TRILOGIJANaslov izvornikaHenry Milier BLACK SPRINGHENRY MILLERCRNO PROLJEĆES engleskoga preveo ZLATKO CRNKOVIC1978 OTOKAR KERŠOVANI - RIJEKACRNO PROLJEĆETisak: »RIJEČKA TISKARA«, Rijeka

Mogu li biti kakav mislim da jesam ili kakav drugi misle da jesam? Evo ovdje ovi reci postaju ispovijed pred mojim neznanim i nepojmljivim Ja, neznanim i nepojmljivim za mene. Evo ovdje stvaram legendu u kojoj moram sahraniti sama sebe.Miguel de UnamunoČETRNAESTI OKRUGSTO NIJE NA OTVORENOJ ULICI LA2NO JE, IZVEDENO, TO CE RECI LITERATURA.Ja sam patriot — Četrnaestog okruga u Broo-klynu gdje sam odrastao. Ostatak Sjedinjenih Država ne postoji za mene osim kao pojam ili historija ili literatura. Kad mi je bilo deset godina, iščupali su me iz rodne grude i presadili na groblje, lute-r a n s k o groblje gdje su nadgrobni spomenici bili uvijek u redu, a vijenci nisu nikad venuli.Ali sam se rodio na ulici i odrastao na ulici. »Posttehnička otvorena ulica gdje najljepša i naj-sablasnija željezna vegetacija itd....« Rođen pod znakom Ovna koji daje vatreno, aktivno, snažno i ponešto nemirno tijelo. S Marsom u devetoj kući!'Roditi se na ulici znači skitati se cio život, biti slobodan. Znači nesreću i nezgodu, dramu, kretanje. Znači nadasve san. Harmoniju irelevantnih činjenica koja daje vašem skitanju metafizičku pouzdanost. Na ulici naučite kakvi su uistinu ljudi; inače, ili poslije, izmišljate ih. Što nije na otvorenoj ulici lažno je, izvedeno, to će reći literatura. Ništa od onoga što se naziva »pustolovinom« ne može se mjeriti s čari ulice. Svejedno je letite li na1 U horoskopu postoji dvanaest »kuća« koje predstavljaju pojedine planete. (Prev.)11Pol, sjedite li na dnu oceana s notesom u ruci, obi-đete li devet gradova jedan za drugim ili, kao Kurtz1, plovite uz rijeku i poludite. Ma koliko bio napet, ma koliko bio nesnosan položaj, uvijek ima izlaza, uvijek ima poboljšanja, utjeha, naknadi, novina, vjera. Ali nekad nije bilo ničega od svega toga. Nekad je čovjek bio slobodan, divalj, krvoločan ...Dječaci koje si obožavao kad si prvi put sišao na ulicu ostaju s tobom do kraja života. Oni su jedini pravi heroji. Napoleon, Lenjin, Al Capone — sve je to izmišljotina. Meni Napoleon nije ništa prema Eddieju Carneyju od kojeg sam dobio prvu modricu ispod oka. Nijedan čovjek kojeg poznajem ne čini mi se toliko veličanstven, toliko dostojanstven, toliko plemenit koliko Lester Reardon koji je, še-tajući se samo niz ulicu, ulijevao strah i divljenje. Jules Verne nije me nikad odveo na mjesta koja bi Stanley Borowski istresao kao iz rukava kad bi pao mrak. Robinsonu Crusoeu nedostajalo je mašte u usporedbi s Johnnyjem Paulom. Svi ti dječaci iz četrnaestog okruga imaju još čari. Nisam ih izmislio ni zamislio: bili su živi. Imena im zveče kao zlatnici — Tom Fowler, Jim Buckley, Matt Owen, Rob Ramsay, Harry Martin, Johnny Dunn, a da i ne spominjem Eddieja Carneyja ili velikog Lestera Rear-dona. Pa čak i sad, kad kažem Johnny Paul, imena svetaca ostavljaju mi trpak okus u ustima. Johnny Paul je bio živi Odisej Četrnaestog okruga; što je kasnije postao vozač teretnjaka, irelevantna je činjenica.1 Glavna osoba iz romana Josepha Conrada »Srce tame*. (Prev.)12Prije velike promjene čini se da nitko nije primjećivao da su ulice ružne ili prljave. Ako su glavni kanali bili otvoreni, začepio si nos. Ako si brisao nos, našao si u rupčiću bale, a ne svoj nos. Bilo je više unutrašnjeg mira i zadovoljstva. Bilo je krčmi, hipodroma, bicikla, lakih žena i konja kasača. Život je još bezbrižno tekao. Bar u Četrnaestom okrugu. U nedjelju ujutro nitko nije bio obučen. Ako je gospođa Gorman sišla u kućnoj haljini, sa sramotom u očima, da se pokloni svećeniku — »Dobro jutro, oče!« — »Dobro jutro, gospođo Gorman!« — ulica se očistila od sveg grijeha. Pat McCar-ren nosio je rupčić na repu svog redengota; tu je lijepo pristajao i bio mu pri ruci, kao djetelina u njegovu zapučku. Na pivu je bilo pjene i ljudi su zastajkivali da poćaskaju.U snovima se vraćam u Četrnaesti okrug kao što se paranoik vraća svojim opsesijama. Kad mislim na one čeličnosive bojne brodove u Mornaričkom arsenalu, vidim ih kako leže ondje u nekoj astrološkoj dimenziji u kojoj sam ja popravljač topova, kemičar, trgovac snažnim eksplozivima, pogrebnik, istražitelj o uzrocima smrti, rogonja, sadist, odvjetnik i stranka, učenjak, nemiran duh, blesan i

bezočnik.Dok se drugi sjećaju iz mladosti nekog lijepog vrta, nježne majke, boravka na moru, ja se sjećam, živo kao da mi je kiselinom urezano u pamćenje, sumornih čađavih zidova i dimnjaka valjaonice lima preko puta i sjajnih, okruglih komadića lima što su ležali razasuti na ulici, neki sjajni i svjetlucavi, a neki zarđali, mutni i bakrenasti tako da su ostavljali mrlje na prstima; sjećam se topionice gdje se13žarila usijana visoka peć i ljudi prilazili užarenom otvoru peći s golemim lopatama u rukama, a vani su stajali plitki drveni kalupi, poput lijesova, pro-bodeni motkama o koje bi čovjek ogulio sebi go-ljenice ili slomio vrat. Sjećam se crnih šaka ljevača željeza, pijeska što im se bio toliko duboko uvukao pod kožu da ga ništa nije moglo istjerati, ni sapun, ni trljanje, ni novac, ni ljubav, ni smrt. Kao crni žig na njima! Ulazili su u visoku peć kao vragovi crnih ruku — a poslije su, s cvijećem na sebi, ležali hladni i ukočeni u svojim nedjeljnim odijelima, čak ni kiša nije mogla isprati pijeska s njih. Sve te lijepe gorile što odoše Bogu na račun s nabreklim mišićima i lumbagom i crnim šakama ...Za mene je cijeli svijet bio obuhvaćen granicama četrnaestog okruga. Ako se dogodilo šta izvan njega, ili se nije uopće dogodilo, ili nije bilo važno. Ako mi je otac otišao izvan toga svijeta u ribolov, to me nije ni najmanje zanimalo. Sjećam se samo njegova pijana daha kad bi se navečer vratio kući, i kako otvara veliku zelenu košaru iz koje ispadaju na pod buljooka čudovišta što se praćakaju. Kad bi neki čovjek otišao u rat, sjećam se samo da bi se vratio u koju nedjelju poslije podne i, stojeći ispred pastorove kuće, izbljuvao sve što je bilo u njemu i onda to obrisao svojim prslukom. Takav je bio Rob Ramsay, pastorov sin. Sjećam se da su svi voljeli Roba Ramsayja — on je bio crna ovca svoje obitelji. Voljeli su ga zato što je bio propalica i što se nije zbog toga nimalo ustručavao. Njemu je bilo svejedno je li nedjelja ili srijeda: uvijek ste ga mogli vidjeti kako ide niz ulicu ispod spuštenih platnenih krovova s kaputom prebačenim preko ruke i saI14znojem što mu je lijevao niz lice; slabo se držao na nogama i klatio se onako polako i neprekidno kao mornar kad nakon duge plovidbe stupi na kopno; sok od duhana cijedio mu se niz usta, uz srdite i tihe psovke,-a katkad i glasne i ružne. Posve nemaran, lakouman čovjek, prostak, bogohulnik. Nije bio Božji čovjek, kao otac mu. Nije, nego čovjek koji je ulijevao ljubav! Njegove su slabosti bile ljudske slabosti i on ih je nosio gizdavo, izazovno, razmetljivo, kao banderilje. Došao bi toplom otvorenom ulicom u kojoj je glavni kanal pukao i zrak bio pun sunca i govna i psovki, i možda bi mu prorez na hlačama bio otvoren i naramenice otkopčane, ili bi mu se možda prsluk sjajio od bljuvotine. Katkad bi srnuo ulicom, kao bik što se sklize na sve četiri, i tada bi se ulica kao nekim čudom ispraznila, kao da su se otvori kanalizacije rastvorili i progutali otpatke. Ludi Willy Maine stajao bi na baraci iznad trgovine bojama, spustio hlače i drkao sve u šesnaest. Tako su stajali usred suha, električnog pucketanja otvorene ulice u kojoj je pukao glavni kanal. Tandem koji je slomio srce pastoru.Takav je on bio tada, Rob Ramsay. Čovjek koji je bio vječito dobre volje. Vratio se iz rata s odlikovanjima i s ognjem u utrobi. Pobljuvao se pred vratima vlastite kuće i obrisao bljuvotine vlastitim prslukom. Mogao je isprazniti ulicu brže nego mitraljez. Miči mi se s puta! Tako je on radio. A malo poslije, onako dobra srca, onako lijepo, nehajno kako je umio, zakoračio je preko ruba gata i utopio se.15Sjećam se dobro njega i kuće u kojoj je stanovao. Jer smo se baš na pragu kuće Roba Ramsayja obično sastajali za toplih ljetnih večeri i gledali šta se zbiva iznad krčme preko puta. Po cijele su noći dolazili i odlazili, a nitko se ne bi potrudio da spusti zastore. Mogao si se kamenom dobaciti do malog kabarea zvanog »Rit«. Posvuda oko »Riti« bile su krčme, a u subotu uvečer stajao je ispred kabarea dugačak red ljudi koji su se pomicali i tiskali i komešali ne bi li došli do karata. U subotu uvečer, kad je »Djevojka u plavom« bila na vrhuncu slave, bilo je sigurno da će neka divlja mornarčina iz Mornaričkog arsenala skočiti sa svog sjedala i istrgati Millie de-Leon jednu podvezicu. A malo kasnije te večeri bilo je sigurno da će oni naići ulicom i svratiti unutra na obiteljsko vijećanje. I uskoro bi stajali u spavaćoj sobi iznad krčme skidajući tijesne gaćice, a žene bi odbacivale grudnjake i če-šale se kao majmuni, dok su oni dolje lokali pivo i odgrizali jedan drugome uši i susprezali divlji, vri-štavi smijeh kao da hlapi dinamit. Sve to viđeno s praga kuće Roba Ramseyja dok se starac gore molio nad petrolejkom, molio se kao kakva pogana koza da mu dođe kraj, a kad bi mu dodijalo moliti, sišao bi u noćnoj košulji, kao kakav stari kućni duh, i mlatio po nama drškom metle.Od subote poslije podne do ponedjeljka ujutro bilo je razdoblje bez kraja, jedna se zgoda pretapala u drugu. Već u subotu ujutro — kako se to događalo sam bog zna — mogao si osjećati ratne brodove što bijahu usidreni u velikom sidrištu. U subotu ujutro srce mi je bilo u grlu. Vidio sam kako ribaju palube i čiste topove, a teret onih mor-16skin čudovišta što su počivala na prljavom stakle-nastom jezeru sidrišta bijaše sladak teret na meni.

Već sam sanjario da pobjegnem, da odem nekamo daleko. Ali sam dopro samo do druge obale rijeke, otprilike do Druge avenije i Dvadeset osme ulice na sjeveru, kružnom linijom tramvaja. Tu sam svirao valcer »Narančin cvat«, a u međučinovima sam prao oči u željeznom slivniku. Klavir je stajao u stražnjoj prostoriji krčme. Tipke su bile veoma žute, a ja nisam mogao dosegnuti nogama pedale. Nosio sam barsunsko odijelo jer je baršun bio u modi.Sve što se zbivalo na drugoj obali rijeke bila je puka ludost: pod ostrugan pijeskom, svjetiljke s kružnim plamenom, slike od tinjca na kojima se snijeg nije nikad topio, šašavi Holanđani s vrčevima u rukama, željezni slivnik na kojem se uhvatila debela mahovinasta kora prljavštine, žena iz Hamburga kojoj je guzica uvijek visila preko sjedalice, dvorište zakrčeno kiselim kupusom... Sve u tro-četvrtinskom taktu koji vječito odzvanja. Hodam između roditelja, s jednom rukom u majčinu mufu, a s drugom u očevu rukavu. Oči sam čvrsto stisnuo, čvrsto kao školjke kapice koje dižu kapke samo kad plaču.Sav promjenljivi vodostaj i vrijeme kakvo je bilo na rijeci meni su u krvi. Još osjećam kako je bila skliska velika ograda na koju sam se naslanjao u magli i kiši hladnim čelom, kako mi je u ušima odjekivalo prodorno tuljenje feribota koji se odmicao od pristaništa. Još vidim kako se daske obrasle mahovinom na pristaništu feribota ugibaju dok mu velik okrugao pramac češe bokove, a zelena se, sočna voda prelijeva preko dasaka pristaništa, koje se na-2 Crno proljeće J7dimaju i stenju. A gore galebovi kruže i sunovraćaju se ispuštajući neprilične glasove iz nečistih kljunova, promukle, grabežljive glasove neljudskog gošćenja, usta prikovanih uz otpatke, krastavih nogu što buć-kaju zelenozapjenjenu vodu.čovjek prelazi neprimjetno iz jednog prizora, iz jednog doba, iz jednog života u drugi. Iznenada, hodajući ulicom, bila ona stvarna ili u snu, čovjek prvi put pojmi da su godine minule, da je sve to zauvijek prošlo i da će živjeti još samo u pamćenju; i onda se pamćenje okreće u sebe blistajući nekako čudno, neodoljivo, i čovjek prebire te prizore i zgode neprestano, u snu i u snatrenju, dok hoda ulicom, dok leži s nekom ženom, dok čita neku knjigu, dok razgovara sa strancem ... iznenada, ali uvijek strahovito nametljivo i uvijek strahovito tačno, ta sjećanja salijeću čovjeka, izranjaju kao dusi i prožimaju mu svaku žilicu. Od tada nam se sve kreće na razinama što se mijenjaju — naše misli, naši snovi, naša djela, cio naš život. Paralelogram u kojem se spuštamo s jedne platforme svoje skele na drugu. Od tada hodamo podijeljeni na bezbroj fragmenata, kao kakav kukac sa stotinu nogu, stonoga koja polagano miče nogama i koja upija atmosferu; hodamo s osjetljivim vlakancima koja pohlepno upijaju prošlost i budućnost, i sve se stapa u glazbu i tugu; hodamo uz jedinstveni svijet potvrđujući svoju podijeljenost. Sve se, dok hodamo, raspada kod nas u bezbroj fragmenata što se prelijevaju. Veliko raspadanje zrelog doba. Velika promjena. U mladim smo danima bili čitavi, i strahota i bol svijeta prožimali su nas skroz-naskroz. Radost i tuga nisu bile oštro razdvojene: stapale su se u jedno, kao što nam se18

java stapa sa snom. Ustajali smo kao jedno biće ujutro, a noću smo silazili u ocean, posve zaglušeni, grabeći zvijezde i uzbuđenja toga dana.A onda dođe vrijeme kad se iznenada čini da se sve okrenulo naopako, živimo u duhu, u mislima, u fragmentima. Ne upijamo više divlju glazbu izvana, s ulica, nego se samo s j e ć a m o. Kao kakav monomanijak, ponovo proživljavamo dramu mladosti. Kao pauk koji više puta iznova uzima nit i izbacuje je iz sebe, prema nekom opsesivnom, logaritamskom uzorku. Ako nas uzbude neka debela ženska prsa, uzbudila su nas debela prsa kurve koja se jedne kišovite noći sagnula i pokazala nam prvi put čudo velikih mliječnih kugli; ako nas uzbude razmišljanja o vlažnom pločniku, to je zato što nas je u našoj sedmoj godini iznenada prožela slutnja budućeg života dok smo bez misli buljili u to sjajno, tekuće zrcalo ulice. Ako pogled na okretaća vrata probudi u nama radoznalost, to je zbog sjećanja na jednu ljetnu večer kad su se sva vrata lagano okretala, a ondje gdje je svjetlo padalo da pomiluje sjenu bijahu zlaćani nožni listovi i čipka i svjetlucavi suncobrani, a kroz pukotine vrata što su se okretala prodirala je, kao sitan pijesak što sipi kroz ležište rubina, glazba i tamjan velebnih neznanih tjelesa. Možda, kad su se ta vrata odškrinula i kad nam je zastao dah od pogleda na taj svijet, možda smo tada prvi put naslutili veliku moć grijeha, prvi put naslutili da tu, za malim okruglim stolovima što se vrte na svjetlosti, dok lijeno stružemo nogama po pilovini i dodirujemo rukama hladni držak čaše, da tu, za tim malim okruglim stolovima koje ćemo kasnije gledati s toliko čežnje i poštovanja, da ćemo19ku, ili praznu teretnu brodicu; svijet prolazi okrenut naopačke dok bol i svjetlost proždiru iznutricu, slabine pucaju, koplja se utiskuju u hrskavicu, sam oklop tijela otječe u ništavilo. Prolaze kroz tebe lude riječi iz nekadašnjeg svijeta, znakovi i znamenje, slova na zidu, pukotine u vratima krčme, kar-taši sa svojim glinenim lulama, kukavno stablo uz valjaonicu lima, crne ruke umrljane čak i poslije smrti, čovjek hoda noću ulicom, a most je na pozadini neba nalik na harfu, i upaljene oči sna propa-ljuju

potleušice, defloriraju zidove; stube se ruše u gustom dimu, a štakori skaču po stropu; jedan je glas prikovan za vrata i dugačka jeziva bića s dlakavim ticalima i tisuću nogu ispadaju iz cijevi kao grašci snoja. Radosni, krvoločni dusi što zavijaju kao vjetar po noći i psuju kao ljudi toplih nogu; niski, plitki lijesovi u kojima su leševi probodeni motkama; pljuvačka od žalosti što se cijedi u hladno, voštano meso, sažiže mrtve oči, tvrde, ispucale kapke mrtvih školjki kapica, čovjek hoda naokolo u okruglu kavezu na razinama što se mijenjaju, zvijezde i oblaci su ispod pomičnih stepenica, a rešetke kaveza okreću se, i nema muškaraca ni žena bez repova i pandži, i preko svih su stvari ispisana slova abecede željezom i permanganatom. čovjek hoda okolo naokolo u okruglom kavezu, uz tutnjavu brze topovske paljbe; kazalište gori, a glumci i dalje izgovaraju riječi svojih uloga; mokraćni mjehur puca, zubi ispadaju, ali je klaunovo kukanje takvo kao da prhut pada. čovjek hoda naokolo, po noći bez mjesečine, u dolini kratera, u dolini ugašenih va-tara i pobijeljelih lubanja, ptica bez krila. Okolo naokolo čovjek hoda tražeći stožer i čvorište, ali22su vatre posve ugašene i spol bića je skriven u prstu jedne rukavice.A onda, jednog dana, kao da se najednom meso raspalo, a krv se ispod mesa stopila sa zrakom, najednom cijeli svijet opet huči i sam se kostur tijela topi poput voska. Takav može biti dan kad prvi put naiđete na Dostojevskoga. Sjećate se mirisa stol-njaka na kojem leži knjiga; gledate na sat i svega je pet minuta do vječnosti; brojite predmete na kaminu zato što vam je zvuk brojeva posve nov zvuk u ustima, zato što je sve novo i staro, ili dotaknuto i zaboravljeno, vatra i mesmerizam. Sad su sva vrata kaveza otvorena i, kuda god pošao, vodi te prav put do beskraja, prav, ispucao put preko kojeg huče valovi i okomljuju se veliki rokovi1 boje mramora i indiga da snesu grozničava jaja. Iz fosforescentnih valova što udaraju o obalu izlaze, ponosno i propi-njući se, kićeni konji koji su stupali s Aleksandrom, ponosno utegnuti trbusi im blistaju od kalcija, noz-drve im umočene u laudanum. Sad je sve snijeg i uši, a velika je Orionova traka prebačena preko oceanskih rašlji.Bilo je tačno sedam sati i pet minuta, na uglu Broadwaya i Kosciuskove ulice, kad je Dostojevski prvi put sijevnuo na mom obzorju. Dva muškarca i jedna žena uređivali su neki izlog. Od sredine bedara nadolje lutke su bile od same žice. Prazne kutije od cipela ležale su na gomili uz izlog kao lanjski snijeg...Tako se pojavilo ime Dostojevskoga. Neupadljivo. Kao kakva stara kutija za cipele. Židov koji1 Legendarna ptičurina iz arapskih priča. (Prev.)23mu je izgovorio ime preda mnom imao je debele usne; nije mogao izgovoriti Vladivostok, na primjer, ni Karpati — ali je Dostojevski izgovarao božanstveno. Cak i sad, kad kažem Dostojevski, vidim opet njegove velike, ispupčene usne i tanku nit pljuvačke koja se rasteže kao gumena vrpca dok izgovara tu riječ. Između njegova dva prednja zuba bilo je više mjesta nego što je normalno, a upravo je usred te šupljine podrhtavala i rastezala se riječ Dostojevski, tanka prevlaka sputuma koja se prelijevala i u koju se zbilo sve zlato sumraka — jer je sunce upravo zalazilo više Kosciuskove ulice, i gibanje se gore pretvaralo u proljetnu jugovinu, nekakvo žvakanje i mljevenje kao da lutke na svojim žicanim nogama proždiru jedna drugu živu. Nešto kasnije, kad sam došao u zemlju Houyhnhnma1, opet sam čuo odozgo to isto žvakanje i mljevenje, i opet je pljuvačka u ustima jednog čovjeka podrhtavala i rastezala se i blistala prelijevajući se na suncu što je gasnulo. Ovaj put je to u »Zmajevu ždrijelu«: jedan čovjek stoji preda mnom s trskovcem u ruci i lupa smješkajući se pomamno kao Arapin. I opet, kao da mi je mozak uterus, zidovi svijeta su popustili. Swiftovo ime bijaše nalik na jasno, resko pišanje po limenom poklopcu svijeta. Gore zeleni gutač vatre kome su osjetljiva crijeva omotana nepromočivim platnom; dva golema, kao mlijeko bijela zuba što grizu remen s crno namazanim zupcima, koji je spojen sa streljanom i turskom kupelji; remen sa zupcima što klizi preko kostura izblijedjelih kostiju. Zeleni zmaj od Swifta kreće se po zupcima proizvodeći neprekidno1 »Houyhnhruni« su konji obdareni razumom, iz četvrtog dijela »Gulliverovih putovanja« Jonathana Swifta. (Prev.)24šum nalik na pišanje, meljući sitno i skraćeno patuljke ljudske veličine koje usisava u sebe kao ma-karone. U jednjak i iz njega, gore-dolje i oko lopatica i mastoidne delte, pada kroz jamu ponutrice bez dna, ispire grlo i izlijeva se, prepone se šire i skližu, zupci se neumoljivo kreću dalje, žvaču žive sve one sitne, skraćene makarone što vise na dlakama iz zmajeva crvena ždrijela. Gledam kao mlijeko bijeli smiješak lajavca, taj fanatični arapski smiješak koji je potekao iz vatre čarobnog carstva, a onda mirno stupam u zmajev otvoreni trbuh. Između klimavih rebara kostura koji drži zupce što se obrću, prostire se preda mnom zemlja Houyhnhnma; ono šištanje, pišanje odjekuje mi u ušima kao da je jezik tih ljudi od kisele vode. Gore-dolje povrh masnog crnog remena, povrh turskih kupelji, kroz kuću vjetrova, povrh nebeskiplavih voda, između glinenih lula i srebrnih kugli što plešu na mlazovima tekućine: infraljudski svijet niskih šešira i bendžoa, svilenih rupčića i crnih cigara; karamela što se

proteže od pjega do Winnipega, pivske boce što pucaju, vlaknasta melasa i ljuti tamale1, huka valova i cvrčanje u tiganju, pjena i eukaliptus, blato, kreda, konfeti, bijelo bedro jedne žene, slomljeno veslo; čegrtanje drvenih rebara, željezni dijelovi za sastavljanje igračaka, smiješak koji nikad ne silazi s lica, divlji arapski smiješak s riganjem vatre, crveno ždrijelo i zelena utroba...1 Jelo od kukuruza, mesa i bibera, pripravljeno na ulju. (Prev.)25O, svijete, ugušeni i propali, gdje su ti snažni bijeli zubi? O, svijete što toneš sa srebrnim kuglama i čepovima i pojasevima za spašavanje, gdje su ti ružičasti skalpovi? O, glatki i bjelančasti, o, ćoravi svijete, sažvakan sad na sitne komadiće, pod kojim mrtvim mjesecom ležiš, hladan i blistav?TREĆI ILI ČETVRTI DAN PROLJEĆAI PISATI TOPLO I PITI HLADNO, ŠTONO REČE TRIMALHION, ZATO STO JE NASA MAJČICA ZEMLJA U SREDINI, ZAOKRUGLJENA KAO JAJE, I KRIJE SVE DOBRE STVARI U SEBI, KAO SAĆEPTKuća u kojoj sam proveo najvažnije godine svog života imala je svega tri sobe. Jedna je bila soba u kojoj mi je umro djed. Na sahrani je bol moje majke bila toliko snažna da je malne izvukla djeda iz lijesa. Izgledao je smiješno, moj djed, plačući suzama svoje kćeri. Kao da je plakao što ga sahranjuju.U drugoj je sobi tetka rodila dvojke. Kad sam čuo dvojke, a ona je bila onako mršava i jalova, rekao sam u sebi — zašto dvojke? Zašto ne trojke? Zašto ne četvorke? Zašto da stane? Ona je bila tako mršava i koštunjava, a soba tako mala — sa zelenim zidovima i prljavim željeznim slivnikom u kutu. Pa ipak je to bila jedina soba u kući, koja je mogla donijeti na svijet dvojke — ili trojke, ili magarce.Treća je soba bila alkoven gdje sam ja dobio ospice, vodene kozice, šarlah, difteriju i tako dalje: sve one divne bolesti iz djetinjstva zbog kojih se vrijeme oteže u vječitu blaženstvu i patnji, pogotovo kad se providnost pobrinula za prozor iznad postelje s rešetkama i divovima-ljudožderima koji ih nadziru i s kojih se liju kaplje znoja krupne kao alem-kamenovi, koji su brzi kao rijeka i koji niču, niču kao da je uvijek proljeće i kao da su u tropi-29ma, s debelim komadima pečenja umjesto ruku i s nogama težim od olova ili laganim kao snijeg, razdvojenih ruku i nogu oceanima vremena ili neizmjernim širinama svjetlosti, a mala kvrga od mozga skrivena je kao zrno pijeska i nokti na nogama blaženo trunu pod ruševinama Atene. U toj sobi nisam čuo ništa doli prazne riječi. Sa svakom novom, divnom bolešću roditelji su mi postajali sve šupljo-glaviji. (»Pomisli samo, kad si bio mala beba, odnio sam te do sudopera i rekao sam ti mali moj sad više nećeš piti iz boce je li a ti si rekao neću i ja sam razbio bocu u sudoperu.«) U tu je sobu laganim korakom (»laganim korakom«, rekao je general Smerdjakov) došla gospođica Sonowska, usidjelica neizvjesne dobi, u zelenocrnoj haljini. A s njom je došao vonj starog sira — spolovilo joj se užeglo pod haljinom. Ali je gospođica Sonowska donijela sa sobom i pljačku Jeruzalema i čavle koji su tako probili Isusu ruke da su rupe zauvijek ostale. Poslije križarskih pohoda Crna smrt; poslije Kolumba sifilis; poslije gospođice Sonowske šizofrenija.šizofrenija! Nitko više ne misli na to kako je krasno što je cijeli svijet bolestan. Nema orijenta-cione tačke, nema sistema zdravlja. Bog bi isto tako mogao biti i trbušni tifus. Nema apsoluta. Samo svjetlosne godine zadržanog progresa. Kad pomislim na ona stoljeća u kojima se Evropa borila s Crnom smrti, shvaćam kako može biti sjajan život, samo ako smo ugrizeni u pravo mjesto! Ples i groznica usred onog truljenja! Evropa neće možda nikad više tako radosno plesati. A sifilis! Dolazak sifilisa! Pojavio se kao zvijezda danica što lebdi iznad ruba svijeta.30^Godine 1927. sjedio sam u Bronxu1 i slušao jednog čovjeka kako čita dnevnik nekog narkomana. Taj je čovjek jedva mogao čitati, toliko se smijao. Dvije pojave potpuno različite: čovjek koji leži u lu-. minolu, toliko istegnut da mu noge vire kroz prozor, a gornji mu je dio tijela u ekstazi; drugi čovjek, koji je isti taj čovjek, sjedi u Bronxu i piša od smijeha zato što ne razumije.Jest, veliko sunce sifilisa zalazi. Slaba vidljivost: prognoza za Bronx, za Ameriku, za cijeli suvremeni svijet. Slaba vidljivost pračena jakim burama smijeha. Bez novih zvijezda na obzorju. Katastrofe... same katastrofe!Mislim na ono buduće doba kad će se Bog iznova roditi, kad će se ljudi boriti i ubijati za Boga kao što se sad bore i kao što će se još dugo boriti, za hranu. Mislim na to doba kad će se zaboraviti na rad i kad će knjige zauzeti svoje pravo mjesto u životu, kad možda neće više biti knjiga, nego samo jedna velika debela knjiga — biblija. Za mene je knjiga čovjek i moja je knjiga čovjek kakav .sam ja, zbunjen čovjek, nepažljiv čovjek, nemaran čovjek, pohotljiv, razvratan, hvalisav, zamišljen, obziran, lažljiv, vraški istinoljubiv čovjek kakav sam ja. Mislim da u to buduće doba neću izmaći pažnji. Tada će moja povijest postati važna, a pečat koji ostavljam na licu svijeta imat će značenje. Ne mogu smetnuti s

urna da stvaram povijest, povijest po strani koja će, kao čankir, izjesti ostalu beznačajnu povijest. Ja sebe ne smatram za knjigu, zapis, dokument, nego za povijest našeg doba — povijest svih doba.1 Četvrt New Yorka. (Prev.)31Ako sam bio nesretan u Americi, ako sam čez-nuo za više prostora, za više pustolovina, za većom slobodom izražavanja, bilo je to zato što mi je sve to bilo potrebno. Zahvalan sam Americi što mi je pomogla da shvatim svoje potrebe. Ondje sam bio na izdržavanju kazne. Sad više nemam potreba. Ja sam čovjek bez prošlosti i bez budućnosti. Ja jesam — i to je sve. Mene se ne tiče šta se vama sviđa, a šta ne sviđa; ja ne marim jeste li vi uvjereni da je ovo što kazujem istina, ili niste. Meni je potpuno svejedno hoćete li me ovoga istog trenutka ostaviti. Ja nisam raspršivač iz kojeg možete istisnuti tanak škropac nade. Ja vidim kako Amerika širi nesreću. Ja vidim Ameriku kao crno prokletstvo svijeta. Vidim kako nastupa duga noć i kako se ona gljivica koja je otrovala svijet suši u korijenu.I tako sluteći kraj — bio on sutra ili za tri stotine godina — grozničavo pišem ovu knjigu. I tako od vremena do vremena sipam misli, moram više puta nanovo paliti taj plamen, ne pukom hrabrošću, nego i očajem — jer nema nikoga u koga bih se mogao uzdati da će sve ovo izreći mjesto mene. Moje spoticanje i pipanje, moje traženje bilo kojeg i svakog sredstva izražavanja neka je vrst božanske mucavosti. Ja sam zabliješten veličanstvenim propadanjem svijeta!Svake večeri, nakon večere, nosim smeće u dvorište. Vraćajući se, stanem s praznom kantom pred prozorom na stubištu i zurim u Sacre Coeur, visoko gore na brdu Montmartrea. Svake večeri kad nosim dolje smeće, mislim kako stojim na visoku brdu u blistavoj bjelini. Nikakvo me sveto srce ne32nadahnjuje, ni na kakva Krista ne mislim. Mislim na nešto veće od Krista, na nešto veće od srca, na nešto iznad Boga Svemogućeg — NA SEBE. Ja sam čovjek. To mi se čini dovoljno.Ja sam božji čovjek i đavolji čovjek. Svakom svoje. Ništa vječno, ništa apsolutno. Preda mnom je uvijek slika tijela, našeg trojnog boga penisa i testisa. Zdesna Bog Otac; slijeva visi nešto niže Bog Sin; a između njih i iznad njih Sveti Duh. Nikad ne mogu smetnuti s uma da je to sveto trojstvo čovjekovo djelo, da će pretrpjeti bezbrojne promjene — ali dok god budemo izlazili iz utroba s rukama i nogama, dok god bude zvijezda iznad nas da nas zaluđuju, i trave pod našim nogama da ublažuje čudo u nama, dotle će ovo tijelo odgovarati svim napjevima koje budemo zviždukali.Danas je treći ili četvrti dan proljeća i ja sjedim na Place Clichy na suncu. Danas, sjedeći ovdje na suncu, kažem vam da nije ni najmanje važno ide li svijet k vragu ili ne ide; nije važno je li svijet prav ili kriv, dobar ili loš. On jest — i to je dovoljno. Svijet je onakav kakav jest i ja sam ovakav kakav jesam. Ja ovo ne kažem kao Buddha što sjedi prekrštenih nogu, nego iz vesele, nepokolebljive mudrosti, iz neke unutrašnje sigurnosti. Ovo ovdje vani i ovo u meni, sve to, sve, rezultanta neobjašnjivih sila. Kaos čiji red nadmašuje sposobnost shvaćanja. Nadmašuje ljudsku sposobnost shvaćanja.Kao ljudski stvor koji hoda okolo u suton, u zoru, u neobične sate, u nezemaljske sate, osjećanje da sam sam i jedini toliko me okrepljuje da, kad hodam s mnoštvom i kad se čini da nisam višeI Crno proljeće 33ljudski stvor nego puki trunak, ispljuvak, pomislim da sam sam u prostoru, jedno jedino biće okruženo najvelebnijim praznim ulicama, ljudski biped što hoda među neboderima pošto su se svi stanovnici razbježali, pa sam hodam, pjevam, vladam zemljom. Ne moram gledati u džep svoga prsluka da nađem svoju dušu; ona je neprestano u njemu, udara me u rebra, nadima se, nabrekla od pjesme. Ako sam upravo napustio skup na kojem su se svi složili da je sve mrtvo, sad dok hodam ulicama, sam i istove-tan s Bogom, znam da je to laž. Očitovanje smrti neprestano mi je pred očima; ali ta smrt svijeta, smrt koja se neprestano zbiva, ne kreće se s periferije unutra, da me proguta, ta mi je smrt pred samim nogama, kreće se iz mene napolje, moja je vlastita smrt uvijek korak ispred mene. Svijet je odraz mene dok umirem, svijet ne umire ništa više nego što ja umirem, ja ću biti življi za tisuću godina nego što sam u ovom trenutku, a ovaj svijet u kojem sad umirem bit će također življi tada nego što je sada, iako će biti mrtav tisuću godina. Kad se svaka stvar doživi dokraja, nema smrti i nema žaljenja niti ima lažnog proljeća; svaki proživljeni trenutak otvara veće, šire obzorje iz kojeg nema drugog spasa doli življenja.Sanjari sanjare od vrata nagore, tijela su im čvrsto svezana remenjem za električnu stolicu. Zamišljati novi svijet znači živjeti svaki dan u njemu, svaka misao, svaki pogled, svaki korak, svaka kretnja ubija i ponovo stvara, smrt je uvijek jedan korak naprijed. Nije dovoljno pljunuti na prošlost. Nije dovoljno proglasiti budućnost, čovjek mora postupati tako kao da je prošlost mrtva, a buduć-34nost neostvariva. Čovjek mora postupati tako kao da je idući korak posljednji korak, kao što i jest. Svaki je korak naprijed posljednji i s njim umire jedan svijet, uključujući i sama sebe. Mi ovdje pripadamo zemlji koja neće nikad propasti, prošlost nikad ne prestaje, budućnost nikad ne počinje, sadašnjost nikad ne svršava. Svijet nedođije koji držimo u svojim rukama i vidimo, a ipak nije mi. Mi

smo ono što se nikad ne završava, što se nikad ne oblikuje da bi se moglo poznati, sve što postoji, pa ipak nismo cjelina, dijelovi su toliko veći od cjeline da samo Bog matematičar može to izračunati.Smijeh — savjetovao je Rabelais. Za sve vaše nevolje smijeh! Ali je, zaboga, teško slijediti njegovu zdravu, veselu mudrost nakon svih onih na-drilijekova koje smo sasuli niz grlo. Kako se čovjek može smijati kad mu je podstava želuca istrošena? Kako se čovjek može smijati nakon sve one bijede kojom su nas zatrovali bljedunjavi, ispijeni, tužni, patnički, svečani, ozbiljni, anđeoski duhovi? Ja razumijem obmanu koja ih je nadahnjivala. Opraštam im njihovu genijalnost.Kad pomislim na sve one fanatike koje su raspeli, i na one koji nisu bili fanatici, nego obični idioti, na sve koje su poubijali radi ideja, usne mi se razvlače u osmijeh. Zakrčite sve putove spasa, kažem vam. Spustite poklopac na Novi Jeruzalem! Dodirujemo se trbusima, bez nade! Oprani i neoprani, ubojica i putujući propovjednik, ispijeni tipovi i žuti mješanci, prevrtljivci i tvrdoglavci — neka se samo što više zbiju, neka se nekoliko stoljeća frigaju u ovom ćorsokaku!35Ili je svijet odviše labav ili ja nisam dovoljno krut. Kad bih postao nerazumljiv, odmah bi me razumjeli. Razlika između shvaćanja i neshvaćanja sitna je kao zrno, još sitnija, razlika od jednog milimetra, od niti prostora između Kine i Neptu-na. Bez obzira koliko sam ja zabrazdio, razmjer ostaje isti; to nema nikakve veze s jasnoćom, preciznošću i tako dalje. (Ovo i tako dalje je važno!) Um griješi zato što je odviše precizan instrument; niti pucaju na kvrgama mahagonija, na cedrovini i ebanovini različite materije. Govorimo o stvarnosti kao da je to nešto samjerljivo, vježba na klaviru ili predavanje iz fizike. Crna smrt se pojavila s povratkom križara. Sifilis se pojavio s povratkom Kolumba. I stvarnost će se pojaviti! Srž stvarnosti, kaže moj prijatelj Cronstadt. U pjesmi napisanoj na dnu oceana ...Prognozirati tu stvarnost znači pogriješiti za milimetar ili za milijun svjetlosnih godina. Razlika je kvantum stvoren presijecanjem ulica. Kvantum je funkcionalan poremećaj nastao nastojanjem da se čovjek stisne u koordinatni sistem. Koordinata je otkaz od strane starog poslodavca, to će reći gnojna sluz od stare bolesti.Ovo su misli koje je rodila ulica, genus epi-1 e p t o i d. Iziđeš s gitarom i žice popucaju — zato što ideja nije morfološki usađena. Da bi se prisjetio sna, čovjek mora žmuriti i ne smije se micati. Na najmanji pomak raspada se cijelo tkivo. Na ulici se izlažem razornim, razlučnim elementima koji me okružuju. Ja puštam da me sve upropaštava kako hoće. Saginjem se da zavirim u tajne procesa, više da se pokoravam nego da zapovijedam.36Ima velikih gromada moga života koje su se zauvijek izgubile. Velike su se gromade izgubile, rasule, potratile u razgovoru, djelovanju, prisjećanju, snivanju. Nije nikad bilo doba u kojem bih živio jednim životom, životom muža, ljubavnika, prijatelja. Gdje sam god bio, čime sam god bio zaokupljen, vodio sam višestruk život. I tako, što god odabrao da smatram za svoju povijest, izgubljeno je, utopljeno, nerazdvojno stopljeno sa životima, dramom, pričama drugih.Ja sam čovjek staroga svijeta, sjeme koje je prenio vjetar, sjeme koje nije moglo procvasti u američkoj oazi gljiva. Ja pripadam bujnom drvetu prošlosti. Ja sam vjeran, tjelesno i duhovno, ljudima Evrope, onima koji su nekoć bili Franci, Gali, Vikinzi, Huni, Tatari, šta ja znam tko. Podneblje je za moje tijelo i dušu ovdje gdje vladaju hitrina i pokvarenost. Ja sam ponosan što n e pripadam ovom stoljeću.Za one zvjezdoznance koji ne mogu slijediti čin otkrivenja dodajem nekoliko horoskopskih poteza kistom na rubu mog Svijeta smrti...Ja sam čankir, rak koji ide na stranu i natrag i naprijed, kako ga je volja. Krećem se u čudnim tropima i trgujem jakim eksplozivima, tekućinom za balzamiranje, jaspisom, mirhom, smaragdom, iž-Ijebljenim šmrkljima i dikobrazovim pandžama. Zbog Urana koji presijeca moju uzdužnu liniju neobično volim pičku, paprene tripice i mješine. Neptun dominira mojim horoskopom. To znači da se sastojim od vodenaste tekućine, da sam nepostojan, sklon donkihoteriji, nepouzdan, samostalan i nestalan. I svadljiv. S toplim jastukom pod guzicom37mogu izigravati hvalisavca ili lakrdijaša kao bilo tko drugi, bez obzira pod kojim je znakom rođen. To je autoportret koji prikazuje samo dijelove koji nedostaju — sidro, zvono za večeru, ostatke brade, stražnji dio krave. Ukratko, ja sam lijenčina koja krade bogu dane. Ja nemam ama baš ništa da pokažem od svoga rada osim svog genija. Ali dođe vrijeme, čak i u životu lijenog genija, kad mora prići prozoru i izbljuvati suvišni prtljag. Ako si genij, moraš to učiniti — ako ni zbog čega drugoga a ono zbog toga da sagradiš svoj vlastiti mali shvatljivi svijet koji neće stati kao kakav sat što se navija svakih osam dana! I što više balasta odbaciš, to se lakše izdigneš nad poštovanje svojih susjeda. Dok se ne nađeš sam u stratosferi. Onda privežeš kamen oko vrata i skočiš na noge. To dovodi do potpunog uništenja anagogijskog tumačenja snova, a i stomati tisa koji je prouzročilo mazanje živinim preparatima. Imaš san za noć i konjski smijeh za dan.I tako, kad stojim za tezgom »Malog Palčića« i vidim ta lica iz poluprofila kako ulaze kroz paklena

vrata u podu, koloturima i skobama, vukući lokomotive i klavire i pljuvačnice, kažem sam sebi: »Sjajno! Sjajno! Sva ta starudija, sva ta mašinerija dolazi mi na srebrnu tanjuru! To je sjajno! To je bajno! To je pjesma koja je nastala dok sam spavao.«Ono malo što sam naučio o pisanju svodi se na ovo: pisanje nije ono što ljudi misle da jest. Ono je nešto posve novo svaki put kod svakog pojedinca. Valparaiso, na primjer. Kad ja kažem Valparaiso, to znači nešto sasvim drugo od onoga što je ikad značilo. Može značiti jednu englesku pičku koja je izgubila sve prednje zube, apipničar stoji nasred ulice i traži goste. Može značiti anđela u svilenoj košulji koji prebire svojim čipkastim prstima po crnoj harfi. Može značiti oda-lisku s mrežom protiv komaraca oko guzice. Može značiti bilo šta ili ništa od svega toga, ali šta god značio, možete biti sigurni da je nešto različito, nešto novo. Valparaiso je uvijek pet minuta prije kraja, malo na ovu stranu Perua ili možda sedam—osam centimetara bliže. To su dva i pol kvadratna centimetra koje grozničavo razgledaš zato što imaš vruć jastuk pod guzicom i Svetog Duha u crijevima — uključujući i ortopedske greške. To znači »pišati toplo i piti hladno«, štono rese Trimalhion, »jer je naša majčica zemlja u sredini, zaokrugljena kao jaje, i krije sve dobre stvari u sebi, kao saće«.A sad, moje dame i gospodo, ovim malim univerzalnim ključem za konzerve koji držim u rukama otvorit ću konzervu sardina. Ovim malim kl ju čem za konzerve koji držim u rukama svejedno je hoćete li otvoriti kutiju sardina ili ljekarnicu. Treći je ili četvrti dan proljeća, kao što sam vam već nekoliko puta rekao, i mada je ovo neko jadno, otrcano proljeće koje podsjeća na druga proljeća, pošašavit ću dokraja od toplomjera. Vi ste mislili da ja sjedim neprestano na Place Clichy i da pijem aperitif, možda. Zapravo sam doista sjedio na Place Clichy, ali je to bilo prije dvije-tri godine. I doista sam stajao za tezgom »Malog Palčića«, ali je davno tome, a od tada mi jedan rak nagriza vitalne organe. Sve je to počelo u Metrou (prvi razred) rečenicom — »l'homme que j'etais, je ne le suis plus«.11 Nisam više čovjek koji sam negda bio. (Prev.)39Dok sam prolazio pored ranžirne stanice, mučile su me dvije bojazni — prva, da će mi oči, ako dignem pogled malo više, iskočiti iz glave; druga, da mi ispada šupak. Napetost tako velika da je sva ideacija u tren oka postala romboedarska. Zamislio sam kako cijeli svijet proglašava blagdan da razmišlja o atmosferskim smetnjama. Na taj bi dan bilo toliko samoubojstava da ne bi bilo dovoljno kola da pokupe sve mrtvace. Prolazeći pored ranžirne stanice na Porte, osjećam odvratan smrad iz vagona za stoku. To je ovako: danas cijeli dan i jučer cijeli dan — prije tri-četiri godine, naravno — stoje tu, tijelo uz tijelo, u strahu i znoju. Tjelesa su im prožeta zlom kobi. Dok prolazim pored njih, glava mi je strašno bistra, misli su mi kristalno jasne. Toliko se žurim da istresem svoje misli da trčim mimo njih u mraku. I ja sam u veliku strahu. I ja se znojim i dašćem, žedan, prožet zlom kobi. Idem pored njih kao pismo kroz poštu. Ili ne ja, nego stanovite ideje čiji sam ja vjesnik. A na te su ideje već prilijepljene naljepnice i privezane cedulje, već su zapečaćene i žigosa-ne običnim i vodenim žigovima. Teku u serijama, moje ideje, kao kalemovi električne žice. Živjeti iznad iluzije ili s njom — pitanje je sad. U meni je jeziv dragulj koji se neće istrošiti, dragulj koji grebe okna na prozorima dok bježim kroz noć. Stoka muče i bleji. Stoji u toplom smradu vlastitih iz-metina. Sad opet čujem glazbu kvarteta u A-molu, samrtničke trzaje žica. U meni je jedan luđak koji cijepa i cijepa i cijepa dok ne udari posljednji di-skord. Čisto razaranje, za razliku od manjih, prljavijih razaranja. Nema se šta oprati poslije.40Kotač svjetlosti što se valja put ponora — u jamu bez dna. Ja, Beethoven, ja sam ga stvorio! Ja, Beethoven, ja ga uništavam!Od sada, moje dame i gospodo, vi zabavljate Meksiko. Od sada će sve biti čarobno i lijepo, čarobno lijepo, čarobno divno. Sve čarobnije lijepo i divno. Od sada nema više užeta za rublje ni podvezica ni flanelskog donjeg rublja. Uvijek samo ljeto i sve vjerno originalu. Ako je konj, onda je konj za sva vremena. Ako je apopleksija, onda je apopleksi-ja, a nije vidovica. Nema kurvi u rano jutro, nema gardenija. Nema mrtvih mačaka u jarku, nema znoja ni znojenja. Ako je nešto usna, onda mora biti usna koja vječno podrhtava. Jer u Meksiku, moje dame i gospodo, uvijek je tačno u podne, a što se sjaji, to je fuksija, a što je mrtvo, mrtvo je i nema peruški za brisanje prašine. Ležiš na betonskoj postelji i spavaš kao acetilenska lampa. Kad ti upali, puna šaka brade. Kad ti ne upali, bijeda, j o š gore od bijede. Nema arpedža, nema ukrasnih nota, nema kadenci. Ili držiš ključ ili ne držiš ključ. Ili počneš čistom melodijom ili počneš lizo-lom. Ali bez čistilišta i bez eliksira, četvrta ekloga ili Trinaesti arrondissement!11 Gradski okrug. (Prev.)SUBOTNJE POSLIJEPODNEOVO JE BOLJE NEGO ČITATI VERGILIJA.Subota je poslije podne, a ova se subota poslijepodne razlikuje od svih drugih subotnjih poslije-podneva, ali nipošto kao ponedjeljak poslijepodne ili četvrtak poslijepodne. Ovoga dana, dok se vozim

put mosta u Neuillyu, pored Robinsonova otočića na čijem je kraju hram, a u hramu mali kip nalik na kotiledon u otvoru zvona, imam takav osjećaj da sam kod kuće da mi se čini nevjerojatno da sam se rodio u Americi. Mirna voda, ribarski čamci, željezni stupovi koji obilježavaju maticu, teglenjaci što nisko leže i tromo zaokreću, crne teretne brodice i sjajni podupirači, nebo što se uopće ne mijenja, rijeka što zavija i krivuda, brežuljci što se šire i neprestano opasuju dolinu, panorama što se vječito mijenja a ipak ostaje ista, raznoličnost i gibanje života pod stalnim znakom trobojnice, sve je to povijest Seine koja mi je u krvi i koja će ući u krv onih koji će doći iza mene kad budu prolazili uz ove obale u jednu subotu poslijepodne.Kad sam prešao most u Boulogneu, uz cestu što vodi u Meudon, okrećem se i spuštam niz brdo u Sevres. Prolazeći nekom pustom ulicom, vidim malen restoran u vrtu; sunce se probija kroz krošnju i obasjava stolove. Silazim s bicikla.45

