0-2,5 1,8-2,2 1,6-1,8 Velike 1,0-1,3 1,3-2,2 1,3-1,6 1,7-2,3 1,6-2,2 1,6-2,0 1,3-1,7

Maksimalne mogućnosti konzumacije hrane Pasmina Uzdržne potrebe Produktivne potrebe, rad, laktacija, porast Male 2,5 3,5 Srednje 2,0 3,0 Velike 1,5-2,0 2,5-3,0

Zbog specifičnosti probavnog sustava konja, 25% hrane izbjegne probavi u tankom crijevu,

puno su bitniji procesi koji se odvijaju u debelom crijevu (Sommer, 2007.). Dnevni obroci hrane trebaju osiguravati hranjive i biološki djelatne tvari za podmirenje uzdržnih potreba, potreba za rastom i radom. Glavni izvor energije organizam konja dobiva iz ugljikohidrata i masti. Bjelančevine su neophodne za rast, razvoj organizma, produktivnost, plodnost i otpornost organizma. Vitamini sudjeluju u gotovo svim procesima: rast, razvoj, plodnost, produktivnost i glavni su zaštitnici zdravlja. Minerali izgrađuju određena tkiva, primjerice kosti, te sudjeluju u mnogim enzimskim procesima i ciklusima prijenosa energije, sastavni su dio pojedinih vitamina, hormona i aminokiselina (Meyer, i sur., 2014.).

Planiranje obroka konja

Prilikom sastavljanja obroka, prvo se treba se uzeti u obzir kategorija i tjelesna masa konja. Konji u obroku trebaju konzumirati prikladan volumen krmiva koji treba zadovoljiti njihove uzdržne i produktivne potrebe za metaboličkom energijom, probavljivim bjelančevinama, vitaminima te makro i mikro elementima. U tablici 2. prikazane su neke potrebe konja prema kategoriji i intenzitetu napora. Potrebe variraju i ponajviše ovise o uporabi konja i njegovom trenutnom fizičkom stanju.

Tablica 2. Dnevne potrebne konja za pojedinim hranjivim tvarima i energijom pri različitom fiziološkom naporu organizma (GEH, 1994.; LfL, 2012.; LfL, 2013.)

Sportski konj (600 kg/TM)

Pastuh 600

kg/TM

Kobila (600 kg/TM)

ždrjebna u laktaciji

Lakši rad Teži rad

15 skokova tjedno

8. mj.

9./10.mj

11. mj. 1. mj. 3. mj. 5. mj.

Metabolička energija (MJ) 146-164 182-218 183 164 265 174 135 142 119

Probavljive bjelančevine

(g) 726-818 908-1088 983 880 945 1005 1275 1185 885

Kalcij (g) 61 64 62 75 61 Fosfor (g) 36 37 38 48 46 Natrij (g) 39 97 55 26 16 Klor (g) 121 212 97 97 54

Određivanje tjelesne mase konja

Kako bi se sastavio kvalitetan obrok, prvo što treba poznavati je tjelesna masa konja. Najjednostavniji i najtočniji način za određivanje tjelesne mase konja je vaganje stočnom vagom. Ukoliko ne postoji ta mogućnost, možemo izmjeriti mjernom vrpcom i matematičkim izračunom doći do tjelesne mase konja.

Jedn sa = (opseg prsa2 x dužina trupa) / 11900 (LfL, 2013.)

Izbor krmadžba za izračun tjelesne mase konja Tjelesna maiva za hranidbu konja

Odabir krmiva dakako da varira i prvenstveno ovisi o godišnjem dobu. Sastavljanjem obroka poseže se za voluminoznim i koncentriranim krmivima, te se nastoji sastaviti obrok koji bi zadovoljio hranjive potrebe kao i potrebe za sirovim vlaknima pojedinog konja. Voluminozna krmiva potrebna su u obroku, ne samo kao izvor određene količine hranjivih tvari, nego i kao potreban balans za peristaltičko gibanje crijeva i osjećaj sitosti. Ona mogu biti suha (sijeno, slama, pljeva) i sočna (zelena masa, paša, silaža). Probavni sustav konja iz njih crpi korisne mikroorganizme i ostale hranjive tvari (vitamine, mineralne tvari i mikroelemente) (Brinzej, 1980.; Ivanković, 2004.). Koncentrirana krmiva u obroku konja zadovoljavaju njegove potrebe ponajviše za energijom, osobito kod teškog napora. Najvažnija žitarica u hranidbi konja je zob, kao i zrna leguminoze i industrijski nusproizvodi. Prema Brinzeju, (1980.) udio koncentriranih krmiva prema suhoj voluminoznoj hrani odnosi se u omjeru 1:2 ili 1:1.

Hranjivost krmiva je osnovni parametar za odabir istoga prilikom sastavljanja obroka. Probavljivost je drugi važan čimbenik za korištenje krmiva, što predstavlja stupanj mogućnosti za iskorištenjem hranjivih vrijednosti u probavnom sustavu konja. Bitan stavak prilikom sastavljanja

65

Tablica 1. Mogućnost konzumacije voluminozne mase s obzirom na kategoriju konja (LfL, 2013.)

Minimalne i maksimalne mogućnosti konzumacije krmiva kod konja (u % prema TM konja)

Pasmina Uzdržne potrebe Za rad Visoka

ždrjebnost Laktacija Porast

Dob (u mjesecima) 3.-6. 7.-12. 13.-24.

Male 1,3-1,8 1,8-2,9 1,9-2,1 2,4-3,0 2,8-3,2 2,6-3,0 2,1-2,5 Srednje 1,2-1,4 1,5-2,4 1,6-1,8 2,0-2,5 2,0-2,5 1,8-2,2 1,6-1,8 Velike 1,0-1,3 1,3-2,2 1,3-1,6 1,7-2,3 1,6-2,2 1,6-2,0 1,3-1,7

Maksimalne mogućnosti konzumacije hrane Pasmina Uzdržne potrebe Produktivne potrebe, rad, laktacija, porast Male 2,5 3,5 Srednje 2,0 3,0 Velike 1,5-2,0 2,5-3,0

Zbog specifičnosti probavnog sustava konja, 25% hrane izbjegne probavi u tankom crijevu,

puno su bitniji procesi koji se odvijaju u debelom crijevu (Sommer, 2007.). Dnevni obroci hrane trebaju osiguravati hranjive i biološki djelatne tvari za podmirenje uzdržnih potreba, potreba za rastom i radom. Glavni izvor energije organizam konja dobiva iz ugljikohidrata i masti. Bjelančevine su neophodne za rast, razvoj organizma, produktivnost, plodnost i otpornost organizma. Vitamini sudjeluju u gotovo svim procesima: rast, razvoj, plodnost, produktivnost i glavni su zaštitnici zdravlja. Minerali izgrađuju određena tkiva, primjerice kosti, te sudjeluju u mnogim enzimskim procesima i ciklusima prijenosa energije, sastavni su dio pojedinih vitamina, hormona i aminokiselina (Meyer, i sur., 2014.).

Planiranje obroka konja

Prilikom sastavljanja obroka, prvo se treba se uzeti u obzir kategorija i tjelesna masa konja. Konji u obroku trebaju konzumirati prikladan volumen krmiva koji treba zadovoljiti njihove uzdržne i produktivne potrebe za metaboličkom energijom, probavljivim bjelančevinama, vitaminima te makro i mikro elementima. U tablici 2. prikazane su neke potrebe konja prema kategoriji i intenzitetu napora. Potrebe variraju i ponajviše ovise o uporabi konja i njegovom trenutnom fizičkom stanju.

Tablica 2. Dnevne potrebne konja za pojedinim hranjivim tvarima i energijom pri različitom fiziološkom naporu organizma (GEH, 1994.; LfL, 2012.; LfL, 2013.)

Sportski konj (600 kg/TM)

Pastuh 600

kg/TM

Kobila (600 kg/TM)

ždrjebna u laktaciji

Lakši rad Teži rad

15 skokova tjedno

8. mj.

9./10.mj

11. mj. 1. mj. 3. mj. 5. mj.

Metabolička energija (MJ) 146-164 182-218 183 164 265 174 135 142 119

Probavljive bjelančevine

(g) 726-818 908-1088 983 880 945 1005 1275 1185 885

Kalcij (g) 61 64 62 75 61 Fosfor (g) 36 37 38 48 46 Natrij (g) 39 97 55 26 16 Klor (g) 121 212 97 97 54

Određivanje tjelesne mase konja

Kako bi se sastavio kvalitetan obrok, prvo što treba poznavati je tjelesna masa konja. Najjednostavniji i najtočniji način za određivanje tjelesne mase konja je vaganje stočnom vagom. Ukoliko ne postoji ta mogućnost, možemo izmjeriti mjernom vrpcom i matematičkim izračunom doći do tjelesne mase konja.

Jedn sa = (opseg prsa2 x dužina trupa) / 11900 (LfL, 2013.)

Izbor krmadžba za izračun tjelesne mase konja Tjelesna maiva za hranidbu konja

Odabir krmiva dakako da varira i prvenstveno ovisi o godišnjem dobu. Sastavljanjem obroka poseže se za voluminoznim i koncentriranim krmivima, te se nastoji sastaviti obrok koji bi zadovoljio hranjive potrebe kao i potrebe za sirovim vlaknima pojedinog konja. Voluminozna krmiva potrebna su u obroku, ne samo kao izvor određene količine hranjivih tvari, nego i kao potreban balans za peristaltičko gibanje crijeva i osjećaj sitosti. Ona mogu biti suha (sijeno, slama, pljeva) i sočna (zelena masa, paša, silaža). Probavni sustav konja iz njih crpi korisne mikroorganizme i ostale hranjive tvari (vitamine, mineralne tvari i mikroelemente) (Brinzej, 1980.; Ivanković, 2004.). Koncentrirana krmiva u obroku konja zadovoljavaju njegove potrebe ponajviše za energijom, osobito kod teškog napora. Najvažnija žitarica u hranidbi konja je zob, kao i zrna leguminoze i industrijski nusproizvodi. Prema Brinzeju, (1980.) udio koncentriranih krmiva prema suhoj voluminoznoj hrani odnosi se u omjeru 1:2 ili 1:1.

Hranjivost krmiva je osnovni parametar za odabir istoga prilikom sastavljanja obroka. Probavljivost je drugi važan čimbenik za korištenje krmiva, što predstavlja stupanj mogućnosti za iskorištenjem hranjivih vrijednosti u probavnom sustavu konja. Bitan stavak prilikom sastavljanja

66

obroka je ekonomska vrijednost pojedinog krmiva u obroku. Rukovanje samim krmivom predstavlja mogućnost za njegovo uskladištenje, manipulaciju prilikom hranjenja i mogućnost za konzumaciju kod konja. Krmivo, također, ne bi smjelo pozitivno utjecati na kontrole dopinga kod sportskih konja, kao ni na mikroklimatske prilike u staji. Neophodna je organoleptička ocjena krmiva, a prema potrebi i mikrobiološka analiza (Schönthaler, 1998.; Meyer, i sur., 2014.).

Najjednostavniji i najjeftiniji način opskrbe konja voluminoznim krmivom jest ispaša. Ispašom konj osigurava potrebne hranjive tvari, a ujedno osigurava kretanje na zraku i suncu, što vrlo povoljno utječe na kondiciju i zdravlje konja. Obzirom na količinu i kakvoću paše, prema potrebi, konje treba dohranjivati žitaricama, a dnevno osigurati i određene količine suhih voluminoznih krmiva. Odrasle kategorije konja mogu dnevno konzumirati i do 60 kg zelene mase. Osim paše, od zelenih krmiva, ljeti se može koristiti i krmno bilje s oranica (do 30 kg na dan, ako se koristi silaža oko 15 kg na dan). Od sočnih krmiva u zimskom razdoblju u obrok se često uključuju korjenjače, gomoljače i tikve. Vodenasta krmiva sa malim postotkom hranjivih tvari bjelančevina, minerala i vitamina, daju se od 10 do 15 kg (Lowe i Meyer, 1989.). Glavno suho voluminozno krmivo u hranidbi konja je sijeno. Kod gravidnih i kobila u laktaciji, kao i ždrjebadi, pogodnija su sijena leguminoza zbog većeg udjela bjelančevine, kalcija i karotena. Neophodna žitarica u hranidbi konja je zob, zbog povoljnog omjera energije i sirovih vlakana. Kukuruz je žitarica sa velikim udjelom energije te se daje kod težeg rada konja. Poželjna krmiva u hranidbi gravidnih kobila i kobila u laktaciji su posije i sojina sačma, zbog dobrog sadržaja bjelančevina (Meyer, i sur., 2014.). Obroci kod različitih uporaba konja

Obrok treba zadovoljavati sve potrebne hranjive tvari (probavljive proteine, metaboličku energiju, makro i mikro elemente i vitamine) određene kategorije konja. Kako obrok ne bi izazvao Tablica 3. Primjeri obroka za ždrjebnu kobilu od 9. do 11. mjeseca graviditeta tjelesne mase 600 kg

(LfL, 2013.)

9. mjesec graviditeta 10.mj.gr. 11.mj.gr. Krmivo (kg) Obrok I Obrok II Obrok III Obrok IV Livadno sijeno 6.0 6,0 6,1 Sjenaža (70% suhe tvari) 9,7 Pšenična slama 0,4 Zob 1,2 1,0 1,0 Ječam 1,0 Kukuruz 2,0 2,2 1,0 1,0 Krmna smjesa za ždrjebnu kobilu 1,0 0,7 0,1 Sojina sačma 0,1 0,08 0,14 Suncokretovo ulje 0,17 0,15 0,1 0,03 Mrkva 1,0 2,0 1,0 1,0 Mineralni dodatak 0,15 0,13 0,18 0,14 Suhe tvari 8,5 8,5 9,0 9,6 Probavljive bjelančevine (g) 563 563 606 640 Metabolička energija (MJ) 94 94 97 102

probavne tegobe, mora biti dobro izbalansiran uz odgovarajući udio sirovih vlakana u njemu. Obrok treba prilagoditi temperamentu i tjelesnoj kondiciji, vrsti i trajanju rada, vremenskim uvjetima. Konj se u prirodi hrani pasući travu cijeli dan, dakle, lagano cijeli dan konzumira hranu u organizam, pa bi i hranidbu u staji trebalo prilagoditi toj činjenici (Schönthaler, 1998.). Dakle, dnevnu količinu hrane koja je konju potrebna trebalo bi podijeliti na više manjih obroka s tim da se barem 1 sat prije i poslije treninga/jahanja konja ne hrani. Primjeri za pojedine obroke konja navedeni su u tablicama od 3. do 6., a sastavljeni su prema njihovim hranidbenim potrebama koje ovise o uporabi konja.

Tablica 4. Primjeri obroka kobile u 1. i 2. laktacijskom mjesecu tjelesne mase 600 kg (LfL, 2013.)

1. mjesec laktacije 2. mjesec laktacije Krmivo (kg) Obrok I Obrok II Obrok III Obrok IV Livadno sijeno 6.8 Sjenaža (72% suhe tvari) 10.5 11.7 Livadna trava 44.4 Pšenična slama 0.3 0.6 0.3 0.4 Zob 5.8 1.0 3.8 3.0 Ječam 1.0 Sojina sačma 1.3 1.0 1.1 0.3 Krmna smjesa za kobile u laktaciji 3.0 Mrkva 0.5 Ulje suncokreta 0.03 0.03 0.02 0.03 Mineralni dodatak 0.2 0.2 0.2 0.2 Suhe tvari 12,6 kg

(2,1% od TM) 13,2

(2,2% od TM) Sirova vlakna u obroku

2806 g 22,3%

2727 21,6%

3024 22,9%

2982 22,6%

Probavljive bjelančevine (g) 1297 1298 1263 1263 Metabolička energija (MJ) 139 142 147 145

67

obroka je ekonomska vrijednost pojedinog krmiva u obroku. Rukovanje samim krmivom predstavlja mogućnost za njegovo uskladištenje, manipulaciju prilikom hranjenja i mogućnost za konzumaciju kod konja. Krmivo, također, ne bi smjelo pozitivno utjecati na kontrole dopinga kod sportskih konja, kao ni na mikroklimatske prilike u staji. Neophodna je organoleptička ocjena krmiva, a prema potrebi i mikrobiološka analiza (Schönthaler, 1998.; Meyer, i sur., 2014.).

Najjednostavniji i najjeftiniji način opskrbe konja voluminoznim krmivom jest ispaša. Ispašom konj osigurava potrebne hranjive tvari, a ujedno osigurava kretanje na zraku i suncu, što vrlo povoljno utječe na kondiciju i zdravlje konja. Obzirom na količinu i kakvoću paše, prema potrebi, konje treba dohranjivati žitaricama, a dnevno osigurati i određene količine suhih voluminoznih krmiva. Odrasle kategorije konja mogu dnevno konzumirati i do 60 kg zelene mase. Osim paše, od zelenih krmiva, ljeti se može koristiti i krmno bilje s oranica (do 30 kg na dan, ako se koristi silaža oko 15 kg na dan). Od sočnih krmiva u zimskom razdoblju u obrok se često uključuju korjenjače, gomoljače i tikve. Vodenasta krmiva sa malim postotkom hranjivih tvari bjelančevina, minerala i vitamina, daju se od 10 do 15 kg (Lowe i Meyer, 1989.). Glavno suho voluminozno krmivo u hranidbi konja je sijeno. Kod gravidnih i kobila u laktaciji, kao i ždrjebadi, pogodnija su sijena leguminoza zbog većeg udjela bjelančevine, kalcija i karotena. Neophodna žitarica u hranidbi konja je zob, zbog povoljnog omjera energije i sirovih vlakana. Kukuruz je žitarica sa velikim udjelom energije te se daje kod težeg rada konja. Poželjna krmiva u hranidbi gravidnih kobila i kobila u laktaciji su posije i sojina sačma, zbog dobrog sadržaja bjelančevina (Meyer, i sur., 2014.). Obroci kod različitih uporaba konja

Obrok treba zadovoljavati sve potrebne hranjive tvari (probavljive proteine, metaboličku energiju, makro i mikro elemente i vitamine) određene kategorije konja. Kako obrok ne bi izazvao Tablica 3. Primjeri obroka za ždrjebnu kobilu od 9. do 11. mjeseca graviditeta tjelesne mase 600 kg

(LfL, 2013.)

9. mjesec graviditeta 10.mj.gr. 11.mj.gr. Krmivo (kg) Obrok I Obrok II Obrok III Obrok IV Livadno sijeno 6.0 6,0 6,1 Sjenaža (70% suhe tvari) 9,7 Pšenična slama 0,4 Zob 1,2 1,0 1,0 Ječam 1,0 Kukuruz 2,0 2,2 1,0 1,0 Krmna smjesa za ždrjebnu kobilu 1,0 0,7 0,1 Sojina sačma 0,1 0,08 0,14 Suncokretovo ulje 0,17 0,15 0,1 0,03 Mrkva 1,0 2,0 1,0 1,0 Mineralni dodatak 0,15 0,13 0,18 0,14 Suhe tvari 8,5 8,5 9,0 9,6 Probavljive bjelančevine (g) 563 563 606 640 Metabolička energija (MJ) 94 94 97 102

probavne tegobe, mora biti dobro izbalansiran uz odgovarajući udio sirovih vlakana u njemu. Obrok treba prilagoditi temperamentu i tjelesnoj kondiciji, vrsti i trajanju rada, vremenskim uvjetima. Konj se u prirodi hrani pasući travu cijeli dan, dakle, lagano cijeli dan konzumira hranu u organizam, pa bi i hranidbu u staji trebalo prilagoditi toj činjenici (Schönthaler, 1998.). Dakle, dnevnu količinu hrane koja je konju potrebna trebalo bi podijeliti na više manjih obroka s tim da se barem 1 sat prije i poslije treninga/jahanja konja ne hrani. Primjeri za pojedine obroke konja navedeni su u tablicama od 3. do 6., a sastavljeni su prema njihovim hranidbenim potrebama koje ovise o uporabi konja.

Tablica 4. Primjeri obroka kobile u 1. i 2. laktacijskom mjesecu tjelesne mase 600 kg (LfL, 2013.)

1. mjesec laktacije 2. mjesec laktacije Krmivo (kg) Obrok I Obrok II Obrok III Obrok IV Livadno sijeno 6.8 Sjenaža (72% suhe tvari) 10.5 11.7 Livadna trava 44.4 Pšenična slama 0.3 0.6 0.3 0.4 Zob 5.8 1.0 3.8 3.0 Ječam 1.0 Sojina sačma 1.3 1.0 1.1 0.3 Krmna smjesa za kobile u laktaciji 3.0 Mrkva 0.5 Ulje suncokreta 0.03 0.03 0.02 0.03 Mineralni dodatak 0.2 0.2 0.2 0.2 Suhe tvari 12,6 kg

(2,1% od TM) 13,2

(2,2% od TM) Sirova vlakna u obroku

2806 g 22,3%

2727 21,6%

3024 22,9%

2982 22,6%

Probavljive bjelančevine (g) 1297 1298 1263 1263 Metabolička energija (MJ) 139 142 147 145

68

Tablica 5. Primjer obroka za zaprežnog konja (LfL, 2013.)

Obroci za zaprežnog konja, srednji rad (kg/dnevno) Rad Zaprežni konj Konji za tešku vuču

Tjelesna masa / krmivo (kg) 500 kg 600-800 kg 600-800 kg Sijeno 5,5 4 6 4,5 4 2 4 Slama - 2 2 2 3 3 2 Zob 3 4 5 4 - 1,5 5 Krmna smjesa 2 1 - - 2 - 1 Kukuruzna silaža (27% ST) - - - - 20 - 19 Sjenaža - - - - - 10 - Vitaminski dodatak - 0,05 0,1 - - 0,1 - Metabolička energija (MJ) Probavljive bjelančevine (g)

98 755

6909 690

113 815

110 990

131 760

124 975

168 1055

Tablica 6. Primjeri obroka za jahaćeg konja (500-600 kg tjelesne mase srednjeg intenziteta napora)

(LfL, 2013.)

