Hod po trnju. Iz bosanskohercegovačke historije 20. stoljeća

Husnija Kamberović

HOD PO TRNJUIz bosanskohercegovačke historije 20. stoljeća

HOD PO TRNJU_novo.indd 1 6/29/11 6:56 AM

POSEBNA IZDANJAKnjiga 6

Izdavač: Institut za istoriju, Sarajevo

Glavni i odgovorni urednik:Dr. Vera Katz

CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska bibliotekaBosne i Hercegovine, Sarajevo 94(497.6)"19" KAMBEROVIĆ, Husnija

Hod po trnju : iz bosanskohercegovačke historije 20. stoljeća / Husnija Kamberović. - Sarajevo : Institut za istoriju, 2011. - 283 str. : graf. prikazi ; 24 cm. - (Posebna izdanja / Institut za istoriju, Sarajevo; knj. 6) Bibliografija i bilješke uz tekst. ISBN 978-9958-649-07-3 COBISS.BH-ID 18917126


Husnija Kamberović

HOD PO TRNJUIZ BOSANSKOHERCEGOVAČKE HISTORIJE 20. STOLJEĆA

INSTITUT ZA ISTORIJU U SARAJEVU

Sarajevo, 2011.



5

SADRžAJ

Predgovor ..........................................................................................7

Projugoslavenska struja među muslimanskim političarima 1918. godine ................................... 9

Politička djelatnost Mehmeda Spahe od 1929. do 1939. godine ............................................................... 23

O nekim inicijativama za reviziju agrarne reforme u Bosni i Hercegovini 1941-1942. .....................................................72

Najnoviji pogledi na Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini ................ 84

Upotreba historijskih mitova: Drugi svjetski rat i balkanski ratovi koncem 20. stoljeća ..................... 95

Osnovna obilježja razvoja društva u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1953. godine ............................... 99

Stavovi rukovodstva komunističkog pokreta u Bosni i Hercegovini o sukobu sa Informbiroom 1948. godine ......... 124

Mostarsko savjetovanje 1966. godine ............................................ 150

Stav političke elite o nacionalnom identitetu Muslimana u Bosni i Hercegovini sredinom 1960-ih godina ............................... 180

Josip Broz Tito i nacionalni identitet Muslimana u Bosni i Hercegovini – dva viđenja ................................................. 209

Konstruiranje disidentske slike u komunističkom pokretu u Bosni i Hercegovini: Slučaj Avde Hume ..........................................219


Husnija Kamberović | HOD PO TRNJU – Iz bosanskohercegovačke historije 20. stoljeća

6

Izbor Džemala Bijedića za predsjednika SIV-a 1971. godine ...............238

Suvremena bošnjačka elita: između elite i marginalnih skupina ...................................................252

Krize – pregovori – rat u Bosni i Hercegovini ......................................................................266

Neke napomene o prethistoriji rata u Bosni i Hercegovini i građenju sjećanja na rat ................................273

O tekstovima u ovoj knjizi ................................................................281


7

PREDGOVOR

Ova knjiga predstavlja izbor članaka koje sam objavio o historiji Bosne i Hercegovine 20. stoljeća. Za pravljenje ovog izbora odlučio sam se zbog toga što sam pretpostavio da bi ovakva knjiga, u nedostatku jedne historije Bosne i Hercegovine 20. stoljeća, mogla biti korisna za sve koji žele steći sliku o trnovitom hodu Bosne i Hercegovine tokom povijesti. Osobito je taj hod bio trnovit tokom 20. stoljeća, kada je Bosna i Hercegovina izašla iz austrougarskog, i ušla u jugoslavenski državni okvir, te kasnije kratko uključila u Nezavisnu Državu Hrvatsku, da bi nakon višedecenijskog ra-zvoja u socijalističkoj Jugoslaviji, koncem 20. stoljeća konačno stekla držav-nu samostalnost. Ova knjiga nije historija Bosne i Hercegovine 20. stoljeća, nego više pregled onoga što sam ja pisao o toj historiji. Odlučio sam iza-brati dio mojih radova o svakom od tri ključna razdoblja bosanskoherce-govačke povijesti (razdoblje između dva svjetska rata, Drugi svjetski rat, te socijalističko razdoblje). U radovima nisam mijenjao svoje prvobitne teze, mada mi se čini da bih sada mnoge teze mogao bolje argumentirati nego u vrijeme kada sam ih prvi put iznosio pred naučnu javnost. Ako sam sma-trao nužnim dodati neka pojašnjenja, to sam učinio u napomenama ispod crte, ali ništa u osnovnom tekstu nisam mijenjao. Ove naknadno dodate napomene pisane su u uglastim zagradama. Nadam se da će ova knjiga biti korisna historičarima, novinarima, studen-tima, ali i široj čitateljskoj publici.

Sarajevo, april 2011.



9

PROJUGOSLAVENSKA STRUJA mEđU mUSLImANSKIm POLITIČARImA

1918. GODINE

U nauci se već dugo raspravljalo o značaju jugoslavenskog ujedinjenja i ulozi koju su u tom procesu igrale pojedine nacionalne zajednice, ali je još uvijek ostalo nedovoljno objašnjeno kakva je razlika postojala u stavovima političkih elita i raspoloženja običnih ljudi u odnosu prema jugoslaven-skom ujedinjenju. Taj nedostatak u istraživanjima posebno je primjetan u proučavanju odnosa Bošnjaka u Bosni i Hercegovini u tom procesu. Najra-širenije uvjerenje bilo je da je većina bošnjačke zajednice odobrila i pozdra-vila ulazak Bosne i Hercegovine u jugoslavensku državu, ali je među poli-tičkom elitom dugo bilo lutanja i nesnalaženja. “Stare muslimanske stranke su se bile raspale i nisu pripremile narod za ujedinjenje 1918. godine. Ono što se politički drži su veleposednici, ideološki samoobmanuti mitologijom o samobitnosti Bosne od bogumilskog srednjeg veka. Agoniju vodeće kla-se su preneli na celu versku zajednicu. Jedino oni još ispovedaju misao o bosanskoj autonomiji u ugarskoj kraljevini. (...) U trenutku ulaska srpske vojske u bosanske gradove 1918. muslimansko stanovništvo je dočekuje sa olakšanjem, a negde i dobrodošlicama. Narod se ‘plašio osvete. Imaju res-pekta samo od srpske vojske i srpskih vlasti i imaju vere u njih’.”1

Važna činjenica koju moramo uvoditi u analizu prilikom traganja za odgovorom na pitanje o odnosu Bošnjaka prema procesu stvaranja jugosla-venske države 1918. jeste njihova pozicija početkom Prvoga svjetskog rata,

* Prikazani rezultati proizašli su iz znanstvenog projekta Katolicizam, islam i pravoslavlje u identitetskim procesima u B i H (019-0190612-0599), provedenog uz potporu ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske. 1 milorad Ekmečić, Stvaranje Jugoslavije 1790-1918, 2, Beograd: Prosveta,1990, 802-803.



10

koga su oni prihvatili kao svoj rat i u koji su ušli kao odani podanici Ha-bsburške monarhije. Čak su proglasili džihad i mobilizirali brojno ljudstvo u austrougarsku vojsku.2 Kada ih ta vojska nije dovoljno zaštitila, zbog čega su doživjeli brojna stradanja, osobito u istočnoj Bosni, počela se polahko gasiti njihova privrženost monarhiji, ali ih je strah od mogućnosti pripaja-nja Bosne Srbiji činio još uvijek lojalnim Habsburškom Carstvu. međutim, pojava planova o poslijeratnoj podjeli Bosne između Austrije i Ugarske, bez obzira što se o njima nije puno znalo i nije javno govorilo u vrijeme kada su se pojavljivali, ali su se pojavljivali kao izraz stava prema Bosni, značajno je utjecala na ponašanje bošnjačke političke elite. Radi se, pri-je svega, o jednom projektu generala Potioreka izrađenom početkom rata, koji je predviđao diobu Bosne između Austrije i Ugarske tako da bi Bosna istočno od linije Banjaluka - Jajce pripala Ugarskoj, a Austrija bi uzela bi-haćki kraj i čitavu Hercegovinu. Ako detaljnije zavirimo u ovaj Potiorekov plan, kojega je on koncem 1915. izložio dr. Lajošu Thalloczyu, onda se vidi da on predviđa da Austriji pripadnu kotarevi Petrovac, Ključ, Sanski most, Varcar Vakuf i jugozapadni dio Jajačkoga kotara, zatim kotarevi uz rub Dinarskih planina: Glamoč, Livno, Bugojno (bez D. Vakufa), županjac, Prozor, kao i čitava Hercegovina s kotarevima Konjic, Ljubuški, mostar, Stolac, Ljubinje, Bileća, Trebinje, Gacko, Nevesinje, zatim u istočnoj Bosni kotarevi Foča i Čajniče, južni dio Višegradskoga kotara i trnovski predio Sarajevskoga kotara3. Planovi o podjeli Bosne pravljeni su odmah nakon okupacije 1878. godine. Jedan takav projekt je početkom 1883. napravio Istvan Tisza. Po tom bi projektu Ugarskoj pripali okruzi Banja Luka i Bi-hać, a okruzi Travnik, Donja Tuzla, Sarajevo i mostar pripali bi Austriji4. Ali, austrijski planovi nastali početkom Prvog svjetskog rata o podjeli Bo-sne, doveli su među mađarima do pojave ideja o priključenju čitave Bosne

2 Zijad Šehić, U smrt za cara i domovinu! Bosanci i Hercegovci u vojnoj organizaciji Habsbur-ške monarhije 1878-1918. Sarajevo: Sarajevo Publishing, 2007, 109.3 Ferdo Hauptmann, “Kombinacije oko državnopravnog položaja Bosne i Hercegovine na početku Prvog svjetskog rata”. Godišnjak. Godina XI, Sarajevo: Društvo istoričara Bosne i Hercegovine.1961. 93-99.4 Jakšić G. i Vučković V. J. 1954, “Pokušaj aneksije Bosne i Hercegovine (1882-1883)”. Glas SAN, CCXIV, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 3, Beograd: Srpska akademija nau-ka,1954, 92.


Projugoslavenska struja među muslimanskim političarima 1918. godine

11

i Hercegovine Ugarskoj5. Ova je ideja našla pristaša i među Bošnjacima i njihovom političkom elitom. Već 1916. postoje neki izvještaji koji govo-re o preovlađujućem bošnjačkom raspoloženju za suradnju sa mađarima. Okružni predstojnik iz Tuzle je javljao kako je “raspoloženje muslimanskog stanovništva za mađare povoljno, a s tim tendencijama su saglasni inače rezervisani Srbi, dok Hrvati žele priključenje Austriji”. Slično je javljano i iz Travnika, gdje su na toj suradnji osobito aktivno radili pojedini begovi6. Osnovni motiv za ovakvo djelovanje bošnjačke političke elite jeste širo-ko rasprostranjeno autonomističko uvjerenje unutar bošnjačkoga društva, mada su neki vjerovali kako to raspoloženje ipak nije prelazilo pragove begovskih čardaka. Kada je sredinom 1917, na preporuku penzioniranoga sekcionšefa Adalberta Šeka, pokrenuta akcija za održavanje jedne konfe-rencije u Beču na kojoj su jugoslavenski političari trebali donijeti rezoluciju u kojoj bi istaknuli mogućnost Južnih Slavena da pod skiptrom Habsburga osiguraju svoje nacionalne težnje, Bošnjaci su odbili prisustvovati i time, zapravo, razbili čitavu tu ideju. Safvet-beg Bašagić, jedan od pozvanih koji je odbio otići u Beč, dostavio je šefu Zemaljske vlade, generalu Sarkoti-ću, pismenu izjavu svoje lojalnosti i privrženosti dinastiji i monarhiji, te precizirao bošnjačko političko stanovište koji “žele samostalno autonomno upravno područje u kome oni čine trećinu stanovništva, a morali bi pret-postaviti da bi u svakoj zajednici jugoslovenskih zemalja činili samo jednu dvanaestinu”7. Zbog toga su i ostali utjecajni bošnjački političari odbijali stupiti u kontakt s predstavnicima Jugoslavenskog kluba.

Strah od majorizacije u budućoj jugoslavenskoj državnoj kombinaciji bio je u osnovi i jednoga memoranduma što ga je Šerif Arnautović predao caru Karlu prilikom audijencije 17. augusta 1917. godine.8

5 Luka đaković, Položaj Bosne i Hercegovine u austrougarskim koncepcijama rješenja jugosla-venskog pitanja 1914-1918, Tuzla: Univerzal, 1980, 59-746 Hamdija Kapidžić, “Austrougarska politika u Bosni i Hercegovini i jugoslovensko pita-nje za vrijeme Prvog svjetskog rata”. u: Bosna i Hercegovina u vrijeme austrougarske vlada-vine. Sarajevo: Svjetlost, 1968, 214.7 H. Kapidžić, “Austrougarska politika”, 2208 L. đaković Položaj Bosne i Hercegovine, 163-176. Njegovi citati, međutim, nisu uvijek pouzdani, pa se stječe dojam da je neke dijelove namjerno pogrešno prevodio sa njemač-koga jezika.



12

memorandum je nastao kao reakcija na aktivnosti Jugoslavenskoga kluba i vođa hrvatskoga, srpskog i slovenačkog naroda, posebno u austrij-skom parlamentu, austrijskoj vladi i hrvatskome saboru, a čiji je cilj bio stvaranje jedne južnoslavenske države u čiji bi sastav ušla i Bosna i Her-cegovina.9 Suprotstavljajući se takvoj ideji, Arnautović je napravio me-morandum koji je izražavao njegov stav i stav njegove Ujedinjene musli-manske organizacije, premda on memorandum piše kao direktor Vakufa, o državnopravnom položaju Bosne i Hercegovine nakon završetka Prvog svjetskog rata, a čija je osnovna poruka zahtjev za autonomnim položajem Bosne i Hercegovine u sastavu Austro-Ugarske monarhije kao cjeline. U memorandumu se stoji na stanovištu kako se nakon rata monarhija neće raspasti nego će, naprotiv, “stati na snažniju i zdraviju osnovu”, a zahtjev za autonomnim položajem temelji se na historijskom razvoju Bosne koja je do osmanskoga osvajanja sredinom 15. stoljeća bila samostalnom drža-vom, a i u sastavu Osmanskoga Carstva njezin autonoman i samostalan karakter je ostao gotovo netaknut. “Bosna i Hercegovina su od davnina činile autonomnu oblast i one nikada nisu štedile žrtava da se kao takve održe. U sadašnje vrijeme imamo još manje razloga da odustanemo od na-ših starih tradicija”, stoji u memorandumu. Zbog toga Arnautović odbija ideju o stvaranju južnoslavenske države unutar Habsburške monarhije “jer nam ovo ujedinjenje, prema našem najdubljem uvjerenju, ne bi donijelo nikakvu korist, nego bi, kako se plašimo, samo štetilo”.10 Jasno je, dakle, da se u memorandumu ne traži autonomija Bosne u sastavu Ugarske, budući da bi se u takvoj varijanti narušila dualistička struktura monarhije čime bi se srušile osnove na kojima je monarhija počivala. Traži se autonomija u sastavu monarhije kao cjeline.

U uskoj vezi sa ovom akcijom Šerifa Arnautovića jeste i jedna aktiv-nost sandžačkih Bošnjaka koji su sredinom avgusta 1917. sa konferencije u Sjenici uputili zahtjev austro-ugarskim vlastima u kojem su tražili da se Sandžak pripoji Bosni “pošto i historijom i jezikom pripadamo istoj a ne Crnoj Gori, te u krajnjem slučaju ako to ne bi uslijedilo, onda je zamoljeno

9 H. Kapidžić “Austrougarska politika”, 224.10 Arhiv Bosne i Hercegovine (dalje: ABiH), Privat - Registratur, Nr. 426/1917; Isto, Nr. 444/1917



13

za autonomiju Sandžaka”11. Vremenska koincidencija ovih zahtjeva upuću-je na mogućnost postojanja određenoga koordiniranog djelovanja bošnjač-kih političkih struktura, mada se ono ne može arhivskim dokumentima temeljitije dokazati.

Nakon što je Šerif Arnautović predao memorandum caru Karlu, u Sarajevo je stigao predsjednik Jugoslavenskog kluba dr. Anton Korošec i susreo se s reisul-ulemom Džemaludin ef. Čauševićem. Sudeći prema iz-vještaju sarajevske policije, reisul-ulema Čaušević se tom prilikom izjasnio u prilog Koroščevih nastojanja na stvaranju južnoslavenske državne zajed-nice. Reisul-ulema je tom prilikom izjavio: “Radite šta znate, ja ću pomoći svaki rad koji našem narodu donosi slobodu. Dosta mi je naše, turske i njemačke vlade.” Čaušević je ovakav svoj stav pravdao teškim životnim pri-likama muslimana, posebno njihovim stradanjima za vrijeme rata. Važno je da se Čaušević zalagao da se sazove Bosanski Sabor koji bi o tome trebao raspraviti, ali se svakako izjasnio protiv akcije Šerifa Arnautovića, što je, prema ovom policijskom izvještaju, na Korošca “ostavilo veliki utisak”.12 Treba, dakako, imati u vidu da ovo Koroščevo jugoslavenstvo 1917. nije identično s jugoslavenstvom realiziranim koncem 1918. godine.13

Tokom 1918. još uvijek je stanje unutar bošnjačke zajednice obilježeno postojanjem raznih grupa, ali je bilo posve izvjesno da eventualna nadmoć jedne od tih grupa neće ovisiti o njihovoj snazi i utjecaju među Bošnjacima, nego o razvoju međunarodnih odnosa i sudbini Habsburške monarhije. U septembru 1918. grof Istvan Tisza je boravio u Bosni i Hercegovini. Tu se najprije u mostaru susreo sa gradonačelnikom mujagom Komadinom, koji se izjasnio za autonomiju Bosne i Hercegovine,14 a potom u Sarajevu sa Šerifom Arnautovićem, koji je bio za pripajanje Bosne i Hercegovine

11 mustafa memić, Bošnjaci-muslimani Sandžaka i Crne Gore, Sarajevo: muslimansko na-cionalno vijeće Sandžaka,1996, 24612 Adnan Jahić, “Bošnjaci i nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca”. Zbornik rado-va, 7, Tuzla: Filozofski fakultet, 2006, 98.13 O ovoj posjeti Korošeca Sarajevu vidjeti: “Skladna Herceg-Bosna (osvrt na boravak dra Korošca)”. Hrvatski dnevnik, br. 202, Sarajevo, 8. rujna 1917. 14 Bogdan Krizman, “Bosna i Hercegovina i jugoslovensko pitanje u 1918. godini”. Prilozi, godina IV, br. 4, Sarajevo: Institut za historiju, 1968, 100.



14

kao autonomne jedinice Ugarskoj, dok je dr Safvet-beg Bašagić zagovarao da se ujedine sve hrvatske zemlje, a ako to nije moguće onda da Bosna i Hercegovina dobiju autonomiju.15 Treći dio bošnjačke političke strukture, koju su personificirali dr Halid-beg Hrasnica i mehmed Spaho, izjasnio se za rješenje bosanskoga pitanja na temelju jugoslavenskog ujedinjenja.16 Prilikom tumačenja ovih alternativa u bošnjačkoj politici valja imati na umu činjenicu da je tada već bilo očito da se Austro-Ugarska monarhija raspada, ali i to da je sam Tisza bio mađar. Ipak, većina Bošnjaka “nije željela da im domovinu u svojoj poratnoj ekspanziji proguta Srbija. Njihovi su prvaci vrlo rado sklapali taktičke saveze s bosanskim Srbima u posljed-njih petnaestak godina prije rata nebi li izborili neke posebne ustupke od vlasti, ali to je bilo nešta sasvim drugo” od pripajanja Bosne Srbiji.17 me-đutim, budući da je opcija stvaranja jugoslavenske države podržana od sila pobjednica u Prvome svjetskom ratu, Bosna i Hercegovina je 1918. ušla u sastav te države.

Pitanje je sada - kako se razvijala ta jugoslavenska struja unutar boš-njačke političke elite.

Prevladavanje jugoslavističke ideje među muslimanskim političkim li-derima postalo je očito tek 1918, što je bilo izraz uvjerenja da je to u datom historijskom kontekstu najbolje rješenje. Početkom 1918. iz Sarajeva su dolazile različite informacije o opredjeljenju Bošnjaka. List Hrvatski dnev-

15 Safvet-beg Bašagić je tokom Prvoga svjetskog rata lutao u pogledu statusa Bosne i Hercegovine i rješavanja jugoslavenskog pitanja od stava o nužnosti ujedinjenja južno-slavenskih naroda, izuzimajući Srbiju i Crnu Goru, u okviru monarhije, preko zahtjeva do “ujedinjenja svih hrvatskih zemalja uz eventualnu autonomiju Bosne” do priklanjanja rješenju do koga je došlo stvranjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. možda on na najbolji način reprezentira svu konfuziju među muslimanskih političarima o statusu Bo-sne i Hercegovine. 16 Vojislav Bogićević, “misija grofa Tise u Bosni 1918. godine (Iz povjerljivih spisa Ze-maljske vlade u Sarajevu, koji se čuvaju u Državnom arhivu NR BiH u Sarajevu)”, Pregled, br. 1-2, Sarajevo: Univerzitet, 1956, 12; L. đaković, Položaj Bosne i Hercegovine, 191; Bog-dan Krizman, Hrvatska u prvom svjetskom ratu. Hrvatsko-srpski politički odnosi, Zagreb: Globus. 1989, 255-257.17 Noel malcolm, Povijest Bosne. Kratki pregled, Zagreb: Erasmus –Sarajevo: Dani, 1995, 216.



15

nik početkom aprila 1918. u jednom članku je ustao protiv ideje o stvaranju jugoslavenske države i nagovarao Bošnjake da podrže ujedinjenje Bosne i Hercegovine sa Hrvatskom i stvaranje samostalne Velike Hrvatske.18 List je pisao:

“Šta je uopće Jugoslavija? Pod tim imenom razumijevaj “velika Srbija” i nikada što ino! Pa, bože moj, evo posljednje godine su nam jasno poka-zale, otkuda prijeti najveća opasnost Hrvatima! Ako se ne vraćamo dalje, sjetimo se događaja od 1908. godine naprijed i svakom će biti jasno, da su svi planovi srpski bili krojeni na štetu Hrvatske i “braće Hrvata”. Zar nije dovoljno jasno da su Srbi uklonili s puta prijestolonasljednika, blagopo-kojnog Franju Ferdinanda, samo zato, pošto su vidjeli u njemu osnovatelja velike Hrvatske i glavnu zaprjeku ostvarenja Dušanova carstva”.

U drugoj polovici 1918. situacija se polako počela bistriti i u pogle-du orijentacije Bošnjaka. Hrvatski dnevnik u broju od 15. avgusta 1918. u članku Iz Bosne o Bosni pisao kako je pozicija muslimana o budućem položaju Bosne i Hercegovine još uvijek nejasna, jer oni nisu dovoljno na-cionalno orijentirani.

“Ustavni život zatekao ih je još nepripravne za narodnosno-političku ori-jentaciju, koja se je ukazala nužnom sa nastupom toga života, pa ni ove trzavice, kojim su morali proći u kratkom vijeku bosanskog sabora, nijesu mogli doprinijeti toj orijentaciji. Narodnosna konsolidacija muslimana jest životni uslov za buduću političku orijentaciju njihovu u razvitku po-litičkog života ovih zemalja, a za takovu konsolidaciju bilo je takovo do-sadanje vrijeme prekratko a po tome i po svojim prilikama, između dvije nacionalne ideje i nepodesno. Pa zato su muslimani sada glavni objekti agitacije za ovo ili ono rješenje bosanskog pitanja. Ta se agitacija – po glasovima listova iz monarhije - jer ovdje je i to “tajna” - razvija imenito s jugoslavenske i mađarske strane. Obje se strane hvale s uspjesima, pa i iznašaju vođe pojedinih muslimanskih frakcija, koji imaju da zagarantu-ju te uspjehe. mi bismo pozdravili i to jugoslovenstvo muslimana rađe, nego li njihovo “mađaronstvo”, kad bi tu ujedno našli i junctim o pripoje-nju Bosne i Hercegovine Hrvatskoj.

18 “Jugoslavija i Hrvati”, Hrvatski dnevnik, br. 78, Sarajevo, 5. travnja 1918.



16

Dok toga ne saznamo ostavlja nas ovo naviješteno jugoslavenstvo musli-mana hladnim, mada ga moramo priznati mnogo razumljivijim i prirodni-jim u njih nego li u nacionalnih već tisućgodišnjom tradicijom Hrvata”.19

Ubrzo je objavljen još jedan članak znakovita naslova: Bosanski musli-mani za pripojenje Bosne Mađarskoj.20 Tu se prenosi pismo koje je iz mo-stara Salih-beg Smailagić uputio mađarskom političkom tjedniku Novo vrijeme. U tom se članku najprije konstatira kako je trenutni položaj Bosne neodrživ, te bi priključenje Ugarskoj bilo najbolje rješenje, jer bi i priklju-čenjem Hrvatskoj i Jugoslaviji Bosna izgubila svoju autonomiju. “mađarski kraljevi u prošlosti nisu nikada dirali u naše unutarnje organizacije i ma-đarska politika spram nas ne može se niti danas zamisliti drugačijom nego u poštivanju naše autonomije”.

U pismu se dalje naglašava kako muslimane uz mađarsku tjera i ma-đarsko-tursko prijateljstvo. “Ne možemo biti prijatelji onima koji nogom gaze naše najsvetije osjećaje. mi želimo u prijateljstvu živjeti sa našom bra-ćom Hrvatima, ali nam je teško zaboraviti ono, što su od okupacije amo uradili protiv nas biskup Stadler i pretežno hrvatski činovnici i teško nam je progutati, da nas je na primjer i ovih dana u hrvatskom Saboru zastupnik Pazman, sveučilišni profesor nazvao poganima! I kad bi – nedaj Bože – jed-nom bili prisiljenu u onu maglenu Jugoslaviju, gdje bi Srbi upravljali, što bi iz nas postalo? Da na primjer ne ponovim crnogorski slučaj, gdje su godine 1702. rođenje Krista proslavili sa ubijanjem sveukupnih muslimana (...) mi nećemo da se skrhani selimo u malu Aziju! mi hoćemo da živimo u vlastitoj našoj domovini po našim svetim tradicijama. mi smo naše običaje obranili i protiv prohvata padišahovih i ovamo neka se ne prokrijumčari nikakav tuđi duh. mi dobro znademo da mađarski narod neće dirati u našu vjeru, da će razumjeti da, dok smo mi u političkom smislu najpokorniji podanici velikog budimskog kralja, dotle ćemo kao vjernici s najvećom po-kornošću kleknuti pred prestoljem silnog padišaha”.

19 “Iz Bosne o Bosni”, Hrvatski dnevnik, br. 192, Sarajevo 15. kolovoza 1918,.20 “Bosanski muslimani za pripojenje Bosne mađarskoj”, Hrvatski dnevnik, br. 192, Sa-rajevo, 15. kolovoza 1918.



17

U nastavku se naglašava kako su i gospodarski interesi Bošnjaka da se Bosna i Hercegovina priključli Ugarskoj, jer su Srbi i Hrvati i sami siro-mašni i od njih se ne mogu očekivati velika ulaganja u gospodarski razvoj Bosne i Hercegovine.

Ipak, uprkos ovim različitim grupacijama ubrzo je razvoj historijskih događaja odbacio ideje i o autonomiji Bosne i Hercegovine unutar Habsur-ške monarhije, i o autonomiju unutar Ugarske ili priključenje Hrvatskoj, a kao pobjednik je izašla struja koja je zastupala jugoslavensko ujedinjenje. Nositelj ove jugoslavenske ideje bio je dr. mehmed Spaho, koji u to doba još uvijek nije predstavljao posebno značajnu političku ličnost, mada nije posve jasno kada je Spaho prihvatio jugoslavističku ideju. Atif Purivatra, koji je najstudioznije pisao o Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji, pa time i o mehmedu Spahi, navodio je kako je on tu ideju prihvatio najkasni-je početkom 1918. godine. Purivatra navodi da je Spaho, kao sekretar Trgo-vačke komore, za list Novosti 15. februara 1918. izjavio kako muslimanska inteligencija, a većim dijelom i široke narodne mase, uviđaju da im je spas u slozi i jedinstvu svih Srba, Hrvata i Slovenaca.21

Ipak, moguće je kako Spaho u to doba još nije bio posve projugosla-vistički orijentiran, na što ukazuje i činjenica da je on početkom marta 1918. bio u sastavu jednog izaslanstva Vijeća za prehranu naroda u Bosni i Hercegovini, koje je predvodio zemaljski poglavar Stjepan Sarkotić, koja je u Beču i Budimpešti iznijela molbe stanovništva Bosne i Hercegovine za pomoć u hrani.22 Izaslanstvo je 4. marta 1918. primio ugarski predsjednik Vlade dr. Alexander Wekerle, kome je Spaho opisivao teško stanje u vezi s prehranom stanovništva u Bosni i Hercegovini. Izaslanstvo je 7. marta primio i ratni ministar Stöger-Steiner, kome je Spaho opširno obrazlagao memorandum naroda Bosne i Hercegovine, u kojemu se ukazuje na pre-tjerane zahtjeve vojne uprave u Bosni i Hercegovini oko rekvizicije stoke, sijena, slame, vune, kože i tako dalje. Sutradan je izaslanstvo u Beču primio

21 Atif Purivatra, Jugoslovenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Sarajevo:Svjetlost, 1977, 19. 22 O ovom izaslanstvu opširno pišu Crnovršanin Harun i Sadiković Nuro, Dr. Mehmed Spaho. Državnik i borac za BiH. Frankfurt na majni: Sandžačka riječ, 2007, 148-152.



18

i austrijski ministar predsjednik dr. Seidler, kome je Spaho podnio molbu naroda iz Bosne i Hercegovine da se omogući više krompira za sadnju. De-legaciju je primio i car Karlo 10. marta 1918. godine, koga je Spaho također molio da se pomogne narodu u Bosni i Hercegovini kako bi se poboljšale prehrambene prilike. Svoju molbu Spaho je završio uvjeravajući cara kako vojnici iz Bosne i Hercegovine na raznim frontovima junački ratuju “za odbranu monarhije”.

Očito zbog lojalnog stava prema Habsburškoj monarhiji, Spaho je 2. maja 1918. u Sarajevu dobio i orden cara Franje Josipa sa viteškim krstom, što je jedan od pokazatelja kako u to doba on sigurno još uvijek dvoji oko budućnosti Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.23 Tek u Sarkotićevom tele-gramu caru i kralju povodom boravka grofa Tisze u Sarajevu od 20. do 23. IX. 1918. dr. mehmed Spaho i dr. Halid-beg Hrasnica navedeni su kao bošnjački prvaci jugoslavenske orijentacije. Naime, Tisza je za vrijeme svoje misije, koju mu je povjerio car, došao u Sarajevo 20. septembra i istu večer se sastao sa bivšim predsjednikom Sabora dr. Safvet-begom Bašagi-ćem, sekretarom Trgovačke komore dr. mehmedom Spahom i advokatom dr. Halid-begom Hrasnicom. U tom razgovoru Bašagić je zagovarao ide-ju da se sve hrvatske zemlje ujedine u jedno tijelo, “a ako to nije mogu-će, da Bosna i Hercegovina dobiju autonomiju, dok su se ostala dvojica izjasnila za rješenje u jugoslavenskom smislu: da se bosansko pitanje riješi na temelju jugoslavenskog ujedinjenja. Spaho se žalio na postupak prema muslimanima za vrijeme rata, jer su vojne vlasti uzimale i starce i djecu u vojsku. žalio se na ekonomske prilike i postupak pri rekviziciji; rekao je da su opreke između muslimana i stanovnika drugih vjera u Bosni, kakve su postojale prije rata, u nevolji postale mnogo blaže, a da je jugoslavenskom stanovištu sklon najveći dio naroda”. Nakon razgovora sa Spahom, Tisza je primio i delegaciju Srba, koji su mu uručili poseban memorandum, koje-ga su potpisali Srbi, Hrvati i Slovenci, i u kojemu se zagovara ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca na temelju “samoodređenja naroda”. Tri godine

23 Crnovršanin H. i Sadiković N. (str. 152) vjeruju kako je Spaho “bio lojalan bečkom dvoru sve do 1917 godine kada se opredjeljuje za jugoslovenski pokret”. međutim, očito da ovaj boravak u Beču u martu i odlikovanje koje je dobio u maju 1918. ukazuju kako i sredinom 1918. Spaho još uvijek nije napustio svoju lojalnost prema monarhiji.



19

kasnije, na sjednici Narodne skupštine u Beogradu, dr. mehmed Spaho je prigovorio autorima i potpisnicima memoranduma da su ga bezrazlož-no mimoišli prilikom njegove izrade i potpisivanja, jer se on, kako kaže, pred grofom Tiszom izjasnio za iste stvari koje su stajale u memorandumu. Spaho se pozivao i na pisanje tadašnje štampe, koja je vjerno prenijela Spa-hine stavove u razgovoru sa Tiszom. Dodao je da je bio pozvan da potpiše memorandum naknadno, nakon što je isti već bio dostavljen grofu Tiszi, što on nije mogao prihvatiti, smatrajući za uvredu potpisivanje nečega “što je bilo i prošlo”.24

Ipak, Spaho je početkom oktobra 1918. uvidio potrebu da se i dio mu-slimanskih političkih lidera oglasi i iskaže podršku momorandumu što su ga Srbi i Hrvati predali Tiszi. U tom smislu je Spaho, skupa sa Sakibom Korkutom, 13. oktobra 1918, odlučio sazvati jedan širi skup muslimanskih intelektualaca, na kojem bi se raspravljalo o trenutnoj političkoj situaciji, a krajnji cilj je bio iskazati podršku jugoslavenskoj ideji. No, umjesto nekog skupa intelektualaca, došlo je 19. oktobra 1918. do objavljivanja jedne Izja-ve, koju su potpisala šesterica muslimanskih manje poznatih i utjecajnih političara, među kojima je bio i mehmed Spaho, u kojoj izjavljuju da “ni kao pojedinci nit kao ma kakva skupina (neće) istupati u javnom životu i kakve izjave davati bez prethodnog odobrenja Narodnog vijeća Srba, Hr-vata i Slovenaca”. Ubrzo je Sakib Korkut ocijenio kako ta izjava predstavlja nepromišljeni akt, jer se njome vežu ruke Bošnjacima, koji se time dovode u neravnopravan položaj u Narodnom vijeću. Korkut je objavljivanje Izjave tumačio kao Spahin “zagonetan postupak”, koji je izraz njegove kratkovi-dosti i “pretjerane ambicije”.25

Ipak, ta je Izjava sigurno doprinijela da je mehmed Spaho ušao u Ple-num Narodnog vijeća Države SHS (od Bošnjaka u Plenumu je osim Spahe bio još i Hamid Svrzo). Krajem oktobra oglasili su se muslimanski vjer-

24 B. Krizman, “Bosna i Hercegovina i jugoslovensko pitanje”, 102; Husein Alić, koji je u to doba bio student filozofije u Zagrebu, tvrdio je nakon Spahine smrti kako je nakon Ti-szina boravka u Sarajevu on sazvao sve muslimanske akademičare Zagrebačkog sveučilišta koji su donijeli rezoluciju kojom pozdravljaju stav Spahe i Hrasnice. Zbog toga je od njih dvojice, veli Alić, dobio zahvalnice.25 A. Purivatra, Jugoslovenska muslimanska organizacija, 1977, 24.



20

ski i politički predstavnici (reisul-ulema Čaušević, bivši predsjednik Sa-bora Bašagić, zatim Rifat-beg Sulejmanpašić i Derviš-beg miralem), koji su izrazili svoju privrženost programu Narodnog vijeća SHS. No, Spaho je ipak zadobio prednost nad mogućim političkim takmacima. Kada je 3. novembra 1918. formirana prva Narodna vlada za Bosnu i Hercegovinu, dr. mehmed Spaho je postao povjerenik u Vladi za obrt, trgovinu, poštu i brzojav.26

Sudeći prema sačuvanim zapisnicima sa zasjedanja Glavnog odbora Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu tokom novembra i decem-bra 1918, Spaho je bio vrlo aktivan. Kada se na sjednici 4. novembra 1918. raspravljalo o sigurnosnoj situaciji u zemlji i kada se pojavila ideja o zavo-đenju prijekih sudova u čitavoj Bosni i Hercegovini, Spaho se priklonio onoj grupi koja je smatrala kako ne bi bilo najbolje uvesti prijeke sudo-ve u čitavoj Bosni i Hercegovini, ali bi trebalo prepustiti povjereniku za pravosuđe “neka odmah proglasi prijeki sud” u onim kotarevima gdje je potrebno.27 U daljoj diskusiji on je predlagao da se u krajevima gdje ima nasilja “ljudima dade ovakav prijedlog: organizirajte narodnu odbranu na svoju ruku i branite se sami! Čim nam bude stajala na raspolaganju sila, poslaćemo bezodvlačno”.

Kao povjerenik (ministar) dr. mehmed Spaho je bio veoma aktivan, posebno se zalažući za pomoć bošnjačkim porodicama koje su bile žrtve nasilja koje je nastupilo u Bosni i Hercegovini krajem 1918. godine, u vrijeme prije ujedinjenja Države SHS sa Kraljevinom Srbijom. Kada je Narodna vlada pokušala pomoći tako nastradalim krajevima, neki članovi Vlade, uključujući Vojislava Šolu, dr. Uroša Krulja i Savu Jelića, insistirali su da se ta pomoć dijeli i onim krajevima koji su stradali početkom rata

26 ABiH, Zemaljska Vlada, br. 13157/20. Zemaljska je Vlada 18. 12. 1920. izdala zvanično Uvjerenje da je dr. mehmed Spaho tokom novembra i decembra 1918. obavljao dužnost povjerenika za obrt, trgovinu, poštu i brzojave u Narodnoj Vladi u Sarajevu, te potvrđuje da je položaj tadašnjih povjerenika ravan položaju načelnika odjeljenja (odnosno minista-ra) pokrajinskih Vlada, jer su se pokrajinske Vlade sastojala od pojedinih odjeljenja. 27 Hamdija Kapidžić, “Rad Narodnog vijeća SHS Bosne i Hercegovine u novembru i decembru 1918.” Glasnik. Godina III – Knjiga III, Sarajevo: Društvo arhivista Bosne i Hercegovine, 1963, 162.



21

(dakle 1914), ali je Spaho insistirao da su prioritet one porodice koje su ostale bez elementarne opskrbe zbog pljačkanja i nasilja koje je nastupilo nakon 1. novembra 1918, posebno se fokusirajući na potrebu hitne pomo-ći krajevima u istočnoj Bosni (Zvornik, Vlasenica, Višegrad i Srebrenica). Formiranjem prve Vlade Kraljevine SHS, kojoj je na čelu bio Stojan Protić, dr. mehmed Spaho je postao ministar šuma i ruda. Spaho je u Vladu ušao kao predstavnik vjerske zajednice muslimana, čije se prisustvo u zemlji nije moglo ignorirati. Na ovom je položaju Spaho ostao do 23. februara 1919, kada je podnio ostavku.

Ovo Spahino pristajanje uz jugoslavenski pokret nije bilo usamljeno među Bošnjacima. moglo bi se zaključiti kako je, posebno od kraja oktobra i početka novembra, jugoslavensko raspoloženje bilo prilično rasprostra-njeno među bošnjačkom političkom i vjerskom elitom, mada je bio prisu-tan i strah zbog neizvjesnosti koja slijedi nakon sloma Habsurške monar-hije i neminovnog dolaska srpske vojske, koju se neki smatrali “tuđinskom i okupatorskom vojskom”. Ipak politička i vjerska elita, koja je podržala jugolavensko rješenje, potrudila se da kod Bošnjaka razbija strah od neiz-vjesnosti. Vidljivo je to iz ponašanja vodećeg čovjeka Islamske zajednice, reisul-uleme Džemaludina Čauševića, koji je nakon ulaska srpske vojske u Sarajevo početkom novembra 1918. priredio veliki banket u oficiskom domu. Banketu su prisustvovali oficiri srpske vojske i istaknuti predstavnici nove vlasti u Sarajevu. “Jela su bila iz bosansko-muslimanske kuhinje, vrlo dobro zgotovljena i posluživana”.28 Čauševićev govor, kojim je pozdravio srpske oficire i vojnike bio je prava oda toj vojsci izrečena u ime bošnjačkog naroda. Čaušević je srpske vojnike i oficire nazvao “pionirima i zaštitnicima naše mlade slobode”, junačkom vojskom “neumrlih zasluga” za slobodu na-roda, naročito za slobodu “svoje braće po krvi i jeziku na Slavenskom Jugu”. Čaušević je svoj govor završio sljedećim riječima:

“Draga braćo junaci! Ja Vas uvjeravam, da će muslimani Bosne i Hercego-vine znati uvijek dostojno cijeniti te bratske zasluge i očuvati u uspomeni ovaj prvi susretaj nakon burnih stoljeća.

28 A. Jahić, “Bošnjaci i nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca”, 110.



22

mislim, da ćemo u ovako svečanom i radosnom raspoloženju, svojoj du-bokoj zahvalnosti dati naj jačeg izražaja, kada svi jednodušno kliknemo: živio vrhovni gospodar srpske vojske Njeg. Vel. Kralj Petar! živio vrhov-ni komandant srpske vojske, Njegovo Visočanstvo prijestolonašljednik Aleksandar! živila srpska vojska!”

Ovaj je govor i doček koji je priređen srpskoj vojsci u Sarajevu defini-tivno uveo Bosnu i Hercegovinu u jugoslavensku državu i dokazao pobjedu jugoslavenske struje među bošnjačkom političkom zajednicom. Pjevanje Nurage Džabije na sazu prilikom velikog banketa srpskoj vojsci, što ga je priredio reisul-ulema Čaušević u oficirskom domu u Sarajevu u novem-bru 1918, označilo je ulazak Bosne i Hercegovine u jugoslavenske državne okvire s pjesmom. Izlazak iz tih okvira koncem 20. stoljeća nije bio niti približno tako veseo. ■


23

POLITIČKA DJELATNOST mEHmEDA SPAHE OD 1929. DO 1939. GODINE

Metodološki pristup – stradalništvo političkih lidera

U općoj političkoj historiji smrt obično ne znači kraj, nego vrlo često poče-tak. Pogotovo ako se radi o iznenadnoj smrti. Uz to, u Bošnjaka je tokom 20. stoljeća u političkoj historiji ostalo u memoriji da su njihovi politički lideri, život završavali brzo, i pod prilično nejasnim okolnostima. Često se tu ostavljalo prostora za različita građenja predstava o ubojstvima, zavjera-ma i slično. Smrt mehmeda Spahe je prva u tom nizu. Kasnije će Bošnjaci izgraditi nekoliko predstava o zavjerama protiv njihovih lidera. Spahu je slijedio Džemal Bijedić, koji je 1977. poginuo u avionskoj nesreći, a rašire-na je teorija o zavjeri protiv njega. Nakon toga je i smrt Hamdije Pozderca 1988. okarakterizirana kao zavjera čija je on bio žrtva.

U ovoj priči ima mogućnosti za određene paralele. Pred odlazak u Beo-grad, uoči svoje smrti, mehmed Spaho je bio jako zabrinut zbog najavljene mogućnosti da pregovori između Vladka mačeka i krune mogu rezultirati podjelom Bosne i Hercegovine. Prije smrti 29. juna 1939. on je u Sarajevu sazvao jedan sastanak bošnjačkih prvaka na kojem je govorio o pregovori-ma Cvetkovića i mačeka koji bi se, prema njegovim informacijama, mogli završiti podjelom Bosne. “Bio je mnogo zabrinut. Nije ništa dobro predvi-đao. Izložio nam je da je skrenuo pažnju Kraljevskom namesništvu na teži-nu situacije i motivisao naš stav u ovome: muslimani Bosne i Hercegovine žele iskreni sporazum Srba i Hrvata radi okončanja hrvatskog pitanja. Ali ni u kom slučaju ne bi mogli da dozvole da se Bosna i Hercegovina cepaju i dele bez pristanka naroda i njegovih predstavnika, ne samo muslimana



24

nego i Srba”. Poslije duge diskusije Spaho je kazao kako će i dalje “nastaviti svoju borbu i ni u kom slučaju neće dozvoliti da Kraljevsko namesništvo donese jednu odluku koja nije po volji nama muslimanima i našim inte-resima, pošto cepa pokrajine u kojima žive muslimani i tako nas dovodi u tešku situaciju”. Nakon ovoga sastanka Spaho je vozom otišao za Beograd i u hotelu “Srpski kralj” poručio kahvu, koju je odmah popio “i za sekundu bio mrtav”. Njegova je smrt “strahovito djelovala na muslimane” koji su bili zabrinuti informacijama kako se sprema podjela Bosne, a da se Bošnja-ci o tome uopće ne konzultiraju. Zbog toga je jedna delegacija Bošnjaka, koju je vodio Uzeir-aga Hadžihasanović, koncem jula posjetila i srpskoga patrijarha Gavrila kojom je prilikom izložila bošnjačke stavove o pitanju Bosne i Hercegovine. Njihov je stav bio “da ne žele ni u kom slučaju da se Bosna i Hercegovina cepaju”. U tome su naišli na podršku patrijarha Ga-vrila koji je, prema pisanju u svojim Memoarima, kazao: “Slažem se sa vama da Kraljevsko namjesništvo nije uzelo ispravan način u rešavanju hrvatskog pitanja. (...) muslimani imaju pravo da se plaše za svoju budućnost, što je razumljivo i na svome mestu. Postavljanje granica između jedne iste pokra-jine, smatram da je štetno, jer razbija sve ono što je dobro u toj pokrajini”.1

Prema istom izvoru, patrijarh je te želje Bošnjaka početkom augusta prenio namjesniku dr Stankoviću kazavši kako Bošnjaci “žele celinu države i ne dozvoljavaju ni u kom slučaju da se vrši cepanje Bosne i Hercego-vine između Srba i Hrvata”. Ideja patrijarha Gavrila je bila ne cijepanje Bosne, nego njezino cjelovito ostajanje uz Srbiju. Namjesnik Stanković je ovaj razgovor sa patrijarhom prenio i ostaloj dvojici namjesnika i sredinom avgusta obavijestio patrijarha kako namjesnici “nisu imali ništa da kažu protiv mišljenja muslimana iz Bosne i Hercegovine. Sve će biti u redu”. Naravno da ništa nije bilo u redu, budući da je potpisan Sporazum kojim je Bosna i Hercegovina podijeljena između Srba i Hrvata. Kasnija je literatu-ra izgradila teoriju o ubojstvu mehmeda Spahe zbog njegovog protivljenja podjeli Bosne i Hercegovine, koja se pripremala tokom pregovora između dr. Dragiše Cvetkovića i dr. Vladka mačeka, koji su završeni potpisivanjem Sporazuma i Uredbom o Banovini Hrvatskoj.

1 Memoari patrijarha srpskog Gavrila, Beograd: SFAIROS,. 1990, 144-165.


Politička djelatnost Mehmeda Spahe od 1929. do 1939. godine

25

Slična teorija o ubitstvu stvorila se i nakon smrti Džemala Bijedića. On je poginuo početkom 1977. u vrijeme prilično oštrih kriza u političkom vrhu zemlje. On je na čelu savezne Vlade funkcionirao kao glavni Titov fa-vorit čiju je podršku imao, pa će upravo to i biti jedan od razloga da su neki uvjereni da je Bijedićeva smrt dio zavjere. Prenosi se kako je Bijedić pred smrt u povjerenju govorio da će ga “ubiti” zato što “puno znam”.2

U sličnu priču se uklapa i smrt Hamdije Pozderca. Njega su neki već prozvali “šehidom”, mada bi to bilo jako teško dokazati. međutim, nes-porno je da je “Afera Agrokomerc” dovela do Pozderčeva političkog pada, a zatim i do iznenadne smrti početkom aprila 1988. u jednoj sarajevskoj bolnici. 3

Ovaj uvod se činio potrebnim kako bismo progovorili o problemu li-derskog stradalništva, čemu su Bošnjaci u 20. stoljeću prilično skloni. U ovom članku želim istražiti Spahinu političku djelatnost u posljednjoj de-ceniji njegova života kako bih otvorio novi ugao gledanja i na njegovu smrt 1939. godine.

***Doba nakon 1929. godine u životu dr. mehmeda Spahe možemo pro-

matrati u dva posve odvojena razdoblja. Prvo razdoblje, koje traje od za-vođenja diktature 1929. do 1935. možemo podijeliti u dva kraća razdoblja: 1929-1932, koje karakterizira političko mirovanje mehmeda Spahe; drugo razdoblje počinje 1933. i traje do 1935. godine, obilježeno je Spahinim opozicionim nastupom prema režimu. Vrijeme nakon 1935. je doba Spa-hina neprekidna sudjelovanja u vlasti. To je najznačajnije doba u Spahinoj političkoj aktivnosti, koje je dosad, uglavnom, bilo manje istraženo.

2 Bahrudin Bijedić, “Ubitće me jer puno znam”, Dani, 12.4.1999.3 Harun Crnovršanin i Nuro Sadiković. Dr. Mehmed Spaho. Državnik i borac za BiH. Frankfurt na majni: Sandžačka riječ, 2007, 279. Oni i pogibiju Nurije Pozderca na Sutjes-ci 12. juna 1943. karakteriziraju kao smrt “koja je do danas ostala nerasvijetljena”. Slično je i sa smrću Rifata Burdžovića i još “mnogih drugih” Bošnjaka. Analizu političkog konteksta ‘Afere Agrokomerc’ i smrti Hamdije Pozderca vidjeti u: Admir mulaosmanović, „O poli-tičkom kontekstu ‘Afere Agrokomerc’ (utjecaji na razvoj tvornice u svjetlu odbrambenog koncepata u SFRJ)“. Historijska traganja, br. 1, Sarajevo: Institut za istoriju, 2008, 181-211.



26

Mehmed Spaho 1929-1932. godine

Zavođenje šestojanuarske diktature i sudbina dr. Mehmeda Spahe

Zavođenjem šestojanuarske diktature 1929. godine politički je život u Ju-goslaviji ugašen, a sve političke partije koje imaju vjersko ili lokalno obi-lježje zabranjene su. Ipak, u zemlji su stvorena dva kruga opozicije: jedan je beogradski krug, koji je iz Srbije okupljao dio radikala vezanih za Glavni odbor Radikalne stranke, demokrate oko Ljube Davidovića i Zemljorad-ničku stranku oko Joce Jovanovića, dok je izvan Srbije ovom krugu pripada-lo i vodstvo JmO sa mehmedom Spahon, te SLS sa Antonom Korošecom nakon njegova izlaska iz Vlade Pere živkovića u septembru 1930. godine. Zagrebački opozicioni krug su činili HSS i Samostalna demokratska stran-ka. Za nas je od ključne važnosti u ovo doba vezanost Spahe za beogradski opozicioni krug, ali treba istaknuti kako se tu ne radi o nekoj čvrstoj orga-nizaciji, kao što je to bilo u pitanju kod zagrebačkog opozicionog kruga.4 Zbog toga je sam dr. mehmed Spaho prestao politički aktivno djelovati, odnosno postao je “ministar u penziji”. Za Spahin odnos prema šestojanu-arskom režimu važno je spomenuti nekoliko činjenica. Prvo, nakon što je Kraljevim ukazom 6. januara 1929. uspostavljena nova Vlada, kojoj je na čelu bio komandant kraljeve garde divizijski general Petar živković, kao jedan od mogućih ministara u toj Vladi spominjalo se i ime dr. mehmeda Spahe. Iz konteksta događanja može se zaključiti da je doista bilo poku-šaja da se Spaho uvuče u Vladu. On sâm je 9. januara, dakle svega tri dana nakon zavođenje diktature, prisustvovao svečanostima obilježavanja rođen-dana kraljice marije, te 10. januara posjetio kralja i razgovarao s njim, ali nije tačno poznato o čemu su razgovarali. Ovdje je važno napomenuti da je obilježavanje kraljičina rođendana preraslo u pravu političku manifestaciju, te da je to bio prvi veliki događaj u doba šestojanuarske diktature. možda ne bi bilo sporno što je Spaho prisustvovao tom prijemu, na kojemu je ina-če bilo oko 1200 gostiju, da čak 600 pozvanih nije odbilo prisustvovati tom događaju upravo zbog zavođenja diktature. Uz to je Spaho dan nakon toga

4 Todor Stojkov, Opozicija u vrijeme šestojanuarske diktature 1929-1935, Beograd: Prosveta, 1969, 89.



27

posjetio Kralja! Iz jednog Spahinog razgovora sa njemačkim konzulom u Sarajevu Driefelom saznajemo da je Spahi doista nuđena pozicija ministra u živkovićevoj Vladi, ali je on to odbacio zato što je od njega bilo zatraženo “da dâ svoj pristanak na podjelu Bosne”.5

Njemački konzul nije zabilježio da li je Spaho precizirao ko je to od njega i kada tražio, ali bi bilo teško zamisliti da kralj, baš u trenutku kada zavodi diktaturu kako bi očuvao jedinstvo zemlje, strateški bira Vladu kojoj bi u zadatak stavljao podjelu Bosne! Podjela zemlje na banovine uslijedila je devet mjeseci nakon toga! Prije bi se moglo zaključiti kako je ovakva Spa-hina izjava njemačkom konzulu bio njegov odgovor na mačekovu izjavu datu novinarima, u kojoj je maček optužio JmO i njezina potpredsjednika dr. Halid-bega Hrasnicu što su odbacili mačekov prijedlog za preuređenje države, koga je on iznio uoči samog proglašenja diktature. maček je, nai-me, 4. i 5. januara 1929. bio u audijenciji kod kralja i “iznio gledište da se kriza može riješiti samo temeljnim preuređenjem države, na bazi državno-historijskih i kulturno-historijskih teritorija (Slovenija, Hrvatska, Srbija, Vojvodina, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i makedonija), sa zakonodav-nom i izvršnom vlašću. Radi izvršenja tog programa imala bi se formirati nepolitička vlada, koja bi imala kraljevo povjerenje i pružala garancije da će se takvo državno uređenje izvršiti. Kad je kralj s mačekovim prijed-lozima upoznao šefove stranaka bivše vladine koalicije (a to bi značilo i lidera JmO dr. mehmeda Spahu, op. H. K.) svi su bili saglasni u odbijanju preuređenja države i načinu kako je to izložio maček.”6 Suština je bila u tome da je maček tražio temeljito preuređenje države, ali bez saradnje sa strankama vladine koalicije nego se oslanjajući isključivo na kralja. Zbog toga su stranke vladine koalicije i njihovi lideri odbacili taj prijedlog, a sve je to dobro došlo kralju da ukine Ustav i uvede diktaturu.

5 Nedim Šarac, Uspostavljanje šestojanuarskog režima 1929. godine sa posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo: Svjetlost, 1975, 192.6 Ljubo Boban, Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1929-1941. Iz povijesti hrvatskog pitanja. Zagreb: Liber, knjiga I, 1974, 41-42.



28

Kada su stranke vladine koalicije odbacile mačekove prijedloge, a kralj uveo diktaturu, maček je održao jednu konferenciju za novinare u Zagre-bu, te je na toj konferenciji, između ostalog, kazao:

Upozoren sam, da je dr. Hrasnica, da opravda to što je odbio moj prijedlog za preuređenje države, izjavio da je prijedlog odbio zato što on ide za diobom Bosne. Izjavljujem ovime, što je uostalom svakom čovjeku jasno, da moj pri-jedlog ide za uspostavom Bosne i Hercegovine onako, kako je bila prije podjele na oblasti. Da je zato Hrasnica moj prijedlog, za koji da je i u duši i on, odbio iz jednostavne kukavštine. Ako kada dođe do diobe Bosne, imat će to bosanski muslimani da samo zahvale kukavičkoj politici dr. Hrasnice i drugova.7

maček ovdje ne spominje Spahu, nego Hrasnicu, ali je jasno da je Hra-snica razgovarao sa mačekom sa Spahinim znanjem i u skladu sa Spahinim uputama.

Za razumijevanja Spahina položaja neposredno nakon proglašenja diktature i pitanja da li je bio u kombinacijama za ministra u živkovićevoj Vladi, te objašnjenja zbog čega nije ušao u Vladu, važno je napomenuti da se JmO uzdržala od bilo kakvog komentara na vijest o proglašenju dik-taure, čak je i list Pravda jednostavno prestao izlaziti. “S obzirom na svoju tradicionalnu politiku i nastalu situaciju, vodstvo JMO se opredijelilo za liniju respektovanja režima ali s vidnom namjerom da prati rad drugih stranaka i ne dozvoli zaostajanje za njima, koje bi mogle ugroziti političku perspektivu vlastite organizacije”.8 Veliki župan sarajevske oblasti je 19. januara 1929. o držanju dr. mehmeda Spahe pisao predsjedniku Vlade Petru živkoviću slijedeće:

Dosadašnji vođa biv. Jugoslovenske Muslimanske Organizacije, g. dr. Mehmed Spaho, u razgovoru koji je imao sa mnom, izražavao je nadu da će novo poli-tičko stanje doneti dobra narodu i državi. Smatrajući da je politička stranka, čiji je bio šef, samim zakonom prestala da postoji, - on mi je izjavio, da nema potrebe, da naročito vlasti provode rasturanje Jugoslovenske Muslimanske Or-

7 N. Šarac, Uspostavljanje šestojanuarskog režima, 263. (poziva se na Jugoslavenski list od 9. januara 1929).8 Isto, 248.



29

ganizacije. Rekao mi je i to, da su se odbori te stranke odmah sami rasturili i da su sa partijskih lokala skinuli partijska obilježja. I preko svojih organa prove-ravajući, uverio sam se u tačnost ovoga posljednjeg. G. Spaho mi je rekao i to, da po njegovom shvatanju, danas ne može i ne treba ni jedna politička stranka da postoji i radi, jer bi, kako on misli, postojanje jedne stranke logično izazivalo postojanje, stvarno i ako ne i formalno, i drugih stranaka, možda istih onakvih, kakve su do sada postojale. Za sebe lično gospodin Spaho mi je rekao, da će se on odmarati, pošto mu je odmor, sa pogledom i na stanje zdravlja, potreban. Od jednog lica, kome se može pokloniti vera, saznao sam, da je g. Spaho svojim do-sadašnjim partijskim prijateljima u istom smislu govorio, savetujući ih da slu-šaju naredbe vlasti, ali je istovremeno svakom rekao i to, da svaki motri dobro na postupanje vlasti i da svaki slučaj nezakonitosti i nekorektnosti postupanja vlasti, dostavlja neposredno Njegovom Veličanstvu Kralju, u vidu žalbe.9

Upravo jednu takvu žalbu Spaho je početkom februara 1929. uputio kralju Aleksandru. žalba je bila u formi pisma u kojemu Spaho obavještava kralja o smjenama općinskih vlasti po Bosni i Hercegovini. Ovo pismo bi se moglo protumačiti na dva načina: prvo, ono je dokaz osjećaja vlasti-te političke odgovornosti za događaje koji se odvijaju u zemlji, pa se želi skrenuti pažnja kralju o potrebi da se takva politika odbaci, jer je štetna po interese države; s druge strane, ovo pismo sadrži i određenu dozu servilno-sti i ukazuje kako je Spaho i u to vrijeme nastojao zadržati komunikaciju sa ključnim političkim centrom moći u državi – kraljem.10

Sasvim je sigurno da Spaho u ovo vrijeme neposredno nakon zavo-đenja diktature politički nije aktivan i da se izravno ne suprotstavlja no-vouspostavljenoj diktaturi. Policija, koja je Spahu dobro pratila, u jednom izvještaju konstatira kako on ni u vrijeme privatnog posjeta Istanbulu, gdje je boravio od 18. aprila do 11. maja 1929, nije ništa radio “protiv današ-njeg režima i poretka u državi.”11 U izvještaju od 20. marta 1929. Policijska je direkcija izvijestila velikog župana sarajevske oblasti milana Nikolića

9 Arhiv Bosne i Hercegovine (dalje ABiH), Veliki župan Sarajevske oblasti (VžSO), Pov. Br. 71/1929; Usporedi: N. Šarac Uspostavljanje šestojanuarskog režima , 263.10 Usporedi: mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo: Preporod, 1997, 507.11 N. Šarac N. Uspostavljanje šestojanuarskog režima, 248.



30

da Spaho zalazi u prostorije El Kamera i tamo sa svojim prijateljima igra domina i karata. “Zatim zalazi u dućan trgovca i člana bivšeg vodstva ove stranke Uzeir-age Hadžihasanovića, gde se sigurno razgovara o politici i daju upute za držanje bivšim partijskim pristašama. Za vrijeme postavlja-nja novog opštinskog vijeća koncem januara ove godine Uzeir-aga Hadži-hasanović dolazio je u dućan opštinskog vijećnika Ahmed-age Kumašina i govorio mu, sigurno se nećeš primiti dužnosti opštinskog vijećnika, a isto tako vrlo nezgodnim riječima se je izrazio za Nezir-agu Ahmetaševića, što se je primio ove dužnosti.” A 16. maja 1929. Policijska direkcija za Bosnu i Hercegovinu je javljala velikom županu sarajevske oblasti da Spaho odr-žava stalne kontakte sa svojim ranijim partijskim prijateljima i da se stalno viđa u društvu sa dr. Šefkijom Behmenom, dr. mahmudom Behmenom, dr. Halid-begom Hrasnicom i drugim, da stalno zalazi u prostorije musliman-skog društva “El Kamer” i prima svoje prijatelje u svom stanu.12

Spaho je, međutim, uporno odbijao sve zahtjeve novinara za intervju-ima, ali je u razgovoru sa S. Watsonom u četiri oka izrazio nezadovoljstvo postojećim režimom.13 Inače, ovaj se razgovor obavio u stanu dr. mehme-da Spahe. Dijelu ovoga razgovora je prisustvovao i Obren Vukmanović, profesor sarajevske gimnazije. Prema izvještaju Policijske direkcije od 27. juna, Spaho i Watson su se susreli 26. juna u 15:00 sati. “Dr. Vatson po-kušao je odmah da čuje mišljenje dr. Spahe o našim političkim prilikama, ali dr. Spaho u svojim odgovorima bio je više nego zakopčan. Vukmanović je mislio, da je on smetnja slobodnom razgovoru, radi čega se povukao u susjednu sobu, ostavivši dr. Vatsona nasamo sa dr. Spahom. Dijalog između ove dvojice trajao je do 16 čas nakon čega je dr. Vatson, u pratnji Vuk-manovića, napustio stan dr. Spahe. Ostavši sam sa dr. Vatsonom, upitao ga je Vukmanović o impresiji, koju je dobio iz razgovora sa dr. Spahom, a dr. Vatson je odgovorio, da je dr. Spaho izbegavao političke razgovore, upuštajući se samo u objašnjavanje kulturnog i ekonomskog stanja bos. her. muslimana.” Ali, u izvještaju od 30. juna veliki župan je zapisao da je naknadno, i to posrednim putem, saznao kako je tekao razgovor Spahe i

12 ABiH, VŠSO, 2486/29.13 Nedim Šarac, “Razgovori Roberta V. Sitona-Votsona u Sarajevu 1929. godine.“ U: Bo-sna i svijet, Sarajevo: Institut za istoriju, 1996, 181.



31

Watsona. “Na osnovu jedne izjave, koju je o razgovoru g. Vatsona i g. Spahe dao u razgovoru sa jednim prijateljem g. Šahinović meho, lični sekretar g. Spahe i njegov bliski rođak, g. Spaho se pred Vatsonom izjašnjavao protivu današnjeg režima u našoj Državi, a uzgred je napadao i ministra Pravde g. Srškića, predstavljajući ga kao neprijatelja muslimana”.14 Zbog toga ne bi trebalo isključiti mogućnost da je u okolnostima šestojanuarske diktature, u kojoj je Srškić od početka imao veliki utjecaj, neprijateljstvo Srškića i Spahe moglo utjecati na Spahin izostanak iz vlasti.15

mada mnogi ukazuju kako je u ovo doba diktature Spaho najveći dio vremena posvećivao filateliji,16 neki podaci ukazuju kako ipak njegov inte-res za politiku nije posve prestao. Policijski izvještaji svjedoče kako je Spa-ho primao posjete prvaka JmO, ali dugo nije javno istupao. Ban Vrbaske banovine, Svetislav Tisa milosavljević, u svojim je Memoarima zabilježio da je Spaho, ministar u penziji, posjetivši sa porodicom Banju Luku, 4. maja 1930. posjetio i bana, a ban, koji je, inače, 1927. i 1928. bio skupa u Vladi sa Spahom, o tome je referirao kralju Aleksandru u audijenciji 15. juna 1930. godine. U tom razgovoru Spaho je, prema milosavljevićevoj interpretaciji, “sadanju podelu države na banovine smatra(o) jednom velikom državnom

14 ABiH, VŠSO, pov. br. 1607/1929.15 Ivan Ribar, Politički zapisi, II, Beograd: Prosveta, 1949, 28. Ribar piše kako je zavođenje diktature zastrašilo vodstvo JmO, a da je milan Srškić, koji je bio veliki protivnik uopće postojanja neke posebne muslimanske političke organizacije, bio ključna osoba u potiski-vanju Spahe iz vlasti. “Srškić je jedva dočekao čas da se na svakom koraku može osvetiti muslimanima za, kako se govorilo, zločine koje su izvršili protiv srpstva. On je vođstvo i prvake kadikad dijelio od samog muslimanskog stanovništva, tvrdeći da je vođstvo to koje muslimanima želi da nametne separatizam i “turski” mentalitet, i koje zahvaljujući tome zadobija pri izborima masovno muslimansko povjerenje. Srškić je pojedine u vođstvu, a naročito Spahu, zvao Turcima koji iskorišćavaju islam u svoje partijske separatističke ciljeve”.16 Zna se da je tokom 1930. neke serije markica Spaho kupovao iz Istanbula (Bošnački institutu, Sarajevo, mehmed Spaho, Privatna korespondencija). Neke markice Spaho je kasnije prodavao. Tako je, na primjer, Lujo J. mohr iz Beograda 13. 3. 1935. pisao Spahi da pristaje od njega kupiti jednu englesku markicu “ostatke Vaše nekadašnje zbirke” po cijeni od 550 dinara (BIS, mS, ministar, dok. 3/1935). međutim, on je i dalje prikupljao markice i fotografije. Fadil Zaćiragić iz Jajca je 15. 7. 1935. poslao Spahi jedan album fotografija koje je sa putovanja po južnoj Americi, Kini i Japanu načinio mornar Derviš Kršlak i poklonio Spahi.



32

potrebom, sa kojom se muslimani, iako su razbijeni i pocepani, moraju miriti. Jako mu je samo žao, što je njihov verski zakon osakaćen i to bez ikakve potrebe. Dalje (Spaho, H. K) veli da su sve konfesije u zemlji, sem muslimana, dobile što je trebalo, a muslimani su izgubili prava koja su pod okupatorima (tj. u doba austro-ugarske vladavine, H. K.) imali. Dr. Spaho nalazi da je svemu ovome kriv ministar pravde dr. Srškić, koji tu osvetu nad muslimanima izvodi iz ličnih razloga i po jednom planu”. Ban milosavlje-vić kaže da je taj dio njegova ekspozea “kralj (je) pažljivo saslušao, ali nije ništa primetio”.17

No, vrijedilo bi se malo zadržati na ovom podatku koga donosi ban mi-losavljević, jer on predstavlja dodatni argument tezi da je mehmed Spaho između dva svjetska rata “uvijek bio blizak vrhu jugoslavenske politike”.18 mustafa Imamović kao argument toj tezi navodi i pisanje Dragoljuba Jo-vanovića koji je tvrdio kako je kralj Aleksandar mehmeda Spahu “pazio skoro isto koliko Korošca”, jer je “muslimansku Bosnu, dakle Bosnu uopće, mogao imati u vlasti samo preko Spaha ili nekog od Kulenovića”, s obzi-rom da su se sa muslimanima “više nego sa Slovencima mogli ucjenjivati Hrvati”.

Ovaj bi Spahin susret sa banom milosavljevićem mogao ukazivati i na Spahine namjere da u vrijeme diktature, premda je bio sklon saradnji sa beogradskim opozicionim partijama, ne prekine sve veze sa vladajućim vrhom jugoslavenske politike, s obzirom da je znao da će ban milosavlje-vić njegovo mišljenje prenijeti kralju Aleksandru. No, u to je vrijeme kralj pokušavao političku krizu riješiti na drugačiji način, te uopće nije komen-tirao banove interpretacije razgovora sa mehmedom Spahom, više vjeru-jući Srškićevim nego Spahinim konceptima rješavanja jugoslavenske krize. Suočen s takvim ignoriranjem Spaho je ostao izvan vladajućih struktura u doba šestojanuarskog režima, ali je sve do 27. septembra 1931. uporno izbjegavao javno istupati. Tek će se tada on oglasiti, potpisujući zajednič-ki proglas s ostalim opozicionim liderima (A. Stanojević Lj. Davidović,

17 Svetozar Tisa milosavljević, Memoari. Banovanje. Banja Luka: Udruženja arhivskih radnika Republike Srpske, 2005, 55.18 mustafa Imamović, Vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji između dva svjet-ska rata. Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2008, 135. bilješka 4.



33

J. Jovanović, A. Korošec, m. Spaho), koje u formi “saopštenja političkim prijateljima”, poziva na apstinenciju od izbora za Narodnu skupštinu, jer “novi Ustav i politički zakoni koji su slijedili posle njega ne omogućuju da na izborima za Narodnu skupštinu dođu do izražaja prave želje i pravo raspoloženje naroda”.19 Ipak, policijski su izvještaji ukazivali kako je Spaho pred novembarske izbore 1931. jednim pismom preporučio svojim prista-šama da izađu na izbore. Uprava policije u Sarajevu je 6. novembra 1931. obavijestila Kraljevsku bansku upravu da je došla u posjed jednog pisma koje je mehemed Spaho uputio Uzeir-agi Kreči, trgovcu u Sarajevu. U tom pismu Spaho, između ostalog kaže: “Sad u nedelju su izbori za taj beograd-ski kođoja parlament. Glasali mi muslimani ili ne glasali, isti će poslanici biti izabrani. Ako diktatorska lista ne bude imala dosta glasova, Beograd i diktatorska štampa svaliće svu krivnju na nas muslimane, koji nećemo da spasavamo državu, da nismo uz kralja, da se zbog nas ne može naći zajam u inostranstvu itd. Zbog toga svega okriviće nas muslimane, i Srbi će početi sa svojim starim metodama, sa progonima protiv nas. Da se tome svemu izbjegne i da pokažemo našim neprijateljima, da smo i mi na kraju krajeva za ovu Državu i za Kralja, iako smo protiv Diktature, to Te molim poruči našim prijateljima da u što većem broju izađu svi u nedelju na izbore i da glasaju makar i preko srca – za ovu jednu jedinu listu, koja je postavljena. To ih ne košta ništa, a otklonićemo od sebe svaku odgovornost. Današnji režim tako i tako ne može dugo trajati i mi ćemo pričekati još nekoliko mjeseci, pa ćemo opet uzeti vođstvo u svoje ruke”20

mehmed Spaho je 7. 12. 1931. na poziv velikog muftije Emin el-Hu-seinija, skupa s Uzeir-agom Hadžihasanovićem i H. Hasan-agom Nezir-hodžićem prisustvovao Sveislamskom kongresu u Jerusalimu. Cilj kongre-sa je bilo “skretanje pažnje islamskog svijeta na veliku zaostalost u kojoj se

19 Todor Stojkov, Opozicija u vrijeme šestojanuarske diktature 1929-1935, Beograd: Prosve-ta, 1969, 121.20 ABiH, KBUDB, pov. br. 4045/1931; mada je teško posvjedočiti da li je ovo pismo vje-rodostojno, jer na kraju je samo navedeno ime mehmeda Spahe, ali nedostaje vlastoručni potpis. Ipak, s obzirom da su se ovakva pisma širila ona su mogla imati određenog utjecaja na muslimane prilikom izbora. Ibrahim Kemura, Uloga “Gajreta” u društvenom životu Mu-slimana Bosne i Hercegovine (1903-1941), Sarajevo: Veselin masleša, 1986. 206. ne sumnja u vjerodostojnost ovoga pisma.



34

nalaze muslimani, u moralnom, socijalnom i političkom pogledu, iznala-ženje puteva za izlazak iz posvemašnje letargije i depresije, ali i stvaranje pritiska na kolonijalne vlasti da respektuju prava i slobode raznih naroda u svojim kolonijama i dominionima“.Vlasti su odobrile učešće jugoslaven-skih muslimana na planiranom jerusalimskom skupu, a odlukom Vrhov-nog starješinstva od 21. XI. 1931. na Sveislamski kongres u Jerusalimu kao zvanični predstavnici Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije, op-skrbljeni potrebnim uputstvima i instrukcijama, upućeni su predsjednici Ulema-medžlisa u Skoplju i Sarajevu Vejsil ef. Ališan i Salim ef. muftić. Osim te zvanične delegacije Islamske vjerske zajednice na Kongres su kre-nuli i pojedini političari i trgovci, poput dr. mehmeda Spahe, Uzeir-age Hadžihasanovića i Hasan-age Nezirhodžića. Uprava policije u Sarajevu izvijestila je Kraljevsku bansku upravu Drinske banovine (22. XI. 1931) da su pomenuta trojica jutarnjim vozom u 6:50 zajedno otputovala preko Užica i Caribroda za Carigrad, odakle putuju na muslimanski kongres u Jerusalim. U izvještaju je konstatirano da sve trojica imaju uredne putne isprave, Nezirhodžić i Hadžihasanović pasoše uprave, a Spaho diplomatski pasoš kojeg je dobio prilikom svog zadnjeg boravka u Beogradu. Bez ika-kve dramatizacije, banska uprava je tek upoznata da je o njihovom odlasku za Jerusalim šifriranom depešom obaviješteno Odjeljenje za državnu zašti-tu ministarstva unutrašnjih poslova u Beogradu.21

U Jerusalimu su jugoslavenski predstavnici uzeli aktivno učešće u radu kongresa, koji je trajao od 7. do 17. XII 1931. Više muslimana iz Bosne i Hercegovine je imenovano u kongresne odbore, poput žepačkog muderisa hafiza Hamida ef. muftića, koji je uzeo učešća u radu Odbora za poziv i upute, odnosno dr. mehmeda Spahe, koji je radio u Odboru za kulturu i islamsku zajednicu. Kako je kongres bio zamišljen kao početak šire akcije na sređivanju vjerskih, ekonomskih i društvenih prilika muslimana, formi-ran je i Izvršni komitet kongresa, u koji je ušao predsjednik Ulema-medžli-sa u Sarajevu Salim ef. muftić. No, nema obavijesti o konkretnom učešću jugoslavenskih predstavnika u postkongresnim aktivnostima.22

21 Adnan Jahić, Organizacija i rad Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini između dva sv-jetska rata. Doktorska disertacija. Tuzla: Filozofski fakultet, 2007.22 Isto.



35

Mehmed Spaho 1932-1935. godine

Oživljavanje političke djelatnosti 1932-1933. godine

Nakon “otopljavanja” političke situacije u zemlji uvođenjem kakvog takvog ustavnog stanja 1931. godine i mehmed Spaho se značajnije aktivira. Nje-gova je pozicija u ovo doba prilično ambivalentna: on se nalazio u procjepu između saradnje sa dijelom radikala ili saradnje sa Seljačko-demokratskom koalicijom, koju su sačinjavali HSS i Samostalna demokratska stranka. Izgleda da je Spaho na veće koncesije ipak mogao računati od strane radi-kala, jer radikali njega nisu doživljavali kao ključnog konkurenta (za radi-kale su ključni konkurenti bili demokrati). Nakon donošenja Septembar-skog ustava beogradski opozicioni krug je nastojao sklopiti neki dogovor kako bi mogao eventualno doći na vlast i to bez SDK, odnosno bez dr. Vladka mačeka.23

No, maček je čak pokušavao u koaliciju privući i srpske radikale Ace Stanojevića, koji su bili opoziciono pozicionirani spram vlada koje su funk-cionirale u vrijeme šestojanuarske diktature. Seljačko-demokratska koali-cija je nastojala okupiti opozicioni front nudeći saradnju, uz Demokratskoj stranci, prije svih Spahi i Korošecu. Sâm Spaho je početkom 1932. godine nekoliko puta boravio u Beogradu, a Uprava policije u Sarajevu je “iz kru-gova bliskih dr. Spahi” doznala kako je on svojim prijateljima govorio “da je pozivat na saradnju u Vladi, ali da taj poziv nije mogao prihvatiti sma-trajući, da je njegov ulazak u Vladu preran i da su uslovi za ulaz u Vladu bili teški”.24

U maju 1932. pojavile su se informacije da su najbliži kraljevi krugovi spremni inicirati formiranje jedne političke organizacije, čije bi jezgro čini-la Radikalna stranka, a obuhvatila bi još i demokrate, zemljoradnike, JmO i SLS.25 Tokom aprila i maja bili su prilično intenzivni kontakti predstav-

23 T. Stojkov, Opozicija, 189.24 BIS, mS, Uprava policije u Sarajevu – Kr. banskoj upravi Drinske banovine, pov. br. 643/32, 1. aprila 1932.25 Lj. Boban, Maček, I, 82.



36

nika tih pet stranaka, s tim da treba naglasiti kako je u ime dr. Spahe sve aktivnosti u Beogradu vodio dr. Šefkija Behmen, koji je čak poduzimao i zajednička putovanja po zemlji, Srbiji prije svega, sa predstavnicima ruko-vodstava ostalih partija beogradske političke opozicije.26 U isto je vrijeme (maj 1932.) kod mačeka došao dr. Šefkija Behmen i s njim razgovarao o idejama koje se čuju, a vezane su za podjelu Bosne i Hercegovine. Na te Behmenove strahove maček je odgovorio da će samo muslimani biti krivi ako do podjele Bosne i Hercegovine dođe. “Vi se uvijek držite sa Beogra-dom, a daleko od Zagreba, samo ovako skrovito dolazite opipavati bilo. Čim vas zovu u vladu idete kao ovce na sol i ne obazirete se na Hrvate, a kad vas izbace iz vlade onda idete s opozicijom beogradskom da možete se prikriti plaštem srpske opozicije (...) Pa šta tražite od nas; ne možemo ići za vama, koji se nas čuvate kao kuge i pomažete Beogradu protiv nas direktno i indirektno, a da odbijemo tamošnje Hrvate, koji do posljednjeg čovjeka drže s nama do kraja. Ukratko, naš je program ovaj: mi tražimo Bosnu-Hercegovinu za Hrvatsku na temelju hrvatske većine – Katolici i musli-mani – ako se to ne bi moglo postići mogli (bismo) putem kompromisa pristati na to da B-H u cjelini ostane i dobije autonomiju”.27 moguće da su i takvi mačekovi stavovi mogli utjecati na Spahinu izjavu, datu prilikom razgovora sa poznatim britanskim arheologom Arthurom John Evansom, koji je u junu 1932. posjetio Jugoslaviju. Navodno je Spaho, razgovarajući s Evansom o načinu uređenja jugoslavenske države, kazao: “Federacija ili separacija”.28

Druga polovica 1932. obilježena je velikom političkom aktivnošću opozicije, što je rezultiralo nizom tzv. punktacija (od Slovenije do Crne Gore), što je znatno utjecalo i na političko buđenje u Bosni i Hercegovini,

26 T. Stojkov, Opozicija, 201.27 Lj. Boban, Maček, I, 84. Ante Trumbić je tada zabilježio kako je zanimlljivo da mehmed Spaho nikako ne dolazi u Zagreb, nego tamo šalje dr. Halid-bega Hrasnicu ili dr. Šefkiju Behmena kao svoje emisare koji prikupljaju informacije za njega. (Lj. Boban, Lj, Maček, I, 138. nap. 89). Uporedi i: Tomislav Išek, Hrvatska seljačka stranka u Bosni i Hercegovini 1929-1941. Sarajevo: Institut za istoriju, 1991, 101.28 Ljubo Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije. Dokumentima i polemikom o temama iz novije povijesti Jugoslavije, Zagreb: Školska knjiga i Stvarnost, 1987, 135. bilješka 112.



37

ali je ovdje sve išlo dosta sporo, a mehmed Spaho je jako dugo kalkulirao u vezi s tim. Zapravo su se i Korošec i Spaho u ovo vrijeme odbijali izjasniti o Zagrebačkim punktacijama, što je maček shvatio kao odobravanje. “Koro-šec i Spaho šute, ali svakako ne daju nikakva glasa protiv. To može značiti, da odobravaju u sebi, samo što u ovoj uzbuđenosti u Beogradu, neće iz tak-tike da se izlažu”. Ante Trumbić je zabilježio da Korošec i Spaho po tome što ne prigovaraju Punktacijama, zapravo ih podržavaju.29

Prema svjedočenju jednog savremenika, u Zagrebu su hrvatski lide-ri jako zamjerali Spahi zbog tog kalkuliranja, zbog čega je jedna grupa mladih aktivista, koju su sačinjavali muhamed Pilav, muhamed Čaušević i mesud Čohadžić krenula u Sarajevo o tome razgovarati sa Spahom. Pilav u svojim sjećanjima piše:

Spaho nas je primio u kancelariji Mahmuda Behmena, koji je bio narodni zastupnik. Došao je tu i gradonačelnik Bičakčić. Rekosmo Spahi kako se i mi priključujemo kritikama na režim. Ja kažem: ‘U Zagrebu se pitaju, i mi se pitamo, zašto Vi šutite. Došli smo Vas zamoliti da i Vi stavite svoj potpis na Punktacije’.

Spaho će na to: ‘E, moj sinko, lako je onima u Zagrebu, oni to pišu i potpisuju zajedno sa svojim prijateljima Srbima; lako je onima u Sloveniji, oni su jedin-stveni; u Beogradu to potpisuju Davidović, Trifunović i kompanija – oni su Srbi. A mi smo u Sarajevu pomiješani s onima koji su kumovali u stvaranju Šestojanuarske diktature, to su nosioci ovoga režima. Eno Milana Srškića – kraljev najveći prijatelj, ulazi kralju bez najave. Ovi Srbi ovdje jedva čekaju da nas uhvate na nišanu. Mi treba da šutimo i čekamo da se ovo stanje promi-jeni’. Pa se okrene meni: ‘A kako ti to zamišljaš?’

Ja kažem: ‘Treba se odvojiti od Bizanta jednom zauvijek. Granica je Drina, i toga se valja držati. Nikad mi s njima u zajedništvu sreće nećemo imati.’ Spa-ho me pogleda iskosa: ‘Moj sinko, vidim ja, pun si energije i idealizma. Ali kad ti bude tvoja Foča na granici, onda će ona biti na klaonici! Tebe će i tvoga dru-ga zaklati, i prije će za to saznati i to slaviti oni u Beogradu i Crnoj Gori nego mi u Sarajevu. Moramo trpjeti i čekati promjenu koju će vrijeme donijeti’.30

29 Ljubo Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, 2, Zagreb: Školska knjiga i Stvarnost, 1989, 76.30 muhamed Pilav, U ustaškoj emigraciji s Pavelićem. Sjećanja vječitog pobunjenika, zatvore-nika, bjegunca. Zürich : Bošnjački institut, 1996, 12-13.



38

U to je vrijeme u Sarajevo stigao i Juraj Šutej s ciljem da nagovori Spahu da podrži Zagrebačke punktacije Seljačko-demokratske koalicije, u kojima su istaknuti zahtjevi za preuređenjem države. Šutej je najprije us-pio nagovoriti braću Šefkiju i mahmuda Behmena, nakon čega su njih sva trojica uvjeravali Spahu u nužnost takvog poteza, ali je to Spaho u početku odbijao.31

Konačno, u januaru 1933. mehmed Spaho je obznanio posebnu rezo-luciju JmO, koja se u literaturi ponekad naziva i Spahine punktacije. Pun-ktacije su po Bosni i Hercegovini rasturane 26, 27. i 28. januara 1933. godi-ne. U njima je Spaho izrazio svoj stav i stav JmO, a u ime svih muslimana Bosne i Hercegovine, o uređenju jugoslavenske države i poziciji Bosne i Hercegovine. U tim punktacijama se kritizira centralističko uređenje drža-ve, te zastupa decentralizirana država ravnopravnih političko-historijskih jedinica, u kojoj bi Bosna i Hercegovina “kao najstarija historičko-politička jedinica (...) bila jedna od tih ravnopravnih jedinica”.32

Zbog ovih Punktacija Uprava policije je 31. januara 1933. izrekla Spa-hi 20 dana zatvora i 20 dinara takse na presudu. No, Spaho se 7. februara 1933. žalio Kraljevskoj banskoj upravi Drinske banovine na tu presudu. Spaho je u svojoj žalbi navodio da tekst Punktacija nije bio namijenjen za javnost, te da je u javnost dospio bez njegovog znanja. No, Banska je uprava zaključila kako su te Punktacije (odnosno Deklaracija, kako ju je Spaho zvao) politički akt nastao na političkom sastanku, mada je Spaho tvrdio kako to nije bio nikakav politički sastanak, nego samo njegovo sa-vjetovanje sa istomišljenicima. Zaključivši da se radi o političkom sastanku, na koji Spaho nije imao pravo, Uprava je zaključila da je presuda Policije nezakonita, te mu je odredila kaznu po drugom zakonu – 20 dana zatvora i 5000 dinara novčane kazne. Spaho je kaznu izdržavao od konca februara, te je 18. marta pušten nakon odslužene kazne. “Prilikom puštanja dr. Spahe

31 T. Stojkov, Opozicija, 224.32 Prijepis ovih Punktacija iz zbirke Hinke Krizmana, koristio Ljubo Boban u svom radu Geneza, značenje i odjek Zagrebačkih punktacija (ČSP, 1/1971), a kasnije su objavljene i u njegovoj knjizi Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, str. 49. Jedan prijepis sačinila je i Kraljevska banska uprava Drinske banovine i 6. februara 1933. dostavila ministarstvu unutrašnjih poslova u Beograd (ABiH, KBUDB, pov. br. 444/33).



39

i dr. Hrasnice iz policijskog zatvora nije ih niko do kuće ispratio, a sutra-dan na 19. marta posjetilo ih je nekoliko njihovih prijatelja i gotovo čitava rodbina”. Prema tvrdnjama Uprave sarajevske policije, Spaho i Hrasnica su za vrijeme izdržavanja kazne “imali posebne zračne ćelije sa vlastitom posteljinom i hranom. Posjećivala ih je u manjoj mjeri i njihova rodbina, a druga lica nisu se gotovo ni prijavljivala za posjetu”. Policija je posebno naglašavala kako je 13. marta Spaho svoj 50-i rođendan proveo u zatvoru, te je dobio 57 čestitki, što je policija navodila kao dokaz da on nema veliki utjecaj među muslimanima.33

Ono što je važno primijetiti vezano uz našu temu jeste to da je Spahin politički utjecaj sve više jačao u muslimanskim masama, mada treba imati u vidu da je i tada muslimanska zajednica još uvijek politički pocijepana. Prema tromjesečnom izvještaju od 3. jula 1932. o stanju u Tešnju, kako srezu tako i gradu, formirana su dva tabora: “s jedne strane Srbi-pravoslavci sa malim i to veoma malim brojem muslimana, a još manjim brojem kato-lika. S druge strane muslimani i katolici, s zavidnim naznačivanjem Hrvata kojima i prećutno muslimani, iako većina, ustupaju vodstvo ovog pokreta i slušaju ih”. Konstatira se kako muslimani i Hrvati kritiziraju aktuelno sta-nje, pa se čak “svako druženje sa iskrenim pristalicama sadašnjosti, sa Srbi-ma, izbjegava. Tako se ponaša i sveštenstvo. muslimansko življe, kao većina, tromo i luta.” Sreski načelnik ističe kako je stanje među seljacima mirno, oni su zaokupljeni svojim problemima, i u toj zaokupljenosti vlastitim pro-blemima “spontano” ulaze u novu Jugoslavensku radikalno-seljačku demo-kratiju, koja će ubrzo promijeniti ime u Jugoslavenska nacionalna stranka, ali je problem u općinskoj upravi u Tešnju. Načelnik ima samo riječi kritike za predsjednika općine, koga naziva “živim mrtvacem” i neobično lijenim čovjekom bez ikakvog ugleda, ali “vjernog slugu Adem-age mešića”.

U izvještaju o političkoj situaciji u srezu Doboj od 3. januara 1933. načelnik sreske ispostave veli da je evidentirao 12 “čisto antidržavnih lica”, među kojima je i Adem-aga mešić. Za njega kaže da je “zloglasni krvolok srpskog naroda, ne samo u Bosni, gde je živio i radio kao habsburški po-

33 BIS, mS, Policijski izvještaji od 1. februara 1933 i 19. marta 1933; vidjeti i ABiH KBUDB, pov. br. 618/33.



40

verenik i počasni dvorski savetnik, nego i naroda u Srbiji, u kojoj je prolio mnogo krvi, ne samo na bojnim poljima, nego i u pozadini, u selu Kalesiji blizu Cera, gde je zapalio jednu srpsku kuću, u kojoj se je nalazilo 12 žena i dece, te su svi u toj kući izgoreli.” Prema ovoj interpretaciji, Adem-aga je 1914., uoči rata, podnio molbu Potjoreku da mu dodijeli čin rezervnog ofi-cira i odobrenje, da o svom trošku skupi 1000 dobrovoljaca. Čak se navodi kako je, navodno, Potjorek izdao naredbu jednom oficiru da obuči Adem-agu vojnoj vještini. Navodno je Adem-aga prošao jednomjesečnu vojničku obuku u Doboju. Nakon toga je od Potjoreka dobio čin rezervnog poručni-ka i dopušteno mu je da okuplja dobrovoljce. Okupio je 1000 dobrovoljaca, snabdio ih o svom trošku odijelom, hranom i mjesečnom platom i poveo ih peko Drine u Srbiju, ali je u prvom okršaju sa srpskom vojskom goto-vo polovica njegovih dobrovoljaca poginula. Nakon toga je, prema ovom mišljenju, mešić vratio svoje dobrovoljce, ponovo mobilizirao nove dobro-voljce kako bi dostigao broj od 1000 dobrovoljaca i s njima sudjelovao u bitci na Ceru protiv srpske vojske. Na Ceru je poginula većina njegovih dobrovoljaca “pa je pri odstupanju kroz selo Kalesiju zapalio ovu srpsku kuću i nevine žene i decu u njoj. Još ima živih očevidaca u Doboju, koji su ova nedjela mešića gledali, i koji su to meni, geometru Simiću i šumskom referentu Ceriću letos pričali u selu Barama”.