šta je bolje nego čitati Vergilija ili učiti napamet Goethea (alies Vergangliche ist nur ein Gleichnis1 itd.)?Pa, jesti vani, ispod platnenog krova, u Issy-les-Moulineauxu za osam franaka. Pourtant je suis a Sevres.2 U posljednje vrijeme pomišljam da napišem Journal d'un Fou3 koji sam tobože našao u Issy-les-Moulineauxu. A kako sam taj fou uglavnom ja, ja ne jedem u Sevresu nego u Issy-les-Moulineauxu. I šta kaže fou kad dođe konobarica s velikim vrčem piva? Ne brinite za greške kad pišete! Biografi će razjasniti sve greške. Mislim na svog prijatelja Carla koji je posljednja četiri dana proveo započinjući opis žene o kojoj piše. »Ja to ne mogu! Ja to ne mogu!« kaže on. Pa dobro, kaže fou, dajte da vam j a to napravim. P oč n i t e ! To je najvažnije. Recimo da joj nos nije orlovski? Recimo da joj je božanski lijep? Kad portret loše počinje, to je zato što ne opisujete ženu koju imate na umu: više mislite na one koji će gledati portret, nego na ženu koja vam pozira. Uzmite Van Nordena — on je drugi slučaj. On se dva mjeseca sprema da počne pisati roman. Kad god ga sretnem, ima novi početak za svoju knjigu. Jučer mi je rekao: »Vidiš u čemu je moj problem. Ne radi se samo o tome kako da počnem: prvi redak odlučuje o obliku cijele knjige. Evo kakav sam početak napisao neki dan: ,Dante je napisao pjesmu o mjestu H—.' H i crtica zato što ne želim imati nikakva okapanja s cenzurom.«1 Sve što je prolazno samo je prispodoba. (Prev.)2 Međutim, ja sam u Sevresu. (Prev.)3 Dnevnik jednog luđaka. (Prev.)46Zamislite knjigu koja počinje sa H i crticom! Mali osobni pakao koji ne smije povrijediti cenzore! Primjećujem da Whitman, kad počinje pjesmu, kaže: »Ja, Walt, u svojoj 37-oj godini i u dobru zdravlju! ... Ja sam na putu sa svojom vizijom ... Ja sam ludo zaljubljen u sama sebe... Walt Whitman, kozmos, Manhattana sin, plahovit, od krvi i mesa, po-hotljiv, jedem, pijem i rasplođujem... Izvadite brave iz vrata! Izvadite i sama vrata iz dovratka ... Sad ili ubuduće, svejedno je meni... Ja postojim kakav ]esam, i to je dovoljno ...«.Kod Walta je uvijek subota posli-I e podne. Ako je ženu teško opisati, on to prizna i stane u trećem retku. Iduće subote, ako bude lijepo vrijeme, možda će dodati zub koji joj nedostaje, ili gležanj. Sve može čekati, vrebati priliku. »Ja apsolutno prihvaćam Vrijeme.« A moj prijatelj Carl, koji je vitalan kao stjenica, piša u gaće zato što su prošla četiri dana, a on ima samo negativ u ruci. »Ja ne vidim razloga«, kaže on, »žalo bih ja ikad umro — izuzev kakvog nesretnog slu-i aja.« A onda trlja ruke i zavlači se u svoju sobu da l>ioživi svoju besmrtnost. Živi i dalje kao stjenica u zidnim tapetama.Žarko sunce upire kroz platneni krov. Ja bun-• am zato što umirem tako brzo. Svaka je sekunda važna. Ne čujem sekundu koja je upravo otkucala- hvatam se kao luđak za ovu sekundu koja se još inje oglasila... šta je bolje nego čitati Vergilija? Ovo! Ovaj trenutak što se širi i što se nije odredio • i kucaj ima ni udarcima, ovaj vječni trenutak koji poništava sve vrijednosti, stupnjeve i razlike. Ovoikljanje gore i napolje iz skrivena vrela. Nema isti-47na da se izreknu, nema mudrosti koja bi se mogla priopćiti, šikljaj i žubor, govorenje svima ljudima u jedan mah, posvuda i na svim jezicima. Sad je najtanji veo između ludila i duševnog zdravlja. Sad je sve tako jednostavno da se ruga čovjeku. S ovog vrhunca opijenosti čovjek se svali na visoravan dobra zdravlja gdje čita Vergilija i Dantea i Montaig-nea i sve ostale koji su govorili samo o ovom trenutku, o trenutku koji se širi i koji se uvijek čuje... Priča svim ljudima u jedan mah. Šikljaj i žubor. Ovo je trenutak kad prinosim čašu ustima promatrajući u isto vrijeme muhu koja mi je sjela na mezimac; a muha je isto toliko važna za ovaj trenutak koliko i moja ruka, ili čaša koju ona drži, ili pivo koje je u čaši, ili misli koje se rađaju iz piva i umiru s pivom. Ovo je trenutak kad znam da se ne treba

obazirati na znak na kojem piše »Versailles^, ni na znak na kojem piše »Suresnes«, ni na bilo koji znak koji upućuje u ovo ili ono mjesto, nego da uvijek treba ići u mjesto za koje nema znaka. Ovo je trenutak kad pusta ulica u kojoj sam odlučio da sjednem vrvi od ljudi, a sve su pune ulice prazne. Ovo je trenutak kad je svaki restoran pravi restoran, ako vam ga nitko nije pokazao. Ovo je najbolje jelo, iako je najgore koje sam ikad okusio. Ovo je jelo koje neće nitko osim genija dotaći — uvijek nadohvat ruke, lako se probavlja i ostavlja tek neu-tažen. »Je li bio dobar rokfor?« pita me konobarica. Božanstven. Najpljesniviji, najcrvljiviji, naj-šugaviji rokfor koji je ikad proizveden, pun crvi Danteovih, Vergilijevih, Homerovih, Boccacciovih, Rabelaisovih, Goetheovih, svih crvi koji su ikad postojali i zavukli se u sir. Da bi jeo ovaj sir, čovjek48mora biti genijalan. Ovo je sir u kojem sahranjujem sama sebe, ja, Miguel Feodor Francois Wolfgang Valentine Miller.Pristup mostu je popločen kaldrmom. Vozim se toliko polagano da svaki kamen šalje zasebnu i jasnu poruku mojoj hrptenjači i dalje gore, preko kralješnjaka, do one ispucale krletke u kojoj pa-moždina pali svoje semafore. I dok prelazim most u Sevresu, gledajući desno i lijevo, prelazeći bilo koji most, bilo to preko Seine, Marne, Ourqa, Aude, Loire, Lota, Shannona ili Liffeyja, East Rivera ili Hudsona, Mississipija, Colorada, Amazone, Orinoka, Jordana, Tigrisa, Irrawaddyja, prelazeći bilo koji i svaki most, a ja sam ih sve prešao, uključujući tu i Nil, Dunav, Volgu, Eufrat, prelazeći most u Sevresu, ja vičem, kao onaj mahnitac sveti Pavao: »O, smrti, gdje ti je žalac?« Za mnom Sevres, preda mnom Boulogne, ali ovo što prolazi poda mnom, ova Seina koja je potekla odnekud bezbrojem istodobnih brizgova, ovaj mirni mlaz što teče iz milijuna, milijarde korje-nova, ovo mirno zrcalo što nosi sa sobom oblake i guši prošlost, što teče sve dalje i dalje i dalje dok se između zrcala i oblaka krećem poprijeko ja, jedno potpuno samostalno biće, svijet kojim se završavaju nebrojena stoljeća, ja i ovo što prolazi poda mnom i ovo što plovi nada mnom i sve što nadire kroza me, ja i ovo, ja i ono, združeni u jednom trajnom gibanju, ova Seina i svaka Seina koja je op-kročena mostom, čudo je čovjeka koji je prelazi na biciklu.Ovo je bolje nego čitati Vergilija...Vozim se natrag prema St. Cloudu, kotač se okreće veoma polagano, brzinomjer u ispucaloj si-4 Crno proljeće49voj krleci pucketa kao filmski žurnal. Ja sam čovjek čiji je manometar neoštećen; ja sam čovjek na stroju i imam vlast nad strojem; vozim se nizbrdo priti-šćući kočnice; mogao bih isto tako zadovoljno tjerati mlin nogama i pustiti da zrcalo prolazi nada mnom, a povijest poda mnom, ili obratno. Vozim se na suncu, čovjek neosjetljiv za sve osim za pojave svjetlosti. Brežuljak St. Clouda diže se lijevo preda mnom, drveće se savija da me zaštiti, put je ravan i beskrajan, mali kip počiva u zvonu jezera nalik na kotile-don. Svaki je Srednji vijek dobar, bilo u čovjeku, bilo u povijesti. Sunce grije i ceste se pružaju na sve strane i sve ceste vode nizbrdo. Ja ne bih poravnavao cestu ni uklanjao bilo kakve džombe. Svaki udarac šalje novu poruku signalnom tornju. Pazio sam na sva mjesta u prolazu: da bih obnovio svoje misli, treba samo da obnovim u mislima svoj put, da ponovo osjetim ove džombe.Kod mosta u St. Cloudu zaustavljam se. Ne žurim se — mogu cijeli dan dangubiti. Ostavljam bicikl u stalku ispod drveta i idem u pisoar da se popišam. Sve je to divota, čak i pisoar. Dok stojim tu i gledam u kućna pročelja, snebivljiva mlada žena naginje se kroz prozor da me gleda. Koliko sam puta stajao tako u ovom nasmiješenom, ljupkom svijetu, sunce se igralo na meni, a ptice ludo cvrkutale, i primijetio neku ženu kako me gleda s otvorenog prozora, osmijeh joj se mrvio na mekane sitne komadiće koje ptice skupljaju u kljunovima i pohranjuju kadikad na dnu pisoara, gdje voda umilno romoni, a onda naiđe muškarac s otvorenim prorezom na hlačama i izlije sadržaj svoga mjehura, što50se puši, na mrvice što se rastvaraju. Stojeći tako, otvorena srca i proreza na hlačama i mjehura, čini mi se da se sjećam svakog pisoara u koji sam ikad stupio — sve sami ugodni osjećaji, sve sama bogata sjećanja, kao da mi je mozak golem divan zatrpan jastučićima, a život dug drijemež u jedno vruće, pospano poslijepodne. Ja mislim da nije baš čudno što je Amerika postavila pisoar usred Pariške izložbe u Chicagu. Držim da mu je tu bilo mjesto i držim da je to pohvala koju bi Francuzi morali cijeniti. Doduše, nije bilo potrebno izvjesiti trobojnicu na njega. Un peu trop fort, ca!1 Pa ipak, kako može Francuz znati da je jedna od prvih stvari koja udari u oči posjetiocu Amerikancu, koja ga ushiti, koja mu razgali srce, taj posvuda-šnji pisoar? Kako može Francuz znati da je ono što se snažno doima Amerikanca kad gleda p i s -sotiere ili vespasienne, ili kako god hoćete da to nazovete, činjenica da je usred ljudi koji priznaju potrebu da se ovda-onda pomokre i koji znaju isto tako da se pišati ne može bez pišala, a ako se to ne čini javno, da će se činiti potajno, i da nije nimalo nepriličnije pišati na ulici nego ispod zemlje, gdje neka stara podrtina pazi na vas da ne počinite kakvu sablazan.Ja sam čovjek koji piša mnogo i često, što kažu da je znak velike umne djelatnosti. Kako bilo da bilo,

znam da sam na muci kad hodam ulicama New Yorka. Neprestance se pitam gdje će biti iduća stanica i hoću li moći toliko izdržati. Zimi je, doduše, kad si bez para i gladan, lijepo zadržati se ne-1 Tu su malo pretjerali! (Prev.)51koliko minuta u toploj okrepnoj stanici podzemne željeznice, ali kad dođe proljeće, sasvim je drugačije, čovjek rado piša na suncu, među ljudima koji te odozgo gledaju i smješkaju ti se. I mlada žena, kad sjedne da isprazni mjehur u porculanskoj školjci, nije možda prizor u kojem se može uživati, nijedan čovjek koji ima imalo osjećaja ne može reći da nije lijep pogled na muškarca koji stoji iza limene ploče i gleda svjetinu s onim zadovoljnim, mirnim, rasijanim smiješkom na licu, s onim dugim zanesenim, ugodnim pogledom. Rasteretiti pun mjehur jedna je od velikih ljudskih radosti.Ima izvjesnih pisoara radi kojih idem zaobilaznim putem — kao, primjerice, trošna čatrlja ispred Doma gluhonijemih, na uglu Rue St. Jacques i Rue de l'Abbe-de-l'Epee, ili onaj od Pneu Hutchinsona pokraj Luksemburškog parka, na uglu Rue d'Assas i Rue Guynemer. Tu sam, jedne mirisne proljetne noći, ne znam i ne marim kakvim spletom događaja, ponovo otkrio svoga starog prijatelja Robinso-na Crusoea. Cijelu sam noć proveo u sjećanju, u muci i strahu, u radosnoj muci i radosnom strahu.»čudesa u životu ovoga čovjeka« — piše u predgovoru izvornom izdanju — »nadmašuju sve što se može naći na ovom svijetu; teško da život jednog čovjeka može biti raznoličniji.« Otok koji je sad poznat pod imenom Tobago, na ušću grdnoga Orino-ka, trideset milja sjeverozapadno od Trinidada. Gdje je čovjek Crusoe živio u samoći dvadeset i osam godina. Stope na pijesku, tako lijepo ispupčene na koricama. Petko. Kišobran ... Zašto je ta jednostav-52na priča toliko zatravila ljude osamnaestog stoljeća? V o i c i1 Larousse:»... Le recit des aventures d'un homme qui, jete dans une ile deserte, trouve les moyens de se suf-fire et mćme de se creer un bonheur relatif, que complete l'arrivee d'un autre etre humain, d'un sau-vage, Vendredi, que Robinson a arrache des mains de ses ennemis ... L'interet du roman n'est pas dans la verite psyhologique, mais dans l'abondance des details minutieux qui donnent une impression saisis-sante de realite.«2Dakle, Robinson Crusoe ne samo što je nekako progurao, nego je čak stvorio sebi neku relativ-n u sreću! Bravo! Jedan čovjek koji je bio zadovoljan relativnom srećom. Kako neanglosakson-ski! Kako pretkršćanski! Osuvremenjući priču, nasuprot Larousseu, mi tu imamo, dakle, pripovijest jednog umjetnika koji je htio sam sagraditi jedan svijet, priču možda prvog pravog neurastenika, čovjeka koji je namjerno postao brodolomac da bi živio i7van svog doba u vlastitu svijetu koji je mogao dijeliti s još jednim ljudskim stvorom, m e m e u n sauvage.3 Važno je istaći da je on, ostvarujući svoju neurotsku pobudu, doista našao relativnu sreću, iako je bio sam na pustu otoku, možda samo s nekom starom puškom i poderanim hlačama, čista1 Evo šta kaže Larousse (francuska enciklopedija). (Prev.)2 » . Prikaz pustolovina jednog čovjeka koji, bačen na pust otok, uspijeva da se sam snađe i da čak stvori neku relativnu sreću koju upotpunjava dolazak još jednog ljudskog stvora, divljaka, Petka, kojeg je Robinson oteo iz i uku njegovih neprijatelja ... Zanimljivost romana ne leži u psihološkoj istinitosti, nego u obilju sitnih pojedinosti koie stvaraju snažan dojam stvarnosti.« (Prev.)1 Cak i divljakom. (Prev.)53pločica, sa dvadeset i pet tisuća godina postmag-dalenskog »progresa« zapretanim u njegovim živčanim stanicama. Pojam relativne sreće u osamnaestom stoljeću! I kad dođe Petko, iako je Petko, ili V e n -d r e d i, puki divljak i ne govori Crusoevim jezikom, krug se zatvara. Volio bih opet pročitati tu knjigu — a možda i hoću jednog kišnog dana. Izvanredna knjiga koja se pojavila na vrhuncu naše divne faustovske kulture. Ljudi kao Rousseau, Beethoven, Napoleon, Goethe na obzorju. Cijeli civilizirani svijet ostaje budan noći i noći da je pročita na devedeset i sedam različitih jezika. Slika stvarnosti u osamnaestom stoljeću. Od tada nema više pustih otoka. Od tada, gdje god se čovjek slučajno rodi, tu je i pust otok. Svaki je čovjek svoja vlastita civilizirana pustoš, otok svoga Ja na kojem je doživio brodolom: sreća, relativna ili apsolutna, ne dolazi u obzir. Od tada svatko bježi od sama sebe ne bi li našao kakav imaginaran pust otok, ne bi li doživio taj san Robinsona Crusoea. Pratite klasične bjegove kod Melvillea, Rimbauda, Gaugina, Jacka Londona, Henryja Jamesa, D. H. Lawrencea... ima ih na tisuće. Ni jedan od njih nije našao sreću. Rimbaud je našao rak. Gaugin je našao sifilis. Lawrence je našao sušicu — bijelu kugu. Kugu — tako je! Bio to rak, sifilis, tuberkuloza ili šta mu drago. Kuga! Kuga Suvremenog progresa: kolonizacija, trgovina, besplatne biblije, rat, bolest, proteze, tvornice, robovi, ludilo, neuroze, psihoze, rak, sifilis, tuberkuloza, anemija, štrajkovi, otpuštanje radnika, gladovanje, ni-štavilo, ispraznost, nemir, napor, očaj, čamotinja, samoubojstvo, stečaj, arterioskleroza, megalomanija, šizofrenija, hernija, kokain, cijanovodična kiselina,54

smrdljive bombe, suzavac, bijesni psi, autosugestija, autointoksikacija, psihoterapija, hidro terapija, električna masaža, usisavači, pemikan, zobene pahuljice, hemoroidi, gangrena. Nema pustih otoka. Nema raja. Nema čak ni relativne sreće. Ljudi toliko grozničavo bježe od samih sebe da traže spas pod ledenim santama ili u tropskim močvarama, ili se pak penju na Himalaju ili se guše u stratosferi...Ono što je zatravilo ljude u osamnaestom stoljeću bila je vizija svršetka. Dodijalo im je. Htjeli su se vratiti tamo odakle su došli, iznova se zavući u majčinsku utrobu.OVO JE DODATAK LAROUSSEU ...Najviše me se dojmilo, u pisoaru pokraj Luksemburškog parka, kako malo znači što ta knjiga sadrži, važan je bio trenutak kad se čitala, trenutak koji je sadržavao knjigu, trenutak koji je konačno i za sva vremena postavio knjigu u živu sredinu jedne sobe s njenim sunčanim zrakama, s njenom atmosferom prizdravljanja, s njenim običnim stocima, s njenom kiparom, s njenim mirisom od kuhanja i pranja, s njenim majčinim likom što se diže velik i nalik na totem, s njenim prozorima što gledaju na ulicu i bacaju u očnu mrežnicu ispremetane radnje lijenih, puzavih spodoba, kvrgava drveća, trolejbusnih hej, mačaka na krovovima, pohabanih noćnih mora sto plešu viseći na uzetima za rublje, vrata krčme <to se okreću, suncobrana što se otvaraju, snijega <to se zgrudnjava, konja što se kližu, lokomotiva što jure, okana što se zamrzavaju, drveća što pupa.Priča o Robinsonu Crusoeu zahvaljuje svoju pri-v Ličnost — bar za mene — trenutku u kojem sam |i- otkrio. Ona živi i dalje u sve većoj fantazmagoriji,55živi dio jednog života ispunjena fantazmagorijom. Za mene Robinson Crusoe pripada istoj kategoriji kao neki dijelovi Vergilija — ili koliko je sati? Jer, kad god pomislim na Vergilija, ja automatski pomislim — koliko je sati? Vergilije je za mene ćelav tip s naočarima koji se ljulja na stolici i ostavlja mastan znak na ploči; ćelav tip koji razjap-ljuje usta u deliriju koji je simulirao pet dana u sedmici četiri godine za redom; velika usta s lažnim zubima koja izgovaraju ovu čudnovatu proročansku besmislicu: rari nantes in gurgite v a -s t o.1 Živo se sjećam kako je đavolski radosno izricao tu rečenicu. Veliku rečenicu, po riječima toga plješivog buljavog pasjeg sina. Mi smo je skandirali i gramatički raščlanjivali, ponavljali je za njim, gutali je kao riblje ulje, žvakali je kao tablete protiv loše probave, razjapljivali usta kao i on i obnavljali to čudo dan za danom, pet dana na sedmicu, od godine do godine, kao istrošene gramofonske ploče, dok Vergilije nije bio gotov i dok se nije izgubio iz naših života za vječna vremena.Ali kad god je taj buljavi gad razjapio usta i izustio tu slavnu rečenicu, ja sam čuo ono što mi je bilo najvažnije da čujem u tom trenutku — koliko je sati? Uskoro ćemo na matematiku. Uskoro će odmor. Uskoro ćemo na pranje ruku... Ja sam jedini čovjek koji će iskreno reći šta misli o Vergiliju i njegovom jebenom rari nantes in gurgite vasto. Ne crvenim se i ne mucam, nisam ni najmanje zbunjen, ne žalim i ne kajem se kad kažem da je odmor u nužniku bio sto puta vred-Rajetki plivaju u pustom vrtlogu (misli se na nešto osebujno i rijetko). (Prev.)56niji od Vergilija, da je uvijek bio i da će uvijek biti vredniji. Na odmoru bismo živnuli. Na odmoru bismo mi, Nežidovi, koji nismo znali ništa pametnije, pomahnitali: trčali smo u zahode i iz zahoda, lupali vratima i lomili brave. Kao da nas je uhvatio deliri-jum tremens. Dok smo se nabacivali hranom i vikali i psovali i podmetali jedan drugome nogu, pro-mumljali bismo od vremena do vremena — r a r i nantes in gurgite vasto. Dizali smo takvu galamu i činili toliko štete da je profesor iz latinskog, kad smo god mi, Nežidovi, išli u nužnik, išao s nama, ili nas je, ako je on taj dan jeo vani, pratio profesor iz povijesti. I kakvo su kiselo lice pravili dok su stajali u nužniku sa slasnim sendvičem namazanim maslacem u ruci slušajući nas kako mi, derani, tulimo i cičimo, čim bi oni izišli iz nužnika da udahnu malo svježeg zraka, mi bismo povisili glasove pjevajući, što se nije smatralo kao zazorno, ali što je svakako bilo nešto na čemu su nam i te kako /avidjeli profesori s naočarima, koji su se s vremena na vrijeme morali i sami poslužiti nužnikom, ma koliko bili učeni.O, divni odmori u nužniku! Njima imam zahvalili što poznajem Boccaccia, Rabelaisa, Petronija, Zlatnog magarca. Sve dobro što sam pro-i'itao, moglo bi se reći, pročitao sam u nužniku. U najgorem slučaju, U lik sa ili kakav kriminalistički roman. Ima pasusa u Uliksu koji se mo-ffu čitati samo u nužniku — ako čovjek hoće da izvuče sav čar iz njihova sadržaja. I ovo ne govorim d.i bih ocrnio talent autorov. Ovo govorim samo zato da ga malo više približim dobrom društvu Abelar-t)n, Petrarke, Rabelaisa, Boccaccia — sve samih vr-57snih, krepkih i iskrenih duhova koji su đubretu rekli đubre, a anđelu anđeo. Izvrsno društvo i bez rari nantes in gurgite vasto. I što je rasklimaniji nužnik, što je trošniji, to bolje. (Isto vrijedi i za pisoare.) Da bi se uživalo u Rabelaisu, na primjer — u takvu odlomku kao što je »Kako da se obnove zidine Pariza« — preporučujem običan, seoski nužnik, malu zasebnu kućicu u kukuruzima u koju kroz vrata pada traka svjetlosti u obliku polumjeseca. Nema dugmadi da se pritišću, nema lančića da se povuče, nema ružičasta toaletnog papira. Samo grubo obrezana sjedalica, dovoljno velika da vam stane

stražnjica, i još dvije rupe prikladnih dimenzija za druge stražnjice. Ako možete povesti prijatelja i nagovoriti ga da sjedne uz vas, izvrsno! Čovjek uvijek više uživa u dobroj knjizi kad je u dobru društvu. Lijepo pola sata možete provesti sjedeći u nužniku napolju s prijateljem — pola sata koje će vam ostati u sjećanju do kraja života, i knjiga koju ste čitali i miris koji vas je okružavao. Nimalo se, kažem, ne može nauditi velikoj knjizi ako se ponese u zahod. Samo beznačajne knjige trpe zbog toga. Samo beznačajne knjige služe brisanju guzice. Takva je knjiga Mali Cezar koja je sad prevedena na francuski i koja je izišla u biblioteci Passions. Dok okrećem stranice te knjige, čini mi se da sam opet kod kuće i da čitam naslove u novinama, da slušam one proklete radio-aparate, da se vozim u starim krntijama, da pijem jeftini džin, da guram kukuruzni klip u dupe prostitutkama dje-vicama, da vješam Crnce i žive ih spaljujem. Da čovjek dobije sraćku. A to isto vrijedi za Atlantic Monthly ili za bilo koji drugi mjesečnik, za58Aldousa Huxleyja, Gertrudu Stein, Sinclaria Lewisa, Hemingwaya, Dos Passosa, Dreisera itd, itd... Ne čujem nikakvo zvono da zvoni u meni kad donesem te ptičice u WC. Povučem lančić i odoše u kanal. Niz Seinu pa u Atlantski ocean. Možda će za godinu dana opet izroniti — na obalama Coney Islanda ili Midland Beacha ili Miamija, s mrtvim meduzama, puževima, račićima, rabljenim prezervativima, ružičastim toaletnim papirom, jučerašnjim novostima, sutrašnjim samoubojstvima ...Nema više virenja kroz ključanice! Nema više onaniranja u mraku! Nema više javnih ispovijedi! Izvadite vrata iz dovrataka! Ja želim svijet u kojem će vaginu predstavljati živa, prava rupa, svijet koji će imati osjećaj za kosti i obrise, za sirove, osnovne boje, svijet koji će se bojati svoga životinjskog podrijetla i poštovati ga. Sit sam gledanja pičaka koje su već nadražene, maskirane, deformirane, idealizirane. Pičaka kojima se vide krajevi živaca. Ne želim gledati kako mlade djevice onaniraju u skrovitosti svojih budoara, ili grizu sebi nokte, ili čupaju kosu, ili leže na postelji punoj mrvica od kruha za cijelog jednog poglavlja. Ja želim ma-dagaskarske pogrebne stupove na kojima je životinja na životinji, a na vrhu Adam i Eva, i to Eva sa živom, pravom rupom među nogama. Ja želim her-mafrodite koji su uistinu hermafroditi, a ne opsjenji-vači koji hodaju s atrofiranim penisom ili sasuše-nom pičkom. Ja želim klasičnu čistoću u kojoj je đubre đubre, a anđeli anđeli. Bibliju a la kralj Jakov, na primjer. Ne Wycliffeovu bibliju, ni Vulgatu, ni gićku, ni hebrejsku, nego onu slavnu bibliju koja je tli jelila smrt i koja je nastala kad je engleski jezik59bio u procvatu, kad je dostajao rječnik od dvadeset tisuća riječi da se podigne spomenik za sva vremena. Biblija koja je napisana na svenska ili tegalskom jeziku, biblija za Hotentote ili Kineze, biblija koja mora krivudati kroz močvarni pijesak francuskoga jezika, nije biblija — to je krivotvorina i prijevara. Verziju kralja Jakova stvorila je rasa kostolo-maca. Ona oživljava prvobitne misterije, oživljava silovanje, ubojstvo, rodoskvrnuće, oživljava padavicu, sadizam, megalomaniju, oživljava zloduhe, anđele, zmajeve, morske nemani, oživljava vračanje, egzorcizam, zarazu, zazivanje, oživljava bratoubojstvo, kra-ljoubojstvo, ocoubojstvo, samoubojstvo, oživljava hipnotizam, anarhizam, somnambulizam, oživljava pjesmu, ples, čin, oživljava sve što je proročansko, zemaljsko, skrovito, tajnovito, oživljava moć, zlo i slavu koja je Bog. Sve izneseno na vidjelo u divovskim razmjerima i tako zasoljeno i začinjeno da će se sačuvati do idućeg ledenog doba.Klasičnu čistoću, dakle — a k vragu neka idu poštanske vlasti! Jer kako klasici mogu uopće živjeti, ako zaista i dalje žive, a ne umiru kao što mi umiremo i svi oko nas? šta ih čuva od haranja vremena ako ne sol koja je u njima? Kad čitam Petronija ili Apuleja ili Rabelaisa, kako mi se čine bliski! Onaj slani miris! Onaj zadah menažerije! Vonj konjske pišaline i lavljeg izmeta, tigrova daha i slonove kože. Bestidnost, pohota, okrutnost, dosada, domišljatost. Pravi eunusi. Pravi hermafroditi. Pravi kurči. Prave pičke. Prave gozbe! Rabelais ponovo gradi zidine Pariza ljudskim pičkama. Tri-malhion nadražuje sam sebi grlo, pobljuje sve što je bilo u njemu i valja se u vlastitim splačinama. U60amfiteatru gdje se krupan, pospan, nastran Cesar neveselo proteže, lavovi i šakali, hijene, tigrovi, tač-kasti leopardi drobe zubima prave ljudske kosti — dok se ljudi koji dolaze, mučenici i slaboumnici, penju uza zlatne stepenice vičući A1 e 1 u j a !Kad se dotaknem teme nužnika, ponovo proživljavam neke svoje ponajbolje trenutke. Dok stojim u pisoaru u Boulogneu, brežuljak St. Cloua mi je zdesna, ona je žena na prozoru iznad mene, sunce upire u mirnu riječnu vodu i ja vidim kakav sam čudni Amerikanac koji prenosi ovu mirnu spoznaju drugim Amerikancima koji će me slijediti, koji će stajati na suncu u nekom dražesnom kutku Francuske i prazniti pune mjehure. I želim im svako dobro i da ne dobiju kamence u bubrezima!Uzgred preporučujem neke druge pisoare koje dobro poznajem, gdje možda neće biti žena koje će se odozgo smiješiti, ali gdje ima kakav srušen zid, stari zvonik, pročelje neke palače, trg natkriven platnenim krovovima u bojama, pojilo za konje, zdenac, jato golubica, kiosk u kojem se prodaju knjige, tržnica povrćem ... Francuzi gotovo uvijek odabiru pravo mjesto za svoje pisoare. Pada mi na pamet

jedan u Carcassonneu, iz kojega sam se, ako sam dobro izabrao doba dana, naslađivao neusporedivim pogledom na citadelu; tako je dobro postavljen da čovjeka mora, ako nije pogružen i smućen, opet obuzeti onaj isti ponos, ono isto divljenje i strahopoštovanje, ona ista strastvena privrženost tom prizoru, koje su osjećali umorni vitez ili redovnik kad su, zastavši na podnožju brežuljka gdje sad teče ii|cka koja je sprala epidemiju, digli pogled da od-61more oči na sumornim, borbom uprljanim tornjići-ma što strše na pozadini vjetrom šibanog neba.I odmah pomišljam na jedan drugi pisoar — upravo ispred papinske palače u Avignonu. Odatle bi se mogao kamenom dobaciti do dražesnog malog trga koji, noću u proljeće, kao da je posut baršunom i čipkama, krinkama i konfetima; tako polagano teče vrijeme da čovjek čuje male rogove kako slabašno trube, prošlost klizi mimo poput duha, a onda se utaplja u potmulim udarcima gonga, koji razbijaju bezglasnu glazbu noći. Mogao bi se kamenom dobaciti do mračnog malog trga na kojem gore crvena svjetla. Tu ćete, kad zahladi pred večer, vidjeti krivudave male ulice kako bruje od poslenosti, žene u kupaćim kostimima ili košuljama kako dangube na kućnim pragovima, s cigaretom u ustima, i dozivaju prolaznike. Kad padne noć, zidovi kao da se zbiju, a iz svih onih uličica koje se slijevaju u onu klisuru poteče rulja radoznalih požudnih muškaraca koji zakrče uske ulice, koji se motaju, zalijeću besciljno tu i tamo, kao repata sperma koja traži jajašce, dok ih napokon ne progutaju razjapljene ralje bordela.Dan-danas, kad stoji u pisoaru pokraj palače, čovjek jedva da je svjestan toga drugog života. Palača stoji uspravna, hladna, nalik na grobnicu, na pustom otvorenom trgu. Nasuprot njoj je smiješna zgrada koja se zove Muzički institut. Tu one stoje gledajući jedna drugu preko praznog prostora. Nestale su pape. Nestala je muzika. Nestalo je sve šarenilo i govor slavne epohe. Da nije one male četvrti iza Instituta, tko bi mogao zamisliti kakav je nekoć bio život unutar zidina te palače? Kad je ta grob-62nica bila živa, mislim da palača nije bila odvoj'ena od onih vijugavih uličica dolje; mislim da su prljave male potleušice, sa svojim krovovima od neotesanog kamenja, dopirale do samih vrata palače. Mislim da je papa, kad je iz svoje velebne košnice izišao na sjaj sunca, u tili čas stupio u vezu sa životom oko sebe. Neki tragovi toga života još su sačuvani na freskama: život u prirodi, u lovu, u ribarenju, zabavi, život sokola i pasa i žena i sjajnih riba. Širok, katolički život sa živim plavetnilom i blistavim zelenilom, život grijeha i milosti i pokajanja, život jarkog žutila i zlaćane smeđe boje, haljina umrljanih vinom i rijeka boje lososova mesa. U onoj krasnoj sobici u kutu palače, odakle se pruža pogled na nezaboravne krovove Avignona i na porušeni most preko Rhone, u toj sobici u kojoj kažu da su pape sastavljale svoje bule, freske su još toliko svježe, toliko prirodne, toliko odišu životom da se čak i ova grobnica što je danas palača čini življa nego svijet napolju. Čovjek može lijepo zamisliti velikog crkvenog oca kako sjedi tu za svojim pisaćim stolom, s papinskom bulom pred sobom i s golemim pokalom nadohvat ruke. I čovjek može isto tako lako zamisliti zgodnu, debelu curu kako mu sjedi na koljenima, dok se dolje, u golemoj kuhinji, čitave živine peku na ražnju, a niži crkveni dostojanstvenici, dobre izjelice kakvi su bili, piju i goste se do mile volje, na miru i u sigurnosti iza velikih zidina. Bez raskola, bez cjepidlačarenja, bez šizofrenije. Kad bi došla bolest, poharala bi po kućer-ku i dvorcu, po bogatim pivnicama časnih očeva i po zloglasnim pivnicama seljaka. Kad bi se duh božji spustio na Avignon, ne bi se zaustavio kod Muzičkog63instituta preko puta; prodirao je kroz zidine, ljudsko meso, hijerarhije činova i kasti. Cvjetao je isto toliko snažno u kvartu s crvenim svjetlom koliko i gore, na brijegu. Papa nije mogao dići svoje skute i proći netaknut. Unutar zidova i izvan zidova bio je jedan život: vjera, blud i krvoproliće. Osnovne boje. Osnovne strasti. Freske kazuju tu priču. Kako su živjeli svaki dan i cio dan, govore glasnije od knjiga. Ono što su pape mrsile sebi u bradu jest jedno, a ono što su zapovjedili da se naslika na zidovima nešto je drugo. Riječi su mrtve.ANĐEO JE MOJ VODENI ŽIG!■s Crno proljećerISvrha je ovim stranicama da izlože genezu jednog remek-djela. Remek-djelo visi na zidu ispred mene; sad je suho. Bilježim ovo da zapamtim taj proces, jer vjerojatno neću nikad više stvoriti još jedno takvo djelo.Moramo se malo vratiti unatrag... Puna dva dana nosim se s nečim. Kad bi trebalo da to sažeto opišem, rekao bih da sam bio kao metak koji se zaglavio. To je gotovo savršeno tačno, jer kad sam se jutros prenuo iza sna, jedina slika koja mi je ostala bilo je moje krupno tijelo zgužvano kao kakav stari šešir.Prvoga dana borba se ne može pobliže odrediti. Ipak je toliko žestoka da paralizira čovjeka. Usti-čem šešir na glavu i idem na Renoirovu izložbu, a od Renoira idem u Louvre, a iz Louvrea idem u Rue de

Rivoli — gdje ona više ne nalikuje na Rue de Rivoli. Tu sjedim za pivom tri sata, opčinjen čudovištima što prolaze pored mene.Sutradan ujutro ustajem uvjeren da ću uraditi nešto. Obuzima me ona ugodna lagana napetost ko-|a sluti na dobro. Notes leži pokraj mene. Uzimam ga i rastreseno listam. Nanovo ga listam — ovaj put malo pažljivije. Bilješke se sastoje od zagonetnih redaka: jedna obična rečenica možda označava bor-67bu koja je trajala godinu dana. Neke retke ne mogu više ni sam odgonetnuti — o njima će se pobrinuti moji biografi. Još sam opsjednut mišlju da ću danas pisati. Samo prevrćem stranice svoga notesa da se zagrijem. Tako ja mislim. Ali dok letimično i hitro prelazim ove bilješke, događa mi se nešto kobno. Događa se to da sam se u mislima dotaknuo Tante Melije. I sad mi sav život izbija u jednom mlazu, kao gejzir koji se upravo probio kroz zemlju. Vraćam se kući s Tantom Melij om i iznenada shvaćam da je ona luda. Traži od mene mjesec. »Eno ga gore!« viče. »Eno ga gore!«Oko deset sati prije podne viče mi taj redak u lice. Od toga trenutka — sve do četiri sata jutros — u rukama sam nevidljivih sila. Odlažem pisaći stroj i počinjem bilježiti ono što mi se diktira. Stranice i stranice bilježaka, a za svaku zgodu sam upozoren gdje ću naći kontekst. Sve fascikle u kojima su mi raspoređeni rukopisi istresao sam na pod. Ležim na podu s olovkom u ruci i grozničavo unosim bilješke za svoje djelo. To traje i traje. Radostan sam, ali u isto vrijeme i zabrinut. Ako se ovako nastavi, mogao bih prokrvariti.Oko tri sata odlučim da otkažem poslušnost. Izići ću i nešto pojesti. Možda će to prestati poslije ručka. Vozim se biciklom ne bi li mi se krv povukla iz glave. Ne nosim notes sa sobom — namjerno. Ako opet počne diktiranje, tant pis.1 Izišao sam da ručam!U tri sata možete dobiti samo hladnu zakusku. Naručujem hladno pile s majonezom. Stoji nešto1 Vrlo važno. (Prev.) 68više nego što obično trošim, ali baš zato to i naručujem. I, nakon kratke raspre, naručujem teški burgundac mjesto uobičajenog v i n ordinaire.1 Nadam se da će me sve to rastresti. Vino bi me moralo malo uspavati.Pijem već drugu bocu, a stolnjak je išaran bilješkama. Glava mi je izvanredno laka. Naručujem sir i grožđe i kolače. Pravo je čudo kakav imam tek! Pa ipak, ne znam zašto, čini mi se da jelo ne ide u moj želudac; kao da netko drugi sve ovo jede mjesto mene. Pa dobro, bar ću j a morati platiti! To je neoboriva činjenica... Plaćam i odlazim opet na kotaču. Svraćam u jednu kavanu na crnu kavu. Nikako ne mogu stati objema nogama na čvrsto tlo. Netko mi neprestano diktira — ne obazirući se na rnoje zdravlje.Kažem vam, cijeli mi dan tako prolazi. Odavno sam se već predao. U redu, kažem u sebi. Ako su danas na redu ideje, neka budu ideje. P r i n-cesse, a vos ordres.2 I ja dalje robujem kao da je to upravo ono što sam želio.Poslije ručka sam potpuno iscrpljen. Ideje me još preplavljuju, ali sam toliko malaksao da sad mogu leći i ostaviti ih neka me taru kao električna masaža. Napokon sam toliko slab da mogu uzeti knjigu i otpočinuti. To je stari broj nekog časopisa. 1 u ću naći mir. Na moje veliko čudo, otvorio sam '.tranicu na kojoj piše: »Goethe i njegov demon«. Olovka mi je opet u ruci, rub stranice je ispunjen bilješkama. Ponoć je. Razdragan sam. Diktiranje je prestalo. Opet sam slobodan čovjek, lako sam vra-1 Običnog vina. (Prev.)2 Na vašu zapovijed, princezo. (Prev.)69ški sretan da se pitam ne bih li se malo provozao prije negoli sjednem da pišem. Bicikl mi je u sobi. Prljav je. Bicikl, mislim. Uzimam krpu i počinjem ga čistiti. Čistim mu svaku žbicu, nauljujem ga temeljito, laštim mu blatobran. Kao da je nov. Provest ću se kroz Bulonjsku šumu ...Dok perem ruke, iznenada me presiječe bol u želucu. Gladan sam, eto šta je. E pa, sad kad je diktiranje prestalo, mogu raditi šta me je volja. Ot-čepim jednu bocu, odrežem komadinu kruha, zagrizem u kobasicu. Kobasica je puna češnjaka. Izvrsno. U Bulonjskoj šumi ne osjeća se zadah od češnjaka. Još malo vina. Još jedan komad kruha. Ovaj put jedem ja, o tom nema dvojbe. Ostale sam obroke potratio. Vino i češnjak miješaju se i mirišu. Pomalo podrigujem.Sjedam na trenutak da popušim cigaretu. Nadohvat ruke mi je neki pamflet, u obliku kvadrata od oko osam centimetara. Zove se »Umjetnost i ludilo«. Vožnja otpada. Uostalom, suviše je kasno da pišem. Sviće mi da ono što ja uistinu želim jest da naslikam jednu sliku. Godine 1927. ili 1928. spremao sam se da postanem slikar. Od vremena do vremena, na mahove, napravim po koji akvarel. To ti tako dođe: osjetiš da bi napravio akvarel pa ga napraviš. U ludnici slikaju kao ludi. Slikaju stolice, zidove, stolove, gole krevete ... začudna plodnost! Kad bismo mi zasukali rukave i latili se posla kao ti idioti, šta sve ne bismo postigli do kraja života!Ilustracija koja je preda mnom, a koju je napravio neki bolesnik u Charentonu, ima jednu veoma lijepu osobinu. Vidim momka i djevojku kako kleče jedno do drugoga, a u rukama drže veliku

70bravu. Mjesto penisa i vagine umjetnik im je dao ključeve, veoma velike ključeve koji su jedan u drugom. I u bravi je jedan velik ključ. Oni su sretni i pomalo rastreseni... Na 85. strani ima jedan pejzaž. Potpuno je nalik na jednu sliku Hilairea Hilera. Zapravo je bolji od bilo koje Hilerove slike. Jedina mu je neobična značajka da su u prvom planu tri minijaturna deformirana čovjeka. Nisu jako deformirani — naprosto kao da su preteški za svoje noge. Ostatak platna je toliko dobar da bi čovjek morao doista biti suviše probirljiv da bi ga to smetalo. Osim toga, je li svijet toliko savršen da nigdje nema tri čovjeka koji su preteški za svoje noge? Meni se čini da umobolnici imaju također pravo na svoju viziju.Jedva čekam da se prihvatim posla. Ipak, nisam nacistu s idejama. Diktiranje je prestalo. Pomalo sam sklon da kopiram jednu od ovih ilustracija. Ali me opet malo sram pred samim sobom — kopirati djelo jednog luđaka najgora je vrst plagijata.E pa, da počnem! To je važno. Da počnem s jednim konjem! Pred oči mi nejasno izlaze etruščanski konji koje sam vidio u Louvreu. (Nota bene: u svim velikim umjetničkim razdobljima konj je bio veoma blizak čovjeku!) Počinjem crtati. Počinjem, dakako, od onoga dijela životinje koji je najlakše nacrtati — od konjske guzice. Mali otvor za rep koji se može poslije utaći. Tek što sam počeo crtati trup, primjećujem da je odviše izdužen. Zapamti da crtaš konja, i ne jetrenicu! Nekako nejasno, nejasno mi se čini il.t su neki od onih jonskih konja koje sam vidio n.i crnim vazama imali izdužene trupove; a noge su71im počinjale u tijelu, ocrtane tankom ukrasnom crtom koju možete gledati ili ne gledati, prema svojim anatomskim instinktima. Imajući to na umu, odlučio sam se za jednog jonskog konja. Ali sad nastaju nove teškoće. To su noge. Oblik konjske noge dovodi vas u nedoumicu kad se morate osloniti samo na svoje sjećanje. Ja se prisjećam otprilike samo onoga ispod putišta, to će reći kopita. Staviti meso na kopito škakljiv je zadatak, izvanredno škakljiv. Da noge prirodno srastu s tijelom, a ne kao da su nalijepljene. Moj konj ima već pet nogu: najlakše je sad pretvoriti jednu nogu u phallus erectus. Rečeno, učinjeno. I sad stoji baš kao figurica od terakote iz šestog stoljeća prije naše ere. Rep mu još nisam utaknuo, ali sam mu ostavio otvor upravo iznad šupka. Rep se uvijek može lako utaći. Najvažnije je da oživi, da se kao propinje. Zato mu savijam prednje noge. Jedan mu je dio u pokretu, a ostatak stoji kao panj. S izvjesnom vrstom repa mogao bih ga pretvoriti u krasnog klokana.Dok sam eksperimentirao s nogama, trbuh mu se raspao. Krpam ga kako najbolje znam i umijem — dok nije postao nalik na mrežu za spavanje. Neka ostane kako jest. Ako ne bude nalikovao na konja kad završim, uvijek ga mogu pretvoriti u mrežu za spavanje. (Nisu li ljudi spavali u konjskom' trbuhu na jednoj od onih vaza koje sam vidio?)Nitko tko nije pomno proučio konjsku glavu ne može uopće zamisliti kako ju je teško nacrtati. Da bude glava a ne zobnica. Umetnuti oči a da se konj ne smije. Sačuvati konjski izraz, a ne da postane ljudski. U ovom trenutku, otvoreno priznajem, dokraja mi se zgadilo moje umijeće. Najradije bih sve72izbrisao i počeo iznova. Ali ne trpim gumice. Radije bih prometnuo konja u dinamo ili u velik klavir, nego izbrisao sav svoj trud.Zatvaram oči i veoma mirno nastojim predočiti sebi konja. Gladim mu rukama grivu i plećke i bokove. Sve mi se čini da se veoma dobro sjećam kako se konj osjeća, napose kako zadršće kad mu do-dijava neka muha. I onaj topli, grčeviti dodir žila. (U Chuli Visti sam nekoć čistio magarce češagi-jom prije nego što bismo krenuli u polje. Mislim si ja — kad bih samo mogao napraviti magarca od njega, to bi bilo nešto!)I tako počinjem iznova — ovaj put od grive. E sad, konjska griva je nešto sasvim različito od svinjskog repa ili pletenica morske vile. Chirico slika divne grive na konjima. Isto tako i Valentine Prax. Griva je zbilja nešto posebno, kažem vam — nije to tek trajna ondulacija. Ona mora kriti ocean u sebi i mnogo mitologije. Ono što tvori kosu i zube i nokte nije ono isto što tvori konjsku grivu. To je nešto zasebno ... Međutim, kad zapadnem u ovakvu nepriliku, ja znam da se mogu izvući iz nje poslije, kad dođe vrijeme da se stavlja boja. Crtež je tek opravdanje za boju. Boja je tokata; crtež pripada idejnom području. (Michelangelo je imao pravo što je prezirao da Vincija. Je li išta grozomornije i mučni je ideacijski od »Posljednje večere«? Je li ista pretencioznije od »Mone Liže«?)Kao što rekoh, malo boje će unijeti život u giivu. Trbuh, vidim, nije još u potpunom redu. Dobro. Gdje je ispupćen, tu će biti udubljen i obratno, l'.vo najednom moj konj galopira, iz nozdrva mu bije vatra. Ali sa dva oka još izgleda malko bedasto, mal-73ko odviše ljudski. Ergo, izbriši mu jedno oko! Izvrsno. Sve je više i više nalik na konja. Nekako je postao i zgodan — kao Charley Chase1 iz filmova ...Da bi ostao unutar vrste koju predstavlja, napokon odlučim da mu dadem pruge. Ideja je u tome što ga

mogu, ako ne izgubi svoju obijest, pretvoriti u zebru. I tako ubacujem pruge. Sada, sto mu gromova, kao da je od kartona. Pruge su ga izravnale, prilijepile za papir. Pa dobro, ako opet zažmurim, morao bih se prisjetiti konja na Cinzanu — i on ima pruge, i to lijepe pruge. Možda ne bi bilo zgorega da siđem da popijem jedan aperitif i pogledam Cinzano. Prekasno je za aperitife. Možda ću ipak malo plagirati. Ako neki luđak zna nacrtati čovjeka na biciklu, onda zna nacrtati i konja.Zanimljivo - našao sam bogove i božice, vragove, šišmiše, šivaće strojeve, cvjetnjake, rijeke, mostove, brave i ključeve, padavičare, ljesove, kosture — ali, bogamu, ni jednog jedinog konja! Ako je luđak koji je sastavio ovu brošuru htio iznijeti jedno uistinu duboko zapažanje, onda je morao napomenuti nešto o ovom čudnom propustu. Kad nedostaje konj, onda nešto iz korijena ne valja! Ljudska umjetnost i konj ne mogu jedno bez drugoga. Nije dovoljno natuknuti da su simbolisti i imažisti bili, ili da jesu, malo detraques.2 Mi želimo saznati, iz jedne studije o ludilu, šta se dogodilo s konjem!Još se jednom vraćam pejzažu na 85. strani. Kompozicija je izvrsna, unatoč geometrijskoj kru-1 Glumac koji je igrao ljepotane u doba nijemog filma. (Prev.)2 Umno poremećeni. (Prev.)74tosti. (Umobolnici su strahovito opsjednuti logikom i redom, kao i Francuzi.) Sad imam odakle da počnem: brda, mostovi, terase, drveće... Jedna je od velikih vrlina umjetnosti umobolnika da je most uvijek most, a kuća kuća. Tri čovječuljka koji se podupiru štapovima u prvom planu nisu prijeko potrebni kompoziciji, pogotovo kad ja već imam jonskog konja koji zauzima prilično mjesta. Tražim pozadinu u koju bih mogao staviti konja, a nešto veoma budi čežnju i radoznalost na ovom pejzažu s njegovim nazupčenim ogradama i obroncima nalik na glave šećera, i s kućama koje imaju toliko prozora kao da se stanovnici užasno boje gušenja. Veoma podsjeća na početke slikanja pejzaža — pa ipak je apsolutno izvan svih određenih razdoblja. Rekao bih otprilike da leži u predjelu između Giotta i Santosa Dumonta — s jedva primjetnim nagovještajem posttehničke ulice koja treba da dođe. A sad, & ovim pred sobom kao vodičem, prikupljam hrabrost. Allons-y!1Upravo ispod konjske guzice, gdje počinju i završavaju sapi i gdje bi Salvador Dali najvjerojatnije stavio naslonjač Louis XV ili satnu oprugu, ja počinjem crtati slobodnim i laganim potezima slamni šešir, polucilindar. Pod šešir stavljam glavu — nemarno, jer su mi ideje široke i dalekosežne. Gdje mi god zapne ruka, učinim nešto slijedeći zavodljiva skretanja linije. Na taj način uzimam golemi phallus erectus, koji je prije bio peta noga, i savijajući pretvaram ga u mušku ruku — tako! Sad nuam muškarca s velikim slamnim šeširom na gla-1 Hajdemo! (Prev.)75vi koji škaklja konja po krstima. Izvrsno! Izvrsno i šik! Bude li se činilo pomalo groteskno, pomalo u neskladu s pseudosrednjovjekovnim karakterom izvorne kompozicije, mogu to uvijek pripisati umnoj poremećenosti foua koji me nadahnuo. (Tu se, prvi put, u mene uvlači sumnja da ni sa mnom možda nije sve u redu! Ali na 366. strani piše: » E n f i n, pour Matisse, le sentiment de l'objet peut s'exprimer avec toute licence, sans direction intelectuelle ou exactitude visuelle: c'est l'origine de l'expressio n.1« Da nastavimo ... Pošto sam se pomučio s čovjekovim nogama, rješavam problem tako da mu donju polovicu tijela stavljam iza ograde. Naslonio se na ogradu, po svoj prilici sanjari, a u isto vrijeme škaklja konja po rebrima. (Duž rijeka u Francuskoj često ćete naići na ljude koji, naslonjeni na ogradu, sanjare — osobito pošto su ispustili cijelu mješinu urina.)Da bih skratio sebi muke i da bih vidio koliko će mi mjesta ostati, ubacujem mnoštvo smionih dijagonalnih pruga ili dasaka, za kolnik na mostu. To mi neutralizira bar trećinu slike, što se tiče kompozicije. Sad dolaze na red terase, obronci, tri stabla, brda kojima su vrhovi pokriveni snijegom, kuće i svi prozori koji im pripadaju. To je kao sastavljanje slika od izrezanih dijelova. Gdje god neku stijenu ne mogu završiti kako treba, napravim od nje stranu jedne kuće ili krov druge kuće koja je skrivena. Malo-pomalo se probijam prema vrhu slikeNapokon, što se tiče Matissea, osjećanje predmeta može se izraziti potpuno slobodno, bez ravnanja razuma ili vi-zuelne tačnosti: to je porijeiklo izraza. (Prev.)76gdje okvir, na sreću, sve presijeca. Treba još ubaciti drveće — i brda.E sad, drveće je opet veoma škakljiva stvar. Naslikati drvo, a ne buket! Premda umećem račvastu munju u krošnju, da nagovijestim građu, ne valja. Onda nekoliko prozračnih oblaka da bih se oslobodio jednog dijela nepotrebnih krošanja. (Uvijek ćete najlakše pojednostavniti problem tako da ga uklonite.) Ali oblaci nalikuju na komade svilena papira koje je vjetar odnio s vjenčanih buketa. Oblak je tako lagan, lakši od bilo čega, a ipak nije svilen papir. Sve što ima oblik ima nevidljivu supstanciju. Michelangelo ju je tražio do kraja života — u mramoru, u stihovima, u ljubavi, u graditeljstvu, u zločinu, u Bogu... (Strana 390: »Si 1'artiste poursuit la creation authentique, son souci est ailleurs que sur l'objet, qui peut etre sacrifie et soumis aux necessites de l'invention.«)'

Prilazim brdu — kao Muhamed. Sad već pomalo shvaćam smisao oslobađanja. Brdo! šta je brdo? Gomila blata koja se nikad ne istroši, bar ne u historijskom vremenu. Brdo je odviše lako. Hoću vulkan. Hoću razlog zbog kojeg moj konj frkće i pro-pinje se. Logiku, logiku! »Le fou montre un souci constant de logique!« (Les Fran-cais aussi.)2 E pa, ja nisam un fou, pogotovo nisam francuski fou: mogu dopustiti sebi neku slobodu, osobito prema djelu jednog slaboumnika.I1 Ako umjetnik teži za istinskim stvaranjem, on se ne brine za objekt kojd se može žrtvovati i podvrći potrebama invencije. (Prev.)2 »Luđak neprestano očituje brigu za logiku.« (Francuzi isto tako.) (Prev.)77Stoga najprije crtam krater i napredujem nadolje, prema podnožju brda, da ga spojim s konstrukcijom mosta i krovovima kuća dolje. Od grešaka pravim ra-sjeline u padini brda — da prikazem štetu koju je počinio vulkan. To je aktivan vulkan i padine mu pucaju.Sad kad sam sasvim gotov, dobio sam košulju. Upravo košulju! Razaznajem ovratnik i rukave. Nedostaje joj samo etiketa Rogersa Peeta i broj 40 ili koji već imate... Nešto se, međutim, ističe besprijekorno jasno i čisto, a to je most. Čudno, ali ako znate nacrtati jedan luk, most niče sam od sebe. Samo inženjer može upropastiti most.Samo što nije gotovo, što se tiče crteža. Sve ra-sparene dijelove na dnu povezujem u grobljanska vrata. A u gornjem lijevom kutu, gdje je rupa koja je ostala od vulkana, crtam anđela. To je predmet originalne prirode, posve proizvoljan dodatak i izvanredno simboličan, žalostan je taj anđeo usukana trbuha, a krila mu poduprta rebrima kišobrana. Kao da nije pao iz cadrea1 mojih ideja, pa tajanstveno lebdi povrh plahog jonskog konja kojeg je čovjek sad izgubio.Jeste li ikad sjedili u željezničkoj stanici i gledali kako ljudi krate sebi vrijeme? Ne sjede li pomalo kao pokunjeni anđeli — sa svojim ravnim stopalima i usukanim trbusima? Tih vječitih pet minuta u kojima su osuđeni da budu sami sa sobom — nemaju li u krilima rebra kišobrana?Svi su anđeli u vjerskoj umjetnosti lažni. Ako želite vidjeti anđele, morate poći u Grand Central1 Okvira. (Prev.) 78Depot ili na Gare St. Lazare. Osobito na Gare St. Lazare — Salle des Pas Perdus.1Moja je teorija u slikanju da treba što prije završiti crtež pa nabacati boje. Uostalom, ja sam ko-lorist, a nisam teretni konj. Alors,2 napolje s tubama!Počinjem slikati zid jedne kuće sirovom um-brom. Nije baš efektno. Stavljam pozamašan namaz grimiznog alizarina na susjedni zid. Malo odviše zgodno, odviše talijanski. Sve u svemu, nisam počeo bogzna kako bojama. Na slici je neka kišna atmosfera koja ponešto podsjeća na Utrilla. Ja ne volim Utrillovu mirnu slaboumnost, ni njegove kišne dane, ni njegove ulice iz predgrađa. Ne volim ni način na koji vam njegove žene pokazuju stražnjice ... Vadim nož za kruh. Zašto ne bih pokušao debelim namazima? Dok istiskujem izdašan izbor boja, spopada me poriv da dodam kompoziciji gondolu. Umećem je pod sam most pa se automatski našla u vodi.A sad najednom znam odakle gondola. Neki dan sam među Renoirima vidio prizor iz Venecije i neizbježnu gondolu, naravno. Elem, ono što me privuklo, prilično slabo, bilo je da je čovjek koji je sjedio u gondoli bio posve izrazito čovjek, mada je bio tek crna pjega koja se jedva razlikovala od svih ostalih pjega koje su tvorile svjetlo, uzburkano more, ru-ševne palače, jedrenjake itd. Bio je tek pjega u toj žarkoj kombinaciji boja — pa ipak je bio izrazito čovjek. Čak ste mogli razabrati da je Francuz i da1 Predvorje željezničke stanice St. Lazare u Parizu. (Prev.)2 Dakle. (Prev.)79dijagonalnih mosnica napravio bih ljestve. Ali moje bezumlje poprima oblik podmetanja požara. Palim sve kuće — najprije karminom, zatim cinoberom i najposlije krvavom smjesom svih triju boja. Ovaj je dio slike jasan i presudan: ovo je potpuna propast.Posljedica je mog paleža da sam opržio konju leđa. Sad nije više ni konj ni zebra. Postao je zmaj što guta vatru. A gdje je nekad bilo mjesto repu, sad se nalazi hrpa praskalica, a s hrpom praskalica pod guzicom ne može čak ni jonski konj sačuvati dostojanstvo. Mogao bih, naravno, nastaviti i napraviti pravog zmaja; ali mi ovo preobraćanje i krpanje ide već na živce. Ako se počne s konjem, treba da ostane konj — ili ga sasvim odstraniti. Kad se jednom počnete baktati anatomijom jedne životinje, možete proći sav filogenetski proces.Gustom mutnom zelenom bojom i indigom premazujem konja. U mom je duhu, dakako, on još tu. Ljudi će možda gledati ovaj tamni predmet i misliti — kako čudno! Kako neobično! Ali j a znam da je to u osnovi konj. U osnovi svega je neka životinja: to je naša najveća opsesija. Kad vidim ljudske stvorove kako se propinju prema svjetlu poput uvelih suncokreta, kažem sam sebi: »Propinjite se, gadovi, i pravite se da jeste šta god hoćete, ali ste u osnovi kornjače ili morska prasad.« Grčka je ludovala za konjima, a da su bili toliko mudri pa da su ostali polukonji, mjesto da izigravaju Titana — e pa, možda

bismo bili pošteđeni mnogih mitoloških muka.Kad si instinktivan akvarelist, sve se događa po božjoj volji. Tako, ako treba da naslikaš grobljanska vrata svijetlim gumigutom, naslikaš ihIi ne ropćeš. Nije važno što su odviše živopisna za tako neveseo ulaz. Možda postoji neko nepoznato opravdanje. I zbilja, kad slikam tom sjajnom tekućom žutom bojom, tom žutom bojom koja je meni naljljepša od svih žutih boja (još žuća nego ušće Jangce Kjanga), ja se sav topim, topim. Zauvijek je zbrisano nešto sumorno, otužno, teško. Ne bih se začudio kad bi to bilo groblje u Cypress Hillsu pored kojeg sam tolike godine prolazio obuzet gađenjem i jadom, koje sam gledao odozgo s nadzemne željeznice na zavoju, na koje sam pljuvao s platforme vagona. Ili groblje St. Johna s onim blesavim olovnim anđelima, gdje sam radio kao grobar. Ili groblje na Mont-parnasseu koje zimi izgleda kao da je doživjelo šok. Groblja, groblja... Bogami, ja neću da budem pokopan na groblju. Neću da kakvi slaboumnici stoje nada mnom sa škropilom i hine žalost. Neću!Dok su mi te misli prolazile glavom, nesvjesno sam razmazivao drveće i terase suhim kistom. Drveće sad blista kao kakav oklop, grane su optočene srebrom i tirkiznim kopčama. Da mi je pri ruci raspelo, mogao bih obasuti tjelesa mučenika ožiljcima od kozica nalik na dragulje. Na zidu preda mnom visi prizor iz abesinske divljine. Kristovo raspeto tijelo leži na podu puno ožiljaka od kozica; krvoločni Židovi — crni, abesinski Židovi — udaraju ga željeznim kolutima. Na licima im je izvanredno nesmiljen, radostan izraz. Kupio sam tu sliku zbog ožiljaka od kozica, ali tada nisam znao zašto. Tek sam sad otkrio razlog. Tek se sad sjećam neke slike koja je visila iznad jedne vinare u Boweryju i koja je nosila naslov »Smrt na stjenicama«. Slučajno sam se upravo vraćao od ne-83li Ikog luđaka, iz profesionalnog posjeta koji nije bio baš neugodan. Sredina je poslijepodneva i prljavo grlo Boweryja guši se od grumenja sluzi. Upravo ispod Cooperova trga izvalila se tri klipana pokraj ulične svjetiljke, a 1 a Breughel. Zabavište pod arkadama u punom je pogonu. Avetinjska, nezemaljska pjesma diže se s ulica, kao da se čovjek s mesarskim nožem bori s delirijumom tremensom. A ondje, iznad naherenih vrata vinare, visi ta slika koja se zove »Smrt na stjenicama«. Gola žena dugačke svijetloplave kose leži na postelji i češe se. Postelja lebdi u zraku, a oko nje pleše čovjek sa štrcaljkom od zove. On ima isti onakav slaboumnič-ki izraz na licu kao oni Židovi sa željeznim kolutima. Slika je istačkana od ožiljaka kozica — da se prikaže ona kozmopolitska krvopija bez krila, plosnata stjenica crvenkastosmeđe boje i odvratnog mirisa koja zagađuje kuće i krevete i poznata je pod užasnim imenom Cimex Lectularius.I evo me sada kako suhim kistom stavljam stigme na ona tri stabla. Oblaci su pokriveni stjenicama, vulkan riga stjenice; stjenice gmižu niz strme kred-ne stijene i utapljaju se u rijeci. Ja sam kao onaj mladi doseljenik na prvom katu iz pjesme svejedno kojeg Ivano vica, koji se bacaka na oprugama kreveta, koga muči bijeda gladničkog, promašenog života i koji očajava zbog sve one ljepote koja mu je nedohvatna. Kao da mi je cijeli život umotan u onaj prljavi rupčić, Bowery, kojim sam prolazio dan na dan, od godine do godine — doza kozica čiji se ožiljci nikad ne izgube. Ako sam tada imao kakvo ime, ono je bilo Cimex Lectularius. Ako sam imao dom,84on je bio trombon s povlačkom. Ako sam imao kakvu strast, ona je bila da se pošteno operem.Obuzet bijesom, uzimam kist, umačem ga u sve boje za redom i počinjem premazivati grobljanska vrata. Premazujem ih i premazujem dok donja polovica slike nije postala debela kao čokolada, dok slika zaista ne miriše na pigment. A kad sam je potpuno upropastio, sjedim i tupo uživam vrteći palcima.A onda me najednom obuzima pravo nadahnuće. Odnosim sliku do slivnika i, namočivši je dobrano, stružem je četkicom za nokte. Stružem je i stružem, a onda je okrećem naopako i puštam da se boje zgusnu. Onda je, onako natenane, natenane, izravnavam na stolu. To je remek-djelo, kad vam kažem! Proučavam ga već tri sata.Možda ćete reći da je to puka slučajnost, to remek-djelo, i imate pravo! Ali je isto tako puka slučajnost i Dvadeset treći psalam. Svako je rođenje čudesno — i nadahnuto. Ovo što je sad preda mnom posljedica je nebrojenih pogrešaka, odstupanja, brisanja, dvoumljenja; isto je tako i posljedica pouzdanja. Vi biste htjeli odati priznanje četkici za nokte i vodi. Odajte samo — izvolite! Odajte priznanje svemu i svakome. Odajte priznanje Danteu, odajte priznanje Spinozi, odajte priznanje Hieronymusu Boschu. Odajte priznanje »Societeu Anonymeu u gotovom i na dugovanje«. Unesite u poslovni dnevnik: Tante Meli a. Tako. Napravite bilancu. Manjka vam jedna para, a? Kad biste mogli izvaditi jednu paru iz džepa i uskladiti knjige, učinili biste tako. Ali vi nemate više posla s pravim parama. Nema takva stroja koji bi mogao izmisliti, krivotvoriti tu85

