ISTOČNO PITANJE obuhvata kompleks problema i događaja u međunarodnim

odnosima u Evropi od kraja XVIII do početka XX st. izazvanih borbom velikih sila - Aus-

trije, Rusije, Francuske, Velike Britanije i Njemačke za prevlast u onim zemljama

Balkanskog poluostrva i Srednjeg istoka koje su se nalazile pod osmanskom upravom.

Stalno slabljenje državne organizacije, zaostalost feudalnog društvenog uređenja i

razbuktavanje oslobodilačkih pokreta bili su glavni uzroci propadanja nekada moćnog

Osmanskog carstva i što je bilo dobra prilika za evropske države da ostvare svoje

ekspanzionističke težnje na račun »bolesnika na Bosporu«. Termin Istočno pitanje počeo se

upotrebljavati poslije izbijanja grčkog ustanka (1821).

Od zauzimanja Carigrada (1453) do Kučuk-Kainardžijskog mira (1774)

Osmansko carstvo je prolazila kroz faze uspona i opadanja, ali je uglavnom zadržalo stečene

pozicije na jugoistoku Evrope. Pred osmanskim prodorom mnogi su se Grci iselili u južnu

Italiju, na Siciliju i mletačka ostrva. U grčke plodne doline naseljavali su se osmanski Juruci

i zemljoradnici iz Male Azije, dok su imanja kršćana ostala ograničena na planinska

područja Makedonije, Tesalije, Epira, centralne Grčke i Peloponeza. Masa seljaka,

bezemljaša i stočara, bila je izvrgnuta eksploataciji i osmanskih i domaćih zemljovlasnika,

kao i samovolji osmanskih upravnih vlasti. Mnogi Grci su bježali u planine i tamo

organizovali hajdučke družine (klefti).

Na drugoj strani neki Grci su postali istaknuti trgovci u Osmanskom carstvu

trgujući žitom, vunom i kožom iz Makedonije, Epira i Tesalije, a drugi su - naročito

stanovnici carigradske četvrti Fanara - zauzimali visoke položaje u osmanskoj upravi.

Hajdučija, crkva i škole održavale su živom narodnu svijest, a sve jače pritisak osmanske

uprave uzrokovao je niz buna i u XVIII st. sve jači pokret za oslobođenjem.

Za vrijeme rata Rusije i Osmanskog carstva 1768-74, na poticaj Rusije, izbio je

1770. ustanak na Peloponezu. Iako je bio krvavo ugušen, grčki otpor nije bio slomljeni.

Nakon mira 1774. koji je Rusiji dao pravo plovidbe trgovačkih brodova na Crnom moru i

Dunavu i pravo pokroviteljstva nad pravoslavnim narodima Osmanskog carstva, ova počinje

da gubi pozicije, a velike sile od tada primjenjuju na Istoku politički sistem ravnoteže snaga.

U periodu 1787-92. Austrija i Rusija su vodile rat protiv Osmanskog carstva da bi ga

rasparčale, međutim uslijed jake diplomatske akcije Velike Britanije i izbijanja Francuske

revolucije bile su prinuđene da zaključe, bez naročitih dobiti, mirovne ugovore (Austrije i

1

Osmanskog carstva u Svištovu 4. VIII 1791 i Rusije i Osmanskog carstva u Jašiju 9. I 1792).

Rusija je stekla prvenstvo u rješavanju Istočnog pitanja.

Francuska invazija na Egipat (1798) približila je Osmansko carstvo Velikoj Britaniji, Rusiji

i Austriji. Bečki kongres (1815) potvrdio je faktičko stanje: Rusi su se učvrstili na donjem

Dunavu, a Britanci su zadržali Maltu i Jonske ostrva. Balkansko pitanje postalo je glavni

politički problem Evrope: na početku XIX stoljeća pojavili su se na Balkanu oslobodilački

pokreti. Srpski ustanci 1804-13. i I815. omogućili su jednom dijelu srpskog naroda da

stekne autonomnu upravu, a ostalim su narodima dali podstreka za slične pokrete.

U okviru pokreta za oslobođenje od osmanske uprave u Odesi je 1814. osnovano

revolucionarno društvo Philike Hetairia (Heterija). Njegov predsjednik Alexandros

Ypsilantis upao je sa 2.000 ljudi u martu 1821. iz Rusije u Moldaviju, podigao ustanak u

Iaşiju, ali je doživio neuspjeh. Međutim, već u aprilu iste godine pod vodstvom

arhiepiskopa Germanosa izbio je ustanak na Peloponezu, a dižu se i ostali krajevi Grčke.

Ubrzo je oslobođena čitava srednja i južna Grčka. Time je započeo prvi period rata za

nezavisnost (1821- 24), u kojem ustanici, uz pomoć evropskih dobrovoljaca i podršku

velikih sila, nižu uspjehe, te u januaru 1822, na skupštini u Epidauru proglašavaju

nezavisnost Grčke, donose prvi ustav i osnivaju vladu. Međutim, političke razmirice i

nedisciplina u redovima ustanika, a posebno izvježbana vojska egipatskog paše Mehmed

Alija, koja je pritekla u pomoć Osmanlijama, u drugom su razdoblju rata (1824-27) posve

promijenile položaj na frontovima. Nakon 12 mjeseci opsade pada Misolungi (1825-26),

Osmanlije ulaze u Atenu; čitava kopnena Grčka je bila u njihovim rukama.

Nastaje treće razdoblje (1827-29). Uz podršku velikih sila narodna skupština u Trezenu,

u martu 1827, izabrala je za predsjednika vlade grofa Capodistriju i izglasala nov ustav.

Kako je Osmansko carstvo odbilo zahtjev Rusije, Velike Britanije i Francuske da odobri

Grčkoj autonomiju, saveznička flota porazila je 20. X 1827. osmansku i egipatsku

mornaricu u luci Navarino. Poraženo zatim u ratu s Rusijom, Osmansko carstvo je moralo

mirom u Jedrenu 1829. priznati nezavisnost Grčke. Londonskim ugovorom u maju 1832.

Grčka je proglašena kraljevinom, a kraljem je postao bavarski princ Otto von Wittelsbach.

God. 1833. Atena postaje prijestolnicom nove države.

2

Za vladavine Otona I (1832 - 62) nastavljene su unutrašnje političke borbe, poticane od

velikih sila. Nakon septembarskog ustanka u Ateni 1843, kralj je bio prisiljen donijeti novi

ustav, kojim se uvodi dvodomni parlamentarni sistem.

Grčki ustanak (1821-30) završio se stvaranjem prve nezavisne države u procesu

raspadanja Osmanskog carstva. Velike sile prikrivale su prave ciljeve svoje politike, koja je

dijelom bila rezultat i njihovih međusobnih odnosa, pa su svoju ekspanzionističku politiku

na Bliskom istoku vodile pod izgovorom zaštite podjarmljenih naroda. Osmansko carstvo

ugroženo egipatskom krizom i egipatsko-osmanskim ratom (1831-33), prihvatila je neku

vrstu ruskog pokroviteljstva ugovorom u Unkiar-Skelessiju (8. VII 1833), kojim se ruskim

ratnim brodovima dozvoljavao prolaz kroz Dardanele, ali je ponovno došla u kritičan

položaj 1839. zbog nastojanja egipatskog kediva Mehmed Alija da se proglasi nezavisnim.

Zalaganjem Velike Britanije, koja je očuvanjem integriteta Osmanskog carstva nastojala

oslabiti ruski utjecaj u moreuzima, njen je međunarodni položaj nešto ojačan: evropske sile

su se obavezale da će poštovati integritet Osmanskog carstva (I londonska konvencija, 15.

jula 1840), a Dardanelskim ugovorom (II londonska konvencija, 13. jula 1841) obećale su

da će poštovati sultanovo pravo zatvaranja tjesnaca stranim ratnim brodovima dokle god je

Osmansko carstvo u miru. Tim konvencijama Velika Britanija se zapravo nametnula

protektorom Osmanskog carstva i mogla je kontrolirati razvoj političke situacije na Balkanu

i Bliskom istoku.

Bajazit I je 1393. Pokorio Bugarsku. Krajem XVIII i početkom XIX stoljeća u Bugarskoj jača

pokret za oslobođenje od osmanske vladavine. Bugarski dobrovoljci sudjeluju u velikom

broju u ratovima između Rusije i Osmanskog carstva (1806—12, 1826—29), u Prvom

srpskom ustanku (1804—13) te u borbama za oslobođenje Grčke (1821—29). Uslijed

represalija osmanskih vlasti, narod masovno seli u Srbiju, Vlašku i Rusiju. Feudalna

eksploatacija dovela je do mnogobrojnih seljačkih ustanaka: 1835, 1837, 1841, 1850. Na

čelu bugarske nacionalnorevolucionarne borbe nalazi se G. S. Rakovski, organizator ustanka

1841, te osnivač bugarske legija u Beogradu 1862. i 1867. Njegov su rad nastavili Lj.

Karavelov i V. Levski, koji su u Bukureštu osnovali Bugarski revolucionarni komitet 1869.

Nakon smrti Levskoga 1873, na čelu revolucionarno-demokratskog krila oslobodilačkog

pokreta stajao je H. Botev, koji je bio pristaša općeg narodnog ustanka, dok je Lj. Karavelov

3

sa strujom liberalnih demokrata bio za kompromisnije stavove (autonomija u okviru

Osmanskog carstva.).

U XVIII i XIX st., u toku ratova evropskih država protiv Osmanskog carstva,

kneževine Vlaška i Moldavija gotovo stalno bile pod okupacijom austrijske, odnosno ruske

vojske. Međutim, ruski utjecaj na tom području bio je sve jači. Mirom u Kučuk-

Kajnardžiju 1774, po završetku rusko-osmanskog rata-1768-74. Rusija je stekla pravo

zaštite pravoslavnog stanovništva u Vlaškoj i Moldaviji i pravo da te kneževine (koje su

ostale i dalje pod osmanskim suverenitetom) diplomatski zastupa kod Porte. Brojni seljački

ustanci u XVIII st. dostigli su vrhunac 1784-85. u Transilvaniji u velikom ustanku koji su

predvodili N. Horia, J. Cloşca i G. Crişan, a izbio je protiv nasilja ugarskog i erdeljskog

plemstva. Porta je sve više sužavala autonomiju Dunavskih kneževina čija je vojska

raspuštena, tvrđave razrušene, trgovine podređene interesima monopola Osmanskog carstva

Knezove Vlaške i Moldavije (hospodare) postavljali su osmanski sultani iz redova

fanariota. Takvo stanje znatno je usporilo proces nastanka rumunskog građanstva i

rumunske nacionalne svijesti. Ranokapitalistički proizvodni odnosi javljaju se tek u drugoj

pol. XVIII st., kada su zabilježeni i prvi pokušaji da se historijskim i literarnim

argumentima dokaže kontinuitet i jedinstvo rumunskog naroda. Inspirisani Francuskom

revolucijom, rumunski nacionalisti na čelu s T. Vladimirescuom 1821. podižu veliki

protuosmanski i protufeudalni ustanak, koji je zahvatio široke slojeve naroda i, premda

ugušen vojnom silom, urodio ukidanjem vlasti fanariota u ovim kneževinama.

Nakon rata Rusije i Osmanskog carstva 1828- 29. mirom u Edirneu ove kneževine su dobile

neku vrstu ustava: tzv. Organskim regulamentima stekle su pravo da biraju svoje gospodare.

Težnja za nacionalnom slobodom i ujedinjenjem bila je imperativ i građansko-demokratske

revolucije 1848. u Rumuniji. Dok je ustanak u Vlaškoj savladan brzo, u Moldaviji je pod

vodstvom revolucionara N. Bălcescua, nakon uspjeha postignutih u samom početku ustanak

bio svladan tek kasnije posredovanjem osmanske i ruske carske vojske. Ni u Dunavskim

kneževinama a ni u Transilvaniji poslije revolucionarne 1848. nisu mogli biti uspostavljeni

stari društveni odnosi.

4

Rusija je za vrijeme cara Nikole I, pokušavala da sama riješi Istočno pitanje i

ostvari vjekovnu težnju svoje vanjske politike: izlazak na toplo otvoreno more preko

Carigrada i moreuza. Međutim taj korak doveo ju je u opasnu izolaciju, zbog koje je

izgubila Krimski rat (1853-56).

Uzroci Krimskog rata bili su u diobi Osmanskog carstva, tj. u nesporazumu oko

toga između Rusije i zapadnoevropskih zemalja. Rusija je od 1774. stekla pravo da bude

pitana za stvari vezane za kršćane u Osmanskom carstvu i to je dalje išlo i kroz ratove 1806-

1812, 1828-1829. Rusija je težila sporazumu sa jednom zapadnom zemljom, najčešće sa

Austrijom, nudeći joj veliki dio Balkana, ali je Austrija doživjela slom 1848. pa je ta

namjera propala. Francuska je željela da se vrati na položaj evropskog hegemona, koji je

imala do 1815., i to da se vrati jednim velikim kongresom. Ali, shvatila je da to ne može

sama, pa je 1831-1846. bila u srdačnom savezu sa Velikom Britanijom, što je prekinuto

francuskom intervencijom u Alžiru. Od 2. decembra 1852. Napoleon III je vladao Drugim

carstvom koje se do 1860. nalazilo u svojoj autoritativnoj fazi, a od 1860 je bilo liberalnije.