Krmivo Obrok I Obrok II Obrok III Obrok IV Sijeno 8 9 3 Sjenaža 10 Slama 1 1 Zob 1,5 1,5 0,5 Ječam 1 Kukuruz 1,5 1,5 Peletirano sijeno i zob 4 Kukuruzna silaža 10 Ulje 0,15 Vitaminski dodatak 0,06 0,06 0,06 Stočna sol 0,08 0,08 0,08 0,08 Metabolička energija (MJ) 93 97,4 101 99 Probavljive bjelančevine (g) 650 539 561 594

Kontrola kvalitete obroka

Prvu povratnu informaciju o samom obroku dobiva kontrolom konzumacije hrane. Kroz rad s konjem uočava se i kvaliteta obroka, kao što su brzina umaranja, izdržljivost i slično. To su samo neke od odlika koje mogu, ali i ne moraju ovisiti o hranidbi. Točna kvaliteta obroka također se može dobiti analizom krvi, izmeta, sline i znoja. Najjeftinija i najjednostavnija procjena kvalitete hranidbe je vizualna ocjena konja. Opskrba vodom

Voda je najvažniji anorganski kemijski spoj u životinjskom organizmu. Organizam odraslog konja sadrži 60 – 70 % vode, a organizam ždrjebeta 75 – 80 % (Sommer, 2007.). Neophodna je dostatna i kontinuirana opskrba konja vodom. Žedan konj odbija hranu, kod dehidriranog konja smanjena je sekrecija probavnih sokova, a samim time i probavljivost hrane. Uzdržne potrebe konja za vodom procjenjuju se na 5 l/100 kg tjelesne mase, a rad može povećati potrebe za 20 do 300 %.

Voda je neophodna za normalno funkcioniranje organizma, osnova je krvi, intracelularne i ekstracelularne tekućine, sudjeluje u prijenosu tvari u organizmu, neophodna je za rast, proizvodnju mlijeka i sline; regulator je tjelesne temperature, pH vrijednosti, osmotskog tlaka i koncentracije elektrolita. Konju treba neprestano biti omogućen pristup svježoj vodi. Potrebe konja za vodom ovise o vremenu i temperaturi okoliša, intenzitetu rada, vrsti hrane i načinu hranidbe, veličini i pasmini, te fiziološkom stanju. Osim količine, konj zahtijeva i dobru kvalitetu vode. Osobito je osjetljiv na kontaminaciju vode stranim mirisima i okusima. Gubitak od 10 % tjelesnih zaliha vode izaziva ozbiljne poremećaje, dok gubitak od 20 % tjelesnih tekućina uzrokuje uginuće životinje.

Tablica 7. Prikaz potrebne količine vode obzirom na kategoriju i uporabu konja (LfL, 2013.)

Litara 100 kg/TM

Ždrjebe dob do 6 mjeseci dob od 7.-12. mjeseca

7 7-10

Konj

uzdržne potrebe lakši rad teži rad kobila, laktacija

3-5 5-7

7-10 7-10

Zaključak

Temelj uspješnog konjogojstva, dakako, je racionalna hranidba. Individualno pripremljena hranidba, sastavljanje obroka odgovarajućeg omjera hranjivih tvari i sirovih vlakana jamči zdravog konja. Obrok treba zadovoljiti uzdržne i produktivne potrebe konja. Konj čija je hranidba prilagođena njegovom uzrastu i dinamici rada, temelj je uspješnog uzgoja i dugovječnosti konja. Dnevne obroke potrebno je prilagoditi svakoj jedinki, kako bi uzgoj bio kvalitetan. Literatura

1. Bayerische Landesanstalt für Landwirtschaft (LfL) (2012): Mineralstoffversorgung von Zuchtstuten mit ihren Fohlen und Jährlingen. Landesprojekt Pferdehaltung. Freising-Weihenstephan.

2. Bayerische Landesanstalt für Landwirtschaft (LfL) (2013): Gruber Tabelle zur Pferdefütterung. Freising-Weihenstephan.

3. Brinzej, M. (1980): Konjogojstvo. Školska knjiga, Zagreb. 4. Gesellschaft für Ernährungsphysiologie der Haustiere (GEH), (1994): Energie- und

Nährstoffbedarf landwirtschaftlicher Nutztiere. Empfehlungen zur Energie- und Nährstoffversorgung der Pferde. 2. Auflage, DLG-Verlag, Frankfurt (Main).

5. Ivanković, A. (2004): Konjogojstvo. Hrvatsko agronomsko društvo, Zagreb. 6. Lowe, H., Meyer, H. (1989): Pferdezucht und Pferdefutterung. Verlag Eugen Ulmar,

Stuttgaet. 7. Meyer, H., Coenen, M., Vervuert, I. (2014): Pferdefütterung. Enke, Berlin. 8. Schönthaler, S. (1998): Untersuchungen zur Selenversorgung von Vollblutstuten und deren

Fohlen während Trächtigkeit, Laktation und Aufzucht, Diss. Berlin. 9. Sommer, W. (2007): Pferdefütterung. Landwirtschaftskammer Nordrhein-Westfalen,

www.landwirtschaftskammer.de.

69

Tablica 5. Primjer obroka za zaprežnog konja (LfL, 2013.)

Obroci za zaprežnog konja, srednji rad (kg/dnevno) Rad Zaprežni konj Konji za tešku vuču

Tjelesna masa / krmivo (kg) 500 kg 600-800 kg 600-800 kg Sijeno 5,5 4 6 4,5 4 2 4 Slama - 2 2 2 3 3 2 Zob 3 4 5 4 - 1,5 5 Krmna smjesa 2 1 - - 2 - 1 Kukuruzna silaža (27% ST) - - - - 20 - 19 Sjenaža - - - - - 10 - Vitaminski dodatak - 0,05 0,1 - - 0,1 - Metabolička energija (MJ) Probavljive bjelančevine (g)

98 755

6909 690

113 815

110 990

131 760

124 975

168 1055

Tablica 6. Primjeri obroka za jahaćeg konja (500-600 kg tjelesne mase srednjeg intenziteta napora)

(LfL, 2013.)

Krmivo Obrok I Obrok II Obrok III Obrok IV Sijeno 8 9 3 Sjenaža 10 Slama 1 1 Zob 1,5 1,5 0,5 Ječam 1 Kukuruz 1,5 1,5 Peletirano sijeno i zob 4 Kukuruzna silaža 10 Ulje 0,15 Vitaminski dodatak 0,06 0,06 0,06 Stočna sol 0,08 0,08 0,08 0,08 Metabolička energija (MJ) 93 97,4 101 99 Probavljive bjelančevine (g) 650 539 561 594

Kontrola kvalitete obroka

Prvu povratnu informaciju o samom obroku dobiva kontrolom konzumacije hrane. Kroz rad s konjem uočava se i kvaliteta obroka, kao što su brzina umaranja, izdržljivost i slično. To su samo neke od odlika koje mogu, ali i ne moraju ovisiti o hranidbi. Točna kvaliteta obroka također se može dobiti analizom krvi, izmeta, sline i znoja. Najjeftinija i najjednostavnija procjena kvalitete hranidbe je vizualna ocjena konja. Opskrba vodom

Voda je najvažniji anorganski kemijski spoj u životinjskom organizmu. Organizam odraslog konja sadrži 60 – 70 % vode, a organizam ždrjebeta 75 – 80 % (Sommer, 2007.). Neophodna je dostatna i kontinuirana opskrba konja vodom. Žedan konj odbija hranu, kod dehidriranog konja smanjena je sekrecija probavnih sokova, a samim time i probavljivost hrane. Uzdržne potrebe konja za vodom procjenjuju se na 5 l/100 kg tjelesne mase, a rad može povećati potrebe za 20 do 300 %.

Voda je neophodna za normalno funkcioniranje organizma, osnova je krvi, intracelularne i ekstracelularne tekućine, sudjeluje u prijenosu tvari u organizmu, neophodna je za rast, proizvodnju mlijeka i sline; regulator je tjelesne temperature, pH vrijednosti, osmotskog tlaka i koncentracije elektrolita. Konju treba neprestano biti omogućen pristup svježoj vodi. Potrebe konja za vodom ovise o vremenu i temperaturi okoliša, intenzitetu rada, vrsti hrane i načinu hranidbe, veličini i pasmini, te fiziološkom stanju. Osim količine, konj zahtijeva i dobru kvalitetu vode. Osobito je osjetljiv na kontaminaciju vode stranim mirisima i okusima. Gubitak od 10 % tjelesnih zaliha vode izaziva ozbiljne poremećaje, dok gubitak od 20 % tjelesnih tekućina uzrokuje uginuće životinje.

Tablica 7. Prikaz potrebne količine vode obzirom na kategoriju i uporabu konja (LfL, 2013.)

Litara 100 kg/TM

Ždrjebe dob do 6 mjeseci dob od 7.-12. mjeseca

7 7-10

Konj

uzdržne potrebe lakši rad teži rad kobila, laktacija

3-5 5-7

7-10 7-10

Zaključak

Temelj uspješnog konjogojstva, dakako, je racionalna hranidba. Individualno pripremljena hranidba, sastavljanje obroka odgovarajućeg omjera hranjivih tvari i sirovih vlakana jamči zdravog konja. Obrok treba zadovoljiti uzdržne i produktivne potrebe konja. Konj čija je hranidba prilagođena njegovom uzrastu i dinamici rada, temelj je uspješnog uzgoja i dugovječnosti konja. Dnevne obroke potrebno je prilagoditi svakoj jedinki, kako bi uzgoj bio kvalitetan. Literatura

1. Bayerische Landesanstalt für Landwirtschaft (LfL) (2012): Mineralstoffversorgung von Zuchtstuten mit ihren Fohlen und Jährlingen. Landesprojekt Pferdehaltung. Freising-Weihenstephan.

2. Bayerische Landesanstalt für Landwirtschaft (LfL) (2013): Gruber Tabelle zur Pferdefütterung. Freising-Weihenstephan.

3. Brinzej, M. (1980): Konjogojstvo. Školska knjiga, Zagreb. 4. Gesellschaft für Ernährungsphysiologie der Haustiere (GEH), (1994): Energie- und

Nährstoffbedarf landwirtschaftlicher Nutztiere. Empfehlungen zur Energie- und Nährstoffversorgung der Pferde. 2. Auflage, DLG-Verlag, Frankfurt (Main).

5. Ivanković, A. (2004): Konjogojstvo. Hrvatsko agronomsko društvo, Zagreb. 6. Lowe, H., Meyer, H. (1989): Pferdezucht und Pferdefutterung. Verlag Eugen Ulmar,

Stuttgaet. 7. Meyer, H., Coenen, M., Vervuert, I. (2014): Pferdefütterung. Enke, Berlin. 8. Schönthaler, S. (1998): Untersuchungen zur Selenversorgung von Vollblutstuten und deren

Fohlen während Trächtigkeit, Laktation und Aufzucht, Diss. Berlin. 9. Sommer, W. (2007): Pferdefütterung. Landwirtschaftskammer Nordrhein-Westfalen,

www.landwirtschaftskammer.de.

70

PRIPREMA ZA POROD KOBILA, TE PRAVOVREMENA INTERVENCIJA U SLUČAJU KOMPLIKACIJA

prof.dr.sc. Nikica Prvanović Babić

Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Klinika za porodništvo i reprodukciju, nikica.prvanovic@vef.hr Uvod

Gravidne kobile treba kvalitetno i raznovrsno hraniti i omogućiti im dovoljno kretanja na suncu i zraku. Također ih je potrebno očistiti od parazita, držati odvojeno od novopridoslih konja u uzgoju i na sve moguće načine poštedjeti stresa. U prvoj polovini gravidnosti kobile se mogu normalno jahati ali se preporuca da ih se ne forsira. U drugoj polovini gravidnosti kobile je uz boravak u ispustu preporucljivo redovito setati po 15-30 minuta kako se ne bi ulijenile. Redovita setnja pospjesuje cirkulaciju u muskulaturi citavog tijela te odrzava tonus misica, pa takve kobile lakse radjaju. Gravidne kobile se preporuca tokom gravidnosti trokratno vakcinirati protiv virusnog rinopneumonitisa (u 5., 7. i 9.mjesecu gravidnosti) kako bi ih se zastitilo od pobacaja te se takodjer preporuca vakcinacija protiv tetanusa 4-6 tjedana prije ocekivanog termina poroda kako bi se novorodjeno zdrijebe zastitilo od tetanusa putem majčinih protutijela koje ce dobiti kolostrumom (mlijekom koje kobila izlucuje neposredno nakon poroda). Kobilama za porod treba osigurati čist i topao boks koji mora biti obilno nasteljan slamom. Piljevina ne smije biti u boksu kobile koja radja jer se može uvući u pupkovinu ždrebeta i stvarati infekcije i iritacije. Kobilu pred porod treba redovito pratiti i nadzirati kako bi se na vrijeme uočilo da je potrebno intervenirati i pravovremeno pozvalo veterinara ukoliko porod zapne. Kobila se nakon ždrijebljenja može ponovno pripustiti onda kada se u potpunosti oporavila od poroda te kada je ušla u novi ciklus (estrus) što pokazuje karakterističnim znakovima (bliskanje, nemir, učestalo mokrenje, zainteresiranost za pastuha, karakterističan stav stražnjih nogu, dozvoljava pastuhu da je opaše i sl.). Ukoliko je porod bio lagan i bez komplikacija što znači da se kobila porodila sama te da je na svijet donijela zdravo i vitalno ždrijebe tada kobilu možemo pripustiti već u ždrebećem estrusu. Ždrebeći estrus se javlja 7-14 dana nakon poroda a najčešće oko 9. dana. Kobila se u ždrebećem estrusu ponaša identično kao i u bilo kojem drugom estrusu dakle postaje nemirna, bliska, učestalo mokri i pokazuje interes za pastuha. Važan znak ždrebećeg estrusa je i pojava prolaznog proljeva kod ždrebeta čija se majka tjera. Taj proljev nastaje kao posljedica promjene u sastavu mlijeka kobile, vezano na pojavu estrusa i ne smije se zamijeniti sa proljevom koji je posljedica bolesti i može biti fatalan za novorođeno ždrijebe. U svakom je slučaju preporučljivo kobilu dovesti kod pastuha na tzv. pokušavanje ali ako kobila nije zainteresirana za pastuha NIKAKO se ne smije pokušavati forsirati kobilu već treba odustati od pripusta. S obzirom da je plodnost kobila u ždrebećem estrusu nesto lošija, preporuča se kod svih kobila pripuštati kobile u prvom iducem estrusu koji se javlja 21 dan nakon ždrebećeg estrusa. Iznimka su kobile za koje vlasnik na osnovi iskustva zna da se zbog izraženog majčinskog instikta nerado ili rijetko tjeraju onda kad imaju ždrijebe pod sisom. Takve je kobile preporučljivo pripustiti već u ždrebećem estrusu, pod uvjetom da dozvoljavaju skok. Ukoliko je kobila imala težak porod sa ili bez zaostale posteljice, ukoliko je njeno ždrijebe bilo bolesno ili je došlo do bilo kakvih drugih komplikacija tada je preporučljivo kobili dati period odmora od 60 dana i tek tada kobilu pripustiti onda kada uđe u ciklus.

Praćenje i priprema kobile za porod Otprilike 4-6 tjedana prije termina ždrijebljenja odvajamo i selimo kobilu u čist, suh i topao

prostor predviđen za ždrijebljenje, a ukoliko je puštamo na pašu, obavezno mora biti osiguran zaklon od kiše i vjetra. Na taj način dajemo kobili dovoljno vremena da se aklimatizira na prostor u kojem će se ždrijebiti a njenom organizmu dovoljno vremena da stvori antitijela protiv mikroorganizama u novom okolišu, koje će zatim putem kolostruma prenijeti na ždrijebe. Nadalje, izdvajanje kobile olakšava njeno kvalitetnije promatranje blizu termina poroda a olakšano je i vakciniranje kobile.

Kobila pred porod prođe kroz čitav niz fizičkih promjena koje možemo uočiti redovitim pregledima; prvenstveno dolazi do povećanja mliječne žlijezde i pojave njenog sekreta. Potom dolazi do mutnog iscjetka iz vulve, oteknuća vulve, otapanja zdjeličnih ligamenata a neposredno pred porod na vimenu se stvore voskasti čepovi. Iako se često koriste kao predznak skorog poroda, oni zapravo nisu pouzdan znak. Naime, iako voskasti čepovi najčešće nastaju 1-4 dana prije poroda, ponekad se mogu javiti i 2 tjedna prije poroda, a kod nekih kobila ih uopće nema. Kod starijih, multiparih kobila može se dogoditi da se kolostrum cijedi i nekoliko dana pa čak i tjedana prije poroda i na taj način se gubi. Najkarakterističnije za posljednji mjesec graviditeta je vrlo izraženo povećanje vimena, ali na osnovi toga samo možemo zaključiti da će se kobila ždrijebiti za 2-15 dana, a kada točno, teško je reći. Neposredno pred porod mijenja se boja i viskozitet iscjetka vimena koje iz prozirno-žućkastog dobiva mliječnu komponentu, no ta promjena ovisi i o koncentraciji IgG u sekretu. Što je sekret žući i viskozniji, imunoglobulina je više. U principu bi kolostrum zdrave kobile trebao sadržavati više od 60 g IgG po litri kolostruma. Nadalje, kao posljedica zrelosti i vitalnosti ploda neposredno pred porod se mjenja udio kalcija i magnezija u kolostrumu. Postoje gotovi testovi koji registriraju promjenu udjela kalcija i magnezija na osnovi kojih možemo predvidjeti ždrijebljenje unutar 12h u oko 80% slučajeva, a kod nekih testova unutar 72h u 97% slučajeva. Takav test je npr.FoalWatch test kit. Normalan porod kobile

Iako je porod u kobile kontinuiran proces, u osnovi ga možemo podijeliti u 3 faze: pripremna prva faza, druga faza istiskivanja ploda i treća faza istiskivanja posteljice i involucije maternice.

Prva faza ili pripremni stadij traje 30 minuta do 4h. Kod multiparih kobila može biti i kraći i ne moraju ga pratiti jasno vidljivi znakovi. U principu se kobila u pripremnom stadiju ponaša jednako kao kod blage kolike; učestalo ustaje i liježe, ogleda se na trbuh, nemirna je, učestalo mokri, rže i vidljivo je nemirna. U toj fazi javljaju se učestale kontrakcije maternice i dilatacija cerviksa a plod iz kranialnog položaja prelazi u dorzopubični, potom u dorzoilijačni te eventualno u dorzosakralni. Kontrakcije maternice pomažu ispružanje prednjih nogu koje u prednjem podužnom sinusu zajedno s alantohorionom prolaze kroz cerviks u porođajni kanal. Kad na osnovi tih znakova primjetimo da je kobila u prvoj fazi poroda tada treba kobili zavojem ili rukavicom povezati rep da grube repne strune ne draže plod koji izlazi, te oprati i osušiti perineum i vulvu. Kobila nešto kasnije počinje i lijegati i valjati se, a time pomaže okretanju ploda i zauzimanju položaja pogodnog za porod. Potom usljed dilatacije cerviksa i ekspulzije ploda i njegovih ovojnica dolazi do pucanja alantohoriona i alantoisna tekućina se izlije van. U narodu se ta pojava naziva pucanje vodenjaka. Ukoliko alantohorion ostane intaktan i kroz vulvu prominira baršunasta crvena tvorba, tada ga je potrebno odmah pokidati jer prijeti opasnost da se plod uguši. Naime, to je pouzdan znak da se placenta odvaja od endometrija i prestaje funkcija oksigenacije ploda preko feto-placentalnog spoja. Kada je završena dilatacija cerviksa tada počinje druga faza poroda. Ulazak ploda u zdjelicu redovito

71

PRIPREMA ZA POROD KOBILA, TE PRAVOVREMENA INTERVENCIJA U SLUČAJU KOMPLIKACIJA

prof.dr.sc. Nikica Prvanović Babić

Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Klinika za porodništvo i reprodukciju, nikica.prvanovic@vef.hr Uvod

Gravidne kobile treba kvalitetno i raznovrsno hraniti i omogućiti im dovoljno kretanja na suncu i zraku. Također ih je potrebno očistiti od parazita, držati odvojeno od novopridoslih konja u uzgoju i na sve moguće načine poštedjeti stresa. U prvoj polovini gravidnosti kobile se mogu normalno jahati ali se preporuca da ih se ne forsira. U drugoj polovini gravidnosti kobile je uz boravak u ispustu preporucljivo redovito setati po 15-30 minuta kako se ne bi ulijenile. Redovita setnja pospjesuje cirkulaciju u muskulaturi citavog tijela te odrzava tonus misica, pa takve kobile lakse radjaju. Gravidne kobile se preporuca tokom gravidnosti trokratno vakcinirati protiv virusnog rinopneumonitisa (u 5., 7. i 9.mjesecu gravidnosti) kako bi ih se zastitilo od pobacaja te se takodjer preporuca vakcinacija protiv tetanusa 4-6 tjedana prije ocekivanog termina poroda kako bi se novorodjeno zdrijebe zastitilo od tetanusa putem majčinih protutijela koje ce dobiti kolostrumom (mlijekom koje kobila izlucuje neposredno nakon poroda). Kobilama za porod treba osigurati čist i topao boks koji mora biti obilno nasteljan slamom. Piljevina ne smije biti u boksu kobile koja radja jer se može uvući u pupkovinu ždrebeta i stvarati infekcije i iritacije. Kobilu pred porod treba redovito pratiti i nadzirati kako bi se na vrijeme uočilo da je potrebno intervenirati i pravovremeno pozvalo veterinara ukoliko porod zapne. Kobila se nakon ždrijebljenja može ponovno pripustiti onda kada se u potpunosti oporavila od poroda te kada je ušla u novi ciklus (estrus) što pokazuje karakterističnim znakovima (bliskanje, nemir, učestalo mokrenje, zainteresiranost za pastuha, karakterističan stav stražnjih nogu, dozvoljava pastuhu da je opaše i sl.). Ukoliko je porod bio lagan i bez komplikacija što znači da se kobila porodila sama te da je na svijet donijela zdravo i vitalno ždrijebe tada kobilu možemo pripustiti već u ždrebećem estrusu. Ždrebeći estrus se javlja 7-14 dana nakon poroda a najčešće oko 9. dana. Kobila se u ždrebećem estrusu ponaša identično kao i u bilo kojem drugom estrusu dakle postaje nemirna, bliska, učestalo mokri i pokazuje interes za pastuha. Važan znak ždrebećeg estrusa je i pojava prolaznog proljeva kod ždrebeta čija se majka tjera. Taj proljev nastaje kao posljedica promjene u sastavu mlijeka kobile, vezano na pojavu estrusa i ne smije se zamijeniti sa proljevom koji je posljedica bolesti i može biti fatalan za novorođeno ždrijebe. U svakom je slučaju preporučljivo kobilu dovesti kod pastuha na tzv. pokušavanje ali ako kobila nije zainteresirana za pastuha NIKAKO se ne smije pokušavati forsirati kobilu već treba odustati od pripusta. S obzirom da je plodnost kobila u ždrebećem estrusu nesto lošija, preporuča se kod svih kobila pripuštati kobile u prvom iducem estrusu koji se javlja 21 dan nakon ždrebećeg estrusa. Iznimka su kobile za koje vlasnik na osnovi iskustva zna da se zbog izraženog majčinskog instikta nerado ili rijetko tjeraju onda kad imaju ždrijebe pod sisom. Takve je kobile preporučljivo pripustiti već u ždrebećem estrusu, pod uvjetom da dozvoljavaju skok. Ukoliko je kobila imala težak porod sa ili bez zaostale posteljice, ukoliko je njeno ždrijebe bilo bolesno ili je došlo do bilo kakvih drugih komplikacija tada je preporučljivo kobili dati period odmora od 60 dana i tek tada kobilu pripustiti onda kada uđe u ciklus.