paru koja ne postoji. Svijet valjanosti i krivotvorenja je za nama. Od opipljivoga smo stvorili neopipljivo.Kad budete mogli napraviti potpunu bilancu, nećete više imati slike. Sad imate nešto neopipljivo, slučajnost, i sjedite svu noć pred otvorenom glavnom knjigom i razbijate sebi glavu. Dobili ste na kraju predznak minus. Svi živi, zanimljivi podaci označeni su minusom. Kad nađete ekvivalent plus, nemate — ništa. Imate ono nešto imaginarno, trenutačno što se naziva »bilanca«. Bilanca nikad ne postoji. To je zavaravanje, kao zaustavljanje sata ili kao sklapanje primirja. Pravite bilancu da biste dodali neku hipotetičnu težinu, da biste stvorili neki razlog svom postojanju.Ja nisam nikad mogao napraviti bilancu. Meni je uvijek nešto minus. Zato imam razloga da idem dalje. Ja stavljam sav svoj život u bilancu tako da od svega ne može biti ništa. Da biste došli do ničega, morate računati na beskraj brojaka. To je baš ono: u živoj je jednadžbi znak za mene neizmjerno. Da ne biste nikamo došli, morate proći sve poznate svjetove: morate biti svagdje da ne biste bili nigdje. Da biste dobili nered, morate uništiti svaki oblik reda. Da biste poludjeli, morate imati silnu zalihu duševnog zdravlja. Svi luđaci čija su me djola nadahnula imali su zrno hladne pameti. Nisu me ničemu naučili — jer su zaključni računi koje su nam namrli krivotvoreni. Njihovi proračuni nemaju nikakva smisla za mene — zato što su brojke izmijenjene. Krasne glavne knjige pozlaćena obreza koje su nam predali, onako su odbojno lijepe kao biljke kojima se noću ubrzava sazrijevanje.86Moje remek-djelo! Ono je kao iver pod noktom. Pitam vas, dok ga sad gledate, vidite li u njemu jezera iza Urala? Vidite li ludoga Kočeja kako održava ravnotežu papirnim suncobranom? Vidite li Tra-janov slavoluk kako izranja iz dima Azije? Vidite li pingvine kako se raskravljuju na Himalaji? Vidite li Indijance Krikove i Seminole kako se šunjaju kroz grobljanska vrata? Vidite li fresku s Gornjeg Nila koja prikazuje guske kako lete, šišmiše i pti-čarnike? Vidite li one krasne jabuke na balčacima križarskih mačeva i slinu koja ih je isprala? Vidite li vigvame kako rigaju vatru? Vidite li alkalijske slivnike i kosti mula i svjetlucavi boraks? Vidite li grob Beleazarov ili gula koji ga pljačka? Vidite li nova ušća koja će Colorado stvoriti? Vidite li morske zvijezde kako leže na leđima, a podupiru ih molekule? Vidite li Aleksandrove oči podljevene krvlju, ili bol koja je tome kriva? Vidite li crnilo kojim se hrane pogrdni spisi?Ne, bojim se da ne vidite! Vi vidite samo nuj-nog plavog anđela koji se smrzao pokraj ledenjaka. Ne vidite čak ni kišobranska rebra, jer niste vični da tražite kišobranska rebra. Ali vidite jednog anđela i vidite konjsku guzicu. I možete ih zadržati: oni su za vas! Sad više nema na anđelu ožiljaka od kozica — samo hladno plavo svjetlo od reflektora, na kojem se ističu njegov usukani trbuh i ravna stopala. Anđeo je tu da vas odvede u nebo gdje je sve plus, a ništa minus. Anđeo je tu kao vodeni žig, jamstvo vašeg besprijekornog vida. Anđeo nema guše; umjetnik ima gušu. Anđeo je tu da vam metne persunova lišća u omlet, da vam sta-87vi djetelinu u zapučak. Ja bih mogao sastrugati mitologiju iz konjske grive; mogao bih sastrugati žutu boju iz Jangce Kjanga; mogao bih sastrugati datum s čovjeka u gondoli; mogao bih sastrugati oblake i svileni papir u koji su bili umotani buketi od račvastih munja... Ali anđela ne mogu sastrugati. Anđeo je moj vodeni žig.I1 IKROJAČKA RADIONICAJA IMAM MOTO UVIJEK SAMO VESELO I VEDRO!IDan je obično počinjao ovako: »Zamoli toga i toga nešto malo na račun, ali pazi da ga ne uvrijediš!« Bili su osjetljivi gadovi sve te stare prdonje kojima smo ugađali. To je bilo dovoljno da natjera bilo koga da pije. Bili smo baš nasuprot Olcottu, krojači s Pete avenije iako nismo bili na Aveniji. Dioničko društvo oca i sina, a majka je držala pare.Ujutro, oko osam sati, hitra intelektualna šetnja od Delanceyjeve ulice i Boweryja sve do ispod Waldorfa. Ma koliko da sam brzo hodao, stari je Bendix redovito stizao prije mene i dizao vatru na krojitelja, jer ni jedan od dva gazde nije još bio na poslu. Kako to da nismo nikad mogli stići prije toga starog tupana Bendixa? On nije imao nikakva drugog posla, taj Bendix, nego da trčkara od krojača do košuljara, od košuljara do draguljara; prsteni su mu bili ili odviše široki ili odviše tijesni, sat mu je ili dvadeset pet sekundi kasnio ili trideset tri sekunde išao naprijed. Dizao je vatru na svakoga uključujući tu i obiteljskog liječnika, zato što mu ovaj nije znao istjerati kamence iz bubrega. Kad bismo mu u kolovozu sašili sako, u listopadu bi mu bio preširok ili preuzak. Kad ne bi mogao naći nikakve druge zamjerke, okrenuo bi glavu nadesno radi91užitka da se izdere na šivača hlača zato što nj'emu, H. W. Bendixu, davi jaja. Nezgodan čovjek. Uvredljiv, ćudljiv, nepošten, nestalan, škrt, hirovit, pako-stan. Kad se sad osvrnem na sve to i vidim staroga kako sjeda za stol šireći pijani zadah oko sebe i govoreći u božju mater, zašto se nitko ne

smije, zašto ste svi tako ozbiljni, žalim ga i žalim sve krojače koji moraju bogatašima lizati guzice. Da nije bilo Olcottova bifea preko puta i ispičutura koje je ondje nalazio, bogzna šta bi bilo od staroga. Svakako da nije nailazio na razumijevanje kod kuće. Moja majka nije imala ni pojma šta znači lizati bogatašima stražnjice. Jedino je znala povazdan kukati i jadikovati, a zbog njena je kukanja i jadikovanja stari i bazdio po piću" i valjušci se svagda ohladjeli. Tako nas je vraški raz-draživala svojom zabrinutošću da smo se gušili vlastitom pljuvačkom, moj brat i ja. Brat mi je bio be-nast i išao je starom još više na živce nego H. W. Bendix svojim »Pastor taj i taj putuje u Evropu ... Pastor taj i taj otvorit će kuglanu« itd. »Pastor taj i taj je glupan«, rekao bi stari, »a zašto valjušci nisu vrući?«Bila su tri Bendixa — H. W., onaj čangrizavi, A. F., koga je stari nazivao u glavnoj knjizi Alber-tom, i R. N., koji nije nikad dolazio u radionicu zato što su mu noge bile odrezane, ali ga ta okolnost nije priječila da iznosi hlače u određenom roku.! R. N-a. nisam nikad vidio. On je bio stavka u glavnoj knjizi, o kojoj je krojitelj Bunchek govorio sa žarom, jer se uvijek našlo malo rakije kad bi došlo vrijeme da se probaju nove hlače. Ta tri brata bila su smrtni neprijatelji jedan drugom; nisu nikad92spominjali jedan drugoga pred nama. Kad bi Albert, koji je bio malo ćaknut i koji je patio od tačkastih prsluka, slučajno opazio žaket kako visi na vješalici, a na njemu cedulja na kojoj je pisalo zelenom tintom H. W. Bendix i datum probe, jedva bi čujno zagunđao i rekao: »Danas kao da je proljeće, a?« Nije se smjelo vjerovati da postoji čovjek koji se zove H. W. Bendix, iako je svima i svakome bilo jasno da mi ne šijemo odijela za duhove.Od te trojice braće najviše mi se sviđao Albert. On je bio doživio ono zrelo doba kad su kosti krhke kao staklo. Kičma mu se bila sama savila od starosti, kao da se spremala da se sklupči i vrati u majčinu utrobu. Uvijek se znalo po galami u liftu da Albert dolazi — po silnoj grdnji i zapomaganju, a onda masnoj napojnici ako bi se pod lifta potpuno izravnao s podom naše krojačke radionice. Ako se lift nije mogao namjestiti tako da razlika između podova bude manja od jednog centimetra, nije bilo napojnice i Albert bi, sa svojim krhkim kostima i povijenom kičmom, imao grdne muke da izabere prava puceta za svoj tačkasti prsluk, za svoj najnoviji tačkasti prsluk. (Kad je Albert umro, ja sam naslijedio sve njegove prsluke — nosio sam ih sve do kraja rata.) Ako bi se dogodilo, kao što se katkad događalo, da je stari otišao preko puta da nešto gunce, a Albert došao, onda bi se nekako cijeli dan poremetio. Sjećam se razdoblja kad je Albert bio toliko ljut na staroga da nije dolazio po tri dana; dotle su puceta za prsluke ležala naokolo po karticama i govorilo se jedino o pucetima za prsluke, o pucetima za prsluke, kao da sam prsluk i nije bio važan, već samo puceta. Kasnije, kad se Albert već93užitka da se izdere na šivača hlača zato što njemu, H. W. Bendixu, davi jaja. Nezgodan čovjek. Uvredljiv, ćudljiv, nepošten, nestalan, škrt, hirovit, pako-stan. Kad se sad osvrnem na sve to i vidim staroga kako sjeda za stol šireći pijani zadah oko sebe i govoreći u božju mater, zašto se nitko ne smije, zašto ste svi tako ozbiljni, žalim ga i žalim sve krojače koji moraju bogatašima lizati guzice. Da nije bilo Olcottova bifea preko puta i ispičutura koje je ondje nalazio, bogzna šta bi bilo od staroga. Svakako da nije nailazio na razumijevanje kod kuće. Moja majka nije imala ni pojma šta znači lizati bogatašima stražnjice. Jedino je znala povazdan kukati i jadikovati, a zbog njena je kukanja i jadikovanja stari i bazdio po piću' i valjušci se svagda ohladjeli. Tako nas je vraški raz-draživala svojom zabrinutošću da smo se gušili vlastitom pljuvačkom, moj brat i ja. Brat mi je bio be-nast i išao je starom još više na živce nego H. W. Bendix svojim »Pastor taj i taj putuje u Evropu... Pastor taj i taj otvorit će kuglanu« itd. »Pastor taj i taj je glupan«, rekao bi stari, »a zašto valjušci nisu vrući?«Bila su tri Bendixa — H. W., onaj čangrizavi, A. F., koga je stari nazivao u glavnoj knjizi Alber-tom, i R. N., koji nije nikad dolazio u radionicu zato što su mu noge bile odrezane, ali ga ta okolnost nije priječila da iznosi hlače u određenom roku.. R. N-a. nisam nikad vidio. On je bio stavka u glavnoj knjizi, o kojoj je krojitelj Bunchek govorio sa žarom, jer se uvijek našlo malo rakije kad bi došlo vrijeme da se probaju nove hlače. Ta tri brata bila su smrtni neprijatelji jedan drugom; nisu nikad92spominjali jedan drugoga pred nama. Kad bi Albert, koji je bio malo ćaknut i koji je patio od tačkastih prsluka, slučajno opazio žaket kako visi na vješalici, a na njemu cedulja na kojoj je pisalo zelenom tintom H. W. Bendix i datum probe, jedva bi čujno zagunđao i rekao: »Danas kao da je proljeće, a?« Nije se smjelo vjerovati da postoji čovjek koji se zove H. W. Bendix, iako je svima i svakome bilo jasno da mi ne šijemo odijela za duhove.Od te trojice braće najviše mi se sviđao Albert. On je bio doživio ono zrelo doba kad su kosti krhke kao staklo. Kičma mu se bila sama savila od starosti, kao da se spremala da se sklupči i vrati u majčinu utrobu. Uvijek se znalo po galami u liftu da Albert dolazi — po silnoj grdnji i zapomaganju, a onda masnoj napojnici ako bi se pod lifta potpuno izravnao s podom naše krojačke radionice. Ako se lift nije mogao namjestiti tako da razlika između podova bude manja od jednog centimetra, nije bilo napojnice i Albert bi, sa svojim krhkim kostima i povijenom kičmom, imao grdne muke da izabere prava puceta

za svoj tačkasti prsluk, za svoj najnoviji tačkasti prsluk. (Kad je Albert umro, ja sam naslijedio sve njegove prsluke — nosio sam ih sve do kraja rata.) Ako bi se dogodilo, kao što se katkad događalo, da je stari otišao preko puta da nešto gunce, a Albert došao, onda bi se nekako cijeli dan poremetio. Sjećam se razdoblja kad je Albert bio toliko ljut na staroga da nije dolazio po tri dana; dotle su puceta za prsluke ležala naokolo po karticama i govorilo se jedino o pucetima za prsluke, o pucetima za prsluke, kao da sam prsluk i nije bio važan, već samo puceta. Kasnije, kad se Albert već93bio navikao na nemarno ponašanje staroga — navikavali su se jedan na drugoga dvadeset i sedam godina — on nam je telefonom najavljivao svoj dolazak. I malo prije nego što bi objesio slušalicu, dodao bi: »Nadam se da mogu svratiti u jedanaest sati... neću vas smetati?« Smisao ovog sitnog pitanja bio je dvostruk. Značio je: »Nadam se da ćete biti toliko pristojni da mi budete pri ruci kad dođem, a ne da dangubim pola sata dok vi ločete sa svojim pajdašima preko puta.« I značio je isto tako: »Nadam se da nema mnogo opasnosti da ću u jedanaest sati nabasati na izvjesnu osobu čiji su inicijali H. W.?« U dvadeset i sedam godina za kojih smo sašili možda 1578 odjevnih predmeta za tri brata Ben-dixa, nije se nikad dogodilo da su se sreli, bar ne pred nama. Kad je Albert umro, R. N. i H. W. su obojica dali da im prišijemo plakavice na rukave, na sve lijeve rukave sakoa i ogrtača — naime, onih koji nisu bili crni — ali nisu rekli ni riječi o pokojniku, čak ni tko je bio. R. N. je, naravno, imao dobar izgovor što nije došao na sprovod — bio je bez nogu. H. W. je bio odviše nečastan i odviše ohol da bi se čak potrudio da nađe neki izgovor.Oko deset sati bilo je vrijeme kad je stari obično prvi put silazio da nešto gucne. Ja sam stajao kraj prozora i gledao Georgea Sanduskyja kako diže velike kovčege na taksije. Kad nije bilo kovčega da ih diže, George je stajao držeći ruke sklopljene na turu i klanjao se i povlačio nogom pred gostima dok su ulazili i izlazili na okretaća vrata. George Sandusky je povlačio nogom i klanjao se i dizao kovčege i otvarao vrata već oko dvanaest godina kad sam ja prvi put došao u krojačku radionicu i zauzeo94svoje mjesto kraj prozora koji je gledao na ulicu. On je bio mio, rječit čovjek lijepe bijele kose, jak kao bik, a uzdigao je to lizanje guzice do stupnja umjetnosti. Zapanjio sam se jednog dana kad se uspeo liftom i naručio odijelo kod nas. U svoje slobodno vrijeme bio je gospodin, taj George Sandusky. Ukus mu je bio suzdržijiv — uvijek plavi serž ili čeličnosiv. čovjek koji se umio držati na sprovodu ili vjenčanju.Pošto smo se bili upoznali, on mi je natuknuo da je otkrio Isusa. Zahvaljujući svom okretnom jeziku i debeloj koži i djelotvornoj pomoći spomenutog Isusa, uspio je da metne na stranu nešto novaca, neku malenkost da se osigura od strahota starosti. On je bio jedini čovjek kojeg sam sreo u to vrijeme koji se nije osigurao protiv smrti. Držao je da će se Bog pobrinuti za one koji ostanu za njim, baš kao što se bio pobrinuo za njega, Georga Sandu-skyja. Nije se bojao da će svijet propasti nakon njegove smrti. Bog se bio brinuo za sve i svakoga sve do tada, pa nije bilo razloga da se pomisli da će zakazati na svom poslu nakon smrti Georgea San-duskyja. Kad se jednog dana George povukao u mirovinu, bilo je teško naći čovjeka koji će ga zamijeniti. Nije bilo nikoga tko bi bio dovoljno dodvor-ljiv i revan da sve bude kako treba. Nikoga tko bi se mogao onako klanjati i povlačiti nogom kao George. Stari je uvijek osjećao veliku naklonost prema Georgeu. Pokušavao ga je nagovoriti da popije nešto od vremena do vremena, ali je George uvijek odbijao s onom uobičajenom i upornom uljudnošću zbog koje bio omilio Olcottovim gostima.95Stari je često bio toliko neraspoložen da bi svakoga pozvao da popije nešto s njim, čak i takve ljude kao što je bio George Sandusky. Obično je to bivalo kasno poslije podne, na dan kad je sve išlo loše, kad su stizali sami računi. Katkad bi prošla po cijela sedmica a da nije došla nijedna mušterija, ili ako je netko ipak došao, bilo je to samo zato da se prituži, da traži da se nešto izmijeni, da se izgala-mi na šivača kaputa ili da zatraži da se snizi cijena. Takvi bi događaji toliko ozlovoljili staroga da nije mogao ništa drugo nego da ustakne šešir na glavu i da ode da nešto popije. Mjesto da ode preko ulice, kao obično, odlutao bi malo dalje, navratio bi se u Breslin ili Broztell, a ponekad bi čak zabrazdio do »Ansonije«, gdje je njegov idol, Julian Legree, imao svoje odaje.Julian, koji je tada bio idol matinejske publike, nosio je isključivo siva odijela, sve nijanse sive boje koje se mogu zamisliti, ali samo sive boje. Vladao se ubitačno veselo, kao engleski glumac mesarskog lica koji švrlja amo-tamo i izmjenjuje anegdote s trgovcima vunenom robom, prodavačima žestokih pića i drugim beznačajnim ljudima. Već je sam njegov naglasak okupljao ljude oko njega; bio je to engleski naglasak u tradicionalnom kazališnom smislu, srdačni, umiljati, ljepljivi engleski naglasak koji daje čak i najbezvrednijoj misli privid važnosti. Julian nije nikad rekao ništa što bi vrijedilo upamtiti, ali je njegov glas čarobno djelovao na njegove oboža-vaoce. S vremena na vrijeme, kad su on i stari obilazili lokale, pokupili bi nekog propalicu kao što je bio Corse Pay ton koji je pripadao drugoj obali rijeke u desetim, dvadesetim i tridesetim godinama ovog

96stoljeća. Corse Payton bio je idol Brooklyna! Corse Payton bio je u umjetnosti ono što je Pat McCarren bio u politici.Šta je stari mogao govoriti za tih raspri, bilo mi je uvijek obavijeno velom tajne. Stari nije pročitao nijedne knjige u životu niti je ikad bio u kazalištu od onih dana kad je Bowery ustupio mjesto Brodwayu. Vidim ga kako stoji za tezgom s besplatnim jelom — Julian je veoma volio kavijar i jesetru koje su služili kod Olcotta — i pije kao spužva. Dva idola matinejske publike raspravljaju o Shakespeareu — je li Hamlet ili Lear najveća drama koja je ikad napisana. Ili se pak prepiru o vrlinama Boba Ingersolla.Za tezgom su u to vrijeme posluživala tri neboj-še Irca, tri irske prostačine radi kakvih su tadašnji bilei bili omiljena sastajališta. Do njih se toliko držalo, do te trojice, da se smatralo kao povlastica da te netko kao Patsy O'Dowd, na primjer, okrsti prokletim degenerikom, pizdoliscem i pasjim sinom koji si ni šlic ne zna zakopčati. A ako biste mu, na taj kompliment, ponudili da i on nešto popije, spomenuti bi Patsy O'Dowd hladno i podrugljivo odgovorio da samo takvi kao što si ti mogu lijevafi takav bućkuriš u sebe, i, govoreći tako, prijezirno bi vam uhvatio čašu za držak i obrisao mahagonij zato što mu je to bio posao i zato što je bio plaćen za to, ali odnio te vrag ako misliš da možeš nagovoriti nekoga kao što je on da otruje sebi crijeva tim odvratnim pićem. Što je sipao gore pogrde, to su ga više cijenili; financijeri koji su bili naviknuti da im guzice brišu svilenim rupčićima dovezli bi se čak i/ predgrađa, pošto bi utihnuo aparat koji otkucava7 Crno proljeće 97burzovne novosti, da ih ovaj irski gad pogana jezika naziva degenericima, pizdoliscima i pasjim sinovima. To im je bio savršeni svršetak savršena dana.Vlasnik toga otmjenog zborišta bijaše gojazan mališa aristokratskih gnjatova i lavovske glave. Uvijek je stupao s isturenim trbuhom, vinskim buren-cetom skrivenim pod prslukom. Obično bi se kruto, nadmeno naklonio pijandurama za tezgom, osim ako nisu slučajno bili hotelski gosti, a tada bi zastao na trenutak, ispružio tri debela mala prsta s plavim žilicama, te zavrtio brkom, izveo piruetu prenema-žući se i škripeći i otperjao. On je bio jedini neprijatelj moga starog. Stari ga naprosto nije mogao probaviti. Imao je osjećaj da Tom Moffatt gleda na njega s visoka. I zato, kad bi se Tom Mofiatt navratio da naruči odijelo, stari bi prišio deset ili petnaest posto cijeni da prikrije pukotine u svom ponosu. Ali je Tom Mofiatt bio rođeni aristokrat: nikad nije pitao za cijenu i nikad nije plaćao račune. Ako bismo ga opomenuli, on bi rekao svom knjigovođi neka nade neku protivurječnost u našim izvacima iz računa. I, kad bi došlo vrijeme da naruči još jedne lianelske hlače ili žaket ili smoking, uljezao bi dostojanstveno, kao i obično, dobrano isturena trbuha, ufitiljena brka, nalaštenih i škripavih cipela, kao i uvijek, pokazujući umornu ravnodušnost i suzdr-žijiv prijezir, i pozdravio bi staroga ovako: »Pa onda, jeste li ispravili onu grešku?« Na što bi staroga spopao bijes pa bi podvalio neki ostatak ili komad američke robe svom neprijatelju, Tomu Moffattu. Slijedilo bi dugotrajno dopisivanje o »maloj greški« u našim izvacima. Stari je bio izbezumljen. Unajmio je jednog vrsnog knjigovođu koji je sastavljao izvatke98dugačke po jedan metar — ali uzalud. Napokon je starom sinula ideja.Jednog dana pred podne, pošto je bio popio uobičajenu količinu, pošto je bio počastio sve trgovce vunenom robom i trgovce priborom za odijelo koji su bili okupljeni u bifeu, on je mirno uzeo blokove i, dohvativši malu srebrnu olovku koja mu je bila privezana za lančić na satu, potpisao se na blokove, gurnuo ih Patsyju O'Dowdu i rekao: »Reci Moffattu neka to zapiše na moj račun.« Zatim je mirno pošao i, pozvavši nekoliko ponajboljih pajdaša, sjeo s njima za stol u blagovaonici i naručio obilat ručak. A kad je Adrian, francek, donio račun, tiho mu je rekao: »Daj mi olovku! Evo... To ti je moj potpis. Zapisi to na moj račun.« Budući da je bilo ugodnije jesti u društvu, svagda bi pozvao svoje pajdaše na ručak govoreći svima i svakome: »Ako onaj gad Moffatt neće da plati za svoja odijela, onda ćemo ih za-jesti.« I, govoreći tako, rekvirirao bi sočnog mladog goluba, ili jastoga pripravljenog a la Newburg, i zalio ih izvrsnim mozelskim vinom ili kakvim drugim vinom koje bi onaj francek Adrian slučajno preporučio.Sve to Moffatt, začudo, kao da nije ni primjećivao. On je i dalje naručivao uobičajenu količinu odjeće za zimu, proljeće, jesen i ljeto, i dalje se pravdao oko računa koji je sad bilo lakše naplatiti, jer je bio zamršen zbog bariranih čekova, telefonskih razgovora, mladih golubova, jastoga, šampanjca, svježih jagoda, benediktinca itd., itd. Zapravo, stari bi zajeo taj račun toliko brzo da tankonogi Moffatt nije mogao dovoljno brzo iznositi svoju odjeću. Kad99bi došao da naruči flanelske hlače, stari bi ih već sutradan zajeo.Napokon je Moffatt izrazio iskrenu želju da prečiste račune. Dopisivanje je prestalo. Potapšavši me po leđima jednog dana, kad sam slučajno stajao u predvorju hotela, on je poprimio svoje najsrdačnije

držanje i pozvao me gore, u svoju privatnu kancelariju. Rekao je da me oduvijek smatrao za veoma razborita mladića i da bismo vjerojatno mogli izvesti sve načistac između sebe, a da ne gnjavimo staroga. Pregledao sam račune i uvidio da je stari zajeo kudikamo više od svojih potraživanja. I ja sam vjerojatno zajeo nekoliko raglana i lovačkih kaputa. Ako smo htjeli da nam Tom Moffatt ostane mušterija vrijedna prijezira, nije nam preostalo ništa drugo nego da nađemo kakvu grešku u računu. Uzeo sam svežanj računa pod ruku i obećao starkelji da ću sve temeljito proučiti.Stari je bio oduševljen kad je vidio kakvo je stanje. Mi smo proučavali račune godine i godine. Kad god bi se Tom Moffatt navratio da naruči odijelo, stari bi ga veselo pozdravio i rekao: »Jeste li već ispravili onu malu grešku? A evo jednog lijepog štofa koji sam metnuo na stranu za vas...« A Moffatt bi se mrštio i kreveljio i rogušio i šepurio kao puran, a tanke, bi mu nožice pomodrile od zlobe. Nakon pola sata stari bi stajao za tezgom i lokao. »Upravo sam prodao Moffattu još jedan večernji kaput«, govorio bi. »Zbilja, Juliane, šta želiš danas ručati?«Stari je, kako rekoh, obično pred podne silazio na aperitiv; ručak je trajao od podne do najkasnije četiri ili pet sati. Stari je imao divno društvo u to doba. Poslije ručka družina bi izišla iz lifta posrćući,100pljujući i cerekajući se, zažarenih obraza, i posjedala u velike kožne naslonjače pokraj pljuvačnica. Bio je tu Ferd Pattee koji je prodavao svilenu podstavu i pribor kao što su povjesmo, puceta, materijal za podstavljanje prsa, platno itd. Ljudina od čovjeka, poput parobroda izudarana tajfunom, a uvijek je bio u nekom mjesečarskom stanju; bio je toliko umoran da je jedva micao usnama, ali su zbog tog slabašnog pomicanja usnama svi oko njega pucali od smijeha. Vazda je nešto mrmljao sebi u bradu — navlastito o sirovima. Strastveno je volio sir, osobito schmierkase i limburški sir — što je bio pljesniviji, to je bio bolji. Između sirova pričao je anegdote o Heineu i Schubertu, ili bi zatražio šibicu baš kad se spremao da pusti vjetar, pa ju je držao ispod tura da bismo mu mogli reći kakve je boje plamen. Nikad ne bi rekao zbogom ni do viđenja; nastavio bi govoriti gdje je stao dan prije, kao da nije bilo vremenskog prekida. Bez obzira je li bilo devet sati ujutro ili šest uvečer, jednako se ubitačno sporo gegao mrmljajući nešto sebi u bradu, pognute glave, sa svojim podstavama i priborom pod miškom, neugodna daha, rumena i gotovo prozirna nosa. U najgušći bi promet ušao pognute glave, sa schmierkaseom u jednom džepu, a s limbur-škim sirom u drugom. Kad bi izišao iz lifta, rekao ln onim svojim umornim jednoličnim glasom da ima neku novu podstavu a sir je sinoć bio izvrstan misliš li ti vratiti onu knjigu koju ti je on posudio i bolje da što prije platiš ako hoćeš još robe htio l)i vidjeti neke pornografske slike daj me molim te pučcši po leđima malo više tako oprostite sad ću 1 minuti imaš li vremena ja neću da ovdje izgubim101cijeli božji dan bolje da kažeš starome da metne šešir na glavu vrijeme je da nešto popijemo. Svejednako mrmljajući i gunđajući, on se okreće na svojim dječjim grobovima i pritišće dugme lifta dok se stari, sa slamnim šeširom zabačenim na potiljak, šulja iz stražnje prostorije prema cilju, lica ozarena ljubavlju i zahvalnošću, govoreći: »Pa kako si, Ferde? Drago mi je što te vidim.« A Ferdova velika teška maska od lica razvlači se načas u širok prijazan osmijeh. Samo se trenutak osmjehuje, a onda se prodere iz sveg grla — tako da ga čak i Tom Moffatt preko puta može čuti — BOLJE DA ŠTO PRIJE PLATIŠ ZA KOG VRAGA MISLIŠ DA JA PRODAJEM TE STVARI?A čim se lift počne spuštati, izlazi mali Rubin iz krpaonice i pita me gledajući me divlje: »Hoćete li da vam pjevam?« A dobro zna da hoću. Pa se vrati do klupe, uzme kaput koji prošiva, i raspali uz divlji kozački povik.Kad biste ga sreli na ulici, malog Rubina, rekli biste »odurni mali čivutin«, a možda je i bio odurni mali Čivutin, ali je znao pjevati, a kad ste bili švorc, znao se mašiti za džep, a kad ste bili žalosni, bio je još žalosniji, a ako biste mu htjeli stati na nogu, pljunuo bi vam na cipelu, a ako biste se pokajali, obrisao bi vam je i očetkao bi vas i izglačao vam hlače bolje nego što bi vam ih izglačao sam Isus Krist.U krpaonici su svi bili patuljci — Rubin, Rap i Chaimowitz. U podne bi donijeli velike okrugle hljebove židovskog kruha koji bi namazali slatkim maslacem i komadićima sušena lososa. Dok je stari naručivao mlade golubove i rajnsko vino, krojitelj102Bunchek i tri mala krpača sjedili su na velikoj klupi među krojačkim glačalima i nogavicama i rukavima, i razgovarali ozbiljno i svečano o takvim predmetima kao što su stanarina ili čirovi koje je gospođa Chaimowitz imala u utrobi. Bunchek je bio gorljiv pristaša cionističke stranke. Vjerovao je da je pred Zidovima sretna budućnost. Ali, usprkos svemu tome, nije nikad mogao pravilno izgovoriti takvu riječ kao što je »prcati«. Uvijek je govorio: »On ju je popucao«. Pored svoje strasti za cionizmom, Bunchek je imao još jednu opsesiju, a ta je bila da jednom sašije kaput koji će grliti čovjeka. Gotovo su sve mušterije bile okruglih ramena i trbušaste, osobito oni stari gadovi koji povazdan nisu imali drugog posla nego da trčkaraju od košuljara do krojača, od krojača do draguljara, od draguljara do zubara i od zubara do ljekarnika. Trebalo je unijeti toliko izmjena da je, do vremena kad je odjeća bila spremna da

se nosi, sezona bila prošla, pa ju je valjalo odložiti do iduće godine, a do iduće godine stari su gadovi ili dobili deset kila ili izgubili deset kila, a zbog šećera u mokraći, ili vode u krvi, bilo je vraški teško ugoditi im čak i kad im je odjeća zaista dobro pristajala.Zatim je tu bio Paul Dexter, čovjek s godišnjim prihodom od 10.000 dolara, ali vječito nezaposlen. Jednom se bio malne zaposlio ali za 9.000 dolara na godinu, što iz ponosa nije htio prihvatiti. A kako je bilo važno da bude dobro odjeven u potrazi za tim mitskim zaposlenjem, Paul je držao il.i je dužan da šije sebi odijela kod takva dobra kioiača kakav je bio stari. Kad jednom nađe namje-u-nje, sve će u potpunosti podmiriti. O tom nije103bilo nikad dvojbe u Paulovoj glavi. On je bio uistinu pošten. Ali je bio sanjar. Odrastao je bio u Indiani. I, kao i svi sanjari iz Indiane, bio je tako privlačne ćudi, tako mirna, blaga, medena držanja da bi mu svijet oprostio čak i da je počinio rodo-skvrnuće. Kad bi stavio pravu kravatu, kad bi odabrao pravi štap i prave rukavice, kad bi mu posu-vraci bili tek ovlaš posuvraćeni i kad mu cipele ne bi škripale, kad bi popio pola litre viskija od raži i kad vrijeme ne bi bilo odviše vlažno ni tmurno, iz njega je tekla takva topla struja ljubavi i razumijevanja da su se čak i prodavači pribora za odijelo, ma koliko bili naviknuti na nježne riječi, topili kao maslac. Kad bi se stekle sve povoljne okolnosti, Paul bi mogao pristupiti čovjeku, bilo kojem čovjeku na ovom širokom božjem svijetu, uhvatiti ga za po-suvratak na kaputu i utopiti u ljubavi. Nisam u životu vidio čovjeka koji bi imao takvu moć uvjeravanja, takav magnetizam. Kad bi bujica u njemu stala rasti, bio je neodoljiv.Paul je obično govorio: »Počni od Marka Aure-lija i Epikteta, a ostalo će doći samo od sebe.« Nije preporučivao da se proučava kineski ni uči provansalski: on je počeo od pada Rimskog carstva. U to sam doba težio svim silama da izmamim odobravanje od Paula, ali je Paulu bilo teško ugoditi. Namrštio se kad sam mu pokazao Tako je govorio Zaratustra. Namrštio se kad je vidio kako sjedim na klupi s patuljcima trudeći se da im razložim smisao Kreativne evolucije.1 Nadasve nije trpio Židove. Kad bi se pojavio krojitelj1 Poznato djelo francuskog filozofa Bergsona (1859-1941). (Prev.)104Bunchek, s komadićem krede i krojačkim metrom obješenim oko vrata, Paul bi postao pretjerano uljudan i milostiv. Znao je da ga Bunchek prezire, ali kako je Bunchek bio starome desna ruka, on mu je išao niz dlaku, obasipao ga komplimentima. Tako je napokon čak i Bunchek morao priznati da ima nešto na tom Paulu, neki čudni osobni biljeg zbog kojega, usprkos njegovim manama, omili svim ljudima.Paul je naoko bio sušto veselje. Ali je duboko u sebi bio čangrizav. Od vremena do vremena do-perjala bi Cora, žena mu, očiju punih suza, i pre-klinjala staroga da zauzda Paula. Obično bi stajali pokraj okruglog stola do prozora razgovarajući se potiho. Ona je bila lijepa žena, ta Cora, visoka, naočita, glas joj je bio dubok kontraalt koji kao da je zatreperio od tjeskobe kad god bi spomenula Paula. Vidio sam staroga kako joj stavlja ruku na rame umirujući je i obećavajući joj, zacijelo, što bi mu god palo na pamet. Ona je voljela staroga, to sam vidio. Obično bi stajala tik do njega i gledala mu u oči nekako neodoljivo. Katkad bi stari ustaknuo šešir na glavu, pa bi njih dvoje sišli liftom držeći se ispod ruke, kao da idu na sprovod. Otišli bi da potraže Paula. Nitko nije znao gdje bi ga mogli naći kad bi njega uhvatila alkoholna groznica. Ne bi ga bilo po nekoliko dana. A onda bi se jednog dana pojavio, pokunjen, skrušen, ponizan, i svakoga bi molio za onroštenje. U isto bi vrijeme donio svoje odijelo da mu ga kemijski očiste, uklone mrlje od povraćanja i stručno dotjeraju hlače na koljenima.Baš nakon pijanke Paul bi bio najrječitiji. Obično bi se zavalio u jedan od onih dubokih kožnih naslonjača držeći rukavice u jednoj ruci, a štap me-105đu nogama i razvezao o Marku Aureliju. Još je bolje pričao kad se vratio iz bolnice, pošto su mu operirati fistulu. Gledajući ga kako sjeda u duboki kožni naslonjač, pomislio sam da dolazi u krojačku radionicu navlas zato što nigdje drugdje ne bi mogao naći tako udobno sjedalo. Bio je mučan pothvat i sjesti i ustati. Ali kad bi ga izveo, činilo se da je Paul blažen, a riječi su mu tekle s jezika kao tekući baršun. Stari je mogao cio dan slušati Paula. Govorio je da Paul ima dobru jezičinu, ali je to bio samo njegov nemušti način kazivanja da je Paul najmilije stvorenje na cijelom božjem svijetu i da mu u srcu gori oganj. I kad bi Paula odviše pekla savjest da bi mogao naručiti još jedno odijelo kod staroga, stari bi ga lijepim riječima nagovorio na to govoreći mu neprestano: »Ništa nije suviše dobro za tebe, Paul... ništa!«Bit će da je i Paul otkrio nešto kao srodnu prirodu u starome. Nikad nisam vidio dva čovjeka da se gledaju tako toplo i zadivljeno. Katkad bi stajali gledajući zaljubljeno jedan drugome u oči dok im suze ne bi navrle na oči. Zapravo se ni jedan od nijh nije stidio svojih suza, što je nešto čega, čini se, nema više danas na svijetu. Vidim u duhu Paulovo priprosto pjegavo lice i podebele, ispupčene usne što se trzaju dok mu stari po tisući put kazuje kakav je silan momak. Paul nije nikad govorio starome ništa što

ovaj ne bi razumio. Ali je u obične, svakidašnje predmete, o kojima je prosuđivao veoma ozbiljno, unosio takvo obilje nježnosti da se činilo da staroga ostavlja duša, a kad bi Paul otišao, on je bio kao žalobnik. Tada bi otišao u svoj kutak od kancelarije i tu sjedio mirno i posve sam, zureći radosno106u red pretinaca što su bili puni pisama na koja nije odgovorio, i računa koje nije platio. Mene bi to obično toliko potreslo, kad bih ga vidio u takvu raspoloženju, da bih tiho sišao niza stube i pošao kući, niz Aveniju do Boweryja, pa Boweryjem do Brook-lynskog mosta, pa onda preko mosta, pored niza jeftinih prenoćišta što su se pružala od Gradske vijećnice do Fultonova pristaništa. A kad bi bila ljetna večer i kad bi ulazi bili zakrčeni dokonjacima, gledao bih ispitljivo te propale ličnosti pitajući se koliko Paulova ima među njima, i šta je to u životu zbog čega su te očite propalice tako drage ljudima. One druge, one koji su postigli uspjeh, vidio sam bez gaća; vidio sam im iskrivljene kičme, krhke kosti, proširene vene, tumore, upale grudi, trbušine koje su postale bezoblične od godina i godina loka-nja. Jest, dobro sam poznavao sve ništarije podstavljene svilom — najbolje američke obitelji bile su na našoj listi. Kakvo đubre i blato kad bi otvorili svoje gadne gubice! Kao da su se, kad su se svukli pred krojačem, osjećali dužni da istresu smeće koje se bilo nakupilo u zabrtvljenim slivnicima koje su napravili od svojih glava. Sve one lijepe bolesti dosade i izobilja. Pričali su o sebi ad nauseam.1 Uvijek »ja«, »ja«. Ja i moji bubrezi. Ja i moja kostobolja. Ja i moja jetra. Kad pomislim na Paulove užasne hemoroide, na onu krasnu fistulu koju su mu operirali, na svu onu ljubav i učenost što su mu tekle iz ljutih rana, onda mislim da Paul nije bio iz ovoga našeg doba, nego da je bio rođeni brat Moj šija Maj-monida, onoga koji nam je pod Maurima dao one1 Da svisneš od muke. (Prev.)107začudne učene rasprave o »hemoroidima, bradavicama, čirovima« itd.Po sve te ljude koje je stari toliko volio smrt je došla brzo i nenadano. Paula je snašla dok je bio na moru. Utopio se na pola metra dubine. Srčana mana, rekli su. I tako se jednog lijepog dana Cora uspela liftom, u svom lijepom žalobničkom ruhu, i plakala po svim sobama. Nikad mi se nije činila ljepša, vitkija, naočitija. Osobito njeno dupe — sjećam se kako joj se baršun nježno pripijao uz tijelo. Opet su stajali pokraj okruglog stola do prozora koji je gledao na ulicu, a ona je plakala kao ljuta godina. I opet je stari metnuo šešir na glavu, pa su išli liftom držeći se ispod ruke.Malo kasnije me stari, potaknut nekim čudnim hirom, nagovorio da svratim k Paulovoj ženi i izrazim joj saučešće. Kad sam pozvonio na vratima njena stana, drhtao sam. Umalo što nisam očekivao da će ona izići gola kao od majke rođena, možda s plakavicom obavljenom oko dojki. Bio sam zaljubljen u njenu ljepotu, u njene godine, u onu snenu, raslinsku osobinu koja je potjecala iz Indiane i mirisa u kojem se kupala. Dočekala me u dugačkoj kućnoj haljini, lijepoj, tijesnoj kućnoj haljini od crna baršuna. To je bilo prvi put da sam se našao na-samu s ucviljenom ženom, ženom čije dojke kao da su glasno jecale. Nisam znao šta da joj kažem, napose o Paulu. Mucao sam i crvenio se, a kad mi je ponudila da sjednem na kauč do nje, malne sam se, onako zbunjen, srušio na nju.Sjedeći tako na niskoj sofi, dok je soba bila preplavljena blagim svjetlom, a njene se krupne slabine nadimale i trljale o mene i malaga mi udarala108u sljepoočnicama, dok se vodio sav taj šašavi razgovor o Paulu i o tome kako je bio dobar, ja sam se napokon sagnuo i bez riječi joj zadigao haljinu i tur-nuo joj ga. Kad sam joj ga metnuo i počeo ga vrtjeti, ona kao da je stala naricati izražavajući nekakvu mahnitu, žalosnu krivnju, koju su isticali duboki uzdasi i slabašni krikovi radosti i tjeskobe, i govoreći neprestance: »Nikad nisam mislila da ćeš to učiniti! ... Nikad nisam mislila da ćeš to učiniti!« A kad je sve bilo gotovo, strgala je sa sebe baršunsku haljinu, lijepu, dugačku žalobničku haljinu, i položila mi glavu sebi na krilo i rekla mi da joj je poljubim, a svojim me snažnim rukama toliko stisnula da me malne prepolovila naričući i jecajući. A onda je ustala i hodala neko vrijeme gola po sobi. A onda je najposlije klekla pred sofu, na kojoj sam ja ležao izvaljen, i rekla tihim, plačnim glasom: »Obećaj mi da ćeš me uvijek voljeti, hoćeš li? Obećaj mi!« A ja sam rekao da obećavam čeprkajući jednom rukom po njenoj pizdi. Rekao sam da obećavam, a mislio u sebi kakav si bio tikvan što si toliko čekao. Bila je tako vlažna i sočna dolje i tako djetinja, tako puna povjerenja, ama svatko je mogao doći i uzeti šta god je htio. Bila je radodajka.Uvijek samo veselo i vedro! Redovito, u svako godišnje doba, bilo je po nekoliko smrti. Katkad je umro neki dobar momak kao Paul, a katkad neki pipničar koji je kopao po nosu zarđalim čavlom — zdrav kao dren jedan dan, a mrtav sutradan — ali su redovito, kao samo izmjenjivanje godišnjih doba, umirale starine, jedan za drugim. A1 o r s, nije preostajalo ništa drugo nego povući kosu crvenu crtu preko desne strane glavne knjige109i staviti natpis »UMRO«. Svaka je smrt donosila ponešto posla — kakvo novo crno odijelo ili pak pla-kavice na lijevom rukavu svakoga kaputa. Oni koji su naručivali plakavice bili su škrtice, prema

riječima staroga. I bili su.Kako su stari umirali, zamjenjivala ih je zlatna mladež. Zlatna mladež! To je bio bojni poklič u cijeloj Aveniji, gdje je god bilo odijela podstavljenih svilom na prodaju. Krasna banda bila je ta zlatna mladeži Kockari, preprodavači tajna s konjskih trkališta, burzovni mešetari, diletanti, profesionalni boksači itd. Jedan dan bogati, sutradan siromašni. Bez časti, bez odanosti, bez osjećaja odgovornosti. Bila je to krasna rulja sifilitičara s gangrenom, većina njih. Vraćali su se iz Pariza ili Monte Carla s pornografskim razglednicama i nizom krupna plava grumen ja u preponama. Nekima su jaja bila velika kao janjeća crijevca.Jedan je od njih bio barun Carola von Eschen-bach. Zaradio je bio nešto novaca u Holly woodu igrajući prijestolonasljednika. Bilo je to vrijeme kad se smatralo da je strahovito smiješno vidjeti prijestolonasljednika oblijepljena pokvarenim jajima. Valja priznati da je barun bio dobar dubler prijestolo-nasljednikov. Mrtvačka glava nadmena nosa, žustar korak, utegnut struk, mršav i izmožden kao Martin Luther, ozbiljan, sumoran, fanatičan, s onim drskim, uobraženim pogledom junkerske klase. Prije nego što je otišao u Hollywood, bio je nitko i ništa, sin njemačkog pivara iz Frankfurta. Nije bio čak ni barun. Ali poslije, pošto su ga potepali amo-tamo kao medicinku, pošto su mu prednje zube stjerali niz grlo, a gr'oce mu razbijene boce ostavilo dubok110liožiljak na lijevom obrazu, poslije, pošto su ga naučili da se razmeće crvenom kravatom, da vrti štapom, da potkresava brkove kao Chaplin, tada je postao netko. Tada je ustaknuo monokl i prozvao se barun Carola von Eschenbach. I sve bi možda bilo da ne može biti bolje da se nije zanio nekom riđoko-som uličarkom koja se raspadala od sifilisa. To ga je dotuklo.Uspeo se liftom jednog dana u žaketu i gama-šama, s blistavom crvenom ružom u zapučku i s monoklom na oku. Bio je naoko sretan i čio, a posjetnica koju je izvadio iz lisnice bila je lijepo izgra-virana. Na njoj je bio grb koji je pripadao njegovoj obitelji, kako je on tvrdio, devet stotina godina. »Obiteljska ljaga«, kako je on to nazivao. Stari se veoma obradovao što će imati baruna za mušteriju, osobito ako bude plaćao u gotovu, kao što je ovaj obećao. A i veselilo je čovjeka da vidi baruna kako ulazi šepureći se sa dvije subrete ispod ruke — svaki put sa druge dvije. A još je veselije bilo kad ih je pozvao u oblačionicu i zamolio ih da mu pomognu svući hlače. Takvi su evropski običaji, protumačio je.Malo-pomalo se upoznao sa svim starim paj dasima koji su se zadržavali ispred radionice. Pokazivao im je kako prijestolonasljednik hoda, kako sjeda, kako se smješka. Jednog je dana donio sa sobom frulu i odsvirao »Lorelei« na njoj. Drugi put mu je prst rukavice od svinjske kože virio iz šlica. Svakog bi dana spremio nešto novo. Bio je veseo, duhovit, zabavan. Znao je tisuću viceva, nekih koji nisu bili nikad prije ispričani. Bio je besmrtan.A onda me jednog dana pozvao na stranu i zamolio da mu pozajmim deset centa — za tramvaj.111Rekao je da ne može platiti odjeću koju je naručio, ali da treba da se uskoro zaposli u nekom malom kinu u Devetoj aveniji, gdje će svirati klavir. A onda se, prije nego što sam se ja snašao, rasplakao. Stajali smo u oblačionici, a zastori su, na sreću, bili navučeni. Morao sam mu posuditi rupčić da obriše suze. Rekao je da mu je dojadilo igrati klauna, da dolazi k nama svaki dan zato što je tu toplo i zato što imamo udobna sjedala. Upitao me bih li ga mogao odvesti na ručak — nije već tri dana ništa jeo osim kave i peciva.Odveo sam ga u neki mali njemački restoran u Trećoj aveniji, kombinaciju pekarnice i restorana. Atmosfera toga mjesta dokraja ga je dotukla. Nije mogao govoriti ni o čemu drugome doli o onim starim danima, onim starim danima, danima prije rata. Želio je postati slikar, a onda je došao rat. Pozorno sam ga slušao, a kad je završio, pozvao sam ga kući na večeru — možda bih ga mogao smjestiti kod nas. Bio je srvan zahvalnošću. Svakako će doći — u sedam sati punkt.1 Izvrsno!Za večerom su moju ženu zabavljale njegove priče. Nisam joj bio rekao da je on švorc. Samo da je barun — barun von Eschenbach, prijatelj Charlieja Chaplina. Moja žena — jedna od mojih prvih žena — bila je neobično polaskana što sjedi za istim stolom s jednim barunom. I kakva je god bila puritanska gadura, nije ni porumenjela kad je on ispričao nekoliko svojih masnih viceva. Držala je da su čarobni — tako evropski. Napokon je, međutim, kucnuo čas da joj odam tajnu. Pokušao sam joj obzirno saopćiti tu vijest, ali kako čovjek može biti obziran1 Tačno. (Prev.) 112kad govori o tako nečemu kao što je sifilis? Isprva nisam rekao sifilis, nego »venerična bolest«. Mala-die intime, quoi!1 Ali su baš od te bezazlene riječi »veneričan« moju ženu podišli srsi. Pogledala je šalicu koju je on prinosio ustima, a onda je umol-no pogledala mene, kao da mi kaže: »Kako si mogao pozvati takva čovjeka da sjedne s nama za stol?« Uvidio sam da treba odmah sve izvesti načistac. »Barun će ostati kod nas neko vrijeme«, rekao sam tiho. »Bez para je i nema gdje spavati.« Časti mi,

nisam nikad vidio da se lice neke žene tako brzo promijenilo. »Ti!« rekla je. »Ti tražiš od mene da na to pristanem? A šta će biti s djetetom? Hoćeš li da svi dobijemo sifilis, je li? Nije dovoljno što ga o n ima, nego hoćeš da ga i dijete dobije!«Barun je, naravno, bio strašno zbunjen tim izljevom. Htio je odmah otići. Ali sam mu ja rekao neka se ne ljuti. Ja sam bio naviknut na takve scene. Kako bilo da bilo, on se toliko uzrujao da se zagrcnuo pijući kavu. Ja sam ga lupao po leđima dok nije poplavio u licu. Ruža mu je ispala iz za-pučka. Bila je čudna na podu, kao da je od njegove krvi koju je iskašljao. Tako sam se vraški sramio zbog svoje žene da bih je bio najradije ugušio na licu mjesta. On je još grcao i prskao pljuvačkom dok sam ga vodio u kupaonicu. Rekao sam mu neka se umije hladnom vodom. Moja je žena došla za nama i, šuteći zlokobno, gledala kako se on pere. Kad je obrisao lice, istrgla mu je ručnik iz ruku, otvorila širom prozor u kupaonici i hitnula ga napolje. To me razbjesnilo. Rekao sam joj neka se gubi iz kupaonice do sto đavola i neka gleda svojaI Intimna bolest, zaboga! (Prev.) ( 1110 proljeće113posla. Ali je barun stao među nas i obratio se molećivo mojoj ženi. »Vidjet ćete, dobra ženo, a i ti, Henry, da se nećete morati ni zbog čega brinuti. Ja ću donijeti sve svoje štrcaljke i masti i stavit ću ih u jedan kovčežić — tamo, pod umivaonik. Ne smijete me istjerati, jer nemam kome otići. Ja sam očajnik. Nemam nikog svog na svijetu. Vi ste prije bili tako dobri prema meni — zašto ste sad tako okrutni? Jesam li ja kriv što imam sifu? Svatko može dobiti sifu. To je ljudski. Vidjet ćete da ću vam se stostruko odužiti. Radit ću vam sve. Pravit ću vam krevete, prat ću vam suđe... Kuhat ću vam...« Govorio je i govorio a da nije nijednom zastao da predahne, bojeći se da će ona reći »ne«. I pošto je sve obećao, pošto ju je sto puta zamolio za oproštenje, pošto je kleknuo i pokušao joj poljubiti ruku koju je ona naglo povukla, sjeo je na nužnik, u žaketu i gamašama, i stao jecati, jecati kao dijete. Bilo je to stravično, ona sterilizirana kupaonica obložena bijelim pločicama i ono svjetlo što se rasprskavalo kao da se tisuću zrcala lomi pod povećalom, a tu ta olupina od baruna, u žaketu i gamašama, kičme pune žive, jecajući kao što lokomotiva otpuhuje kad kreće. Da čovjek tako sjedi na nužniku i jeca — to me raspalilo. Kasnije sam se svikao na to. Okorio sam. Sad sam čvrsto uvjeren da Rabelais ne bi bio nikad onako bučno veseo da nije bilo onih dvjesta i pedeset bolesnika koje je morao obilaziti dva puta na dan u bolnici u Lyonsu. Siguran sam u to.Uostalom, što se tiče tih jecaja... Nešto kasnije, kad je drugo dijete bilo na putu, a nismo ga se nikako mogli osloboditi, iako sam se još nadao,114svejednako nadao da će se nešto dogoditi, možda kakvo čudo, i da će joj trbuh pući kao zrela lubenica, u šestom ili sedmom mjesecu trudnoće, kažem, spopadala ju je melankolija pa bi, ležeći na postelji dok bi joj ona lubenica gledala pravo u lice, počela jecati da ti srce pukne. Ja bih, recimo, bio u drugoj sobi izvaljen na kauču, s velikom, debelom knjigom u rukama, a ti bi me jecaji podsjetili na baruna Carolu von Eschenbacha, na njegove sive gamaše i žaket s opervaženim posuvracima i na tamnocrvenu ružu u njegovu zapučku. Njeni su jecaji bili kao glazba mojim ušima. Jecala je ne bi li izmamila malo sažaljenja, ali u cijeloj kući nije bilo ni trunka sažaljenja. Bilo je to patetično, što je ona bivala histeričnija, to sam ja postajao gluši. Bilo je to kao da slušam huku i šištanje morskih valova na žalu u ljetnoj noći: zujanje komarca može nadjačati tutnjavu oceana. Kako bilo da bilo, pošto bi se naprezala dok ne bi iznemogla, kad susjedi ne bi više mogli izdržati pa bi stali kucati na vrata, tada bi se njena stara majka izvukla iz spavaće sobe sa suzama u očima i molila me da odem k njoj i da je malo smirim. »Ma ostavite je na miru«, rekao bih, »već će se ona sama umiriti«. Na što bi žena prestala načas jecati, iskočila iz postelje, divlja, slijepa od bijesa, razvijorene i razbarušene kose, otečenih i zamagljenih očiju i, svejednako štucajući i jecajući, uzela me udarati šakama, lemati dok me ne bi spopao histeričan smijeh. A kad bi vidjela kako se njišem amo-tamo kao da sam pošašavio, kad bi joj se ruke umorile i šake je zaboljele, proderala bi se kao pijana kurva: — »Izrode! Sotono!« — pa šmugnula kao pas podvijena repa. Poslije, kad bih115je malko umirio, kad bih shvatio da joj je doista potrebna koja nježna riječ, prevrnuo bih je natrag na krevet i dobro izjebao. Proklet bio ako nije bila najbolji štos što se može zamisliti, poslije tih scena tuge i tjeskobe! Nisam čuo nijednu ženu da onako ječi i tepa kao ona. »Radi sa mnom š t a god hoćeš!« govorila bi. »Radi šta god te volja!« Mogao sam je postaviti na glavu i gurati joj ga, mogao sam je mazati s guza, mogao sam je pred cijelim svijetom, štono kažu, mogao sam raditi koji bi mi god vrag pao na pamet — ona je bila naprosto izbezumljena od radosti. Uterusna histerija, eto šta je bilo posrijedi! I neka me Bog uzme k sebi, kao što je govorio dobri majstor, ako je laž i jedna od ovih riječi koje sam izrekao.(Gore spomenutog Boga definirao je sveti Augu-stin ovako: »Beskonačna sfera kojoj je centar