Drugo carstvo je radilo na tome da se Francuska prizna kao velika sila ali

Napoleon III nije bio priznat od Rusije, a ni Austrije kao monarh. Austrija je težila

onemogučavanju dizanja revolucije u Srbiji a istovremeno podržava pravoslavnu crkvu, sve

u cilju onemogućavanja revolucije na Balkanu jer bi se nakon Srba pobunili i Hrvati a zatim

i Mađari, što bi dovelo do raspada Monarhije. Rusija nije priznavala nacionalni pokret na

Balkanu, podržavajući njegovu fragmentaciju.

Godine 1852. je došlo do sukoba sa Francuskom. Vodio se sukob oko zaštite

svetih mjesta u Palestini, jer i jedni i drugi imaju ugovore sa Osmanskim carstvom oko tog

pitanja. Krajem juna 1853. godine ruska vojska je ušla u Moldaviju i Vlašku, porazila

osmansku flotu kod Sinope a onda su se iz straha da Rusi ne uđu u Carigrad Francuska i

Velika Britanija uključile u rat, 1854. Rat se pretvorio u veliki poraz Osmanskog carstva,

iako je njegovu vojsku vodio veoma sposobni Omer paša Latas. Britanija je u rat ušla 27.

marta 1854, a dan kasnije i Francuska zbog opasnosti od dubokog ruskog prodora. Ruski car

je tada poslao emisare u mnoge evropske države. Orlov je u Beču nudio Austriji protektorat

nad Srbijom, a od Srba i Crnogoraca se tražilo da ne dižu ustanak protiv Osmanskog carstva.

S druge strane od Grka i Bugara se upravo to tražilo. Izbio je ustanak u Grčkoj, u

Makedoniji i u Tesaliji. Francuska i Britanija su stvorile bazu kod Skadra, a zatim i u

5

Bugarskoj. Opsjedali su rusku luku Sevastopolj u kojoj su Rusi potopili svoju flotu i

onemogućili Francuskoj i Britaniji da priđu sa svojom flotom. Onda su saveznici uspjeli

iskrcati 120.000 vojnika, bolje naoružanih od 110.000 ruskih. Ruska vojska je poražena kod

Crne Rijeke, Nekermana, Balaklave.

U rat 1855. je ušao i Pijemont, radi mogućnosti podsticanja pitanja talijanskog

ujedinjenja na budućem mirovnom kongresu. Sevastopolj je pao 10. septembra 1855. a

Nikola I je umro pa su Rusi tražili primirje. Mir je potpisan u Parizu 30. marta 1856.

Njegove odredbe su bile:

1. neutralizacija Crnog mora, što je značilo da države koje izlaze na Crno more

prihvataju obavezu da neće držati flotu, utvrde, vojne baze i arsenale na njemu.

2. Potvrđen je protektorat sila ugovornih država nad kršćanima u Osmanskom carstvu.

Sultan je 1856. proglasio Hatihumajun, po kome su kršćani izjednačeni sa muslimanima u

svim pravima i obavezama. Da bi sproveo reforme sultan je morao povećati poreze, što nije

išlo zbog nezadovoljstva naroda, pa je uzimao zajmove od Francuske i velike Britanije pa i

od pape. Zapadni saveznici su prisilili sultana da im daje na upravu Egipat u slučaju da ne

bude mogao vratiti zajam. Tako je Egipat 1872. postao britanska kolonija a Tunis

Francuska. Sultan je mogao povećati desetinu i dati je u zakup. Poslije je ona postala

osmina, pa je u nekim oblastima od polovine postala dvotrećina iako joj je ostalo ime

desetine.

Dozvoljena je slobodna plovidba Dunavom. Osnovana je Podunavska komisija koja je to

nadgledala. Od Rusije je oduzeta primorska oblast Besarabije i Rusija je prestala biti

podunavska zemlja.

Potvrđene su odredbe o moreuzima, s tim što nije priznato pravo Rusiji da u eventualnom

budućem ratu sa Osmanskim carstvom nameče mirovne obaveze u slučaju pobjede.

Odredba o neutralizaciji je ukinuta 1871. na Londonskoj konferenciji i to na inicijativu

Francuske. Protektorat Rusa nad kršćanima u Osmanskom carstvu je samo odložen a to

pitanje nije riješeno pariškim mirom.

Ovaj mir je otvorio dva pitanja: pitanje Rumunije i Italije.

Pariskim mirovnim ugovorom 1856. uz garanciju država potpisnica obje kneževine

zadržavaju svoje povlastice pod suverenitetom Osmanskog carstva. Moldavija je dobila od

6

Rusije južnu Besarabiju. God. 1859. skupštine obiju kneževina izabrale su za zajedničkog

vladara moldavskog kneza Aleksandra Kuzu (1859-66). Time je de facto stvorena

jedinstvena rumunska država, a to su stanje 1861. priznale velike sile i Osmansko carstvo.

Pod Kuzinom upravom proveden je niz reformi, koje su išle za likvidacijom feudalnog

nasljeđa; ukinuto je kmetstvo (1864), provedena izborna reforma, reorganizovano je

školstvo, osnovani su univerziteti u Iaşiu i Bukureštu. Te reforme su pobudile otpor

boljara, koji su prisilili Kuzu da 1866. abdicira. Za kneza je izabran Karlo I (1866-1914) iz

dinastije Hohenzollern-Sigmaringen. Po novom ustavu uveden je parlament ali je vladar

imao pravo apsolutnog veta nad zakonodavstvom, a samo kršćani su mogli postati rumunski

građani. Nakon rusko- osmanskog rata 1877-78. Rumunija je Berlinskim ugovorom 1878.

dobila potpunu nezavisnost od Osmanskog carstva. Južnu Besarabiju morala je odstupiti

Rusiji a za to je kao odštetu dobila sjevernu Dobrudžu s lukom Constancom. Aneksija južne

Besarabije izazvala je jako neprijateljstvo prema Rusiji te zbližavanje Rumunije s Austro-

Ugarskom i Njemačkom s kojima je Rumunija 1883. sklopila tajni savez. Osamdesetih

godina u Rumuniji je uspostavljeno jedinstveno tržište i uklonjeni posljednji ostaci

feudalizma, počela je izgradnja industrije, željezničke mreže i lučkih postrojenja, pri čemu

je angažiran znatan strani kapital. God. 1881. Rumunija je proglašena kraljevinom.

Pariskim ugovorom (30. III 1856) pet velikih sila (Velika Britanija, Francuska,

Austrija, Pruska i Rusija) i Sardinija garantovalo je Osmanskom carstvu nezavisnost i

teritorijalni integritet, neutralisano Crno more i preuzelo zajedničko pokroviteljstvo nad

Srbijom, Vlaškom i Moldavijom. Time je uspostavljen dominantan francusko-britanski

utjecaj u Osmanskom carstvu i istočnom Sredozemlju. Zainteresirane za Istočno pitanje

posebno nakon otvaranja Sueskog kanala 1869, velike sile nastavile su svoju imperijalisti-

čku politiku. Međutim, pod parolom »Balkan balkanskim narodima« vršile su se 1860-68.

pripreme za okupljanje tih naroda u prvi balkanski savez. U tim akcijama osobito se isticala

Srbija. Cilj im je bio rušenje Osmanskog carstva i povezivanje novostvorenih država

federativnim uređenjem. Toj politici protivile su se sve sile osim Rusije, koja je vjerovala

da će tim putem ostvariti svoje težnje u vezi s Carigradom, moreuzima i Balkanom.

Godine 1862. nastaje vojna pobuna u Grčkoj u Návplionu i drugim mjestima, što je izazvalo

promjene na prijestolju. Kraljem je postao britanski kandidat, Georg I (1863-1913), sin

danskog kralja Kristijana, a Britanija je predala Grčkoj otoke u Jonskom moru, koje je

7

držala još od vremena napoleonskih ratova. Izvršene su političke reforme uvođenjem novog

ustava (1864) i uspostavljanjem skupštine. Godine 1866. izbio je ustanak na Kreti, u koji se

htjela umiješati i Grčka, ali je na zahtjev Britanije i Francuske morala odustati od

intervencije.

Od sredine XIX stoljeća kada je pitanje raspada Osmanskog carstva ušlo u akutnu fazu,

porastao je interes evropskih država za Bosnu i Hercegovinu. Posljedica te nove politike

bilo je otvaranje konzulata evropskih država u Bosanskom ejaletu: Austrije 1850.,

Francuske 1853., Engleske 1856., Rusije 1857., Italije 1862. i Pruske 1864. godine.

Poseban interes za Bosnu i Hercegovinu pokazivala je Austrija, koja je u Sarajevu otvorila

generalni konzulat, a u Banja Luci, Brčkom i Mostaru vice konzulate. Od tada u Bosnu i

Hercegovinu upučuju se vojni i politički stručnjaci, novinari, putpoisci, uhode…

Poraz Austrije u ratu sa Francuskom (1859.) i Pruskom (1866.) preorijentisao je politiku

Habsburgovaca na istok. Posljedica te političke preorijentacije bio je Šenbrunski sporazum,

kojim je Rusija 1873. priznala Austro-Ugarskoj da ima vitalnih interesa u Bosni i

Hercegovini.

Austro-Ugarska je smatrala da zaposjedanjem BiH ostvaruje značajne ciljeve:

u strateškom smislu osigurava posjedovanje Istre i Dalmacije,

poduzima značajan korak u ekonomskom i politièkom prodoru na jugoistok,

spriječava stvaranje velike države na južnim granicama,

osigurava svom kapitalu znaèajno privredno podruèje,

zaposjedanjem Bosne i Hercegovine bilo bi nepotrebno održavanje Vojne Krajine,

jer bi ona tada preuzela njenu pograničnu ulogu. Ona bi bila vraćena Hrvatskoj, koja bi se

povećala i ojačala pa bi mogla tražiti ujedinjenje hrvatskih zemalja. Tako proširena Hrvatska

bi bila protuteža Srbiji i Crnoj Gori i predstraža Monarhije na istoku.

Car Franjo Josif, iako pod utjecajem vojne stranke, bio je protiv svih tendencija u istočnoj

politici Monarhije. Takav stav zastupao je i ministar spoljnih poslova Gyula Andrassy. Svoj

stav prema istočnom pitanju ispoljio je na sjednici krunskog vijeća 29. januara 1875. On

smatra da Osmansko carstvo za Austro-Ugarsku posjeduje dar proviđenja, jer održava status

quo malih balkanskih država i sprječava njihove nacionalne aspiracije. Da nije nje, sve ove

aspiracije bi se sručile na glave Monarhije. On smatra da ako bi Bosna i Hercegovina pripala

8

Srbiji ili Crnoj Gori, ili ako bi se tamo obrazovala neka nova država, tada bi Austro-

Ugarska propala i preuzela ulogu bolesnika.

Strah od stvaranja nacionalnih država na Balkanu pojačan je i željom za ekonomskom

ekspanziujom Monarhije.

Ustanak u ljeto 1875. u BiH vladajući krugovi Monarhije shvatili su kao direktan povod da

istaknu kandidaturu za ulogu pacifikatora i administratora zemlje. Prvi korak u tom pravcu

poduzet je 30 decembra 1875. upučivanjem note velikih silama u kojoj se od Porte

zahtjevalo da sprovede bar neke osnovne reforme reforme, kao što su vjerska jednakost,

ukidanje zakupa poreza, da se sredstva od poreza koriste isključivo u pokrajinama, da se

poboljša mpoložaj seljaštva... Taj korak poduzet je sa ciljem da se bosansko pitanje izoluje i

da se tako otkloni mogućnost da se Rusija angažuje kao zaštitnik interesa hrišćanskih

Slavena. Nota nije postigla svoj cilj zbog protivljenja Velike Britanije.

U maju 1876. sastali su se u Berlinu Bismarck, Gorčakov i Andrassy, koji su usvojili plan o

intervenciji 6 velikih sila u Istanbulu, radi sprovođenja reformi u Bosni i Hercegovini.

Krajem juna 1876. zaratile su Srbija i Crna Gora protiv Osmanskog carstva. U takvoj situaciji

sastali su se 8. jula u Reichstadtu Franjo Josip i Aleksandar II u pratnji svojih ministara

Andrassyja i Gorčakova. Na sastanku je postignut dogovor da u slučaju pobjede Osmanskog

carstva Srbija i Crna Gora trebaju biti spašene i održan status quo. U slučaju poraza

Osmanskog carstva Srbija i Crna Gora bi proširile i sastale bi se na Limu. Bosna i

Hercegovina bi pripala Austro-Ugarskoj a Rusija bi dobila Besarabiju i neke posjede u

Maloj Aziji. Bugarska, Rumelija i Albanija bi postale autonomne države, a Istanbul

slobodan grad dok bi se Tesalija i Krit sjednili sa Grčkom.

Nakon što je Osmansko carstvo potvrdilo svoju nadmoćnost nad Srbijom i Crnom Gorom,

poduzeta je akcija da se održi status quo na Ba lkanu. Rusija je ultimatumom Porti osigurala

Srbiji primirje a zatim je uspjela privoljeti velike sile da se u Istanbulu sazove evropska

konferencija koja bi Osmanskom carstvu nametnula reforme u Bosni i Hercegovini i drugim

njenim evropskim pokrajinama.