Praćenje i priprema kobile za porod Otprilike 4-6 tjedana prije termina ždrijebljenja odvajamo i selimo kobilu u čist, suh i topao

prostor predviđen za ždrijebljenje, a ukoliko je puštamo na pašu, obavezno mora biti osiguran zaklon od kiše i vjetra. Na taj način dajemo kobili dovoljno vremena da se aklimatizira na prostor u kojem će se ždrijebiti a njenom organizmu dovoljno vremena da stvori antitijela protiv mikroorganizama u novom okolišu, koje će zatim putem kolostruma prenijeti na ždrijebe. Nadalje, izdvajanje kobile olakšava njeno kvalitetnije promatranje blizu termina poroda a olakšano je i vakciniranje kobile.

Kobila pred porod prođe kroz čitav niz fizičkih promjena koje možemo uočiti redovitim pregledima; prvenstveno dolazi do povećanja mliječne žlijezde i pojave njenog sekreta. Potom dolazi do mutnog iscjetka iz vulve, oteknuća vulve, otapanja zdjeličnih ligamenata a neposredno pred porod na vimenu se stvore voskasti čepovi. Iako se često koriste kao predznak skorog poroda, oni zapravo nisu pouzdan znak. Naime, iako voskasti čepovi najčešće nastaju 1-4 dana prije poroda, ponekad se mogu javiti i 2 tjedna prije poroda, a kod nekih kobila ih uopće nema. Kod starijih, multiparih kobila može se dogoditi da se kolostrum cijedi i nekoliko dana pa čak i tjedana prije poroda i na taj način se gubi. Najkarakterističnije za posljednji mjesec graviditeta je vrlo izraženo povećanje vimena, ali na osnovi toga samo možemo zaključiti da će se kobila ždrijebiti za 2-15 dana, a kada točno, teško je reći. Neposredno pred porod mijenja se boja i viskozitet iscjetka vimena koje iz prozirno-žućkastog dobiva mliječnu komponentu, no ta promjena ovisi i o koncentraciji IgG u sekretu. Što je sekret žući i viskozniji, imunoglobulina je više. U principu bi kolostrum zdrave kobile trebao sadržavati više od 60 g IgG po litri kolostruma. Nadalje, kao posljedica zrelosti i vitalnosti ploda neposredno pred porod se mjenja udio kalcija i magnezija u kolostrumu. Postoje gotovi testovi koji registriraju promjenu udjela kalcija i magnezija na osnovi kojih možemo predvidjeti ždrijebljenje unutar 12h u oko 80% slučajeva, a kod nekih testova unutar 72h u 97% slučajeva. Takav test je npr.FoalWatch test kit. Normalan porod kobile

Iako je porod u kobile kontinuiran proces, u osnovi ga možemo podijeliti u 3 faze: pripremna prva faza, druga faza istiskivanja ploda i treća faza istiskivanja posteljice i involucije maternice.

Prva faza ili pripremni stadij traje 30 minuta do 4h. Kod multiparih kobila može biti i kraći i ne moraju ga pratiti jasno vidljivi znakovi. U principu se kobila u pripremnom stadiju ponaša jednako kao kod blage kolike; učestalo ustaje i liježe, ogleda se na trbuh, nemirna je, učestalo mokri, rže i vidljivo je nemirna. U toj fazi javljaju se učestale kontrakcije maternice i dilatacija cerviksa a plod iz kranialnog položaja prelazi u dorzopubični, potom u dorzoilijačni te eventualno u dorzosakralni. Kontrakcije maternice pomažu ispružanje prednjih nogu koje u prednjem podužnom sinusu zajedno s alantohorionom prolaze kroz cerviks u porođajni kanal. Kad na osnovi tih znakova primjetimo da je kobila u prvoj fazi poroda tada treba kobili zavojem ili rukavicom povezati rep da grube repne strune ne draže plod koji izlazi, te oprati i osušiti perineum i vulvu. Kobila nešto kasnije počinje i lijegati i valjati se, a time pomaže okretanju ploda i zauzimanju položaja pogodnog za porod. Potom usljed dilatacije cerviksa i ekspulzije ploda i njegovih ovojnica dolazi do pucanja alantohoriona i alantoisna tekućina se izlije van. U narodu se ta pojava naziva pucanje vodenjaka. Ukoliko alantohorion ostane intaktan i kroz vulvu prominira baršunasta crvena tvorba, tada ga je potrebno odmah pokidati jer prijeti opasnost da se plod uguši. Naime, to je pouzdan znak da se placenta odvaja od endometrija i prestaje funkcija oksigenacije ploda preko feto-placentalnog spoja. Kada je završena dilatacija cerviksa tada počinje druga faza poroda. Ulazak ploda u zdjelicu redovito

72

provocira kontrakcije trbušne preše i otpuštanje oksitocina iz neurohipofize što dodatno pojačava kontrakcije maternice Kobila obično leži postrance i povremeno snažno tiska a trbušna preša potpomaže izbacivanju ploda. Otprilike 5 minuta od pucanja alantohoriona izlazi i amnion, bijela, svjetlucava membrana, a potom, ukoliko je plod u prednjem podužnom situsu proviri prvo jedna a potom i druga prednja noga, a zatim i nos jer glavica leži na prednjim nogama. Kobila vrlo često u ovoj fazi ustane, okreće se, potom ponovno legne i nastavi tiskati. Najčešće tada pukne i amnion i izvire čitava glavica i prednje noge. Nakon toga slijedi najteži dio tiskanja jer kobila mora izbaciti relativno širok rameni pojas a zatim i kukove. Čitav porod u fiziološkim uvjetima odvija se vrlo brzo i traje u minutama. Nakon što je istisnula plod, kobila se obično odmara 15-20 minuta. Ukoliko su plodne ovojnice pukle a ždrijebe je sposobno samostalno disati i zauzeti sternalni položaj tada je najbolje da ždrijebe i kobilu ne diramo, već da ih pustimo da se odmore. Naime, potrebno je još neko vrijeme da se krv iz placente prebaci u plod kroz nedirnuti pupčani tračak, a ako budemo dirali kobilu ili ždrijebe može se dogoditi da se kobila uznemiri i pokuša ustati što će izazvati ranije prekidanje pupčanog tračka i izazvati nepotreban gubitak krvi. Puno je bolje pustiti da se tračak prekine spontano i to tako da ždrijebe pokuša ustati ili se kobila ustane nakon što se odmorila, što dovodi do njegovog pucanja. Potom ga je potrebno pregledati zbog mogućeg krvarenja, oteknuća ili cijeđenja urina a zatim dezinficirati 7%jodnom tinkturom, 1-2% soli joda ili 0,5% klor heksidinom. Više je studija pokazalo da je daleko najbolji klor heksidin. Dezinfekciju pupka treba više puta ponavljati tijekom prvih nekoliko dana života ždrebeta. Također je dobro davati i lagane klizme, ukoliko se mekonij ne prazni spontano. Ukoliko se kobila ne ustane sama dok smo prisutni i obavljamo sve navedene postupke oko ždrebeta, tada je potrebno približiti ždrijebe glavi kobile i pustiti ih oboje na miru. Tako ćemo smanjiti mogućnost da kobila prilikom ustajanja stane na ždrijebe. Svakako je potrebno čim manje ometati majku i novorođenče kako bi se između njih razvila snažna povezanost i normalno završio porod. Time ujedno završava druga faza poroda. Ona je izrazito kratka i trebala bi ukupno trajati do 20 minuta. Ukoliko traje dulje, tada je vjerojatno riječ o otežanom porodu (dystociji) i potrebno je smjesta pregledati kobilu, postaviti dijagnozu i odrediti metodu pomaganja.

Slika 1: Normalan porod-stadij istiskivanja ploda

Potom slijedi treća faza poroda u kojoj dolazi do istiskivanja ostataka plodnih ovojnica, posteljice i involucije maternice. Ona traje 30 minuta do 3 h, a ukoliko traje dulje, tj. ako kobila nije izbacila posteljicu a prošlo je više od 3h od poroda tada je potrebno pregledati i terapirati kobilu da bismo spriječili daljnje komplikacije u puerperiju. Postporođajno razdoblje odnosno puerperij kobile

Poslije izlaska posteljice iz maternice počinje puerperij koji predstavlja razdoblje u kojem nestaju promjene uzrokovane gravidnošću i porodom a sam proces vraćanja spolnih organa natrag u stanje u kojem su bili prije gravidnosti nazivamo involucija. Proces involucije ovisan je o fiziološkim značajkama pojedinih vrsta, pa je kod kobila izrazito kratak ali postoje i individualne razlike kao i razni drugi utjecaji pa primjerice duljina puerperija odnosno brzina involucije uvelike ovisi o zoohigijenskim prilikama u kojima kobila živi, zatim o hranidbi (kvalitativno i kvantitativno) te mogućnosti kretanja za vrijeme gravidnosti i kasnije tokom puerperija. Zdrava, dobro uhranjena kobila koja se ima stalno priliku umjereno kretati i biti na suncu i svježem zraku sasvim će sigurno imati kraći puerperij i dobro izražen ždrebeći estrus za razliku od pothranjene kobile koja je čitavu zimu provela u slabo prozračenoj i mračnoj štali i u njoj je dočekala i porod. Na involuciju utječe i težina porođaja jer je logično da porođajni kanal koji može biti i ozbiljnije oštećen poslije dystokije (teškog poroda) treba više vremena za oporavak pa i involucija traje dulje vremena. Duljina i tijek puerperija je i pasminski uvjetovan pa npr. kod poni kobila možemo rektalno ograničiti rogove i korpus maternice već 12h p.p. dok je kod engleskih punokrvnjaka potrebno i nekoliko dana.

U puerperiju paralelno s involucijom počinje i laktacija koja predstavlja značajno opterećenje za metabolizam majke pa je važno da je kobila dočekala puerperij odnosno laktaciju u dobroj kondiciji i da ima dovoljno rezervi za laktaciju koja joj predstoji kako bi mogla odhraniti ždrijebe a da pritom ne naruši vlastito zdravlje.

Involucija maternice počinje kao rezultat degeneracije mišićnih vlakana. Jedan njihov dio gubi se kao rezultat masne degeneracije njihove protoplazme uz stvaranje glikogena koji kao i masne tvari ulazi u cirkulaciju. Dio krvnih žila obliterira a raširene se stijenke cerviksa postepeno se sužavaju. Sama maternica se smanjuje, usljed smanjenja lumena dolazi do nabiranja sluznice čiji površinski sloj koji je činio placentu maternu (maternični dio posteljice) macerira i izlučuje se van u obliku lohija. Lohije osim toga sadržavaju i sluz materničnih žlijezda, krv iz prekinutog pupčanog tračka i ostatak fetalnih tekućina. Na vaginalnoj sluznici ubrzo po porodu nestaje hiperemije i edema, a sama se vagina sužava i smanji. Otvor vulve se također suzi iako se nikad ne vrati na onaj kakav je bio prije prvog poroda. Zdjelični ligamenti neposredno po porodu izgube seroznu prokvašenost i relativno se brzo skraćuju i očvrsnu. Čitav puerperij možemo podijeliti u dvije faze: rani ili manifestni u kojem se cijede lohije i vidljive su promjene na spolnim organima i kasni puerperij u kojem se promjene mogu uočiti samo biokemijskim, histološkim i citološkim metodama. Rani puerperij u kobile traje 4-6 a kasni 12 dana. Lohije su ispočetka tamnocrvene i cijede se 24-48 h iako se mogu cijediti i do 8 dana ali tada se najčešće serozne ili blago sero-sangvinozne, a krvi je u iscijetku sve manje. Već 9. dana od poroda maternica kobile je sposobna za novu koncepciju. Ultrazvučne pretrage kobile u puerperiju pokazuju da je u maternici prisutna tekućina do 15. dana poslije poroda, a rogovi se vraćaju na svoju veličinu oko 32. dana iako je involucija i restitucija endometrija praktički završena bitno ranije. Resorpcija mikrokarunkula je okončana već 7. dana nakon poroda a endometrij je pratički intaktan već 4.-7. dana poslije poroda. Naime, 2. do 5. dana dolazi do degeneracije

73

provocira kontrakcije trbušne preše i otpuštanje oksitocina iz neurohipofize što dodatno pojačava kontrakcije maternice Kobila obično leži postrance i povremeno snažno tiska a trbušna preša potpomaže izbacivanju ploda. Otprilike 5 minuta od pucanja alantohoriona izlazi i amnion, bijela, svjetlucava membrana, a potom, ukoliko je plod u prednjem podužnom situsu proviri prvo jedna a potom i druga prednja noga, a zatim i nos jer glavica leži na prednjim nogama. Kobila vrlo često u ovoj fazi ustane, okreće se, potom ponovno legne i nastavi tiskati. Najčešće tada pukne i amnion i izvire čitava glavica i prednje noge. Nakon toga slijedi najteži dio tiskanja jer kobila mora izbaciti relativno širok rameni pojas a zatim i kukove. Čitav porod u fiziološkim uvjetima odvija se vrlo brzo i traje u minutama. Nakon što je istisnula plod, kobila se obično odmara 15-20 minuta. Ukoliko su plodne ovojnice pukle a ždrijebe je sposobno samostalno disati i zauzeti sternalni položaj tada je najbolje da ždrijebe i kobilu ne diramo, već da ih pustimo da se odmore. Naime, potrebno je još neko vrijeme da se krv iz placente prebaci u plod kroz nedirnuti pupčani tračak, a ako budemo dirali kobilu ili ždrijebe može se dogoditi da se kobila uznemiri i pokuša ustati što će izazvati ranije prekidanje pupčanog tračka i izazvati nepotreban gubitak krvi. Puno je bolje pustiti da se tračak prekine spontano i to tako da ždrijebe pokuša ustati ili se kobila ustane nakon što se odmorila, što dovodi do njegovog pucanja. Potom ga je potrebno pregledati zbog mogućeg krvarenja, oteknuća ili cijeđenja urina a zatim dezinficirati 7%jodnom tinkturom, 1-2% soli joda ili 0,5% klor heksidinom. Više je studija pokazalo da je daleko najbolji klor heksidin. Dezinfekciju pupka treba više puta ponavljati tijekom prvih nekoliko dana života ždrebeta. Također je dobro davati i lagane klizme, ukoliko se mekonij ne prazni spontano. Ukoliko se kobila ne ustane sama dok smo prisutni i obavljamo sve navedene postupke oko ždrebeta, tada je potrebno približiti ždrijebe glavi kobile i pustiti ih oboje na miru. Tako ćemo smanjiti mogućnost da kobila prilikom ustajanja stane na ždrijebe. Svakako je potrebno čim manje ometati majku i novorođenče kako bi se između njih razvila snažna povezanost i normalno završio porod. Time ujedno završava druga faza poroda. Ona je izrazito kratka i trebala bi ukupno trajati do 20 minuta. Ukoliko traje dulje, tada je vjerojatno riječ o otežanom porodu (dystociji) i potrebno je smjesta pregledati kobilu, postaviti dijagnozu i odrediti metodu pomaganja.

Slika 1: Normalan porod-stadij istiskivanja ploda

Potom slijedi treća faza poroda u kojoj dolazi do istiskivanja ostataka plodnih ovojnica, posteljice i involucije maternice. Ona traje 30 minuta do 3 h, a ukoliko traje dulje, tj. ako kobila nije izbacila posteljicu a prošlo je više od 3h od poroda tada je potrebno pregledati i terapirati kobilu da bismo spriječili daljnje komplikacije u puerperiju. Postporođajno razdoblje odnosno puerperij kobile

Poslije izlaska posteljice iz maternice počinje puerperij koji predstavlja razdoblje u kojem nestaju promjene uzrokovane gravidnošću i porodom a sam proces vraćanja spolnih organa natrag u stanje u kojem su bili prije gravidnosti nazivamo involucija. Proces involucije ovisan je o fiziološkim značajkama pojedinih vrsta, pa je kod kobila izrazito kratak ali postoje i individualne razlike kao i razni drugi utjecaji pa primjerice duljina puerperija odnosno brzina involucije uvelike ovisi o zoohigijenskim prilikama u kojima kobila živi, zatim o hranidbi (kvalitativno i kvantitativno) te mogućnosti kretanja za vrijeme gravidnosti i kasnije tokom puerperija. Zdrava, dobro uhranjena kobila koja se ima stalno priliku umjereno kretati i biti na suncu i svježem zraku sasvim će sigurno imati kraći puerperij i dobro izražen ždrebeći estrus za razliku od pothranjene kobile koja je čitavu zimu provela u slabo prozračenoj i mračnoj štali i u njoj je dočekala i porod. Na involuciju utječe i težina porođaja jer je logično da porođajni kanal koji može biti i ozbiljnije oštećen poslije dystokije (teškog poroda) treba više vremena za oporavak pa i involucija traje dulje vremena. Duljina i tijek puerperija je i pasminski uvjetovan pa npr. kod poni kobila možemo rektalno ograničiti rogove i korpus maternice već 12h p.p. dok je kod engleskih punokrvnjaka potrebno i nekoliko dana.

U puerperiju paralelno s involucijom počinje i laktacija koja predstavlja značajno opterećenje za metabolizam majke pa je važno da je kobila dočekala puerperij odnosno laktaciju u dobroj kondiciji i da ima dovoljno rezervi za laktaciju koja joj predstoji kako bi mogla odhraniti ždrijebe a da pritom ne naruši vlastito zdravlje.

Involucija maternice počinje kao rezultat degeneracije mišićnih vlakana. Jedan njihov dio gubi se kao rezultat masne degeneracije njihove protoplazme uz stvaranje glikogena koji kao i masne tvari ulazi u cirkulaciju. Dio krvnih žila obliterira a raširene se stijenke cerviksa postepeno se sužavaju. Sama maternica se smanjuje, usljed smanjenja lumena dolazi do nabiranja sluznice čiji površinski sloj koji je činio placentu maternu (maternični dio posteljice) macerira i izlučuje se van u obliku lohija. Lohije osim toga sadržavaju i sluz materničnih žlijezda, krv iz prekinutog pupčanog tračka i ostatak fetalnih tekućina. Na vaginalnoj sluznici ubrzo po porodu nestaje hiperemije i edema, a sama se vagina sužava i smanji. Otvor vulve se također suzi iako se nikad ne vrati na onaj kakav je bio prije prvog poroda. Zdjelični ligamenti neposredno po porodu izgube seroznu prokvašenost i relativno se brzo skraćuju i očvrsnu. Čitav puerperij možemo podijeliti u dvije faze: rani ili manifestni u kojem se cijede lohije i vidljive su promjene na spolnim organima i kasni puerperij u kojem se promjene mogu uočiti samo biokemijskim, histološkim i citološkim metodama. Rani puerperij u kobile traje 4-6 a kasni 12 dana. Lohije su ispočetka tamnocrvene i cijede se 24-48 h iako se mogu cijediti i do 8 dana ali tada se najčešće serozne ili blago sero-sangvinozne, a krvi je u iscijetku sve manje. Već 9. dana od poroda maternica kobile je sposobna za novu koncepciju. Ultrazvučne pretrage kobile u puerperiju pokazuju da je u maternici prisutna tekućina do 15. dana poslije poroda, a rogovi se vraćaju na svoju veličinu oko 32. dana iako je involucija i restitucija endometrija praktički završena bitno ranije. Resorpcija mikrokarunkula je okončana već 7. dana nakon poroda a endometrij je pratički intaktan već 4.-7. dana poslije poroda. Naime, 2. do 5. dana dolazi do degeneracije

74

mikrokarunkula u vidu citoplazmatske vakuolizacije, kariorekse, upalne reakcije i infiltracije leukocitima, a već 7. dan histološki je endometrij besprijekoran. Sve to možemo zahvaliti činjenici što maternica kobile tvori placentu epiteliohorialis gdje krvne žile ploda praktički ne urastaju u krvne žile majke već su uz njih samo priljubljene pa se sluznica maternice lako i brzo oporavlja. Nadalje, endometrij kobile od 4.do 12. dana postpartum ima izraženu aktivnost uterusnih žlijezda kao i mitotičke diobe koje obnavljaju sluznicu pa se histološki potpuno restituira do 14. dana po porodu. Kako kobila ulazi u ždrebeći estrus 9-13 dana po porodu, a embrij ulazi u maternicu 5-6 dana poslije koncepcije, jasno je da će on u zdrave kobile s fiziološkim puerperijem tamo imati sve uvjete za normalno preživljavanje i razvoj. Puerperij u kobile je izuzetno važan i stoga što je u interesu vlasnika da kobila koncipira čim prije nakon poroda, najbolje već u ždrebećem estrusu. Naime, iako je plodnost kobila tada snižena za 10-20% ipak se preporuča tada pripuštati kobile jer nam je cilj dobiti jedno ždrijebe godišnje, a kako kobila nosi 11 mjeseci, trebala bi koncipirati unutar 30 dana od poroda.