svagdje, a periferija nigdje.«)Međutim, uvijek samo veselo i vedro! Ako je bilo prije rata, a temperatura bila na ništici ili ispod nje, ako je slučajno bio Dan zahvalnosti ili Nova godina ili čiji rođendan ili bilo koja stara izlika da se sastanemo, pohitali bismo, cijela obitelj, da se pridružimo ostalim čudacima koji su sačinjavali živo porodično stablo. Uvijek sam se čudom čudio kako su bili veseli ljudi u našoj porodici, usprkos nedaćama koje su nam uvijek prijetile. Veseli usprkos svemu. Bilo je tu raka, vodene bolesti, ciroze jetara, ludila, krađa, prosjačenja, pederastije, rodo-skvrnuća, paralize, trakavica, pobačaja, trojki, idiota, pijanica, propalica, fanatika, mornara, krojača, urara, šarlaha, hripavca, meningitisa, curenja iz uši-116ju, vidovice, mucavaca, kažnjenika, sanjara, paralaža-pipnićara — i napokon su tu bili ujo George i Tante Melia. Mrtvačnica i bolnica za duševne bolesti. Vesela družina i stol krcat dobrim jelom i pilom — crvenim kupusom i zelenim špinatom, pečenom svinjetinom i puretinom i kiselim kupusom, kartoffel-klossima1 i kiselim crnim sokom od pečenja, rotkvicama i celerom, punjenom guskom i graškom i mrkvom, lijepim bijelim karfiolom, umakom od jabuka i smokvama iz Smirne, bananama velikim kao pendrek, kolačima s cimetom i streusselkiichen2, čokoladnom tortom i orasima. Svim vrstima oraha, lješnjacima, bijelim orasima, bademima, pekanima, hikorima, lakim njemačkim pivom i pivom u bocama, bijelim vinima i crnim, šampanjcem, kimova-čom, malagom, portom, rakijom, žestokim sirovima, blagim, bezazlenim sirom iz trgovine, bljutavim ho-Iandskim sirovima, limburškim sirom i schmierka-seom, domaćim vinima, bazgovim vinom, jabukovačom, reskom i slatkom, pudingom od riže i tapio-kom, pečenim kestenjem, mandarinkama, maslinama, ukiseljenim povrćem, crvenim kavijarom i crnim, sušenom jesetrom, pitom premazanom bjelanj-cima i limunom, capicama i čokoladnim prutićima, kolačićima od badema i pogačicama s vrhnjem, crnim cigarama i dugačkim tankim cigarama, različitim vrstima duhana i lulama od stive, lulama od kukuruznog klipa i čačkalicama, drvenim čačkalicama od kojih biste sutradan dobili prišteve na desnima, i ubrusima metar širokim na kojima su vam u kutu1 Valjušcima od krumpira. (Prev.)2 Kolači posuti sasjeckanim bademima. (Prev.)117bili izvezeni inicijali, a vatra od ugljena se žarila i prozori se pušili, sve je na svijetu bilo pred vama osim zdjelice s vodom za pranje prstiju.Temperatura na ništici i ludi George kome je konj odgrizao jednu ruku, obučen u ostatke odjeće od pokojnika. Temperatura na ništici i Tante Melia koja traži ptice koje je ostavila u svom šeširu. Ništica, ništica, teglenjaci dolje u luci dašću, sante leda izranjaju i uranjaju, a dugačke tanke struje dima kovitlaju se na pramcu i krmi. Vjetar puše brzinom od sto dvadeset kilometara na sat; tone i tone snijega sasjeckane na sitne pahuljice, a svaka nosi bodež sa sobom. Ledenice vise poput vadičepa pred prozorom, vjetar zavija, okna zvekeću. Ujo Henry pjeva »Živjela njemačka Peta!« Prsluk mu je raskopčan, naramenice spale, žile na sljepoočnicama nabrekle. Živjela njemačka Peta!Gore, u potkrovlju, prostrt je škripavi stol; dolje je topla struja, konji ržu u pregradama, ržu i žvaču i kopaju nogama i topću, a ugodan aromatski miris đubreta i konjske pišaline, sijena i zobi, gu-njeva što se puše i sasušene sperme, miris slada i starog drva, kožne orme i lika diže se i lebdi nad nama kao tamjan.Stol stoji nad konjima, a konji stoje u toploj pišalini i od vremena do vremena se razigraju i mašu repovima i prde i ržu. Peć sja kao rubin, zrak je modar od dima. Boce su pod stolom, na kuhinjskom ormaru i u slivniku. Ludi George se pokušava počešati praznim rukavom po vratu. Ned Martini, propalica, prčka nešto oko gramofona; njegova žena Carrie loče pivo iz limena vrča. Klinci se dolje u staji igraju drpanja u mraku. Na ulici, gdje počinju daščare,118djeca prave klizaljku. Posvuda je modro, od studeni i dima i snijega. Tante Melia sjedi u kutu prebirući brojanicu. Ujo Ned popravlja ormu. Tri djeda i dva pradjeda šćućurili se do peći i pričaju o francusko-pruskom ratu. Ludi George lapće drozgu. Žene se još više zbijaju, govore tiho, klepeću jezicima. Sve se uklapa u cjelinu kao izrezani dijelovi slike — lica, glasovi, kretnje, tijela. Svako tijelo kreće se u svojoj orbiti. Gramofon opet svira, glasovi postaju glasniji i reskiji. Gramofon naglo umuk-ne. Nisam smio biti tu kad su se izlanuli, ali sam bio tu i čuo sam. čuo sam da je ona krupna Maggie, ona koja je držala krčmu ondje u Flushingu, e pa, da je ta Maggie spavala s rođenim bratom pa da je zato George šašav. Ona je spavala sa svakim — osim sa svojim mužem. A onda sam čuo da je tukla Georgea remenom, da ga je tukla dok mu ne bi izbila pjena na usta. Odatle oni napadaji. Pa onda, Mele što je sjedila u kutu — ona je bila drugi slučaj. Ona je bila čudna već kao dijete. Takva joj je bila i majka, što se toga tiče. Šteta što je Paul umro. Paul je bio Melin muž. Jest, sve bi bilo u redu da se nije pojavila ona žena iz Hamburga i pokvarila Paula, šta je Mele mogla protiv takve pametne žene — protiv

previjane drolje! Nešto je valjalo učiniti s Melom. Bivalo je opasno ostaviti je kod kuće. Baš su je neki dan uhvatili kako sjedi na peći. Na sreću, vatra je bila slaba. Ali recimo da joj padne na pamet da zapali kuću — dok svi budu spavali? Šteta što više ne može obavljati nikakav posao. Posljednje mjesto koje su joj našli bilo je tako zgodno, kod jedne veoma prijazne žene. Mele se ulijenila. Bilo joj je previše lijepo s Paulom.119Zrak je bio jasan i studen kad smo izišli napolje. Zvijezde su bile žive i iskričave i posvuda je ležao, na ogradama stuba i na stubama, i na prozorskim podbojima, i na rešetkama, čisti bijeli snijeg, naneseni snijeg, bijeli ogrtač koji obavija prljavu, grešnu zemlju. Jasan i studen zrak, čist, kao duboki gutljaji tekućeg amonijaka, a koža glatka kao semis. Plave zvijezde, ležišta i ležišta zvijezda nošenih s antilopama. Takva lijepa, duboka, tiha noć, kao da pod snijegom leže zlatna srca, kao da ova topla njemačka krv otječe u jarak da začepi usta gladnoj dojenčadi, da spere zločin i rugobu svijeta. Duboka noć, a rijeka zabrtvljena ledom, zvijezde plešu, kovitlaju se, vrte se kao zvrkovi. Neravnom smo se ulicom vukli, cijela naša porodica. Hodali smo čistom bijelom korom zemljinom ostavljajući za sobom tragove, mrlje od nogu. Stara njemačka porodica koja mete snijeg božičnim drvcetom. Cijela porodica, ujaci, stričevi, bratići, sestrične, braća, sestre, očevi, djedovi. Cijela je porodica topla i vinska i nitko ne misli na drugoga, na sunce koje će ujutro izići, na poslove u gradu, na liječnikov sud, na sve one okrutne, stravične dužnosti koje kvare dan i čine ovu noć svetom, ovu svetu noć plavih zvijezda i visokih nanosa, arnikina cvata i tekućeg amonijaka, asfodela i karborunduma.Nitko nije znao da je Tante Melia već sasvim šenula pameću, da će, kad dođemo do ugla, poskočiti kao sob i odgristi komad mjeseca. Na uglu je poskočila kao sob i zavrištala. »Mjesec, mjesec!« vikala je i uto joj se duša oslobodila, iskočila joj sasvim iz tijela. Brzinom od osamdeset šest milijuna milja na sat je letjela. Dalje, sve dalje, put120mjeseca, a nitko nije bio toliko hitar da je zaustavi. Baš se tako dogodilo. Dok bi dlanom o dlan udario.A sad ću vam reći šta su mi rekli ti gadovi...Rekli su mi: »Henry, odvedi je sutra u ludnicu. I reci im da ne možemo plaćati za nju!«Krasno! Uvijek samo veselo i vedro! Sutradan ujutro ukrcali smo se obadvoje u trolejbus i odvezli se izvan grada. Da me Mele upitala kamo idemo, trebalo je da joj odgovorim: »Idemo u posjete teti Moniki«. Ali Mele nije ništa pitala. Sjedila je mirno uza me i od vremena do vremena upozoravala me na krave. Vidjela je plave krave i zelene krave. Znala je kako se zovu. Pitala me šta biva s mjesecom po danu. I da nemam možda komadić jetrenice uza se?Plakao sam dok smo se vozili — nisam mogao da ne plačem. Kad su ljudi predobri za ovaj svijet, moraju ih staviti pod ključ. Nije nešto u redu s ljudima koji su predobri. Istina je da je Mele biia lijena. Ona se rodila lijena. Istina je da je Mele bila slaba domaćica. Istina je da Mele nije umjela zadržati muža kad su joj ga našli. Kad je Paul pobjegao sa ženom iz Hamburga, Mele je sjela u kut i plakala. Drugi su htjeli da nešto poduzme — da ga ustrijeli, da napravi rusvaj, da sudskim putem zatraži alimentaciju. Mele je mirno sjedila. Mele je plakala. Mele je pognula glavu. Ostavilo ju je ono malo pameti što je imala. Bila je kao par poderanih čarapa koje se potepaju amo-tamo, posvuda. Uvijek se pojavljuju u krivi čas.Onda je jednog dana Paul uzeo uže i objesio se. Bit će da je Mele shvatila što se dogodilo, jer je121tada dokraja poludjela. Dan prije su je zatekli kako jede vlastiti izmet. Dan prije toga našli su je kako sjedi na peći.A sad je veoma spokojna i zove krave krsnim imenima. Mjesec je očarava. Ne boji se jer je sa mnom, a meni je uvijek vjerovala. Ja sam bio njen ljubimac. Iako je bila slaboumna, bila je dobra prema meni. Drugi su bili pametniji, ali su im srca bila opaka.Kad bi je brat Adolphe poveo na vožnju kočijom, drugi bi govorili: »Mele je bacila oko na njega!« Ali ja mislim da je Mele tada zacijelo govorila isto tako bezazleno kako sad govori sa mnom. Ja mislim da je Mele, kad je obavljala svoje bračne dužnosti, zacijelo bezazleno sanjarila o lijepim darovima koje će svima razdavati. Mislim da Mele nije ništa znala o grijehu ni o krivnji ni o kajanju. Mislim da se Mele rodila kao slabouman anđeo. Mislim da je Mele bila svetica.Ponekad, kad je bila otpuštena s posla, slali su me po nju. Mele se nije nikad znala sama vratiti kući. I sjećam se kako je bila sretna kad god bi me ugledala. Bezazleno bi rekla da želi ostati kod nas. Zašto ne bi mogla ostati kod nas? Pitao sam se to više puta za redom. Zašto joj ne bi mogli dati mjesto uz vatru, ostaviti je neka tu sjedi i sanjari, ako je to ono što želi? Zašto mora svatko raditi — čak i sveci i anđeli? Zašto slaboumnici moraju biti uzor?Mislim sad kako će, uostalom, možda biti dobro Meli ondje kamo je vodim. Neće više morati raditi. Svejedno, više bih volio da su joj negdje dali neki kutak.122

Dok idemo niz pošljunčanu stazu prema velikim vratnicama, Melu obuzima nelagoda, čak i štene zna kad ga nose na jezero da ga utope. Mele dršće. Na vratnicama nas čekaju. Vratnice zjape, Mele je unutra, ja sam vani. Pokušavaju je milom odvesti. Blago sad s njom postupaju. Govore joj veoma blago. Ali je Mele prestravljena. Okreće se i trči prema vratnicama. Ja još stojim. Ona tura ruke između rešetaka i hvata me grčevito za vrat. Ja je nježno ljubim u čelo. Polako joj rastavljam ruke. Oni će je sad opet povesti. Ne mogu to gledati. Moram poći. Moram potrčati. Međutim, cijelu minutu stojim i gledam je. Oči kao da su joj strahovito porasle. Dva velika okrugla oka, puna i crna kao noć, zure u mene ne shvaćajući ništa. Nijedan (manijak ne može tako gledati. Nijedan idiot ne može tako gledati. Može samo anđeo ili svetac.Mele nije bila dobra domaćica, rekoh, ali je znala spravljati oufteta. Evo recepta, da ne zaboravim: tempera sastavljena od humusa mokra kruha (iz zgodnog pisoara) plus konjsko meso (samo od putišta), veoma sitno sasjeckano i izmiješano s malo mesa od kobasice. Izvaljati dlanovima. Krčma koju je ona držala s Paulom, prije nego što se pojavila ona žena iz Hamburga, bila je tik uz zavoj nadzemne željeznice u Drugoj aveniji, nedaleko od kineske pagode kojom se služi Vojska spasa.Kad sam otrčao od vratnica, stao sam uz visok zid i, zarivši glavu u ruke i naslonivši se rukama na zid, jecao sam kao što nisam jecao od djetinjstva. Dotle su Melu kupali i oblačili u propisanu123i; iodjeću; napravili su joj razdjeljak po sredini, glatko začetkali kosu i povezali je u punđu na potiljku. Tako se nitko od njih ne ističe. Svi imaju isti šašavi izgled, bez obzira jesu li napola šašavi ili tri četvrt šašavi ili tek malo ćaknuti. Kad kažete: »Mogu li dobiti pero i tintu da napišem pismo«, oni vam odgovore: »Možeš« i dadu vam metlu da pome-tete pod. Ako ste rastreseni pa se pomokrite na pod, morate ga obrisati. Možete se jadati koliko god hoćete, ali ne smijete prekršiti ikućni red. Luda kuća se mora uredno voditi kao i bilo koja druga kuća.Jedanput na sedmicu Mele smije primati posjete. Sestre su joj trideset godina posjećivale ludu kuću. Dozlogrdila im je. Kad su bile sitna djeca, posjećivale su majku na Blackwell's Islandu. Majka je uvijek govorila neka paze na Melu, neka je čuvaju. Kad je Mele stajala na vratnicama, onako okruglih i užagrenih očiju, bit će da su joj misli putovale natrag kao ekspresni vlak. Bit će da joj se začas sve javilo u sjećanju. Oči su joj bile toliko velike i užagrene kao da su vidjele više nego su mogle pojmiti. Uiagrene od strave, a ispod strave krila se bezgranična smetenost. Zato su i bile onako lijepe užagrene. Morate biti ludi da vidite sve tako jasno, da sve odmah prozrete. Ako ste veliki, možete ostati takvi i ljudi će vam vjerovati, kleti se na vas, okrenuti svijet naopačke radi vas. Ali ako ste samo donekle veliki, ili ako ste nitko i ništa, onda ste propali.Ujutro žustra intelektualna šetnja ispod nadzemne željeznice što cvili, na sjever od Delancyjeve ulice put Waldorfa gdje se prethodnu večer stari skitao po Peacockovoj ulici s Julianom Legreejem.124Svako jutro pišem novu knjigu hodajući od stanice u Delanceyjevoj ulioi na sjever put Waldorfa. Na prvoj strani svake knjige piše vitriolom: Otok rodosk-vrnuća. Svako jutro to počinje pijanim povraćanjem prethodne večeri; odatle golema gardenija koju nosim u zapučku posuvratka, posuvratka dvorednog odijela koje je cijelo podstavljeno svilom. Dolazim u krojačku radionicu s crnim dahom melankolije i, možda, zatječem Tama Jordana u krpaonici gdje čeka da mu uklone mrlje sa šlica. Pošto sam napisao 369 stranica u hodu, ispraznost nazivanja dobro jutro sprečava me da budem uljudan kao obično. Upravo sam jutros završio dvadeset i treći svezak knjige predaka od koje ne možete vidjeti nijednog zareza, jer je sve napisano na brzinu, štaviše, bez naliv-pera. Ja, krojačev sin, reći ću sad dobro jutro vrsnom prodavaču vunene robe Endicottu Mumfor-du, koji stoji pred ogledalom u donjem rublju promatrajući kesice ispod očiju. Svaki ogranak i list porodičnog stabla lebdi mi pred očima: iz blesave crne magle Elbe plovi ovaj promjenljivi otok rodo-skvrnuća, što stvara čarobnu gardeniju ikoju nosim u zapučku svako jutro. Baš se spremam da kažem dobro jutro Tomu Jordanu. Pozdrav mi titra na usnama. Vidim golemo drvo kako izranja iz crne magle, a u duplji stabla sjedi ona žena iz Hamburga, guzica joj čvrsto stiješnjena naslonom stolice. Vrata su zatvorena, a kroz pukotinu joj vidim zeleno lice, čvrsto stisnute usne, raširene nosnice. Ludi George ide od vrata do vrata s razglednicama, ruka koju mu je odgrizao konj izgubljena je i pokopana, prazni mu rukav vijori na vjetru. Kad svi listići na kalendaru budu otrgnuti osim posljednjih šest, ludi Ge-125:rorge pozvonit će na vratima i, s ledenicama na brkovima, stajat će na pragu držeći kapu u ruci i pro-derat će se: »Sretan Božić!« Ovo je najkukavnije drvo koje je ikad izronilo iz Elbe, svaki mu je ogranak skršen i svaki list uveo. To je drvo koje se redovito jedanput na godinu dere: »Sretan Božić!« Usprkos nedaćama, usprkos bujici raka, vodene bolesti, krađa, prosjačetnja, pederastije, paralize, trakavica, curenja iz ušiju, vidovice, meningitisa, padavice, je-trenica itd.

Baš se spremam da kažem dobro jutro. Pozdrav mi titra na usnama. Dvadeset i tri sveska Katastarske knjige napisana su rodoskvrnilački vjerno, korice su opšivene najboljim safijanom i svalki svezak ima bravicu i ključ. Zakrvavljene oči Toma Jordana prilijepljene su na zrcalu; podrhtavaju kao konj koji otresa muhu. Tom Jordan uvijek ili svlači gaće ili oblači gaće. Uvijek zakopčava ili otkopčava šlic. Uvijek mu odstranjuju mrlje i glačaju hlače. Tante Melia sjedi u hladioniku, u sjeni porodičnog stabla. Majka pere mrlje od bljuvotina na prljavu rublju od prošle sedmice. Stari oštri britvu. Židovi izlaze ispod sjene mosta, dani kraćaju, teglenjaci daš-ću ili krekeću kao žabe rikače, luka je zakrčena ledenim gromadama. Od svakog poglavlja knjige koja se piše u zraku, ledi se krv; njena glazba zaglušuje divlju tjeskobu vanjskog zraka. Noć udara kao grom, ostavlja me na tlu pješačkog puta koji na kraju ne vodi nikamo, ali se sjaji okružen svjetlucavim žbicama na kojima nema okretanja ni zaustavljanja.Od sjene mosta rulja napreduje sve bliže, poput lišaja, ostavljajući za sobom golemu gnojnu ranu koja se proteže od rijeke do rijeke po četrnae.-126stoj ulici. Ta crta od gnoja, koja se nevidljivo proteže od oceana do oceana, od vijeka do vijeka, lijepo razdvaja nežidovski svijet, koji sam poznavao iz glavne knjige, od židovskog svijeta koji se spremam da upoznam u životu. Između ta dva svijeta, usred gnojne crte koja se proteže od rijeke do rijeke, stoji mali cvjetnjak pun gardenija. To je čak ondje kuda mastodonti lutaju, gdje bivoli ne mogu više pasti; tu se diže kao hrid luikavi, apstraktni svijet usred kojeg su sahranjeni zanosi revolucije. Svako jutro prelazim tu crtu, s gardenijom u zapučku i s novim sveskom ispisanim u zraku. Svako jutro gazim jarkom punim bljuvotina da bih došao do lijepog otoka rodoskvrnuća; svaki dan hrid se diže sve više, redovi prozora pravi su kao željezničke tračnice, a sjaj im zasljepljuje čovjeka još jače nego sjaj ulaštenih lubanja. Svako jutro jarak zjapi prijeteći sve ozbiljnije.Trebalo bi da sad kažem dobro jutro Tomu Jordanu, ali mi pozdrav lebdi na usnama titrajući. Kakvo je ovo jutro da bih ga tratio pozdravljanjem? Je li dobro ovo jutro nad jutrima? Gubim sposobnost da razlikujem jutro od jutra. U glavnoj je knjizi svijet bivola koji brzo nestaju; u susjedstvu za-kivači prišivaju rebra budućim neboderima. Lukavi orijentalci s olovnim cipelama i staklenim lubanjama snuju papirni svijet sutrašnjice, svijet koji će se sastojati isključivo od robe naslagane kutija na kutiju, kao u tvornici papirnih kutija, franko-brod Ca-narsie. Danas još ima vremena da se pođe u sprovod netom umrlima; sutra neće biti vremena, jer će mrtve ostaviti gdje jesu i jao si ga onome tko prolije suzu. Ovo je dobro jutro za revoluciju, kad bi samo127bilo mitraljeza mjesto praskalica. Ovo bi jutro bilo sjajno jutro da jučerašnje jutro nije bilo potpuni fijasko. Prošlost odmiče u galopu, jaz se širi. Sutra je dalje nego što je bilo jučer, jer je jučerašnji konj pomahnitao pa ga ljudi u olovnim cipelama ne mogu sustići. Između jutrošnjeg dobra i sama jutra nalazi se crta od gnoja koja širi smrad preko jučerašnjeg dana i truje sutrašnji. Ovo je jutro toliko zbrkano da bi ga, da je tek stari kišobran, najslabije kihanje raznijelo iznutra.Cijeli mi se život otegao u jedno neprekinuto jutro. Pišem svaki dan iz početka. Svakog dana se stvara nov svijet, zaseban i potpun, i evo me među sazvježđima, bog koji je toliko zaljubljen u sama sebe da ne radi ništa nego pjeva i oblikuje nove svjetove. Dotle se stari svemir raspada na komadiće. Stari svemir nalikuje na krpaonicu u kojoj se glačaju hlače i odstranjuju mrlje i prišivaju puceta. Stari svemir miriše kao vlažan šav koji prima poljubac usijana glačala. Beskrajne preinake i popravci, produžen rukav, spušten ovratnik, puce premješteno nešto bliže, umetnut nov tur. Ali nikad novog odijela, nikad stvaranja. Postoji jutarnji svijet koji počinje iznova svaki dan, i krpaonica u ikojoj se stvari beskrajno preinaouju i popravljaju. I tako je s mojim životom kroz koji protječe odvodni kanal noći. Gijele noći čujem krojačka glačala kako piste dok ljube vlažne šavove; ljuske starog svemira padaju na pod, a smrad im je kiseo kao ocat.Ljudi 'koje je moj otac volio bili su slabi i simpatični. Životi su im se gasili, svima i svakome od njih, ikao što sjajne zvijezde gasnu pred suncem. Životi su im se gasili tiho i katastrofalno. Nikakva tra-128ga nije ostajalo za njima — ničega osim uspomene na njihov sjaj i slavu. Oni sada teku u meni poput goleme rijeke zakrčene palim zvijezdama. Oni tvore crnu rijeku koja teče i neprestano okreće osovinu mog svijeta. Iz tog crnog beskrajnog pojasa noći, koji se vječito širi, izbija neprekidno jutro koje se trati u stvaranju. Svako jutro rijeka preplavljuje obale ostavljajući rukave i zapučke i sve one ljuske mrtvog svemira razasute po žalu gdje ja stojim promatrajući ocean jutra stvaranja.Stojeći tu, na obali oceana, vidim ludog Geor-gea naslonjena na zid pogrebnog poduzeća. Ima na sebi smiješnu malu kapu i celuloidni ovratnik, ali nema kravate; sjedi na klupi pokraj lijesa, ni žalostan ni nasmiješen. Sjedi tu mirno, kao anđeo što je sišao s neke židovske slike, čovjek u lijesu, kome je tijelo još dobro sačuvano, obučen je u skromno tačkasto odijelo, upravo Georgeove veličine. Ima na sebi ovratnik i kravatu d sat u džepu na prsluku. George ga vadi, s\lači i stavlja na led dok se ne presvuče. Ne želeći ukrasti sat, stavlja ga na led do lesa. Čovjek leži na ledu s celuloidnim ovratnikom oko vrata.

Smračuje se kad George izlazi iz pogrebnog poduzeća. Sad ima na sebi kravatu i dobro odijelo. Navraća se u dućan na uglu da ikupi knjigu šala koju je vidio u izlogu; zapamćuje nekoliko šala stojeći u podzemnoj željeznici. To su šale Joea Mil-lera.Taono u isti sat na dan svetog Valentina Tante Melia šalje pozdrave rodbini. Ima na sebi sivu uniformu, a kosa joj je razdijeljena po sredini. Piše da je veoma zadovoljna kod svojih novopečenih prijatelja i da je hrana dobra. Ipak bi ih htjela podsje-Cmo proljeće 129titi da ih je prošli put zamolila da joj pošalju nekoliko Fastnacht Kiichen1 — ne bi li ih mogli poslati poštom, u paketu? Kaže da divne petunije rastu oko kante za smeće ispred velike kuhinje. Kaže da je prošle nedjelje bila na velikoj šetnji i da je vidjela masu sobova i kunića i nojeva. Kaže da veoma slabo zna pravopis, ali da ionako nije nikad bila dobra u pisanju. Svi su veoma ljubazni i imaju masu posla. Htjela bi što prije Fastnacht Kii c h e n, zračnom poštom, ako je moguće. Zamolila je upravitelja da joj ih ispeku na njen rođendan, ali su zaboravili. Kaže neka joj pošalju novina, jer ona voli čitati oglasnik. Jedanput je vidjela neki šešir, kod Bloomingdalea, misli, snižena mu je cijena. Možda bi joj mogli poslai i šešir s Fastnachi Kiichen? Zahvaljuje se svima na krasnim čestitkama koje su joj poslali za Božić — još ih se sjeća, osobito one sa srebrnim zvijezdama. Svi su rekli da je ikrasna. Kaže da će uskoro leći i da će se moliti za sve njih, jer su uvijek bili tako dobri prema njoj. Hvata se mrak, uvijek otprilike u ovo doba, a ja tu stojim piljeći u zrcalo oceana. Ledeno vrijeme protječe, ni brzo ni sporo, samo lešina na ledu s celuloidnim ovratnikom — i kad bi mu se bar digao, bilo bi divno... predivno! U mračnom predvorju Tom Jordan čeka da siđe stari. S njim su dvije droce, jedna od njih popravlja sebi podvezicu; Tom Jordan joj pomaže da popravi podvezicu. U isto doba, pred večer, kako rekoh, gospođa Lawson hoda po groblju da još jednom pogleda grob svoga voljenog sina. Njezin dragi mali dečko Jack, kaže ona, iako mu je1 Pokladnica. (Prev.) 130bilo trideset i dvije godine kad je prije nekoliko godina odapeo. Rekli su da je umro od srčane reume, ali je činjenica da je njen voljeni sin pokupio toliko spolnih bolesti da je, kad su iscijedili gnoj iz njega, smrdio kao klistir. Čini se da se gospođa Lawson uopće toga ne sjeća. To je njen dragi mali dečko Jack i grob mu je uvijek uredan; ona nosi komadić jelenje kože u torbici da mu svaku večer ulašti nadgrobni spomenik.U isto doba, u sumrak, lešina leži ondje na ledu, a stari stoji u telefonskoj govornici sa slušalicom u jednoj ruci i s nečim toplim i vlažnim, što ima kosu, u drugoj ruci. Telefonira nam da ga ne čekamo na večeru, da mora izvesti neku mušteriju i da će se kasno vratiti, neka budemo bez brige! Ludi George okreće stranice knjige šala Joea Millera. Malo dalje, prema Mobileu, uvježbavaju »St. Louis Blues« bez ijedne note pred sobom, a ljudi samo što nisu poludjeli slušajući to jučer, danas i sutra. Svi samo što nisu silovani, drogirani, povrijeđeni, pijani od te nove glazbe koja izbija iz znoja asfalta. Uskoro će svagdje biti isto doba, naprosto će se okrenuti brojčanik ili lebdjeti nad zemljom u balonu. Ovo je doba kavanskih tračlera koji sjede oko obiteljskog stola, svaki od njih operiran zbog nečega drugog, a onoj sa zaliscima i s debelim prstenjem na prstima bilo je teže nego bilo kome drugome zato što je mogla to sebi priuštiti.Fantastično je Jijepo u ovo doba kad se čini da svatko ide svojim osobnim putom. Ljubav i umorstvo, još ih dijeli nekoliko sati. Ljubav i umorstvo, slutim kako dolaze s tamom: novorođenčad što izlazi iz utrobe, mekano, ružičasto meso koje će se131zaplesti u bodljikavu žiou i vrištati svu noć i truliti kao mrtva kost tisuću milja niodakle. Lude djevice s nečim ledenim u žilama koje potiču ljude da podižu nove zgrade, i muškarci s psećim ogrlicama oko vrata koji gaze kroz blato koje im dopire do očiju, pa će car elektriciteta zavladati valovima. Od onoga što je u sjemenu pišam u gaće od straha: nov nov-cat svijet ispiljuje se iz jajeta i, ma koliko brzo ja pisao, stan svijet ne umire dovoljno brzo. Čujem nove mitraljeze i milijune kostiju razmrskane u isti mah; vidim pse kako bjesne, i golubove kako padaju s pismima privezanim za gležnjeve.Uvijek samo veselo i vedro, bilo sjeverno od Delanceyjeve ulice, bilo južno, prema gnojnoj crti! Moje dvije mekane ruke u tijelu svijeta kopaju po toplom drobu, slažu i razgrađuju, sijeku ga i iznova zašivaju. Dodir topla tijela koji poznaje kirurg, s ostrigama, bradavicama, čirovima, hernijama, rakovim izdancima, mladim korabicama, štipaljka ma i khještima, škarama i tropskim raslinjem, otrovima i plinovima zatvorenim iznutra i pomno obavi-jenim kožicom. Iz prošupljenih vodova ljubav izbija kao plin iz kanala: pomamna ljubav s crnim rukavicama i sjajnim komadićima podvezice, ljubav što žvače i dašće, ljubav skrivena u buretu koja diže čep iz nooi u noć. Ljudi koji su prolazili kroz radionicu mog oca odisali su ljubavlju: bili su topli i vinski, slabi i nemarni, brze jahte uravnotežene seksom, a kad su plovili pored mene u noći, kadili su mi snove. Stojeći u središtu New Yorka, čuo sam zveckanje kravljih zvonaca, ili, kad bih okrenuo glavu, ouo sam slatku, slatku glazbu samrtničkog hrop-132

ca, crvena crta preko stranice, a na svakom rukavu plakavica. Istegnuvši samo malo vrat, stajao sam iznad najvišeg nebodera i gledao odozgo kolotečine koje su za sobom ostavili golemi kotači suvremenog progresa. Ništa mi nije bilo preteško, samo ako je nosilo malo jada i tjeskobe u sebi. Chez nous1 bile su sve organske bolesti — i nekoliko neorgan-skih. Kao kameni kristal smo se širili, od jednog zločina do drugoga. Veseo vrtlog, a usred njega moja dvadeset i prva godina pokrivena već patinom.I kad se više ničega ne budem sjećao, sjećat ću se one noći kad sam dobio triper, a stari bio tako grdno pijan da je legao u krevet sa svojim prijateljem Tomom Jordanom. Lijepo je i dirljivo biti vani i dobivati triper kad je obiteljska čast na kocki, kad je a 1 pari, tako reći. Ne biti ondje za onog džum-busa, kad se majka i otac rvaju na podu, a metla leti po zraku. Ne biti ondje pri hladnom jutarnjem svjetlu kad Tom Jordan kleći i moli za oproštenje, ali ga ne dobiva čak ni na koljenima, jer kruto srce jedne luteranke ne zna šta znači oproštenje. Dirljivo je i lijepo čitati sutradan ujutro u novinama kako su, otprilike u isto doba prethodne noći, onoga pastora koji je sagradio kuglanu zatekli u mračnoj sobi s golim dječakom na krilu! Ali ono zbog čega je to bolno dirljivo i lijepo jest to da sam ja, ne znajući /a sve to, došao sutradan kući da zatražim dopuštenje da se oženim ženom koja mi je mogla biti majka. A kad sam rekao »oženim«, stara je zgrabila nož za kruh i nasrnula na mene. Sjećam se, kad sam izlazio iz kuće, da sam zastao pred ormarom za knjige da dohvatim jednu knjigu. A naslov je toj knjizi bioI Kod nas (Prev.)133— Rođenje tragedije. Smiješno je to, zbog metle prethodne noći, zbog noža za kruh, zbog tri-pera, pastora uhvaćena na djelu, zbog valjušaka što su se ohladnjeli, zbog rakovih izdanaka i tako dalje... ja sam tada mislio da su svi tragični događaji u životu zapisani u knjigama, a da je ono što se događa izvan njih tek razblažena koještarija. Mislio sam da je lijepa knjiga bolestan dio mozga. Nisam uopće pomislio da bi cio svijet mogao biti bolestan!Hodam amo-tamo sa zamotkom pod miškom. Krasno vedro jutro, recimo, a pljuvačnice sve oprane i ulaštene. Mrmljam u sebi, dok stupam u Wolwor-thovu zgradu: »Dobro jutro, gospodine Thorndike, krasno jutro danas, gospodine Thorndike. Želite li šta dati sašiti, gospodine Thorndike?« Gospodin Thorndike ne želi jutros ništa dati sašiti; zahvaljuje mi što sam ga posjetio i baca posjetnicu u košaru za smeće. Nimalo obeshrabren, okušavam sreću u zgradi »American Expressa«. »Dobro jutro, gospodine Hathaway, krasno jutro danas!« Gospodin Hathaway ne treba dobra krojača — on ima dobra krojača već trideset i pet godina. Gospodin Hathaway je malo razdražen i, bogami, ima pravo, mislim si ja posrćući niza stube. Krasno, vedro jutro, nema šta, pa da bih se oslobodio trpka okusa u ustima, a isto tako i da bih bacio pogled na luku, vozim se trolejbusom preko mosta i svraćam k škrtici koji se zove Dyker. Dyker je čovjek zauzet poslom, čovjek koji pošalje po ručak i kome očiste cipele dok jede. Dyker pati od živčane smetnje koju je zadobio jebanjem na suho. Kaže da mu možemo sašiti odijelo od tačkaste tkanine ako mu ne budemo više dodi-134javali svaki mjesec. Djevojci je bilo svega šesnaest godina pa se bojao da ne zanese. Jest, vanjske džepove, molim lijepo! Osim toga, on ima ženu i troje djece. Osim toga, uskoro će se kandidirati za suca — za suca Ostavinskog suda.Približava se vrijeme matinejama. Vraćam se na brzinu u New York i svraćam u »Burlesku« gdje poznajem vratara. Prva tri reda uvijek su ispunjena sucima i političarima. Dvorana je zamračena i Margie Pennetti stoji na isturenoj dasci u prljavom bijelom trikou. Ona ima najdivnije dupe od svih žena na pozornicama i to svi znaju, pa i ona. Poslije predstave hodam bez cilja gledajući kina i židovske trgovine delikatesnom robom. Stojim časak na bazaru pod arkadama i slušam sirenske glasove što dopiru iz zvučnika. Život je naprosto neprekidan medeni mjesec s čokoladnom tortom i pitom od brusnica. Ubaci novčić u prorez i vidjet ćeš ženu kako se svlači na travi. Ubaci novčić i dobit ćeš umjetno zubalo. Svijet se stvara od novih dijelova svako poslijepodne: uprljani se dijelovi šalju u kemijsku čistionicu, istrošeni se dijelovi škartiraju i prodaju kao rabljena roba.Idem u centar, pored gnojne crte, i bazam po predvorjima velikih hotela. Ako hoću, mogu sjesti i promatrati ljude kako hodaju po predvorju. Svi vrebaju nešto. Svašta se zbiva na svakom koraku, čovjek se izbezumljuje od napetosti čekajući da se što dogodi. Nadzemna željeznica juri mimo, taksiji trube, kola hitne pomoći tutnje, zakivaoi zakivaju zakovice-. Hotelski teklići u raskošnim livrejama traže ljude koji se ne odazivaju na svoja imena. U zlatnom zahodu dolje muškarci stoje u redu čekajući135da se popišaju; sve je od pliša i mramora, mirisi su profinjeni i ugodni, voda se lijepo izlijeva u školjku. Na pločniku hrpa novina, naslovi im još vlažni od umorstava, silovanja, arsena, štrajkova, krivotvorenja, revolucije. Ljudi gaze jedan drugoga ne bili se prošvercali u podzemnu željeznicu. Prijeko, u Brooklynu, čeka me jedna žena. Mogla bi mi biti majka, a čeka me da se vjenčam s njom.

Sin joj ima TBC i ne može se više dići iz kreveta. Vražja ženska penje se u svoju potkrovnicu da spava s muškarcem dok joj sin u susjednoj sobi iskašljava pluća. Osim toga, upravo je napravila pobačaj pa ne želim da opet zatrudni — bar ne sad odmah.Ljudi se vraćaju s posla i podzemna je željeznica poprište borbi u slobodnom rvanju. Prikliješ-ten sam tako čvrsto uz neku ženu da joj osjećam dlake na pizdi. Zglobovi na prstima pripijeni su mi tako čvrsto da joj pravim udubinu u spolovilu. Ona gleda preda se, u sićušnu tačku upravo ispod mog desnog oka. Do Kanalske ulice polazi mi za rukom da joj uguram penis tamo gdje su mi bili ručni zglobovi. Ona stvar joj skače kao luda i, bilo kuda da se vlak okrene, ona je uvijek u istom položaju vizavi mog pimpeka. čak i kad se rulja razrijedila, ona stoji uza me sa zdjelicom isturenom naprijed i s pogledom prikovanim za onu sićušnu tačku upravo ispod mog desnog oka. Kod Općinske vijećnice ona izlazi a da me nije ni pogledala. Penjem se za njom do ulice misleći da će se možda okrenuli i reći mi bar dobar dan, ili mi dopustiti da joj kupim ledenu čokoladu predmnijevajući da je mogu kupiti. Ali kakvi, odjurila je kao strijela a da nije okrenula glavu m za milimetar. Ja ne znam kako to one mogu. Mi-136lijuni i milijuni njih stoje svaki dan bez donjeg rublja i jebu se na suho. šta rade na kraju — tuširaju se? Trljaju se? Dajem deset na jedan da se bace na krevet i svrše stvar prstima.Bilo kako mu drago, bliži se večer a ja hodam tamo-amo s takvom erekcijom da samo što mi ne prsne šlic. Svjetina je sve gušća i gušća. Svi sad nose novine. Nebo je zakrčeno iluminiranom robom od koje je svaki pojedini artikal zajamčeno ugodan, zdrav, trajan, ukusan, bešuman, nepromočiv, neuništiv, nee plus ultra, bez kojega bi život bio nepodnosiv, da život nije već nepodnosiv zato što nema života. Upravo je vrijeme kad stari Henschke odlazi iz krojačke radionice u kartaški klub u centru grada. Zgodan mali honorarni posao kojim se bavi do dva sata ujutro. Nema baš mnogo posla — samo sprema šešire i kapute od gospode, raznosi piće na malom poslužavniku, prazni pepeljare i puni kutije sa šibicama. Zaista veoma ugodan posao, kad se uzme sve u obziir. 0 ponoć pripravi malu zakusku za gospodu, ako je oni zažele. Tu su, naravno, li pljuvačnice i zahodska školjka. Ali su to takva gospoda da sve to zaista nije ništa. Pa onda, uvijek se nađe malo sira i keksa koje može griskati, a katkad i čašica porta. Od vremena do vremena sendvič s hladnom teletinom za sutrašnji dan. Prava gospoda! To se ne može poreći. Puše najbolje cigare. Čak su i opušci dobri. Zaista veoma, veoma ugodan posao!Bliži se vrijeme večeri. Većina je krojača zatvorila radionice za danas. Nekolicina njih, oni kojima su mušterije same osjetljive starkelje, čekaju nekoga da dođe na probu. Hodaju gore-dolje s rukama na turu Svi su otišli osim gazde i, možda, krojitelja137ili krpača. Gazda se pita bi li morao opet staviti nove oznake kredom i hoće li ček stići na vrijeme da plati stanarinu. Krojitelj govori u sebi: »Pa da, gospodine taj i taj, pa jasno... da, ja mislim da bi tu trebalo biti samo malo više ... da, imate potpuno pravo ... zbilja malo visi na lijevu stranu... da, uredit ćemo vam to za nekoliko dana ... da, gospodine taj i taj... da, da, da, da, da, da...« Sašivena odjeća i nesaši-vena odjeća visi na vješalici; bale platna uredno su složene na stolovima; samo u krpaonici gori svjetlo. Iznenada zazvoni telefon. Gospodin taj i taj je na telefonu, ne može doći večeras, ali bi htio da mu odmah pošalju smoking, onaj s novim pucetima koja je izabrao prošle sedmice, neće mu više valjda, za miloga boga, spadati s vrata. Krojitelj meće šešir na glavu i oblači kaput i brzo trči niza stube na cionistički sastanak u Bronxu. Gazda ostaje da zatvori radionicu i ugasi sva svjetla, ako ih je tko zaboravio ugasiti. Momak kojeg šalje da odnese smoking on je sam, ali ga to ne smeta mnogo, jer će šmug-nuti kroz ulaz za dostavu robe pa nitko neće ništa ni znati. Nitko ne nalikuje na milijunaša više nego gazda kad dostavlja smoking gospodinu tom i tom. Živahan i dotjeran, ulaštenih cipela, očišćena šešira, opranih rukavica, ufitiljenih brkova. Zabrinuti bivaju tek kad sjednu za večeru. Nemaju teka. Danas nije bilo narudžbi. Nije bilo čekova. Toliko su potišteni da zaspu u deset sati, a kad je vrijeme spavanju, ne mogu više spavati.Hodam po Brooklynskom mostu... Je li ovo svijet, ovo hodanje tamo-amo, ove zgrade što su osvijetljene, muškarci i žene što prolaze mimo mene? Gledani kako im se usne miču, usne muškaraca i138žena što prolaze mimo mene. 0 čemu razgovaraju — neki od njih veoma ozbiljno? Ne volim gledati ljude koji su tako mrtvački ozbiljni kad ja patim više od bilo koga od njih. Jedan život! A ima milijuna i milijuna života koji se mogu proživjeti. Do sada nisam imao ama baš ništa reći o sebi. Ama baš ništa. Bit će da nemam tri čiste. Trebalo bi da se vratim u podzemnu željeznicu, da zgrabim neku ženu i silujem je na ulici. Trebalo bi da se vratim gospodinu Thomdikeu i pljunem mu u lice. Trebalo bi da stanem na Times Squareu s pimpekom u ruci i da se ispišam u kanal. Trebalo bi da zgrabim revolver i pucam pravo u rulju. Stari živi kao mali bog. On i njegovi pajdaši. A ja hodam tamo-amo i zelenim od mržnje i zavisti. A kad se vratim, stara će jecati, samo što joj srce neće pući. Ne mogu spavati noću

kad je slušam. I ja je mrzim što tako jeca. Jedno me pljačka, drugo me kažnjava. Kako da je saslušam i utješim kad najviše od svega želim da joj pukne srce?Hodam po Boweryju... a u ovo je doba to lijep pašnjak zelen kao bale. Svodnici, kuhari, narkomani, prosjaci, lopovi na straži, gangsteri, Kinezi, digići, pijani Irci. Svi su željni malo hrane i mjesta za ćo-renje. Hodam i hodam i hodam. Dvadeset i jedna mi je godina, bijelac sam, rođen i odrastao u New Yorku, mišićave građe, zdrave pameti, dobar rasplođivač, bez loših navika itd, itd. Zapisi to kredom na ploču. Rasprodaja al pari. Nisam počinio nikakav zločin, osim što sam se rodio ovdje.U prošlosti je svaki član naše porodice radio nešto svojim rukama. Ja sam prvi lijeni pasji sin s okretnim jezikom i zlim srcem.139Plivam u svjetini, brojka među ostalima. Krajan i prekrajan. Svjetla svjetlucaju — pale se i gase, pale se i gase. Katkad je to automobilska guma, katkad guma za žvakainje. Tragedija je u tome što nitko ne vidi očajni izraz na mom licu. Tisuće i tisuće nas ima i prolazimo jedan pored drugoga a da se i ne prepoznamo. Svjetla poskakuju kao električne igle. Atomi luduju od svjetlosti i vrućine. Iza stakla je požar, a ništa ne izgor.ijeva. Ljudima pucaju leđa, ljudima pucaju mozgovi ne bi li izmislili stroj kojim će rukovati dijete. Kad bih samo mogao naći to hipotetično dijete koje treba da upravlja tim strojem, dao bih mu čekić u ruke i rekao mu: »Razbij ga! Razbij ga!«Razbij ga! Razbij ga! To je sve što mogu reći. Stari se vozi u otvorenu landaueru. Zavidim gadu na njegovu duševnom miru. Pajdaš mu je uz njega, a litra viskija u trbušini. Prsti mi na nogama oprištavili od zlobe. Dvadeset godina preda mnom, a svaki sat je sve gore. Guši me. Za dvadeset godina neće biti blagih, simpatičnih ljudi koji čekaju da me pozdrave. Svaki pajdaš koji sad prolazi jest bivol koji se izgubio i zauvijek nestao. Čelik i beton me ukldještiše. Pločnik je sve tvrđi i tvrđi. Novi svijet me izgriza, izvlašćuje. Uskoro mi neće više trebati ni imena.Nekoć sam mislio da me čekaju svakakve divote. Mislio sam da mogu sagraditi svijet u zraku, kulu od čiste bijele pljuvačke koja će me uzdići iznad najviše građevine, između opipljivoga i neopipljivoga, smjestiti me u prostor kao glazbu, gdje se sve ruši a pogiba, ali gdje ću ja biti nepovrediv, velik, božanstven, svetinja nad svetinjama. J a sam to zamišljao, ja, kro-140jačev sin. Ja koji sam ponikao iz malog žira s golema i kršna stabla. U šupljini žira dopirao je do mene čak i najslabiji drhat zemlje: bio sam dio velikog stabla, dio prošlosti, s vršikom i lozom, s ponosom, p o-nosom. A kad sam pao na zemlju i tu bio pokopan, sjetio sam se tko sam, o d a 'k 1 e sam. Sad sam propao, čujete li? Ne čujete me? Ja zavijam i vrištim — zar me ne čujete? Ugasite svjetla! Razbijte žarulje! čujete li me sad? Glasnije, kažete Glasnije! Pa zaboga, zar tjerate šegu sa mnom? Jeste li gkihi, nijemi i slijepi? Moram li strgati odjeću sa sebe? Moram li plesati na glavi?Dobro onda! Plesat ću vam! Veselo kolo, braćo, neka se samo vrti i vrti i vrti! Dobacite mi još jedne flanelske hlače kad iste već tu. I nemojte zaboraviti, momci, da ga ja nosim na desnoj strani. Čujete li me? Neka se okreće! Uvijek samo veselo i vedro!JABBERWHORL CRONSTADT1AJ ČOVJEK, TA LUBANJA, TA GLAZBA . . .On stanuje u dnu uleknuta vrta, na nekakvu žbunovitu proplanku u sjeni ždrepčanika i spinoza, himalajskih cedrova i baobaba, kao u nekoj vrsti osjetljiva Buxtehudeova1 djela prošarana pokrilcima i filjugama. Morate proći kroz stražarnicu u kojoj pazikuća suce brkove con furioso kao u posljednjem činu Ouida. Stanuju na drugom katu iza prozora-vidikovca podijeljena stupcima s izrezbarenim zauzdanim prepeličarima i tumorima u masnu tkivu, s obveznicama i ivercima izvješenim da se suše. Iznad dugmeta za zvonce piše »JABBER WHORL CRONSTADT, pjesnik, glazbenik, herbolog, meteorolog, lingvist, oceanograf, stara odjeća, kolo-idi.« Ispod toga piše: »Obrišite noge i iseknite se!« A ispod toga je rozeta s nekog starog odijela.»Nešto je čudno u svemu ovome,« rekoh svojoj kolegici koja se zove Dschilly Zilah Bey. »Bit će da opet ima periodu.«Pošto smo pritisnuli dugme, začuli smo dijete kako se dere, cičavo, prodorno tuljenje poput svršetka živoderskog s>na.Napokon dolazi Katja na vrata — Katja iz Hes-se-Kassela — a iza nje, tanka kao trlica, držeći lutku1 Dietrich Buxtehude (1637-1707), njemački kompozitor i orguljaš koji je razvio oblik tokate. (Prev.)10 Crno proljeće145od bijelog porculana, stoji mala Pinochinni. I Pi-nochinni kaže: »Izvolite u blagovaonicu, nisu se još obukli.« A kad sam je zapitao hoće li se oni dugo oblačiti, jer smo mi izgladnjeli, odgovorila mi je: »Ma neće! Oblače se već nekoliko sati. Pogledajte novu pjesmu koju je tata napisao — na kaminu je.«I dok Dschilly odmotava svoj zmijasti šal, Pinochinni se smijucka i smijucka govoreći o, bože, ama šta je to s ovim svijetom, sve tako kasni, a jeste li čitali o onoj lijenoj djevojčici koja je sakrila čačkalice pod

madrac? To je vrlo čudno, tata mi je to čitao liz neke velike željezne knjige.Nema nikakve pjesme na kaminu, ali ima koječega drugog — Anatomija melankolije, prazna boca Pernoda Filsa, Opalno more ,režanj burinuta, ukosnice, popis ulica, okarina... i stroj za motanje cigareta. Ispod stroja su bilješke zapisane na jelovnicima, pozivnicama, toaletnom papiru, kutijama šibica ... »Sastanak s grofojebicom Cathcart u četiri« ... »opalescentna sluz Micheleto-va« ... »flusovi... kotiledoni... tuberkulozni« ... »ako Uskrs padne Blagovijesti na pera, čuvajite staru Englesku od tripera« ... »od čije božanske krvi potekne njegov nasljednik« ... »sob, vidra, kuna zlatica, vatrena žaba«.Klavir stoji u kutu do prozora-vidikovca, krhka crna škrinja sa srebrnim svjećnjacima; crne su tipke odgrizli prepeličari. Ima albuma označenih Beethoven, Bach, Listz, Chopin, punih računa, pribora za manikiranje, šahovskih figura, špekula i kookica. Kad je dobre volje, Cronstadt otvori album označen »Goya« i odsvira vam nešto u C-duru. On zna svirati opere, menuete, ekoseze, ronda, sarabande, preludije, fi>146ge, valcere, vojničke koračnice; on zna svirati Czer-nyja, Prokofjeva ili Granadosa, zna čak impovizirati i fućkati neki provansalski napjev u isto vrijeme. Ali sve mora biti u C-duru.Stoga nije ni važno koliko crnih tipaka nedostaje ni razmnožavaju li se prepeličari ili ne razmnožavaju. Ako se zvono pokvari, ako se voda u zahodu ne slijeva, ako se pjesma ne napiše, ako luster padne, ako se stanarina ne plati, ako je voda isključena, ako se služavke napiju, ako se slivnik začepi i smeće trune, ako prhut pada i krevet škripi, ako se cvijeće upljesnivi, ako se mlijeko skiseli, ako je slivnik mastan i tapete izblijedjele, ako je vijest zastarjela i nevolje ne dođu, ako je zadah loš ili ako su ruke ljepljive, ako se led ne topi, ako se pedale ne okreću, sve je svejedno i ravno do mora, jer se sve može svirati u C-duru, ako se maviknete da tako gledate na svijet.Iznenada se otvaraju vrata da propuste golemu cpileptoidnu životinju gljivičastih brkova. To je Jo-catha, izgladnjeli mačak, velika, pederska zvijer dlake kao u krtice, sa dva crna oraha skrivena pod ravnim repom. Trči naokolo kao leopard, zadiže stražnju nogu kao pas, mokri kao sova.»Evo me odmah,« kaže Jabberwhorl kroz okvir pomičnih vrata. »Upravo oblačim hlače.«Sad ulazi Elsa — Elsa iz Bad Nauheima — i meće pladanj s čašama crvenim kao krv na kamin. /i\otmja đipa i zavija i bacaka se i mijauče: ima in-ko'iko zrna crvene papr'ke na mekanu lopoču svo-H njuške, vršak njuške joj je mekan kao dum-dum nuuik. Bacaka se naokolo, obuzeta velikim sijam-147skim gnjevom, a kosti u repu su joj sitnije od najsitnijih srdela. Grebe sag i grize tapete, valja se u spirali i širi se kao cvjetni vjenčić, izbacuje čvorove iz repa, stresa gljivice s brkova. Progriza cijeli pod sve do srži pjesme. Ona je u C-duru i skroz-naskroz luda. Oči su joj fuksinove boje, kao staromodna puceta na prsluku; mišasta je i maštovita, smeđa kao arnika, pa onda zelena kao Nil; drhtava je i drmava, i osjetljiva i dosjetljiva; grize misnioko ruho i na-bire uho.Sad ulazi Anna — Anna iz Hannover-Mindena — i donosi konjak, crvenu papriku, absint i bocu umaka od soje. A s Annom dolaze male hramovske mačke — Lahore, Mysore i Cawnpore. Svi su mužjaci uključujući i majku. Valjaju se po podu, onako smežuranih glava, i nemilosrdno se buzoriraju. A sad se pojavljuje i sam pjesnik i pita koliko je sati, iako je vrijeme riječ koju je zbrisao sa svog popisa, vrijeme, u rodu sa smrti. Smrt je iracionalan broj, a vrijeme je rod, pa je sad mali pretkid dzmeđu činova, međučin u kojem ozbiljan glumac miješa piće da bi mu se počeli stezati želučani mišići. Vrijeme, vrijeme, kaže on, sipajući malo crvene paprike u konjak. Vrijeme za sve, iako ja jedva da još upotrebljavam tu riječ, i govoreći tako, pregledava Lahori rep koji je skvrčen, i, češući sebi najniži kralješnjak, dodaje da je upravo obložio srebrom nužnik u kojem ćete naći jedan primjerak Humanitea.»Vi ste veoma lijepi,« kaže on Dschilly Zilah Bey, a u to se ponovo otvaraju vrata i ulazi Jill u žutozelenoj hlamiđi.»Zar nije lijepa?« kaže Jab.148Sve se najednom proljepšalo, čak i ona velika pederska zvijer Jocatha sa svojim orasima smeđim kao cimet i mekim kao liči.Napuhni usku i poškakaljaj ključnu kost! Jab ima bol u trbuhu gdje bi mu je žena morala imati. Jedanput na mjesec, redovito kao luna, spopada ga i obara, ne pomaže mu ni mazanje uljem. Ništa osim konjaka i crvene paprike — da mu se želučani mišići počnu stezati. »Dat ću vam tri riječi,« kaže on, »dok se guska okreće u tavi: mušičav, sušičav, bubu-Ijičav.«»Zašto ne sjedneš?« kaže Jill. »Ima periodu.«Cawnpore leži na albumu »Dvadeset i četiri preludija«.»Odsvirat ću vam jedan brzi,« kaže Jab i, zaba-koivši poklopac velike crne škrinje, proizvede p 1 i n k, plenk, plan-k ! »Izvest ću vam jedan tremolo«, kaže i, posluživši se svakim prstom desne ruke u hit-Irom nizu, udari u bijeli C-dur na sredini

klavijature, a šahovske figure i pribori za manikiranje i neplaćeni računi zaklepeću kao pijano »skakanje buha«. »To je tehnika!« kaže on, a oči su mu sivkastozelene i posute injem. »Samo nešto leti tako brzo kao svjetlost, .1 to su anđeli. Samo anđeli mogu letjeti tako brzo kao svjetlost. Treba (tisuću svjetlosnih godina do planete- Urana, ali još nitko nije bio tamo niti će ikad t»iti Evo vam nedjeljnih novina iz Amerike. Jeste ti i »pazili kako ljudi čitaju nedjeljne novine? Najprije n tracije u rototisku, onda stranicu sa stripovima, iuta sportski stupac, onda svaštice, onda ikazališne Miesti, onda recenzije knjiga, a onda glavne naslove. Rekapitulacija. Ontogeneza-filogeneza. Definirajte iz-ni/e pa nećete nikad upotrebljavati riječi kao što su149vrijeme, smrt, svijet, duša. U svakoj tvrdnji ima po jedna mala zabluda, pa zabluda raste sve više i više dok guja ne bude zgažena. Pjesma je jedina stvar bez mane, ako znate koliko je sati. Pjesma je paučina koju pjesnik ispreda iz vlastita tijela prema logaritamskom računu vlastite slutnje. Ona uvijek ima pravo jer pjesnik počinje od sredine i probija se napolje ...«Zvoni telefon.»Pitagora je imao pravo ... Newton je imao pravo ... Einstein ima pravo ...«»Javi se na telefon, hajde!« kaže Jill.»H a 1 o ! Oui, c'est le Monsieur Cronstadt. Et votre nom, s'il vous plait?1 B i m b e r g ? Čujte, vi govorite engleski, je li? I ja isto... Š t a ? Jest, imam tri stana — za iznajmiti ili za prodati, š t a ? Jest, ima kupaonicu i kuhinju i zahod također ... Ne, pravi zahod. Ne, nije u predsoblju — u stanu. Onaj «a koji se sjedne. Hoćete li ga obložena srebrnim ili zlatnim listićima? Š t a ? Ne, nego zahod! Ovdje je ikod mene jedan čovjek iz Miinchena, on je izbjeglica. Izbjeglica! Hitler! Hitler! Compris?3 E, tako je. Ima svastiku na prstima, plavu ...šta? Ama ozbiljno vam govorim. Govorite li v i ozbiljno? šta? čujte, ako mislite ozbiljno, plaća se u gotovom ...U gotovom! Morate položiti gotovi-n u! šta? E pa, tako se ovdje kod nas radi. Francuzi ne vjeruju čekovima. Prošli tjedan me jedan čovjek htio prevariti za 750 franaka. Pa da, američki ček. Šta? Pa, oko tisuću franaka. Ima na katu sobu za1 Jest, ovdje gospodin Cranstadit. A kako se vi zovete, molim lijepo? (Prev.)2 Razumijete? (Prev.)150biljar... šta? Ne... ne ... ne. Takve stvari nemamo mi ovdje, čujte, gospodine Bimberg, morate shvatiti da ste sad u Francuskoj. E, tako je... Kad u Rimu... čujte, nazovite me sutra, hoćete li? Sad večeram. Večeram. Jedem, šta? Aha, u gotovom... 'Viđenja!«»Vidite,« kaže on »ovako mi obavljamo poslove u ovoj kući. Brzo se radi, je li? Kupoprodaja nekretnina. Vi, ljudi, živite u čarobnom carstvu. Vi mislite da je literatura sve. Vi jedete literaturu. E, a mi u ovoj kući jedemo gusku, na primjer. Aha, sad je već skoro pečena. Anna! Wie geht es? Nicht fertig? Merde alors!1 Tri djevojke... izbjeglice. Ne znam odakle su. Netko im je dao našu adresu. Krasne djevojke. Krepke, bodre, jedre, zdrave kao dren. Za njih nema mjesta u Njemačkoj. Einstein je zauzet pisanjem pjesama o svjetlu. Ove djevojke traže namještenje, krov nad glavom. Znate li koga tko treba služavku? Krasne djevojke. Dobro odgojene. Ali samo sve tri zajedno /.naju nešto skuhati. Katja je najbolja među njima: /.na glačati. Ona druga, Anna ■— posudila je jučer od mene pisaći stroj ... rekla mi je da želi napisati pjesmu. Ja vas ne držim ovdje da pišete pjesme, rekao sam joj. U ovoj kući j a pišem pjesme — ako ih uopće treba pisati. Vi se učite kuhati i krpati ča-lape! Nekako se snuždila. Čujte, Anna, rekao sam |o|, vi živite u imaginarnom svijetu. Svijetu ne treba use pjesama. Svijetu treba kruha i maslaca. Možete 11 proizvesti više kruha i maslaca? To je ono što •iviji't traži. Naučite francuski pa ćete mi pomoći u kupoprodaji nekretnina. Pa da, ljudi moraju imatiI Anna! Kako ide? Nije gotovo? K vragu onda! (Prev.)151krov nad glavom. Smiješno. Ali tako je sad u svijetu. Uvijek je bilo tako, samo što ljudi nisu nikad prije u to vjerovali. Svijet je stvoren za budućnost... za planet Uran. Nitko neće nikad posjetili planet Uran, ali to je svejedno. Ljudi moraju stanovati negdje i jesti kruh i maslac. Radi budućnosti. Tako je bilo u prošlosti. Tako će biti i u budućnosti. Sadašnjost? Sadašnjost ne postoji. Postoji svijet koji se zove Vrijeme, ali ga nitko ne umije definirati. Postoji prošlost i postoji budućnost, a Vrijeme protječe kroz sve to kao električna struja. Sadašnjost je imaginarno stanje, stanje u snu ...oksimoron. Eto riječi za vas — poklanjam vam je. Napišite pjesmu o njoj! Ja imam previše svog posla ... kupoprodaja nekretnina ne da mi odahnuti. Moram imati guščetine i umaka od brusnica ... Cuj, Jill, koju sam ono riječ tražio jučer u rječniku?«»Omoplat?« dočeka Jill.»Ne, nije to. Omo ... orno ...«»Omfalos?«»Nije, nije. Omo ... omo ...«»Sjetila sam se,« viknu Jill. »Omofagija!«