Ambasadorska konferencija održana je u Istanbulu od 12. do 20. decembra 1876. Mladi

nacionalistički krugovi u Osmanskom carstvu koje je vodio Modhat paša pokušali su izbjeći

diktat velikih sila svečanim proglašenjem ustava za cijelu zemlju, 23. decembra 1876. Nova

9

osmanska vlada insistirala je da se projekat reformi mora podnijeti na odobrenje

ustavotvornojn skupštini, koja se nije uspjela sastati.

Rusija je tada odlučila da stupi u rat kako bi osigurala svoje interese na Balkanu i eventualno

se dokopala Istanbula i moreuza. Prije toga, nastojala je da se osigura obnavlajnjem

Reichstadtskog sporazuma sa Austro-Ugarskom. Tako je 15. januara 1877. u Budimpešti

sklopljena konvencija da bi se izbjegla kolizija austrijskih i ruskih interesa u istočnom

pitanju. Austro-Ugarska se obavezala na neutralnost u ratu Rusije i Osmanskog carstva, a za

uzvrat je dobila pravo da izabere momenat i način okupacije Bosne i Hercegovine.

Dogovoreno je da se o teritoriji Novopazarskog sandžaka odluči naknadni i da u slučaju

raspada Osmanskog carstva na Balkanu neće stvarati nikakva balkanska država.

Pošto je osigurala neutralnost Austro-Ugarske Rusija je u aprilu 1877. objavila rat

Osmanskom carstvu. Kada je nakon višemjesečne opsade pala Plevna ruska i osmanska

vojska podjednako su bile iscrpljene. Rusi nisu bili sposobni za daljnje ofanzivne operacije,

pa su prihvatili dac se u Jedrenu 13. januara 1878. sklopi primirje.

Sanstefanskim preliminarnim mirovnim ugovorom (3.III 1878), za Bosnu i Hercegovinu je

bila predviđena neka vrsta autonomije u okviru Osmanskog Carstva. Budući da u ugovoru

nisu pominjani njeni zahtjevi za Bosnu i Hercegovinu, Monarhija je izašla iz saveza sa

Rusijom. Tako je bila neizbježna revizija Sanstefanskog ugovora i sazivanje kongresa

velikih sila u Berlinu, 13.VI do 13.VII 1878. Povoljna međunarodna situacija pred Berlinski

kongres davala je Austro-Ugarskoj garancije da će njene namjere prema Bosni i Hercegovini

biti podržane.

Odluka o sudbini Bosne i Hercegovine predstavljala je pored bugarskog probleka najvažniji

zadatak kongresa. To pitanje postavljeno je na dnevni red na osmoj sjednici Kongresa, 28.

juna 1878.

U svom istupu na kongresu austrijski ministar grog Andrassy je naglasio da je pitanje Bosne i

Hercegovine od evropskog interesa i da su posljednji događaji pokazali da Osmansko carstvo nije bilo

u stanju suzbiti nemire. Sanstefanskim mirom predviđena autonomija BiH ne bi umirila vjerske sukobe

i socijalne nemire. U cilju stvaranja mira ministar Andrassy je tražio da se jednim formalnim ugovorom

BiH povjeri Austro-Ugarskoj.

Taj zadatak preuzeo je na sebe britanski predstavnik na kongresu lord Solsberi. On je istakao

da je bosanskohercegovačko pitanje evropski problem za čije rješenje Osmansko carstvo,

10

oslabljeno ratom, nije sposobno. Stoga je on podnio formalni prijedlog da se Austro-

Ugarskoj povjeri mandat da upravlja Bosnom i Hercegovinom. Sa tim britanskim

prijedlogom složile su se sve evropske sile, osim Osmanskog carstva.

Iako se V. Britanija obavezala da će u svakoj formi podržati prikljkučenje BiH Austro-

Ugarskoj, britanski prijedlog nije značio potpunu aneksiju nego samo “okupaciju i upravu”.

Takva formula odgovarala je ministru Andrassyju prije svega iz unutrašnjopolitičkih

razloga. Parlament i vlada nisu bili skloni na direktno prikčjučenje BiH a vodeći ugarski

krugovi kao i Nijemci u Austriji smatrali su da bi priključrnjrm došlo do porasta

2neprijateljskih elemenata u Monarhiji.

Njemačka i Velika Britanija su vršile pritisak na osmanske delegate da prihvate odluke

kongresa. Na sjednici od 4. jula osmanki delegati su pročitali izjavu da je “carska vlada

uzela u vrlo ozbiljno razmatranje mišljenje kongresa o pogodnim sredstvima za povračaj

mira u BiH i da ona u to stavlja potpuno povjerenje i zadržava sebi pravo da se u tom

pogledu sporazumije sa bečkom vladom.” Ministar Andrassy je bio zadovoljan ovom

izjavom , pa je njemački kancelar Bismarck kao predsjedavajući objavio da je Austro-

Ugarska dobila mandat da okupira i upravlja pokrajinama Bosnom i Hercegovinom.

Na sam dan potpisivanja ugovora, 13. jula 1878. osmanski delegati su dobili od

austrougarskih predstavnika pismenu izjavu da “suverena prava sultana na pokrajine BiH

neće pretrpjeti nikakve povrede faktom okupacije, i da će se okupacija smatrati

privremenom.

Članom 25. Berlinskog ugovora Austro-Ugarska je dobila pravo da okupira i upravlja

pokrajinama Bosnom i Hercegovinom.Ujedno je određeno da Austro-Ugarska ima pravo da

u području Novopazarskog sandžaka drži svoje garnizone, o čemu će se naknadno

sporazumjeti sa Portom.

Sporazumom zaključenim u Istanbulu 21. aprila 1879. Austro-Ugarska je uvela svoje

garnizone u Sandžak a Porti ostavila upravu i administraciju.

Berlinski kongres, kao i neposredne poslijekongresne promjene bile su od presudnog značaja

na tok evropskog političkog života najmanje do aneksione krize, 1908.

Osmanlije su tokom 1875—76. svladali bugarske ustanke (Starozagorski i Aprilski). Bugarski

dobrovoljci sudjeluju u ratu Srbije i Osmanskog carstva1876. i Rusko-turskom 1877—78.

Nakon poraza osmanskih trupa (Šipka, Plevna), Sanstefanskim mirovnim ugovorom od 3.

11

III 1878. stvorena je velika Bugarska, koja je obuhvaćala i dijelove ist. Srbije, Albanije i

Makedoniju. Ovo su, međutim, revidirale velike sile na Berlinskom kongresu 13. jula 1878,

ostavivši nebugarske krajeve i dalje pod Osmanskim carstvom.

Na područja između Dunava i Balkana stvorena je Kneževina Bugarska, a južno od Balkana

autonomna pokrajina Istočna Rumelija, obje pod osmanskim suverenitetom. U februaru

1879. Veliko sobranje usvojilo je Trnovski ustav, a u aprilu iste godine izabran je

Aleksandar Hessen-Battenberg za kneza (1879—86). Plovdivskim prevratom u septembru

1885. izvršeno je ujedinjenje s Istočnom Rumelijom. To je dovelo do vojnog konflikta sa

Srbijom, jer je kralj Milan smatrao da je narušena ravnoteža na Balkanu. Srpsko-bugarski rat

1885—86. završio je srp. porazom na Slivnici, ali je već u februarru 1886. došlo do primirja,

te II mirovnog ugovora u Bukureštu na bazi »status quoa« (3. III 1886). Dana 9. VIII 1886.

kneza Battenberga oborili su s vlasti rusofilski oficiri. Unatoč protestu Rusije, za kneza je

izabran Nijemac Ferdinand I iz dinastije Sachsen-Coburg-Gotha (1887—1918). God. 1893.

formirana je VMRO koja je imala za cilj oslobođenje mak. Slavena od osmanske uprave.

God. 1903. osmanske trupe su ugušile Ilindenski ustanak u Makedoniji i Preobraženski

ustanak u okolici Jedrena (Odrinsko).

Posljedice bosanske krize (Bosansko-hercegovački ustanak, 1875-78), srpsko-tur. rat (1876-

77) i rusko-tur. rat (1877-78) omogućili su djelomično ostvarenje ciljeva oslobodilačke

borbe: Srbija, Crna Gora i Rumunija dobile su na Berlinskom kongresu (1878) priznanje

nezavisnosti, Bugarska autonomiju, ali Bosna i Hercegovina su okupacijom potpale pod

upravu Austro-Ugarske. Tajnim ugovorom Osmansko carstvo je Velikoj Britaniji 1878. od-

stupilo Cipar, 1881. Francuska je proglasila protektorat nad Tunisom, a Egipat je 1882.

došao pod kontrolu Velike Britanije. Ujedinjenje Bugarske s Istočnom Rumelijom

proglašeno je 1885. Osmansko carstvo se sve više približavalo Njemačkoj; njem. kapital

plasirao se u privredu Osmanskog carstva (Deutsche Bank dobila je 1902. koncesiju za iz-

gradnju Bagdadske željeznice (kojom je ostvarena direktna veza Carigrad-Perzijski zaljev) i

tako ugrozila britanske interese u Perziji. Od kršćanskog naroda jedino su Makedonci ostali

pod osmanskom upravom. Kod makedonskih intelektualaca javio se krajem XIX stoljeća

pokret za ostvarenje nacionalnih težnji. Nakon Ilindenskog ustanka u Makedoniji (1903),

velike sile počele su se zauzimati za provođenje reformi na tom području. Njihova je akcija

12

zaustavljena dolaskom na vlast Mladoturaka (1908) i aneksijom Bosne i Hercegovine (u

oktobru 1908) od strane Austro-Ugarske. Oslabljena porazom na Dalekom istoku (u ratu s

Japanom, 1904-05) i revolucijom (1905), Rusija je prepustila Balkan utjecaju Austro-

Ugarske. U rješavanje Istočnog pitanja uključila se tada i Italija, koja je za talijansko-tur.

rata 1911-12 okupirala Tripoli, Cirenaiku i Dodekanez.

Mladoturska revolucija 1908.

Lanac revolucija početkom XX stoljeća zahvatio je i Osmansko carstvo koje se cijelo

prethodno stoljeće nalazilo u dubokoj krizi. Još 60-ih godina XIX stoljeća u redovima

inteligencije školovane na zapadu javlja se ideja revolucije, u čijem širenju su značajnu

ulogu imali književnici i publicisti. Revolucionarni ideolozi su vjerovali da se duboka kriza

može riješiti modernizacijom države, tj. da Osmansko carstvo dobije ustavni poredak. Oni

osnivaju 1865. opozicionu struju “Novi Osmani” na čijem čelu su bili Ibrahim Šinasi,

Namik Kemal, Zija paša. Zajedno sa još nekim državnicima oni su bili preteče osmanskog

nacionalizma. I velike sile vrše pritisak na Osmansko carstvo da poboljša položaj kršćana.

Ova zavjera je 1867. otkrivena, pa Namik i Zija bježe u Evropu gdje osnivaju društvo

“Mlada Turska”. Njihovi zahtjevi su bili potpuna nezavisnost Osmanskog carstva, dakle, bez

miješanja velikih sila, bili su protiv kapitulacija, protiv potčinjavanja stranom kapitalu.

Državni dug je bio visok, pa su uzimani strani zajmovi, što je vodilo politićkoj potčinjenosti.

“Mladoturci” traže oslonac na Englesku, da se ne bi Rusiji dozvolio izlazak na topla mora.

Zajedno sa Midhat pašom oni dovode na prijesto sultana Murata V 1876. godine, koji se

ranije ispoljio kao pobornik ustavnosti. U toku istočne krize 1875-1878. zamijenio ga je

Abdul Hamid II, koji 1876. uvodi Ustav, ali ne radi toga što je želio da Osmansko carstvo

postane ustavna monarhija, nego da bi osujetio odluku Carigradske konferencije o

reformama u njemu.

Ustav će predstavljati osnovu mladoturskog programa. Predviđao je stvaranje parlamenta, koji

bi se sastojao iz zastupničke komore i senata. Članove Senata postavljao je sultan. Bez

obzira na vjeru i naciju, svi podanici su se nazivali Osmanlije. što je predstavljalo uvođenje

vještaćke nacije. Uvedena je i sloboda vjeroispovjesti, ali je islam deklarisan kao državna

religija. I sloboda štampe data je u određenim zakonskim okvirima. Škola je stavljena pod

nadzor države, a turski jezik je proglašen zvaničnim. Cilj je bio da se osigura čvrsta

13

integracija okolnih provincija sa Anadolijom. Protiv ovog Ustava bile su Rusija, Austrija,

Njemačka. Ali, ni sam sultan i njegova okolina svakako nisu mislili ostavitii ovaj Ustav na

snazi. Rusija je 1877. stupila u rat protiv Osmanskog carstva, što je sultanu poslužilo kao

povod za ukidanje Ustava i zavođenje apsolutizma.