Uz mešića, kao važnog antidržavnog aktivistu u Tešnju u izvještaju se spominje Bećir-beg đonlagić, koji se deklarirao kao Hrvat islamske vjero-ispovijesti. Njih dvojica su, prilikom posjete nadbiskupa Šarića srezu Te-šanj, došli u Sivšu i pozdravili se sa Šarićem žaleći mu se “na zlu sudbinu zbog podčinjenosti Srbima u Beogradu”. Nakon toga je Šarić, na mešićev poziv, došao u grad Tešanj, mada je to bilo izvan prvobitnog programa, i pozdravio mešića, pred velikim brojem građanstva, riječima: “Dragi i ple-meniti Adem-aga, došao sam kao Bošnjak iz Travnika i tvoj lični i idejni prijatelj, da te pred cijelim ovim svijetom poljubim i time pokažem naše duhovno jedinstvo, da ti pomognem u tvojim plemenitim stremljenjima”.34

34 ARS, Vrbaska banovina, Izvještaji o opštoj političkoj situaciji sreskih referenata 1929-1941. godine, II-10.



41

Početkom januara 1933. objavljene tzv. Spahine ili Sarajevske punkta-cije, u kojima se traži uređenje jugoslavenske države na principu političko-historijskih jedinica, što je podrazumijevalo i cjelovitost Bosne i Herce-govine i njenu ravnopravnost sa ostalim jedinicama jugoslavenske države. Zbog ovih punktacija Spaho je 1. 2. 1933. osuđen na 20 dana zatvora, a i novčano je kažnjen sa 5000 dinara. Skupa s njim u sarajevskom zatvoru je bio i dr. Halid-beg Hrasnica.

Te je godine predsjednik Vlade bio dr. milan Srškić, a ban Drinske banovine je bio Velja Popović.35

Dr. Mehmed Spaho 1935-1939. godine

Stvaranje Jugoslavenske radikalne zajednice i političko stanje Bošnjaka

Početak stvaranja Jugoslavenske radikalne zajednice kao političke forma-cije putem koje će mehmed Spaho izaći iz opozicije i ponovo ući u Vla-du pada prije petomajskih izbora 1935. godine. Već u proljeće 1934. kralj Aleksandar je shvatio da rješenja koja je nudio od 1931. nisu dovoljna za rješenje jugoslavenske krize, i zbog toga je nastojao pronaći pogodnu po-litičku ličnost preko koje bi okupio dio radikala i još nekih nesrpskih stra-naka radi stvaranja nove političke stranke koja bi preuzela na sebe zadaću stabiliziranja stanja u zemlji. Ta je ličnost bio milan Stojadinović, koji je trebao okupiti različite frakcije Radikalne stranke i povezati ih sa slove-načkom grupom dr. Antona Korošeca, kako bi ta nova grupa dobila neki jugoslavenski karakter. Stojadinović u svojim memoarima svjedoči kako je on iz istih razloga u tu političku kombinaciju nastojao uključiti i političku grupu oko mehmeda Spahe, ali kralj Aleksandar, veli Stojadinović, “nika-ko nije hteo da čuje za muslimane iz razloga koji mi ni onda, a ni danas, nisu jasni”.36 Ipak, u februaru i martu 1934. bilo je intenzivnih razgovora

35 “Tri kraljevska ministra u zatvoru”. Pravda, br. 12, 26. marta 1937.36 milan Stojadinović, Ni rat ni pakt. Jugoslavija između dva rata, Rijeka: Otokar Keršo-vani, 1970, 273.



42

između predstavnika Radikalne stranke oko Glavnog odbora, SLS i JmO o stvaranju nove političke partije, a predviđalo se da i dio Hrvata iz tzv. Narodnog kluba postanu dio te nove političke kombinacije. Uprava policije u Sarajevu je 28. februara 1934. obavještavala Kraljevsku bansku upravu Drinske banovine da je dr. mahmud Behmen 24- 25. februara boravio na Hvaru, gdje se susreo sa dr. Antonom Korošecom i prenio mu poruku dr. mehmeda Spahe vezano za političku suradnju dijela Radikalne stranke, Spahe i Korošeca.37 S obzirom da je Korošec u to doba bio konfiniran na Hvaru i pod policijskom pratnjom, policijski izvještaji o ovome su kontra-diktorni i mogli su biti posljedica Korošecovog namjernog skretanja pažnje policiji u krivom pravcu. Naime, dok je 28. februara Uprava sarajevske po-licije jasno naglašavala da je dr. mahmud Behmen na Hvar došao sa Spa-hinom porukom i namjerom da se sa Korošecom i dijelom radikala formira nova politička stranka, u izvještaju od 1. marta policija, uz detaljan pregled kretanja Behmena i Korošeca, zaključuje kako ovaj njihov susret nije stva-rao temelje za organizaciju te nove političke stranke. Policija je “od pouz-danih osoba” doznala kako se Korošec iznenadio tom dolasku, te kako je on smatrao da su braća Behmen više naklonjeni saradnji sa Demokratskom strankom Ljube Davidovića, a ne dijelu radikala. Za Spahu je, prema ovom policijskom izvještaju, Korošec kazao kako je “jedna sfinga i da ne pokazu-je uopšte nikakve aktivnosti”.38 Prema drugim informacijama, Korošeca je posjetio i dr. Spaho lično, kao i neki radikalski političar iz Beograda “koji su dr. Korošecu saopštili, da su se dva zavađena krila bivše Radikalne stranke izmirili i da danas zajedno sarađuju”.39

Izgleda da je u vrijeme tih pregovora sâm dr. mehmed Spaho u neko-liko navrata putovao u Beograd na razgovore, te da je i u Sarajevu neko-liko puta radi razgovora sa Spahom iz Beograda dolazio Laza marković. međutim, kralj je 9. maja 1934. odbacio ovaj plan stvaranja nove političke organizacije, te je i dalje ostao vezan za Jugoslavensku nacionalnu stranku

37 ABiH, KBUDB, pov. br. DZ 479/1934.38 BIS, mS, Uprava policije u Sarajevu – Kraljevskoj banskoj upravi, br. 424/34, 1. marta 1934.39 ABiH, KBUDB, pov. br. DZ 578/1934.



43

( JNS se prvobitno nazivala Jugoslavenska radikalno-seljačka demokratija, a na kongresu krajem jula 1933. promijenila je naziv u JNS).40

Nakon ubistva kralja Aleksandra u marseju, Namjesništvo, koga su či-nili princ Pavle Karađorđević, dr. Radenko Stanković, senator i ministar prosvjete, te Ivo Perović, ban Savske banovine, nastavilo je posao na stvara-nju nove političke grupacije koja bi bila u stanju stabilizirati stanje u zemlji. Aca Stanojević, predsjednik Narodne radikalne stranke i dr. Anton Koro-šec, kao predsjednik Slovenske ljudske stranke, sastali su se 15. novembra 1934. u stanu dr. Laze markovića, a bili su prisutni dr. Anton Korošec, dr. Laza marković; dr. milan m. Stojadinović, Dragiša Cvetković, dr. milutin Jovanović i Vlada Teokarević i utvrdili da su saglasni u glavnim političkim pitanjima, te su se sporazumjeli o slijedećem: 1. da njihove partije obrazu-ju jednu političku zajednicu, koja će nastupiti kao cjelina prema drugim političkim partijama, te čim se stvore uvjeti te će dvije partije pretvoriti se i formalno u jednu partiju; 2. upućuju poziv dr. Spahi da i Jugoslavenska muslimanska organizacija pristupi ovoj zajednici; 3. vođa ove zajednice je Aca Stanojević; 4. pitanje formiranja vodstva nove stranke uredit će se na-knadno sporazumom Stanojevića, Korošeca i Spahe.41

Dok su trajali razgovori lidera ovih stranaka (Radikalna, SLS, JmO) mandatar za sastav Vlade Bogoljub Jeftić im je u decembru 1934. ponudio ulazak u Vladu kojoj bi on bio na čelu. Jeftić je ponudio Radikalima tri ministarske pozicije (saobraćaj, finansije i građevine), a Korošecu i Spahi je nudio po jedno ministarsko mjesto. No, svi su to odbacili, pa i mehmed Spaho, nakon čega je Jeftić formirao Vladu u koju je uspio uvući samo jed-nog radikala – milana Stojadinovića, dok je Spaho i dalje ostao u opoziciji prema režimu, ali u uskim kontaktima sa Radikalnom strankom i Sloven-skom ljudskom strankom.42

Jeftićeva je Vlada početkom februara 1935. raspisala nove izbore za 5. maja 1935. godine. Sada se postavilo pitanje novih predizbornih koalicija, s

40 T. Stojkov, Opozicija, 269. 41 ABiH, Zbirka m. m. Stojadinović, k. 3.; Vidjeti i: Lj. Boban, Maček, I, 164, te str. 182-183, bilješka 48.42 T. Stojkov, Opozicija, 287.



44

obzirom da su svi pravili nove kombinacije. Seljačko-demokratska koalicija (HSS i Samostalna demokratska stranka) nastojala je okupiti što širi opo-zicioni blok, pa su se fokusirali na uspostavljanje koalicije sa Demokrat-skom strankom i Zemljoradničkom strankom iz Srbije. Ovo ukazuje na to da su i zagrebački opozicioni krug i beogradski opozicioni krug (dio koga su sačinjavali Demokratska stranka i Zemljoradnička stranka) suštinu svoje politike i odnosa u Jugoslaviji vidjeli u srpsko-hrvatskim odnosima. I jedni i drugi su u ovom stvaranju srpsko-hrvatskog opozicionog bloka vidjeli šansu za izborni uspjeh i dolazak na vlast. maček je sugerirao Davidoviću i Joci Jovanoviću da u tu koaliciju pridobiju i SLS i JmO, pa ako je mo-guće čak i dio radikala. U tom je smislu tokom februara i marta 1935. bilo i više razgovora, pri čemu je u Spahino ime uvijek pregovarao dr. Šefkija Behmen, a ne Spaho lično. “Korošec, a naročito JmO pokazivali su sklo-nost da se postigne sporazum o obrazovanju izborne liste svih prešestoja-nuarskih stranaka, s tim što je Korošec svoj pristanak da se priključi spo-menutoj listi uslovljavao pristankom radikalskog Glavnog odbora”. Tokom ovih pregovora Radikalna stranka i SLS nisu pristali ući u tu koaliciju, pa se Spaho od njih odvojio i odlučio na izbore ići na listi Udružene opozicije, o čemu je 12. marta 1935. obavijestio Jocu Jovanovića, koji je u ime Udru-žene opozicije pregovarao sa drugim političkim grupama. “Vođstvo JmO se odlučilo da se priključi opozicionoj izbornoj listi, onda kada je u Glav-nom odboru radikala i SLS, posle raznih kombinacija, preovladalo konačno opredeljenje za izbornu apstinenciju. Bojeći se da će muslimanski živalj u Bosni i Hercegovini ukoliko se vođstvo JmO opredeli za apstinenciju gla-sati za poslaničke kandidate Udružene opozicije, vodeći političari JmO su posle izvesnog kolebanja stali na stanovište da je u takvoj situaciji najbolji izlaz da se JmO priključi Udruženoj opoziciji i istakne svoje kandidate”.43

Šefovi NRS, SLS i JmO su se nakon izbora 5. maja 1935. sastali i analizirajući rezultate izbora zaključili kako ti izbori nisu doveli do kon-solidacije unutrašnjih političkih prilika u zemlji s obzirom na broj glasova koje su dobile opozicione liste, na apstinenciju pristaša SLS i jednog dijela NRS. S obzirom na izborne metode vladine liste, šefovi NRS, SLS i JmO su se saglasili da Vlada B. Jeftića nema autoritet da dalje upravlja zemljom,

43 T. Stojkov, Opozicija, 299.



45

te iskazuju želju za stvaranjem jedne nove Vlade koja bi imala podršku većeg dijela glasača.

Stoga oni iskazuju spremnost staviti se na raspolaganje Namjesnicima radi stvaranja takve Vlade, te naglašavaju potrebu da se u takvu Vladu po-zove i dr. maček. Oni ističu da predsjednik Vlade svakako ne može biti B. Jeftić, ali bi bilo poželjno da ministarstvo vojske i mornarice i dalje zadrži general Petar živković.

Šefovi ovih stranaka najavljuju da bi nova Vlada trebala pripremiti nove izbore, ali i obrazovati novu političku stranku, u koju bi ušli svi oni politički krugovi na koje bi se ta Vlada oslanjala. Najavljuje se da bi naziv te stranke glasio Jugoslavenska radikalna zajednica, na čijem bi čelu bio Izvršni odbor u koji bi ušli Aca Stanojević, milan Stojadinović, Anton Korošec, mehmed Spaho. Izvršni odbor bi rukovodio poslovima oko organizacije stranke i davao političke direktive za stranačku djelatnost, dok se stranka definitivno ne konstituira na svojoj skupštini i dok ne izabere svoje stalno predsjedniš-tvo. “Potpisnici izjave odlučuju, da tekst ovog sporazuma – sastavljenog u četiri primjerka – smatraju kao povjerljiv, ali da se jedan originalni primje-rak uputi prema Nj. K. Visočanstvu Knezu Namjesniku”.44 Na toj osnovi će doći do formiranja Stojadinovićeve Vlade, u koju će ući dr. mehmed Spaho kao ministar saobraćaja. Ovaj čin će utjecati na stvaranje nove političke or-ganizacije, Jugoslovenske radikalne zajednice, kao parlamentarne podrške novoj vladi. “Za razliku od Jugoslavenske nacionalne stranke ( JNS) koja je stvorena sa ciljem da svojim razvitkom uništi prešestojanuarske stranke, JRZ se formira objedinjavanjem tih starih prešestojanuarskih stranaka”.45

Stojadinović je 20. juna 1935. od svojih, opozicionih radikala, zatim SLS i JmO formirao Vladu koja je bila “jaka u narodu, ali slaba u Skupšti-ni”, kako se kasnije sâm prisjećao, u kojoj je Spaho dobio mjesto ministra saobraćaja, a Šefkija Behmen poziciju ministra za socijalnu politiku. Zbog ovoga prelaska na stranu milana Stojadinovića Spahu su posebno oštro kritizirali radićevci, a Spaho je svoj ulazak u Vladu pravdao iscrpljenošću i ekonomskom krizom Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Priča se da je Spahi

44 ABiH, Zbirka m. m. Stojadinović, k. 3.45 T. Stojkov, Opozicija, 320.



46

bilo ponuđeno da bira da li želi mjesto ministra finansija ili saobraćaja. On je o tome razgovarao sa Uzeir-agom Hadžihasanovićem, koji mu je rekao: “Ako ti nude ministarstvo finansija, onda je ili hazna prazna ili Srbi ključe-ve drže”. Spaho je razumio savjet i odlučio se za ministarstvo saobraćaja.46 međutim, Stojadinović je u svojim memoarima dodjeljivanje resora sao-braćaja dr. mehmedu Spahi objasnio činjenicom potpisivanja Konkordata Kraljevine Jugoslavije s Vatikanom, koje je bilo predviđeno za 25. juli 1935. godine. Pripremajući imena ministara, Stojadinović svjedoči da je Spahi prvobitno bio namijenio ministarstvo pravde, a onda se prisjetio da bi mi-nistar pravde trebao u Vatikanu u ime Jugoslavije potpisati Konkordat. Kad je to preneseno Spahi, on je, veli Stojadinović, “polu ozbiljno, polu u šali”, uzviknuo: “Gde ću ja u Rim kod Pape! Pa još da ga poljubim u papuču”. I tako je, veli Stojadinović, Spaho dobio ministarstvo saobraćaja samo da ne bi potpisao Konkordat sa Vatikanom.47

Iako se Stojadinovićeva Vlada oslanjala na Jugoslavensku radikalnu zajednicu, ne može se kazati da je ta stranka u cijelosti bila formirana na terenu. Naprotiv, Jugoslavenska radikalna zajednica je u početku bila, za-pravo, samo podrška toj Vladi u Skupštini, a paralelno sa učvršćivanjem te Vlade trajalo je i formiranje i organiziranje stranke na terenu. Stojadinović je u svojim memoarima pisao kako je njegova Vlada u Skupštini bila slaba, ali je zato imala podršku u narodu. Zbog toga se ubrzavao posao oko or-ganizacije stranke na terenu, ali to nije išlo tako glatko. U septembru 1935. kolalo je jedno pismo kao proglas o stvaranju nove stranke. Taj je proglas naslovljen “Prijateljima”, i u njemu se konstatira kako su se Narodna ra-dikalna stranka, Slovenska ljudska stranka i Jugoslavenska muslimanska organizacija odlučile ujediniti u jednu političku stranku pod nazivom Ju-goslavenska radikalna zajednica. Program i statut stranke već su objavljeni i prihvaćeni od nadležnih državnih organa, pa sada predstoji organizacija stranke na terenu.

Kaže se kako je nužno stvarati zajedničke mjesne (opštinske) odbore, te se posebno naglašava da u općinama može postojati samo jedan odbor

46 Crnovršanin H. i Sadiković N, Dr. Mehmed Spaho, 36447 m. Stojadinović, Ni rat ni pakt, 471.



47

Jugoslavenske radikalne zajednice, a s obzirom da bi moglo biti i određenih problema u vezi s tim odlučeno je da se stvori poseban Sekretarijat Jugosla-venske radikalne zajednice, kao pomoćni organ Izvršnog komiteta stranke. Sjedište Sekretarijata je u hotelu Paris u Beogradu, i sva korespondencija sa Izvršnim odborom treba se obavljati preko tog Sekretarijata.

U februaru 1936. tvrdilo se kako je do tada kompletna organizacija provedena tek u dvije banovine (Dravskoj i moravskoj), a da će se po osta-lim banovinama to završiti do sredine marta 1936. godine. Najavljuje se da će nakon formiranja banovinskih odbora Izvršni odbor JRZ sazvati Kon-gres Stranke na kojem će se izvršiti izbor vodstva stranke. U Travničkom kraju veliku aktivnost na organiziranju Jugoslavenske radikalna zajednice vodio je Hamid Kurbegović, u Sanskom mostu je 10. 2. 1936. formiran sreski odbor na čijem je čelu bio dr. Branko miljuš, potpredsjednik je Fe-him mujić, blagajnik Bećir Hromalić, a sekretar Jovo Delić. Članovi sre-skog odbora su bili još Jovan Jevtić, mustafa Budimlić, Agan Badnjević, Ilija Boremović, Sulejman Bilajbegović i miloje marjanović. Vidimo da se u tim etnički mješovitim krajevima vodilo računa da i rukovodstvo bude mješovitog sastava.

Na zboru JRZ u Bijeljini 15. aprila 1936. Spaho je govorio skupa sa ministrom pošta i telegrafa dr. Brankom Kaluđerčićem.48 Spaho kaže da je u JRZ stupio kada je uvidio da ta stranka omogućava da dođe “do spora-zuma između jednokrvne braće, da se zavede jednakopravnost i zakonitost u našoj zemlji”, za što se on uvijek zalagao u svojoj političkoj djelatnosti. Spaho je izrazio žalost što u toj vladi ne sudjeluju i Hrvati. No, na ovom skupu on je govorio i o disidentima iz JmO, odnosno odvajanju nekih ranijih struja JmO koje nisu prihvatile ulazak u JRZ, te i odvajanju dijela radikala koji su nastojali stupiti u kontakt sa HSS, odnosno SDK pokuša-vajući na taj način riješiti hrvatsko pitanje. Spaho je tada kazao: “Ja im na tome putu želim pun uspjeh i radovaću se ako i njima pa makar i bez nas, pođe za rukom da to teško i važno pitanje skinu s dnevnog reda”. No, on ne vjeruje u uspjeh opozicije.

48 “Veličanstvena manifestacija narodne sloge”, Pravda, br. 9, 17. aprila 1936, 1.



48

Početkom 1936. započele su pripreme za općinske izbore. Iz jednog izvještaja od 13. 10. 1936. o situaciji u Bratuncu možemo vidjeti kako lideri JRZ naglašavaju podršku i muslimana i pravoslavnih u JRZ. Ističe se kako je u Bratuncu još od vremena austrougarske uprave uzgajan duhan, čak su podignute i velike zgrade za otkup duhana, ali je 1928. sađenje duhana u Bratuncu i okolini zabranjeno. Tek je 1936, zauzimanjem dr. mehmeda Spahe, opet dopušteno gajenje duhana u Bratuncu i okolici. Problem je, međutim, bio u tome da u Bratuncu nije uspostavljen otkupni ured, pa su seljaci duhan morali voziti u Ljuboviju i tamo predavati u otkupni ured.

Slična je situacija bila i u Srebrenici. U jednom izvještaju čitamo kako u Srebrenici i okolici djeluju dvojica istaknutih ljudi: jedan je Velimir Joc-ković, a drugi Ismet Begtašević. Njih su dvojica ugledni ljudi, ali se među-sobno nisu najbolje slagali. No, pod pritiskom JRZ oni su se pomirili, ali je rješenje nađeno tako da je Jocković djelovao u sredinama nastanjenim pretežno pravoslavcima, a Begtašević u sredinama koje su naseljavali uglav-nom muslimani.49

Do konca maja 1936. uglavnom je završeno formiranje JRZ po bano-vinama, a za 1. i 2. juna 1936. zakazan kongres JRZ u Beogradu. Konferen-cija za Drinsku banovinu je održana u nedjelju, 17. maja 1936. godine. Ova je konferencija bila vrlo važna za politički uspjeh ne samo Spahin, nego i JRZ u cijelosti na prostoru Drinske banovine. Prema novinskom izvještaju, mehmed Spaho je na konferenciju došao “nešto iza 9 sati”, te se, burno po-zdravljen od delegata, sa svima pozdravio interesirajući se o stanju u njiho-vim krajevima, o njihovim željama i narodnim potrebama. “Demokratski nastup dra Spahe, kojeg su mnogi delegati po prvi put vidjeli, učinio je na sve prisutne najljepši utisak”. Konferenciju je otvorio poslanik za bijeljinski srez Ljubomir Pantić, apotekar, koji je predložio sastav banovinskog odbo-ra. Dr. Spaho je aklamacijom izabran za predsjednika banovinskog odbora JRZ, a dr. Branko Kaluđerčić, za potpredsjednika.

Spaho je u svom govoru uglavnom opravdavao stvaranje JRZ, te ista-kao kako je to stvaranje bilo lakše u redovima bivše JmO i SLS, nego među bivšim radikalima, koji su bili prilično pocijepani. On kaže da je želja JRZ

49 ABiH, Zbirka m. m. Stojadinović, k. 1.



49

da se stvara jedan jugoslavenski nacionalizam, ali se on ne može izgrađivati nametanjem “odozgo”, nego jedino izrastanjem iz naroda, “odozdo”, i to upravo čini JRZ.

Ja kažem da u ovoj zemlji ima vrlo malo ljudi koji žele nešto drugo nego jedino moćnu i jaku Jugoslaviju. (...) Mi u Drinskoj banovini, u cijeloj Bosni i Her-cegovini, imali smo da riješimo još jedan krupan problem, koji možda prelazi značenje jednog običnog stvaranja nove stranke. Mi smo ovdje podijeljeni u tri vjere, a ako hoćete i u tri plemena, jer ovdje ima i dosta Slovenaca. Imali smo da provedemo izmirenje, koje ima veliko političko značenje za umirivanje političkih prilika u našoj zemlji”. Veli da su u tome uspjeli. “Zavodeći svugdje punu vjersku, a naravno i plemensku ravnopravnost, poštujući svakog bez ra-zlike kojoj vjeri ili plemenu pripadao, mi ćemo stvoriti međusobno povjerenje, stvorićemo jednu političku atmosferu, koja će pomoći konačnom sređivanju pri-lika u cijeloj zemlji. (...) JRZ znači u današnjim prilikama oslonac, na koji će se država moći slobodno i bez brige osloniti (...) Mi hoćemo veliku i snažnu Jugoslaviju, u kojoj će se svaki građanin osjećati pravim njenim sinom. Takva Jugoslavija će se moći oduprijeti svim napadima, ma s koje strane oni došli.50

Kongres JRZ je održan u Beogradu 1. i 2. juna 1936. godine. Na kon-gresu je za predsjednika stranke izabran milan Stojadinović, a Spaho i Ko-rošec su izabrani za potpredsjednike.

Ban Primorske banovine 7. marta 1936. obajveštava ministra unutraš-njih poslova o političkoj situaciji u toj banovini tokom februara 1936. godi-ne. O razvoju JRZ on kaže da se njezin razvoj osjeća samo u redovima Srba i muslimana, a kod Hrvata vrlo slabo. Veli kako još uvijek postoje određene prepreke koje su i od ranije postojale između bivše Radikalne stranke i bivše JmO. Kao primjer on navodi Gornji Vakuf gdje funkcioniraju dva odbora JRZ: jedan koga vode bivši radikali, a drugi koga vode bivši pripad-nici JmO, i oba djeluju neovisno i bez međusobnih kontakata. “Spahinovci znaju samo za dr Spahu i kao da ih se drugo ništa ne tiče. Bivši radikali idu uz Vladu, ali su i oni pometeni, naročito usled nesređenih odnosa u tim mesnim partijskim organizacijama. Primećuje se da su i jedni i drugi ohladnili i da ne pokazuju nikakvu aktivnost”. Ban dalje ponavlja svoje

50 “manifestacija Drinske banovine za JRZ”, Pravda, br. 14, 22. maja 1936, 1-3.



50

ranije iskazano uvjerenje kako pristaše bivše JmO ne doživljavaju JRZ kao novu stranku, nego kao koaliciju sa bivšim radikalima.

Sredinom septembra 1936. Spaho je održao niz konferencija u Bosan-skoj krajini. Središnji govor je održao u Prijedoru. On je govorio o uspjesi-ma Stojadinovićeve Vlade, općem napretku demokracije, o brizi za seljake, a vanjsku politiku je ocijenio odličnom. “Oko nas svuda u svijetu nadvili su se dosta mutni oblaci. Naša spoljna situacija je odlična. mi se oslanjamo na naše saveznike i na one koji upravljaju demokratski. U prvom redu čuvaj-mo veliku Jugoslaviju i pomognimo one koji rade na tome. Svi napori naši upućeni su na dobro i napredak naroda i Jugoslavije, na privrednu obnovu zemlje i dobro našeg mladog Kralja”.51

Spaho je držao i govore u Krupi, Cazinu, Bihaću te pregledao radove na Unskoj pruzi.52

Ipak, stvaranje Jugoslavenske radikalne zajednice otkrivalo je i dalje duboke nacionalne lomove unutar jugoslavenskog društva, jer se moglo uočiti kako su na stvaranje JRZ podjednako negativno reagirali kako Srbi tako i muslimani. Krajem 1935. došlo je do razlaza u Radikalnoj stran-ci, čiji se Glavni odbor ogradio od lične vlasti milana Stojadinovića. Šef Radikalne stranke Aca Stanojević je 18. decembra 1935. objavio izjavu u kojoj je naglasio da se više ne slaže sa politikom koju vodi milan Stojadi-nović. Stanojević je pismo o tome uputio liderima SLS i JmO u Ljublja-nu i Sarajevo. Radikalna stranka, koju je vodio Aca Stanojević, smatra da Stojadinović ne sprovodi dogovorenu politiku, on želi da se organizacija JRZ sprovodi odozgo, preko policije i narodnih poslanika, a radikali su isticali da se stranka treba sprovoditi odozdo, da bude po volji naroda. me-đutim, Spaho i Korošec uopće nisu odgovorili Stanojeviću i ostali su uz Stojadinovića. Čak su list Samouprava, koji je pokrenut 1881. s osnivanjem Radikalne stranke, pretvorili u glasilo JRZ. U Proglasu radikalima i radi-

51 Pravda, br. 31, 18. septembra 1936, 1, 5.52 Unska pruga, koja je vodila od Bihaća prema Kninu, nije započeta niti završena za Spahina života, ali je Spaho znatno popravio projekt, a djelomično je i izmijenio trasu, no nije stigao završiti taj projekt. Još sredinom 1940. novine su pisale kako “zapinju radovi na Unskoj pruzi“ (Pravda, br. 14, 24. maja 1940).



51

kalskim prijateljima od 23. februara 1936. Aca Stanojević veli kako su tim preuzimanjem Samouprave Spaho i Korošec pokazali da im je cilj da rade na moralnom razgrađivanju Radikalne stranke, te su time postali otvoreni protivnici Radikalne stranke. Stanojević kaže da su Stojadinović i njegovi pomagači (Dragiša Cvetković, đuro Janković i drugi) napustili načela i program Radikalne stranke i samim time sami sebe isključili iz stranke, te ih se ne može više smatrati da rade i govore i u ime Radikalne stranke.

Prema informacijama Centralnog presbiroa Predsjedništva ministar-skog savjeta od 13. aprila 1936, u Sarajevu je toga dana milan Srškić odr-žao svoj politički zbor. Kaže se da su tom zboru prisustvovali gotovo svi najugledniji ljudi sarajevske čaršije, oko 80 muslimana i veći broj Jevreja, Srškićevih pristalica. Srškićev govor je trajao preko dva i pol sata. U samom govoru on je hvalio šestojanuarski režim kralja Aleksandra, a kritizirao tre-nutno političko stanje.

Srškić kaže kako je politička baza šestojanuarskog režima proširivana (dio radikala, dio demokrata, potom zemljoradnika i samostalaca). Srškić hvali šestojanuarski režim, a napada režim uspostavljen 22. decembra 1934. godine. On taj režim od 22. 12. 1934, odnosno Vladu Bogoljuba Jeftića, naziva “jugo-fašizmom”, koga personificira “mali i vrlo beznačajni Duče”.

Srškić se izjašnjava protiv stvaranja JRZ, jer je to politička formacija bez jasnog političkog stava. On kaže da su se oni doduše izjasnili za narod-no jedinstvo, ali se to u praksi ne vidi. On veli kako je jedan od ministara (misli na Spahu) izjavio da su tim sporazumom došli (ti ministri) na vlast, a narodu kažu da, ako mu se to ne sviđa, on može tu vezu odmah prekinuti. Veli kako je taj ministar (Spaho) izjavio da su oni napravili sporazum sa jednom političkom strankom u Srbiji, a za “radikalski ološ u Bosni i Her-cegovini ne žele ni da čuju”.

Srškić veli da je teško napraviti uspješnu političku organizaciju oku-pljanjem malog broja radikala “dok ogromne mase radikala stoje po strani”, te dvije klerikalne organizacije, “jer su suviše slabi ti radikali da zaštite i odbrane ostale nacionalne elemente i u Sloveniji i u Bosni i Hercegovini”.

Srškić veli da JRZ proturječi narodnom jedinstvu, jer dvije klerikalne organizacije (SLS i JmO) eksploatiraju vjeru u politici i time unose dalju



52

zabunu. To, veli on, liči na onog hodžu koga je sultan doveo u Istanbul da od pića izliječi bekri-mustafu, a hodža je drugujući čitave mjesece sa bekri-mustafom i sam postao dvorska pijanica. Tako će, veli Srškić, i u JRZ ono malo radikala izgubiti mogućnost graditi narodno jedinstvo. “Ne-pametno je praviti jednu partijsku zajednicu sa slovenačkim klerikalima i Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom bez Hrvata i sa takvom kombinacijom uzimati vlast, jer se time stvara utisak da se želi brojno ma-njom organizacijom u našoj zajedničkoj državi krojiti sudbinu Hrvata bez Hrvata. Time se stvara još veće nepovjerenje među nama i produbljuje kao po nekoj fatalnosti jaz između Beograda i Zagreba”.

Srškić u svom govoru ističe kako on nije protivnik muslimana, ali on njih ne smatra posebnim narodom. Veli da su oni samo vjerska skupina, te da je zbog toga i bio protiv njihovog posebnog političkog djelovanja, ali ako oni tako žele – neka tako i bude, ali se odnosi između muslimana i Srba moraju regulisati. On kaže kako kolaboriranje sa JmO nije nikakva novina, jer je takvih kolaboracija bilo i ranije “prepuštajući nas na milost i nemilost vođama Jugoslovenske muslimanske zajednice. Slušao sam često i od radi-kala i od demokrata u Beogradu tu pesmu: što se tiče Bosne i Hercegovine, tu eto vam Spaha i Behmena”.

Srškić veli da stvaranje JRZ sa muslimanima a bez Hrvata unosi dalje nejasnu situaciju u rješavanju hrvatskog pitanja. S obzirom da su muslima-ni, veli Srškić, Srbi ili Hrvati, najbolje bi bilo da se oni izjasne ko su (ako hoće da budu svi Srbi ili Hrvati za Srškića je to nebitno) pa bi se sporazu-mom sa Hrvatima time riješilo i pitanje muslimana.53

Ban Drinske banovine piše 29. maja 1936. Stojadinoviću o tome kako većina bosanskohercegovačkih Srba pristupa u JRZ, ali veli da je loše uko-liko se ide na stvaranje nekih lokalnih vođa Srba u Bosni i Hercegovini. On smatra da je bosanskim Srbima “mnogo bliža i simpatičnija” ideja o jednom srpskom vođi. “Bosanski Srbi nisu autonomisti, i vjerujem da to neće nikada ni biti, jer bi bili prepušteni na milost i nemilost ostalim dvema političkim grupama – muslimanima i Hrvatima koji su danas kompaktni. Ta misao o jednom vođi postoji kod ovdašnjih Srba duboko usađena” te ne




53

bi trebalo, po banovom mišljenju, dopustiti nikakvo stvaranje novih vođa Srba u Bosni i Hercegovini. Na kraju ovoga pisma ban piše da je saznao kako je Salih Safet Bašić iz mostara, koji je poslije 6. januara 1929. prišao JNS, uputio pismo Spahi tražeći izmirenje s njim, ali je Spaho odgovorio da na to još treba sačekati.54

Jovo D. Nikolinović, starješina sreskog suda u penziji i član radnog mjesnog odbora JRZ u Sarajevu, bivši aktivista Radikalne stranke, 24. sep-tembra 1936. uputio je pismo Stojadinoviću analizirajući političku situaciju u Bosni i Hercegovini i predlažući načine da se bivši radikali privole za stupanje u JRZ. On kaže da je u početku organiziranja JRZ načinjeno ne-koliko grešaka, jer je organizacija JRZ bila povjerena dr. milanu Jojkiću, a on je bio blizak Srškiću. Stoga je organizacija stranke kasnila kada je došlo do raskida Glavnog odbora NRS i JRZ. Nikolinović kaže da je Jojkić bio jako popustljiv prema muslimanima, koji su to iskoristili i ponamještali svoje ljude u brojna državna nadleštva, što je utjecalo na pad ugleda JRZ među pravoslavcima. Kaže da su članove Odbora ljudi počeli nazivati “mu-slimanskim ulizicama”.

Nikolinović navodi da Srškić, plašeći se podjele vlasti, ranije nije znao privući k sebi intelektualce i školovane industrijalce i trgovce, nego se kako u Sarajevu tako i u unutrašnjosti, većinom oslanjao “na nekoliko materijal-no propalih demokrata koji su ga sa gubitkom vlasti odmah i napustili”, a sam Srškić se kompromitirao u narodu napuštanjem JNS, koju je svojedob-no sam osnivao, tako da on više nema pristaša u Bosni, smatra Nikolinović. Dalje kaže da je Stojadinovićeva vlada na dobrom putu (poduzeto niz pri-vrednih poteza, stavljena u izled gradnja novih željezničkih pravaca, počela izgradnja luke u Pločama...), te naglašava da bi bilo korisno za privlačenje pravoslavnih u JRZ ako bi se neko od Srba iz “bivše” BiH imenovao za ministra bez portfelja, kako bi mogao parirati ministru dr. Behmenu, koji stalno intervenira za neke muslimane, jer bi se time anulirala propagan-da kako je Stojadinović prepustio bosanske Srbe na milost i nemilost dr. Spahi. Nikolinović piše da među samim muslimanima postoje dvije struje: jedna srbofilska sa ministrom dr. Spahom i Uzeir-agom Hadžihasanovi-




54

ćem, a druga hrvatofilska ili srbofobska sa senatorom dr. Hrasnicom, dr. Šefkijom Behmenom i dr. mahmudom Behmenom, urednikom partijskog lista u Sarajevu.

Ova struja je malobrojna, jer osim njih ne imade uza sebe samo nekoliko školo-vanih ljudi u Zagrebu i ona je omrznuta kod većine muslimana. A sama braća Behmeni ne imadu za sobom nikoga ni u rodnom mjestu Stocu, a što kod izbora dobijaju u svojim izbornim srezovima veliki broju glasova, za to imadu da zahvale disciplini bivše JMO, koja se bezuvjetno pokorava volji i zapovije-dima svoga vođe dr. Spahe. Uloge ovih dviju grupa su podijeljene, te dok veća grupa sa dr. Spahom radi sporazumno sa Srbima u JRZ, dotle grupa Behme-nova čuva mostove, koje je spajaju sa Hrvatima i od vremena na vrijeme te veze pojačava i mostove pritvrđuje protežiranjem i avanzovanjem pojedinih Hrvata u državnim nadleštvima, kao što je to bio slučaj sa starješinom sreskog suda u Zenici, koga su doveli na štetu jednog Srbina u Sarajevo. Tako je bilo sa sudijom Asimom Ugljenom, Hrvatom frankovcem, koga su preskočivši tolike sudije nagradili predsjedništvom okružnog suda u Sarajevu, a kao nagradu što je kao predsjedatelj u velikom procesu zeničkih Hrvata oslobodio sve optužene od optužbe.

Nikolinović kaže da je u tom imenovanju odlučnu riječ imao dr. Šef-kija Behmen, pod utjecajem dra Juraja Šuteja. On zaključuje da se iz svega vidi kako Srbi lošije prolaze od muslimana i Hrvata. “Ovo dvolično drža-nje muslimana i ovakovi protusrpski rad braće Behmena u samoj zajednici glavni je razlog slabog pristupa pravoslavnih masa u JRZ”. Stoga on pred-laže da se muslimani pozovu da se iskreno deklariraju za zajednički rad i da se neko od Srba iz Bosne i Hercegovine (npr. dr. Dušan Davidović), imenuje za ministra bez portfelja kako bi mogao u Beogradu parirati dr. Šefkiji Behmenu. Time će se stvoriti uvjeti da pravoslavci ulaze u JRZ, a u protivnom svi napori da se pravoslavci okupe u JRZ bit će uzaludni i “umjesto JRZ postojaće u stvari samo uvijek JmO, a nas će nekolicinu, koji se oko zajednice danas iskreno okupljamo, narod jednog dana možda baciti pod gomilu, kao krivce, da se je uz naše učešće srpskom narodu ovih krajeva počinilo toliko nepravdi”.55




55

O slabom pristupu Srba Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici Stojadi-noviću je 1937. pisao i Kosta Pantić. On kaže kako se od stvaranja JRZ mnogo očekivalo, jer je ona bila neka vrsta nastavka saradnje Srba i mu-slimana iz vremena prije Prvog svjetskog rata, ali su JRZ iskoristili samo muslimani zato što su pravoslavni bili politički pocijepani. Tu pocijepanost su, prema ovom mišljenju, muslimani iskoristili i nametnuli svoju premoć u JRZ, a zbog toga “stradalo je i strada činovništvo pravoslavne vjere a i oni muslimani koji se osjećaju Srbima a koji su bili u radikalnoj stranci”. Kao argument za tu tvrdnju on navodi srez Stolac, odakle su od osnivanja JRZ premještena 24 činovnika “Srbina pravoslavca i Srbina muslimana”, a da nije premješten niti jedan Hrvat. “Ovakvo stanje slično Stocu vlada skoro po celoj Bosni i greše svi oni koji Vam govore o nekoj srpsko-muslimanskoj slozi. Srbi u Bosni i Hercegovini nisu protiv bratstva i iskrene saradnje, ali se nedaju zapostavljati. Da se povela druga politika, danas bi BiH bila naj-tvrđa kula JRZ”. On veli da ja razgovarao sa brojnim istaknutim muslima-nima gajretovcima, koji su izjavljivali da su oni spremni doprinijeti saradnji Srba pravoslavaca i muslimana, “ali pristaše bivše JMO smatraju današnju zajednicu nastavkom njihove stranke, a pošto su kompaktni, a mi Srbi kao raz-bijena vojska, iskorištavaju ovo stanje za svoje pristaše. Niko od nas Srba nema ništa protiv ministra gospodina dr. Spahe. Svi ga smatramo patriotom i kon-struktivnim političarem, ali je nažalost okružen u većini ljudima odgojenim u Zagrebu, a dočepali se uplijevnih mjesta po srezovima, gdje žare i pale, pa samo zbog njih, a ne zbog dr Spahe, Srbi ne stupaju u Zajednicu”.56

S druge strane, niti među muslimanima nije postojao apsolutni pri-stanak na ulazak u okvire Jugoslavenske radikalne zajednice. Jedna grupa muslimanskih političkih aktivista je na Bajram 27. decembra 1935. usvojila zaključak kojim se osuđuje Spahin ulazak u JRZ. Taj je zaključak potpisa-lo 70 potpisnika, uz odobrenje i “hair-dovu” bivšeg reisa Džemaludina ef. Čauševića. U ovom se zaključku naglašava kako je Spaho izdao narodnu volju, svoje drugove Vladka mačeka, Ljubu Davidovića i Jocu Jovanovića, s kojima je zajedno nastupio na izborima 5. maja 1935. godine. “Takav po-stupak koji nas muslimane ovih krajeva prikazuje odmetnicima i verolom-cima osuđuju listom svi muslimani Bosne i Hercegovine, kao što osuđuju i




56

naročito ukidanje Jugoslovenske muslimanske organizacije i njeno stapanje sa Radikalnom strankom u Jugoslovensku radikalnu zajednicu”. U ovom se proglasu pozivaju poslanici JmO izabrani na izborima 5. maja 1935, da ne napuštaju svoje predizborne političke partnere (maček, Davidović, Jovanović), jer to muslimanski birači ne podržavaju. Također se naglašava kako muslimani Bosne i Hercegovine ne priznaju ukidanje JmO i njeno stapanje u JRZ.

U ovom se zaključku pozivaju muslimani na političko jedinstvo te isti-če:

Mi muslimani kao starosedeoci u ovim krajevima želimo doprineti što temelji-tijem i što boljem sređenju bratskih odnosa između Hrvata i Srba, te zadovo-ljenje naših opštih interesa vidimo u zadovoljenju opštih narodnih težnji osta-lih Hrvata i Srba pod opštim narodnim vodstvom g. dr. Vladimira Mačeka. Posebnim se pak svojim bosanskohercegovačkim muslimanskim interesima mi muslimani želimo na izloženoj podlozi brinuti u svojoj posebnoj musliman-skoj organizaciji i celovitoj autonomiji Herceg-Bosne, pravedno preuređenoj državi.57

Ban Drinske banovine je 24. juna 1937. obavijestio Stojadinovića kako muslimani više nisu kompaktna masa “ni idejno, ni politički, ni nacional-no”, nego podijeljeni u više grupa: Spahinovci, Gajretovci, muslimani bivši radikali i muslimani frankovci. Najbrojniji su Spahinovci (80% muslimana, i to su pristaše bivše JmO). U toj grupi su Spaho i Behmen. “Do pre godi-nu dana u redovima ove grupe vladala je nesumnjivo partijska disciplina, na njenu kompaktnost moglo se uvek osloniti, tim pre što je to masa gotovo samih zemljoradnika, zanatlija i malih trgovaca. Intelektualaca je srazmerno pema celokupnom broju vrlo malo.

Došavši na vlast posle tako dugo vremena, u kome su članovi bivše JMO bili van svakog uticaja, prirodno došlo je do potrebe zadovoljenja zahteva mno-gih njenih članova, naročito u pogledu personalnog uposlenja i pomoći. Svi se zahtevi nisu mogli zadovoljiti i to je prvi pravi uzrok sumnjičenja i nezado-




57

voljstva”. Ban naglašava da se ministru dr. Spahi zamjera da je prvo uposlio svu svoju najbližu rodbinu. Ističu da je postavio:

1. Svoga brata Fehima Spahu za člana Upravnog odbora Gradske štedioni-ce, člana Odbora za izmjenu Zakona o IVZ, potom za naiba, a vjerovatno će ga postaviti i za reis-ul-ulemu,

2. Rođenog ujaka svoje supruge, dr. Halid-bega Hrasnicu postavio je za senatora,

3. Brata Halid-bega Hrasnice postavio je za člana Upravnog odbora Grad-ske štedionice,

4. Zet Fehim ef. Spahe Sulejman Denišlić postavljen je također pri Grad-skoj štedionici,

5. Muhamed Hrasnica, sin Abduselam-bega Hrasnice, ujaka Spahine su-pruge, postavljen je u Gradskoj štedionici,

6. Edhem Bičakčić, predsjednik općine, zet je dr. Halid-bega Hrasnice (ože-nio se s njegovom bratišnom),

7. Rođeni brat Edhema Bičakčića, Asim Bičakčić, postavljen je za višeg činovnika Gradske štedionice,

8. Ethem Čejvanija, zet dr. Spahe, postavljen je za vijećnika općine i člana Gradske štedionice,

9. Dr. Ahmed Abadžić, Bičakčićev zet, postao je vijećnik i član Gradske štedionice,

10. Mehmed-Meho Šahinagić, rođeni brat supruge Mehmeda Spahe, po-stavljen je za vijećnika općine i člana Upravnog odbora Gradske štedionice, ali je kasnije podnio ostavku,

11. Zet dr. Spahe Rašid Rašidkadić je u općinskoj službi,12. Stric dr. Spahe, Seid Spaho, također je u općini,13. Sestrić dr. Spahe, Muhamed Rašidkadić, činovnik je u općini,14. Zet Seida Spahe, Nanić, također je činovnik u općini,



58

15. Hamdija Afgan, zet dr. Spahe, postavljen ja za predsjednika općine Banja Luka,

16. Uzeir-aga Hadžihasanović, najbliži prijatelj i saradnik dr. Spahe, i Uzeir-agin zet Mustafa Softić, vijećnici su u općini i članovi Upravnog odbora Gradske štedionice,

17. Muhamed Softić, brat zeta Uzeir-age Hadžihasanovića Mustafe Sof-tića, postavljen je za činovnika u općini grada Sarajevo.

Ban naglašava da mnogi “uvereni da je ministar dr. mehmed Spaho svemoćan navalili su na njega sa mnogobrojnim zahtevima i kad nisu mogli biti zadovoljni, počeli su protestvovati”. Ban navodi da je tako došlo do su-koba Uzeri-age Hadžihasanovića, glavnog Spahinog partijskog eksponen-ta, i dr. mahmuda Behmena, advokata i brata ministra dr. Šefkije Behmena zbog postavljanja mustafe Softića za činovnika u gradskoj općini Sarajevo. Taj se sukob prenio i na rad Gradskog vijeća, pa se čak Behmenova grupa povukla iz Vijeća.

Taj se raskol prenio i na šire muslimanske mase u unutrašnjosti Bosne i Hercegovine, a došlo je i do raskola među samim spahinovcima nakon izbora Vakufskih sabora. Tu je došlo do razmimoilaženja između dr. Spahe i dr. Šefkije Behmena.

Ban veli da su gajretovci, koje vodi dr. Avdo Hasanbegović, u odnosu na spahinovce, neznatni, mada okupljaju intelektualce, ranije “Gajretove” stipendiste. Svi su nacionalistički deklarirani i javno orijentirani prema Beogradu. Ban spahinovce naziva vjerskim konzervativcima, a gajretovce vjerskim i društvenim modernistima.

“Većina spahinovaca neostupno pridržava se svih starih običaja, koje je da-našnja Turska Republika davno već i Zakonom ukinula, dok gajretovci i nji-hove porodice u veliko od tih običaja kao zastarelih i često škodljivih odstupaju. Njihove žene češće se viđaju otkrivena lica i uopšte oseća se pokret za saobraža-vanjem kulturnoj sadašnjici”. Stoga ban predlaže da se gajretovci ne sma-traju opozicionarima, nego da im se izlazi u susret naročito u personalnim pitanjima.



59

Ban veli da muslimane bivše radikale vodi Hafizadić iz Travnika.58 To je mala, ali veoma agilna grupa. I oni, kao i gajretovci, nastojali su se pomi-riti sa spahinovcima, ali je Spaho to odbijao.

Na čelu muslimana frankovaca bio je Hakija Hadžić. Ovo je također malobrojna grupa, ali vrlo aktivna u borbi protiv dr. Spahe i dr. Behmena. Ban veli da se s ovom grupom “ni pod kojim uslovima ne može očekivati kakva iskrena saradnja, pa i u slučaju sporazuma sa HSS.59

Sukob različitih političkih grupa došao je do izražaja i u Gradskom vi-jeću u Sarajevu. Ban Drinske banovine je 25. januara 1937. obavijestio Sto-jadinovića da je sukob dviju struja u sarajevskom Gradskom vijeću (Uze-ir-age Hadžihasanovića i dr. mahmuda Behmena) kulminirao na sjednici Gradskog vijeća, te je svih pet vijećnika Behmenove grupe (dr. Ahmed Abadžić, Asim Arslanagić, Seid Husedžinović, Edhem Čejvanija i dr. ma-hmud Behmen) 24. novembra 1936. gradonačelniku Bičakčiću podnijelo ostavke obrazlažući to slijedećim:

1. Uprava se ne pridržava programa rada,2. Vijećnici ne sudjeluju u radu Vijeća, nego se uvijek stavljaju pred svršen

čin,3. Rad je bio loš, jer to nije bio rad nego nerad,4. Općina živi od zajmova u svojoj štedionici; osim toga, općina uzima

zajmove, ali ih ne vraća,

58 Sulejman-beg Hafizadić je rođen 1887. u Travniku. Studij medicine završio 1913. na medicinskom fakultetu u Istanbulu, a koncem te godine, ne mogavši dobiti posao u Bosni, odlazi na bečku kliniku gdje ga zatiče Prvi svjetski rat. Od 2. 9. 1914. do 10. 9. 1916. kao asistentarzt bio je na ratištu pri bečkom Crvenom križu grupa Beč II, a od 11. 9. 1916. do 7. 12. 1918. Upravnik je lječilišta u Brezopolju u mađarskoj. Njegova istanbulska diploma nije nostrificirana u Austro-Ugarskoj nego je samo važila “dok traje rat”. Poslije Prvoga svjetskog rata vratio se u Travnik i zaposlio kao gradski ljekar (fizikata). Bio je politički aktivan u okviru Radikalne stranke. Još u vrijeme studija u Istanbulu jedan je od osnivača srpsko-muslimanskog društva “Nada istoka”, čiji je predsjednik bio više godina. Sa Še-rifom Arnautovićem, Sarićem i Avdom Sumbulom aktivno je sudjelovao u prosvjedima povodom aneksije BiH 1908, a i kasnije je bio aktivan u društvu “Gajret”. Umro je 29. novembra 1941. u Travniku.59 ABiH, Zbirka m. m. Stojadinović, k. 2.



60

5. Gradsko vijeće nije u prilici kontrolirati rad Upravnog odbora Gradske štedionice, zbog sastava Upravnog odbora, a Nadzorni odbor ne samo da se ne saziva, nego nije uopće konstituiran.

Ban veli da pokušaji gradonačelnika Bičakčića da dođe do pomirenja nisu uspjeli, te su svi vijećnici ostali pri svojim ostavkama. “Kako su svi vijećnici članovi JRZ to je predsjednik banovinskog odbora ministar g. dr. mehmed Spaho pozvao vijećnike i na njih uticao da ostavke povuku, ali i pored svega toga oni su ostali pri svome, tražeći, da se cijelo opštinsko vije-će smijeni i drugo u sporazumu sa njima postavi”. Nakon toga je Uzeir-aga Hadžihasanović tražio da se iz vijeća odstrane svi prijatelji dr. Behmena, tvrdeći da je Behmenova politika “frankovačka hrvatska politika”. Ban veli da su nakon mjesec i pol dana pregovaranja, te ostavke preko Gradskog po-glavarstva predate i njemu, banu. Ban naglašava da je i sam lično nastojao pomiriti dvije struje, ali bez uspjeha.

U ovom izvještaju ban javlja o svojim aktivnostima u vezi s tim ostav-kama. On je, naime, sazvao mjesni odbor JRZ, a na sjednici su mu Uzeir-aga Hadžihasanović, dr. Dušan Davidović i gradonačelnik Bičakčić savje-tovali da se ostavke uvaže, a upražnjena mjesta popune novim vijećnicima. Oni su bili protiv smjene čitavog Gradskog vijeća “jer to bi značilo da su g. dr. Behmen i drugovi u pravu te se vijeće kažnjava razrješenjem”. Ban navo-di da su mu oni predali i spisak ljudi koje bi trebalo imenovati za vijećnike.

Ban je molio i dr. Spahu, kao šefa JRZ Drinske banovine, za mišljenje, ali je Spaho odbio sudjelovati u tome izjavivši: “Kad me nisu htjeli poslušati neću o toj stvari da čujem”.

Iako Vijeće nije usvojilo budžet, banovo je mišljenje da je smjena či-tavog Vijeća nemoguća, te je rješenje jedino u imenovanju novih članova, umjesto onih koji su podnijeli ostavke. Ban veli da mu je mjesni odbor JRZ za nove vijećnike predložio: Husejina Alića, dr. Hivziju Gavrankapetano-vića, muhameda Zlatara, Nezir-agu Kruču, Rasima Kurića, Fehima Festu – limara, Fehima Aguševića, Salih-agu Nanića i Sead-bega Fadilpašića, zeta dr. Hrasnice. Tako u ovom Vijeću ne bi bilo prijatelja dr. Behmena, što je dobro, jer je jaz između tih dviju grupa nepremostiv, a i sam Behmen



61

je među muslimana bez velikog uticaja, a među Srbima napoželjan. Svako drugo rješenje dovelo bi do velikih trzavica ne samo u građanstvu nego i u samoj JRZ. Na kraju ban moli za mišljenje Stojadinovića o toj stvari, pogo-tovo što je, veli, dr. Spaho uporno odbijao izjasniti se o ovoj stvari.

Ban je 18. februara 1937. povodom iste stvari ponovo pisao Stojadi-noviću obavještavajući ga o toku događaja i činjenici da ministar unutraš-njih poslova još nije donio odluku o ponuđenoj ostavci pojedinih vijećnika Općine Sarajevo. Naime, ministar unutrašnjih poslova je ponovo savjeto-vao banu da se radi na izmirenju dviju grupa, jer je u pitanju samo lični moment, te insistirao da ban o tome ponovo razgovara sa dr. mehmedom Spahom.

Ban je odgovorio ministru unutrašnjih poslova da ne može postupiti po tim sugestijama, jer je već ranije uporno pokušavao dobiti mišljenje dr. Spahe o tome, ali je Spaho to uporno odbijao. U međuvremenu je ban dobio odluku mjesnog odbora JRZ Sarajevo da se uvaže ostavke, jer je to mišljenje većine gradskih vijećnika. Ban na kraju ponovo naglašava kako su odnosi između ovih dviju grupa vijećnika veoma zaoštreni, i stalno se zaoštravaju, pa bi u interesu JRZ bilo da se to pitanje okonča, pogoto što su Uzeir-aga Hadžihasanović i dr. Dušan Davidović već nekoliko puta do-lazili banu i izjavljivali da će i sami podnijeti ostavke ako se ne prihvate ostavke koje su podnijeli vijećnici članovi protivničke grupe dr. mahmuda Behmena, a svi vijećnici Jevreji i Srbi saglasili su se s njima. I gradonačelnik Bičakčić je najavio ostavku, ukoliko se ne usvoje ostavke Behmenove grupe, jer se u toj situaciji ne može izglasati budžet.

Konačno je ministar unutrašnjih poslova 19. februara 1937. uvažio te ostavke i upražnjena mjesta popunio licima koje je predložio mjesni odbor JRZ Sarajevo. Time je pitanje ostavke pet vijećnika konačno riješeno, a ban je 23. februara 1937. javljao Stojadinoviću da je to dobro primljeno kod većine naroda.60

Ova događanja u Gradskom vijeću bila su odraz, ali i jasan pokazatelj rascjepkanosti muslimanske političke zajednice, odnosno njezine sarajev-




62

ske elite. Pozicija dr. mehmeda Spahe bila je određena činjenicom da je on u to vrijeme bio koalicioni partner dr. milana Stojadinovića, mada nije moguće uspostaviti jednak proporcionalni odnos između podrške dr. Spahi i otpora dr. Stojadinoviću. Dr. Šefkija Behmen je 3. avgusta 1937. pisao dr. milanu Stojadinoviću o situaciji u Bosni i veli kako je u Sarajevu bilo de-monstracija protiv Stojadinovića, u kojima je sudjelovalo oko 200-300 ljudi “najgorih tipova, sve sami ološ”, koji su protestirali protiv Stojadinovića, a manifestirali za Peru živkovića i bana Lukića. Demonstracije u Sarajevu je organizirao i predvodio narodni poslanik Jovo Zagorac, koji je, kako izvje-štava Behmen, nakon demonstracija u bočnim ulicama dijelio novac sudio-nicima demonstracija. Behmen kaže da je razgovarao sa vojnim krugovima u Bosni i Hercegovini i objašnjavao im zašto je Stojadinović forsirao skla-panje konkordata sa Vatikanom, te izražava uvjerenje da su vojni krugovi shvatili te razloge. Na ovo Behmenovo pismo Stojadinović je odgovorio 5. avgusta izjavivši kako je iznenađen da je do demonstracija došlo samo u Sarajevu, dok u Crnoj Gori nema nikakvih demonstracija protiv Vlade.61

Dr. Šefkija Behmen se u pismu od 11. februara 1938. žalio Stojadino-viću kako je u Sarajevu Uzeir-aga Hadžihasanović prilikom senatskih iz-bora u jednom razgovoru sa svojim prijateljima kritizirao Šefkiju Behmena da ništa ne radi, te da će zbog toga biti odstranjen iz Vlade prilikom prve rekonstrukcije. O tome su Behmena obavijestili Emin-beg muratbegović i murat-beg Pašić (načelnik Bijeljine), koji su prisustvovali tom razgovoru. Behmen negoduje zbog takvog nastupa Hadžihasanovića, pogotovo zbog toga što Hadžihasanović nikada nije imao dobro mišljenje o JRZ, koju je smatrao kao “brak po šerijatu koji se može lako svaki čas razriješiti”. Šefkija kaže da su on i njegov pokojni brat zbog lojalnog držanja prema državi bili često napadani od Hadžihasanovića, pa moli Stojadinovića da utiče da se poštuje disciplina u stranci i da se ne otvara debata o tome, jer je Hadži-hasanović član Užeg Glavnog odbora JRZ, pa bi se javni sukob Behmena i Hadžihasanovića negativno odrazio na stranku. 62

61 ABiH, Zbirka m. m. Stojadinović, k. 1.62 ABiH, Zbirka m. m. Stojadinović, k. 1.



63

Ovaj sukob Behmena i Hadžihasanovića bio je samo odraz raskola Spahe i Behmena, koji je početkom 1938. bio posve evidentan. Šefkija Behmen je dobio 18. februara 1938. jedno pismo iz Rogatice u kojemu mu se javlja kako je dr. mehmed Spaho pozvao svoga rođaka Osman-agu Akšamiju preko Bajrama u Sarajevo i tom mu prilikom kazao kako se ubu-duće neće dozvoliti kandidiranje Ragib-age Čapljića na izborima na listi JRZ, te da će u skoroj rekonstrukciji Vlade i Šefkija Behmen biti odstra-njen iz Vlade. Kao razlog navodi se to da Čapljić i Behmen, navodno, rade u saradnji sa Hrvatima, a protiv interesa JRZ.63

Behmen se u obračun sa Hadžihasanovićem odlučno upustio i već 2. marta 1938. obavještava Stojadinovića kako u Sarajevu izlazi list Musli-manska svijest, čije je urednik munir Šahinović Ekremov, te kako je taj list opozicioni prema JRZ. List, veli Behmen, piše u strogo frankovačkom duhu, a na neizravan način finansiraju ga i Uzeir-aga Hadžihasanović i Edhem Bičakčić, čelnici gradske općine u Sarajevu, koji oglasima u tom listu pomažu njezino finansiranje.64 Vidjet ćemo kasnije da se razlog ovog razlaza Spahe i Behmena nalazio u Spahinoj politici u Islamskoj zajednici i njegova odluka da se za novoga reis-ul-ulemu imenuje Fehim ef. Spaho, dok je Behmen imao svog kandidata, te će na tom pitanju doći do njihova političkog razlaza.

U vrijeme kada se odvija ovaj raskol među muslimanskom političkom elitom dolazi do potpisivanja sporazuma Hrvatske seljačke stranke i srbi-janske opozicije, odnosno do sporazuma Seljačko-demokratske koalicije i drugih opozicionih stranaka o zajedničkom radu protiv Vlade milana Stojadinovića, što je utanačen 8. oktobra 1937. godine.65 Radikali su sa pažnjom pratili reagiranja Bošnjaka i mehmeda Spahe na taj sporazum, jer je sporazum otvarao beskrajno mnogo mogućnosti za stvaranje političkih kombinacija za rješavanje jugoslavenske krize. Ban Drinske banovine je 15. oktobra 1937. pisao Stojadinoviću kako muslimani u Bosni i Hercegovini izbjegavaju da javno osude sporazum do kojega je došlo između SDK i

63 ABiH, Zbirka m. m. Stojadinović, k. 1.64 ABiH, Zbirka m. m. Stojadinović, k. 1.65 Ferdo Čulinović, Jugoslavija između dva rata, II, Zagreb: JAZU, 1961, II, 122-130.



64

Udružene opozicije. On misli da muslimani to čine, jer Spaho to sugerira, a krajnji cilj je to što bi tom osudom došlo do homogenizacije Srba, a time bi muslimani, po banovom mišljenju, izgubili primat u JRZ. Ban veli da zbog te šutnje JRZ akciju protiv sporazuma vodi JNS. “Kod Muslimana primećuje se izvesno komešanje. Nekoliko gradskih većnika u Sarajevu članova JRZ, kao dr Hivzija Gavran Kapetanović, Rasim Kurić, Husejin Alić profesor, i dr Pinto, advokat i hadži Nezir Hadžić, bogati trgovac ovdašnji agituju među ostalim većnicima, da se ništa ne zaključuje po ovom predmetu u gradskom veću. Govori se da se sprema i nekakav apel dr Mehmedu Spahi da se sa obzirom na sve eventualije ne izjašnjava. Oni sada najviše operišu sa izjavom: “Zašto da se mi pre Slovenaca izjašnjavamo” i ovo se prima, jer i Slovenačka ćuti. Nejedno-dušnošću JRZ koriste se naši protivnici”.

Povodom tog sporazuma u Sarajevu je 9. oktobra 1937. održan sasta-nak “patriota raznih krajeva Bosne i Hercegovine, bez obzira na stranačku pripadnost”, i tom prilikom je “u bratskom i brižnom razgovoru“ pretre-san razvoj političkih prilika od stvaranja jugoslavenske države, a “naročito temeljito je diskutiran Zagrebački sporazum koji je toga dana predat ju-goslavenskoj javnosti”. Na ovom se sastanku znakovitim ukazuje to da je Sporazum objavljen “na dan i sat, kad je poginuo kralj Aleksandar”, te kon-statira kako taj sporazum “ne predstavlja nikakav sporazum o suštini hr-vatskog pitanja”, nego samo “objavljuje proceduru za rješavanje hrvatskog pitanja na kojoj su se složili predstavnici HSS i beogradske UO. Sporazum treba da donese tek Konstituanta koja je predviđena u ovom Sporazumu”. Konstatira se kako su ovim sporazumom i HSS i Demokratska stranka napustile ideju narodnog jedinstva “i usvojile koncepciju od tri naroda kao osnovu čitavog državnog života u budućnosti”.

Navodi se kako ovaj Sporazum označava potpuno drukčiji pravac ra-zvoja jugoslavenske države od onog kako ga je zacrtao kralj Aleksandar, te on označava i likvidaciju “Aleksandrovske Jugoslavije”, što se iskazuje i kvalificiranjem Kraljevog Ustava od 1931. kao “nemoralnog”, i sve to “na dan i čas Kraljeve smrti”.

U ovom se sporazumu traži ukidanje Ustava iz 1931, što je, istaknu-to je na ovom sarajevskom sastanku, praktički nemoguće, jer “ukinuti taj Ustav znači rušiti Aleksandrovsku Jugoslaviju i praktički izvođenje držav-



65

nog udara”. Sporazum traži ukidanje Ustava 1931. jer je oktroiran, a već u drugom članu traže oktroisanje Privremenog ustava (Vrhovnih zakon).

Ovaj sarajevski sastanak je, izgleda, okupio uglavnom srpske političke predstavnike, premda se ne navodi ko je tačno bio prisutan (navodi se da su prisutni “patriote iz Bosne i Hercegovine”). U zaključcima se traga za razlozima “zašto sporazum ne može biti prihvaćen u srpskim masama”, dok se ostali ne spominju.

Na ovom je sastanku zaključeno da bi trebalo povesti akciju održavanja konferencija širom Bosne i Hercegovine kako bi narod na tim mitinzima osudio ovaj Sporazum.

Ban Drinske banovine je 30. oktobra 1937. uputio Stojadinoviću iz-vještaj o stavu Bosanskih muslimana prema Sporazumu HSS i Udružene opozicije. U tom se izvještaju navodi kako je UO odmah nakon objavlji-vanja Sporazuma povela akciju održavanja konferencija i drugih sastanaka kako bi se narod pridobio za Sporazum.

Kaže se kako su konferencije održane u nizu mjesta, kako po Srbiji tako i po Bosni i Hercegovini, a i krajnji ljevičari podržavaju tu akciju. Čak i JNS, “mada je u početku najodlučnije ustala protiv sporazuma UO, očekujući da će i JRZ zajedno sa njom preduzeti u narodu istu akciju, odjednom počela je da se smiruje i kao rezerviše. Sastanci njihovih vođa su česti, ali javno sve manje djeluju. U njihovim redovima pronosi se verzija o tome da bosanski muslimani lako mogu izmijeniti svoju politiku prema JRZ, jer im se Sporazumom pruža ostavarenje njihovih davnašnjih želja o združenosti Bosni i Hercegovini kao četvrtoj pokrajini, u kojoj bi oni bili brojno najjači i najorganizovaniji i pravi gospodari. U tom slučaju Beograd bi hteo-ne hteo morao se na njih osloniti, te bi oni - JNS u Bosni – dobili onaj značaj i važnost koji su Srbi u Bosni imali po Ujedinjenju i posle 6. januara 1929. godine. Govori se da je g. dr. Mehmed Spaho imao i sastanak sa g. M. Trifunovićem u Košutnjaku, te da zato ne do-pušta Muslimanima da se izjašnjavaju o “Sporazumu”, a da je zbog toga ljut na g. ministra dr Behmena i zeta Afgana u B. Luci, koji protivno rade. Svima pada u oči da čim g. dr. Spaho ode iz Sarajeva, u Sarajevo dođe g. dr. Behmen, a ako i budu oba u Sarajevu, oni se ne sastaju. Ova verzija o muslimanima - njihovim vođama isto tako protura se od strane HSS”. Ban se na kraju žali da



66

nasuprot ovakvoj jakoj političkoj aktivnosti opozicije, u JRZ je zavladala “krajnja inertnost”, nema nikakvih sastanaka i konferencija na kojima bi se osuđivao Sporazum, te ban moli da se u tom smislu stvari promijene, a da inicijativa mora krenuti iz Beograda.66

U izvještaju advokata i senatora Dušana đerića iz Tuzle od 9. novem-bra 1937. dostavljenog milanu Stojadinoviću, muslimani u Tuzli različito tumače sporazum UO i SDK. đerić kaže da su mišljenja muslimana o tome podijeljena.

Najveći dio Spahinih Muslimana dosta je rezervisan. Ako se s njima zapodje-ne razgovor o Sporazumu, šute i ne izjašnjuju se ništa. Izgleda da je kod njih još i sada vrlo velika želja za autonomijom Bosne. Tako je kod najvećeg dijela Muslimana, koji su uz dr Spahu, dok oni drugi imaju sasvim drugo mišljenje. Njihovo se mišljenje prilično podudara sa našim. To su sve oni Muslimani, koji su od ranije bili u redovima radikalne stranke, koji su Sokolski i Gajretovski radnici itd. Baš sam o tome, po ovoj istoj temi, razgovarao sa senatorom Vilo-vićem pa je i njegovo opažanje kao i moje.

đerić konstatira kao važnu činjenicu to da “naš partijski list u Sarajevu Pravda takoreći i ne spominje ovaj Sporazum”. On kaže kako je u četiri broja lista koja su izašla od potpisivanja Sporazuma samo u jednom broju objavljena i to “vrlo blagonaklona kritika Sporazuma i više ni jedne reči. Dok Samouprava kao dnevnik vodi iz dana u dan borbu protiv Sporazuma eto taj naš partijski list u Sarajevu šuti kao zaliven”. đerić veli da je on pokušao da se i u Tuzli osudi Sporazum, ali je na sjednici mjesnog odbora stranke Hasan-aga Pašić (Hadžija), koji je istodobno i predsjednik sreskog odbora stranke i predsjednik općine, izjavio kako je razgovarao sa dr. Spa-hom, koji mu je prenio instrukciju da nije potrebno osuđivati taj Sporazum “a ako bude trebalo što-god (činiti) da će on već javiti”.

đerić veli da je čuo kako je Hamdija Afgan, predsjednik općine u Ba-njoj Luci, ukoren zbog iskazanog protesta zbog Sporazuma. Na kraju za-ključuje kako se na terenu već osjeća određena “jurnjava” zbog izbora za senatore, koji se imaju obaviti u januaru naredne godine.




67

Na ovo pismo Stojadinović je 15. novembra 1937. odgovorio da je raz-govarao sa Spahom, koji se saglasio sa osudom Sporazuma, samo je nagla-sio kako je nezgodno da je ta osuda došla prvo iz srpskih redova. Spaho je smatrao kako bi tu politiku trebala voditi čitava JRZ.

Na kraju ovoga pisma Stojadinović je tražio od đerića konkretna ime-na kao prijedloge za senat. U pismu od 25. novembra 1937. đerić sugerira Stojadinoviću da bi prilikom izbora za senat trebalo voditi računa o Kosti Gnjatiću i Osmanu Viloviću iz Drinske banovine, te mihajlu H. Steviću iz Gračanice za Vrbasku banovinu.67

Uoči izbora 1938. godine situacija će se i među Bošnjacima malo zaoš-triti. Tada će se pojaviti i napuštanje, doduše ne tako masovno, redova JRZ. Tako je, na primjer, mjesni odbor JRZ u Čapljini 9. oktobra 1938. u formi proglasa obavijestio javnost o napuštanju JRZ, jer su procijenili da politič-ka aktivnost JRZ nije u interesu muslimana. Odbornici JRZ iz Čapljine, predvođeni sekretarom Ešrefom Zuhrićem, izjavljuju da žale što su ikada podržavali JRZ i dr. mehmeda Spahu. Ovaj odbor je pristupio musliman-skoj organizaciji Hakije Hadžića, i podržavaju njegovo djelovanje izloženo u pismu naslovljenom “Temeljne težnje muslimanske organizacije.68

Smrt (u sobi ili kupatilu?)

Nakon izbora 1938, došlo je do obaranja Stojadinovićeve Vlade. Novu je Vladu sastavio Dragiše Cvetković, a Spaho je zadržao poziciju ministra sa-obraćaja. Uz njega je i Džafer-beg Kulenović zauzeo mjesto ministra šuma i rudnika.

Spaho je sredinom juna 1939. boravio u Njemačkoj. U Berlinu se su-sreo sa ministrom saobraćaja Trećeg Rajha dr. Dorpmüllerom. Iz Berlina je otputovao u Hamburg gdje je razgledao lučka postrojenja, a obišao je i niz drugih gradova (Frankufrt, Heidelberg, Duisburg itd.).69 Bio je to njegov

67 ABiH. Zbirka m. m. Stojadinović, k. 168 ABiH. Zbirka m. m. Stojadinović, k. 2. 69 Pravda, br. 15, 23. juni 1939.



68

posljednji boravak u inostranstvu. List Pravda je 29. juna na naslovnici do-nio vijest kako je mehmed Spaho umro 29. juna 1939. u 9:30 sati.

Vijest o nagloj smrti dr. mehmeda Spahe proširila se po Beogradu munjevitom brzinom, a ubrzo se za tragični slučaj saznalo u cijeloj zemlji. “Pored mrtvog tijela velikog rahmetlije nalaze se stalno narodni poslanici gg. Asim Šeremet i Bećir-beg đonlagić, te lični sekretar g. meho H. Ha-sanović”. Novine dalje konstatiraju kako su dr. Spahu sa stanice u Sarajevu put Beograda ispratli sin Zijad, koji je tih dana položio maturu na gimna-ziji, sin Avdo, te kćerka Emina. Bili su također senator Uzeir-aga H. Hasa-nović, v. d. gradonačelnika muhamed Zlatar, direktor Šerijatske gimnazije Husejn Alić, šura Ibrahim Šahinagić i drugi.

Vijest o smrti u Sarajevo je stigla nekoliko minuta prije deset sati. U Kraljevskoj banskoj upravi je odlučeno da pomoćnik bana Ejub Ademo-vić tu vijest saopći Fehimu Spahi. Ademović je u društvu sa direktorom Vakufa Hazimom muftićem krenuo u Faletiće, gdje se odmarao Fehim Spaho. Kada je čuo vijest, Fehim se sa svojom suprugom uputio u grad “u kuću svoje obudovjele snahe, gdje se zadržao. Tu se iskupila i ostala rodbina velikog merhuma”.

Navodi se da je u to vrijeme u Sarajevu bilo malo saradnika dr. mehme-da Spahe, ali su se svi na vijest o smrti vratili u grad. “U čaršiji, gdje se bilo iskupilo veliko mnoštvo svijeta, naročito su se tražili detalji o teškom do-gađaju u radnji senatora Uzeir-age H. Hasanovića, koji je bio obaviješten o detaljima po svom sinu g. mehi H. Hasanoviću”.70

Nekoliko verzija o smrti

Na večer, 28. juna, Spaho je iz Sarajeva krenuo u Beograd, gdje je stigao 29. juna u 7:25 i odmah krenuo u svoj apartman u hotelu “Srpski kralj” na Kalemegdanu. Postoje različite verzije šta se desilo to jutro. Prema zva-ničnoj verziji, Spaho je umro u sobi i zatečen je na krevetu gdje je pao na putu prema kupatilu, a prema verziji koju je kasnije ispričao Sakib đulabić,

70 Pravda, br. 16, 29. juna 1939, 1.



69

Spaho je umro u kupatilu “sa priljubljenom rukom i tijelom uz vodovodnu cijev”. đulabić, koji je bio sekretar u Spahinom kabinetu, piše:

Knez Pavle uputio je dr. Spahi poziv na audijenciju kad se nalazio u Sarajevu. Stigao je i odsjeo rano izjutra u svom apartmanu hotela “Srpski kralj” na Ka-lemegdanu u Beogradu. Sa njim je bio lični sekretar koji ga je pratio na putu, Mehmed (Mešak) Hadžihasanović, sin uglednog sarajevskog trgovca i tadaš-njeg senatora Uzeir-age Hadžihasanovića. Spremajući odijelo za audijenciju, Mešak je čuo vrisak iz kupatila apartmana, jurnuo u kupatilo, našao mrtvog dr. Spahu priljubljenog rukom i tijelom uz vodovodnu slavinu. Istrčao je na hodnik u kome je zatekao šefa beogradske policije Dragog Jovanovića. Mešak je vriskao vičući: “Ubiše ga, j(...) im srpsku majku”. Šef policije je iz Spahinog apartmana nazvao Meškovog oca Uzeir-agu, saopćio mu da je dr Spaho umro i obavijestio o Meškovim “ispadima”. Uzeir-aga je istovremeno nazvao sina i rekao mu da do susreta s njim nikome ne govori ni riječi o uzrocima Spahine smrti. Dr. Džafer Kulenović je odmah zasjeo u Spahinu fotelju. Tako je izgubio život čovjek kome su gotovo svi Muslimani nepokolebljivo vjerovali. (...) Dr. Mehmed Spaho je umro kao gazija.71

List Pravda je 29. juna na naslovnici objavio da je toga dana umro mehmed Spaho:

Jutros u 7:30 sati doputovao je višegradskim vozom na beogradsku stanicu (...) dr. Mehmed Spaho, ministar saobraćaja. Na stanici dočekali su ga ministar bez portfelja dr Džafer Kulenović, generalni direktor željeznica g. Nikola Đurić, šef kabineta g. Vlasta Kostić, narodni poslanik g. Miša Atanasijević i još neke ličnosti. Pošto se srdačno pozdravio sa svim prisutnim (...) dr. Spaho, u pratnji svog ličnog sekretara Mehe H. Hasanovića, sjeo je u auto i odvezao se u hotel Srpski Kralj, u kojem stanuje već četiri godine.

Kada je došao u hotel i malo se raskomotio, sjeo je za pisaći sto da pregleda neka pisma, koja su stigla za vrijeme njegove odsutnosti, a koja mu je predočio lični sekretar g. H. Hasanović. U to se telefonom javio šef kabineta g. Vlasta Kostić da saopći da je (...) pozvan na policijsku proslavu. (...) Dr. Spaho odgovorio je da je preopterećen poslom i da na proslavu ne može ići, ali da će odmah doći u kabinet. Uzeo je nešto da piše. U to se odjednom uhvatio za srce i klonuo sa

71 Sakib đulabić, Korijeni i budućnost savremenih Muslimana (od Spahe do Alije). Sarajevo: Sakib đulabić, 1994, 64-65.



70

stolice. Lični sekretar H. Hasanović odmah je priskočio da ga pridrži, ali je već bilo prekasno. Odmah su obaviješteni ljekari, ali oni nisu mogli (ništa drugo učiniti) nego da konstatuju smrt.

Kasnije je nastalo uvjerenje da je ubijen. Oni koji vjeruju u ubistvo, navode da je glavni naručitelj bio knez Pavle, koji je smatrao da je Spaho prepreka za sporazum Cvetković-maček o podjeli Bosne i Hercegovine.

Dopisnik istanbulskog lista “Džumhurijet”, mehmed Sulejmanpašić, objavio je 5. jula 1939. sumnju da je Spaho otrovan, argumentirajući to i stavom šefa beogradske policije Dragog Jovanovića, koji je čitavo vrijeme bio u sobi sa Spahinim tijelom, istjerujući svakog “koji se zadržavao više od pola minute”.

Krajem 20. stoljeća ova teza o ubojstvu dr. mehmeda Spahe dostigla je svoju kulminaciju, što je bilo posebno medijski promovirano. List Oslobođe-nje 1997. je objavio dugi feljton mustafe Resulovića o ubojstvu.72 Resulović je glavni razlog za Spahino ubistvo vidio u njegovom odbijanju da se dopu-sti podjela Bosne i Hercegovine, što je bilo očito u to doba kada su se zavr-šavali pregovori Cvetkovića i mačeka. “Zbog toga su (se) odmah nakon smrti u Sarajevu, u krugovima JMO počeli pronositi glasovi da je dr Spaho umoren. Najprije je kolala verzija da su ga “ubili strujom u kupatilu”, ali je odmah tu verziju zamijenila druga – da je otrovan crnom kafom. Tu verziju, odnosno sumnju, iznio je jedan od najbližih saradnika dr Spahe u JRZ Uzeir-aga Had-žihasanović, čiji sin je bio sekretar kabineta dr. Spahe i jedini je bio prisutan u neposrednoj blizini kada je nastupila iznenadna smrt. Autopsija nije izvršena i zvanični nalaz ljekara je bio da je riječ o srčanom udaru.” Resulović se pozivao na jedno saopćenje koje je dao mehmedalija Bojić na jednom okruglom stolu, i koji je tvrdio da je Spaho otrovan, kao i na mišljenje muhameda Filipovića, koji je u svojoj knjizi Bošnjačka politika također zastupao tu te-zu.73 No, ključni Resulovićev dokaz je jedno pismo koje je za vrijeme rata u Sarajevu 1994. dobio Avdo Spaho, sin mehmeda Spahe. To je pismo upu-

72 Oslobođenje, 2. 3. 1997 – 14.3.1997.73 Zanimljivo je da mehmedalija Bojić to ne kaže izričito u svojoj knjizi Historija Bosne i Bošnjaka.



71

tio sarajevski advokat Nusret Gluhić, i u njemu prenio izjavu svog prijatelja Safera Ahmića, koji je tvrdio da je 1947, kao oficir Jugoslavenske vojske, bio na intendantskom kursu u Snetvidu kod Ljubljane i tamo upoznao izvjesnog Tomislava Duvnjaka, rođenog u Imotskom “ili okolini”, koji je pričao kako je imao druga zvanog “Spaho”, koji se hvalio kako je taj naziv dobio zbog toga što je lično otrovao mehmeda Spahu. Taj “Spaho” je radio kao konobar u hotelu gdje je mehmed Spaho imao apartman, te da mu je on lično sasuo otrov u kafu. Ovaj “Spaho” je tokom Drugom svjetskog rata bio partizan u 13. proleterskoj brigadi “Rade Končar”, skupa sa Tomisla-vom Duvnjakom i često se hvalio svojim “podvigom”.

Safer Ahmić je u toj izjavi tvrdio kako je to svojedobno ispričao Nu-sretu Gluhiću, ali ovaj to nije smio prenijeti porodici Spaho “zbog poznatih postupaka UDBE i tadašnjih vlasti”.

Resulović je nakon toga utvrdio i slijedeće: Konobar iz hotela “Srpski kralj” zvao se Dragan Vujić. Sa potpisom Kapetan Dragan Vujić Spaho, on se kao autor jednog priloga pojavio u knjizi “Tri go-dine borbe 13. proleterske” izdanje 1945, izdavač Klub 13. proleterske brigade “Rade Končar”, štamparija Vjesnik. Dragan Vujić Spaho živio je kasnije u Be-ogradu kao pukovnik JNA i u susretima sa tadašnjim kolegama, među kojima je bio i Mehmedalija Bojić, ispričao o trovanju dr. Mehmeda Spahe u hotelu “Srpski kralj”, gdje je 1939. radio kao konobar. Nije pričao po čijem je nalogu to uradio.

Tako je, u doba totalnog urušavanja komunizma, i općeraširene iden-tifikacije vojske koja je od 1992. do 1995. razarala Sarajevo sa komunistič-kom Jugoslavenskom vojskom, odjedanput ponuđeno i rješenje zagonetke oko Spahine smrti 1939. godine. Rješenje koje je bilo posve u skladu sa vremenom u kojem je izrečeno. Činjenica da je dr. mehmed Spaho počet-kom 1930-ih godina svoje povlačenje iz političkog života pravdao, između ostalog, i zdravstvenim razlozima, nikoga nije zanimala ■


72

O NEKIm INICIJATIVAmA ZA REVIZIJU AGRARNE REFORmE U BOSNI

I HERCEGOVINI 1941-1942.

Način rješavanja agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini poslije 1918, po kojem je od begova i aga oduzeta zemlja od koje su živjeli, a pravična na-knada im nije isplaćena1, bio je jedan od razloga što je dio bosanskih bego-va, očekujući reviziju agrarne reforme, podržao osnutak Nezavisne države Hrvatske 1941. godine. Ta su očekivanja podsticana i od strane samih vla-sti, čiji je interes bio da preko begovata pridobije muslimane za novu drža-vu, pa je ideja za reviziju agrarne reforme i plasirana iz najvišega političkog vrha. Adem-aga mešić je pisao da je tu ideju iznio Ante Pavelić osobno.

Premda revizija nije provedena, o njoj se tijekom 1941. i 1942. puno raspravljalo, u čemu je posebno vrijedan bio Adem-aga mešić koji je ti-jekom 1941. organizirao niz skupština bivših zemljoposjednika na koji-ma su usvajane rezolucije u kojima se tražilo bezuvjetno vraćanje begluka, kao slobodnog i privatnog posjeda, te isplata pravedne odštete za oduzeta kmetska selišta.2 Kruna tih skupština je bila ona, koja je po načinu rada više ličila jednom savjetovanju, što ju je od 26. do 29. jula 1941. u Saraje-vu organizirao Adem-aga mešić.3 Iako arhivska građa kojom raspolažemo

1 milivoje Erić, Agrarna reforma u Jugoslaviji 1918-1941. godine. Sarajevo, 1958; Samija Sarić, “Prilog pregledu provođenja agrarne reforme u Bosni i Hercegovini 1918-1941”, G1asnik arhiva i Društva arhivskih radnika BiH, XVIII-XIX, Sarajevo 1978/79, 213-223; Ekonomski genocid nad Bosanskim Muslimanima, Sarajevo, (s.a.)2 Jednu takvu rezoluciju Vladi NDH su 20. jula 1941. uputili begovi kotareva Tešanj i Teslić. Vidi: Enver Redžic, Muslimansko autonomaštvo i 13. SS divizija. Autonomija Bosne i Hercegovine i Hitlerov Treći Rajh, Sarajevo, 1987, 13. 3 Prije ove skupštine Adem-aga je diljem BiH organizirao preko 30 skupština i sastanaka


O nekim inicijativama za reviziju agrarne reforme u Bosni i Hercegovini 1941-1942.

73

ne dopušta da se sva pitanja i poduzeti poslovi u vezi s inicijativom za reviziju agrarne reforme potanko analiziraju, građa iz Arhiva Hrvatske u Zagrebu omogućava da se makar jedan dio aktivnosti oko te inicijative sagleda, čime se, po našem sudu, unosi i više svjetla u zbivanja i odnose na bosanskohercegovačkom prostoru tijekom Drugog svjetskog rata.

I

Agrarni savjetnik dr Branko Šantić je 24. maja 1941. u referatu o stanju agrarne reforme u Bosni i Hercegovini analizirao historijat razvoja agrarnih odnosa i iznio nekoliko prijedloga u vezi s agrarnim pitanjem.4 međutim, njegovi prijedlozi nisu bili usmjereni ka reviziji agrarne reforme, nego su više na tragu njezina završetka na principima na kojima je provođena pos-lije 1918. godine.

Šantić konstatira da su sa stanovišta odnosa zemljoradnika i zemljo-vlasnika agrarnom reformom poslije 1918. zahvaćena kmetska, beglučka i erarna zemljišta. Kmetska zemljista u Bosni i Hercegovini su feudalnog porijekla. Na ova su zemljišta bivši zemljovlasnici naseljavali zemljoradni-ke, koji su bili samo obrađivači te zemlje, a zvali su se kmetovi, priorci ili pridržnici. Ovi su obrađivači bili vezani za zemlju s koje bez valjana razloga nisu mogli biti odstranjeni. Njihova je dužnost bila da zemlju obrađuju, te prema pogodbi ili u mjesnim običajima daju zemljovlasniku stanoviti dio prihoda. Ova je zemlja nasljednim putem ostajala u rukama članova kmet-ske porodice. Prilikom sastavljanja gruntovnice u vrijeme Austro-Ugar-ske kmetski odnos pojedine kmetske porodice ubilježen je u zemljišnim

na kojima se raspravljalo o agrarnom pitanju. Na sarajevskoj skupštini, kojoj je prisust-vovalo oko 300 delegata iz svih krajeva BiH i Sandžaka, usvojen je prijedlog zakonske odredbe o povratku i isplati zemljišta bivšim zemljoposjednicima. Po ovom prijedlogu jedna trećina kmetskih zemljišta trebalo se vratiti begovima, a preostale dvije trećine platili po trenutačnoj prometnoj vrijednosti. Traženo je i vraćanje beglučkih zemljišta. (Sarajev-ski novi list, br. 66, 27. srpnja 1941, str. 3; isto, br. 67, 29. srpnja 1941, 3. Zahvaljujem kolegi m. Pelesiću na ustupljenoj fotokopiji pisanja ovog lista.) 4 Arhiv Hrvatske (AH), Zavod za kolonizaciju (ZZK), k. III, Referat o stanju agrarne reforme u Bosni i Hercegovini, 24. 5. 1941.



74

knjigama. Gruntovno je povjerenstvo u zapisniku o sastavljanju pojedi-nog gruntovnog uloška tu kmetsku oznaku evidentiralo nakon zapisničkog preslušanja starješine kmetske porodice i dotičnog zemljovlasnika. Isprava na temelju koje je ta kmetska oznaka u gruntovnici evidentirana bio je pi-smeni bilateralni ugovor izmedu starješina kmetskog selišta i zemljovlasni-ka ili zapisničko priznanje gornje dvojice pred grutnovnim povjerenstvom o opstojnosti toga ugovora, ako je taj ugovor bio izgubljen.

Beglučka su zemljišta puno privatno vlasništvo koje obrađuju zemljo-radnici (beglučari) sa dužnostima da zemlju obrađuju i godišnje daju ze-mljovlasnicima ugovoreni dio prihoda, na sličan način kao i kmetovi, ali bez prava stalnosti na toj zemlji, koja, prema tome, nasljednim putem nije prelazila na članove beglučke porodice.

Sva zemljišta u Bosni i Hercegovini koja nisu bila kmetska i beglučka bila su u vrijeme osmanske vladavine erarna zemljišta. Ova su zemljišta bila predmet čestih uzurpacija, a poslije 1918, kao i prije toga, uglavnom su korištena za kolonizaciju.

Agrarnom reformom poslije 1918. oduzeta su sva kmetska selišta od begova, ali i većina begluka. Za oduzeta kmetska selišta bilo je predviđeno da se svim zemljovlasnicima plati ukupno 255.000.000 dinara. međutim, svim vlasnicima ta odšteta nije isplaćena, zbog čega je Šantic predlagao da se završi posao započet koncem 1938. a odnosi se na prikupljanje podataka koliko je kojem zemljovlasniku isplaćeno i koliko se još ima platiti. Uz ovo, Šantić je predlagao da se završi i posao oko individualnog upisa na vlasništvo bivšeg kmetskog selišta. Ni u pogledu beglučkih zemljišta dr Branko Šantić nije predlagao nikakve radikalnije zaokrete. On je, zapravo, predlagao da se poslovi oko likvidacije agrarne reforme samo dovrše na taj način što će se zemljovlasnicima isplatiti dosuđena odšteta, te da se osigura štampanje pete emisije 6% obveznica.5

5 Prema Referatu o stanju obveznica bosansko-hercegovačkog agrara za isplatu odšteta vlasnicima beglučkih zemalja i bivših kmetskih selišta, što su ga 1. jula 1941. sačinili Branko Šantić i miljenko Tudor, u BiH je za isplatu odšteta vlasnicima za beglučka zemljišta u 4 emisije 6% obveznica isplaćeno 600.000.000 dinara. međutim, kurs tih obveznica je bio snižen na 30% nakon izdavanja, kasnije je naglo skočio na 96%, a pred rat je iznosio oko 80%. Za isplatu odšteta za oduzeta kmetska selišta izdata je jedna emisija 4% obveznica u



75

Ibrahim-beg Džinić je otprilike u isto vrijeme kada je dr Branko Šantić pisao svoj referat, među prvima ponudio razrađen prijedlog revizije agrarne reforme.6 U svom osvrtu na historijat agrarnih odnosa u BiH Džinić veli kako nije istinita tvrdnja da su Osmanlije nakon osvajanja Bosne otimale zemlju od kršćana i davale je muslimanima pretvarajući kršćane u raju. Da je ta tvrdnja tačna, veli Džinić, ne bi bilo muslimana kmetova i kršćana zemljoposjednika. “Ta zemlja, koja se našla u posjedu muslimana, bila je njihova starina, pa kada su Turci došli, oni su prešli na islam, i tako su dalje ostali na zemlji”.