»Omofagija, tako je! Sviđa vam se ta riječ? Uzmite je! Šta je? Ne pijete. Jill, gdje je, do vraga, onaj mikser koji sam neki dan našao u liftu za jelo? Možete li to zamisliti — mikser! Uostalom, vi, ljudi, čini se da mislite da je literatura nešto prijeko potrebno. A nije. Ona je naprosto literatura. I ja bih se mogao baviti literaturom kad ne bih morao prehranjivati ove izbjeglice. Htjeli biste znati šta je sadašnjost? Pogledajte onaj prozor ondje! Ne, ne onaj ... nego onaj gore. Onaj ! Svaki dan sjede ondje za onim stolom i kartaju se — samo njih dvo-152je. Ona je uvijek u crvenoj haljini. A on uvijek miješa karte. To je sadašnjost. A ako tome dodate još jedan svijet, dobivate konjunktiv ... «»Zaboga, idem da vidim šta rade te djevojke,* kaže Jill.»Ne, ne ideš! To one jedva čekaju — da ti dođeš i da im pomogneš. One moraju naučiti da je ovo zbiljski svijet. Ja želim da one to shvate. Poslije ću im naći namještenja. Ja imam masu namješte-nja na raspolaganju. Neka mi najprije nešto skuhaju.«»Elsa kaže da je sve spremno. Hajde, idemo unutra.«»Anna, Anna, odnesite te boce unutra i stavite ih na stol!«Anna gleda zdvojno Jabberwhorla.»Eto ti! Nisu još ni engleski naučile. Sta ću ja s njima? Anna... Hier! 'Raus mit 'em' Versteht?1 I natoči si nešto, žmigava idiotkinjo!«Blagovaonica je blago osvijetljena. Na stolu je svijećnjak, jedaći pribor blista. Baš dok sjedamo, zazvoni telefon. Anna skuplja dugačku vrpcu i prenosi aparat s klavira na kredenc, za leđa Cronstadtu.»Halo!« dere se on i olabavljuje dugačku vrpcu. • Baš kao crijeva... Halo! Oui, madame... je \uis le Monsieur Cronstadt... et votre nom, s'il vous plait? Oui, il y a un salon, un entresol, une cuisine, ilcux chambres a coucher, une salle de bain, un ca-l>inet ... oui, madame. Non, ce n'est pas cher, pas i lici du tout... on peut s'arranger facilement... vous voulez, madame... A quelle heure? Oui...t Ovamo! Van s tim! Razumijete? (Prev.)153avec plaisir... Comment? Que dites-vous? Ah non! Au contraire! £a sera un plaisir... un grand plaisir ... Au revoir, madame!«1I zalupi telefonom — Kiiss die Hand, madame ?J želite li da vas počešem po leđima, madame? Pijete li kavu s mlijekom, gospođo? Želite li? ...«»Cuj«, kaže Jill, »tko je to bio, do vraga? Bio si prilično ljubazan s njom. Oui, madame... non, madame! Je li ti obećala i da će te počastiti pićem?« Okrećući se nama: »Zamislite, jučer je doveo ovamo gore neku glumicu dok sam se ja kupala... Neku flundru iz Casino de Paris... i ona ga je odvela i opila...«»Nije bilo tako, Jill. Ovako je bilo... ja joj pokazujem divan stan — s liftom za jelo — a ona mi kaže hoćete li mi pokazati važu poeziju — p o 6 -s i e ... bolje zvuči na francuskom ... i tako je dovedem ovamo gore i ona mi kaže ja ću vam to štampati na belgijskom.«»ZašLo na belgijskom, Jab?«»Zato što je ona bila belgijka ■— ili Belgijanka. Uostalom, zar nije svejedno na kojem se jeziku štampaju pjesme? Netko ih mora štampati, inače ih nitko neće čitati.«»Ali zašto ti je to ponudila — tako na brzinu?«1 Jesam, gospođo ... ja sam gospodin Cronstadt ... a kako se vi zovete, molim lijepo? Jest, ima jedan salon, mezanin, kuhinja, dvije spavaće sobe, kupaonica, klozet ... jest, gospođo. . . Ne, nije skupo, uopće nije skupo... lako ćemo se pogoditi. .. kako vam drago, gospođo...U koliko sati? Jest__vrlo rado ... Kako? Šta kažete'Ama ne1 Naprotiv! Bit će m: drago .. . neobično drago. ... neobično drago . . . Do viđenja, gospođo! (Prev.)2 Ljubim ruke, gospođo! (Prev.)154»Ti mene pitaš! Valjda zato što su dobre. Zašto bi ljudi inače htjeli štampati pjesme?«»Makar šta!«»Eto vidite! Ona mi ne vjeruje.«»Naravno da ti ne vjerujem! Ako te ulovim da si doveo ovamo gore bilo kakve primadone ili balerine ili artistkinje na trapezu, ili bilo šta što je francusko i što nosi suknju, vidjet ćeš svog boga! Osobito ako ti ponude da će ti štampati pjesme!«»Eto ga na,« kaže Jabberwhorl, sivkastozelen i sjajkast.»Eto zašto se ja bavim kupoprodajom nekretnina... Hajde jedite, ljudi... Ja sam na straži.«On miješa još jednu dozu konjaka i paprike.»Ja mislim da si već dosta popio,« kaže Jill. »Koliko si ih već, zaboga, popio danas?«»Čudno,« kaže Jabberwhorl, »nju sam lijepo podmirio prije nekoliko minuta — baš prije nego što ste vi

došli — a sebe ne mogu podmiriti...«»Bože sveti, gdje je ta guska!« kaže Jill. »Opros-| ti te, idem da vidim šta rade te djevojke.«»Ne, ne ideš« kaže Jab i gura je natrag u naslonjač. »Lijepo ćemo svi ovdje sjediti i čekati... čekali da vidimo šta će biti. Možda guska neće ni doći. Sjedit ćemo ovdje i čekati... vječito čekati... baš ovako, sa svijećama i praznim tanjurima za juhu i zastorima i... Mogu lijepo zamisliti kako sjedimo ovdje, a netko vani žbuka zid oko nas ... Mi sjedimo uvd|e i čekamo Elsu da donese gusku, a vrijeme pro-liizi, i pada mrak, i mi sjedimo ovdje dane i dane ... VuliU- li te svijeće? Pojeli bismo ih. A ono cvijeće on-il|»--* I njega. Pojeli bismo stolice, pojeli bismo kre-«Ii"ik , pojeli bismo budilicu, pojeli bismo mačke, po-155jeli bismo zastore, pojeli bismo račune, i srebrninu, i tapete, i stjenice odozdo... pojeli bismo vlastite izmetine i onaj zgodni mladi zametak koji Jill nosi u sebi... pojeli bismo jedno drugoga ...«Upravo u tom času ulazi Pinochinni da nam poželi laku noć. Nekako je oborila glavu i pogled joj je čudnovat.»Šta je tebi večeras?« pita je Jill. »Nekako si zabrinuta.«»Ama ne znam šta je to,« kaže mala. »Nešto bih vas htjela pitati... To je strašno komplicirano. Zbilja ne znam smijem li reći šta mislim.«»šta to, mazo moja?« kaže Jab. »Reci sve otvoreno pred ovom gospođicom i ovim gospodinom. Njega valjda poznaješ. Hajde, na sunce s tim!«Mala još stoji oborene glave. Krajičkom oka diže previjan pogled na oca, a onda iznenada lanu:»Ama šta je to sve posrijedi? Zašto smo mi uopće ovdje? Moramo li imati svijet? Je li ovo jedini svijet koji postoji, i zašto je jedini? To je ono što bih htjela znati.«Ako je Jabberwhorl Cronstadt bio pomalo začuđen, nije se ni najmanje odao. Uzimajući nehajno svoj konjak i sipajući u nj malo crvene paprike, on joj radosno odgovori:»Čuješ, dijete, prije nego što ti odgovorim na to pitanje — ako baš želiš da ti odgovorim na to pitanje — morat ćeš najprije definirati svoju terminologiju.«Upravo tada dopre iz vrta dug prodoran zvižduk.»Movvgli!« kaže CronsLadt. »Reci mu neka dođe gore.«156»Dođite gore!« kaže Jill prilazeći prozoru.Nema odgovora.»Bit će da je otišao,« kaže Jill. »Ne vidim ga više.«Sad se razlegnu ženski glas.»II est saoul... completement sa-o u 1. a1»Odvedite ga kući! Reci joj neka ga odvede kući!« dere se Cronstadt.»Mon mari dit qu'il faut rentrer chez vous... oui, chez vous.«3» Y' e n a pas!«3 dopire iz vrta.»Reci joj neka ne izgube moj primjerak Poun-dovih Pjevanja,« dere se Cronstadt. »I nemoj ih opet zvati gore... nemamo mjesta. Imamo taman dovoljno mjesta za njemačke izbjeglice.«»Sramota,« kaže Jill vraćajući se stolu.»Opet se varaš,« kaže Jab. »To je jako dobro za njega.«»Ama ti si pijan,« kaže Jill. »Uostalom, gdje je ta prokleta guska? Elsa! Elsa!«»Mani gusku, draga! Ovo je igra. Mi ćemo ovdje sjediti i nadživjeti ih. Pravilo je, džem sutra i džem jučer — ali nikad džem danas ... Zar ne bi bilo divno kad biste vi, ljudi, sjedili ovdje baš kao što sjedite, a ja da se smanjujem sve više i više... dok no bih postao tek majušna, sićušna tačkica... tako da biste morali imati povećalo da me vidite? Bio bih mrljica na stolnjaku i govorio bih: Timur... li-mur! A vi biste pitali gdje je? A ja bih rekao: I i m u r, logodedalije, glikofosfat, Billancourt. T i-I I'm an je., mrtav pijan. (Prev )1 Ma] muž kaže da se vratite kući... jest, kući. (Prev )t Nemamo mi kuće! (Prev.)157m u r ... O, timbus tra-la-la niz kočevitu kočnicu ... a vi biste rekli...«»Bože sveti, Jab, pa ti si pijan!« kaže Jill. A Jab-berwohorl sjaka od veselkasta sjaja, obrste mu oči buji-baja.»Začas će mu biti hladno,« kaže Jill ustajući da potraži ogrtač bez rukava.»Tako je,« kaže Jab. »Sve što ona kaže istina je. Vi mislite da sam ja veoma zagrižljiv čovjek. V i,« kaže on meni, »vi sa svojim mongolskim glagolima, prelaznim i neprelaznim, zar ne vidite kakvo sam ja prijazno stvorenje? Vi neprestano govorite o Kini... ovo je Kina, zar ne vidite? Ovo... koje ovo? Daj mi ogrtač, Jill, hladno mi je. Užasna je ova hladnoća... hladnoća kao pod ledenjakom. Vama je, ljudi, toplo, ali se ja smrzavam. Osjećam kako se opet spuštaju ledeni pokrivači. To je činjenica. Sve se

lijepo valja, dolar pada, stanovi se iznajmljuju, izbjeglice su sve izbjegle, klavir je udešen, računi su plaćeni, guska je pečena i šta sad čekamo? Iduće ledeno doba! Počinje sutra ujutro. Prići ćete prozoru i sve će biti duboko smrznuto. Neće više bili problema, neće više biti historije, neće više biti ničega. Sve će biti riješeno. Sjedit ćemo evo ovako i čekati Annu da donese gusku, a najednom ce se led početi valjati po nama. Već osjećam tu strahovitu hladnoću, kruh sav pokriven ledenicama, maslac pobijelio, guska gučena, zidovi bijesno bijeli. A onaj anđelak, onaj sjajni mladi zametak koji Jill nosi u trbuhu, on će se smrznuti u utrobi, sluzavi nespretnjaković s ledenim krilima i puževskim usnama. Zumba, zumba, i sve će se smiriti i utihnuti. Recite nešto toplo! Meni su se noge158smrzle. Herodot kaže da feniks, kad mu ugine otac, balzamira njegovo tijelo u jaje od mirhe i jedanput u petsto godina, ili tako nekako, prenosi to malo jaje balzamirano mirhom iz arapske pustinje u hram sunca u Heliopolisu. Sviđa li vam se to? Prema Pliniju, postoji samo jedno jaje u jedan mah, a kad ptica opazi da joj se bliži kraj, ona savije gnijezdo od kasijinih grančica i tamjana i ugine u njemu. Iz tijela u gnijezdu rodi se mali crv koji se pretvori u feniksa. Odatle b e n n u, simbol uskrsnuća, š t a velite na to? Treba mi nešto toplije. Evo još jedne priče ... Vatrenjaci se u Bugarskoj zovu n i-stingares. Oni plešu na vatri na dan dvadeset i prvi svibnja, kad se slave sveta Helena i sveti Kon-stantin. Plešu na žeravici dok ne pomodre u licu, a onda proriču.«»To mi se uopće ne sviđa,« kaže Jill.»Ni meni,« kaže Jab. »Meni se sviđa ona o du-šinim crvićima koji izlijeću iz gnijezda da bi uskrsnuli. I Jill ima jednoga u sebi... on buja i buja. Ne može stati. Jučer je bio punoglavac, a sutra će biti vriježe kozje krvi. Teško je reći šta će još biti... ne mislim na kraju. Umire u gnijezdu svaki dan, a sutradan se opet rađa. Prislonite uho na njen trbuh ... možete mu čuti zujanje krilima Zzzzzzz ... zzzzzz. Bez motora. Divota! Ona ih ima na milijune u sebi i oni svi zuje ondje unutri i htjeli bi napolje. Zzzzzzz... zzzzzz. A kad biste samo turili iglu i probušili kesicu, svi bi izletjeli zujeći... zamislite ... velik oblak dušinih crvića ... milijuni njih... i toliko bi gust bio roj da ne bismo vidjeli jedan drugoga ... To je činjenica! Nije potrebno pisati o Kini. Pišite o tome! O onome što je u vama... o159velikoj vrtoglavoj vertebrati... o zoosporama i leu-kocitima ... o prasnicama i lipicama ... svako je od njih po jedna pjesma. I meduza je pjesma — najbolja vrsta pjesme. Bocneš je tu, bocneš je tamo, ona se izmiče i izvija, drhtava je i hladetinasta, ima debelo crijevo i utrobu, crvolika je i sveprisušnja. I Mowgli u vrtu koji fućka radi stanarine, i on je pjesma, pjesma s velikim ušima, teturava, perecasta pjesma s logamundijom zaljubljenog pogleda. On ima okrugle, aurikularne daedali, okrugle risove nalik na crvendaćeva prsa, koji se otvaraju kao otvoreni landauer. On tetura na tetivama dok puž puže... on tetura kroz tetovske trske titrajući se svojim tr^ ščanim tri ješkama ... Mowgli... owgli... tisak i tijesak...«»On gubi pamet,« kaže Jill.»Opet se varaš,« kaže Jabber. »Upravo sam našao pamet, samo što je to drugčija pamet nego što ste vi mislili. Vi mislite da pjesma mora imati korice na sebi. Onog časa kad nešto napišete, pjesma prestaje. Pjesma je sadašnjost koju ne možete odrediti. Proživljavate je. Sve je pjesma ako ima vrijeme u sebi. Ne morate se voziti feribotom ni putovati u Kinu da napišete pjesmu. Najljepša pjesma koju sam ikad doživio bio je jedan kuhinjski sudoper. Jesam li vam ikad pričao o njemu? Bile su dvije slavine, jedna se zvala Froid, a druga Chaud. Froid je provodio život in extenso, s pomoću gumene cijevi nataknute na njušku. Chaud je bio blistav i skroman. Chaud je neprekidno curio, kao da ima triper. U utorak i petak išao je u džamiju gdje160je bila klinika za venerične slavine. U utorak i petak Froid je morao sam obavljati sav posao. On je bio lud za poslom. Posao mu je bio sve. Chauda su pak morali maziti i moljakati. Morali ste mu reći »nemoj tako brzo«, jer bi vas inače ofurio. Pokatkad bi radili složno, Froid i Chaud, ali je to bilo malokad. U subotu uvečer, kad sam prao noge u sudoperu, pomislio bih kako je savršen svijet kojim vladaju ti blizanci. Nikad ništa više nego ti željezni sudoperi s njegove dvije slavine. Bez početka i bez kraja. Chaud alfa i Froid omega. Vječnost. Znak1 Blizanci koji vladaju životom i smrću. Alfa-Chaud što teče kroz sve stupnjeve Fahrenheita i Reaumura, kroz magnetske strugotine i repove repatica, kroz vreli kotao Maune Loe u suho svjetlo tercijarnog mjeseca; Omega-Froid što teče kroz Golfsku struju u močvarno dno Sargaskog mora, što teče kroz to-bolčare i foraminitei e, kroz sisavce kitove i polarne rasjeline, što teče kroz otočne svjetove, kroz miv Ive katode, kroz mrtvu kost i suni trulež, kroz to-bolce i ticala neoblikovamh svjetova, nedirnutih svjetova, neviđenih svjetova, nerođeni i zauvijek propalih svjetova. Alia-Chaud curi, curi; Omega-Froid ladi, radi. Ruka, noge, kosa, lice, posuđe, povrće, ribe oprani i isprani; očaj, čamotinja, mržnja, ljubav, ljubomora, zločin ... cure, cure. Ja, Jabberwhoii i moja žena Jill, a za nama legije i legije... svi stojimo za željeznim sudoperom. Sjeme pada kroz ispust; mlade kantalupe, tikvice, kavijar, makaroni, /uč, pljuvačka, sluz, zelena salata, kosti srdela, umak ml soje, ustajalo pivo, mokraća, ugrušci krvi. Kru-m henove soli, zobena kaša, burmut, pelud, prašina,

( ino proljeće161mast, vuna, pamučna vlakna, šibice, živi crvi, izmrvljena pšenica, pasterizirano mlijeko, ricinusovo ulje. Sjeme smeća što vječito otpada i vječito se vraća u čistim dozama čudotvorne kemijske tvari koja se ne da imenovati, svrstati, označiti, raščlaniti, iscrpsti ni pohraniti. Vraća se neprekidno kao Froid i Chaud, poput istine koja se ne može pobiti. Možete je uzeti vruću ili hladnu, ili je možete uzeti mlaku. Možete oprati sebi noge ili isprati grlo; možete isprati sebi sićušnije tvari koja se nikad ne gubi, od velebnog okupati novorođenče ili ukočene udove mrtvaca; možete namočiti kruh za ćuftice ili razblažiti vino. Prve i posljednje stvari. Eliksir. Ja, Jabberwhorl, kušam eliksir života i smrti. Ja, Jabberwhorl, sastavljen od smeća i H2O, od vrućeg i hladnog i svih srednjih područja, od drozge i kore, od najsitnije, naj-sićušnije tvari koja se nikad ne gubi, od velebnog vezivnog tkiva i čvrste kosti, od pukotina u ledu i epruveta, od stopljena, rastvorena, raspršena sjemena i jajašca, od gumene njuške i mjedenog vra-nja, od mrtvih katoda i infuzorija što se previjaju, od zelene salate i flaširanog sunčanog svjetla... Ja, Jabberwhorl, koji sjedim za željeznim sudoperom smeten sam i razdragan, nikad manje i nikad više nego jedna pjesma, željezna kitica, vrelo ticalo, izgubljen leukocit. Željezni sudoper u koji sam ispljunuo svoje srce, u kojem sam okupao svoje nježne noge, u kojem sam držao svoje prvo dijete, u kojem sam isprao svoje bolne desni, za kojim sam pjevao kao barska kornjača, i sad pjevam i uvijek ću pjevati, mada se ispust zabrtvljuje i slavine rđaju, mada vrijeme istječe i ja sam sve što postoji od prezen-162ta, perfekta i futura. P j eva j, Froid, pjevaj prelaz-ni! Pjevaj, Chaud, pjevaj neprelazni! Pjevajte, Alfa i Omega! Pjevajte Aleluja! Klici, o sudoperu! Pjevaj dok svijet pline ...«I, dok je pjevao glasno i jasno, kao mrtva i pogođena labuda položili smo ga na postelju.U NOĆNI ŽIVOTCONEY ISLAND DUHAPreko dna postelje leži sjena križa. Lancima sam vezan za postelju. Lanci glasno zvekeću, sidro se spušta. Iznenada osjetim nečiju ruku na svom ramenu. Netko me snažno drma. Dižem pogled i vidim neku staru ženetinu u prljavoj kućnoj haljini. Ona prilazi psihi, otvara jednu ladicu i stavlja u nju revolver.Tri su sobe, jedna za drugom, kao u željezničkom vagonu. Ležim u srednjoj sobi u kojoj je ormar za knjige od orahovine i toaletni stolić. Stara ženetina svlači kućnu haljinu i stoji pred zrcalom u kombineu. U ruci drži mali jastučić za puder i tim malim jastučićem trlja sebi pazuha, njedra, bedra. Za sve to vrijeme plače kao luda. Napokon prilazi meni s raspršivačem u ruci i škropi me tananim mlazom. Opažam da joj je kosa puna štakora.Gledam kako se stara ženetina mota po sobi. Čini se da je u transu. Stojeći pred psihom, otvara i zatvara ladice, jednu za drugom, mehanički, čini se da je zaboravila što se bila sjetila da potraži. Ponovo uzima jastučić za puder i jastučićem za puder sipa sebi malo pudera pod pazuha. Na toaletnom stoliću je mali srebrni sat privezan za dugačku crnu vrpcu. Skinuvši kombine, objesi sat sebi oko167vrata; doseže joj baš do pubičnog trokuta. Razlegne se slabašan kucaj, a onda srebro pocrni.U susjednoj sobi, koja je salon, sva je rodbina na okupu. Sjede u polukrugu i čekaju da ja uđem. Sjede uspravno i ukočeno, tapecirani kao naslonjači. Mjesto bradavica i guša, iz brada im raste konjska dlaka.Iskačem iz postelje u noćnoj košulji i počinjem plesati ples kralja Kočeja. U noćnoj košulji plešem, sa suncobranom nad glavom. Gledaju me bez smiješka, čak bez najmanje bore na obrazima. Hodam na rukama radi njih, prekobacujem se preko glave, turam prste među zube i zviždučem kao kos. Ni najmanjeg žamora odobravanja ni neodobravanja. Samo sjede, svečani i ravnodušni. Napokon počnem frktati kao bik, zatim poigravam kao vila, zatim se šepurim kao paun, ali, shvativši da nemam repa, prestajem. Jedino mi preostaje da pročitam Koran munjevitom brzinom, a nakon toga meteorološke izvještaje, Pjesmu o starom mornaru1 i Knjigu brojeva.2Iznenada ulazi stara ženetina plešući gola gol-cata, a ruke su joj u plamenu. Čim sruši stalak za kišobrane, nastaje metež. Iz prevrnutog stalka izbija stalan mlaz naočarki što se previjaju i kreću munjevitom brzinom. Savijaju se oko nogu stolova, odnose zdjele za juhu, naviru u psihu i zabrtvljuju ladice, provlače se kroz slike na zidu, kroz kolutove od zastora, kroz madrace, klupčaju se u ženskim šeširima, psičući neprestance kao parni kotlovi.1 Poema engleskog pjesnika S. T. Coleridgea (1772—1834). (Prev.)2 četvrta knjiga Mojsijeva u Starom zavjetu. (Prev.)168I

Ovivši par naočarki oko ruku, srljam na staru ženetinu mjereći je krvničkim pogledom. Iz njenih usta, iz očiju, iz kose, čak iz vagine izviru naočarke psičući neprestano onako grozno, kao da su izbačene iz izavrela kratera. Usred sobe u kojoj smo zaključani niče golema šuma. Mi stojimo u gnijezdu naočarki i tjelesa nam se raspadaju.U čudnoj sam, uzanoj sobici, ležim na visokoj postelji. Velika mi je rupa u boku, čista rupa, bez kapi krvi. Ne znam više tko sam, ni odakle sam, ni kako sam dospio ovamo. Soba je vrlo mala, a postelja mi je do vrata. Imam osjećaj da netko stoji na pragu i da me promatra. Skamenio sam se od straha.Kad dignem oči, vidim nekog čovjeka kako stoji na pragu. Na glavi je naherio siv polucilindar; ima bujne brkove i obučen je u kockasto odijelo. Pita me kako se zovem, gdje stanujem, čime se bavim, sta radim ovdje i kamo idem, i tako dalje, i tako dalje. Postavlja mi beskrajna radoznala pitanja na koja mu nisam kadar odgovoriti, prvo zato što sam izgubio jezik, a drugo zato što se ne mogu sjetiti kojim jezikom govorim. »Zašto ne odgovaraš?« pita me on saginjući se podrugljivo nad mene, pa uzme svoj lagani trskovac i napravi mi rupu u boku. Obuzima me takva tjeskoba da mi se čini da moram progovoriti, iako nemam jezika, iako ne znam tko sam ni odakle sam. Obadvjema rukama pokušavam rastaviti sebi čeljusti, ali su mi zubi stisnuti. Brada mi se mrvi kao suha glina ostavljujući vilicu golu. »Govori!« kaže on podsmjehujući mi se onako okrutno, pa opet uzme svoj štap i još jedanput me ubode u bok.169Ležim budan u hladnoj mračnoj sobi. Postelja mi sad malne dodiruje strop. Čujem tutnjavu vlakova, pravilno ritmičko tandrkanje vlakova po smrznutoj konstrukciji, kratke, prigušene dahtaje lokomotive, kao da se zrak rasprskava od mraza. U ruci su mi komadići suhe glihe koja mi se smrvila s brade. Zubi su mu stisnutiji nego ikad; dišem na rupe u boku. Kroz prozor male sobe u kojoj ležim vidim most u Montrealu. Između greda na mostu frcaju iskre koje tjera nadolje mećava što zasljepljuje čovjeka. Vlakovi jure preko smrznute rijeke usred plamenova. Vidim trgovine duž pristupa mostu kako se sjaje od pita i sendviča s kosanim odrescima. Iznenada se ipak nečega prisjećam. Prisjećam se da su me, baš kad sam se spremao da prijeđem granicu, pitali šta imam da prijavim za carinjenje, i da sam, kao prava budala, odgovorio: »Želim prijaviti da sam izdajica ljudske rase«. Sad se jasno sjećam da se to dogodilo baš kad sam tjerao mlin nogama, iza žene u nabušenoj suknji i podsuknji. Posvuda oko nas bila su zrcala, a iznad zrcala balustrada od letvica, red za redom letvica, jedna na drugoj nagnute, naherene, lude kao noćna mora. U daljini sam vidio most u Montrealu, a ispod mosta ledene gromade nad kojima su jurili vlakovi. Sad se sjećam da je žena, kad se obazrela na mene, imala na ramenima lubanju, a u čelu bez mesa bila joj je upisana riječ »seks« skamenjena kao gušter. Vidio sam joj kapke kako se spuštaju na oči, a onda slijepu šupljinu bez dna. Dok sam bježao od nje, pokušavao sam pročitati šta piše na karoseriji automobila koji je projurio pored mene,170ali sam uspio pročitati samo kraj natpisa koji nije imao nikakva smisla.Kod Brooklynskog mosta stojim kao i obično i čekam da iza ugla dojezdi trolejbus. U vrućini kasnog poslijepodneva grad se diže kao golemi bijeli medvjed stresajući sa sebe svoje rododendrone. Spodobe glavinjaju, plin guši grede, dim i prašina njišu se kao amuleti. Iz mase zgrada izvire hladetina od vrućih tjelesa slijepljenih hlačama i suknjama. Plima plavi sve pred zavojitim tračnicama i lomi se poput staklena češlja. Ispod mokrih novinskih naslova nalaze se prozirne noge ameba što se penju na papuče vlaka, lijepe, snažne tenisačke noge zamotane u celofan, bijele im se vene vide kroz zlatne listove i bjelokosne mišiće. Grad dašće od znojenja u pet sati. S vrhova nebodera viju se perjanice dima mekane kao Kleopatrini uvojci. Gusti zrak bije, šišmiši lepeću, beton se smekšava, željezne se ograde istežu pod širokim obodima trolejbusnih kotača. Život je ispisan u novinskim naslovima visokim četiri metra s tačkama, zarezima i tačka-zarezima. Most se ljulja iznad benzinskih jezera. Dinje se valjaju iz Doline Imperial, smeće se spušta pored Paklenih vrata, palube su prazne, potpornji blistaju, užeta su napeta, sidrišta gunđaju, mahovima se cijepa i ljuti u sidrištima feribota. Topla sparna izmaglica leži iukI gradom kao šalica masti, znoj curi među golim nogama, po vitkim gležnjevima. Sluzava masa ruku i nnj,'u, polumjeseca i vjetrokaza, mužjaka crvendaća i /clcmbaća, badmintona i sjajnih banana u čijem ■umu od kore leži svijetla limunova pulpa. Pet sati "dinja u čađi i znoju poslijepodneva, traka sjajne |i-iic koju su ostavile za sobom željezne grede. Tro-171lejbusi se okreću u krugu sa željeznim čeljustima, drobe papirmaše od svjetine, namotavaju ga kao probušene vozne karte.Sjedajući, vidim čovjeka kojeg poznajem kako stoji na stražnjoj platformi s novinama u ruci. Slamni je šešir zabacio na potiljak, ruka mu počiva na vozačevoj mjedenoj kočnici. Iza njegovih ušiju širi se mreža od žica kao utroba glasovira. Slamni mu je šešir baš u ravnini s Chamber sovom ulicom; leži kao narezano jaje na zelenom špinatu zaljeva. Čujem zupce kako se skližu o debeli krnjutak nokta na vozačevoj nozi. Žice zuje, most stenje od radosti. Dva mala gumena dugmeta na sjedalu ispred mene,

kao dvije crne tipke na klaviru. Velika kao brisalo, nisu okrugla kao kraj štapa. Dva gumena šta-ja-znam-kako-se-zovu da ublaže udarac. Potmuli tupi udarac gumena čekića po gumenoj lubanji.Okolica je pusta. Nema topline, nema ugodnosti, nema bliskosti, nema zbijenosti, nema neprozirnosti, nema brojnika, nema nazivnika. Kao večernje novine koje netko čita gluhonijemu čovjeku što stoji na klinčanici za šešire, s listom patuljaste palme u ruci. U cijelom tom sparušenom predjelu nema nikakva znaka ljudske ruke, ljudskog oka, ni ljudskog glasa. Samo novinski naslovi ispisani kredom koju spire kiša. Samo kratka vožnja trolejbusom i već sam u pustinji punoj trnja i kaktusa.Usred pustinje je javno kupalište, a u kupalištu drven konj na ikojem poprijeko leži velika ručna pila. Pokraj stola pokrivena pocinčanim limom stoji žena, koju sam nekoć poznavao, i gleda kroz prozor prepleten paučinom. Ona stoji usred pustinje kao kamen nastao od kamfora. Tijelo joj ima jaku bijelu172aromu žalosti. Stoji kao kip koji se oprašta. Glava i ramena su joj iznad mene, stražnjica joj je strahovito velika i potpuno nerazmjerna. Sve je na njoj potpuno nerazmjerno — ruke, noge, bedra, gležnje-vi. Ona je kip konjanika bez konja, fontana mesa istrošena do mamutskog jajeta. Iz plesne dvorane mesa tijelo joj pjeva kao gvožđe. Djevojko mojih snova, kakva si sjajna krletka! Samo, gdje je mala prečka za tvoje nožne prste sa tri vrška? Mala prečka koja se ljuljala tamo-amo između mjedenih rešetaka? Ti stojiš do prozora, mrtva kao kanarinac, ukočenih prstiju na nogama, pomodrela kljuna. Profil ti je kao crtež izrađen sjekirom za meso. Usta su ti krater zatrpan zelenom salatom. Jesam li ikad sanjao da bi mogla biti tako izvanredno topla i nesimetrična? Daj da ti gledam divne šakalske šape; daj da čujem kreštavo, prljavo kikotanje tvoga suhog daha.Kroz paučinu promatram hitre cvrčke, dugačke, lisnate kaktusove bodljike što ispuštaju mlijeko i kredu, jahače s praznim bisagama, jabuke im na sedlima grbave kao deve. Suha pustinja mog rodnog kraja, njegovih sijedih i suhonjavih ljudi, iskrivljenih kičmi, s ostrugama i kotačićima na nogama. Iznad kaktusova cvata grad visi naopačke, a njegovi suhonjavi, sijedi ljudi grebu nebo ostrugama na svo-j im čizmama. Grlim mu ispupčene obrise, kamene uplove, snažna dolmenska prsa, raspukle potkove, pernati rep. Držim ga čvrsto u stiješnjenoj pjeni kanjona ispod zagaćenih razvoda obavijenih zlatnim Ml ima, a vrijeme teče. Pod navalom žalosti koja me zasljepljuje pijesak mi polako puni kosti.173Tupe, zarđale škare leže na stolu pokrivenu po-cinčanim limom pokraj nas. Ruka koju ona diže vezana joj je paučinom za bok. Starački kruti pokret njene ruke nalik je na jednolično promuklo cvilenje dana na izmaku, a vrpca koja nas veže pojačana je pijeskom. Znoj mi izbija na sljepoočnicama, zgruša-va se i tiktaka kao sat. Sat staje od nervoznog žicanog znoja, škare se kreću po sredini na sporim zarđalim šarkama. Živci mi jezde niz zupce češlja, ostruge mi se nakostriješile, žile se žare. Jesu li svi bolovi ovako jednolični i podnosivi? Na oštrici škara osjećam zarđalu tupu tjeskobu dana na izmaku, sporo isprepleteno djelovanje utažene gladi, čista prostora i zvjezdana neba u naručju jednog automata.Stojim usred pustinje i čekam vlak. U srcu mi je malo stakleno zvono, a pod zvonom runolist. Sve su brige nestale, čak i pod ledom naslućujem cvat koji zemlja priprema obnoć.Otpočivajući na raskošnom kožnom sjedalu, imam nejasan osjećaj da putujem nekom njemačkom prugom. Sjedim do prozora i čitam knjigu; zapa-žam da je netko čita preko mog ramena. To je moja vlastita knjiga, a u njoj ima pasus koji me zbunjuje. Riječi su mi nerazumljive. U Darmstadtu silazimo na trenutak dok mijenjaju lokomotive. Stakleno zdanje prerasta u crkvenu lađu poduprtu čipkastim crnim nosačima. Krutost staklenog zdanja umnogome me podsjeća na moju knjigu — dok mi je ležala otvorena na koljenima pa su joj se vidjela rebra. U srcu osjećam kako mi cvate runolist.Noću u Njemačkoj, dok hodate gore-dolje po peronu, uvijek se nađe netko da vam sve razjasni. Okrugle glave i duguljaste glave okupe se u oblaku174pare i svi se kotači rastave, pa se iznova sastave. Zvuk njihova jezika čini se da prodire dublje od ostalih jezika, kao da je hrana mozgu, snažna, hranjiva, ukusna. Ljepljivi se dijelovi rastavljaju i polako rastvaraju, mjesece i mjesece nakon putovanja, kao što pušač ispušta tanahnu struju dima kroz nos pošto je popio čašu vode. Riječ gut najdugotrajnija je od svih riječi. »Es war gut!«1 kaže netko, a g u t mu ječi u mojoj utrobi kao sočan fazan. Zacijelo nema ničega boljeg nego sjesti u vlak noću, kad svi ljudi spavaju, pa im iscjeđivati iz otvorenih usta sočne, tečne mrvice njihova negovorena jezika. Kad svi spavaju, duh je krcat zgodama; duh putuje u roju, kao ljetne muhe koje usiše vlak.Iznenada sam se obreo na moru i ne sjećam se kad je vlak stao. Ne sjećam se čak ni kad je krenuo. Naprosto sam doletio na obalu oceana kao repatica.Sve je prljavo, traljavo i tanko kao karton. Coney Island duha. Kućice su u zabavištu u punom pogonu, police pune porculana i lutaka ispunjenih slamom i budilica i pljuvačnica. Iznad svake bude nalaze se tri kugle, a svaka je igra igra kuglama, l'u se Židovi vrzmaju u kišnim kabanicama, Japanci smješkaju, zrak je zasićen isjeckanim lukom i ko-sanim odrescima što cvrće na masti. Blebetanje, blebetanje, a

povrh svega toga dopire, kao prigušena huka, neprekidno šištanje i tutnjava valova, dugo ucpiukinuto adenoidno hripanje što širi vlažan ka-lar po prljavoj daščari. Iza kartonskog uličnog pro-t'clja valovi ruju noć sjajnim srebrnim zubima; mor-kkc školjke leže na leđima štrcajući ozon iz svojih je dobro. (Prev.)175čmarnih otvora. U oceanskoj noći Steeplechase1 je nalik na bijelu bradu. Sve se kliže i mrvi, sve svjetluca, klima se, klati i ceri.Gdje je onaj topli ljetni dan kad sam prvi put vidio zemlju pokrivenu zelenim sagom kako se okreće, i muškarce i žene kako se kreću kao pantere? Gdje je ona umilna žuborava glazba koju sam čuo kako izvire iz sočnog korijenja zemljina? Kamo da idem kad su posvuda zaklopna vrata i nacereni kosturi, izokrenut svijet s kojeg je oguljeno sve meso? Kamo da položim glavu kad nema ničega doli brada i kišnih kabanica i zviždaljki prodavača kikirikija i slomljenih letvica? Da hodam vječito po ovim beskrajnim ulicama od kartona, ovog kartona koji mogu probušiti, koji mogu otpuhnuti, koji mogu zapaliti šibicom? Svijet je postao tajanstven labirint koji je podigla družina tesara po noći. Sve je lažno i krivotvoreno. Karton.Hodam šetalištem uz ocean. Pijesak je posut ljudskim školjčicama koje čekaju da ih netko otvori. Usred huke i meteža ne primjećuje se njihova tričava tjeskoba. Valovi ih udaraju, svjetla ih zaglu-šuju, plima ih potapa. Leže iza ulice od kartona u noći oniksove boje i slušaju kako kosani odresci cvrče na masti. Blebetanje, kihanje i hripanje, kugle što se valjaju dugačkim glatkim koritima u male rupe pune starudije, porculana i pljuvačnica i cvjetnjaka i punjenih lutaka. Masni Japanci što brišu kaučukovce vlažnim krpama, Armenci što sjeckaju luk na mikrokozmičke čestice, Makedonci što bacaju laso melasastim rukama. Svaki čovjek, žena i1 Veliko zabavište u Brooklynu. (Prev.) 176dijete u kišnoj kabanici ima polipe u nosu, prenosi katar, šećernu bolest, hripavac, meningitis. Sve što stoji uspravno, što se kliže, valja, ruši, vrti, juri, glavinja, klati se i mrvi, sastoji se od matica i vijaka. Vladar duha je francuski ključ. Vrhovna kartonska sila.Skoljčice su pozaspale, zvijezde gasnu. Sve što je od vode dremucka sad u tobolcu jedne hijene. Jutro se javlja kao stakleni krov nad svijetom. Sta-klenasti ocean leluja se u dubinama, miran, bistar san.Nije ni noć ni dan. Zora je što putuje na kratkim valovima lepećući kao što albatros lepeće krilima. Zvukovi koji dopiru do mene prigušeni su, potmuli, oslabljeni, kao da ljudi rade pod vodom. Osjećam kako plima opada, a ne bojim se da me usiše; čujem valove kako pljuskaju, a ne bojim se da ću se utopiti. Hodam usred naplavljene morske trave i krhotina svijeta, ali mi noge nisu izranjene. Nema konačnosti neba, nema podjele na kopne i more. Prolazim kanalom i ušćem i noge mi se omiču, skli-Ju. Ne osjećam nikakva mirisa, ne čujem ništa, ne vidim ništa, ne pipam ništa. Bilo da ležim na leđima ili na trbuhu, bilo da se krećem porebarke kao i.ik ili u spirali kao ptica, sve je blaženstvo, mirno i ujednačeno.Bijeli kredni dah Plymoutha dira geološku kičmu, vrh njegova zmajeva repa obuima slomljeni l.tintinent. Neizrecivo smeđa zemlja i ljudi zelene koso, stara slika obnovljena u blagoj, mlječnoj bjelini Posljednje mahanje repom u neljudskom miru; i unodušnost prema nadi i očaju i sjeti. Smeđa /Mulja i oksidovo zelenilo ne pripadaju zraku, ni ' niti juoljec'e i nnnebu, ni pogledu, ni dodiru. Tišina i svečanost, daleki, neopipljivi mir krednog stijenja, cijedi otrov, poguban, graktav dah zla što lebdi nad zemljom kao vrh zmajeva repa. Osjećam nevidljive pandže koje se hvataju za hridi. Teško, pogruženo zelenilo zemlje nije zelenilo trave ni nade, nego gliba, prljave, neodoljive hrabrosti. Opipavam smeđe kukuljice mučenika, njihovu razbarušenu kosu, oštre čaporke skrivene u grubim haljama, smeđu vunu njihove mržnje, njihove čame, njihove praznine. Osjećam strahovitu čežnju za ovom zemljom što leži nakraj svijeta; za ovim nepravilnim prostranstvom zemlje nalik na aligatora što se sunča. Iz teškog, bespolnog kapka njena sklopljena oka izbija varljiva, otrovna mirnoća. Usta su joj otvorena kao vizija. Kao da su more i svi oni koji su se utopili u njemu, njihove kosti, njihove nade, njihove građevine iz snova, stvorili taj bijeli amalgam zvan Engleska.Duh mi uzalud traga za nekom uspomenom koja bi bila starija od bilo koje uspomene, za mitom urezanim u kamenu ploču što leži zakopana pod gorom. Ispod nadzemne konstrukcije izlozi puni pita i kosanih odrezaka, ograde što brzo zavijaju, stari osjećaji, stara sjećanja opet me salijeću. Sve što pripada dokovima i kejovima, brodskim dimnjacima, dizalicama, stapovima, kotačima, željezničkim pragovima, mostovima, sva parafernalija putovanja i gladi ponavlja se kao slijep mehanizam. Kad dođem do raskršća, živa ulica se prostire kao mapa ukrašena platnenim krovovima i vinarijama. Od podnevne žege puca pocakljena površina mape. Ulice se ugibaju i praskaju.178Ondje gdje zarđala zvijezda obilježava granicu prošlosti, diže se kaos šiljastih, trokutastih građevina

crnih usta i slomljenih zuba. Osjeća se miris jodoforma i etera, formaldehida i amonijaka, novog lima i vlažnih kalupa za lijevanje željeza. Građevine se nakrivile, krovovi im polomljeni i oštećeni. Toliko je težak zrak, toliko oštar i zagušljiv da građevine ne mogu više stajati uspravno. Trijemovi su utonuli u zemlju, ispod razine ulice. Ima nešto kre-ketavo i žabasto u atmosferi. Vlažna, otrovna para obavija okolicu, kao da je pod samim temeljima močvarno tlo.Kad stignem u očevu kuću, zateknem oca kako stoji kod prozora i brije se, bolje reći, ne brije se, nego oštri britvu. Nikad me prije nije iznevjerio, ali je sad gluh u mojoj nevolji. Opažam zarđalu oštricu kojom se brije. Ujutro, dok sam pio kavu, uvijek je sijevala ta oštrica, sjajni njemački čelik na pozadini glatke kože remena bez sjaja, prskala ie pjena kao vrhnje na mojoj kavi, snijeg je bio naslagan na podboju, otac je oblagao riječi pustom. s.id je oštrica potamnjela i snijeg se pretvorio u hl|uzgavicu; dijamantsko inje na prozorskim okni-111.1 curi kao rijetka mast što vonja po žabama kravatama i barskom plinu. »Donesi mi velikih glista,« 111«)li me on, »pa ćemo loviti klenove.« Jadni, zdvojni iii'i- moj! Grabim praznim rukama preko slomljenog .lula. Noć ljute studeni. Hodajući pognute glave, kur-.i im bojažljivo prilazi i, uhvativši me ispod ruke, me u hotel nad čijim je ulazom natpis na plavoj Gore u sobi dobro je pogledam. Mlada je i »poitski građena i, što je najbolje, neuka. Ne zna179ime ni jednog jedinog kralja. Cak ne zna ni materinji jezik. Sve što joj kažem, poliže kao vruću mast. Maže se time. Sav je proces u tome da se ugrije, da se namaze mašću za zimu, kao što mi ona tumači na svoj priprost način. Kad je isisala svu mast iz moje moždine, opet navlači pokrivač i počinje izvanredno živo izvoditi svoje trapezne letove. Soba je nalik na kolibrićevo gnijezdo. Gola kao od majke rođena, sklupči se, turi glavu među dojke, pribije ruke uz pizdu. Nalik je na zelenu bobicu iz koje grašak samo što nije prsnuo.Iznenada je čujem gdje kaže na onaj blesavi američki način: »Gle, ja mogu ovo, ali ne mogu ovo!« Nakon čega to učini. Učini šta? Pa ovaj, počne mahati usnama svoje vagine, baš kao kolibrić krioci-ma. Ima krznastu glavicu i bezazlene pseće oči. Kao slika đavla kad je FalaČka bila u cvatu. Ta me ne-sklapnost udara kao maljem. Sjedam pod automatski čekić: kad god joj pogledam u lice, vidim željezni prorez, a iza njega čovjeka sa željeznom maskom koji mi namiguje. Užasno komično, jer namiguje slijepim okom, slijepim, suznim okom koje prijeti da će se pretvoriti u mrenu.Da joj nisu ruke i noge sve isprepletene, da nije skliska, savitljiva zmija koju guši maska, zakleo bih se da je to moja žena Alberta, ili, ako nije moja žena Alberta, da je jedna druga moja žena, mada bih rekao da je Alberta. Mislio sam da bih uvijek prepoznao Albertinu piću, ali kad je savijena u čvor, s maskom među nogama, svaka je pica nalik na drugu piću i nad svakim je odvodnim kanalom rešetka, i u svakoj je mahuni grašak, iza svakog je proreza čovjek sa željeznom maskom.180\lSjedeći u naslonjaču do golog željeznog kreveta, spuštenih naramenica, dok me automatski čekić udara po tjemenu, počinjem sanjariti o ženama koje sam upoznao. 0 ženama koje su namjerno ozlje-đivale same sebi zdjelicu da bi liječnik turao prst u gumenoj rukavici u njih i čistio im napukline epi-glotisa. 0 ženama s tako tankim dijafragmama da je grebenje iglom djelovalo u njihovim ispuštenim mjehurima kao Nijagarini slapovi. 0 ženama koje su mogle sate i sate sjediti izokrećući same sebi utrobu da bi se ubole iglom za krpanje. O čudnovatim psećim ženama krznastih glava, koje uvijek sakriju na krivo mjesto budilicu ili izrezane dijelove slike što se sastavljaju; baš u zao čas zazvoni budilica; baš kad se nebo zažari od raketa i iz vlage zai-skre rakovi i morske zvijezde, uvijek se baš tada neizostavno slomi pila, pukne žica, zabije se čavao u prst, grudnjak istruli od znoja. O čudnovatim ženama psećih lica s uškrobljenim ovratnicima, oto-boljenim usnama, žrnigavim očima. O đavoljim plesačicama iz Falačke s debelim zadnjicama i uvijek odškrinutim vratima i pljuvačnicom ondje gdje bi trebalo da bude stalak za kišobrane. O celuloidnim sportašicama koje pucaju kao loptice za stolni tenis kad lete pri plinskom svjetlu. O čudnim ženama — a ja neprestano sjedim u naslonjaču do golog željeznog kreveta. Tako su im vješti prsti da čekić uvijek padne nasred srijede moje lubanje, pa popuca vezivo u šavovima. Mozgovna šupljina je nalik na kosani odrezak u zaparenom izlogu.Prolazeći predvorjem hotela, vidim ljude okup-lierie oko točionice. Ulazim u nju i iznenada čujem ni ko dijete kako tuli od boli. Dijete stoji na stolu181usred ljudi. Djevojčica je i ima posjekotinu na glavisa strane, baš na sljepoočici. Krv joj se pjeni na sljepoočici. Samo se pjeni — ne teče joj niz lice. Kad god joj se rastvori posjekotina, vidim kako se nešto u njoj miče. Nalik na pile. Pozorno motrim. Ovaj put sam dobro vidio. To je kukavica! Ljudi se smiju. Dotle dijete tuli od boli.U čekaonici čujem pacijente kako kašlju i stru-žu nogama; čujem listanje časopisa i tutnjavu mljekarskih kola po taracu. Žena mi sjedi na bijeloj stolici bez naslona, glava mi je djeteta na prsima.