Ukoliko sumnjamo da je došlo do bilo kakvih poremećaja puerperija svakako je potrebno čim prije pregledati kobilu vaginalno, rektalno i ultrazvukom kako bismo ustanovili pravo stanje spolnih organa i opće stanje kobile i usporedili ga s očekivanim fiziološkim statusom. Zato je potrebno obratiti pažnju na još neke fiziološke parametre koje treba uzeti u obzir:

- posteljica bi trebala izaći 3 h nakon poroda - 12-24h po porodu bi se maternica trebala značajno smanjiti a većina lohija bi trebao

isteći u prvih 12-24 h - 3-5 dana p.p. bi oba maternična roga trebala biti palpabilna per rectum, gravidni rog bi

trebao biti značajno veći od negravidnog, lohijalni iscjedak se gubi, zanimljivo je da se gravidni rog iako je veći, smanjuje brže od negravidnog što možemo primjetiti ako nekoliko dana uzastopce pregledavamo kobilu

- 5-15 dana p.p. na pola tog razdoblja javlja se ždrebeći estrus (9-11 dana pp) a maternica i rodnica su se potpuno oporavile od poroda

- prva ovulacija p.p. javlja se u 43% kobila oko 9. dana p.p., 93% kobila ovulira do 15. dana a 97% kobila ovulira do 20. dana p.p. kobile koje ovuliraju poslije 10. dana p.p. redovito imaju normalnu a ne sniženu plodnost

- 25.-32. dana p.p. rogovi se vraćaju na normalnu veličinu a tada , ukoliko nije nastupila laktaciona anestrija, dolazi do drugog estrusa p.p.

Za vrijeme samog poroda redovito dolazi do kontaminacije maternice bakterijama i to ß-hemolitičkim streptokokima i koliformima. Do njihove eliminacije dolazi u ždrebećem estrusu kad raste lokalna otpornost sluznice,a ukoliko ona nije kopletna preostale se bakterije uklone u drugom estrusu.

Graviditetno žuto tijelo se razgradilo već u 5. mjesecu gravidnosti, a jasno vidljivu folikularnu aktivnost možemo uočiti već drugog dana po porodu, što rezultira ždrebećim estrusom koji najčešće nastupa 9. do 11. dana ali se može javiti već 5. dana poslije poroda.

Slika 2: Pomoć prilikom poroda kobile na Klinici za porodništvo Veterinarskog fakulteta

Zaključci

1. Gravidne kobile treba raznovrsno i kvalitetno hraniti i omogućiti im svakodnevno kretanje po zraku i suncu kako bi se mogle oždrijebiti bez komplikacija.

2. Gravidne kobile potrebno je držati u izolaciji i zaštititi od stresora. Također ih treba redovito čistiti od parazita, antiparaziticima registriranim za gravidne kobile i zaštititi od zaraznih pobačaja trokratnom vakcinacijom protiv zaraznog rinopneumonitisa. Potrebno ih je vakcinirati i protiv tetanusa 4-6 tjedana prije očekivanog termina ždrijebljenja kako bi se zaštitilo novorođeno ždrijebe koje će protutijela protiv tetanusa primiti preko kolostruma (prvog mlijeka kobile koje se luči prvih 24 h nakon poroda)

3. Porod kobile sastoji se od tri faze, a faza istiskivanja ploda traje 5-30 minuta. Ukoliko kobila ne istisne ždrijebe za 30 minuta, potrebno je HITNO pozvati veterinara jer u protivnom postoji mogućnost komplikacija pa čak i smrtnog ishoda.

4. Kobila bi morala istisnuti posteljicu za 30-120 minuta. Ukoliko kobila ne izbaci KOMPLETNU posteljicu za 120 minuta, također treba pozvati veterinara jer posljedice zaostale posteljice kod kobile dovode do po život opasnog oboljenja a ponekad i uginuća kobile.

75

mikrokarunkula u vidu citoplazmatske vakuolizacije, kariorekse, upalne reakcije i infiltracije leukocitima, a već 7. dan histološki je endometrij besprijekoran. Sve to možemo zahvaliti činjenici što maternica kobile tvori placentu epiteliohorialis gdje krvne žile ploda praktički ne urastaju u krvne žile majke već su uz njih samo priljubljene pa se sluznica maternice lako i brzo oporavlja. Nadalje, endometrij kobile od 4.do 12. dana postpartum ima izraženu aktivnost uterusnih žlijezda kao i mitotičke diobe koje obnavljaju sluznicu pa se histološki potpuno restituira do 14. dana po porodu. Kako kobila ulazi u ždrebeći estrus 9-13 dana po porodu, a embrij ulazi u maternicu 5-6 dana poslije koncepcije, jasno je da će on u zdrave kobile s fiziološkim puerperijem tamo imati sve uvjete za normalno preživljavanje i razvoj. Puerperij u kobile je izuzetno važan i stoga što je u interesu vlasnika da kobila koncipira čim prije nakon poroda, najbolje već u ždrebećem estrusu. Naime, iako je plodnost kobila tada snižena za 10-20% ipak se preporuča tada pripuštati kobile jer nam je cilj dobiti jedno ždrijebe godišnje, a kako kobila nosi 11 mjeseci, trebala bi koncipirati unutar 30 dana od poroda.

Ukoliko sumnjamo da je došlo do bilo kakvih poremećaja puerperija svakako je potrebno čim prije pregledati kobilu vaginalno, rektalno i ultrazvukom kako bismo ustanovili pravo stanje spolnih organa i opće stanje kobile i usporedili ga s očekivanim fiziološkim statusom. Zato je potrebno obratiti pažnju na još neke fiziološke parametre koje treba uzeti u obzir:

- posteljica bi trebala izaći 3 h nakon poroda - 12-24h po porodu bi se maternica trebala značajno smanjiti a većina lohija bi trebao

isteći u prvih 12-24 h - 3-5 dana p.p. bi oba maternična roga trebala biti palpabilna per rectum, gravidni rog bi

trebao biti značajno veći od negravidnog, lohijalni iscjedak se gubi, zanimljivo je da se gravidni rog iako je veći, smanjuje brže od negravidnog što možemo primjetiti ako nekoliko dana uzastopce pregledavamo kobilu

- 5-15 dana p.p. na pola tog razdoblja javlja se ždrebeći estrus (9-11 dana pp) a maternica i rodnica su se potpuno oporavile od poroda

- prva ovulacija p.p. javlja se u 43% kobila oko 9. dana p.p., 93% kobila ovulira do 15. dana a 97% kobila ovulira do 20. dana p.p. kobile koje ovuliraju poslije 10. dana p.p. redovito imaju normalnu a ne sniženu plodnost

- 25.-32. dana p.p. rogovi se vraćaju na normalnu veličinu a tada , ukoliko nije nastupila laktaciona anestrija, dolazi do drugog estrusa p.p.

Za vrijeme samog poroda redovito dolazi do kontaminacije maternice bakterijama i to ß-hemolitičkim streptokokima i koliformima. Do njihove eliminacije dolazi u ždrebećem estrusu kad raste lokalna otpornost sluznice,a ukoliko ona nije kopletna preostale se bakterije uklone u drugom estrusu.

Graviditetno žuto tijelo se razgradilo već u 5. mjesecu gravidnosti, a jasno vidljivu folikularnu aktivnost možemo uočiti već drugog dana po porodu, što rezultira ždrebećim estrusom koji najčešće nastupa 9. do 11. dana ali se može javiti već 5. dana poslije poroda.

Slika 2: Pomoć prilikom poroda kobile na Klinici za porodništvo Veterinarskog fakulteta

Zaključci

1. Gravidne kobile treba raznovrsno i kvalitetno hraniti i omogućiti im svakodnevno kretanje po zraku i suncu kako bi se mogle oždrijebiti bez komplikacija.

2. Gravidne kobile potrebno je držati u izolaciji i zaštititi od stresora. Također ih treba redovito čistiti od parazita, antiparaziticima registriranim za gravidne kobile i zaštititi od zaraznih pobačaja trokratnom vakcinacijom protiv zaraznog rinopneumonitisa. Potrebno ih je vakcinirati i protiv tetanusa 4-6 tjedana prije očekivanog termina ždrijebljenja kako bi se zaštitilo novorođeno ždrijebe koje će protutijela protiv tetanusa primiti preko kolostruma (prvog mlijeka kobile koje se luči prvih 24 h nakon poroda)

3. Porod kobile sastoji se od tri faze, a faza istiskivanja ploda traje 5-30 minuta. Ukoliko kobila ne istisne ždrijebe za 30 minuta, potrebno je HITNO pozvati veterinara jer u protivnom postoji mogućnost komplikacija pa čak i smrtnog ishoda.

4. Kobila bi morala istisnuti posteljicu za 30-120 minuta. Ukoliko kobila ne izbaci KOMPLETNU posteljicu za 120 minuta, također treba pozvati veterinara jer posljedice zaostale posteljice kod kobile dovode do po život opasnog oboljenja a ponekad i uginuća kobile.

76

NAJČEŠĆE PARAZITARNE BOLESTI KONJA-PREVENTIVA I LIJEČENJE Jelena Gotić, dr. med.vet. Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Klinika za unutarnje bolesti, Henizelova 55, jselanec@vef.hr Unutarnji paraziti konja

Unutarnji paraziti značajna su prijetnja zdravlju konja. Konj je prijemljiv na više od 60 unutrašnjih parazita, a mogu imati i po nekoliko vrsta parazita istovremeno. Učinci unutarnjih parazita izraženiji su u mladih i pothranjenih konja (Tablica 1.). Konj s 2.000 jajašca u gramu izmeta (što je uobičajen nalaz) otpušta oko 25 milijuna jajašaca parazita dnevno, te na taj način čini izvor parazitarnih bolesti na pašnjacima i zajedničkim stajama.

Koprološkom pretragom izmeta konja traže se jajašca parazita, koja golim okom čovjeku nisu vidljiva, pa se pretražuju posebnim tehnikama pod mikroskopom. Odrasli paraziti rijekto su vidljivi u izmetu, pa se nikako ne bi trebalo oslanjati na takvu vrstu pretrage izmeta, osobito obzirom da zdravi paraziti rijetko izlaze iz crijeva.Identifikacijom parazita pod miroskopom te određivanjem količine jajašca procijenjuje se ozbiljnost i količina parazitarne bolesti.

Tablica 1. Česti unutarnji paraziti konja

PARAZITI MJESTO PARAZITEMIJE ŠTETA

Veliki strongilidi Odrasli u debelom crijevu; ličinke u trbušnim organima

Najštetniji. Ličinke blokiraju krvne žile i uzrokuju štetu organa,

moguće smrtonosno.

Mali strongilidi Debelo crijevo Nadraženost stijenke crijeva.

Paraskaridi Tanko crijevo; ličinke prolaze kroz pluća

Nadraženost crijeva i začep; migrirajuće ličinke mogu

uzrokovati štetu na plućima.

Strongiloidi Tanko crijevo Proljev i gubitak na težini, nadraženost crijeva.

Oksiuri Debelo crijevo Nemir; tupost.

Gasterofiti Želudac Upala crijeva

Strongilidoza Strongilidoza konja je bolest uzrokovana brojnim oblićima iz porodice Stronglida. Smatraju se

najopasnijim parazitima u konja iz više razloga; 1. odrasli oblići su proždrljivi sisači krvi, uzrokuju anemiju, slabost, proljev i

oštećenje crijevne stijenke; 2. nezreli paraziti (ličinke) prije nego sazriju u odrasle oblike i smjeste se u

debelom crijevu, migriraju po crijevnim arterijama gdje mogu uzrokovati štetu, nadraženost i parazitarne aneurizme. Parazitarne aneurizme su ispupčenja na stijenci krvne žile koja može ometati protok krvi a može i puknuti, uzrokujući smrt konja od unutarnjeg krvarenja. Krvni ugrušci koji se u ovom području stvaraju, izvor su iritacije a mogu se otrgnuti i zapeti u arterijama koje opskrbljuju crijeva i izazvati kolike u konja. Krvni ugrušci mogu zapeti i u žilama stražnjih nogu konja i uzrokovati hromost zbog ograničavanja protoka krvi u stražnjim nogama.

Paraskaroza

Ovi paraziti se ne hrane krvlju. Većinu štete naprave tijekom migracije nezrelih parazita po cijelom tijelu. Male ličinke goje konj proguta se izlegu u crijevu i skrivaju u stijenci crijeva te ulaze u jetru putem krvotoka. Iz jetre, dođu do srca krvlju, ulaze u alveole pluća, iz njih u dušnik, iz dušnika se iskašlju, te ponovnim gutanjem i ulaskom u crijeva dozrijevaju u odrasle oblike.

Pluća mogu biti opsežno oštećena a posljedično može nastati i upala pluća. Veliki broj odraslih oblika paraskarida može blokirati prohod crijeva, osobito u ždrebadi, i izazvati ozbiljne probavne probleme. Liječenje mladih životinja treba započeti kada je ždrebad stara osam tjedana, i terapiju je potrebno ponavljati svakih 8 tjedana do starosti od godine dana. Za kontrolu paraskaroze potrebno je tretirati i gravidne kobile prije ždrijebljenja.

Slika 1. Jaka infestacija paraskarida u tankom crijevu konja

77

NAJČEŠĆE PARAZITARNE BOLESTI KONJA-PREVENTIVA I LIJEČENJE Jelena Gotić, dr. med.vet. Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Klinika za unutarnje bolesti, Henizelova 55, jselanec@vef.hr Unutarnji paraziti konja

Unutarnji paraziti značajna su prijetnja zdravlju konja. Konj je prijemljiv na više od 60 unutrašnjih parazita, a mogu imati i po nekoliko vrsta parazita istovremeno. Učinci unutarnjih parazita izraženiji su u mladih i pothranjenih konja (Tablica 1.). Konj s 2.000 jajašca u gramu izmeta (što je uobičajen nalaz) otpušta oko 25 milijuna jajašaca parazita dnevno, te na taj način čini izvor parazitarnih bolesti na pašnjacima i zajedničkim stajama.

Koprološkom pretragom izmeta konja traže se jajašca parazita, koja golim okom čovjeku nisu vidljiva, pa se pretražuju posebnim tehnikama pod mikroskopom. Odrasli paraziti rijekto su vidljivi u izmetu, pa se nikako ne bi trebalo oslanjati na takvu vrstu pretrage izmeta, osobito obzirom da zdravi paraziti rijetko izlaze iz crijeva.Identifikacijom parazita pod miroskopom te određivanjem količine jajašca procijenjuje se ozbiljnost i količina parazitarne bolesti.

Tablica 1. Česti unutarnji paraziti konja

PARAZITI MJESTO PARAZITEMIJE ŠTETA

Veliki strongilidi Odrasli u debelom crijevu; ličinke u trbušnim organima

Najštetniji. Ličinke blokiraju krvne žile i uzrokuju štetu organa,

moguće smrtonosno.

Mali strongilidi Debelo crijevo Nadraženost stijenke crijeva.

Paraskaridi Tanko crijevo; ličinke prolaze kroz pluća

Nadraženost crijeva i začep; migrirajuće ličinke mogu

uzrokovati štetu na plućima.

Strongiloidi Tanko crijevo Proljev i gubitak na težini, nadraženost crijeva.

Oksiuri Debelo crijevo Nemir; tupost.

Gasterofiti Želudac Upala crijeva

Strongilidoza Strongilidoza konja je bolest uzrokovana brojnim oblićima iz porodice Stronglida. Smatraju se

najopasnijim parazitima u konja iz više razloga; 1. odrasli oblići su proždrljivi sisači krvi, uzrokuju anemiju, slabost, proljev i

oštećenje crijevne stijenke; 2. nezreli paraziti (ličinke) prije nego sazriju u odrasle oblike i smjeste se u

debelom crijevu, migriraju po crijevnim arterijama gdje mogu uzrokovati štetu, nadraženost i parazitarne aneurizme. Parazitarne aneurizme su ispupčenja na stijenci krvne žile koja može ometati protok krvi a može i puknuti, uzrokujući smrt konja od unutarnjeg krvarenja. Krvni ugrušci koji se u ovom području stvaraju, izvor su iritacije a mogu se otrgnuti i zapeti u arterijama koje opskrbljuju crijeva i izazvati kolike u konja. Krvni ugrušci mogu zapeti i u žilama stražnjih nogu konja i uzrokovati hromost zbog ograničavanja protoka krvi u stražnjim nogama.

Paraskaroza

Ovi paraziti se ne hrane krvlju. Većinu štete naprave tijekom migracije nezrelih parazita po cijelom tijelu. Male ličinke goje konj proguta se izlegu u crijevu i skrivaju u stijenci crijeva te ulaze u jetru putem krvotoka. Iz jetre, dođu do srca krvlju, ulaze u alveole pluća, iz njih u dušnik, iz dušnika se iskašlju, te ponovnim gutanjem i ulaskom u crijeva dozrijevaju u odrasle oblike.

Pluća mogu biti opsežno oštećena a posljedično može nastati i upala pluća. Veliki broj odraslih oblika paraskarida može blokirati prohod crijeva, osobito u ždrebadi, i izazvati ozbiljne probavne probleme. Liječenje mladih životinja treba započeti kada je ždrebad stara osam tjedana, i terapiju je potrebno ponavljati svakih 8 tjedana do starosti od godine dana. Za kontrolu paraskaroze potrebno je tretirati i gravidne kobile prije ždrijebljenja.

Slika 1. Jaka infestacija paraskarida u tankom crijevu konja

78

Strongiloidoza Strongiloidoza je invazijska bolest koju uzrokuju paraziti tankoga crijeva sisavaca, prtica i

gmazova. Strongiloidi uzrokuju probleme primarno u ždrebadi a rijetko u odraslih konja. Ždrebad se invadira ličinkama prisutnim u kobiljem mlijeku. Ličinke se nalaze u kobiljem mlijeku 4-40 dana nakon ždrijebljenja i ždrebad može postati ozbiljno bolesna sa dva do tri tjedna starosti. Uglavnom ždrebad izgubi apetit, razvije jaki proljev i dehidrira. Ponekad su invazije tako jake da životinje uginu. Mogući su i problemi sa kašljem i kožni problemi.

Slika 2. Mali strongilidi u izmetu konja

Oksiurioza

Oksiurioza je česta parazitrazna bolest debelog crijeva u konja. Ženke migriraju do anusa gdje polažu jajašca. Ta se jajašca osuše, puknu, a zajedno s jajašcima, odvaja se i dio kože koja ispada u pahuljicama uzrokujući iritaciju, jak svrbež i nemir. Invadirani konj trlja repom o bilo koji objekt, te stvara karakterističan «štakorski» izgled repa." Snažno trljanje može izazvati nadraženost i sekundarnu infekciju anusa, repa i okolne kože. Gasterofiloza

Gasterofiti su prvenstveno ličinke muha koje su postale vrlo specijalizirani paraziti konja. U Hrvatskoj se odrasle muhe najčešće pojavljuju tijekom ljetnih i ranojesenskih mjeseci do prvih mrazeva. Tijekom tog vremena odrasle muhe slijede njihov jedini cilj: reprodukciju. Ženke muha polažu jajašca (oko 900 jajašca u samo tri sata), te ih lijepe na dlaku konja, najčešće na prednje noge. Kada ih muhe pokušavaju zalijepiti, konji reagiraju trčanjem, nasilnim mahanjem glave, ili tražeći hlad i zaklon. Ličinke se izlegu ubrzo nakon što su postavljene, a mogu čekati i nekoliko tjedana. Konj ih zbog svrbeža poliže ili grize i na taj način unese u usta. Ličinke zatim prodiru kroz sluznicu usta, usana i jezika. Tu se skrivaju te za kratko vrijeme konačno usele u želudac gdje se prime za sluznicu želuca pomoću snažnih usnih kuka. Potrebno im je oko 10-11 mjeseci za potpuni razvoj te s vremenom prolaze u crijeva i izmet. Ličinke će se priključiti na rektumu i analnom područja prije nego što konačno padnu na tlo. Tada konji pokazuju nelagodu trljanjem repa. Konji

mogu biti invadirani velikim brojem parazita te zbog toga imati velika oštećenja na sluznici želuca, te pokazivati razne probavne probleme, a kod izrazitih invazija moguća je i smrt konja.