“Mladoturci” pružaju otpor, pa 1879. pet učenika medicinske škole osnivaju “Osmansko

jedinstvo”, mladotursku organizaciju, a ostali rodoljubi, pristalice “Mladoturaka” su

emigriirali. Oni su i u inostranstvu razvili određenu političku aktivnost. Društvo se 1891. u

Ženevi prozvalo Jedinstvo i napredak. I Riza-bey se našao u Parizu, gdje je izdavao list

“Mešvet” u kojem je 1895. izlazio program pokreta. Program je obećavao zemlju seljacima,

ukidanje desetine i zakupa, ravnopravnost neturskim narodima. Ipak, sve je ostalo na

propagandi, a na konkretnom sprovođenju nije ništa urađeno. Od sultana se nije moglo

očekivati da sam odustane od vlasti. Od 1890-1900. djelujurazne grupe “Mladoturaka” u

Rumuniji, Bugarskoj..., a u Parizu je održan I Kongres “Mladoturaka”.Tu su do izražaja

došle dvije struje. Neturski pripadnici pokreta su težili sprovođenju reformi, uz utjecaj

velikih sila, jer su smatrali sultana nedovoljno pouzdanom osobom. Turski pripadnici su bili

protiv toga. Ipak su bilii dovoljno jediinstveni u traženju Ustava iz 1876. Mladoturski pokret

je djelovao i unutar Osmanskog carstva, putem stvaranja tajnih organizacija, naročito u

Makedoniji, koja je bila vrlo izložena prema Evropi, a tu su često izbijali nemiri. Tu su se

nalazile jedinice III korpusa, manje kontrolisanog od Porte, pa je to bilo pogodno za širenje

mladoturske ideje. I derviški redovi i slobodni zidari su im pružali podršku. Pokret je

uhvatio korijen među oficirima.

Godine 1907. održan je kongres “Mladoosmana” u Parizu, gdje je donesena odluka o

oružanoj borbi, alii tek za avgust 1909. Razvoj događaja je ubrzao borbu. Austrija je 1907.

zatražila koncesiju za gradnju željeznice preko Sandžaka, da se poveže sa Mitrovicom i

dalje u pravcu Spluna. Mladoturci su u ovome vidjeli opasnost za Makedoniju, pogotovo

kada je sultan prihvatio zahtjev. Zbog ovoga dolazi do približavanja V. Britanije i Rusije, pa

su Edward VII i Nikola II u Revalu razmatrali pitanje Osmanskog carstva. Ovaj sastanak

1908. zabrinuo je Mladoturke, jer su u ovome vidjeli eventualnu opasnost . Radnici nekih

državnih firmi digli sub štrajk, što je izazvalo nemire i među ostalim stanovništvom.

Ustanak je počeo 3. jula 1908. u Resnu, gdje su oficiri, po nalogu organizacije Jedinstvo i

nepredak izveli četu vojnika iz grada da počnu oružanu borbu. Drugu grupu je izveo Enver-

14

bey 6. jula u rejonu Demir-Hisara. Izdali su proglase ii objasnili narodu da je njihov cilj

vraćanje Ustava iz 1876. Sultan je uputio neke jedinice koje su poražene, jer su se i neke

druge pridružile Enver-beyu. Vojne snage iz Anadolije su odrekle sultanu poslušnost, pa je

on 24. jula 1908. izdao ukaz ovraćanju na snagu Ustava iz 1876. Proglašena je vjerska i

nacionalna jednakost, uvedena je sloboda štampe, a iz zatvora su pušteni politički

zatvorenici. Mladoturci nisu ušli u vladu, ali su kontroliisali njen rad. Kao predstavnici

gornjeg sloja građanstva, a uz to još i veleposjednici, “Mladoturci” su se bojali radikalniih

promjena u društveniim odnosima, pa su počeli donositi zakone kojima su gušili pokrete

neturskih naroda. Oružanim jedinicama kršćana naređeno je da predaju svo oružje. U

programu razvoja, koji su uskoro objavili nije ništa bilo predviđeno za poboljšanje položaja

socijalno ugroženih masa, pa su se protivrječnosti još više zaoštrile. To su iskoristili

najreakcionarnijii elementi, i 13. aprila 1909. diglii bunu u Carigradu protiv “Madoturaka”,

sa parolom da je ugrožena vjera Muhamedova. Pobuna je izbila u jednom bataljonu.

Komandant III sa u Solunu, Mehmed Šefket-paša počeo je odmah pripremati napad na

Carigrad, gdje su pobunenici uzeli vlast u svoje ruke. I II korpus u Jedrenu je pripremao

napad, da bi 24. aprila pao Carigrad, a sultan Abdul Hamid bio zbačen sa prijestolja. Za

novog sultana proglašen je njegov brat Mehned V. Ipak, “Mladoturci” ovim nisu riješili

osnovne klasne i nacionalne suprotnosti u zemlji.

Potaknut teškom ekon. situacijom seljaštva, a pod jakim utjecajem rus. revolucije

1905-07, u Moldaviji i Vlaškoj buknuo je 1907-08. veliki seljački ustanak u kojem je

pobijeno oko 11 000 seljaka. Reforme donesene, nakon ustanka jedva su popravile položaj

seljačkih masa.

Slijedećih decenija na vlasti se smjenjuju konzervativci i liberali. Međutim,

Rumunija nije odustala od svojih pretenzija na Bukovinu i Transilvaniju, koje su se nalazile

u sastavu Austro-Ugarske. To razjašnjava njenu dvostruku igru u vanjskoj politici uoči I

svj. rata. Za Drugog balkanskog rata 1913. Rumunija je iznenada napala Bugarsku te je

mirom u Bukureštu prisilila da se odrekne južne Dobrudže.

Za vrijeme mladotur. revolucije, Bugarska se 1908. proglasila nezavisnom kraljevinom.

U vojnom savezu sa Srbijom, Crnom Gorom i Grčkom, Bugarska je sudjelovala u Prvom

balkanskom ratu (1912—13). Poraženo Osmansko carstvo moralo je po Londonskom

ugovoru (30. V 1913) odstupiti saveznicima sve zemlje na zapadu od linije Enos-Midia.

15

Osim već zaposjednute Odrinske oblasti, zapadne i istočne Trakije, Bugari su zahtijevali i

veći dio Egejske i Vardarske Makedonije, koju su zaposjele srbijanske i grčke trupe.

Podstrekivana od centralnih sila, Bugarska je oružjem pokušala riješiti pitanje granica, ali je

9. VII 1913. potučena od Srba (Bregalnička bitka); istodobno zaraćena s Grčkom, napadnuta

od Rumuna i Osmanskog carstva morala je kapitulirati. Po mirovnom ugovoru u Bukureštu

10. VIII 1913 (s bivšim saveznicima) i po Carigradskom mirovnom ugovoru (16. IX 1913, s

Osmanskim carstvom), izgubila je južnu Dobrudžu u korist Rumunije, Odrinsku oblast u

korist Osmanskog carstva a zadržala samo Pirinsku Makedoniju i istočnu Trakiju. Na

početku I svjetskog rata Bugarska je objavila neutralnost, ali je u oktobru 1915. zaratila sa

Srbijom, a 1916. i s Rumunijom i osvojila cijelu Dobrudžu. Proboj Solunskog fronta 1918,

kao i utjecaj Oktobarske revolucije u Rusiji, te teška ekonomska situacija u zemlji, doveli su

do pobune u vojsci; ustanici su u Radomiru proglasili republiku, ali su zatim poraženi pred

Sofijom. Pošto je Ferdinand I abdicirao vlast je preuzeo njegov sin Boris III (1918—43).

Mirovnim ugovorom u Neuillyju 29. XI 1919. Bugarska je morala odstupiti južnu Dobrudžu

Rumuniji, Strumicu, Bosiljgrad i Caribrod Kraljevini SHS, a primorje u Trakiji Grčkoj.

Poč. 1914. Rumunija obnavlja svoj savez s Centralnim silama, međutim kada je izbio

I svj. rat, proglasila je svoju neutralnost. Nakon smrti Karla I na prijestolje dolazi 1914.

Ferdinand I (1914-27). U augustu 1916. Rumunija je stupila u rat na strani Antante, koja joj

je jamčila pripajanje svih teritorija što ih je potraživala od Austro-Ugarske i Bugarske (to su

dio Bukovine, Transilvanija, istočni Banat i sjeverna Dobrudža). Vojne operacije završile su

se neuspješno po Rumuniju, te snage Centralnih sila, zauzevši najveći dio zemlje, ulaze 6.

XII u Bukurešt. God. 1918 (7. V) Rumunija je morala sklopiti s Centralnim silama separatni

mir u Bukureštu, odstupiti izvore nafte Njemačkoj, Dobrudžu Bugarskoj i ispraviti granice

u korist Austro-Ugarske. Poslije pobjede Antante 1918. Rumunija je vratila te teritorije i

Austro- Ugarskoj uzela Transilvaniju, Bukovinu, istočni Banat i Maramareş, a Rusiji

Besarabiju. To je stanje sankcionirano mirovnim ugovorima u Trianonu (1920) i St.

Germainu (1919). Rumunske granice prema Bugarskoj utvrđene su mirovnim ugovorom u

Neuillyu (1919).

16

REVOLUCIJA 1848-49, niz revolucionarnih zbivanja u industrijski razvijenijim zemljama

Evrope. Obično se nazivaju proljeće naroda, a označavaju trijumf nacionalnih pokreta.

Obuhvataju uglavno srednju Evropu, a djelimično i zapadnu, gdje poslije 1815. nije

riljšeno pitanje ustrojstva države na zadovoljavajući način. U Habsburškoj Monarhiji i

nekim njemačkim državama parlament se nije uvodio odmah poslije Bečkog kongresa.

Nacionalni pokreti su težili stvaranju demokratske države na principu suvereniteta naroda.

Ti pokreti su u početku malobrojni, pa tako do 1848. postoji elitni nacionalizam, a od tada

“masovno političko tržište” .

Te revolucije su ponikle iz dubokih suprotnosti između tradicionalnih, preživjelih

feudalno-apsolutističkih formi vladajućih evr. režima i u njima izraslih novih, suvremenih

kapitalističkih proizvodnih odnosa. Ekonomski jako građanstvo traži afirmaciju i na

društvenom i na polit. polju. Revolucije 1848-49. u cjelini išle su za uklanjanjem prepreka

razvoju kapitalizma. Neposredni ciljevi tih revolucija u pojedinim državama zavisili su o

specifičnostima njihovog historijskog razvoja.

U Francuskoj, to je bio prenos vlasti s finansijske aristokratije na građanstvo. U

Njemačkoj i Italiji revolucija je trebala ujediniti feudalne, međusobno rascjepkane države i

likvidirati feudalni apsolutistički sistem. U Austrijskom Carstvu, osim za rušenjem

feudalnog apsolutističkog državnog uređenja, išlo se i za nacionalnim oslobođenjem naroda

koje je podvlastila dinastija Habsburgovaca. U većini tih revolucija pokretačke snage bile

su proletarijat, široke seljačke mase i gradska sirotinja. Zbog slabosti i neorganiziranosti

radništva vodeću ulogu u revolucijama 1848-49. u većini zemalja imala je građanstvo, a u

Ugarskoj srednje plemstvo. Međutim, u toku revolucija zaoštrili su se stari i pojavili novi

antagonizmi između građanstva i proletarijata, koji je uglavnom istupao s vlastitim

programima. Izbijanju tih revolucija pridonijela je ekon. kriza 1847, a neposredan povod

bila im je Februarska revolucija u Parizu 1848.

Francuska. Razvitak kapitalizma za Julske monarhije (1830-48) znatno je pogoršao položaj

radništva, seljaštva i sitnog građanstva, a gušenje polit. sloboda izazvalo je ogorčenje

širokih slojeva naroda. Nerodica 1845. i 1846. te industr. kriza 1847, uzrokovale su u

gradovima i selima Francuske pobunu koju je vlada surovo ugušila. Budući da je krajem

marta 1847. parlament odbacio zahtjev liberalne opozicije da se proširi pravo glasa, borba

17

za izbornu reformu prenesena je u masovne skupove pristalica reforme, na tzv. bankete

(franc. banquet) koji su se 1847. proširili po cijeloj Francuskoj.

Kada je vlada kralja Luja Filipa zabranila banket zakazan u Parizu za 19. I 1848.

i obznanila da će silom spriječiti sve daljnje demonstracije, podignute su u Parizu barikade i

22. februara otpočele ulične borbe između policije i demonstranata. Istog dana Luj Filip

otpustio je predsjednika vlade Guizota, međutim borbe su ipak nastavljene, a 24. februara

ujutro puk je zauzeo kasarne i ostale važnije zgrade u gradu. Na to se kralj odrekao

prijestolja i pobjegao iz Pariza. Uveče istoga dana stvorena je privremena vlada, a 25.

februara proglašena (Druga) Republika. Pobjeda Februarske revolucije u Parizu presudno je

djelovala na izbijanje revoluc. pokreta u Njemačkoj i u Austrijskome Carstvu, a ojačala je i

ustaničke borbe u Italiji. Privremena vlada isprva je činila neke koncesije radničkoj klasi:

donijela je dekret o pravu na rad (kojim se svakom radniku garantuje da može živjeti od

svoga rada), osnovala stalnu vladinu komisiju za radnička pitanja, uspostavila narodne

radionice, skratila radni dan (na 10 sati u Parizu, a na 11 u provinciji), uvela opće pravo

glasa i slobodu zbora i omogućila nesmetan rad polit. pa i radničko-socijalist. klubova. Tim

mjerama vlada je pokušala spriječiti širenje revolucije, međutim istodobno je dobar dio

donesenih dekreta ostavila samo na papiru. Stoga se u martu i aprilu nastavljaju

demonstracije radništva razočaranog rezultatima Februarske revolucije.