Rana joj na sljepoočici lupa, kao da je bilo naslonjeno na moje srce. Kirurg je obučen u bijelo; hoda gore-dolje, gore-dolje, odbijajući dim od cigarete. Od vremena do vremena zastane kod prozora da vidi kakvo je vrijeme. Napokon pere ruke i navlači gumene rukavice. Sa steriliziranim rukavicama na rukama, pali plamenik pod instrumentima; zatim rastreseno gleda na sat i prebire račune što leže na stolu. Dijete sad stenje; sve se trza od boli. čvrsto je držim za ruke i noge. čekam da se instrumenti prokuhaju.Napokon je kirurg spreman. Pošto je sjeo na mali bijeli stolac, odabire dugačak, tanak instrument s užarenim vrškom i bez riječi ga zabode u otvorenu ranu. Dijete tako jezivo vrisne da mi se žena skljo-ka na pod. »Ne obazirite se na nju!« kaže hladnokrvni, sabrani kirurg i odgurne je nogom. »Držite je sad čvrsto!« I, pošto je umočio svoj najokrutniji instrument u uzavrelo antiseptičko sredstvo, zarine oštricu u sljepoočicu i drži je sve dok rana ne plane. Tada, isto tako đavolski hitro, naglo izvlači instrument za koji je privezana omčom dugačka bijela182Ivrpca što se postepeno pretvara u crveni flanel, pa onda u gumu za žvakanje, pa onda u kokicu i, naj-poslije, u piljevinu. Kad padne i posljednje zrno pi-Ijevine, rana se sama zatvori čista i čitava, ne ostavljajući za sobom nikakva traga. Dijete diže pogled na mene osmjehujući se mirno, pa mi sklizne s koljena i pođe čvrstim korakom u kut sobe gdje sjedne da se igra.»Ovo je bilo izvrsno!« kaže kirurg. »Zbilja iz-izvrsno!«»A je li, a?« viknem ja. I, skočivši kao sumanut, srušim ga sa stoca, čvrsto mu pritisnem koljena na prsa, dohvatim najbliži instrument i počnem ga bosti njime. Bodem ga kao lud. Izbo sam mu oči, probušio bubnjiće, razrezao jezik, slomio dušnik, spljo-štio nos. Strgavši odjeću s njega, palim mu prsa koja se počinju dimiti i, dok mu je meso još živo i drhtavo od usijanog željeza, gulim mu vanjske slojeve i polijevam ga dušičnom kiselinom — sve dok ne čujem kako mu srce i pluća cvrče. Sve dok me pare nisu gotovo oborile na leđa.Dijete dotle plješće rukama od radosti. Dok ustajem da potražim kakav batić, opažam svoju ženu kako sjedi u drugom kutu. Čini se da se toliko ukočila od straha da ne može ustati. Ne može ništa drugo doli šaputati: »Zlotvore! Zlotvore!« Trčim niza stube po batić.U mraku mi se čini da raspoznajem neku priliku kako stoji pokraj malog klavira od ebanovine. Svjetiljka dogorijeva, ali je svjetlo taman toliko jako da baca aureolu oko čovjekove glave, čovjek čita na-l'las jednoličnim glasom iz neke goleme okovane knjizi- Čila kao što rabin pjeva molitve. Zabacio je una-183trag glavu u zanosu, kao da mu je vrat uvijek iskrivljen. Nalik je na razbijenu svjetiljku što svjetluca u vlažnoj magli.Kako se mrak zgušnjava, pjevanje mu postaje sve jednoličnije i jednoličnije. Napokon ne vidim više ništa doli aureolu oko njegove glave. Zatim se i to gubi i ja shvaćam da sam oslijepio. To je kao uta-pljanje u kojem se cijela moja prošlost diže preda mnom. Ne samo moja osobna prošlost, nego prošlost cijele ljudske rase koju prelazim jašući na golemoj kornjači. Putujemo sa zemljom puževim korakom; dolazimo do granica njene orbite, a onda, čudnim, iskrivljenim korakom, posrćemo brzo natrag kroz sve prazne kuće zodijaka. Vidimo čudne, ave-tinjske likove iz životinjskog svijeta, propale rase koje su se bile popele na vrh ljestava, a onda pale na dno oceana. Napose neku crvenu pticu kojoj gori perje. Crvena ptica juri kao strijela, neprestano na sjever. Leteći na sjever preko mrtvih tjelesa, slijedi ih mnoštvo anđeoskih glista, roj koji zasljepljuje čovjeka zaklanjajući sunce.Polagano, kao da se odastiru velovi, mrak se diže pa razaznajem priliku čovjeka koji stoji pokraj klavira s velikom okovanom knjigom u rukama, zabačene glave, i dosadnim jednoličnim glasom pjeva litaniju mrtvih. Ubrzo počinje hodati gore-dolje, hitro i mehanički, kao da rastreseno obavlja kakvu vježbu. Pokreti mu slijede neki trzavi, automatski ritam koji je muka gledati. Ponaša se kao laboratorijska životinjica kojoj je izvađen dio mozga. Kad god dođe do klavira, udari nasumce u nekoliko tipaka — plink, plenk, plank! I uz to mrmlja nešto sebi u bradu. Hodajući hitro prema istočnom zidu,184mrmlja: »Teorija ventilacije!«; hodajući hitro prema zapadnom zidu, mrmlja: »Teorija suprotnosti«; uda-rivši na sjever-sjeverozapad, mrmlja: »Posve pogrešna teorija o svježem zraku«. I tako dalje, i tako dalje. Kreće se kao kakva škuna sa četiri jarbola što odolijeva buri, ruke mu labavo vise, glava mu malko nakrivljena. Hitro, neumorno kretanje, kao što čunak prelazi razboj. Uputivši se iznenada na sjever, mrmlja: »Z kao zebra ... zeba, zid, Zaharije ... nema znaka b za berece ...«Listajući okovanu knjigu, vidim da je to zbirka pjesama iz srednjeg vijeka o mumijama; svaka pjesma sadrži uputu za liječenje kožnih bolesti. To je Dnevnik velike kuge, koji je napisao neki židovski redovnik. Nekakva zamršena kronika kožnih bolesti, koju su pjevali trubaduri. Pismo je u obliku mu-I [ zičkih nota koje predstavljaju sve životinje zlog znamenja ili gmizavce, kao što su krtica, žaba

krastača, bazilisk, jegulja, kukac, šišmiš, kornjača, bijeli miš. Svaka pjesma sadrži formulu za oslobađanje tijela opsjednuta zlim dusima koji se uvlače pod kožu.Pogled mi prelazi s notne stranice na vuka kojeg love pred vratnicama. Zemlja je pokrivena snijegom, a na jajolikom polju pokraj zidina dvorca dva viteza oboružana dugačkim kopljima muče vuka ne bi li ga dotukli. Čudesno otmjeno i vješto dovode postepeno vuka u položaj da mu zadadu smrtni udarac. Obuzima me nekakva požuda dok promatram to usmr-i'ivanje što se oteglo. Baš kad koplje samo što nije bačeno, konj i konjanik se skupiše odajući mučnu Kipkost: u jednom te istom trenutku vuk, konj i j.iliač vrte se oko stožera smrti. Kad koplje proburazi185vuka, tlo se polako uzdigne, obzorje se malko nagne, a nebo je plavo kao nož.Hodajući kolonadom, dolazim do ugnutih ulica koje vode u grad. Kuće su okružene visokim crnim dimnjacima koji rigaju sumporni dim. Napokon dolazim do radionice sanduka, s čijeg prozora opažam bogalje što stoje u redu u dvorištu. Ni jedan od bogalja nema stopala, malo koji ima ruke; lica su im čađava. Svi nose odlikovanja na prsima.Na svoj užas i čudo, polako primjećujem kako se dugačkim žlijebom pričvršćenim za zid tvornice neprekidno spuštaju lijesovi u dvorište. Kad se sko-trljaju niz žlijeb, pristupa im po jedan čovjek na batrljcima, zastane na trenutak da uprti teret, pa se polako odvuče sa svojim lijesom. To neprestano traje, bez najmanjeg prekida, bez najmanjeg glasa. Lice mi je obliveno znojem. Htio bih potrčati, ali su mi noge ukopane u zemlju. Možda i nemam nogu. Toliko sam prestrašen da se ne usuđujem pogledati dolje. Grčevito se hvatam za okvir prozora i, ne usuđujući se da pogledam dolje, oprezno i bojažljivo dižem nogu dok ne dotaknem rukom petu svoje cipele. Ponavljam taj isti pokus i drugom nogom. Zatim, obuzet panikom, brzo gledam oko sebe tražeći izlaz. Soba u kojoj stojim zakrčena je praznim sanducima za pakovanje; okolo leže čavli i čekići. Provlačim se između praznih sanduka tražeći vrata. Baš kad sam našao vrata, spotaknem se o neki prazni sanduk. Pogledam u taj prazni sanduk i, gle, nije prazan! Brže bacim pogled na druge sanduke. Ni jedan od njih nije prazan! U svakom je sanduku kostur obložen drvenim strugotinama. Trčim iz jednog hodnika u drugi mahnito tražeći stubište. Jureći kroz186dvorane, osjećam zadah tekućine za balzamiranje, što dopire kroz otvorena vrata. Napokon stižem do stubišta i, preskačući stepenice, vidim na donjem od-morištu ruku od bijele cakline koja pokazuje put u — mrtvačnicu.Noć je i vraćam se kući. Put me vodi kroz neki zapušteni park kroz kakve sam često posrtao u mraku, kad su mi oči bile sklopljene i kad sam čuo samo disanje zidova. Imam osjećaj da sam na nekom otoku punom kamenitih dražica i tjesnaca. Tu su oni isti mostići s papirnim fenjerima, seoske klupe razbacane uz pošljunčane staze; pagode u kojima su se prodavale slastice, sjajne ljuljačke, veliki suncobrani, kamene litice povrh dražice, tanki kineski rupci u kojima su bile sakrivene rakete. Sve je isto onako kako je nekad bilo, čak i buka vrtuljaka i zmajeva što lepršaju u isprepletenom granju drveća. Samo što je sad zima. Sredina zime i sve su ceste pokrivene snijegom, dubokim snijegom zbog kojeg su ceste gotovo neprohodne.Na vrhu jednoga od japanskih mostova u obliku luka stojim časak, naslonjen na ogradu, da se sabe-rem. Svi putovi leže preda mnom kao na dlanu. Protežu se u paralelnim linijama. U ovom šumovitom parku koji tako dobro poznajem, osjećam se potpuno siguran. Tu bih na mostu mogao zauvijek ostati, siguran u svoju sudbinu. Jedva da mi se čini potrebno da prijeđem ostatak puta, jer sam sad na pragu, tako reći, svoga kraljevstva pa me umiruje ta neminovnost. Kako dobro poznajem ovaj mostić, ovaj gaj, ovaj potok što dolje teče! Ovdje bih mogao ostati zauvijek utonuo u bezgraničnu sigurnost, uspavan i zauvijek zanesen žuborenjem potoka. Preko187kamenja obrasla mahovinom potok vječito pravi vrt-loge. Potok od snijega što se topi, trom gore, a hitar dolje. Bistar pod mostom kao led. Toliko bistar da mu mogu izmjeriti dubinu golim okom. Do guše bistar kao led.A sad, iz tamnog gaja, između čempresa i zimzelena, izlazi sablastan par, ruku pod ruku, sporih i mlitavih kretnji. Sablastan par u večernjoj odjeći — žena u duboko izrezanu ogrtaču, muškarac s blistavim pucetima na rukavima košulje. Kreću se po snijegu laganim koracima, ženi su noge veoma nježne i suhe, a ruke gole. Snijeg ne škripi, vjetar ne zavija. Blistavo dijamantsko svjetlo i potočići od snijega što se topi u noći. Potočići od snijega nalik na prah teku ispod zimzelena. Čeljusti ne hrskaju, vuk ne zavija. Potočići i potočići na ledenoj mjesečini, šum bijele vode i latica što oplakuje most, otok plovi, neprekidno nošen strujom, stijene mu se splele s kosom, gudure i dražice sjajnocrne pri srebrnastom svjetlucanju zvijezda.Dalje se kreću na avetinjskoj plimi, dalje put koljena gudure i voda s bijelim brkovima. Idu u dubine potoka bistre kao led, njoj su leđa gola, njemu svjetlucaju puceta na rukavima košulje, a iz daljine

dopire žalostivo zveckanje staklenih zastora što dodiruju metalne zupce vrtuljaka. Voda teče kao tanka ploha stakla između mekanih, bijelih humova obala; teče ispod koljena odnoseći amputirana stopala kao skršena postolja ispred lavine. Dalje se kližu na svojim ledenim batrljcima, raširenih krila kao u šišmiša, odjeća im pripijena uz udove. I neprestano voda raste, sve više i više, a zrak se hladi, snijeg se iskri kao dijamanti u prahu. Sa čempresa odozgo ruši se188neko mutno metalno zelenilo, ruši se kao zelena sjena obale i prlja dubine potoka bistre kao led. žena sjedi kao anđeo na rijeci od leda, raširenih krila, kosa joj vijori na krutim staklenastim valovima.Iznenada, kao staklo protkano žicama ispod modra plamena, potok se pretvara u plamene jezike. Ulicom što gori od boja kreće se gusto ekvinoci-jalno mnoštvo. To je ulica ranih jada u kojoj su stambene zgrade nanizane kao željeznički vagoni, a sve kuće ograđene željeznim šipkama. Ulica koja se blago spušta prema suncu, a onda produžuje kao strijela te se gubi u prostoru. Ondje gdje je nekad zavijala cvileći turobno, s krutim, svečanim krovovima i praznim pustim zidovima, sad se odvodni kanal okreće kao skretnica, kuće su u jednoj crti, drveće cvate. Ni vrijeme ni cilj me sad ne muče. Krećem se usred zlatna zujanja, kroz sirup toplih, lijenih tjelesa.Kao razmetni sin idem u zlatnoj dokolici niz ulicu svoje mladosti. Nisam ni zbunjen ni razočaran. S perimetra šest ekstrema vratio sam se vrludavim putovima do stožera gdje je sve promjena i preobražaj, bijelo janje što neprestano odbacuje svoju kožu. Kad sam po gorskim kosama ječao od boli, kad sam se u sparnim bijelim dolinama gušio od lužina, kad sam gazio trome potoke te su mi noge bile izranjene od kamenja i školjaka, kad sam lizao slani znoj s li-munskih polja ili ležao u užarenim pećnicama da se ispečem, kad je bilo sve to da nisam nikad zaboravio ono čega sad više nema?Kad su niz ovu hladnu pogrebnu ulicu prolazila mrtvačka kola koja sam radosno dočekao, jesam li već bio odbacio svoju kožu? Ja sam bio janje, a189oni su me istjerali. Ja sam bio janje, a oni su od mene napravili prugasta tigra. U otvorenoj sam se guštari rodio, s ogrtačem od meke bijele vune. Samo sam kratko vrijeme pasao na miru, a onda sam osjei tio nečiju šapu na sebi. U sparnom plamenu dana na izmaku čuo sam nečije disanje za kapcima; pored svih sam kuća polako prošao osluškujući često damaranje krvi. A onda sam se jedne noći probudio na tvrdoj klupi u smrznutu vrtu na Jugu. čuo žalobni zvižduk vlaka, vidio bijele pješčane ceste što su se svjetlucale kao tragovi od lubanja.Što hodam amo-tamo po svijetu bez radosti i boli, to je zato što su mi u Tallahasseeju izvadili utrobu. U kutu uz slomljenu ogradu zagrabili su u mene prljavim šapama i zarđalim su džepnim nožem izrezali sve što je bilo moje, sve što je bilo sveto, osobno, tabu. U Tallahasseeju su mi izvadili utrobu; tjerali su me po gradu i isprugali kao tigra. Nekoć sam iućkao sam, od svoje volje. Nekoć sam lutao ulicama osluškujući udaranje krvi kroz procijeđeno svjetlo rebrenica. Sad je u meni graja nalik na karneval u jeku. Slabine mi pucaju od milijuna napjeva vergla. Idem niz ulicu ranih jada, a karneval je u jeku. Probijam se sipajući napjeve koje sam naučio. Zadovoljna, lijena izopačenost što se klati od jednog ruba pločnika do drugoga. Povjesmo ljudskog mesa što se klati kao debelo uže.Pokraj vrtova kasina okićenih spiralama gdje pucaju čahure, jedna žena što se polako penje cvjetnom stazom zastaje načas da uperi u mene sav teret svoga seksa. Glava mi se automatski njiše amo--tamo, glupo zvono što je zapelo u zvoniku. Kad se udalji, smisao mi se njenih riječi pomalo očituje.190Gr o b 1 j e, rekla je. Jeste li vidjeli šta su učinili od groblja? Gazeći u toploj vinskoj preši, dok su sve rebrenice otvorene, a trijemovi vrve od djece, neprekidno mislim na njene riječi. Gazim obuzet laganim crnačkim hirom, gola vrata, raširenih prstiju na ravnim stopalima, nabijenih mo-šnji. Obavija me topao južnjački miomiris, dobroćudna lagoda, krv je gusta kao melasa i udara kon-dorskim krilima.Ono što su oni učinili za ovu ulicu ono je isto što je Josip učinio za Egipat. Sta su oni učinili? Nema više ni vi ni oni. Zemlja zrela zlatna kukuruza, crvenokožaca i crnaca. Tko su oni, ili tko su bili, ja ne znam. Ja samo znam da su prisvojili zemlju i izmamili joj smiješak, da su prisvojili groblje i pretvorili ga u plodno, rodno polje. Sve je kamenje uklonjeno, svi su vijenci i križevi nestali. Tik do moje kuće nalazi se sad golema uleknuta šahovska ploča što stenje pod teretom stočne hrane; zemlja je masna i crna, krepkim, strpljivim mulama propadaju tanke potkove u vlažnu zemlju koju plug siječe kao mekan sir. Cijelo groblje pjeva bogatim masnim prinosom. Pjeva kroz vlati pšenice, kukuruza, zobi, raži, ječma. Groblje puca od jestvina, mule mašu repovima, krupni Crnci mumljaju i pjevucka-]u, znoj im curi niz goljenice.tijela ulica sad živi od grobljanske zemlje. Ima svega u izobilju za svakoga. Više nego dovoljno. Suvišna stočna hrana gubi se u pari, u pjesmi i plesu, u izopačenosti i lakoumnosti. Tko bi mislio da oni ladni mrtvi pederi ravnih prsa što trunu ispod kamenih ploča posjeduju takvu plodonosnu mudrost? I ko bi mislio da su ti koščati luterani, ti tankonogi

191prezbiterijanci imali takvo dobro masno meso na svojim kostima, da bi mogli proizvesti takvu divnu ljetinu pokvarenosti, takva gnijezda crvi? čak su i suhi epitafi koje su klesari uklesali izvršili plodonosan utjecaj. Mirno ondje, pod ledinom, ti razbludni, razvratni vukodlaci šire svoju moć i slavu. Nigdje na cijelom božjem svijetu nisam vidio nijedno groblje da ovako cvjeta. Nigdje na cijelom božjem svijetu nema takva bogata gnojiva što se puši. Ulico ranih jada, ja te grlim! Nema više blijedih bijelih lica, nema betovenskih lubanja, nema ukrštenih kosti, nema tankih nogu. Ne vidim ništa doli žita i kukuruza, zlatna cvijeća i jorgovana; vidim običnu motiku, mulu na svom tragu, plosnata široka stopala raširenih prstiju i bogatu svilastu zemlju što se mrvi među prstima. Vidim crvene rupčiće i izblijedjele plave košulje i široke sombrere što svjetlucaju od znoja. Čujem muhe kako zuje i zujanje lijenih glasova. Zrak bruji od bezbrižne, neobuzdane radosti; zrak bruji od kukaca, a njihova krioca posuta prahom šire pelud i izopačenost. Ne čujem zvona, ni zviždaljke, ni gongove, ni cviljenja kočnica; čujem gitaru i ksilofon, umilni tam-tam, tapkanje nogu u papučama; čujem kako spuštaju zastore i kako magarac reve, s glavom duboko u zobi.Nema blijedih bijelih lica, hvala bogu! Vidim kulija, crnca, skvo. Vidim čokoladne i cimetne nijanse, vidim boju mediteranske masline, crvenkastosme-đeg havajskog zlata; vidim svaku čistu i svaku miješanu nijansu, ali nijednu bijelu. Lubanja i ukrštene kosti nestale su s nadgrobnim spomenicima; bijele kosti bijele rase urodile su plodom. Vidim da je sve što je povezano s njihovim imenom192i uspomenom izblijedjelo, i zato, zato sam lud od radosti. Usred brujanja otvorenog polja, gdje je nekoć zemlja bila namreškana od blesavih malih humaka, gazim niz utonule vlažne brazde žednim zveckavim prstima; lijevo i desno gacam po sočnoj kupusastoj zemlji, kotač pritišće blato, široko zeleno lišće, zgnječene bobice, opori maslinin sok. Hodam sav blažen po debelim crvima mrtvaca utiskujući ih opet u ledinu. Kao pijan mornar glavinjam lijevo-desno, mokrih nogu, suhih ruku. Gledam kroz pšenicu prema oblačićima; pogled mi luta rijekom, po nisko natovarenim arapskim brodicama, po polaganom klizanju jedara i jarbola. Vidim sunce kako prosipa svoje široke zrake, kako nježno siše na grudima rijeke. Na drugoj obali šiljasti stupovi vigvama, lijeno lelujanje dima. Vidim tomahavk kako leti zrakom, uz poznate krikove od kojih se čovjeku ledi krv. Vidim namazana lica, sjajne đerdane, lagani ples u mokasinima, dugačke ravne sise i djecu ukrašenu vrpcama.Delaware i Lackawanna, Monongahela, Mohawk, Shenandoah, Narragansett, Tuskegee, Oskaloosa, Ka-lamozoo, Seminole i Pawnee, Cherokee, veliki Ma-nitou, Crne noge, Novaho redaju se: kao golem crven oblak, kao stup vatre, vizija izopćene veličan-svenosti naše zemaljske kugle promiče mi pred očima. Ne vidim Lete, Hrvate, Fince, Dance, Šveđane; nema Iraca, ni Digića, ni Kineza, ni Poljaka, ni Franceka, ni Švaba, ni Čifuta. Vidim Židove kako sjede u svojim koševima na jarbolima, sasušena im lica suha kao učinjena koža, lubanje im smežurane i bez kostiju.U Crno proljeće 193Još jednom blista tomavhavk, lete skalpovi i iz riječnog korita valja se sjajan, valovit oblak krvi. S gorskih kosa, iz velebnih pećina, iz močvara i Ever-gladesa navire bujica okrvavljenih ljudi. Od Sierra do Appalachiansa zemlja se puši od krvi pobijenih. Skalp mi je oguljen, sivo meso visi mi u komadićima preko ušiju; noge su mi izgorjele, slabine mi pro-bodene strijelama. U toru uz slomljenu ogradu ležim sa svojim crijevima pored sebe; sav iskasapljen i krvav, lijepi bijeli hram koji bijaše prevučen kožom i mišićima. Vjetar mi huji kroz slomljeni rek-tum, zavija kao šezdeset bijelih gubavaca. Bijel plamen, vodoskog plavog leda, baklja mi se vrti u šupljoj utrobi. Ruke su mi iščupane iz čašica. Tijelo mi je grob koji pljačkaju vukodlaci. Pun sam nebru-šenih dragulja koji krvare sjajeći se kao led. Poput tisuće šiljastih sulica sunce mi probija rane, dragulji plamte, stomak vrišti. Dan ili noć, ne znam šta je; šator svijeta ruši se kao plinski balon. U plamenu krvi osjećam hladan dodir jednog kraka kliješta: kroz riječni me tjesnac vuku, slijepa i iznemogla, gušim se, predišem, vrištim od nemoći. U daljini čujem kako teče ledena voda, kako zavijaju šakali ispod zimzelena; kroz tamnozelenu šumu širi se mrlja svjetla, proljetno cijanovodično svjetlo koje prlja snijeg i ledene dubine potoka. Ugodno grgljanje nalik na grcanje, tihi pakao, kao kad je anđeo raširenih krila lebdio bez nogu ispod mosta.Odvodni su kanali zabrtvljeni snijegom. Zima je i sunce sije nisko i jarko kao u podne. Idem niz ulicu pored stambenih zgrada. Za sat-dva, dok sunce grije, sve se pretvara u vodu, sve teče, curi, rominja. Između rubova pločnika i snježnih nanosa na-194staje bujica bistre plave vode. U meni je bujica koja začepljuje uski tjesnac mojih žila. Bistri modri potok u meni koji mi kruži od prstiju na nogama do korijenja kose. Potpuno sam se rastopio, grcam od veselja modra kao led.Idem niz ulicu pored stambenih zgrada, veselje modro kao led u mojim uskim, začepijenim žilama. Zimski se snijeg topi, odvodni su kanali preplavljeni. Izgubila se žalost i s njom radost, rastopile se, cure, slijevaju se u odvodni kanal. Iznenada zazvone zvona, pomamna pogrebna zvona s poganim

jezicima, s pomamnim, željeznim batićima koji razbijaju staklene hemoroide u žilama. U snijegu koji se topi lije se krv: niski kineski konji ovje-šeni skalpovima, dugački kukci nježnih zglobova i /.elenih čeljusti. Ispred svake kuće željezna ograda s plavim cvijećem na šiljcima.Niz ulicu ranih jada dolazi vještica majka prikradajući se vjetru, razapela jedra, haljina joj se nadima od lubanja. Prestravljeni bježimo od noći i .izgledajući zeleni album, skupocjeni dekor prednjih nogu, ispupčeno čelo. Iz svih trulih trijemova psikanje zmija što se previjaju u vreći, vrpca svezana, crijeva zapletena. Plavo cvijeće tačkasto kao leopardi, zgnječeno, ispijena mu krv, zemlja proljetna mrlja, zlato, moždina, sjajna prašina od ko-4iju, tri krila na visini i stupanje bijelog konja, imuinjačke oči.Snijeg se topi sve dublje, željezo rđa, drveće pu-iij. Na uglu, ispod podzemne željeznice, stoji čovjek. ulmdrom na glavi, s gamašama od plavog seržaplatna, bijeli mu brk lijepo potkresan. Otvara se,>tpac i sipa sav duhanski sok, zlatni limunovi, slo-195nove kljove, kandelabri. Moric, trgovac limunovima, zagađen od golubova, nosi purpurna jaja u džepu na prsluku, i purpurne kravate, i lubenice, i špinat s kratkim stabljikama, žilav, uprljan katranom. Fiju-kanje žirova što se glasno miču, komešanje f loj si povezanih lizolom, amonijakom i kamfornim melemima, kolibice od tinjca, ljuske od kikirikija, naborane i u obliku trokuta, sve pobjednički stupa s jutarnjim povjetarcem. Jutarnje svjetlo dopire nalik na nabore, prozorska su okna isprugana, pokrivači poderani, voštano platno izblijedjelo. Ide čovjek s naježenom kosom na glavi, ne trči, ne diše, čovjek s vjetrokazom, oštro zamiče za uglove i onda bježi. Čovjek koji ne misli kako ni zašto, nego samo da hoda u noći bez sjaja, kad su sve zvijezde s lijeve strane broda i prečke s jedrima na pramcu pripremljene. Gazeći po droždini, on budi tužiteljku noć zamkama što se namještaju slijeva na desno, tačno u podne na studenom oceanu, tačno u podne na sve strane na brodu i gore zdesna. Vjetrokaz opet s veslima što duboko dopiru kroz oduške, a svi zvukovi prigušeni. Bešumna noć na sve četiri, kao orkan. Bešumna s natovarenim karamelama i kockama od nikla. Sestra Monica svira na gitari, razdrljene košulje i spuštenih čipaka, široki joj kolu-tovi u oba uha. Sestra Monica isprugana vapnom, tekućinom za ispiranje desni, oči joj pljesnive, nabrane, naborane, nazubljene.Ulica ranih jada se širi, modre usne bubre, sprijeda albatrosova krila, krvavi joj vrat istavljen, trt-lja nešto zubima, čovjek s polucilindrom pregiba lijevu nogu, dva ureza dolje nadesno, ispod brodskeograde, kubanska zastava spletena s rezancima i196jasminom, s divljim magnolijama i mladim izdancima patuljaste palme, izmiješanim s kredom i zelenom slinom. Ispod srebrne postelje zdravac u bijeloj zdjelici, dvije pruge za jutro, tri za noć. Dabrovi što vape za krvi. Krv navire u bijelim gutljajima, bijelim grcavim gutljajima gline pune slomljenih zubi, biljnog ljepka i propalih kostiju. Pod je sklizak od dolaženja i odlaženja, od sjajnih škara, dugačkih noževa, vrućih i hladnih kliješta.U snijegu što se vani topi menažerija se razbje-žala, najprije zebre s krasnim bijelim daskama, zatim divlje ptice i vrane, zatim bagremovi i čegrtuše. Staklenik zjapi s rasireniim prstima na nogama, crvena ptica se vrti i strmoglavljuje, lomi kljun, gušter mokri, šakal prede, hijene podriguju i smiju se i opet rigaju. Cijelo široko groblje, dobro po-škropljeno, pucketa šavovima u noći. I automati pucketaju pretrpanim silnim oklopima i zarđalim šar-kama i skinutim zasunima, napušteni od koncerna kositra. Maslac cvate vani u golemim lepezastim vijencima, mastan, oleandarski maslac obilježen sitnim horama oko očiju i dvaput spleten od krvnika Joh-nu Seronje. Maslac cvrči u mrtvačnici, blijede zrake mjesečine prokapljuju, estuariji su zabrtvljeni, tovari uzdrhtali, sporedni kolosijeci zakrčeni. Smeđi vižlasti bantami okićeni crvenom voljom i vidrinim kivnom brste po riječnoj dolini. Celebin perčin kršan. Magnezijski se izvori pale, orao se vije u visinama, s mesarskim nožem u gležnju.Krvava i divlja noć u kojoj su sve jastrebinje no$c razrezane i okićene. Krvava i divlja noć u kojoj ivi zvonici vrište i sve su letvice polomljene i svi ni plinski vodovi popucali. Krvava i divlja noć u197IIkojoj je svaki mišić zgrčen, prsti na nogama prekriženi, kosa naježena, zubi crveni, kičma napukla. Cijeli svijet budan cvrkuće poput zore, a niska crvena vatra puzi po desnima. Cijele noći češljevi se lome, rebra pjevaju. Dvaput zora puca, zatim se opet is-krada. U snijegu što kapa isparuje se oksid. Po cijeloj ulici mrtvačka kola prolaze gore-dolje, kočijaši žvaču svoje dugačke bičeve, bijele plakavice, pamučne rukavice.Na sjever prema bijelom polu, na jug prema crvenoj čaplji, bilo udara divlje i pravilno. Jedno po jedno, sjajnim staklenim zubima, odgrizaju vrpce. Dolazi patak široka kljuna, a onda lasica niska trbuha. Jedno za drugim dolaze, pozvani iz gube, repovi im pernati, noge prevučene opnom. Dolaze u

valovima, povijeni kao trolejbusne motke, i prolaze ispod postelje. Blato na podu i čudni znaci, izlozi se svijetle, ništa osim zubi, zatim ruke, zatim mrkve, zatim velebne nomadske glavice luka sa smaragdnim očima, repatice što dolaze i odlaze, dolaze i odlaze.Na istok prema Mongolima, na zapad prema ma-mutovcima, bilo se njiše tamo-amo. Glavice luka stupaju, jaja ćaskaju, menažerija se vrti kao zvrk. Nekoliko kilometara visoko, na žalovima su ležišta crvenog kavijara. Morski se valovi pjene, pucketaju svojim dugačkim bičevima. Plima huči ispod žele nih ledenjaka. Brže, brže se okreće zemlja.Iz crnog kaosa zavojice svjetla sa začepljenim oduškama. Iz statičke nule i praznine neprekidna ravnoteža. Iz kitove usi i jutene vreće ova luda stvar što se zove san koji ide kao sat Što se navija svakih osam dana.198HODAJUĆI AMO-TAMO PO KINISAD NISAM NIKAD SAM. V NAJGOREM SAM SLUČAJU S BOGOM11U Parizu, iz Pariza, napuštajući Pariz ili se vraćajući u Pariz, uvijek je to Pariz, a Pariz je Francuska, a Francuska je Kina. Sve što mi je neshvatljivo diže se kao velik zid preko brda i dolina kojima lutam. Unutar toga velikog zida mogu proživjeti svoj kineski život u miru i sigurnosti.Ja nisam svjetski putnik ni pustolov. Svašta sam doživljavao u potrazi za izlazom. Sve do sada sam uporno radio u slijepom tunelu, rovao po utrobi zemlje tražeći svjetlo i vodu. Nisam mogao vjerovati, kao čovjek američkog kontinenta, da na zemlji ima mjesto gdje bi čovjek mogao biti svoj. Silom prilika postao sam Kinez — Kinez u vlastitoj zemlji! Odao sam se opijumu snova da bih mogao pogledati u oči ružnoći života u kojem nisam igrao nikakvu ulogu. Isto onako tiho i prirodno kao što grančica padne u Mississippi, izvukao sam se iz struje američkog života. Svega što mi se dogodilo sjećam se, ali nemam želje da vratim prošlost, niti imam kakve čežnje, ni žaljenja. Ja sam kao čovjek koji se probudi nakon duga sna i uvidi da je sanjao. Stanje prije rođenja — rođen čovjek živi nerođen, icrođen čovjek umire rođen.Rođen i ponovo rođen više puta. Rođen dok sam hodao ulicama, rođen dok sam sjedio u kavani, ro-201rođen dok sam ležao na kurvi. Rođen l ponovo rođen nebrojeno puta. Brz tempo, a kazna nije naprosto smrt, nego ponovljene smrti. Tek što sam se obreo na nebu, na primjer, već se naglo otvaraju vratnice i pod nogama osjećam tarac. Kako sam se tako brzo naučio hodati? čijim nogama hodam? Sad hodam put groba, kročim u vlastitom sprovodu, čujem zveckanje lopate, kišu busenja. Jedva da sam sklopio oči, gotovo da nisam imao vremena ni da pomirišim cvijeće kojim su me zatrpali, kadli tres! Proživio sam još jednu besmrtnost. Vraćajući se ovako iz zemlje i u zemlju, postajem oprezan. Moram držati svoje tijelo u redu radi crva. Moram čuvati svoju dušu netaknutu radi Boga.Poslije podne, sjedeći u La Fourche, pitam se mirno: »Kamo ćemo odavde?« Do večeri ću možda otputovati do mjeseca i vratiti se. Tu na raskršću sjedim i vraćam se u snovima kroz sva svoja zasebna i besmrtna ega. Plačem u pivo. Noću, kad se vraćam u Clichy, obuzima me to isto osjećanje. Kad god dođem u La Fourche, vidim beskrajne putove što se zrakasto šire iz mojih nogu, a iz cipela mi istupaju bezbrojna ega što nastavaju svijet mog bića. Držeći ih ispod ruke, pratim ih stazama kojima sam nekoć sam kročio, to je ono što ja zovem veličanstvenim opsesivnim šetnjama moga života i smrti. Razgovaram s tim samozvanim drugovima otprilike isto onako kako bih razgovarao sa samim sobom, da sam bio te zle sreće da živim i umrem samo jedanput i tako budem vječito sam. Sad nisam nikad sam. U najgorem sam slučaju s Bogom! Ima nešto na onom202komadiću puta od Place Clichyja do La Fourche zbog čega odmah procvjetaju sve veličanstvene opsesivnc šetnje. To je kao kretanje od jednog solsticija do drugog. Recimo da sam baš izišao iz Cafe Wepler i da nosim knjigu pod miškom, knjigu o stilu i volji. Možda, kad sam čitao tu knjigu, nisam razumio više od dvije-tri rečenice. Možda sam čitao jednu stranicu cijelu večer. Možda uopće nisam bio u Cafe Wepler, nego sam, kad sam čuo glazbu, ostavio svoje tijelo i odletio. A gdje sam onda? Pa napolju sam, u opsesivnoj šetnji, kratkoj šetnji od pedeset godina, ili tako nekako, koju obavim dok okrenem jednu stranicu.Baš kad izlazim iz Cafe Wepler, čujem čudan šum, neki fijuk. Ne moram se obazirati — znam da to moje tijelo hita da mi se pridruži. Obično su baš u to vrijeme crpke za govna poredane po Aveniji. Gumena crijeva leže opružena preko pločnika kao golemi crvi što stenju. Debeli crvi sišu govno iz zahodskih jama. Baš to budi u meni pravu duševnu želju da se pogledam iz profila. Vidim samog sebe nagnuta nad knjigom u kavani; vidim kurvu pored sebe kako mi čita preko ramena; osjećam joj tlah na vratu. Čeka da dignem pogled, možda da joj pripalim cigaretu koju drži u ruci. Upitat će me šta ovdje sam i nije li mi dosadno. Knjiga je o i volji, a donio sam je u kavanu da je čitam što je luksuz čitati u

bučnoj kavani — a i za- od bolesti. I glazba je dobra u bučnoj kavani — pojačava osjećaj samoće, usamljenosti. Vidim kako kurvi podrhtava gornja usna nad mojim ramenom. Samo komadić usne u obliku trokuta, gla il.ik i svilast. Podrhtava u visokim notama, nagnuta203kao divokoza nad klisurom. A sad trčim kroz šibe, ja i moje Ja opet smo čvrsto slijepljeni. Komadić puta od Place Clichyja do La Fourche. Iz slijepih uličica što se nižu uz taj komadić puta, iskaču gusta jata kurvi, kao šišmiši zaslijepljeni svjetlom. Zavlače mi se u kosu, u uši, u oči. Pripijaju se šapama kojima mi sišu krv. Po cijelu noć trunu u tim uličicama; mirišu kao biljke poslije jake kiše. Ispuštaju sitne biljkaste glasove, slaboumne uzvike od milja, od kojih se čovjeku ježi koža. Vrve po meni kao uši, uši s dugačkim vriježem kojim mi otiru znoj iz pora. Kurve, glazba, svjetina, svjetlo na zidovima, govno i crpke što junački rade, sve to tvori maglicu koja se zgušnjava u hladan znoj od kojeg se čovjek budi.Svake večeri, kad se uputim u La Fourche, trčim kroz šibe. Svake večeri me skalpiraju i dotuku to-mahavcima. Kad ne bi toga bilo, nedostajalo bi mi. Dolazim kući i istresem uši iz odjeće, sperem krv sa sebe. Legnem i glasno hrčem. Baš pravi svijet za mene! Meso mi ostaje nježno, a duša netaknuta.Kuću u kojoj stanujem ruše. Sve su sobe gole. Kuća mi je kao oderano ljudsko tijelo. Tapete vise u dronjcima, kreveti nemaju madraca, slivnici su nestali. Svake večeri, prije nego što uđem u kuću, stojim i gledam je. Očarava me ta strahota. Uostalom, zašto ne bi bilo malo strahote? Svaki živi čovjek je muzej koji čuva strahote svoje rase. Svaki čovjek dodaje novo krilo muzeju. I tako, svake ve ceri, stojeći pred kućom u kojoj stanujem, pred kućom koju ruše, nastojim joj odgonetnuti smisao. Što joj je ponutrica izloženija, to više volim svoju204kuću. Volim čak i staru kahlicu koja mi stoji pod krevetom i kojom se nitko više ne služi.U Americi sam stanovao u mnogo kuća, ali se ne sjećam kakva je bila ma koja od tih kuća iznutra. Morao sam primati ono što sam doživljavao, pa hodam s tim po ulicama. Jednom sam unajmio otvoreni landauer i provezao se niz Petu aveniju. Bilo je jesenje poslijepodne i vozio sam se kroz svoj rodni grad. Muškarci i žene šetali su se pločnicima: neobične zvjerke, napola ljudske, napola celuloidne. Hodali su uz Aveniju i niz nju sumanuti, ulaštenih zuba, postakljenih očiju, žene odjevene u lijepe haljine, svaka snabdjevena smiješkom iz hladnjaka. I muškarci su se smješkali s vremena na vrijeme, kao da hodaju u lijesovima u susret Božanskom Spasitelju. Smješkajući se kroz život, s onim bezumnim, staklenim pogledom, razvijenih zastava, a seks umilno teče odvodnim kanalima. Imao sam revac sa sobom, pa kad smo došli do Čedrdeset druge ulice, otvorio sam vatru. Nitko se nije obazirao na to. Kosio sam ih lijevo i desno, ali se svjetina nije razrjeđivala. Živi su hodali po mrtvima smješkajući se neprekidno da pokažu svoje lijepe bijele zube. Baš mi se taj okrutni bijeli smiješak urezao u sjećanje. Vidim ga u snu kad ispružim ruku da prosim — smiješak Georgea C. Tilyoua1 što lebdi povrh obješenih treperavih banana u Steeple-ihaseu. Amerika se smješka siromaštvu. Smješkanje tako malo stoji — zašto se ne biste smješkali dok se vozite u otvorenom landaueru? Smješkajte se, smješkajte! Smješkajte se i svijet je vaš. Smješkajte1 Vlasnik velikog zabavišta na čijem je ulazu ivisila njegova Kolema slika. (Prev.)205se u smrtnom hropcu — bit će lakše onima koje ostavljate za sobom. Smješkajte se, bogamu! Smiješkom koji nikad ne silazi s lica.četvrtak je poslije podne i ja stojim u metrou licem u lice s priprostim ženama Evrope. Na licima im je istrošena ljepota, kao da su, poput same zemaljske kugle, prošle kroz sve kataklizme prirode. Povijest njihove rase urezana im je na licima; koža im je kao pergament na kojem je zapisana cijela borba civilizacije. Seobe, mržnje i progoni, ratovi u Evropi — sve je tu ostavilo svoj pečat. One se ne smješkaju; lica su im složena, a ono što piše na njima složeno je od rase, karaktera, povijesti. Ja im na licima vidim nepravilnu, šarenu kartu Evrope, kartu isprepletenu željezničkim, brodskim i avionskim linijama, nacionalnim granicama, neuništivim, neizbrisivim predrasudama i suparništvima. Sama nepravilnost tih obrisa, velike praznine koje označavaju mora i jezera, slomljene karike koje obilježavaju otoke, neobični mitološki ostaci prošlosti što su poluotoci, sva ta izobličenost i nagrize-nost pokazuju kakav sukob vječito traje između čovjeka i stvarnosti, sukob kojem je ova knjiga tek još jedna karta. Snažno me se doima, dok gledam ovu kartu, što je kontinent mnogo veći nego što se čini, zapravo uopće nije kontinent, nego dio globusa u koji su nadrle vode, kopno na koje je nadrlo more. Na nekim slabim tačkama kopno je popustilo. Čovjek ne mora znati neku riječ iz geologije da shvati peripetije kroz koje je ovaj evropski kontinent prošao, sa svojom mrežom rijeka, jezera i mora u unutrašnjosti, čovjek može odmah uočiti gigantske napore koji su se činili u različitim razdobljima, baš206Ikao što može otkriti neuspjele, jalove napore, čovjek zapravo može osjetiti velike klimatske promjene koje su slijedile nakon raznih obrata. Ako čovjek pogleda ovu kartu okom kartologa, može lako

zamisliti kakva će biti za pedeset ili sto tisuća godina.Tako se događa da, gledajući more i kopno koji sačinjavaju čovjekove kontinente, vidim stanovite smiješne, čudovišne formacije, pa opet one koje svjedoče o junačkim borbama. U dugačkim, krivudavim rijekama mogu naći trag gubitka vjere i hrabrosti, padanja u nemilost, polaganog, postepenog skruši-vanja duše. Vidim da su granice obilježene teškim, prirodnim međama, a isto tako i laganim, kolebljivim crtama, nestalnim poput vjetra. Tačno osjećam gdje će se promijeniti klima, primjećujem da je neminovno da neki plodni krajevi presahnu, a da druga neplodna mjesta procvjetaju. Siguran sam da će se u nekim predjelima obistiniti mit, da će se ovdje-ondje naći pokoja karika između nepoznatih ljudi koji smo bili, i nepoznatih ljudi koji jesmo, da će zbrka iz prošlosti biti obilježena još većom zbrkom u budućnosti, i da su samo metež i zbrka važni, i da moramo pasti na koljena pred njima. Kao ljudi, sadržimo sve elemente koji tvore zemlju, njenu pravu suštinu i njen mit; mi nosimo posvuda i vazda sa sobom našu promjenljivu geografiju, našu piomjenljivu klimu. Karta Evrope mijenja se pred našim očima; nitko ne zna gdje novi kontinent po- ni gdje svršava.Evo me usred velike promjene. Zaboravio sam •.mii materinji jezik, a ipak ne znam ni novi jezik.207

U Kini sam i razgovaram na kineskom. Usred srijede sam promjenljive stvarnosti za koju još nije izmišljen jezik. Sudeći po karti, u Parizu sam; sudeći po kalendaru, živim u trećem desetljeću dvadesetog stoljeća. Ali nit sam u Parizu nit sam u dvadesetom stoljeću. U Kini sam, a ovdje nema ni satova ni kalendara. Plovim uz Jangce nekom arapskom brodicom, i ono malo hrane što sakupim potječe iz smeća bačena s američkih topnjača. Treba mi cio dan da spravim skroman obrok, ali je to slastan obrok, a ja imam želudac od ljevana željeza.Dolazim iz Louveciennesa ... Poda mnom dolina Seine. Cijeli je Pariz reljefno izbočen, kao geodetski plan. Gledajući preko nizine koja drži korito rijeke, vidim grad Pariz: krug za krugom ulica; selo u selu; tvrđava u tvrđavi. Poput kvrgava panja nekog starog mamutovca, usamljen i veličanstven, stoji tu u širokoj nizini Seine. Vječito na istom mjestu stoji čas se smanjujući i kvrčeći, čas se dižući i šireći: novo izlazi iz staroga, staro propada i umire. S koje god visine, s koje god udaljenosti, vremenske ili prostorne, gledan, on tu stoji, lijepi grad Pariz, nježan, nalik na dragulj, sveta citadela čije se tajnovite staze provlače ispod gronjasta mora krovova da bi izbile na otvorenu nizinu.U pjeni i vrevi sata kad se ljudi vraćaju s posla, sjedim i snatrim za aperitifom. Nebo je mirno, oblaci se ne miču. Sjedim usred srijede prometa, umiren tišinom novog života koji izrasta iz truleža oko mene. Noge mi dodiruju korijenje iskonskog tijela za koje nemam imena. U vezi sam s cijelom zemljinom kuglom. Evo me u utrobi vremena i ništa208me neće izbaciti iz moga mira. Još jedan putnik koji je otkrio plamen svog nemira. Evo me gdje sjedim na otvorenoj ulici skladajući svoju pjesmu. To je pjesma koju sam čuo kao dijete, pjesma koju sam izgubio u novom svijetu i koju ne bih bio nikad ponovo našao da nisam pao kao grančica u ocean vremena.Onome koji je prisiljen da sanja širom otvorenih očiju, sve je kretanje naopako, svaki se čin lomi na kaleidoskopske djeliće. Ja vjerujem, dok prolazim kroz strahotu sadašnjice, da samo oni koji su toliko hrabri da zatvore oči, samo oni koji su trajno odsutni u stanju znanom kao stvarnost, mogu djelovati na našu kob. Ja vjerujem, stojeći pred ovom jasnom bjelodanom strahotom, da sva sredstva naše civilizacije neće biti kadra da otkriju ono sićušno zrnce pijeska koje je potrebno da se poremeti ustajala, zaglupljujuća ravnoteža našeg svijeta. Ja vjerujem da će samo sanjar koji se ne plaši ni života ni smrti otkriti onu beskonačnu malu česticu sile od koje će procvjetati kozmos — u tren oka. Nijednog trenutka ne vjerujem u sporu i mučnu, slavnu i logičnu, neslavno nelogičnu evoluciju čovječanstva. Ja vjerujem da je cijeli svijet — ne samo zemaljska kugla i bića koja je nastavaju, ni svemir čije smo elemente ucrtali u mapu, uključujući tu i otočne svemire izvan dometa našeg pogleda i instrumenata — nego da je cijeli svijet, poznat i nepoznat, izbačen iz kolotečine, da vrišti od boli i ludila. Ja vjerujem, kad bi se sutra otkrila sredstva kojima bismo mogli odletjeti na najudaljeniju zvijezdu, u jedan od onih svjetova čije će svjetlo, prema našem neshvatljivom proračunu, doprijeti do nas tek kad11 < i no proljeće209se naša zemlja bude ugasila, ja vjerujem, kad bismo se sutra prebacili tamo u vrijeme koje još nije počelo, da bismo zatekli istovetnu strahotu, istovetnu bijedu, istovetnu ludost. Ja vjerujem, ako smo tako prilagođeni ritmu zvijezda oko nas da možemo izbjeći čudu sudara, da smo isto tako prilagođeni sudbini koja vlada u isto doba ovdje, ondje, s onu stranu i svagdje, i da nećemo izbjeći toj općoj sudbini ako u isto doba ovdje, ondje, s onu stranu i svagdje ne budu svi i svatko, čovjek, životinja, biljka, mineral, kamen, rijeka, drvo i planina, to htjeli.

Jedne noći, kad više nema imena za stvari, ja hodam do kraja slijepe ulice, i kao čovjek koji je dotjerao cara do duvara, preskačem ponor koji razdvaja žive od mrtvih. Kad sam se obreo onkraj grobljanskog zida, gdje žubori posljednji ruševni pisoar, cijelo mi se djetinjstvo stisnulo u grlu u grudu i guši me. Gdje god sam prostro sebi postelju, borio sam se kao mahnit da otjeram prošlost. Ali u posljednji trenutak prošlost se pobjednički diže, prošlost u kojoj se čovjek utaplja. Izdišući, čovjek shvaća da je budućnost obmana, prljavo zrcalo, pijesak na dnu pješčanog sata, hladna, mrtva drozga iz visoke peći čije su se vatre ugasile. Idući dalje do srca Levallois-Perreta, prolazim pored nekog Arapina što stoji na ulazu u slijepu uličicu. On stoji tu ispod sjajne lučne svjetiljke kao skamenjen. Nema ničega što bi ga obilježilo kao čovjeka — nema ručke ni poluge ni opruge koje bi ga magičnim dodirom mogle probuditi iz transa u koji je zapao. Dok tumaram dalje, lik Arapina urezuje mi se sve dublje i dublje u svijest. Lik Arapina što stoji u kamenu transu ispod210sjajne lučne svjetiljke. Likovi drugih ljudi i žena što stoje u hladnom znoju ulica — likovi s ljudskim obrisima što stoje na sitnim tačkama u prostoru koji se skamenio. Ništa se nije promijenilo od onoga dana kad sam prvi put sišao na ulicu da pogledam život za svoj račun. Sve što sam od tada naučio, lažno je i bezvrijedno. I sad kad sam odbacio laž, lice mi je zemlje još okrutnije nego što je bilo u početku. U ovoj sam bljuvotini rođen i u ovoj ću bljuvotini umrijeti. Nema izlaza. Nema raja u koji bih mogao pobjeći. Vaga je uravnotežena. Potrebno je samo sićušno zrnce pijeska, ali se to sićušno zrnce pijeska nikako ne može naći. Duh i volja nedostaju. Ponovo mislim na divljenje i užas koji je ulica bila najprije u meni probudila. Sjećam se kuće u kojoj sam stanovao, maske koju je nosila, zlih duhova koji su je nastavali, misterij koji ju je obavijao; sjećam se svakog stvora što je prešao obzorje mog djetinjstva, divljenja koje ga je pratilo, fluida u kojem je plutao, dodira njegova tijela, mirisa koji je širio oko sebe; sjećam se dana u sedmici i bogova koji su vladali njima, njihove kobnosti, njihove arome, svaki je dan bio tako nov i blistav, ili pak dug i strahovito prazan; sjećam se doma koji smo stvorili, predmeta koji su ga sačinjavali, duha koji ga je prožimao; sjećam se promjenljivih godina, njihovih oštrih presudnih bridova, poput kalendara skrivena u deblu porodičnog stabla; sjećam se čak i svojih snova, i onih noćnih i onih danjih. Otkako sam prošao pored onog Arapina, prešao sam dugačak prav put što vodi u vječnost, ili bar imam ilu/.iju da idem pravim i beskrajnim putom. Zabo-i.ivio sam da postoji tako nešto kao što je geodetska211krivina, da ću se, ma koliko bilo veliko skretanje, budem li išao dalje, neprestance vraćati tamo gdje stoji Arapin. Na svakom raskršću naići ću na lik s ljudskim obrisima što će stajati u kamenu transu, lik umetnut u pozadinu slijepe uličice koji obasjava sjajna lučna svjetiljka.Danas sam opet u velikoj opsesivnoj šetnji. Ja i moje Ja čvrsto smo slijepljeni. Opet nebo lebdi nepomično, zrak je bešumno smiren. Iza velikog zida koji me okružava glazbenici udešavaju glazbala. Još jedan dan života prije sloma! Još jedan dan! Dok ovako mrmljam sam sa sobom, najednom zao-krenem za grobljanski zid u Rue de Maistre. Oštro skretanje nadesno baca me u samu utrobu Pariza. Kroz klupčasta, pomična crijeva Montmartrea ulica je nalik na ranu zadanu nazubljenim nožem. Hodam po krvi, srce mi gori. Sutra će sve ovo propasti i ja isto tako. Iza zida vragovi udešavaju glazbala. Brže, brže, srce mi gori!Penjem se uz brdo Montmartrea, sveti Antun mi je s jedne strane, Belzebub s druge. Jedan stoji tu na visokom brdu, sjajeći se u svojoj bjelini. Površina duha postaje nalik na uzburkano more. Nebo se klati, zemlja se ljulja. Penjem se uz brdo, iznad granuliranih poklopaca od krovova, iznad kapaka s ožiljcima i zadihanih kapa na dimnjacima ...Na onom mjestu gdje Rue Lepic leži na boku da malo predahne, gdje zavija kao ukosnica da se nastavi naglo uspinjati, čini se kao da se plima povukla i ostavila za sobom bogat pomorski arsenal. Plesne dvorane, bifei, kabarei, sva ona usijana čipka i pjena električne noći blijedi pred uzavrelom212masom jestvina što opasuju podnožje brda. Pariz se trlja po trbuhu. Pariz mljaska. Pariz brusi sebi nepce za nastajnu gozbu. Eto tijela što se uvijek kreće u svom ambijentu — velika dinamična povorka nalik na frizove egipatskih hramova, nalik na etruščansku legendu, nalik na jutro Kretine slave. Sve je izvanredno živo, vreva izdiferencirane materije. Topla košnica ljudskog tijela, grozd grožđa, med pohranjen kao topli dijamanti. Ulice mi vrve kroz prste. Sabirem cijelu Francusku u šaku. U saću sam, u toplom trbuhu Sfinge. Nebo i zemlja drhte od živog, ugodnog bremena čovječanstva. U samoj srži je tijelo. Izvan toga je sumnja, očaj, razočaranje. Tijelo je temelj, ono što je neprolazno.Po Rue d'Orsel, sunce na smiraju. Možda je to sunce na smiraju, a možda je to sama ulica sumorna kao predsoblje. Krv mi zbog vlastite težine tone u krhke, staklene hemoroide živaca. Na pročeljima izgrizenim od žalosti tanak sloj masti, tanka zelena kožica izblijedjelosti, trunak bezumlja. A onda najednom presto! Sve se promijenilo. Najednom ulica razjapljuje svoje čeljusti i, kao miran bijel san, kao san ugrađen u kamen, diže se Sacre Coeur. Kasno je poslije podne i teška bjelina crkve je

zagušljiva. Teška, dremljiva bjelina, kao trbuh iscrpljene žene. Amo-tamo kola krv, obrisi su zaokruženi od blaga svjetla, goleme, valovite kupole napete su kao sise u divljakinja. Na vrtoglavim strminama drveće viri kao trnje, čije se pahuljasto granje tromo njiše iznad nevidljive struje što se kreće kao u transu ispod korijenja. Komadići neba još prianjaju za vrhove granja — meki, pamucasti čuperci obojeni istočnjačkim plavetnilom. Sloj iznad sloja, zelena zemlja213istačkana mrvicama kruha, šugavim psima, malim ljudožderima koji iskaču iz tobolaca klokana.Iz mučeničkih kostiju bijele balustrade mučeni se udovi još grče u agoniji. Svilene noge prekrižene kufijskim pismom, možda drolje u svili, možda mršavi kormorani, možda mrtve hurije. Cijela ta ispup-čena građevina, sa svojom bijelom slonovskom kožom i teškim kamenim dojkama, ustremila se na Pariz maurski fatalistički.Noć se bliži, noć bulevara, s nebom crvenim kao vatra u paklu, a od Clichyja do Barbesa proteže se rezbarija od otvorenih grobova. Blaga pariška noć, kao ljestve od bezubih desni, a između prečaka se cerekaju vukodlaci. Cijelim podnožjem brda žu-bore pisoari, ždrijela im začepljena mekim kruhom. Tek u noći Sacre" Coeur se ističe u svoj svojoj smrdljivoj divoti. Tada tek teška bjelina njene kože i njena vlažnog kamenog daha pritišće krv kao ventil. Noć i Pariz što piša svoju krv od delirijuma tre-mensa. Vrijeme što se valja po ksilofonima, mjesec izdužen, um izduben. Noć pada kao izvrnuta pljuvačka, a lijepo cvijeće uma, zlatni sunovrati i makovi boje krede sažvakani su u slinu. Gore, na visokom brdu Montmartrea, ispod nebeskiplavog platnenog krova, veliki kameni konji nečujno žvaču. Kopaju nogama tako da se zemlja trese na sjeveru u Spitz-bergu, na jugu u Tasmaniji. Globus se vrti na mekanoj pisti bulevara. Sve brže i brže se vrti. Sve brže i brže dok iza ruba glazbenici udešavaju glazbala. Opet čujem prve note plesa, đavolskog plesa s otrovom i šrapnelom, plesa gorućeg lupanja srca, svako srce gori i vrišti u noći.214Na visokom brdu, u proljetnoj noći, sam u divovskom tijelu kitovu, visim okrenut na glavu, oči su mi podljevene krvlju, kosa mi je bijela kao crvi. Jedan trbuh, jedan leš, veliko tijelo kitovo trune kao zametak pod mrtvim suncem. Ljudi i uši, ljudi i uši, nepregledna povorka što ide prema gomili liči-naka. To je proljeće koje je Krist opjevao, sa spužvom u ustima, dok su žabe đipale. Nema nikakva traga rđi, nema nikakve mrlje od melankolije. Glave povezane praćkom u crnom bjesomučnom snu, prošlost polako tone, slika smotana u kuglu i okovana lancima. U svakoj ženskoj utrobi lupaju željezne potkove, u svakom grobu šume prazne školjke. Utroba i školjka, a u šupljini utrobe odrastao idiot koji bere ljutiće. Čovjek i konj kreću se sad u jednom tijelu, ruke su mekane, potkove se raskolile. Pristižu u neprestanoj povorci, crvenih očnih jabučica i plamenih griva. Proljeće dolazi u noći šumeći kao vodopad. Pristižu na krilima kobila, grive im vijore, nozdrve se puše.Uz Rue Caulaincourt, preko mosta od grobova. Pada nježna proljetna kišica. Ispod mene bijele kapelice u kojima mrtvaci leže pokopani. Škropac polomljenih sjena od teške rešetkaste konstrukcije mosta. Trava izbija iz busenja, zelenija sad nego po danu — električna trava koja se sjaji karatima od konjske sile. Malo dalje uz Rue Caulaincourt nailazim na jednog čovjeka i jednu ženu. Žena nosi slamni šešir na glavi. Drži kišobran u ruci, ali ga ne otvara. Približivši joj se, čujem kako kaže: »C'est une combinai-s o n!« — pa, misleći da combinaison znači do-215nje rublje, napinjem uši. Ali ona govori o nekoj drugoj vrsti combinaisona i ubrzo eto kavge. Sad vidim zašto je kišobran bio zatvoren. »Combinai-son!« viče ona i počne vitlati kišobranom. A onaj jadnik može samo protisnuti: »Mais non, ma petite, mais non!«1Neobično uživam u tom malom prizoru — ne zato što ga ona mlati kišobranom, nego zato što sam zaboravio ono drugo značenje riječi »combinai-son«. Gledam nadesno i tu, na položitoj ulici, upravo je onaj Pariz koji sam uvijek tražio. Možete poznavati svaku ulicu u Parizu a da ipak ne poznajete Pariz, ali kad ste zaboravili gdje ste i kad kiša nježno pada, iznenada, u besciljnoj šetnji, dolazite do ulice kojom ste prošli nebrojeno puta u snu, i to je ulica kojom sad hodate.Baš sam ovom istom ulicom prolazio jednog dana i vidio čovjeka kako leži na pločniku. Ležao je izvaljen na leđima ispruženih ruku — kao da su ga baš skinuli s križa. Ni živa duša mu se nije primakla, ni jedna jedina, da vidi je li mrtav ili živ. Ležao je tu, izvaljen na leđima, ispruženih ruku, i tijelo mu se nije ni najmanje micalo ni kretalo. Kad sam prošao blizu čovjeka, uvjerio sam se da nije mrtav. Teško je predisao i iz usta mu je curio sok od duhana. Kad sam došao do ugla, zastao sam načas da vidim šta će se dogoditi. Tek što sam se okrenuo, dopre mi do ušiju bura smijeha. Najednom se pred vratima i izlozima stvorilo mnogo ljudi. Cijela je ulica živnula u tren oka. Muškarci i žene ustobočili se, suze im se kortljaju niz obraze. Probijao sam se kroz svjetinu što se bila okupila oko izvaljene1 Ama nije, mala moja, ama nije! (Prev.) 216prilike na pločniku. Nisam mogao shvatiti razlog ovom nenadanom zanimanju, ovom nenadanom

izljevu veselja. Konačno sam se nekako probio i stao pokraj onoga čovjeka. Ležao je na leđima kao i prije. Nad njim je stajao pas koji je radosno mahao repom. Pas je zario njušku u čovjekov raskopčani šlic. Zato su se svi toliko smijali. I ja sam se pokušao nasmijati. Nisam mogao. Ražalostio sam se, strašno ražalostio, više nego ikad prije. Ne znam šta mi je bilo ...Svega se toga sjećam sad dok se penjem tom po-ložitom ulicom. To se zbilo baš ispred mesnice preko puta, one s crvenobijelim platnenim krovom. Prelazim ulicu i tu, na vlažnom pločniku, upravo ondje gdje je onaj drugi čovjek ležao, nalazi se tijelo čovjeka ispruženih ruku. Primaknem mu se da ga bolje pogledam. To je onaj isti čovjek, samo mu je sad šlic zakopčan i on je mrtav. Saginjem se nad njega da se dokraja uvjerim da je to isti čovjek i da nije mrtav. Dokraja sam se uvjerio prije nego što sam ustao i pošao dalje. Na uglu zastajem načas, šta čekam? Zastajem tu na jednoj peti očekujući da ponovo čujem onu buru smijeha koje se tako živo sjećam. Ni glasa. Ni jednog čovjeka na vidiku. Osim mene i čovjeka koji leži mrtav ispred mesnice, ulica je sasvim pusta. Možda ja samo sanjam. Gledam na ulični natpis da vidim je li to ime koje poznajem, hoću da kažem ime kojeg bih se sjetio kad bih bio budan. Dodirujem zid pokraj sebe, trgam komadić papira s plakata koji je prilijepljen na zidu. Držim časak taj komadić papira u ruci, zatim ga zgužvam u pilulicu i hitnem u kanal. On odskoči i padne u svjetlucavu baru. Očito ne sanjam. Onog217časa kad sam se uvjerio da sam budan, obuzima me hladna jeza. Ako ne sanjam, onda sam lud. A što je najgore, ako sam lud, neću moći nikad izvesti načistac jesam li sanjao ili bio budan. Ali možda ne treba ništa izvoditi načistac, pada mi na um misao koja me ohrabruje. Ja jedini znam za ovo. Ja sam jedini u nedoumici. Što više razmišljam o tome, to bivam uvjereniji da me zapravo ne brine sanjam li ili sam lud, nego nisam li ja sam taj čovjek na pločniku, taj čovjek ispruženih ruku? Ako se tijelo može napustiti u snu ili u smrti, možda se može napustiti i zauvijek, pa vječno lutati bestjelesan, otkvačen, bezimeni identitet ili neidentificirano ime, nevezana duša, ravnodušna prema svemu, besmrtna duša, možda nepokvariva, kao Bog — tko zna?Moje tijelo — mjesta koje je ono upoznalo, tolika mjesta a sva tako čudna i bez veze sa mnom. Bog Ajaks što me vuče za kosu, što me vuče za kosu po dalekim ulicama u dalekim mjestima — šašavim mjestima... Quebec, Chula Vista, Brownsville, Suresnes, Monte Carlo, Czerno-witz, Darmstadt, Canarsie, Carcassone, Koln, Clichy, Krakow, Budimpešta, Avignon, Beč, Prag, Marseilles, London, Montreal, Colorado Springs, Imperial City, Jacksonville, Cheyenne, Omaha, Tucson, Blue Earth, Tallahassee, Chamonix, Greenpoint, Paradise Point, Point Loma, Durham, Juneau, Aries, Dieppe, Aix-la-Chapelle, Aix-en-Provence, Le Havre, Nimes, Ashe-ville, Bonn, Herkimer, Glendale, Ticonderoga, Nija-garini slapovi, Spartanburg, jezero Titicaca, Ossi-ning, Dannemora, Narragansett, Niirnberg, Hanover, Hamburg, Lemberg, Needles, Calgary, Galveston, Honolulu, Seattle, Otay, Indianapolis, Fairfield, Rich-218mond, Orange Court House, Culver City, Rochester, Utica, Pine Bush, Carson City, Southold, Blue Point, Juarez, Mineola, Spuyten Duyvil, Pawtucket, Wilmington, Coogan's Bluff, North Beach, Toulose, Per-pignan, Fontenay-aux-Roses, Widdecombe-in-the-Moor, Mobile, Louveciennes... U svakom pojedinom od tih mjesta nešto sam doživio, nešto kobno. U svakom pojedinom od tih mjesta ostavio sam na pločniku leš ispruženih ruku. Svaki pojedini put sagnuo sam se da se dobro pogledam, da se uvjerim da tijelo nije živo i da ne ostavljam sebe, nego mene. I išao sam dalje — sve dalje, i dalje, i dalje. I još idem i živ sam, ali kad počne kiša pa stanem hodati bez cilja, čujem štropot tih svojih mrtvih Ja oguljenih s mene na putovanjima i pitam se — šta je sad na redu? Pomislili biste da postoji granica do koje tijelo može izdržati, ali je nema. Tijelo toliko nadvisuje patnju da uvijek, kad je sve satrto, ostaje po koji nokat na nozi ili buć kose koji tjera izdanke, i baš ti besmrtni izdanci ostaju za vi-jeke vjekova. I tako, čak i kad ste uistinu mrtvi i zaboravljeni, neki mikroskopski djelić vas još tjera izdanke, pa ma koliko prošla budućnost bila mrtva, ipak je neki djelić živ i tjera izdanke.Tako stojim jednog poslijepodneva na žarkom suncu ispred male stanice u Louveciennesu, sićušan je dio mene živ i tjera izdanke. Vrijeme kad burzovni izvještaj stiže eterom — kroz eter, kao što kažu. U bistrou preko puta stanice skriven je neki stroj, a u stroju je skriven neki čovjek, a u čovjeku ]c skriven glas. I glas, glas odrasla idiota, govori: American Can ... American Tel. & Tel... Na fran-i uskom to govori, što je još idiotskije. American219Can... American Tel. & Tel... A onda najednom, kao kad se Jakov popeo uza zlatne ljestve, najednom provaljuju svi glasovi neba. Poput gejzira što izbija iz gole zemlje, izlijeva se cijela američka scena1 — American Can, American Tel. & Tel., Atlantic & Pacific, Standard Oil, United Cigars, Father John, Sacco & Vanzetti, Uneeda Biscuit, Seaboard Air Line, Sapolio, Nick Carter, Trixie Friganza, Foxy Grandpa, Gold Dust Twins, Tom Sharkey, Valeska Suratt, Commodore Schley, Millie de Leon, Theda Bara, Robert E. Lee, Little Nemo, Lydia Pinkham, Jesse James, Annie Oakley, Diamond Jim Brady,