Džinić posebno ističe činjenicu da su kmetovi u Bosni bili slobodni zakupci begovske zemlje, koji su u svako doba mogli napustiti tu zemlju. Begovi su u vrijeme nerodice davali kmetovima ne samo sjeme za sjetvu, nego i hranu za izdržavanje njihovih obitelji, “pa ako je sjetva slijedeće godine dobra bila, vratili su to seljaci, a ako nije, ništa se nije dogodilo”. U Bosni nije dolazilo do pobuna seljaka protiv posjednika kao takvih. “Bilo je pobuna, ali te su vođene pod formom kmetstva, a ustvari je to bila pobuna nahuškana od strane srpskih popova i političara iz političkih razloga”, s krajnjim ciljem “da se Bosna pripoji Srbiji, koja bi onda tamo zavela “red”.

Kakav je bio položaj kmetova Džinić ilustrira izjavama samih srpskih seljaka poslije 1918. koji su izjavljivali da “sada žive mnogo težim životom u slobodnoj svojoj državi, nego za vrijeme kmetovanja. Jer sada su se na njihova leđa stovarili svi porezi i druge daće, koje je trebalo plaćati, kako bi gospoda u vladama mogla da žive reprezentativno”.

Cilj agrarne reforme poslije 1918. je bio, prema Džinićevom mišljenju, da se “muslimani materijalno posve unište, pa će onda morati, kada budu gladni i goli, igrati onako kako bude Beograd svirao ( ... ) Uz muslimane posjednike živjeli su i drugi muslimani, trgovci, obrtnici, druga gradska si-rotinja i razni ljudi. Trebalo je posjednike potpuno upropastiti, pa će onda i

nominalnoj vrijednosti od 130.000.000 dinara. (AH, ZZK, k. 114. Uporedi: Kemal Hrelja, Proizvodni odnosi u poljoprivredi Bosne i Hercegovine 1918-1941. godine. Ekonomski genocid nad Bosanskim Muslimanima, Sarajevo, (s.a.), 59-66). 6 AH, ZZK, k. III, I. Džinić, Problem agrarne reforme u Bosni i Hereegovini. Korektura nepravde učinjene muslimanima.



76

drugi biti upropašćeni”. S obzirom da je agrarna reforma bila zapravo pljač-ka i nepravda učinjena prema muslimanima, mora se ta nepravda ispraviti. “Hoće li se nepravda potpuno ispraviti, mora se posegnuti za velikim nov-čanim sredstvima, ili pak Država Hrvatska mora već sada u početku svome stvoriti jedan državni veliki dug milijardske vrijednosti, te po tim svojim eventualnim obligacijama vršiti službu kamata i amortizacije”. međutim, misli Džinić, nijedno ni drugo nije odgovaralo stanju u kojem se Nezavisna država Hrvatska našla 1941, kada je trebalo puno finansijskih sredstava za ostale dnevne potrebe. Ni posjednici ne bi najbolje prošli, jer bi eventualne nove obligacije ponovo morali prodati, budući da su se već puno zadužili, pa bi za dvije do tri godine došli u istu poziciju, a država bi za te obligacije opteretila čitav narod. Posjednici moraju shvatiti, veli Džinić, “da je danas vrijeme socijalnih previranja, da se danas cijelo društvo na novo organizira”, te shodno tim uvjetima i zauzeti svoje držanje i svoje zahtjeve. Za rješenje begovskog položaja i ispravak nepravdi nanesenih njima i muslimanima u cjelini agrarnom reformom Džinić predlaže da se begovima “osigura stalan život dostojan čovjeka”, što je bolje nego da im se dodijeli renta ili obliga-cije “koje će vrlo brzo morati prodati, pa za kratko vrijeme ostati opet bez ičeg”. Da bi se posjednicima osigurao život “dostojan čovjeka” Džinić pred-laže da se anuliraju sve obveznice izdate u svrhu odštete u agrarnoj reformi, ili, kao druga varijanta, da se proglase bezvrijednim samo one obligacije koje nisu u rukama onih koji su ih dobili za oduzetu zemlju, tj. u rukama begova i aga.

U slučaju da se prihvati prva varijanta, oni koji su posjedovali obliga-cije i uživali na njih kamate, jer ih nisu prodali, smatrali bi te kamate kao odštetu za godišnje hakove za oduzetu zemlju, a oni koji nisu uopće dobili obligacije, jer je i takvih slučajeva bilo, bili bi obeštećeni na drugi način. U slučaju da se prihvati druga varijanta, posjednici obligacija bi morali doka-zati da su oni te obligacije dobili za svoju zemlju, a ne da su ih kupovali. To bi se imalo dokazati presudama i odlukama o isplati. Originali odluka nala-zili su se kod kotarskih poglavarstava, i iz tih odluka se tačno vidjelo koliko je kojem posjedniku dosuđeno obligacija i koje su brojeve i serije nosile. Cilj ovih provjeravanja je bio da se spekulanti koji su te obveznice kupovali odstrane od naplate. “Čak i oni posjednici, koji bi donijeli svoje prave obli-



77

gacije, sa serijama i brojevima identičnim onima u odluci o isplati, moraju dokazati da su zaista njihove, jer mnogi su ih prodali, pa bi spekulanti sada mogli opet raditi”.

Ovdje, međutim, Džinić predlaže i određena ograničenja. Naime, on predlaže da maksimum obligacija može iznositi dva milijuna, i to pod uvje-tom ako posjednik obligacija ima do četvoro djece. “To treba odrediti na cijelu porodicu, bez obzira da li mati i otac u porodici imadu svaki svoje obligacije”. Pri tome treba voditi računa i o tome da li posjednik uz obli-gacije posjeduje još neke druge prihode (kuće, osim onih u kojima stanuje, industrijsko ill trgovačko poduzeće, banku, ordinaciju, advokatsku kance-lariju i slično) “jer neko ko imade i obligacije i kuće i industriju, ne može dobiti istu kvotu obligacija kao i onaj, koji imade samo obligacije”. U tom slučaju bi se moglo omogućiti da preostale obligacije posjednici mogu lom-bardirati kod državnih novčanih zavoda i to pod uvjetom da taj kredit mo-raju upotrijebiti u svrhu stvaranja privrednih preduzeća. “Treba taj kapital privesti radu, a ne da leži po kasama i bankama i da se živi samo od kupona i rente. Treba zgodnim mjerama prinuditi one kojima ostanu te obligacije, da će samo onda biti renta isplaćivana (koja će se upotrijebiti na armortiza-cijsku službu), ako se te obveznice privedu u privredu”.

Bez obzira koja se varijanta prihvatila, Džinić predlaže da se zemljo-posjednicima za učinjene nepravde dade odšteta u zemlji. “Zemlje će u nas ipak biti dovoljno kada se izvrše melioracije i isušivanja. Treba uzeti u obzir nekadašnju veličinu posjeda, sadašnji broj članova porodice, njeno zdrav-stveno stanje i njenu želju za obradom zemlje, te prema tome od državne zemlje dati svakoj posjedničkoj porodici odgovarajući joj dio u zemlji. Za-tim treba im, kao i drugima, omogućiti da dođu do jeftinog kredita, kod se-ljačkog kreditnog zavoda, te im omogućiti da izgrade zgrade i urede posjed, a ako je potrebno treba im pomoći i savjetom, te upućivanjem u tehničke suvremene načine obrade tla i uređenje gospodarstva. Niko ne bi mogao stvoriti jedan veleposjed, ali bi svakako i onaj koji je imao malo kmetova, dobio posjed koji bi mu mogao osigurati pristojan život i izdržavanje po-rodice”. Oni posjednici koji su u međuvremenu promijenili profesiju (jer su neki nakon što im je oteta zemlja postali liječnici, advokati, činovnici, trgovci, obrtnici) također bi dobili odštetu u zemlji, a ako ne bi namjeravali



78

baviti se poljoprivredom država bi od njih otkupila tu zemlju za potrebe kolonizacije. U slučaju, pak, da je posjednik na ovaj ili onaj način uspio sačuvati većinu svoga posjeda, pa on čini veleposjed, a i takvih je slučajeva bilo, takvim posjednicima ne treba davati zemlju nego im omogućiti da taj posjed samo reorganiziraju.

II

mnogo radikalniji u pogledu prijedloga za reviziju agrarne reforme od Džinića bio je Adem-aga mešić, koji je svoj prijedlog, datiran 30. jula 1941, dostavio ne samo ministru seljačkog gospodarstva nego i Paveliću osobno.7

mešić polazi od činjenice da zemljišni odnosi koji su vladali u Bosni i Hercegovini nisu bili u pravom smislu feudalnog karaktera, s obzirom da kmetstvo nije javno-pravnog karaktera, nego kombinacija javno-pravnog i privatno-pravnog karaktera zemljišta, dok je begluk bio čisto privatno vlasništvo. U tim je okvirima mešić temeljio svoje prijedloge za reviziju agrarne reforme.

Adem-aga najprije navodi razloge za provedbu revizije agrarne refor-me: prvo, zemljoradnja je temelj gospodarenja “pa je i te kako važno da sa njome gospodari što je više moguće narodni elemenat”; drugo, revizijom agrarne reforme materijalni položaj bivših posjednika bi se popravio i na taj način bi ga se “učinilo otpornim u borbi protiv komunizma čiji su objekat u posljednje vrijeme počeli da bivaju”; treće, većina tih posjednika živi u gradu i, budući su bez sredstava za život, predstavljaju problem za državu, pa bi se vraćanjem zemlji “oni uputili jednom i po sebe i po Državu ko-risnome pozivu, a istovremeno bi se sa jednim dijelom svoga besposlenog svijeta rasteretili gradovi i varoši”; četvrto, s obzirom da su begovi “najčistiji hrvatski elemenat” oni bi, ako dobiju svoju zemlju natrag, postali uredne poreske platiše, a država bi u njima dobila “tisuće zdravih svojih čuvara”; peto, vraćanjem zemlje begovima razbile bi se najjače srpske tvrđave koje su

7 Original prijedloga Adem-age mešića nismo pronašli, pa ovdje citiramo prijepis za-bilježen u Zapisniku sa 80. sjednice stalnog odbora za rizničarske poslove Hrvatskoga državnog sabora održane 22. augusta 1942. (AH, HDS, k. 24).



79

načinjene poslije 1918. dodjeljivanjem begovske zemlje srpskim seljacima čime su stvorena kompaktna srpska naselja na kmetovskoj i erarnoj zemlji. Iz razloga što ih navodi vidljivo je da je za mešića revizija agrarne reforme prije svega političko, a tek u drugom planu socijalno pitanje.

U pogledu kmetskih zemalja mešić je predlagao da se begovima na-doknadi odšteta do pune vrijednosti oduzetog posjeda. Ta odšteta će se nadoknaditi u zemlji, ili dijelom u zemlji, a dijelom u novcu, ili samo u novcu. Nadoknada u zemlji bi se vršila iz ziratnog zemljišta u istom kotaru, ili u kotaru sadašnjeg obitavanja bivšeg zemljoposjednika, odnosno njego-vog pravnog slijednika. Tek ako ne bi bilo dovoljno ove zemlje koja stoji na raspolaganju državi može se nadoknada izvršiti djelimično ili u cijelosti u novcu. Kako bi pokazao da mu nije cilj stvaranje novih kmetskih odnosa nego sposobnih zemljoradničkih jedinica, mešić predlaže ograničenje po kojem niko ne bi mogao dobiti vise od 200 ha zemlje, čak ako je njegov bivši kmetski posjed iznosio i mnogo više, dok bi minimalni posjed izno-sio 10 ha kao najmanje površine na kojoj bi se, s obzirom na strukturu tla u BiH, moglo održati jedno srednje vrijedno gospodarstvo. Izuzetak od ovoga minimuma bili bi jedino neki kotarevi u Hercegovini gdje bi izno-sio 5-8 ha. Trebalo bi, u svakom slučaju, nastojati da ustupljena zemljišta budu u jednom komadu. mešić, također, predlaže da se vlasnicima kmet-skih zemalja kojima nije isplaćena odšteta u 4% kmetskim i 6% šumskim obveznicama, kao ni renta za hakove, to nadoknadi na isti način kao što su ih primili i ostali, i to u gotovu novcu. Predlaže i isplatu do punog iznosa vrijednosti za oduzete šume i šikare.

U pogledu beglučkih zemalja mešić predlaže vraćanje u posjed svih beglučkih zemalja njihovim vlasnicima, ukoliko takve zemlje nisu na dan 10. aprila 1941. bile u vlasništvu Hrvata ili muslimana. Ukoliko su 10. aprila 1941. vlasnici bivših beglučkih zemalja bili Hrvati ili muslimani na-stupa sasvim druga situacija, pa u tom slučaju mešić predlaže da se nado-knada bivšim zemljoposjednicima izvrši u zemlji koja bude državi na ras-polaganju, ili u slobodnim zgradama po gradovima, ili u krajnjem slučaju u novcu, s tim da se u ovim slučajevima zemlja i zgrade ne mogu otuđivati za vrijeme od 15 godina “osim u izuzetnim slučajevima”. mešić ovakav svoj prijedlog opravdava “višim državnim interesima”. Naime, muslimani i Hr-



80

vati koji su dobili tu zemlju i obrađuju je od 1918. već su se na nju “navikli i ljubomomo je čuvaju”, pa bi se prema njima, u slučaju da se otjeraju sa zemlje, “učinila nepravda”.

mešić predlaže da se primljene odštete za oduzete beglučke zemlje računaju kao hakovi sa tih zemalja od 1918. godine. S obzirom da je bilo slučajeva da su zemljoposjednici u toku agrarnih sporova, koji su se oko beglučkih zemalja poslije 1918. često vodili, besplatno ustupali jedan dio svoga posjeda kako bi sačuvali drugi dio, ili sklapali nagodbu, odnosno ku-poprodajni ugovor po kojem su ustupali seljacima, uglavnom Srbima, ze-mlje uz malu cijenu, predlaže se anuliranje tih nagodbi, odnosno ugovora i vraćanje zemlje njezinim pravim vlasnicima.

Osim što predlaže vraćanje zemlje, mešić se zalaže i za to da obvezni-ke, koje su begovi i age primili za otetu zemlju, ostaju i dalje u važnosti, a da ih država otkupi ili zamijeni po nominalnoj vrijednosti. Uzurpanti bi bili dužni begovima platiti hak za cijelo vrijeme trajanja uzurpacije, a ako to nisu u stanju tu će obavezu izvršiti država.

mešićev prijedlog sadrži i stav da se zemljišta koja su bila opterećena kmetopravom, a na kojima više nema izravnog muškog potomka umrlog kmeta, tretiraju kao beglučka zemljišta, što znači da se vraćaju agama i be-govima. Bilo je to u skladu s običajnim pravom u Bosni i Hercegovini po kojem se nakon izumiranja kmetske obitelji vršilo pobeglučenje kmetskog selišta.

III

Događaji koji su uslijedili nakon konca jula 1941. stavili su agrarno pitan-je u drugi plan, pa tako i sve prijedloge koji su pravljeni do tada u vezi s inicijativom za reviziju agrarne reforme. međutim, u 1942. ovo je pitanje ponovo stavljeno na dnevni red. Na odboru za rizničarske poslove (finan-sijskom odboru) Hrvatskog državnog sabora ovo je pitanje 4. maja 1942. pokrenuo Adem-aga mešić.8 On se na ovoj sjednici poziva na ono što je

8 AH, HDS, k, 20, Zapisnik sa sjednice Odbora za rizničarske poslove od 4. svibnja 1942.



81

učinio tijekom 1941, te spominje svoj prijedlog načinjen 30. jula 1941, ali se žali da je ta njegova predstavka ostala neriješena.

mešić je, ipak, uspio isposlovati da se donese odluka o plaćanju ku-pona za oduzetu zemlju, ali to nije realizirano “jer su nastale u vezi s time poteškoće, budući je državna riznica dala nalog da se ima ispitati korijen obligacija, da se ne bi napravile kakove malverzacije, da ne bi na račun po-sjednika došli do novaca spekulanti”. mešić veli da je dobro da se spekulan-ti onemoguće da dođu do novaca, ali “o tome treba da odlučuje organizacija posjednika koja je održala kurs tih obligacija i sačuvala ga i koja je od svojih članova prikupljala te obligacije u cilju da se njima plate ti kuponi”. S ob-zirom da je državna riznica tražila da se ispita korijen tih obligacija, a to su trebali učiniti kotarski sudovi i poreski uredi, taj bi posao, po mešićevom mišljenju, trajao dugo (“koliko, sam Bog zna”, veli mešić). “Zato bih molio da se ova procedura putem državnog rizničara skrati i da se što prije počnu kuponi isplaćivati”. Radilo se o tome da je na temelju zakonske odredbe o kamatnoj i iskupnoj službi za bosansko-hercegovačke agrarne obveznice bivše Kraljevine Jugoslavije od 22. juna 1941. početkom 1942. izdat Pro-pisnik o načinu ustanovljavanja prvotnog vlasnika i o postupku oko prija-ve, predaje i ovjerovljavanja bosansko-hercegovačkih agrarnih obveznica prema kojem su Propisniku kotarski sudovi pribavljali dokaze o prvotnom vlasništvu tih obveznica. mešić je predlagao izmjenu tog člana tražeći da sudovi “ne trebaju pribavljati dokaze o prvotnom vlasništvu izuzimajući jamčevine, koje se nalaze u blagajnama pojedinih državnih ustanova i tome slično”.

Iz Zapisnika se ne vidi da li je u odboru prihvaćen ovaj mešićev pri-jedlog. može se pretpostaviti, s obzirom na način rada u ovome odboru uopće, da je prijedlog prihvaćen i proslijeđen nadležnom ministarstvu, ali se u kasnijoj proceduri “izgubio”. Zbog toga je mešić u avgustu 1942. po-novo pokrenuo ovo pitanje revizije agrarne reforme. Na sjednici odbora za rizničarske poslove 21. 08. 1942. mešić je ponovio svoje stavove o potrebi revizije agrarne reforme, 9 ali taj njegov govor nije zabilježen u Zapisniku

9 AH, HDS, k. 24, Zapisnik sa sjednice Odbora za rizničarske poslove od 21. kolovoza 1942.



82

sa te sjednice, zbog čega je uslijedila i mala prepiska između njega i pred-sjednika Sabora dr marka Došena.10

Sjednica finansijskog odbora 22. avgusta 1942. bila je u cijelosti po-svećena agrarnom pitanju.11 Adem-aga mešić je govorio o tome što je sve učinio poslije 1941, i žalio se da nije dobio nikakav odgovor na svoj pri-jedlog od 30. jula 1941, što ga je uputio ministru seljačkog gospodarstva. mešić i Ismet-beg Gavrankapetanović su se zalagali za to da se beglučka zemlja vrati, a kmetovska pravedno plati, tj. podržali su mešićev prijedlog iz 1941. godine. Neki su članovi odbora mislili da se taj mešićev prijedlog više ne može podržavati zbog toga što se jedan dio Srba, koji su poslije 1918. dobili zemlju, vratio ”pa kako su prešli na hrvatsku pravoslavnu vjeru, njima se ne može oduzeti zemlja i dati muslimanima”.’!12 Doglavnik Ivan Ćelan je smatrao da bi država pri provedbi revizije agrarne reforme ipak imala znatne troškove, zbog čega bi trebalo oformiti jednu komisiju koja bi procijenila koliki bi ti troškovi bili. On misli da se sa tim prijedlozima za reviziju agrarne reforme preuranilo, iako se zalaže za tu reviziju, ali ne zbog ”visokih begova, koji su odmah u početku pristupili beogradskim re-žimima, i svaki režim podupirali misleći da će im ispraviti nepravdu, a ovi su im sve više nepravdu nanosili” nego zbog toga što je zemlja oduzimana i od sirotinje. Naravno, i Ćelan se zalagao da se ”nepravde isprave”, ali dr-žava sada nema finansijskih mogućnosti za to. On se zalaže za vraćanje i beglučkih zemalja, ali je i to vezano za određene finansijske izdatke, budući da se moraju napraviti izvidi na terenu, a ne ponašati se kao jugoslavenske vlasti koje su pri provedbi reforme sve stvari rješavali uz pomoć ”svjedoka”. On se zalaže za to da se čitava stvar proslijedi ministarstvu seljačkog gos-podarstva, koje treba napraviti finansijski proračun i tek nakon toga sve to dostaviti rizničarskome odboru.

Zaključak na ovoj sjednici odbora je bio da se prihvata mešićev pri-jedlog i preporučuje se državnoj riznici da prijedlog o vraćanju beglučkih

10 AH, HDS, k. 13, br. 2888/42. 11 AH, HDS, k. 24, Zapisnik sa sjednice Odbora za rizničarske poslove od 22. kolovoza 1942.12 To je mišljenje iznio Ante Budimirović.



83

imanja i pravednoj ošteti za kmetske zemlje proslijedi ministarstvu seljač-kog gospodarstva.

Nije poznato kako su završili svi ovi zahtjevi za reviziju agrarne refor-me, ali se čini da se nije nešto osobito važno i korisno učinilo. Gospodarsko-prometni odbor Hrvatskog sabora je 17. 10. 1942. dostavio Državnoj rizni-ci jedan akt u kojem stoji da je taj odbor toga dana raspravljao o plaćanju kamata bivšim zemljoposjednicima u Bosni i Hercegovini, i to kamata koje su dospjele za 1941. i 1942. godinu. Odbor moli Državnu riznicu da požuri isplatu tih kamata ”bar u onim slučajevima gdje su bivši zemljoposjednici udovoljili svim naredbama državne riznice, odnoseći se na postupak sa tim obveznicama”. Naime, ovaj se odbor poziva na proračun NDH za 1942, a u tom je proračunu bilo predviđeno 30,000.000 KN za isplatu kamata za 1941. i 1942. na te obveznice. Uz predsjednika gospodarsko-prometnog odbora ovaj je akt potpisao i predsjednik Sabora dr marko Došen.

Odgovor je uslijedio mjesec dana kasnije. U pismu upućenom 18. no-vembra 1942. ministarstvo državne riznice je izvijestilo gospodarsko-pro-metni odbor ”da je ovaj odbor već pristupio ovjeri bosansko-hercegovackih agrarnih obveznica, otvorio navjeru, te se kuponi ovjerovljenih obveznica već unovčuju kod poreznih ureda”.13

Nije poznato koliko je Nezavisna Država Hrvatska platila ovih kupo-na, ali je sasvim jasno da su svi prijedlozi za reviziju agrarne reforme, čiji je cilj bio vraćanje beglučke zemlje i pravedna naknada za oduzeta kmetska selišta, doživjeli neuspjeh. Ova je činjenica, između ostalog, bila uzrokom sve masovnijeg distanciranja bosanskih begova i aga od Nezavisne Države Hrvatske ■

13 AH, HDS, k 13, br. 3200/42.


84

NAJNOVIJI POGLEDI NA DRUGI SVJETSKI RAT U BOSNI I HERCEGOVINI

Za razliku od doba neposredno nakon 1945, danas se u historiografiji u Bosni i Hercegovini jako malo pažnje posvećuje vremenu Drugog svjet-skog rata. Ranije su radovi o Drugom svjetskom ratu, uglavnom, ispunjava-li stranice naših časopisa, a sada u našim stručnim časopisima jednostavno kao da to doba ne postoji. Niko ne može sporiti činjenicu da su pogledi na to razdoblje naše povijesti dugo vremena bili opterećeni aktualnim politič-kim stanjem. Preovladavale su teme koje su isključivo afirmirale partizanski pokret, i svaki iole drukčiji pogled bio je kritiziran kako iz kruga historičara tako od šire društvene javnosti. moglo bi se reći kako su historičari u Bosni i Hercegovini dugo vremena bili u nepovoljnom položaju kada se radilo o objektivnom obrađivanju događaja iz vremena Drugog svjetskog rata. Pokazala je to i studija dr. Rasima Hurema o krizi NOP-a, koja se pojavila 1972 godine1. Reakcije su bile žestoke: na poticaj iz političkih krugova organizirani su okrugli stolovi, debatiralo se o sadržaju i osuđivale poruke te knjige.

Ovu Huremovu knjigu objavila je sarajevska “Svjetlost” početkom 1973. (a na knjizi kao godina izdanja stoji 1972). Kritičari Huremove knji-ge su posebno insistirali na ovome da se knjiga pojavila početkom 1973, a ne 1972. kako bi skratili vrijeme koje je prošlo od pojave knjige do napada na nju. U junu 1975. u Institutu za istoriju je organizirana diskusija o sta-

1 Dr. Rasim Hurem, Kriza Narodnooslobodilačkog pokreta u Bosni i Hercegovini krajem 1941. i početkom 1942. godine. Sarajevo : ”Svjetlost“, 1972.


Najnoviji pogledi na Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini

85

vovima sadržanim u toj knjizi2. Iz objavljene diskusije nije posve jasno ko je organizirao tu diskusiju, ali je u to doba direktor Instituta bio dr. Nikola Babić, a Redakcijom Priloga, u kojima je diskusija objavljena, rukovodio je dr. Dževad Juzbašić. Redakcija je, međutim, samo napomenula da je u In-stitutu organizirana diskusija o navedenoj knjizi, te da je ona odlučila da tu diskusiju objavi. Iako to ne navodi izričito, ali je očito Redakcija odlučila ne ulaziti ni u kakve ocjene karaktera i znanstvenoga dometa diskusija, prepu-štajući time samim sudionicima da i u pisanoj formi stave na raspolaganje javnosti svoje usmene diskusije. Time je, očigledno, Redakcija i časopis Pri-lozi samo poslužila kao medij za prezentaciju stavova različitih od stavova koje je zastupao dr. Rasim Hurem u svojoj knjizi.

Zašto je važno spomenuti ovu Huremovu knjigu i reakcije koje su usli-jedile u kontekstu pogleda na Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini? Zato što je žestina kritika kojoj su bili podvrgnuti ne samo stavovi izneseni u toj knjizi, nego i sam autor, uveliko odredila naša buduća istraživanja toga razdoblja: i dalje se krenulo u afirmaciju NOP-a, svi ostali su bili “loši momci”, dopušteno je još jedino pisati o žrtvama, ali opet nikako ne spo-minjati žrtve koje su počinili partizani (jer oni nisu činili nikada ništa loše). Sada ne želim ulaziti u analizu Huremove knjige, nego je samo spominjem kako bih istaknuo moju prvu tezu koja glasi: Bavljenje historijom Drugog svjetskog rata u našoj bosanskohercegovačkoj historiografiji dugo je bilo opterećeno dnevnopolitičkim kontekstom.

Društveni i politički kontekst u kojem se vodila diskusija

Knjiga se pojavila početkom 1973. godine. Jedno vrijeme nije bilo javnih napada, barem ne u stručnim časopisima niti na naučnim skupovima, a ogovaranja “za kahvom” je uvijek bilo, posebno među nama historičarima. Takva ogovaranja sigurno nisu izostala kada je u pitanju i ta knjiga, ali

2 Diskusija je organizirana u junu 1975. u Institutu za istoriju, a objavljena je časopisu Prilozi, god. XI-XII, broj 11-12, Sarajevo 1975-1976, 341-411. U ovom radu dalje ću ovu diskusija navoditi samo kao: Diskusija.



86

ozbiljnijih naučnih primjedbi, koje bi bile objavljene u stručnim časopisa-ma, nije bilo. možda je i činjenica da je knjiga prije toga odbranjena kao doktorska disertacija 12. maja 1970. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu pred Komisijom koju su činili prof. dr. Hamdija Kapidžić, prof. dr. Ferdo Hauptmann i prof. dr. milorad Ekmečić bila ta prepreka koja je ukazivala da se radi i profesionalno ipak dobro urađenom poslu. Osim toga, knjiga je nakon pojavljivanja dobila i nagradu “Svjetlosti”, pa je sve to davalo odre-đeni naučni značaj knjizi.

Još je nešto važno za kontekst u kojem se knjiga najprije pojavila, pa zatim se o njoj počelo oštro debatirati. Naime, to je doba raznih političkih obračuna i u BiH. Početkom 1971. počeo je politički obračun sa Pašagom mandžićem, između ostaloga i zbog njegovih viđenja situacije u istočnoj Bosni krajem 1941. i 1942, i uloge koju su u stvaranju partizansko-četnič-kih štabova krajem 1941. imali Rodoljub Čolaković i Svetozar Vukmano-vić Tempo3. Čolaković je pokrenuo partijski sistem u obračunu sa Pašagom, posebno nakon što je 1973. Pašaga stavio ozbiljne primjedbe na Čolako-vićevo predstavljanje događaja u istočnoj Bosni 1941. i 1942. u scenariju jedne TV serije o ratnim događajima, koju je trebao snimati “Dunav-film”. U tom trenutku se pojavila Huremova knjiga, koja govori o krizi NOP-a u istočnoj Bosni 1941-1942. U razgovoru kojega je 16. aprila 1973, vodio u Institutu za istoriju sa historičarem dr. Nusretom Šehićem, koji je odmah napravio zabilješku o tome, Pašaga je opet govorio o Čolakovićevoj ulozi u događajima 1941. u istočnoj Bosni, usput kritizirajući i Huremovu knjigu4. U Šehićevoj bilješci stajalo je kako je Pašaga svoje primjedbe na Huremovu knjigu “spreman (…) iznijeti u diskusiji na naučnom dijelu kolektiva In-stituta”.

međutim, na proširenoj sjednici Sekretarijata CK SKBiH 26. juna 1973. došlo je do sučeljavanja stavova Pašage mandžića, s jedne strane, i glavnine tadašnjeg partijskog rukovodstva, s druge strane (posebno man-džić – Rodoljub Čolaković) u vezi sa događajima iz 1941. i početka 1942. u istočnoj Bosni. U ovoj raspravi Pašaga će biti propisno “slomljen”. mandži-

3 Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX stoljeću. Sarajevo : ”Sejtarija“, 1998, 240-251. 4 Fotokopija zabilješke u posjedu autora ovoga teksta.



87

ćev pokušaj da se o stanju u istočnoj Bosni 1941-1942. progovori otvoreni-je i iskrenije bio je osuđen na neuspjeh. “Drugi” su se pokazali puno jačim5.

U to vrijeme je organizirano nekoliko većih rasprava o Drugom svjet-skom ratu. Najveći skup, posvećen AVNOJ-u i NOB-u u Bosni i Herce-govini 1942-1943. godine, organizirao je Institut za istoriju 22. i 23. no-vembra 1973, dakle, barem godinu dana od pojavljivanja ove knjige i više od tri godine nakon njene javne odbrane kao doktorske disertacije. Orga-nizacijom ovoga skupa Institut je pokazao da u svojoj sredini ima dovoljno znanstvenoga kadra za rasprave o najvažnijim pitanjima naše historije. Na tom skupu je Huremovu knjigu prvo napao dr Pero morača,6 a potom i dr. Zdravko Antonić, te dr. Petar Kačavenda, dr. Venceslav Glišić, mr. muha-rem Kreso, mr. Ranko Končar i konačno Avdo Humo7.

Poslije ovoga napada Pere morače počelo se u Institutu raspravljati o Huremovoj knjizi. Jedan historičar koji je sudjelovao u tim napadima pisao je: “Sjećam se da smo u to vrijeme (tj. nakon ovoga skupa 22. i 23. novem-bra, op. H. K.) imali u Institutu veoma napetu situaciju, bilo je mišljenja da se zakaže sastanak na kome bi se raspravljalo i o referatu (kojega je Hurem podnio na tom skupu, i koji je u dobroj mjeri sadržavao stavove iznesene i u ovoj knjizi, op. H. K.) i o knjizi i o samom Huremu”8. međutim, to se nije tada desilo, nego tek nakon što je Rodoljub Čolaković na skupu Semberija u 1941 godini (Bijeljina 27. i 28. juni 1974) oštro napao Huremovu knjigu.

Na ovom skupu u Bijeljini 27. i 28. juna 1974. Rodoljub Čolaković je, nakon što je optužio Hurema kako se “poduhvatio posla za koji nije dorastao” izrazio nadu da će se “neko od istoričara marksista, ili Institut za

5 Usporedi i rad dr. Tomislava Išeka u (...) Zborniku [60 godina od završetka Drugog svjet-skog rata. Kako se sjećati 1945. godine. Sarajevo: Institut za istoriju, 2006]. 6 Dr. Pero morača je u partijskim krugovima slovio kao neupitni arbitar za događaje u razdoblju Drugog svjetskog rata.7 AVNOJ i narodnooslobodilačka borba u Bosni i Hercegovini (1942-1943). Materijali sa na-učnog skupa održanog u Sarajevu 22. i 23. novembra 1973. godine. Beograd : ”Rad“, 1974. Organizator skupa bio je Institut za istoriju u Sarajevu, glavni urednik bio je dr. Nikola Babić, a članovi Redakcije Nevenka Bajić, Drago Borovčanin i dr. Rasim Hurem. 8 Diskusija, 344.



88

istoriju u Sarajevu, detaljno pozabaviti njegovom knjigom”. Bio je to treći poziv (prvi poziv je nakon pojave knjige, ali tada je to bilo samo ”ogovara-nje uz kahve“) za odstrjel Huremovih stavova i organizirana je diskusija u Institutu u junu 1975. godine.

Kritiziralo se sve: kako se ta tema uopće pojavila kao projekat u Insti-tutu, ko ju je prihvatio kao doktorsku disertaciju, ko ju je recenzirao, a ko činio žiri koji je knjizi dodijelio nagradu ”Svjetlosti“.

Već tada je jako kritiziran i Huremov stav kako historiografija treba prevazići razinu iz koje se na NOR gledalo isključivo kao na “epopeju”. Jedan je historičar u polemici napisao da je ponosan ako je Hurem mislio na njega kada je to napisao, jer on na NOR doista želi gledati kao na ”epo-peju“.

Glavna optužba iznesena od historičara u vezi s ovom knjigom sadr-žana je u tome kako se uopće ne može govoriti o krizi NOP-a. ”Drugovi“, čak i oni koji su se na početku svojih diskusija ogradili da nisu dovoljno stručni da raspravljaju o ovoj knjizi, u toj su diskusiji oštro napali sve ono što Hurem tvrdi. Hvalili su Partiju, njezine napore u organizaciji i vođenju NOB-a, sugerirali kako je Hurem, nastojeći prevazići dotadašnje klišeirane rasprave o NOP-u, “prenebregao neke opštepoznate i utvrđene vrijednosti NOP-a, koje je trebao svakako (…) afirmisati”.

Čitava diskusija svela se na kraju na to kako se u historiografiji treba nastaviti sa afirmacijom NOP-a, a ne sa nepristrasnim proučavanjem toga razdoblja naše povijesti. Iz objavljene “stručne” diskusije vidi se da je jedan kritičar napisao kako u ocjeni Huremove knjige treba imati u vidu to da se ona pojavila “u jednoj društveno-političkoj klimi, u kojoj se javila pored ostalog tendencija da se određene vrijednosti NOP-a, a posebno uloga KPJ u njemu, devalviraju”. Poruka je jasna: Nema devalviranja NOP-a! Tadaš-nji direktor Instituta, koji će ubrzo ući i u CK, dr. Nikola Babić ovako je to poentirao: ”Sve ovo na što smo ukazali u ovoj diskusiji i šta je rečeno u ranijim kritikama knjige druga Hurema, pokazuje da su njegova nastoja-nja da dâ jednu “vanserijsku” studiju, kako ta nastojanja naziva drug Šarac, i da govori samo u ime “čiste nauke”, rezultirala krupnim metodološkim greškama i ozbiljnim naučnim promašajima. Braniti sve to u ime “čiste na-



89

uke”, značilo bi našu kritiku okvalifikovati kao pragmatički zahtjev dnevne politike. međutim, veliki broj kritičkih primjedbi, koje su ovdje iznesene, otklanjaju takvu pomisao i kod laika, i kod vrsnog stručnjaka, pa i kod ma-licioznih naklapala. Uostalom, zar je moguće pisati o najsuptilnijim političkim pitanjima, kakvo je i ovo, a otklanjati političku angažovanost i proglašavati se nekakvim “naučnim čistuncem”9. Nakon ovakvih stavova nije više bilo mjesta za “naučne čistunce”!

Taj stav je bio prisutan u historiografiji čitavo naredno razdoblje. Sve do osamdesetih godina u našoj se historiografiji o Drugom svjetskom ratu pisalo sa pozicije pobjednika. Jednom je neko zapisao kako historiju pišu pobjednici, ali nam tek pobijeđeni omogućavaju da prošlost doista razu-mijemo. Zbog toga smo mi imali prilično dobro istraženu povijest Dru-gog svjetskog rata sa aspekta pobjednika, vojne operacije su do u detalje analizirane (doduše, ponekada su te operacije bile pomalo “dotjerivane” u udžbenicima, ali i to je bilo razumljivo u tom vremenu), pisalo se o žrtvama, ali je nedostajalo uvođenje socijalne komponente u zbivanja i nedostajala su istraživanja svakodnevnoga života.10 Još je poraznije da se i u tim dje-lima donosi veoma malo, gotovo ništa, značajnog za bolje razumijevanje rata. Najčešće su se ponavljale priče bez novih dokaza, a i u historiografiji su takva djela prolazila bez ozbiljnije kritike. Jedini je, možda, izuzetak loša knjiga Radomira Bulatovića o konclogoru Jasenovac, koja se u izda-nju sarajevske “Svjetlosti” pojavila 1990. godine, o kojoj je napisan kritički prikaz11, ali kako je taj kritički prikaz objavljen u prilično nepovoljnom vremenu 1994. godine, on nije imao značajnijega efekta.

9 Diskusija, 39510 Na jednom naučnom skupu posvećenom historiografskoj literaturi o BiH u Drugom svjetskom ratu pobrojano je blizu 400 naslova objavljenih u posljednjih dvadesetak go-dina, ali je katastrofalno to da je jako malo tu djela nastalih u našoj historiografiji. Na primjer, naša se historiografija posljednjih dvadestak godina od tema o Drugom svjetskom ratu ponajviše bavila pitanjem stradanja stanovništva, ali je i tu od ukupno 50 nabrojanih naslova u tom pregledu svega 14 nastalo u Bosni i Hercegovini. Rasim Hurem i Seka Br-kljača, “Historiografska literatura o Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu objav-ljena nakon 1980. u zemlji i inostranstvu”. Prilozi, 29, Sarajevo: Institut za istoriju, 2000, 141-161.11 Prikaz Senije milišić objavljen u: Prilozi, XXV, 27(1991), Sarajevo: Institut za istoriju, 1994, 230-234.



90

Posljedice diskusije o knjizi dr. Rasima Hurema za razvoj historiografije o Drugom svjetskom ratu

moja druga teza glasi: Oštrina napada na Huremovu knjigu i politički kontekst koji je te napade potaknuo zapravo su “cementirali” svako drukčije gledanje na Drugi svjetski rat, od gledanja kakvo je o tome imao jedan dio ratnih pobjednika. Poslije ovih napada (uglavnom na partijskim sastanci-ma, zašto i to ne istaknuti), nije više bilo hrabrosti za kvalitetnije iskorake u modelima istraživanja rata i u izboru ratnih tema. Nakon oštrih kritika Huremove knjige 1975. godine nije bilo lahko naći nekoga ko bi se usudio slobodnije i naučno nepristrasno pristupati problemima Drugog svjetskog rata. Bilo je nekoliko mladih historičara koji su kao radne zadatke dobivali da obrađuju teme iz toga perioda, ali su svi oni čitajući diskusije Huremo-vih partijskih drugova o njegovim stavovima, mogli znati kako treba pisati. Zbog toga smo mi imali teme o muslimanskom građanskom društvu u Drugom svjetskom ratu, kao i temu o srpskim i hrvatskim građanskim strukturama u ratu; nijedna tema nije nikada završena, i svi su od toga odustali, ali smo zato dobili “Parergon” Derviša Sušića i slična djela. Kra-jem 80-ih pojavila se i knjiga o 13. SS diviziji (i ona je izazvala određena kritičke reakcije – kako u dnevnim listovima tako i u stručnim časopisima), ali smo tek iza ovoga rata dobili knjigu akademika Envera Redžića o Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu, koja je, zapravo, dosad jedina cje-lovita historija rata 1941-1945. u Bosni i Hercegovini.

Rat koji smo nedavno proživjeli pokazao je koliko je važno i koliko smo izgubili zbog propuštanja da među istraživačke teme o Drugom svjet-skom ratu uvrstimo i teme iz povijesti svakodnevnice. No, možda i broj-na sjećanja, koja su osobito nastajala osamdesetih godina, omogućavaju da se i sada vratimo na tu temu. Ogroman je broj publiciranih sjećanja iz rata (spomenimo samo sjećanja Avde Hume, Uglješe Danilovića, Ahmeda Džube, Šefketa maglajlića, Osmana Karabegovića, Rodoljuba Čolakovića, Adil-bega Zulfikarpašića i drugih). Ono što je zanimljivo je da mnogi, koji su poslije 1945. otišli u opoziciju čak i u emigraciju - poput Adil-bega Zulfikarpašića, u svojim sjećanjima na Drugi svjetski rat stalno podcrtavaju antifašistički karakter rata koji se vodio u Bosni i Hercegovini.



91

Dakako da su promjene do kojih je došlo na političkoj pozornici u Bosni i Hercegovini 80-ih godina znatno utjecale na promijenjena gle-danja na Drugi svjeski rat u Bosni i Hercegovini: odjedanput su se ovim razdobljem naše povijesti počeli baviti oni koji su dotada imali druge znan-stvene preokupacije (ili uopće nisu bili u znanosti), a mnogi koji su dotada uglavnom svoju naučnu reputaciju vezali za Drugi svjetski rat – počinju da se bave nekim drugim temama. Kao da nisu imali hrabrosti suprotstavlja-ti se revizionističkim pokušajima u historiografiji o ovome razdoblju, pa su izlaz jednostavno nalazili u usmjeravanju ka drugim temama. Tako je, na primjer, Institut za istoriju, koji je svojedobno započeo djelatnost kao Institut za istoriju radničkoga pokreta, a najveći dio projekata vezao za Drugi svjetski rat i NOB, sada odjedanput ostao bez historičara koji se bave tim razdobljem. Od tada pa sve dosad stanje je ostalo tako. Trenutno od ukupno 24 historičara u našem Institutu svega jedan ima projekat iz Drugog svjetskog rata. Slična je situacija i drugdje u Bosni i Hercegovini, a i tamo gdje postoje historičari koji obrađuju teme iz Drugog svjetskog rata – rade nacionalne teme, pod velikim uplivom suvremenih političkih kretanja i slično.

Stanje naše historiografije o Drugom svjetskom ratu možda je najbolje okarakterizirala mr. Seka Brkljača na jednom skupu kada je ukazala na taj zaokret:

Ima dosta osnova za mišljenje da su političke ideje i politička zbivanja uticala na predmetnu orijentaciju, idejne i tematske odrednice historiografije o Bosni i Hercegovini 1941-1945. godine. Nedvojbeno je da je druga polovina osam-desetih u jugoslavenskoj historiografiji o Drugom svjetskom ratu, naravno i u Bosni i Hercegovini, međaš koji označava prekretnicu, odnosno omogućava periodizaciju historije historiografije o periodu 1941-1945. kod nas. Do tada je analiziran i populariziran taj period, prije svega kao herojska epopeja koja je generalno promišljajući glorifikovala ulogu KPJ i J. B. Tita, s jedne strane, te često nekritički uveličavala značaj određenih događaja, broj boraca i žrtava, monolitnost pokreta, jasnoću i konzistentost narodnooslobodilačke i antifaši-stičke platforme, s druge strane. Reklo bi se da je promjena političke klime kra-jem osamdesetih stvorila jednu od pretpostavki, pored otvaranja arhiva kojima je prestala zabrana, objavljene ogromne količine građe, brojnih historiografskih već objavljenih djela itd, da se bez ideološke pristrasnosti, partijske disciplinira-nosti i sl. propita, naučno kritički osmisli bez straha i ponovo revalorizira ovaj



92

period. Ali, dok tadašnja nauka još nije stigla da revidira i izmijeni stavove njegovane u javnom mnjenju socijalističke Jugoslavije puhnuli su neki novi politički vjetrovi i mnogi historičari su dokazali da je historičar ipak samo dijete svoga vremena i pragmatično su punim jedrima krenuli naprijed. Njima su se pridružili i oni koji su se nazivali historičarima, naprosto se utrkujući u ‘novom pristupu’, tj. devalviranjem antifašizma i njegovih rezultata te, pseudo naučnim pristupom, uzdizanjem njegove suprotnosti. Negacija antifašističkog karaktera rata i njegovo pretvaranje u eminentno građanski rat borbe za vlast, negacija i minoriziranje antifašističkih vijeća i negacija avnojevskih granica, negiranje Bosne i Hercegovine kao vještačke tvorevine, odnosno Muslimana kao vještački, partijski promovirane nacije itd, samo su neke od karakteristika u podužem spisku sistematizacije ‘novoga pravca’, koji je itekako uticao na poli-tičku i vojnu pripremu i bio u direktnoj korelaciji sa događanjima 1992-1995. godine u Bosni i Hercegovini. O tome svjedoče i mnogobrojna objavljena djela, knjige, članci i silni feljtoni u podužim nastavcima.12

Nekoliko knjiga koje su se kod nas pojavile u posljednjih 10-15 godi-na najbolji su pokazatelj kako je historijska nauka sklona pokleknuti pred jakim političkim okruženjem. I mada mi u Bosni i Hercegovini, zapravo, na prvi pogled nismo napravili tako veliku reviziju Drugog svjetskog rata, kao što su to uradili naši susjedi u Hrvatskoj i Srbiji, mi smo dopustili da nas zatekne nešto što je čak možda strašnije od revizionističkoga pravca: mi smo dopustili da nam to razdoblje jednostvano klizi iz ruku. Kada smo mi profesionalni historičari ispustili to razdoblje spremno su uskočili drugi, manje kvalificirani, koji su radikalizirali ocjene o Drugom svjetskom ratu i plasirali ih u javnost. Dok je, na primjer, Adnan Jahić napisao knjigu o muslimanskim vojnim formacijama u tuzlanskom kraju, koja je u osnovi čak dobra knjiga, ali je tu partizanski ulazak u Tuzli okarakteriziran kao “Pad Tuzle” (pa dopustimo da je to za neke i bilo tako), pojavila se čitava masa drugih ljudi koji su se latili pisanja o Drugom svjetskom ratu, koji su pisali duge novinske feljtone u kojima su o Drugom ratu pisali kao da se on vodi sada. Kada se čitaju neki feljtoni o Drugom svjetskom ratu, koji su

12 Seka Brkljača, “Historiografska literatura o Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu objavljena u posljednjih dvadesetak godina”. Naučni skup Historiografija u Bosni i Her-cegovini od 1990. do 2003. godine. Sarajevo : Friedrich Naumann Stiftung, 2003, 49-85.



93

objavljivani tokom rata 1992-1995, stječe se dojam kao da se čita historija rata koji se tek vodi.13

Posebno se jako nametao problem žrtava. I to ne samo žrtava iz Dru-gog svjetskog rata, nego sve više i sve žešće pitanje žrtava 1945. i nakon toga. Kako su Hrvati počeli stvarati mit Bleiburga (na već raniji srpski mit Jasenovca), kod Bošnjaka su se počele pojavljivati tendencije povezivanja ta dva mita i u oba uključiti bošnjačke žrtve, čemu je znatno doprinosila i činjenica da se o stvarnim žrtvama Bošnjaka kako u logoru Jasenovac tako i o bošnjačkim žrtvama 1945. dotad nije u znanosti dovoljno raspravljalo: “Bošnjacima su punili masovne grobnice”, “Ustaše su i Bošnjake spaljivale u Jasenovcu” – samo su neki od naslova. Posebno je zanimljivo gledanje na žrtve 1945. godine. Kao ključni dokazi navode se sjećanja emigranata koji se prisjećaju masovnih pogubljenja Bošnjaka 1945, pronalaze se masovne grobnice po rijekama Sani i Uni (sve su to žrtve Bošnjaka koje su komuni-sti 1945. likvidirali “bez suda i zakona” i slično). Navode se podaci kako je 1945. između 30.000 i 60.000 Bošnjaka “platilo glavom – što na licu mje-sta, što u marševima i logorima kroz novu Jugoslaviju”. “I bez neophodnih istraživanja, koja moraju uslijediti u vremenu koje je pred nama, broj umo-renih Bošnjaka je toliki da pojam Bleiburga predstavlja vjerovatno i najveće stratište bošnjačkog naroda u njegovoj historiji. To su one naše amidže, da-idže, tetke, djedovi, kojima su se naši roditelji cijeloga života nadali da će se javiti nekada, odnekud iz Južne Amerike i Australije (…) Skoro da nejma bošnjačke familije, koja nije životarila s nadom o pojavljivanju najbližih”14.

Zapravo, čini mi se da bismo mi upravo sada trebali imati nekoliko hi-storičara koji će se baviti baš ovih temama. Ima dovoljno objavljenih izvora,

13 Kao primjer može poslužiti serija feljtona objavljivana u listu Ljiljan, u kojima je radi-kalno mijenjana slika Drugog svjetskog rata. U tom su listu objavljivani tekstovi u kojima se, očito pod velikim utjecajem okolnosti u kojima su se Bošnjaci našli za vrijeme rata 1992-1995. kada su se suočili sa novom vrstom fašizma i opasnošću istrebljenja, snažno afirmirala antifašistička orijentacija Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu i isticala miro-ljubiva orijentacija jednog naroda, ”njegovo principijelno odbacivanje nasilja, diktature, diskriminacije, genocida, prozelitizma i terora, a zalaganje za uspostavljanje principa za-jedničkog življenja”. U nekim drugim listovima sadržane su slične tendencije, samo sa drugim predznacima.14 Ljiljan, 24. maja 1995, 25.



94

pa gotovo da bi se na temelju tih poznatih izvora, ali samo uz novu i slo-bodniju interpretaciju, moglo puno toga novoga i važnoga napraviti.

Ali, mi danas nemamo temeljitu studiju o sveobuhvatnim kretanjima u Bosni i Hercegovini u toku Drugog svjetskog rata. Tek će sa pojavom knjige Envera Redžića 1996. naša historiografija dobiti prvu historiju Bo-sne i Hercegovine u vrijeme Drugog svjetskog rata. Kasnije je ta Redžićeva knjiga u nešto kraćoj verziji prevedena na engleski jezik, i čini mi se da bi sada bilo korisno, upravo zbog koncepta knjige na bosanskom jeziku, koji je nužno vodio čestim ponavljanjima gradiva, ovu Redžićevu knjigu sa engleskoga prevesti na bosanski jezik i uvesti je kao redovni udžbenik za studente historije na našim fakultetima.

No, prije Redžićeve knjige o Drugom svjetskom ratu u bosankoher-cegovačkoj historiografiji je bilo pokušaja da se razdoblje Drugog svjet-skog rata temeljitije istraži i to u sklopu jednog širokog projekta na razini tadašnje Jugoslavije: radi se o projektu Jugoslaveni u fašističkim zatvorima, zarobljeničkim i koncentracionim logorima i pokretu otpora evropskih zemalja u vrijeme Drugog svjetskog rata. Projekat se fokusirao na žrtve, ali tim histori-čara koji je obrađivao žrtve u Bosni i Hercegovini nije publicirao rezultate svojih istraživanja (najčešće objašnjenje sudionika toga projekta je kako su rukopisi bili završeni, ali nisu publicirani jer su uništeni u nedavnom ratu).

I tako, dok mi ne završavamo započete naučne projekte, a završeni pro-jekti nailaze na političke osude, naše sjećanje na Drugi svjetski rat i značaj koji je on imao za našu povijest, dijeli sudbinu svakog drugog sjećanja: po-stepeno blijedi, i mi u ta sjećanja unosimo vlastita iskustva koja vrlo često nemaju nikakve veze s onim što se doista dogodilo ■


95

UPOTREBA HISTORIJSKIH mITOVA: DRUGI SVJETSKI RAT I BALKANSKI RATOVI

KONCEm 20. STOLJEĆA

Dvije su glavne hipoteze od kojih polazimo u raspravi o odnosu historij-skim mitova o Drugom svjetskom ratu i Balkanskim ratovima 1990-ih godina :

Prva: pitanja koja su poslije završetka Drugog svjetskog rata tretirana kao tabu teme stvarala su pogodne uvjete za izrastanje historijskih mitova koji su upotrijebljeni u ratovima na Balkanu koncem 20 stoljeća.

Druga: pitanja koja su tumačena sa ideoloških pozicija omogućila su stvaranje paralelnih “povijesnih istina” koje su u formi historijskih mitova imale svoje mjesto u stvaranju uvjeta za ratove na Balkanu koncem 20 sto-ljeća.

Naš cilj je pokušati utvrditi modele i forme stvaranja tabu tema, kao i odnose tabu tema i “paralelnih povijesnih istina”. Taj odnos se može pratiti na nekoliko razina, a mi ćemo se fokusirati na to koliko je izbjegavanje na-učne rasprave o totalitetu događanja u Drugom svjetskom ratu pogodovalo izrastanju različitih povijesnih istina, koje su krajem 20 stoljeća na povi-jesnu scenu na Balkanu vratile procese slične onima u Drugom svjetskom ratu? Kao primjere možemo promatrali pojedine povijesne pokrete koji su zbog necjelovite povijesne obrade, ili ideološki obojenih ocjena, ostavljali mogućnost za različita tumačenja u izvannaučnim krugovima i širenje u šire društvene strukture. Kao na primjer pitanje žrtava poslije završetka rata i upotreba žrtava u pripremanjima rata koncem 20 stoljeća. Velibor Ostojić na jednom skupu reče: “mi, Srbi, samo zato što smo Srbi već 50 godina moramo da se klanjamo mrtvima, da ih prebrojavamo i ispravljamo greške,



96

jer smo ih bili gotovo zaboravili (…) Danas smo na putu da nam se dogodi ista sudbina, ali neka svi znaju, Srbi više neće mirno ići na klanicu. Imamo previše grobova i svetinja.“ Tu su i pitanja koja su i danas veoma aktuelna, kao na primjer pitanje četničkoga pokreta, različiti pogledi na taj pokret koji se danas susreću, ali nas je prevashodno interesiralo kako je taj pokret uskrsnuo početkom 90-ih godina, i kako su se u literaturi i publicistici oživljavanjem i veličanjem četničkoga pokreta mase pripremile za stvarno oživljavanje toga pokreta. S druge strane, krah komunizma i smjena vlada-jućih elita na širem prostoru jugoistočne Evrope otvorio je proces negiranja svih pozitivnih vrijednosti komunizma. možda pomalo i zbog komunistič-ke zloupotrebe vojničke pobjede nad fašizmom, nakon sloma komunizma, pobjednika iz Drugoga rata, na Balkanu su gubitnici u Drugom svjetskom ratu odjadanput postali “pobjednici” početkom 90-ih godina.

Važno je analizirati koji su to načini i sredstva oživljavanja i upotrebe historijskih mitova iz Drugog svjetskog rata u Balkanskim ratovima kra-jem 20 stoljeća? Tu je nužno usredsrediti se na historiografsku produkciju (kako su u historiografskim djelima oživljavani ti mitovi) i medijsku pro-pagandu (kako se putem sredstava informiranja ti mitovi upotrebljavaju u mobilizaciji masa radi ostvarenja političkih ciljeva na Balkanu krajem 20 stoljeća)?

Koliko su događaji iz Drugoga svjetskoga rata postali predmet miti-zacije i (zlo)upotreba u ratovima na Balkanu koncem 20 stoljeća pokazuje čitav niz primjera. Ako bismo čak na trenutak ostavili po strani histori-ografsku produkciju (ili, barem, ono što bi, s obzirom na to ko su autori tih priloga, trebalo biti historiografska produkcija) i pogledali na masovnu popularizaciju mitskih predstava o Drugom svjetskom ratu kroz medije i političke istupe, onda bismo došli do zastrašujućih spoznaja. Pogledajmo, na primjer, kako su pitanja iz Drugoga svjetskog rata pokretana u ključnim političkim trenucima 1990-ih godina. Na devetoj sjednici Skupštine BiH 24. januara 1992, koja je važna zbog toga što se na njoj uglavnom rasprav-ljalo o dnevnom redu, a sporna tačka koja je trebala biti uvrštena u dnev-ni red bila je donošenje odluke o raspisivanju referenduma o nezavisnosti BiH, poslanici SDS su odlučno odbijali svako uvrštavanje u dnevni red odluke o raspisivanju referenduma o neovisnosti BiH, a argumenti koje su


Upotreba historijskih mitova: Drugi svjetski rat i balkanski ratovi koncem 20. stoljeća

97

iznosili bili su i pozivanja na Drugi svjetski rat. Naime, oni su vraćanjem na događaje iz Drugog svjetskog rata izražavali strahove da će se u neovisnoj BiH ti događaji ponoviti.

Prvi je o tome na ovoj skupštinskoj sjednici govorio Slobodan Bijelić iz Bosanske Dubice. On je, između ostalog, kazao slijedeće (str. 5/2-6/2):

Gospodo, moja Bosanska Dubica pored Varšave zauzima neslavno mjesto u samom evropskom vrhu po broju (po)stradalih u Drugom svjetskom ratu. Ni na prošlogodišnjem popisu nije postignut broj stanovnika iskazan na posljed-njem predratnom popisu. Dosta je poratnih godina prošlo dok je prvi regrut iz Opštine dubičke otpraćen u vojsku. Morate priznati da mi ovo malo ali gorko podsjećanje daje moralno pravo upravo zbog zločina genocida koji je u II svjetskom ratu počinjen nad srpskim stanovništvom moje opštine, da govorim o tome zbog čega referendum nije moguć.

Ističući kako bi donošenje odluke o raspisivanju referenduma o neo-visnosti BiH, i eventualno proglašenje bosanske neovisnosti bilo protivno međunarodnom pravu Bijelić to obrazlaže na slijedeći način:

Jugoslavija je ratifikovala Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju genocida koje su donijele Ujedinjene nacije 9. decembra 1948. godine. Međutim, iz sada već mnogima znanih razloga Jugoslavija nije izvršila obavezu kažnjavanja zločina genocida, ta pomenuta Konvencija nije djelovala u cilju njihovog spr-ječavanja na našim teritorijama. Ni na Nirnberškom procesu nije bilo riječi o genocidu izvršenom nad srpskim narodom na teritoriji takozvane NDH. Tako je pred svjetskom javnošću genocid ostao skrivena istina, o njemu nije saopšteno ni jednom narodu. O posljedicama tog skrivanja izlišno je govoriti.

Ono što se danas događa moglo bi da se posmatra kao rezultat takve politike. Sadašnji etnički sukobi i pretnje novim genocidom srpskom narodu direktna su posljedica propuštanja Jugoslavije da izvrši svoje obaveze iz pomenute Kon-vencije Ujedinjenih nacija. Počinioci genocida ostali su nekažnjeni i tako ovi zločini ne zastarijevaju, a brigu o njihovom sprječavanju i kažnjavanju vodi Međunarodna zajednica.

Naglašavajući da međunarodne konvencije “zabranjuju da promjene broja stanovnika na nekoj teritoriji nastale djelovanjem oružane okupa-torske sile budu osnov za uređenje odnosa u miru”, te podsjećajući kako je



98

za utvrđivanje granica između Jugoslavije i Italije 1954. ključni bio austro-ugarski popis stanovništva iz 1911. (jer je od tada do 1943. demografska slika promijenjena ne spontano nego ratovima) Bijelić nastavlja:

Saglasno ovome, smatram da je za uređenje odnosa između naroda Bosne i Hercegovine relevantan popis iz 1941. godine. Narodi čiji su pripadnici iz-vršili genocid ne mogu nadglasavati, pa ni referendumom, narod nad kojim je genocid izvršen, masovno učešće Srba u oslobodilačkim pokretima u Drugom svjetskom ratu omogućilo je drugim narodima Bosne i Hercegovine da poslije rata budu na strani pobednika i da žive u državi Bosni i Hercegovini. Ali uz jedan važan uslov: da to bude i država srpskog naroda koji u njoj živi. Da-kle, AVNOJ-ske granice bosanskohercegovačke države rezultat su borbe srpskog naroda na strani saveznika u Drugom svjetskom ratu. Pomenute granice pla-ćene su velikim srpskim gubicima bilo da su žrtve pale u borbi ili stradale u ge-nocidu. Rezultati referenduma stvorili bi preduslove da u novom republičkom Ustavu srpski, pa i hrvatski narod budu izostavljeni kao konstitutivni narodi u toj bosansko-hercegovačkoj državi…

Poslanik iz Ilijaša Trifko Radić (str. 8/3-9/3) također se osvrće na Dru-gi svjetski rat ističući kako se ovim zahtjevima za nezavisnošću BiH zapra-vo ide na stvaranje NDH, a to Srbi ne žele prihvatiti.

Naim Kadić u diskusiji (str. 16/2-17/1) ističe da ovo podjećanje na prošlost i Drugi svjetski rat, o čemu diskutiraju srpski poslanici, ima za cilj izbjegavanje prave rasprave u vezi sa referendumom o neovisnosti Bosne (srpske priče o svom stradanju i genocidu u Drugom svjetskom ratu imaju za cilj da o istim temama započnu priču, ali samo o stradanju svoga naroda, i time bi se umjesto o referendumu trebalo raspravljati o tome).

Osim toga, kada se nakon jako dugoga otezanja nakon Krajišnikova odstupanja konačno Skupština trebala odlučivati o raspisivanju referendu-ma postavio se i problem definiranja referendumskoga pitanja. I tu su se pojavile dileme, jer je nekima smetao izraz da se građani izjasne za “nezavi-snu” državu, i to baš zbog asocijacija na vrijeme Drugoga svjetskog rata (str. 36/4) pa su predlagali izraz “neovisna” (ovo je predlagao zastupnik Boš-njak). Na kraju je ipak u referendumskom pitanju ostao izraz “nezavisna” ■


99

OSNOVNA OBILJEžJA RAZVOJA DRUŠTVA U BOSNI I HERCEGOVINI

OD 1945. DO 1953. GODINE

Karakteristike društva u BiH neposredno nakon Drugog svjetskog rata

Nakon završetka Drugog svjetskog rata bosanskohercegovačko društvo je bilo seljačko u pravom smislu te riječi, a to obilježje ima ne samo zbog toga što je većina stanovništva živjela na selu, nego ponajprije zbog činjenice da to stanovništvo u socio-kulturnom smislu nije bilo prekoračilo granice seljačkog društva. Na ovom je prostoru neposredno nakon Drugog svjets-kog rata preko 70 posto stanovništva bilo nepismeno, a skoro pola milijuna ljudi nosilo je opanke koje su najčešće sami radili od goveđe kože. Takvo stanje, koje nije bilo samo posljedica ratnih razaranja nego i dotadašnjeg povijesnog razvoja Bosne i Hercegovine, bilo je i opća karakteristika društva na jugoslavenskom prostoru. Inženjer Briner, pomoćmik mini-stra šumarstva u saveznoj vladi, 23. listopada 1945. donio je jednu uputu o ponašanju službenika radi očuvanja reda u zgradi ministarstva, u kojemu ističe kako je zabranjeno skidati žarulje, šarati po zidovima i vratima, kroz prozor se ne smiju bacati otpaci hrane, voća, papira, cigareta, po hodnicima, stubištu i oko dizala je zabranjeno pljuvati, bacati šibice, pa je čak detaljno propisao kako se koristi toalet.1 Takvo ponašanje službenika u ministarst-vima ne kazuje samo o karakteru vlasti nego i o socio-kulturnoj strukturi

1 Arhiv Jugoslavije (dalje: AJ), fond ministarstva rudarstva Vlade FNRJ (dalje: 24), 6-21, Uputa pomoćnika ministra šumarstva, 23. 10. 1945.



100

društva iz koje se regrutirao taj novi činovnički sloj. Na teritoriji Bosne i Hercegovine 1921. bilo je 85 posto poljoprivrednog stanovništva, a 1939. udio poljoprivrednog stanovništva je opao na 80, 2 posto. Ako se uzme da je gradsko stanovništvo ono koje živi u naseljima sa preko 5000 stanovnika, onda je taj dio populacije u BiH iznosio 1921. godine svega 8,8 posto, a 1931. godine 9 posto. Bosna i Hercegovina je po tom kriteriju 1921. imala 11 gradova, a deset godina kasnije samo dva više.2 Neposredno nakon Dru-gog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini je 83 posto stanovništva živjelo na selu, a 17 posto u gradu. Industrija je upošljavala svega 2 posto ukupnog stanovništva.3 Takva seljačka struktura zajednička je karakteristika druš-tva u Bosni i Hercegovini dugo vremena i nakon Drugog svjetskog rata. međutim, to društvo nije bilo homogeno nego prožeto mnogobrojnim proturječnostima i razbijeno u najmanje dvije (muslimansku i kršćansku) manje ili više zatvorene makrocjeline u kojima su se vjerske razlike izuzet-no djelotvorno održavale na razini narodnih običaja stanovništva i bitno određivale njegov društveni, kulturni i politički razvoj. Bila je to posljedica dotadašnjeg povijesnog razvoja Bosne i Hercegovine u kojoj je, počevši od dolaska Osmanlija na ove prostore, otpočela izgradnja takve društvene strukture. Raspored gospodarskih zgrada, vanjski izgled kuća i unutarnji raspored prostorija u njima, način života i međusobnog ophođenja, već na prvi pogled su pokazivali svu razbijenost bosanskohercegovačkog društva koja će bitno određivati stupanj modernizacijskih procesa u njemu. Sve je to uvjetovalo da je glavnu konstantu bosanskohercegovačke povijesti posli-je 1945. predstavljao sukob s osnovnim uporištem tradicionalizma, agrar-nim društvom.

Zbog svog specifičnog povijesnog razvoja, u Bosni i Hercegovini je izgrađeno takvo društvo koje se bitno razlikovalo od društva u drugim di-jelovima tadašnje jugoslavenske države. Po seljačkoj strukturi ono je bilo znatno bliže društvima u makedoniji i Srbiji, nego društvima s dužom industrijskom tradicijom, kakva su bila ona u Sloveniji i dijelu Hrvatske. Ta privredna tradicija bitno će utjecati kako na obim odlaska radne snage

2 Ilijas Bošnjović, “Privreda i stanovništvo Bosne i Hercegovine u međuratnom razdoblju”, Acta historico-oeconomica Iugoslaviae, vol. 7, 148. i 149.3 Istorija Saveza komunista Bosne i Hercegovine, knj. 2, Sarajevo, 1990., 13.


Osnovna obilježja razvoja društva u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1953. godine

101

iz agrara u industriju tako i na mentalitet novoga socijalnog sloja koji se stvarao tim procesom. Seljak u Bosni Hercegovini je nerado napuštao svoj posjed, a ako bi i prelazio na rad u industriju ostajao je čvrsto vezan za ze-mlju i činio jednu posebnu kategoriju seljaka-radnika. Takav socijalni sloj je postojao u svim društvima, ali su u Bosni razlike između seljaka-radnika i gradskog radnika bile goleme. Bosanski seljak-radnik je nosio sa sobom sve karakteristike seljaka-radnika tradicionalnih seljačkih društava. Prema nekim istraživanjima, većina bosanskih seljaka-radnika je na radnim mje-stima radila u odijelima u kojima su došli od svojih kuća, hranu su nosili u zavežljajima, maramama i slično. Ako bi netko nosio torbu i u njoj hranu ili odijelo dobivao bi podsmješljiv nadimak “gospodin” ili “seljak s tašnom”. Za razliku od takvih seljačkih društava, seljak-radnik u društvima s većom industrijskom tradicijom, kao u Sloveniji, ne razlikuje se bitno od gradskog radnika. Oni imaju iste pokrete, seljak odlazeći na posao nosi torbu i u njoj hranu i radničko odijelo, kao i niz drugih zajedničkih karakteristika.4 Kate-gorija seljaka-radnika je dosta brojna u Bosni i Hercegovini dugo vremena nakon Drugog svjetskog rata. Poluseljak se teško odvajao od svoje zemlje, a ako bi to i htio sprječavala ga je oskudica stambenog prostora u gradu, a i sustav opskrbljivanja je bio takav da seljaku nije jamčio onakvu opskrbu kako je mogao imati kombiniranim radom na zemlji i u poduzeću.5 Za-jednička seljaku-radniku i gradskom radniku bila je samo krčma koja se javlja kao jedina institucija za stvaranje zajedničkog načina mišljenja, pri čemu je bilo i takvih pojava da su pojedina preduzeća bila prisiljena i po nekoliko puta dnevno davati svojim radnicima alkohol (rakiju ili pivo).6 Socio-ekonomski i psihološki čimbenici koji su vezivali seljaka za zemlju i selo, i otežavali njegovo uključivanje u industriju, bili su veoma snažni, te se zbog toga poslije 1945., a osobito u godinama realizacije tzv. Petogodišnjeg plana, pristupalo mnogobrojnim sredstvima prisile pri mobilizaciji radne

4 Cvetko Kostić, Seljaci industrijski radnici, Beograd, 1955., 5-6.5 Arhiv Bosne i Hercegovine (dalje: ABH), fond ministarstvo rada (dalje: mRA), k. 215, br. 202 /47, Plan rada i kadrova. Analiza za 1947. godinu, 28. 1. 1948.6 AJ, fond ministarstvo teške industrije Vlade FNRJ (dalje: 16), 3-3, Zapisnik sa kon-ferencije direktora fabrika stakla održane u ministarstvu industrije FNRJ na dan 2. 11. 1946.



102

snage sa sela u industriju, što je nužno vodilo k pojavi da su takvi radnici često izostajali s posla radi obavljanja svojih poslova na selu.

Bosna i Hercegovina je 1945. godine kraj izrazito agrarne društvene strukture bila ekonomski dosta zaostala zemlja u kojoj je stanovništvo, oso-bito seosko, živjelo na prilično primitivan način. Ogleda se to i u načinu građenja zgrada za stanovanje i gospodarskih zgrada na selu, čija je zajed-nička karakteristika to da su podignute s minimalnim utroškom novca, uz pomoć nekvalificiranih ili slabo kvalificiranih radnika. Seljak je, uglavnom, sam sebi gradio potrebne zgrade uz pomoć seoskih majstora (dunđera), te su na taj način nastajale male nehigijenske zgrade sa zemljanim podom, otvorenim ognjištem, često s jednom ili najviše dvije prostorije i malim prozorima. Takvih naselja je bilo širom Bosne i Hercegovine. Uz to, sela su bila razbijenog tipa, što je predstavljalo veliku zapreku svakom kulturnom i ekonomskom napretku i modernizacijskom procesu uopće. Tijekom Dru-gog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini je uništeno oko 33 posto stambe-nih i gospodarskih zgrada na selu. Ukupno je u Bosni i Hercegovini tije-kom rata porušeno 126.000 kuća (od 417.000 stambenih zgrada ukupno).7 Ako se tome doda da, uz prevladavajući sitni posjed, u bosanskohercego-vačkoj poljoprivredi imamo proizvodnju sa snažno prisutnim naturalnim ostacima, slično kao u makedoniji, za razliku od Vojvodine u kojoj su bili zastupljeni mnogi elementi napredne kapitalističke proizvodnje, slika sela postaje jasnija.

U tako siromašnom selu je odmah nakon završetka rata, već u maju i junu 1945., zavladala glad, osobito u okruzima Sarajevo, Travnik, Bihać i Banja Luka, dok su krajevi u južnoj Hercegovini, koji su bili pristupačniji dovozu hrane s mora kao i područja oko Tuzle, koji su imali izlaz na Drinu, relativno bolje stojali.8 U nekim krajevima se čak umiralo od gladi (Kupres, Prozor, okolica Sarajeva). Zemlja se obrađivala na primitivan način, kosi-lica je bila gotovo nepoznanica, a njive su se najvećim dijelom obrađivale drvenim ralom, dok je u istočnoj Bosni bilo primjera da su ljudi sami vukli

7 Borba, 24. 8. 1946, 5.8 AJ, fond ministarstvo rada Vlade FNRJ (dalje: 25), 25-1, ministarstvo za BiH - Stati-stičkom uredu, 9. 6. 1945.



103

plug.9 Pred Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini je na gospodarstva do 5 ha otpadalo 68 posto seljačkih gospodarstava što znači da dvije tećine nije moglo proizvoditi nikakvih tržišnih viškova, a znatan broj, s obzirom na brojnost porodice i bonitet zemljišta, gotovo da nije moglo prehraniti niti vlastitu obitelj.10 Od svih domaćinstava u čitavoj tadašnjoj jugoslavenskoj državi samo je 43,8 posto imalo željezne plugove, 18,2 posto drvene plu-gove, a 38 posto nije imalo najnužnijih poljoprivrednih alata.11 Tako nizak stupanj agrotehnike karakteristika je i bosanskohercegovačke poljoprivrede neposredno nakon rata. U banjalučkom okrugu je početkom jula 1945., zbog nedostatka alata za obradu zemlje, Okružni narodni odbor podijelio seljacima kosa i bruseva 4091 komad, 1753 srpa, 4000 lopata, 500 motika. Tada je na prostoru toga okruga bio samo 51 ispravan traktor.12 Krajem septembra 1945. u čitavoj Bosni i Hercegovini bilo je 177 državnih i 40 privatnih traktora.13 U 1946. godini bila su 58.423 željezna pluga, 51.799 drvena pluga i 1.817 ralica (u tom je pogledu najgore stanje bilo u Herce-govini). Nedostatak poljoprivrednog oruđa i mašina vidi se i po tome što su na jedan plug otpadala tri gospodarstva, jedna sijačica na 2.500, a jedna kola na 5,5 gospodarstava, dok je upotreba umjetnih gnojiva bila gotovo nepoznata.14

Za razliku od sela, u gradovima je situacija bila nešto bolja, osobito što se tiče javnih zgrada. Najveći dio zgrada izgrađen je još krajem 19. stoljeća

9 Arhiv Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije [danas Arhiv Jugoslavije] (da-lje: ACKSKJ), fond Organizaciono-politički sekretarijat (dalje: V), k. XXI/1.10 ACKSKJ, fond Komisija za privredu (dalje XI), 1/15, Analiza zaostalosti Bosne i Her-cegovine, 1946. godina.11 ACKSKJ, XI-1/13, Izvještaj Komisije za ekonomsku politiku, 1946. godina.12 Arhiv Bosanske krajine u Banjoj Luci (dalje: ABK), fond Okružnog narodnog odbora Banja Luka (dalje: ONOBL), k. 134, br. 2595/45, Okružni narodni odbor Banja Luka - ministarstvu poljoprivrede i šumarstva BiH, 9. 7. 1945.13 Branko Petranović, Politička i ekonomska osnova narodne vlasti u Jugoslaviji u vreme ob-nove, Beograd, 1969., 333.14 ACKSKJ, XI-1/13, Izvještaj Komisije za ekonomsku politiku, 1946. godina; Budimir miličić, “Pogled na društvene prilike sela u Bosni i Hercegovini 1945-1953. godine”, Pri-lozi Instituta za istoriju, br. 27, Sarajevo, 1994, 162.



104

za vrijeme austrougarske vladavine. Austrougarska vlast nastojala je u bo-sanskim većim mjestima-gradovima podizati velike i vrijedne zgrade, ali je nedostatak većine gradova bio u tome što nisu imali regulacijske osnove.15 U Konjicu uopće nije postojala kanalizacija, pa su, prema jednom izvje-šću, otvoreni kanali širili neugodan miris po cijelom gradu, osobito ljeti i u vrijeme kada puše vjetar.16 Tuzla je još krajem 1947. imala slabo razvije-nu vodovodnu i električnu mrežu, stambeno pitanje je bilo veoma akutno, lokalni promet gotovo da uopće nije postojao, a kulturni život je bio slab zbog nedostataka kulturnih ustanova.17 U Jajcu, u središtu grada, na praznoj poljani, seljaci su iz okoline krajem 1949. još uvijek ostavljali konje18, a u Sarajevu, najvećem gradu Bosne i Hercegovine, početkom 1946. postoji 3000-4000 komada stoke.19

Lošem ekonomskom stanju u Bosni i Hercegovini neposredno nakon Drugoga svjetskog rata doprinosio je i loše izgrađen promet. U međuratnoj jugoslavenskoj državi Bosna je u prometnom pogledu bila posve zapostav-ljena, što se vidi i iz podatka da je na njezinom teritoriju u razdoblju 1919-1941. izgrađeno svega 176 km željezničkih pruga (dok je u Srbiji u istom razdoblju izgrađeno 886 km)20. U aprilu 1945. u Bosni i Hercegovini bilo je u upotrebi 481 km željezničke pruge, a u maju 710 km. Od 395 lokomoti-va, koliko ih je bilo neposredno nakon rata, svega 47 je bilo upotrebljivih, a od 531 putnička vagona svega 181 je bilo ispravno. Nakon rata je zatečeno 6.012 teretnih vagona, a od toga je 3.202 bilo ispravno.21 Zbog oskudice

15 ACKSKJ, XI-1/13, Izvještaj Komisije za ekonomsku politiku, 1946. godina.16 ACKSKJ, XI-5-1/13, Izvještaj o stanju trgovine i ugostiteljstva u poduzeću “Igman” u Konjicu.17 ABiH, mRA, k. 56, br. 2956/47, Zapisnik sa sjednice Izvršnog odbora Gradskog na-rodnog odbora u Tuzli, 9. 12. 1947.18 ACKSKJ, V, k-I1I/3, Izvještaj o obilasku partiske organizacije Banjalučke oblasti, 18. 10. 1949. 19 ACKSKJ, V, k-XXI/2, Zapisnik sa sastanka Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH i članova Oblasnih komiteta KPJ, travanj 1946. 20 Kemal Hrelja, “Razvoj industrije u BiH do drugog svjetskog rata” (dalje: K. Hrelja: Razvoj industrije), Acta historico-oeconomica Iugoslaviae, vol. I, Zagreb 1974., 30. 21 AJ, fond Privredni savjet Vlade FNRJ (dalje: 40), 138-325, Državni statistički ured



105

željezničkog prometa u Bosni i Hercegovini je u međuratnom razdoblju cestovni saobraćaj igrao prvorazrednu ulogu, ali su tri četvrtine cesta bile neprohodne ili teško prohodne, a i to su bile, uglavnom državne dok su op-ćinski putevi, koji su najčešće bili bez kamene podloge, bili u najznačajnijoj mjeri u doba i najmanjih kiša neprohodni.22 Stanje puteva u Bosni i Herce-govini 1945. pokazuju sljedeći podaci: sa savremenim kolnikom bilo je sve-ga 34 km, s kamenom podlogom 2.225 km, bez kamene podloge 3.382 km ili svega 5.641 km četvorni. Na 100 četvornih kilometara otpadalo je svega 10,9 km puta, dok je u Sloveniji, primjerice, na 100 četvornih kilometara dolazilo 129 km puta. Uz to, nedostatak prometa u Bosni i Hercegovini nije samo u slabo razvijenoj mreži i lošim uskim putevima nego još više u nedostatku mreže seoskih puteva koja služi za prilaz k javnim putevima i koja po svojoj ukupnoj dužini mora iznositi višestruko od javnih puteva. Takve mreže u Bosni 1945. gotovo da nije bilo. U većem dijelu zemlje, osobito u planinskim krajevima, glavno prometno sredstvo predstavljao je tovarni konj, čime je najviše izraženo slabo stanje privrede. Time se objaš-njava i činjenica da su postojeći putevi bili slabo frekventni i neiskorišteni.23

Idejna polazišta i osnovna obilježja privredne politike

Opredjeljenje za industrijalizaciju zemlje, koja je preferirala izgradnju teške industrije, uz oslanjanje na agrarne izvore akumulacije, teorijski je inspi-rirano postavkama sovjetskih ekonomista i sovjetske privredne politike.24 Zbog velikog utjecaja koji je Sovjetski Savez imao na razvoj komunističkih zemalja nakon Drugog svjetskog rata, a imajući u vidu da jugoslavenski komunisti 1945. nisu imali vlastiti teorijski osmišljeni pravac privrednog

DFJ, Izvještaj br. 5-7, Beograd, 1945. 22 K. Hrelja, Razvoj industrije, 31. 23 ACKSKJ, XI-V15, Analiza o zaostalosti BiH, 1946. godina. 24 Nikola Čobelić, Politika i metodi privrednog razvoja Jugoslavije (1947-1956), Beograd, 1959., 128.; Ranko Končar, ”Prilog pitanju koncepcije KPJ prema društveno-ekonomskom razvoju Jugoslavije u periodu ‘revolucionarnog etatizma’”, Zbornik za istoriju, br. 21., Novi Sad, 1980., 75.



106

razvoja, pa je sam Kardelj pisao kako je nakon rata bilo puno važnijih stva-ri od pitanja osmišljavanja privredne politike25, kopiranje sovjetskog pri-vrednog iskustva bilo je jedino na što su se jugoslavenski komunisti mo-gli osloniti. S druge strane, Sovjetski Savez je bio veoma zainteresiran da se na južnoslavenskom prostoru obave društvene promjene po sovjetskim uzorima, pa su, zbog toga, i u Bosnu i Hercegovinu pristigli mnogobrojni sovjetski privredni stručnjaci koji su prenosili sovjetski model privrednog razvoja. međutim, u uskim privrednim pitanjima, osobito konkretne reali-zacije agrarne politike, vezano za nacionalizaciju i kolektivizaciju, jugosla-venska je praksa pokazala odstupanja, pa neki drže da osnovni uzrok suko-ba sa Staljinom 1948. leži u Titovom odbijanju da prihvati kolektivizaciju sela prema sovjetskom modelu.26 U svakom slučaju, orijentacija k prisilnoj industrijalizaciji zemlje imala je ideološki predznak budući da je Komuni-stičkoj partiji, koja se ponajprije držala partijom radničke klase, takav put privrednog razvoja ideološki bio veoma blizak. Stoga su 5. novembra 1946. godine Zakonom o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća formal-no, jer su i dotad bila pod sekvestrom, nacionalizirane 42 privredne grane, a u aprilu 1948. izvedena je nacionalizacija sitne industrije, zgrada, hotela i slično, čime je cjelokupna privredna akumulacija pripala državi.27

U agraru je nakon Drugoga svjetskog rata izvedena agrarna reforma kojom su uništeni svi veći posjedi. Reforma je imala negativne ekonomske posljedice jer je poljoprivrednu proizvodnju vratila gotovo na naturalnu seljačku privredu. Na selu je, uz to, od januara 1949. otpočela i ubrzana kolektivizacija28, čija je ideološka osnova duboko ukorijenjeno shvaćanje

25 Vera Kržišnik-Bukić: Politika KPJ prema agrarnom i seljačkom pitanju, Banja Luka 1988., 97. 26 Takvo mišljenje je još 1950. iznio Doreen Warriner, Revolution in Eastern Europe, London 1950.; vidi: Ivo Banac, Sa Staljinom protiv Tita. Informbirovski rascjepi u jugo-slavenskom komunističkom pokretu, Zagreb, 1990.,. 41.; Ivo Vejvoda. “Nastanak i nestanak Informbiroa”, Danas, br. 336, Zagreb, 26. srpnja 1988., 63.; Leo mates, Međunarodni odnosi socijalističke Jugoslavije, Beograd, 1976., 94, 96.; V. Kržišnik-Bukić: Politika KPJ prema agrarnom i seljačkom pitanju, 88.-89. 27 Branko Petranović, Istorija Jugoslavije 1918-1988, knjiga 3., Beograd, 1988., 90. 28 Sjednice Centralnog komiteta KPJ (1948-1952), Beograd, 1985., 271-283.



107

da se nezavisnim, individualnim poljoprivrednim gazdinstvima reproduci-ra kapitalizam na selu. Iako je ovaj strah od kapitalizacije društva koja bi dolazila sa sela bio velika zabluda, budući da je u čitavoj modernoj povije-sti ekonomski i društveni razvoj uvijek potjecao iz gradova i industrije, a ne sela i poljoprivrede, on je, ipak, odredio osnovne smjerove privrednog razvoja Jugoslavije čija bi se ideološka osnova mogla svesti na najjedno-stavniju formulu: strah od kapitalizacije društva, koja bi prodirala sa sela i nastojanje “socijalizacije” društva kroz industriju.29

Na ovakvim doktrinarnim osnovama izrasla je i bosanskohercegovačka privredna politika nakon Drugoga svjetskog rata. U njezinom koncipiranju pošlo se od postavke da sve dok u jednoj zemlji sa zaostalom privrednom strukturom seljak živi bolje od radnika nije moguće uspješno izvesti proces industrijalizacije, jer umjesto da smjer kretanja radne snage i ljudi bude iz sela u gradove, javlja se obrnuta tendencija da ljudi bježe sa sela. 30 Zbog toga je čitava privredna politika, zasnovana na maksimalnoj državnoj inter-venciji, bila usmjerena k tomu da natjera seljaka da napusti agrar i ode na rad u industriju, što je podsticano poreznim sustavom, obavezatnim otku-pom poljoprivrednih proizvoda i mehanizmom cijena.31

Bosanskohercegovačka privredna politika bila je integralni dio jugosla-venske privredne politike, a njezino osnovno obilježje je bilo preuzimanje modela autarhičnoga privrednog razvoja postrevolucionarne Sovjetske Ru-sije, što je primjetno i u prvom Petogodišnjem planu usvojenom 1947., koji je na konceptu autarhičnosti predviđao razvoj bazičnih grana industrije. Ta koncepcija samodovoljnosti je osobito aktualizirana nakon 1948, kada se u uvjetima ekonomske blokade s Istoka jugoslavenskom vrhu činila ne samo ideološki najispravnijom nego i jedino mogućom. U industrijskom razvoju, uz vojnu industriju, sve više se podižu preduzeća čiji su proizvodi namije-njeni domaćem tržištu s ambicijom da se zadovolje sve potrebe domaćeg

29 mijalko Todorović, “Za likvidaciju staljinističko-birokratskih metoda i shvatanja u pi-tanjima poljoprivrede i sela”, Naša stvanost, br. 1/1953., 24. 30 AJ, 40-4-9, Zapisnik sa konferencije po pitanju poljoprivrede održane 23. XI 1949. 31 Dr Vladimir Serdar, “Promjene strukture stanovništva FNRJ poslije drugog svjetskog rata”, Ekonomski pregled, br. 1-2, Zagreb, 1951., 44.



108

stanovništva. Ovakva shvaćanja će od početka 1949. dovesti i do ubrzane kolektivizacije sela u čijoj osnovi leži doktrinarno nastojanje za postizanje prehrambene samodovoljnosti, što se temeljilo na koncepciji autarhizacije socijalističke privrede od kapitalističkoga svjetskog tržišta, čime bi se, ujed-no, po tom shvaćanju, eliminirala i mogućnost kapitalizacije društva.32

Razvoj bosanskohercegovačkog agrara od 1945. do 1953. godine

Osnovna karakteristika u bosanskohercegovačkom agraru neposredno na-kon Drugoga svjetskog rata jest agrarna prenaseljenost, koja se javlja kao posljedica izostanka industrijalizacije u ranijoj povijesti, s jedne, i oskudice u obradivom zemljištu pri postojećem stupnju modernizacije privrede, s druge strane. Agrarna prenaseljenost je istodobno i demografsko i eko-nomsko obilježje poljoprivrede, jer se pojavljuje i kao višak stanovništva na jedinici površine zemlje i kao prezasićenost proizvodnih fondova radnom snagom i stanovništvom.33 Opće je pravilo da zbog agrarne prenaseljeno-sti počinje odlazak radne snage u nepoljoprivredne djelatnosti, pri čemu industrija apsorbira najveći broj radne snage iz poljoprivrede. U Bosni i Hercegovini je 1947. bilo 79 poljoprivrednih stanovnika na 100 ha poljo-privredne površine, a 118 poljoprivrednih stanovnika na 100 ha obradive poljoprivredne površine. Godine 1953. bilo je 69 poljoprivrednih stanov-nika na 100 ha poljoprivredne površine, odnosno 104 poljoprivredna sta-novnika na 100 ha obradive poljoprivredne površine. Jača naseljenost na obradivim površinama dolazi otuda što je Bosna i Hercegovina imala dosta planinskih pašnjaka koji ulaze u kategoriju poljoprivrednog, ali ne i obra-divog zemljišta.34

32 Darko Bekić, Jugoslavija u hladnom ratu. Odnosi s velikim silama 1949-1955, Zagreb 1988., 34., 63., 343. 33 miloš macura, Stanovništvo i radna snaga kao činioci privrednog razvoja Jugoslavije, Beo-grad, 1958., 148., 152. 34 I. Bošnjović, Preobražaj ekonomske strukture radne snage i stanovništva Bosne i Hercego-vine, Sarajevo, 1966., 123.



109

Agrarna prenaseljenost se istodobno javlja i kao uzrok i kao posljedica strukture poljoprivrednih gazdinstava. U Bosni i Hercegovini je prevlada-valo sitno individualno poljoprivredno gazdinstvo sa slabim načinom obra-de i bavljenjem “pomalo” svim granama poljoprivredne proizvodnje. Prema popisu od 31. marta 1931. u Bosni i Hercegovini je od ukupno 324.980 gazdinstava bilo 110.790 gazdinstava površine do 2 ha, a 112.280 gaz-dinstava su spadala u kategoriju od 2 do 5 ha, što znači da je tada ukupno 68,7 posto gazdinstava spadalo u kategoriju sitnih seljačkih gospodarstava. Posjeda preko 20 ha bilo je svega 7.087, odnosno 2,1 posto.35 Do rata taj je odnos neznatno izmijenjen. Prema službenim statističkim podacima mini-starstva poljoprivrede iz 1937., u Bosni i Hercegovini je tada bilo 327.889 posjeda, pri čemu je na gospodarstva do 2 ha otpadalo 111.577, dok je onih od 2 do 5 ha bilo 113.283 gospodarstava. Dakle, posjeda do 5 ha bilo je ukupno 224.860, dok je onih preko 20 ha bilo 7.350 ili 2,24 posto svih posjeda.36 Budući da je ukupna poljoprivredna površina u Bosni i Hercego-vini tada iznosila 1,649.717 ha, proizilazi da je prosječna površina jednog gospodarstva iznosila 5,03 ha. Ali, ako uzmemo u obzir da je u ukupnoj poljoprivrednoj površini na šumska zemljišta otpadalo 574.838 ha onda je prosječna površina jednog gospodarstva iznosila nešto oko 3,28 ha.37

U razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata do 1953. godine agrarna je politika prošla kroz dvije faze: prva, koju karakterizira postojanje individu-alnoga vlasništva uz neznatan broj seljačkih radnih zadruga, traje do 1948., a osnovno obilježje drugoj fazi, koja počinje januarskim plenumom KPJ 1949., dat će ubrzana i prisilna kolektivizacija sela. Krajem razdoblja kojim se mi bavimo koncept zadrugarstva je definitivno napušten, iako je proces njegova raspadanja otpočeo već u drugoj polovici 1951. godine. Zakonom o poljoprivrednom fondu i dodjeli zemlje poljoprivrednim organizacijama iz 1953. izveden je novi prodor u strukturu seljačkih gospodarstava i dat im je takav oblik koji će obilježavati stanje u agrarnim odnosima sljedećih

35 milivoje Erić, Agrana reforma u Jugoslaviji 1918-1941. (dalje: m. Erić, Agrarna refor-ma), Sarajevo, 1958., 501. 36 Nikola L. Gaćeša, Agrarna reforma i kolonizacija u Jugoslaviji 1945-1948 (dalje: N. Ga-ćeša, Agrarna reforma), Novi Sad, 1984., 231. 37 N. Gaćeša, Agrarna reforma, 232.