Ustavotvorna skupština formirala je 10. maja novu vladu, koja je svojom reakcionarnom

politikom ogorčila proletarijat, pa su radnici 15. maja prodrli u parlament, raspustili

Ustavotvornu skupštinu i izabrali novu, Revolucionarnu vladu. Ali je Nacionalna garda

istoga dana svladala pobunjenike i uspostavila vlast skupštine i vlade. Zatvoreni su

najistaknutiji revolucionarni vode A. Barbes, F. V. Raspail i A. Blanqui. Nakon vladine

odluke od 22. juna o raspuštanju narodnih radionica, izbio je 23. VI junski ustanak pariskog

proletarijata. Oko pedeset hiljada pobunjenih radnika borilo se protiv pet puta jačeg

neprijatelja. Glavni cilj ustanka bio je rušenje kapitalističkog sistema i osnivanje socijalne

republike. Već 24. juna vlada je dala neograničenu diktatorsku vlast vojnom ministru

generalu G. Cavaignacu, koji je artiljerijom i trupama dovedenim iz unutrašnjosti ugušio

junski ustanak.

U represalijama koje su uslijedile, do decembra 1848. pobijeno je preko 11 000 ljudi, a

pohapšeno oko 25 000. Poslije junskog ustanka vlada je definitivno raspustila narodne

18

radionice, ukinula slobodu štampe, onemogućila rad revolucionarnim -klubovima i ukinula

skraćenje radnog dana. Početkom novembra donesen je novi ustav, kojim se sva izvršna

vlast predaje predsjedniku republike. Ukinuta je diktatura generala Cavaignaca. Na

izborima 10. XII 1848. izabran je za predsjednika republike princ Charles Louis Napoleon

Bonaparte (nećak Napoleona I), koji je tri godine kasnije izvršio državni udar (2. XII 1851)

i dao se proglasiti carem - Napoleonom III.

Njemačka. Revolucija 1848-49, izrasla je iz suprotnosti novonastalih proizvodnih

snaga i kapitalističkih odnosa s postojećim feudalno- junkerskim proizvodnim odnosima i

polufeudalnim vladajućim državnim uređenjem. Išlo se ne samo za uspostavom

demokratskog građanskog poretka, nego i za uklanjanjem državne rascjepkanosti

Njemačkog saveza i stvaranjem jedinstvene građanske, demokratske, nacionalne države.

Nosioci ovih ideja, osim mlade njem. sitnog građanstva, bili su seljaci i radništvo.

Neposredno potaknuta francuskom Februarskom revolucijom, revolucija 1848-49. u

Njemačkoj započela je 27. II 1848. u Badenu i ubrzo se proširila na mnoge njemačke

zemlje, čiji su vladari morali formirati nove vlade liberalnog građanstva i uvesti naprednije

ustave. Pokret je dosegao svoj vrhunac u Pruskoj: u Berlinu je 18. III 1848. izbio oružani

sukob između radništva, studenata i sitnog građanstva na jednoj i kraljeve vojske na drugoj

strani. U ovim sukobima mlada njemačka radnička klasa prvi put je istupila kao borac za

demokr. i društveni napredak. Borba se završila 19. III pobjedom ustanika, pa je kralj

morao povući vojsku i imenovati novu liberalnu vladu. U daljnjim revoluc. pokušajima od

kraja marta do kraja juna revolucionari nastoje očuvati stečene rezultate revolucije i izboriti

od vlade nove demokratske mjere; za potpunim ukidanjem feudalnih odnosa idu i seljački

ustanci u Šleskoj te republikanski ustanak u Badenu. Prestrašeno revolucionarnim

pokretima proletarijata, liberalno građanstvo se priklonilo kralju i feudalnoj reakciji, i s

pomoću stare vojske i birokracije počela suzbijati borbu radnika i seljaka za politićko i

socijalno oslobođenje. Ugušivši u aprilu 1848. poljski ustanak u Posenu (Poznanu), pruska

je reakcija spriječila 14. VI pokušaj radnika da zauzmu arsenal u Berlinu. Revolucionarne

akcije lijevo orijentisanih narodnih pokreta, građanstvo je uspjelo kanalisati u parlamentarnu

borbu. Dana 18. V 1848. počelo je zasjedanje svenjemačkog parlamenta u Frankfurtu na

Majni (→ FRANKFURTSKI PARLAMENT). Poraz pariskih radnika u junskom ustanku

(23-26. VI 1848) prekretnica je za revolucionarna zbivanja u čitavoj Evropi. Pruska reakcija

19

krenula je u konačno likvidiranje revolucije u Njemačkoj, odmah nakon ugušenja

oktobarske revolucije u Beču (31. X 1848). Pruski kralj Fridrih Vilhelm IV imenovao je u

novembru novu vladu iz koje su bili isključeni predstavnici liberalnog građanstvba. Ta je

vlada ugušila revolucionarne nemire u Berlinu, zavela opsadno stanje (12. XI) i Prusku

skupštinu premjestila iz Berlina u Brandenburg, gdje ju je sredinom novembra rastjerala

vojnom silom. Oportunističku politiku vodio je i parlament u Frankfurtu, čiji je osnovni

zadatak bio ujedinjenje Njemačke ukidanjem zastarjelog feudalnog partikularizma.

Međutim, liberalna građanska većina Frankfurtskog parlamenta pribjegla je dugim jalovim

diskusijama o nacrtu budućeg ustava. ( Marx parlament nazvao »brbljaonicom«. Kada su

nezadovoljne mase radnika, studenata i gradskog puka podigle 18. i 19. IX 1848. u

Frankfurtu ustanak, ta ga je skupština uz pomoć pruske vojske ubrzo svladala. U martu

1849. Frankfurtska je skupština napokon donijela ustav i izabrala za cara ujedinjene

Njemačke glavnog nosioca reakcije pruskog kralja Fridriha Vilhelma IV. Međutim, on je

odbio primiti carsku krunu od građanskog parlamenta, koji je programatski zahtijevao

uvođenje ustavne vladavine u cijeloj Njemačkoj. Raspuštene su skupštine onih njemačkih

država koje su prihvatile ustav. Početkom maja 1849. došlo je do novih ustanaka i do

oružanih borbi u Rajnskoj oblasti, u Dresdenu, Berlinu, Königsbergu i drugdje. Ali

nadmoćne i bolje organizirane sile reakcije uz pomoć pruske vojske uspjele su ugušiti i te

posljednje revolucionarne proplamsaje u Njemačkoj. Prestrašeni novom revolucijom,

narodni zastupnici Frankfurtske skupštine najvećim su se dijelom razbježali, dok se manji

broj poslanika povukao u Stuttgart, gdje su bili silom rastjerani. U vezi s revolucijom 1848-

49. u Njemačkoj značajna je djelatnost Marxa i Engelsa, koji su u početku pokreta u Kölnu

pokrenuli Nove rajnske novine. Putem svog Radničkog saveza oni nastoje usmjeriti

ustaničku horbu u pravcu stvaranja jedinstvene demokr. njemačke republike i ukidanja svih

preostalih feud. prava bez ikakve naknade plemstvu. Izvrgavajući kritici hegemonističku

nacionalnu politiku njem. građanstva protiv Poljaka i drugih slav. naroda, Marx i Engels

isticali su da je uzrok poraza revolucije, s jedne strane, u oportunističkom držanju liberalne

njem. građanstva koje je propustilo da pridobije seljaštvo ukidanjem svih feudalnih obveza

bez naknade, i čak prestrašena proletarijatom, stupilo u savez s dvorsko-feud. reakcijom, i s

druge strane, u nesposobnosti sitnograđanskih elemenata koji su, zbog neorganiziranosti

proletarijata, preuzeli vodstvo pojedinih ustanaka.

20

Italija. Još znatno prije izbijanja revolucije 1848. u Italiji se zaoštrila borba između pristalica

talijanskog ujedinjenja (Mazzinijev pokret Mlada Italija) i branilaca postojećeg poretka

feudalne zaostalosti i rascjepkanosti. Glavni protivnik tal. oslobođenja i ujedinjenja bila je u

to vrijeme Austrija, koja je pod svojom vlašću držala veliki dio tal. teritorija i koja je

sprečavala svaku znatniju polit. i soc. promjenu u ostalim dijelovima Italije.

Prvo je 12. I 1848. - izbio ustanak u Palermu protiv despotske vladavine Ferdinanda II na

Siciliji. Poslije dvotjednih teških borbi ustanici su pobijedili, a kralj je 28. I morao objaviti

ustav i formirati liberalnu vladu. U februaru i martu ustancima su zahvaćeni Napuljsko i

Sardinsko Kraljevstvo, Veliko toskansko vojvodstvo i Papinska država. Pod utjecajem

Februarske revolucije u Francuskoj (22-25. II) i martovske u Beču (13-15. III) izbio je 18.

III ustanak i na tal. teritoriju pod Austrijom. Poslije petodnevnih borbi u Milanu ustanici su

primorali austrijskog generala Radetzkog da se sa svojom vojskom povuče iz grada.

Pobunjenici su uspjeli protjerati predstavnike civilne i vojne austr. vlasti iz Lombardije i

mletačke oblasti pa je u oslobođenoj Veneciji 23. III proglašena republika. Oslobodilački

pokret nar. masa prisilio je sardinskog kralja Karla Alberta da krajem marta 1848. otpočne

rat protiv Austrije. Tom ratu pridružile su se i ostale talijanske države. Međutim, Karlo

Alberto je strahovao da se pobjedonosna revolucija protiv Austrije ne završi rušenjem

monarhističke vlasti u Pijemontu, pa je rat vodio neodlučno. Uspjesi austrijske vojske na

talijanskom ratištu ohrabrili su reakciju da u Napulju 15. V rastjera parlament.

Kad je 25. VII 1848. Austrija kod Custozze porazila najprije pijemontsku, a zatim i vojsku

drugih tal. država, Karlo Alberto sklopio je u augustu primirje s Austrijom te je pristao da

joj vrati Lombardiju i Veneciju. Međutim, Venecija je uz pomoć Garibaldijevih

dobrovoljaca nastavila borbu protiv Austrije. Do augusta 1848. revoluciju u Italiji

predvodilo je liberalno građanstvo koje je ujedinjenje Italije željelo postići dinastičkim

putem, preko savojske dinastije. U augustu 1848. vodstvo revolucije (koja je bila

ograničena samo na Veneciju i Papinsku državu) preuzeli su revolucionarni krugovi

talijanskog građanstva okupljenog oko Mazzinija i Garibaldija. Oni traže demokratsko

ujedinjenje zemlje, rat protiv Austrije i saziv općetalijanske ustavotvorne skupštine koja će

odlučiti o budućem polit. uređenju Italije. Nakon poraza što ga je sjev. Italija pretrpjela u

ratu protiv Austrije, i poslije kontrarevoluc. pobjede Ferdinanda II na jugu, revoluc. pokret

prenosi se u srednju Italiju. Vrhunac revolucije u ovom razdoblju zbio se u Papinskoj državi

21

u kojoj je gradski puk doveo na vlast Mazzinijeve demokrate, pa je 9. II 1849. nakon papina

bijega; Ustavotvorna skupština ukinula svjetovnu vlast pape i proglasila Rimsku republiku.

U isto doba i u Toskani su pobijedili demokrati, koji su proglasili republiku. U proljeće

1849. novi pokret pijemontskih nar. masa primorao je Karla Alberta da 20. III ponovno

otpočne rat protiv Austrije. Slabo vođena pijemontska vojska i ovoga je puta bila poražena

(kod Novare, 23. III 1849), na što je Karlo Alberto abdicirao u korist svoga sina Viktora

Emanuela i pobjegao iz Italije. Pijemont je ubrzo zatim sklopio mir s Austrijom pod teškim

uvjetima. Nakon bijega iz Rima papa je zatražio protiv Rimske republike stranu vojnu

intervenciju, kojoj su se odazvale napuljska (Ferdinand II), franc., španj. i austr. vlada. U

maju 1849. predala se Firenca. U Rimu je, međutim, Garibaldi uspio odbiti prve navale

franc. i napuljske vojske ali su nove intervencionističke snage ubrzo svladale otpor

republikanaca; poč. jula 1849. franc. Trupe ušle su u Rim i vratile grad papi Piju IX. Poslije

uporne borbe posljednja je svladana Venecija, koju je Radetzky zauzeo 22. augusta 1849.

Uz opću pobjedu evropske kontrarevolucije, porazu tal. revolucije pridonijela je i politika

Mazzinijevih buržoaskih demokrata, koji nisu znali rješenjem agrarnoga pitanja (dioba

zemlje siromašnim seljacima i bezemljašima) privući seljake na stranu revolucije.