Korištenje lijekova protiv parazita= dehlemitizacija

Nisu svi lijekovi protiv parazita jednako učinkoviti u kontroli unutarnjih parazita konja, a mnogi od njih neće biti djelotvorni protiv nezrelih stadija parazita (ličinka). Osim toga, pretjerano korištenje istog lijeka dovodi do otpornosti parazita na lijekove. Iz tog se razloga preporuča rotirajuće i naizmjenično korištenje različitih lijekova protiv parazita.

Točna dijagnoza vrste parazita na nekom gospodarstvu ili staji presudno je za pravilnu kontrolu parazitarnih bolesti. Dehelmintizirati konje jednom godišnje je bolje nego ne dehelmintizirati ih uopće. Međutim, dobro program dehelmintizacije trebalo bi uzeti u obzir razne kategorije konja i injihove individualne potrebe.

Tablica 2. Učinkovitost anntihelmintika

Tablica 2. Prikazuje sažetak podatka o raznim lijekovima protiv parazita. Namijenjeni su samo kao smjernica, a preporuča se pročitati upute na svakom pojedinom lijeku te u razgovoru sa stručnom osobom odlučiti kakav program dehelmitizacije je najpogodniji za određeno područje.

Preporuke za učinkovitu dehelmintizaciju

1. Uklonite gnoj iz staja na dnevnoj bazi. Takav se gnoj koristi na obradivim površina (poželjno polja bez trave) ili na mjesta za prikupljanje gnoja (poželjno natkrivene radi sprejčavanja razvoja muha).

2. Često čišćenje i košnja pašnjaka smanjuju šanse za preživljavanje jajašaca i ličinki parazita.

3. Mijenjajte pašnjate koliko je god često moguće, duži boravak životinja na jednom mjestu povećava mogućnost invazije istim parazitima.

4. Izbjegavajte prenatrpavanje pašnjaka s konjima jer omogućuje nagomilavanje parazita i uništavanje trave.

5. Odvojite ždrebad i omad od starijih konja. 6. Ako je moguće, pašnjak korisitite i za ispašu goveda ili ovaca. Paraziti preživača

ne invadiraju konje, dok paraziti konja ne invadiraju preživače.

Učinkovitost lijeka (%)

Lijek protiv parazita gasterofiti paraskaridi veliki strongilidi mali strongilidi oksiuri

ivermektin 99 100 100 100 100 moksidektin 90 100 100 100 100 fenbendazol 0 85 95-97 97 97 oksibendazol 0 85 97 97 97

piratel-pamoat 0 95 70-77 95 50

pirantel-tartarat onemogučje ulazak larvi u tkivo organa

79

Strongiloidoza Strongiloidoza je invazijska bolest koju uzrokuju paraziti tankoga crijeva sisavaca, prtica i

gmazova. Strongiloidi uzrokuju probleme primarno u ždrebadi a rijetko u odraslih konja. Ždrebad se invadira ličinkama prisutnim u kobiljem mlijeku. Ličinke se nalaze u kobiljem mlijeku 4-40 dana nakon ždrijebljenja i ždrebad može postati ozbiljno bolesna sa dva do tri tjedna starosti. Uglavnom ždrebad izgubi apetit, razvije jaki proljev i dehidrira. Ponekad su invazije tako jake da životinje uginu. Mogući su i problemi sa kašljem i kožni problemi.

Slika 2. Mali strongilidi u izmetu konja

Oksiurioza

Oksiurioza je česta parazitrazna bolest debelog crijeva u konja. Ženke migriraju do anusa gdje polažu jajašca. Ta se jajašca osuše, puknu, a zajedno s jajašcima, odvaja se i dio kože koja ispada u pahuljicama uzrokujući iritaciju, jak svrbež i nemir. Invadirani konj trlja repom o bilo koji objekt, te stvara karakterističan «štakorski» izgled repa." Snažno trljanje može izazvati nadraženost i sekundarnu infekciju anusa, repa i okolne kože. Gasterofiloza

Gasterofiti su prvenstveno ličinke muha koje su postale vrlo specijalizirani paraziti konja. U Hrvatskoj se odrasle muhe najčešće pojavljuju tijekom ljetnih i ranojesenskih mjeseci do prvih mrazeva. Tijekom tog vremena odrasle muhe slijede njihov jedini cilj: reprodukciju. Ženke muha polažu jajašca (oko 900 jajašca u samo tri sata), te ih lijepe na dlaku konja, najčešće na prednje noge. Kada ih muhe pokušavaju zalijepiti, konji reagiraju trčanjem, nasilnim mahanjem glave, ili tražeći hlad i zaklon. Ličinke se izlegu ubrzo nakon što su postavljene, a mogu čekati i nekoliko tjedana. Konj ih zbog svrbeža poliže ili grize i na taj način unese u usta. Ličinke zatim prodiru kroz sluznicu usta, usana i jezika. Tu se skrivaju te za kratko vrijeme konačno usele u želudac gdje se prime za sluznicu želuca pomoću snažnih usnih kuka. Potrebno im je oko 10-11 mjeseci za potpuni razvoj te s vremenom prolaze u crijeva i izmet. Ličinke će se priključiti na rektumu i analnom područja prije nego što konačno padnu na tlo. Tada konji pokazuju nelagodu trljanjem repa. Konji

mogu biti invadirani velikim brojem parazita te zbog toga imati velika oštećenja na sluznici želuca, te pokazivati razne probavne probleme, a kod izrazitih invazija moguća je i smrt konja.

Korištenje lijekova protiv parazita= dehlemitizacija

Nisu svi lijekovi protiv parazita jednako učinkoviti u kontroli unutarnjih parazita konja, a mnogi od njih neće biti djelotvorni protiv nezrelih stadija parazita (ličinka). Osim toga, pretjerano korištenje istog lijeka dovodi do otpornosti parazita na lijekove. Iz tog se razloga preporuča rotirajuće i naizmjenično korištenje različitih lijekova protiv parazita.

Točna dijagnoza vrste parazita na nekom gospodarstvu ili staji presudno je za pravilnu kontrolu parazitarnih bolesti. Dehelmintizirati konje jednom godišnje je bolje nego ne dehelmintizirati ih uopće. Međutim, dobro program dehelmintizacije trebalo bi uzeti u obzir razne kategorije konja i injihove individualne potrebe.

Tablica 2. Učinkovitost anntihelmintika

Tablica 2. Prikazuje sažetak podatka o raznim lijekovima protiv parazita. Namijenjeni su samo kao smjernica, a preporuča se pročitati upute na svakom pojedinom lijeku te u razgovoru sa stručnom osobom odlučiti kakav program dehelmitizacije je najpogodniji za određeno područje.

Preporuke za učinkovitu dehelmintizaciju

1. Uklonite gnoj iz staja na dnevnoj bazi. Takav se gnoj koristi na obradivim površina (poželjno polja bez trave) ili na mjesta za prikupljanje gnoja (poželjno natkrivene radi sprejčavanja razvoja muha).

2. Često čišćenje i košnja pašnjaka smanjuju šanse za preživljavanje jajašaca i ličinki parazita.

3. Mijenjajte pašnjate koliko je god često moguće, duži boravak životinja na jednom mjestu povećava mogućnost invazije istim parazitima.

4. Izbjegavajte prenatrpavanje pašnjaka s konjima jer omogućuje nagomilavanje parazita i uništavanje trave.

5. Odvojite ždrebad i omad od starijih konja. 6. Ako je moguće, pašnjak korisitite i za ispašu goveda ili ovaca. Paraziti preživača

ne invadiraju konje, dok paraziti konja ne invadiraju preživače.

Učinkovitost lijeka (%)

Lijek protiv parazita gasterofiti paraskaridi veliki strongilidi mali strongilidi oksiuri

ivermektin 99 100 100 100 100 moksidektin 90 100 100 100 100 fenbendazol 0 85 95-97 97 97 oksibendazol 0 85 97 97 97

piratel-pamoat 0 95 70-77 95 50

pirantel-tartarat onemogučje ulazak larvi u tkivo organa

80

7. Osigurati zobarnike, jasle ili police za sijeno i žito. Nemojte hraniti konje s poda ili zemlje.

8. Osigurajte opskrbu čistom vodom bez kontaminacije gnoja. 9. Godišnjim pregledom izmeta procijeniti ćete koliko je dobar Vaš program kontrole

unutarnjih parazita. 10. Alternativni antihelmintici smanjuju mogućnost otpornosti parazita na lijekove.

Vanjski paraziti konja Krpelji

Krpelji su vanjski paraziti mnogih sisavaca diljem svijeta. Oni su zapravo velike grinje i dve od tri porodice krpelja, Ixodidae (tvrdi krpelji) i Argasidae (mekani krpelja) paraziti su stoke. Iako dvije porodice dijele neke osnovne značajke, razlikuju se u mnogim drugima, uključujući morfološke, fiziološke, prehrambene navike, te načine reprodukcije. Svakako su krpelji porodice tvrdih krpelja češći paraziti u kopitara. Njihove važnije značajke su da se vide golim okom, nekima je za razvoj potreban jedan, nekima dva a nekima i tri posrednika a česti su prenosnici bolesti i mogu uzrokovati slabokrvnost.

Krpelji su lako uočljivi na koži konja, osobito ženke koje su značajno veće. U suzbijanju krpelja najbolje rezultate postiže se kemijskim sredstvima, akaricidima u obliku spreja ili tekućine za premazivanje. Kontrola se vrlo učinkovito provodi dnevnim pregledom konja i uklanjanjem krpelja. Preporuča se uklanjanje šikara i zapuštenih njiva, spaljivanje pašnjaka, gdje krpeljii najčešće borave. Krpeljima prenosive bolesti

Piroplazmoza konja parazitarna je bolest koja se očituje anemijom, općom slabosti, povišenom temperaturom, žuticom a u težim slučajevima i smrću. Uzročnik se dokazuje u krvnim razmazima, mikroskopskim pregledom.

Anaplazmoza konja bakterijska je bolest koja može uključivati niz nespecifičnih znakova; povišena temperatura, anemija, žutica, natečene noge, ukočenost. Bolest se dijagnosticira pregledom krvih razmaza, dokazom DNK ili antitijela koje je konj stvorio.

Borrelioza ili Lajmska borelioza bakterijska je bolest čiji su klinički znakovi povezani s upalom zglobova, blago povišenom temperaturom i težom pokretljivošću. Bolest je vrlo teško dijagnosticirati a poznata je na području Hrvatske.

Šuga

Šuga je izrazito zarazna, kronična kožna bolest. Uzrokuje je mali broj parazitskih grinja, jedva vidljivih golim okom.

Sarkoptoza

To je najteži oblik šuge u konja, a grinje žive u koži životinja. Promjene počinju na dijelovima tijela koji su došli u doticaj s invadiranom životinjom ili predmetom (četke, oprema). Najčešće nastaju na glavi i šire se prema vratu, ramenima, prsnom košu i bokovima. Najočitji je vrlo izražen svrbež, posebice noću. Životinje su nemirne, dlaka im je neuredna i bez sjaja te zbog smanjenog unosa hrane gube na tjelesnoj težini. Zbog nekontroliranog češanja upala kože se pojačava a može se pojaviti i traumatizacija te otvorene rane.

Psoroptoza Psoroptozu uzrokuju grinje koje parzitiraju na površini kože. Promjene počinju na dijelovima

tijela obraslima duljom dlakom, griva na glavi i vratu, korijen repa i međučeljusno područje. Relativno je rijetka u kopitara a odlikuje je izrazit svrbež po tijelu, odnosno ušima.

Horipotoza

Uzrokuju je grinje koje parazitiraju na površini kože. Životinje mogu biti nemirne, udaraju nogama i češu se o predmete. Ozljede se pojave u obliku razrijeđenja dlake, upaljene kože i krasta. Najznatnije promjene se javljaju na donjim dijelovima nogu, na kičicama, uz jak svrbež. Sekundarna bakterijska infekcija pogoršava kliničku sliku i uzrokuje kronični dermatitis kičice.

Liječenje šugavosti se provodi akaricidma u obliku tekućina, terapiju je bitno ponavljati svakih 7-10 dana, te uvijek treba liječiti sve životinje u doticaju, a treba tretirati i pribor za timarenje, opremu i nastambe.

Uši

Uši su vanjski insekti svih sisavaca na svijetu. Postoje dvije vrste uši koje parazitiraju na konjima. Prijenos se uglavnom događa izravnim kontaktom, a klinička manifestacija je jača u kasnu zimu i rano proljeće.

Iritacija kože rezultira svrbežom a očituje se trljanjem, grizenjem lupanjem nogama. Dlaka može biti neuredna, a moguće su i sekundarne bakterijske infekcije. Dijagnoza se temelji na pronalaženju jajašca ili uši. Liječenje se sastoji od uranjanja ili prskanja insekticidima, preporučaju se dva tretmana u razmaku od dva tjedna.

Zaključak

Mnogobrojnost unutarnjih i vanjskih parazita svakodnevna je prijetnja narušavanju zdravlja konja. Značajne šete na organima koje uzrokuju paraziti i prije nego što je njihovu prisutnost moguće primjetiti, ponekad je nepovratna. Učinici parazita variraju od slabije kvalitete dlake do kolike pa i smrti. U smislu držanja konja, terapija protiv parazita po važnosti se nalazi neposredno iza osnovne kvalitetne hrane i pitke vode.

81

7. Osigurati zobarnike, jasle ili police za sijeno i žito. Nemojte hraniti konje s poda ili zemlje.

8. Osigurajte opskrbu čistom vodom bez kontaminacije gnoja. 9. Godišnjim pregledom izmeta procijeniti ćete koliko je dobar Vaš program kontrole

unutarnjih parazita. 10. Alternativni antihelmintici smanjuju mogućnost otpornosti parazita na lijekove.

Vanjski paraziti konja Krpelji

Krpelji su vanjski paraziti mnogih sisavaca diljem svijeta. Oni su zapravo velike grinje i dve od tri porodice krpelja, Ixodidae (tvrdi krpelji) i Argasidae (mekani krpelja) paraziti su stoke. Iako dvije porodice dijele neke osnovne značajke, razlikuju se u mnogim drugima, uključujući morfološke, fiziološke, prehrambene navike, te načine reprodukcije. Svakako su krpelji porodice tvrdih krpelja češći paraziti u kopitara. Njihove važnije značajke su da se vide golim okom, nekima je za razvoj potreban jedan, nekima dva a nekima i tri posrednika a česti su prenosnici bolesti i mogu uzrokovati slabokrvnost.

Krpelji su lako uočljivi na koži konja, osobito ženke koje su značajno veće. U suzbijanju krpelja najbolje rezultate postiže se kemijskim sredstvima, akaricidima u obliku spreja ili tekućine za premazivanje. Kontrola se vrlo učinkovito provodi dnevnim pregledom konja i uklanjanjem krpelja. Preporuča se uklanjanje šikara i zapuštenih njiva, spaljivanje pašnjaka, gdje krpeljii najčešće borave. Krpeljima prenosive bolesti

Piroplazmoza konja parazitarna je bolest koja se očituje anemijom, općom slabosti, povišenom temperaturom, žuticom a u težim slučajevima i smrću. Uzročnik se dokazuje u krvnim razmazima, mikroskopskim pregledom.

Anaplazmoza konja bakterijska je bolest koja može uključivati niz nespecifičnih znakova; povišena temperatura, anemija, žutica, natečene noge, ukočenost. Bolest se dijagnosticira pregledom krvih razmaza, dokazom DNK ili antitijela koje je konj stvorio.

Borrelioza ili Lajmska borelioza bakterijska je bolest čiji su klinički znakovi povezani s upalom zglobova, blago povišenom temperaturom i težom pokretljivošću. Bolest je vrlo teško dijagnosticirati a poznata je na području Hrvatske.

Šuga

Šuga je izrazito zarazna, kronična kožna bolest. Uzrokuje je mali broj parazitskih grinja, jedva vidljivih golim okom.

Sarkoptoza

To je najteži oblik šuge u konja, a grinje žive u koži životinja. Promjene počinju na dijelovima tijela koji su došli u doticaj s invadiranom životinjom ili predmetom (četke, oprema). Najčešće nastaju na glavi i šire se prema vratu, ramenima, prsnom košu i bokovima. Najočitji je vrlo izražen svrbež, posebice noću. Životinje su nemirne, dlaka im je neuredna i bez sjaja te zbog smanjenog unosa hrane gube na tjelesnoj težini. Zbog nekontroliranog češanja upala kože se pojačava a može se pojaviti i traumatizacija te otvorene rane.

Psoroptoza Psoroptozu uzrokuju grinje koje parzitiraju na površini kože. Promjene počinju na dijelovima

tijela obraslima duljom dlakom, griva na glavi i vratu, korijen repa i međučeljusno područje. Relativno je rijetka u kopitara a odlikuje je izrazit svrbež po tijelu, odnosno ušima.

Horipotoza

Uzrokuju je grinje koje parazitiraju na površini kože. Životinje mogu biti nemirne, udaraju nogama i češu se o predmete. Ozljede se pojave u obliku razrijeđenja dlake, upaljene kože i krasta. Najznatnije promjene se javljaju na donjim dijelovima nogu, na kičicama, uz jak svrbež. Sekundarna bakterijska infekcija pogoršava kliničku sliku i uzrokuje kronični dermatitis kičice.

Liječenje šugavosti se provodi akaricidma u obliku tekućina, terapiju je bitno ponavljati svakih 7-10 dana, te uvijek treba liječiti sve životinje u doticaju, a treba tretirati i pribor za timarenje, opremu i nastambe.

Uši

Uši su vanjski insekti svih sisavaca na svijetu. Postoje dvije vrste uši koje parazitiraju na konjima. Prijenos se uglavnom događa izravnim kontaktom, a klinička manifestacija je jača u kasnu zimu i rano proljeće.

Iritacija kože rezultira svrbežom a očituje se trljanjem, grizenjem lupanjem nogama. Dlaka može biti neuredna, a moguće su i sekundarne bakterijske infekcije. Dijagnoza se temelji na pronalaženju jajašca ili uši. Liječenje se sastoji od uranjanja ili prskanja insekticidima, preporučaju se dva tretmana u razmaku od dva tjedna.

Zaključak

Mnogobrojnost unutarnjih i vanjskih parazita svakodnevna je prijetnja narušavanju zdravlja konja. Značajne šete na organima koje uzrokuju paraziti i prije nego što je njihovu prisutnost moguće primjetiti, ponekad je nepovratna. Učinici parazita variraju od slabije kvalitete dlake do kolike pa i smrti. U smislu držanja konja, terapija protiv parazita po važnosti se nalazi neposredno iza osnovne kvalitetne hrane i pitke vode.

82

PATOLOGIJE KOPITA I NJIHOVO SPRJEČAVANJE dr.sc. Nika Brkljača Bottegaro Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Klinika za kirurgiju, ortopediju i oftalmologiju, Heinzelova 55, 10000 Zagreb; e-mail: nika.brkljaca.bottegaro@vef.hr Uvod

Kopito konja nosi cijelu težinu konja i na prvi pogled djeluje čvrsto i snažno, no istovremeno je iznimno osjetljivo. Zdravlje konja uvelike ovisi o zdravlju njegovih kopita, kao što i kaže stara engleska poslovica „No foot-no horse“ (nema kopita-nema konja).

Kako održavati kopita zdravima? Osnova je svakako adekvatna higijena koja započinje svakodnevnom kontrolom i čišćenjem kopita specijalnim priborom („rajserom“). Pregled i čišćenje kopita važno je napraviti prije i nakon rada ili puštanja konja u ispust, čime se uklanjaju nečistoće i eventualni kamenčići u koji mogu postati uzrok žuljeva kopita. Nadalje je važno obaviti kontrolu kopita konja svakog jutra, gdje se poseban naglasak stavlja na kontrolu zdravstvenog stanja kopita o čemu nam govori eventualna promjena topline kopita i/ili pojačana pulzacija digitalnih arterija.

Na održanje kopita zdravima jako utječe higijena staje u kojoj konj boravi. Vlažna stelja puna urina i izmeta su podloga za rast bakterija. Kopita u uvjetima konstantne vlage podložna su ulasku bakterija te tako vrlo jednostavno dolazi do razvoja patoloških stanja.

Redovito obrezivanje-prekivanje konja također utječe na održanje zdravlja kopita. Nadalje ne smijemo zaboraviti da iskusan potkivač može vrlo jednostavno uočiti i najmanju nepravilnost na kopitu konja, stoga je njegov posjet konju svakih 4-6 tjedana izuzetno značajan.

Evolucijski su konji prilagođeni životu u polu-sušnim uvjetima, u kojima su njihova kopita suha, čvrsta i zdrava. Većina vlage u kopitu potječe iz njegove unutrašnje prokrvljenosti, koja je ovisna o fizičkoj aktivnosti konja. Stoga konji koji se redovito kreću, borave u čistim boksevima i suhim pašnjacima vrlo često nemaju (ili imaju vrlo rijetko) potrebu za premazivanjem kopita posebnim mastima koje vlaže kopito. No, ukoliko se konj malo kreće, može doći do smanjene vlažnosti kopita i takav će konj iziskivati češće mazanje kopita. S druge strane vlažnost u kopitu može biti i prekomjerna, posebice ukoliko konji borave duže vremena u blatu i vlazi te ako im se kopita često moče vodim i premazuju mastima. Jedan od jasnih pokazatelja manjka vlage kopita je pojava mrvičaste strukture kopita u području mekuši. Na tržištu je prisutan pregršt različitih proizvoda masti za kopita, no preporuča se uporaba prirodnih masti animalnog porijekla (lanolin, riblja ulja) ili masti borova. Masti na bazi petroleja načelno je bolje izbjegavati obzirom da one zajedno sa prirodnim mastim kopita mogu stvoriti emulziju koja će imati suprotan učinak od željenog. Nakon potkivanja/obrezivanja ukoliko se skida površinski sloj kopita istovremeno dolazi do uklanjanja stratuma tectoriuma, odnosno prirodnog sloja kopita koji čuva vlagu te takvo kopito iziskuje dodatno vlaženje posebnim mastima.