110

gotovo četiri desetljeća. Od ovog Zakona iz 1953. otpočinje treća faza u agrarnoj politici Bosne i Hercegovine nakon Drugoga svjetskog rata, a nju karakterizira istodobno postojanje društvenih i individualnih gazdinstava.

Agrarna reforma u Bosni i Hercegovini provođena je na temelju odre-daba Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, kojega je 5. janaura 1946. donijela Narodna skupština Bosne i Hercegovine. Kasnije je, 26. aprila 1946, donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona od 5. janaura, a 7. jula 1947. izglasan je Zakon o izmjenama i dopunama oba prethodna Zakona.38 U provedbi agrarne reforme stvoren je zemljišni fond površine 1,345.129 dunuma (134.513 ha), a od toga 1,063.769 dunuma (106.377 ha) obradivog i 281.360 dunuma (28.136 ha) šumskog zemljišta.39 Raspo-djela ovog zemljišnog fonda prikazana je u tablici 1.40

38 V. Krzišnik-Bukić, Politika KPJ prema agrarnom i seljačkom pitanju, 193.; ABH, fond Agrarne reforme i kolonizacije (dalje ARIK), br. 9198/48, Izvješće đorda Krstića, načelnika za agrarnu reformu i kolonizaciju u penziji po rezultatima agrarne reforme u BiH, 28. XII. 1948. 39 ABH, ARIK, br. 9198/48, Izvještaj đorđa Krstića; N. Gaćeša, Agrarna reforma, 362. navodi brojke koje se malo razlikuju od ovih koje navodi đorđe Krstić u svom izvješću. V. Kržišnik-Bukić, Politika KPJ prema agrarnom i seljačkom pitanju, 218 i 370, također preuzima ove Krstićeve podatke. 40 Tablica konstruirana na temelju podataka koje donosi đorde Krstić u svom izvješću od 28. XII. 1948.; N. Gaćeša, Agrarna reforma, 368 donosi nešto drukčije podatke. Uspore-di: V. Kržišnik-Bukić, Politika KPJ prema agrarnom i seljačkom pitanju, 223. Razlika koja se pojavljuje u Krstićevom izvješću od 10 ha između podijeljenog zemljišta i ukupnog zemljišnog fonda nije toliko velika da bi se sumnjalo u vjerodostojnost podataka, pa vjero-jatno zbog toga V. Kržišnik-Bukić i ne skreće pažnju na nju.



111

Tablica 1- Raspodjela zemljišnog fonda (podaci s kraja 1948.)

Korisnici agrarne reforme Broj obitelji Dodijeljeno zemlje u ha Postoci (%)

Agrarni interesenti 14.382 23.071 17,14

Unutrašnji kolonisti 1.620 5.501 4,09

Seljačke radne zadruge 31 3.586 2,66

Državna poljoprivredna dobra i druge državne ustanove

– 59.808 44,43

Šumsko zemljište – 28.136 20,90

Nepodijeljeno zemljište – 14.511 10,78

Ukupno – 134.613 100,00

Podjela ovoga zemljišnog fonda nije bitno izmijenila strukturu seoskih gospodarstava, jer je i nakon podjele ostao znatan broj onih obitelji koje su po zakonu, koji je predviđao pravo da se naznačenim agrarnim interesen-tima dodijeli 4 do 8 ha zemlje, “imale pravo” da dobiju zemlju “u svrhu proširenja svojih posjeda”, ali zbog oskudice u zemljišnom fondu to se nije moglo ostvariti. U Bosni i Hercegovini je bilo 70.000 agrarnih interesena-ta, što znači i da je čitav zemljišni fond bio razdijeljen tim obiteljima dobio bi se prosječan posjed od 1,92 ha, što je za 100 posto manje nego je bila za-konski predviđena donja zemljišno-posjedovna granica jednoga agrarnog interesenta. Kako je, međutim zadovoljeno svega 14.382 agrarnih interese-nata s 23.071 ha zemlje, proizilazi da je prosječno na jednog agrarnog inte-resenta dodijeljeno 1,60 ha zemlje, pa je i nakon toga Bosna i Hercegovina ostala “sitnosopstvenička zemlja sa malo zdravih srednjih posjeda” kako je to konstatirano u jednom izvješću krajem 1948. godine.41 Veliki posjedi bo-sanskih begova su uništeni reformom koju su jugoslavenske vlasti provele u Bosni i Hercegovini u razdoblju između dva svjetska rata. Prema popisu od 31. janaura 1949. struktura posjeda u Bosni i Hercegovini pokazuje da je i

41 ABH, ARIK, br. 9198/48, Izvješće đorđa Krstića, 28. XII. 1948.



112

dalje prevladavao sitni posjed do 5 ha. Struktura gazdinstava po pojedinim godinama (1931., 1937. i 1949.) prikazana je u tablici 2.42

Tablica 2 - Struktura gazdinstava po godinama (1931., 1937., 1949.)

Kategorija gazdinstva Broj gazdinstava

1931. 1937. 1949.

Do 2 ha 110.790 111.577 116.728

Od 2 do 5 ha 112.280 113.283 139.951

Od 5 do 10 ha 68.373 68.949 78.719

Preko 10 ha 33.537 34.080 31.685

Ukupno 324.980 327.889 367.083

Na ovom mjestu valja istaknuti da o strukturi posjeda 1949. postoje i nešto drukčiji podaci koje je objavio Avdo Humo.43 Budući da nismo uspjeli pronaći rezultate originalnog popisa, a kako Gaćeša navodi samo privatna poljoprivredna gazdinstva, vrijedi navesti i ove Humine podatke koji su detaljniji od onih koje donosi Gaćeša. Prema Huminim podacima, ukupan broj poljoprivrednih gazdinstava je tada iznosio 430.931, a od toga je poljoprivrednih gazdinstava bez vlastite zemlje bilo 2.702, nepoljopri-vrednih domaćinstava na selu 57.096, te gazdinstava učlanjenih u seljačke radne zadruge 4.052. Struktura individualnih gazdinstava, prema ovim po-dacima, prikazana je u tablici 3.

42 Tablica konstruirana na temelju podataka koje donosi m. Erić, Agrarna reforma, 501.; N. Gaćeša, Agrarna reforma, 231 i 372. 43 Avdo Humo, ”O problemima poljoprivrede”, Socijalistička izgradnja, br. 3/1950., 32.



113

Tablica 3 - Struktura individualnih poljoprivrednih posjeda 1949. (prema podacima Avde Hume)

Kategorija gazdinstva Broj

Do 2ha 116.684

Od 2 do 5 ha 140.011

Od 5 do 8 ha 59.164

Od 8 do 10 ha 19.520

Od 10 do 15 ha 20.006

Preko 15 ha 11.696

Zakonom iz 1953. ustanovljen je zemljišni maksimum na 100 dunuma (10 ha), što je pogodilo više od 31.000 gospodarstava u Bosni i Herce-govini, ali nije bitno izmijenilo strukturu seljačkih posjeda, budući da su od novostvorenoga zemljišnog fonda uglavnom oblikovana veća društvena poljoprivredna dobra.

Od početka 1949. otpočinje ubrzana kolektivizacija sela i znatno uve-ćanje broja seljačkih radnih zadruga. Stvaranje seljačkih radnih zadruga u Bosni i Hercegovini je otpočelo već krajem 1945., a prvu takvu radnu za-drugu osnovale su 127 muslimanskih obitelji u selu Tarevci u modričkom srezu.44 međutim, velike kampanje za stvaranje seljačkih radnih zadruga nije bilo sve do početka 1949., iako je već krajem 1945. i početkom 1946. u nekim krajevima Bosne dolazilo do “lijevih skretanja”, koja su do najvećeg izražaja došla u tri sela sreza Bosanske Dubice: Koturovima, Bjelajcima i maglajcima, gdje se pojavio autohtoni seljački pokret za organiziranjem zajedničkog života i rada u selu. U tim su selima uglavnom najsiromašnije obitelji objedinile sav svoj skromni imetak radi zajedničke obrade, pa su

44 ACKSKJ, V, k-VIII3, Izvješće o seljačkim radnim zadrugama i stočarskim zadrugama na području Bosne i Hercegovine, PK KP za BiH - CK KPJ, 17. 4. 1947.; isto, V, k-VII/33, Radne zadruge u Bosni i Hercegovini, CK KPBiH - CKKPJ, 12. 2. 1949.; V. Kržišnik-Bukić, Politika KPJ prema agrarnom i seljačkom pitanju, 252.



114

čak i kuće prenosili na zajedničko mjesto i ušoravale ih, a bilo je prisutno i nasilno oduzimanje zemlje i stoke onima koji nisu htjeli ući u zajednicu. Ovaj kolektivistički pokret u dubičkom srezu je brzo prevladan, pa je 9. maja 1946. zajednica u maglajcima prerasla u SRZ “Kozara”, a krajem juna i zajednica u Bjelajcima u SRZ pod nazivom “Tito”.45

Iako neposredno nakon rata nije bilo znatnijih kolektivističkih akcija, u Bosni i Hercegovini je, prema nekim podacima, krajem 1946. egzistiralo 26 seljačkih radnih zadruga, od kojih su 21 bile sastavljene od unutarnjih kolonista i agrarnih interesenata, a ostalih 5 su sačinjavali siromašni seljaci koji su posjedovali od oko 1 do 3 ha obradive zemlje. U svim je zadruga-ma tada bilo 1.025 domaćinstava koja su raspolagala s 5.286 ha ukupne zemljišne površine, od čega je samo 60 posto bilo obradivo zemljište, što znači da je na jedno domaćinstvo prosječno otpadalo samo 3 ha obradivog zemljišta.46 Prema jednom izvješću Odsjeka za zadrugarstvo ministarstva poljoprivrede i šumarstva BiH za 1946., ovdje je bilo 20 registriranih seljač-kih radnih zadruga, dok rad ostalih 6, koliko ih je još bilo na terenu, čeka na odobrenje. U tih 20 odobrenih SRZ bilo je učlanjeno 832 domaćinstva s 3.737 osoba i ukupnom zemljišnom površinom od 3.993 ha, od čega 1.889 ha unesene zemlje od zadrugara, a 2.104 dobivene iz zemljišnog fonda. 47

U 1947. broj seljačkih radnih zadruga se povećao na 77, što znači da je u toj godini osnovano novih 51 zadruga. Od ovih 51 zadruga njih 27 su izrasle iz bivših stočarskih u seljačke radne zadruge.48 U svim je za-drugama tada bilo 2.417 domaćinstava na 12.047,5 ha ukupne zemljišne površine. Krajem 1948. u Bosni i Hercegovini je bilo ukupno registriranih 120 radnih zadruga u kojima je bilo 20.327 ha zemlje, a sačinjavalo ih

45 V. Kržišnik-Bukić, Politika KPJ prema agrarnom i seljačkom pitanju, 256.-259. 46 ACKSKJ, V, k-VII/33, Radne zadruge u Bosni i Hercegovini. 47 AJ, fond Savet za poljoprivredu i šumarstvo Vlade FNRJ (dalje: 4), 36-315, Izvješće Otsjeka za zadrugarstvo ministarstva poljoprivrede i stočarstva NRBiH za 1946. 48 U razdoblju od septembra do decembra 1946. u Bosni i Hercegovini su na bazi stoke dobivene od države osnovane 73 stočarske zadruge, ali zbog velike neorganiziranosti (po-jedina zadružna domaćinstva bila su udaljena i do 10 km) otpočelo je masovno uginuće stoke (do kraja marta 1947. uginulo je gotovo 4.000 ovaca). Zbog toga su od tih stočarskih zadruga formirane seljačke radne zadruge. ACKSKJ, V, k-VII/33, Radne zadruge u BiH.



115

je 4.232 domaćinstva s preko 21.000 članova. Iako, dakle, sve do početka 1949. kolektivizacija nije imala značajnijih rezultata, budući da i nije strik-tno provođena, ipak je bilo i otpora stvaranju seljačkih radnih zadruga, kao što pokazuje primjer iz Duvna gdje su u seljačkoj radnoj zadruzi “Vedašić” “odmetnici uhvatili dvojicu dobrih zadrugara i osjekli im sjekirom glave na panju i napisali parolu: ‘ Ovo je put u komunizam”.49

Krajem januara 1949. na Drugom plenumu CKKPJ donesena je odlu-ka o ubrzanoj kolektivizaciji sela50, koja je, iako usvojena u vrijeme kritika Informbiroa, što je neke povjesničare nagnalo da zaključe kako je to bio jedini Titov poraz “u tom širem i kompleksnom ratu sa Staljinom”51, bila samo jedna karika u lancu napora komunista da se likvidira seljaštvo kao “ostatak komunizma”. Dopisnik lista “Neue Züricher Zeitung” je krajem 1952. ovako opisao razgovor s jednim seljakom iz Slovenije koji je imao tri hektara zemlje: “Ja zbilja ne znam zašto nas mrze”, s očajnim izrazom na licu uzviknuo je taj seljak na pitanje o agrarnoj politici vlade. 52

masovna kolektivizacija provođena je jedino u 1949., dok se već u slje-dećoj godini ta kampanja znatno usporavala, pa se u Bosni i Hercegovini broj seljačkih radnih zadruga u 1950. smanjio. Tendencija blagog smanji-vanja nastavit će se i u 1951. godini. ”manchester Guardian” je u broju od 18. augusta 1951. pisao kako se “seljaci povlače u velikom broju iz seljačkih radnih zadruga. Ova kriza ( ... ) dostigla je svoj vrhunac odbijanjem seljaka da obnove ugovore po kojima su stupili u zadruge. mnogim ugovorima sad ističe trogodišnji rok. ( ... ) Zbog toga, ako ne bude nastavljeno s prisi-ljavanjem, očekuje se da će doći do masovnog napuštanja seljačkih radnih zadruga”.53 Doista, broj seljačkih radnih zadruga u 1952. je pao na 4.225 na prostoru čitave tadašnje jugoslavenske države, a 1953. na 1.165, a dio koji

49 ACKSKJ, V, k-VII/33, Radne zadruge u BiH. 50 Sednice CKKPJ (1948-1952), priredili Branko Petranović, Ranko Končar i Radovan Radonjić, Beograd, 1985., 271.-283. 51 V. Kržišnik-Bukić, Politika KPJ prema agrarnom i seljačkom pitanju, 348. 52 ACKSKJ, fond Komisija za selo (dalje: XIII), 1417, “Fiasko jugoslavenske agrarne po-litike”, Neue Züricher Zeitung. 53 ACSKJ, XI-14/3.



116

je i nakon toga ostao uglavnom je prerastao u društvena poljoprivredna dobra54. Razvoj seljačkih radnih zadruga u Bosni i Hercegovini do sredine 1951., što je bitno s aspekta naše teme, iskazan je u tablici 4.55

Tablica 4 - Razvoj seljačkih radnih zadruga u BiH

DatumBroj SRZ

Broj domaćinstava

Broj stanovnika domaćinstva

Površina zemlje u ha

31. 12. 1946. 26 1.025 – 5.286

31. 12. 1947. 77 2.417 - 12.047

31. 12. 1948. 120 4.232 21.000 20.327

31. 12. 1949. 1.518 56.751 329.667 303.906

30. 06. 1950. 1.514 71.150 - 347.757

31. 12. 1950. 1.511 70.070 378.378 359.051

30. 06. 1951. 1.505 69.821 377.033 371.833

Iz gornjih podataka se vidi da smanjivanje broja seljačkih radnih zadruga od početka 1950. do sredine 1951. nije istodobno značilo i sman-jenje fonda zemlje u tim zadrugama, nego se taj fond stalno uvećavao, ali se zato smanjivao broj domaćinstava u njima, što ukazuje na činjenicu da se to uvećanje, najvjerojatnije, odvijalo zahvaljujući državnom fondu stvaranom konfiskacijom.

Vladajući državno-partijski vrh jer računao da će jedna od posljedica kolektivizacije biti i oslobađanje viškova seoske radne snage koje se po-javljuju “ne samo u periodu stvaranja već i u procesu konsolidacije i daljeg organizacionog učvršćenja seljačke radne zadruge”56. Na vezu između ko-

54 Dušan Bilandžić, Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Glavni procesi 1918-1985, Zagreb, 1985., (dalje: D. Bilandžić, Historija), 131. 55 Tablica konstruirana na temelju podataka iz: ACKSKJ, V, k-VII/33, Radne zadruge u BiH, i ACKSKJ, XV-l/127, Razvoj seljačkih radnih zadruga. 56 AJ, 40-28-65, metoda izračunavanja viškova radne snage u poljoprivredi.



117

lektivizacije i mobilizacije seoske radne snage, iako ne sudbinsku i, sasvim sigurno, ne presudnu, ukazuje i činjenica da je proces raspadanja seljačkih radnih zadruga otpočeo gotovo u isto vrijeme kada je smanjen intenzitet mobilizacije radne snage iz agrara.

Obilježje bosanskohercegovačke poljoprivrede kroz čitavo ovo raz-doblje jest njezin nizak stupanj tehničkog razvoja. Početkom 1949. u Bosni i Hercegovini je bilo ukupno 174.747 raznih plugova, od toga 649 traktorskih, 68.744 zaprežnih, 60.329 polugvozdenih, te 45.025 drve-nih plugova i ralica. Prosječno je na 100 ha oranice dolazilo 14,2 pluga. Većina tih plugova (171.441) bila je u privatnim rukama, ali je njihova nestašica praćena i neravnomjernom raspodjelom na domaćinstva. Koliko je domaćinstava dolazilo na 1 plug (bez obzira kakav je) po pojedinim ka-tegorijama gazdinstava iskazano je u tablici 5.57

Tablica 5 - Broj domaćinstava na 1 plug (početkom 1949.)

Kategorija gazdinstva Broj domaćinstava na 1 plug

Do 2 ha 5,40

Od 2 do 5 ha 2,20

Od 5 do 10 ha 1,45

Od 10 do 15 ha 1,10

Preko 15 ha 0,92

Sitnoposjedovna struktura i nizak tehnički stupanj razvoja poljoprivre-de usporavali su svaki modernizacijski proces unutar bosanskohercegovač-kog agrara, što je, uz “pomoć” mnogobrojnih administrativnih mjera, nužno “guralo” odlazak seljaka sa sela i njihovo uključivanje u druge neagrarne djelatnosti.

57 Avdo Humo, ”O problemima poljoprivrede”, Socijalistička izgradnja, br. 3/1950., 41.



118

Razvoj industrije u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1953. godine

Bosna i Hercegovina je sve do druge polovice XIX stoljeća živjela u letargiji osmanskoga društvenog sistema, i tek s uspostavom austrougarske vladavi-ne na ovim prostorima otpočinje značajniji industrijski razvoj. Industrijska poduzeća podignuta od 1878. do 1919. predstavljat će i u razdoblju izme-đu dva rata bazu bosanskohercegovačke industrije, a u znatnoj mjeri će odrediti i njezin razvoj nakon Drugoga svjetskog rata, budući da su sve do 1948. u Bosni i Hercegovini samo obnavljane one industrijske grane i ona industrijska poduzeća koja je na ovim prostorima izgradila austrougarska vlast. U Bosni i Hercegovini je do Prvoga svjetskog rata podignuto 170, a u međuratnom razdoblju još 129 industrijskih poduzeća. međutim, to uvećanje broja industrijskih poduzeća između dva rata nije značilo i iz-mjenu strukture industrije na ovim prostorima. Ako se usporedi raspored industrijskih poduzeća u BiH po granama iz 1938. sa stanjem 1918. dolazi se do zaključka kako u tom razdoblju porast broja industrijskih poduzeća nije uopće promijenio strukturu industrije, budući da je zastupljenost indu-strijskih grana ostala gotovo nepromijenjena.58 Najveći dio tih industrijskih poduzeća bio je koncentriran u središnjim dijelovima Bosne, i to ponajprije uz prugu Sarajevo – Doboj. Tu je, uglavnom, bila koncentrirana teška in-dustrija koja se oslanjala na varešku rudu željeza i rudnike uglja u Kaknju i Zenici, kao i drvna industrija u dolini rijeke Bosne sa središtima oko Zavidovića i oko Sarajeva, zatim oko Drvara, Tuzle (živinice i Kladanj), te gornjeg toka rijeke Drine (oko Foče).

Takav teritorijalni raspored industrije u BiH između dva svjetska rata je uglavnom naslijeđen iz razdoblja austrougarske uprave. Godine 1918. u 18 srezova Bosne i Hercegovine bilo je koncentrirano oko 70 posto svih industrijskih poduzeća. To su, uglavnom, srezovi srednje Bosne, a izvan

58 Kemal Hrelja, “Razvoj industrije u Bosni i Hercegovini do drugog svjetskog rata”, Acta historico-oeconomica Iugoslaviae, vol. I, Zagreb, 1974., 33 (dalje: K. Hrelja, Razvoj industri-je); isti: “Industrija i saobraćaj Bosne i Hercegovine od 1929. do 1941. godine”, Prilozi Instituta za istoriju radničkog pokreta, Sarajevo, 1966., 127-128 (dalje: K. Hrelja, Industrija i saobraćaj).



119

ovoga područja samo nekoliko većih gradskih naselja privukla su neznatan broj industrijskih poduzeća. Pred Drugi svjetski rat od ukupno 54 sreza čak 40 ih praktički nije imalo industrijskih preduzeća, jer su njihovu industriju činili po jedan mali motorni mlin, mala pilana, kamenolom, ciglana, peče-njarnica rakije i slično, a 20 srezova (Trebinje, Stolac, Nevesinje, Ljubinje, Gacko, Bileća, Duvno, Prozor, Ljubuški, Kotor Varoš, maglaj, Gračanica, mrkonjić Grad, Glamoč, Sanski most, Bosanski Petrovac, Cazin, Kladanj, Srebrenica, Vlasenica i Zvornik) nisu imali nijednog značajnijeg industrij-skog poduzeća.59

Procesi industrijalizacije u Bosni i Hercegovini sve do Drugog svjet-skog rata bili su vezani za eksploataciju ruda i primarnu preradu drveta. Godine 1939. u Bosni i Hercegovini su bila 43 rudarska poduzeća60, a u drvnoj industriji je bilo 112 pilana koje se mogu ubrojati u industrijska poduzeća. 61 Uz to, Bosna i Hercegovina je pred Drugi svjetski rat ima-la 11 metaloprerađivačkih poduzeća, 13 poduzeća kemijske industrije, 33 građevinska poduzeća (uglavnom ciglane), 26 poduzeća prehrambene in-dustrije, 19 tekstilnih i 8 kožarskih poduzeća, te 46 električnih centrala. 62 U jednom elaboratu, kojega je 9. septembra 1946. jugoslavenska Savezna planska komisija dostavila ministarstvu industrije FNRJ, ističe se kako je Bosna i Hercegovina pretežno planinska zemlja s velikim rudnim blagom i prilično šuma, što je odredilo njezin privredni razvoj u smjeru industrija-lizacije. “Danas je jasno da samo industrija može da zaposli viškove radne snage, koji se sve više javljaju kako u selima tako i u gradovima. S druge strane, samo je industrija u stanju da nađe kupce za mnoge viškove naših proizvoda agrarnog porijekla bilo da ih preradi u gotove fabrikate bilo da ih

59 K. Hrelja, Industrija i saobraćaj, 132. 60 Luka đaković, “Bosanskohercegovačka rudarska i metalurška preduzeća u periodu ob-nove i socijalističke izgradnje zemlje (1945-1951)”, Zbornik radova, br. 7, muzej revolu-cije BiH, Sarajevo, 1982., 231-232 (dalje: L. đaković, Bosanskoherceegovačka rudarska i metalurška preduzeća). 61 ABiH, f. mIR, k. 29/1946, Drvna industrija Narodne Republike Bosne i Herceegovine, 18. 8. 1946. 62 ABiH, f. mIR, k. 11, Ekspoze ministra industrije i rudarstva Narodne vlade Bosne i Hercegovine, bez datuma.



120

potroši radništvo koje će ona uposliti”. Prije Drugoga svjetskog rata Bosna i Hercegovina je bila jedini prostor u tadašnjoj jugoslavenskoj državi, uz Sloveniju, u kojoj je postojala željezara i valjaonica, dakle industrija koje izrađuju sirovine za metalopreradivačku industriju. Svojim bogatstvom u uglju i željeznoj rudači Bosna i Hercegovina je bila predodređena postati središte metalurgijske industrije u poslijeratnoj Jugoslaviji, a u vezi s tim i metaloprerađivačke industrije. Pred Drugi svjetski rat Srbija, Hrvatska i Slovenija imale su daleko više razvijeniju metaloprerađivačku industriju, a bosanskohercegovačke željezare Vareš i Zenica izlivale su poluproizvode, izvozile ih u druge krajeve tadašnje Jugoslavije gdje su prerađivani i ponovo vraćani u Bosnu kao gotovi proizvod, tako da je Bosna prije Drugoga svjet-skog rata najveći dio rudarsko-građevinskog i poljoprivrednog alata morala kupovati iz ostalih krajeva Jugoslavije.63

Nakon Drugoga svjetskog rata u Bosni i Hercegovini je zatečeno samo oko 45 posto industrije i rudarstva u pogonu.64 Prema jednom popisu, u Bosni i Hercegovini je 1945. bilo svega 115 industrijskih poduzeća, i to 12 prehrambene industrije, kožarsko-tekstilne 18, građevinske 32, kemijske 10, metalne 7 i drvne 36 poduzeća.65 medutim, pojam “industrijsko pre-duzeće” u europskom smislu te riječi ne bi se moglo općenito primijeniti na svako industrijsko poduzeće u Bosni i Hercegovini. mnoga od njih, koja se ovdje, kao i u drugim industrijski nerazvijenim zemljama, drže in-dustrijskim, u industrijski razvijenim zemljama smatraju se većim obrtom. Bosna i Hercegovina je imala znatan broj industrijskih poduzeća, ali njihov kapacitet bio je mali. Početkom 1946. na ovom je prostoru u odnosu na cje-

63 AJ, fond ministarstvo industrije Vlade FNRJ (dalje: 17) 174-175, Savezna planska komisija - ministarstvu industrije FNRJ, 09. 9. 1946. 64 ABiH, f. mIR, k. 12/1945, Uloga ministarstva industrije na podizanju proizvodnje i obnovi poduzeća. 65 ABiH, f. mIR, k. 11/1945, Popis svih industrijskih preduzeća koja se nalaze na području NRBiH. Od svih oštećenih poduzeća u BiH je 1945. potpuno obnovljeno 4 poduzeća prehrambene industrije, 2 kemijske, 5 kožarsko-tekstilne, nijedno metalne i 12 građevinske industrije (ABiH, f. mIR, k. 7/1946, Spisak industrijskih poduzeća).



121

lokupnu industriju tadašnje Jugoslavije, bilo 1,19 posto metalnih poduzeća, kemijskih 15, tekstilnih 5,6 i kožarskih 5 posto.66

U razdoblju do 1953. u Bosni i Hercegovini mogu se razlikovati dvije faze u razvoju industrije: prva traje do 1948., kada se, uglavnom, obnavlja ona industrija koja je na ovim prostorima već bila izgrađena za vrijeme au-strougarske vladavine i u razdoblju između dva svjetska rata, a druga faza počinje 1948. kada se na bosanski prostor premješta središte vojne, a ubr-zava i izgradnja druge industrije, koja će u većoj mjeri apsorbirati seosku radnu snagu. Tada u Bosni počinje pravi proces industrijalizacije, pod čime ne treba podrazumijevati izgradnju bilo kakve industrije, već samo one koja u značajnijoj mjeri apsorbira radnu snagu sa sela i time mijenja strukturu čitavog društva. Ovdje kapitalizam nije obavio svoju povijesnu misiju in-dustrijalizacije, pa se komunistička vlada, kao i rukovodstva drugih socija-lističkih zemalja, odlučila na industrijalizaciju kao put ubrzanog razvoja.

Nakon rata nije obnavljana sva industrija “nego razumna obnova uz svrsishodnu korekturu bilo strukture industrije, bilo njenog razmještaja. (To je bilo jasno da se ne moraju obnavljati u prvom redu na primjer sve fabrike kože, jer je njihov kapacitet znatno premašivao domaću sirovinsku bazu)”67. Uz to, pri obnavljanju i izgradnji novih industrijskih poduzeća u ovo vrijeme značajnu ulogu imali su politički motivi. Tako je, primjerice, prijedlog za izgradnju jedne tvornice ulja u Bosni objašnjavan činjenicom da na ovim prostorima živi znatan broj muslimanskog stanovništva “koje je najjači potrošač ulja”68. Istodobno je bilo predviđeno da se u Bosnu presele jedna tvornica gipsa iz Srbije u okolicu Jajca, tvornica cementa iz Splita u okolicu Kaknja, tvornica ulja iz Slovenije u okolicu Brčkog, tvornica kek-sa iz Zagreba u Sarajevo, sušionica voća iz Šida u Doboj, jedna pilana iz Obrenovca, tvornica boja i lakova iz Zagreba u Teslić, tvornica tutkala i že-

66 ABiH, f. mIR, k. 33/1946, Referat ing. Vranjić Vjekoslava o najvažnijim problemima za uspješno funkcioniranje ministarstva industrije i rudarstva, izvršenje obnove na području industrije i rudarstva i dalji razvoj našeg prirodnog blaga, podmirenja potreba našeg naro-da i otvaranje puta k blagostanju, 15. 2. 1946. 67 Ing. milenko Filipović, ”Naša industrija pred novim zadacima”, Industrijski bilten, br. 1/1947, 1.68 ACKSKJ, XI-1/15, Analiza o zaostalosti BiH, 1946. godina.



122

latina iz Siska u Visoko, tvornica tkanina iz Siska u Zavidoviće ili Prijedor i tvornica stakla iz Pančeva u okolicu Tuzle69. U 1947. najveće poduzeće izgrađeno u Bosni bila je tvornica konzervi u mostaru, dok su u istoj godini izgrađeni “Litostroj” u Ljubljani, tvornica sećera u županji, a najveće po-duzeće izgrađeno u toj godini u tadašnjoj Jugoslaviji bila je tvornica teških strojeva i alata u železniku, koja je 1. janaura 1948. počela raditi. 70

Nisu ekonomski nego politički i vojni motivi uvjetovali da je od 1948. u srednjoj Bosni počela ubrzana izgradnja teške i vojne industrije. Tvornice su se počele graditi tamo gdje se mogu najbolje braniti. Takva atmosfera je stvorila od Bosne zemlju sa znatnim brojem poduzeća vojne industrije. Najznačajnija poduzeća vojne industrije bila su “Igman” u Konjicu, “Brat-stvo” i “Slobodan Princip Seljo” u Travniku, “Pobjeda” i “Istra” u Goraždu, te “Slavko Rodić” u Bugojnu. U jednom dokumentu se ističe kako smo “mi vojnu industriju podizali u srezovima koji su bili pretežno seljački”71. Pred Drugi svjetski rat od vojnih preduzeća u Bosni najznačajniji su bili Vojnotehnički zavod u Sarajevu, gdje su proizvodeni artiljerijska municija i nagazne mine, te ”Vistad” (Višegradska industrija Stanković a.d.), gdje je proizvođena streljačka municija, zrakoplovne i ručne bombe.72 Već sre-dinom 1949. u poduzećima vojne industrije u Bosni i Hercegovini je bilo zaposleno oko 11.000 radnika i službenika, iako je većina tih poduzeća (“Igman” i “Pobjeda”, na primjer) izgrađena u razdoblju od 1950. do 1952. godine.73 Ovako visok broj radne snage u vojnoj industriji u 1949. može se objasniti jedino činjenicom da je tada znatan broj radnika radio na izgrad-nji tih objekata. Ono što je karakteristično za poduzeća vojne industrije jest

69 ABiH, f. mIR, k. 28/1946, Spisak poduzeća koja bi trebalo preseliti u Bosnu i Herce-govinu. 70 ”Naša industrija - bilans 1947. - zadaci 1948”, Industrijski bilten, br. 1/1948., 1. 71.71 ACKSKJ, XI-5-1/13, Stanje trgovine i ugostiteljstva u industrijskim vojnim preduzećima, 16. 7. 1952. 72 Dr. života đorđević i dr. Boško mijatović, Preseljavanje industrije Srbije od 1948. do 1953. godine, rukopis, 83. 73 ABiH. F. mRA, k. 117, br. 9407/49, ministarstvo rada NRBiH - ministarstvu trgovine i snabdijevanja NRBiH, Brojno stanje potrošača u vojnoj industriji i građevinama, 16. 9. 1949.



123

to da su ona zapošljavala malo privremene radne snage koja “dekonspiriše preduzeće”74.

Iako zbog nesređenosti arhivske građe nije moguće tačno pratiti struk-turalni i kvantitativni razvoj bosanskohercegovačke industrije poslije 1945., iz jednog pregleda se ipak vidi da je na ovom prostoru 1946. bilo 50 podu-zeća republičkog značaja. Godine 1948. tih je poduzeća bilo 188, a 1950. točno 279 poduzeća republičkog značaja, s tim što se broj poduzeća lo-kalnog značaja od 34 u 1946. povećao na 1.159 u 1949. godini75. Teško je izračunati broj poduzeća “opće-društvenog značaja” u Bosni i Hercegovini budući da su sva bila pod izravnom upravom saveznih jugoslavenskih, a ne bosanskih ministarstava, ali se čini da ih je najviše bilo upravo na ovim prostorima. Tih je poduzeća u čitavoj Jugoslaviji 1946. bilo 226, a 1947. godine 326, dok se u 1950. njihov broj povećao na 425 poduzeća76. Ako se zna da je Bosna i Hercegovina u ukupnoj ključnoj kapitalnoj izgradnji industrije sudjelovala s 29,3 posto, te da je na investicije u industriju troši-la 35 posto nacionalnog dohotka (prema 17 posto u čitavoj Jugoslaviji)77, onda je gotovo sigurno da se većina poduzeća teške industrije u Jugoslaviji nakon 1948. gradila u Bosni, čemu su pogodovale i međunarodne okolnosti i jugoslavenski strah od sovjetskog napada ■

74 AJ, 25-4-13, Poduzeće ”Tito” u Sarajevu – Generalnoj direkciji industrije naoružanja, 22. 3. 1949. 75 AJ, fond ministarstvo finansija (dalje: 12), 12-451, Podaci o broju državnih privrednih preduzeća, 11. 3. 1950.76 AJ. 12-12-451, Podaci o broju državnih privrednih preduzeća, 11. 3.1950. 77 ACKSKJ, XI-1/67, Rad partijske organizacije u vezi s diskusijom o društvenom planu za 1952. godinu, Izvješće Komisije za privredna pitanja CKKPBiH.


124

STAVOVI RUKOVODSTVA KOmUNISTIČKOG POKRETA U BOSNI I HERCEGOVINI O SUKOBU

SA INFORmBIROOm 1948. GODINE

Kontekstualizacija: da li je Staljin besmrtan?

Prilikom analize stavova rukovodstva komunističkog pokreta u Bosni i Hercegovini o sukobu sa Informbiroom treba imati u vidu dvije činjenice: prvo, u to doba nije postojala samostalna Komunistička partija Bosne i Hercegovine, nego samo Pokrajinski komitet Komunističke partije Jugo-slavije koji je bio nadležan za komunistički pokret u Bosni i Hercegovi-ni. Pokrajinski komitet, koji je neposredno nakon Drugog svjetskog rata brojao 13 članova, u julu mjesecu 1945. izabrao je Politički biro, u koje-mu je ključna ličnost bio đuro Pucar, koji je obavljao dužnost sekretara Političkog biroa. Organizacioni sekretar Političkog biroa bio je Cvijetin mijatović, a članovi su bili još Hasan Brkić, Rodoljub Čolaković, Uglješa Danilović, Avdo Humo i Rudi Kolak.1 Ovo rukovodstvo će, uz određene promjene, dočekati 1948. i sukob KPJ sa Informbiroom, te pripremiti i od 1. do 5. novembra 1948. održati prvi, osnivački kongres Komunističke partije Bosne i Hercegovine. Na ovom osnivačkom kongresu izabrano je novo rukovodstvo, ali je đuro Pucar ostao sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Bosne i Hercegovine, a u Politibiro su izabrani Ha-san Brkić, Uglješa Danilović, Ilija Došen, Avdo Humo, Niko Jurinčić, Rudi Kolak, Šefket maglajlić, Pašaga mandžić, Cvijetin mijatović i Radovan

1 Istorija Saveza komunista Bosne i Hercegovine, knj. 2, Sarajevo: Institut za istoriju, 1990, 23.


Stavovi rukovodstva komunističkog pokreta u Bosni i Hercegovini o sukobu sa Informbiroom 1948. godine

125

Papić.2 Ovaj osnivački kongres KPBiH je održan nakon izbijanja sukoba sa Informbiroom.

Drugi moment kojeg treba imati u vidu prilikom analize stavova tog rukovodstva u Bosni i Hercegovini prema sukobu jeste širi politički kon-tekst dešavanja od 1945. do 1948, koji je obilježen sovjetizacijom istočne Evrope i stvaranjem tzv. periferne imperije, odnosno stvaranjem Sovjet-skog saveza na čijoj su periferiji sve zemlje bile ovisne o moskvi.3 U takvoj situaciji u svim tim zemljama, uključujući i Jugoslaviju, do vrhunca je izve-deno njegovanje kulta Staljinove ličnosti, koji je kao veliki ratni pobjednik, u tim zemljama sve više predstavljan kao obogotvorena i besmrtna ličnost. Ilja Erenburg je u svojim sjećanjima zapisao: “Odavno smo zaboravili da je i Staljin smrtnik kao i svaki drugi čovjek. On se u našim očima pretvorio u svemoćno i trajno božanstvo”. Jedan drugi pjesnik o Staljinu piše: “Jedno-stavno ga nisam mogao zamisliti mrtvog. Bio je dio mene i nisam mogao zamisliti da ćemo se ikad odvojiti”. Nečelnik saniteta Jugoslavenske armije je u svojim memoarima pisao kako je vjerovao “da će sovjetska medicina naći način da Staljin nikad ne umre”.

Za razumijevanje okolnosti u kojima se razvijao i jačao Staljinov kult valjalo bi citirati Isaka Deutschera koji u Staljinovoj biografiji piše: “mora se priznati da je Staljin zatekao Rusiju koja je orala drvenim plugom, a ostavio je opremljenu nuklearnim reaktorima”, mada je i dalje bilo krajeva u Sovjetskom savezu u kojima se oralo drvenim plugom, ali se o tome nije pisalo.4 Ovaj Staljinov kult je veoma važan za razumijevanje stava bosan-

2 Istorija, 43.3 Nikola B. Popović, “Sukob Tito – Staljin u svetlu sovjetizacije istočne Evrope”, u: Zbor-nik radova sa međunarodnog okruglog stola Tito – Staljin, Beograd 25. oktobra 2006. Beograd: Arhiv Srbije i Crne Gore, 2007, 96.4 O ovakvoj kontekstualizaciji vidi: Čedomir Štrbac, “Staljin – Tito, odnos i sukob suve-reniteta i harizmi”, u: Zbornik radova sa međunarodnog okruglog stola Tito – Staljin, Beograd 25. oktobra 2006. Beograd: Arhiv Srbije i Crne Gore, 2007, 11-22; O korijenima sukoba vidjeti: Leonid Gibianski, “Sovjetsko-jugoslavenski sukob 1948: istoriografske verzije i novi arhivski izvori”, u: Jugoslavija v hladni vojni. Ljubljana: Institut za novejšo zgodo-vino i University of Toronto, 2004, 27-48. Također članak pod nazivom “Столкновение Сталин – Тито: Мифы и историческая реалъностъ”, u: Zbornik radova sa međunarodnog okruglog stola Tito – Staljin , Beograd 25. oktobra 2006. Beograd: Arhiv Srbije i Crne Gore,



126

skohercegovačkog političkog rukovodstva prema sukoba vrha KPJ s In-formbiroom.

No, nije moguće razumjeti stav rukovodstva komunističkog pokreta u Bosni i Hercegovini o sukobu Tita i Staljina bez razumijevanja činjenice da se u isto vrijeme u Jugoslaviji izgrađivao kult Titove ličnosti.5 Ovo je važno imati u vidu, jer će se baš na primjeru bosanskohercegovačke komunističke elite u to doba susresti dva kulta suprotstavljenih ličnosti, i to će biti razlog izvjesnoga kolebanja pojedinih partijskih lidera.

Rukovodstvo komunističkog pokreta u Bosni i Hercegovini u vrijeme sukoba sa Informbiroom nekoliko je puta o tome raspravljalo. Prilikom prvih pisama koje su razmijenili vrh KPJ i CKSKP(b) vođena je rasprava u vrhu jugoslavenskih komunista. Na tim se sjednicama vrha jugoslavenskih komunista pokazalo kako su samo Sreten žujović i Andrija Hebrang imali stavove suprotne od Josipa Broza. Na sjednici CKKPJ 12. aprila Sreten žujović se otvoreno usprotivio Titu rekavši: “Ja se ne bojim zavisnosti od

2007, 23-39; Gibianski je na temelju sovjetskih izvora argumentirao tezu da korijeni su-koba ne potječu iz predratnog i ratnog razdoblja, da u sovjetskim zvaničnim analizama o KPJ ne samo da nije postojala kritika za vrijeme rata, nego sve do 1948. u sovjetskim doku-mentima se o politici KPJ nalaze samo pohvalni tonovi. KPJ je, prema tom mišljenju, ug-lavnom, hvaljena, a Jugoslavija je svrstavana u zemlju koja je na putu izgradnje socijalizma pretekla sve istočnoevropske “narodne demokracije”. Smatralo se da Jugoslavija odlučno slijedi politiku SSSR-a, te igra ulogu bedema u suprotstavljanju Zapadu. Dakle, do 1948. stav SSSR prema jugoslavenskom komunističkom rukovodstvu bio je u osnovi pozitivan. Najveća sovjetska kritika se, prema ovome mišljenju, svodila na blage kritičke aluzije koje su se sastojale u tome da KPJ poslije rata nije održala svoj Kongres i da se malobrojan CK nije sastajao na redovna zasjedanja, pa su glavne odluke donosili Tito, Kardelj, Ranković i đilas. Jugoslavensko-sovjetske nesuglasice su vezane više za neke korake Beograda na međunarodnom planu. Gibianski tvrdi da su te nesuglasice prouzrokovane prekomjernim, kako je moskva smatrala, i bez konsultacija sa Kremljom, jugoslavenskim koracima ori-jentiranim na teritorijalna osvajanja i uspostavljanje dominantne uloge među balkanskim “narodnim demokracijama”. To se ispoljavalo prije svega u jugoslavenskom ponašanju u tršćanskom pitanju i jugoslavenskim težnjama za postizanjem hegemonije u odnosima sa Albanijom i Bugarskom. 5 Todor Kuljić, Tito: Sociološko-istorijska studija. 2. dopunjeno izdanje, Zrenjanin: Gradska narodna biblioteka, 2005; Kosta Nikolić, Tito govori što narod misli. Kult Josipa Boza Tita 1944-1949. Beograd: Službeni list SCG, 2006.



127

Sovjet. Saveza. Ja mislim da je cilj da naša zemlja bude u sastavu SSSR-a”.6 Vidjet ćemo kasnije kako su i neki članovi bosanskohercegovačkog Politi-biroa slično izjavljivali.

Osim rasprava u vrhu jugoslavenskih komunista, o sukobu sa Stalji-nom raspravljalo se i unutar partijskih rukovodstva po pojedinim jugosla-venskim republikama. Na žalost, arhivska građa o tome nije dostupna, pa detaljna naliza svih tih sjednica nije moguća.7 No, iz sačuvanog zapisnika sa sjednice Pokrajinskog komiteta, koja je održana 1. i 2. jula 1948, dakle nekoliko dana nakon donošenja Rezolucije od 28. juna 1948. godine, može se zaključiti kako je o tom sukobu bilo diskusija na ranijim sjednicama Pokrajinskog komiteta, a te sjednice su se održavale uvijek uz prisustvo predstavnika iz CKKPJ. Na bosanskim sjednicama je prisustvovao milo-van đilas. To se može zaključiti iz diskusije Hasana Brkića, koji na sjednici 1-2. jula 1948. kaže kako je prilikom rasprave o prvom, aprilskom pismu Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, još uvijek vjerovao u to da CKKPJ ne sumnja u dobronamjernost sovjetskog rukovodstva, ali da je nakon prepiske u maju zaključio kako je to nepovjerenje prisutno u rukovodstvu jugoslavenskih komunista. Brkić se u svojoj diskusiji izravno poziva na đilasove diskusije na ranijim sjednicama Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu, ali ćemo vidjeti kako su ta podsjećanja bila prožeta priličnim nejasnoćama.

Ići ili ne ići na sastanak Informbiroa – pitanje je za sjednicu Pokrajinskog komiteta 1-2. jula 1948.

Ako zbog nedostupnosti građe postoje određene nepoznanice u vezi sa svim akcijama rukovodstva komunističkog pokreta u Bosni i Hercegovini u

6 Ivo Banac, Sa Staljinom protiv Tita. Informbirovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu, Zagreb: Globus, 1990, 120; O Andriji Hebrangu vidi knjigu Nada Kisić Kolanović, Andrija Hebrang. Iluzije i otrežnjenja, Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 1996.7 U dostupnim arhivskim fondovima sačuvan je zapisnik sjednice Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH od 11. februara 1948. godine. Od te sjednice više nije dostupan niti jedan za-pisnik sve do sjednice 1-2. jula 1948. godine. Sigurno su se sjednice održavale, ali zapisnici nisu dostupni.



128

vrijeme od aprila do konca juna 1948, sjednica Pokrajinskog komiteta, koja je počela 1. jula u 19:00 sati i trajala do 4:00 sata u jutro 2. jula, otkriva sva kolebanja koja su bila prisutna u tom rukovodstvu.8

Iz ovog zapisnika možemo vidjeti kako je funkcionirao politički vrh. Ključna ličnost je bio đuro Pucar. On je otvorio sjednicu i naglasio da se treba raspravljati o Pismu CKSKP(b) od 4. maja upućenom CK-u KPJ i o odgovoru CKKPJ na to pismo od 17. maja 1948. godine. Vidimo, dakle, da Pucar nameće raspravu o pismima, a ne o samoj Rezoluciji Informbiroa, koja je tri dana prije toga bila donesena. Pucar se nije želio odmah u počet-ku izjasniti o tim pismima, nego je otvorio diskusiju, želeći čuti mišljenje ostalih članova Pokrajinskog komiteta. Ovo nije bio tako uobičajeni način vođenja sjednica, jer bi obično Pucar iznio stav o kojemu se kasnije disku-tiralo.

Na ovoj sjednici đuro Pucar je uvodnu riječ prepustio Avdi Humi, koji je prvo pročitao pisma, a potom je prvi i diskutirao. Kaže kako je na njega pismo iz moskve ostavilo dubok utisak, ali ne prihvata ocjene da rukovod-stvo KPJ vodi antisovjetsku politiku i da partijski lideri daju antisovjetske izjave. “Ako je bilo nekih izjava to je bilo više iz nesmotrenosti, a ne kao svjesno antisovjetske. Ne slaže se da je prema sovjetskim stručnjacima bio stvoren poseban, neprijateljski režim, iako je moglo biti pogrešaka od poje-dinaca”. Humo je odbacio i optužbe da se u Jugoslaviji razvija kapitalizam. “Poznato je da smo mi likvidirali kapitalističke elemente u gradu; isto tako poznato je da smo ograničili kapitalističke elemente na selu (poreski sistem, otkup itd). Partijska organizacija orjentisana je na ograničenje kapitalistič-kih elemenata na selu, iako to nije bilo dovoljno teoretski objašnjavano, ali je netačno da nije bio razrađen čitav sistem ograničenja kapitalističkih ele-menata na selu.” Dalje je Humo branio stav KPJ u vezi s odnosom prema NF, te veli kako nije tačno da je KPJ poluilegalna, a “što se uvijek ne zna ko je član Partije na selu, to su diktirali naročiti uslovi (banda)”. Humo kaže kako je jasno da je namjera CKSKP(b) da smijeni rukovodstvo KPJ, ali argumenti za to nisu ubjedljivi, jer je to rukovodstvo od prije rata pokazalo

8 Arhiv Jugoslavije, fond Arhiv Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, k.1, III/19, Zapisnik sa sjednice PKKPJ za BiH 1. i 2. jula 1948.



129

dobre rezultate i “sa uspjehom vodi zemlju u socijalizmu. Pravilno je što nismo išli na Informbiro, jer smo unaprijed osuđeni, što dokazuju rezolu-cije rukovodstva pojedinih partija upućene našem CK-u prije zasjedanja INFORmBIRO-a”.

Činilo se da je Humo dobro trasirao buduću diskusiju, ali je već na-redni diskutant, Hasan Brkić, unio nove nejasne i zbunjujuće elemente u raspravu. Brkić veli da se u cijelosti slagao sa ranijim pismom CKKPJ “jer je vjerovao da naš CK ne sumnja u dobronamjernost i principijelnost VKP(b)9. međutim, poslije drugog pisma,10 i našeg odgovora na njega,11 to se pitanje drukčije postavlja: on misli da kod našeg CK ima nepovjerenja prema VKP(b). To se vidi iz stava našeg CK izraženog u odgovoru na za-dnje pismo CKVKP(b), kada se odbija da se spor raspravi na Informbirou. Kada je pokrenuta ova diskusija mislilo se da CKVKP (b) hoće da uništi naš CK, a ne da mu pomogne. Da nije bilo te sumnje s naše strane u mo-tive CKVKP (b) stvari se ne bi ovako zaoštrile. CKVKP(b) nije bio ničim drugim rukovođen nego željom da pomogne našoj partiji i nije trebalo svu njegovu kritiku svesti isključivo na pogrešne i klevetničke informacije. U vezi sa ovim ja sam prinuđen da se pozovem na izvjesne izjave koje je dao drug đilas na sjednici našeg PK. Nisam bio prisutan toj sjednici, ali sam o njegovom izlaganju obaviješten od članova PK. To su ove izjave: prvo, u CKVKP(b) su većinom Rusi; drugo, u saveznim rupublikama sjede Rusi u partijskim rukovodstvima; treće, u VKP (b) centralizam je veći nego kod nas. Smatra da je smisao tih izjava druga đilasa, da se VKP(b) izrođava. Dalje bi se moglo zaključiti da se na osnovu takvih shvatanja o VKP (b) može stvoriti i nepovjerenje prema njoj. S takvim se stavom ne može složiti i duboko je uvjeren da izjave druga đilasa, kako ih je on razumio, nisu stav našeg CK. Posljednje pismo CKVKP (b) uvjerilo ga je u iskrenost njegovih namjera, to je pomoć našoj Partiji kao što nam je VKP(b), naročito drug Staljin, to činio i ranije, naročito u principijelnim i teoretskim pitanjima linije naše Partije.

9 VPB (b) – Svezavezna komunistička partija (boljševika) 10 Drugo pismo je CKSKP (b) uputio 4. maja 1948.11 Odgovor CKKPJ od 17. maja 1948.



130

Izvjesne principijelne zamjerke u pismu CKVKP(b) imaju osnove. I po njegovom mišljenju, ta principijelna kritika nije išla na likvidaciju našeg CK. Iako je ta kritika, naročito u izvjesnim pitanjima gruba i netačna, ali se nije smjelo svesti ocjenu rada naše Partije od strane CKVKP(b) samo na netačne i klevetničke informacije. CKVKP(b) pogriješio je u načinu kritike prema rukovodstvu koje je pokazalo svoju odanost stvari revolu-cije. Slaže se sa VKP(b) da naša Partija nije sprovodila jasno svoje odluke kroz masovne organizacije kao odluke partije. Komunisti su znali da su to odluke Partije, ali mase nisu uvijek bile svjesne toga. Zbog takvog odnosa naše Partije prema masovnim organizacijama, Partija je u izvjesnom smislu polulegalna. Partija se pomalo krije od masa, naročito na selu. Naš partijski aktiv na selu pojavljivao se, u sprovođenju linije partije, u funkciji vlasti, fronta itd.”

Brkić, dakle, kritizira politiku Komunističke partije Jugoslavije pribli-žavajući se kritikama koje je o KPJ već iznio Informbiro. “Naš CK nije ni po jednom krupnom pitanju (plan, zadrugarstvo, poreska politika, sindikati itd) objavljivao svoje odluke.” Važno pitanje koje je Brkić u svojoj diskusiji postavio ticalo se legitimiteta Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, jer dugo vremena nije držan izborni Kongres, a takvu je kritiku također uputio i Staljin. “Slabosti u partiji otklonile bi se ranije da je prije došlo do Kongresa, izbornosti naših partijskih organa. To bi pojačalo mo-nolitnost u redovima Partije, pojačalo osjećanje odgovornosti, disciplinu. Ne tvrdi da nije bilo kritike i samokritike u partijskoj organizaciji, ali je trebalo više s obzirom da je naša Partija vladajuća partija i da njen rad i odluke ocjenjuje ne samo partijsko članstvo, nego i mase. Trebalo je sazvati ranije Kongres i pretresti mnoga pitanja linije i partijske izgradnje. To je propust našeg CK.” međutim, Brkić je nalazio i neke dobre strane rada jugoslavenskog komunističkog vrha. “Ne slaže se s tvrdnjom CKVKP(b) da naša Partija nije preduzimala mjere na ograničavanju kapitalističkih elemenata na selu, da se uljuljkivala teorijom o mirnom urastanju kapita-lističkih elemenata u socijalizam. O tome svjedoči niz mjera koje je pre-duzimala naša Partija na selu. Ali nije bilo razrađene partijske linije po pitanju sela ni dovoljno jasnog stava koji bi vaspitavao partijsko članstvo u duhu nepomirljive klasne borbe i otvaralo im jasnu perspektivu likvidacije



131

kapitalističkih elemenata na selu. I o tome se moglo diskutovati sa VKP(b). Smatra da je nepravilno što je VKP(b) upoznao ostale članove Informbiroa o našem sporu prije zasjedanja. Ali se bez obzira na to ne slaže što smo odbili da idemo na Informbiro. To je komunistički forum i mi nismo smjeli sumnjati u načelnost VKP(b). mi smo morali diskutirati o zamjerkama na rad Partije. Naše učešće olakšalo bi naš položaj prema masama, pa makar CKVKP(b) ne odustao od svojih stavova. Naš nedolazak i donošenje odlu-ke bez nas dovelo nas je objektivno u neprijateljski odnos prema VKP(b). mi smo time izrazili sumnju u to, da će nas drugovi saslušati, a kada se radi o komunističkom forumu, o VKP(b) misli da takav stav nije od koristi za našu Partiju.”

Nakon ovakvog istupa Hasana Brkića bile su otvorene sve mogućnosti, jer je njegova diskusija, za razliku od Humine, nagovijestila postojanje kri-tičkih stavova u odnosu na ponašanje Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Ali je sljedeći diskutant, Radovan Papić, pokušao dis-kusiju usmjeriti u drukčijem pravcu. No, Papić nije otišao dalje od ocjene kako se ovaj razlaz sa Staljinom i Informbiroom temeljio “na razlikama od ranije”. On je, doduše, naglasio da ne vidi antisovjetsko djelovanje CK KPJ, te je odbacio sve optužbe sadržane u pismu CKSKP(b). Ipak, Papić je sma-trao da je trebalo ići na sastanak Informbiroa, što je za đuru Pucara već bio opasan signal kako se mora uključiti u diskusiju i ne dopustiti mogućnost da naredni diskutanti slijede takve kritičke stavove. Zbog toga je Pucar u svojoj diskusiji nastojao objasniti dubinu sukoba, pokazujući kako se tu ne radi o tome što je rekao koji jugoslavenski rukovodilac “nego o tome ko će biti na čelu Jugoslavije”. Veli da je namjera CKSKP(b) da se smijeni jugoslavensko rukovodstvo. Odbacuje stav Hasana Brkića kao nepravilan. Po njegovoj ocjeni, do sukoba dolazi zbog Titovog odbacivanja da bude poslušnik i želje da vodi samostalnu politiku u Jugoslaviji.

Pucar je ovom intervencijom nastojao usmjeriti diskusiju u sigurno od ranije dobivenim instrukcijama iz Beograda, ali u tome nije uspio, jer je Pašaga mandžić, koji je potom govorio, također izrazio stanovite sum-nje u ispravnost stavova jugoslavenskog komunističkog vrha okupljenog u Centralnom komitetu oko Josipa Broza Tita. Pašaga je u svojoj diskusiji kazao da je nakon prvog pisma bio siguran da je u pitanju zakulisna igra



132

žujevića i Hebranga. Zbog toga je on kazao kako je Centralni komitet KPJ pogriješio konfrontirajući se sa Staljinom. “misli da naš CK nije trebao poći ovim putem. Trebalo je diskutovati o ovim pitanjima koja su za dis-kusiju. Ako nisu u pitanju problemi koji su navedeni u pismu, onda bi bila poljuljana njegova vjera u Staljina i boljševičku partiju, a on vjeruje u do-bronamjernost VKP(b). Trebalo je ići na Informbiro i priznati one greške koje postoje”. Osim uvjerenja kako je trebalo ići na sastanak Informbiroa i diskutirati o pokrenutim pitanjima, Pašaga je podržao stav Informbiroa o položaju KPJ u jugoslavenskom društvu. “Smatra da je naša Partija polule-galna. Istina, zna se za našu Partiju, za CK, PK itd, ali su partijske osnovne organizacije polulegalne. Sastanci se održavaju tajno, a odluke se ne objav-ljuju. Odluke Partije su u interesu naroda, ali se kroz njih Partija ne afirmiše kao rukovodeća snaga. Obično se ne zna ko su članovi Partije. misli da bi naša Partija bila jača kad bi bila potpuno legalna”. Vidimo, dakle, kako su Pašagini stavovi bili bliski stavovima koje je iznio Hasan Brkić. Pašaga se s Brkićem suglasio i u pitanju politike KPJ prema selu i agraru. “U pogledu naše politike prema selu slaže se sa izlaganjem druga Brkića. Smatra da je ranije trebalo sazvati kongres i da dobijemo razrađene odluke po pojedi-nim pitanjima. Smatra da je trebalo ići na Informbiro i priznati greške koje postoje, a boriti se protiv optužbi koje nisu tačne. Ovako smo se izolovali od međunarodnog proletarijata. Očekivao je da će u ovoj situaciji drug Tito reći svoju odlučnu riječ kao što je to uvijek činio. I sada želi da on to učini kao i da se ova njegova želja saopšti CK-u i da se to učini do kongresa. Ne može zamisliti našu Partiju bez Tita, Kardelja i Rankovića, ali nije uvjeren u pravilnost ovakve odluke.”

Nakon mandžića diskutirao je Niko Jurinčić, koji se odmah stavio na strani CKKPJ. “Ne sumnja u iskrenost odnosa našeg CK prema Sovjet-skom savezu. Ne može da zamisli kako bi izgledala naša zemlja bez Tita. Kako mogu članovi Informbiroa braniti žujovića i Hebranga, izdajnike naše Partije? Oni ne mogu govoriti o našim prilikama jer ih dovoljno ne poznaju. Ta činjenica svjedoči da su se stvari na Informbirou rješavale ša-blonski i da su članovi Informbiroa samo slušali. Ne bi htio da bude član Partije, kada bi žujović i Hebrang bili ti koji bi trebali da spasu našu Par-tiju.” Jurinčić odbacuje sovjetske optužbe da se KPJ “srozala na pozicije



133

imperijalističkog bloka”. On kaže kako se za to sumnjiče “Velebit, Leontić i druga trojica (...) Zašto više vjerovati Satčikovu nego Titu i Kardelju? Odbija ocjenu situacije u pismu CKP (b) prilikom napada njemačkih pa-dobranaca na Drvar. Zašto više vjerovati Rusima nego Titu? O Frontu i legalnosti Partije slaže se sa drugom Avdom. Ima tu još nebitnih stvari, ali naglašava da se naša Partija ne može upoređivati sa albanskim i drugima...”.

Diskusija Šefketa maglajlića je bila dosta umjerena, ali posve određena u korist Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. “Kada smo davali svoje mišljenje o prvom pismu, mi smo se saglasili sa našim CK po svim pitanjima koja su bila postavljena: porast kulačkih elemenata, legal-nost Partije itd. CKVKP (b) nije se ubijedio ni po jednom pitanju. On je nepravilno ocijenio situaciju u našoj zemlji. Nemoguće je donijeti zaključke o našoj Partiji da je ona nemarksistička i da naš CK gaji antisovjetski stav. Ne može da prihvati mišljenje da naš CK gaji antisovjetski stav”. maglajlić je odlučno branio Titovu odluku da se ne odlazi na sastanak Informbiroa, jer se pokazalo kako su navodi u Rezoluciji identični sa stavovima ranije sadržanim u pismima CK Sovjetske partije. “Ali ima nova stvar: to je pi-tanje žujovića i Hebranga. Od nas se tražilo s jedne strane da priznamo greške kojih nema, a s druge strane da dovedemo na rukovodstvo žujovića i Hebranga, a Tita i Kardelja da stavimo u njihov položaj. Informbiro kaže da su oni smijenjeni zato što su prijatelji Sovjetskog saveza. Ima grešaka kod nas, jer radimo. Ali govoriti da naša Partija nije marksistička, da smo mi protiv Sovjetskog saveza – nepravilno je”.

Najveće iznenađenje je bila diskusija Uglješe Danilovića, koji je naj-prije konstatirao da se slagao i da se i dalje slaže sa prvim pismom CKKPJ, ali je u drugom dijelu diskusije iznio mišljenje kako je, ipak, trebalo ići na sastanak Informbiroa. “Kada je došlo drugo pismo CKVKP (b) počeo se pitati kuda ćemo. Smatra da je i u drugom pismu bilo stvari koje je trebalo u cijelosti odbiti, ali i pitanja o kojima je trebalo diskutovati. Smatra da je politika naše Partije pravilna. U vezi sa posljednjim pismo CKVKP (b) i odgovorom našim pred njega se postavlja teško pitanje složiti se sa našim CK ili o tome diskutovati. Hoće da kaže svoje mišljenje iskreno. misli da je trebalo ići na Informbiro, iako je put VKP (b) bio nepravilan, jer je tre-balo da oni to pitanje najpre s nama rasprave. Trebalo je ići na Informbi-



134

ro da bi naše stvari branili. Nedolazak na Informbiro je argument protiv nas. Javna diskusija koja se sada vodi između nas i ostalih partija nanosi ogromnu štetu međunarodnom radničkom pokretu. Ko je kriv za to? Po njegovom mišljenju i VKP (b) i mi. Treba što prije likvidirati ovaj sukob, iako ne zna kako. možda da mi damo inicijativu, da obezbjedimo kontakt sa drugim partijama i da im ukažemo čemu ovo vodi. Teško ga se dojmila čitava stvar. Ako bi se ovo produbljavalo, onda ne vodi dobru ni po našu zemlju ni po međunarodni radnički pokret. Konkretne optužbe u pismu CKVKP(b), kao antisovjetski stav naših rukovodilaca, neograničavanje kapitalističkih elemenata, kulačka partija itd, odbiće čitavo naše partijsko članstvo, ali zamjerke o metodama rada naše Partije mogle bi se primiti. Ne može pretpostaviti da iza ovih optužbi na naš CK stoji nešto što se ne kaže otvoreno. Ako bi tako bilo, onda taj metod nije komunistički. Ne može u to da vjeruje. Ako bi posumnjao u boljševičku Partiju, onda bi se u njemu sve slomilo. Treba i dalje nastojati da se ovaj jaz likvidira ili bar da se ne proširuje i neprodubljuje.”

U sličnom tonu, samo još otvorenije kritizirajući neke poteze jugosla-venskog političkog vrha, govorio je Rodoljub Čolaković, koji je na početku svoje diskusije najprije pitao Avdu Humu da li se tačno sjeća đilasovih izjava na sjednici PK, na kojoj nije bio prisutan, ali ga je o tome Humo obavijestio “da u Sovjetskom savezu Rusi drže sve u svojim rukama, da ostale nacije nemaju riječi kao kod nas, da je u pitanju nezavisnost naše zemlje, da mi imamo sve elemente da sami izgradimo socijalizam, da tamo nema demokratije kao kod nas”. Ovakva diskusija je bila posve neuobičaje-na, jer se odmah moglo uočiti da Čolaković za svoje stavove počinje tražiti argumente oslanjajući se na stavove najviših partijskih lidera (đilas), ali istodobno dobiti potvrdu za te stavove među prisutnim članovima Pokra-jinskog komiteta KPJ za BiH, i to Avde Hume, koji se na ovoj sjednici, uz đuru Pucara, najsnažnije angažirao u kritici stava Staljina i Informbiroa. Očito je Čolakovićeva namjera bila da “iskreno” iznese svoj stav, ali da, uvlačeći u čitavu priču đilasa i Humu, ne bude odmah diskreditiran na ovoj sjednici rukovodstva bosanskohercegovačkih komunista. međutim, “drug Avdo odgovara da se Čolaković tačno ne sjeća onoga što mu je on saopštio. Drug đilas je rekao da su u CKVKP (b) sve Rusi osim nekoliko



135

drugih, i da je tamo u partiji više centralizma nego kod nas. Govorio je o elementima koji su potrebni za našu ekonomsku nezavisnost”. Nakon što od Hume nije dobio potvrdu za svoj stav, Čolaković je nastavio. “Kada sam pročitao posljednje pismo VKP (b) i naš odgovor rekao sam drugu Pucaru da je trebalo ići na Informbiro, iako VKP (b) u sporu s nama nije pravilno postupio, što je obavijestio ostale partije koje su zauzele stav i bez pozna-vanja stvari. Trebalo je ići na Informbiro i pokazati da vjerujemo u načel-nost i dobronamjernost boljševičke partije. mi smo uvrijedili druge partije, članove Informbiroa, time što smo rekli da ćemo biti u neravnopravnom položaju. mi smo time kazali da oni neće saslušati naše argumente. mi ne-mamo pravo da pljujemo druge nacije i njihov cvijet - komunističke partije, naročito kada se radi o tako velikim nacijama kao što je francuska i tali-janska, koje imaju velike zasluge za proletersku revoluciju. To utoliko više što talijanska i francuska revolucija nisu htjele da se izjasne u našem sporu sa VKP (b) prije zasjedanja Informbiroa. Naša današnja diskusija pokazuje da smo mi malo diskutovali o krupnim načelnim pitanjima naše partije. Govorili smo uzgred, ali nije bilo temeljite diskusije. Partija ima svoju poli-tičku liniju, ali ta linija nije bila dovoljno teoretski razrađena i obrazložena.” Da bi argumentirao tu svoju tezu Čolaković je naveo jedan članak koji je objavio moša Pijade “u kome on potcjenjuje ulogu radničke klase u našoj revoluciji. Taj članak vidio je i drug đilas, pa ga je ipak propustio”. Čola-ković je na taj način postavljao dosta široko svoju diskusiju, usmjeravajući kritiku na stanje u samoj Partiji, u kojoj “nismo diskutovali o osnovnim načelima, kako da se afirmiše naša partija. Niko od nas ne može se složiti sa postavkama u pismu VKP (b) da se naša Partija izrođava u kulačku partiju, kao i o nizu drugih optužaba, ali ima stvari koje su u pismu VKP(b) tačne. Izvjesne izjave druga đilasa koje je činio u našem PK-u mogu se protuma-čiti kao antisovjetske. Isto tako izjava druga Kidriča koju je pred njim rekao da “Rusi hoće da nam podvale”. Dalje misli da je naša partija u masovnim organizacijama polulegalna. U našem odgovoru CKVKP(b) ima nelogič-nosti: kaže se vjerujemo Sovjetskom savezu, ali ne idemo na zasjedanje In-formbiroa, jer smo neravnopravni. Trebalo je ići na zasjedanje, braniti svoj stav i priznati ono što je u našoj Partiji bilo pogrešno. Cijela naša zemlja stoji za Titom, Kardeljom, Rankovićem i nemoguće je zamisliti da se oni smijene. Bolje reći stajala je, dok su narodne mase znale da su uz Sovjetski



136

savez, a da li će stajati sada, kada se digla ova kampanja protiv naše partije, ne znam. Zabrinut sam zbog ovakve situacije, jer ja u izgradnju socijalizma u našoj zemlji ne vjerujem bez pomoći SSSR-a i zemalja narodne demo-kratije, bar ne onako kako smo je mi formulisali, tj. izgrađivati socijalizam ne snižavajući životni standard. U ovakvoj situaciji mi ćemo morati još u većoj mjeri izvoziti životne namirnice, da bi uvozili mašine, bez kojih nema socijalizma. On postavlja pitanje, šta ćemo ako izbije rat, a naše je naoru-žanje slabo za moderni rat. Baš zbog toga naše partijsko rukovodstvo treba da učini sve da se poprave odnosi sa SSSR-om. U vezi sa izjavom druga đure da moskva hoće da je mi slušamo, on kaže da se ne boji “diktiranja” iz moskve, jer je svaki postupak moskve u interesu proleterske revolucije, čiji je ona centar. Smatra da je moglo biti u postupcima nešag CK stvari o kojima se nismo savjetovali s moskvom, a on misli da to treba uvijek činiti. Cijelog života u Partiji želio je da naša zemlja postane sastavni dio SSSR-a. Ima utisak da to naš CK sada ne želi, što to on nikako ne može razumjeti. Na kraju misli da treba još sve učiniti, da se naši odnosi sa SSSR-om srede i po njegovom mišljenju jedini čovjek koji to može učiniti jeste drug Tito.”

S obzirom da je Čolaković u diskusiji i kritici stanja u Komunističkoj partiji Jugoslavije ipak otišao suviše daleko, đuro Puca se uključio u dis-kusiju i govorio o pogrešnim stavovima mandžića i Čolakovića. “Nismo mi oni koji su uvrijedili ostale bratske partije, kako to kaže Roćko, nego su one uvrijedile našu partiju. Uostalom, mi smo to konstatovali u prošloj našoj rezoluciji koju smo donijeli u vezi sa odgovorom našeg CK-a CK-u VKP(b)-u. Ne znam u čemu je pljuvanje na ostale nacije, što smo odbi-li (ići, H.K.) na Informbiro. Smatram da je pravilna odluka našeg CK-a kada je odbio da ide na Informbiro, jer tu ne bi postigli ništa nego samo tamo došli da nam izreknu presudu koja je već ranije bila donešena i nama preko CK VKP(b) dostavljena. Utoliko prije nismo trebali ići da nas kri-tikuju ljudi za koje smo nedelju dve dana (prije, op. H.K.) rezolucijom konstatovali da nemaju moralnog prava da nas kritikuju i klevetaju (npr. mađarska KP).” Pucar je odbacio kao netačnu Čolakovićevu tvrdnju “da se u našoj zemlji skrivalo lice naše Partije. Zar mi nismo, i svaki od nas, i hiljade naših partijskih rukovodioca, skoro svakodnevno ovde onde istupali u ime Partije, govorili ispred Partije i iznosili njene zasluge u ratu i poslije



137

oslobođenja. Što nisu donešene odluke CKKPJ skupa sa vladom po uzoru na Sovjetski savez to još uvijek ne znači skrivanje lica Partije niti njezinu polulegalnost. Uostalom, zašto bi morali da kopiramo ovdje CKVKP(b) i Sov. vladu? Postavlja se pitanje da li to čine partije drugih zemalja narodne demokratije, osim Sovjetskog saveza? Ne čine, i njima se to ne pripisuje u grijeh nego samo nama. Zašto je taj stav prema našoj Partiji drukčiji nego prema drugim partijama koje su na vlasti kao i naša? Ja bih takav stav So-vjetskog saveza razumio da smo mi ovakvim radom naše Partije pretrpili neke štete, no meni izgleda da to nije bio slučaj. Isto tako, mi ne možemo da ocjenjujemo polulegalnost naše Partije po tome što u nekim našim za-bitim krajevima, u ovoj ili onoj partijskoj ćeliji ima ljudi, članova Partije, za koje ne znaju u njegovoj široj okolini da je član Partije, ali Partija u cjelini ne može se okvalifikovati kao polulegalna. To se može tvrditi samo u tome slučaju ako se polazi sa stanovišta CKVKP(b) da Vlada i CKKPJ nisu do-nosili zajedničke odluke i prema tome Partija se skrivala pred masama i nije se afirmisala kao rukovodeća snaga. Ja mislim da to ne može niko od nas da tvrdi da je tačno. Svako dijete u našoj zemlji zna za postojanje KPJ. Svaki naš trudbenik zna da je naša partija rukovodeća snaga u našoj zemlji i to ne može niko poreći. Drug Čolaković vjeruje da smo mi imali teoret-skih zastranjivanja, poziva se na mošin članak, kojega je đilas propustio, a koji je pogrešan. Svi smo mi vidili pogrešnost mošinog stava, naravno da je to i đilasova greška, kada je taj članak propušten. Ja to objašnjavam površnošću drugova i njihovom prezauzetošću, naročito sada pred Kongres. Nije mi jasno zašto drug Čolaković osporava pravo đilasu, da nam kaže koliko Rusa ima u njihovom CK-u. On doslovce kaže ovako: zašto je nama đilas morao govoriti koliko Rusa ima u njihovom CK-u. Znači da je bilo stavova protiv Sovjetskog saveza. Drug Čolaković iz toga izvodi zaključak da samim tim što je đilas govorio o broju Rusa u njihovom CK-u da je to rečeno tendenciozno i da je tu moralo biti i drugih pogrešnih stavova protiv Sovjetskog saveza. Drug Brkić se isto tako pozvao na druga đila-sa i njegovo izlaganje na sjednici PK-a sa kojim je on bio upoznat preko članova PK-a, a na kojoj sjednici on nije bio prisutan. On se nije potrudio da provjeri tačnost đilasova izlaganja i tek tada da izgradi svoje mišljenje nego je na neprovjerenoj interpretaciji optužio đilasa da je on samim tim što je rekao da je ruska partija centralistička manje demokratska, što znači



138

“izrođavanje”, to znači da drug đilas ima takav stav i teoretske zamjerke CKVKP(b) imaju izvjesnog osnova. Ovako reprodukovati riječi druga đi-lasa i posle izvoditi ovakve zaključke koji se ne mogu izvući iz izlaganja druga đilasa na našoj sjednici, to je utoliko teža optužba, kada se hoće taj tobožnji stav đilasa da uporedi sa optužbama CKVKP(b).”

Pucar je dalje komentirao Čolakovićev stav kako nijedna partija člani-ca Informbiroa nema prava da ne ide na zasjedanje Informbiroa bez obzira kakav će stav biti zauzet. “Postavlja se pitanje da li je Informbiro imao pra-vo da raspravlja o stvarima sa kojima se nisu saglasile sve članice Informbi-ro-a? meni izgleda – po statutu kojeg je Informbiro usvojio na svojoj prvoj sjednici - da nema. Znači da (je) Informbiro izašao iz svoje kompetencije, da nije mogao da tretira pitanje naše Partije bez saglasnosti naše.” Zbog toga što je Informbiro raspravljao o pitanjima o kojima se nisu suglasile sve članice, Pucar je zaključio da je to argument kako se Informbiro svrstao uz CKVK(b) protiv CKKPJ.

Pucar je komentirao i Čolakovićevu izjavu: “Nelogična je izjava našeg CK-a – zalupim vrata pred CKVKP(b) i onda kažem ostajem vjeran So-vjetskom savezu”. Pucar se branio kako CKKPJ nije ni pred kim zalupio vrata “nego se nastojalo da se naš CK i naša zemlja izoluje. Da je to tačno dokaz je sam postupak kako se cijela stvar odvijala, pritisak koji je vršen nad našom partijom i koji se još u pojačanoj formi vrši i danas. može li neko od nas ili bilo koji član naše Partije da povjeruje u to, da je naš CK antisovjet-ski. Ja nikada u to ne mogu povjerovati, pa bez obzira što o našem CK pišu i govore. Uostalom, to je naš CK na djelu pokazao, a uvjeren sam da će on to pokazati i u buduće. Sa tim u vezi sasma je na mjestu izjava našeg CK-a, kada kaže da će ostati vjeran SSSR-u i marksizmu i lenjinizmu”.

Pucar je komentirao i Čolakovićevu izjavu kako ne vjeruje u izgradnju socijalizma u Jugoslaviji bez Sovjetskog saveza i zemalja narodne demokra-tije, a da se ne uništi životni standard naroda. Pucar je kazao: “Da ćemo mi u izgradnji socijalizma imati velikih poteškoća, to je neosporno, ali nigdje ne stoji, da ćemo morati snižavati životni standard našeg naroda. Uostalom, mi ni dosada nismo imali neke naročite pomoći bilo od koje zemlje na-rodne demokratije, osim redovnih trgovačkih veza i poslova. Ukoliko smo što uvozili iz tih zemalja, mi smo isto toliko morali da izvezemo. mi smo



139

prema tome i dosada izgrađivali sve u našoj zemlji isključivo svojim sna-gama. Uostalom, i zemlje narodne demokratije trguju sa imperijalističkim državama, a zašto da ne trgujemo i mi. Ako je Sovjetskom savezu milije da trguje sa USA nego sa Jugoslavijom, onda bi to bilo na liniji borbe ne samo protiv CK-a i naše Partije, nego borba protiv naroda Jugoslavije, a ja sam uvjeren da takva tendenca ne može biti Sovjetskog saveza, jer bi ona bila na liniji slabljenja demokratskih snaga u svijetu. Znajući da naša zemlja neće nikada poći putem imperijalističkog bloka, nego će ostati na pozicijama za-štite mira i demokratije u svijetu skupa sa svim zemljama nove demokratije i Sovjetskim savezom.”

Pucar je kritizirao i Čolakovićev strah da Jugoslavija ima slabo nao-ružanje za moderno ratovanje u slučaju rata. Pucar je dobro razumio da Čolaković nije mislio na eventualnu sovjetsku invaziju, nego na rat “sa im-perijalističkim taborom”. “Ovakav stav druga Čolakovića još jedan je do-kaz više njegove demoralisanosti. Niti naš CK niti iko od nas ne može da zamisli da bi Jugoslavija ostala van bloka demokratskih snaga, naročito u slučaju rata sa imperijalističkim taborom. Ako je tačno i ako vjerujemo da će se naša Armija boriti sa Crvenom Armijom, u šta ja ne sumnjam, onda kakvog računa ima Sovjetski savez da ne naoruža našu Armiju, koja će u slučaju rata biti dio Crvene Armije. S druge strane, mi sami svojim vla-stitim sredstvima izgrađujemo vojnu industriju koja će mnogo doprinijeti modernijem naoružanju naše Armije. Ja ne sumnjam da ćemo mi biti po-tučeni u eventualnom ratu, što momentalno ne raspolažemo sa modernim oružjem koje iziskuje savremeni rat.”

Čolakovićevu izjavu kako je njegov ideal bio da Jugoslavija postane dio Sovjetskog saveza, ali da sada vidi da to nije i želja CKKPJ, Pucar je uzeo kao primjer kojim je nastojao pokazati kako ovaj sukob nije proizvod želja i interesa jugoslavenskih komunista, nego vrha sovjetskih komunista. On je to komentirao na slijedeći način: “Jedno je želja koja postoji kod pojedinih ljudi, bez obzira na prilike u kojima živimo, a drugo je momenat da se ta želja ostvari. Ja sam ubjeđen da ni naš CK i nitko od nas ne misli drukčije. Uostalom, i u ovome pismu je citirana svojevremena izjava Kardeljova, data ruskom ambasadoru, koja je nazvata djetinjarijom ne znam radi čega, jer mi Kardeljova izjava, ukoliko je tačno citirana, ne izgleda djetinjasta. To može



140

samo da se govori o tome kada će situacija biti zrela da se zamisao ostvari. Sjedinjenje Jugoslavije sa Sovjetskim savezom nije samo stvar naših želja nego niz raznih okolnosti koje to uslovljavaju.”

Pucareva osnovna namjera je bila pokazati kako je Čolaković “demo-raliziran” i za to je navodio slijedeće: “Čolaković je dalje rekao: ‘Sovjetski savez je centar revolucije i ne mogu biti dva centra revolucije’ - misleći pri tome na našu zemlju kao drugi centar – i u vezi s tim kaže: ‘Ako je u inte-resu svetske revolucije, onda su Rusi u pravu, da se njihova riječ sluša’. A istovremeno naglašava: ‘Ako Rusi hoće da nam nature ovog ili onog, ovo ili ono bez našeg stava i pristanka, onda se ljulja moje političko uvjerenje kao komuniste’. Iz ovakvog stava druga Čolakovića, vidi se da je on de-moralisan i da gubi perspektivu. Niko od nas pa ni CK-a nije mogao da suprotstavi Sovjetskom savezu kao centru revolucije neki drugi centar. U ovome njegovom stavu vidi se očigledna kontradiktornost. Dok na jednoj strani u interesu proleterske revolucije treba usvojiti sovjetski stav dotle se na drugoj strani u njemu ljulja ubjeđenje kao komuniste, ako bi morao usvojiti stav Sovjeta sa kojim on nije saglasan. Tu se očito vidi da je drug Čolaković demoralisan i da gubi perspektivu. Uostalom, to izvire iz niza njegovih stavova”.

U zapisniku stoji kako je nakon ove Pucareve diskusije “vođena je dis-kusija u kojoj su učestvovali svi drugovi”, ali se ništa više ne konstatira kako se ta diskusija odvijala, tako da ostaje nepoznato kako se diskusija vodila i ko je dalje kakve stavove zastupao. Samo se konstatira kako je “sjednica (je) zaključena 2. jula u 4 časa u jutro”, te da je, prilikom usvajanja zapisnika, Pucar rekao: “Ovakav stav druga Čolakovića i slični stavovi ostalih drugova vode razjedinjavanju naše Partije i davanju podrške svim onim kolebljivim elementima kojih će biti ovdje ondje, baš u ovoj teškoj situaciji po našu Partiju i našu zemlju. Neslaganje sa stavom i linijom našeg CK-a je utoliko pogrešnije baš danas, kada je našoj Partiji potrebno jedinstvo više nego ika-da ranije, pošto u ovoj situaciji jedinstvo Partije je naša najveća snaga koju smo dužni očuvati”.

Na kraju se konstatira kako su zapisnik vodili Uglješa Danilović i Ro-doljub Čolaković.



141

“Sretan sam što sam došao na ovaj sastanak”: Beogradsko uvjeravanje 7. jula 1948. godine

Pucar je 3. jula 1948. ovaj Zapisnik proslijedio u Centralni komitet KPJ u Beograd, a 5. jula 1948. dostavio i Rezoluciju PK KPJ povodom Rezolucije IB i odgovora CKKPJ u vezi s tom rezolucijom. Rezolucija Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu je objavljena u listu Oslobođenje tek 13. jula 1948, dakle osam dana nakon donošenje i šest dana nakon što je održan zajednički sastanak CKKPJ i PKKPJ za Bosnu i Hercegovinu u Beogradu.12

U ovoj se rezoluciji Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovi-nu podržavaju stavovi CKKPJ te obećava “da će se boriti za jedinstvo naše Partije, koje je naročito danas potrebno kad je ona izložena nepravednim napadima i klevetama”. Pucar je u popratnom aktu samo konstatirao kako su “u donošenju (ove) rezolucije učestvovali (su) drugovi: đuro Pucar, Avdo Humo, Hasan Brkić, Pašaga mandžić, Uglješa Danilović, Šefket maglajlić, Niko Jurinčić i Radovan Papić. Drug Rodoljub Čolaković nije bio prisutan na ovoj konferenciji pošto je na naš predlog otputovao na Brdo.

Sa rezolucijom se nisu složila dvojica drugova: Hasan Brkić i Pašaga mandžić, njihove izjave ćemo poslati naknadno.”

Iz hronologije događaja moguće je zaključiti kako je ta sjednica na kojoj je razgovarano o Rezoluciji Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH odr-žana 5. jula, da je Čolaković od 3. do 7. jula bio izvan Sarajeva, te da je u međuvremenu jugoslavenski komunistički vrh ozbiljno shvatio situaciju u partijskoj organizaciji u Bosni i Hercegovini, zbog čega je Tito sazvao za-jedničku sjednicu CKKPJ i PKKPJ za Bosnu i Hercegovinu. Sjednica je održana 7. jula 1948. u Beogradu. Iz sačuvanih zabilješki sa ovog sastanka, za koje se ne može utvrditi ko ih je vodio, vidi se da je jedina tačka dnevnog

12 Prijepis ove rezolucije vidjeti u Denis Bećirović, Informbiro i sjeveroistočna Bosna. Odjeci i posljedice sukoba KPJ – Informbiro (1948.-1953.). Tuzla: Feri, 2005, 198-201



142

reda bila “Razmimoilaženje između članova PK po pitanju linije CK u vezi odnosa naše partije prema CKKPSS i Informbirou”.13

U ovim bilješkama su sačuvani samo dijelovi diskusija članovi PK iz Bosne i Hercegovine (Čolaković, mandžić, Danilović, Brkić, Papić, Pucar, te samo vrlo kratki nagovještaji iz diskusija Tita, đilasa, Kardelja i Ran-kovića). Na početku zabilješke je navedeno da su sjednici prisustvovali: Tito, moša Pijade, Blagoje Nešković, Tempo, Gošnjak, Vicko Krstulović, Kardelj, Boris Kidrič, đilas, Krsto Popivoda. Tempo u svojim Memoarima bilježi kako je on u vrijeme ove sjednice bio u Kragujevcu, a kada se vra-tio u Beograd krenuo je u Beli dvor gdje se održavao taj sastanak. Tempo svjedoči da je došao na kraj sastanka kada je Tito davao završnu riječ, ali veli da nije znao zašto je sazvan taj sastanak. “Nijesam znao o čemu se radi i zašto je sazvan sastanak. Stoga sam se obratio Daniloviću; on je sjedio pored mene, ali je samo odmahnuo rukom ... nije htio da govori. Kasnije sam doznao da je došlo do rascjepa u bosanskom rukovodstvu. Jedino su se Pucar i Humo izjasnili za naše stavove, dok su ostali bili na suprotnoj strani. Tito je ipak uspio da ih ubijedi u ispravnost naših stavova i oni su se vratili jedinstveni”.14

Zabilješke sa ovog sastanka svjedoče o velikim moralnim lomovima, posebno Rodoljuba Čolakovića. On je govorio o svojim moralnim dilema-ma sa kojima se susretao od kako je počeo sukob i prepiska. Priznaje da su ga pisma pokolebala, da je trebalo ići na zasijedanje Informbiroa i razjasniti pozicije, posebno kada je u pitanju djelovanje Partije “u poluilegali” i slično. Čolaković kaže da je doista bilo nekih izjava jugoslavenskih partijskih lide-ra, ali on ih sada tumači ne kao antisovjetske nego kao “nepromišljene”, te naglašava kako je ranije tvrdio da Jugoslavija ne može izgraditi socijalizam bez podrške Sovjetskog saveza. “Ostao sam uporan da su Rusi načelni. Do-živio sam moralni slom. Htio sam da se ubijem. Reći će da ga je i ubio Tito. Napisao izjavu da hoću da istupim iz Partije. Drugarska kritika – dezerter – kapitulanstvo – šta će vam čovjek kome je sve pusto – prazno – kad bi se

13 Zahvaljujemo gospodinu Raifu Dizdareviću na ustupljenoj fotokopiji ove zabilješke. 14 Svetozar Vukmanović Tempo, Revolucija koja teče. Memoari, knj 2, Beograd: Komunist, 1971, 89.



143

čovjek mogao da za nešto bije, pa makar i protiv CK – onda bi mogao da živi”. Poslije još nekoliko dilema koje je iznio, Čolaković zahvaljuje Titu i Kardelju koji su ga uvjerili u ispravnost stava KPJ i u postojanje smisla za nastavak života. Iz toga se može zaključiti da je prije toga već bilo nekih razgovora Tita i Kardelja sa Čolakovićem, premda u ovoj bilješci nema nikakvoga traga o tim diskusijama. “Slažem sa sa svim što je naša Partija preduzela po pitanju odnosa sa VKP(b)”.

Nakon Čolakovićeva priznanja svojih zabluda govorio je Pašaga man-džić, ali se iz zabilješki ne može u cijelosti rekonstruirati njegov govor. Vidi se, ipak, da se mandžić saglasio sa stavom CKKPJ, ali je i dalje tvrdio kako mu “nije jasno” zašto je došlo do tog napada iz CKVKP(b).

Slično je diskutirao i Uglješa Danilović, koji je najprije istakao kako je njegov stav bio da je bilo potrebno ići na zasjedanje Informbiroa. “U meni su se lomile dvije stvari – je li tačno ono što je u pismu ili ima još nešto”, ali sada već smatra da su sve optužbe iznesene u Staljinovim pismima bile “klevete i laži”. Danilović se pravda da je mislio kako su te optužbe bile rezultat krivih informacija koje je Staljin imao o događajima u Jugoslaviji i unutar Komunističke partije Jugoslavije. “Složio sam se da je put VKP (b) prema nama bio nepravilan”.

Zanimljiva je bila diskusija Hasana Brkića. On je također ponavljao kako je ranije mislio da je KPJ imala određenih propusta, posebno kada su neki jugoslavenski funkcioneri davali izjave koje su u moskvi mogle biti shvaćene kao neprijateljske, da je trebalo o tim propustima razgovarati na zasjedanju Informbiroa i tako dalje. Na izravno pitanje Tita i moše “šta sada misliš”, Brkić je rezolutno odgovorio: “Ubijeđen sam u pravilnost li-nije CK”.

U ispravnost stava CKKPJ bio je ubijeđen i Radovan Papić, koji se na ovoj sjednici kod Tita pravdao kako on nikada i nije sumnjao u ispravnost stava jugoslavenskog komunističkog vrha, ali da je smatrao kako je trebalo ići na zasjedanje Informbiroa i o svemu razgovarati sa predstavnicima osta-lih komunističkih partija.

Čitavu ovu diskusiju u ime bosanskohercegovačkih komunista zavr-šio je đuro Pucar Stari, koji je spomenuo kako su bosanskohercegovački



144

komunisti donijeli Rezoluciju u kojoj su se jasno odredili na stranu Tita i CKKP Jugoslavije, ali da još uvijek ima komunista koji nisu zauzeli dovolj-no jasnu poziciju i da ima još uvijek kolebanja. “Izvjesne riječi prenose se. Riješićemo ovu situaciju”, na šta je Blaško dodao: “Udarati po elementima”, što je već bio nagovještaj žestokog obračuna sa onima koji ostanu pri svo-jim prosovjetskim opredjeljenjima.

Nakon ovoga je Pašaga mandžić kazao: “Sretan sam što sam došao na ovaj sastanak”, te kako je spreman ispraviti svoje greške. Slično su ponovili Uglješa Danilović i Rodoljub Čolaković, a Kardelj i Ranković su, prema ovoj zabilješci, govorili posljednji. Svi su izrazili podršku Titu i jugoslaven-skom Centralnom komitetu.

