Homer i homersko pitanje

Ime Homer (Homeros) oznaava zbiljsku osobu iako se u starini i u novije vrijeme tumailo kao opa imenica, tj. kao slijepac, talac, drug, sastavlja, a njegovo ime je gotovo zbirno znaenje epskog pjesnitva. No ni danas se nita pouzdano ne zna o Homerovu ivotu. Napisano je mnotvo pjesnikovih ivotopisa, ali su podaci o njima esto proturjeni. Jednako su nepouzdane i sve vijesti o vremenu pjesnikova ivota i domovine. Jedni ga dre suvremenikom Trojanskog rata (1194-1184), drugi misle da je ivio sto, a neki etirsto godina poslije toga rata. Herodot kae da je Homer suvremenik Heziodov. No ni time problem nije rijeen, jer se ni vrijeme Heziodova ivota ne moe pouzdano utvrditi. Mnogo se jonskih i drugih gradova otimalo u ast da su Homerova domovina. ini se da je ipak najstarija i najvie rairena vijest da je Homerovo rodno mjesto eolska Smirna, koja je postala jonskim gradom izmeu 9-8 stoljea pr.n.e, a u novije se vrijeme vjeruje da je moda ivio u Troadi na dvoru nekoga prvaka. Homer se potovao i na otoku Hiju, gdje je jo u povijesno doba postojao kult i porodica rapsoda (Homeridi) koji su imali zadau da uvaju i recitovanjem ire Homerove pjesme. Ono to se pripovjeda o Homerovom ivotu, fantastino je : tajanstveno vanbrano roenje od boga, osobno poznanstvo s mitskim linostima epa, putovanje po gradovima, koji su Homera smatrali za svoga graanina i kraa rukopisnih djela oko ijeg su se autorstva vodili sporovi, a sve su to tipini domiljaji biografa koji su u odsutnosti sigurnije predaje pokuavali bilo im ispuniti Homerov ivotopis. Dok se stvaranje pjesme nije odvajalo od izvoenja i dok je otpjevana pjesma bez traga nestajala, pjesnika se individualnost aeda-improvizatora gubila u opoj bujici kolektivnoga epskog stvaranja. Na rapsodikom stadiju epa, pri izvoenju manje ili vie utvrena teksta, ve moe nastati pitanje o autorstvu s obzirom na dotini tekst, o pjesniku, koji je dao odreen umjetniki oblik herojskim priama. A u prvo vrijeme pjesnikovo ime nije izazivalo posebno interesovanje, pa se lahko zaboravljalo, pa su neki epski spjevovi esto ostajali bezimeni. Pa i nejasnoe oko biografije i datiranja Homera pridruuju se i mnoge tekoe koje se tiu kompozicije i pravog autora Ilijade i Odiseje koji su u antikoj tradiciji povezani s njim. Ozbiljna kritika Homerovih djela zapoela je ve u starini, a njen glavni zadatak bio je da utvrdi koja djela pripadaju Homeru. U poetku su mu se uz Ilijadu i Odiseju pripisivale pjesme epskog ciklusa: Tebaida, Epigoni, Kiprije i dr., zatim zbornik himni,epigrami, Boj aba i mieva (parodija herojskog dostojanstva i sveanog epskog stila) i komine pjesme Margit i Kerkopi. A Herodot je uz Ilijadu i Odiseju priznavao Homeru samo Tebaidu. U homersko pitnje nisu mnogo zadirale filozofske, moralistike i alegorike interpretacije i kritike Homerova teksta od Ksenofana do Platona. Aristotel istie Homerovu superiornost nad drugim epiarima, a nju mu pribavlja jedinstvo i jednostavnost kompozicije. U helenistiko doba aleksandrijski gramatiari prouavali su Homera, zatim provodili recenziju Homerova teksta s velikom filolokom ozbiljnou i napisali su obilne komentare i razdijelili oba epa na 24 knjige (pjevanja). Ueni Aristarg, nejvei filolog tadanjeg vremena, dri Homera autorom oba epa. Protiv Aristarhova miljenja postavili su se Ksenon i Helanik hipotezu da je pravi Homer bio autor samo Ilijade, a neki mlai pjesnik autor Odiseje. Zato su bili nazvani rastavljai ili separatisti, u njihovoj pretpostavci