Schlitz-Milwaukee, Hemp St. Louis, Daniel Boone, Mark Hanna, Alexander Dowie, Carrie Nation, Mary Baker Eddy, Pocahontas, Fatty Arbuckle, Ruth Snyder, Lillian Russell, Sliding Billy Watson, Olga Nethersole, Billy Sunday, Mark Twain, Freeman & Clarke, Joseph Smith, Battling Nelson, Aimee Sem-ple McPherson, Horace Greeley, Pat Rooney, Peruna, John Philip Sousa, Jack London, Babe Ruth, Harriet Beecher Stowe, Al Capone, Abe Lincoln, Brigham Young, Rip Van Winkle, Krazy Kat, Liggett & Meyers, Hallroom Boys, Horn & Hardart, Fuller Brush, Katzenjammer Kids, Gloomy Gus, Thomas Edison, Buffalo Bill, Yellow Kid, Booker T. Washington, Czolgosz, Arthur Brisbane, Henry Ward Beecher, Ernest Seton Thompson, Margie Pennetti, Wrigley's Spearmint, Uncle Remus, Svoboda, David Harum, John Paul Jones, Grape Nuts Aguinaldo, Nell Brin-kley, Bessie McCoy, Tod Sloan, Fritzi Scheff, Lafca-1 Idući n'z imena američkih kompanija, poznatih ličnosti i pojmova suviše je velik i šarolik da bi se mogao ovdje pojedinačno razjasniti. (Prev.)220dio Hearn, Anna Held, Little Eva, Omega Oil, Maxine Elliott, Oscar Hammerstein, Bostock, The Smith Brothers, Zbysko, Clara Kimpal Young, Paul Revere, Samuel Gompers, Max Linder, Ella Wheeler Wilcox, Corona-Corona, Uncas, Henry Clay, Woolworth, Patrick Henry, Cremo, George C. Tilyou, Long Tom, Christy Matthewson, Adeline Geney, Richard Carle, Sweet Caporals, Park Tilford's, Jeanne Eagels, Fanny Hurst, Olga Petrova, Yale & Towne, Terry McGo-vern, Frisco, Marie Cahill, James J. Jeffries, Hou-satonic, Penobscot, Evangeline, Sears Roebuck, Salmagundi, Dreamland, P. T. Barnuin, Luna Park, Hiawatha. Bill Nye, Pat McCarren, Rough Riders, Mischa Elman, David Belasco, Farragut, The Hairy Ape, Minnehaha, Arrow Collars, Sunrise, Sun Up, Shenandoah, Jack Johnson, Mala crkva iza ugla, Cab Calloway, Elaine Hammerstein, Kid McCoy, Ben Ami, Ouida, Peck's Bad Boy, Patti, Eugene V. Debs, Delaware & Lackawanna, Carlo Tresca, Chuck Connors, George Ade, Emma Goldman, Bik Koji Sjedi, Paul Dressier, Child's' Hubert's Museum, The Bum, Florence Mills, Alamo, Peacock Alley, Pomander Walk, Zlatna groznica, Sheepshead Bay, Strangler Lewis, Mimi Aguglia, The Barber Shop Chord, Bobby Wal-thour, Painless Parker, gospođa Leslie Carter, The Police Gazette, Carter's Little Liver Pills, Bustano-by's Paul & Joe's, William Jennings Bryan, George M. Cohan, Swami Vivekananda, Sadakichi Hartman, Hlizabeth Gurley Flynn, Monitor i Merrimac, Snuffy the Cabman, Dorothy Dix, Amato, Great Sylvester, loe Jackson, Bunny, Elsie Janis, Irene Franklin, The Bcale Street Blues, Ted Lewis, Wine, Woman & Song, Blue Label Ketchup, Bill Bailey, Sid Olcott,221In the Gloaming Genevieve i Banks of the Wabash u daljini...Sve što je američko naglo izranja. A sa svakim je imenom povezana tisuća intimnih pojedinosti iz mog života. Koji Francuz pomisli, prolazeći pored mene na ulici, da ja nosim u sebi rječnik imena? A uz svako ime po život i smrt? Kad idem niz ulicu sav zanesen, zna li i jedan Francek niz koju ulicu ja idem? Zna li da ja hodam unutar velikog Kineskog zida? Ništa mi nije zapisano na licu — ni patnja, ni radost, ni nada, ni očaj. Hodam ulicama lica kao u kulija. Vidio sam poharanu zemlju, razorene domove, rasturene obitelji. Svaki grad kojim sam hodao šatro me — toliko je golema bijeda, toliko beskrajno neprekidno zlopaćenje. Od grada do grada hodam ostavljajući za sobom velebnu povorku mrtvih i zveckavih Ja. Ali ja sam idem sve dalje i dalje i dalje. I neprestano čujem kako glazbenici udešavaju glazbala ...Sinoć sam opet hodao po Četrnaestom okrugu. Opet sam nabasao na svog idola. Eddieja Car-neyja, dječaka kojeg nisam vidio otkako sam se odselio iz stare četvrti. Bio je visok i mršav, lijep kako Irci znaju biti lijepi. Zagospodario je mnome, dušom i tijelom. Bile su tri ulice — Sjeverna prva, Fillmo-reski trg i Driggsova avenija. One su bile granice znanoga svijeta. S druge je strane bila Thule, Ultima Thule1. To je bilo doba San Juana Hilla, Free Silvera2, Pinocchija, Uneede. U bazenu, nedaleko od1 Nekoć najsjeverniji dio nastanjena svijeta, a odatle bilo koje daleko i tajanstveno mjesto. (Prev.)2 Ekonomski termin koji označava slobodno kovanje srebrna novca. (Prev.)222tržnice Wallabout, ležali su bojni brodovi. Asfaltna traka uz rub pločnika omogućavala je biciklistima da odjure do Coney Islanda i natrag. U svakom smotku Sweet Caporala bila je po jedna fotografija, ponekad neke subrete, ponekad nekog boksača, ponekad neke zastave. Pred večer Paul Sauer bi turio limenku kroz rešetku na svom prozoru i zatražio prijesnog kiselog kupusa. Isto tako pred večer Lester Reardon, ponosan, nalik na princa, zlatokos, pošao bi od kuće, pored pekarnice — izvanredno važan događaj. Na južnoj strani nalazile su se kuće odvjetnika i liječnika, političara, glumaca, vatrogasni dom, pogrebni zavod, protestantske crkve, varijete, fontana; na sjevernoj strani nalazile su se valjaonica lima, ljevaonica željeza, veterinarska ambulanta, groblje, škola, policijska stanica, mrtvačnica, klaonica, plinski rezervoari, ribarnica, Demokratski klub. Bilo je svega tri čovjeka kojih se valjalo bojati — staroga Ramsayja, prodavača biblija, ludog Geor-gea Dentona, pokućarca, i doktora

Martina, tamani-telja gamadi. Već su se mogli jasno lučiti pojedini tipovi: lakrdijaši, vesela braća, paranoici, prevrtljivci, mistagozi, zlopatnici, blune, pijanice, lažljivci, licemjeri, drolje, sadisti, gmizavci, škrtice, fanatici, pederasti, zločinci, sveci, prinčevi. Jenny Maine bila je laka roba. Alfie Betcha bio je varalica. Joe Goeler bio je peder. Stanley je bio moj prvi prijatelj. Stanley Borowski. On je bio prva »drugačija« osoba koju sam upoznao. Bio je divljak. Stanley nije priznavao nikakva zakona osim remena koji je njegov stari držao u stražnjoj prostoriji brijačnice. Kad ga je stari lemao, mogli ste Stanleyja čuti nekoliko ulica dalje kako se dere. U tom se svijetu sve radilo otvo-223reno, u po bijela dana. Kad je Silberstein, hlačar, pomjerio pameću, srušili su ga na pločnik ispred njegove kuće i navukli mu luđačku košulju. Njegova žena, koja je bila trudna, toliko se zgrozila da joj je ispao klinac na pločnik tik do njega. Profesor Martin, tamanitelj gamadi, upravo se vraćao kući nakon duge veselice. Nosio je dva afrička tvora u džepovima na kuputu i jedan mu je pobjegao. Stanley Borowski stjerao je tvora u odvodni kanal, zbog čega je na licu mjesta dobio modricu ispod oka od sina profesora Martina, Harryja, koji je bio slabouman. Na daščari iznad prodavaonice boja, upravo preko puta stajao je Willie Maine spuštenih hlača i drkao sve u šesnaest. »Bjork,« govorio je. »Bjork! Bjork!« Došli su vatrogasci i uperili šmrk u njega. Njegov stari, koji je bio pijanica, pozvao je cajkane. Cajkani su došli i istukli staroga gotovo namrtvo. Dotle je, jednu ulicu dalje, Pat McCarren stajao u bifeu i častio drugare šampanjcem. Matineja je upravo završila i subrete iz »Riti« tiskale su se u stražnju prostoriju sa svojim prijateljima mornarima. Ludi George Denton vozio se u svojim kolima uz ulicu, s bičem u jednoj ruci, a s Biblijom u drugoj. Derao se iz svega svog luđačkog glasa: »Učinite li to i najneznatnijem od moje braće, učinili ste i meni«, ili kakvo slično sranje. Gospođa Gorman stajala je na vratima u svojoj prljavoj kućnoj haljini, sise joj napola ispale, i mrnđala je: »č-č-č!« Ona je bila član crkve oca Carrolla na sjevernoj strani. »Dobro j'tro, oče, kakvo krasno jutro!«Te mi je večeri, poslije večere, sve opet izišlo pred oči — mislim glazbenici i ples koji se pripremaju da zasviraju. Mi smo bili priredili skroman pir za same224sebe, Carl i ja. Večeru koja se sastojala isključivo od delikatesa: rotkvica, crnih maslina, rajčica, srdela, sira, židovskog kruha, banana, umaka od jabuka, dvije litre alžirskog vina od četrnaest gradi. Vani je bilo toplo i vrlo mirno. Sjedili smo tako poslije večere pušeći zadovoljno, samo što nismo zadrijemali, tako je dobra bila i večera i tako su udobni bili tvrdi naslonjači dok je svjetlo blijedjelo i vladala ona tišina oko vrhova krovova kao da same kuće tiho dišu na pukotine. I, kao i mnoge druge večeri, pošto smo šutke sjedili neko vrijeme i u sobi se smračilo, on je najednom počeo pripovijedati o sebi, o nečemu iz prošlosti što se u tišini i večernjem sutonu počelo uobličavati, ne zapravo u riječi, jer je ono što mi je priopćavao nadmašivalo riječi. Ja mislim da nisam uopće slušao riječi, nego samo glazbu koja je dopirala iz njega — nekakvu slatku, drvenastu glazbu koja se probijala kroz alžirsko vino i rotkvice i crne masline. Pripovijedao je o majci, o tome kako je izišao iz njene utrobe, pa za njim njegov brat i sestra, a onda je došao rat pa su mu rekli neka puca, a on nije mogao pucati, a kad je završio rat, otvorili su vrata zatvora, ili ludnice, ili gdje je god bio, pa je postao slobodan kao ptica. Kako se dogodilo da se on tako raspričao, ne sjećam se više. Razgovarali smo o Veseloj udovici io Maxu Linderu, o bečkom Prateru — a onda smo se najednom našli usred rusko-japanskog rata i javio se onaj Kinez koga Claude Farrere spominje u La Bataille1.1 »Bitka«, roman francuskog pisca Claudea Farrfcrea (1876-1957). (Prev.) no proljeće225Nešto što je bilo rečeno o tom Kinezu mora da ga je dirnulo u samu dušu, jer kad je opet otvorio usta i počeo taj govor o svojoj majci, njenoj utrobi, o tome kako je došao rat i kako je postao slobodan kao ptica, znao sam da se prenio daleko u prošlost, pa sam se gotovo bojao disati od straha da ga ne prekinem.Slobodan kao ptica, čuo sam kako je rekao, i tada su se otvorila vrata i drugi ljudi istrčali napolje, svi čitavi i malo šašavi od zatočenja i napetog iščekivanja da se svrši rat. Kad su se vrata otvorila, ja sam opet bio na ulici, a moj je prijatelj Stanley sjedio do mene, na maloj stepenici ispred kuće gdje smo uvečer jeli kiseli kruh. Daleko niz ulicu bila je crkva oca Carrolla. A sad je opet večer i zvona zvone na večernju, Carl i ja okrenuti smo jedan drugome u mračku što se hvata, mirni i složni u svemu. Sjedimo u Clichyju i odavno je prestao rat. Ali je drugi rat na pomolu, ondje je u mraku, i možda je on zbog mraka pomislio na majčinu utrobu i noć što se spušta, noć kad stojite sami i, ma koliko bilo užasno, morate stajati sami i pomiriti se s tim. »Ja nisam htio ići u rat,« govorio je. »Vražju mater, bilo mi je svega osamnaest godina.« Upravo je tada počeo svirati neki gramofon, a to je bio valcer iz Vesele udovice. Vani je sve bilo veoma tiho i mirno — baš kao prije rata. Stanley mi šapuće na pragu — nešto o Bogu, k a t o 1 ič-k o m Bogu. Ima nekoliko rotkvica u zdjelici i Carl ih žvače u mraku. »Kako je lijepo biti živ, ma koliko čovjek bio siromašan,« kaže on. Jedva da ga vidim kako pruža ruku u zdjelicu i grabi

još jednu rotkvi-226cu. Kako je lijepo biti živ! Pa strpa rotkvicu u usta, kao da bi da se uvjeri da je još živ i slobodan kao ptica. I sad cijela ulica, slobodna kao ptica, cvrkuće u meni pa opet vidim dječake kojima će poslije odletjeti glave ili će im utrobe biti probodene bajunetom — dječake kao Alfieja Betcha, Toma Fowlera, John-nyja Dunna, Sylvestera Goellera, Harryja Martina, Johnnyja Paula, Eddieja Carneyja, Lestera Reardona, Georgieja Mainea, Stanleyja Borowskog, Louisa Pi-rossa, Robbieja Hyslopa, Eddieja Gormana, Boba Maloneyja. Dječaci sa sjeverne strane i dječaci s južne strane — svi svaljani u gomilu đubreta ,a crijeva im vise na bodljikavoj žici. Da je bar jedan od njih ostao! Ali ne, nije ni jedan! Nije čak ni veliki Lester Reardon. Cijela je prošlost zbrisana.Kako je lijepo biti živ i slobodan kao ptica! Vrata su otvorena i mogu poći kud mi drago. Ali gdje je Eddie Carnie? Gdje je Stanley?Ovo je proljeće koje je Krist opjevao, sa spužvom u ustima, dok su žabe đipale. U svakoj se utrobi razliježe lupanje željeznih potkova, u svakom grobu šume šuplje školjke. Nadsvođena komora bestidne tjeskobe zasićene anđeoskim glistama što vise iz upale utrobe jednog neba. U ovom posljednjem tijelu kitovu cijeli je svijet postao rana što curi. Kad ponovo zatrubi truba, bit će kao da ste pritisnuli dugme: kad prvi čovjek padne, on će srušiti drugoga, a taj opet drugoga, i tako redom dalje, oko svijeta, od New Yorka do Nagasakija, od Arktika do Antarktika. A kad čovjek padne, on će srušiti slona, a slon čc srušiti kravu, a krava će srušiti konja, a konj janje, i svi će popadati, jedan prije drugoga, jedan po-227Nešto što je bilo rečeno o tom Kinezu mora da ga je dirnulo u samu dušu, jer kad je opet otvorio usta i počeo taj govor o svojoj majci, njenoj utrobi, o tome kako je došao rat i kako je postao slobodan kao ptica, znao sam da se prenio daleko u prošlost, pa sam se gotovo bojao disati od straha da ga ne prekinem.Slobodan kao ptica, čuo sam kako je rekao, i tada su se otvorila vrata i drugi ljudi istrčali napolje, svi čitavi i malo šašavi od zatočenja i napetog iščekivanja da se svrši rat. Kad su se vrata otvorila, ja sam opet bio na ulici, a moj je prijatelj Stanley sjedio do mene, na maloj stepenici ispred kuće gdje smo uvečer jeli kiseli kruh. Daleko niz ulicu bila je crkva oca Carrolla. A sad je opet večer i zvona zvone na večernju, Carl i ja okrenuti smo jedan drugome u mračku što se hvata, mirni i složni u svemu. Sjedimo u Clichyju i odavno je prestao rat. Ali je drugi rat na pomolu, ondje je u mraku, i možda je on zbog mraka pomislio na majčinu utrobu i noć što se spušta, noć kad stojite sami i, ma koliko bilo užasno, morate stajati sami i pomiriti se s tim. »Ja nisam htio ići u rat,« govorio je. »Vražju mater, bilo mi je svega osamnaest godina.« Upravo je tada počeo svirati neki gramofon, a to je bio valcer iz Vesele udovice. Vani je sve bilo veoma tiho i mirno — baš kao prije rata. Stanley mi šapuće na pragu — nešto o Bogu, k a t o 1 ič-kom Bogu. Ima nekoliko rotkvica u zdjelici i Carl ih žvače u mraku. »Kako je lijepo biti živ, ma koliko čovjek bio siromašan,« kaže on. Jedva da ga vidim kako pruža ruku u zdjelicu i grabi još jednu rotkvi-226cu. Kako je lijepo biti živ! Pa strpa rotkvicu u usta, kao da bi da se uvjeri da je još živ i slobodan kao ptica. I sad cijela ulica, slobodna kao ptica, cvrkuće u meni pa opet vidim dječake kojima će poslije odletjeti glave ili će im utrobe biti probodene bajunetom — dječake kao Alfieja Betcha, Toma Fowlera, John-nyja Dunna, Sylvestera Goellera, Harryja Martina, Johnnyja Paula, Eddieja Carneyja, Lestera Reardona, Georgieja Mainea, Stanleyja Borowskog, Louisa Pi-rossa, Robbieja Hyslopa, Eddieja Gormana, Boba Maloneyja. Dječaci sa sjeverne strane i dječaci s južne strane — svi svaljani u gomilu đubreta ,a crijeva im vise na bodljikavoj žici. Da je bar jedan od njih ostao! Ali ne, nije ni jedan! Nije čak ni veliki Lester Reardon. Cijela je prošlost zbrisana.Kako je lijepo biti živ i slobodan kao ptica! Vrata su otvorena i mogu poći kud mi drago. Ali gdje je Eddie Carnie? Gdje je Stanley?Ovo je proljeće koje je Krist opjevao, sa spužvom u ustima, dok su žabe đipale. U svakoj se utrobi razliježe lupanje željeznih potkova, u svakom grobu šume šuplje školjke. Nadsvođena komora bestidne tjeskobe zasićene anđeoskim glistama što vise iz upale utrobe jednog neba. U ovom posljednjem tijelu kitovu cijeli je svijet postao rana što curi. Kad ponovo zatrubi truba, bit će kao da ste pritisnuli dugme: kad prvi čovjek padne, on će srušiti drugoga, a taj opet drugoga, i tako redom dalje, oko svijeta, od New Yorka do Nagasakija, od Arktika do Antarktika. A kad čovjek padne, on će srušiti slona, a slon će srušiti kravu, a krava će srušiti konja, a konj janje, i svi će popadati, jedan prije drugoga, jedan po-227slije drugoga, kao red limenih vojnika koje poruši vjetar. Svijet će se ugasiti kao raketa. Neće više ni travka izrasti. Smrtonosna doza od koje se nitko ne probudi. Mir i noć koje ne remeti ni jecanje ni

šaptanje. Nježna, pogruzena tama, nečujan lepet krila.BURLESKASAD DJELUJE MIR SCHEVENINGENA KAO ANESTETIK.Stojeći u bifeu i gledajući jednu englesku pičku kojoj nedostaju svi prednji zubi, iznenada mi dolazi u sjećanje: Ne pljuj na pod! Dolazi mi kao san: Ne pljuj na pod! Bilo je to u Freddie-jevu bifeu u Rue Pigalle, a čovjek čipkastih prstiju, čovjek u bijeloj svilenoj košulji sa širokim lepršavim rukavima upravo je odžuborio »Zbogom Meksiko!« Rekla je da ne radi bogzna šta, da se samo provodi. Radila je za veliki BBC i oboljela je od bolesti razmetanja. Neprestance je trčala u zahod i iz zahoda kroz trepetljikaste zavjese. Pilenje je bilo perfektno, kao da ti anđeli pišaju u pivo. Bila je malo pijana, a u isto je vrijeme nastojala da bude dama. U džepu mi je bilo pismo od jednog šašavog Holanđanina; upravo se bio vratio iz Sofije. »U subotu navečer,« pisao mi je, »imao sam samo jednu želju, a ta je bila da vi sjedite uza me.« (Gdje, nije rekao.) »Jedino što vam mogu zasad reći jest da — nakon odlaska iz zahuktalog bučnog New Yorka mir grada kao što je Scheveningen djeluje kao anestetik.« Bio je na provodu u Sofiji i osvojio ondje primadonu Kraljevske opere. Time je, kao što on kaže, stekao pravu reputaciju razvratnika i zadobio naklonost javnog mnjenja Sofije. Kaže da će se povući i započeti opet trijezan život — u Scheveningenu.231Nisam pogledao pismo cijelu večer, ali kad je engleska pička otvorila usta i kad sam vidio da joj nedostaju svi prednji zubi, došlo mi je u sjećanje ono: Ne p 1 j u j na pod! Prolazili smo getom, onaj šašavi Holanđanin i ja, on je bio u svojoj tek-ličkoj uniformi. Raznio je bio sve poruke i bio slobodan ostatak večeri. Uputili smo se bili u Cafć Royal da sjednemo i popijemo na miru koje pivo. Ja sam mu dopustio da sjedne i popije pivo sa mnom, jer sam mu bio pretpostavljeni, a osim toga je on bio slobodan i mogao je raditi šta ga je bila volja u slobodno vrijeme.Išli smo Drugom avenijom, na sjever, kad sam iznenada opazio u jednom izlogu osvijetljeni križ na kojem je pisalo: »Tko god vjeruje u mene neće umrijeti...« Ušli smo unutra i ugledali na podiju čovjeka koji je govorio: »Gospođice Powell, pripremite jednu pjesmu! Hajde, braćo, tko će svjedočiti? Jest, pjesmu broj 73. Nakon sastanka ćemo se svi svratiti dolje, k našoj ucviljenoj sestri, gospođi Blan-chard. Ustanimo dok pjevamo pjesmu broj 73: Osovi me, Gospode, na više tlo! Kao što sam malo prije rekao, kad sam vidio popravljača tornjeva kako boji novi toranj da nam bude blistav i čist, na usta su mi navrle riječi te drage stare crkvene pjesme: Osovi me, Gospode, na više tlo!«Prostorija je bila vrlo tijesna i posvuda su bili natpisi: »Gospod je moj pastir, ja neću oskudijevati« i tako dalje. Najviše se isticao natpis iznad oltara: Ne pljuj na pod! Svi su pjevali crkvenu pjesmu broj 73 u čast novoga tornja. Mi smo stajali na višem tlu pa sam lijepo vidio natpise na zidovima, osobito onaj iznad propovjedaonice: Ne pljuj na232pod! Sestra Powell se zamarala za orguljama: djelovala je čedno i produhovljeno, čovjek na podiju pjevao je glasnije od ostalih i, mada je znao sve riječi napamet, držao je knjigu crkvenih pjesama pred sobom i pjevao po notama. Bio je nalik na kovača koji zamjenjuje pravoga propovjednika. Bio je veoma glasan i veoma ozbiljan. Trudio se svim silama da između pjesama nagovori ljude da svjedoče. Od vremena do vremena po koji bi čovjek procvilio: »Slavim Boga radi njegove moći da nas spašava i čuva!«Amen! Slava mu budi! Slava mu budi! Aleluja!»Hajde,« grmi kovač, »tko će sad svjedočiti? Ti, brate Eatone, hoćeš li ti svjedočiti?Brat Eaton ustaje i svečano kaže: »On me kupio nagradom.«Amen! Amen! Aleluja!Sestra Powell briše ruke rupčićem. Ona to čini produhovljeno. Pošto je obrisala ruke, gleda tupo u zid pred sobom. Baš kao da ju je Gospod upravo pomazao. Veoma produhovljeno.Brat Eaton, koji je bio kupljen nagradom, mirno sjedi sklopljenih ruku. Kovač tumači kako je brat Eaton kupljen Kristovom vlastitom dragocjenom krvlju proljevenom na križu, to jest na Kalvariji. Htio bi da još netko svjedoči. Još netko, molim! Uskoro ćemo, tumači on, poći svi skupa dolja da bacimo posljednji pogled na dragog sina sestre Blanchard koji je noćas preminuo. Hajde, tko će sad svjedočiti?Netko kome podrhtava glas: »Vi, ljudi, znate da ja ne znam bogzna kako svjedočiti. Ali imam jedan stih koji mi je veoma drag... veoma drag. To je233Kolosanin1 broj 3. Stanite mirno i gledajte iskupljenje Gospodovo! Samo stanite mirno, braćo! Samo se umirite! Pokušajte to jednom! Padnite na koljena i pokušajte misliti na NJEGA. Pokušajte GA slušati. Neka vam ON govori. Braćo, to mi je veoma drago — Kolosanin broj 3. Stanite mirno i gledajte iskupljenje Gospodovo!«Čujmo! čujmo! Slava mu budi! Slava mu budi! Slavimo Gospoda! Aleluja!»Sestro Powell, pripremite još jednu pjesmu!« On briše lice. »Prije nego što pođemo dolje da bacimo

posljednji pogled na dragoga sina sestre Blan-chard, združimo se svi pjevajući još jednu pjesmu: Kakva prijatelja imamo u Kristu! Mislim da svi to znamo napamet. Ljudi, ako se niste oprali krvlju Gospodinovom, bit će svejedno u koliko vam je knjiga ime upisano ovdje dolje. Nemojte NJEGA ostavljati da čeka! Dođite k njemu večeras, ljudi... večeras! Hajde sad, svi zajedno: Kakva prijatelja imamo... Pjesma broj 97. Us-tanimo svi i zapjevajmo prije nego što svi skupa pođemo dolje, k sestri Blanchard. Hajde, pjesma broj 97... Kakva prijatelja imamo u Kristu...«Sve je obavljeno kako treba. Sad svi skupa idemo dolje da pogledamo dragog mrtvog sina sestre Blanchard. Svi mi — Kološani, Farizeji, slinavci, kur-viši, napukli soprani — svi skupa idemo dolje da bacimo posljednji pogled. Ne znam kud je nestao onaj šašavi Holanđanin koji je htio popiti čašu piva. Mi1 U ovom tekstu, kao i u mnogim drugim, pisac namjerno izvrće neka poznata imena i nazive. (Prev.)234idemo dolje, k sestri Blanchard, svi skupa — slabo-umnici i degenerici, crkvena pjesma broj 73 i N e pljuj na pod! Brate Pritcharde, ti pogasi svjetla! A vi, sestro Powell, pripremite još jednu pjesmu! Zbogom Meksiko! Idemo dolje, k sestri Blanchard. Idemo dolje da se osovimo na više tlo. Ovome nedostaje nos, onome je izbijeno oko. Iskrivljeni, reuma-tični, žučljivi, slatkasti, produhovljeni, puzavi i bezumni. Svi skupa idu dolje da boje toranj da im bude čist i blistav. Sve židovski prijatelji. Svi stoje mirno da gledaju iskupljenje Gospodovo. Brat Eaton će obići sve sa šeširom u ruci, a sestra Powell će obrisati pljuvačku sa zidova. Svi su kupljeni nagradom, nagradom vrijednom jednu dobru cigaru. Sad mir Scheveningena djeluje kao anestetik. Sve su poruke raznesene. Za one koji više vole spaljivanje pokojnika, imat ćemo nekoliko veoma lijepih niša za urne. Dragi mrtvi sin sestre Blanchard leži na ledu, prsti mu na nogama tjeraju izdanke. Mauzolej osigurava takvo mjesto gdje obitelji i prijatelji mogu ležati jedno do drugoga, u snježnobijelom odijelu, na suhu i visoko iznad zemlje, kamo ne mogu prodrijeti ni voda ni vlaga ni plijesan.Približavam se u žutom taksiju Nacionalnom zimskom vrtu. Mir Scheveningena djeluje na mene. Posvuda slova kao glazba i slava Bogu radi njegove moći da nas spašava i čuva. Posvuda crni snijeg, posvuda ušljive crne vlasulje. POGLEDAJTE OVAJ IZLOG S DOBRO UšCUVANIM JEFTINIM PREDMETIMA! MORA SE ISPRAZNITI! Slava mu budi! Slava mu budi! Aleluja!Sirotinja što nosi krznene kapute. Turske kade, ruske kade, kade za sjedenje... kade, kade, a čis-235toće ni za lijek. Clara Bow izvodi »Parišku ljubav«. Duh Jacoba Gordina šulja se tundrama natopljenim krvlju. Crkva svetog Marka Bouwerieskog doima se veselo kao žohar, zidovi joj namirisani slatkom metvicom i obojeni tutti frutti. MOSNA KONSTRUKCIJA... UMJERENE CIJENE. Moskowitz škaklja cim-balon, a cimbalon škaklja trticu Lava Tolstoja iz hladnjače, koji je sad postao vegetarijanski restoran. Cijeli je planet izokrenut radi bradavica, prišteva, sujedica, guša. Bolnice su sve renovirane, pristup slobodan, ulaz sa strane. Svima onima koji pate, svima onima koji su iznemogli i opterećeni, svim pasjim sinovima koji umiru od ekcema, neugodna daha, gangrene, vodene bolesti, neka se kaže, potvrdi i potkrijepi da je ulaz sa strane besplatan. Dođiderte svi do jednoga! Dođiderte vi, cmizdravi degenerici! Dođiderte vi, slinavi Farizeji! Dođite da vam renoviraju utrobu uz manji trošak od cijene prosječnog sprovoda. Dođite večeras! Krist vas traži. Dođite prije nego što bude kasno — mi zatvaramo u 7 i 15, tač-no na minutu.Cleo pleše svaku večer!!Cleo, miljenica bogova, pleše svaku večer. M a-mice, evo me! Mamice, ja hoću da se spasim! Penjem se Ijestvama, mamice.Slava mu budi! Slava mu budi! Ko-losanin! Kolosanin 3.Majko svega što je sveto, sad sam na nebu. Stojim iza statista koji stoje iza Z kao zebra. Episko-palni župnik stoji na crkvenim stepenicama, slomljen mu rektum. Piše: ZABRANJENO PARKIRANJE.236Braća Minsky su u kazališnoj blagajni i sanjare o rijeci Shannon. Patheove filmske novosti pucketaju kao šupalj orašac. Na Himalaji redovnici ustaju u ponoć pa se mole za sve one koji spavaju, da bi ljudi i žene na cijelom svijetu, kad se ujutro probude, počeli dan s čednim, nježnim i dobrim mislima. Svijet na smotri: St. Moritz, svirači iz Oberammer-gaua, Oedipus Rex, čau psi, cikloni, ljepotice u kupaćim kostimima. Duša mi je na miru. Da mi je jedno pivo i jedan sendvič sa šunkom, kakva bih prijatelja imao u Kristu! Kako bilo da bilo, zastor se diže. Shakespeare je imao pravo — predstava je ono što se traži!A sad, moje dame i gospodo, zastor se diže za najčistiju i najbržu predstavu koja je ikad izvedeaa u zapadnoj hemisferi. Zastor se diže, moje dame i gospodo, za one dijelove anatomije koji se nazivaju, redom, nadželučani, pupčani i podželučani. Ti birani dijelovi, kojima je nova snižena cijena dolar i devedeset osam centa, nisu još nikad dosad bili prikazani američkoj javnosti. Minsky, židovski kralj, uvezao ih je specijalno iz Rue de la Paix. Ovo je najčistija i najbrža predstava u New Yorku. A sad,

moje dame i gospodo, dok su vratari zauzeti štrcanjem i kađenjem, podijelit ćemo izvjestan broj francuskih razglednica od kojih je svaka pojedina zajamčeno originalna. Uz svaku razglednicu dat ćemo i po jedan pravi njemački mikroskop ručne izrade, koje su u Ziirichu proizveli Japanci. Ovo je, moje dame i gospodo, najbrža i najčistija predstava na svijetu. Minsky glavom, židovski kralj, kaže tako. Zastor se diže... zastor se diže ...237Pod zaštitom tame, vratari štrcaju po mrtvim i živim ušima, i gnijezdima ušiju, i jajašcima ušiju, sakrivenim u gustim crnim kovrčavim uvojcima onih koji nemaju svojih kupaonica, po jadnim židovskim beskućnicima East Sidea koji u svojoj očajnoj neimaštini hodaju u krznenim kaputima prodajući šibice i vrpce za cipele. Izvana je to baš kao Place des Vosges ili Haymarket iii Covent Garden, samo što ovi ljudi imaju vjeru — u Burroughsov računski stroj. Izlazi za nuždu načičkani su trudnicama koje su se napuhale pumpama za bicikl. Svi ti jadni, očajni Židovi iz East Sidea sretni su na izlazima za nuždu, jer jedu sendviče sa šunkom, s jednom nogom u oblacima. Zastor se diže usred mirisa formaldehida zaslađena Wrigleyjevom gumom za žvakanje okusa zelene metvice, po pet u smotku. Zastor se diže za jedan jedini dio anatomije čovjeka, o kojem što se manje govori, to bolje. Kad bude života decembar, a ljubavi žar, bit će žalosno bar sjetiti se kako banane sa zvjezdicama i prugama plutaju po limenim djelićima nadželučanih, podželučanih i pupčanih dijelova anatomije čovjeka. Minsky sanjari u kazališnoj blagajni, osovljen na višem tlu. Svirači iz Oberam-mergaua sviraju negdje drugdje. Čau pse kupaju i na-mirišavaju za vrhunsku predstavu. Sestra Blanchard sjedi, spuštene maternice, na stolici za ljuljanje. Dođe starost, uvene tijelo — ali se hernija ne može izliječiti. Gledajući odozgo, s izlaza za nuždu, čovjek vidi lijep, beskrajan krajolik, baš kako ga je naslikao Cezanne — s kantama za smeće od valovita lima, zarđalim ključevima za konzerve, slomljenim dječjim kolicima, limenim kadama, bakrenim kotlovima, ribežima za orašce i djelomično nagrize-238nim keksima brižljivo spremljenim u celofan. Ovo je najbrža i najčistija predstava na svijetu, dopremljena čak iz Rue de la Paix. Možete birati između dvije mogućnosti — da gledate dolje, u crne dubine, ili da gledate gore, u sunčano svjetlo gdje nada u uskrsnuće leprša iznad zastave sa zvijezdicama i prugama, od kojih je svaka pojedina zajamčeno originalna. Stanite mirno, ljudi, i gledajte iskupljenje Gospodovo! Cleo pleše večeras i svaku večer ove sedmice uz cijenu manju od cijene običnog sprovoda. Smrt dolazi na sve četiri, kao vlat žućkaste djeteline. Pozornica blista kao električna stolica. Cleo dolazi. Cleo, miljenica bogova i kraljica električne stolice.Sad mir Seheveningena djeluje kao anestetik. Zastor se diže za Kolosanina 3. Cleo izlazi iz utrobe noći, trbuh joj napuhan od plina iz odvodnog kanala. Slava joj budi! Slava joj budi! Ja se penjem uz ljestve. Iz utrobe noći diže se stari Brooklynski most, trom san što se previja u pjeni i mjesečevoj vatri. Brujanje i cvrčanje od struganja krsnica. Svjetlucanje krizoprasa, proplamsaj nafte. Noć je hladna i ljudi hodaju u guščjem hodu. Noć je hladna, ali je kraljica gola, samo što ima džokejski štitnik na sebi. Kraljica pleše na hladnoj žeravici električne stolice. Cleo, ljubimica Židova, pleše na vrhovima svojih lakiranih noktiju; oči su joj iskre-nute, uši pune krvi. Pleše cijelu hladnu večer uz umjerene cijene. Plesat će svake večeri ove sedmice da pribavi sebi mostove od platine. 0, ljudi, iza duodecimalnog sustava i Seabord Air Linea stoji kraljica Tammany Halla. Stoji bosa, trbuh joj napuhan plinom iz odvodnog kanala, pupak joj se239diže u stezljivim heksametrima. Cleo, kraljica, čistija od najčistijeg asfalta, toplija od najtoplijeg elektriciteta, Cleo, kraljica i miljenica bogova pleše na azbestnom sjedalu električne stolice. Ujutro će odmagliti u Singapore, Mozambique, Rangoon. Bark joj je usidren u jarku. Robovi su joj puni ušiju. Duboko u utrobi noći pleše pjesmu iskupljenja. Svi skupa idemo dolje, u muški nužnik, da stanemo na više tlo. Dolje, u muški nužnik gdje je sve higijenski i suho i sentimentalno, kao na crkvenom groblju.Zamislite sad, dok zastor pada, da je lijep ugodan dan i da miris školjki kapica dopire iz zaljeva. Iziđete da se prošetate po atlantskom primorju, u svom betonskom odijelu i čarapama sa zlatnim petama, a u ušima vam odjekuje neko kinesko jelo. Srednji dio Broadwaya blista od iskričavih reklama. Okrepne stanice su otvorene. Pokušavate sjesti a da ne zgužvate nabor na hlačama. Sjedate na čisti asfalt i puštate da vas paunovi škakljaju po grlu. Niz jarke teče šampanjac. Jedini miris je miris kapica, koji dopire iz zaljeva. Lijep je, ugodan dan i svi su radioaparati otvoreni u isti mah. Mogu vam postaviti radio i na guzicu — samo da ih bude više. Možete slušati Manilu ili Honolulu dok se šetate. Mogu vam staviti led u ledenu vodu ili izvaditi oba bubrega u isto vrijeme. Ako vam je čeljust ukočena, mogu vam staviti cjevčicu u rektum pa možete zamišljati da jedete. Možete dobiti sve što želite, samo ako zatražite. To jest, ako je lijep, ugodan dan i miris kapica dopire iz zaljeva. A zašto? Zato što je Amerika najvelebnija zemlja koju je Bog ikad stvorio, a ako ne volite ovu zemlju, možete se, bogami izgubiti do đavola i vra-240

titi se odakle ste i došli. Nema ničega na svijetu što Amerika ne bi uradila za vas, samo ako zatražite kao čovjek. Možete sjediti na električnoj stolici i, dok se uključuje struja, možete čitati o vlastitom smaknuću; možete gledati svoju sliku koja vas prikazuje kako sjedite na električnoj stolici dok čekate da vas smaknu.Neprekidna izvedba od jutra do ponoći. Najbrža, najčistija predstava na svijetu. Tako brza, tako čista da ste očajni i usamljeni.Vraćam se po Brooklynskom mostu i sjedim u snijegu, nasuprot kući u kojoj sam se rodio. Obuzima me golema usamljenost od koje srce puca. Još ne vidim kako stojim u Freddiejevu baru u Rue Pigalle. Ne vidim englesku pičku kojoj nedostaju svi prednji zubi. Samo pustoš bijeloga snijega, a usred nje kućica u kojoj sam se rodio. U toj sam kući sanjario o tome kako ću postati glazbenik.Sjedeći pred kućom u kojoj sam se rodio, osjećam da sam apsolutno jedinstven. Ja pripadam orkestru za koji nije još napisana nijedna simfonija. Sve je u pogrešnom ključu, uključujući i Parsifal a. A sad o Parsifalu — to je tek neznatna zgoda, ali je u pravom tonu. O Americi je, o mojoj ljubavi za glazbu, o mojoj grotesknoj usamljenosti...Stajao sam jedne večeri na galeriji u Metropoli tenu. Karte su bile rasprodane pa sam stajao oko tri reda iza ograde. Vidio sam tek sićušan djelić pozornice, i to samo ako sam istegnuo vrat. Ali sam slušao glazbu, Wagnerova Parsifal a, koju sam već donekle poznavao s gramofonskih ploča. Neki su dijelovi te opere dosadni, dosadniji od svega što je ikad napisano. Ali ima dijelova koji su uzvišeni, i za16 Crno proljeće 241tih uzvišenih dijelova, kako sam bio stisnut kao sardina, dogodilo mi se nešto što me zbunilo — digao mi se. ženu uz koju sam bio stisnut zacijelo je isto tako nadahnula uzvišena glazba Svetoga Grala. Upalili smo se obadvoje i bili stisnuti kao par sardina. Za odmora je žena otišla da se prošeta gore--dolje po hodniku. Ja sam ostao gdje sam bio, pitajući se hoće li se vratiti na isto mjesto. Kad je glazba opet zasvirala, ona se vratila. Vratila se na svoje mjesto tako tačno da nije mogla bolje, čak da smo bili i vjenčani. Za cijelog posljednjeg čina bili smo združeni u nebeskom blaženstvu. Bilo je lijepo i uzvišeno, bliže Boccacciu nego Danteu, ali opet uzvišeno i lijepo.Sjedeći u snijegu pred svojom rodnom kućom, živo se sjećam te zgode. Ne znam zašto, osim što je povezana s grotesknosti i pustoši, s usamljenosti od koje srce puca, sa snijegom, pomanjkanjem boja i odsutnosti glazbe. Čovjek uvijek tone u san brzim tempom. Počnete od nečega uzvišenog, a završite u nekoj uličici drkajući sve u šesnaest.U subotu poslije podne, na primjer, kad smo razbijali lance u prodavaonici doknadnih dijelova kod Billa Woodruffa. Razbijali smo lance cijelo poslijepodne za pola dolara. Veseo posao! Poslije bismo svi otišli k Billu Woodruffu i sjedili i pili. Kad bi se smračilo, Bill Woodruff bi izvadio svoj kazališni dalekozor pa bismo naizmjence gledali neku ženu s druge strane dvorišta kako se svlači uz podignute zastore. To gledanje na kazališni dalekozor razbješ-njavalo je ženu Billa Woodruffa. Da bi mu vratila milo za drago, pojavila bi se u negližeu ukrašenu velikim rupama. Frigidna kučka, ta njegova žena, ali242je uživala da priđe kojem njegovu prijatelju i kaže mu: »Popipaj mi dupe! Gledaj kako je veliko.« Bill Woodruff se pravio da ga to ne smeta. »Svakako,« rekao bi. »Hajde, popipaj je! Hladna je ko led.« I tako bi nas ona sve obišla i svaki bi je dohvatio za dupe ne bi li je ugrijao. ćudan je to bio par. Katkad biste pomislili da se vole. Ipak, on je bio nesretan jer ga je ona neprestano odbijala. Obično je govorio: »Pojebem je otprilike jedanput na mjesec — ako imam sreću!« Govorio je to pred njom. Ona se nije baš zbog toga ljutila. Nekako bi sve okrenula na šalu, kao da je to neka sitna mana.Da je ona bila samo hladna, to ne bi bilo tako zlo. Ali je bila i lakoma. Uvijek je bučno zahtijevala lovu. Uvijek je čeznula za nečim što nisu mogli sebi priuštiti. Njemu je to išlo na živce, što nije teško shvatiti, jer je on bio škrt i kradljiv gad. Jednoga mu je dana, međutim, pala na um sjajna ideja. »Ti bi htjela još novaca, je li?« reče joj on. »Dobro onda, dat ću ti novaca — ali mi najprije moraš dati pičke.« (Tom jadnom gadu nije nikad palo na pamet da bi mogao naći koju drugu ženu koja bi uživala u samoj jebačini.) E pa sad, kako bilo da bilo, bilo je za čudo kako je ona, svaki put kad bi joj on dao malo pride, uspjela svršavati kao zečica. On je bio zaprepašten. Mislio je da ona nije za to. I tako, malo-pomalo, on je počeo raditi prekovremeno da bi mogao staviti na stranu ponešto mita radi kojeg mu se ona frigidna kučka podavala kao nim-fomanka. (Nikad nije pomislio, jadni tikvan, da uloži novac u neku drugu curu. Nikad!)Međutim su prijatelji i susjedi počeli otkrivati da žena Billa Woodruff a nije baš takva hladna žen-243ska kao što se priča. Čini se da je spavala sa svima redom. Kog vraga nije mogla dati vlastitom supružniku malo pičke pride, gratis, to nikome nije išlo u glavu. Držala se uvijek kao da je uvrijeđena na njega. Tako je bilo od sama početka. A je li se rodila frigidna ili nije, to nije važno. Što se njega tiče, ona je bila frigidna. Ona bi ga bila prisiljavala da joj plaća sve do svoje smrti kad god bi mu dala, da mu nije netko nešto došapnuo o njoj.