“Udarati po elementima”: slučaj ministarske trojke i stanje u sarajevskoj partijskoj organizaciji

Vrativši se iz Beograda vrh bosanskohercegovačkih komunista oko đure Pucara djelovao je jedinstveno na strani stavova Centralnog komiteta KP Jugoslavije, ali su se određena neslaganja otkrila u Vladi, UDB-i i mjesnom komiteta KPJ u Sarajevu. Ovaj raskol je također moguće pratiti kroz arhiv-sku dokumentaciju.15

Naime, nakon smirivanja stanja u Pokrajinskom komitetu krenulo se u obračun sa onima koji su imali drukčija mišljenja. Najprije je na sjednici Politbiroa KPJ za Bosnu i Hercegovinu 2. avgusta 1948. odlučeno da se formira partijska komisija u sastavu Šefket maglajlić, Rudi Kolak i Sve-tozar Gospić sa zadatkom da “ispita antipartijsko držanje nekih minista-ra, kao i viših oficira UDB-e i članova mjesnog komiteta Sarajevo”. Ova je komisija djelovala dosta brzo i već na sjednici Politbiroa od 7. avgusta 1948. razmatran je Izvještaj partijske komisije o stavu i držanju Voje Ljuji-ća, Slavka mićanovića, Obrena Starovića i pitanje njihovog smjenjivanja sa položaja.16 đuro Pucar je odmah na početku kazao da se u vezi s partijskom

15 AJ, ACKSKJ, k.1/21, Zapisnik sa sjednice Politbiroa KPJ za BiH od 2. 8. 1948. godine16 AJ, ACKSKJ, k.1/21, Zapisnik sa sjednice Politbiroa KPJ za BiH od 7. 8. 1948. godine



145

istragom moraju smijeniti Vojo Ljujić, Slavko mićanović i Obren Starović, te na njihova mjesta imenovati novi ministri. Šefket maglajlić, koji je ru-kovodio komisijom, saopćio je da je Komisija zaključila kako su oni imali antipartisjko držanje i predlaže da se isključe iz partije.

Ipak, malo više obzira iskazao je Uglješa Danilović, koji je kazao kako je potrebno detaljno ispitati ovaj slučaj, jer smatra da su oni najodgovorniji za sve što se dešavalo u partijskoj organizaciji u Sarajevu.

Rodoljub Čolaković, čiji je stav o sukobu sa Staljinom najviše zabrinja-vao jugoslavenski komunistički vrh, nastupio je i ovom prilikom prilično samokritički naglašavajući kako je možda i sam doprinio za takvo držanje Slavka mićanovića, zato što je jedanput pred njim rekao da je trebalo ići na sjednicu Informbiroa “što smatra svojom velikom greškom. On je to pred njim izjavio na putu za Sarajevo, ali se s njim kasnije nije nikako sretao. Slaže se sa prijedlogom Komisije.”

Najprincipijelniji je i ovom prilikom bio Avdo Humo, koji ističe da iz-vještaj komisije “dovoljno osvjetljava rad ove grupe koja je i svojim stavom i držanjem ispoljila svoje neprijateljstvo prema Partiji i Centralnom komi-tetu. Smatra da je moguće da je na njeno držanje moglo uticati i koleba-nje u Pokrajinskom komitetu, ali se time ne može objasniti njihova prosto zavjerenička uloga. Oni su, iako predratni partijci, svesno izbegavali da se obrate na Pokrajinski komitet, čvrsto vjerujući, da će njihov stav pobijediti. Sastajući se međusobno, oni su išli za tim da što šire rasprostru svoj stav. Vojo Ljujić je uticao na mjesni komitet. Prema podacima, ova grupa je išla i za tim da se poveže sa Beogradom. Jedna drugarica iz Partijske škole pu-tovala je u Beograd i utvrđeno je da je išla za to da bi prikupila informacije o tome kako se drži partijska organizacija u Beogradu. Tek poslije oštrog razgovora druga Rate Dugonjića s njom, ona se odmah vratila u Sarajevo.”

Na kraju ove diskusije Avdo Humo je predložio da se Ljujić, mićano-vić i Starović stave u kućni pritvor. Humo je kao karakterističan moment istakao da “neki koji su se s njima sastajali izbjegavaju da dođu pred par-tijsku komisiju (...), a neki uporno traže da idu na odmor (...). I o ovima bi trebalo povesti računa. Nije isključeno da neki od njih u strahu pred odgo-vornosti pobjegnu”. Humo je predložio i da se smijeni mjesni komitet KP



146

za Sarajevo i imenuje novo rukovodstvo (Seka Stojaković, Jovanka Čović i mićo Rakić), a da se za rukovodioca agitpropa imenuje Braco Kosovac.

Radovan Papić, koji nije puno diskutirao, ali je naveo nekoliko sluča-jeva na temelju kojih je namjeravao argumentirati “neprijateljsko držanje Obrena Starovića, npr. na pitanje: kako si: odgovorio je da sada komunista ne može biti dobro”.

Niko Jurinčić je također podržao stav komisije da su neki ministri i mjesni komitet KPJ za Sarajevo “neprijateljski djelovali”, kao i prijedlog Avde Hume “da se članovi ove grupe stave u kućni zatvor”.

Hasan Brkić se također saglasio sa mišljenjem komisije. “U vezi s ra-dom partijske komisije obaviješten je od druga Starog da je prilikom saslu-šanja mile Perković rekao da sam mu ja prilikom nekog razgovora rekao kako se po izvesnim pitanjima ne slažem sa odgovorom CK i s tim u vezi rekao je da sa Perkovićem nije uopšte vodio razgovor o bilo kakvim stva-rima. Perković je govorio o tome, kako mi malo znamo Ruse i njihovu bezobzirnost kada žele da sprovedu svoj stav. Samo mu je rekao da u ovom slučaju nije riječ o bezobzirnosti nego ko je u pravu. O tome stavu Perko-vića obavijestio je druga Danilovića”.

Pašaga mandžić se također saglasio sa mišljenjem komisije. “Ističe da je imao jedan susret sa mićanovićem, kojom prilikom je rekao da je njegov stav istovjetan sa stavom Centralnog komiteta, ali pretpostavlja da je iz razgovora mogao osjetiti, da možda nisam bio dovoljno odlučan u obrazla-ganju svoga mišljenja”.

Na kraju sjednice diskutirao je đuro Pucar. Rekao je da se slaže da se ova grupa isključi iz Partije. Što se tiče predloga druga Avde Hume o hap-šenju i zatvaranju u kućni pritvor “osumnjičenih”, o tome bi, prema Pucare-vom mišljenju, trebalo razmisliti, jer iza toga trebala bi da uslijedi i krivična odgovornost. U svakom slučaju treba nadzirati kretanja u zgodnoj formi”.

Za nove ministre Pucar je predložio: za ministra šumarstva - Iliju ma-terića; za ministra finansija - Iliju Došena i za ministra prosvjete m. Ba-jalicu. Diskutovalo se i o tome da Radovan Papić uzme resor ministarstva prosvjete, Niko Jurinčić Kontrolnu komisiju, a da se traži đuro Novaković, koji bi mogao rukovoditi ministarstvom komunalnih poslova.



147

Drug Pucar predložio je da se Avdo Humo imenuje za potpredsjedni-ka vlade, “jer poslije dolaska Cvijetina mijatovića mogao bi pored partij-skih dužnosti da obavlja i poslove u vladi.

Sa predlozima su se svi saglasili, s tim da se još razmotri da li da se naimenovanje potpredsjednika izvrši sada ili prilikom jesenskog zasjedanja skupštine.”

Naknadni obračun?

Premda je situacija u Pokrajinskom komitetu KPJ za Bosnu i Hercegovinu u vrijeme izbijanja sukoba bila prilično konfuzna i neizvjesna, tada niti jedan od članova Pokrajinskog komiteta koji su na prvim sjednicama na-kon objavljivanja Rezolucije Informbiroa 28. juna 1948. izrazili određene rezerve prema ponašanju CKKPJ tvrdeći kako je trebalo ići na zasjedanje Informbiroa, nije kažnjen, nego su krivci pronađeni na nižim partijskim i vladajućim strukturama. Ali, kazna za neke članova PK iz 1948. stići će dvije decenije poslije. Naime, obračun sa informbirovcima će trajati dosta dugo unutar jugoslavenskog komunističkog pokreta. Od sredine 1960-ih godina možemo često u partijskim dokumentima čitati kako su ključni državni i partijski neprijatelji “rankovićevci, informbirovci, nacionalisti i tehnokrate”. Ja ću na ovom mjestu samo skrenuti pažnju na tzv. slučaj mandžić kako bih pokazao da se u tom obračuna, u čijoj je osnovi različit koncept privrednog razvoja Tuzlanske regije, kao dodatni argument upo-trebljavao i mandžićev stav na početku sukoba sa Informbiroom.

U zaključcima sa proširene sjednice Izvršnog komiteta Predsjedništva CKSKBiH od 14. februara 1975. osuđuje se djelovanje “tuzlanske grupe” koju se, između ostalog, optužuje i da je ideološki srodna “sa informbirov-skim emigrantskim punktovima van zemlje”, da glorificiraju dostignuća istočnoevropskih zemalja “izražavajući svoju privrženost njima (...). Čla-novi grupe kompariraju naš politički sistem sa režimima u istočnoevrop-skim zemljama, a posebno u Sovjetskom savezu, veličajući i otvoreno se opredjeljujući za taj sistem”. Zbog toga je Izvršni komitet SKBiH povezao



148

djelovanje ove grupe u Tuzli sa tada uhapšenom tzv. Barskom grupom in-formbirovaca.

mandžića i tzv. Tuzlansku grupu kao informbirovce optužuje i Branko mikulić prilikom razgovora bosanskih i hrvatskih komunista 10. oktobra 1975. u Zagrebu. mikulić je tom prilikom govorio o informbirovskoj grupi uhapšenoj u Bosanskoj krajini, te naveo kako je prije toga otkrivena i jedna informbirovska grupa u Baru, zatim u Tuzli, a te su grupe djelovale i sa pozicija nacionalizma. “Za razliku od one Tuzlanske (grupe, H. K.) koja je djelovala sa pozicija muslimanskog, ova (tj. krajiška, H. K.) je djelovala sa pozicija velikosrpskog nacionalizma”. mikulić kaže da su zaključili da se radi o dobro organiziranim informbirovskim grupama i da se u narednom razdoblju treba ozbiljno zabaviti njima.17

Epilog raskola sa Pašagom mandžićem je poznat, a ja ovom prilikom samo skrećem pažnju i na ove optužbe koje čitavu tu grupu optužuju da djeluju i sa informbirovskih pozicija. Doduše, nisam pronašao u arhivskoj građi da je u tom obračunu sa mandžićem izravno korišteno njegovo mi-šljenje iz sredine 1948, nego se gotovo diskretno nastoje prikazati njegove veze sa informbirovcima sa kraja 1960-ih i početka 1970-ih godina. Ali, sigurno je bilo poznato mandžićevo mišljenje u sukobu sa Informbiroom 1948, mada se nije koristilo iz prostoga razloga što bi se oživljavanje tih diskusija negativno odrazilo ne samo na mandžića, nego i na Čolakovića, te je to početkom 1970-ih godina izbjegavano.

Zaključak

Rukovodstvo komunističkog pokreta u Bosni i Hercegovini je u vezi su-koba KPJ sa Informbiroom u početku pokazivalo znake kolebanja. Većina članova Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu je smatrala kako su predstavnici KPJ trebali ići na zasjedanje Informbiroa, a neki su čak smatrali i kako optužbe Informbiroa na način rada KPJ imaju svoje utemeljenje. Ta kolebanja unutar Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i

17 AH, CKSKH, Strogo pov. i pov., br. 1355



149

Hercegovinu postala su evidentna na zasjedanju 1. i 2. jula 1948, ali je brzo reagirao jugoslavenski vrh i 7. jula 1948. održan je sastanak CKKPJ i PKKPJ za Bosnu i Hercegovinu, na kojem su svi članovi Pokrajinskog ko-miteta, koji su se kolebali, prihvatili zvaničan stav CKKPJ i podržali Tita. Iako će ubrzo krenuti hapšenje svih koji su barem malo pokazivali sumnje u stavove CKKPJ, niko od članova Pokrajinskog komiteta, koji su u početku pokazivali sumnje, nije kažnjen. međutim, stradali su neki manje rangirani ministri u Vladi Bosne i Hercegovine, koji su se u svojim stavovima dobrim dijelom oslanjali na početne stavove pojedinih članova Pokrajinskog komi-teta. mnogo godina nakon završetka sukoba, početkom 1970-ih godina, u političkim obračunima sa Pašagom mandžićem, jedna od optužbi koja mu se stavljala na teret, bila je i djelovanje sa pozicija Informbiroa. Problem je što Informbiroa već dugo nije bilo, pa se to uglavnom odnosilo da ispolja-vanje određenih simpatija prema Sovjetskom savezu. Da li je u pitanju bio naknadni obračun? ■


150

mOSTARSKO SAVJETOVANJE 1966. GODINE

mostarsko savjetovanje održano 30. septembra 1966. dosad je spominjano u literaturi i ono je, uglavnom, smatrano prekretnicom u razumijevanju nacionalnih odnosa u Bosni i Hercegovini nakon Drugoga svjetskog rata. Ono je otvorilo hrvatsko pitanje, odnosno “ukazalo na različite oblike obe-spravljenosti hrvatskog stanovništva zapadne Hercegovine”, ali i omogući-lo ulazak u novu etapu “muslimanskog pitanja” koje će u narednih nekoliko godina biti vrlo prisutno u političkim debatama. Savjetovanje je označilo otvaranje procesa za stjecanje ravnopravnosti različitih naroda i različitih religija u Bosni i Hercegovini.1

mostarsko svajetovanje je samo najznačajnija manifestacija jednog du-žeg procesa kojega su bosanskohercegovački komunisti vodili radi stjecanja ravnopravnog statusa Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji. U tom je procesu bilo različitih etapa, bilo je i različitih pogleda unutar same komunističke elite, ali je glavna partijska struja ipak dovela do ovog mo-starskog savjetovanja, “otvaranja” zapadne Hercegovine i njezina uklapanja u šire integracione procese.

Značaj mostarskog savjetovanja treba sagledavati kroz odnos politič-kog centra i političke periferije, i tu je moguće uočiti barem dva kruga: u prvom je Bosna i Hercegovina predstavljala političku periferiju u od-nosu na jugoslavenski državni centar, pri čemu je cilj ovog savjetovanja bio jačanje Bosne i Hercegovine kao političke periferije, i to integriranjem pojedinih političkih periferija u Bosni i Hercegovini oko jednog, bosan-

1 Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sarajevo 1998., 229.-230. Filandra sav-jetovanje ocjenjuje važnim jer je ono, prema njegovom mišljenju, označilo “prihvatanje postojanja različitih naroda i različitih religija u Bosni. Religijsko i nacionalno pitanje u bosanskoj politici zadobiva pravo građanstva”.


Mostarsko savjetovanje 1966. godine

151

skohercegovačkog, republičkog centra; drugi krug odnosa podrazumijevao je razumijevanje mostara kao regionalnog centra, a ostali hercegovački di-jelovi, uključujući i krajeve u zapadnoj Hercegovini, imali su funkciju po-litičke periferije. Pokazalo se, međutim, da ovaj drugi krug odnosa centar – periferija nije bio posve jasan, jer se već osjećala određena “napetost” u tim odnosima, čemu je mogla doprinositi i odluka o ukidanju srezova sre-dinom 1966. godine,2 što je značilo određeno gubljenje moći dotadašnjih regionalnih političkih centara. U takvoj atmosferi određenog sukobljavanja oko distribucije moći između regionalnih i lokalnih političkih identiteta došlo je do ovoga mostarskog savjetovanja 1966. godine.

mogli bismo taj proces sagledavati u kontekstu odnosa različitih slo-jeva identiteta: lokalni, regionalni, nacionalni, državni. U slučaju mostar-skog savjetovanja u pitanju je bilo integriranje zapadne Hercegovine sa prepoznatljivim regionalnim identitetom u okviru republičkog bosansko-hercegovačkog identiteta. Prema modelu koji je istražujući Bosnu i Her-cegovinu primijenio njemački historičar Holm Sundhaussen, a u kojemu definira pojmove ”lokalni”, ”regionalni”, ”državni”, ”nacionalno-teritorijal-ni” identitet,3 možemo zaključiti kako je prostor zapadne Hercegovine ipak teško definirati u tako postavljenom modelu. Naime, Sundhaussen pod re-gijom podrazumijeva ”dio jedne države ili područje podijeljen[o] između dvije ili više susjednih država: poddržavni teritorij ili teritorij u graničnom području više država sa sopstvenim profilom. Regionalni identitet je zasno-van na jednakostima (stvarnim ili konstruiranim), koje razlikuju dotični teritorij i njegove stanovnike od okoline (pri čemu ta različitost nije identič-na sa ekskluzivnošću). Uglavnom se tu radi o zajedničkim karakteristikama kojima se pripisuje duga tradicija: npr. historija sa političkim, kulturalnim i/ili etničkim specifičnostima”. Uz to, Sundhaussen govori i o nacionalno-prostornom identitetu, pod čime podrazumijeva identificiranje sa jednim

2 Skupština SR Bosne i Hercegovine je 27. aprila 1966. donijela Ustavni zakon o ukidanju srezova, prema kojemu od 30. juna 1966. prestaju funkcionirati srezovi, a nadležnosti sa srezova se prenose na općine ili izravno na republički centar. (Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, br. 14, Sarajevo, 7. maja 1966, 105-106). 3 Holm Sundhaussen, “Od mita regije do ‘države na silu’: metamorfoze u Bosni i Herce-govini”, Prilozi, br. 38, Sarajevo 2009., 11-30.



152

teritorije ”koji se od strane jedne nacije smatra sopstvenim prostorom. Bu-dući da se ovaj prostor ne mora poklapati sa jednom državom potrebno je i smisleno praviti razlike između državnog i nacionalno-prostornog identi-teta od slučaja do slučaja”. Tako bi prostor zapadne Hercegovine, s obzirom na nacionalnu strukturu i granicu sa Hrvatskom, sukladno ovom Sundhau-ssenovom modelu, mogao biti tretiran i kao nacionalno-prostorni identitet.

Ipak, prostor zapadne Hercegovine najbolje je promatrati kao neku vr-stu modificiranog lokalnog, regionalnog i nacionalno-teritorijalnog identi-teta sa političkim, kulturnim, religijskim i etničkim specifičnostima. Jugo-slavenski su komunisti, međutim, čitavu Hercegovinu smatrali zasebnom regijom, dok je prostor zapadne Hercegovine za njih predstavljao prostor sa zasebnim lokalnim identitetom uklopljenim u širi, hercegovački, regionalni identitet koga su oni priznavali, kako to pokazuju brojne adminstrativne podjele koje je Bosna i Hercegovina preživljavala poslije Drugog svjetskog rata, a u svim tim podjelama je prostor čitave Hercegovine činio jednu ad-ministrativnu cjelinu, bez obzira kako se ta cjelina nazivala (oblast, okrug, srez i td), uz povremene izmjene prostorne obuhvatnosti te cjeline.4 Ali, unutar tog regionalnog identiteta komunisti su također bili svjesni postoja-nja zasebnih lokalnih identiteta (ne ulazeći, za sada, u analizu komunistič-kog odnosa prema tim lokalnim identitetima), pri čemu je za njih zapadna

4 Vera Katz, “Administrativno-teritorijalno uređenje u funkciji organizacije vlasti u Bosni i Hercegovini (1945-1953)”. Historijska traganja, br. 1, Sarajevo 2008., 125-178); Ad-nan Velagić, Hercegovina od 1945. do 1952. Društveno-političke i privredne prilike, mostar 2008.; mada je ovaj komunistički pristup administrativnim podjelama u sebi sadržavao i određene ideološke poruke u skladu s proklamiranim konceptom stvaranja novog je-dinstva različitih nacija, tu ipak treba uočiti i postojanje historijskih argumenata. Vidi: Jevto Dedijer, Hercegovina. Antropogeografske studije. Sarajevo 1991. (prvo izdanje 1909.); Draga mastilović, Hercegovina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1918-1929), Beo-grad 2009.; Vidjeti također i niz tekstova objavljenih u časopisu Status (br. 8, mostar 2005/2006, 66-149), pri čemu posebnu pažnju skrećem na Ivo Lučić, “Ima li Hercegov-ine? (Tko i zašto negira Hercegovinu i Hercegovce?), Status, br. 8, mostar 2005./2006., 99-121; Za antropološki pogled na povijest Hercegovine u kasnoosmanskom razdoblju vidjeti: Hannes Grandits, Herrschaft und Loyalität in der spätosmanischen Gesellschaft. Das Beispiel der multikonfessionellen Herzegovina. Wien-Köln-Weimar, 2008.; Isti, “Ambiva-lentnost u socijalističkoj nacionalnoj politici Bosne i Hercegovine u kasnim 1960-im i u 1970-im: perspektive odozgo i odozdo”. Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka. Zbornik radova. Sarajevo 2009., 15-38).



153

Hercegovina predstavljala upravo to – neku vrstu lokalnog identiteta, od-nosno prostor sa izrazitom hrvatskom nacionalnom većinom.5 Pokazat ću to na nekoliko primjera iz 1950-ih godina, kada se sve više i sve češće poči-nje debatirati o stanju u zapadnoj Hercegovini zbog slabog utjecaja kojega su komunisti imali na tom prostoru.

Pojava sve masovnijeg iseljavanja (emigriranja) iz Hercegovine u ino-stranstvo bila je povod za pokretanje ozbiljnije rasprave o stanju u Herce-govini, pogotovo jer su ti podaci ukazivali na slabu poziciju komunista na prostoru zapadne Hercegovine. Na sjednici sekretarijata Sreskog komiteta SK mostar 19. maja 1960. mirko Brenjo, govoreći o političkom stanju u Hercegovinu, iznosi podatke da je tokom Drugog svjetskog rata sa tog pro-stora oko 34.000 ljudi sudjelovalo na strani neprijatelja, od toga je 15.000 izginula, oko 15.000 takvih živi i dalje na tom području, a ako 2.000 je u emigraciji. Suđeno je oko 16.500 ljudi, svaki 6-7 odrasli građanin je kri-vično gonjen, a broj bi bio i veći ukoliko bi se tom broju dodali oni koji su “administrativno gonjeni”. On naglašava kako je rašireno bježanje, posebno iz zapadne Hercegovine, u inostranstvo. “Sada se priprema da bježi oko 500 ljudi”.6

U posebno urađenoj analizi o bjekstvima u inostranstvo iz Hercegovi-ne (septembar 1960) naglašava se kako se do 1954. broj prebjegao kretao oko 30 godišnje, a od 1955. taj broj se značajno uvećavao, tako da je u prvih devet mjeseci broj prebjega iznosio 256, ali znatan je broj spriječen. Navodi se da “trenutno oko 600 lica namjerava iz Hercegovine pobjeći”.7

5 Jugoslavenski komunisti su krajem 1950-ih i početkom 1960-ih godina pod zapad-nom Hercegovinom podrazumijevali tadašnje općine: Čapljina, Čitluk, Drežnica, Grude, Lištica, Ljubuški, dio mostara, Posušje, Prozor i Seonica. Sve su to bili krajevi sa ap-solutnom hrvatskom nacionalnom većinom. Vidjeti: Arhiv Hercegovačko-neretvanskog kantona (dalje: AHNK), Sreski komitet Saveza komunista Bosne i Hercegovine mostar (dalje: SKSK mostar), kut. (dalje: k.) 137, Stanje privrede na području “zapadne Herce-govine”, mostar 10.7.1958; O broju i strukturi stanovništva na tom području vidjeti u Stanovništvo Bosne i Hercegovine po narodnosnom sastavu. Zagreb, 1995.6 AHNK, SKSK mostar, k. 44, Zapisnik sa sastanka sekretarijata Sreskog komiteta mo-star, 19.5. 1960.7 AHNK, SKSK mostar, k. 42, Analiza o bjekstvima u inostranstvo iz Hercegovine (sep-tembar 1960).



154

Najviše je prebjega iz zapadne Hercegovine (Čapljina, Čitluk, Grude, Li-štica, Ljubuški, mostar i Posušje). Najviše je bjegunaca sa sela, uglavnom su Hrvati (93%), mlađi i neoženjeni ljudi, koji emigriraju prije odsluženja vojnog roka.

Politički problemi u Hercegovini, posebno u zapadnom dijelu, od 1950-ih godina bili su često raspravljani na partijskim sastancima. Tako je, na primjer, Ante miljas u svojoj diskusiji na sreskoj konferenciji SK mostar 9. jula 1955. godine, kojoj je predsjedavao Džemal Bijedić, a glavni referat podnio Franc Novak, govorio o političkim problemima na terenu, posebno na području Lištice. “Razni neprijateljski elementi skloni su da diskutuju kako se u zapadnoj Hercegovini malo uradilo, kako je zapostavljena teška industrija i skoncentrisana u Bosnu. Naravno, takve parole, kad se radi o životnom standardu, ljudi lako prihvataju. Činjenica je da je Savez komu-nista u Sreskom komitetu u tom pravcu malo učinio. Isto tako činjenica je da baš takvi reakcionarni elementi formiraju takvo mnjenje, a komunisti su često samo posmatrači. Često puta te parole i sami prihvataju i njihovi su nosioci. Zato računam da je jedan od osnovnih političkih zadataka u tom kraju Lištice da se raščisti pitanje privredne izgradnje, da se objasni onaj naš specifični put razvitka naše industrije, jer inače te mase su u stanju da idu pogrešnim putem i da se kod njih stvara šovinizam, koji može da rodi i teške posljedice”.8

Naredne godine također je na sastanku sekretara općinskih komiteta SK održanom 5. oktobra 1956. diskutirano o stanju u zapadnom dijelu Hercegovine.9 Bio je to pripremni sastanak za širu raspravu na sreskom ko-mitetu SK mostar, a akcenat je bio na političkom stanju u općinama, dok su ekonomska pitanja, koja su mogla otvarati mogućnosti za realnije sa-gledavanje stanja u ovom dijelu zemlje, ostala izvan domašaja diskutanata. Zbog toga je zaključeno da se o stanju u zapadnoj Hercegovini raspravlja ne samo u kontekstu političke situacije nego u znatno širem kontekstu, uključujući i privredne odnose.

8 AHNK, SKSK mostar, k. 41, Zapisnik sa Sreske konferencije mostar, 9.VII. 1955.9 AHNK, SKSK mostar, k. 42, Zapisnik sa sastanka sekretara općinskih komiteta podržanog 5.X. 1956.



155

Na sastanku sreskog komiteta SKBiH mostar 11. decembra 1956. Franc Novak je upozorio na djelovanje studenata iz zapadne Hercegovine koji su studirali u Zagrebu, te na djelovanje emigracije sa ovog područja i na djelatnost klera. Sve se to u ovom Novakovom referatu smatra neprijatelj-skim aktivnostima, ali je važno skrenuti pozornost na činjenicu da Novak ukazuje na privredne probleme koji se negativno odražavaju na političko stanje. 10 međutim, nije se otišlo dalje od ukazivanja na probleme. Čak se kao jedan od zaključaka sa ovog sastanka navodi potreba boljeg informi-ranja ljudi iz zapadne Hercegovine “sa smjernicama društvenih planova federacije i republike”, kako bi se propagandno djelovalo u tom kraju, što je samo značilo konstruiranje virtualne stvarnosti i pokušaj da se stanovniš-tvo propagandom uvjeri u tu virtualnu stvarnost, pa se insistira “na širenju mreže radio aparata i rasturanja štampe u većem broju primjeraka. Na taj način će se onemogućiti da pojedini neprijateljski raspoloženi elementi ne-obavještenost ljudi koriste u svoje ciljeve”.

Nakon toga je održan niz sastanaka partijskih organizacija u Čapljini, Ljubuškom, Livnu i drugim mjestima, a početkom 1957. održano je i po-sebno savjetovanje sreskog komiteta SK mostar posvećeno organizacionim pitanjima.11 Savjetovanje je otvorio Džemal Bijedić, koji je tada obavljao dužnost predsjednika Sreskog narodnog odbora, a uvodni referat je podnio sekretar sreskog komiteta SK mostar Franc Novak. Vlado Šegrt je u disku-siji odmah istakao kako zabrinjava stanje na području Ljubuškog, Gruda, Prozora, Lištice i Jablanice, jer je veliki broj članova isključen iz Partije, a i utjecaj klera je veliki. “mislim da smo i mi u Sarajevu griješili kad smo oštro postavljali pitanje religioznosti i kada su drugovi u Ljubuškom, Li-štici i drugim mjestima isključivali drugove zbog manjih vjerskih obreda. Time smo te ljude otstranjivali iz našeg tabora u tabor klera, a poslije kad se postavlja pitanje klera napadamo kler kao kler, napadamo crkvu, a ne izdvajamo pojedine sveštenike koji su neprijateljski raspoloženi”. Također kritizira rad partije na terenu. ”Ima čitavih krajeva u kojima mi ne bi znali

10 AHNK, SKSK mostar, k. 42, Zapisnik sa sastanka Sreskog komiteta SKBiH mostar 11.XII. 1956.11 AHNK, SKSK mostar, k. 37, Zapisnik sa Savjetovanja Sreskog komiteta Saveza komu-nista mostar, održanog dana 1.II. 1957.



156

šta se radi i čitavi ti krajevi mogli bi da se odmetnu da nije UDB-e, a da mi o tome ne bismo znali”. Veli kako je zadatak partije da omasovi svoje članstvo, naročito u hrvatskim krajevima. “mi treba da pođemo od postav-ke da za našeg života nećemo raščistiti sa religioznošću, a naš je zadatak da narod koji je religiozan pridobijemo tako da on bude naš vjeran saradnik u izgradnji socijalizma. Sa onim sveštenicima koji to hoće treba da sarađuje-mo (...) Jedino tim putem i omasovljenjem partijskih organizacija možemo popraviti stanje u zapadnoj Hercegovini (...) mi treba da imamo u vidu to da ako jedna omladinka sa sela nije otišla na crkveni skup neće se ni udati. Intelektualci se bore da uđu u članstvo u SK, a kod seljaka to nije slučaj”.

Džemal Bijedić je na ovom savjetovanju govorio o pitanju prijema novih članova u Savez komunista. Ponavlja podatke iz referata kojega je podnio Franc Novak, iz kojih se vidi da je u razdoblju od 1952. do 1956. iz Saveza komunista isključeno u mostarskom srezu 1790 članova zbog religiozanih manifestacija. Bijedić naglašava da je nakon V. kongresa bilo kampanjskog prijema u SK, ali i kampanjskog isljučivanja iz SK.

Mi moramo da pođemo od osnove da je sa članom SK nespojiva manifestacija religioznosti. Ako pođemo od postavke Statuta SK može se desiti to da primimo ovakve ljude. Činjenica je to da mi u našim selima i preduzećima imamo i te kako mnogo antireligioznih ljudi. Baš takvih ljudi imamo mnogo u selima i preduzećima. Ja mislim da ovakvi kakvi postoje da su to dobri ljudi koji rade u svim mogućim radnim akcijama i nije tačno da naš svaki čovjek ispoljava i ispunjava religiozne običaje i ide u crkvu. Uvjeren sam da u našim selima ima mnogo mladih ljudi koji ne idu u crkvu osim prilikom vjenčanja i krštenja. Mislim da mi imamo mnogo takvih ljudi ali ih ne vidimo.

U nastavku govora Bijedić osuđuje ponašanje jednog ateiste, koji je na nekom crkvenom zboru isključio struju u crkvi i time izazvao revolt stanov-ništva vjernika, koji su za to optuživali političke lidere.12 Bijedić zaključuje da se takvim ponašanjem samo nanosi šteta Savezu komunista. On navodi

12 Ante Ramljak je na ovom savjetovanju naveo primjer kako je jedan tehničar prilikom crkvenog zbora isljučio struju što je izazvalo političke probleme. Ramljak je naveo i još je-dan slučaj: “Ima slučajeva da neki ljudi napiju popa pa se onda tuku sa njim i izazivaju ga”.



157

i primjer kada su komunisti sazvali zbor birača u vrijeme kada se održava crkveni skup.

Ako se radi o jednom takvom području gdje ljudi odlaze u crkvu ja nikada ne bih zakazivao zbor u 9 sati nego u 11 sati. Treba biti toliko elastičan i sve ono što se može politički treba iskoristiti. (...) Antireligiozna propaganda, ako je vulgarna, samo može da nam šteti, a kod nas stvarno postoji jedna jaka i pravilna antireligiozna propaganda preko štampe, škola i sl. Sve je to ustvari jedna vrlo zdrava antireligiozna propaganda. Na primjer, nastavnik preko nastave prirodopisa vrši tu propagandu. Nikakva zdrava i korisna antireligi-ozna propaganda nije to kad sin svom starom ocu baci sa zida ikonu.

Na temelju tih informacija je početkom 1957. u Organizaciono-poli-tičkom sekretarijatu CKSKBiH sačinjena Informacija o nekim problemima iz rada organizacija Saveza komunista u hrvatskim krajevima. U toj se In-formaciji jasno isticalo kako je u krajevima sa hrvatskim većinskim sta-novništvom postojala široka kampanja usmjerena prema onima koji nisu podržavali partijsku politiku, što je imalo negativne političke posljedice na tom prostoru. Posebno je to bilo vidljivo kada je u pitanju bio odnos prema vjerskim aktivnostima stanovništva. “U svim analizama opštinskih komite-ta pitanje odnosa prema religiji se uzima kao najvažniji razlog teškoćama prilikom prijema Hrvata u SKJ”. To je bilo razlog, prema mišljenju u ovoj Informaciji, da je znatan dio Hrvata, koji je pristupio Komunističkoj partiji, bio isključivan iz članstva, što je, potom, dodatno kompliciralo stanje u tom dijelu zemlje. Uz to, navodi se da “u razgolićavanju neprijatelja ponekad se i pretjerano upotrebljavaju argumenti učešća u neprijateljskim redovima, a to ne pogađa samo neprijatelje, već i znatno veliku masu koja je zajedno sa njima učestvovala”, što negativno djeluje na poziciju komunističke vlasti u zapadnoj Hercegovini. “Ima više primjera da i sada prilikom odabiranja omladine u razne vojne škole, izboru milicionara, u dodjeljivanju stipendija i slično, presudnu ulogu igra držanje roditelja za vrijeme rata”, a nedovoljno se računa vodi i o nacionalnoj zastupljenosti kadrova u državnim instituci-jama. Kao primjer navodi se broj policajaca na području Hutova – Čapljina, gdje su u 4 policijske stanice od 30 policajaca svega 3 bili Hrvati, ali se navodi da i “kod znatnog dijela hrvatskog stanovništva još uvijek ima dosta šovinizma i nepovjerenja u Srbe i muslimane”, što je posljedica, kako se



158

navodi u ovoj Informaciji, “utjecaja neprijatelja” čije djelovanje “počiva na šovinizmu – borba protiv tzv. Srbo-komunizma, borba za stvaranje hrvat-ske države u kojoj bi bila uključena i Bosna. Kao argumente, pored ostalog, uzimaju i to da su Srbi na svim rukovodećim položajima”. U ovoj se Infor-maciji ta činjenica čak i ne negira jer “u nekim hrvatskim ili pretežno hrvat-skim opštinama Srbi i muslimani su na osnovnim rukovodećim mjestima”, ali se to pravda “nesmotrenosti u kadrovskoj politici”.

Ovakav pristup iskazan u pravljenju ove Informacije već je ukazivao da se stanje u zapadnoj Hercegovini počinje sagledavati u nešto širim okvi-rima, pa je na sastanku Sreskog komiteta KPBiH mostar 29. aprila 1957. Džemal Bijedić predložio da se načini sveobuhvatna analiza uspjeha ko-munista u pojedinim općinama Hercegovine, te mostarskog sreza u cijelo-sti, a ta bi analiza trebala poslužiti u političkoj borbi za mobilizaciju masa na idejama izgradnje socijalizma.13 Slijedio je čitav niz rasprava na partij-skim sastancima o stanju u Hercegovini. Na Trećem plenumu CK SKBiH održanom 20. juna 1957. Džemal Bijedić je diskutirao o privrednom ra-zvoju Hercegovine, ali je isticao i probleme s kojima se susreće stanovništvo u tom dijelu zemlje.14

Narednih godina debate o političkom i privrednom stanju u zapadnoj Hercegovinu nisu nestajale sa partijskih sjednica. Iako je još uvijek do-minirajuća teza bila ta da određena politička neprijateljstva prema komu-nističkoj vlasti imaju svoj korijen u historiji (čak u osmanskom dobu),15 sve se češće počinje ukazivati i na određene nepravilnosti u odnosu vlasti prema tom kraju. Zbog toga je koncem 1958. i početkom 1959, na inicija-

13 AHNK, SKSK mostar, k. 37, Zapisnik sa sastanka Sreske konferencije mostar, 29.april 1957.14 AJ, ACSKJ, II BiH, k1/5, Stenografske bilješke sa III plenuma CKSKBiH održanog u Sarajevu 20. juna 1957. 15 AHNK, SKSK mostar, k. 53, Opštinski komitet SK Lištica, br. 128/58 – Sreskom komitetu SK mostar, Političko-privredna analiza za razdoblje predratno, ratno i posle rat-no, 31.5.1958. U ovoj se analiza konstatira da u tom kraju “postoji još u izvjesnoj mjeri pritajena mržnja prema Srbima iako se ona rijetko ispoljava, jer nema za to pogodnih mogućnosti. Dok je mržnja prema muslimanima jedina na vjerskoj osnovi i to kod starijeg življa, koji vuku korjene od turske vladavine”.



159

tivu sekretarijata Sreskog komiteta, održano nekoliko proširenih sastanaka Sreskog komiteta SK mostar na kojima se debatiralo o stanju u privredi, prosvjeti, kulturi i političkom stanju na području sreza mostar. Na jed-nom takvom sastanku održanom u januaru 1959. diskutiralo se o stanju u srezovima Čapljina, Čitluk, Grude, Lištica, Ljubuški, Posušje i Prozor, dakle uglavnom o zapadnoj Hercegovini. U uvodnom referatu na ovom sastanku ističe se kako je razvoj ovoga kraja nakon Drugog svjetskog rata obilježen historijski naslijeđenom ekonomskom zaostalošću, snažnim po-litičkim utjecajem raznih građanskih i nacionalističkih stranaka, te poseb-no “i što je vrlo važno – kao rezultat dugogodišnjeg i smišljenog uticaja reakcionarnog klera”.16 Nedovoljnom razvoju ovoga kraja nakon Drugog svjetskog rata, prema ocjeni na ovom sastanku, doprinose još i “tradicija, patrijarhalni odgoj, primitivizam, konzervativizam, veze s inostranstvom itd. (...) Tu su i ostaci poraženog neprijatelja, koji s vremena na vrijeme djeluju i objektivno permanentno smetaju sređivanju stanja na ovom po-dručju, tu se nadovezuje i uticaj političke i ekonomske emigracije, strani, nama tuđi i neprijateljski uticaji itd. Nema šta, situacija vrlo složena i za pozitivno rješavanje vrlo komplikovana”. Na ovom sastanku glavni cilj je bio sagledavanje poslijeratnog razvoja tog kraja i definiranje ključnih pro-blema u tom razvoju. Nisu se, međutim, komunisti mogli pohvaliti nekim značajnim uspjesima na polju privrednog razvoja ovog kraja, koji je i dalje ostao uglavnom usmjeren na poljoprivredu što se može vidjeti iz podatka da je u to vrijeme na prostoru zapadne Hercegovine svega 3% stanovništva radilo u industriji. Zato su kao svoju zadaću isticali “intenzivniju privrednu izgradnju ovih područja”, pri čemu se posebno apostrofiralo “pronalaženje mogućnosti privrednog oživljavanja područja Prozora i Posušja”, dok bi istodobno “u privrednoj orijentaciji na ovom području trebalo ići na iz-gradnju industrijske baze, koja odgovara našim mogućnostima, najvjero-vatnije u Ljubuškom, što bi pomoglo brže ekonomsko podizanje čitavog područja, a vrlo je važno i stvaranje radničke klase koja bi vršila ozbiljan uticaj na razbijanje starih i stvaranje novih socijalističkih odnosa”. Ovo je još jedan dokaz da je ideološka osnova komunističkog koncepta industrija-lizacije ležala upravo u ovoj želji da se izgradi brojna radnička klasa, preko

16 AHNK, SKSK mostar, k. 53, Referat o stanju i odnosima u zapadnoj Hercegovini, mostar 16. januara 1959.



160

koje bi Komunistička partija, kao prevashodno partija radničke klase, bila u stanju steći kontrolu nad čitavim društvom. Problem je jedino da se to u ovom dijelu Hercegovine počelo shvatati tek gotovo dvije decenije nakon završetka Drugog svjetskog rata.

U ovo se vrijeme još uvijek nije bilo spremno otvoreno priznati da se griješilo u politici prema zapadnoj Hercegovini nakon Drugog svjetskog rata. Tako se, na primjer, samo konstatira da “kadrovska politika u prosvjeti, kako u pogledu stručnih i političkih kvaliteta, tako i u pogledu razmještaja kadra, ne zadovoljava”. Tek će se nekoliko godina kasnije otvoreno priznati da je među prosvjetnim kadrom bilo puno nehrvatskih kadrova koji su ov-dje došli iz drugih krajeva, dok je malo bilo hrvatskih prosvjetara. Priznaje se, doduše, da ima nerazumijevanja u politici omasovljenja partijskog član-stva, a kao opravdanje pojedine partijske organizacije navode “veze ljudi ovih krajeva s ustaškim pokretom u toku rata i ostacima toga pokreta po-slije rata, religioznost kao posljedica djelovanja klera itd. Te pojave stoje, o njima se mora voditi računa, ali isto tako mi, u interesu osvajanja masa, nji-hovog uključivanja u procese izgradnje socijalizma, moramo pokazati više razumijevanja, elastičnosti i političkog refleksa. Ne mogu se vječito svi ljudi, ili većina, a naročito omladina, jednog šireg i mnogo naseljenog područja vezati za grijehe iz rata, a ima, istina rjeđe, takvih slučajeva. To, u najmanju ruku, vrijeđa, stvara apatiju ne samo prema nosiocima takvih shvatanja, već prema socijalizmu kao sistemu”. Ovo je već bio nagovještaj u krugu sreskog komiteta da je nužno sa zapadne Hercegovine skidati hipoteku ustaštva, odnosno kako bi “u interesu izgradnje socijalizma” bilo potrebno oslobađati se te hipoteke.17 Nekoliko godina poslije ovog sastanka to će jasno doći do izražaja na velikom savjetovanju u septembru 1966. godine.

17 Ne bi trebalo odbaciti potrebu dubljeg istraživanja promjene odnosa jugoslavenskih komunista tokom 1960-ih godina prema onim krajevima u kojima tokom i nakon rata njihov utjecaj nije bio dovoljno primjetan. U vrijeme kada se otvaralo pitanje opstanka Jugoslavije očito su projugoslavenski orijentirani komunisti tražili širu društvenu podršku za ostvarenje svojih ciljeva. No, takva promjena kursa mogla je izazvati i negativne reakcije u drugim krajevima. Ako su te reakcije bile motivirane čak i jačanjem nacionalizma u po-jedinim nacionalnim zajednicama, ne bi trebalo isključiti činjenicu da se jedan dio osjećao zapostavljanim u odnosu na druge nacionalne zajednice. General Gojko Nikoliš je u svo-jim sjećanjima zabilježio da je tokom 1967. uputio nekoliko pisama Titu i Bakariću žaleći se na zapostavljanje u razvoju krajeva u Hrvatskoj naseljenim srpskim stanovništvom, ali



161

U analizi uzroka, toka i posljedica mostarskog savjetovanja 30. sep-tembra 1966, osim ovoga političkog stanja na terenu, valja imati u vidu i činjenicu da se početkom 1960-ih već počelo otvarati pitanje opstanka jugoslavenske države i da je određen proces demokratizacije bio na pomo-lu. O stanju u zapadnoj Hercegovini je do sredine 1960-ih razgovarano uglavnom na sjednicama sreskog komiteta, a potom je to postalo važno pi-tanje za najviši partijski vrh. Na sjednici Izvršnog komiteta CKSKBiH, 22. septembra 1965. godine donesena je Odluka da se pripremi jedna analiza političkog stanja u zapadnoj Hercegovini. “Smisao analize je da se daju po-litički odgovori na karakteristične političke manifestacije u jednom dužem vremenskom periodu u Hercegovini, posebno njenom zapadnom dijelu. Radi sprovođenja ovog zaključka Izvršnog komiteta određena je grupa u sastavu: Uglješa Danilović, Ivo Jerkić, Ismet Kreso, koji treba da naprave koncepciju izrade analize i sa njom upozna Sekretarijat IK CK SKBiH.”18 Za izradu analize predloženo je da se angažiraju osim političkih aktivista i niz ekonomista, profesora, politologa, među kojima mile Alilović, Jakov Arapović, Božo Bevanda, Dragan Blažević, Ante Budimir, Esad Ćimić, Salko Ćurić, Branko Dželetović, milorad Ekmečić, Jure Galić, Petar Ju-kić, mile Kondža, Ante miljas, Viktorija matijević, Petar Oreč, Ferdo Pa-lac, mahmut Pehlivanović, Ante Ramljak, mate Šalinović, marko Šunjić i Ante Vrdoljak.19

Analiza je bila napravljene već koncem februara 1966, a razmatrana je na proširenoj sjednici Izvršnog komiteta CKSK Bosne i Hercegovine 30.

su, prema njegovim sjećanjima, odgovori bili otprilike ovakvi: “moramo najpre smiriti situaciju u krajevima koji nam za vreme NOR nisu bili, niti su sada, potpuno politički skloni. Kordun je naš, jer je to dokazano u ratu. Kordun treba i sada da bude strpljiv i mi računamo na njegovu političku svest”. [Gojko Nikoliš, Zapisi pod pritiskom, Beograd 1988, 239-253, citirano prema: mile Bjelajac, “Proizvođenje novih nacija, novih manjina i teritorijalna pitanja (Koncept konkurentske države na tlu Srbije)”. Nations, States and Diasporas of the former Yugoslavia. Nacije, države i dijaspora na prostoru bivše Jugoslavije. Sremska Kamenica, 2009, 130.]18 AJ, CKSKBiH, IKCKSKBiH, K. 2/24, Zapisnik sa sastanka IK CKSKBiH, 22.9.1965.19 AHNK, SKSK mostar, k. 137, Prijedlog radnog programa za izradu analize o društveno-ekonomskom stanju i odnosima u mostarskom srezu s posebnim osvrtom na zapadni re-gion, bez datuma.



162

maja 1966. godine. Početkom juna Izvršni komitet je u dogovoru sa Sre-skim komitetom odlučio da se održi savjetovanje o pitanjima koja su bila predmet Analize. Organizatori Savjetovanja su bili Izvršni komitet CKSK Bosne i Hercegovine i Sreski komitet mostar. Pretpostavljam da je datum savjetovanje prolongiran zbog Brionskog plenuma i uklanjanja Aleksandra Rankovića, te je održano tek 30. septembra 1966. u mostaru.

Na savjetovanju su sudjelovali članovi CKSKJ i članovi CKSKBiH sa područja Hercegovine, članovi Kontrolne i Revizione komisije, save-zni i republički zastupnici, generali JNA, članovi Sreskog komiteta, raniji društveno-politički aktivisti iz Hercegovine koji su u to vrijeme živjeli u drugim dijelovima zemlje, veći broj političkih aktivista iz općina zapadne Hercegovine, te predstavnici CKSK Hrvatske, Kotarskog komiteta Split i Garnizona JNA iz mostara.

Za savjetovanje je vladao veliki interes među političkim aktivistima, pogotovo s obzirom na to da su u Analizi pokrenuta vrlo važna pitanja, kao što su neki aspekti kadrovske politike, odnosi Saveza komunista i reli-gije, problemi međunacionalnih odnosa, pojave nacionalizma i šovinizma, utjecaj Saveza komunista na javno mnjenje, pitanja iz oblasti obrazova-nja i kulture, nesporazumi i neujednačeni stavovi u vezi s odlaskom radne snage u inozemstvo, odnosi institucija vlasti i vjerskih zajednica, teškoće i problemi u vezi sa školovanjem omladine, pitanja međukomunalne sarad-nje sa posebnim osvrtom na ulogu mostara kao najrazvijenijeg centra u Hercegovini, problemima u općinama koje graniče s drugim republikama i tako dalje.20 mnoga od ovih pitanja su i ranije bila predmet razmatranja na sjednicama komunističkih aktivista, ali je na ovom savjetovanju prvi puta ukazano na svu ozbiljnost tih problema i priznati određeni propusti koje je činila vladajuća partija u odnosu prema zapadnoj Hercegovini, pod čime su se podrazumijevale općine Čapljina, Čitluk, Ljubuški, Grude, Posušje, Lištica, Drežnica, Prozor, Seonica i zapadni dio općine mostar. Analiza je napravljena i ona je, dakle, bila osnova za raspravu 30. septembra 1966. godine.21

20 AJ, CKSKBiH, k. 5, Informacija o savjetovanju u mostaru, Sarajevo 5. maja 1967. 21 AHNK, mostar, fond Narodni odbor sreza (dalje: NOS) mostar, k. 137, Osnovne



163

U samoj Analizi razmatrana su i pitanja koja su se odnosila na širi pro-stor Hercegovine, ali je u fokusu interesa bilo stanje u zapadnoj Hercego-vini. Ukazano je na probleme privrednog zaostajanja, ali i istaknuti pravci daljeg razvoja (pri čemu se posebno naglasila želja za razvojem aluminijske industrije), istaknut problem odlaska radne snage u inozemstvo, pretežito u Njemačku, pri čemu se posebno skretala pažnja na činjenicu da policijske vlasti vode najviše računa o tim ljudima. Posebno je apostrofiran nedovo-ljan razvoj školske mreže na prostoru zapadne Hercegovine u odnosu na školsku mrežu u drugim dijelovima Hercegovine, što je u narodu izazi-valo “različite komentare o nacionalnoj ravnopravnosti, a kod političkih kadrova izvjesne zabune i osjećaj da je kurs za otvaranje škola u krajevima koji su imali veće učešće u ratu dirigovan iz centra”. Zbog toga je u Ana-lizi konstatirano kako bi u buduće trebalo voditi više računa o školskom sistemu, te posebno o školskom kadru u zapadnoj Hercegovini “na kome živi kompaktno hrvatsko stanovništvo, a gdje su dugo vremena, u velikom broju, poslove u školstvu obavljali prosvjetni radnici drugih nacionalnosti”. Naglašen je i problem slabog prijema đaka iz zapadne Hercegovine u vojne škole, kao i loša politika stipendiranja đaka koji su motivirani da studiraju u Beogradu i Sarajevu, a ne Zagrebu što je dovelo do “organizovanog nepri-jateljskog istupanja manjeg broja hercegovačkih studenata na zagrebačkom sveučilištu”.

Kao najveći nedostatak u djelovanju političkih aktivista u zapadnoj Hercegovini iznosi se “ocjenjivanje moralno-političkog lika mladog čovje-ka prema držanju njegovih roditelja ili rodbine u ratu”. Ovaj stav iz Ana-lize će biti kasnije najviše navođen prilikom davanja ocjena o vrijednosti i

društveno-ekonomske karakteristike Mostarskog sreza, s posebnim osvrtom na neke idejno-političke probleme u zapadnoj Hercegovini. Ova Analiza ima ukupno 56 gusto kucanih stranica i dosad ju je najopširnije koristio Šaćir Filandra u knjizi posvećenoj bošnjačkoj politici u 20. stoljeću, a o njoj je bilo riječi i u članku Husnije Kamberovića posvećenom odnosu Josipa Broza Tita prema bosanskohercegovačkoj vladajućoj eliti sredinom 1960-ih godina. U ovom radu, kao i i ranijem članku, koristim primjerak iz Arhiva HNK u mostaru, na koji mi je pažnju skrenuo dr. Ivo Lučić, kome ovom prilikom iskazujem zah-valnost za taj kolegijalni potez. Osim toga, dio materijala vezanih za ovo savjetovanje (ma-terijal pripremljen za savjetovnaje, Gačićev referat, mijatovićeva diskusija i Informacija o savjetovanju) mogu se naći u knjizi Savez komunista Bosne i Hercegovine u borbi za bratstvo, jedinstvo i ravnopravnost. Sarajevo 1977.



164

značaju savjetovanja. Bilo je to prvi put da vladajuća partija, pobjednica u ratu, priznaje da je griješila jer je čitav kraj tretirala kao neprijateljski zbog neprijateljskog djelovanja u ratu.

U novinskim najavama ovoga svjetovanja naglašavalo se da je to samo jedno u nizu planiranih savjetovanja s ciljem sagledavanja ekonomske i političke situacije u pojedinim regijama Bosne i Hercegovine.22 Činjenica da su i najava i izvještaj objavljeni na prvoj stranici lista Oslobođenje govori o tome koliki je značaj republički centar davao ovom regionalnom savjeto-vanju.23 Razlog tome je svakako nastojanje tadašnje vladajuće bosanskoher-cegovačke političke elite da ojača položaj Bosne i Hercegovine u okvirima jugoslavenske federacije u doba kada su gotovo svi nastojali jačati repu-bličke identitete. Bosna i Hercegovina je iskazivala veliko nezadovoljstvo položajem bosanskohercegovačke privrede i posebno cijenama bosansko-hercegovačkih proizvoda, te problemima u vezi s izgradnjom aluminijske industrije i završetkom izgradnje nekih infrastrukturnih objekata, pri čemu je ključni problem bio vezan za izgradnju pruge Sarajevo – Ploče. U tom smislu je pitanje zapadne Hercegovine, te pokušaj njene čvršće integracije u bosanskohercegovačke okvire, za tu elitu bio veoma važan.

Savjetovanjem je predsjedavao sekretar Sreskog komiteta Saveza ko-munista Bosne i Hercegovine mostar Vaso Gačić. On je u svom uvodnom izlaganju, ukazujući najprije na nerazvijenost tog regiona prije Drugog svjetskog rata, akcenat stavio na “nagli razvoj” Hercegovine poslije Dru-gog svjetskog rata, ali nije zaboravio naglasiti da su ekonomska zaostalost i bezakonja prije rata utjecali i na “konfrontaciju snaga u ovoj oblasti u toku Drugog svjetskog rata”. On je priznao da je iz različitih razloga, a posebno zbog potrebe “likvidiranja ostataka političkog neprijatelja”, 24 poslije rata bilo “krivog pristupa” prema stanju u Hercegovini. Taj pristup se, prema

22 “Savjetovanje o društveno-političkim problemima mostarskog sreza”, Oslobođenje, 30. septembra 1966., 1.23 “Povoljniji uslovi za razvitak Hercegovine”, Oslobođenje, 1. oktobra 1966., 1,4.24 “Povoljniji uslovi za razvitak Hercegovine”, Oslobođenje, 1. oktobra 1966, 1. U kas-nije objavljenoj verziji Gačićeva referata izraz “likvidiranje” zamijenjen je izrazom “onemogućavanje” (Uporedi Savez komunista Bosne i Hercegovine u borbi za bratstvo, jedin-stvo i ravnopravnost, 32).



165

njegovoj ocjeni, ogledao u “jednostranosti, uskom posmatranju prilika, is-ključivosti u sprovođenju pojedinih mjera i nevjerici u spremnost većeg dijela stanovništva da prihvati i podrži našu politiku”. Gačić je priznao da je dolazilo i do “nesporazuma među kadrovima, a to se prenosilo dalje na odnose između izvjesnog broja njih i stanovništva tih sredina”. Ukazao je i na “prenebregavanje značaja vjerskih osjećaja masa, podvojenost prema nji-hovom ispoljavanju, a posebno jednostranost u njihovom političkom treti-ranju”, što je utjecalo na zaoštravanje odnosa i manifestiranje krutosti i “po-litičkog kaprica” prema “stanovništvu ovoga kraja”.25 Gačić je dalje kazao:

Uopštavanje i opterećivanje stanovništva događajima iz doba rata nanosili su ozbiljne štete političkim odnosima, stvarajući intimno nezadovoljstvo i unu-tarnju pobunu kod ljudi i ukorjenjujući osjećaj političke nejednakosti u odnosu na druge sredine i područja. Pripisivanje ratnih zabluda i grešaka mlađim generacijama dovodilo je do ozbiljnih problema. To se posebno odražavalo u politici školovanja omladine, u stavovima oko njenog prijema u vojne aka-demije, kod upućivanja u škole rezervnih oficira i podoficira, prijema u škole milicije i zapošljavanja u neke službe. I do danas neki od ovakvih pristupa nisu eliminisani.26

Da bi argumentirao takve ocjene Gačić je naveo kako su “prije dva mjeseca preko milicije u Lištici prikupljani podaci za 300 omladinaca koji podliježu vojnoj obavezi, naročito o držanju njihovih roditelja u ratu”, a naveo je i primjer da su dvojica mladića iz Posušja bila primljena u Školu rezervnih oficira , “ali su kasnije odbijeni s motivacijom, da su im roditelji poginuli kao pripadnici neprijatelja, premda obojica potiču iz dobrih po-

25 Ovdje navodim Gačićeve riječi prema izvještaju u listu Oslobođenje, s obzirom da su one u odnosu na objavljenu diskusiji vjerodostojnije. U objavljenoj diskusiji stoji da je is-kazivan politički kapric “prema pripadnicima hrvatske nacionalnosti, posebno u zapadnoj Hercegovini” (Uporedi Savez komunista Bosne i Hercegovine u borbi za bratstvo, jedinstvo i ravnopravnost, 33). međutim, na ovom savjetovanju je i sam Cvijetin mijatović upozorio na pogrešan pristup koji se ispoljavao i kroz Gačićev referat u kojemu je uporno izbjega-vao spomenuti hrvatsko ime nego je samo govorio o “stanovništvu ili narodu ovog kraja”. mijatović, doduše, ne spominje ime Vase Gačića, ali je vidljivo da je upravo on u svom referatu stalno spominjao “stanovništvo ovog kraja” i “narod ovog kraja”, a izbjegavao jasno kazati da se to odnosi na hrvatsko stanovništvo.26 Savez komunista Bosne i Hercegovine u borbi za bratstvo, jedinstvo i ravnopravnost, 33.



166

rodica. Otac jednog je čak poginuo kao partizan, a on sam je član SKJ od 1960. godine i vrlo aktivan u društvenom radu”. Gačić je ukazao na proble-me u zapadnoj Hercegovini u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, ali je on to nastojao svesti na krivo djelovanje pojedinaca:27

Proces demokratizacije u zapadnoj Hercegovini nailazio na grčevite otpore, upravo usljed birokratizacije pojedinaca i grupa i njihovih nastojanja za mo-nopolisanjem čitave političke misli i akcije, što je u narodu rađalo suprotne te-žnje, a posebno među intelektualnom omladinom koja se školovala u drugim sredinama i koja se s procesima birokratizacije tamo saživljavala (...) Ali, i pored očiglednog progresa i napretka na svim sektorima društvenog djelovanja, još uvijek su prisutna pojedinačna mišljenja koja ne priznaju da su cjelokupni društveni razvoj i politika Saveza komunista prema nacionalnom pitanju, i ravnopravnosti svih naroda, značajnije djelovali na izmjenu i evoluciju svi-jesti.

među sudionicima diskusije preovladavalo je priznavanje grešaka u odnosu prema hrvatskom stanovništvu u zapadnoj Hercegovini. Stjepan Dodik je izjavio da su “na području zapadne Hercegovine mnogi ljudi ne-osnovano sumnjičeni i to samo zbog političkih opredjeljenje njihovih po-rodica u toku rata”, a Krešo Buntić je bio veoma otvoren kazavši da je “u poslijeratnom periodu bilo nepromišljenih poteza od strane organa držav-ne bezbjednosti prema Hrvatima, koji su ostavili teške posljedice. Tako sa područja Lištice jedno vrijeme niko nije mogao otići u inostranstvo jer se smatralo da će svako ko ode postati neprijatelj odnosno emigrant. (...) Za neke omladince slate su u JNA nepovoljne karakteristike”. Jedan od sudio-nika (Simo Babić) u svojoj je diskusiji izrazio razočarenje tokom diskusije, koja, po njegovom mišljenju, “nije svestrana”, te da isticanje ekonomskih problema ne bi trebalo biti predmet rješavanja na takvim savjetovanjima, ali je izrazio zadovoljstvo što se “međunacionalnim odnosima u Hercegovi-ni prilazi sa aspekta aktuelnih društveno-ekonomskih pitanja”.28

27 Savez komunista Bosne i Hercegovine u borbi za bratstvo, jedinstvo i ravnopravnost, 35.28 “Povoljniji uslovi za razvitak Hercegovine”, Oslobođenje, 1. oktobra 1966, 4; Cvijetin mijatović je u svojoj diskusiji izrazio neslaganje sa ovim pristupom, ali je istakao da vje-ruje da je i Babićeva diskusija bila “dobronamjerna”. U objavljenoj mijatovićevoj diskusiji izostavljen ovaj dio u kojemu on spominje Simu Babića (Savez komunista Bosne i Herce-



167

Iz uvodnog izlaganja Vase Gačića te ostalih diskusija bilo je vidljivo da postoji spremnost da se stvari imenuju pravim imenom, mada je kod nekih, posebno kod Vase Gačića, bilo i određenog opreza, s obzirom da je on govorio stalno o “narodu ovoga kraja” prema kome su činjene određene nepravde nakon Drugog svjetskog rata. Na takve stidljive ocjene reagirao je Cvijetin mijatović, politički sekretar Centralnog komiteta SKBiH,29 koji, referirajući se na diskusije u početnoj fazi savjetovanja, kaže kako su o sta-nju u zapadnoj Hercegovini prvi put počeli diskutirati 1965. zbog pona-šanja jednog dijela studenata iz zapadne Hercegovine u Zagrebu “koji su bili okrivljeni za rad u jednoj fašističkoj ilegalnoj organizaciji”. Tada su razgovarala vodstva iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske i tom se prilikom pokrenulo niz pitanja o stanju u zapadnoj Hercegovini. Tada su se, prema mijatoviću, postavljala pitanja da li bi bilo korisno otvoriti pitanje samo o stanju u zapadnoj Hercegovini “da li ćemo možda stvoriti nedoumicu ili reakciju na drugoj strani. Drugo, da nećemo vještački izdvojiti stvari iz cje-line, pa je bilo ozbiljnih dilema da li da raspravljamo o cijeloj Hercegovini ravnomjernije a ne kao do sada”. mijatović zaključuje da je, bez obzira na različita tumačenja, mostarsko savjetovanje i otvaranje problema Hrvata bilo korisno za budući razvoj. U nastavku on, referirajući se na neke disku-sije kaže kako je iznenađen što diskutanti uglavnom govore o “stanovništvu zapadne Hercegovine”, “stanovništvu toga kraja”, “narodu toga kraja” i slič-no, te nastavlja:

A hrvatskog imena kao da se libimo da kažemo. Nije li tu nešto ostalo nad čim treba da se zamislimo? Izradiće se brošure, čitaće je ljudi i primijetiće da se ovdje spominje kao bezimeni elemenat, otkud to kod nas u našoj terminologiji? A, ja hoću da kažem da se ne može tako postaviti ova stvar na ravnu dasku, na ravno. Tih apstraktnih pitanja ima, ta pitanja imaju svoj kompleks i kod Srba, i Muslimana, i Hrvata. Kakav kompleks? Zašto? (...) Ja sam uvjeren (...) da bi se trebalo jednom pred sobom i pred javnošću otvoreno, samokritički,

govine u borbi za bratstvo, jedinstvo i ravnopravnost, 43-49).29 Arhiv Tuzlanskog kantona, Cvijetin mijatović, Diskusija o savjetovanju u mostaru 1966. Diskusija objavljena u Savez komunista Bosne i Hercegovine u borbi za bratstvo, je-dinstvo i ravnopravnost (43-49) neznatno se razlikuje od originalne verzije, što je rezultat autorizacije teksta, a ne naknadnih izmjena. U ovom radu koristim mijatovićevu origi-nalnu diskusiju.



168

hrabro kazati (...) kako smo mi nedosljedno sprovodili politiku u nacionalnom pitanju u čitavom nizu slučajeva u našoj Republici (...) u prvom redu (...) pre-ma hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini. (...) Mi smo imali jedan period, nažalost, poslije naše revolucije da u krajevima hrvatskim je teško bilo Hrvat biti. To treba da kažemo ako hoćemo istini da gledamo u oči (...)

Iako je cilj ovoga savjetovanje bio stvaranje uvjeta za integraciju za-padne Hercegovine, kao političke periferije, sa bosanskohercegovačkim republičkim centrom, neke diskusije su ukazale i na odnos hercegovačkih periferija prema mostaru kao centru Hercegovine. Na to je ukazao Huso Koluder koji je istakao da je “mostar gravitacioni centar cijele Hercegovine i da zato ovaj grad ima velike obaveze u ekonomskom i društveno-politič-kom povezivanju svih komuna u srezu, posebno o ekonomskim, prosvjet-nim, zdravstvenim i drugim zajedničkim pitanjima”. To je podstaknulo Cvijetina mijatovića da govori o ulozi centra u jednom kraju:

To je jedno pitanje koje se ne tiče samo ovog kraja. Ono je takvo da je intere-santno za nas i ostaje pred nama da ga malo dublje razmotrimo. Sigurno je da ima nečeg zakonitog u tome jer se javljaju određeni sukobi i protivrječnosti, zaoštravaju se odnosi između okoline i ovih centara, bar, imamo takve podatke za Mostar, Banjaluku, Tuzlu, Sarajevo, a to se odnosi i na druge centre. Da vi-dimo šta je to, otkud to dolazi? Kako to premostiti? Jer, tu se onda inkorporiraju važna pitanja kao što su odnos grad – selo. Ovo pitanje se ne postavlja samo u vezi kulture nego je vezano za napredna strujanja, ideje, pitanje kompleksnog funkcionisanja tih centara čija će uloga biti i dalje takva da će biti važna i neće im smetati to što mi sada tim centrima oduzimamo njihove administrativne prerogative jer više nisu centri srezova, neće biti centri političkih rukovodsta-va. Rano je diskutovati, a možda će to biti i prednost. Možda će to stvoriti uslove da se na ravnopravnoj osnovi nađu stvarne sadržine za punije funkcio-nisanje, ostvarenje te funkcije što samo mogu da urade centri na svoju okolinu, da djeluju na svoju okolinu.

Zbir pitanja koja je na kraju postavio mijatović govoreći o odnosu re-gionalnih centara (mostar) i regionalnih periferija (općine zapadne Herce-govine) otvaraju tu vrlo važnu dimenziju ovoga savjetovanja, koja se mora imati u vidu kada se govori o njegovom značaju. U vezi s mostarom važno je istaknuti da je taj problem odnosa mostara kao centra i hercegovačkih



169

periferija bio vrlo izražen početkom 1960-ih godina, pa su čak 1962. neki mostarski politički kadrovi bili kritizirani kao nositelji mostarskog “lokaliz-ma”, koji je vodio zanemarivanju i marginaliziranju nemostarskih kadrova.

Ovaj aspekt mostarskog savjetovanja važan je i zbog toga što se nakon njegova završetka raspravljalo o tome kako je mostar reagirao na stavove zauzete na savjetovanju. Branko mikulić u svojim bilješkama pod datu-mom 8. marta 1967. piše kako bi bilo potrebno ispitati reagiranja u mo-staru koji je na mostarsko savjetovanje “ostao gluv (...) U mostaru – čim se pomene Hrvat odmah im se prišiva etiketa, što se u Hercegovini ružno prima i komentariše”.30 Zbog toga je Predsjedništvo CK SKBiH na sjednicama održanim 28. mar-ta 1967. i 12. aprila 1967. rasporavljalo o posljedicama mostarskog savje-tovanja, kada je usvojena i posebna Informacija o savjetovanju u Mostaru.31 Ocijenjeno je da je savjetovanje dalo dobre rezultate, da je dobro prihvaće-no na prostoru zapadne Hercegovine, ali je ukazano da je i nakon toga bilo mišljenja da su “izvjesne deformacije iz oblasti međunacionalnih odnosa suviše naglašene i dramatizovane, te da će se to štetno politički odraziti”. U Informaciji se takva razmišljanja ocjenjuju pogrešnim, a kao razlog njihova postojanja navodi se “nedovoljna obaviještenost” o onome što se na savje-tovanju raspravljalo, pogotovo što

vrijeme i iskustvo pokazuju da je savjetovanje odigralo pozitivnu ulogu u ra-svjetljavanju čitavog spleta pitanja i problema koji su se tokom vremena na-taložili. Otvoreno raspravljanje određenih problema skinulo je predrasude da se radi o delikatnim pitanjima, pa se na njih danas gleda otvoreno i sa više realizma. Danas je moguće konstatovati da je savjetovanje kod većine kadrova u Hercegovini primljeno i protumačeno pozitivno. U političkim vodstvima za-padne Hercegovine izražavaju se mišljenja da su i sami trebali neke probleme prije i otvorenije postaviti i da u budućoj praksi mora biti prisutna veća otvo-renost u tretiranju svih političkih pitanja.

30 Arhiv Federacije Bosne i Hercegovine (dalje: AFBiH), Branko mikulić (dalje: Bm), k. 6.31 AJ, CKSKBiH, k. 5, Informacija o savjetovanju u mostaru, 5. maja 1967.



170

Zanimljivost ovog savjetovanja je i u tome da na kraju nisu usvojeni nikakvi zaključci, nego je ostavljeno u zadatak Izvršnom komitetu CKSKJ da sa drugim državnim i političkim tijelima “a naročito opštinskim komite-tima ovog područja pronađe najpogodnije oblike za temeljitije razmatranje nekih od tih pitanja ili da inicira njihovo rješavanje”. Napomenuto je i da bi Institut za istoriju radničkog pokreta i Fakultet političkih nauka mogli pripremiti projekte o naučnom istraživanju historijskih događaja u Herce-govini u predratnom i ratnom razdoblju. Ne treba zanemariti niti slijedeći dio stavova Predsjedništva CKSK Bosne i Hercegovcine o mostarskom svajetovanju:

Na Predsjedništvu je također istaknuto da će i u buduće, bez obzira na ukidanje sreza, biti značajna uloga Mostara kao političkog, privrednog i kulturnog cen-tra Hercegovine. Rečeno je da u uslovima samoupravljanja novi odnosi među komunama mogu se razvijati, prije svega, na bazi obostranog interesa rad-nih ljudi, radnih organizacija i komuna u cjelini, ali bi isto tako bila politički veoma štetna svaka tendencija vještačkog zatvaranja Mostara i sprečavanja normalnih integracionih procesa u raznim oblastima društvenog života.

Bez obzira na pozitivne ocjene koje je o Savjetovanju dao partijski vrh, o tome će se i u narednom razdoblju voditi diskusije. Tako je Branko mi-kulić na sjednici CKSKBiH održanoj 13. novembra 1969. kao primjer za pojave nacionalizma i šovinizma, čak i među samim komunistima, tvrdio da neki od njih mostarsko savjetovanje ocjenjuju kao glavnog uzročnika za pojavu nacionalizma i ekstremizma u Hercegovini.32

32 AFBiH, Bm, k. 8, Izlaganje Branka mikulića na sjednici CKSKBiH, 13. XI 1969.; Priređujući zbirku svojih rasprava, Branko mikulić je, objavljujući svoju diskusiji na Trin-aestoj sjednici CKSKBiH 13. novembra 1969, u jednoj bilješci naveo da je za savjetovanje postojao veliki interes, ali da su se i među komunistima javljali oprečni stavovi u vezi sa “karaterom, značajem i potrebom održavanja savjetovanja. Ispoljilo se i unitarističko poimanje nacionalnog pitanja i nacionalnih odnosa, došli su do izražaja i nacionalistički stavovi, direktno odupiranje stavovima Saveza komunista o međunacionalnim odnosima. Na drugoj strani, ispoljila su se i pogrešna shvatanja da će [se] samim činom održavanja savjetovanja riješiti svi problemi zapadne Hercegovine, koja je ozbiljnije zaostajala u raz-voju, u odnosu na druga područja i u kojoj su određeni recidivi prošlosti imali uticaj na političko stanje, izazivajući i ozbiljnije konfrontacije i nejedinstvo, čak i među kadrovima u Hercegovini. ‘Kritičari’ savjetovanja posebno su se okomljavali na diskusiju druga Cvi-



171

Najveći kritičari tog savjetovanja su napr. govorili da je ono doprinijelo pojavi proustaških ekstremista – diverzanata regrutovanih iz zapadne Hercegovine. Na sastanku OK Nevesinje, govoreći o ozbiljnoj privrednoj situaciji u opštini, predsjednik opštinske skupštine je rekao da se Nevesinje zanemaruje naročito poslije Mostarskog savjetovanja! S druge strane, jedna grupa nacionalista – Hrvata u Mostaru prikuplja različite statističke podatke u cilju dokazivanja da su Hrvati u Hercegovini obespravljeni, da im prijeti opasnot raseljavanja i da je ovakvu politiku prema Hrvatima vodio i Nikola Pašić. Oni su anga-žovani i na formiranju ogranaka Matice Hrvatske, rasturanju i propagiranju HKL- itd. Među srpskim nacionalistima sve češće se govori da su “Srbi posli-je IV plenuma CKSKJ pali u nemilost i da nisu odgovarajuće zastupljeni u državnim organima”. Muslimanski nacionalisti pokušavaju dokazati da su Muslimani autohtoni Bosanci, pa se i osnivanje SRBiH vezuje za Muslimane, jer oni se nisu mogli nikome priključiti! Po njima, da nije Muslimana, a (ne, op. H.K.) socijalističke revolucije – ne bi bilo ni Republike BiH.

Osim toga, mikulić je oštro bio protiv toga da se stavovi mostarskog savjetovanja interpretiraju kao isključivo priznanje pogrešne komunističke politike prema Hrvatima u zapadnoj Hercegovini poslije Drugog svjet-skog rata. mikulić se u postojanje takve interpretacije savjetovanja uvjerio prilikom obilaska nekih hercegovačkih općina od 23. februara do 1. marta 1970. i razgovora sa političkim aktivistima iz općina zapadne Hercegovine (Lištica, Posušje, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina).33 U Informaciji sa tog puta navedeno je da su neki komentari o mostarskom savjetovanju nepri-hvatljivi:

Naime, savjetovanje se od strane pojedinaca još uvijek shvata gotovo isklju-čivo kao samokritika politike SKBiH i njegovih foruma prema ovom kraju, a manje kao organizovan skup sa koga su proistekli značajni zadaci i obaveze hercegovačkih komunista za brže prevazilaženje slabosti u organizaciji Save-

jetina mijatovića”. (Branko mikulić, Rasprave, Sarajevo 1978, 28). mikulić je objavljujući svoju diskusiji činio i određene korekcije u izvorniku (na primjer, izostavljujući diskusiju predsjednika općinske skupštine Nevesinje o navodnom zanemarivanju Nevesinja poslije mostarskog savjetovanja i slično).33 Hrvatski državni arhiv, Centralni komitet Hrvatske, D – 4468, Informacije Centra za informacije i dokumentaciju CKSKBiH br. 12/70, Utisci i ocjene o političkom stanju i problemima materijalnog razvoja jednog broja hercegovačkih opština.



172

za komunista, njene zatvorenosti i svojevrsnog sektaštva, za postizanje većeg stepena jedinstva i povezivanja među komunistima itd. Prilikom razgovora ukazivano je na te činjenice, a došli smo i do uvjerenja da bi sa zaključcima mostarskog savjetovanja trebalo ponovo upoznati kadrove tog područja, naro-čito mlađe.

međutim, dok je s jedne strane odbacivao takve ocjene, mikulić i ta-dašnja vladajuća politička elita je stupanj otvaranja zapadne Hercegovine držala pod strogom kontrolom. Bio je to model kojega su vladajući ko-munisti primjenjivali i u slučaju priznanja nacionalnog identiteta musli-mana: priznavati identitet, ali ne dopuštati razvoj izvan zadatih okvira, a svaki prelazak tih unaprijed određenih okvira karakteriziran je kao “naci-onalizam i šovinizam” i bio je podvrgnut oštrim sankcijama. Na taj način se afirmacija nacionalnog identiteta muslimana, kao i otvaranje zapadne Hercegovine radi afirmiranja nacionalnog identiteta Hrvata, istodobno su-očavala sa represijom usmjerenom prema onima koji su u tom poslu bili brži od zadatih okvira, bez obzira da li su to bili aktivisti izvan komuni-stičkog pokreta ili su bili članovi tog pokreta. Za zapadnu Hercegovinu primjer za to je suđenje Ivanu Aliloviću sredinom 1970. godine,34 te slu-čaj vezan za suđenje miljenku Hrkaču, jer on ukazuje na prave protivnike stavova zauzetih na mostarskom savjetovanju. Naime, tokom novembra i decembra 1969, i januara 1970. uhapšeno 18 jugoslavenskih građana pod optužbom da su pripadali terorističkoj organizaciji i tokom 1968. izvršili nekoliko diverzija. No, jedan dio njih je odmah pušten na slobodu, a protiv četvorice je vođen sudski spor u mariboru, ali su i oni pušteni na slobodu.35 Od tih 18 uhapšenih građana – 14 je bilo iz zapadne Hercegovine. To je vodilo novoj stigmatizaciji zapadne Hercegovine, ali zbog činjenice da je

34 Ivo Lučić, “Upotreba kulture u stvaranju i očuvanju nacionalnih identiteta u Bosni i Hercegovini od 1945. do 2005”, Pravni status, jezik, mediji, obrazovanje kultura. Zbornik radova sa znanstvenog skupa, Neum 27. i 28. listopada 2005, mostar, 2006, 356.-357. i tamo navedena literatura. 35 Arhiv Jugoslavije (dalje: AJ), Kabinet Predsjednika Republike (dalje: KPR), Idejna stru-janja (dalje: II – 4 – a), Izvršno vijeće SRBiH – Predsjedniku SFRJ, 23.2.1971; Vidjeti i Izvještaj Komisije za kontrolu rada Službe državne bezbjednosti u SRBiH u akciji “Drava”, Sarajevo, februara 1971.



173

većina uhapšenih nakon istraga oslobođena, bosanskohercegovačko vod-stvo je to doživjelo kao atak ne samo na zapadnu Hercegovinu, nego kao atak na Bosnu i Hercegovinu.36 Jedna bosanskohercegovačka delegaciju, koju su činili Džemal Bijedić, Branko mikulić, Dragutin Kosovac i Todo Kurtović posjetila je Tita 8. februara 1971. i tom ga prigodom informirala i o tom slučaju.37 Todo Kurtović je obavijestio Tita da je povodom hapšenja i suđenja miljenku Hrkaču u Beogradu uhapšeno nekoliko ljudi iz Bosne i Hercegovine, ali su svi pušteni zbog nedostatka dokaza,38 što je se politički negativno odrazilo na stanje u zapadnoj Hercegovini, odakle je potjecala većina uhapšeni. U nastavku Kurtović je rekao:

Izražava se velika sumnja u odnos prema tom kraju i Hrvatima tog kraja. Kod tog dijela stanovništva naše Republike, zbog nekih okolnosti, i ranije je bilo podozrenja i negodovanja na primjer, kad su u pitanju neki filmovi, postupci i izjave nekih ljudi, pisanje nekih listova i slično. Od početka se tamo nije vjero-

36 [Treba razlikovati proces miljenku Hrkaču od procesa Boži Hrkaču. Riječ je o dvojici braće, pri čemu se proces miljenku Hrkaču vodio pred Okružnim sudom u Beogradu, a Boži Hrkaču pred Okružnim sudom u mariboru. Ta dva procesa su tekla odvojeno jedan od drugog. U vrijeme dok se u Beogradu vodio proces protiv miljenka Hrkača pod optužbom da je sa grupom svojih istomišljenika izvodio terorističke akcije u Beo-gradu, pokrenut je proces u mariboru protiv Bože Hrkača pod optužbom da je pripremao izvođenje terorističkih akcija, ali su pripreme za te akcije izvođene u mariboru. Protiv Bože Hrkača je 20. maja 1970. podignuta optužnica, ali je odbrana uložila prigovor u pogledu mjesne nadležnosti Okružnog suda u Beogradu koji je taj prigovor kao osnovan usvojio i predmet ustupio Okružnom sudu u mariboru. Ovaj sud je prihvatio nadležnost i po optužnici podignutoj u Beogradu Okružno tužilaštvo u mariboru je preuzelo slučaj. U predmetu koji je vođen protiv Bože Hrkača u mariboru optužen je i Stanko marušić zvani Piža, koji je u istrazi u Beogradu prije podignute optužnice, priznao da je minu donesenu iz maribora podmetnuo ispod spomenika narodnih heroja u mirogoju, i da je pri tome miljenko Hrkač čuvao stražu. Kasnije je povukao tu izjavu, a u daljoj istrazi u mariboru Javno tužilaštvo je povuklo optužnicu a Okružni sud je zbog nedostatka dobrih dokaza obustavio krivični postupak. međutim, miljenko Hrkač je na suđenju u Beogradu osuđen na smrt]. 37 AJ, KPR, Prijem delegacija kod Tita (dalja: II-2), Razgovor predsjednika Republike Josipa Broza Tita sa rukovodiocima Bosne i Hercegovine, 8. februara 1971 godine.38 [Naime, prilikom suđenja, miljenko Hrkač je prozvao nekoliko ljudi koje je naveo kao svoje suučesnike u izvođenju napada na beogradski bisokop “20 oktobar” i željezničku stanicu, pa su na temelju te optužbe uslijedila hapšenja u Sloveniji. Pokazalo se, međutim, da nema dokaza za uhapšene u oni su svi oslobođeni]



174

valo u opravdanost ovih hapšenja, što je stvaralo posebnu političku atmosferu među građanima, a posebno u krugovima rukovodećih kadrova opštine Lištica. Smatralo se da su ta hapšenja nezakonita, da su u stvari atak na njihovu slo-bodu i da je time ugrožena osnovna zakonitost.

Fukcioneri iz opštine Lištica, odakle su pretežno uhapšeni, čak su nam otvoreno protestvovali. Sve je to duže vremena stvaralo dosta mučnu atmosferu. Tome treba dodati, ja bih upotrijebio jedan dosta oštar izraz, pomalo skandalozno pisanje neke štampe, nekih listova (...) o ovom kraju i o ovom slučaju. Prika-zivali su u štampi kao da diverzije isključivo potiču iz zapadne Hercegovine i to se intonira kao ustaško-teroristička legla i mjesta (...) i to ne može da ne ostavlja tragove.

Zatim je Todo Kurtović spomenuo kako je Tito prije desetak godi-na prolazio kroz zapadnu Hercegovinu i dao jednu izjavu, koja je, prema Kurtovićevoj ocjeni, bila “istorijska”, na koju su se kasnije pozivali ljudi u zapadnoj Hercegovinu, a Tito je dodao: “Znam, u Širokom brijegu, jedan je stao i kaže: stani Tito pa nismo mi više ono što smo bili”. Kurtović je informirao Tita da bosanskohercegovačko vodstvo o hapšenjima nije ništa znalo, te najavio da će vodstvo Bosne i Hercegoivne morati reagirati, po-gotovo što Borba i Politika pišu neistinito o tome. Kurtović veli da je Bosna i Hercegovina formirala posebnu komisiju s ciljem da ispita sve okolnosti hapšenja tih ljudi, te najavio preduzimanje mjera protiv onih koji su pravili takve greške. Isto tako, obavijestit će savezne organe o svemu tome. “Jer, ipak, nakon 25 godina u socijalizmu, to je teška stvar u odnosu na običnog čovjeka, i mi ćemo morati u našoj daljoj djelatnosti preduzimati mjere koje će obezbijediti da do ovih slučajeva ne može doći. Jer, ipak, radi se o 19 (sic!) ljudi”. Branko mikulić je dodao kako su time “povrijeđene stare rane koje smo godinama tamo liječili. Sada se nama ponovo vratilo da hrvatski narod, posebno u tom dijelu BiH, jest jednako ustaški narod”. Kurtović je potom govorio o profesoru Aliloviću, koji je u zatvoru, ali će ga vjero-vatno morati sada pustiti zbog čitave atmosfere koja se stvara povodom slučaja Hrkač kako bi se ponovo vratilo povjerenje kod hrvatskoga naroda u zapadnoj Hercegovini. U stenogramu razgovora u vezi s tim stoji da je Kurtović izjavio:



175

Pisanje štampe i ovom prilikom bilo je slično. (B. Mikulić: To je onaj profesor). Sadašnje pisanje povodom Hrkača dovelo nas je u situaciju da razmatramo i postupak prema Aliloviću, odnosno njegovom izdržavanju kazne. Tu se isto radi o jednom šovinisti koji je, nesporno, kriv. Ali, mi ćemo vjerovatno tu sada preduzeti neke mjere s obzirom na sve ove okolnosti (B. Mikulić: i pustiti ga iz zatvora) da se pusti na slobodu kad bude najpogodnije. Inače, idemo na to da rješavamo te pojedine slučajeve, kako ne bi pritiskivali atmosferu u tom kraju gdje je razvitak u svojoj osnovi pozitivan. Stvarno se može istinski imati jedno puno povjerenje u radnog čovjeka u tom kraju jer je to jedan vrijedan, radni svijet, koji, ako nema mogućnosti tu, ode vani, zaradi, dođe i odnosi se u osnovi patriotski.

Branko mikulić je nakon toga najavio da će Izvršno vijeće Bosne i Hercegovine, nakon što Komisija završi izvještaj, obavijestiti javnost “da se vidi da je vlada Bosne i Hercegovine ustala u odbranu elementarnih inte-resa i ustavnih prava građana”.

Kada je Komisija završila svoj rad Izvršno vijeće Bosne i Hercegovine je tu informaciju poslalo Titu, ponovo naglašavajući da su hapšenja, a po-tom oslobađajuće sudske presude, ostavile negativne političke posljedice i sumnje u opravdanost i zakonitost rada organa gonjenja.39 Naglašava se kako se sve to dešava u vrijeme kada se u Bosni i Hercegovini intenzivno radi na unapređenju mađunacionalnih odnosa, te taj slučaj unosi nemir i nepovjerenje kod građana. U Izvještaju Komisije za kontrolu rada Službe državne bezbjednosti u SRBiH, koji je Izvršno vijeće Bosne i Hercegovi-ne prihvatilo, zaključeno je da se radi o promašenoj akciji koja je ostavi-la krupne političke posljedice. Ističe se kako je čitava akcija izvedena pod vodstvom Službe državne bezbjednosti Saveznog SUP-a, a temeljila se samo na izjavi miljenka Hrkača. Republička Služba državne bezbjedno-sti je predlagala da se ne krene u akciju hapšenja, nego da se akcija dalje operativno razrađuje kako bi se prikupilo više dokaza, ali je SDB Saveznog SUP-a naredio akciju, pa je Republička SDB “dovedena u poziciju u kojoj je samo izvršavala rješenja o hapšenju građana protiv kojih je pokrenut kri-

39 AJ, KPR, II – 4 – a, Izvršno vijeće SRBiH – Predsjedniku SFRJ, 23.2.1971; Vidjeti i Izvještaj Komisije za kontrolu rada Službe državne bezbjednosti u SRBiH u akciji “Drava”, Sarajevo, februara 1971.



176

vični postupak. Predstavnici SDB u SUP-u BiH insistirali su da se o akciji odmah obavijeste društveno-politički faktori u republikama. Predstavnici Saveznog SUP-a nisu to prihvatili, nego su tek kasnije, poslije hapšenja, uputili informaciju za republičke društveno-političke faktore. S obzirom na sve to, Izvršno vijeće Bosne i Hercegovine je zaključilo da uputi zahtjev SIV-u da ispita ovaj slučaj, razmotri i ocijeni šta treba povodom toga pre-duzeti, jer su nastale političke štete vrlo velike”. U prilogu ovog obraća-nja Titu nalazi se je i Izvještaj Komisije za kontrolu rada Službe državne bezbednosti u SRBiH o akciji “Drava”, iz februara 1971. godine. Iz ovoga izvještaja se može zaključiti da republička SDB Bosne i Hercegovine nije imala pravi uvid u vođenje operacije “Drava” nego je samo asistirala save-znoj SDB, ali se naglašava i da Vojni sud i Vojno tužilaštvo nisu prihvatili da vode postupak, pa je istraga vođena u Okružnom sudu u Beogradu, koji je i izdao nalog za hapšenje, pa je Republički SUP morao sudjelovati u hapšenju, jer je morao izvršavati naloge suda.

U to vrijeme u zemlji su se dešavale učestale diverzije, a štampa, poseb-no beogradska, ukazivala je na zapadnu Hercegovinu kao na žarište terori-sta, prikazujući taj kraj kao “ustaško-teroristički”. No, pravi je šok uslijedio nakon što je dio uhapšenih pušten, odnosno protiv njih nije potvrđena op-tužnica nakon istrage. To je ostavilo utisak kako su ti ljudi uhapšeni samo zato što su porijeklom iz zapadne Hercegovine, te se postavljalo pitanje ravnopravnosti Hrvata. “U tom kraju Bosne i Hercegovine akcija je, zbog toga, imala veoma nepoželjan odjek, izazvala je nemir i sumnje i negativno uticala na razvoj političke situacije i u tom kraju i u Republici”. U ovom Izvještaju Komisije konstatira se kako se pokazalo da je akcija “Drava” bila promašaj, istraga je trajala duže od godinu dana, a nije dala nikakve rezulta-te. “Nije dokazano postojanje organizacije, a ipak je bio lišen slobode veliki broj građana upravo zbog sumnje da pripadaju takvoj organizaciji”.