Vitamin koji najviše utječe na pravilan rast kopita je biotin, vitamin skupine B kojeg konji dobivaju manjim dijelom iz hrane, a većinom ga sintetiziraju bakterije iz probavnog sustava. Dodavanje 15-25 mg biotina dnevno dokazano utječe na poboljšanje kvalitete kopitne rožine, no na vidljive rezultate često je potrebno sačekati od 8 do 15 mjeseci. Biotin za konje najčešće dolazi u

proizvodima koji sadrže i ostale tvari kojima se može povoljno utjecati na kvalitetu kopita (cink, metionin).

Slika 1. Zapušteno kopito: neredovita korekcija kopita s posljedicom prerastanja rožine; izražen

prsten rožine na sredini kopitnog zida kao moguća posljedica preboljenog laminitisa.

Spuštene pete kopita karakterizira kut petnog dijela kopita koji je od 5° manji od kuta nokatnog

dijela kopita. Općenito je važno održavati optimalni oblik i balans kopita obzirom na utjecaj istih na pojavnost hromosti. Spuštene pete spadaju u najčešće nepravilnosti kopita, a ukoliko se ne tretiraju mogu uzrokovati žuljeve kopita, navikularni sindrom i druge ortopedske patologije. Kako bi se pravilno pristupilo korigiranju ovog problema, u nekim je slučajevima nužno obaviti rendgensko slikanje donjeg dijela ekstremiteta konja i prema nalazu pristupiti korekciji kopita. Svaki iskusni potkivač zna da je bilo koju korekciju oblika kopita važno raditi postepeno te omogućiti konju gaženje punim kopitom uz čim lakše podizanje noge od tla. Laminitis

Laminitis ili tkz. "kopitna kočina“ je upala laminarnog dijela kopita koja ima za posljedicu poremećaj ravnoteže između rožine („mrtvog dijela“) i lamina korijuma („živog dijela“) kopita. Ova vrlo opasna, u nekim slučajevima i fatalna bolest konja, uvijek nastaje zbog određenog uzroka koji remeti ravnotežu u organizmu konja. Laminitis tako može nastati kao posljedica endotoksemije, odnosno nakupljanja endotoksina u cirkulaciji konja (npr. kod kolika, kod prejedanja ugljikohidratima), zatim može biti posljedica mehaničkog preopterećenja ekstremiteta (kod izrazite bolnosti kontralateralne noge), a može biti posljedica i metaboličkih poremećaja (posebice kod pretilih ponija). Nadalje laminitis mogu uzrokovati i primijene određenih lijekova, zatim stanja poput zaostajanja posteljice i bakterijske pleuropneumonije.

Konj koji boluje od laminitisa ima vrlo specifične simptome, otežano se kreće (posebice prednjim nogama), a prilikom hoda težinu prebacuje na stražnje ekstremitete što ponekad može djelovati da konj ima „otečene“ mišiće gornjih dijelova nogu. Kopita (većinom samo prednjih nogu, gotovi iznimno stražnjih) su toplija, a pulzacija digitalnih arterija pojačana. Nerijetko konj zbog iznimne boli u nokatnom dijelu kopita odbija podići prednju nogu.

83

PATOLOGIJE KOPITA I NJIHOVO SPRJEČAVANJE dr.sc. Nika Brkljača Bottegaro Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Klinika za kirurgiju, ortopediju i oftalmologiju, Heinzelova 55, 10000 Zagreb; e-mail: nika.brkljaca.bottegaro@vef.hr Uvod

Kopito konja nosi cijelu težinu konja i na prvi pogled djeluje čvrsto i snažno, no istovremeno je iznimno osjetljivo. Zdravlje konja uvelike ovisi o zdravlju njegovih kopita, kao što i kaže stara engleska poslovica „No foot-no horse“ (nema kopita-nema konja).

Kako održavati kopita zdravima? Osnova je svakako adekvatna higijena koja započinje svakodnevnom kontrolom i čišćenjem kopita specijalnim priborom („rajserom“). Pregled i čišćenje kopita važno je napraviti prije i nakon rada ili puštanja konja u ispust, čime se uklanjaju nečistoće i eventualni kamenčići u koji mogu postati uzrok žuljeva kopita. Nadalje je važno obaviti kontrolu kopita konja svakog jutra, gdje se poseban naglasak stavlja na kontrolu zdravstvenog stanja kopita o čemu nam govori eventualna promjena topline kopita i/ili pojačana pulzacija digitalnih arterija.

Na održanje kopita zdravima jako utječe higijena staje u kojoj konj boravi. Vlažna stelja puna urina i izmeta su podloga za rast bakterija. Kopita u uvjetima konstantne vlage podložna su ulasku bakterija te tako vrlo jednostavno dolazi do razvoja patoloških stanja.

Redovito obrezivanje-prekivanje konja također utječe na održanje zdravlja kopita. Nadalje ne smijemo zaboraviti da iskusan potkivač može vrlo jednostavno uočiti i najmanju nepravilnost na kopitu konja, stoga je njegov posjet konju svakih 4-6 tjedana izuzetno značajan.

Evolucijski su konji prilagođeni životu u polu-sušnim uvjetima, u kojima su njihova kopita suha, čvrsta i zdrava. Većina vlage u kopitu potječe iz njegove unutrašnje prokrvljenosti, koja je ovisna o fizičkoj aktivnosti konja. Stoga konji koji se redovito kreću, borave u čistim boksevima i suhim pašnjacima vrlo često nemaju (ili imaju vrlo rijetko) potrebu za premazivanjem kopita posebnim mastima koje vlaže kopito. No, ukoliko se konj malo kreće, može doći do smanjene vlažnosti kopita i takav će konj iziskivati češće mazanje kopita. S druge strane vlažnost u kopitu može biti i prekomjerna, posebice ukoliko konji borave duže vremena u blatu i vlazi te ako im se kopita često moče vodim i premazuju mastima. Jedan od jasnih pokazatelja manjka vlage kopita je pojava mrvičaste strukture kopita u području mekuši. Na tržištu je prisutan pregršt različitih proizvoda masti za kopita, no preporuča se uporaba prirodnih masti animalnog porijekla (lanolin, riblja ulja) ili masti borova. Masti na bazi petroleja načelno je bolje izbjegavati obzirom da one zajedno sa prirodnim mastim kopita mogu stvoriti emulziju koja će imati suprotan učinak od željenog. Nakon potkivanja/obrezivanja ukoliko se skida površinski sloj kopita istovremeno dolazi do uklanjanja stratuma tectoriuma, odnosno prirodnog sloja kopita koji čuva vlagu te takvo kopito iziskuje dodatno vlaženje posebnim mastima.

Vitamin koji najviše utječe na pravilan rast kopita je biotin, vitamin skupine B kojeg konji dobivaju manjim dijelom iz hrane, a većinom ga sintetiziraju bakterije iz probavnog sustava. Dodavanje 15-25 mg biotina dnevno dokazano utječe na poboljšanje kvalitete kopitne rožine, no na vidljive rezultate često je potrebno sačekati od 8 do 15 mjeseci. Biotin za konje najčešće dolazi u

proizvodima koji sadrže i ostale tvari kojima se može povoljno utjecati na kvalitetu kopita (cink, metionin).

Slika 1. Zapušteno kopito: neredovita korekcija kopita s posljedicom prerastanja rožine; izražen

prsten rožine na sredini kopitnog zida kao moguća posljedica preboljenog laminitisa.

Spuštene pete kopita karakterizira kut petnog dijela kopita koji je od 5° manji od kuta nokatnog

dijela kopita. Općenito je važno održavati optimalni oblik i balans kopita obzirom na utjecaj istih na pojavnost hromosti. Spuštene pete spadaju u najčešće nepravilnosti kopita, a ukoliko se ne tretiraju mogu uzrokovati žuljeve kopita, navikularni sindrom i druge ortopedske patologije. Kako bi se pravilno pristupilo korigiranju ovog problema, u nekim je slučajevima nužno obaviti rendgensko slikanje donjeg dijela ekstremiteta konja i prema nalazu pristupiti korekciji kopita. Svaki iskusni potkivač zna da je bilo koju korekciju oblika kopita važno raditi postepeno te omogućiti konju gaženje punim kopitom uz čim lakše podizanje noge od tla. Laminitis

Laminitis ili tkz. "kopitna kočina“ je upala laminarnog dijela kopita koja ima za posljedicu poremećaj ravnoteže između rožine („mrtvog dijela“) i lamina korijuma („živog dijela“) kopita. Ova vrlo opasna, u nekim slučajevima i fatalna bolest konja, uvijek nastaje zbog određenog uzroka koji remeti ravnotežu u organizmu konja. Laminitis tako može nastati kao posljedica endotoksemije, odnosno nakupljanja endotoksina u cirkulaciji konja (npr. kod kolika, kod prejedanja ugljikohidratima), zatim može biti posljedica mehaničkog preopterećenja ekstremiteta (kod izrazite bolnosti kontralateralne noge), a može biti posljedica i metaboličkih poremećaja (posebice kod pretilih ponija). Nadalje laminitis mogu uzrokovati i primijene određenih lijekova, zatim stanja poput zaostajanja posteljice i bakterijske pleuropneumonije.

Konj koji boluje od laminitisa ima vrlo specifične simptome, otežano se kreće (posebice prednjim nogama), a prilikom hoda težinu prebacuje na stražnje ekstremitete što ponekad može djelovati da konj ima „otečene“ mišiće gornjih dijelova nogu. Kopita (većinom samo prednjih nogu, gotovi iznimno stražnjih) su toplija, a pulzacija digitalnih arterija pojačana. Nerijetko konj zbog iznimne boli u nokatnom dijelu kopita odbija podići prednju nogu.

84

Obzirom da laminitis u pravilu ne nastaje sam po sebi već je posljedica primarne bolesti, pravovremeno liječenje iste najbolji je način prevencije laminitisa.

Liječenje laminitisa je često vrlo složeno i osim sistemske terapije bazira se i na mehaničkoj potpori kopita (od podložaka stiropora do korekcije i/ili potkivanja kopita prema nalazu rendgenograma).

Slika 2. Blaga rotacija kopitne kosti (kronični laminitis u poni kobile).

Povrede krune

Kruna kopita je iznimno važan dio kopita obzirom da nova rožina raste upravo iz krune. Povrede krune koje se vrlo često javljaju u obliku naizgled beznačajnih rana, mogu za konja predstavljati značajan problem, obzirom da nepravilno zarasla rana na kruni može imati za posljedicu nepravilan rast kopitne rožine. Stoga je, u slučajevima rana krune, važno čim ranije pozvati veterinara kako bi se rana mogla kirurški zbrinuti (sašiti ukoliko se pravovremeno intervenira). U pravilu samo šivanje krune ne podrazumijeva rješavanje problema jer svakim doticanjem tla dolazi do, za nas nevidljivog, širenja kopita (kopitni mehanizam) što pomiče i krunu ne dozvoljavajući njeno vadekvatno zarastanje. Takvo je kopito neophodno imobilizirati (onemogućiti nama nevidljivo širenje koje se neminovno događa svakim opterećivanjem noge) što se prilično jednostavno može napraviti gipsanjem donjeg dijela nogu.

Slika 3. Kronična laceracija krune liječena kirurškim odstranjivanjem hipergranulacije, postavljanjem specijalnih obloga na ranu i gipsanjem noge.

Slika 4. Isti konj nekoliko mjeseci kasnije, vidljivo gotovo idealno zarasla krune i normalan rast nove

kopitne rožine.

Apsces kopita

Apsces kopita spada u najčešće uzroke hromosti konja uopće. Riječ je o lokaliziranoj upali osjetljivih struktura unutar kopita. Reakcija organizma na spomenutu upalu ima kao posljedicu razvoj gnoja koji se nakuplja između keratiniziranog i osjetljivog dijela kopita. Obzirom da kopito nema mogućnost širenja, nakupljanje gnoja vrši sve veći pritisak na osjetljive dijelove kopita te dolazi do pojave bolnosti. Znakovi apscesa kopita su srednja do visokogradna hromost, pojačana pulzacija digitalnih arterija, a u težim slučajevima i povišena tjelesna temperatura i oteklina donjih dijelova nogu. Ukoliko se ne tretira, s vremenom može doći do probijanja apscesa na krunu kopita. Apsces kopita nastaje kao posljedica ulaska bakterija u dublje strukture kopita što se može dogoditi ubodom na oštar predmet ili češće, ulaskom bakterija kroz oštećenja dijelova kopita, najčešće kroz bijelu liniju. Također, apsces može nastati kao posljedica krivo postavljenog potkivačkog čavla. U slučaju sumnje na apsces veterinar će svoju dijagnozu potvrditi zahvatom kopitnih kliješta pomoću kojih je moguće točno odrediti lokalizaciju procesa. Terapija apscesa kopita se sastoji od uklanjanja gnoja iz kopita čemu često prethodi višednevna aplikacija hipertoničnih obloga na kopito čime se omekšava kopitna rožina. Sistemska terapija se samo iznimno provodi u slučaju apscesa kopita, osim, naravno, profilakse tetanusa. Ukoliko se apsces kopita pravovremeno ne liječi, može doći do širenja bakterijske infekcije na dublje strukture unutar kopitne čahure poput kopitne kosti i kopitnog zgloba, što može i ugroziti život konja. Stvaranje apscesa kopita može se spriječiti održavanje higijene kopita i redovitim obrezivanjem obzirom da prerasla rožina stvara predilekcijska mjesta za ulazak bakterija u kopito.

85

Obzirom da laminitis u pravilu ne nastaje sam po sebi već je posljedica primarne bolesti, pravovremeno liječenje iste najbolji je način prevencije laminitisa.

Liječenje laminitisa je često vrlo složeno i osim sistemske terapije bazira se i na mehaničkoj potpori kopita (od podložaka stiropora do korekcije i/ili potkivanja kopita prema nalazu rendgenograma).

Slika 2. Blaga rotacija kopitne kosti (kronični laminitis u poni kobile).

Povrede krune

Kruna kopita je iznimno važan dio kopita obzirom da nova rožina raste upravo iz krune. Povrede krune koje se vrlo često javljaju u obliku naizgled beznačajnih rana, mogu za konja predstavljati značajan problem, obzirom da nepravilno zarasla rana na kruni može imati za posljedicu nepravilan rast kopitne rožine. Stoga je, u slučajevima rana krune, važno čim ranije pozvati veterinara kako bi se rana mogla kirurški zbrinuti (sašiti ukoliko se pravovremeno intervenira). U pravilu samo šivanje krune ne podrazumijeva rješavanje problema jer svakim doticanjem tla dolazi do, za nas nevidljivog, širenja kopita (kopitni mehanizam) što pomiče i krunu ne dozvoljavajući njeno vadekvatno zarastanje. Takvo je kopito neophodno imobilizirati (onemogućiti nama nevidljivo širenje koje se neminovno događa svakim opterećivanjem noge) što se prilično jednostavno može napraviti gipsanjem donjeg dijela nogu.

Slika 3. Kronična laceracija krune liječena kirurškim odstranjivanjem hipergranulacije, postavljanjem specijalnih obloga na ranu i gipsanjem noge.

Slika 4. Isti konj nekoliko mjeseci kasnije, vidljivo gotovo idealno zarasla krune i normalan rast nove

kopitne rožine.

Apsces kopita

Apsces kopita spada u najčešće uzroke hromosti konja uopće. Riječ je o lokaliziranoj upali osjetljivih struktura unutar kopita. Reakcija organizma na spomenutu upalu ima kao posljedicu razvoj gnoja koji se nakuplja između keratiniziranog i osjetljivog dijela kopita. Obzirom da kopito nema mogućnost širenja, nakupljanje gnoja vrši sve veći pritisak na osjetljive dijelove kopita te dolazi do pojave bolnosti. Znakovi apscesa kopita su srednja do visokogradna hromost, pojačana pulzacija digitalnih arterija, a u težim slučajevima i povišena tjelesna temperatura i oteklina donjih dijelova nogu. Ukoliko se ne tretira, s vremenom može doći do probijanja apscesa na krunu kopita. Apsces kopita nastaje kao posljedica ulaska bakterija u dublje strukture kopita što se može dogoditi ubodom na oštar predmet ili češće, ulaskom bakterija kroz oštećenja dijelova kopita, najčešće kroz bijelu liniju. Također, apsces može nastati kao posljedica krivo postavljenog potkivačkog čavla. U slučaju sumnje na apsces veterinar će svoju dijagnozu potvrditi zahvatom kopitnih kliješta pomoću kojih je moguće točno odrediti lokalizaciju procesa. Terapija apscesa kopita se sastoji od uklanjanja gnoja iz kopita čemu često prethodi višednevna aplikacija hipertoničnih obloga na kopito čime se omekšava kopitna rožina. Sistemska terapija se samo iznimno provodi u slučaju apscesa kopita, osim, naravno, profilakse tetanusa. Ukoliko se apsces kopita pravovremeno ne liječi, može doći do širenja bakterijske infekcije na dublje strukture unutar kopitne čahure poput kopitne kosti i kopitnog zgloba, što može i ugroziti život konja. Stvaranje apscesa kopita može se spriječiti održavanje higijene kopita i redovitim obrezivanjem obzirom da prerasla rožina stvara predilekcijska mjesta za ulazak bakterija u kopito.

86

Trule žabice Trule žabice, ili tzv. „gnjilogriz“ žabica je najčešća infekcija kopita s kojom se u određenoj mjeri

susreće velika većina vlasnika konja. Karakterizira ju maceracija prvenstveno srednje žabične brazde, a u uznapredovanim slučajevima proces s širi na cijelu žabicu. Uzrok ove patologije je bakterijska infekcija najčešće bakterijom Fusobacteruim necroforum koja otapa keratin. Zahvaćene žabice imaju patološki duboke brazde, prekrivene su crnim iscjetkom i trulim tkivom neugodna mirisa, dok konji pokazuju uglavnom znakove niskogradne hromosti. Razvoju trulih žabica pogoduju loši zoohigijenski uvjeti te dugotrajan boravak konja u vlazi uz neredovitu higijenu i korekciju kopita.

Trule žabice se liječe odstranjivanjem odumrlog trulog tkiva i aplikacijom dezinficijensa (npr. betadina, bakrenog sulfata) duboko u žabične brazde (vrlo efektivna je aplikacija pomoću komadića vate koja će zadržati dezinfekcijsko sredstvo duboko u žabičnoj brazdi). Također je važno i poboljšati i uvjete u kojima konj boravi. Ovu je patologiju kopita vrlo jednostavno prevenirati redovitim kretanjem konja te brigom o higijeni kopita i okoliša u kojima konj boravi.

Bolesti kopita kod kojih dolazi do oštećenja kopitne rožine mogu za posljedicu imati razvoj tetanusa. Bakterija Clostridum tetani se u velikim količinama nalazi u okolini konja, posebno u fecesu. Premda vrlo otporna u obliku spora, ovoj bakteriji je za razvoj potreban okoliš bez kisika, koji često nastaje u ranama koje u sebi imaju odumrlog tkiva. U takvim uvjetima spore ove bakterije proklijaju, te dolazi do stvaranja toksina koji iz rane prelazi u cirkulaciju. Posljedica njegovog djelovanja je generaliziran grč velikih mišićnih masa, posebno uočljiv na žvačnoj muskulaturi. Konji koji boluju od tetanusa kliničke znakove razvijaju vrlo brzo, vrlo burno reagiraju na podražaje, teško i ukočeno se kreću, raširenih nogu, ispruženog vrata, s uškama okrenutim sa strane i uz prolapsus treće očne vjeđe. Takvi koji vrlo često ne mogu ustati te u pravilu umiru od ugušenja kao posljedice paralize dišnih mišića. Klinička slika tetanusa u konja je vrlo dramatična, no srećom ova se bolest uspješno može prevenirati. Dovoljno je redovito cijepiti konja, a ukoliko dođe do ranjavanja, uputno je konju i aplicirati serum protiv tetanusa koji će imati promptni učinak.

Zdrava kopita ne utječu samo na pravilno kretanje konja već i na održanje zdravlje konja uopće. Stoga je iznimno važno više puta dnevno kontrolirati i čistiti kopita konja, osigurati redovitu korekciju kopita od strane kvalitetnog potkivača, te prema potrebi posebnim preparatima mazati rožinu kopita. Nadalje, svaki savjestan vlasnik konja ne smije zaboraviti da redovitim svakodnevnim kretanjem konja i održavanjem idealnih zoohigijenskim uvjetima može spriječiti većinu bolesti kopita.

PROŠIRENOST I KONTROLA ZARAZNIH BOLESTI KONJA – ŠTO NAM NEDOSTAJE?

Izv.prof.dr.sc. Ljubo Barbić, dr. sc. Vladimir Stevanović

Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zavod za mikrobiologiju i zarazne bolesti s klinikom, Heinzelova 55, 10000 Zagreb; e-mail: ljubo.barbic@vef.hr, vladimir.stevanovic@vef.hr Uvod

Posljednjih godina na području Republike Hrvatske svjedoci smo značajnog napretka konjogojstva. Navedeno se očituje stalnim povećavanjem broja konja općenito, ali istovremeno se uočava i trend porasta zastupljenosti sportskih i rekreacijskih konja. Sve veći je broj i visoko vrijednih grla koji redovito sudjeluju na konjičkim natjecanjima u zemlji, ali i inozemstvu.