nalazimo prvu klicu homerskog pitanja koje se razvilo u novije vrijeme i raspravlja se o njemu vrlo intenzivno i u sadanje doba te jo nije rijeeno, a moe se saeti oko ovih pitanja: Je li postojao Homer?, Je li on stvorio jedan ili oba epa ili samo najstarije dijelove Ilijade?, Postoji li jedinstvo u kompoziciji samih poema? Odgovori na to obuhvataju i problematiku koja se tie naina kompozicije i aktivnosti pjesnika Homera, tj. je li to bio kreativni zahvat ili sudjelovanje na izgradnji, kompilacija ili samo redakcija. Osniva moderne kritike Homerovih pjesama bio je francuski opat d Aubignac, on u svom djelu Conjectures academigues ou Disertation napisanom 1664., a objavljenog u Parizu 1715. godine smatra Homera samo imenom i Ilijadu krparijom od 40 pjesama, u kojima se govori o Trojanskom ratu. Njih je sastavio neki nepoznat i okretan saiva pjesama. To pluralistiko porijeklo Ilijade mjeavina disparatnih elemenata, nezgrapnost i nepodudarnost sadraja i lingvistika arolikost. Ovdje moemo spomenuti i Dubrovanina Ignjta urevia (1675-1737), koji u dvije rasprave tvrdi da Homer nije postojao i da su priu o trojanskom ratu izmislili pjesnici mitskoga vremena. Meutim, polazei od postavke o jednom autoru Homerova epa antika je kritika smatrala da ima pravo postaviti jedno drugo pitanje: Da li su se spjevovi sauvali u svome prvobitnom obliku? Antiki filolozi komentariui Homera primjeivali su u spjevovima mnogobrojna predmetna nepodudaranja, proturjeja, ponavljanja i stilistiku nesuglasnost. Vrlo je malo bilo onih koji su se usuivali te nedostatke pripisivati autoru, Homeru. U predodbi starih Homer je uvijek ostajao najvei pjesnik, a Ilijada i Odiseja nedostini uzori epa. Stoga su uzrok nedostatka vidjeli u looj sauvanosti Homerova teksta koji je postradao od samovoljnih umetaka. Ueni su izdavai smatrali za svoju dunost da iste tekst spjevova, uklanjajui ili barem biljeei sumnjiva mjesta. Tako da je npr. postupao znameniti izdava i komentator ve spomenuti Aristarah. Jedan drugi smjer u antikoj kritici predloio je radikalnije rjeenje pitanja. Bilo je obavijesti da se Pisistrat uvodei na panatenejskoj svetkovini rapsodiko izvoenje Homerovih spjevova pobrinuo i za utvrivanje nekakva slubenog teksta. S redakcijskim radom, izvrenim za Pisistrata, vezivalo se, npr. nekoliko umetaka u Homerove spjevove, u kojima se slavi Atena. S druge strane antiki su uenjaci primjeivali da se Homerovi junaci ne slue pismom i da se iz doba trojanskog rata nije sauvalo pisanih spomenika. U vezi s tim opaanjima predaja o Pisistratovoj redakciji Ilijade i Odiseje dobila je nov oblik: Homer se nije sluio pismom, pa su se njegova djela sauvala samo usmeno, u sjeanju pjevaa, u obliku pojedinanih pjesama, a za Pisistrata su te rasute pjesme bile sakupljene zajedno. S toga je stanovita tekst Homerovih spjevova proao tri etape: cjelovit i zaokruen u ustima samoga Homera, rasplinuo se i bio iskrivljen od rapsoda; napokon je Pisistratova redakcija uspostavila izgubljenu cjelovitost, ali vie nije imala mogunosti da ukloni proturjeja izmeu pojedinih pjesama koja su se nagomilala u razdoblju njihova usmenog prenoenja izricala se i pretpostavka, da su Pisistratovi redaktori ukljuili u tekst i takve Homerove pjesme koje nisu bile u sastavu spjevova i da npr. X knjiga Ilijade (str.45) predstavlja samostalno djelo. No te su radikalne hiopteze nalazile malo pristaa i poznate su nam naalost samo fragmentarno. U prvobitnu cjelovitost spjevova nije se uope sumnjalo.