Tokom Titove posjete Bosni i Hercegovini od 5. do 7. aprila 1971. bosanskohercegovačko vodstvo mu se ponovo žalilo, a mikulić je izrazio uvjerenje kako se “slučaj Hrkač” koristi “za uplitanje i komplikovanje poli-tičke situacije u Bosni i Hercegovini i da iza toga stoje snage koje su protiv platforme mostarskog savjetovanja i politike koju vodimo u BiH. Drug Tito je na to rekao da i on tako to cijeni. Istakavši da mu je kao šefu države



177

nezgodno da traži da se pitanje Hrkača što prije skine s dnevnog reda, jer je Hrkačeva krivica dokazana, tražio je naše angažovanje u tom pravcu”, piše mikulić.40 Treba ovdje imati u vidu činjenicu da je u to vrijeme kada je pokrenuta akcija “Drava” i kada je uhapšen Hrkač, ministar unutrašnjih poslova SFRJ bio Radovan Stijačić, koji je bio u sukobu sa bosanskoher-cegovačkim vodstvom. Naime, on je, prema mikulićevoj tvrdnji, “izražavao rezerve prema našim stavovima o nacionalnoj ravnopravnosti, a posebno zaključcima usvojenim na mostarskom savjetovanju 1966. godine i provo-đenju politike odgovarajuće nacionalne zastupljenosti u institucijama kul-ture i obrazovanja, političkim i državnim organima”.41 Bosna i Hercegovina je zbog toga tražila njegovu smjenu iz savezne vlade.42

Odjeci mostarskog savjetovanja će se osjećati i nakon ovog slučaja sa Hrkačem. Tada je, međutim, već primjetno da se znatno smirenije pristu-palo ocjenama njegova značaja. Tako je mikulić u avgustu 1972, prilikom polaganja kamena temeljca za jednu fabriku u Lištici govorio o naporima koji se ulažu za razvoj nedovoljno razvijenih krajeva u Bosni i Hercegovini, i u taj kontekst smjestio i polaganje kamena temeljca za tu fabriku, a najavio je i skori početak gradnje hotela u Lištici, zatim izgradnju fabrike igličastih ležajeva u Ljubuškom, završetak izgradnje fabrike dekorativnih platana u

40 AFBiH, Bm, k. 8; Inače, kasnije se pokazalo da je Hrkač pristao dati lažni iskaz da je podmetnuo eksploziv u beogradsko kino, vjerujući da će time lakše dobiti pasoš. (Savka Dabčević – Kučar, Sedamdeset prva: hrvatski snovi i stvarnost, Zagreb 1997, I, 399-400). Novine su pisale kako su isljednici u mostaru “uz državnu i partijsku riječ” obećali Hrkaču da mu se neće ništa dogoditi ukoliko prizna da je podmetnuo taj eksploziv. Večernje novosti su u jednom broju pisale: ”Brojne okolnosti koje prate ovo maratonsko suđenje ukazuju na to da mladi tesar iz mokrog nije jedini koji igra neku čudnu igru sa sudom i pred sudom. Savezni sekretar za unutrašnje poslove Radovan Stijačić odobrio je da se trake (Hrkačeva isljeđivanja u mostaru, op. H.K.) prezentiraju sudu, ali se one tamo ipak nisu pojavile”. 41 Džavid Husić, Javno svjedočenje Branka Mikulića. Sarajevo, april 1991., 5642 Branko mikulić je i krajem 1970-ih godina tvrdio da je opširno medijsko eksploati-ranje “slučaja Hrkač” početkom te decenije po nekim beogradskim listovima predstavljalo svojevrsnu političku “kontru nastojanjima Saveza komunista Bosne i Hercegovine da se građani u pojedinim dijelovima Republike oslobode nametnutih kompleksa zbog toga što iz njihovih krajeva potiču kompromitovani ratni zločinci”, te da je to istodobno bio i “smišljeni atak na mostarsko savjetovanje od strane onih koji su inicirali takvo pisanje”. (B. mikulić, Rasprave, 310).



178

Gackom i Prozoru, pripreme za izgradnju prvog industrijskog objekta u Grudama, rekonstrukciju i proširenje industrijskih kapaciteta u Ljubinju, Čapljini, zatim izgradnju natopnog sistema u Čitluku, savremenih pute-ve širom Bosne i Hercegovine. “Istina, dodao je mikulić, u poslijeratnom periodu ovdje je bilo i izvjesnih kolebanja, sektaštva kao i nepovjerenja u narod od strane pojedinaca, s obzirom na nerazvijenost privrede, a naročito industrije”. Vidimo, dakle, kako mikulić to “nepovjerenje u narod” svodi na razinu odnosa pojedinaca, a ne komunističke partije i vlasti u cjelini. Uz to, mikulić je naglasio kako je mostarsko savjetovanje “svojim mjerama i stavovima, ubrzalo društveno-političke procese u zapadnoj Hercegovini, a u pogledu ostvarivanja politike bratstva i ravnopravnosti naroda, ono je imalo širi značaj i odjek”. Od tada se, prema mikulićevoj ocjeni, u Herce-govini ostvaruje brži društveni razvoj, kadrovska obnova, razvoj školstva, a posebno srednjeg, počinje se razvijati industrija, saobraćaj i drugo. “Bilo je, na žalost, i onih pojedinaca koji poruke mostarskog savjetovanja ili nisu razumjeli ili ih nisu prihvatili. Gubeći ili napuštajući klasne pozicije u tu-mačenju događaja iz najnovije istorije, oni su širili i šire sumnju u odanost pojedinih naroda samoupravnom socijalizmu”. mikulić naglašava kako su ti protivnici stavova zauzetih na mostarskom savjetovanju “minimizirali ili prećutkivali istinu da je izdajnika bilo u redovima svih naroda i narodnosti”. mikulić je prozvao i one koji su stavove savjetovanja shvatili na način da su “pod firmom borbe za nacionalnu ravnopravnost i afirmaciju (...) počeli da zagovaraju nacionalno pomirenje (...) Tome smo se, naravno, odlučno suprotstavili, jer smatramo da je to atak na bratstvo i jedinstvo i ravno-pravnost naroda koji žive u BiH i Jugoslaviji”. Time je mikulić jasno iznio partijski stav: određene promjene u cilju “otvaranja” zapadne Hercegovine i afirmacije hrvatskog nacionalnog identiteta su moguće, ali samo u toli-koj mjeri koliko je potrebno da se učvrsti vladajuća pozicija komunističke elite, pri čemu nikakva suradnja s nositeljima tradicionalnog nacionalizma nije bila prihvatljiva. Bosanskohercegovačko političko vodstvo je to, očito, naučilo iz hrvatskoga slučaja, kada je Tito uklonio s političke pozornice hrvatsko vodstvo i to onoga trenutka kada su hrvatski nacionalni komunisti uspostavili određeni kontakt s tradicionalnim hrvatskim nacionalistima,43

43 Duško Sekulić (ur), Sukobi i tolerancija. O društvenoj uvjetovanosti nacionalizma i de-mokracija, Zagreb 2004., 42-43. Ova knjiga sadrži i dijelove o odnosu tradicionalnog i



179

te bosanskohercegovačko političko vodstvo nije željelo nikakav kontakt s tradicionalnim nacionalistima kako ne bi ugrozilo vlastitu vladajuću po-ziciju. Tradicionalni nacionalisti su za bosanskohercegovačke nacionalne komuniste ostali i dalje ključni protivnici, za kojima je krenula prava potra-ga.44 U tom je smislu i mostarsko savjetovanje 1966. samo značilo otvaranje mogućnosti da se u ime komunističkog nacionalizma vodi borba protiv tra-dicionalnog nacionalizma, ali su događaji u širem jugoslavenskom kontek-stu, posebno u vezi s hrvatskim proljećem te otporima procesu nacionalne ravnopravnosti, koji su bili dosta snažni u nekim središtima komunističke moći, onemogućili dosljednu realizaciju stavova zauzetih na savjetovanju ■

komunističkog nacionalizma, te je u okviru toga modela moguće promatrati i stanje u komunističkom pokretu u Bosni i Hercegovini tokom 1960-ih i 1970-ih godina, pa i otvaranje diskusija o nacionalnim identitetima muslimana i Hrvata u BiH toga doba.44 Brojni su primjeri širom Bosne i Hercegovine o toj jurnjavi za nacionalistima. Vi-djeti, na primjer, ABiH, SSRN Bosne i Hercegovine, nesignirano (Informacija o nekim antisocijalističkim i antisamoupravnim pojavama u SR Bosni i Hercegovini i o reagovanjima na njih. Sarajevo, Predsjedništvo Republičke konferencije SSRN BiH, septembra 1972).


180

STAV POLITIČKE ELITE O NACIONALNOm IDENTITETU mUSLImANA

U BOSNI I HERCEGOVINI SREDINOm 1960-IH GODINA

Premda postoji obimna literatura o nacionalnom identitetu Bošnjaka, čini se da još uvijek to pitanje zaokuplja pažnju kako znanstvene tako i opće društvene zajednice.1

U povijesti to pitanje je uvijek aktualizirano u razdobljima političkih kriza ili razdobljima velikih političkih transformacija. Tako se u doba pri-prema za preustroj Jugoslavenske federacije početkom 1960-ih godina to pitanje riješilo kao važna karika u novom ustroju Jugoslavenske federacije. Slično stanje je vladalo i tokom 1990-ih godina, kada se o tome debatiralo kao izuzetno važnom pitanju u kontekstu rješavanja tzv. Bosanskog pitanja na Balkanu. Sredinom 1960-ih godina rješenje je pronađeno u definitiv-nom priznanju muslimanskog nacionalnog identiteta, dok je 1990-ih izlaz nađen u prihvatanju bošnjaštva kao nacionalne nominacije, ali i punog po-litičkog dozrijevanja i stasavanja Bošnjaka u modernu naciju.

* Ovaj članak predstavlja rezultat istraživanja u okviru dva projekta: “New and Ambigu-ous Nation-building Processes in South-eastern Europe: Collective Identities in Bosnia-Herze-govina, Macedonia, Moldova and Montenegro in Comparison (1944–2005)”, koga finansira the Volkswagen-Stiftung u Njemačkoj i The Austrian Science Fund FWF, te “Nacion-alni identitet Bošnjaka 1945-2008”, koga finansira Kantonalno ministarstvo obrazovanja i nauke Sarajevo. Nijedna od ovih institucija ne odgovara za rezultate i tvrdnje iznesene u radu. 1 Pokazao je to i skup što ga je 2008. organizirao Institut za istoriju u Sarajevu o nacional-nom identitetu Bošnjaka. Većina rasprava sa tog skupa objavljena je u knjizi pod nazivom Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka. Zbornik radova. Sarajevo: Institut za istoriju, 2009.

*


Stav političke elite o nacionalnom identitetu Muslimana u Bosni i Hercegovini sredinom 1960-ih godina

181

Debate o nacionalnom identitetu Bošnjaka pokrenute su početkom 1960-ih godina, i to u okviru političkih struktura, ali su ubrzo prekinute i prebačene iz sfere politike u sferu nauke, kako bi se najprije u naučnim krugovima nepobitno dokazao bošnjački nacionalni identitet, a potom kao naučno dokazana činjenica ponovo vratio u sferu politike koja bi imala za-daću da samo prihvati ono što je nauka već dokazala.2 Jedan od sudionika tog procesa kaže:

Prva za nas važna stvar (...) bila je da se ovo pitanje unese u naučnu agendu, i to putem organiziranih naučnih historiografskih, etnoloških i socioloških istra-živanja (...) To je bio tada jedino mogući put da se problem istrgne iz ruku i is-pod monopola politike i raznih brojnih pseudopolitičara i ideologa, koji su u toj oblasti tada carevali, a koji su kao oči u glavi čuvali dugo godina prakticiranu politiku punu predrasuda prema jednom narodu, njegovoj historiji i kulturi.3

Tada je napravljeno nekoliko naučnih rasprava koje su otvarale pro-blem nacionalnog identiteta Bošnjaka koje su potom, korištene u politič-kim debatama kao argument postojanja zasebnog bošnjačkog nacionalnog identiteta.

Karakter ovih rasprava bio je višestruk. One su se kretale od čisto na-učnih rasprava, poput Purivatrine studije o Jugoslovenskoj muslimanskoj organizaciji,4 koja nije dokazivala zasebnost muslimanskog nacionalnog

2 muhamed Filipović, Afera Agrokomerc i smrt Hamdije Pozderca. Sarajevo: TDP d.o.o., 2008, 169.3 Isto, 171-172. O ovom naučnom utemeljenju muslimanske nacije tokom 1960-ih vidi Enver Redžić: Sto godina muslimanske politike u tezama i kontroverzama istorijske nauke. Geneza ideje bosanske, bošnjačke nacije. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Institut za istoriju, 2000.4 Atif Purivatra, koji je do 1965. radio kao službenik u Sekretarijatu unutrašnjih poslova BiH, a od 1966. kao docent na Visokoj političkoj školi (kasnije Fakultet političkih nauka), napisao je projekt svoje disertacije pod naslovom “Politički razvitak bosanskohercegovač-kih muslimana u Kraljevini SHS 1918-1929. godine’’. Doktorirao je 6. marta 1972. na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, a knjigu je objavio u Sarajevu 1974. godine. U ovu kategoriju spada i rad Envera Redžića pod naslovom “O posebnosti bosanskih musli-mana’’ (1961), u kojemu autor govori o posebnosti “etničkog i istorijskog identiteta”, koji bitno razlikuje bosanske muslimane od jugoslavenskih muslimana i muslimana uopće.



182

identiteta nego zasebnost muslimanskog političkog organiziranja, i Envera Redžića o etničkom i historijskom identitetu bosanskih muslimana, preko rasprava koje su vođene na granici znanosti i politike, kakve su bile rasprave o jeziku, do isključivo političkih rasprava, koje su se, uglavnom, vodile o sadržaju identiteta bosanskih muslimana između muslimanstva, bosanstva, bošnjaštva i jugoslavenstva.

Važna je u ovome bila činjenica da je tadašnje bosanskohercegovač-ko političko rukovodstvo, očito potaknuto i Titovom inicijativom jačanja “političkih periferija”, afirmirajući ravnopravnost Bosne i Hercegovine u Jugoslavenskoj federaciji, snažno afirmiralo posebni nacionalni identitet Bošnjaka.5 U tom okviru angažiran je određeni broj naučnika, koji su, rade-ći na afirmaciji muslimanske nacije, radili gotovo “domaći zadatak”. Kasnije će doći do odvajanja jednog kruga intelektualaca koji se nisu zadovoljavali onim što je tadašnje političko rukovodstvo dopustilo u okviru priznanja muslimanske nacionalne posebnosti. Taj je krug intelektualaca tražio da se u afirmaciji muslimanskog nacionalnog identiteta ide dalje od načel-nih političkih odluka. Oni su tražili formiranje muslimanskih nacionalnih institucija, ali su tada optuženi za nacionalizam i podvrgnuti političkoj re-presiji.6

Keith Jenkins je dobro primijetio kako ljudi i narodi imaju potrebu da svoj sadašnji status legitimiraju prošlošću, odnosno da se ukorjenjuju u prošlosti. Tu je historijska nauka od presudne važnosti, jer ona omogućava da razne skupine konstruiraju svoju prošlost i kroz neku vrstu kolektiv-ne biografije oblikuju svoje identitete. Takav je slučaj sa raznim socijalnim skupinama (npr. s buržoazijom, koja je konstruiranjem svoje genealogije

5 O tome vidi opširnij: Husnija Kamberović, “Josip Broz Tito i političko rukovodstvo Bosne i Hercegovine od sredine šezdesetih do sredine sedamdesetih godina 20. stoljeća”. U: Tito i Bosna i Hercegovina. Zbornik radova. Sarajevo: Savez društava Tito u Bosni i Hercegovini, 2006, 201-223.6 Husnija Kamberović, “Bošnjaci 1968: politički kontekst priznanja muslimanskog nacio-nalnog identiteta”. U: Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka. Zbornik radova. Saraje-vo: Institut za istoriju, 2009, 62.



183

konstruirala i svoju historiju), pa i sa nacijama (koje uvijek svoje ukorjenje-nje traže u prošlosti).7

Početkom 1960-ih nastalo je nekoliko historiografskih djela koja su naučno dokazivala postojanje bošnjačke nacije. među historičarima koji su na tome u to doba radili vodeća ličnost bio je muhamed Hadžijahić, a s njim su na tom poslu bili aktivni Atif Purivatra i mustafa Imamović. Posebno je važna Hadžijahićeva uloga, koga će mnogo godina kasnije En-ver Redžić, drugi utjecajni historičar iz toga doba, ali sa bitno drugačijim pogledima, “optužiti” kao ključnog zagovornika ideje “muslimanskog” naci-onalnog identiteta. Redžić je zapisao kako je Hadžijahić “naučno utemeljio muslimansku naciju”, mada je i sam Redžić bio jedan od historičara koji je ozbiljno sudjelovao u raspravama o nacionalnom identitetu bosanskoher-cegovačkih muslimana. On je od 1961. bio direktor Instituta za istoriju, a teme koje su utemeljene kao istraživački projekti u Institutu, koji se u to doba prvenstveno bavio problemima radničkog pokreta i socijalistič-ke revolucije, bile su uloga muslimanske narodne organizacije u austro-ugarskom razdoblju historije Bosne i Hercegovine, a izrađen je i poseban projekt pod naslovom “Takozvano muslimansko pitanje u toku Narodno-oslobodilačkog rata i Narodne revolucije”.8 Doduše, ubrzo se odustalo od istraživanja teme o muslimanskoj narodnoj organizaciji, jer se to pokazalo kao metodološki jako izazovna tema. Saradnik koji je na njoj radio žalio se da je obrada te teme “gotovo nemoguća” iz metodoloških razloga, jer je podrazumijevala i istraživanje segmenta borbe za vjersko-prosvjetnu auto-nomiju, a to bi obavezivalo “na detaljno ulaženje i u problematiku vjerskih institucija (vakufa, vjerskih škola) kao i drugih vjerskih pitanja”. U pismu upućenom Institutu saradnik navodi: “Premda je autonomna borba imala politički značaj, konfesionalna pitanja bila su u prvom planu pa se postavlja problem koliko bi bilo cjelishodno sa stanovišta zadataka ovog instituta

7 Kieth Jenkinks, Promišljanje historije. Zagreb: Srednja Europa, 2008, 36.8 Arhiva Instituta za istoriju, god. 1962, Studijski projekt o temi: “Tzv. muslimansko pita-nje u toku Narodnooslobodilačkog rata i Narodne revolucije’’.



184

ulaziti u njihovo izučavanje”.9 Tako će se takve teme od 1964. povući iz programa rada Instituta, ali će se vratiti koncem 1970-ih godina.

Znakovit je tu ipak projekt koji je 31. marta 1962. prijavljen Institutu o muslimanskom pitanju u toku Drugog svjetskog rata. Iako se tu ple-diralo za istraživanje “takozvanog muslimanskog pitanja” u toku Drugog svjetskog rata, to nikako nije značilo da je to podrazumijevalo uključivanje u kampanju naučnog dokazivanja zasebnog nacionalnog identiteta mu-slimana. Naprotiv, ključna poruka ovog projekta bila je da muslimansko pitanje ne postoji. U zaključku projekta je navedeno: “Tako je musliman-sko pitanje sa svojom određenom društvenoistorijskom sadržinom koje je sticajem istorijskih okolnosti uzimalo takođe i poseban vid nacionalnog pitanja u BiH skinuto s dnevnog reda društvenog i političkog života u BiH samim aktivnim učešćem bosansko-hercegovačkih muslimana u NOP-u, narodnoj revoluciji i socijalističkoj izgradnji”.10

Tako je izgledalo da je početkom 1960-ih godina Institut za istoriju (radničkog pokreta) ostao po strani od procesa afirmacije muslimanskog nacionalnog identiteta. Tada se većina historičara, koji će se uključiti u taj posao, i na kojem će raditi kao na partijskom zadatku, okupljala ne u okvi-ru Instituta za istoriju (radničkog pokreta), nego oko Fakulteta političkih nauka, odnosno oko jednog studijskog projekta o stavu muslimana Bosne i Hercegovine u pogledu nacionalnog opredjeljenja. Taj je projekt pokrenut tokom 1967, a ključni saradnici od historičara bili su muhamed Hadži-jahić, Atif Purivatra i mustafa Imamović. Oni su, pod pokroviteljstvom Hamdije Pozderca i pod auspucijom dr. Hamdije Ćemerlića, imali zadatak naučno dokazati kako su se muslimani tokom povijesti afirmirali kao naci-onalna zasebnost. Ubrzo je Hadžijahić, uglavnom na temelju podataka pri-

9 Arhiv Instituta za istoriju, god. 1962, Pismo [koje je] Upravi Instituta 13. aprila 1963. [uputio Dževad Juzbašić] pod naslovom “O nekim problemima u radu na temi musli-manska narodna organizacija”.10 Arhiva Instituta za istoriju, god. 1962, Studijski projekt o temi: “Tzv. muslimansko pitanje u toku Narodnooslobodilačkog rata i Narodne revolucije’’. Značajno je da ovaj projekt nije potpisan, ne znamo ko je trebao raditi na toj temi, niti se može utvrditi da li je taj projekt prihvaćen kao istraživački projekt od nadležnih institucija u okviru programa rada Instituta.



185

kupljenih u okviru tog istraživačkog projekta, objavio i knjigu ‘’Od tradicije do identiteta. Geneza nacionalnog pitanja bosanskih muslimana’’. Ova je knjiga kasnije vrlo često citirana u literaturi.

Nešto ranije je i Purivatra objavio knjigu “Nacionalni i politički razvi-tak muslimana” (1969), a potom i knjigu o historiji Jugoslavenske musli-manske organizacije (1974), koja je na neizravan način nudila odgovor o zasebnom identitetu i političkoj organiziranosti muslimana već i u razdo-blju između dva svjetska rata. Purivatra je želio ponuditi upravo tu sliku o zasebnom političkom organiziranju, ne ulazeći u nacionalnu politiku JmO, jer bi bilo vrlo teško na tadašnjoj razini istraženosti naučno utemeljeno pisati o nacionalnoj orijentaciji te političke organizacije.

Valjalo bi na ovom mjestu naglasiti činjenicu da nisu svi historičari koncem 1960-ih imali jedinstven stav o nacionalnom identitetu musli-mana. Tako je u vrijeme kada je većina historičara, uz zaštitu i pokrovitelj-stvo vladajuće Komunističke partije, branila stav o nacionalnom identitetu muslimana, Enver Redžić pisao o posebnosti muslimana, ali je on tvrdio kako bosanski muslimani svoju “etničku i istorijsku individualnost”, koja je nesporna, iskazuju pod nazivom “Bosanac”.11 Redžić je u svojim nauč-nim tekstovima ovu tezu zastupao od 1961, ali je političko opredjeljenje išlo u pravcu priznanja te zajednice pod naslovom Musliman. Čak i na jednom političkom savjetovanju Redžić je zastupao tezu o Bosancima, a ne muslimanima. Tako se na sjednici Predsjedništva SKSSRN, 12. maja 1970, Enver Redžić u svojoj diskusiji zalagao za zadržavanja mogućnosti izjašnjavanja kao Jugosloven u nacionalnom smislu, te se usprotivio svo-đenju pojma Bosanac na regionalno obilježje poput Ličanin, Dalmatinac i slično. “Dok je, na primer, ime Ličanin isključivo obeležje za regionalnu pripadnost, u imenu Bosanac izražava se istorijska državna i, zatim, terito-rijalno-politička svest stanovništva Bosne od srednjeg veka do najnovijeg istorijskog razdoblja”. Redžić u ovoj diskusiji ne govori više o etničkoj nego samo o “teritorijalno-političkoj” posebnosti stanovništva Bosne.12

11 Enver Redžić,’’ O posebnosti bosanskih muslimana’’, u: Tokovi i otpori. Sarajevo: Svjet-lost, 1970, 91.12 AJ, Savezna konferencija Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije (br. fonda 142), f. 324.



186

Nakon još nekoliko kritika upućenih na Redžićev račun, posebno na njegovo razumijevanje jugoslavenstva, Redžić je u polemici tvrdio kako on ne stoji na stanovištu “da je jugoslovenstvo etnička zajednica. Ali tvrdim da su jugoslovenski narodi etnički bliski i srodni i etnička bliskost i srodnost je ipak nešto drugo nego jedinstvena etnička zajednica, jedan etnost, jedan jedinstveni etnost”.

Ipak, historičari su svoja razmišljanja o nacionalnom identitetu mu-slimana (Bošnjaka) najjasnije iskazali na jednoj Konferenciji organiziranoj od 18. do 20. novembra 1968. godine pod nazivom “Istorijske pretpostavke Republike Bosne i Hercegovine”, što su ga zajednički organizirali Institut za istoriju u Sarajevu, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Društvo istoričara Bosne i Hercegovine, Katedra za istoriju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Katedra državnog i međunarodnog prava Pravnog fa-kulteta, Katedra za političke nauke Fakulteta političkih nauka, Skupština SRBiH i CKSKBiH. Referati sa ovog skupa objavljeni su u br. 4 časopisa “Prilozi” Instituta za istoriju. Prema redakcijskoj informaciji, na ovom je skupu sudjelovalo oko 80 historičara i više predstavnika političkog i kul-turnog života, ali su objavljeni referati 30 historičara, te veoma korisna dis-kusija.

Ovaj skup se održavao u vrijeme nakon zvaničnog priznanja musliman-skog nacionalnog identiteta od strane bosanskohercegovačkih komunista. Na skupu su o tome posebno vrijedne referate podnijeli akademik Vasa Čubrilović (“Istorijski osnovi Republike Bosne i Hercegovine”) i profesor Avdo Sućeska (“Neke specifičnosti istorije Bosne pod Turcima”). Tada je Vasa Čubrilović, zastupajući tezu o historijskom razvoju muslimanskog na-cionalnog identiteta, zapisao i sljedeće:13

Osećanje bosanskih muslimana da su nešto posebno u muslimansko-islamskoj zajednici u Turskom carstvu (...) izrastalo je iz njihovog uvjerenja da su po svom poreklu, po svom jeziku, načinu života vezani za Bosnu, i da su nešto drugo, različiti ne samo od pravih Osmanlija već i od drugih islamskih naroda u Turskom carstvu.

7 Prilozi, Sarajevo: Institut za istoriju, 1968, 27.



187

Avdo Sućeska je razvijao tezu o postepenom izgrađivanju zasebnog muslimanskog društva u Bosni i Hercegovini u doba osmanske vladavine:14

Bosansko muslimansko društvo se oformilo kao specifičan vid osmanskog druš-tva, koje je u jednu cjelinu povezivala zajednička vjera islam i zajednička pri-vrženost osmanskoj muslimanskoj državi čijim su posredstvom Bosanci postali Muslimani i na taj način tijesno povezali svoju sudbinu sa tom državom. Po-sredstvom jedinstvene vjere islama muslimansko društvo u Bosni usvojilo je je-dinstvenu političku ideologiju i predstavljalo jedinstven kulturni krug. Na toj osnovi ono se formiralo kao posebna etnička zajednica i razvijalo kao poseban narod sa posebnim interesima i stremljenjima. Za razliku od nemuslimanskog stanovništva, koje se većinom nalazilo u zavisnom odnosu i potčinjenom poli-tičkom položaju, muslimansko društvo je imalo više staleža: spahije, svešten-stvo (ulema), građanski slojevi i zavisni muslimanski seljaci (raja).15

List “Borba” je tada posebno istaknuo diskusiju Nedima Filipovića o razvoju posebnosti naroda Bosne i Hercegovine, te potom zaključio kako je stav naučnika da je neophodan ravnopravan tretman svih naroda u Bo-sni i Hercegovini (Srba, Hrvata i muslimana), te da bez te ravnopravnosti nije moguć razvoj njihove domovine Bosne i Hercegovine.16 Filipović, pak, u svojoj diskusiji prati transformaciju muslimanske zajednice od umme (”fatalističko-religiozna predstava o muslimanskoj zajednici kao božijem određenju”)17 do osjećanja pripadnosti modernoj naciji, za šta kao glavne aktere navodi socijalističku revoluciju i socijalizam (”socijalistička revolucija i borba za izgradnju socijalizma, sa svim humanističkim implikacijama tog procesa, stvorili (su) visoku političku, društvenu, ekonomsku, idejnu, huma-nu i naučno – spoznajnu efervescencu (?) na čijim se ogromnim temperatu-

14 Isto, 49.15 Na sličan način Sućeska će govoriti i na Petom kongresu istoričara Jugoslavije, koji je održan u Ohridu početkom septembra 1969. uz sudjelovanje blizu 1000 naučnika, odno-sno “delegata i gostiju” (mustafa Imamović, Knjige i zbivanja. Sarajevo: magistrat, 2008, 59-62), te kasnije na savjetovanju u Krapinskim Toplicama 19-21. marta 1970. (Klasno i nacionalno u suvremenom socijalizmu, 2, Zagreb: Naše teme, 1970, 709-716). 16 “Borba”, Beograd, 20. XI. 1968, 5.17 Prilozi, 1968, 565.



188

rama topio i nestajao vjekovni oklop feudalne muslimanske fikcije umme. mi smo svjedoci tog procesa kod muslimana u Bosni. To je jedan proces dezalijenacije koji ima svoje veoma brojne komponente, među kojima se naročito ističe civilizacijsko-kulturna i psiho-socijalna komponenta”).18

Ovaj skup, na kome je bilo i puno polemike, osobito između Envera Redžića i Atifa Purivatre o odnosu Saveza komunista prema nacionalnom pitanju muslimana, značajan je ne samo zbog pitanja o kojima je rasprav-ljao nego najviše zbog povijesnog ambijenta u kojemu se održavao. mogli bismo kazati kako je značaj ovog skupa najveći upravo u naučnom afirmi-ranju muslimanske nacionalne posebnosti u nekim referatima, premda to nije ključni motiv za održavanje skupa.

Pojedini historičari (prije svih muhamed Hadžijahić i Atif Purivatra) bili su posebno aktivni prilikom popisa stanovništva 1971. godine. Oni su bili doslovni aktivisti na terenu. Ne samo da su nastupali na televiziji i radiju, te odgovarali na pitanja čitatelja printanih medija nego su pisali pojedine brošure koje su štampane u ogromnom tiražu kao propagandni materijal, čiji je cilj bio uvjeriti muslimane da se u nacionalnom smislu prilikom popisa stanovništva izjasne kao muslimani.19

Historičari su temu o nacionalnom pitanju muslimana uvijek otva-rali u kriznim trenucima historije Bosne i Hercegovine. Ovu tezu ćemo argumentirati na dva primjera: jedan je diskusija organizirana 1975. o pro-blemima etničkog razvitka u Bosni i Hercegovini, a drugi je diskusija koja je na inicijativu Društva istoričara Bosne i Hercegovine vođena 29. maja 1984. povodom pojave separata “Socijalistička Republika Bosna i Herce-govina” iz Drugog izdanja Enciklopedije Jugoslavije.

Diskusija o problemima etničkog razvitka u Bosni i Hercegovini od-vijala se u vrijeme debata o ustavnim promjenama i u vrijeme neposredno nakon usvajanja novoga Ustava 1974. godine.20 Ovo je Savjetovanje odr-

18 Isto.19 Atif Purivatra i Kasim Suljević, Nacionalni aspekt popisa stanovništva 1971. godine. Sa-rajevo, februara 1971.20 Diskusija sa Savjetovanja je objavljena u Prilozi, br. 11-12, Sarajevo 1975-1976, 261–342.



189

žano u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, a u diskusiji su učestvovali historičari koji su radili na velikom projektu Istorija naroda Bosne i Hercegovine, projektu koji je započeo 1966, ali nikada nije pri-veden kraju.21 Na ovom je Savjetovanju o muslimanima otvoreno progo-vorio jedino Branislav đurđev, mada se i u ostalim diskusijama vidjelo da je upravo to pitanje ključno u razumijevanju problema etničkih odnosa u Bosni i Hercegovini. đurđev je tada kazao:

Rekao bih nešto što se tiče formiranja muslimanskog naroda u Bosni i Herce-govini. Kad je o tome riječ, moram da kažem da se proces formiranja bosan-skohercegovačkog muslimanskog naroda ne sastoji samo u islamizaciji nego i u postepenoj društvenoj diferencijaciji u okvirima osmanske vlasti. Prirodna diferencijacija bosanskohercegovačkih masa, koja se sastojala u očuvanju srp-skohrvatskog jezika i drugih domaćih specifičnosti u životu tih masa, razumije se, dolazi u prvi red. Ali je to moralo biti ispunjeno društvenim sadržajem da bi bosanskohercegovački muslimanski narod bio narod u feudalnom smislu. Pri tome je najvažnije pitanje postanak i razvitak domaće feudalne klase u Bosni i Hercegovini.

đurđev razvija tezu kako se postepeno odvijao proces stvaranja doma-će, muslimanske feudalne klase, koja se kroz poseban status spahija i zaima u Bosni krajem 16. i u prvoj polovini 17. stoljeća, te naročito tokom 18. stoljeća procesom čiflučenja, diferencira od osmanskog poretka, a potom će spoljna opasnost povezati “muslimanski narod i domaća feudalna klasa postaje hegemon muslimanskog naroda”. đurđev je potom nastavio:

Mislim da nećemo izaći na kraj, da nećemo objasniti fenomen naučno, ako pri-hvatimo teoriju koja samo u islamizaciji, a ne i u diferencijaciji u okvirima osmanskog društva, vidi stvaranje muslimanskog naroda u Bosni i Hercego-vini. I to prvo samo u diferencijaciji koja se sastojala u očuvanju prirodno-et-ničkih osobina muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini, a zatim u dife-rencijaciji koja se sastoji u prvim začecima obrazovanja naroda u feudalnom smislu. Ali mi ne možemo, takođe, izaći na kraj sa drugim shvatanjem koje ne vodi računa da je muslimanski narod u Bosni i Hercegovini u XIX vijek ušao

21 muhidin Pelesić, “manipulacije srpske historiografije o Bosni i Hercegovini”, Prilozi, br. 29, Sarajevo: Institut za istoriju, 2009, 367-403.



190

kao narod u feudalnom smislu ne samo u odnosu na ostala dva naroda nego u izvjesnoj mjeri i u odnosu prema vrhovnoj osmanskoj vlasti.’

Na ovom je Savjetovanju još i dr. Nikola Babić u određenoj mjeri pro-govorio o muslimanima kao zasebnom nacionalnom identitetu, tvrdeći kako i koncem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća oni ispoljavaju “određene svoje nacionalne individualitete u raznovrsnim oblicima društveno-politič-kog života” manifestirajući to kroz političko i kulturno organiziranje. Svi ostali su još uvijek pomalo bojažljivo spominjali one ideje koje bi mogle biti na tragu afirmiranja muslimanskog nacionalnog identiteta, odnosno historijske utemeljenosti tog identiteta.

S obzirom da se ovdje radilo o diskusiji potaknutoj problemima oko pisanja Historije naroda Bosne i Hercegovine, pomalo iznenađuje izbjega-vanje otvorene diskusije o problemima nacionalnih identiteta, posebno na-cionalnog identiteta muslimana. Vidimo, također, kako je javno promovi-ranje te zasebnosti više namijenjeno onim historičarima koji bi, s obzirom na vlastiti nacionalni identitet, mogli imati najmanje problema zbog javnog promoviranja ideje o muslimanskom nacionalnom identitetu.

Vodeće ličnosti političke elite u Bosni i Hercegovini

Sazrijevanje shvaćanja o zasebnosti muslimanskog nacionalnog identiteta, kako su proces političkog priznanja realnosti muslimanskog nacionalnog identiteta često nazivali nositelji te aktivnosti 1960-ih i 1970-ih godina,22 odvijalo se tih godina uz snažnu podršku tadašnjeg bosanskohercegovač-

22 U intervjuu zagrebačkom Fokusu Kasim Suljević, pisac knjige Nacionalnost Muslimana između teorije i politike, na pitanje novinara čime se može objasniti negiranje musliman-skog nacionalnog identiteta “i nakon potpunog priznanja” odgovara: “Rado bih izraz ‘pri-znanje’ zamijenio pojmom ‘sazrijevanje shvaćanja’. Nije bilo nikakve deklaracije ili dekreta o priznanju, nego sazrijevanja svijesti u kojoj su muslimani stjecajem povijesnih okolnosti dobili adekvatno mjesto u jugoslavenskoj etničkoj strukturi naroda i narodnosti”. (Fokus, br. 10/1981, Zagreb, 3. listopada 1981, 76).



191

kog političkog rukovodstva, koje je imalo podršku većeg dijela jugoslaven-ske političke elite. Još uvijek su nezabilježena sjećanja tadašnjih aktivista u Bosni i Hercegovini o načinima podrške pojedinaca iz saveznih institucija, uključujući i pojedine vojne kadrove, procesu afirmacije muslimanske na-cije. Ali, nekoliko je ključnih ličnosti iz tadašnjeg rukovodstva koje su se u tome angažirale. Važna i utjecajna politička ličnost u vrijeme afirmacije muslimanskog nacionalnog identiteta koncem 1960-ih godina bio je Cvi-jetin mijatović, koji je u gotovo čitavom razdoblju od kraja Drugog svjet-skog rata obavljao dosta visoke dužnosti kako u Bosni i Hercegovini tako i u Jugoslaviji. Najprije je obavljao dužnost organizacionog sekretara u Poli-tičkom birou Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu od 1945, zatim je bio član Politbiroa CKKP Bosne i Hercegovine od 1948, član Izvršnog komiteta CKSKBiH od 1954, od marta 1965. obavljao je dužnost političkog sekretara CKSKBiH. Sredinom novembra 1966. mijatović je izabran za predsjednika CKSK Bosne i Hercegovine i na toj dužnosti ostao do 1969. godine, kada je otišao u Beograd na poziciju člana Predsjedništva SKJ.23 mijatović je predsjedavao važnim partijskim sjednicama sredinom 1960-ih godina, na kojima se debatiralo o nacionalnim pitanjima, uključu-jući i 17. i 20. sjednicu CKSKBiH početkom 1968, na kojima je definitivno zauzet politički stav o zasebnosti nacionalnog individualiteta muslimana u Bosni i Hercegovini. S pravom je već zabilježeno kako se mijatović “za-lagao, zaštitnički, za interese muslimana i za njihovu odgovarajuću zastu-pljenost i ravnopravnost od Republike do Federacije”,24 mada je od početka 1970-ih, zbog porodične tragedije, jedno vrijeme više statirao u politici nego što je u njoj aktivno sudjelovao, da bi se koncem 1970-ih ponovo “uzdigao” u sami vrh.25

23 Istorija SKBiH, 2, Sarajevo: Institut za storiju, 1990, 178.24 Vitomir Popović, “Pa to je gotovo; on je streljan”. Prosvjetina poslanica, 15. juli-decem-bar, Tuzla 2007, 161.25 U jednom razgovoru 1990. mijatović je svoju poziciju početkom 1970-ih ovako opisao: “Ja sam imao namjeru, doduše sticajem nekih mojih okolnosti nesrećnih, privatnih, kad mi je poginula žena, sedamdesete godine [te je godine poginula u saobraćajnoj nesreći njego-va supruga, op. H.K.] da se povučem. Ja sam tražio ostavku da se brinem djecom, neću više da budem na tim položajima. Pogriješio sam, jer su insistirali drugovi, naročito iz Bosne da ipak ostanem, mislim da sam pogriješio ... ali sam bio u jednom takvom stanju psihičkom



192

Važnu ulogu u tome imao je i Branko mikulić, koji je na Četvrtom kongresu SKBiH u martu 1965. postao jedan od sekretara u CKSKBiH (osim mikulića tada su za sekretare izabrani Esad Cerić i Blažo đuričić), a 1967. izabran je za predsjednika Izvršnog vijeća Bosne i Hercegovine, ali je njegova vodeća politička uloga u BiH počela izborom za predsjednika CKSKBiH krajem 1969. godine. Na toj poziciji mikulić je ostao do 1978, kada je prešao u Beograd na funkciju člana Predsjedništva CKSKJ. Dok je Cvijetin mijatović bio na čelnoj partijskoj poziciji u vrijeme kada su se pripremale poznate 17. i 20. sjednica CKSKBiH, na kojima je definitivno zauzet politički stav da su muslimani “poseban narod”, Branko mikulić je bio ključna politička ličnost i na čelnoj partijskoj poziciji u vrijeme kada su se na popisu stanovništva 1971. muslimani izjasnili kao zaseban nacio-nalni identitet. Branko mikulić je 12. marta 1970. razgovarao sa Josipom Brozom Titom i ostavio svjedočanstvo o tome. Prethodno je Fadilj Hod-ža upoznao Tita s tim kako postoje velike primjedbe da se muslimani na popisu stanovništva iskazuju kao poseban narod. mikulić piše da je na to kazao:26

Znamo za te rezerve, rekao sam Titu i upoznao ga sa kojekakvim tezama i pitanjima, što se postavljaju s ciljem da se ospori nacionalna posebnost Musli-mana. One koji osporavaju nacionalnu posebnost Muslimana pitamo – a šta su, po njihovom mišljenju, Muslimani? Na to nam se kaže: neka se pišu da su Jugosloveni, a mi odgovaramo pitanjem: zašto se kao Jugosloveni ne iskazuju i Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci, Crnogorci i dr. Zašto se to sugeriše samo Muslimanima? Kaže nam se da se religijska pripadnost ne može transformi-rati u nacionalnu, a mi odgovaramo da je kod svih nas u Bosni i Hercegovini religijska pripadnost opredijelila i nacionalnu. Svi rimokatolici su Hrvati, svi pravoslavci Srbi, a Muslimani su islamske vjere.

da sam statirao. Nisam mogao da se u dovoljnoj mjeri angažujem, da se koncentrišem, da čitam te silne materijale, da se pripremam itd. (...) Trebalo je vremena da malo dođem sebi, tako da sam polovinom sedamdesetih godina počeo da dolazim u neke sukobe sa nekim drugovima u Republici, malo po malo, a to se naročito zaoštrilo početkom osamdesetih godina”. Vitomir Popović, “Pa to je gotovo; on je streljan”. Isto, 181-182.26 Džavid Husić, Javno svjedočenje Branka Mikulića. Sarajevo, april 1991, 54-55.



193

mikulić svjedoči da je tada sa Titom razgovarao i o idejama da se mu-slimani iskazuju kao Bosanci.

Odgovaramo da smo svi Bosanci i Hercegovci bez razlike na vjersku i naci-onalnu pripadnost. One što nas to pitaju (tj. zašto se muslimani u nacio-nalnom smislu ne iskazuju kao Bosanci, op. H.K.), priupitamo: da li nam sugerišu da formiramo novu, bosansku naciju? Kažu: nemojte formirati naciju, ali pišite se tako. A mi dobro znamo da bismo, takvim izjašnjavanjem pocije-pali Bosnu i Hercegovinu. Jer, Hercegovci se ne bi izjasnili kao Bosanci, ljudi iz Bosanske krajine izjasnili bi se da su Krajišnici, Srbi da su Srbi, Hrvati da su Hrvati itd. Tako opet dolazimo do pitanja Muslimana i Bosne i Hercegovine, kao Republike, to jest, do osporavanja njihove individualnosti, posebnosti, što jeste suština stvari. A onaj ko otvara to pitanje, objektivno, otvara i pitanje Jugoslavije.

Ovo svjedočenje Branka mikulića na najbolji način govori ne samo o njegovim stavovima o nacionalnom identitetu muslimana nego i o njego-vom zalaganju za afirmaciju tog identiteta.

Rođen sam u nacionalno izmiješanoj sredini. Dobro znam da Muslimani jesu i mogu biti samo poseban narod. Ništa drugo, u nacionalnom smislu, oni ne mogu biti. Ako je to tako, istom prilikom upitan sam – a šta su Muslimani koji su se izjasnili kao Srbi ili Hrvati? Naivčine, odgovorio sam. Jer, nikada Srbi i Hrvati nisu iskreno primili Muslimane kao svoje sunarodnike (...) Na drugoj strani, nikada se Muslimani, izuzev pojedinaca, nisu iskreno osjećali Hrvatima ili Srbima. S tim u vezi, Titu sam ispričao dogodovštinu o trgovcu Sadikoviću iz Ljubuškog, koji je bio predsjednik Hrvatskog kulturnog društva “Napredak” u tom gradu. “Napredak” je pripremio godišnju zabavu. Počasnu stolicu ostavili su za predsjednika društva, a on nije došao na zabavu. Ujutro je kod njega otišla delegacija i pitala ga zašto nije došao. Odgovorio je: “Pa, haj-te ljudi, ne mogu vam ja svaki dan biti Hrvat”! Tito se na to glasno nasmijao i rekao da je Sadiković time na najbolji način izrazio stvarno stanje i istinu.

mikulić svjedoči da mu je na kraju tog razgovora Tito rekao kako je sa-glasan sa stavom bosanskohercegovačkog rukovodstva o pitanju nacional-nog identiteta muslimana i stavio do znanja da mogu računati na njegovu podršku. “Nemojte se s drugima svađati, ali radite po vašem mišljenju. Vi



194

ste u pravu. To mi je potpuno jasno. Shvatio sam to već prvih dana kada smo u ratu došli u istočnu Bosnu”.

mikulić je krajem 1960-ih i početkom 1970-ih kao predsjednik CK-SKBiH bio ključna politička ličnost u procesu prihvatanja činjenice da su muslimani posebna nacija. On je te stavove snažno zastupao u razgovori-ma koje su bosanskohercegovački komunisti vodili sa komunističkim ru-kovodstvima drugih republika. U razgovoru sa rukovodstvom Hrvatske 20. maja 1970. mikulić o muslimanima kaže:

Što se Muslimana tiče (...), moram da dodam da je pitanje odnosa prema Muslimanima praktično pitanje odnosa prema Hrvatima i Srbima u Bosni i Hercegovini. Jer, bez ravnopravnosti Muslimana nema ravnopravnosti Srba i obrnuto, bez ravnopravnosti svakog naroda u Bosni i Hercegovini nema rav-nopravnosti ni za jednog ni za drugog. Mi smo zbog toga nakon dugih diskusi-ja zauzeli, po našem mišljenju, veoma ispravne političke stavove o tome. Imali smo u prošlosti grešaka, mi komunisti Bosne i Hercegovine, vršili nekakvu pre-siju na Muslimane komuniste da se opredjeljuju šta su po nacionalnosti Hrvati ili Srbi. Uvjerili smo se da je to što smo radili sve bilo besmislica i da oni nikad nisu bili ni Hrvati ni Srbi već su ostali Muslimani i to je, da tako kažem, naš odnos prema tom pitanju.

mikulić dalje kaže da smatra da je taj stav ispravan “i zbog toga što iz ruku Islamske vjerske zajednice izvlačimo mogućnost da ona vodi politi-ku, kao da je predstavnik nacionalnosti muslimana. Stalno su prisutne te tendencije, posebno od onog dijela o kome je Džema govorio, od reakci-onarnog dijela Islamske vjerske zajednice, a tamo imamo Aliju Nametka, a znaju se njihove političke pozicije i njihovo stalno igranje na tu kartu. Hoću da kažem da smo, što se tiče toga, postigli veoma, veoma velike re-zultate u Bosni i Hercegovini”.27

Avdo Humo je važno ime u procesu afirmacije muslimanskog naci-onalnog identiteta tokom 1960-ih i početkom 1970-ih godina. Rođeni mostarac i komunistički aktivista, poslije Drugog svjetskog rata jedno je

27 Hrvatski državni arhiv, Zagreb, CKSKH, strogo pov. i pov. br. 496, magnetofonski sni-mak razgovora sa delegacijom SR Hrvatske i SRBiH održanog 20. maja 1970.



195

vrijeme bio ministar i potpredsjednik Vlade Bosne i Hercegovine, član Po-litičkog biroa Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu i Poli-tbiroa KPBiH od Osnivačkog kongresa 1948. godine. Od oktobra 1966. bio je član CKSKJ. S te pozicije Humo je aktivno radio na afirmiranju muslimanskog nacionalnog identiteta krajem 1960-ih i početkom 1970-ih godina.28 Sredinom 1970-ih godina Humo će biti potisnut iz političkog života, skupa sa Osmanom Karabegovićem i bez ikakvog utjecaja na dalji razvoj muslimanskog nacionalnog identiteta.

Džemal Bijedić je, također, bio važan politički aktivista u procesu afir-miranja muslimanskog nacionalnog identiteta. Humin zemljak, obavljao niz dužnosti u Sarajevu i mostaru, sredinom 1960. posebno je aktivan, iz-među ostalog i zbog toga što je obavljao visoke dužnosti u republičkoj hi-jerarhiji. Od 1963. Bijedić je bio predsjednik Republičkog vijeća Skupštine Bosne i Hercegovine, a od 1967. do 1971. on je predsjednik Skupštine Bosne i Hercegovine. S te je pozicije sredinom 1971. postao prvi i jedini musliman predsjednik Jugoslavenske vlade. On je početka 1960-ih jasno i uporno, kao lider na najvišim republičkim dužnostima, zastupao ideju nacionalne afirmacije muslimana.

Na sastanku Komisije za međunacionalne odnose CKSKBiH, održa-nom 15. marta 1966, Džemal Bijedić se zalagao za nacionalnu afirmaciju muslimana. Ta je diskusija objavljena u “Odjeku”, a kasnije i u njegovoj knjizi o samoupravljanju.29 Izvorni naslov možda najbolje oslikava motive za pisanje ovoga članka: “Nacionalnost protiv nacionalizma”, kako stoji u izvorniku, sam po sebi je sugerirao komunističko razumijevanje nacional-nog identiteta.30 U ovom tekstu Bijedić je, kao predsjednik Republičkog

28 Avdo Humo, “Istorijski i aktualni aspekti nacionalnog pooložaja muslimana”. Klasno i socijalno u savremenom svijetu, knjiga druga, Zagreb: Naše teme, 1970, 467-496.29 Džemal Bijedić, Samoupravljanje kao zahtjev i praksa. Sarajevo: NIŠP Oslobođenje, 1976, 62-70. Naslov članka objavljenog u “Odjeku” glasio je: “Dosljednost u teoriji i u – praksi. Osobenosti međunacionalnih odnosa u Bosni i Hercegovini”, a u knjizi naslov glasi: “Ravnopravnost i bratstvo i jedinstvo protiv nacionalizma”.30 U muzeju Hercegovine u mostaru, u fondu Džemala Bijedića, sačuvano je mnogo raznih verzija Bijedićevih govora, članaka i intervjua. Jedan članak, koji je po našoj ocje-ni predstavljao prvu verziju ovoga rada objavljenog u “Odjeku”, nosi naslov “Osobenosti



196

vijeća Skupštine SR Bosne i Hercegovine, odlučno zastupao ideju musli-manske nacije odbacujući ideju jugoslavenstva, koja se u to vrijeme u nekim krugovima također plasirala kao način prevazilaženja tadašnjih međunaci-onalnih zategnutosti.31 Ovo je bilo javno promoviranje partijskih stavova o nacionalnom identitetu muslimana, koje se odvijalo paralelno sa borbom za ravnopravnost BiH u Jugoslavenskoj federaciji.

U ovoj diskusiji Bijedić jasno i nedvosmisleno izražava komunistički koncept nacije na koji se tada oslanjala komunistička elita u opravdavanju svoga stava o priznavanju nacionalnog identiteta muslimana. “Nacional-nost je, prije svega, društveno-istorijski i socijalno-ekonomski fenomen. Ona ima materijalne pretpostavke i sadržine a onda i elemente svijesti, jezika i kulture - čime je dijelom uslovljena i oblikovana”.32 Bijedić je, tako-đer, izražavao stav tadašnje vladajuće bosanskohercegovačke elite o jugo-slavenstvu, odbacujući u tome vidjeti nacionalni identitet i kritizirajući one koji su zastupali takve ideje. Po njegovom mišljenju, “za ideju o jugosloven-stvu, kao formuli rješavanja nacionalnih protivurječnosti, po pravilu zalažu (se) oni kojima unitarizam donosi korist ili oni koji u sebi misle da su za

bosansko-hercegovačkih međunacionalnih odnosa i pitanje jugoslovenstva”. Bijedić je možda u ovom tekstu najbolje potvrdio ispravnost stava Rogera Brubakera, koji je tvr-dio kako komunisti nisu bili antinacionalni, ali su bili antinacionalisti. Rogers Brubaker, Nationalism Reframed: Nationhood and the national question in the New Europe. Cambrige: Cambridge University Press, 1996.31 Na ovom bi mjestu trebalo opširnije navesti kako se o ideji jugoslavenstva govori u materijalu pripremljenom kao podloga za mostarsko savjetovanje u septembru 1966. go-dine. Tu se, naime, konstatira kako je isticanje jugoslavenstva način da se pravilno riješe međunacionalni odnosi. Osnova za ovu ideju bila je uvjerenje o nužnosti obezvređivanja nacionalnog osjećanja. Ocjenjuje se, međutim, da je to pogrešno i da takve ideje vode do nacionalističkih i šovinističkih pojava u nekim sredinama, mada jedan broj komunističkih aktivista stoji na stanovištu da je jugoslavenstvo doista bilo izlaz za rješenje svih među-nacionalnih problema, vjerujući “da je naše društvo na takvom stepenu razvitka da nema potrebe za postojanjem bilo kakvih osobenosti koje podvajaju i razlikuju ljude, pa ni u nacionalnom pogledu. međutim, kod jednog dijela političkih kadrova to se javlja, bilo kao posljedica prikrivenog nacionalizma ili nerazumijevanja ovog pitanja, bilo kao rezultat te-žnje za obezbjeđivanjem privilegovanih društveno-ekonomskih pozicija birokratiziranih grupa i pojedinaca”.32 Dž. Bijedić, Samoupravljanje, 63-64.



197

progres a zapali su u nerješive pritivurječnosti zbog nenaučnog i nerealnog pristupa ovoj problematici”.33

Bijedić je s puno pažnje pristupio analizi odnosa muslimana prema ju-goslavenstvu. On je opredjeljenje dijela muslimana za jugoslavenstvo jed-nostavno nazvao “muslimanski bijeg u jugoslovenstvo” zaključujući kako je to bio “jedan od vidova spasavanja njihovog individualiteta” u vrijeme kada nisu bili priznati kao nacija.34

Ubrzo nakon toga Bijedić je ponovo govorio o fenomenu jugoslaven-stva, ali i o bošnjaštvu, zaključujući kako se radi o pojavama koje negiraju njezinu višenacionalnu strukturu. Istakao je tu svojatanja Bosne i Hercego-vine od strane Srba i Hrvata, ali i pojave bošnjaštva i jugoslavenstva, koje on, također, smatra vrlo opasnim za opstanak Bosne i Hercegovine. “Ovim fenomenima kao supranacionalnim ili nacionalnim treba da se pokriju (a zašto ih pokrivati kada je to naše bogatstvo) ove međunacionalne specifič-nosti koje postoje u Bosni i Hercegovini i u Jugoslaviji. Ovakva shvatanja su opasna ne samo za unutarbosansko nego i za unutarjugoslovensko je-dinstvo. Ta stanovišta su danas usamljena i mi ih moramo žigosati. Truju nam sredinu i naše odnose. Ona su nacionalistička i šovinistička. mi mo-ramo polaziti od činjenice da su Srbi u Bosni i Hercegovini dio srpske nacionalnosti, Hrvati hrvatske, a da muslimani nisu ni Srbi ni Hrvati nego takođe jedan poseban nacionalni individualitet sa svojom istorijom, svojom kulturom, željama, stremljenjima, unutrašnjom psihičkom konstitucijom, željama, stremljenjima i osjećajima isto kao Srbi i Hrvati. međutim, na ovo treba dodati slijedeću i vrlo važnu konstataciju: sva tri ova naroda u Bosni i Hercegovini žive skupa, moraju da žive skupa i to je njihovo najbolje rješenje (...) Njihovi nacionalni individualiteti moraju da se poštivaju, oni u javnom i društvenom životu proporcionalno moraju da učestvuju, to su vitalni narodi i sposobni da iz svojih redova daju sve vrste kadrova potrebne

33 Dž. Bijedić, Samoupravljanje, 64. 34 Dž. Bijedić, Samoupravljanje, 69. Zanimljivo je uspoređivati kako su nestajale pojedine rečenice od rukopisa do objavljivanja. Tako je, naprimjer, u Bijedićevoj originalnoj verziji iza ove rečenice slijedio nastavak koji je govorio da je to muslimansko opredjeljivanje za jugoslavenstvo bilo vezano “za momente prinude i političkih razračunavanja”, što je izo-stavljeno u štampanoj verziji u knjizi, ali i u listu “Odjek”.



198

našoj društvenoj zajednici (...) mi danas znamo šta je jugoslavenstvo kao nova nacionalna kategorija i do čega ono dovodi ako se nameće narodima, mi takođe znamo šta je bošnjaštvo, znamo šta je nacionalizam, šovinizam, znamo gdje najprije u sferi mađunacionalnih odnosa dolazi do defekata”, zbog čega se treba svakodnevno angažirati na uklanjanju tih nedostataka.

[...]Na sjednicama CKSKBiH početkom 1968. on je bio prvi diskutant o

tom pitanju.35 Na 17. sjednici CKSKBiH 26. januara 1968. odmah nakon uvodnog izlaganja Nisima Albaharija govorio je Džemal Bijedić. On je po-šao od stanovišta kako je rasprava o nacionalnom pitanju potrebna ne zbog toga što su ti odnosi zaoštreni (on kaže da nije takvo stanje) nego zbog potrebe da se o tim pitanjima raspravi radi sprečavanja međunacionalnih nesporazuma “koji se najčešće manifestuju u nerazumijevanju, netrpelji-vosti, a moguće su i teže posljedice”. Njegova je teza kako odnosi među narodima “nisu niti smiju biti jednom za svagda utvrđena šema. To je život koji se svakodnevno razvija. Svakodnevni ljudi, grupe ljudi, pa prema tome i nacije i narodnosti, stupaju u kontakt jedni s drugima. To naročito važi za nacionalno heterogene sredine, kao što je naša šira i uža zajednica. Svaki dan među njima iskrsava, što je nužno, poneko malo ili veliko pitanje koje najčešće nije teoretskog ili principijelnog karaktera, ali koje traži dosljedno rješavanje u praksi. Otuda proizilazi potreba da se sa teoretskim shvatanji-ma o svemu bitnom, a o nacionalnom pitanju pogotovo, izlazi u javni život i svakodnevnu praksu, političku, ekonomsku i kulturnu. Iz svakodnevne prakse proističu sva pitanja pa i međunacionalna. Prema tome, ona se u praksi jedino mogu i rješavati. Otuda imperativ i za nas komuniste za sva-kodnevnom praktičnom dosljednošću kako u teoriji tako i u svakodnevnoj praktičnoj borbi za pravilne i humane odnose među ljudima.”

Koliko se Bijedić angažirao na polju afirmacije muslimanske nacije govori i njegova diskusija prilikom susreta delegacije BiH i Hrvatske odr-

35 Sedamnaesta i dvadeseta sjednica CKSKBiH i diskusije o nacionalnom pitanju (prire-dio Husnija Kamberović), u: Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka. Zbornik radova. Sarajevo: Institut za istoriju, 2009, 241-295.



199

žanog u Zagrebu 20. maja 1970. godine.36 Tom prilikom se razgovaralo i o sukobu koji je bio evidentan između rukovodstva IVZ u Zagrebu i centra u Sarajevu. Bijedić je naglasio da nije u pitanju konceptualni sukob, odnosno sukob modernista i konzervativaca, kako su to predstavljali lideri Islamske zajednice u Zagrebu, nego pokušaj politizacije Islamske zajednice i kon-frontiranje sa legalnim rukovodstvom u Sarajevu. “Radi se o sljedećem: To je pokušaj da se islamska zajednica koristi u, ovako da kažem, prljave poli-tičke svrhe. To sam ja rekao u razgovoru sa nekim muslimanima u Zagre-bu. Tada sam im rekao i ovo: bez obzira kako se vi opredjeljujete, bez obzira što ste vi muslimani porijeklom iz Bosne, vi ste sada građani Hrvatske i nikakva veća prava nemate nego Hrvati ili Srbi, vi ste pripadnici Saveza komunista Hrvatske, Socijalističkog saveza i vi nemate nikakva prava u po-gledu formiranja ni klubova ni vjerskih centara, kao posebna muslimanska nacionalna grupacija. S tim budite načisto. To ja lično mislim, a smatram da je isto mišljenje rukovodstva Hrvatske. Ali, mi imamo ovdje u Sarajevu jednu jaku kampanju protiv rukovodstva Islamske vjerske zajednice i ona se naslanja na grupaciju u Zagrebu. To su ljudi koji su bili od 15 do 20 godina na robiji, koji su pošli u odlučnu borbu protiv Reis Uleme, zapravo oni su htjeli da Reisa svrgnu. Reis Ulema je jako pozitivan čovjek, to je naš 100% čovjek, koji prihvata našu politiku,37 koji je za politiku odbrane naše zemlje, za politiku bratstva i jedinstva za socijalističku izgradnju itd. međutim, oni perfidno pokušavaju da islamsku zajednicu, koja je laička pretvore u klerikalnu. To je ta diskusija o stručnosti i naprednosti ovih što napadaju islamsku zajednicu i Reisa. To može da neobaviještena čovjeka dezorijentira. mi smo se pored ostalog, na zahtjev Reisa složili da isprazni-mo jednu zgradu da bi mogli osnovati teološki fakultet ili visoku teološku školu. Ovo smo prihvatili posebno radi toga, što Reis osjeća da su školovani ljudi u maroku, Kairu, Alžiru i sl. manje-više klerikalci, a poneki od njih i agenti ove ili one obavještajne službe. Zato on želi da se tu formira fakul-tet u Sarajevu”. Bijedić dalje naglašava kako ova grupa islamskih aktivista

36 HDA, CKSKH, 496, magnetofonski snimak razgovora sa delegacijom SR Hrvatske i SRBiH održanog 20. maja 1970. 37 U to vrijeme reisu-l-ulema je bio Sulejman ef. Kemura (reisu-l-ulema od 1957. do 1975).



200

iz Zagreba “navodno žele da reorganiziraju islamsku zajednicu u smislu dovođenja stručnih, sposobnih i kvalifikovanih ljudi”, ali je njihov kraj-nji cilj “ocjepljenje Hrvatske i Slovenije i bira(nje) posebnog svog muftije, odnosno starješine islamske zajednice za Hrvatsku, odvojeno od postojeće jugoslovenske islamske zajednice”. Džemal Bijedić je dalje nastavio: “Jedno je musliman u nacionalnom smislu, drugo je vjerski osjećaj o pripadnosti vjerskoj zajedenici. Ali oni (grupa aktivista u Zagrebu, op. H.K.) pokušava-ju da vode politiku i da budu centar i jednog i drugog. Iznose argumente da je Reis nedovoljno obrazovan vjerski. Reis može da bude obični građanin, pravnik, filozof itd. Uostalom, u islamskoj zajednici svi su reisi do sada bili intelektualci, pravnici, kadije itd.”

Početkom 1970-ih godina u procesu muslimanske nacionalne afirma-cije od političkih lidera značajno mjesto je imao Hamdija Pozderac, koji je 1971. godine naslijedio Bijedića na poziciji predsjednika Skupštine Bosne i Hercegovine. Prije 1971. Pozderac je imao određenu ulogu u muslimanskoj nacionalnoj afirmaciji, mada u to doba nije pripadao krugu najutjecajnijih političkih ličnosti u Bosni i Hercegovini.38 Pozderčev politički utjecaj je bio najveći krajem 1970-ih i tokom 1980-ih godina.

***U ovom dijelu analiziram razne rasprave, uključujući rasprave na partijskim forumima, akademske rasprave i rasprave u medijima o nazivu bošnjačke nacije krajem 1960-ih i početkom 1970-ih godina. Polazim od političkih rasprava o jugoslavenstvu sredinom 1960-ih godina. Te su se rasprave o jugoslavenstvu otvorile istovremeno sa sazrijevanjem političke odluke o priznanju nacionalnog identiteta Bošnjaka. U mikulićevoj bilješci od 3. fe-bruara 1966. stoje njegove napomene o temi naslovljenoj “Bosna i Herce-govina u Jugoslaviji (paternalizam i regionalizam)”. Iz ove se bilješke može zaključiti kako se radi o nekom skupu kojem prisustvuju Rato (Dugonjić ?), Rudi (Kolak ?), Blažo (đuričić ?) i Nijaz (Dizdarević ?). mikulić bilježi

38 Usporedi: muhamed Filipović, Afera Agrokomerc i smrt Hamdije Pozderca. Sarajevo: TDP d.o.o., 2008; Hamdija Pozderac. Državnost i nacionalnost BiH. Priređivači mujo De-mirović i mulo Hadžić. Bihać: Pravni fakultet, 2008.



201

kako se treba “distancirati od apstraktnog jugoslavenstva”. U bilješkama stoji: “rješite muslimansko pitanje, kako bi se Srbi i Hrvati mogli slobodno izjašnjavati”.

U to vrijeme se znatno zaoštravaju rasprave o nacionalnim odnosima. U Komisiji za međunacionalne odnose CKSKBiH napravljena je 10. maja 1967. posebna informacija o međunacionalnim odnosima pod naslovom O nekim pitanjima međunacionalnih odnosa. U toj se informaciji, uglavnom, govori o razvoju kulture u BiH i naglašava kako “preovladava shvatanje da je kulturno stvaralaštvo bosanskohercegovačkih kreatora dio organske cjeline jugoslovenske i geografski još šire kulture i obratno. Ipak, postoji i shvatanje, da poput izvjesne posebnosti drugih društvenih struktura u Re-publici, treba izgrađivati bosanskohercegovačku kulturu kao izdvojen i za-seban činilac naše društvene stvarnosti. Shvatanje o ovakvoj potrebi izrasta jednim dijelom iz potreba i logike osrednjosti dijela kulturnih stvaralaca, ali isto tako i zbog svojevrsne diskriminacije prema dijelu stvaralaca, prije sve-ga muslimanske narodnosti. Naime, traženje od kulturnih radnika iz naše Republike da se opredjeljuju kao pripadnici srpskog odnosno hrvatskog kulturnog života radi objavljivanja njihovih radova u Hrvatskoj, odnosno Srbiji, izazvao je pored drugih reakcija i težnju za zatvaranjem u republičke okvire i ne samo kod muslimana, već i kod pripadnika drugih nacionalno-sti. I u vrednovanju nekih drugih elemenata kulture naših naroda pojavljuju se različita mišljenja. Tako, na primjer, ima shvatanja, naročito kod dijela inteligencije, pa i kod članova SK da neka djela Ive Andrića, načinom tre-tiranja Turaka, ne doprinose skladnom razvoju međunacionlanih odnosa u našoj Republici, da je sličan slučaj s Njegoševim “Gorskim vijencem”, da se vrši diskriminacija i da se obezvređuje muslimanski narodni epos i sl. Vrše se poređenja broja od države zaštićenih konzerviranih ili aktivira-nih spomenika kulture, pa se i u tom pogledu javljaju mišljenja o nejedna-kom tretmanu i neravnomjernosti u zaštiti kako svjetovnih tako i sakralnih objekata (Stolac, mostar, Sarajevo, Foča).”

Nakon što je početkom 1968. CKSKBiH usvojio političku odluku koja je značila priznanje pogrešne orijentacije komunista ka nacionaliziranju muslimana u hrvatskom ili srpskom duhu, jer su “muslimani poseban na-rod”, rasprave o nacionalnom identitetu muslimana su se i dalje nastavile,



202

pa su čak bile i teme razgovora na najvišoj političkoj razini. U Beloj vili na Brionima 23. januara 1969. godine bosanska delegacija je razgovarala sa Josipom Brozom Titom. U delegaciji su bili: predsjednik CKSKBiH Cvijetin mijatović, predsjednik Skupštine Džemal Bijedić, predsjednik Izvršnog vijeća Branko mikulić, sekretar Sekretarijata CKSKBiH Nijaz Dizdarević, predsjednik Republičke konferencije SSSRNBiH Esad Cerić, potpredsjednik IVSRBiH Todo Kurtović, direktor željezare Zenica Stan-ko Tomić, predsjednik Gradskog vijeća Sarajeva Džemal muminagić, kan-didat za člana Predsjedništva CKSKJ Hamdija Pozderac i drugi. U razgo-voru je sudjelovao i sekretar IKCKSKJ mijalko Todorović. Ovaj razgovor je upriličen kao jedan u nizu razgovora koje je Tito obavljao sa delagaci-jama pojedinih republika u pripremama za održavanje IX kongresa SKJ. Ovom je prilikom Cvijetin mijatović kazao da BiH ima dobre odnose sa rukovodstvom Srbije, mada u CKSK Srbije djeluju neki članovi koji imaju drukčiji stav prema saradnji sa Bosnom i Hercegovinom, a i beogradska štampa ponekad napada Bosnu i Hercegovinu, mada ne tako oštro kao štampa iz Hrvatske. “I pomalo se to pitanje Bosne javlja kao da je to neko otvoreno pitanje. meni kaže vrlo ugledan drug iz Beograda: šta vi to oko tih muslimana. Zna se šta su, nauka je o tome rekla, šta vi to potežete, to jest muslimani imaju da se opredijele da li su Srbi ili Hrvati. To je za nas krupan problem. A spolja ga ubace ofrlje”. Tito je pitao koliko se musli-mana izjasnilo kao Jugoslaveni, na što je mijatović kazao: “Vrlo mali broj. Većina se javi da je musliman, a Jugosloven se javljao pod onim ranijim pritiskom da ne ispadne nešto niže ako kaže da je musliman. međutim, to je jedna grupacija za sebe i mi smo i u ratu priznavali tu grupaciju. mi smo tu riješili i tu nema problema. Tito: To je nama jako dobro došlo, jer ima-mo odnose sa arapskim zemljama. mijatović: To je ravnopravna grupacija sa ove dvije i na tome se temelji suština. To je nama afirmacija u rješavanju nacionalnog pitanja u vrlo teškoj situaciji.”39 Iz ovoga razgovora možemo vidjeti kako se afirmiranje nacionalnog identiteta muslimana koristilo i u

39 muzej istorije Jugoslavije, Kabinet predsjednika Republike – Društveno-politička pita-nja (KPR – II), Zabeleška o razgovoru sa rukovodiocima SR Bosne i Hercegovine u Beloj vili na Brionima 23. januara 1969. godine.



203

vanjskopolitičke svrhe, o čemu će se sigurno još trebati napraviti detaljnija istraživanja.

Puno je važnije pitanje kako se afirmacija muslimanske nacije odvijala unutar političkih krugova i među običnim ljudima. To se pitanje u politič-kim krugovima uvijek dovodilo u vezu sa funkcioniranjem države i odnosa republičkih i federalnih razina vlasti. Na sjednici CKSKBiH 13. novembra 1969. Branko mikulić ističe: “Uvjeren sam da neću pretjerati ako kažem da i stalno vraćanje diskusije o jugoslovenstvu kao “polazne pozicije” izaziva zabune i pogrešna tumačenja, i u Jugoslaviji i među građanima BiH, o od-nosu SKBiH prema nacionalnom pitanju. Jedni iz toga izvlače zaključke da su kod nas veoma rasprostranjena unitaristička raspoloženja, a drugi da je to posljedica komplikovanosti međunacionalnih odnosa u BiH, pa pošto ih nismo u stanju razriješiti, inzistiramo na jugoslovenstvu kao nacional-noj ili nadnacionalnoj kategoriji. međutim, ni jedni ni drugi nisu u pravu, jer SKBiH ima jasno definisane stavove o ovim pitanjima”. mikulić citira zaključke XVII sjednice CK o tome, koji garantiraju slobodu ispoljavanja nacionalnog osjećanja i pripadnosti i nastavlja kako je krivo insistirati na nacionalnom opredjeljenju muslimana, “jer se i ranije pokazivalo, a to i da-našnja socijalistička praksa pokazuje, da su muslimani poseban narod”.

Tokom 1970. i 1971. rasprave o ovome su se zaoštrile u političkom diskursu u vrijeme priprema popisa stanovništva. mikulićeva zabilješka od 18. februara 1970. sa jednog sastanka posvećenog idejno-političkim pro-blemima popisa stanovništva govori o tome kako treba osigurati potpunu slobodu građana da se nacionalno opredijele ili ne opredijele, da se musli-manima osigura da se iskažu kao nacija, te da se njihov nacionalni identitet odvoji od religiozne pripadnosti islamu. Što se tiče jugoslavenstva, u ovoj bilješci stoji: “a) To smo svi u smislu pripadnosti samoupravnoj zajednici ravnopravnih naroda i narodnosti, a ne samo oni koji su nacionalno neo-predijeljeni; b) treba istaći da oni građani SFRJ koji su nacionalno neopre-dijeljeni nisu napredniji i bolji članovi – građani zajednice jugoslavenskih naroda od onih koji su nacionalno opredijeljeni (pojave avangardizma), a s druge strane, oni ne mogu biti kvalifikovani ni kao građani koji su manje nacionalno svjesni, a pogoto ne unitaristi itd. I to je stvar slobode ličnosti. Građani koji se iskazuju kao Jugoslaveni mogu biti tretirani samo kao na-



204

cionalno neopredijeljeni ili bez nacionalnosti, jer jugoslavenstvo nije naci-onalna kategorija. Tu dilemu treba otkloniti.

maternji jezik treba da ostane, ali on neće dati odgovor na pitanje ko se nacionalno nije opredijelio. S druge strane, treba dobro objasniti šta je maternji jezik na S-H govornom području? Naime, pravo je Srba da kažu da govore srpskim jezikom, Hrvata da govore hrvatskim jezikom itd. Ali, tim istim jezikom govore i narodi u BiH i C. Gori, za koje to nije ni srpski ni hrvatski jezik, već srpsko-hrvatski jezik. Ako to ne objasnimo mogu na-stati krupne negativne posljedice, jer se i oko imena jezika može insistirati na nacionalnom opredjeljenju. Posljedice su poznate. Uostalom, u BiH i Crnoj Gori se ne govori ni srpska ni hrvatska varijanta s-h jezika. U obradi podataka oni će se obraditi tako da svi govore isti odnosno s-h jezik. U BiH i C. Gori i u popisu se to mora naglasiti. Jugoslavenski jezik ne postoji”.

U pismu Predsjedništva SUBNOR-a upućenom Predsjedništvu SKJ povodom materijala “Neka idejno-politička pitanja popisa stanovništva”, 14. juli 1970, ističe se kako u predstojećem popisu stanovništva etnička i nacionalna pripadnost građana ima politički karakter, zbog čega borci traže da se svima omogući da se slobodno izjasne o svojoj nacionalnoj pripadno-sti, što podrazumijeva i poštovanje prava ljudi da se nacionalno ili etnički ne opredjeljuju. Borci također smatraju da se prilikom popisa pojam “Ju-goslaven” ne može tretirati kao nacionalna, a još manje kao nadnacionalna pripadnost. No, kako se radi o osjetljivom političkom pitanju, borci smatra-ju, premda se “Jugoslaven” ne može smatrati nacionalnim opredjeljenjem, “ipak ne bi bilo celishodno takva izjašnjavanja svrstavati u rubriku, u kojoj bi se iskazivali razni slučajevi, na primjer “Krajišnik”, “Ličanin”, “Sremac”, “Šumadinac” itd., jer su to ipak različita izjašnjavanja”, s obzirom da je tu u pitanju regionalna pripadnost i znači nerazumijevanje pitanja koje postav-lja popisivač. Drugi je slučaj kada građanin želi da se izjasni kao Jugoslaven, ne u smislu nacije nego iskazivanja pripadnosti jugoslavenskoj socijalistič-koj zajednici. Zbog toga borci predlažu da se uvede rubrika “Neopredije-ljen u smislu nacionalnosti”, ako se već ne može uvesti rubrika “Jugosla-ven – nacionalno neopredijeljen”. Borci također konstatiraju kako u vezi s “muslimanima – u smislu narodnosti” nije dovoljno jasno zašto se govori o muslimanima “koji žive u Bosni i Hercegovini i Sandžaku. Principijelno



205

gledano to bi moralo da se odnosi na sve građane u zemlji, koji tako žele da se izjasne. U protivnom bi to ukazivalo da se na drugim područjima ne želi ovakvo iskazivanje građana”. Dio komunističke elite koji nije podržavao oficijelne stavove Saveza komunista o muslimanima kao posebnoj naci-ji isticao je kako je nacionalno izjašnjavanje muslimana komunista znak “zaostalosti”, odnosno pokušaj nametanja stava o tome kako su napredniji oni komunisti koji ističu svoje nepripadanje naciji. S druge strane, čak je npr. i muhamed Filipović, odgovarajući na pitanje čitatelja “Oslobođenja”, isticao kako je nužno da se muslimani komunisti nacionalno izjasne kao muslimani, jer bi u protivnom došlo do “podvajanja nacionalnog organiz-ma (muslimana, op. H.K.) na elitni dio i zaostalu masu, a ta zaostala masa bila bi onda izručena u ruke konzervativnih elemenata koji moderne i soci-jalističke sadržaje muslimanskog nacionalnog osjećanja i orijentiranja žele da identificiraju sa vjerskim (...) Upravo radi toga, da muslimani ne bi postali ono što ne bi trebalo da budu (tj. samo vjerska zajednica, op. H.K.) muslimanski komunisti moraju, po logici stvari, da stoje uz svoj narod i na njegovom čelu” (tj. da se nacionalno izjasne kao muslimani, op. H.K.).

Komisija CKSKBiH za rad SK na daljem jačanju i razvijanju među-nacionalnih odnosa i međurepubličke saradnje uputila je u januaru 1971. dokument sličnoj komisiji CKSKJ u kojemu, između ostalog, stoji da je Sekretarijat CKSKBiH razmatrao neka pitanja u vezi sa predstojećim po-pisom stanovništva. “S obzirom da je religijska pripadnost značajan faktor opredjeljenja kod dobrog dijela ljudi može se desiti da se i oni pripadnici islamske vjerske zajednice izjasne kao muslimani, iako je njihovo stvarno porijeklo: Albanci, Turci, Cigani, makedonci, Srbi, Hrvati, Crnogorci itd. Tako bi došli do nerealnih podataka, a vjerovatno i do političkih reper-kusija koje bi podgrijali i muslimanski šovinisti pod parolom: “Svi musli-mani na okup”. Pošto najveći broj muslimana živi u Bosni i Hercegovini to bi moglo prerasti u dimenzije da Bosna postane “centar muslimanskog (islamskog) svijeta”, na što moramo biti posebno politički osjetljivi i na vrijeme reagirati.”. U nastavku se govori o različitim varijantama koje se nude u popisnoj listi za izražavanje nacionalne pripadnosti. Kaže se da su o tome vođene diskusije, da je zaključeno kako “nije uopšte sporno da se ne prihvati jugoslovenstvo kao nacionalna kategorija, nezavisno što pojedinci



206

misle o tome koji se izjašnjavaju kao Jugosloveni. međutim, treba omogu-ćiti građanima da se izjašnjavaju kao Jugosloveni, ali ne kao “nacionalno neopredijeljeni” već se čini da bi bolja oznaka bila “bez nacionalnosti ili neki sličan izraz koji bi bolje obrazložio ovaj pojam”. Čak se predlaže da se prilikom popisa, u slučaju izjašnjavanja kao “Jugosloven”, uvede i rubrika “iz koje nacionalne sredine potiče”. No, i maternji jezik će pomoći u raz-dvajanju muslimana od drugih pripadnika islamske vjere.

Diskutirajući na sjednici CKSKJ održanoj 14. maja 1971. Branko mi-kulić je posebno govorio o razdoblju pred popis stanovništva koji se oba-vio te godine i o različitim interpretacijama nacionalnog pitanja u okviru tog popisa. Ističe kako je bilo zlonamjernog tumačenja stavova političkog rukovodstva Saveza komunista Bosne i Hercegovine. “Npr. iz našeg stava da jugoslovenstvo nije ni nacionalna ni nadnacionalna kategorija, već osje-ćanje pripadnosti zajednici slobodnih i ravnopravnih naroda i narodno-sti, izrečena je teza da smo malte ne protiv jugoslovenskog socijalističkog patriotizma i jedinstva! Slično je i sa pitanjem nacionalne individualnosti muslimana, koga smo, kažu, nepotrebno naduvali i tako probudili musli-manski nacionalizam, da je sve to trebalo sprovesti tiho, bez ovakvog i ovo-likog političkog angažmana SK itd. Karakteristično je i vjerovatno nešto znači saznanje i to što ova pitanja pokreću uglavnom ili pretežno srpski i hrvatski nacionalisti. Uvažavajući da muslimani nisu ni Srbi ni Hrvati, oni nam prigovaraju što smo se angažovali da se muslimani, kao i pripadnici drugih nacija, u popisu slobodno iskazuju, jer se u prošlom popisu stanov-ništva dosta veliki broj muslimana iskazao kao Jugoslaven, što je, po njima, bolje i naprednije od iskazivanja nacionalne pripadnosti”. Upravo u ovom odnosu tradicionalnog i modernog, odnosno nazadnog i naprednog, lomilo se i pitanje nacionalne afirmacije Bošnjaka pod nazivom musliman krajem 1960-ih i početkom 1970-ih godina. O tome su vođene kako političke tako i ekonomske polemike, pri čemu je posebno važna polemika koju su i putem akedemskih časopisa i dnevnih novina vodili Enver Redžić i Salim Ćerić.

Karakteristično je da je i nakon političkog priznanja nacionalnog invidualiteta Bošnjaka i jasnog iskazivanja tog individualiteta na popisu stanovništva 1971. bilo rasprava o opravdanosti takvog političkog stava, a



207

politička elita, je braneći svoje političke odluke, pokrenula proces kontroli-ranog jačanja tog individualiteta na način da je svako ubrzanije afirmiranje te posebnosti karakterizirano nacionalističkim djelovanjem i u tom smislu sankcionirano. Takvo djelovanje je bilo u skladu sa tadašnjim političkim kontekstom u kojemu se našlo čitavo jugoslavensko društvo. Pripremajući se za sjednicu CK 31. marta 1972, mikulić u svojim bilješkama govori o razgovorima rukovodstva SKBiH sa liderima iz Hrvatske, makedonije, Kosova, Crne Gore. Kaže da su “drugovi” iz Hrvatske isticali kako “nismo iskoristili šansu da nakon 21. sjednice povedemo odlučnu bitku i protiv drugih nacionalizama u Jugoslaviji”. Time su naglasili i svoje nezadovolj-stvo što se i u drugim sredinama ne vodi energična borba protiv naciona-lizma, jer to, pored ostalog, ima negativne reperkusije u Hrvatskoj. Dalje, smatraju da svi u Jugoslaviji “treba da otvore karte” i da otvoreno razgovara-mo o našoj zajedničkoj budućnosti (u vremenu kada drug Tito ne bude na izvršnim funkcijama (...) Isticali su da se boje ponovnog javljanja velikohr-vatskih ideja u slučaju zadržavanja i daljeg jačanja ekonomske moći jednog centra, jer to je osnova za hegemoniju i druge vrste. U tom smislu govorili su o tendencijama “posrbljivanja” bivših saveznih banaka. Imamo utisak da će insistirati da se u svim sredinama u Jugoslaviji povede jednako odlučna borba protiv nacionalizma i šovinizma – kao u Hrvatskoj. To bi olakšalo njihovu borbu, a i onemogućilo one snage u Hrvatskoj koje ih pokušavaju blatiti dijeleći im kvalifikaciju da su u borbi protiv hrvatskog nacionalizma krenuli u interesu velikosrpskog hegemonizma”. mikulić ocjenjuje da se drugovima u Hrvatskoj, koji se suočavaju čak i sa nerazumijevanjem nekih boračkih organizacija, koji sazivaju masovne sastanke boraca na kojima se izražava čak i nepovjerenje prema pojedinim lokalnim rukovodstvima SK, može pomoći našom borbom protiv nacionalizma i šovinizma, dogmat-skih i dr. antisamoupravnih i neprijateljskih snaga...”. On kaže da zbog toga treba “upozoriti na pojave srpskog i muslimanskog nacionalizma, koje se, u izvjesnim sredinama podcjenjuju i nezapažaju. Posebnu pažnju treba posvetiti tendenciji bojkotovanja politike SKBiH o nacionalnom pitanju od strane pojedinih članova SK (nacionalni identitet muslimana, isticanje svoje naprednosti zbog nepripadanja naciji, odnosno pokušaj proglašavanja konzervativnim onih komunista koji su se nacionalno izjasnili, ponovno



208

vraćanje rasprave o jugoslavenstvu sa unitarističkih pozicija, nacionalno li-derstvo – iz nacionalno-birokratskih razloga i td.).”

Poslije 1972. nije više bilo ozbiljnih političkih rasprava koje bi negira-le nacionalni invidualitet muslimana, ali je takvih rasprava bilo u javnom diskursu. Kao primjer možemo navesti jednu mapu nacionalne strukture stanovništva koju je objavio beogradski NIN početkom 1973, godine u ko-joj se muslimani nazivaju “musliman u smislu narodnosti”. Na ovu mapu je 1. februara 1973. reagiralo sarajevsko “Oslobođenje” tekstom “Nove va-rijacije na staru temu”. List piše da navođenje tih naziva ima cilj negiranje nacionalnog identiteta muslimana u SRBiH. “mi koji živimo i djelujemo na tlu SR Bosne i Hercegovine, mi koji se ponašamo po zakonima i Ustavu te Republike, mi koji usvajamo načela i stavove SKBiH i SKJ, ne poznamo “muslimane u smislu narodnosti”. Jer, ne poznamo muslimane ni u nekom drugom smislu. Za nas, muslimani su narod, baš kao i Hrvati, baš kao i Srbi, baš kao i svi drugi narodi naše zajednice. I, ni nama, a vjerovatno ni drugovima u NIN-u, nije nikada palo na pamet da napišu, recimo, “Srbi, ili Hrvati u smislu narodnosti”. Za pripadnike tih naroda to bi, sasvim sigurno i sasvim opravdano, bilo uvreda.” U članku se navodi kako NIN nije usamljen, jer se i u knjizi Posleratna srpska književnost, autora Predra-ga Palavestre, negira muslimansko nacionalno pitanje, s obzirom da on u svoju antologiju svrstava i 15-ak autora muslimana. “Riječ musliman za Palavestru ne postoji”. No, ovakve rasprave nisu mogle usporiti proces mu-slimanske nacionalne afirmacije ■


209

JOSIP BROZ TITO I NACIONALNI IDENTITET mUSLImANA U BOSNI I HERCEGOVINI – DVA VIđENJA

Kao zaseban nacionalni identitet muslimani su u Bosni i Hercegovini zva-nično priznati na sjednicama CK SKBiH u januaru i maju 1968, ali su se tek na popisu stanovništva 1971. mogli izjasniti kao muslimani u nacionalnom smislu.1 Taj proces nije bio jednostavan ni lagan. To priznanje muslimana kao nacije nije bilo stvaranje te nacije, nego prosto priznanje faktičkoga stanja. Tome je doprinijelo nekoliko faktora, a važnu ulogu u tom procesu imali su intelektualci koji su tokom 1960-ih godina u nekoliko naučnih projekata dokazivali posebnost nacionalnog identiteta muslimana. Inte-lektualci koji su u tome sudjelovali bili su, zapravo, na partijskom zadatku.2

Da bi se bolje vidio odnos Tita prema nacionalnom identitetu musli-mana i jasnije sagledao način na koji su promotori muslimanskog nacional-nog identiteta argumentirali svoje stavove oslanjajući se na Tita kao važan argument, bilo bi potrebno ukratko oslikati kontekst u kojemu se od kraja Drugog svjetskog rata do sredina 1960-ih godina razvijao nacionalni iden-titeta muslimana u Bosni i Hercegovini i objasniti motive komunističkog osporavanja nacionalnog identiteta te zajednice. možda je to najbolje obja-

* Ovaj članak predstavlja rezultat istraživanja u okviru dva projekta: ”New and Ambiguous Nation-building Processes in South-eastern Europe:Collective Identities in Bosnia-Herzegov-ina, Macedonia, Moldova and Montenegro in Comparison (1944–2005)” koga finansira the Volkswagen-Stiftung u Njemačkoj i the Austrian Science Fund FWF, te ”Nacionalni iden-titet Bošnjaka 1945-2008”, koga finansira Kantonalno ministarstvo obrazovanja i nauke Sarajevo. Nijedna od ovih institucija ne odgovara za rezultate i tvrdnje iznesene u radu.1 Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka. Zbornik radova, Sarajevo 2009.2 Husnija Kamberović, “Stav političke elite o nacionalnom identitetu muslimana u Bosni i Hercegovini sredinom 1960-ih godina”, Prilozi, br. 38, Sarajevo 2009, 165-191.

*



210

snio milovan đilas kada je izjavio da su komunisti “polazili od činjenice da religija ne može biti odrednica nacije i nacionalne svesti”, te da ih je u razumijevanju činjenice da su muslimani posebna nacija omela ideologija, prije svega komunistički ateizam, “koji nije mogao priznati da bi religija mogla biti neka forma kroz koju neko stvara naciju”.3 Iz tog ideološkog ogrtača proizašlo je prvobitno negiranje muslimanskog nacionalnog iden-titeta i nada da će se oni, u skladu sa komunističkim razumijevanjem nacije, nacionalizirati u srpskom ili hrvatskom pravcu. Krajem 1950-ih godina beogradski etnolog milenko Filipović još uvijek je bio uvjeren da proces nacionalnog okretanja muslimana u srpskom i hrvatskom pravcu dobro napreduje “i da će dovesti do toga da hrvatsko-srpski muhamedanci neće predstavljati više nikakvu grupu, nego će postojati samo još nacionalno svjesni muhamedanski Srbi i Hrvati”.4 međutim, pokazalo se da je ta dija-gnoza ipak bila preuranjena, a svaki popis stanovništva je pokazivao da se mali broj muslimana izjašnjava pripadnicima srpske ili hrvatske nacije. To faktičko stanje će dovesti do promjene komunističkog stava o nacionalnom identitetu muslimana i to saznanje je bilo presudno da je 1960-ih počeo proces priznanja muslimanskog nacionalnog identiteta.

Taj je proces prošao kroz nekoliko faza, ali bismo mogli zaključiti kako je doba od 1961. do Ustava 1963. bilo pripremno razdoblje za priznanje muslimana kao nacije, da se od 1963. do 1966. u Bosni i Hercegovini nauč-no argumentira teza o njihovom nacionalnom identitetu, a da se od 1966. do 1968. taj stav realizira i na jugoslavenskoj političkoj razini.5 Uglavnom od početka 1970-ih godina nesporan je njihov nacionalni identitet, premda je osporavanja bilo u nekim intelektualnim i političkim krugovima, kako u Bosni i Hercegovini tako i izvan Bosne i Hercegovine. Rodoljub Čolaković u svom Dnevniku svjedoči kako je čak i u visokim političkim krugovima bilo straha zbog činjenice da je popis stanovništva 1971. pokazao da musli-

3 milovan đilas i Nadežda Gaće, Bošnjak Adil Zulfikarpašić, Zürich, 1994, 103; Širi kon-tekst vidjeti u: Holm Sundhaussen, “Od mita regije do ‘države na silu’: metamorfoze u Bosni i Hercegovini”, Prilozi br. 38, Sarajevo 2009, 11-30.4 Wolfgang Höpken, “Jugoslovenski komunisti i bosanski muslimani”, Književna revija, Sarajevo, maj 1990, 6. 5 Husnija Kamberović, “Bošnjaci 1968: politički kontekst priznanja nacionalnog iden-titeta”, Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka. Zbornik radova, Sarajevo 2009, 60.


Josip Broz Tito i nacionalni identitet Muslimana u Bosni i Hercegovini – dva viđenja

211

mani u Bosni i Hercegovini imaju relativnu većinu, što je moglo pokrenuti muslimanske nacionaliste “da traže svoju matičnu republiku”.6

Na ovom mjestu ja ću pokazati kako su intelektualci koji su se sre-dinom 1960-ih godina zalagali za afirmaciju muslimanskog nacionalnog identiteta, koristili Tita kao argument za svoje teze. U drugom dijelu rada pokazat ću kako je nakon posljednjeg rata 1990-ih godina Tito umjesto ključnog argumenta za muslimanski nacionalni identitet postao glavni kri-vac za višedecenijsko osporavanje tog identiteta.