Austrijsko Carstvo. Februarska pariska revolucija (22-25. II 1848) bila je i u Austriji signal

za provalu nezadovoljstva polit. obespravljenih i socijalno ugnjetenih društvenih klasa

protiv omrznute Metternichove vladavine. Sve zemlje Habsburške Monarhije, od tal.

provincija Carstva preko uže Austrije, Češke, Slovačke, Galicije, Ugarske, Hrvatske do

Vojvodine i Erdelja bile su obuhvaćene demokratskim oslobodilačkim pokretima. Ustanak

radnika, studenata i slobodoljubivog građanstva u Beču 13. i 14. marta, koji je srušio

Metternicha, i radikalno-demokr. pokret Petöfijeve revolucionarne omladine 15. marta u

Pešti izazvali su kod svih austrijskih naroda nepodijeljeno oduševljenje i nadu da će ti

martovski dani svima njima donijeti slobodu i ravnopravnost. Ali ta martovska

protumeternihovska solidarnost potlačenih naroda i klasa, koja je bila obezglavila bečku

reakciju, dvorsko-feud. kamarilu i vojničko-birokratske vrhove, ubrzo je razbijena pojavom

nacionalnih suprotnosti između vladajuće njemačke i madž. nacije te nenjem. i

nemadžarskih naroda Habsburške Monarhije. Te suprotnosti pretvorit će se u teške sukobe i

otvorene nacionalne ratove već na početku ljeta 1848. i neće prestati sve do kraja revolucije

u augustu 1849. Građanstvo, koje je zbog slabosti i neorganiziranosti radničke klase i

22

ostalih demokr. snaga u Austriji ubrzo ovladalo protuapsolutističkim pokretom, odlučno se

suprotstavilo borbi nenjemačkih, posebno slavenskih naroda za nacionalnu slobodu i

ravnopravnost, i nastojalo je da i poslije svrgavanja Metternichova sistema održi njemačku

naciju kao vladajuću. Budući da su Nijemci u austrijskoj polovici Carstva bili u manjini

prema nenjemačkim narodima, njemačka prevlast mogla se ostvariti samo nasilnim

ugušivanjem demokratskih oslobodilačkih nacionalnih pokreta. Zbog toga je i

protumeternihovsko njemačko građanstvo stalo na stranu bečke reakcije, i time u znatnoj

mjeri pomoglo da Radetzkyjeva i Windischgrätzova vojska svlada i junski ustanak čeških

radikalnih demokrata u Pragu a i talijanske protuaustrijske pokrete. Osim nacionalno-

hegemonističkih, njemačko građanstvo su u tabor kontrarevolucije nagonili i klasni interesi.

Posljednji proplamsaj revolucionarne borbe u Austriji - herojska, požrtvovna borba

radništva, omladine i ostalog puka u bečkoj oktobarskoj revoluciji - bila je dobrim dijelom

svladana upravo takvim oportunističkim držanjem njemačkog građanstva.

U ugarskoj polovici Carstva, zbog nepostojanja razvijenog madžarskog građanstva nosilac

nacionalnog pokreta do 1848. bilo je madžarsko srednje plemstvo, organizovano u

plemićkoj Reformnoj stranci Lájosa Kossutha. To plemstvo je vodilo dvostruku politiku:

prema apsolutističkoj vladavini Beča to je oslobodilačka, liberalna politika koja se zalaže za

što veću samostalnost Ugarske prema Austriji, a prema seljaštvu i nemadžarskim narodima

Ugarske ta politika ima antidemokratsko, ugnjetačko obilježje. Usprkos tome što je

Reformna stranka predstavljala veliku većinu madž. plemstva, u feud. ugarskoj državi, sve

do marta 1848. svu vlast je držalo malobrojno više plemstvo, okupljeno u dvorskoj,

austrofilskoj Konzervativnoj stranci. Nacionalna politika Reformne stranke bila je određena

narodnosnim i klasnim sastavom stanovništva Ugarske. Prema statistici iz 1809. od ukupno

10 mil. stanovnika Ugarska ima 3 mil. Madžara, a 7 mil. nemadž. naroda (Ukrajinaca,

Slovaka, Južnih Slavena, Rumunja, Nijemaca i dr.). I u razdoblju 1809-48. omjer

nacionalne pripadnosti bio je otprilike jedna trećina Madžara prema dvije trećine nemadž.

naroda. S obzirom na klasnu pripadnost omjer je sasvim drugačiji. Najveći dio plemstva u

Ugarskoj sačinjavali su madž. feudalci, prema kojima su pripadnici feud. klase

nemadžarskih naroda i po broju i po ekon. snazi predstavljali neznatnu manjinu, pa je i

sama hrvatska feud. klasa, uspoređena s madžarskom, posve beznačajna. Ta klasna

supremacija privilegiranog madž. plemstva nad neplemićkim masama ostalih naroda

23

stvorila je od Madžara vladajuću naciju i davala madž. karakter ugarskoj državi. Madž.

Srednje plemstvo bilo je na čistu da madžarstvo mnogonacionalne ugarske države ovisi o

održanju feud. privilegija, i da demokr. rješenje nacionalnog pitanja znači u krajnjoj liniji

uništenje madž. obilježja Ugarske, koja bi se, afirmacijom demokr. prava na dvije trećine

svoga teritorija, pretvorila u nemadžarsku, slav. i rum. državnu formaciju. S izbijanjem

revolucije u martu 1848. u Ugarskoj su se morale razriješiti tri osnovne suprotnosti:

madžarsko-austrijska suprotnost, koja se do marta manifestirala u obliku stranačko-polit.

sukoba između vladine Konzervativne i opozicijske Reformne stranke; klasna suprotnost,

sukob između vladajuće feud. klase i ugnjetavanih društvenih klasa (uglavnom seljaštva i

građanstva); nacionalna suprotnost između vladajuće madž. nacije i potlačenih

nemadžarskih naroda Ugarske. - Suprotnost između Madžarske i Austrije bila je,

privremeno, riješena mirnim putem: zadržavši vodstvo madž. nacionalnog pokreta i poslije

marta 1848, opozicijska reformna stranka srednjega plemstva, iskoristivši revoluc. pokrete

u Evropi i u Austrijskom Carstvu, zamijenila je na vlasti Konzervativnu stranku i ishodila

od bečkog dvora potvrdu prve nezavisne plemićke vlade grofa Batthyányja. Ta vlada sve do

septembra 1848. vodi lojalnu politiku prema Habsburškoj dinastiji i savezu s Austrijom:

ona pomaže ugušivanje tal. revolucije, uz uvjet da joj carsko- austr. vojska u Ugarskoj bude

stavljena na raspolaganje radi ugušivanja revolucionarno-oslobodilačkih pokreta

nemadžarskih naroda i antifeud. buna madž. seljaštva. Međutim, takvu politiku madž.

plemićke vlade odbacila je bečka reakcija onoga trenutka kada je prestala njena ugroženost

od revoluc. pokreta. Udružene kontrarevoluc. snage (madž. i hrv, konzervativci, dio

dvorske kamarile i soldateska) već 11. IX organiziraju Jelačićev pohod protiv Ugarske, koji

je pretrpio potpuni poraz zahvaljujući graničarskoj vojsci koja nije htjela da se za tuđi račun

tuče u tuđoj zemlji. Pobjedonosna carska vojska nakon ugušivanja bečke oktobarske

revolucije provaljuje 13. XII 1848, pod komandom Windischgrätza, u Ugarsku radi

povratka starog, predmartovskog centralističko-apsolutističkog poretka. Usprkos herojskoj

borbi madž. naroda u opravdanom protuaustr. ratu za slobodu i usprkos čitavom nizu

izvojevanih pobjeda u proljeće 1849, austr. kontrarevolucija, dobivši u junu znatnu pomoć

carske rus. vojske, definitivno pobjeduje madž. vojsku 13. VIII 1849. - Klasnu i nacionalnu

suprotnost reformno madž. srednje plemstvo nastojalo je po svom dolasku na vlast riješiti

održanjem pod svaku cijenu supremacije madž. plemstva i kao vladajuće klase i kao

24

vladajuće nacije. Donošenjem polovičnih zakona o oslobođenju kmetova po kojima je samo

20% zemljišnoga posjeda prešlo u vlasništvo jednog manjeg dijela kmetova, a 80% i dalje

ostalo u rukama feudalaca; formiranjem prve vlade isključivo od plemića; plemićkom

većinom u saboru poslije marta i zadržavanjem plemićke vladavine u županijama - madž.

plemstvo je uspjelo i socijalno-ekon. a i polit. vlast zadržati u svojim rukama. S tih pozicija

plemićki vlastodršci ugušivali su bune madž. seljaštva, provodili dosljedno svoj reformni

program pretvaranja mnogonacionalne Ugarske u jedinstvenu, centraliziranu svemadžarsku

nacionalnu državu. Zato su poveli otvoreni rat protiv oslobodilačkih pokreta nemadžarskih

naroda: protiv Srba (ustanak vojvođanskih Srba 1848), Slovaka, Rumunja i Ukrajinaca,

osporavajući i Hrvatima pravo na nacionalnu i polit. slobodu. Taj rat imao je dobrim

dijelom i karakter klasne borbe, jer je posrijedi bio sukob madž. plemićke vlade s pretežno

seljačkim narodima Ugarske. Borbu protiv nemadž. naroda službena plemićka Ugarska

nastavila je i poslije izbijanja austro-madž. rata u septembru 1848, odbijajući posljednje

pokušaje demokr. predstavnika tih naroda da ostvare savez s Madžarima radi zajedničke

borbe protiv austr. neprijatelja. Taj međusobni razdor potlačenih naroda umnogome je

pridonio pobjedi kontrarevolucije u Podunavlju 1849.

25

PREGLED GLAVNIH REVOLUCIONARNIH ZBIVANJA U AUSTRIJSKOM CARSTVU

1848

Prvi nagovještaj burnih događaja 1848. bio je nastup L. Kossutha u ugarskom saboru u Pešti

3. III. U svom saborskom govoru on traži ukidanje feud. odnosa, samostalnu vladu za

Ugarsku i ustavno uređenje za čitavu Austriju.

11. III u Pragu na prvoj velikoj građanskoj nar. skupštini češki radikali postavljaju svoj prvi

nacionalno-polit. program: državnopravno ujedinjenje čeških zemalja, potpunu

ravnopravnost češkog i njemačkog jezika, opće polit., građanske i ekon. slobode.

Bečkim ustankom 13-15. III srušen je Metternichov režim i formirana nova austr. vlada

sastavljena od predstavnika dvorskog plemstva i liberalne buržoazije. Buržoazija osniva

odrede nacionalne garde i naoružanih studenata.

U Pešti je 15. III počela buržoaska revolucija u Ugarskoj. U njoj je važnu ulogu odigrao

pokret radikalno-demokratske revoluc. omladine oko S. Petőfija. Pod prijetnjom ustanka u

Beču i pokreta u Pešti Habsburška dinastija odobrila je 17. III novu madž. vladu liberalnog

srednjeg plemstva pod predsjedništvom Batthyányja.

U Hrvatskoj 25. III u Zagrebu Velika narodna skupština Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i

Slavonije usvojila je Narodna zahtijevanja u kojima Hrvati traže: polit. samostalnost za

Hrvatsku, pripojenje Hrvatskoj Dalmacije i Vojne krajine, uvođenje hrvatskog jezika kao

službenog, građanske i polit. slobode, ukidanje privilegiranih staleža, oslobođenje kmetova,

hrv. narodnu vojsku.

U Pragu 29. III skupština radikala traži za Češku osnivanje odgovornog ministarstva

unutrašnjih poslova. Formira se Narodni odbor skupštine koji je odbio da sudjeluje na

izborima za svenjemački Frankfurtski parlament. F. Palacky razvija ideju o federativnom

preuređenju Austrije (→ AUSTROSLAVIZAM). U aprilu 1848. revoluc. pokret zahvatio je

gotovo sve dijelove Habsburške Monarhije (Češku, Madžarsku, Hrvatsku, Vojvodinu,

Galiciju, Veneciju, Lombardiju). U Beču predstavnici buržoazije osnivaju Kemitet

društvene sigurnosti koji je neko vrijeme bio neslužbeni organ vlasti buržoazije.

25. IV u Beču vlada plemstva i buržoazije donosi novi nedemokr., oktroirani austr. ustav.

Austr. buržoazija s nepovjerenjem i nesimpatijama gleda na demokr. pokrete slav. naroda u

Austriji.

26

26. IV ugušen je ustanak u Krakovu gdje je uveden vojni režim. U istom mjesecu digla se i

Galicija. Kraj aprila obilježen je jačim nastupom kontrarevolucije.

U Ugarskoj Batthyjányeva vlada provodi niz reformi. Zakoni o oslobođenju kmetova

polovični su i obuhvatili su samo kmetove na urbarijalnom zemljištu. Vlada se neprijateljski

odnosi prema nacionalno-oslobodilačkim težnjama slav. naroda na tlu Ugarske.

Raspoloženje demokr. krugova u Hrvatskoj uglavnom je na liniji austroslavizma. Hrvatski

sabor 12. V traži preuređenje Habsburške Monarhije u federaciju ravnopravnih naroda

kojima bi zajednički bili vanjski poslovi, vojska, financije i trgovina. Hrvatska bi u

federaciju ušla u zajednici s Vojvodinom i Slovenijom. I u Vojvodini je nezadovoljstvo

naroda nakon martovskog bečkog i peštanskog ustanka poprimilo revoluc. razmjere. Na tzv.

Majskoj skupštini, 13. i 15. maja Srpski narodni sabor u Sremskim Karlovcima odupro se

hegemonističkim nastojanjima peštanske vlade prema Vojvodini. Tada je istaknuto i pravo

srp. naroda u Austriji i Ugarskoj na autonomni polit. i kult. razvoj i zatraženo je osnivanje

Srpske Vojvodine u koju bi ušli Banat, Bačka, Baranja i Srijem. Skupština je proklamirala

polit. savez između Srpske Vojvodine i Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

15. i 26. V ponovno su buknuli ustanci u Beču, pa je bečka vlada primorana da povuče ustav

oktroiran 25. IV i da raspiše izbore za Konstituantu.