Upravo navedene promjene načina držanja i korištenja konja, kao i njihov sve veći broj, značajno mijenjaju epizootiološke prilike širenja postojećih te unošenja u državu novih zaraznih bolesti.

U posljednjem desetljeću načinjeni su značajni iskoraci u povećavanju broja zaraznih bolesti konja koje podliježu zakonski propisanom praćenju proširenosti i suzbijanju. Tako se od početnog, jedinog obvezatnog pretraživanja kopitara na infekcioznu anemiju kopitara, u ovom trenutku, nadziru još četiri zarazne bolesti kopitara. Ovo unaprjeđenje zdravstvenog nadzora postignuto je zahvaljujući prepoznavanju značaja praćenja zaraznih bolesti kopitara od strane Uprave za veterinarstvo i sigurnost hrane Ministarstva poljoprivrede. Kriterij pri odabiru novih zaraznih bolesti kopitara koje se obvezatno prate utemeljeni su na značaju za konjogojstvo te zoonotskom potencijalu i posljedičnom značaju za javno zdravstvo. Sukladno navedenim kriterijima u posljednjih šest godina uvedeno je obvezno pretraživanje kopitara na leptospirozu, virusni arteritis konja, rinopneumonitis konja i bolest Zapadnog Nila. Kontrola navedenih bolesti kopitara zasigurno predstavlja značajan iskorak u daljnjem razvoju konjogojstva te je već do sada rezultirala unaprjeđenjem općeg zdravstvenog stanja u populaciji. Međutim, postavlja se pitanje da li kontrola u ovom opsegu u cijelosti zadovoljava potrebe kontrole zaraznih bolesti konja na području Republike Hrvatske?

Najznačajnije zarazne bolesti konja

Općenito gledajući, postoji iznimno veliki broj zaraznih bolesti konja koje mogu nanijeti značajne gospodarske i uzgojne gubitke u konjogojstvu. Njihov značaj se razlikuje i ovisi o mnogobrojnim čimbenicima, a među najznačajnijim su proširenost bolesti i rizik od oboljenja, gustoća populacije kopitara kao i način držanja i uporabe pojedinih životinja.

Postoje različite podjele zaraznih bolesti kopitara, međutim, za ovaj prikaz, podijelili smo ih prema mogućem ishodu infekcije. Kako najveće izravne, ali i neizravne, štete konjogojstvu nastaju uslijed gubitka podmlatka zasigurno među najznačajnijim bolestima su one koje se očituju pobačajima. Sljedeća gospodarski i uzgojno značajna skupina zaraznih bolesti konja su bolesti dišnog sustava, te zbog mogućnosti smrtnih ishoda i trajne smanjene radne sposobnosti oboljelih životinja zarazne bolesti koje se klinički očituju poremećajima središnjeg živčanog sustava.

87

Trule žabice Trule žabice, ili tzv. „gnjilogriz“ žabica je najčešća infekcija kopita s kojom se u određenoj mjeri

susreće velika većina vlasnika konja. Karakterizira ju maceracija prvenstveno srednje žabične brazde, a u uznapredovanim slučajevima proces s širi na cijelu žabicu. Uzrok ove patologije je bakterijska infekcija najčešće bakterijom Fusobacteruim necroforum koja otapa keratin. Zahvaćene žabice imaju patološki duboke brazde, prekrivene su crnim iscjetkom i trulim tkivom neugodna mirisa, dok konji pokazuju uglavnom znakove niskogradne hromosti. Razvoju trulih žabica pogoduju loši zoohigijenski uvjeti te dugotrajan boravak konja u vlazi uz neredovitu higijenu i korekciju kopita.

Trule žabice se liječe odstranjivanjem odumrlog trulog tkiva i aplikacijom dezinficijensa (npr. betadina, bakrenog sulfata) duboko u žabične brazde (vrlo efektivna je aplikacija pomoću komadića vate koja će zadržati dezinfekcijsko sredstvo duboko u žabičnoj brazdi). Također je važno i poboljšati i uvjete u kojima konj boravi. Ovu je patologiju kopita vrlo jednostavno prevenirati redovitim kretanjem konja te brigom o higijeni kopita i okoliša u kojima konj boravi.

Bolesti kopita kod kojih dolazi do oštećenja kopitne rožine mogu za posljedicu imati razvoj tetanusa. Bakterija Clostridum tetani se u velikim količinama nalazi u okolini konja, posebno u fecesu. Premda vrlo otporna u obliku spora, ovoj bakteriji je za razvoj potreban okoliš bez kisika, koji često nastaje u ranama koje u sebi imaju odumrlog tkiva. U takvim uvjetima spore ove bakterije proklijaju, te dolazi do stvaranja toksina koji iz rane prelazi u cirkulaciju. Posljedica njegovog djelovanja je generaliziran grč velikih mišićnih masa, posebno uočljiv na žvačnoj muskulaturi. Konji koji boluju od tetanusa kliničke znakove razvijaju vrlo brzo, vrlo burno reagiraju na podražaje, teško i ukočeno se kreću, raširenih nogu, ispruženog vrata, s uškama okrenutim sa strane i uz prolapsus treće očne vjeđe. Takvi koji vrlo često ne mogu ustati te u pravilu umiru od ugušenja kao posljedice paralize dišnih mišića. Klinička slika tetanusa u konja je vrlo dramatična, no srećom ova se bolest uspješno može prevenirati. Dovoljno je redovito cijepiti konja, a ukoliko dođe do ranjavanja, uputno je konju i aplicirati serum protiv tetanusa koji će imati promptni učinak.

Zdrava kopita ne utječu samo na pravilno kretanje konja već i na održanje zdravlje konja uopće. Stoga je iznimno važno više puta dnevno kontrolirati i čistiti kopita konja, osigurati redovitu korekciju kopita od strane kvalitetnog potkivača, te prema potrebi posebnim preparatima mazati rožinu kopita. Nadalje, svaki savjestan vlasnik konja ne smije zaboraviti da redovitim svakodnevnim kretanjem konja i održavanjem idealnih zoohigijenskim uvjetima može spriječiti većinu bolesti kopita.

PROŠIRENOST I KONTROLA ZARAZNIH BOLESTI KONJA – ŠTO NAM NEDOSTAJE?

Izv.prof.dr.sc. Ljubo Barbić, dr. sc. Vladimir Stevanović

Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zavod za mikrobiologiju i zarazne bolesti s klinikom, Heinzelova 55, 10000 Zagreb; e-mail: ljubo.barbic@vef.hr, vladimir.stevanovic@vef.hr Uvod

Posljednjih godina na području Republike Hrvatske svjedoci smo značajnog napretka konjogojstva. Navedeno se očituje stalnim povećavanjem broja konja općenito, ali istovremeno se uočava i trend porasta zastupljenosti sportskih i rekreacijskih konja. Sve veći je broj i visoko vrijednih grla koji redovito sudjeluju na konjičkim natjecanjima u zemlji, ali i inozemstvu.

Upravo navedene promjene načina držanja i korištenja konja, kao i njihov sve veći broj, značajno mijenjaju epizootiološke prilike širenja postojećih te unošenja u državu novih zaraznih bolesti.

U posljednjem desetljeću načinjeni su značajni iskoraci u povećavanju broja zaraznih bolesti konja koje podliježu zakonski propisanom praćenju proširenosti i suzbijanju. Tako se od početnog, jedinog obvezatnog pretraživanja kopitara na infekcioznu anemiju kopitara, u ovom trenutku, nadziru još četiri zarazne bolesti kopitara. Ovo unaprjeđenje zdravstvenog nadzora postignuto je zahvaljujući prepoznavanju značaja praćenja zaraznih bolesti kopitara od strane Uprave za veterinarstvo i sigurnost hrane Ministarstva poljoprivrede. Kriterij pri odabiru novih zaraznih bolesti kopitara koje se obvezatno prate utemeljeni su na značaju za konjogojstvo te zoonotskom potencijalu i posljedičnom značaju za javno zdravstvo. Sukladno navedenim kriterijima u posljednjih šest godina uvedeno je obvezno pretraživanje kopitara na leptospirozu, virusni arteritis konja, rinopneumonitis konja i bolest Zapadnog Nila. Kontrola navedenih bolesti kopitara zasigurno predstavlja značajan iskorak u daljnjem razvoju konjogojstva te je već do sada rezultirala unaprjeđenjem općeg zdravstvenog stanja u populaciji. Međutim, postavlja se pitanje da li kontrola u ovom opsegu u cijelosti zadovoljava potrebe kontrole zaraznih bolesti konja na području Republike Hrvatske?

Najznačajnije zarazne bolesti konja

Općenito gledajući, postoji iznimno veliki broj zaraznih bolesti konja koje mogu nanijeti značajne gospodarske i uzgojne gubitke u konjogojstvu. Njihov značaj se razlikuje i ovisi o mnogobrojnim čimbenicima, a među najznačajnijim su proširenost bolesti i rizik od oboljenja, gustoća populacije kopitara kao i način držanja i uporabe pojedinih životinja.

Postoje različite podjele zaraznih bolesti kopitara, međutim, za ovaj prikaz, podijelili smo ih prema mogućem ishodu infekcije. Kako najveće izravne, ali i neizravne, štete konjogojstvu nastaju uslijed gubitka podmlatka zasigurno među najznačajnijim bolestima su one koje se očituju pobačajima. Sljedeća gospodarski i uzgojno značajna skupina zaraznih bolesti konja su bolesti dišnog sustava, te zbog mogućnosti smrtnih ishoda i trajne smanjene radne sposobnosti oboljelih životinja zarazne bolesti koje se klinički očituju poremećajima središnjeg živčanog sustava.

88

Tablica 1. Gospodarski i uzgojno najznačajnije zarazne bolesti konja dokazane na području Republike Hrvatske prema kliničkom očitovanju

Pobačaji Bolesti dišnog sustava Bolesti središnjeg živčanog sustava

Virusni arteritis konja Influenca konja Bjesnoća Rinopneumonitisa konja Virusni arteritis konja Rinopneumonitis konja

Leptospiroza Rinopneumonitisa konja Bolest Zapadnog Nila Salmonelozni pobačaj Adenovirusna infekcija konja Tetanus

Rinovirusna infekcija konja Botulizam Ždrebećak Infekcija bakterijom Rhodococcus equi

Zarazne bolesti konja koje se klinički očituju pobačajima

Na području Republike Hrvatske, do sada su potvrđivani zarazni pobačaji kopitara kao posljedica oboljenja životinja od virusnog arteritisa konja, rinopneumonitisa konja, leptospiroze te infekcija konja bakterijom Salmonella enterica serovar abortus equi.

Virusni arteritis konja se na području Republike Hrvatske, sukladno zakonskim odredbama, nadzire od 2009. godine. Tijekom šest godina provođenja mjera kontrole virusni arteritis konja je uspješno suzbijen na nekoliko lokacija koje su upravo nakon uspostavljanja mjera nadzora ustanovljene kao žarišta bolesti. Mjere nadzora i suzbijanja provode se u nepotpunom opsegu, ali i na taj način proširenost virusnog arteritisa konja se smanjuje, te se danas bilježe više manje sporadični slučajevi infekcija. Potrebno je naglasiti da su u središtu širenja virusnog arteritisa konja nalaze pastusi, koji u pravilu ne pokazuju nikakve kliničke znakove, a mogu trajno izlučivati uzročnika sjemenom i na taj način inficirati kobile i unjeti virus u nove uzgoje. U RH se u sve većem broju uvoze pastusi za rasplod iz drugih država u kojima je bolest značajno proširenija. Upravo ovo, kao i nepotpuna kontrola pastuha na području RH, predstavlja najveći rizik od unošenja uzročnika u uzgoje s mogućim katastrofalnim posljedicama. Stoga je provođenje mjera kontrole ove bolesti u potpunom opsegu, kontrolom doista svih pastuha, jedini jamac izbjegavanja mogućih visokih gospodarskih i uzgojnih gubitaka.

Rinopneumonitis konja je bolest koja se može klinički očitovati u više oblika. Ova bolest zasigurno nanosi značajne gospodarske i uzgojne štete, među ostalim, uzrokujući i pobačaje. Ovo se, na žalost, višekratno potvrdilo i u uzgojima konja na području Republike Hrvatske. Za razliku od virusnog arteritisa konja, gdje kronično inficirani pastusi predstavljaju najznačajniji izvor infekcije, životinje inficirane uzročnikom rinopneumonitisa konja, neovisno o spolu, mogu ostati trajno zaražene. Štoviše, u tako trajno zaraženih životinja moguća je reaktivacija infekcije pri stresu (primjerice visoki graviditet, transport...) i ponovno kliničko očitovanje koje među ostalim može rezultirati i pobačajima. Uz to, takve životinje prilikom reaktivacije infekcije izlučuju virus te mogu inficirati do tada neinficirane životinje. Rinopneumonitis konja je značajno proširena bolest na području RH, ali sustavnim provođenjem mjera kontrole mogu se značajno umanjiti gubitci. Ovdje se na žalost još jednom ističe nizak stupanj provođenja mjera kontrole kao potencijalna prijetnja za nastanak opsežnih epizootija bolesti.

Leptospiroza konja se, među ostalim kliničkim znakovima, može očitovati pobačajima u kopitara. Uz navedeno, značajno je istaknuti da je leptospiroza opasna zoonoza koja je od svih europskih država najproširenija upravo u RH. Tijekom provođenja mjera kontrole leptospiroze u konja potvrđeni su pobačaji uzrokovani ovom bakterijom, ali i oboljenja ljudi, uključujući i oboljenja vlasnika konja na gospodarstvima s pozitivnim životinjama. Navedeno naglašava značaj daljnjeg provođenja mjera kako zbog potencijalnih uzgojnih gubitaka tako i očuvanja zdravlja ljudi.

Navedene tri zarazne bolesti kopitara se kontroliraju sukladno zakonskoj regulativi, međutim ostaje pitanje da li su to jedini uzročnici pobačaja koji se pojavljuju na području Republike Hrvatske?

Primjerice, na području Republike Hrvatske, dokazani su brojni pobačaji kobila uzrokovani bakterijom Salmonella enterica serovar abortus equi. Navedeno je rezultiralo obveznim nadzorom ove bolesti koji je prije nekoliko godina prekinut, bez obzira na svakogodišnje potvrđivanje pozitivnih životinja. Tijekom 2014. godine istraživanjem u znanstvene svrhe ponovno je dokazana Salmonella enterica serovar abortus equi kao uzročnik pobačaja na području RH, što naglašava potrebu ponovnog uvođenja obvezatnog pretraživanja u slučaju pobačaja i na ovog uzročnika.

Uz navedenu postoji još cijeli niz bakterijskih uzročnika pobačaja, kao i pojedinih parazita, kontroliranjem kojih bi imali potpuni nadzor nad zaraznim pobačajima u konja na području Republike Hrvatske. Stoga ističući značajan napredak u dijagnostici i praćenju zaraznih pobačaja konja, koji je rezultat stalnog usklađivanja propisanih naređenih mjera s epizootiološkom situacijom na području RH od strane Uprave za veterinarstvo i sigurnost hrane Ministarstva poljoprivrede, potrebno je načiniti dodatne korake u osiguravanju uvjeta za daljnji uspješan razvoj konjogojstva. Upotpunjavanje dijagnostike s propisivanjem dodatnih pretraga, za ostale uzročnike pobačaja konja, biti će potrebno nastaviti i u budućnosti. Međutim, u ovom trenutku još je značajnije dodatno informirati i potaknuti na suradnju vlasnike i uzgajivače, jer se do sada propisane i dokazano učinkovite mjere nadzora i suzbijanja provode u nedostatnom opsegu što otežava suzbijanje uzročnika zaraznih pobačaja na željenu razinu. Zarazne bolesti koje se klinički očituju bolestima dišnog sustava

Uz uzročnike pobačaja, izniman značaj u konjogojstvu imaju i uzročnici koji izazivaju bolesti dišnog sustava. Uz do sada spomenute, virusni arteritis konja i rinopneumonitis konja, koji se mogu klinički očitovati i kao respiratorne infekcije, na području Republike Hrvatske dokazano je prisustvo još najmanje pet respiratornih bolesti, koje ne podliježu nikakvom propisanom praćenju i kontroli.

Prije svega, a posebice s obzirom na sve veći broj sportskih konja i učestale transporte životinja unutar države i u inozemstvo, potrebno je načiniti hitne izmjene i uvesti nadzor influence konja. Influenca konja je najznačajnija bolest dišnog sustava konja. Uz eksplozivno širenje i nagli nastup izraženih kliničkih znakova, posljedica preboljenja ove bolesti može biti i trajno smanjena radna sposobnost konja zbog nastanka primjerice kronične opstruktivne bolesti pluća. Upravo navedeno je razlog da se protiv influence konja u većini država EU-a provodi sustavno i kontrolirano cijepljenje, a dodatno se, poglavito vrijedna grla, nadziru kontrolom razine titra protutijela prije transporta i izloženosti infekciji. Iako se bolest u državama EU-a pojavljuje redovito, na području RH posljednja prijavljena epizootija datira iz 2004. godine. Razlog navedenome zasigurno nije nepojavljivanje bolesti nego je još jedan primjer nedostatnog provođenja zdravstvenog nadzora nad konjima na području Republike Hrvatske. Podatak o desetogodišnjem neprepoznavanju/neprijavljivanju

89

Tablica 1. Gospodarski i uzgojno najznačajnije zarazne bolesti konja dokazane na području Republike Hrvatske prema kliničkom očitovanju

Pobačaji Bolesti dišnog sustava Bolesti središnjeg živčanog sustava

Virusni arteritis konja Influenca konja Bjesnoća Rinopneumonitisa konja Virusni arteritis konja Rinopneumonitis konja

Leptospiroza Rinopneumonitisa konja Bolest Zapadnog Nila Salmonelozni pobačaj Adenovirusna infekcija konja Tetanus

Rinovirusna infekcija konja Botulizam Ždrebećak Infekcija bakterijom Rhodococcus equi

Zarazne bolesti konja koje se klinički očituju pobačajima

Na području Republike Hrvatske, do sada su potvrđivani zarazni pobačaji kopitara kao posljedica oboljenja životinja od virusnog arteritisa konja, rinopneumonitisa konja, leptospiroze te infekcija konja bakterijom Salmonella enterica serovar abortus equi.

Virusni arteritis konja se na području Republike Hrvatske, sukladno zakonskim odredbama, nadzire od 2009. godine. Tijekom šest godina provođenja mjera kontrole virusni arteritis konja je uspješno suzbijen na nekoliko lokacija koje su upravo nakon uspostavljanja mjera nadzora ustanovljene kao žarišta bolesti. Mjere nadzora i suzbijanja provode se u nepotpunom opsegu, ali i na taj način proširenost virusnog arteritisa konja se smanjuje, te se danas bilježe više manje sporadični slučajevi infekcija. Potrebno je naglasiti da su u središtu širenja virusnog arteritisa konja nalaze pastusi, koji u pravilu ne pokazuju nikakve kliničke znakove, a mogu trajno izlučivati uzročnika sjemenom i na taj način inficirati kobile i unjeti virus u nove uzgoje. U RH se u sve većem broju uvoze pastusi za rasplod iz drugih država u kojima je bolest značajno proširenija. Upravo ovo, kao i nepotpuna kontrola pastuha na području RH, predstavlja najveći rizik od unošenja uzročnika u uzgoje s mogućim katastrofalnim posljedicama. Stoga je provođenje mjera kontrole ove bolesti u potpunom opsegu, kontrolom doista svih pastuha, jedini jamac izbjegavanja mogućih visokih gospodarskih i uzgojnih gubitaka.

Rinopneumonitis konja je bolest koja se može klinički očitovati u više oblika. Ova bolest zasigurno nanosi značajne gospodarske i uzgojne štete, među ostalim, uzrokujući i pobačaje. Ovo se, na žalost, višekratno potvrdilo i u uzgojima konja na području Republike Hrvatske. Za razliku od virusnog arteritisa konja, gdje kronično inficirani pastusi predstavljaju najznačajniji izvor infekcije, životinje inficirane uzročnikom rinopneumonitisa konja, neovisno o spolu, mogu ostati trajno zaražene. Štoviše, u tako trajno zaraženih životinja moguća je reaktivacija infekcije pri stresu (primjerice visoki graviditet, transport...) i ponovno kliničko očitovanje koje među ostalim može rezultirati i pobačajima. Uz to, takve životinje prilikom reaktivacije infekcije izlučuju virus te mogu inficirati do tada neinficirane životinje. Rinopneumonitis konja je značajno proširena bolest na području RH, ali sustavnim provođenjem mjera kontrole mogu se značajno umanjiti gubitci. Ovdje se na žalost još jednom ističe nizak stupanj provođenja mjera kontrole kao potencijalna prijetnja za nastanak opsežnih epizootija bolesti.

Leptospiroza konja se, među ostalim kliničkim znakovima, može očitovati pobačajima u kopitara. Uz navedeno, značajno je istaknuti da je leptospiroza opasna zoonoza koja je od svih europskih država najproširenija upravo u RH. Tijekom provođenja mjera kontrole leptospiroze u konja potvrđeni su pobačaji uzrokovani ovom bakterijom, ali i oboljenja ljudi, uključujući i oboljenja vlasnika konja na gospodarstvima s pozitivnim životinjama. Navedeno naglašava značaj daljnjeg provođenja mjera kako zbog potencijalnih uzgojnih gubitaka tako i očuvanja zdravlja ljudi.

Navedene tri zarazne bolesti kopitara se kontroliraju sukladno zakonskoj regulativi, međutim ostaje pitanje da li su to jedini uzročnici pobačaja koji se pojavljuju na području Republike Hrvatske?