Teza koju ja zastupam u vezi s pitanje odnosa Tita prema nacionalnom idenitetu muslimana glasi: tokom 1960-ih i 1970-ih, kada je bilo važno naučno dokazivati da su muslimani zaseban nacionalni identitet, kao jedan od važnih argumenata navođeno je i to da je Tito priznavao taj individu-alitet (etnički ili nacionalni, kako je kada kome trebalo). Tokom 1990-ih i početkom 21 stoljeća, Tito je u nekim bošnjačkim krugovima postao glav-ni krivac zbog čega muslimani (sada pod nazivom Bošnjaci) kao zaseban nacionalni identitet nisu priznati prije konca 1960-ih godina. Obje ove teze u svojoj osnovi su bile odraz trenutnih političkih interesa, a ne rezultat naučnog dozrijevanja.

među brojnom literaturom koja je 1960-ih godina naučno dokazivala postojanje muslimanskog nacionalnog identiteta ovdje ću samo spomenuti knjigu Atifa Purivatre o nacionalnom i političkom razvitku muslimana.7 U toj je knjizi Purivatra za svjedoka o nacionalnom identitetu muslimana pozvao upravo Josipa Broza navodeći njegove riječi sa Drugog plenuma CK SKJ iz novembra 1959. kada je rekao kako “stvari u vezi sa nacionalno-šću muslimana treba postepeno likvidirati. Ljude treba pustiti pa neka ako hoće budu nacionalno neopredijeljeni građani Jugoslavije. Neka taj čovjek bude Bosanac, Hercegovac. Vani vas i ne zovu drukčije nego imenom Bo-sanac, pa bio to musliman, Srbin ili Hrvat”.8 Purivatra također citira Titov govor na Sedmom kongresu Saveza omladine Jugoslavije, održan u januaru

6 Rodoljub Čolaković, Dnevnik 1971-1972, Banjaluka – Bijeljina 2008, 287. 7 Atif Purivatra, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, drugo izdanje, Sarajevo, 1970.8 A. Purivatra, nav. djelo, 13.



212

1963, kada je osudio politiku nacionalnog opredjeljivanja muslimana i ka-zao:

A u čemu je pojam jugoslovenstva, šta, naime, znači biti Jugosloven? Danas to znači biti građanin socijalističke Jugoslavije. Međutim, iako je to jasno, kod nas postoje i jalove diskusije, na primjer o tome da li Muslimani treba da se opredijele za neku nacionalnost. To je besmislica. Svaki može da bude ono što osjeća da jeste i niko nema prava da mu natura neku nacionalnu pripadnost ako se on osjeća samo građaninom Jugoslavije.

Purivatra je na temelju toga zaključio da je Tito od početka imao afir-mativan stav u pogledu muslimanskog nacionalnog identiteta. Čak se ovdje Titovo mišljenje koristi kao ključni argument usmjeren prema onima koji osporavaju muslimanski nacionalni identitet. međutim, pažljivim čitanjem se može zaključiti da Tito u svojoj diskusiji smatra da muslimane ne treba prisiljavati “da se opredijele za neku nacionalnost”, nego im treba ostavi-ti mogućnost da se, ako žele, mogu izjašnjavati kao “građani socijalističke Jugoslavije”. Purivatra je, ipak, akcenat stavio na Titovo insistiranje na “slo-bodno razvijanje nacionalne i etničke samosvojnosti naših naroda”, pa time i muslimana. U svakom slučaju, ovdje imamo primjer da nositelji ideje mu-slimanske nacionalne afirmacije iz 1960-ih godina upotrebljavaju Tita kao argument za tezu o postojanju zasebne muslimanske nacije. Purivatra je bio jedan od ključnih naučnih aktivista koji je u svojim nastojanjima da dokaže muslimanski nacionalni identitet u pomoć pozivao Tita i Komunističku partiju Jugoslavije. On je analizirao stavove Komunističke partije Jugosla-vije o nacionalnom pitanju i tamo nalazio elemente koji su opravdavali njegovu tezu da je ta partija uvijek muslimane smatrala zasebnim identite-tom i zasebnom nacionalnom cjelinom. Upozoravao je na Petu zemaljsku konferenciju KPJ održanu u Zagrebu u novembru 1940, kada je Tito kazao da “muslimani nisu formirana nacija, ali su etnička grupa”. Purivatra je zaključivao da su u KPJ uvijek “preovlađivale snage koje su imale pravilan stav o nacionalnom pitanju, pa i u slučaju BiH i bh muslimana. Partija je dosljedno poštujući marksistički stav o samosvojnosti svakog naroda bila protiv nacionalnog opredjeljivanja muslimana, na čemu su tada insistirale velikosrpska i velikohrvatska buržoazija”.9

9 A. Purivatra, nav. djelo, 57.



213

Druga skupina intelektualaca, koja se nije uključila u akciju dokazi-vanja muslimanskog nacionalnog identiteta nego je identitet te zajednice doživljavala na nešto drukčiji način tvrdeći da bosanski muslimani svoju “etničku i istorijsku individualnost” iskazuju pod nazivom Bosanac, nije bila saglasna sa takvim tumačenjem kakvo su imali Purivatra i čitava skupina intelektualaca (Hamdija Ćemerlić, muhamed Hadžijahić, mustafa Ima-mović i drugi). U ovaj drugi krug intelektualaca pripadao je Enver Red-žić, dugogodišnji direktor Instituta za istoriju u Sarajevu, koji je na skupu Istorijske pretpostavke BiH 1968. polemizirao sa Purivatrom u vezi s tim. Naime, Purivatra se na tom skupu ponovo pozivao na Tita kao argument za postojanje muslimane kao zasebne nacije snažno zastupajući tezu da su KPJ i Tito tokom Drugog svjetskog rata stojali na stanovištu postojanja za-sebnog etničkog individualiteta muslimana. Kao dodatni argument Puri-vatra je navodio različite dokumente (letke, proglase, referate i slično), ali je Redžić osporavao vrijednost tih dokumenata. “Jer, ako primimo kao tačno da je Komunistička partija bila načisto s pitanjem etničke individualno-sti muslimana Bosne i Hercegovine, kako onda objasniti praksu da nepo-sredno po završetku narodnooslobodilačkog rata isto partijsko pokrajinsko rukovodstvo insistira na nacionalnom opredjeljenju muslimana u Bosni i Hercegovini? Ako je to već jedan individualitet, i ako je on priznat, zašto se sada čine takve digresije od jednog stanovišta koje primamo kao defini-tivno?” Redžić je osporio i Purivatrinu tezu da je formiranje muslimanskih partizanskih jedinica bilo znak priznavanja njihovog etničkog individua-liteta, a pri tome se pozivao na vlastitu aktivnost tokom rata, kada je kao partizan aktivno na terenu politički djelovao radi mobiliziranja muslimana u partizanske jedinice, ali ne da bi se priznao njihov nacionalni individua-litet nego jednostavno da bi se mobilizirali u borbu. “Kada bismo usvojili tvrdnju da formiranje muslimanskih vojnih jedinica predstavlja dokaz pri-znanja etničke individualnosti muslimana, onda se postavlja pitanje zašto se u Bosni i Hercegovini ne stvaraju srpske vojne jedinice, a KP u BiH nesporno priznaje nacionalni individualitet srpskog naroda”.10

Valja postaviti pitanje šta je tokom 1960-ih Tito stvarno mislio o pi-tanju nacionalnog identiteta muslimana. Analiziranjem njegovih govora i

10 Prilozi, br. 4, Sarajevo 1968, 585.



214

konkretne političke akcije iz toga razdoblja može se zaključiti da je on sre-dinom 1960-ih doista ne samo formalno podržao proces priznavanja na-cionalnog ideniteta muslimana nego je taj proces smatrao veoma važnim za realizaciju vlastite političke strategije jačanja političkih periferija koje je smatrao važnim saveznicima u procesu očuvanja jugoslavenske države. Na-ime, Tito je tokom 1960-ih godina podsticao jačanje političkih periferija u Jugoslaviji (Bosna i Hercegovina, makedonija, Kosovo, Vojvodina) kako bi stvorio određenu političku ravnotežu u odnosu na dva snažna politička centra čija je konfrontacija bila opasnost za opstanak jugoslavenske države. Tito je podržavao sve političke procese koji su vodili jačanju tih političkih periferija, a priznanje zasebnog nacionalnog identiteta muslimana, te ubla-žavanje odnosa prema zapadnohercegovačkim Hrvatima, uz nešto snažni-ju podršku obnovi Bosanske krajine nakon katastrofalnog potresa koncem 1969, vodilo je čvršćoj integraciji Bosne i Hercegovine, čije je političko vodstvo tokom 1970-ih bilo najvjerniji Titov suradnik u Jugoislaviji.11 Pre-ma nekim tvrdnjama, Tito je tokom 1960/61. podržao koncept afirmacije muslimanskog nacionalnog identiteta, i to na jednom sastanku u CK SKJ kada je Uglješa Danilović težnju muslimana da se deklariraju kao nacio-nalna zajednica jednostavno proglasio nacionalizmom. Replicirao mu je Avdo Humo, navodeći niz argumenata u korist muslimanskog nacionalnog identiteta, a Tito je podržao Humin stav da nije u pitanju nacionalizam nego prosto iskazivanje nacionalne posebnosti. miko Tripalo, koji je pri-sustvovao tom razgovoru, izjavio je da je to “bilo prijelomno – iako nigdje tako nešto nije zapisano – za promjenu stava o muslimanima kao posebnoj nacionalnoj grupaciji”.12

Koncem 1960-ih Tito se dotakao pitanja muslimana odgovarajući na zdravicu Džemala Bijedića na večeri 2. decembra 1969. povodom izbora za počasnog člana ANUBIH-a. On se zahvalio na izboru naglašavajući pozi-tivnu ulogu koju Akademija treba imati u “razvitku vaše zemlje u svakom pogledu, a što je naročito važno to što sam ja već rekao i u pristupnoj riječi

11 Husnija Kamberović, “Josip Broz Tito i političko rukovodstvo Bosne i Hercegovine od sredine šezdesetih do sredine sedamdesetih godina 20. stoljeća”, Tito i Bosna i Herce-govina. Zbornik radova, Sarajevo 2006, 202.12 Josip Šentija, Razgovori s Mikom Tripalom o hrvatskom proljeću, Zagreb 2005, 107-108.



215

naročito je važno da gajite bratstvo i jedinstvo u vašoj republici. Ovdje ima-te tri glavne nacionalnosti, to su Srbi, Hrvati i muslimani. Razumije se da raskrojavam (?), da krojim (?) sada tu da li su muslimani nacionalnost ili šta su ... To ćemo ... vi ste meni se čini jedna republika koji ćete kreirati jednu jugoslovensku ne naciju nego jugoslovensku zajednicu (aplauz) socijalistič-ku zajednicu u svakom pogledu, da budu i društveni odnosi koji odgovaraju jednoj socijalističkoj zajednici”.13

Iz ovoga Titovog govora, izgovorenog za večerom, može se više iščitati o njegovom razumijevanju pitanja muslimanskog nacionalnog identiteta nego iz svih temeljito pripremanih govora iza kojih su stajali obično poseb-ni radni timovi koji su ih pripremali. Iz ovog Titovog govora možemo za-ključiti da je Tito jasno potvrdio da u Bosni i Hercegovine žive tri “glavne nacije” (Srbi, Hrvati i muslimani), ali u nastavku svoga govora on kao da je pomalo zbunjen, te ističe debate oko toga “da li su muslimani nacionalnost ili šta su”.

Tito je kasnije u razgovorima sa bosanskohercegovačkim političkim aktivistima, posebno s onima koji su 1960-ih godina promovirali musli-manski nacionalni identitet i s kojima je on čvrsto surađivao, izražavao posve jasna opredjeljenja podržavajući afirmaciju tog identiteta. Branko mikulić, možda najvažniji političar koji je doprinio afirmaciji musliman-skog nacionalnog identiteta 1960-ih godina, opisao je svoj razgovor sa Ti-tom 12. marta 1970. godine. Dva dana prije ovoga susreta, dakle 10. marta 1970, održana je sjednici Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ na kojoj se debatiralo o predstojećem popisu stanovništva i ideji da se muslimanima omogući da se izjašnjavaju kao muslimani u nacionalnom smislu. Debata je na ovoj sjednici bila dosta duga, ali je zanimljivo da Tito nije prisustvo-vao ovoj sjednici.14 Ovom je sjednicom predsjedavao Fadilj Hodža, koji je, prema mikulićevoj izjavi, posebno bio brz u tome da upozna Tita kako u

13 Arhiv Jugoslavije, Kabinet Predsjednika Republike, II-1, Odgovor predsednika Tita na zdravicu Džemala Bijedića na večeri u Sarajevu. 14 Osim Tita, sjednici nisu prisustvovali ni Vladimir Bakarić, Edvard Kardelj, Stevan Do-ronjski i Stane Dolanc. AJ, CKSKJ (dalje: 507), IV/100, magnetofonske beleške sa Tride-setosme sednice Izvršnog biroa Predsedništva Saveza komunista Jugoslavije, održane 10. marta 1970. g.



216

nekim političkim krugovima postoje stanovite rezerve u vezi s popisom stanovništva i izjašnjavanja muslimana u nacionalnom smislu. Ta rezerva je bila posebno prisutna kod Albanaca i makedonaca, koji su smatrali da je afirmacija muslimanskog nacionalnog identiteta usmjerena protiv alban-skog i makedonskog nacionalnog identiteta. mikulić je, međutim, Titu po-tanko objasnio stav Saveza komunista Bosne i Hercegovine o tome zašto su muslimani zaseban nacionalni idenitet, a Tito je na kraju kazao: “Ne-mojte se s drugima svađati, ali radite po vašem mišljenju. Vi ste u pravu. To mi je potpuno jasno. Shvatio sam to već prvih dana kada smo u ratu došli u istočnu Bosnu”.15

Tito je taj svoj jasan stav iskazao i prilikom posjete Bosni i Hercego-vini početkom aprila 1971. godine. U izlaganju u Bugojnu 7. aprila 1971. Tito je govorio o popisu stanovništva: “mislim da to teče dobro. Ja sam se uvijek zalagao da se poštuje pravo svakog čovjeka da sam kaže šta je, da se opredijeli, da se izjasni ili ne izjasni. Ako neko kaže da je Jugosloven, to ne treba da znači da on ne priznaje nacionalnost. Njemu, možda, smetaju upravo ti nacionalni konflikti, koji su obično manjeg značaja, pa hoće da to mimoiđe i kaže: ‘Ja sam Jugosloven’. A to pokazuje težnje naših širokih masa, naših ljudi dolje da sačuvaju našu zajednicu, onakvu kakva jeste”.16

Nakon sagledavanja raznih debata o muslimanskom nacionalnom identitetu sredinom 1960-ih i početkom 1970-ih godina može se zaključi-ti da je Tito doista podržavao afirmaciju tog identiteta, a politički aktivisti i naučnici koji su se aktivno angažirali na dokazivanju i promoviranju tog identiteta pozivali su se na Tita kao ključnog saveznika. Znao je, doduše, Tito ponekad u svojim javnim govorima “zaboraviti” na muslimane. Tako je, na primjer, na mitingu u Kraljevu 3. aprila 1973. govoreći o predstoje-ćim ustavnim promjenama, prema izvještaju sarajevskog lista Oslobođenje, kazao. “mi sada nastojimo da likvidiramo elemente koji su nas razdvajali u prošlosti, da izgradimo sa šest republika, pet naroda i više narodnosti, jedinstvenu socijalističku zajednicu, društvo koje će biti sposobno za ži-

15 Džavid Husić, “Javno svjedočenje Branka mikulića”, Express 071 Special, Sarajevo, april 1991, str. 55.16 AJ, KPR, II-1, Posjeta Zenici i Bugojnu, 5-7. aprila 1971. godine.



217

vot, koje će biti poštovano, koje će znati da čuva ono za šta smo mi dali ogromne žrtve za vrijeme oslobodilačkog rata”.17 Spominjući pet, a ne šest naroda, nije ostalo neprimijećeno u Bosni i Hercegovini, ali je tumačeno samo kao lapsus linguae.

međutim, krajem 1990-ih, dugo godina nakon smrti, Tito će se po-novo dovoditi u vezu s fenomenom nacionalnog identiteta muslimana, ali će mu se sada, u skladu sa promijenjenim političkim okolnostima u kojima se nudilo drugačije viđenje uloge Tita u povijesti, dodjeljivati druga ulo-ga. Jedni su počeli pisati kako je Tito jednostavno “stvorio” muslimansku naciju, a drugi su ga optuživali da je iznevjerio muslimane i nije doprinio njihovom nacionalnom razvoju. Doduše, profesionalni historičari u Bosni i Hercegovini nisu tome posvećivali posebnu pažnju, a radovi filozofa Esada Zgodića i sociologa Šaćira Filandre, koji su nešto o tome pisali, ostali su uglavnom na teorijskoj razini razmatranja ovoga pitanja.18 No, u vrijeme kada se koncem 2004. formirao Savez udruženja “Josip Broz Tito” pokre-nuto je i pitanje Tita i muslimana. Kao primjer na ovom mjestu ću samo navesti jednu polemiku koja se u javnosti vodila početkom 2005. godine. Prvo je sarajevski list Preporod objavio članak Enesa Ratkušića, novinara iz mostara, u kojemu se oštro kritizira inicijativa o formiranju tog saveza.19 On je tvrdio kako je Tito samo iskoristio muslimane u vrijeme Drugog svjetskog rata, a potom ih zaboravio. Poslije rata “Josipa Broza je uhvatila neka čudna amnezija, pa je muslimane naglo zaboravio i učinio bezime-nim. Džaba što su ginuli za ideale i ravnopravnost”. Prema ovom mišljenju, on se muslimana sjetio tek 20-ak godina poslije rata “kada se kao lider nesvrstanih trebao nametnuti dijelu svijeta kome je Bog podario crno zla-to. (...) Tada je muslimanima velikodušno vratio ono isto ime kojim ih je pozivao u borbu. Koliko bošnjačke djece i omladine danas zna koliko smo vremena u tom njegovom društvu tumarali bez imena?!”

17 “Govor druga Tita na mitingu u Kraljevu. Da ili Ne radničke klase u interesu cijelog društva”. Oslobođenje, 4. aprila 1973, 2.18 Esad Zgodić, Titova nacionalna politika. Temeljni pojmovi, načela i vrijednosti, Sarajevo 2000; Šaćir Filandra, Bošnjaka politika u XX. stoljeću, Sarajevo 1998.19 Enes Ratkušić, “Koga truju kopači po prošlosti”, Preporod, br. 1/795, Sarajevo 1. januar 2005, 8.



218

Ovaj Ratkušićev članak je doveo do javne polemike, koja se vodila na stranicama lista Oslobođenje, u kojoj je sudjelovalo više sudionika, a najoš-trije je reagirao Raif Dizdarević, predsjednik Saveza udruženja “Josip Broz Tito”. On je priznao da je bilo pogrešno partijsko negiranje muslimanskog nacionalnog identiteta, do koga je došlo nakon Drugog svjetskog rata, ali je Ratkušićevu tezu o tome da je Tito 1960-ih priznao muslimanski na-cionalni idenitet zbog “crnog zlata”,20 označio posve “glupom”, tvrdeći da je status muslimanske nacije rezultat borbe bosanskohercegovačkog par-tijskoj političkog vodstva.21 Ova Dizdarevićeva ocjena je bila tačna, jer je politička elita Bosne i Hercegovine, koja je imala snažnu Titovu podršku, tokom 1960-ih godina doista najzaslužnija za afirmaciju muslimanskog nacionalnog identiteta, premda je bilo i onih koji su, posve krivo, počet-kom 1970-ih smatrali “da su muslimanski identitet uspostavili progresivni mladomuslimani, a komunisti se koriste tim dostignućem kao svojim”.22 Dakako, priznanje muslimanskog nacionalnog identiteta sredinom 1960-ih godina nije bilo moguće bez Titove podrške, jer se to uklapalo u njegov politički koncept uređenja jugoslavenske države.

U svakom slučaju, i ovaj drugi primjer pokazuje kako je Titovo ime zloupotrebljavano i kako je interpretacija njegove uloge u odnosu na nacio-nalni identitet muslimana samo slijedila trenutne političke stavove ■

20 Prenaglašenu ulogu Titove vanjske politike s kraja 1950-ih i početka 1960-ih na priznanje muslimanske nacije u Jugoslaviji može se vidjeti u žil Trud, Etnički sukobi u Titovoj Jugoslaviji (1960-1980), Prevela s francuskog Jelena Stakić, Novi Sad 2010, 119-176. Ova knjiga je prepuna grešaka, ali je dobar primjer bavljenja velikim temama bez dovoljnog poznavanja temeljne literature.21 Raif Dizdarević, “Neistine i mržnje”, Oslobođenje, 14. februar 2005, 28.22 RSUP, Sarajevo, F. Jahić i B. Bijedić, juni 1973, br. 464, Informacija “B”, Predmet: Obavljen razgovor sa F.m., profesorom Filozofskog fakulteta u Sarajevu (fotokopija u posjedu autora); Uporedi: H. Kamberović, “Bošnjaci 1968.”, 73.


219

KONSTRUIRANJE DISIDENTSKE SLIKE U KOmUNISTIČKOm POKRETU U BOSNI I

HERCEGOVINI: SLUČAJ AVDE HUmE

Teškoće sa pojmovnim određenjem disidentstva unutar komunističkog po-kreta u Bosni i Hercegovini nisu ništa manje u odnosu na komunistički po-kret u drugim dijelovima Jugoslavije.1 Za Bosnu i Hercegovinu je karakte-ristično da je njeno komunističko vodstvo, koje je smatrano najtvrdokorni-jim unutar jugoslavenskog komunističkog pokreta, radi učvršćenja vladaju-će pozicije početkom 1970-ih godina, u nedostatku klasičnih komunističkih disidenata, jednostavno konstruiralo komunističku disidentsku sliku i time otvorilo sukob sa starijim partijskim kadrovima koji su proglašeni “poli-tičkim protivnicima” i isključeni iz komunističkog pokreta.2 Kao primjer uzimam slučaj Avde Hume, s obzirom da je Humo okarakteriziran kao komunistički disident i neka vrsta liberala koji se suprotstavlja vladajućoj komunističkoj ideologiji. Ovdje je specifično da tako konstruirani disiden-

1 Katarina Spehnjak, Tihomir Cipek, ”Disidenti, opozicija i otpor - Hrvatska i Jugoslavija 1945-1990.” Časopis za suvremenu povijest, 2007., 2., 258; mira Bogdanović, ”Jugoslaven-ski disidenti i hladni rat”. Sociologija, 2009., Vol. LI., br. 2., 113-136. 2 Jedan teorijski okvir za ovakav pristup moguće je pronaći u Peter L. Berger, Thomas Luckmann, Socijalna konstrukcija zbilje. Rasprave o sociologiji znanja. S engleskog preveo Srđan Dvornik, (Izvornik: The Social Construction of Reality. A Treatise in the Sociology of Knowledge. London: Penguin Books, 1972), Naprijed, Zagreb 1992. Oni su, naime, utvrdili kako postoje situacije kada ljudi konstruiraju svijest o određenoj društvenoj stvarno-sti, a potom tako konstruiranu društvenu stvarnost smještaju unutar objektivne društvene stvarnosti i na taj način postvaruju društveni i politički kontekst u skladu sa svojim poli-tičkim ili nekim drugim interesima. Upravo je to učinilo bosanskohercegovačko partijsko rukovodstvo početkom 1970-ih godina konstruirajući sliku o Avdi Humi kao disidentu i frakcionašu i dalje tu sliku širilo kroz partijske kanale komunikacije u partijsko članstvo.



220

ti sebe nisu smatrali nikakvim disidentima od komunističkog pokreta, ali ih je vladajuća politička garnitura takvima predstavljala i komunističkom članstvu i široj javnosti.3

Kako je počelo?

Otvoreni nagovještaj da bi moglo doći do konfrontacije unutar bosan-skohercegovačke partijske elite može se naći u stenografskom zapisniku sa sastanka delegacija SR Bosne i Hercegovine i SR Hrvatske održanog 6.3.1972. u Zagrebu. U ovo je vrijeme predsjednik CK SK Hrvatske bila milka Planinc, a CKSKBiH Branko mikulić. Razgovaralo se o situaciji u dvije republike i o odjecima 21. sjednice Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije. Hasan Grabčanović je govorio o stanju Bosni i Hercegovini, o pojavama unitarističkog jugoslavenstva “pod firmom tobožnjeg prevazila-ženja nacionalnih razdora, a isto tako i negiranja nacionalnosti muslimana. Također se izražava skepsa u pogledu državnosti Bosne i Hercegovine kao republike i traže se tobožnje kontradikcije sa našim stavovima u ustavnim amandmanima u kojima ističemo u prvi plan klasni i samoupravni eleme-nat”. Grabčanović kaže kako je vodstvo u Bosni i Hercegovini suočeno i sa “zahtjevima većeg broja starijih kadrova, koji su posljednjih godina bili izrazito pasivni i niti o čemu nisu htjeli da se izjašnjavaju, a da se sada po-litički aktiviraju. Neki od njih zauzimaju značajne funkcije koje su im pru-žile široke mogućnosti za političko angažiranje, pa je karakteristično da se obraćaju nama sa zahtjevom da ih mi aktiviramo. Prisutne su među njima pojave grupašenja i suprotstavljanja našem kursu, pa ćemo vjerovatno s ne-kima od njih ići u otvorenu političku konfrontaciju”.4 To je bio nagovještaj obračuna sa Humom i Karabegovićem.

3 Detaljan pregled događanja u vezi s bosanskohercegovačkom grupom oko Osmana Karabegovića i Avde Humo dao je Šaćir Filandra u svojoj knjizi o bošnjačkoj politici u 20. stoljeću. Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX. stoljeću. Sejtarija, Sarajevo 1998. Ja ću u ovom radu na taj slučaj gledati iz perspektive konstruiranja komunističkih disidetana.4 Hrvatski državni arhiv, Zagreb (dalje: HDA), Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske, Strogo pov. i pov. (dalje: CKSKH), 756, Stenografski zapisnik sa sastanka del-egacija SRBiH i SR Hrvatske održanog 6.3.1972. u Zagrebu, u Vili Vajs.


Konstruiranje disidentske slike u komunističkom pokretu u Bosni i Hercegovini: Slučaj Avde Hume

221

Konstruiranje slike o Avdi Humi kao komunističkom disidentu počelo je nakon jednog sastanka održanog 6. septembra 1972. u Sarajevu, na kojem su bili prisutni članovi Savjeta Federacije SFRJ iz Bosne i Hercegovine, de-legacija Bosne i Hercegovine u Vijeću naroda Savezne Skupštine i članovi Saveznog izvršnog vijeća iz Bosne i Hercegovine, na kojoj je Avdo Humo posebno oštro polemizirao sa mićom Rakićem, predsjednikom Socijali-stičkog saveza Bosne i Hercegovine, a njegova je kritika, te posebno kritika Osmana Karabegovića, od strane tadašnjeg partijskog rukovodstva Bosne i Hercegovine doživljena kao kritika stanja u komunističkom pokretu u Bosni i Hercegovini, te bila povod da se organizira nekoliko sjednica Cen-tralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Na 44. sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista, koja je sa radom počela već 14. septembra 1972, mada je bilo najavljeno da će se raspravljati o aktuelnoj političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini, najviše se diskutiralo o Humi-noj i Karabegovićevoj diskusiji 6. septembra, koje je Branko mikulić, ta-dašnji predsjednik CKSKBiH odmah na početku sjednice okarakterizirao kao ocjene koje su suprotne zvaničnim ocjenama Centralnog komiteta SK Bosne i Hercegovine.5 Treba imati u vidu da se ova rasprava o ocjenama koje je o stanju u Bosni i Hercegovini dao Avdo Humo dešava nakon Se-damnaeste sjednice Predsjedništva SKJ održane na Brionima 28-30. aprila 1971, i Dvadeset prve sjednice Predsjedništva SKJ, održane u Karađorđevu 1-2. decembra 1971. godine. Tema Sedamnaeste sjednice je bila aktuelna politička situacija i odnosi u Savezu komunista Jugoslavije, a povod je bila tzv. politička zavjera protiv hrvatskog političkog vodstva,6 dok je Dvadeset

5 44, 45, 46, 48. i 49 sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine, I knjiga, Centralni komitet Saveza komunista Bosne i Hercegovine i NIŠP “Oslobođenje”, Sarajevo 1977., 12.6 Arhiv Jugoslavije, Beograd (dalje: AJ), Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavi-je, Predsjedništvo SKJ, (dalje: CKSKJ), III/153, Autorizovane stenografske beleške sa Sedamnaeste sednice Predsedništva SKJ održane 28-30. aprila 1971. godine na Brionima. miko Tripalo je u svojim sjećanjima napisao kako se pričalo da je u pauzi Sedamnaeste sjednice Tito održao sastanak sa predsjednicima svih Republičkih izvršnih vijeća i tražio od njih da se u svakoj republici uhapse po dvojica najistaknutijih nacionalista. Dragutin Kosovac, predsjednik Republičkog izvršnog vijeća Bosne i Hercegovine kazao je kako bi u Bosni i Hercegovini morali uhapsiti trojicu što je izazvalo smijeh pa se od takvih represivnih mjera tada odustalo. miko Tripalo, Hrvatsko proljeće, treće dopunjeno izdanje,



222

prva sjednica rezultirala skorim uklanjanjem hrvatskog političkog vodstva sa političke scene. Te sjednice su nagovijestile postepeno uklanjanje libe-ralnih političkih vodstava u pojedini republikama, pa je u tom kontekstu i bosanskohercegovačko političko vodstvo, koje je smatrano najtvrdokorni-jim u Jugoslaviji, konstruiralo sliku o svojim liberalima i čak “disidentima”, među koje je svrstalo i Avdu Humu kako bi ga uklonili sa političke scene.

Četerdeset četvrta sjednica CKSK Bosne i Hercegovine je trajala tri dana (14, 15. i 20. septembra 1972.) i u cijelosti je posvećena kritici Hu-minih i Karabegovićevih stavova iznesenih na sastanku 6. septembra 1972, pri čemu se Humo već tada žalio da se njegove riječi krivo interpretiraju, a posebno je odbacivao ocjene kako je on blizak liberalima “jer u stvari to znači guranje mene u front raznih unitarističkih, rankovićevskih snaga koje se prirodno lijepe za liberalističke snage, jer one djeluju razorno i negativ-no kritično prema samoupravnom sistemu”.7 Iako je Humo odbijao takve ocjene, na kraju je izjavio da je njegova namjera očuvati jedinstvo Saveza komunista, poštovati princip demokratskog centralizma, pa čak odustaje i od svih kritičkih osvrta koje je ranije iznosio ukoliko su oni od strane drugih doživljeni kao pogledi suprotni mišljenju većine u CK SK Bosne i Hercegovine.8 Na kraju ove sjednice Centralnog komiteta Branko mikulić je predložio da Sekretarijat CKSK Bosne i Hercegovine sačini informaciju o sastanku i proslijedi u partijske organizacije, s tim da je iznio kao jedin-stvenu ocjenu da su Humine i Karabegovićeve ocjene, koje su prethodile ovoj sjednici, neprihvatljive i da ugrožavaju jedinstvo u Savezu komunista Bosane i Hercegovine.

Sekretarijat je sačinio tu informaciju i poslao je na uvid i Humi, koji je stavio stanovite primjedbe smatrajući da ona ne odražava suštinu diskusija na plenumu Centralnog komiteta SK Bosne i Hercegovine.9 To je dovelo

Nakladni zavod matice hrvatske, Zagreb 2001., 180. 7 44, 45, 46, 48. i 49 sjednica, I, 385.8 Isto, 417-418.9 Prijedlog informacije, te Humine primjedbe, objavljeni su u: 44, 45, 46, 48. i 49 sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine, II knjiga, Centralni komitet Saveza komunista Bosne i Hercegovine i NIŠP “Oslobođenje”, Sarajevo 1977.



223

do 45. sjednice Centralnog komiteta, koja je održana 6. oktobra 1972. go-dine. Na ovoj su sjednici razmatrani dokument, koji je trebao predstavljati zaključke sa 44. sjednice, ali i Humine primjedbe na takav sadržaj zaklju-čaka. To je značilo da se Humo već konfrontirao sa većinom u Centralnom komitetu, koja je nakon toga mogla otvoreno jurišati prema Humi. Kao dodatni argument pojavio se i stenogram sa sastanka radne grupe u SSRN Jugoslavije o ustavnim promjenama, održanog 6. novembra 1971. u Bačkoj Palanci.10 Sada se konstruira priča o Humi kao borcu za višepartijski si-stem. Kako bi se to potkrijepilo navodili su dio Humine diskusije u kojemu on kaže kako je SSRN postao transmisija Saveza komunista, mada to ne bi trebao biti. Umjesto takve uloge SSRN, Humo je smatrao da bi SSRN trebao biti “samostalna politička organizacija, koja će imati svoj program i koja će imati svoje koncepte rešavanja političkih i društvenih problema, a ne da je neprestano u jednoj poziciji da oslušne šta misli jedna druga poli-tička struktura, bez obzira da li je vrh, jer se to ne dešava samo u vrhu”.11 U svom govoru u Bačkoj Palanci Humo je kazao i da SSRN treba postojati “kao samostalna organizacija sa Savezom komunista. Ne možemo mi sada kazati da likvidiramo Savez komunista, na kraju krajeva, Savez komunista se nalazi kao celina u SSRN, a Savez komunista treba, po mom mišljenju, po svojoj strukturi da se tako organizuje da može da odgovori na sva ova pitanja koja postavlja društvo”.12

Branko mikulić je na 45. sjednici posebno insistirao na ovom steno-gramu iz Bačke Palanke, tvrdeći da on pokazuje kako se Humo zalaže za formiranje opozicije Savezu komunista.13 Hamdija Pozderac je dodao kako on ne može biti u istom pokretu u kojem je i Avdo Humo s obzirom na Humine stavove iznesene u Bačkoj Palanci. “S obzirom da sam pročitao ono što je drug Humo govorio u Bačkoj Palanci, ne mogu a da (...) ne kažem da on nudi stavove i platformu koja je dijametralno suprotna stavovima i

10 Zanimljivo je da se i u vrijeme obračuna sa Hamdijom Pozdercem 1987, u trenutku kada se odlučilo ukloniti ga sa historijske scene, kao dodatni argument pojavio neki zapis-nik iz ranijeg razdoblja kojim je trebalo Pozderca dodatno kompromitirati.11 44, 45, 46, 48. i 49 sjednica, II, 332.12 Isto, 339.13 Isto, 12



224

platformi koju ima Savez komunista Jugoslavije i Savez komunista Bosne i Hercegovine”.14 Pozderac je najavio da, nakon što je Humo stavio odre-đene primjedbe na prijedlog zaključaka sa 44. sjednice CKSKBiH, sada treba decidnije naglasiti da su Humini stavovi posve suprotni od stavova Saveza komunista, dok je Petar Dodik prvo priznao da uopće nije pročitao Huminu diskusiju u Bačkoj Palanci, ali iz pogleda na prvu stranicu te dis-kusije zaključuje da Humo izražava “nevjericu i sumnju da je samoupravni put onaj pravi put za razrješavanje problema koje danas imamo u društvu”, odnosno da Humu okarakterizira kao liberala i anarholiberala.15

Nakon ovoga krenula je prava lavina optužbi kako se Humo zalaže za višepartijski sistem, pri čemu su argumenti traženi upravo u njegovom govoru u Bačkoj Palanci. mićo Rakić je kazao: “Drug Avdo je ovdje na sastanku Centralnog komiteta meditirao o višepartijskom sistemu, kao što je na sastanku od 6. septembra, istina više u podtekstu nego otvoreno (nagla-sio H.K.), stavio do znanja da on ima u vidu drugu partijsku platformu”.16 Filozof Arif Tanović je nastojao omalovažiti Humine teorijske stavove isti-čući kako je njegov govor iz Bačke Palanke “popriličan galimatijas, svoje-vrsno eklektičko skupljanje, preuzimanje raznih, manje-više, poznatih teza raznog idejnog opozicionarstva danas, kao i od ranije, u odnosu na ideolo-giju i politiku Saveza komunista”, da bi na kraju zaključio kako ta Humina diskusija predstavlja “koncept opozicionarstva i traženja alternativizma sa-dašnjem pravcu društvenog kretanja u nas”.17

Na kraju ove sjednice formirana je komisija, koju su činili Hasan Gra-bčanović, Franjo Herljević, živko Babić i Izet Brković, čiji je zadatak bio obaviti razgovor sa Avdom Humom. Također je formirana jedan posebna grupa CKSKBiH, koja je dobila zadatak da razgovara sa Humom o nje-govim stavovima. Nakon sjednice objavljeno je saopćenje pod znakovitim naslovom “Protiv socijalne demagogije i tzv. lijevih fraza”. Istodobno su za 9. oktobra zakazane sjednice svih međuopćinskih konferencija, na kojima

14 Isto, 23.15 Isto, 26.16 Isto, 32.17 Isto, 34.



225

je članstvo upoznato sa informacijom iz Centralnog komiteta Saveza ko-munista Bosne i Hercegovine povodom diskusija o Huminim stavovima. Zanimljivo je da su konferencije održane sve u istom danu i u isto vrijeme (9. oktobra u 10 sati) u svim međuopćinskim konferencijama, pri čemu su posebne grupe istaknutih članova Centralnog komiteta bili na čelu grupa koje su prisustvovale tim sjednicama. Rukovoditelji grupa su bili Boško Šiljegović, munir mesihović, mićo Rakić, Ferhad Kotorić, Todo Kurtović, Cvijetin mijatović, Arif Tanović, Ante Budimir, Stanko Tomić, Hamdija Pozderac, milan Škoro, đuro Vekić, Sreten Lopandić i Neđo mandić. Na svim tim sastancima osuđeni su Humini stavovi. Neki su bili toliko oštri da su tvrdili da Humine diskusije znače “vraćanje nazad na onaj stari sistem protiv kojeg je položilo život 1,7 miliona građana Jugoslavije (...) Prema tome, nama bi Avdina politika i nametanje višepartijskog sistema značilo novo krvoproliće, značilo bi stvaranje nekakve opozicije”.18 Neki su tvrdili kako “smo mi prije dvadeset godina po istoj ovoj temi đilasa istjerali iz Partije”,19 te da “ne treba nama višepartijski sistem. Šta će nama to drug Humo ili neko drugi nametati”.20

Na svim sastancima međuopćinskih konferencija osuđeni su Humini stavovi i data podrška Centralnom komitetu Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Na sastanku u Tuzli, Cvijetin mijatović je u ime Centralnog komiteta osudio Humine “teze”, tvrdeći kako se Humo zalaže za demo-kraciju koja nije socijalistička: “To su ti liberali koji su zadojeni tom malo-građanskom tezom o demokratiji”.21 Uz to, mijatović je pomalo konfuzno kazao:

O višepartijskom sistemu se takođe govori i vidi se iz dokumenta [tj. iz ste-nograma Humina govora u Bačkoj Palanci, o. H.K.] da je Avdo to spomenuo. Istini za volju on je to [nije, op. H.K.] rekao, ali on je rekao ipak jednu stvar,

18 Arhiv Tuzlanskog kantona, Tuzla (dalje: ATK), međuopćinski komitet Saveza komu-nista Tuzla (dalje mOKT), k. 10, serija B, II a 27, Stenografske bilješke proširene sjed-nice međuopćinske konferencije Saveza komunista BiH Tuzla, koja je održana 9. oktobra 1972. godine, 30.19 Isto, 34.20 Isto, 35.21 Isto, 47.



226

jer on može da kaže – izvinite ja nisam rekao višepartijski sistem. Međutim, ako se to pogleda u jednom kontekstu – on je stvarno nejasan. Možeš naći u jednom pasusu i rečenicu o čemu on govori – da su stvarno nejasne, da su su-protne. Teško je o svemu tome polemisati. Ovdje je ipak jasno šta je govorio. On je govorio negativno o tome što je sada kod nas i on postavlja alternativu kuda i kako izaći iz tog negativno i onda kaže – da li je izlaz iz toga višepartijski sistem. Znači traži izlaz kakav bilo, a ako ne može ništa, pa ni taj višepartijski sistem, onda predlaže nekakav stalni dijalog. S kime i šta? To je opet u onom kontekstu što su prije govorili. Mi jesmo za stalni dijalog, ali se mora reći i druga stvar – o čemu dijalog? Kako se on obavlja. To je dojadilo i to se stalno nameće.22

Na kraju je mijatović najavio da će se o Huminim istupima, posebno o njegovom govoru u Bačkoj Palanci 1971, obaviti posebna rasprava u Cen-tralnom komitetu.

To nije publikovano, ali to je bio veliki skup na kojem je on razradio jednu tezu i o njoj diskutovao, odnosno na tome gradio svoja dalja mišljenja. On može odstupiti od toga, ali ako on ostane na tim pozicijama onda to nije više naš stav (...) Drugo, pošto je na sjednici došlo do izražaja da drug Humo ima duže vremena jedno razilaženje sa organizacijom u Mostaru, u svom rodnom mjestu i gradu i da je došlo do toga da on ne želi da s njima sarađuje (...) rečeno je od strane sekretara te opštinske organizacije da on umjesto da s njima sara-đuje on sarađuje sa nekim elementima s kojima oni imaju poteškoća, odnosno opozicionim elementima, sumnjivim elementima, elementima koji su stalno u zavađi sa Komitetom i da su imali sukobe i rasprave i da ne mogu više i da su to sve njemu rekli.

Dakle, kakva će ova diskusija o tim drugim pitanjima sa drugom Humom biti, mi ne znamo. Uostalom, on ima i čitav niz drugih članaka i istupanja koja će se na ovoj [tj. narednoj sjednici Centralnog komiteta, op. H.K.] sjednici, da se sve to raspravi.23

22 Isto, 49.23 Isto, 55.



227

Na svim je sastancima međuopćinskih komiteta iskazana podrška Centralnom komitetu, a osuđeni stavovi Avde Hume. U ostavštini Branka mikulića sačuvano je puno informacija iz kojih se vidi kako se on u vrijeme tih rasprava osjećao kao pobjednik. On bilježi kako dobiva informacije iz Tuzle, Zenice, Banje Luke, Bihaća i drugih gradova u kojima se osuđuju Humini stavovi. U mostaru je data “puna podrška, govori se o radu i po-našanju A. [Avde] H. [Hume, op. H.K.] u mostaru. Biće još diskutanata, sada govori Todo. (...) U OK 12 diskutanata. Neki mladići su fantastično govorili. N. Sarajevo. Podrška. Dobra ocjena o radu CK (...) Dosta prijed-loga za isključenje”.24

U vrijeme dok se u međuopćinskim konferencija članstvo opredjeljiva-lo protiv Avde Hume, sâm Humo je pripremao pismo Josipu Brozu Titu. Iz pisma upućenog 11. oktobra 1972. vidi se da je tražio prijem kod Tita, ali s obzirom da ga Tito nije imao vremena primiti, posebnim pismom ga je informirao o tome što mu se dešava.25 U ovom pismu Humo obavještava Tita o sjednici CKSKBiH na kojemu je došlo do sukoba s njim navodeći da je iznenađen kampanjom koja se vodi protiv njega, te mu dostavlja i kompletno izlaganje na 44. sjednici CKSKBH na temelju čega se “vodi kampanja protiv mene. Ja vas jedino molim da pročitate taj moj govor koji nije velik, a koji je poslužio za raznorazne osude moje ličnosti i politike koju zastupam”. Humo kaže da se u kampanji CK protiv njega, pojedini dijelovi njegova govora uzimaju izvan šireg konteksta, “zbog čega se iznose kao moje neke tvrdnje koje ja nisam uopšte nigdje, ni na kojem mjestu, rekao, pa ni u samom tom govoru, kao što je na primjer: da sam za više-partijski sistem itd. (...) Sada je skoro četerdeset godina kako sam u Partiji. Dosada nisam nikada doživio da se u partijskom radu upotrebljava metod neistinitih tvrdnji, neargumentovanog etiketiranja i, što je najteže, jedne mržnje među komunistima koja liči na mržnju prema neprijatelju”.26 Tito

24 Arhiv Federacije Bosne i Hercegovine, Sarajevo (dalje: AFBiH), fond Branka mikulića (dalje: Bm), k. 12, br. 175/72.25 AJ, Kabinet predsjednika Republike (dalje: KPR), Idejna strujanja (II-4a), Pismo Avde Hume upućeno Josipu Brozu Titu 11. oktobra 1972.26 Vrijedilo bi podsjetiti da je Avdo Humo nekoliko godina prije nego se morao braniti od stavova koji su mu pripisivani, a koje on nije htio prihvatiti, sam bio u sličnoj situaciji.



228

se, međutim, nije upustio u ovu raspravu, ili o tome nisu pronađeni dokazi. Ostalo je zabilježeno da je Tito na ovom Huminom pismu zapisao “Za upotrebu”, što se može tumačiti kao njegova namjera da prati razvoj disku-sije u vezi s tim. međutim, to je značilo da Humo odlazi na marginu po-litičkog života, što je bilo vidljivo već na 46. sjednici Centralnog komiteta SK Bosne i Hercegovine održanoj 18. oktobra 1972, dakle samo nekoliko dana nakon Humina pisma upućenog Titu. Na ovoj je sjednici Hasan Gra-bčanović informirao Centralni komitet da je 13. oktobra (dakle, dva dana nakon što je Humo pisao pismo Josipu Brozu) razgovarao sa Humom koji je prihvatio stavove Centralnog komiteta, mada je smatrao da “ima stvari koje (...) nisu trebale biti tako formulisane”.27

međutim, Centralni komitet je otišao korak dalje i otvorio posebnu diskusiju o Huminim stavovima izrečenim na skupu u Bačkoj Palanci 1971. godine. O tim Huminim stavovima prije sjednice Centralnog ko-miteta raspravljano je 17. oktobra na sjednici Sekretarijata Centralnog ko-miteta. Analizu tih stavova napravio je Arif Tanović, naglašavajući kako je Humo “djelimično razumio Lelija Basa i Rozu Luksumburg, a nije se obratio marksu, Engelsu, Lenjinu”.28 Time je on nastojao omalovažiti Hu-mine teorijske i uopće intelektualne vrijednosti, pitajući se “šta se to događa sa ovim čovjekom [tj. Avdom Humom], je li on član SKJ, poznaje li on program i statut organizacije kojoj pripada, je li to neko razmišljanje na nekoj drugoj tački zemljine kugle, ili je sve to smišljeno, koncepcija koja ima svoju strategiju i taktiku, raspored snaga u nastupajućoj bici za prve pozicije,”29 da bi na kraju zaključio kako Avdo Humo “hoće paralelizam Partije i klase, odnosno političke strukture i samoupravljačke strukture. On

Naime, koncem 1966. On je kao član SIV-a pred Saveznom skupštinom podnio Izvještaj o Aleksandru Rankoviću i njegovoj “zavjereničkoj grupi”, koja je pripremala državni udar, slabila jedinstvo Armije i Saveza komunista i tako dalje. Humin ekspoze vidjeti u: ABiH, fond Avde Hume, 3/116, Ekspoze Avde Hume u Saveznoj skupštini 9.12.1966; O Izvještaju Komisije SIV-a vidjeti i u: Zoran Sekulić, Pad i ćutnja Aleksandra Rankovića. Dositej, Beograd 1989., 303-333. 27 44, 45, 46, 48. i 49 sjednica, II, 56. 28 Isto, 69.29 Isto, 75.



229

bi sve podvojio i razbio na ‘mnogoglasje’ – ali ne u smislu samoupravljačke zajednice, pri čemu je SKJ unutar klase i samoupravnih struktura, unutar Sindikata i Socijalističkog saveza (...) Ne, iz rečenog proizilazi da bi on želio nešto sasvim drugo; preko liberalističke kritike samoupravljačke poli-tike SKJ, a preko Socijalističkog saveza kao nove sinteze obnoviti etatizam, sa svim prerogativima državne intervencije kakav je svima dobro poznat. U tome i jeste protivrječnost koncepta, odnosno pravi smisao kako ultralijeve tako i liberalističke kritike samoupravljanja”.30 mada se Humo na sjednici Sekretarijata odrekao svojih stavova iznesenih u izlaganju u Bačkoj Palan-ci, to nije bilo dovoljno, pa se išlo u dalju političku marginalizaciju Avde Hume. Iz rasprava na sjednici Centralnog komiteta može se zaključiti da Humo nije mogao izbjeći kaznu bez obzira na njegovo “priznanje” vlastitih zabluda, iz prostog razloga što se iz historije unutarkomunističkih obraču-na jasno vidi da priznanje krivice nikada nije bilo dovoljno za izbjegavanje kazne, ali i zbog činjenice da je u ovo vrijeme ključna osoba s kojom se partijski vrh Bosne i Hercegovine obračunavao bio Osman Karabegović, koji nije htio popustiti i priznati bilo kakve svoje greške nego se upustio u beskompromisan obračun. Samog Humu su u Centralnom komitetu mno-gi nastojali što više omalovažiti, čak i poniziti. Petar Dodik je tako kazao da je kod Hume “ustaljena praksa da nešto kaže, a onda se povuče, pa zato ne znam šta bih rekao o njemu”.31

Na kraju je zaključeno da se Humo kazni partijskom opomenom i razriješi članstva u Stalnom dijelu Konferencije Saveza komunista Jugo-slavije, o čemu je definitivna odluka donesena na 48. sjednici Centralnog komiteta SK Bosne i Hercegovini održanoj 9. novembra 1972. godine. U toj Odluci je Humino kažnjavanje argumentirano tvrdnjom da je Humo zastupao “stanovišta suprotna ideološko-političkim stavovima SKJ”, po-sebno navodeći njegove stavove iznesene na skupu u Bačkoj Palanci, ali je istodobno imao u vidu i to da je “drug Avdo Humo posljednjih godina nekoliko puta istupao suprotno usvojenoj politici Saveza komunista Bosne

30 Isto, 78.31 Isto, 85.



230

i Hercegovine, zastupajući teze o nacionalno-paritetnom sistemu u Bosni i Hercegovini i o nacionalnom institucionaliziranju”.32

Poslije ove sjednice Avdo Humo je politički marginaliziran, ali nije u cijelosti odbačen. Njemu je 1973. godine dodijeljena nagrada ZAVNO-BiH-a, a te je godine s njim razgovarao predsjednik CK SKBiH Branko mikulić sugerirajući mu da se obrati Centralnom komitetu sa molbom da mu se kazne ukine. mada je to obećao, Humo to nije učinio nego se povu-kao u mir i bavio se pisanjem.

međutim, Humin način života nije prihvatio Osman Karabegović, koji je u isto vrijeme potiskivan sa partijskog vrha. Naime, on se snažno kon-frontirao i na sve načine suprotstavljao tadašnjoj partijskoj eliti u Bosni i Hercegovini, pri tome se oslanjajući na svoje partijske prijatelje izvan Bosne i Hercegovine. Takvim svojim odnosom on je i Huminu izolaciju još više pojačavao, pa je tokom 1974. Humina šutnja postala također neprihvatljiva za bosanskohercegovačku vladajuću elitu. Dio te elite je sve oštrije prigova-rao zbog dodjele nagrade ZAVNOBiH-a Humi, a sredinom 1974. je front prema njemu ponovo otvoren, posebno nakon Desetog kongresa održanog u Beogradu od 27. do 30. maja. Opet je Osman Karabegović “podgrijao atmosferu” obraćajući se pismom Kongresu tražeći da ga kongres jugosla-venskih komunista vrati u Savez komunista, zaobilazeći na taj način Savez komunista Bosne i Hercegovine. Bosanskohercegovačko partijsko vodstvo je to doživjelo kao pokušaj stvaranja frakcija unutar jugoslavenskog komu-nističkog pokreta, kako je to ocijenio Branko mikulić na sjednici Pred-sjedništva CKSK Bosne i Hercegovine, održanoj 10. juna 1974. godine.33 mikulić je kao zanimljivost istakao to da je Karabegović svoj prijedlog X kongresu uputio i nekim komunistima izvan Bosne i Hercegovine, a da ga nije poslao nikome iz Bosne i Hercegovine, interpretirajući to kao pokušaj podsticanja kadrova iz drugih republika da se upliću u rješavanje političkih pitanja i odnosa u Bosni i Hercegovini.

32 Isto, 346.33 ABiH, Bm, br. 249/74. Izlaganje Branka mikulića na sjednici Predsjedništva CKSK-BiH, 10.6.1974. godine.



231

Vjerovatno je to plod formiranog mišljenja da se angažovanjem drugih ‘sredi situacija u BiH’, naravno na način kako to oni misle. Kada govorimo o situa-ciji u BiH, treba reći da su na istoj toj liniji i tehno-birokratske snage koje su u pojedinim radnim organizacijama ili područjima rada i života uticajne, a po-vezane su sa tim krugovima i drugim centrima, kao i pojedini radnici u oblasti kulture, koji također traže i nalaze oslonac izvan BiH, a objektivno djeluju u pravcu da se drugi direktnije upliću u našu situaciju, i da u Jugoslaviji, i na pitanju BiH, drže otvorenim tzv. srpsko-hrvatsko pitanje. To je potpuno u skladu sa stanovištima dogmatskih, unitarističko-centralističkih elemenata koji, pored ostalog, pokušavaju izazvati nepovjerenje u pojedine kadrove, pa i cijela rukovodstva u republikama i traže da se ‘stanje sredi’ direktnim odlu-kama političkog centra u federaciji, i tako što će se politički aktivirati pojedinci koji su došli u sukob sa SK (spominju se, recimo, Nikezić, Perovićka, K. Popo-vić, Žanko, a iz BiH Osman i Avdo), a pomjeriti, na primjer, Bakarić, Milka Planinc, Vlaškalić, i drugi). Ne prezaju ni od direktnih napada i insinuacija na ličnost druga Tita (pokušavaju ga učiniti odgovornim za prodor hrvatskog nacional-šovinizma, kritikuju što je izabran za predsjednika Predsjedništva SFRJ i SKJ bez ograničenja mandata itd).Dio tih snaga sve više istupa i sa stanovišta odbrane ‘ugroženih interesa’ i ‘ne-zavidnog položaja’ srpskog naroda u Jugoslaviji, koji je, govore oni, nezado-voljan, a i starih boraca, koji se, kako kažu, ‘odbacuju’. O situaciji u zemlji govore sve najgore, nastupaju demagoški, sa pozicija negatorstva i zatvaranja perspektiva da se, u datim uslovima, dakle, na samoupravnim institucijama, uspješno nalaze i primjenjuju efikasna rješenja za zadatke i probleme sa ko-jima se suočavamo u razvoju. Manje ili više svi takvi su preokupirani sobom, svojom ličnošću, nezadovoljni su svojim sadašnjim položajem, za sebe traže pozicije vladara, pa i zbog toga dolaze u sukob sa cjelokupnim odnosima u druš-tvu. Oni se sada oglašavaju, stavljaju do znanja da su ‘politički živi’, ne smiju ući u otvorenu konfrontaciju, s obzirom na ispoljeno jedinstvo u SK i rezultate koji se ostvaruju, već se spremaju za akciju u datom trenutku. U tom smislu treba shvatiti i Tempovu diskusiju na X kongresu i njegov poziv da ‘ostvarimo revolucionarne promjene (...) još dok živi Tito’. (...). Nije slučajan ni govor Gošnjaka Kosti Nađu što se prihvatio da bude biran za predsjednika Saveznog odbora SUB NOR-a. Kada se sve to uzme u obzir postaje jasnija i rasprava koja se vodila na sjednici CK Hrvatske o opasnosti formiranja nove frakcije.Svi ti pojedinačni postupci i izjave, dakle, nisu izolovani, već sastavni dio šire akcije tih snaga u zemlji. Sa njima se ne vodi bitka na sporednim, tzv. dnev-nim, tekućim pitanjima, već na fundamentalnim, a to znači o daljem razvoju socijalističkog samoupravljanja (...). Teško je govoriti o tome da li su, koliko i



232

kako organizirano, povezani ljudi koji djeluju sa spomenutih pozicija, ali da je riječ o tendenciji koja je suprotstavljena politici SKJ, može se govoriti sasvim pouzdano.

mikulić govori kako su se u inozemstvu aktivirali i bivši informbirovci, koji vrše pripreme za stvaranje nove KPJ i, iskazujući opasnost od povezi-vanja svih tih snaga, traži da se razgovara o tome da li praviti dalje ustupke prema onim ljudima koji su došli u sukob sa SKJ. Osim toga, mikulić kaže da bi sa nekim komunistima trebalo razgovarati i ukazati im na greške (npr. sa milutinom moračom i Pašagom mandžićem), s ciljem “da utičemo na te drugove da se angažuju na kursu SK i da ne prave političke greške i tako, često i nesvjesno, srljaju sve dalje u radu opozicionih snaga”. mikulić dalje predlaže da se angažiraju stari borci, čak i oni prema kojima je učinjena neka greška (prerano i nepovoljno penzioniranje i slično), da se njih bira u savjete, odbore za razne godišnjice, tribine i slično. Time će se, uvjeren je mikulić, olakšati diferencijacija sa onima koji ne prihvataju politiku SK (mikulić, doduše, ne spominje na koje “stare borce” misli). No, on veli da, svakako, treba ukazati i na određene propuste sadašnjih funkcionera.

Time je, zapravo, mikulić dao mnogo širi karakter ovom obračunu pridonoseći novu argumentaciju za nastavak obračuna. 34 Ključni zaključak na ovoj raspravi na sjednici Predsjedništva CKSK Bosne i Hercegovine od 10. juna 1974. je bio da se radi o “frakcionaškoj grupi”. Cvijetin mijatović je ponašanje Karabegovića i Hume okarakterizirao kao plod “velikosrpskih kuhinja”. Ipak, izgleda da je bilo i malo ozbiljnijih razgovora u vezi s tim. U mikulićevoj ostavštini ostalo je zabilježeno da je bilješka o razgovoru sa Dolancom 14. juna 1974. izrezana i uništena. Tu napomenu je napravio sam mikulić, koji je bilješku i izrezao, pa nama sada samo ostaje da naga-đamo o čemu je bilo riječi tom prilikom.

U ovo vrijeme je Avdo Humo uputio jedno pismo Titu. Pismo je da-tirano 12. jula 1974. i u njemu se Humo žali na nepravde koje mu se čine.

34 Husnija Kamberović, “Josip Broz Tito i političko rukovodstvo Bosne i Hercegovine od sredine šezdesetih do sredine sedamdesetih godina 20. stoljeća”, Tito i Bosna i Herce-govina. Regionalni naučni skup. Zbornik radova, Savez društava Tito u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 2006., 201-223.



233

Danas, kad sam isključen iz svih operativnih funkcija, kada čak ne prisustvu-jem nikakvim političkim sastancima, pa ni proslavama ni jubilejima onih događaja u kojima sam kao revolucionar igrao dosta istaknutu ulogu, meni nije ništa ostalo drugo nego da nastavim da se intenzivno bavim pisanjem, jer osećam i uveren sam da na tom polju mogu nešto da doprinesem u daljoj borbi za razvoj socijalizma.

Ja danas pisanjem mogu jedino da izbegnem smrt činovnika – penzionera – što ja na takvu sudbinu kao stari revolucionar ne mogu, i kada bi sebe prisiljavao, da pristanem, kako po svojoj svesti tako i po svom psihološkom raspoloženju.

Humo, međutim, naglašava da mu vodstvo Bosne i Hercegovine za-branjuje čak da u Beogradu, u listu Politika, objavi svoja sjećanja iz Drugog svjetskog rata. Humo moli Tita da ne dopusti “da ova sasvim konkretna diskriminacija prema meni urodi pobedom. Vi možete vrlo lako dobiti in-formacije kako od redakcije Politike o kvalitetu teksta, tako isto i od dru-gova iz CK Srbije ko je intervenisao da se tekst ne pojavi u Politici. Ja Vas samo molim da intervenišete da tekst, koga Vi možete dati na ocenu onima koje Vi smatrate da mogu biti objektivni, ne bude na jedan nedopušten način odbačen”. Ovo je pismo Tito proslijedio Stanetu Dolancu, i na vrhu napisao svoje mišljenje: “Drugu Dolancu. Ja mislim da je takav postupak nedopušten. On ima pravo da piše a mi imamo pravo da cijenimo njegov rad. To se mora popraviti”.35 Nije poznato šta je u tom smislu dalje učinio Stane Dolanc.

U vrijeme kada je ovo Humino pismo, sa Titovom napomenom, pro-slijeđeno Dolancu, Predsjedništva CKSKBiH je 15. jula 1974. raspravljalo o Humi, ali uvijek kao glavni i “prvooptuženi” se spominjao Osman Ka-rabegović.36 Na ovoj sjednici je Hrvoje Ištuk postavio pitanje da li se radi o frakcionaškom djelovanju grupe, dok je Rato Dugonjić bio vrlo oštar, predlažući da se Humino i Karabegovićevo djelovanje konačno oštro sank-cionira. Pitao se zašto Humo memoare nije pokazao ni jednom od saboraca

35 AJ, KPR, Idejna strujanja (II-4a), Pismo Avde Hume upućeno Josipu Brozu 12. jula 1974.36 ABiH, Bm, br. 254/74. Šesta sjednica Predsjedništva CKSKBiH, Sarajevo 15.7.1974.



234

iz tog vremena, šta on želi da saopšti javnosti svojim memoarima, zašto to objavljuje upravo u Politici, koja je objavljivala i Memoare Svetozara Vuk-manovića Tempa u vrijeme eskalacije nacionalizma (“a tamo je izjavio da su svi Srbi u BiH, bili naklonjeni četnicima, a Hrvati i muslimani – ustaša-ma”). Iz toga je Dugonjić zaključivao da Humo memoare želi objaviti zbog dnevnopolitičkih ciljeva, a da se zatim izazivaju javne polemike. “To je na liniji liberalizma”, smatrao je Dugonjić. Cvijetin mijatović je smatrao da treba otvoreno kazati kako se radi o frakcionaškoj grupi.

Nakon ove sjednice Branko mikulić je 17. jula razgovarao sa Avdom Humom.37 U ovom razgovoru mikulić kritizira Huminu odluku da me-moare objevljuje u Politici, koja je objavljivala i Tempove Memoare, pogo-to zbog toga što se Politika miješa u politički život Bosne i Hercegovine. mikulić kaže da je nakon rasprava o Humi na dvije sjednice CK poduzeto niz mjera da on ostane u političkom životu (ostanak u Savjetu Federa-cije, dodijeljena mu je nagrada ZAVNOBiH-a, pozivan je na simpozij o ZAVNOBIH-u, predlagano mu je da se obrati pismom CK kako bi se prije republičkog partijskog kongresa donijela odluka o ukidanju partijske kazne. mikulić se poziva na razgovore od 17. oktobra i 11. novembra 1973. u mostaru, ali naglašava da je to obraćanje izostalo. Humo je obećao svoje Memoare ponuditi nekom sarajevskom izdavaču, ali ih je zasad ponudio Politici, jer mu treba novac. Humo je odbacio upoređivanje sa Tempom smatrajući kako to nije fer, na što je mikulić uzvratio kako “to nije upo-ređivanje, već je data konstatacija šta znači objavljivanje takve građe, koja ima ili može da ima dnevnopolitičku aktuelnost”. S druge strane, Humo je izjavio da se ne sjeća da mu je mikulić sugerirao da se obrati pismom CK. Uz to, on je odbacivao optužbe da se radi o nekoj frakciji, a o Karabegoviću ne želi niti razgovarati, jer su njih dvojica “i na sastancima imali dijame-tralno suprotne stavove”. mikulić mu prigovara i za samostalno ponašanje mimo stavova CK, navodeći kao primjer Huminu samostalnu kandidaturu za poslanika u mostaru.38

37 ABiH, Bm, br. 255/74. Razgovor sa A. Humom, 17.7.1974.38 Radilo se o Huminoj kandidaturi za poslanika u Saveznoj skupštini 1969, što je iza-zvalo buru nezadovoljstva tadašnje bosanskohercegovačke vladajuće elite. O tome je svjedočanstvo ostavio tadašnji mostarski gradonačelnik Avdo Zvonić (Vidjeti: Oslobođenje, 7. juni 1989, 10, i Oslobođenje, 13. juni 1989, 15.)



235

Nakon toga je na Sedmoj sjednici Predsjedništva CKSKBiH 29. jula 1974. ponovo Humo bio na dnevnom redu.39 Ovoj sjednici su, osim čla-nova Predsjedništva CKSKBiH i članova Predsjedništva CKSKJ iz BiH, prisustvovali još munir mesihović, Raif Dizdarević, muhamed Abadžić, Nenad Guzina i drugi. Odsutni su bili Todo Kurtović – na putu u Rumu-niji, i Ivan Brigić – na putu u Njemačkoj. Raspravljalo se o usvajanju In-formacije o provođenu zaključaka 49. sjednice CKSKBiH u vezi sa djelo-vanjem Karabegovića, Hume i drugih. mikulić kaže da su svi pred sjednicu dobili Informaciju, koju je sačinio IK, kao i neke druge bilješke te Humino pismo Titu.

mikulić kao pitanja za diskusiju kandidira to što su Karabegović i osta-li saznali da je na 49. sjednici bilo “kolebanja” među članovima CK, ali ni CK ne može otkriti ko je prenio te informacije. U svakom slučaju, mikulić smatra da je štetno to što neko obavještava Osmana i Humu o diskusijama, pogotovo jer su Karabegović i Humo, znajući to, dolazili u BiH i ponašali se tako “što će nas diferencirati na one koji su isforsirali disciplinske mjere, i one koji nisu bili za to”. Njihov dalji cilj je bio da se “treba insistirati na njihovoj potpunoj satisfakciji, koja podrazumijeva povlačenje svih odluka i ocjena CK, prihvatanje njihovih stanovišta, i, pošto ‘ne može biti vuk sit i koze na cijelu’ sa funkcija treba da idu oni koji su isforsirali odluke o njima”.

mikulić insistira da su Karabegović i Humo tokom 1972. nastupali u spezi sa liberalima i “nosiocima hegemonističkih tendencija, tako su i sada povezani sa nosiocima SK suprotstavljenih struja (ali uvijek na istoj liniji)”. mikulić veli da oni nastoje internacionalizirati svoj “slučaj”, te da imaju i određene kontakte sa IB-ovcima.

U diskusiji Hamdija Pozderac je predložio da se Informacija doradi i usvoji na narednoj sjednici. Pozderac kaže: “Dugo smo kao rukovodstvo, a i kao pojedinci, imali iluzija o O. Karabegoviću. Sada smo te iluzije otklonili, prevazišli?!. O A. Humi, međutim, uvijek smo govorili kao o neiskrenom, pa i pokvarenom čovjeku (...) i u razgovoru sa Brankom vidi se da se Avdo na slaže sa politikom SK. I u Republici ima pojedinaca koji se drugačije ponašaju, oni su ga obavijestili i o rezultatu rasprave na zatvorenom dijelu 49. sjednice CK. To su pojedinci koji su bili s njima u dosluhu”.

39 ABiH, Bm, br. 257/74, Sjednica Predsjedništva CKSKBiH, 29.7.1974.



236

Dragutin Kosovac je jasno kazao da se radi o frakcionaštvu, a ne na-padu na mikulića i Hasana Grabčanovića, “već na starije drugove: maju, Ratu i druge”. Rato Dugonjić je predložio da se u Informaciji “za Avdu kaže da je zbog grešaka smijenjen sa funkcija u BiH, i da je pokušao obma-nuti Tita u pismu”.

Kako bi ojačao svoju poziciju Branko mikulić je skupa sa Nikolom Stojanovićem u septembru 1974. razgovarao sa Titom na Brdu kod Kra-nja.40 mikulić bilježi da je informirao Tita o tri sjednice Predsjedništva CK na kojima se raspravljalo o Karabegoviću i Humi, ali je posebno instistirao kod Tita na tome da oni “sačinjavaju frakciju, koja organizovano djeluje i povezuje se sa raznim ljudima u Jugoslaviji, koji su u sukobu sa SK (Koča, mićunović, Numić), a i nekim drugim koji se neprincipijelno miješaju u stvari za koje je odgovoran SKBiH (m. marković, m. minić i supruga i drugi)”. Istakao je da je u pozadini svega borba za vlast, a sa strane je dodao Titovu dopunu: “Borba za vlast može ih odvesti na drugo mjesto, a ne na vlast”. Zbog toga zagovaraju novi politički kurs SKBiH i drugačije odnose u njemu. “Sukob sa njima bio je na fundamentalnim pitanjima: Amandma-nima na Ustav, Nacionalno pitanje (paritet u borbi protiv nacionalizma), Odnosi u SK (privilegovan položaj...), pokušaj izazivanja rascjepa u CK i SK (u kom vremenu su poveli tu frakciju), izazivanje nepovjerenja u ruko-vodstvo u Republici i pritisak na njega da izazove krizu u Jugoslaviji (Bos. krajina)”.41 mikulić dalje govori o tome šta je rukovodstvo SKBiH činilo radi njihova zadržavanja u politici. S druge strane, navodi i kako se Osman arogantno ponašao, kako je spominjao da se u svijetu negativno tumače od-luke donesene protiv njega. “Ko je to u svijetu”, pita se mikulić. “Oni koji se pitaju šta je sa Kočom, Nikezićem i Tepavcem, oni koji podržavaju đilasa, oni koji tipuju na Rankovića – nije nam poznato, ali je izvjesno da je riječ o tim krugovima. Slično je i sa Avdom (...) u pismu drugu Titu govori o

40 ABiH, Bm, br. 258/74, Razgovor sa drugom Titom, Brdo, 5.9.1974.41 Radi se o kampanji za koju je posebno bio zaniteresiran Osman Karabegović u vezi s obnovom Bosanske krajine nakon zemljotresa 1969. godine. Naime, problem obnove Bo-sanske krajine bio je jako važan u ovom razlazu Karabegovića sa partijskim vrhom u Bosni i Hercegovini, jer je bosanskohercegovačko rukovodstvo na kraju popustilo i odustalo od pritiska na saveznu vladu da sa više finansijskih sredstava sudjeluje u obnovi zemljotresom razorenih područja. To je Osman Karabegović, kao Krajišnik, jako teško doživio.



237

‘ponižavajućem i nepodnošljivom’ odnosu BiH rukovodstva prema njemu. Optužuje nas za zabranu objavljivanje njegove hronike, s čime mi nemamo veze (...).”

O razgovoru sa Titom mikulić je informirao Predsjedništva CKSK Bosne i Hercegovine.42 “U razgovoru drug Tito je: 1. dao saglasnost na naše ocjene i istakao da svi komunisti, bez izuzetka, moraju provoditi odluke X kongresa SKJ i da onima koji postupaju suprotno nema mjesta u SKJ (...); 2. rekao i da slučaj naše grupe potvrđuje da frakcije nisu razbijene u vreme-nu desetog kongresa SKJ; 3. u vezi sa Osmanom [Karabegovićem], Avdom [Humom], Hajrom [Kapetanovićem] i Čedom [Kaporom] kazao je da ih borba za vlast može odvesti negdje drugo, 4. u načelu, drug Tito je rekao da on nema ništa drugo reći osim da su svi članovi SK dužni provoditi odluke X kongresa, i u tom smislu saglasio se sa našim ocjenama u Informaciji, i da sa sadržinom iste upoznamo članstvo SK”.43

Time je ovaj slučaj Avde Hume definitivno završen njegovim porazom. On je i dalje ostao uvjereni i dosljedni komunista, mada je vladajuća par-tijska elita u Bosni i Hercegovini u njemu vidjela liberala i komunističkog disidenta. Do kraja je, ipak, ostao u Savezu komunista, ali bez političkog angažmana. Njegovi memoari su objavljeni posthumno,44 što u izvjesnoj mjeri predstavlja i izmijenjeni odnos prema svemu onome čemu je bio izlo-žen od 1972. godine ■

42 ABiH, Bm, br. 260/74, IX sjednica Predsjedništva CKSKBiH, 23.9.1974. 43 AJ, KPR, II-4-a, Informacija o ostvarivanju Zaključaka 49. sjednice CKSKBiH, 2. sep-tembra 1974. 44 Avdo Humo, Moja generacija. Svjetlost, Vojno izdavački zavod i Prosveta, Sarajevo-Beograd 1984.


238

IZBOR DžEmALA BIJEDIĆA ZA PREDSJEDNIKA SIV-A 1971. GODINE

Najviša funkcija koju je obavljao Džemal Bijedić (1917-1977) bila je duž-nost predsjednika SIV-a (od 30. jula 1971. do pogibije 18. januara 1977. godine). Bijedić je bio peti po redu predsjednik jugoslavenske Vlade. Josip Broz Tito je funkciju predsjednika Vlade obavljao od 1943. do 1963, kada je, prema Ustavu, razdvojena dužnost predsjednika Republike i predsjed-nika Vlade, a za predsjednika Vlade izabran je Petar Stambolić, koga je 17. marta 1967. naslijedio mika Špiljak. Od 17. maja 1969. do 30. jula 1971. tu je dužnost obavljao mitja Ribičič, kada je Bijedić dobio prvi mandat.1 Prije toga, Bijedić je obnašao gotovo sve značajnije funkcije u Republici Bosni i Hercegovini, a u maju 1960. bio je imenovan za sekretara Saveznog iz-vršnog vijeća za zakonodavstvo i organizaciju, 2 naslijedivši na toj dužnosti dr. Leona Gerškovića.3 Bio je to prvi Bijedićev skok na neku od saveznih funkcija u Beogradu. Bijedić je 1962. imenovan za člana SIV-a i državnog sekretara. Od 1963. do 1967. bio je predsjednik Republičkog vijeća i pot-predsjednik Skupštine SR Bosne i Hercegovine, a potom je do 1971. bio na dužnosti predsjednika Skupštine SR Bosne i Hercegovine.

Iz dostupne dokumentacije može se sigurno zaključiti da je ključnu ulogu u Bijedićevu imenovanju na dužnost predsjednika SIV-a 1971. imao Josip Broz Tito odlučivši se za njega u situaciji kada su gotovo svi drugi to odbijali. Kada su u drugoj polovici 1973. počeli razgovori o imenovanju

1 “Prvi ljudi SIV-a: Svi naši predsednici”, NIN, 20.3.1977, 5-7. 2 muzej Hercegovine, mostar (dalje: mHm), fond Džemala Bijedića (FDžB) kutija (da-lje: K) 1-III-34:3 mHm, FDžB/K1-III-33.


Izbor Džemala Bijedića za predsjednika SIV-a 1971. godine

239

novoga mandatara za sastav SIV-a, Tito je ponovo bio izričit u stavu da se o imenu mandatara uopće ne treba razgovarati s obzirom da po njegovoj želji na toj poziciji i dalje treba ostati Džemal Bijedić.

Vrijeme kada je Bijedić dobio prvi mandat za sastav jugoslavenske Vlade bilo je obilježeno izuzetno zaoštrenim odnosima među pojedinim republikama tadašnje Jugoslavije. Politička nadmetanja između političkih elita u Hrvatskoj i Srbiji od sredine 1960-ih sve su se više zaoštravala, a to je ostavljalo krupne političke posljedice i na političku situaciju u drugim republikama. “Velika rezerviranost u odnosima između Srbije i Hrvatske”, kako to vrijeme naziva Latinka Perović,4 sve se više pojačavala nakon na-pisa u Borbi, u kojima je miloš žanko ozbiljno napao hrvatsko politič-ko rukovodstvo. Tada će se stvari početi brže odmotavati, pa je uslijedila X sjednica CK SK Hrvatske u januaru 1970, a potom i poznata sjednica Predsjedništva SKJ na Brionima od 16. do 18. marta 1970. godine.5 Na-kon te sjednice politička zaoštravanja se sve više intenziviraju, što je bilo posebno uočljivo u odnosima između Hrvatske i saveznog centra, čemu je dodatno ubrzanje dala afera vezana za “zavjeru” protiv hrvatskog ruko-vodstva, koja je, prema mišljenju hrvatskoga rukovodstva, kovana u nekim saveznim institucijama.6

U atmosferi raščišćavanja pozadine i pravih značenja tih krupnih poli-tičkih događanja, te promjena vezanih za usvajanje novih ustavnih aman-dmana, odvijale su se debate oko imenovanja novih funkcionera na razini federacije, pri čemu je mjesto predsjednika Saveznog izvršnog vijeća najviše okupljalo pažnju, s obzirom da je Ribičič počeo gubiti podršku pojedinih republika. Hrvatsko vodstvo ga je smatralo krivcem za “urotu”, a rukovod-stvo Bosne i Hercegovine se s njim sukobilo nakon zemljotresa u Banjoj Luci 1969, da bi potom i slučaj Radovana Stijačića, saveznog sekretara za

4 Latinka Perović, Zatvaranje kruga. Ishod političkog rascjepa u SKJ 1971/1972, Sarajevo, 1991, 1265 Arhiv Jugoslavije (AJ), fond Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije (CK SKJ), IV/101, Stenografske bilješke sa 39 proširene sjednice Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ, Brioni, 16-18. marta 1970.6 O tome vidjeti Savka Dabčević-Kučar, 71. hrvatski snovi i stvarnost, Zagreb, 1997, 483-589.



240

unutrašnje poslove, koji je bio bosanskohercegovački kadar ali je zbog ra-zličitih razloga izgubio podršku Bosne i Hercegovine, unio dodatnu dozu nepovjerenja Bosne i Hercegovine prema Ribičičevoj Vladi. Zbog Stijači-ča je došlo do potpunog razilaženja bosanskohercegovačkog rukovodstva i savezne Vlade. Sâm Ribičič je na sjednici Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ 28. aprila 1970. ocijenio Stijačića kao čovjeka “koji čak nervno nije do kraja priseban. (...) To je agresivan čovek koji može svašta da učini, bolesno ambiciozan i mislim da u tom pogledu ne treba da se igramo mnogo.”7 Uprkos tome, Ribičič nije našao načina da ukloni Stijačića i time poboljša svoje odnose sa Bosnom i Hercegovinom.

Kako je Ribičič izgubio podršku republičkih rukovodstava, koja su se međusobno nadmetala oko utjecaja, te s obzirom na potrebu izbora dru-gih saveznih funkcionera, pri čemu je od 1971, nakon smrti milentija Po-povića, bilo otvoreno i pitanje predsjednika Savezne skupštine, Tito je na dužnost saveznog premijera pokušao imenovati nekoga od moćnih repu-bličkih kadrova, a prije svih marka Nikezića ili Savku Dabčević. Oboje su, međutim, to odbili, vjerujući da ih Tito pokušava premjestiti u federalne institucije i time oslabiti njihove nacionalne pokrete.8 Osim toga, tadašnje srbijansko rukovodstvo je smatralo kako, nakon ustavnih promjena, Srbija ne bi trebala zauzeti poziciju predsjednika SIV-a, ali bi mogla umjesto mi-lentija Popovića kandidirati mijalka Todorovića za predsjednika Savezne skupštine. Kardelj je predlagao da predsjednik SIV-a bude marko Nikezić, ali je ovaj to odlučno odbacio, pa je Srbija prvo predlagala Staneta Kavčića, a potom podržala kandidaturu Kire Gligorova.

S druge strane, hrvatsko rukovodstvo je također pokušavalo izbjeći imenovanje svojih čelnika na dužnost saveznog premijera. Savka Dabčević-Kučar svjedoči da joj je Tito u maju 1971. nudio mandat za sastav Vlade, ali ona to nije prihvatila. U svojim memoarima ona je zapisala da joj je u pauzi proširene sjednice Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ od 17. maja 1971. Josip Broz ponudio mjesto mandatara: “U prvoj stanci prilazi mi, uzima

7 AJ, CK SKJ, IV/106, magnetofonski snimak sa 44. sednice Izvršnog biroa Predsedništva SKJ, održane 28.IV. 1970. godine.8 L. Perović, Zatvaranje kruga, 271.



241

me pod ruku, izdvaja iz skupine i vodi u vrt ispred zgrade u kojoj zasjeda-mo (...) Kad smo odmaknuli cvijetnom stazicom malo dalje od zgrade, tek toliko da nas niko ne može čuti, on mi, potpuno neočekivano kaže: kako bi mi predložio da ja prihvatim prazno mjesto predsjednika SIV-a! To mi djeluje kao bomba (...) Osjećam hoće me skloniti iz Hrvatske. miko je već u Beogradu, sad i ja! Brzo prebirem sve argumente koje mogu ponuditi, jer ne pada mi na pamet da to prihvatim. (...) Sad sam sigurna – želi me krat-kim bezbolnim postupkom maknuti iz Hrvatske”.9 Odbila je tu ponudu.

Sve to ukazuje na činjenicu da se izbor saveznog premijera 1971. kre-tao u okvirima Titovih namjera da dovodeći čelne ljude iz Srbije ili Hr-vatske na dužnost saveznog premijera oslabi njihove nacionalne pokrete u republikama, ali i grčevitog otpora republičkih lidera koji su prozreli Titove namjere. Sve je to stvaralo zategnutu političku atmosferu, o čemu pišu go-tovo svi sudionici tadašnjeg političkog života.

Koliko se žestoka bitka vodila oko izbora novoga mandatara sredinom 1971. govore stenogrami sa zasjedanja Izvršnog biroa i Predsjedništva SKJ iz tog razdoblja. Na proširenoj sjednici Izvršnoga biroa Predsjedništva SKJ od 17. maja 1971,10 mitja Ribičič je govorio o predstojećim kadrovskim promjenama, koje podrazumijevaju i promjene u SIV-u. Ribičič je smatrao da treba mandate svim federalnim dužnosnicima produžiti do septembra 1971, jer još uvijek nije bio postignut međurepublički konsenzus u pogledu sastava SIV i mandatara, a Veljko Vlahović je smatrao da bi u skladu sa predstojećim ustavnim promjenama i s tim u vezi kadrovskim pitanjima, trebalo odlučiti da li je potrebno predvidjeti novog mandatara SIV (“Treba li novi mandator?”), dok je nesporno da je otvoreno pitanje predsjedni-ka Skupštine. Nakon burne diskusije Vlahović je na kraju sjednice zaklju-čio da se svi poslovi vezani za ustavne promjene, uključujući i kadrovske prijedloge, moraju završiti do juna 1971, a da za sljedeću sjednicu treba pripremiti prijedloge odluka o budućoj organizaciji Predsjedništva SFRJ i

9 S. Dabčević-Kučar, 1971: hrvatski snovi i stvarnost, 621-622.10 AJ, CKSKJ, IV/142, magnetofonske beleške sa proširene sednice Izvršnog biroa Pred-sedništva SKJ, Karađorđevo, 17. maja 1971.



242

SIV-a, a ukoliko se o tome ne postigne dogovor – onda bi se to odgodilo za neku od narednih sjednica.

Jedna od najžešćih rasprava u vezi s izborom kandidata za mjesto pred-sjednika SIV-a odvijala se na sjednici Izvršnog biroa Predsjedništva Save-za komunista Jugoslavije održane 26. maja 1971. godine.11 Sjednicom je ponovo predsjedavao Veljko Vlahović, koji je povodom prve tačke dnev-nog reda (Kadrovska pitanja u vezi sa konstituisanjem organa Federacije) odmah naveo kako je na prošloj sjednici Izvršnog biroa zaključeno da se izvrše međusobne konsultacije po republikama o kandidatima za novog predsjednika SIV-a i o konkretnim prijedlozima rotacije funkcionera u sa-veznim institucijama kojima je istekao mandat. Kaže da je tada zaključeno da se ide na novi sastav Vlade. Otvorio je diskusiju, a Tito je odmah dodao: “Biće to najuzdržanija sednica.”

Prvi je diskutirao Kardelj, koji je naveo da je razgovarao sa svim repu-blikama, ali nije dobio nijednog kandidata. “Niko neće. Pa ja sam mislio da će danas tu biti velika navala kandidata.” Zatim je diskutirao Branko mi-kulić. Odmah je kazao kako u Bosni i Hercegovini smatraju da SIV treba brojati 22 člana (po 3 iz svake republike i po 2 iz autonomnih pokrajina), te potom istaknuo da za Bosnu i Hercegovinu nije važno iz koje je republike mandatar, ali je važno da bude čovjek od ugleda, povjerenja i sposoban. Stoga je predložio za predsjednika Skupštine SFRJ Edvarda Kardelja, a za predsjednika SIV-a mijalka Todorovića Plavog. Veselin đuranović, koji je također govorio o značaju novih ličnosti, napomenuo je da prilikom pred-laganja treba voditi računa da u poslijeratnom razdoblju iz Bosne i Herce-govine, Crne Gore i makedonije niko nije obavljao funkcije predsjednika SIV-a i Skupštine SFRJ, osim kratkog, dvomjesečnog predsjedavanja đi-lasa Skupštinom SFRJ, te da bi o tome trebalo voditi računa, jer se ne radi samo o principu ravnopravnosti “nego i o odgovornosti tih republika za razrešavanje opštejugoslovenskih i zajedničkih problema.” Uz to, veli da treba imati u vidu da su u posljednje vrijeme predsjednici SIV-a praktički imali mandat po dvije godine (Špiljak od 1967. do 1969, a Ribičič od 1969.

11 AJ, CKSKJ, VI/143. magnetofonske beleške sa 81. sednice Izvršnog biroa Predsedniš-tva Saveza komunista Jugoslavije održane 26. maja 1971. godine.



243

do 1971), te da to ne bi trebalo ponavljati, nego omogućiti da se jedna ekipa formira, utvrdi svoj koncept rada i realizira svoj program, što je nemoguće učiniti u razdoblju od dvije godine. đuranović nije iznosio konkretna ime-na kandidata, nego je predložio da se utvrdi kao princip da neko iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore ili makedonije dođe na te pozicije, a kasnije bi se u skladu sa prijedlozima tih republika diskutiralo o konkretnim imenima.

Savka Dabčević je iznijela stav Hrvatske, po kojemu bi trebalo izabrati novu Vladu, jer svim sekretarima ističe mandat, osim generalu Ljubičiću. Predložila je manji SIV (od 15 članova), ali je naglasila da Hrvatska nije zainteresirana ni za jednu od tih funkcija. Istakla je da su se u Hrvatskoj u diskusijama kao mogući kandidati za predsjednika Skupštine spominja-li Krste Crvenkovski, Edvard Kardelj, Veljko Vlahović, a za predsjednika SIV-a Krste Crvenkovski, marko Nikezić, Branko mikulić, Stane Kavčić, ali ne bi imali ništa ni protiv drugih kandidata.

Angel Čemerski ja iznio stav kako predsjednik Skupštine i SIV-a ne bi trebali biti iz Srbije i Hrvatske. Smatrao je da Slovenija (tj. Ribičič) treba završiti svoj četverogodišnji mandat, ali “ukoliko postoji predlog da [mandat] pređe na neku od drugih republika, mi bi podržali predlog Bosne i Hercegovine ili iz neke druge republike.”

marko Nikezić je izrazio bojazan da SIV od 15 članova, kako je pred-ložila Savka Dabčević Kučar, ne bi mogao odgovoriti zadatku, jer bi članovi bili opterećeni u obavljanju poslova. Podržao je mikulićev stav o brojnijem SIV-u, te naglasio kako je sam Tito predložio da se produži mandat Niko-li Ljubičiću, što je za Srbiju prihvatljivo, “ali to je predsednika Republike predlog i mislim da se razume da nije nekakav poseban zahtev Republike Srbije da sekretar za odbranu kome je istekao mandat bude ponovo čovek iz te republike.” Smatrao je da jednu od funkcija (predsjednik Skupštine ili SIV-a) treba preuzeti kandidat iz republike koja dotad nije imala tu duž-nost, jer je to dio afirmacije ravnopravnosti ali i odgovornosti republika u jugoslavenskoj federaciji.

France Popit je kazao kako Slovenija ne želi dalje preuzimati odgovor-nost kakvu podrazumijeva zauzimanje pozicije predsjednika SIV-a i to su Slovenci već ranije iznijeli na sastanku na Brionima, ali je smatrao da neko iz Srbije ili Hrvatske treba preuzeti tu dužnost. Kazao je da je Vlahović



244

ranije sugerirao da se razgovara o kandidaturi “druga Plavog” (tj. mijalka Todorovića) i Slovenija podupire tu kandidaturu.

Veli Deva se u ime Kosova založio za sastav SIV-a od 22 člana, a u po-gledu konkretnih imena bio je suzdržan, ali je navodio da se krug mogućih, kvalitetnih, sposobnih i ugednih kadrova i za mjesto predsjednika Skupšti-ne i predsjednika SIV-a ograničava na Edvarda Kardelja, Krstu Crvenkov-skog, Kiru Gligorova, Branka mikulića i mijalka Todorovića Plavog.

mirko Čanadanović je podržao mikulićev prijedlog o 22 člana SIV-a i kriterije o kojima je on govorio, a mitja Ribičič je smatrao da je nužno izabrati novi SIV, ali bi bilo pogrešno tvrditi kako dotadašnji SIV nije ništa radio. Predložio je da se kao mandatar imenuje Branko mikulić.

Zatim je govorio Tito, koji je podržao Ribičičevu ocjenu da nije SIV kriv za sve, nego “uopšte odnosi kakvi su vladali između republika i fede-racije.” Zatim se žalio kako niko ne daje novi prijedlog, pa veli da je on lično predlagao Ribičiču da nastavi svoj mandat, ali je ovaj to odbio. Tito se žalio kako jedni ne daju svoje kandidate, drugi vele da nemaju kandidata, a kritikuju postojeće stanje i slično. “makedonija kaže, treba mala republika, a mandatara ne da. (...) Bosanci kažu da nemaju. Ja se slažem da bi drug mikulić bio dobar, ali se ne slažem da ide iz Bosne, zbog situacije koja je stvorena sada, prilično dobra, meni se čini jedna od najboljih u Jugoslaviji i treba da ostane još tamo. To je moje mišljenje.” Tito je ipak naglasio da bi bilo dobro da neko iz Srbije bude predsjednik Skupštine (“pošto je milen-tije iznenada umro”).12

Veljko Vlahović je ostao pri stavu da bi bilo dobro da neko iz Crne Gore, makedonije ili Bosne i Hercegovine zauzme jednu od te dvije funk-cije, ali je odmah nakon toga dodao kako Crna Gora ne pretendira na tu dužnost, pa ostaju Bosna i Hercegovina i makedonija. Naglasio je kako ima dojam da sve republike podržavaju mikulićev izbor iz Bosne i Herce-govine, dok iz makedonije postoje dva kandidata i trebalo bi razgovarati kako sa Krstom Crvenkovskim tako i sa Kirom Gligorovim.

12 milentije Popović je umro 8. maja 1971. godine. O tome vidjeti: L. Perović, Zatvaranje kruga, 259; Draža marković, Život i politika 1967-1978, Beograd 1987, knjiga prva, 280-281.



245

Na kraju ove rasprave postignuta je kao opća saglasnost da mijalko Todorović bude kandidiran na poziciju predsjednika SIV-a.

Preostala je još diskusija o mogućem mandataru SIV-a. Situacija je sada bila djelomično bolja jer je već bio postignut sporazum o predsjedni-ku Skupštine. Crvenkovski je odmah iznio stav makedonije da ne može iznositi više prijedloga. “može ona eventualno dati jedan predlog. Ako se prihvata – prihvata, ako ne – ne.” Ali, nije iznio ni jedno ime, a Angel Če-merski je najavio da se o tome trebaju obaviti “konsultacije dole.”