U Hrvatskoj 18. V ban Jelačić oktroira novi Izborni red za Hrvatsku, na osnovi kojeg se 5. VI

sastao novi Hrvatski sabor sastavljen od konzervativno-feud, i demokr. elemenata. Sabor je

odredio svoj državnopravni odnos prema Ugarskoj i Austriji i potvrdio stav Sabora od 12. V

1848.

U međuvremenu liberali u Češkoj organiziraju sastanak Sveslavenskog kongresa u Pragu (2-

12. VI) na kojem nastupaju s programom austroslavizma. Rastjerivanje kongresa voj. silom

pokrenulo je Pražane na ustanak (12-17. VI). Nakon petodnevne herojske obrane grada

ustanici su podlegli topovima Windischgrätzove vojske a u Češkoj je bio uspostavljen vojni

režim. To je kraj revolucije u Češkoj.

12. VI uslijedio je napad madž. vojske na Sremske Karlovce i taj događaj se smatra

početkom madžarsko-srp. rata 1848.

22. VI započelo je zasjedanje austr. Reichstaga, koji se odlučuje za ukidanje feud. posjeda ali

uz otkup. Austr. liberalna buržoazija protivi se pravu za samoodređenje nenjemačkih naroda

27

u Habsburškoj Monarhiji i podržava kontrarevoluc. akcije austr. vojske u sjev. Italiji i

Ugarskoj.

Krajem jula hegemonistički stav peštanske vlade prema slav. narodima u Ugarskoj olakšao je

bečkoj vladi da se poveže s hrvatskim plemstvom.

7. IX austr. car objavljuje ukinuće feud. odnosa. Istog dana Jelačić najavljuje rat peštanskoj

vladi (austro-madž. rat 1848-49); 11. IX započela je austr. vojna intervencija. Jelačić prelazi

Dravu i kreće prema Pešti, ali je postigao samo neodlučan ishod bitaka kod Pákozda i

Velencze (29. IX).

6. X izbila je u Beču oktobarska revolucija koja predstavlja vrhunac revolucije 1848- 49. u

Austriji. Buržoazija nije podržala demokr. težnje naroda koji se ogorčeno brani od

Windischgrätzove i Jelačićeve vojske sve do 31. X. O ishodu ustanka odlučila je bitka kod

Schwechata (30. X) u kojoj je Jelačić razbio madž. nacionalnu vojsku, koja je pošla u

pomoć ustanicima. Porazom bečkog ustanka učvršćene su pozicije bečke reakcije. Ona je

započela svoj konačni obračun s revolucijom.

1-2. XI skršeni su i ustanci u Lavovu i čitavoj Galiciji. Preostao je još samo napad na

Ugarsku. Početkom 1849. austr. vojska poduzima pobjedonosan pohod na Budim i Peštu.

Reakcija u Beču, ojačana uspjesima na madž. fronti, rastjerala je Konstituantu koja je radila

na pripremi demokr. ustava. Zemlji je vraćen raniji nedemokratski ustav.

U martu 1849. madž. vojska poduzima veliku ofenzivu i nizom pobjeda baca austr. vojsku iz

Ugarske.

14. IV u Debrecinu L. Kossuth proglašava detronizaciju Habsburgovaca. U kritičnoj situaciji

Austrija traži pomoć carske Rusije radi ugušenja madž. revolucije. Zajedničkim istupanjem

austr. i carske rus. vojske, madž. domobranske trupe pobijeđene su 13. VIII 1849. kod

Világosa. Suzbijanjem i posljednjeg otpora u septembru likvidirana je madž. revolucija kao

posljednja u nizu revolucija 1848-49. u Austrijskom Carstvu. Time je pripremljen teren za

povratak predrevolucionarnog apsolutističkog režima.

28

Ujedinjenje Njemačke

Nakon završetka revolucije 1848. /1849. Talijani i Nijemci su ostali i dalje

razjedinjeni i podjeljeni na više država. Oko prevlasti na prostoru Njemačke borile su se

dvije države, Austrija i Pruska. Do 1866. godine hegemoniju u Konfederaciji njemačkih

država imala je Austrija, ali je vojnički snažna Pruska vršila sve da ujedinjenje

njemačkih zemalja izvede pod svojim vođstvom. Njemačke zemlje su bile industrijski

razvijene, te je ujedinjenje u jednu državu bilo i historijska neminovnost. Nakon

revolucije 1848/49 reakcija je preuzela na sebe rješavanje političkih pitanja i motiva kad

već to nije uspjela njemačka demokratija.

Okvir njemačkog ujedinjenja su evropski ratovi: austrijsko-pruski, austrijsko/prusko-

danski, austrijsko-talijanski, i konačmo njemačko-francuski. Posljedica ovih ratova bila

je militarizacija duha. Način ujedinjenja Njemačke je bio nedemokratski.

Glavna prepreka ujedinjenju njemačkih zemalja u veliku državu pod vođstvom

Pruske bili su Rusija i Francuska, koje nisu bile željele da na svojim granicama dobiju

moćnog susjeda.

Pruski kancelar Otto Bismarck je razradio ratni plan ( “politiku željeza i krvi”), po

kojem je Pruska morala pobjediti Austriju, pa zatim i Francusku.

Rat je izazvalo pitanje Schleswiga i Holsteina. Austrija i Pruska su 1864. djelujući u ime

Njemačkog saveza zaratile sa Danskom, porazile je i preuzele upravu nad dva

vojvodstva. Kad je Auistrija pokušala voditi posebnu politiku u Holsteinu, i lišiti Prusku

njenih njenih prava prema tradicionalnom dvojnom poretku, Pruska je poduzela pripreme

za rat sa Austrijom.

Nakon što se osigurala od intervencije Francuske, Pruska je 1866. objavila rat

Austriji i pobjedila njenu vojsku kod Sadove 3. JULA 1866. POŠTO SE PRIBOJAVAO

MOGUĆE INTERVENCIJE FRANCUSKE, i pošto nije želio da pregazi Austriju, on je

završio rat što je prije mogao. Mirom u Pragu 23. avgusta Austrija gubi samo Holštajn i

Veneciju, koju je ustupila Napoleonu III, s tim da je on preda Talijanima. Austrija se

odrekla svih prava u Njemačkoj, i saglasila se da novoosnovani Sjevernonjemački savez

bude pod hegemonijom Pruske. Status četiri njemačke države uz francusku granicu ostao

29

je i dalje neizmjenjen. Tako je stvorena Mala Njemačka, tj. izvršeno je ujedinjenje oko

Pruske.

Ujedinjenje Njemačke još nije bilo dovršeno. Južne države, Bavarska, Virtenberg, Baden

i Hesen –Darmštat ostaju nezavisne. Njima su poznati planovi planovi Napoleona III koji

se odnose na eventualnu konfederaciju južnih država i strahuju da ne postanu moneta za

potkusurivanje. koju bi Francuska mogla da zahtijeva od Pruske. Stoga Bizmark shvata

kakvu korist može izvući iz ovog nepovjerenja i nastoji da u ovim državama pojača

neprijateljstvo prema Francuzima.

Kada se Pruska dobro pripremila za rat, počela je sa provokacijama protiv Francuske.

Trećeg jula 1870. proširila se vijest da jedan pruski princ Leopold Hoencolern treba da

dođe na španski prijesto, što je Francuska shvatila kao kao manevar opkoljavanja, pa

protestvuje kod pruskog kralja. Kada je izgledalo da će doći do rata, 11. jula uvečer

kandidatura je povućena. To je za Francusku velika diplomatska pobjeda. Tada ministar

spoljnih poslova Francuske Gramon želi da se značaj ovog uspjeha precizira, pa od

pruskog kralja traži 13. jula da se pridruži ovom povlačenju svojom izjavom, što Vilhelm

I učtivo odbija. On je istoga dana u Emsu ( emska depeša) sastavio telegram za Bismarka,

koji je sadržaj teksta sažeo u tekst koji je i kod Nijemaca i Francuza izazvao ogorčenje.

Francuska je 19. jula 1870. objavila rat Pruskoj, upravo kako je to Bizmark i priželjkivao.

Pruska vojska je prekaljena u ratovima sa Austrijom. Francuska vojska još nije bila

provela reorganizaciju, tako da se naspram 450.000 Prusa našlo 265.000 Francuza.

Odmah su usklijedili jedan za drugim porazi francuske vojske. Prusi su 6. avgusta prodrli

u Alzas i Loren. Nakon što su Nijemci napali Francuze kod Sedana, prinudili su nih na

bezuvjetnu kapitulaciju 2. septembra 1870.

Iako ovaj poraz dovodi do propasti Carstva, on nije okončao rat. Francuska pretvorena u

republiku nastavlja da se brani. Pariške trupe uzalud su pokušavale da se oslobode

okruženje, pa je 28. januara 1871. primoran na kapitulaciju. Primirje od tri sedmice

trebalo je da omogući Francuskoj da izabere skupštinu koja bi mogla ratifikovati ugovor

o miru. Ovaj ugovor jr potpisan 10. maja u Frankfurtu On je bio strog za Francusku-

gubitak Alzasa i sjevernog Lorena s Mecom i okupacija jednog dijela francuske teritorije

sve do isplate ratne odštete od 5 milijardi zlatnih franaka.

30

Pobjeda omogućava Nijemcima da dovrše ujedinjenje- zemlje pobjednice, Saksonija,

Baden, Virtenberg stvarno ulaze u Savez. I Bavarska se miri stim i prihvata Bizmarkove

uvjete.

Njemačka postaje savezna država sa 41 milion stanovnika, opremljena izvrsnom vojskom

i uskoro pretvorena u carstvo.Od tada se u berlinu odlučuje o sudbini Evroope.

Ujedinjenje Italije

Macinijevi planovi o stvaranju talijanske republike 1848./49. nisu uspjeli i

inicijativu za ujedinjenje Italije preuzima Pijemont. Međutim, njegove snage su bile

slabe da bi same mogle ostvariti ovaj cilj. Predsjednik vlade Kamilo Kavur sklopio je

savez s Francuskom protiv Austrije.

U Pijemontu se priprema vojska. Austrija 26. aprila 1859. objavljuje rat Pijemontu,

kada je ovaj odbio da izvrši demobilizaciju. Od kraja krimskog rata i Francuska se

približava Pijemontu. U bici kod Solferina Austrijanci su poraženi od saveznika.

Zaključenim mirom, Francuska je predala Lombardiju Pijemontu za Nicu i Savoju.

Ovo nije dovelo do ujedinjenja. Talijanska vojvodstva Legacija, Romanja i Toskana

su se izjasnile za ujedinjenje sa Pijemontom.

Nakon ove etape oslobođenja talijanskih zemalja, oslobodilački pokreti su se

nastavili i u ostalim državama Italije.

U Palermu 4. aprila 1860. izbija ustanak protiv Burbona. Čuveni narodni junak i

vojskovođa Đuzepe Garibaldi iskrcao se sa hiljadu dobrovoljaca na Siciliji i potukao

vojsku burbonskog kralja. Oslobodivši Siciliju, krenuo je u Kalabriju i 7. septembra ulazi

u Napulj. Pijemontski ministar Kavur je zazirao od narodne revolucije, polažući nade

uglavnom u Napoleona III. Papska vojska je poražena kod Kastelfidarda 18. septembra,

Kraljevina Napulj je zatim proglasila ujedinjenje sa Pijemontom, pa je u Torinu 17.

februara 1861. proglašena kraljevina Italija. Dalje etape ujedinjenja talijanskih zemalja

bilo je priključenje oblasti Venecije Italiji. Veneciju je Italija dobila ugovorom o učešću u

ratu na strani Pruske protiv Austrije 1866. Porazom kod Sadove Austrija je izgubila i

Veneciju.

31

Papa je svoju državu sačuvao pod zaštitom francuskih trupa, ali je ona uglavnom bila

svedena na Lacio.

Pruska i Italija su zaključile vojni savez protiv Austrije. Talijani su pretrpjeli

poraz kod Kustoce, ali je Austrija poražena kod Kenigreca. Mirom u Beču Italija je

dobila Veneciju. Nakon ovoga talijanske težnje su bile usmjerene prema Papskoj

državi. Garibaldi je 1867. prešao granicu ali francuske i papske trupe su bile jače.

Garibaldi je uhapšen a papska država je pala 1870. kad su Francuzi morali otići zbog

rata sa Njemačkom. Rim se predao 20. septembra 1870.

32

ROMANTIZAM (franc. romantisme), književni i umjetnički pokret potkraj XVIII i

poč. XIX st. (poslije se značenje pojma proširilo, pa se govori i o romantizmu ili

»romantici« u filozofiji, politici i dr.). Sam termin izvodi se iz roman; još u XVII st,

pridjevom romantički (engl. romantic) označavaju se pripovjedačka djela u kojima se

zbiva nešto nestvarno ili se opisuju krajolici s melankoličnim ugođajem.