Primjerice, na području Republike Hrvatske, dokazani su brojni pobačaji kobila uzrokovani bakterijom Salmonella enterica serovar abortus equi. Navedeno je rezultiralo obveznim nadzorom ove bolesti koji je prije nekoliko godina prekinut, bez obzira na svakogodišnje potvrđivanje pozitivnih životinja. Tijekom 2014. godine istraživanjem u znanstvene svrhe ponovno je dokazana Salmonella enterica serovar abortus equi kao uzročnik pobačaja na području RH, što naglašava potrebu ponovnog uvođenja obvezatnog pretraživanja u slučaju pobačaja i na ovog uzročnika.

Uz navedenu postoji još cijeli niz bakterijskih uzročnika pobačaja, kao i pojedinih parazita, kontroliranjem kojih bi imali potpuni nadzor nad zaraznim pobačajima u konja na području Republike Hrvatske. Stoga ističući značajan napredak u dijagnostici i praćenju zaraznih pobačaja konja, koji je rezultat stalnog usklađivanja propisanih naređenih mjera s epizootiološkom situacijom na području RH od strane Uprave za veterinarstvo i sigurnost hrane Ministarstva poljoprivrede, potrebno je načiniti dodatne korake u osiguravanju uvjeta za daljnji uspješan razvoj konjogojstva. Upotpunjavanje dijagnostike s propisivanjem dodatnih pretraga, za ostale uzročnike pobačaja konja, biti će potrebno nastaviti i u budućnosti. Međutim, u ovom trenutku još je značajnije dodatno informirati i potaknuti na suradnju vlasnike i uzgajivače, jer se do sada propisane i dokazano učinkovite mjere nadzora i suzbijanja provode u nedostatnom opsegu što otežava suzbijanje uzročnika zaraznih pobačaja na željenu razinu. Zarazne bolesti koje se klinički očituju bolestima dišnog sustava

Uz uzročnike pobačaja, izniman značaj u konjogojstvu imaju i uzročnici koji izazivaju bolesti dišnog sustava. Uz do sada spomenute, virusni arteritis konja i rinopneumonitis konja, koji se mogu klinički očitovati i kao respiratorne infekcije, na području Republike Hrvatske dokazano je prisustvo još najmanje pet respiratornih bolesti, koje ne podliježu nikakvom propisanom praćenju i kontroli.

Prije svega, a posebice s obzirom na sve veći broj sportskih konja i učestale transporte životinja unutar države i u inozemstvo, potrebno je načiniti hitne izmjene i uvesti nadzor influence konja. Influenca konja je najznačajnija bolest dišnog sustava konja. Uz eksplozivno širenje i nagli nastup izraženih kliničkih znakova, posljedica preboljenja ove bolesti može biti i trajno smanjena radna sposobnost konja zbog nastanka primjerice kronične opstruktivne bolesti pluća. Upravo navedeno je razlog da se protiv influence konja u većini država EU-a provodi sustavno i kontrolirano cijepljenje, a dodatno se, poglavito vrijedna grla, nadziru kontrolom razine titra protutijela prije transporta i izloženosti infekciji. Iako se bolest u državama EU-a pojavljuje redovito, na području RH posljednja prijavljena epizootija datira iz 2004. godine. Razlog navedenome zasigurno nije nepojavljivanje bolesti nego je još jedan primjer nedostatnog provođenja zdravstvenog nadzora nad konjima na području Republike Hrvatske. Podatak o desetogodišnjem neprepoznavanju/neprijavljivanju

90

influence konja naglašava potrebu za bliskijom suradnjom vlasnika i veterinarskih organizacija sa zajedničkim ciljem unaprjeđenja zdravstvenog statusa i konjogojstva u cjelini.

Influenci sličnim kliničkim znakovima mogu se očitovati adenovirusna i rinovirusna infekcija konja. Proširenost obje ove bolesti dokazana je u istraživanjima načinjenim na području Republike Hrvatske. Kako se uz moguće slične kliničke znakove ipak radi o manje značajnim bolestima u odnosu na influencu konja, iznimno bi bilo važno razlučiti o kojoj se respiratornoj infekciji radi u pojedinom slučaju. Navedeno je značajno radi provođenja mjera suzbijanja bolesti, kako ne bi suvišno provodili značajno opsežnije i skuplje mjere koje se provode pri pojavi influence ukoliko se radi o nekoj od navedene dvije bolesti.

Na području RH, uz do sada navedene bolesti dišnog sustava sporadično se bilježe i slučajevi ždrebećaka. Uzročnik ove bolesti uz izazivanje kliničkih oboljenja konja s različitim posljedicama ima i zoonotski potencijal za imunokompromitirane pacijente. Uz ždrebećak, desetljećima poznatu bolest, u posljednje vrijeme sve veći značaj pridaje se infekcijama ždrebadi s bakterijom Rhodococcus equi, koja najčešće rezultira s upalom pluća u ždrebadi u dobi od 1-4 mjeseca s mogućim smrtnim ishodom. I ovaj uzročnik ima zoonotski potencijal te može uzrokovati oboljenja ljudi. Proširenost ovog uzročnika na području Republike Hrvatske do sada nije istraživana, ali s obzirom na značajnu proširenost u susjednim državama, primjerice Mađarskoj, zasigurno bi trebalo razmišljati o kontroli i na našem području.

Uz navedene bolesti dišnog sustava postoje i još mnogi druge, a uspostava objektivne dijagnostike zasigurno bi ciljanim usmjeravanjem na pojedinog uzročnika unaprijedila liječenje oboljelih životinja kao i kontrolu širenja te posljedično doprinjela daljnjem unaprjeđenju konjogojstva u cjelini. Zarazne bolesti središnjeg živčanog sustava

Zarazne bolesti koje se klinički očituju poremećajima središnjeg živčanog sustava se srećom sporadično pojavljuju, ali u slučaju pojavljivanja izrazito je visoki postotak uginuća oboljelih životinja.

Bjesnoća je bolest koja se svake godine bilježi na području Republike Hrvatske, ali zahvaljujući provedbi sustavnog oralnog cijepljenja lisica, u sve manjem broju. Ipak, bolest i dalje predstavlja prijetnju prije svega pašno držanim konjima. Propisane i provođene mjere kontrole bjesnoće na području RH rizik od oboljenja konja smanjuju na minimum, ali oprez je potreban kako zbog životinja tako i zbog mogućnosti infekcije ljudi, jer se radi o bolesti sa 100%- om smrtnošću u svih oboljelih jedinki.

Za razliku od bjesnoće od koje je zahvaljujući sustavnom provođenju mjera kontrole rizik relativno mali, rinopneumonitis konja sa znacima poremećaja SŽS zabilježen je više puta s visokim postotkom smrtnosti. Relativno mali broj prijavljenih slučajeva rinopneumonitisa konja s poremećajem SŽS, a obzirom na visoku proširenost potvrđenu dokazom protutijela, još jednom potvrđuje nepotpunost provođenja propisanih mjera, čak i u slučaju ovako opasne bolesti s mogućim uginućima. Navedeno još jednom naglašava potrebu za unaprjeđenjem suradnje vlasnika i uzgajivača s veterinarskim organizacijama i odgovornost vlasnika konja u sustavu nadzora zaraznih bolesti.

Infekcija virusom Zapadnog Nila je relativno nova bolest na području RH. Infekcija se nakon prve potvrđene proširenosti 2010. godine nastavila dalje širiti u populaciji konja. Ponovno, bez obzira na visoku proširenost, klinička oboljenja konja do sada nisu službeno prijavljena. Izostanak oboljenja

konja je praktički nemoguć, s obzirom da je u posljednje tri sezone zabilježen veći broj oboljenja ljudi, a poznato je da su oboljenja konja na područjima s dokazanom aktivnošću virusa značajno češća od oboljenja ljudi. Kako se nadzor ove bolesti provodi sukladno Programu koji svake godine propisuje Ministarstvo poljoprivrede, potrebno je bolje informirati vlasnike i uzgajivače konja o značaju bolesti i provedbe programa u cijelosti, kako rezultati ne bi bili samo značajni za suzbijanje bolesti u ljudi nego istovremeno i za zaštitu konja. Ovome se prvenstveno može doprinijeti pravovremenom prijavom svih bolesti s poremećajima središnjeg živčanog sustava u konja i provođenjem objektivne dijagnostike. Navedeno bi jamčilo bolju zaštitu životinja, ali i vlasnika koji borave na tim područjima.

Na području Republike Hrvatske se sporadično bilježe slučajevi oboljenja konja od tetanusa, što je prvenstveno rezultat nedostatne informiranosti i nereguliranosti obveznog cijepljenja konja. Iako se radi o sporadičnim slučajevima, govorimo o bolesti sa smrtnošću preko 50% te je svakako potrebno raditi na suzbijanju iste. Uz tetanus, nekoliko puta je opisivan i botulizam u konja, ponovno bolest s visokom smrtnošću. Međutim, kako je botulizam gotovo isključivo vezan na intoksikacije hranom, sprječavanje nastanka ove bolesti ostaje odgovornost vlasnika.

Uz opisane bolesti postoji još čitav niz uzročnika koji mogu izazvati bolesti sa sličnim kliničkim znakovima. Osnova za otkrivanje pojave i posljedičnog suzbijanja takvih bolesti ponovo je bliska suradnja i pravovremena prijava oboljenja konja veterinarskim organizacijama od strane vlasnika. Ostale zarazne bolesti konja s mogućim značajnim gospodarskim i uzgojnim gubicima

U dosadašnjem tekstu prikazane su najznačajnije zarazne bolesti konja s obzirom na najčešću klinički manifestaciju. Međutim, neophodno je napomenuti prisustvo i obvezu kontrole i drugih zaraznih bolesti kopitara na području RH.

Prije svega potrebno je istaknuti značaj nastavka nadzora infekciozne anemije kopitara, bolesti koja je desetljećima prisutna na području RH, te koja može izazvati iznimne gospodarske i nenadoknadive uzgojne gubitke u slučaju nekontroliranog širenja.

Nadalje, za rasplodne životinje, dio rutinske kontrole prije pripusta, trebalo bi postati pretraživanje na spolni osip konja i zarazni metritis kobila. Obje navedene bolesti, koje se šire spolnim putem, zabilježene su na području RH, a uzrokuju značajne uzgojne gubitke.

Uz to, potrebno je istaknuti i značaj uzročnika infekcija koji uzrokuju poremetnje probavnog sustava. Primjerice rotavirusna infekcija ili infekcije bakterijama Clostridium perfringens, odnosno Clostridium difficile u ždrebadi koje mogu izazvati uginuća uslijed intenzivnih proljeva.

Proširenost navedenih, kao i neke druge bolesti, bilo bi potrebno dodatno istražiti kako bi se objektivizirao njihov značaj i potreba za sustavnom kontrolom na području RH te odredio optimalan sustav nadzora i suzbijanja.

91

influence konja naglašava potrebu za bliskijom suradnjom vlasnika i veterinarskih organizacija sa zajedničkim ciljem unaprjeđenja zdravstvenog statusa i konjogojstva u cjelini.

Influenci sličnim kliničkim znakovima mogu se očitovati adenovirusna i rinovirusna infekcija konja. Proširenost obje ove bolesti dokazana je u istraživanjima načinjenim na području Republike Hrvatske. Kako se uz moguće slične kliničke znakove ipak radi o manje značajnim bolestima u odnosu na influencu konja, iznimno bi bilo važno razlučiti o kojoj se respiratornoj infekciji radi u pojedinom slučaju. Navedeno je značajno radi provođenja mjera suzbijanja bolesti, kako ne bi suvišno provodili značajno opsežnije i skuplje mjere koje se provode pri pojavi influence ukoliko se radi o nekoj od navedene dvije bolesti.

Na području RH, uz do sada navedene bolesti dišnog sustava sporadično se bilježe i slučajevi ždrebećaka. Uzročnik ove bolesti uz izazivanje kliničkih oboljenja konja s različitim posljedicama ima i zoonotski potencijal za imunokompromitirane pacijente. Uz ždrebećak, desetljećima poznatu bolest, u posljednje vrijeme sve veći značaj pridaje se infekcijama ždrebadi s bakterijom Rhodococcus equi, koja najčešće rezultira s upalom pluća u ždrebadi u dobi od 1-4 mjeseca s mogućim smrtnim ishodom. I ovaj uzročnik ima zoonotski potencijal te može uzrokovati oboljenja ljudi. Proširenost ovog uzročnika na području Republike Hrvatske do sada nije istraživana, ali s obzirom na značajnu proširenost u susjednim državama, primjerice Mađarskoj, zasigurno bi trebalo razmišljati o kontroli i na našem području.

Uz navedene bolesti dišnog sustava postoje i još mnogi druge, a uspostava objektivne dijagnostike zasigurno bi ciljanim usmjeravanjem na pojedinog uzročnika unaprijedila liječenje oboljelih životinja kao i kontrolu širenja te posljedično doprinjela daljnjem unaprjeđenju konjogojstva u cjelini. Zarazne bolesti središnjeg živčanog sustava

Zarazne bolesti koje se klinički očituju poremećajima središnjeg živčanog sustava se srećom sporadično pojavljuju, ali u slučaju pojavljivanja izrazito je visoki postotak uginuća oboljelih životinja.

Bjesnoća je bolest koja se svake godine bilježi na području Republike Hrvatske, ali zahvaljujući provedbi sustavnog oralnog cijepljenja lisica, u sve manjem broju. Ipak, bolest i dalje predstavlja prijetnju prije svega pašno držanim konjima. Propisane i provođene mjere kontrole bjesnoće na području RH rizik od oboljenja konja smanjuju na minimum, ali oprez je potreban kako zbog životinja tako i zbog mogućnosti infekcije ljudi, jer se radi o bolesti sa 100%- om smrtnošću u svih oboljelih jedinki.

Za razliku od bjesnoće od koje je zahvaljujući sustavnom provođenju mjera kontrole rizik relativno mali, rinopneumonitis konja sa znacima poremećaja SŽS zabilježen je više puta s visokim postotkom smrtnosti. Relativno mali broj prijavljenih slučajeva rinopneumonitisa konja s poremećajem SŽS, a obzirom na visoku proširenost potvrđenu dokazom protutijela, još jednom potvrđuje nepotpunost provođenja propisanih mjera, čak i u slučaju ovako opasne bolesti s mogućim uginućima. Navedeno još jednom naglašava potrebu za unaprjeđenjem suradnje vlasnika i uzgajivača s veterinarskim organizacijama i odgovornost vlasnika konja u sustavu nadzora zaraznih bolesti.

Infekcija virusom Zapadnog Nila je relativno nova bolest na području RH. Infekcija se nakon prve potvrđene proširenosti 2010. godine nastavila dalje širiti u populaciji konja. Ponovno, bez obzira na visoku proširenost, klinička oboljenja konja do sada nisu službeno prijavljena. Izostanak oboljenja

konja je praktički nemoguć, s obzirom da je u posljednje tri sezone zabilježen veći broj oboljenja ljudi, a poznato je da su oboljenja konja na područjima s dokazanom aktivnošću virusa značajno češća od oboljenja ljudi. Kako se nadzor ove bolesti provodi sukladno Programu koji svake godine propisuje Ministarstvo poljoprivrede, potrebno je bolje informirati vlasnike i uzgajivače konja o značaju bolesti i provedbe programa u cijelosti, kako rezultati ne bi bili samo značajni za suzbijanje bolesti u ljudi nego istovremeno i za zaštitu konja. Ovome se prvenstveno može doprinijeti pravovremenom prijavom svih bolesti s poremećajima središnjeg živčanog sustava u konja i provođenjem objektivne dijagnostike. Navedeno bi jamčilo bolju zaštitu životinja, ali i vlasnika koji borave na tim područjima.

Na području Republike Hrvatske se sporadično bilježe slučajevi oboljenja konja od tetanusa, što je prvenstveno rezultat nedostatne informiranosti i nereguliranosti obveznog cijepljenja konja. Iako se radi o sporadičnim slučajevima, govorimo o bolesti sa smrtnošću preko 50% te je svakako potrebno raditi na suzbijanju iste. Uz tetanus, nekoliko puta je opisivan i botulizam u konja, ponovno bolest s visokom smrtnošću. Međutim, kako je botulizam gotovo isključivo vezan na intoksikacije hranom, sprječavanje nastanka ove bolesti ostaje odgovornost vlasnika.

Uz opisane bolesti postoji još čitav niz uzročnika koji mogu izazvati bolesti sa sličnim kliničkim znakovima. Osnova za otkrivanje pojave i posljedičnog suzbijanja takvih bolesti ponovo je bliska suradnja i pravovremena prijava oboljenja konja veterinarskim organizacijama od strane vlasnika. Ostale zarazne bolesti konja s mogućim značajnim gospodarskim i uzgojnim gubicima

U dosadašnjem tekstu prikazane su najznačajnije zarazne bolesti konja s obzirom na najčešću klinički manifestaciju. Međutim, neophodno je napomenuti prisustvo i obvezu kontrole i drugih zaraznih bolesti kopitara na području RH.

Prije svega potrebno je istaknuti značaj nastavka nadzora infekciozne anemije kopitara, bolesti koja je desetljećima prisutna na području RH, te koja može izazvati iznimne gospodarske i nenadoknadive uzgojne gubitke u slučaju nekontroliranog širenja.

Nadalje, za rasplodne životinje, dio rutinske kontrole prije pripusta, trebalo bi postati pretraživanje na spolni osip konja i zarazni metritis kobila. Obje navedene bolesti, koje se šire spolnim putem, zabilježene su na području RH, a uzrokuju značajne uzgojne gubitke.

Uz to, potrebno je istaknuti i značaj uzročnika infekcija koji uzrokuju poremetnje probavnog sustava. Primjerice rotavirusna infekcija ili infekcije bakterijama Clostridium perfringens, odnosno Clostridium difficile u ždrebadi koje mogu izazvati uginuća uslijed intenzivnih proljeva.

Proširenost navedenih, kao i neke druge bolesti, bilo bi potrebno dodatno istražiti kako bi se objektivizirao njihov značaj i potreba za sustavnom kontrolom na području RH te odredio optimalan sustav nadzora i suzbijanja.

92

Zaključak Nadzor zaraznih bolesti konja na području RH značajno je unaprijeđen posljednjih nekoliko

godina, a zasigurno postoji potreba i za daljnjim unaprjeđenjem. Prvenstveno je potrebno proširiti opseg obveznog pretraživanja u slučaju pobačaja s dodatnim značajnim uzročnicima. Uz to od iznimne je važnosti uspostaviti kontrolu influence konja, kao i mogućnost rutinskog dijagnosticiranja ostalih uzročnika dišnih infekcija. Nadalje, prvenstveno boljom suradnjom vlasnika i uzgajivača s veterinarskim organizacijama, potrebno je značajno poboljšati nadzor nad bolestima koje se klinički očituju poremećajima SŽS. Ovaj dio suradnje značajan je zbog zaštite zdravlja konja, ali i samih vlasnika od infekcije pojedinim mikroorganizmima koji uzrokuju teška oboljenja i u ljudi. Kao poseban doprinos daljnjem uspješnom razvoju konjogojstva, potrebno je u cijelosti uspostaviti kontrolu spolno prenosivih zaraznih bolesti kopitara, kao i intenzivirati suradnju na objektivnoj dijagnostici bolesti ždrebadi koje mogu uzrokovati nenadoknadive uzgojne gubitke.

Sveukupno, nastavak uspješnog zajedničkog rada Ministarstva poljoprivrede i dijagnostičkih laboratorija te veterinarskih organizacija uz značajno veću angažiranost i odgovornost vlasnika i uzgajivača konja jedini je jamac još uspješnijem razvoju konjogojstva u RH. Potpuna suradnja sa svrhom daljnjeg unaprjeđenja u području nadzora i suzbijanja zaraznih bolesti konja mora biti obveza svih sudionika kako bi postigli zajednički cilj, očuvanje autohtonih pasmina konja i daljnje unaprjeđivanja konjičkog sporta i razvoj konjogojstva u cjelini.

93

Zaključak Nadzor zaraznih bolesti konja na području RH značajno je unaprijeđen posljednjih nekoliko

godina, a zasigurno postoji potreba i za daljnjim unaprjeđenjem. Prvenstveno je potrebno proširiti opseg obveznog pretraživanja u slučaju pobačaja s dodatnim značajnim uzročnicima. Uz to od iznimne je važnosti uspostaviti kontrolu influence konja, kao i mogućnost rutinskog dijagnosticiranja ostalih uzročnika dišnih infekcija. Nadalje, prvenstveno boljom suradnjom vlasnika i uzgajivača s veterinarskim organizacijama, potrebno je značajno poboljšati nadzor nad bolestima koje se klinički očituju poremećajima SŽS. Ovaj dio suradnje značajan je zbog zaštite zdravlja konja, ali i samih vlasnika od infekcije pojedinim mikroorganizmima koji uzrokuju teška oboljenja i u ljudi. Kao poseban doprinos daljnjem uspješnom razvoju konjogojstva, potrebno je u cijelosti uspostaviti kontrolu spolno prenosivih zaraznih bolesti kopitara, kao i intenzivirati suradnju na objektivnoj dijagnostici bolesti ždrebadi koje mogu uzrokovati nenadoknadive uzgojne gubitke.

Sveukupno, nastavak uspješnog zajedničkog rada Ministarstva poljoprivrede i dijagnostičkih laboratorija te veterinarskih organizacija uz značajno veću angažiranost i odgovornost vlasnika i uzgajivača konja jedini je jamac još uspješnijem razvoju konjogojstva u RH. Potpuna suradnja sa svrhom daljnjeg unaprjeđenja u području nadzora i suzbijanja zaraznih bolesti konja mora biti obveza svih sudionika kako bi postigli zajednički cilj, očuvanje autohtonih pasmina konja i daljnje unaprjeđivanja konjičkog sporta i razvoj konjogojstva u cjelini.

94