Branko mikulić je u svojoj diskusiji kazao da u Bosni i Hercegovini nisu razmišljali o svojoj kandidaturi za predsjdnika SIV-a, ali da će se o tome obaviti razgovori u Republici. Veljko Vlahović je predložio da svaka republika kandidira po tri prijedloga, pa da se o tome svi kasnije izjašnja-vaju. Tito je, međutim, tvrdio kako to nije dobro, nego da republike trebaju kandidirati jednog kandidata, a ostali da se o tome izjašnjavaju. Zanimljivo da je Tito tada tražio da se na toj sjednici odmah iznese prijedlog, jer nema puno vremena. Vlahović se branio da Bosna i Hercegovina i makedonija trebaju dodatne konsultacije, a Kardelj je kazao da bi bilo dobro da se Vla-hović konsultira sa predsjednicima CK o mandataru, te da nakon toga čuje reakcije drugih republika i slično, na šta je Tito oštro reagirao: “Ja mislim, Kardelj, izvini što te prekidam, da je to sve skupa išlo nekako protiv Ustava. I ja bih trebao da konsultiram, ja bih trebao da odredim ovog mandatara, naime da primim mandatora. Sada je išlo to, ja sam sve konsultirao, svi su kazali mi nemamo. Sada je prešlo to na Biro. Sada Biro bira opet jedan mali krug koji će opet birati. I sada ste predsednika, šefa države, isključili iz toga. Pa bogamu kako se to radi onda kod nas. To se naopako radi.” Kardelj je odgovorio da je on samo želio pomoći Titu u izboru mandatora, a Tito je dodao da bi sve trebalo raditi po Ustavu, jer “treba da se zna, imamo ustav i treba ovako i ovako postupati. Neću ja to. Ja sam to već jedanput napravio. A ja sad ovde imam mišljenje tako da smo mi mogli ovde izabrati. Veljko neka ide tamo s njima razgovarati iz svake republike sa predsednikom i mogli su odmah tu da naprave. Onaj kaže ne može konsultirati. mi smo se tamo sada razgovarali nas trojica, četverica i odmah smo videli da imaju sve te republike osim Bosne, ove druge sve tri imaju mogućnost da dadu ovde kandidata, pa smo napravili jednu grupu sa Veljkom, svi su tu razgovarali,



246

što smo mi i došli ovde, mi imamo iz te republike toga i toga. Pa da čujemo sada šta kažete vi ovde. meni sve to čudno izgleda, čitava ta procedura.”

mikulić je samo dodao da će Bosna i Hercegovina brzo kandidirati nekoga, ako se zaključi da to treba učiniti, a Vlahović je kazao kako je on bio uključen u te mučne razgovore posljednjih desetak dana, i da je to shvatio kao pomoć Titu, koji daje mandat, da ne mora sam prolaziti kroz te “mukotrpne poslove”, a mandatar će biti onaj s kojim se Tito saglasi. Zatim je Branko mikulić kazao: “Za dva dana ćemo se druže predsedniče vratiti, jer nismo razmišljali o svojim kandidatima”, na šta je Tito prilično ljutito reagirao: “Niste vi razmišljali ni od onda kada sam ja sa vama razgovarao. O tome je stvar. A to je već prošlo mesec dana, više.”

Nakon pauze Vlahović je saopćio da je dogovoreno da se naprave kon-sultacije u republikama do petka, a da se u subotu 29. maja održi sastanak sa predsjednicima republičkih i pokrajinskih CK i da se o tome razgovara.

Tako je ova sjednica završena sa prijedlogom da mijalko Todorović bude kandidat za predsjednika Skupštine SFRJ, a Nikola Ljubičić za sekre-tara za narodnu odbranu. Bosna i Hercegovina, makedonija, Crna Gora i Hrvatska su dobile zadatak da do petka, 28. maja, iznesu konkretne prijed-loge za novog predsjednika SIV-a, nakon čega će predsjedavajući Izvršnog biroa te prijedloge saopćiti ostalim republikama, a 29. će se o tome održati sastanak predsjednika CK republika i pokrajina u Izvršnom birou, gdje će se utvrditi prijedlog za mandatara koji će se proslijediti Titu, koji, po Usta-vu, o tome donosi definitivnu odluku.

Naravno, naglašavano je da je novi SIV nužno imenovati zbog nove političke situcije nastale usvajanjem ustavnih amandmana, stvaranja Pred-sjedništva SFRJ, veće uloge i odgovornosti republika i slično, a ne zbog slabosti u radu dotadašnje SIV-a.

Prema mikulićevim bilješkama, sastanak predsjednika CK i PK odr-žan je već 27. maja 1971,13 i na njemu su se kao kandidati za predsjednika SIV-a spominjali Džemal Bijedić (iz Bosne i Hercegovine), miko Tripalo i Dušan Dragosavac (iz Hrvatske), te Kiro Gligorov iz makedonije, ali ih

13 AFBiH, Bm, k. 10, (mikulićeva bilješka od 27. maja 1971).



247

je više podržalo Bijedića smatrajući da se radi o uglednoj političkoj ličnosti koja je dobro poznavala politički sistem, a bio je i upućen u privredni sistem. Tito je, međutim, i na ovom sastanku kazao da nije isključeno da mandatar SIV-a bude neko iz Hrvatske, čak to u takvoj situaciji “ne bi smetalo,” ali je Dabčević Kučar taj prijedlog odbacila. marko Nikezić je smatrao da je Kiro Gligorov dobar kandidat za mandatara SIV-a, ali je Savka Dabčević Kučar istakla da je Džemal Bijedić za Hrvatsku prihvatljiviji kandidat. Da-bčević je kasnije u svojim memoarima zapisala da su podržavali Bijedića a ne Kiru Gligorova, jer su vjerovali da je Gligorov, kao ranije dugogodišnji ministar privrede, bio jako naklonjen Srbima kada se radilo o pitanjima privrednog sistema.14 “Za Kiru u Hrvatskoj postoji otpor, jer je skoro 20 godina tu. Kiro je staro rješenje. Ali, ako bi sve ostale republike njega pri-mile mi bi uložili napore da ga i naša sredina primi. Ako nije iz BiH onda smo za to da bude iz makedonije. Kod nas bi Krsto (Crvenkovski) bio dobro primljen. Za Plavog nema nikakvih primjedaba.” Angel Čemerski je kazao da misli da će Bosna i Hercegovina dati kandidata i nada se da će to biti Branko mikulić. France Popit je kazao kako postoji otpor ideji da Kiro Gligorov bude mandatar, pa je smatrao da je bolje da mandatar bude Krste Crvenkovski ili Džemal Bijedić. Veljko Vlahović je samo napomenuo da je Bijedić novi prijedlog, i da prve reakcije upućuju da bi on bio dobar za predsjednika Skupštine.

Nakon još nekih diskusija, marko Nikezić je u jednom trenutku kazao kako je Bijedić najmanje sporan kandidat. “Najmanje bi bilo glasova protiv, ali ne zna koliko bi bilo za, i to zbog prirode posla u SIV-u.”

Poslije toga je 1. juna 1971. održan još jedan sastanak, na kojemu je, prema mikulićevim bilješkama, Veljko Vlahović informirao da je razgova-rao s Titom, koji je prednost davao Kiri Gligorovu iz južnih republika, a iz Hrvatske bi prihvatio miku Tripala.15 Smatrao je, prema Vlahovićevoj intrpretaciji, da bi Džemal Bijedić bio odlično rješenje za predsjednika Sa-vezne skupštine. U ovoj rasporavi Savka Dabčević je, međutim, kazala da Hrvatska prednost daje Džemalu Bijediću za poziciju predsjednka SIV-a,

14 S. Dabčević Kučar, ’71: hrvatski snovi i stvarnost, 112.15 AFBiH, Bm, k. 10, (mikulićeva bilješka od 1. juna 1971).



248

dok je marko Nikezić naglašavao da Srbija prednost daje Kiri Gligorovu. Veli Deva je samo napomenuo da su prvobitne najave bile da će Krste Cr-venkovski biti mandatar “a sada ga nema na spisku.”

Konačno, na sjednici Izvršnog biroa Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije održanoj 2. juna 1971. godine Veljko Vlahović je kao predsje-davajući saopćio da su iz Bosne i Hercegovine za predsjednika SIV-a kan-didirali Džemala Bijedića, iz Hrvatske miku Tripala i milana miškovića, iz makedonije – Kiru Gligorova, dok Crna Gora nije nikoga kandidirala jer će njihov kandidat ostati na poziciji predsjednika Savezne konferencije SSRN. Kazao je da je o tim prijedlozima razgovarano na dva sastanka, kojima je predsjedavao predsjedavajući u Izvršnom birou, i to na sastan-cima predsjednika CK i PK SK 29. maja i 1. juna 1971. godine.16 No, iz tih sastanaka nije proistekao jedinstven prijedlog, te je zaključeno da se “o obavljenoj diskusiji obavesti drug Tito i izražena je spremnost svih da podrže izbor koji on učini.” Zaključeno je, također, da bi bilo dobro da budući mandatar pripremi prijedlog programa rada, o čemu bi se diskuti-ralo prije njegovog iznošenja u javnost. Također je rečeno da ne bi trebalo sada utvrđivati trajanje mandata novog premijera, s obzirom da će se 1973. obavljati izbori za Skupštinu, a predstoji i novi Kongres SKJ. Branko mi-kulić je zabilježio da je protiv kandidature Džemala Bijedića za mandatara bilo najmanje primjedbi. Na kraju je Veljko Vlahović saopćio da mu je uoči te sjednice Angel Čemerski, predsjednik CK SK makedonije, saop-ćio da je makedonija povukla svoj prijedlog za novog predsjednika SIV-a. U diskusiji Krste Crvenkovski je obrazlažući makedonsko odustajanje od kandidiranja svoga kandidata za predsjednika SIV-a ukazivao “na određene probleme principijelne prirode koji su došli do izražaja u toku dosadašnjih diskusija o novom predsjedniku SIV-a. On je izrazio neslaganje sa načinom na koji se upućuju primedbe na Kiru Gligorova kao kandidata za novog predsednik SIV-a. Odlučno je odbio kao neprihvatljive pojedine zahteve da se Kiro Gligorov sada izjašnjava kako gleda na samoupravljanje. Pored

16 Prema mikulićevim bilješkama, ovaj je sastanak održan 27. maja, mada je, kako smo već mogli vidjeti, na sjednici Izvršnog biroa od 26. maja doista zaključeno da se sastanak republičkih i pokrajinskih predsjednika SK održi 29.maja.



249

toga istakao je da makedonija do sada nikada nije dobila jedno od vodećih mesta u Federaciji”.17

O izboru mandatara ponovo se raspravljalo na sastanku Sekretarijata i članova Predsjedništva SKJ održanom 7. juna 1971. godine.18 makedonci su se definitivno povukli, a Bosna i Hercegovina je ostala pri prijedlogu da se imenuje Džemal Bijedić, ali je na kraju zaključeno da se čitava stvar proslijedi Titu na odlučivanje.

Nakon svih burnih rasprava, koje su se vodile paralelno sa raspravom o ustavnim amandmanima, Tito je koncem juna 1971. presjekao svaku dis-kusiju oko toga i mandat povjerio Džemalu Bijediću. marko Vrhunec, koji je bio šef Titova kabineta, 1. jula 1971. napravio bilješku u kojoj stoji: “Po-trebno je objaviti slijedeću vijest: ‘Predsjednik Republike primio je u petak, 25. juna 1971. godine Džemala Bijedića, predsjednika Skupštine SR Bosne i Hercegovine i povjerio mu mandat za sastav novog Saveznog izvršnog vijeća’”.19 Bijedić je odmah počeo pripremati ekipu svojih saradnika s koji-ma se trebao suočiti sa brojnim ekonomskim i političkim problemima koji su tada bili veoma jasno prepoznatljivi u jugoslavenskom društvu. Obavljao je političke konsultacije sa republičkim političkim vodstvima, a potom je i na sjednici Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ održanoj 24. jula na Brioni-ma, podnio ekspoze o tome kako on vidi funkcioniranje Saveznog izvršnog vijeća. Nakon toga je na zajedničkoj sjednici svih vijeća Skupštine SR BiH 26. jula 1971. podnio ostavku na funkciju predsjednika Skupštine, zbog toga što je na prijedlog J. B. Tita predložen na funkciju predsjednika SIV-a.

Na prvoj sjednici Predsjedništva 29. jula 1971. podržan je prijedlog što ga je J. B. Tito podnio Saveznoj skupštini da se Džemal Bijedić izabere na dužnost predsjednika SIV-a.20 Zanimljivo je kako je Tito čak u najavi dnevnog reda zaboravio navesti da je na dnevnom redu i izbor mandatara

17 AJ, CKSKJ, IV/144. Zapisnik sa 82. sednice Izvršnog biroa Predsedništva Saveza ko-munista Jugoslavije održane 2. juna 1971. godine.18 AFBiH, Bm, k. 10, (mikulićeva bilješka od 7. juna 1971).19 AJ, KPR, Idejna strujanja (II-4a)20 AJ, Predsjendištvo SFRJ, f. 1, Stenografske beleške sa prve sednice Predsedništva Soci-jalističke Federativne Republike Jugoslavije održane 29. jula 1971. godine.



250

za predsjednika SIV-a, pa ga je Krste Crvenkovski na to podsjetio jednom napomenom. Tito je dodao kako je pročitao ono što mu je bilo napisano, a Crvenkovski je naveo da je izbor Bijedića za mandatara naknadno dodat na dnevni red. Tito je duhovito dodao kako mu je “taj mandator već dosta bio na leđima.” Zatim je obrazlagao da je izbor mandatara bio dugotrajan proces, da je on obavljao konsultacije sa predstavnicima svih republika, da su sve republike imale više prijedloga, a na kraju “sve su se republike manje više složile da se mandat poveri drugu Bijediću. Ja sam se s tim složio i on je sada fundirao kao moj mandator. Ali ja ovde na ovoj sjednici Predsjedniš-tva postavljam to pitanje, da li se vi slažete da mi taj njegov mandat utvrdi-mo kao takav, da on može dalje da radi. Ono što je on do sada uradio i na kakve je teškoće nailazio, to je njegova druga stvar.” Tito je nakon toga, ne čekajući izjašnjavanje članova Predsjedništva pozvao Bijedića da podnese izvještaj o konsultacijama i obrazloži program svoje Vlade.

Nakon što je Bijedić podnio uvodni ekspoze, morao je oštro rasprav-ljati sa Krstom Crvenkovskim, koji je imao primjedbe na Bijedićev prijed-log sastava Saveznog izvršnog vijeća, smatrajući da makedonija nije dobila dovoljno utjecajne pozicije. Takva diskusija je jako naljutila Bijedića koji je oštro reagirao: “Ovde se kaže: potiskivanje makedonije. molim vas lepo, ja ne bih mogao prihvatiti ako bi bilo ko pomislio da ja u svojim potezima kadrovskim potiskujem makedoniju. Ako to misli drug Krste, ja odmah vraćam vama, druže predsedniče, mandat i neka se nađe drugi.” Tito je, međutim, samo kratko odgovorio: “Ja ga ne primam”, a zatim se odvijao di-jalog kao da se licitira o novim ministrima. Bijedić je objašnjavao s kakvim se sve opstrukcijama susreo u makedoniji, a Tito je, nakon što je jedno vrijeme slušao, prekinuo diskusiju sugerirajući Bijediću da se dogovori sa makedoncima i potom dodao: “Ja sam svoju ulogu odigrao na današnjoj sjednici. Prepuštam vama da dalje diskutirate. Jer, ja sam juče sjedio na sa-stanku sedam i po sati. Sa ovom tačkom smo zaključili.” Prema stenograf-skim bilješkama Tito je tada izašao iz sale, a sjednicom je nastavio predsje-davati potpredsjednik Crvenkovski, ali više se nije diskutiralo o Bijediću. U zapisniku je samo navedeno da se Bijedić sa predstavnicima makedonije i uz konsultacije sa ostalim republikama i pokrajinama, treba dogovoriti o adekvatnijoj zastupljenosti makedonije u Saveznom izvršnom vijeću.



251

Osim makedonije i Srbija je imala određene primjedbe na Bijedićev prijedlog sastava SIV-a. Draža marković u svojim dnevničkim bilješkama pod datum 30. juli 1971. piše: “Da zabeležim i nesporazum oko izbora m. Tepavca za potpredsednika SIV-a. On je trebalo da bude imenovan, a da se prethodno nije ni sa njim, ni sa nama ni sa Vojvođanima razgovaralo. Nismo se saglasili ni sa metodom, ni sa suštinom datog rešenja, tj. sa preu-zimanjem većih obaveza i odgovornosti u SFRJ, od drugih, ili sa situacijom u kojoj će izgledati da Srbi i Hrvati deobom i podelom preuzimaju na sebe odgovornosti drukčije od drugih. m. Tepavac nije imenovan za potpred-sednika. S Dž. Bijedićem i drugi nesporazum oko imenovanja Frke miha-ilovića za sekretara SIV-a. U dogovoru sa njim taj predlog smo odbili, no on ga i dalje pokreće, a i samom Frki je rekao da je on bio za takvo rešenje, ali da se Srbi nisu složili. Frka sada ide po Skupštini i gunđa protiv Srbije (...) Sigurno je da će sa Džemalom Bijedićem biti takvih nesporazuma neprestano i svakodnevno”.21

Nakon sjednice Predsjedništva SFRJ Bijedić je na zasjedanju Vijeća naroda i Društveno-političkom vijeću Savezne skupštine 30. jula održao nastupni govor i predložio novi sastav Vlade, što su oba vijeća Skupštine podržala. Tako je Bijedić uplovio u svoj prvi premijerski mandat. Drugi mandat je počeo obavljati 1974, ali ga nije doveo do kraja: 18. januara 1977. poginuo je u avionskoj nesreći ■

21 D. marković, Život i politika, 294-295


252

SUVREmENA BOŠNJAČKA ELITA: IZmEđU ELITE I mARGINALNIH SKUPINA

Neki će se sigurno pitati otkuda danas razgovor o eliti, i to baš o bošnjačkoj eliti? Jedni će tvrditi kako je ovo promašena tema, jer uopće nije moguće govoriti o elitama (a pogotovo o bošnjačkoj eliti), dok će drugi isticati kako više nije moderno govoriti o elitama. Kao historičar znam da se o elitama može govoriti, ali i da u posljednje vrijeme historiografija u svijetu poste-peno svoj predmet istraživanja pomjera sa elita ka marginalnim društvenim skupinama, pa se sve češće umjesto povijesti “moćnih”, što su elite uvijek bile, povijesna istraživanja usmjeravaju na povijest “nemoćnih”, s povijesti onih “odozgo”, na povijest onih “odozdo”, među kojima su i sluge i prosjaci i bolesni i prostitutke, ali i mnogi drugi “obični ljudi”. mi govorom o boš-njačkoj eliti ne želimo nešto posebno isticati ulogu te elite, niti zanemari-vati ulogu koju su u povijesti imali ili još uvijek imaju “marginalne skupi-ne”, nego jednostavno želimo otvoriti ovo pitanje u čitavoj njegovoj punini isključivo kao znanstveni problem. Važno bi bilo za našu nauku odgovoriti na pitanje šta se desilo sa vrhom društvene hijerarhije iz doba komunizma, u kakvom je ona odnosu sa novom elitom, iz kojih društvenih struktura su se regrutirali pripadnici nove elite i, konačno, kakva je struktura i kakva filozofija nove elite.

mi, dakle, moramo i u našoj nauci uraditi ono što su radili drugi u svo-jim historiografijama: mi ćemo morati svoju povijest gledati “odozgo” kako bismo raščistili stvari i mogli našu povijest pogledati “odozdo”. Dakako, u tom pristupu moramo biti svjesni činjenice da još uvijek traju rasprave o tome šta se uopće u nauci treba smatrati elitnim, a šta marginalnim, s jedne strane, a s druge moramo biti svjesni pomjeranja istraživačkih polja sa moćnih – elita, na nemoćne – marginalce, ali se razvojem nauke otvorila opasnost stvaranja novog centrizma, ovoga puta ne u elitama nego baš u


Suvremena bošnjačka elita: između elite i marginalnih skupina

253

marginalnim skupinama. Izlaz jeste jedino u shvaćanju kako u određenoj povijesnoj situaciji svako može biti marginalac, neovisno o svom naslijeđe-nom ili stečenom društvenom ili kulturnom statusu, jednako kao što svako može biti pripadnik elite. Odnosno, moguće je biti marginalac unutar eli-te ili elita unutar marginalnih skupina. Ovakav pristup otvara nesagledive mogućnosti interpretacije ne samo povijesnoga razvoja nego i suvremenoga društva. Ako govorimo o elitama onda ćemo uvijek moći naići ne samo na pojedince nego i na šire društvene skupine koje su unutar elite marginali-zirane. “Unutar svih društvenih slojeva, a naročito “viših”, moguće je otkriti ljude koji svoj životni vijek provode kao “pobunjenici” protiv sredine iz koje potječu i kojoj pripadaju, od koje se ne mogu, a niti hoće izdvojiti te se stal-no od nje distanciraju, “bježe”, a ustvari joj posvećuju svoj život.” Odličan primjer jeste jedna knjiga pod naslovom Sir i crvi. Kozmos jednog mlinara iz 16. stoljeća. Glavni junak ove knjige jeste seoski mlinar, dakle društveni marginalac, ali je on u središtu svoga mikrokozmosa.1 S druge strane, i naša, bošnjačka povijest puna je primjera “marginalaca unutar elita”. Sam sam se drugo vremena bavio poviješću bošnjačke zemljoposjedničke elite i znam koliko je bilo takvih primjera.

međutim, naša nauka nije provela empirijska istraživanja o promje-nama elita od 1990. do danas. U inozemstvu su vršena takva istraživanja s ciljem sagledavanja promjena u postkomunističkim zemljama. mi bismo to isto trebali uraditi za naše društvo, a kada govorimo o elitama morali bismo odgovoriti na pitanje da li su i koliko su institucionalne promjene od 1990. utjecale na promjenu sastava elite. Da li su promjene do kojih je došlo rezultat djelovanja elita, ili su pak elite izmijenjene promjenama do kojih je došlo? Jedna grupa američkih i evropskih naučnika je 1993. i početkom 1994. provodila jedno takvo istraživanje u mađarskoj, Poljskoj i Češkoj.2 Oni su poredili elitu 1993. i 1988. i došli su do zaključka da je u Češkoj, na primjer, među pripadnicima političke elite (i to u grupi državnih

1 Opširnije vidi u: Drago Roksandić, „Lujo matutinović (1765.-1844.). Istraživački izazovi životopisa jednoga nepoznatog maršala“. Narodna umjetnost, 33/2, Zagreb 1996, 214-215,2 Petr matějů/Eric Hanley, Die Herausbildung ökonomischer und politischer Eliten in Ostmi-tteleuropa. Eliten im Wandel. Politische Führung, wirtscaftliche Macht und Meinungsbildung im neuen Osteuropa. Paderborn 1998, 145-171.



254

službenika) 1993. bilo čak 48,1% onih koji su pet godina ranije pripadali samo akademskoj zajednici, a čak 53,4% među poslanicima u Parlamentu pet godina ranije bili su samo pripadnici akademske zajednice.

Porijeklo nove ekonomske i političke elite u Češkoj, Mađarskoj i Poljskoj 1993 (u %)

ekonomske elita politička elita

generalni direktor

zamjenik direktora

državni službenik

Parlament

ČEŠKA (Funkcija 1988)

Generalni direktor 19,8 8 1,9 0

Zamjenik direktora 54,2 57,7 17,3 16,5

Parlamentarac - - 0 2,9

Državni činovnik 2,1 0,7 19,2 16,5

Akademska zanimanja 19,1 28,1 48,1 53,4

Ostala zanimanja 2,7 3,3 7,7 6,8

Ništa od toga 2,5 2,2 5,8 3,9

Broj 476 274 52 103

MAĐARSKA (Funkcija 1988)

Generalni direktor 36,6 7,3 1,3 5,1

Zamjenik direktora 38,9 78,2 3,8 3,8

Parlamentarac - - 1,3 11,5


Akademska zanimanja 15 3,6 40 59

Ostala zanimanja 1,9 1,8 1,3 0

Ništa od toga 0,9 0 0 6,4

Broj 432 55 80

POLJSKA (Funkcija 1988)

Generalni direktor 32,7 3,8 4,3 5,6

Zamjenik direktora 47,7 76,4 6 4,2

Parlamentarac - - 0 2,8


Akademska zanimanja 14,7 13,7 58,2 51,4

Ostala zanimanja 2 1,9 3,3 9,7

Ništa od toga 0,7 0,5 2,7 9,7

Broj 306 212 184 72



255

Općenito, prisutno je jedno pomjeranje iz akademskih zajednica u grupu političke elite. manje je bilo pomjeranja iz pretkomunističkih eko-nomskih elita u postkomunističke političke elite, ali je zato dobar dio gene-ralnih direktora ili zamjenika direktora i dalje ostao pripadnik ekonomske elite (u Poljskoj je, na primjer, čak 76,4% zamjenika direktora 1993. tu dužnost obavljalo i 1988. godine, dok je i u mađarskoj i u Poljskoj među generalnim direktorima njih preko 30% te pozicije imalo i 1988. godine).

Analizu koja će dati sliku suvremene bošnjačke elite tek će trebati ura-diti. Ta analiza će morati obuhvatiti polnu, starosnu, obrazovnu strukturu, zatim pripadnost ranijem Savezu komunista, rukovodeće pozicije unutar ranije komunističke elite i tako dalje. Važno će biti odgovoriti i na pitanje čime su se pripadnici te elite (političke i ekonomske) bavili u vrijeme rata u Bosni, koliko ih je bilo izvan zemlje, šta su radili poslije rata. Kakve su tu obiteljske veze. Koliko ima nepotizma? Već spomenuta istraživanja elite u Češkoj, mađarskoj i Poljskoj pokazali su kako i ekonomsku i političku elitu čine uglavnom muškarci, starosna dob se u više od 40% kreće između 40 i 49 godine, unutar ekonomske elite preovlađuju oni čija su zanimanja vezana za tehničku i ekonomsku struku, najvećim dijelom su bili članovi Komunističke partije, ali uglavnom nisu imali nikakve značajne partijske funkcije. Jedino je u Poljskoj unutar ekonomske elite 1993. godine čak 18,3% ranije imalo neke partijske funkcije, a unutar političke elite taj pro-cenat je u Poljskoj iznosio 12,5%.

Govoriti o bošnjačkoj eliti danas nije moguće bez uključivanja u tu analizu povijesnoga aspekta razvoja te elite, s jedne strane, te analize suvre-menoga društva u BiH u cijelosti.

Pojam “elita” je u historijskoj znanosti često osporavan, a iz raznih dis-kusija u znanostima srodnim historiografiji, kojima je ovaj pojam također predmet razmatranja, može se zaključiti kako je u svim tim raspravama o elitama očit visoki stupanj neslaganja.3 Pod pojmom elita može se po-drazumijevati “sloj ili grupa ljudi koji se nalaze na vrhu zahvaljujući svo-jim karakteristikama i koji raspolažu realnom moći, odnosno mogućnošću

3 Eliten im Wandel. Politische Führung, wirtscaftliche Macht und Meinungsbildung im neuen Osteuropa. Paderborn 1998.



256

da ostvare svoju volju i tako utiču na djelatnost drugih članova društva”. Unutar općega pojma elite možemo razlikovati pojam politička elita, vojna elita, elita po bogatstvu i tako dalje. Da bi se neka skupina mogla smatrati elitom, njezin osnovni sadržaj mora biti moć, a zatim ugled (mada je ugled prevashodno moralna kategorija, ali u ovom slučaju to se ne svodi na ugled pojedinca, nego društvene skupine ili grupe). “Uvođenjem kategorija “moć i “vlast”, na primjer, u istraživanje odnosa medu ljudima, inače pripadnici-ma skupina koje sudjeluju u moći i vlasti, izvedivo je mnoštvo novih shva-ćanja ne samo elite nego i marginalaca i u određenoj povijesnoj situaciji i u povijesnome trajanju” (D. Roksandić).

Teško je definicijom kvantificirati što se smatra elitom, ali to jeste mala grupa unutar jednoga društva. Ta je kvantifikacija u određenju elite razli-čita u različitim povijesnim razdobljima, te je također različita od regije do regije, ali ono o čemu se valja voditi računa u istraživanjima elite jeste pro-ces njene rotacije. Pojednostavljeno prikazano, sve do sredine 19. stoljeća u Evropi je elita bila plemstvo, ali ne plemstvo u cjelini, već samo njegovi gornji slojevi.4 Većinu plemića činila je klasa nižega plemstva, dok je klasa velikaša bila vrlo mala. Od sredine 19. stoljeća u većini evropskih društava odvija se ubrzani proces propadanja sitnoga plemstva, a njegove posjede su preuzimali magnati koji su mogli izdržavati nalete svjetske konkurencije. Tako se koncem 19. i početkom 20. stoljeća u evropskim okvirima odvijao proces koncentracije moći u veoma uskim krugovima ljudi.

Ovakve tendencije se mogu uočiti i u razvoju bosanskoga društva. Na-ime, bosansko je društvo dosta rano ušlo u fazu izgrađenih i definiranih društvenih struktura. Ovo društvo ni u osmanskome vremenu nije bilo po-dijeljeno isključivo na religioznoj osnovi, nego je i tada svaka religiozna skupina bila podijeljena u više socijalnih struktura, pri čemu je, dakako, ova socijalna razdrobljenost bila različitoga stupnja u pojedinim religioznim skupinama. Bošnjačko je društvo bilo također socijalno izdiferencirano (elita, građanski niži sloj, seljaštvo). Elita se dijelila na nekoliko podgru-pa (vjerski funkcioneri, trgovinski poduzetnici i zemljoposjednici), ali ove

4 Europäischer Adel 1750-1950. Herasugegeben von Hans-Ulrich Wehler. Göttingen 1990; William m. Johnston, Austrijski duh. Intelektualna i društvena povijest 1848-1938, Zagreb 1993, 349-350.



257

podgrupe nisu bile jasno izdiferencirane, nego su se snažno preplitale, bu-dući da su mnogi pripadali u dvije i čak, tri podgrupe elite.

Vremenom su društvene promjene utjecale na izmjenu sastava boš-njačke elite, kao i na njenu realnu moć i utjecaj. Svaka promjena u or-ganizaciji države sa sobom je donosila novu političku i ekonomsku elitu. Ranije elite su u tim promjenama potiskivane sa historijske scene, bilo da su fizički eleminirane bilo da su društveno marginalizirane. Takav je slučaj sa 1918, pa 1941. i 1945. godinom, i konačno koncem 90-ih godina 20. stoljeća došlo je do nove izmjene bošnjačke političke i ekonomske elite. U vremenu između tih velikih državnih lomova ta je elita stasavala, jačala, pa gubila svoju moć u društveni ugled. Tu je ključno vrijeme poslije 1945. godine. U prvo poslijeratno vrijeme nova se elita u Bošnjaka nije uopće tako deklarirala. Ona, zapravo, sve do kraja šezdesetih i početka 70-ih go-dina nije ni imala veliku moć, niti su Bošnjaci zauzimale značajne pozici-je unutar jugoslavenske elite. Prvi Bošnjak koji je postao savezni premijer bio je Džemal Bijedić (premijer postao 1971). U bosanskohercegovačkim okvirima bošnjačka elita počinje igrati značajniju ulogu tek od početka 70-ih godina, premda udio Bošnjaka u elitnim sektorima nikada nije dostigao razinu udjela Bošnjaka u ukupnom stanovništvu Bosne i Hercegovine. Na primjer, godine 1971. od ukupnoga broja stanovnika u Bosni i Hercego-vini Srbi su zauzimali 37,19% (a 47,4% funkcionera Saveza komunista), dok su muslimani činili 39,57% stanovništva i 29,9% funkcija u Savezu komunista. Detaljniji pogled u tadašnju bošnjačku elitu u odnosu na ostale nacionalne elite pokazuje da su se jedino Bošnjaci naučnici u medicinskim naukama donekle približavali procentu udjela Bošnjaka u ukupnom sta-novništvu BiH (godine 1941. među naučnicima u medicinskim naukama bilo je 34% Bošnjaka). Tabelarno to ovako izgleda:



258

Nac

iona

lno

porij

eklo

Uku

pno

stan

ovni

štvo

(%

)

SK

fun

kcio

neri

(%)

Oso

blje

u

zako

noda

vstv

u (%

)

Ruk

ovod

ioci

u

priv

redi

(%

)

Tehn

ička

in

telig

en.

(%)

Nau

čnic

i u m

edic

. na

ukam

a (%

)

Nau

čnic

i u p

rirod

nim

na

ukam

a (%

)

Knj

ižev

na i

umje

tnič

-ka

inte

ligen

cija

(%

)

Bošnjaci 39,57 29,9 30,4 31,1 32,4 34,0 24,6 29,7

Srbi 37,19 47,4% 43,3 37,5 35,7 37,6 45,3 38,9

Hrvati 20,62 14,1 15,9 19,7 9,9 20,3 22,3 23,3

Jugoslaveni 1,2 5,6 6,0 6,7 6,9 5,0 3,5 8,6

Jedna od posljednjih izmjena desila se koncem 20. stoljeća, kada se pojavila nova politička elita koja je svoj korijen tražila dublje u bosansko-hercegovačkoj povijesti. Nova bošnjačka elita koja je izrasla od 1990. godi-ne u ideološkom smislu se veoma snažno oslanjala na islam. Premda nisu napravljena temeljita istraživanja može se s puno vjerovatnoće zaključiti kako se ta elita značajnijim dijelom sastojala od potomaka ranijih begov-skih obitelji,5 intelektualaca sa snažnom religijskom orijentacijom, koji su bili opoziciono raspoloženi prema komunističkom režimu i uglavnom su pripadali istomišljenicima intelektualaca osuđenih u poznatome procesu 1983. godine, te od dijela intelektualaca koji su vodili proces afirmacije mu-slimanske nacije 70-ih godina 20. stoljeća.6 Od 2000. do danas unutar boš-njačke elite došlo je do određenih promjena. Prije svega, među političkom elitom primjetno je polagano gubljenje pozicija antikomunističkoga dijela elite (zbog čega neki iskazuju svoje nezadovoljstvo teorijom o ponovnom komunističkom zauzimanju glavnih pozicija među bošnjačkom elitom)7,

5 Husnija Kamberović, „Nova istraživanja o strukturi begovskih zemljišnih posjeda u BiH u vremenu austrougarske uprave“. Naučni skup: Istorijska nauka o Bosni i Hercegoivini u razdoblju 1990-2000. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 2003, 162.6 Šaćir Filandra, „Nacionalna država – zašto ne?“. Znakovi vremena. Časopis za filozofiju, religiju, znanost i društvenu praksu. Sarajevo: Naučnoistraživački institut “Ibn Sina”, 2004, br. 24, 1337 Vidjeti neke intervjue Džamaludina Latića u listovima Ljiljan i Saff.



259

ali nova bošnjačka ekonomska elita etablirana posljednjih 15 godina i dalje zadržava svoje pozicije.

Suvremena bošnjačka politička elita uglavnom se sastoji od visokoo-brazovanih predstavnika. Iz pregleda sastava Predstavničkoga doma Parla-mentarne skupštine BiH na dan izbora 2002. godine vidi se da među pri-padnicima bošnjačke elite u krugu parlamentaraca dominiraju visokostruč-ni kadrovi. Znatan je dio univerzitetskih profesora, zatim magistara nauka, stim što su neki magistrirali u godinama koje nisu uobičajene za stjecanje magistarskih titula. Inače je zanimljivo da znatan dio pripadnika političke elite nastoji obezbijediti znanstvene titule, a jedan dio ih nastoji nastaviti karijeru univerzitetskih nastavnika. Ova pojava ukazuje na veliku moć koju ta elita posjeduje, osobito kroz poznanstva koja stječe u političkom djelo-vanju. Dok je na početku procesa stvaranje te elite od početka 90-ih godina bio prisutan proces uključivanja jednoga dijela univerzitetskoga kadra u novu političku elitu, što i nije bilo ništa čudno jer je ta pojava bila prisutna i u ranijoj političkoj eliti, sada se odvija proces prelaska pripadnika političke elite na Univerzitete. Zanimljivo je, također, da znatan dio vojne elite sve više stječe znanstvene titule na našim fakultetima. Nije to pokazatelj samo nastavka edukacije elite nego više izraz njezine snage i čvrsto uspostavlje-nih veza unutar elita koje same sebi postaju svrha.

Ovom prilikom ćemo ostaviti po strani povijesni aspekt razvoja boš-njačke elite, i fokusirati se na suvremenu elitu. Prvo pitanje na koje bismo trebali potražiti odgovor jeste: da li se uopće može govoriti o savremenoj bošnjačkoj eliti, ili pak savremena elita u BiH ne trpi svođenje na nacional-no određenje? Ako može – šta se pod tim treba podrazumijevati?

mislim da se može govoriti o bošnjačkoj eliti, ali dakako da to nije jasno odvojena struktura, nego se ona može na temelju raznih kriterija de-finirati. Problem je u tome što bošnjačka elita dijeli istu sudbinu drugih elita, ona je u suštini izmiješana sa drugim elitama i nije jedinstvena, ali se može promatrati kao politička, vojna, ekonomska, vjerska i tako dalje. Šta, dakle, treba podrazumijevati pod savremenom bošnjačkom elitom? Uko-liko bismo htjeli nešto više kazati o bošnjačkoj političkoj eliti onda bismo, logično, trebali pod tim podrazumijevati one skupine bošnjačkog naroda koje su nosioci najvažnijih ovlaštenja u političkim strankama i državi. me-



260

đutim, zbog pluralističkog političkog sistema ta elita nije jedinstvena. Ona pripada tzv. podijeljenoj eliti među čijim članovima dolazi da konflikata. Ta elita nastoji ostati razjedinjena, čak i onda kada izgleda da se nastoji objediniti ili kada uvjeti u društvu podstiču njeno jedinstvo.8 Ipak, mada bi se formalno moglo govoriti o političkoj eliti vezanoj uz pojedine političke stranke (recimo o SDA bošnjačkoj političkoj eliti koja ima mladomusli-manske korijene, bošnjačkoj eliti koja pripada SDP sa izraženijim komu-nističkim naslijeđem, i tako dalje), čini mi se da je bolje zaključiti kako se bošnjačka političke elita ne može i suštinski tako promatrati. Ona djeluje “multistranački”, ali na razini vlastitih interesa. Drugim riječima, pojedine grupe bošnjačke političke elite nisu de facto i u praksi vezane uz jednu po-litičku stranku. Sve te grupe, da bi uopće bile to što jesu, slijede svoj interes, koji je, čini se, prije svega novčane (ekonomske) naravi. Tako pojedine gru-pe političke elite prerastaju u svojevrsne lobije kao interesne skupine, čiji je cilj stvoriti pretpostavke za širenje privredne moći, a politička moć samo služi za stalno oplođivanje ekonomske moći.

Drugi problem koji je vezan za savremenu bošnjačku političku elitu odnosi se na postojanje posebnih političkih grupa koje formalno ne pripa-daju eliti (ili više ne pripadaju) ali igraju funkciju elite s obzirom na moć i utjecaj koji imaju. To su tzv. neformalne grupe moći. Ovaj dio elite je teško proučavati, budući da on formalno ne postoji i njegov utjecaj je teško mjer-ljiv, pa ostaje jedino da se o tome sudi na temelju pretpostavki, što ne može biti znanstveni metod istraživanja. Ipak, ako pogledamo pojedine političke grupe koje čine bošnjačku elitu može se vidjeti da bi sastav tih grupa prije ličio sastavu marginalnih skupina nego elita. Prije bi se moglo zaključiti kako neke skupine koje danas formalno pripadaju bošnjačkoj političkoj eli-ti predstavljaju, zapravo, marginalce te elite. Trebalo bi, ipak, napraviti jed-nu analizu socijalnoga porijekla i obrazovnog profila suvremene bošnjačke političke elite kako bi se mogli izvoditi dalekosežniji zaključci. Osim so-cijalnoga porijekla i obrazovnoga profila važno će biti istražiti odnos su-vremene elite i ranije komunističke elite, te kakav je odnos suvremene i predkomunističke elite. U Srbiji su 1994/95. pravljena određena istraživa-

8 O ovome, na temlju modela kojega su postavili Burton i Higley, pisao je V.Goati u nizu svojih rasprava.



261

nja i došlo se do zaključka da je oko 60% savremene srpske elite pripadalo ranijem Savezu komunista9. Za BiH ne postoje pouzdana istraživanja, ali se čini da se nova bošnjačka političke elita u značajnoj mjeri regrutirala od potomaka pretkomunističkih elita. Ova je elita svoj legitimitet tražila u porodičnim korijenima i pretkomunističkoj društvenoj tradiciji. Značajan dio ove “nove elite”, koja po svojim korijenima nastoji uspostaviti vezu sa pretkomunističkim elitama, u doba socijalističke Bosne i Hercegovine pri-padao je političkim marginalcima. Bio je to značajan korak u opravdavanju jednoga jasnoga diskontinuiteta prema “staroj vlasti”. Porijeklo iz radničke i seljačke porodice nije više bilo pozitivna tačka za novu elitu, koja se jako trudila isticati svoje korijene iz pretkomunističkoga vremena.10 Pripadnici savremene elite, ukoliko imaju porijeklo iz nižih socijalnih slojeva, kao da nastoje to prikrivati, kao da se toga stide, što onda otvara prostor za razno-razne priče, špekulacije i slično (tako je, na primjer, nedavno u Oslobođenju jedan čitalac pisao o mladosti jednog pripadnika suvremene elite koji je na studije u Sarajevo došao iz provincije). Drugi dio savremene bošnjačke političke elite jednostavno se transformirao iz komunističke u novu elitu. Detaljnija istraživanja tek će dati odgovore na to kakav je odnos izme-đu tih dviju grupa savremene bošnjačke političke elite. Ali, odmah želim konstatirati kako se ove dvije grupe bošnjačke političke elite s obzirom na njezino komunističko ili pretkomunističko porijeklo ne odnose na elite vezane uz pojedine savremene političke stranke: dio političke elite blizak SDA političkoj eliti ima kontinuitet sa komunističkom elitom (moglo bi se kazati kako tu u ideološkom smislu ne postoji kontinuitet, nego se taj kontinuitet odnosi na personalni sastav te elite, mada i u tome treba biti jako oprezan).11

Usko vezano uz suvremenu političku i ekonomsku bošnjačku elitu izrastala je i suvremena vojna elita u Bošnjaka. međutum, za ovu je elitu

9 Ljiljana Smajlović, “Ex-jugoslawische Kaiser, post-jugoslawische Kleider: Von der Sel-bstverwaltung zum Nationalismus?” Eliten im Wandel. Politische Führung, wirtscaftliche Macht und Meinungsbildung im neuen Osteuropa. Paderborn 1998, 175.10 Lj. Smajlović, “Ex-jugoslawische Kaiser”, 185 - 186.11 Znakovit je naziv intervjua sa Dž. Latićem: “U SDA je izvršen komunistički udar”. Saff. Islamski omladinski časopis, br. 138, 15. februar 2005, 26-29, 50.



262

karakteristično da ona danas osim formalne pozicije gotovo da nema ni-kakva obilježja elita (nema nikakav utjecaj niti moć). Zašto? Njezina da-našnja pozicija prije svega je rezultat općega stanja u Bosni i Hercegovini i snažnoga utjecaja kojega na suvremene odnose u BiH ima međunarodna zajednica, koja je apsolutno marginalizirala sve domaće vojne strukture. Razvoj te elite u posljednjih 15 godina također je djelomično doprinio nje-noj marginalnoj poziciji u suvremenom društvu. Naime, bošnjačka vojna elita izrastala je u nepovoljnim društvenim uvjetima i imala je veoma loše polazne pozicije. Iz bivše JNA svega je 1062 oficira i podoficira pristupilo Armiji BiH, pri čemu u ovaj broj spadaju i oni koji nisu bili Bošnjaci. Op-ćenito, početkom rata 22,74% komandnoga kadra 1992. bile su starješine bivše JNA, a 1995. taj procenat je porastao na 28,60%. Prema studioznim istraživanjima o porijeklu rukovodećeg vojnog kadra u Armiji BiH (podaci se odnose na 1992. godinu i opet se odnose ne samo na Bošnjake nego i na ostale) na pozicijama od komandira bataljona do komandanata korpusa 54,71% bilo je sa srednjom školom, a kasnije se taj procenat samo uvećavao, dok je se udio komandnoga kadra sa visokom školskom spremom smanji-vao. Osim toga, među komandnim kadrom dominirali su radnici (godine 1992. među komandnim kadrom 65,72% bilo je radničkoga porijekla), i osobe preko 35 godina starosti (61,28%)12.

godina Starješina bivše JNA Rezervne starješine Ostali

1992. 22,74 41,03 36,23

1993. 28,24 38,37 33,39

1994. 28,24 33,84 37,93

1995. 28,6 33,04 38,37

(Starješina JNA i komandni kadar Armije BiH u %)

12 Podatke je prikupio i na okruglom stolu “Sociologija bošnjačke elite”saopći Rasim Du-pljak. Na temelju njegovih istraživanja konstruirane su i tablice u strukturi komandnoga kadra Armije BiH u ovome tekstu. Nedostatak ove analize je jedino u tome što se ona ne odnosi samo na Bošnjake nego obuhvata sve komandne pozicije od komandira bataljona do komandanata korpusa. Ipak, ako se zna da su 1992 godine 96,09% komandnoga kadra činili Bošnjaci, a 1995. godine taj procenat je porastao na 97,69% jasno je da su komandni kadar u Armiji BiH činili uglavnom Bošnjaci.



263

Osnovna škola Srednja škola Viša škola Vosoka škola Magisterij i doktorat

0,71 54,71 11,01 33,21 0,36

0,33 57,41 9,30 32,89 0,33

0,82 60,76 8,05 30,38 0,33

0,53 60,92 9,24 29,13 ?

(Obrazovna struktura vojnog kadra Armije BiH 1992-1995. godine u %)

godina Radnici Službenici Zemljoradnici Ostali

1992. 65,72 11,55 8,88 13,85

1993. 76,18 9,97 6,76 9,09

1994. 68,64 10,51 8,05 12,91

1995. 73,71 7,28 7,82 11,19

(Socijalno porijeklo komandnoga kadra Armije BiH 1992-1995. u %)

godina 18-25 26-35 Preko 35

1992. 2,49 36,23 61,281993. 1,50 43,69 54,821994. 4,11 45,81 50,081995. 3,25 49,73 47,25

(Starosna struktura komandnoga kadra Armije BiH u %).

Suvremeni položaj bošnjačke vojne elite karakterističan je i po tome što je dio te elite samo djelomično bio dio te elite, a djelomično dio po-litičke i ekonomske elite. Osim toga, činjenica da su neki pripadnici te elite (uključujući i najviše vojne komandante – oba komandanta Armije, te neosporni vojni lider u Srebrenici) optuženi pred međunarodnim sudom u den Haagu jedan je od pokazatelja položaja i marginalnoga utjecaja te elite u suvremenom bosanskohercegovačkom društvu.



264

Zašto je važno napraviti analizu porijekla suvremene bošnjačke elite? Sigurno ne zbog toga da bi se tim podacima manipuliralo, nego zbog toga što bi takvi podaci znatno bolje osvijetlili ponašanje elite. Koliko je ta elita stabilna? Kakav je obrazovni status savremene bošnjačke elite? Kako se regrutiraju pripadnici elite? Uoči nedavnih lokalnih izbora moglo se u pri-vatnim razgovorima (čak i u tramvajima i trolejbusima) čuti od pojedinih kandidata na stranačkim listama kako je njihov cilj ulazak u političku elitu na lokalnoj razini zbog privilegija, poslaničkoga paušala i slično. Da li je to osnovni moto djelovanja političke elite?

Ono što bi također trebalo ispitivati jeste društveni status elita – kako savremene tako i elite u prošlosti (da li su imali neke privilegije? Koje? Da li su lakše dobivali stanove? Jesu li imali veće penzije? I slično).

Uz ovu političku elitu važno je analizirati savremenu bošnjačku eko-nomsku, intelektualnu, vjersku i vojnu elitu. Šta je to danas intelektualna bošnjačka elita? Pitanje niza Univerziteta u BiH i univerzitetskoga kadra je za tu analizu veoma važno! Kakav je položaj Bošnjaka, ali ne sa aspekta njihova nedovoljnog (?) učešća u pojedinim strukturama (npr. u Akademiji nauka) nego u smislu njihova prisustva i djelovanja u tim institucijama (kakva je to struktura bošnjačke elite na univerzitetima i drugim naučnim institucijama? Koliko su oni doista na razini odgovornosti koju kao inte-lektualci imaju, da li su oni doista intelektualna elita, …?).13

13 [Akademik Dževad Juzbašić je u jednom referatu, referirajući na ovaj dio mog rada, našao za shodno upozoriti slijedeće: “Netačna je tvrdnja o nedovoljnom učešću Bošnjaka u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, s obzirom na to da je od ukupnog broja redovnih i dopisnih članova ANUBiH 2005. godine 47,2% Bošnjaka. To je procenat koji je bio veći od procenta Bošnjaka u stanovništvu BiH prema popisu iz 1991. godine koji je bio 43,4%. ANUBiH je očuvana kao multinacionalna organizacija i ona je iz Bosne i Hercegovine jedina učlanjena u organizaciju državnih akademija.” Ne znam šta bi se sve iz ovakve diskusije akademika Juzbašića moglo zaključiti, ali znam da se iz mog teksta vidi da ja nisam tvrdio da je nedovljna zastupljenost Bošnjaka u Akademiji, pa je i takvo akademikovo učitavanje ništa drugo do, najblaže rečeno, krivo razumijevanje onoga što sam napisao. Ne mogu ulaziti u razloge takvog krivog razumijevanja, ali barem mogu kao apsolutne insinuacije odlučno odbaciti tvrdnje da sam ja takvo što tvrdio. moja je teza da se o bošnjačkoj eliti i njenom položaju u pojedinim institucijama ne može raspravljati sa aspekta njihova brojčanog prisutva u tim institucijama, pa tako ni njihova brojčanog prisustva u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (a neki zapjenušani Boš-



265

Sve su to pitanja koja mi današnjim skupom želimo otvoriti i o njima javno progovoriti. Odgovori sigurno neće biti jednostavni. Ali – moramo ozbiljno ući u taj posao ■

njaci su upravo samo na tome insistirali) nego jedino na temelju njihova djelovanja u tim institucijama. Zbog toga sam ja u tekstu i stavio znak pitanja poslije dijela rečenice u kojem govorim o tome da se o bošnjačkoj eliti ne može govoriti samo sa aspekta njihovog brojčanog prisustva u Akademiji. Osim toga, ja smatram da nacionalna pripadnost nikako ne smije biti pretpostavka za bilo kakvo članstvo u akademskim krugovima, pa ni u Aka-demiji nauka i umjetnosti, ukoliko ta asocijacija doista želi biti Akademija nauka. Ukoliko želi biti nešto drugo – onda je nacionalna zastupljenost svakako potrebna i nužna. Pa možda i u skladu sa popisom stanovništva iz 1991. godine!].


266

KRIZE – PREGOVORI – RAT U BOSNI I HERCEGOVINI

moja prvobitna namjera je bila da govorim o predratnim modelima izazi-vanja kriza na prostorima bivše Jugoslavije, posebno Bosne i Hercegvine. Naime, i ovom ratu u Jugoslaviji od 1991. do 1995, kao i većini ostalih ra-tova u povijesti, prethodile su brojne krize koje su vremenom prerasle u rat. Na temelju ograničenoga broja primarnih izvora kojima sam raspolagao (sjećanja sudionika sam isključio, jer ih u znatnoj mjeri smatram nevjerodo-stojnim) moglo se zaključiti kako su socijalni problemi, kojima je obilovalo bosansko društvo od 80-ih godina, vrlo brzo poprimali političke dimenzije i prerastali u prave krize koje su graničile sa nacionalnim sukobljavanjima. Neki izvoru ukazuju na moguće izazivanje socijalnih kriza u Bosni, s ci-ljem da se te krize koriste u političke svrhe. Kao početak ovih kriza može se smatrati Afera Agrokomerc, premda poznata historičarka iz Beograda dr Latinka Perović ističe kako se ti počeci mogu pomjeriti čak na početak 70-ih godina, kada su u Srbiji sa političke scene uklonjeni tzv. liberali, koji su bili alternativa nacionalističkom traganju rješenja za nesporazume u bivšoj Jugoslaviji. Poslije Afere Agrokomerc bilo je niz drugih kriza, a najznačajnije su one vezane za tzv. Fočatrans u Foči, slučaj Moševac kod maglaja i još neki. Već 12. oktobra 1990. (dakle prije prvih općih izbora) prilikom susreta sa članovima Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine tadašnji savezni premi-jer Ante marković je istaknuo kako su ovi događaji dio jednog šireg plana izazivanja nestabilnosti u Jugoslaviji. marković je tada rekao:

Nema ništa slučajno. Dijelom se događa na Kosovu, pa se događa u Kninu, Foči - to je više - danas više ko ima iluzije da je to slučajno grdno se vara. Potezi se nalaze naravno i u tim sredinama, ali je osnovni su van tih sredina. I njihova je osnovna namjera, stvoriti takvu nesigurnost koja će - ako ne budu prošle ove promjene kako se žele one provesti - dati opravdanje da se drugim radikalnijim


Krize – pregovori – rat u Bosni i Hercegovini

267

sredstvima uvede red u zemlji i pokuša vratiti točak natrag. U tom pogledu, u kombinacijama koje postoje u igri je Bosna i Hercegovina. I to krupnoj. I zbog odnosa u njoj. A i kao poligon za to. Mislim da treba samo pročitati neke stvari ili pratiti, vidjeti, a vi imate sve te dokumente. Ja mislim za ovu zemlju je sreća da vi imate na ovim pitanjima jasne stavove, Izvršno vijeće, Skupština i da vi niste dali tu krenuti ni u jednu ni u drugu stranu. A vi da napravite sve što možete, da se izbori održe, da se održe vjerno, demokratski, da osigurate da se te promjene obave stvarno jačanjem demokracije, a ne njenom negiranju. I time ćete do kraja dati svoj doprinos ovim pozitivnim promjenama. A spriječiti sve ovo - nema niko pravo da naoružava narod, da formira nekakve ne znam kakve jedinice. Sada se govori ne znam o formiranju na jednoj strani srpskih jedinica, na drugoj strani hrvatskih, na trećoj muslimanskih. A ako ja smijem tu izraziti tu naše zadovoljstvo, što ste se vi tako jako oko toga opredijelili, javno opredijelili - a u krajnjoj liniji ja mislim da i vi nemate izbora. Vi zbilja nemate izbora, vi se morate tako opredijeliti. To je jedina šansa stvarno da ne dođe do najgoreg. Jer rascjepi na ovim našim balkanskim i jugoslovenskim uvjetima mi znamo kakvi su.1

međutim, zbog nedostatka dovoljno arhivske građe morao sam odu-stati od te prvobitne namjere. Naime, institucije u Sarajevu koje raspolažu originalnom građom vezanom za posljednji rat nisu mi mogle ništa od originalnih dokumenata staviti na uvid. moji pokušaji da u policijskim ar-hivima dobijem na uvid dosijee koji su nesumnjivo pravljeni o ovim kriza-ma ‒ ostali su bezuspješni. Građa ostaje nedostupna istraživačima. Ovom prilikom ne želim ulaziti u razloge zašto je to tako, nego samo konstatirati činjenicu da je profesionalnim historičarima, koji svoje iskaze moraju te-meljiti na pouzdanim istorijskim izvorima, posao na proučavanju događaja vezanih za posljednji rat veoma otežan. Iskazi suvremenika i sudionika do-gađaja nisu dovoljni za akademsku raspravu o ovim pitanjima.

Budući da zbog nedostatka građe u ovoj fazi istraživanja nije bilo mo-guće temeljito praviti modele izazivanja predratnih kriza, odlučio sam malo istražiti modele traženja rješenja i izbjegavanja rata. Naime, iz povijesti je poznato da se krize, koje se izazivaju kao predhistorija ratova, rješavaju na

1 magnetofonski snimak razgovora sa Predsjednikom SIV-a Antom markovićem, vođe-nim u Predsjedništvu SRBiH 12.10.1990. godine. T6/1, T6/2.



268

taj način što se organiziraju razni sastanci, pregovori, iznose razne inicija-tive za izbjegavanje rata, ali se ti pregovori i inicijative uglavnom koriste kao metodi za postizanje krajnjega cilja. Za otvorenim ratom se posegne tek onda kada jedna strana u pregovorima odustane od davanja daljnjih ustupaka. Takav je slučaj bio sa krizama koje su prethodile Prvom svjet-skom ratu, a osobito je to jasno kod izbijanja Drugoga svjetskog rata. Dok se nacističkoj Njemačkoj popuštalo - rat je odlagan, ali su se uvijek stvarale nove krize i novi zahtjevi. Prisjetimo se samo slučaja Češke i slično. Kada se kod Danciga nije popustilo ‒ otpočeo je otvoreni rat.

Slično je bilo i na prostorima bivše Jugoslavije. Redale su se kriza za krizom, pojavljivale su se nove inicijative za izbjegavanje rata, ali su se po-javljivale i nove krize, i tako se krug zatvarao.

Najznačajniji pokušaji za izbjegavanje rata vezani su za razgovore čel-nika pojedinih Republika, koji su nizom međusobnih sastanaka nastojali riješiti nesporazume. Uz ove sastanke, pojavljivale su se i druge inicijative (Iztebegović-Gligorov su ponudili jedan koncept novoga ustroja zajednič-ke države, i slično). Jedna od inicijativa koja je predstavljana kao posljednji pokušaj izbjegavanja rata u Bosni i Hercegovini bio je tzv. “istorijski spo-razum”. U vezi sa ovim “sporazumom” još uvijek postoji ako ne više onda sigurno ništa manje kontroverzi i nepoznanica u odnosu na vrijeme kada se o njemu nadugo i naširoko raspravljalo. Radi se o ideji za sklapanje srpsko-bošnjačkoga sporazuma sredinom 1991. godine. Kada se o toj ideji počelo javno govoriti, ona je odmah ocijenjena kao “historijska”. Danas neki na taj “sporazum”, koji nije nikad potpisan, gledaju kao na posljednju šansu koja je mogla spriječiti rat u Bosni, dok mu drugi još uvijek ne pridaju nikakav značaj, tvrdeći da je to bio samo jedan taktički potez koji je još više trebao uljuljkati bošnjački narod pred već isplanirani rat. Kroz tzv. “historijsku su-radnju” Srba i Bošnjaka trebalo je, prema ovom mišljenju, uzdrmati hrvat-sko-bošnjački neformalni savez, dok drugi smatraju da je tim sporazumom trebalo Bošnjacima vrijeme da se pripreme za rat. Kada se počelo pričati o sporazumu i “historijskoj suradnji” odmah se postavilo pitanje ima li ta suradnja šansu da bude čvrsto utemeljena i kako se ona odnosi prema su-verenosti Bosne i Hercegovine. Osim toga, karakteristično je da se o njoj u prvoj fazi najviše pričalo iz tabora Srpske demokratske stranke, premda je



269

inicijativa za taj sporazum došla sa bošnjačke strane - od strane Adil-bega Zulfikarpašića, tadašnjega predsjednika muslimanske bošnjačke organiza-cije, koja je nastala nakon raskola u Stranci demokratske akcije.

Prije ove ideje o srpsko-bošnjačkom sporazumu, Adil-beg Zulfikarpa-šić je imao ideju o zajedničkom nastupu Slovenije, Hrvatske i Bosne prema miloševiću, a, prema vlastitim tvrdnjama, kada je shvatio da je Tuđman spreman na separatne razgovore sa miloševićem na štetu Bosne i Hercego-vine, odlučio je preduhitriti takva dogovoranja izravnim pregovorima Srba i Bošnjaka. Ovi su razgovori započeli sredinom jula 1991. godine, a o njima je javno govorio Nikola Koljević, prvo na Državnoj televiziji, a zatim i na Zboru u milića Gaju kod Bos. Dubice 27. jula 1991. kada je rekao:

SDS je ovih dana poduzela istorijske dogovore sa muslimanskim narodom, do-govore koji će biti otvoreni i hrvatskom narodu, da sačuvamo BiH i Jugoslavi-ju za one koji to hoće. Ja vama i vašim porodicama obećavam da će se to i desiti već slijedeće nedjelje.

Do Sporazuma, međutim, nikada nije došlo, mada je tokom avgusta održano nekoliko manifestacija pod naslovom “Bratstvo - mir - spora-zum”, koje su organizirali SDS i mBO. Na ovim manifestacijama davala se podrška sporazumu između Bošnjaka i Srba. Na manifestaciji u Trebi-nju, na fudbalskom stadionu, pred 10.000 ljudi, “u ime inicijativnog odbora za osnivanje društva srpsko-muslimanskog prijateljstva” pozdravni govor je održao Božidar Vučurević, a zatim su govorili Adil-beg Zulfikarpašić i Radovan Karadžić. Prije ovoga skupa u Trebinju, “karavan mira” je prošao kroz Bileću, Gacko, Nevesinje, Stolac i Ljubinje. Kasnije je sličan skup odr-žan u Zvorniku, te još nekim mjestima.

Ovaj “historijski sporazum” zanimljiv je zbog nekoliko bitnih eleme-nata:

Prvo, po tome što se nikada nije dogodio. Pregovaranja se poistovjećuju sa Sporazumom.

Drugo, mada su sudionici u pregovorima isticali kako se ovdje ne radi o dogovoru “dvojice bez trećeg”, činjenica je da je HDZ ove pregovore doživ-ljavao kao štetne za hrvatske interese u Bosni, i da se ne samo distancirao,



270

nego se snažno suprotstavljao tim pregovorima. Predsjednik HDZ Stjepan Kljuić je na jednoj press konferenciji istaknuo kako HDZ “ne pristaje na konsenzus Srba i muslimana, pa će čak dići i ustanak ukoliko procijeni da će taj sporazum štetiti hrvatskim interesima”. Obje strane u pregovorima su tvrdile kako podržavaju suverenitet BiH, mada je jedan od argumenata HDZ za odbijanje bilo kakvoga sudjelovanja u ovim pregovorima bilo op-struiranje SDS da se u Parlamentu postigne sporazum o suverenom statusu BiH. Na tribini u Novom Pazaru 18. avgusta 1991. Adil-beg Zulfikarpašić je na pitanje zašto nije obezbijedio da SDS u Parlamentu podrži suvere-nitet BiH odgovorio “da je SDS sada spremna to da uradi i da se odrekla regionalizacije BiH”.

Treće, za ovaj Sporazum je zanimljiva činjenica da i u onim mjestima, u kojima je na lokalnoj razini postignut srpsko-muslimanski sporazum, nije izbjegnuta ratna katastrofa od aprila 1992. godine.

I konačno, za “Sporazum” je karakteristična velika doza nepovjerenja koja je vladala među sudionicima pregovaranja. Ovo je nepovjerenje jedan dokaz neiskrenosti i o tome treba voditi računa prilikom ocjenjivanja mo-gućih domašaja “istorijskog sporazuma”. U kasnijim tumačenjima ovoga “Sporazuma” Adil-beg Zulfikarpašić ističe da je on iskreno vjerovao u nje-ga, jer je mislio da je to način da se izbjegne rat, dok Radovan Karadžić u pismu Desimiru Tošiću od 17. juna 1998. otkriva šta je o tome stvarno mi-slila Srpska demokratska stranka.2 Naime, na Tošićevu primjedbu da nije dovoljno surađivao sa Zulfikarpašićem, koji je liberalan političar, Karadžić odgovara:

Vi niste mogli znati nijanse koje su nam bile pred očima i koje su nam govorile mnogo. G. Zulfikarpašić je prvi javno izgovorio da su muslimani u Bosni i Hercegovini “vodeći narod”. To je ponavljao sa velikim ubeđenjem i prida-vanjem velikog značaja toj “činjenici”. Nama to nije bio znak liberalnog, već eklatantan primer nacionalne isključivosti i promocija etno-demokratije. Srbi i Hrvati nisu mogli da zaključe ništa drugo, nego da će oni u toj BiH biti “prateći” narod, koji će u pravima kaskati iza privilegovanog “vodećeg” naroda. Voleo bih da vidim koji bi to narod rado zaspao u svojoj državi, u kojoj je imao

2 Na vrhu ovoga pisma pisma nalazi se napomena (vjerovatno bilješka Desimira Tošića) kako se pismo integralno može objaviti tek nakon Karadžićeve smrti.



271

bar privid federalne zaštite, a probudi se u tuđoj, u kojoj je preko noći postao “prateći” ili “sporedni” narod, koji će, jasno je, biti obespravljen.

Karadžić dalje piše da on za vrijeme pregovora nije vjerovao Adilu Zul-fikarpašiću i nastavlja da “nijedan Srbin nije poverovao da je Zulfikarpašić liberal, već da je uzeo tu masku, zato što ga je iz Izetbegovićeve Stranke istisnuo g. Fikret Abdić”. Dalje veli da je sa Zulfikarpašićem organizirao nekoliko mitinga u Trebinju i Zvorniku, koji su, međutim, pokazali da Adil-beg nema dovoljno podrške bošnjačkoga naroda.

I kasnije sam inicirao ili prihvatao njegove inicijative za popravljanje odnosa između Srba i muslimana. Pred rat je došao sa g. M. Filipovićem, koga mi dobro znamo i u koga nismo mogli da imamo poverenja, kod mene i mojih najbližih saradnika. Kad je tražio sastanak sve sam otkazao i prihvatio hitno viđenje. Predložili su da se napravi “istorijski sporazum” Srba i muslimana, kojim bi se po prvi put nakon odlaska Turaka regulisali odnosi i verovatno izbegao rat. Mi smo se odmah izjasnili u prilog takvog sporazuma. Među-tim, znajući da je stranka gg. Zulfikarpašića i Filipovića na prvim izborima osvojila svega 0,8% glasova, odnosno poslaničkih mandata (2 od 240), ja sam pitao, bez uvrede, da oni kažu da li možemo računati na uspeh i prihvatanje kod muslimanske većine. Tada su rekli da g. Izetbegović zna za inicijativu i da je podržava. Odmah smo prešli u Izetbegovićev kabinet i on je to potvrdio.

Karadžić veli da je odmah zaključio da Izetbegović ne misli ozbiljno, ali da je ipak vjerovao da je Izetbegović taj s kojim se treba razgovarati.

Kad sam Vam to rekao (tj. da treba pregovarati sa Izetbegovićem) nisam po-drazumevao ni vrednosni sud ni lične simpatije, već čistu pragmu. G. Zul-fikarpašić, sa podrškom koju ima među muslimanima, ne može biti glavni partner glavne srpske stranke, jer ne može da provede u delo ništa, čemu bi se suprotstavila stranka g. Izetbegovića.

Nadam se da ćete razumeti da nisam mogao uvek javno govoriti o našim stra-teškim zamislima, te da smo morali raditi sa g. Zulfikarpašićem, nadajući se da će on dobiti podršku Izetbegovića, ali i motriti šta radi i planira g. Izetbe-gović, i držati korak sa njim. Nismo imali pravo da zavaravamo svoj narod i dovedemo ga na sporedni kolosek, dok glavne muslimanske partije pripremaju ostvarenje svojih strateških zamisli o secesiji po svaku cenu.



272

G. Zulfikarpašić nije najkorektniji u svojim sećanjima, ali to je njegova stvar. Uvredljivo je njegovo prikazivanje sopstvene superiornosti i oholosti u razgo-vorima sa Srbima. Mi tu prepoznajemo oholost iz vremena turske okupacije, i ne bismo je prihvatili u razgovorima. Njegova potreba da prikaže kako u tim razgovorima dominira nad Srbima je nezdrava, a za nas ponižavajuća i iritirajuća. Ona je u isto vreme i dokaz da bi nam i pod Zulfikarpašićem pripao status drugorazrednih građana i naroda.

Kao glavni krivac za nepotpisivanje “Sporazuma” najčešće se navodi tadašnji Predsjednik SDA Alija Izetbegović. Izetbegović, pak, smatra da taj Sporazum nije mogao spriječiti rat, jer je srpska strana na čelu sa mi-loševićem, provodila politiku tzv. unutrašnje secesije, tj. potiskivanja Slo-venije i Hrvatske iz Jugoslavije, pa je potpisivanje Sporazuma bilo izlišno. Ovaj je “Sporazum” podrazumijavao mogućnost tzv. krnje Jugoslavije, koja bi obuhvatala Srbiju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu, a na takvo rješenje Izetbegović, u svojoj viziji Jugoslavije koja bi obuhvatala i Hrvatsku, nije htio pristati. On je predlagao opstanak jugoslavenske države unutar koje bi bile osim Srbije i BiH još i Hrvatska.

Očito se mora voditi računa o svim ovim “nijansama” kada se govori o “historijskom” značenju ovog “historijskog sporazuma”. Ali se ni ovaj “spo-razum” ne može promatrati izolirano od procesa koji su se događali prije toga. Naime, ovaj “sporazum” se mora kontekstualizirati i vidjeti šta se to dešavalo prije nego je pokrenuta ova inicijativa. Analiza tih događaja (od-nosi u državnom vrhu Jugoslavije, događanja na Kosovu, Kninu i drugdje) može pomoći da se preciznije odredi historijski domet ovoga sporazuma i mogućnost da on spriječi rat ■


273

NEKE NAPOmENE O PRETHISTORIJI RATA U BOSNI I HERCEGOVINI I GRAđENJU

SJEĆANJA NA RAT

Iako su organizatori bili predvidjeli da ja govorim o uzrocima i posljedica-ma etničkog čišćenja u BiH, ja sam od toga odustao iz više razloga. Prvo, to je jako kompleksna tema da bi se mogla makar i u najkraćem elaborirati na jednom ovakvom okruglom stolu, jer ona podrazumijeva ulazak u istraživa-nje sveukupnoga rata, a to vrijeme za pripremu ovoga razgovora meni nije dopuštalo. Drugo, učinilo mi se zgodnijim da ovdje pokušam kandidirati nekoliko novih istraživačkih prioriteta u proučavanju posljednjega rata u BiH, te ukažem na moguće načine građenja sjećanja na posljednji rat.

Prvo što bih želio kazati odnosi se upravo na ovo građenje sjećanja. Sjećanje na rat i događaje u njemu imat će smisla ukoliko odredimo ključ-ne praznike iz toga rata koje ćemo obilježavati. Oduvijek su vladajuće elite preko određivanja praznika koji će se obilježavati nastojale izgrađivati ko-lektivno pamćenje i preko toga stvarati kolektivnu svijest. Na historičarima nije da određuju koji će se praznici obilježavati (to je stvar političke odlu-ke), ali na nama je obaveza da objasnimo događaje u širem historijskom kontekstu, pa neka se politički lideri opredjeljuju oko toga šta će se i na koji način obilježavati.

Jedan teorijski model o obilježavanju događaja iz prošlosti ponudio je austrijski historičar i historijski antropolog profesor michael miterau-er1. mada se on više fokusira na nastanak javnog obilježavanja određenih historijskih događaja sa njihovom religiozno-historijskom komponentom,

1 michael miterauer, Milenijumi i druge jubilarne godine. Zašto proslavljamo istoriju? Beo-grad : Udruženje za društvenu istoriju, 2003.



274

njegovo razumijevanje proslavljanja godišnjica može biti umnogome in-spirativno.

Beogradski profesor Todor Kuljić2 veli: “Praznici kao institucionalizo-vani datumi pamćenja, upozoravaju ne samo na to čega treba da se sjećamo, nego i kada i kako treba da se sjećamo. Društvenopolitičko usklađivanje pojedinačnog pamćenja je na djelu kada istog dana cijela zajednica pamće-nja usmjerava istorijsku pažnju na isti trenutak prošlosti preko usklađenog, “u korak” dotjeranog pamćenja. Drugim riječima, kalendar olakšava da se kolektivno pamti na nivou cijele zajednice, a ne fragmentarno”.

Naravno, obilježavanje nekih datuma često označava šire procese: npr. obilježavanje 25. maja nije bilo samo znak obilježavanja Titovog rođenda-na i njegovanje Titovog kulta, nego i simbol ideološke i međunacionalne integracije mladih.

Ono što bismo mi u BiH trebali napraviti jeste deideologizacija pogle-da na rat, te institucionaliziranje datuma pamćenja. Jedan od načina je sva-kako i izgradnja spomen-obilježja događaja i ličnosti vezanih za posljednji rat. Tu može dobro poslužiti iskustvo iz Drugog svjetskog rata. Prema ne-kim evidencijama, takvih je spomenika u BiH bilo nekoliko hiljada. Radilo se o pločama, bistama, česmama, grobnicama, kosturnicama i tako dalje. Veliki spomenici (sjetimo se samo Kozare) koji su postali mjesta okupljanja i model građenja nove svijesti, građeni su 1970-ih godina. To je nešto što je gradilo zajednički pogled na prošlost.

Naravno, uprkos tim pokušajima odvijali su se u društvu i procesi koji su težili razgradnji zajedničkog sjećanja. Posebno je to bilo izraženo od po-četka 1980-ih godina, kada se, zapravo, već mogu uočiti i određeni procesi koji će odvesti u krvavi rat krajem stoljeća. Upravo o tome bih samo kratko nešto napomenuo, ne sa ciljem elaboracije problema, nego više ukazivanja na jedan model koji je moguće primijeniti u istraživanju prethistorije po-sljednjega rata.

2 Todor Kuljić, “Integracija preko datuma”. Helsinška povelja, Glasilo Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, br. 87-88, septembar-oktobar 2005, 30-34.


Neke napomene o prethistoriji rata u Bosni i Hercegovini i građenju sjećanja na rat

275

Naime, nema sumnje da su uzroci rata veoma kompleksni, kako je ključni uzrok zapravo nacionalizam, i to je moguće pokazati i na primjeru historije Bosne i Hercegovine od sredine 1980-ih godina do otvorenog izbijanja rata. Kod nas se još uvijek u nekim krugovima kao uzročnik krize i rata 1990-ih godina navodi sama suština funkcioniranja jugoslavenskog društva i navodno Titovo odbijanje da u vrijeme svoje vladavine “dopusti” normalno funkcioniranje države. U osnovi takvih tvrdnji stoji teza o Tito-vom diktatorskom režimu, koji je sve držao pod svojom kontrolom, a na-kon njegove smrti jednostavno je država ušla u fazu raspada, jer u njegovo vrijeme država nije imala priliku funkcionirati. Ja mislim da je to krivo vi-đenje, jer je Tito početkom 1960-ih godina uočio postojanje jugoslavenske krize i tragajući za rješenjem pokrenuo proces decentralizacije države i nije nikakvo čudo da su srpski nacionalistički krugovi krajem 1980-ih godina uzroke raspada jugoslavenske države svaljivali upravo na Titovu politiku decentralizacije države. Tito je doista početkom 1960-ih godina pokrenuo proces decentralizacije države, s ciljem suprotstavljanja jačanju dva centra (Beograd i Zagreb) i u tom smislu on jača političke periferije (Bosna i Her-cegovina, Crna Gora, makedonija). Tada se odvija i jačanje bosanskoherce-govačkog državnog identiteta (a u tom kontekstu je i definitivno priznanje muslimanske nacije krajem 1960-ih godina). No, Tito je istodobno sa de-centralizacijom države otvorio proces centralizacije Saveza komunista, pa se sada centralistički ustrojena partija javljala kao institucija koja je održa-vala jugoslavenski državni okvir. To je trajalo sve do kraja 1980-ih godina, kada se raspadom te partije jednostavno otvorio prostor i za raspad države.

Tom raspadu države prethodilo je niz političkih i socijalnih kriza, pa bi trebalo vidjeti kako se od sredine 1980-ih godina u BiH generiraju razne krize, koje su vodile prvo kompromitiranju, a potom smjenamama vladaju-ćih političkih elita, te dolasku novih, uglavnom slabih i neiskusnih elita za koje se pokazalo da nisu dovoljno dorasle historijskom trenutku. Ako samo analizirano razne afere koje su izbijale u Bosni i Hercegovini moći ćemo uočiti njihovu povezanost. Zbog toga bih ja samo ukazao na jedan model izazivanja kriza, kao i na model traženja “rješenje” tih kriza na prostorima bivše Jugoslavije, posebno Bosne i Hercegvine, a lanac tih kriza se jed-nostavno transformirao u otvoreni rat. Naime, i ovom ratu na prostorima



276

bivše Jugoslavije od 1991. do 1995, kao i većini ostalih ratova u povijesti, prethodile su brojne krize koje su vremenom prerasle u rat. Na temelju ograničenoga broja primarnih izvora kojima sam raspolagao (sjećanja sudi-onika sam isključio, jer ih u znatnoj mjeri smatram nevjerodostojnim) mo-glo se zaključiti kako su socijalni problemi, kojima je obilovalo bosansko društvo od 1980-ih godina, vrlo brzo poprimali političke dimenzije i pre-rastali u prave krize koje su graničile sa nacionalnim sukobljavanjima. Neki izvori ukazuju na moguće izazivanje socijalnih kriza u Bosni, s ciljem da se te krize koriste u političke svrhe. Premda poznata historičarka iz Beograda dr. Latinka Perović ističe kako se ti počeci kriza koji će odvesti u rat mogu pomjeriti čak na početak 1970-ih godina, kada su u Srbiji sa političke scene uklonjeni tzv. liberali, koji su bili alternativa nacionalističkom traganju rje-šenja za nesporazume u bivšoj Jugoslaviji, meni se čini da tek krize izazvane od sredine 1980-ih godina vode BiH u izravni rat. Poslije Afere Agrokomerc bilo je niz drugih kriza, a najznačajnije su krize vezane za tzv. Fočatrans u Foči, slučaj Moševac kod maglaja i još neki. Tačno možemo vidjeti kako je krajem 1980-ih primijenjen model mobilizacije masa, kompromitiranje elita i dolazak novih nesposobnih kadrova na svim razinama vlasti BiH.

Tako, na primjer, sredinom 1989. možemo vidjeti da u Brčkom prili-kom izbora u općinskoj organizaciji SK (a to je tada jedina vladajuća elita) među 250 kandidata za sastav Općinskog komiteta nema nijednog bivšeg, samo je jedan aktuelni političar, ali je i on ispao prilikom sužavanja liste na 55 imena. To ukazuje da će se izabrati novo rukovodstvo, koje će biti lišeno hipoteka prošlosti, koje su proteklih godina potresale javnost, ali je vrijeme pokazalo kako su ti novi kadrovi bili lišeni ne samo hipoteka nego i sposobnosti, što je bilo najgore.

Pogledajmo kako se mobiliziraju mase na nacionalističkoj osnovi u to doba u pojedinim lokalnim zajednicama. Analizirajmo situaciju u tim ma-lim lokalnim zajednicama pred rat. Vidjećemo, na primjer, kako je u Gacku situacija jako složena, a razlog za to su i razne dezinformacije čiji je cilj stvaranje međunacionalne mržnje u toj općini. Govori se o dezinforma-cijama o navodnom tajnom sastanku u selu Gračanica sa nacionalističkim obilježjem i “genocidnim namjerama”. Cilj tih dezinformacija je i diskredi-tiranje “dijela kadrova muslimanske nacionalosti, s jedne, i s druge strane,



277

unošenje nemira i nesigurnosti među građane posebno srpske nacije”. Kao primjer “perfidnog djelovanja” navodi se slučaj parola u selu Pržine. Parole su “iz arsenala koje koriste iredentisti na Kosovu”. Parole su uznemirile Srbe, ali se ispostavilo da je takve parole na dalekovodni stub pisao baš jedan Srbin, koji je izjavio da je vidio trojicu nepoznatih mladića da pišu te parole. Radilo se o jednom ugostiteljskom radniku bez zaposlenja (G.Š.), kome je još dva mjeseca do sticanja punoljetstva. Raširene su i dezinfor-macije o postojanju nekakvog “Zejnilovog spiska”. “Uznemirenost je kul-minirala odlaskom u zatvor Zejnila Krvavca zbog izjave da je ponovo došlo vrijeme obračuna sa Srbima”. međutim, veli se u infomaciji OKSK Gacko, “izuzev ove primitivno-genocidne izjave Zejnila Krvavca u jednoj kafani i pri piću, do danas odgovarajuće službe, uz svo angažovanje, nisu migli doći do bilo kakvih drugih saznanja, posebno da je stvarno održan bilo kakav organizovan sastanak na kome su se famozne grozote pripremale”.

Sve novine su u to doba pisale o tome. Početkom jula 1989. tim je po-vodom održana i posebna konferencija u Gacku, koja se bavila međunacio-nalnim odnosima. U kontekstu (takvih) ozbiljnih konstatacija i upozorenja najčešće se spominje famozni “Zejnilov spisak”. Pročulo se, naime, da je u selu Gračanica, u džamiji, održan sastanak muslimana na kojem je navod-no Zejnil Krvavac, inače zbog nacionalističkog verbalnog delikta osuđen na 40 dana zatvora, sastavio i pročitao spisak istaknutijih Srba sa područlja Gacka koje “treba onemogućiti i fizički likvidirati”. I što su opštinska po-litička rukovodstva i SUP više nastojali da opovrgnu tu besmislicu, spisak navodnih učesnika na skupu u Gračanici je rastao, isto kao i broj Srba koji su bili “predodređeni za likvidaciju”. U nastavku teksta se ističe kako su svi na konferenciji izjavili da je to laž, ali je problem u tome što se te laži šire, a fotograf Asim Kažinić veli da ga Srbi sumnjičavo gledaju, jer se proširila vijest da je on fotografisao skup u Gračanici. U tekstu se ističe da je bilo u Gacku događaja, i to istinitih: na primjer parola “život damo – Kosovo ne damo”, koja se pojavila u selu Pržine, područje Stepena, ali je otkriveno da je pisac te parole – Srbin; drugi događaj je slučaj vozača “Autoprevoza” Jove Govedarice iz Nevesinja, koji je na prednjem staklu autobusa stavio fotografije Slobodana miloševića, i “do daske” puštao pjesme “Ko to kaže Srbije je mala...”. Zbog toga su jednu noć kamenovali taj autobus, i za to su osumnjičeni mladiće iz Kule – muslimani.



278

Zbog svih događaja u Gacku muslimani Kule (njih oko 300) skupili su se u holu lokalne škole. Oni su isticali da se šire laži po općini, i da nosioci-ma tih laži treba stati u kraj. Isticali su da ne žele nikakve nove nacionalne lidere, nikakvu južnu ili sjevernu Jugoslaviju: “mi znamo samo za Titovu i avnojevsku Jugoslaviju (...) a ako treba isticati bilo kakav portret na vozili-ma onda je to samo Titov”.

U to vrijeme izbijaju i afere Fočatrans, moševac , nacionalistička mobi-lizacija u Nevesinju. Sve je to vodilo stvaranju atmosfere rata.

Već 12. 10. 1990. (dakle prije prvih općih izbora) prilikom susreta sa članovima Predsjedništva SRBiH tadašnji savezni premijer Ante marković je istaknuo kako su ovi događaji dio jednog šireg plana izazivanja nestabil-nosti u Jugoslaviji. marković je tada rekao:3

Nema ništa slučajno. Dijelom se događa na Kosovu, pa se događa u Kninu, Foči - to je više - danas više ko ima iluzije da je to slučajno grdno se vara. Potezi se nalaze naravno i u tim sredinama, ali je osnovni su van tih sredina. I njihova je osnovna namjera, stvoriti takvu nesigurnost koja će - ako ne budu prošle ove promjene kako se žele one provesti - dati opravdanje da se drugim radikalnijim sredstvima uvede red u zemlji i pokuša vratiti točak natrag. U tom pogledu, u kombinacijama koje postoje u igri je Bosna i Hercegovina. I to krupnoj. I zbog odnosa u njoj. A i kao poligon za to. Mislim da treba samo pročitati neke stvari ili pratiti, vidjeti, a vi imate sve te dokumente. Ja mislim za ovu zemlju je sreća da vi imate na ovim pitanjima jasne stavove, Izvršno vijeće, Skupština i da vi niste dali tu krenuti ni u jednu ni u drugu stranu. A vi da napravite sve što možete, da se izbori održe, da se održe vjerno, demokratski, da osigurate da se te promjene obave stvarno jačanjem demokracije, a ne njenom negiranju. I time ćete do kraja dati svoj doprinos ovim pozitivnim promjenama. A spriječiti sve ovo - nema niko pravo da naoružava narod, da formira nekakve ne znam kakve jedinice. Sada se govori neznam o formiranju na jednoj strani srpskih jedinica, na drugoj strani hrvatskih, na trećoj muslimanskih. A ako ja smijem tu izraziti tu naše zadovoljstvo, što ste se vi tako jako oko toga opredijelili, javno opredijelili - a u krajnjoj liniji ja mislim da i vi nemate izbora. Vi zbilja nemate izbora, vi se morate tako opredijeliti. To je jedina šansa stvarno da

3 magnetofonski snimak razgovora sa Predsjednikom SIV-a Antom markovićem, vođe-nim u Predsjedništvu SRBiH 12.10.1990. godine. T6/1, T6/2.



279

ne dođe do najgoreg. Jer rascjepi na ovim našim balkanskim i jugoslovenskim uvjetima mi znamo kakvi su.

No, poslije 1990. došlo je do tog rascjepa i svi smo bili svjedoci koliko je krvav bio taj rascjep ■



281

O TEKSTOVImA U OVOJ KNJIZI

Veći dio tekstova iz ove knjige već je objavljen u raznim časopisima, zbor-nicima ili novinama, a jedan dio se sada prvi put objavljuje. Ali, svi tekstovi su nastali davno i ovdje se objavljuju u obliku kakvom su prvobitno nastali. Nisam radio nikakve izmjene, osim u ujednačavanju načina citiranja, te ispravci očiglednih štamparskih grešaka. U onim tekstovima gdje su čak i štamparske greške bile važne za razumijevanje sudbine pojedinog teksta ostavio sam originalnu verziju i u ovoj knjizi. Ponegdje sam izostavio manje dijelove koji su šire obrazloženi u drugim tekstovima, a u prvobitnoj verziji su bili nužni za razumijevanje cjeline teksta. Izostavljena mjesta su označe-na uglastom zagradom. Također su i napomene koje se sada pojavljuju prvi put stavljene u uglaste zagrade. No, takvih mjesta nema puno.

Za bolje razumijevanje ove knjige navodim gdje su tekstovi prvobitno objavljeni ili na kojim su skupovima izgovoreni (ukoliko dosad nisu nigdje objavljeni):

1. Projugoslavenska struja među muslimanskim političarima 1918. godine (Historijska traganja, br. 3, Sarajevo: Institut za istoriju, 2009, 91-105);

2. Politička djelatnost mehmeda Spahe od 1929. do 1939. godine (Historijska traganja, br. 2, Sarajevo : Institut za istoriju, 2008, 143-190);

3. O nekim inicijativama za reviziju agrane reforme u Bosni i Herce-govini 1941-1942. (Glasnik arhiva i Društva arhivskih radnika Bo-sne i Hercegovine, br. XXXIV/1996-1997, Sarajevo 1997, 79 – 85);



282

4. Najnoviji pogledi na Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini (60 godina od završetka Drugog svjetskog rata – kako se sjećati 1945. Zbornik radova. Sarajevo : Institut za istoriju, 2006, 25-35);

5. Upotreba historijskih mitova: Drugi svjetski rat i balkanski ratovi koncem 20. stoljeća (Uvodno saopćenje na konferenciji pod na-slovom Upotreba historijskih mitova: Drugi svjetski rat i balkanski ratovi koncem 20 stoljeća, čiji je organizator bio Institut za istoriju, Sarajevo, 12-13. maja 2005);

6. Osnovna obilježja razvoja društva u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1953. godine (Časopis za suvremenu povijest. God. 30, br. 2, Za-greb 1998, 359 – 376);

7. Stavovi rukovodstva komunističkog pokreta u Bosni i Hercegovini o sukobu sa Informbiroom 1948. godine (Istorijsko NE staljinizmu. Okrugli stol. Zbornik radova. Sarajevo: Savez društava Tito u Bosni i Hercegovini, 2008, 129-146);

8. mostarsko savjetovanje 1966. godine (Rad još nije objavljen, a saopćen na međunarodnom znanstvenom skupu pod naslovom Hum i Hercegovina kroz povijest, čiji su organizatori bili Hrvatski institut za povijest, Zagreb i Sveučilište u mostaru, mostar 5. i 6. novembra 2009);

9. Stav političke elite o nacionalnom identitetu muslimana u Bosni i Hercegovini sredinom 1960-ih godina (Prilozi, br. 38, Sarajevo: Institut za istoriju, 2009, 165-191);

10. Josip Broz Tito i nacionalni identitet muslimana u Bosni i Herce-govini – dva viđenja (Rad još nije objavljen, a saopćen je na među-narodnom naučnom skupu pod naslovom Tito: viđenja i tumačenja, čiji su organizatori bili: Institut za noviju istoriju Srbije iz Beogra-da, Arhiv Jugoslavije iz Beograda, te Südost-Institut iz Regensbur-ga, Beograd 7-9. maja 2010).

11. Konstruiranje disidentske slike u komunističkom pokretu u Bosni i Hercegovini: Slučaj Avde Hume (Disidentstvo u suvremenoj povi-


O tekstovima u ovoj knjizi

283

jesti. Kisić Kolanović, Nada; Radelić, Zdenko; Spehnjak, Katarina (ur.), Zagreb : Hrvatski institut za povijest, 2010., 147.-161);

12. Izbor Džemala Bijedića za predsjednika SIV-a 1971. godine (Zbornik radova sa naučnog skupa 60 godina Muzeja ˝Hercegovine u Mostaru, mostar 2010, 71-82);

13. Suvremena bošnjačka elita: između elite i marginalnih skupina (Znakovi vremena. Časopis za filozofiju, religiju, znanost i društvenu praksu. Sarajevo : Naučnoistraživački institut “Ibn Sina”, 2005, br. 26/27, 148-162);

14. Krize – pregovori – rat u Bosni i Hercegovini (saopćenje na skupu Bosnia after ten Years of Independence. Assessing the Present and Forecasting the Future. University of Pittsburgh, 25-26 November 2002).

15. Neke napomene o prethistoriji rata u Bosni i Hercegovini i građe-nju sjećanja na rat (Elaboracija sjećanja na rat kao zaloga za buduć-nost Bosne i Hercegovine. Sarajevo 2008, 67-74). ■


POSEBNA IZDANJAKNJIGA 6

Husnija KamberovićHOD PO TRNJU

Iz bosanskohercegovačke historije 20. stoljeća

Izdavač:Institut za istoriju, Sarajevo

Alipašina 9, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovinawww.iis.unsa.ba

Za izdavača:Prof. dr. Husnija Kamberović

Dizajn i tehničko uređenje:Tarik Jesenković

Štampa:Štamparija Fojnica

Za štampariju:Šehzija Buljina

Sarajevo, 2011.

ISBN 978-9958-649-07-3


Documents

Hod po trnju. Iz bosanskohercegovačke historije 20. stoljeća