R. je kao pokret karakterističan za razdoblje velikih revoluc. društvenih promjena i

nacionalnih pokreta između 1798. i 1848. Osnovne su mu odlike: odbacivanje klasicizma,

otpor prema racionalizmu prethodnog razdoblja, isticanje snage ljudskih emocija

nasuprot razumu, naglašavanje iracionalnoga, kult prirode (što ga već ističe

predromantik J. J. Rousseau) i individualizam, interes za egzotiku i srednji vijek, a

osobito osjećaj »svjetske boli« (franc. mal du siècle, njem. Weltschmerz). R. je obraćao

znatnu pažnju nacionalnim jezicima i folkloru. Budeći zanimanje za nar. blago, poticao

je razvitak jezika i književnosti evr. naroda koji su tek stjecali nacionalnu svijest

(»nacionalni romantizam« u južnih Slavena).

Terminu romantizma često se pridaje i izvan vremensko značenje. Dok neki

anglosaski kritičari vide u povijesti književnosti i umjetnosti stalnu smjenu dvaju stilskih

tipova (romantizam i klasicizam), sovj. su teoretičari skloni da u razvitku uz realizam

razlikuju i romantizam kao »metodu« koja je svojstvena svim hist. razdobljima, pa

govore o romantizmu i u suvremenoj umjetnosti. Posebno npr. ističu »romantizam« u

djelima Maksima Gorkog ili suvremene sovjetske književnosti. Unutar romantizma sovj.

teoretičari, slijedeći misao Gorkoga, razlikuju »reakcionarni« ili »konzervativni« r. (u

djelima njem. romantičara, Chateaubrianda, Žukovskog i dr.), od »revolucionarnoga«

romantizma (u djelima G. Byrona, V. Hugoa, A. S. Puškina, M. Ljermontova i dr.). I

neki se sovj. autori, međutim, odnose kritički prema toj tipologiji, iako se njome u praksi

služe mnogi kritičari na Zapadu i na Istoku.

Romantizam u književnosti razvio se najprije u Njemačkoj. Teoriju romantizma

razvila su braća A. W. i F. Schlegel, a poetski su predstavnici Novalis C. v. Brentano, A,

von Arnim, E. T. A. Hoffmann, L. Tieck, H. Heine. Iz Njemačke pokret se proširio i

našao svoje srodnike u Engleskoj, Francuskoj, Rusiji i dr. U Engleskoj najvažniji su

predstavnici S. T. Coleridge i W. Wordsworth, pa Byron, J. Keats, P. B. Shelley; W.

Scott; u Francuskoj F. R. Chateaubriand, A. de Lamartine, V. Hugo, A. de Vigny i A. de

33

Musset; u Rusiji V. A. Žukovski, A. Puškin i M. Ljermontov; u Poljskoj A. Mickiewicz i

J. Slowacki; u Madžarskoj S. Petőfi; u Italiji G. Leopardi; u Austriji N. Lenau; u

Hrvatskoj I. Mažuranić, S. Vraz, P. Preradović i A. Šenoa; u Srbiji B. Radičević, J.

Jovanović-Zmaj, Đ. Jakšić (pjesnik i slikar) i L. Kostić; u Sloveniji F. Prešeren i J.

Cigler.

Kako se r. formirao u sukobu s vladajućim klasicizmom, to su se za njegovu

karakterizaciju najčešće koristile negativne odredbe. U osnovi leži težnja za razbijanjem

klasicističkih normi i kanona, za oslobođenjem oblika od kalupa (V. Hugo definira r. kao

»liberalizam u književnosti«) i za nastankom novih, koji pogoduju razvitku emocija i

odgovaraju bogatstvu čovječjeg unutrašnjeg svijeta. Nasuprot klasicističkoj logičnoj

»jasnoći«, r. uvodi smisaonu eliptičnost i aluziju, kompozicijsku rascjepkanost djela,

nasuprot strogoj podjeli na rodove i vrste, razvija »mješovite« oblike (romantički ep s

lirskim elementima balada, roman u stihovima; lirske digresije u epskim djelima), a u

drami razbija »tri jedinstva« i razdiobu na pet činova. Pojedine motive, posebno one iz

prirode, podređuje r. emocionalnom intenzitetu djela, on razvija zvukovnu

instrumentaciju stiha, unosi hiperbolu u izricanju osjećaja, a osobito je karakteristična

njegova težnja za lirskom poistovjećenošću autora s junakom djela, naglašena sklonost

prema lirskoj poeziji, u kojoj provodi pravu revoluciju, osposobljujući je za izricanje

najintimnijih osjećaja. Pjesnik-romantičar vjeruje da svojim osjećajem može preobraziti

svijet, pa je i društvena funkcija književnosti i umjetnosti u romantizmu pretežno

emocionalno- estetska.

Oblici koje je u književnosti stvorio romantizam raznovrsni su i ponekad je teško

pronaći njihovo stilsko jedinstvo; osim toga pojedini oblici nose obilježja nacionalne

historijske situacije u kojoj su nastali. Posebno se izdvajaju oni oblici što su nastali u

nacionalnim sredinama koje su književnosti namjenjivale znatnu ulogu u razvitku

nacionalne svijesti. Nacionalno-didaktički i prosvjetiteljski elementi u njima posebno su

naglašeni, a to je utjecalo i na specifičnost umjetničkuh struktura, koje su često samo

genetski povezane s romantičarskim uzorima.

Romantizam u likovnim umjetnostima unosi naglašivanje pokreta (nasuprot

klasicističkoj statici), smionije kontraste svjetla i sjene, te ražličitih boja, izražajnost

kolorita i plastičnost, razvija pristupačne oblike grafike (ilustracija, karikatura).

34

Najčešće se obrađuju historijske teme i pejzaži te različiti orijentalni i egzotični

motivi. Najistaknutiji su slikari romantičari u Francuskoj E. Delacroix i Th. Gericault; u

Njemačkoj C. D. Friedrich i F. Overbeck; u britaniji J. Constable, W. Turner i D. G.

Rossetti.

Romantizam u muzici proširio se oko 1800. i prevladava otprilike do 1910. zahvativši

čitavo XIX st. Nadovezuje se izravno na klasiku i s obzirom da zadržava i razrađuje u

osnovi iste elementarne i formalne obrasce, nije njezina suprotnost već nastavak te skupa

s klasikom čini cjelovito razdoblje. Osnovna glazb. sredstva (melodika, harmonija,

ritmika) te zakoni forma ostaju od doba klasike u biti neizmijenjeni samo se kod

romantičara bitno mijenja sadržaj i izražaj. Umjesto klasične ravnoteže prevlast nad

formom i građom dobivaju kompozitorova subjektivna raspoloženja i emocije.

U klasične se oblike - sonatu, simfoniju, koncert, kvartet - unose, umjesto dramatskih i

herojskih, lirski, poetski ili slikoviti sadržaji, a izražajna se sredstva produbljuju i

intenziviraju: melodije se kromatiziraju, harmonijske se funkcije razlabavljuju i

narušavaju, ritmika se diferencira a instrumentalne se boje slažu na nov način. U

kompoziciji se daje primat melodiji i melodijskom nadahnuću kao i u doba klasike, ali u

oblikovanju muzičkih motiva i tematike dolazi do bitnih promjena: teme instrumentalnih

kompozicija, od sonate i simfonije do malih formi, oblikuju se kao melodije pjesama, u

širokom luku, pjevno, i taj pjesmeni tip melodija prevladava u čitavoj instrumentalnoj

muzici romantičara počevši od rane i prve faze (F. Schubert, F. Mendelssohn, R.

Schumann, F. Chopin) do visokog i kasnog romantizma (F. Liszt, J. Brahms, A.

Bruckner, C. Franck, A. Dvořák, P. I. Čajkovski, R. Strauss). Zbog takvog pjesmenog

tipa tematike dobiva čitava instrumentalna muzika XIX st. izrazito lirski karakter. U

harmonijskoj se građi ne napuštaju klasični tonalni okviri ali se zamagljuju i proširuju do

krajnjih granica sve češćom upotrebom kromatike, alteriranih akorda, modulacija u

daleke tonalitete.

Sva se ta sredstva pronalaze i iskorišćuju da bi se pojačala osjetilna komponenta

muzike. Tragajući za novim, kolorističkim učinkom zvuka romantičari su obogatili

orkestar novim kombinacijama pa i novim instrumentima i proširili ga do velikih

razmjera (H. Berlioz, R. Wagner, N. A. Rimski-Korsakov, G. Mahler, Čajkovski,

Bruckner).

35

Od solističkih instrumenata u središte stvaralačkih interesa dolazi klavir koji postaje

prototip romantičarskog instrumrnta. Općenito se instrumentalne vrste i oblici njeguju

više od vokalnih kao i u doba klasike, ali se ne teži toliko za izgrađivanjem čvrstih oblika

već se daje prednost slobodnijem improviziranju i fantaziranju. Najveći procvat

doživljuju lirska minijatura i solo-pjesma. Lirske minijature za klavir (rjeđe koji drugi

instrument ili sastav) razvile su se tipično u romantički oblik - ozvučenje trenutnog

raspoloženja, osjećaja ili ugođaja te se javlja pod najrazličitijim imenima (balada,

impromptu, intermezzo, elegija, humoreska, nokturno, bagatelle itd.). Uz lirsku

minijaturu oživljuje interes za plesne oblike, izvedene iz folklornih ili pomodnih

društvenih plesova. Kao suprotnost tim oblicima intimnijeg značaja, doživljuju velik

procvat i koncertne kompozicije za klavir, violinu ili koji drugi solistički instrument.

Prototipom romantičke solo-pjesme postaje njem. Lied koji je odlučujuće djelovao na

razvitak vokalne lirike u Francuskoj, Britaniji, skandinavskim zemljama, Rusiji i dr.

Glavnim velikim oblicima instrumentalne muzike ostaju i dalje klasična simfonija i

sonata (za klavir ili koji drugi instrument ili za komorni ansambl). Njihova se

četverostavačna formalna okosnica ne mijenja bitno ali većini kompozitora služi

naslijeđena forma samo kao okvir za izlaganje izražajno i koloristički bogato

iznijansiranih zvučnih ploha. Stavci se proširuju i prožimlju najčešće kontemplativnim

lirskim izrazom ili čak opisnim, slikovitim sadržajem te gube klasičnu ravnotežu.

Sklonost romantičara opisnoj sadržajno determiniranoj muzici dovela je ne samo do

narušavanja tradicionalnih klasičnih oblika (H. Berlioz, »Fantastična simfonija«), već i

do stvaranja nove simfonijske forme - simfonijske pjesme u kojoj se formalna građa

oslobađa krutih višestavačnih kalupa da bi se posve podredila nekom izvanmuzičkom

sadržaju ili poticaju (literarnom, likovnom itd.). B. Smetana, M. P. Musorgski, R.

Strauss, Liszt, Franck, Rimski-Korsakov, Čajkovski i na stotine drugih prihvaćaju taj

formalno nevezan, slobodniji oblik koji se pojavio kao orkestralni pandan lirske

klavirske minijature.

Dok u instrumentalnoj muzici i solo-pjesmi dominantnu ulogu u doba romantizma

imaju kompozitori iz njemačkih zemalja, na opernoj pozornici su se afirmirale i suočile

različite ličnosti i utjecaji. U prvoj polovini stoljeća evropske scene i dalje osvajaju

36

najviše Talijani operom buffo (G. Rossini) i »ozbiljnom« operom obojenom

sentimentalnim akcentima (G. Donizetti, V. Bellini).

U Francuskoj se nakon revolucionarskih opernih tipova razvija poseban tip francuske

romantičarske »velike opere« (D. F. E. Auber, G. Meyerbeer, J. F. F. Halévy), koja

također stječe poklonike i sljedbenike širom Evrope. Istovremeno se u Njemačkoj

javljaju pokušaji stvaranja nacionalne opere (E. T. A. Hoffmann, C. M. Weber, L. Spohr,

A. Lortzing, F. von Flotow i dr.). Rađa se i opereta (J. Offenbach, J. Strauss ml.) i

romantički balet (A. Adam).

Oko sredine stoljeća stupa na scenu Richard Wagner koji svojom muzičkom dramom

oživotvoruje težnje romantičkih ideologa za sjedinjavanjem svih umjetnosti, što djeluje

presudno na dalji razvoj opere. Wagneru se suprotstavlja kao ravnopravna protuteža

Gusepe Verdi svojom izrazito tal. romantičkom operom, a uza nj i kompozitori

francuske lirske drame (Ch. Gounod, A. Thomas, J. Massenet, G. Bizet).

Ovim se središnjim i vodećim evropskim zemljama pridružuju u doba romantizma i

manje zemlje i narodi koji također postaju uskoro važni faktori evropskih muzičkih

zbivanja. U razdoblju nacionalnog preporoda pojedini narodi, dotad podložni jačim

utjecajima, osamostaljuju se i izgrađuju vlastite muzičke idiome. Crpeći iz vlastitog

nasljeđa i živih narodskih izvora razvili su svoj nacionalni muzički izraz ponajprije ruski

kompozitori - M. I.. Glinka, M. A. Balakirev, A. P. Borodin, Musorgski, Rimski-

Korsakov, Čajkovski te njihovi nasljednici sve do A. N. Skrjabina. U Poljskoj

nacionalni glazb. jezik stvaraju najprije S. Moniuszko i Chopin, u Češkoj Smetana i

Dvořák, u Ugarskoj F. Erkel, M. Mosonyi, K. Ábrányi, u skandinavskim zemljama E.

Grieg, N. Gade, H. Kjerulf, u Hrvatskoj V. Lisinski i I. Zajc, u Sloveniji B. Ipavec, A.

Foerester, F. Gerbič i u Srbiji K. Stanković i J. Marinković.

37