E pa sad, on je bio bistar momak, taj Bill Woodruff. Škrt, kradljiv gad kakva je trebalo tražiti, ali je bio i bistar kad je trebalo. Kad je čuo šta se događa, nije rekao ni riječi. Pravio se kao da ništa ne zna. Tada, jedne noći, pošto je tako potrajalo dosta dugo, on ju je sačekao, što je malokad činio, jer je morao rano ustajati, a ona se obično kasno vraćala kući. Te ju je noći, međutim, čekao i, kad je ona doperjala, onako čila, živahna, malo pod gasom i hladna kao obična, dočekao ju je pitanjem: »Gdje si bila večeras?« Ona mu je, naravno, pokušala ispričati svoju uobičajenu priču. »Prekini s tim,« reče joj on, »radije se svući i svali u krevet.« To je nju uvrijedilo. Napomenula je, onako izdaleka kako je umjela, da joj nije ni najmanje stalo do toga. »Vjerojatno nisi raspoložena za to,« reče joj on pa nadoda: »To je dobro, jer ću te ja sad malo zagrijati.« Tada on ustane i sveže je za krevet, začepi joj usta i ode po remen za oštrenje britve. Idući u kupaonicu, dohvati bočicu gorušice iz kuhinje. Vrati se s remenom i izmlati je kao vola u kupusu. A zatim joj namaze gorušicom svježe modrice. »Od ovoga bi ti večeras moralo biti toplo,« reče joj. I, rekavši to, povali je i raširi joj noge. »A sad,« reče joj, »sad244ću ti platiti kao i obično«, pa izvadi novčanicu iz džepa, zgužva je i turi joj u mindžu... I to je sve o Billu Woodruffu, iako bih htio, kad sam već počeo razmišljati o tome, dodati da je on laka srca i junački dalje nosio par rogova koje mu je nabila žena Jadwiga.A svrha svemu ovome? Da se dokaže ono što još nije dokazano, naime, da jeVELIK UMJETNIK ONAJ KOJI NADVLADA ROMANTIČARA U SEBI.Registrirano pod 0 kao otrov za štakore.A šta mu je to — pitate vi.Pa evo, samo ovo... Kad god bi došlo vrijeme da posjetim Tante Meliju u ludnicu, majka bi spravila lagan ručak i rekla, stavljajući bocu između ubrusa: »Mele je uvijek voljela gucnuti malo kimovače.« A kad bi došao red na majku da posjeti ludnicu i kad bi rekla Meli: e pa Mele kako ti se svidjela kimovača, a Mele zavrtjela glavom i rekla kakva kimovača, ja nisam vidjela nikakve kimovače, ja sam, ovaj, uvijek mogao reći da je ona, naravno, luda i da sam joj ja dao kimovaču. Kakvog je imalo smisla izliti Meli malo kimovače niz grlo kad je bila tako vraški poremećena da je gutala vlastite izme-tine?Kad je bio sunčan dan, a mom prijatelju Stan-leyju povjerio njegov ujak, pogrebnik, da odnese mrtvorođenče na groblje, povezli bismo se feribotom do Staten Islanda, pa kad bi se Kip slobode245pojavio na vidiku, bacili bismo dijete u more! Kad je padala kiša, otišli bismo u drugu četvrt i bacili ga u kanal. Takav je dan bio blagdan za sve kanalske štakore. Lijep dan za kanalske štakore koji se natjeravaju po predvorju gornjega svijeta. U ono je doba jedno mrtvorođenče donosilo čak po deset dolara, pa bismo se svaki put dobro proveselili, ali bismo uvijek ostavili ponešto ustajalaog piva za jutro, jer je u mamurluku najbolja stvar na svijetu čaša ustajalog piva.Govorim o onim predmetima koji su mi u početku donosili olakšanje. Na početku ste svijeta, u vrtu koji je pregrađen. Nebo je zatrpano nanosima nalik na pješčane dine i nema samo jednog nebeskog svoda, nego ih ima na milijune; kora svakog planeta isklesana je u obliku jednog oka, sasvim ljudskog oka koje nit trepće nit namiguje. Spremate se da napišete jednu lijepu knjigu, u kojoj ćete zapisati sve što vam je pričinilo bol ili radost. Ta će se knjiga, kad bude napisana, zvati Prolegomena nesvjesnome. Uvezat ćete je u bijelu jareću kožu, a slova će biti ispupčena i pozlaćena. Bit će to vaš životopis bez kritičkih ispravaka. Svatko će je htjeti čitati jer će sadržavati apsolutnu istinu i ništa drugo doli istinu. To je životopis kojem se vi smijete u snu, životopis od kojeg vam navru suze na očj kad ste usred plesne dvorane i najednom shvatite da nitko od ljudi oko vas ne zna kakav ste vi genij. Kako bi se oni smijali i plakali kad bi samo mogli pročitati ono što još niste napisali, jer je svaka riječ apsolutno istinita, a do sada se još nitko ni je usudio napisati tu apsolutnu istinu osim vas, i nad tom istinitom knjigom, koja je zatvorena u va-246ma, ljudi bi se smijali i plakali kao što se nisu nikad prije smijali ni plakali.U početku je to ono što donosi olakšanje — ta istinita knjiga koju još nitko nije čitao, ta knjiga koju nosite u sebi, ta knjiga u bijeloj jarećoj koži, s ispupčenim i pozlaćenim slovima. U toj knjizi ima mnogo stihova koji su vam kolosanski dragi. Iz te je knjige ponikla Biblija i Koran i sve svete knjige Istoka. Sve su te knjige bile napisane na početku svijeta.A sad ću vam reći nešto o tehničkoj strani tih knjiga, t e knjige čiju genezu se spremam da vam izložim ...Kad otvorite tu knjigu, odmah ćete primijetiti da ilustracije imaju neku čudnu hipofiznu primjesu. Odmah ćete zapaziti da je autor zanemario optičku varku u korist postepifiznog pogleda. Naslovna je strana obično autoportret zvan »Praxus«, na kojem je autor prikazan kako stoji na granici srednjeg mozga u trikou. On uvijek nosi naočari s debelim lećama, ispupčenim, spojnice U-31. Na običnoj javi autor pati od normalnog vida, ali se na naslovnoj strani predstavlja kratkovidan da bi dokučio neposrednost plazme sna. S pomoću tehnike sna, on guli vanjske slojeve geološke smrtnosti i hvata

se uko-štac sa svojim pravim proročanskim Ja, neslojevitim područjem polutekućeg karaktera. Sad vrijedi samo amorfna strana njegove prirode. Potiskujući vidljivo Ja, on zaranja pod prag svojih šizofreničkih uzoraka navika. Pliva radosno, ad libitum, u amniono-voj vodi, sjedinjen sa svojim amepskim Ja.Ali kakvo je, pitate vi, značenje ptice u njegovoj lijevoj ruci?247Pa evo, samo ovo: ptica je posve metafizička — kvarternarni tip roda dodovke i ima sićušan, dorzal-ni otvor kroz koji drži propovijedi prirodi svih stvari. Kao vrsta je izumrla; kao lik je zadržala svoj tjelesni oblik — ali samo ako se drži u stanju ravnoteže. Nijemci su je ovjekovječili u satu s kukavicom; u Sijamu se može vidjeti na novčićima Dvadeset i treće dinastije. Krila su joj, kao što primjećujete, gotovo atrofirana — jer u pseudokata-lepsiji sna ne treba da leti, treba samo zamišljati da leti. šarke na kljunu nisu sasvim u redu, jer su se originalni kuglični ležajevi izgubili dok je letjela preko pustinje Gobi. Ptica nije nipošto nečista i ne zna se da je ikad uprljala gnijezdo. Strese po jedno pjegasto jaje, veliko kao orah, kad god treba da se preobrazi. Hrani se apsolutnim kad je gladna, ali nije strvinarka. Isključivo je ptica selica i, mada su joj krila zakržljala, neprestano leti preko velikih imaginarnih prostranstava.Ako vam je ovo jasno, možemo sad prijeći na nešto drugo — na neobični predmet što visi autoru o laktu lijeve ruke, na primjer. Prožet dužnom poniznosti, moram priznati da je to malo teže rastumačiti, jer je to slika velike konjunktivne ljepote koja opsjeda brazgotinasto tkivo malog mozga. U prvom redu, iako se nadovezuje na lakat, primjećujete da nije obješeno o lakat. Leži na spoju podlaktice i nadlaktice asimptotski — to jest više kao simbol nego kao tačni ideološki pojam. Brojevi u najnižoj udubini odgovaraju stanovitim ninskim znakovima iz kojih je proistekao praktičan izum poznat kao me-tronim. Ti brojevi leže u osnovi svekolikog glazbenog skladanja — isto tako neizmjerivo matematski.248Ti brojevi vode duh natrag, do organskih modaliteta, tako da struktura i forma mogu poduprijeti elegantnu vječnost logike.Pošto smo sve ovo izveli načistac, dopustite mi da dodam da se stožasti predmet u pozadini mora tumačiti jedino kao lijenost. Ne obična lijenost, kao što tvrdi Paulineova doktrina, nego neka vrst spaz-modične flegme prouzrokovane olovnim parama užitka. Jedva da je potrebno isticati da kolobar iznad stožastog predmeta nije kolut, pa čak ni pojas za spašavanje, nego posve epistemološki fenomen — to jest fantastikon koji je zauzeo položaj u melankoličnim Saturnovim prstenovima.A sad, dragi čitaoče, želio bih da se pripremite da mi postavite jedno pitanje prije nego što registriram ovaj portret pod slovom P kao petunija. Ne bi li tko, molim vas lijepo, svjedočio prije nego što pođemo dolje da bacimo još jedan pogled na ono drago mrtvo lice? Čujem li ja ovo nekoga da govori ili to škiipi nečija cipela? Čini mi se da čujem kako netko nešto pita. Netko me pita ne bi li mala sjena na liniji horizonta mogla biti homunkulus? Je li tako? Pitaš li to ti mene, brate Eatone, ne bi li ona mala sjena na liniji horizonta mogla biti homunkulus?Brat Eaton ne zna. On kaže da bi mogla biti, ali da i ne mora biti.E pa, imaš pravo i nemaš pravo, brate Eatone! Nemaš pravo zato što zakon o uknjiženju prava zaloga ne dopušta ono što se naziva bankrotom; nemaš pravo zato što se jednadžba prenosi zvjezdicom, a znak pokazuje jasno prema neizmjernom; imaš pravo zato što sve što je krivo ima veze s neizvjesnosti,249i u uklanjanju mrtve materije nije dovoljan samo klistir. Brate Eatone, ono što vidiš na liniji horizonta nije ni homunkulus ni cilindar. To ie sjena Praxusova. Ona se skuplja do sićušnih razmjera, onoliko koliko Praxus raste. Kad Praxus dopre izvan bljedila tercijarnog mjeseca, on se sve više i više oslobađa svoga zemaljskog lika. Malo-pomalo gubi zrcalo tjelesnosti. Kad se otrese posljednje iluzije, Praxus neće više bacati sjene. Stajat će na 49. paraleli nenapisane ekloge i nestat će u hladnoj vatri. Neće više biti paranoje, jer će sve ostalo biti jednako. Tijelo će odbaciti svoje kožice i čovjekovi organi držat će se ponosno na svjetlu. Bude li rata, molim vas da opet namjestie iznutricu prema njenu astrološkom značenju. Zora puca iznad droba. Nema više logike, nema više jetrene mantike. Bit će novo nebo i nova zemlja, čovjek će biti razriješen grijeha. Registrirano pod slovom A kao alegorijski.VELEGRADSKI MANIJAKZAMISLITE DA NEMATE NIŠTA UZA SE OSIM SVOJE SUDBINE SJEDITE NA PRAGU MAJČINE UTROBE I UBIJATE VRIJEME — ILI VRIJEME UBIJA VAS. SJEDITE TU PJEVAJUĆI DOKSOLOGIJU STVARIMA KOJE SU IZVAN VAŠEG DOMETA. VAN. ZAUVIJEK VANKad počne slatka samrtna galama, velegrad je najljupkiji. Njegov život kojim živi u prkos prirodi, njegov elektricitet, njegovi frižideri, njegovi zidovi koji ne propuštaju zvukove. On diže svoje suhe zidove, pregradu unutar pregrade, lakirani nokti blistaju, perjanice se viju po valovitom nebu. Ovdje, u Ijesnim dubinama, raste vječno cvijeće što ga šalje brzojav. U nadsvođenim komorama ispod rječ-nog korita

zlatne šipke. Pustinja što blista od tinjca i telefon što glasno zvoni.U ranu večer, kad smrt klopara kičmom, svjetina se kreće gusto zbijena, lakat do lakta, svakog člana velikog krda tjera usamljenost; prsa uz prsa, prema zidu sama sebe, razočarani, izolirani, sardina na sardini, svi traže univerzalni ključ za konzerve. U ranu večer, kad je svjetina poškropljena elektricitetom, cijeli velegrad ustaje na stražnje noge i ruši vratnice. U paničnom bijegu apstraktni se čovjek raspada, siv od sama sebe, vrteći se u jarku svoje duboke usamljenosti.Jedno se ime duboko utisnulo. Jedan identitet. Svatko se pretvara da ne zna, da se ne sjeća više, ali je ime duboko utisnuto, isto toliko duboko unutri koliko je daleko najdalja zvijezda vani. Ispunjajući sav prostor i sve vrijeme, stvarajući beskrajnu usam-253ljenost, to se ime širi i postaje ono što je uvijek bilo i što će uvijek biti — B o g. U krdu što se kreće bešumnim nogama, u bijegu bjesomučnijem od najviće panike, jest Bog. Bog što gori kao zvijezda na nebeskom svodu ljudske svijesti: Bog bivola, Bog sobova, čovjek Bog... Bog.Nikad nije više Bog nego u bezbožnoj svjetini. Nikad nije više Bog nego u paničnom bijegu u rano jutro, kad kičma, kojom smrt klopara, brzojavlja pjesmu ljubavi kroz sve neurone, a iz svake prodavaonice na Broadwayu radio odgovara zvučnikom i gramofonom, pojačalom i sistemom veza. Nikad nije usamljenost veća nego u gustoj svjetini, kad je usamljenik velegrada okružen svojim izumima, izgubljen tražilac što se utaplja u općem identitetu. Iz očajnog usamljenog pomanjkanja ljubavi gradi se posljednje uporište, paučinasta citadela Božja stvorena po uzoru na labirint. Iz ovog posljednjeg utočišta nema izlaza osim put neba. Odavde letimo kući obilježavajući čudne eterne kanale.Prekinuvši svoj podzemni život, glista dobiva krila. Izgubivši vid, sluh, njuh, okus, opip, roni pravo u nepoznato. Dalje! Dalje! Bilo kamo iz ovoga svijeta! Saturn, Neptun, Vega — nije važno kuda ni kamo, samo što dalje, što dalje od zemlje! Ondje gore u plavetnilu, dok joj praskalice pršte u šupku, anđeoska glista pomjera pameću. Pije i jede naopako; spava naopako; jebe se naopako. Pri maksimalnoj brzini tijelo joj je lakše od zraka; pri maksimalnom tempu nema ničega doli spontanog zapaljenja sna. Sama u plavetnilu, juri dalje prema Bogu dinamima što predu. Posljednji let! Posljednji san o rođenju prije nego što se probuši kesica.254Gdje je sad onaj što se iz beskrajnih noćnih mora otimao prema svjetlu? Tko je onaj što stoji na površini zemlje, a pluća mu propadaju, nož mu među zubima, oči mu pucaju? Vulkaniziran žalošću i patnjom, stoji zabezeknut u brzoj, kužnoj plimi gornjeg svijeta. Kako je bajno promatrati svijet očima podljevenim krvlju! Kako je blistavo i krvavo kraljevstvo čovjekovo! ČOVJEK! Gle, eno ga gdje se vozi na svojim saonicama, noge mu odrezane, oči izbijene. Ne čujete li ga kako svira? Svira Pjesmu ljubavi vozeći se na saonicama. U kavani, sam sa svojim snovima i s revolverom pod srcem, sjedi jedan drugi čovjek, čovjek koji je bolestan od ljubavi. Svi su se gosti razišli osim kostura sa šeširom na glavi, čovjek je sam sa svojom usamljenosti. Revolver je nijem. Pokraj čovjeka su pas i kost, a pas ne zna šta će s kosti. I pas je usamljen. Kroz prozor navire sunce; sije sablasno jarko na zelenu lubanju nesretnog zaljubljenika. Sunce trune od sablasnog sjaja.Kako je lijepa zima života kad sunce trune i anđeli lete u nebo, s praskalicama u dupetu! Polagano i zamišljeno kročimo ulicama. Gimnastičke su dvorane otvorene pa čovjek može vidjeti nove ljude, napravljene od sulundara i cilindara, kako se gibaju prema grafikonu i dijagramu. Novi ljudi koji se neće nikad iscrpsti, jer im se uvijek mogu zamijeniti dijelovi. Novi ljudi bez očiju, nosa, ušiju i usta, ljudi s kugličnim ležajevima u zglobovima i s koturaljkama na nogama. Ljudi koji su imuni na pobune i revolucije. Kako su vesele i pune ulice! Na vratima jednog podruma stoji Jack Rasparač vitlajući sjekirom; svećenik se penje na stratište, šlic255mu puca od erekcije; bilježnici prolaze s nabreklim fasciklima; automobilske trube trube svom snagom. Ljudi su izbezumljeni u netom otkrivenoj slobodi. Vječita seansa sa zvučnicima i brzojavnom trakom, ljudi bez ruku koji diktiraju voštanim valjcima; tvornice što rade dan i noć i izbacuju još više kobasica, još više pereca, još više puceta, još više bajuneta, još više koksa, još više laudanuma, još više oštrih sjekira, još više automatskih pištolja.Ne mogu zamisliti Ijupkijeg dana od ovoga, u punom procvatu dvadesetog stoljeća, dok sunce trune a čovjek na saonicama svira Pjesmu ljubavi na svojoj pikoli. Ovaj mi dan sja u srcu tako sablasno jarko da ne bih, sve da sam i najžalosniji čovjek na svijetu, htio napustiti zemlju.Kakvo veličanstveno povlačenje, ovaj posljednji let put neba iz svete citadele! Gledana odozgo, zemlja se opet čini blaga i ljupka. Zemlja lišena čovjeka. Neizrecivo blaga i ljupka, ova zemlja što je izgubila čovjeka. Oslobođena lovaca na Boga, oslobođena svoga bludnog potomstva, majka svega živog opet se okreće svojom putanjom graziozno i dostojanstveno. Zemlja ne poznaje Boga ni milosti ni ljubavi. Zemlja je utroba koja stvara i razara. A čovjek nije od zemlje, nego od Boga. Neka Bog onda ide, gol,

slomljen, pokvaren, podijeljen, usamljeniji od najdublje klisure.Danas mi još malo Progres i Invencija prave društvo dok se uspinjem na vrh brda. Sutra će propasti svi svjetski velegradovi. Sutra će sva civilizirana stvorenja na zemlji pomrijeti od otrova i čelika. Ali danas se još možete kupati u divnoj Božjoj ljubavnoj lirici. Danas je još komorna muzika, san, privi-256đenje. Posljednjih pet minuta! San, fuga bez kode. Sve note trunu kao staro meso na kukama. Gangrena u kojoj melodiju nadjačava vlastiti gnojni smrad. Kad organizam jednom nasluti smrt u blizini, on protrne od zanosa. Nadraženost koja prerašćuje u pobjedničku agoniju — agoniju smrtnog hropca, kad su hrana i seks jedno. Vrtlog! I sve što on usiše odlazi s njim! Neobuzdani, neuki divljak koji je počeo na periferiji, u potrazi za svojim repom, i koji se uvlači sve više i više, u velikim la-birintskim spiralama, i sad ulazi u samo središte, gdje se obrće na stožeru sama sebe izazivajući usijanje koje širi zasljepljujuću poplavu svjetlosti po svim jarcima duše: vrti se tu bezuman i nezasitan, vukodlak i dubač svoje duše, vrti se u centrifugalnoj pohoti i bjesomučnosti dok ne propišta kroz rupu u središtu sama sebe; spušta se kao plinski balon — nadsvođena komora, podrum, rebra, koža, krv, tkivo, duh, i srce posve izj edeni, proždrani, upijeni u konačnom uništenju.Ovo je velegrad i ovo je glazba. Iz malih crnih kutija beskonačna rijeka romantike u kojoj krokodili plaču. Svi se penju na vrh brda. Svi drže korak. Iz električne centrale odozgo Bog preplavljuje ulicu glazbom. To Bog otvara svaku večer glazbu baš kad se vraćamo s posla. Nekima je od nas dana korica kruha, nekima Rolls-Royce. Svi idu prema izlazima, stari je kruh zatvoren u kantama za smeće, što nam to drži noge u skladu dok se penjemo na blistavi gorski vrhunac? To je Pjesma ljubavi koju su iz jasala čula tri mudraca s Istoka.1/ Crno proljeće 257Čovjek bez nogu, kome su oči izbijene, svirao ju je na pikoli dok se vozio ulicom svetoga grada na svojim saonicama. Ova Pjesma ljubavi sad na-vire iz milijuna malih crnih kutija u tačnom kronološkom trenutku, tako da je mogu čuti čak i naša mala smeđa braća na Filipinima. Ta nam lijepa Pjesma ljubavi daje snagu da gradimo najviše građevine, da porivamo najveće bojne brodove, da opkročujemo najšire rijeke. Ta nam Pjesma daje hrabrosti da jednostavno pritisnemo dugme i odjednom poubijamo milijune ljudi. Ta pjesma koja nam daje energiju da pljačkamo zemlju i sve ogoljujemo.Penjući se na gorski vrhunac, proučavam krute obrise vaših građevina koje će se sutra raspasti i srušiti u dimu. Proučavam vaše mirovne planove koji će se završiti kišom tanadi. Proučavam vaše izloge pretrpane izumima koji sutra neće više ništa vrijediti. Proučavam vaša ispijena lica iscrpljena zlopaćenjem, vaša ravna stopala, vaše spuštene želuce. Proučavam vas pojedinačno i u čoporu — ka ko smrdite, svi vi! Smrdite kao Bog i njegova pre-milostiva ljubav i mudrost. Bog ljudožder! Bog morski pas koji pliva sa svojim nametnicima!Bog, nemojmo smetnuti s uma, otvara radio svaku večer. Bog nam preplavljuje oči sjajnim, silnim svjetlom. Uskoro ćemo biti s Njim, utoreni u njegovim njedrima, okupljeni u blaženstvu i vječnosti, izjednačeni s Riječi, jednaki pred Zakonom. To se ostvaruje s pomoću ljubavi, tolikom ljubavi da je pored nje najjači dinamo tek komarac što zuji.A sad se opraštam s vama i s vašom svetom ci-tadelom. Idem da sjednem na gorski vrhunac, da čekam još deset tisuća godina dok se vi budete oti-258mali prema svjetlu. Želio bih da, samo ovu večer, pritulite svjetla, da prigušite megafone. Večeras bih htio razmišljati malo na miru i u tišini. Htio bih načas zaboraviti da se vi rojite u svom pišljivom saću. Sutra ćete možda uništiti svijet. Sutra ćete možda pjevati u raju nad ruševinama vaših velegradova obavijenih dimom. Ali večeras bih htio misliti o jednom čovjeku, osamljenom pojedincu, o čovjeku bez imena i zemlje, o čovjeku kojeg poštujem zato šo nema ama baš ništa zajedničko s vama — O SEBI. Večeras ću razmišljati o tome šta sam ja. Louveciennes; Clichy; Villa Seurat. 1934—1935.HENRY MILLERSVIJET SEKSAS engleskoga preveo ZLATKO CRNKOVICTRILOGIJANaslov izvornikaHenry Miller THE WORLD OF SEXGlavnina mojih čitalaca dijeli se, kao što sam više-put primijetio, u dvije jasno određene skupine: one koji tvrde da ih odbija ili da im se gadi prevelika doza seksa, i one koji su oduševljeni što je taj element u tolikoj mjeri zastupljen. U prvoj skupini ima mnogo onih koji drže da su moje studije i eseji ne samo hvalevrijedni nego i da savršeno odgovaraju njihovu ukusu, i stoga im je teško shvatiti kako jedan te isti čovjek može stvoriti toliko nejednaka djela. U drugoj su skupini oni koji kažu da ih zamara ono što oni nazivaju ozbiljnom stranom mojih djela i koji, prema tome, uživaju da žigošu sve takve stranice kao

smeće, bljezgarije i misticizam. Čini se da je svega nekoliko razboritih glava kadro da izmiri te tobože profivurječne aspekte čovjeka koji se trudi da ne zataji ni jedan dio sebe u svom pisanom djelu.S druge strane, ustanovio sam da me čitalac, ma koliko žestoka i nepovoljna bila njegova reakcija na pisano djelo, kad se nađemo oči u oči, obično najposliie prihvati od sveg srca. Na temelju mojih mnogobrojnih susreta s čitaocima, rekao bih da se antipatije začas rasprše u prisutnosti živog autora. Ponovljena iskustva te vrste nasnala su me napokon da povjeruiem da će, kad moja pisana riječ bude prenosila svu suštinu istine i iskrenosti, nestati raskoraka između čovjeka i pisca, između onoga što jesam i onoga što činim ili kažem. To je, po mom skromnom mišljenju, najviši cilj koji može postaviti sebi jedan autor. Taj je isti cilj — sjedinjenje — sadržava u svakom vjerskom stremljenju. Možda sam ja, a da nisam ni znao, oduvijek bio religiozan.Što se tiče toga sukobljavaju li se i protive li se seksualno i religiozno, ja bih ovako odgovorio: svaki element ili aspekt života, ma koliko postao nuždan, ma263koliko bio sporan (za nas), podložan je preobrazbi i uistinu se mora preobraziti na drugim razinama, u skladu s našim razvojem i poimanjem. Težnja da se uklone »odbojni« aspekti egzistencije, što je opsesija moralista, ne samo da je besmislena, nego je i zališna. Čovjek može uspjeti da potisne ružne, »grešne« misli i želje, pobude i nagone, ali su posljedice očito katastrofalne. (Između toga da bude svetac i da bude zločinac čovjek nema mnogo šta birati). Proživjeti svoje želje i tako im neprimjetno promijeniti prirodu, cilj je svakog pojedinca koji teži za napretkom. Ali je želja moćna i neiskorjenjiva, čak i onda kad, kako budisti kažu, prelazi u ono što je suprotno od nje. Da bi se oslobodio želje, čovjek mora željeti da je se oslobodi.Ta me je tema oduvijek neobično zanimala. U mladosti, i mnogo kasnije, bio sam žrtva snažnih nagona kojima nikako nisam mogao gospodariti. Odnedavno, nakon duljeg razdoblja žive stvaralačke djelatnosti, više sam nego ikad u nedoumici pred kaljužom misli u koju je zaglibilo vjekovno obrađivanje te teme.Godine 1935. gurnuo mi ie u ruke knjigu Seraphita prijatelj koji je bio okulist. Seraphita je ostala do dandanas jedan od vrhunaca mojih istraživanja u području misli. To je nešto više nego knjiga; to je doživljaj koji je autor pretočio u riječi. S tog djela prešao sam na jednu studiju o onom drugom Balzacovu znamenitom djelu, Louisu Lambertu, zatim na proučavanje Balzacova života. Rezultati ovih izučavanja kristalizirali su se u obliku rasprave koja nosi naslov »Balzac i njegov dvojnik«1. Dok sam to pisao, razriješio se konflikt koji me je mučio.Malo tko shvaća koliko se Balzac žestoko borio s problemom anđela u čovjeka. Kažem to zato da bih priznao da je taj isti problem, u ponešto različitom obliku, progonio mene otkako znam za sebe. Pomalo vjerujem da je on uvijek bio glavna briga svakog pojedinog stvaraoca, gotovo isključivo njegova briga. Bilo to opće priznato ili ne bilo, umjetnik je opsjednut mišlju da prestvori svijet ne bi li povratio čovjeku nevinost. Šta-više, on zna da čovjek može ponovo zadobiti svoju1 Objelodanjena prvi put u Max and the White Pla-gocytes, Obelisk Press, Pariz, 1938. (Nap. autora).264nevinost samo ako ponovo stekne slobodu. Sloboda tu znači smrt automata.U jednom od svojih eseja D. H. Lawrence je istakao da postoje dva velika načina života, religiozni i seksualni. Prvi, ustvrdio je on, prethodi drugome. Seksualni je manje vrijedan, rekao je on. Ja sam odvajkada mislio da ima samo jedan put, put istine, koii ne vodi do spasa nego do prosvijećenosti. Koliko se god jedna civilizacija razlikovala od druge, koliko se god zakoni, običaji, uvjerenja i idoli razlikovali u pojedinim razdobljima, u pojedinim tipovima ili rasama ljudi, zapažam u vladaniu velikih duhovnih vođa izvanredno poklapanje, potvrdu istine i cjelovitosti koje može pojmiti čak i dijete.Možda vam se čini da autoru Rakove abratnice ne pristaje da izlaže ovakve nazore? Pristaje ako čovjek 7a-dre ispod površine! Ma koliko to djelo bilo debelo namazano seksualnim, njegov autor nije bio zaokupljen seksom ni vjerom, nego problemom oslobađanja sama sebe. U Jarčevoj obratnici upotreba je orjscenosti promišlje-nija i sračunatija. možda zbog produbljene spoznaje o strogim zahtjevima medija. Intermeco koji se zove »Ze-mlia jebačine« za mene je vrhunac stapanja simbola, mita i metafore. Kao brana, on služi dvostrukoj svrsi. (Baš kao što klaunove tačke u cirkusu ne samo da smanjuju napetost nego i pripremaju čovjeka za još veću napetost.) Mada sam u toku sama pisanja tek nejasno shvaćao njegovo značenje, svrha mi je bila potpuno jasna. To je bilo dostignuće ravno iskakanju iz vlastite kože. U idućim godinama ova će »lakrdija« možda biti neslućeni putokaz do prirode autorove unutrašnje borbe. Nije potrebno tajiti činjenicu da se suština problema tiče fenomena polariteta koji malo tko razumije. Tzmeđu riječi i odaziva postoji danas samo neobično slabašno titranje struje. Pripisivati tu dilemu, kao što čini većina mislilaca, društvenim, političkim i ekonomskim poremećajima znači brkati pojmove.Pravi uzrok leži mnogo dublje. Nastaje nov svijet, razvija se nov tip čovjeka. Mase, kojima je suđeno da sad pate gore nego ikad, paralizirane su od užasa i strepnje. Povukle su se, kao ljudi koji su

pretrpjeli šok od bombardiranja, u grobove koje su sami sebi iskopali; izgubile su svaku vezu sa stvarnošću osim kad su posrijedi njihove tjelesne potrebe. Tijelo je, naravno, odavno265prestalo biti hram duha. Tako čovjek umire za svijet — i za Stvoritelja. U toku raspadanja, procesa koji može trajati stoljeća i stoljeća, život gubi sav smisao. Stravična djelatnost, koja se podjednako žestoko očituje u radovima akademika, mislilaca, učenjaka i u djelima militarista, političara i pljačkaša, zastire živi plamen koji sve više slabi. Sama ta neprirodna djelatnost znak je da se bliži smrt.Od svega sam toga ja veoma malo znao i shvaćao kad sam se latio pera. Prije nego što sam mogao pravo započeti, morao sam preturiti preko glave svoju »malu smrt«. Pogrešan početak, koji je potrajao deset godina, omogućio mi je da umrem za svijet. U Parizu sam, kao što svi znaju, našao sebe.Onu prvu godinu ili dvije u Parizu bio sam doslovno skršen. Ništa nije ostalo od onog pisca kakav sam se nadao da ću biti, ostao je samo pisac kakav sam morao biti (Otkrivši svoi put, otkrio sam i svoj glas.) Rakova obratnica je krvava oporuka koja svjedoči o teškim posljedicama moje borbe u utrobi smrti. Snažni vonj seksa koji je prožima zapravo je miris rađanja koji je neugodan ili odvratan samo onima koji nisu uspjeli dokučiti njegovo značenje.Jarčeva obratnica tvori prijelaz u svjesniju fazu: od spoznaje sebe do spoznaje svrhe. Od tada svi preobražaji koji se zbivaju ispoljavaju se još više u vladanju nego u pisanoj riječi. Početak je to sukoba između pisca koji je nakanio da izvrši dokraja svoj zadatak, i čovjeka koji zna negdje duboko u sebi da se želja za izražavanjem sama sebe ne smije nikad ograničiti na jedan jedini medij, na umjetnost, recimo, nego na svaku fazu života. Borba, manje-više svjesna, između dužnosti i želje. Onaj dio čovjeka koji pripada riječi nastoji izvršiti svoju dužnost; onaj dio koji pripada Bogu upinje se da ispuni zahtjeve sudbine koji se ne mogu iznijeti. Teškoća je u prilagođavanju onoj pustoj ravni na kojoj će se čovjek držati samo vlastitim snagama. Dalji je problem pisati osvrćući se natrag, a djelovati gledajući naprijed. Poskliznuti se znači survati se u provaliju iz koje nema spasa. Borba se vodi na svim Irontovima, neprekidna je i nemilosrdna.Ja sam, kao i svaki čovjek, sam sebi najgori neprijatelj. Za razliku od većine ljudi, međutim, ja isto tako znam da sam sam sebi jedini spasilac. Ja znam da slo-266boda znači odgovornost. Isto tako znam kako se lako želja može pretvoriti u čin. Cak i kad sklopim oči, moram paziti kako sanjam i o čemu, jer samo najtanji veo dijeli tada san od jave.Ćini se da je relativno nevažno igra li seks veliku ili malu ulogu u nečijem životu. Neka od najvećih dostignuća koja poznajemo djela su pojedinaca koji su imali siromašan ili nikakav seksualni život. S druge strane, znamo iz životopisa izvjesnih umjetnika — prvorazrednih majstora — da ne bi nikad bilo njihovih velebnih djela da oni nisu bili ogrezli u seksu. Kod nekolicine su se ta razdoblja izuzetna stvaralaštva podudarala s prekomjernim seksualnim iživljavanjem. Ni odricanje ni iživljavanje ništa ne objašnjavaju. U području seksa, kao i u drugim područjima, govorimo o nekoj normi — ali ono što je normalno ne objašnjava ništa drugo doli ono što vrijedi, statistički, za velik broj ljudi i žena. Ono što je možda normalno, zdravo, ljekovito za veliku većinu ne daje nam nikakav kriterij za vladanje izuzetnih pojedinaca. Genijalan čovjek kao da uvijek, bilo svojim djelom, bilo osobnim primjerom, rastrubljuje onu istinu da je svatko sam sebi zakon i da put do ispunjenja vodi preko priznavanja i shvaćanja činjenice da smo svi mi do jednoga jedinstveni.Naši zakoni i običaji odnose se na društveni život, naš zajednički život, koji je manje važna strana egzistencije. Pravi život počinje kad smo sami, oči u oči s našim neznanim Ja. Ono što se događa kad se sastanemo određeno je našim unutrašnjim monolozima. Najvažniji i uistinu sudbonosni događaji koji obilježavaju naš put plodovi su šutnje i samoće. Mnogo šta pripisujemo slučajnim susretima, govorimo o njima kao o prekretnicama u svom životu, ali do tih susreta ne bi nikad došlo da se nismo bili pripremili za njih. Kad bismo bili svjesniji svega, ti bi nam nenadani susreti donosili još veće nagrade. Mi smo samo u izvjesnim nepredvidljivim trenucima potpuno ugođeni, potpuno napeti i stoga u stanju da primimo znake fortunine naklonosti. Čovjek koji je posve budan zna da je svaka »zgoda« krcata smislom. Zna da se time ne mijenja samo njegov život, nego da najposlije cijeli svijet mora osjetiti posljedice.Uloga koju seks igra u životu jednog čovjeka veoma je različita, kao što znamo, kod različitih ljudi. Nije nemoguće da postoji primjer koji uključuje i najveće ra-267zlike. Kad razmišljam o seksu, ja razmišljam o njemu kao o oblasti koja je tek djelomično istražena; veći dio ostaje, bar za mene, tajanstven i nepoznat, i možda se nikad neće ni moći upoznati. To isto vrijedi i za druge aspekte životne snage. Mi možda znamo nešto ili mnogo, ali što dalje prodiremo, obzorje se sve više gubi. Okruženi smo morem snaga koje kao da prkose našoj slabašnoj pameti. Ništa nećemo naučiti dok ne prihvatimo činjenicu da se sam život zasniva na tajni.Seks je, dakle, kao i sve ostalo, uglavnom tajna. To je ono što sam htio da kažem. Ja ne mislim da

sam neki veliki istraživač na tom polju. Moje pustolovine nisu ništa prema pustolovinama prosječnog don Juana. Za velegradskog čovjeka moji su pothvati skromni i posve normalni. Moie pustolovine, kao umjetnika, ne čine se nipošto neobične ni izvanredne. Moja su mi istraživanja međutim, pomogla da otkrijem koješta što bi jednoga dana moglo uroditi plodom. Recimo to ovako — ja sam prvi unio na kartu neke otoke koji će možda poslužiti kao polazne tačke kad se budu otvarale velike linije.Bilo je jedno ra7doblje u Parizu, neposredno nakon mog preobražaja, kad sam mogao predočiti sebi, jasno kao u priviđenju, cijeli sklop moje prošlosti. Činilo se da posjedujem moć da se prisjetim svega i bilo č^ea što bi mi palo na pamet: čak i bez moie želje, događaji i susreti iz davne prošlosti navaliivali su na moju sviiest toliko snažno i toliko živo da je to bilo gotovo nepodno-sivo Sve što mi se dogodilo dobivalo je značenje, to jest ono čega se najviše sjećam od toga doživljaja. Pokazalo se da je svaki sastanak ili slučajan susret bio pravi događaj; svaki je odnos zauzimao svoje pravo mjesto. Odjednom sam osjetio da se mogu osvrnuti na onaj uistinu golemi čopor ljudi, žena i djece koje sam poznavao — i životinja — i vidjeti sve skupa kao cjelinu, vidjeti isto onako jasno i proročanski kao što čovjek vidi sazviježđa u vedroj zimskoj noći. Mogao sam razabrati orbite koje su moji planetarni prijatelji i znanci opisali, a isto sam tako mogao usred tih vrtoglavih gibanja razabrati nepravilnu putanju koju sam ja bio prešao — kao maglica, sunce, mjesec, satelit, meteor, komet... i zvjezdana prašina. Zapažao sam periode opozicije i konjunkcije, te periode djelomične i totalne pomrčine. Vidio sam da postoji duboka i trajna veza između mene i svih ostalih ljudskih bića s kojima mi je bilo suđeno — i dano! —268da stupim u dodir u ovo ili ono doba. Što je još važnije, vidio sam u okviru sadašnjice svoje potencijalno biće. U tim lucidnim trenucima vidio sam sebe kao najusamljenijeg, a u isto vrijeme i najdruštvenijeg čovjeka. Bilo je to kao da je, za kratkog odmora, pao zastor, prestala borba. U velikom amfiteatru, za koji sam mislio da je prazan i bez smisla, pokazala mi se pred očima burna tvorevina koje sam ja, na sreću, i napokon, bio dio.Rekao sam ljudi, žene i djeca... Svi su oni bili tu, svi podjednako važni. Mogao sam dodati i — knjige, planine, rijeke, jezera, gradovi, šume, stvorenja iz zraka i stvorenja iz dubina. Imena, mjesta, ljudi, događaji, misli, snovi, sanje, želje, nade, planovi i razočaranja, svi su bili, kad bih ih zazvao, isto onako živi i svježi kao nekad. Sve je, da tako kažem, zauzelo određenu geograt-sku širinu i dužinu. Bilo je velikih područja magle koja je bila metafizika; širokih, plamendh pojaseva, vjera; užarenih kometa čiji su repovi obilježavali nadu. 1 tako dalje... Bio je tu i seks. Ali šta je bio seks? On je, poput božanstva, bio svugdje. Sve je prožimao. Možda cijeli svemir prošlosti, da se slikovito izrazim, nije bio ništa drugo doli jedno mitološko čudovište iz kojeg se izlegao svijet, moj svijet, ali koje nije nestalo u toku stvaranja, nego je ostalo dolje noseći svijet (i sama sebe) na svojim leđima.Taj neobični doživljaj zauzima sad u mom sjećanju mjesto slično onome koje u čovjekovoj podsvijesti zauzima Potop. Onoga dana kad se voda povukla ukazala se planina. Tu sam bio ja, nasukan na njenu najvišem vrhu, u arci koju sam bio sagradio na zapovijed nekog tajanstvenog glasa. Iznenada su golubice poletjele razgoneći izmaglicu svojim plamenim perjem... Sve je to, nevjerojatno ako hoćete, slijedilo nakon katastrofe koja je sad toliko duboko zakopana da se gotovo izgubila iz pamćenja.To mitološko čudovište! Da dodam nekoliko uspomena prije nego što ono izgubi oblik i masu...Ponajprije, bilo je to kao da sam se prenuo iz duboka transa. I, kao onaj lik iz starine, našao sam se u ki-tovu trbuhu. Boja u kojoj se kupala moja mrežnica bila je topla i siva. Sve što sam dodirivao bilo je ugodno, kao kirurgu kad nam ruje po toploj ponutrici. Klima je bila umjerena, više topla nego hladna. Ukratko, tipična uterusna atmosfera puna svih babilonskih udobnosti ja-269lovih ljudi. Rođen prekomjerno civiliziran, osjećao sam se kao kod kuće. Sve je bilo poznato i prijatno mom prekomjerno istančanom senzoriju. Mogao sam pouzdano računati na crnu kavu, pice, Havanu-Havanu, svileni kućni kaput i sve ostale dokoličarske potrebe. Bez nesmiljene borbe za opstanak, bez problema oko kruha i maslaca, bez socijalnih ili psiholoških kompleksa koje bi trebalo uklanjati. Ja sam od sama početka bio emancipirana ništarija. Kad nisam imao pametnijeg posla, poslao bih po večernje novine i, preletjevši pogledom glavne naslove, lakomo gutao mali oglasnik, društvena ogovaranja, kazališne vijesti i tako dalje, sve do posmrtnog recitatifa.Ne znam zašto, ali pokazivao sam neprirodno zanimanje za floru i faunu te uterusne oblasti. Gledao sam sve oko sebe hladnim, bezumnim pogledom naučenjaka. (»Ćaknuti herbotomist«, tako sam okrstio sam sebe.) U tim labirintskim udubinama otkrio sam nebrojene divote ... A sad moram prekinuti, jer je sve ovo služilo samo kao podsjetnik, da prozborim o prvoj pičkici koju sam ikad proučio.Bilo je oko pet ili šest sati, a događaj se zbio u jednom podrumu. Pasliku koja se u primjereno vrijeme zgusnuia u obliku jedne nesklapnosti obilježio sam izrazom »čovjek sa željeznom maskom«. Prije svega nekoliko godina, prelistavajući neku knjigu s reprodukcijama primitivnih maski, naišao sam na

jednu masku nalik na maternicu iz koje je virila, kad bi čovjek odigao zalistak, glava odrasla čovjeka. Možda je šok koji sam doživio kad sam ugledao tu potpuno razvijenu glavu kako viri iz maternice, bio moj prvi pravi odgovor na pitanje koje se oglasilo onoga davnog trenutka kad sam prvi put ozbiljno razgledao vaginu. (Možda se sjećate da sam u Rakovoj obratmei prikazao jednog svog druga koji se nije nikad oporavio od te opsesije. Ja vjerujem da on još i dan-danas otvara jednu pizdu za drugom ne bi li, kako on sam kaže, proniknuo u tajnu koju ona čuva.)Svijet koji sam motrio bio je bez dlaka. Sama odsutnost dlaka služila je, bar sad tako mislim, da potakne maštu i pomagala je da se napuči pusti kraj koji je okruzavao mjesto tajne. Nas nije toliko zanimalo ono što je ležalo unutri koliko budući biljni dekor, za koji smo mislili da će jednoga dana resiti tu čudnu pustopoljinu. Ovisno o godišnjem dobu, o godinama drugova u igri, o270mjestu i ostalim složenijim čimbenicima, spolni organi izvjesnih malih stvorenja činili su se isto toliko šaroliki kad sad o tome razmišljam, koliko i ona čudna bića koja nastavaju maštovite duhove okultista. Našim se dojmljivim duhovima ukazivala bezimena fantazmago-rija što je vrvjela od slika koje su bile stvarne, opdpljive, shvatljive, ali bezimene, jer nisu imale veze sa svijetom iskustva u kojemu sve ima svoje ime, mjesto i datum. Tako se o nekim djevojčicama govorilo da posjeduju (sakrivene ispod suknjica) takve čudnovate stvarčice kao što su magnolije, bočice kolonjske vode, baršunasti pupoljci i gumeni miševi... sam bog zna šta sve ne. Da svaka djevojčica ima piću, znali smo, naravno, svi. Ovda-onda se govorkalo da ta i ta nema uopće piće;0 nekoj drugoj bi se moglo reći da je bila »morfoditka«. Morfoditka je bio čudan i užasan izraz koji nitko nije umio jasno odrediti. Katkad je podrazumijevao pojam dvospolca, katkad nešto drugo, naime, da se ondje gdje bi trebalo da bude pica nalazi raskoljeno kopito ili niz bradavica. Radije nemoj tražiti da vidiš! — ta je misao prevladavala.U to je doba vladalo među nama čudno uvjerenje da su neke naše male drugarice u igri svakako zle, to jest da su kurve ili djevojčure u začetku. Neke su djevojčice već imale prostački rječnik koji pripada tom tajanstenom carstvu. Neke bi činile ono što je bilo zabranjeno ako bismo im dali kakav mali dar ili nekoliko bakrenjaka. Moram dodati da je bilo i drugih koje smo smatrali za anđele, ništa manje od toga. Bile su, zapravo, toliko anđeoske da nitko od nas nije nikad pomislio da1 one imaju piće. Ta anđeoska stvorenja nisu čak ni piškila.Spominjem ove rane pokušaje karakteriziranja zato što sam se poslije u životu, pošto sam bio svjedok kako su se razvijale neke od tih »nevaljalica«, divio tačnosti naših zapažanja. Povremeno je i koji anđeo pao u kal i ostao u njemu. Obično je, međutim, njihova sudbina bila drugačija. Neke su bile nesretne, bilo da se nisu udale za pravog čovjeka, bilo da se nisu uopće udale, neke su oboljele od nekih tajanstvenih bolesti, a neke su opet roditelji zlostavljali. Mnoge od onih koje smo okrstili djevojčurama postale su divna stvorenja, vesela, prilagodljiva, plemenita, ljudska do u srž, mada su Često bile malo previše istrošene.271U pubertetu se razvila jedna druga vrst radoznalosti, naime, želja da se ustanovi kako ona »stvar« funkcionira. Cesto bismo nagovorili djevojčice od deset ili dvanaest godina da zauzmu najgrotesknije poze da bi nam pokazale kako piske. One spretnije bile su na glasu da mogu ležati na podu i pišati sve do stropa. Neke su već objeđivali da se služe svijećama — ili dršcima metli. Kad bi se načela ta tema, razgovor bi postajao prilično mutan i složen; bio je začinjen nekom primjesom koja je čovjeka neobično podsjećala na atmosferu koja je vladala u ranim grčkim filozofskim školama. Hoću da kažem da je logika igrala veću ulogu od iskustva. Zelja da se istražuje prostim okom bila je podređena jednoj uzvišenijoj pobudi, pobudi koja, kako sad shvaćam, nije bila ništa drugo doli potreba da izvedemo sve načistac, da pretresamo tu temu ad nauseanV. Intelekt je već, jao, počeo tražiti svoj danak. Pitanje kako ona »stvar« tunkcionira bilo je potisnuto bitnijim pitanjem — zašto? Kad se rodila sposobnost ispitivanja, nastupila je žalost. Naš svijet koji je do tada bio tako prirodan, tako krasan, digao je sidro. Od tada ništa više nije bilo posve isto: sve se moglo dokazati — i pobiti. Dlake koje su sad počele rasti na svetom Venerinom brežuljku bile su odvratne. Cak su i anđelčići oprištavili. A bilo ih je i koje su krvarile medu nogama.Onanija je bila kudikamo zanimljivija. U krevetu ili u toploj kupki čovjek je mogao zamišljati da leži s Kraljicom od Sabe ili s varijetskom kraljicom čije mu je prokleto tijelo, posvuda izloženo, zarazilo svaku misao, ćovjek se pitao šta li rade te žene, koje bijahu naslikane kako im suknje lepršaju oko glave, kad se pojave na pozornici. Neki su tvrdili da bestidno svuku svu onu prekrasnu odjeću sa sebe, pa da tako stoje držeći se izravno za sise — sve dok mornari ne navale na pozornicu. Govorilo se da često moraju spustiti zastor i pozvati policiju.Nešto nije bilo u redu s djevojčicama s kojima smo se nekad igrali. Promijenile su se. Zapravo, sve se mijenjalo, i to nagore. Što se tiče dječaka, oni su odlazili u zanat jedan za drugim. Školovanje je bilo luksuz rezerviran za djecu bogataša. Ondje vani, »u svijetu«, sudeći

1 Do gađenja, do besvijesti. (Prev.) 272po izvještajima, postajalo je samo tržište robija. Jest, svijet se oko nas doista rušio. Naš svijet.A zatim je bilo takvih mjesta kao što su kazneni zavodi, popravilišta, domovi za raspuštene djevojke, bolnice za umobolne i tako dalje.Prije nego što se sve potpuno rasulo, međutim, moglo se zbiti nešto divno. Ništa manje nego žur na kojem će se neko bajno stvorenje, netko tko je jedva nešto više nego ime, svakako pojaviti.Sad mi se ti »događaji« čine kao oni bajoslovni balovi koji prethode revolucijama. Čovjek se nadao da će biti strahovito sretan, sretniji nego što je ikad bio, ali je imao i predosjećaj da će se dogoditi neka nezgoda, nešto što će utjecati na cijeli njegov život. Ponešto previjanog šaputanja uvijek je okruživalo taj budući događaj. Šap-tali su roditelji, starija braća i sestre i susjedi. Činilo se da svi više znaju o čovjekovom svetom emocionalnom životu nego što je bilo opravdano. Činilo se da odjednoir sve susjede neobično zanimaju i najneznatniji čovjekov poslovi. Motrili su ga, uhodili, razgovarali o njemu iz njegovih leđa. Posebno su isticali njegove godine. Način na koji su govorili: »On ima petnaest godina!« neobično je zbunjivao čovjeka svojim primislima. Sve je to bilo kao neka zlokobna predstava lutaka koju su inscenirali stariji, spektakl u kojem ćemo mi biti smiješni izvođači kojima će se oni smijati i izrugivati i koje će tjerati da svašta govore i čine.Nakon sedmica punih tjeskoba osvanuo bi napokon i željeni dan. I djevojka, u posljednji čas. Baš kad je sve slutilo na dobro, kad je bila potrebna — za što? — još samo jedna riječ, pogled, kretnja, čovjek bi otkrio, na svoj užas, da je omutavio, da stoji kao ukopan na mjestu gdje je stao čim je ušao u sobu. Možda mu je jedanput za cijele duge večeri dragana odala posve neznatno priznanje. Kakav je težak, kakav veličanstven pothvat bio približiti joj se, očešati se o njenu suknju, udahnuti miris njena daha! Ostali su se kretali naoko slobodni, kako su htjeli. A on i ona kao da su mogli samo polagano kružiti oko takvih nezanimljivih predmeta kao što su klavir, stalak za kišobrane i ormar za knjige. Činilo se da im je suđeno da se samo slučajno tu i tamo sretnu. Pa ipak, čak i kad se činilo da ih sve tajanstvene, više sile u sobi guraju jedno prema drugome, uvijek bi se nešto ispriječilo i razdvojilo ih. Da18 Crno proljeće 273bude još gore, roditelji su se vladali posve bešćutno gurajući i tiskajući parove oko sebe, mlatarajući rukama kao sumanuti, dobacujući nepristojne napomene i zajedljiva pitanja. Ukratko, ponašali su se kao idioti.Večer bi se završila velikim rukovanjem na sve strane. Neki su se na rastanku i poljubili. Nebojše! Oni kojima je nedostajalo hrabrosti da se vladaju tako neusilje-no, ali, drugim riječima, oni kojima je bilo stalo do nekoga, koji su bili obuzeti snažnim osjećajima, smeli su se u toj gužvi. Nitko nije zapazio njihove smućenosti. Om nisu postojali.Vrijeme je da se krene. Ulice su prazne. On ide kuci. Nema ni traga umoru. Ushićen je, iako se zapravo ništa nije dogodilo. To je uistinu bio potpun neuspjeh, taj žur. Ali je ona došla! I on je cijelu božju večer pario oči na njoj. jednom umalo što joj nije dotaknuo ruku. Jest, pomislite samo! Umalo! Možda će proći više sedmica, ćak i mjeseci, prije nego što će im se putovi ponovo ukrstiti. (A šta ako njenim roditeljima padne na pamet aa se presele u neki drugi grad? 1 to se događa.) On se trudi da sve ono učvrsti u sjećanju — kako je bacala naokolo poglede, kako je govorila (drugima), kako je zabacivala glavu smijući se, kako joj je haljina bila pripijena uz vitko tijelo. On sve prebire jedno za drugim, trenutak za trenutkom, otkako je ona ušla i klimnula glavom nekome iza njega a da njega nije ni vidjela ili ga možda nije prepoznala. (Ili je bila odviše stidljiva da odgovori na njegov žudni pogled:*) Djevojka koja nikad ne pokazuje svoje prave osjećaje. Tajnovito i varljivo stvorenje. Kako je ona malo znala, kako su svi malo znah o oceanskim dubinama osjećaja koji su njega bili obuzeli!Biti zaljubljen. Biti posve sam ...Tako počinje... najslađa i najgorča tuga koju čovjek može osjetiti. Žudnja, samoća koja prethodi po-svećivaju.U najljepšoj crvenoj jabuci skriva se crv. Polako, nesmiljeno, crv izjeda jabuku. Dok ne ostane ništa osim crva.A srž, ni nje više nema? Ne, srž jabuke još životari, makar samo kao ideja. Nije li to što svaka jabuka ima srž već dovoljno da se suprotstavi svakoj nevjerici, svakoj sumnji i zloj slutnji? Vrlo važno za svijet, vrlo važno za patnje i smrt nebrojenih milijuna, vrlo važno274hoće li sve ići k vragu — dok je god ona, srce i srž, tu! Ćak ako je nikad više ne bude vidio, njemu je prosto da misli o njoj, da razgovara s njom u snu, da je voli, da je voli izdaleka, da je voli do posljednjeg daha. Nitko mu to ne može oduzeti. Nitko, nitko.Kao tijelo što se sastoji od milijuna stanica, tuga raste i raste, hrani se sama sobom, obnavlja svojih milijun Ja, postaje svijet i sve što postoji ili zagonetka koja odgovara tome. Sve blijedi osim muka. Stvari su onakve kakve jesu. To je ona grozna, ona vječita muka ... A kad pomisliš da čovjek treba samo da obmane sama sebe pa da odgonetne zagonetku! Ali je li to odgonetka/ Nije li to pomalo

smiješno? Moralno je samoubojstvo mnogo laJcše. Prilagoditi se životu, kao što kažu. Ne onome što bi trebalo ili moralo biti. Budi mu-skoJ Poslije, naravno, čovjek spoznaje da je »biti muško« nešto sasvim drugo. Mora svanuti dan kad će postati i te k,ako jasno da malo ima onih koji zaslužuju naziv: MUŠKO, sto vam to biva jasnije, to manje nalazite pravih muškaraca. Držite se uporno te misli pa ćete završiti, u himalajskom zrakopraznom prostoru, gdje ćete otkriti da ono sto se zove muško tek treba da se rodi.U toku ovog muškog priiagođavanja stvarnosti čini se da ženski svijet proživljava prizmatičnu deformaciju. Baš kad je čovjek na tom stupnju razvoja, naiđe netko s više iskustva, n^tko »tko poznaje žene«. To je realistički tikvan, praktičan tip koji vjeruje da poznaje neku ženu čim je spavao s njom. Zbog nebrojmh sukoba sa suprotnim spolom nešto što se smatra kao poznavanje sraslo je s njegovom vanjštinom. Nešto kao psihološka vlasulja, moglo bi se Veći. Kad se nađe pred pravom ženom, pred pravim doživljajem, taj će tip čovjeka svakako ispasti isto toliko smiješan koliko i starac koji se trudi da bude mlad. V\lasulja postaje središte pažnje.Sjećam se momka koji je bio moj veseli drug u tom prijelaznom razdoblju. Sjećam se kako je on groteskno obigravao oko žena i kako su one djelovale na mene. On je uvijek izražavao bojizan da čovjek, ako se zaljubi preko ušiju, izaziva nesreću. Nikad se nemoj potpuno predati u ruke nekoj ženi! Stoga je preuzeo brigu da me vodi okolo. Pokazat će mi kako se treba prirodno vladati sa ženama, kao što je govorio.\ 275čudno je bilo što se u toku tih pustolovina bezbroj puta dogodilo da su se žene s kojima je on postupao kavalirski zaljubile u mene. Nije trebalo mnogo vremena da se ustanovi da predmete njegove naklonosti nije nipošto obmanjivalo njegovo razmetljivo držanje. Bilo je više nego očito, na temelju načina na koji su mu te »jadne žrtve« ugađale i tetošile ga, da se on samo zavarava misleći da »umije sa ženama«. Uvidio sam da je taj »svjetski čovjek« za njih obično dijete, iako ih je u postelji mogao nagnati da vrište od užasa, ili da jecaju ili stenju, ih da se mirno i očajnički privijaju uz njega. On je obično naglo odlazio, povlačio se brzo kao kukavica. »Pička je pička«, govorio je on nastojeći prikriti paniku, a onda bi se počešao po glavi i glasno upitao zar nema ni jedne, baš ni jedne pičke koja bi se razlikovala od drugih.Ma koliko da sam se vezao za neku »pičku«, mene je uvijek više zanimala osoba koja ju je nosila. Pička ne živi posebnim, samostalnim životom. Ništa ne živi posebnim, samostalnim životom. Sve je međusobno povezano. Možda je pička, ma koliko smrdjela, jedan od iskonskih simbola za vezu među stvarima. Ući u život kroz vaginu nije nimalo gori načm od drugih. Ako uđete dovoljno duboko i ostanete dovoljno dugo, naći ćete ono što tražite. Ali morate ući s dušom i srcem — i ostaviti stvari vani. (Pod stvarima mislim — bojazan, predrasude i praznovjerice.)Kurva to i te kako dobro zna. Zato je ona, kad joj tko iskaže bar malo pažnje, spremna da dade i svoju dušu. Većina se muškaraca, kad ima posla s kurvom, ne trudi čak ni da skine šešir i kaput, slikovito rečeno. Nije čudo što dobivaju tako |malo za svoje pare. Kurva može biti, ako čovjek s njom dobro postupa, najplemenitije od svih stvorenja. Njena je jedina želja da može dati sebe, a ne samo svo/e tijelo.Mi se svi gramzljivo otimam^ za pare, ljubav, položaj, čast, poštovanje, pa čak i za božansku milost. Čini se da je summum bonunf dobit/ nešto za ništa. Zar ne kažemo: »Jebi se!« Čudan izraz! Kao da se čovjek može jebati a da nikoga ne jebe. čak; i u tom osnovnom području općenja prevladava mišljenje da je jebačina nešto što se dobiva, a ne daje. Ili, ako se ono suprotno1 Najveće dobro, najveća sreća./(Prev.)

istakne — ti boga, šta sam je. izjebao! — zamagljuje se misao da se zauzvrat nešto dobilo. Ni jedan muškarac ni žena ne mogu se pohvaliti da su seksualno zadovoljili koga ako nisu i sami zadovoljni. Inače bi se isto tako moglo govoriti o jebanju zobnice. A to se baš i događa, u većini slučajeva. Odete k mesaru s komadom repa i on vam ga nasitno sasiječe. Neki su toliko ludi da traže pisanu pečenku, a treba im samo malo sasjec-kanog mesa.Prcanje! To nije obična razonoda kakva se čini da jest. Često se ljudi čude običajima primitivnih naroda. Neki se pitaju kako bi bilo da se upotrebljavaju životinje. (Domaće, dabome.) Malo ih je koji su potpuno zadovoljni što znaju sve što se može znati o tome. Katkad, nakon godina i godina (tako zvanog) normalnog seksualnog života, muškarac i žena počinju eksperimentirati. Katkad muževi i žene zamijene partnere na jednu noć ili na dulje vrijeme. A ovda-onda čuju se iz usta po kojeg putnika čudne priče, priče o tajanstvenim predstavama, o užasnim pothvatima koji se izvode prema čudnim oblicima obreda. Majstori toga umijeća gotovo su uvijek prošli strogo duhovno naukovanje. Samodisciplina je tajna njihove umješnosti. Ukratko, čini se da božji čovjek ima prednost pred gladijatorom.Većina mlađarije nema nikad prilike da uživa u luksuzu dugotrajnog i često jalovog metafizičkog

razmatranja. Njih izbace u svijet i natjeraju ih da preuzmu odgovornosti prije nego što su imali prilike da se po-istovete (u nebu misli) s onima koji su se iscrpli noseći se s vječnim problemima. Otisnuvši se prerano, ja sam ubrzo shvatio svoju grešku i, pošto sam se neko vrijeme koprcao, odlučio sam da dadem sebi priliku. Ispre-gnuvši se, pokušao sam živjeti prirodnim životom. Nisam uspio. Vratio sam se na pločnik i pokušao se zakopati u naručaj prave žene.Za cijele jedne beskrajne zime spavao sam na dnu duboke jame koju sam bio iskopao za sebe. Spavao sam zimskim snom. A snove mi je ispunjavao svjetski problem.S dvorišnih prozora stana u kojem smo stanovali, moja ljubavnica i ja, mogao sam gledati u spavaću sobu one koju sam volio, one koju sam se zakleo da ću uvijek voljeti. Ona je bila udata i imala je jedno dijete. U to vrijeme nisam ni znao da stanuje u toj kući s druge277strane dvorišta; nisam ni sanjao da to njezina silhueta izranja pred mojim očima i mene ispunja najtežim jadima. Da sam bar znao, kako bih bio sretan da sjedim do prozora neprestano, svejednako, pa ma i u nečisti i đubre tu! Ne, ni jedan jedini put za tih tjeskobnih časova nisam ni pomislio da je ona tu, koliko da se kamenom dobacim, gotovo nadohvat ruke. Gotovo! Da sam se bar, dok sam uzalud zazivao njeno ime, sjetio da otvorim prozor! Bila bi me čula. Možda bi mi se odazvala.Pošto sam se zavukao u postelju s onom drugom, provodio sam žalosne sate i sate razmišljajući o onoj koja mi je bila nedostupna. Iscrpen, pao bih opet u onu duboku jamu. Kakva li gadna oblika samoubojstva! Ne samo što sam upropaštavao sebe i ljubav koja me je proždirala nego sam upropaštavao sve na što bih naišao, pa i onu koja se očainički privijala uza me u snu. Morao sam uništiti svijet čija sam žrtva postao. Bio sam kao luđak koji je naoružan zarđalom sjekirom, pa bjesomučno vitla niome lijevo i desno Sve se zbivalo u tupim okovima snaJesam li ja bio kriv za te pogane postupke? Nisam! Netko, neka neman iz dubine zagospodarila ie mnome. Ma tko i ma šta postao ia sam ubijao bez smisla i razuma. T bez smetnii Višeput sam ulovio sebe u tome čak i dok sam bio budan.A svaki dan — tko bi mi vjerovao? — mehanički sam odlazio da tražim nosao, čak bih se ponekad i zaposlio na nekoliko sati T)o mraka bih se međutim, uvijek vratio u svoju jazbinu Čim bih se našao s niom, obuzeo bi me neki turoban mir. Tu je bila ona. njena pizda, vazda otvorena, vazda čekajući na mene. Spremna, kao cvjetna zamka, da me čitava proguta.Bijaše to kušnja koja ie priietila da neće nikad prestati. Vrijeme se vuklo kako nisam nikad mislio da bi se modo vući. Bilo ie razmaka od po pet minuta koji su se toliko mučno otezali da sam mislio da ću poludjeti. Čovjek koji je pazio na sat bio ie okovan i usta su mu bila začepljena; u njemu se tisuću različitih bića otimalo ne bi li se oslobodili činilo se da se svaka potisnuta pobuda vraća na neki tajanstveni izvor i da se tu uobličava i materijalizira, postaje nekakvo iskonsko stvorenje, neki živi i užasni homunkulus. Sukob između tih embrionalnih Ja utamničenih u mom mjesečar-skom tijelu poprimao je fantastične razmjere. Kad bih278pošao u šetnju, oni su lebdjeli oko mene kao neki oblak, kao ektoplazma koja je nastala samim disanjem. U snošaju su izlazili iz mene, kao da sam bacao smeće u odvodni kanal. Čim bih otvorio oči, oni bi opet bili tu, rojevi njih, bučni i nametljivi kao i uvijek.Jedino mi je utočište bilo — nisam više mogao birati — da izgubim svoj identitet Drugim riječima, da pobjegnem od sama sebe čineći tako, ja sam mislio da izmičem m/o;. Nisam daleko pobjegao, ni od sebe ni od nje. Pustio sam glas da sam otputovao na Aljasku, a zapravo sam se preselio samo nekoliko ulica dalje. Vladao sam se međutim tako kao da sam uistinu nestao Pokazalo se da ie Aljaska dubok rudnik u koii sam se bio zavukao. Dugo sam ostao dolie n~ misleći na takve stvari kao što su jelo, svjež /rak, sunčevo svjetlo i ljudsko društvo.U dubinama sam stupio u dodir sa zemaljskim duhovima Takn sam spoznao da su problemi za koie sam mislio da su u nekoj mutnoj daljini, kao jedva vidljivi cepelini u suštini podzemn' Bio sam u društvu takvih vitalnih duhova kao što su Nietzsche Emerson Thoreau, Whitman Fabre FTpvelock Ellis. Maeterlinck. Srrind-bere Dostojevski Gorki, Tolstoj, Verhaeren Bergson i Herbert Spencer Razumio sam niihov jezik. S njima sam sp osjećao kao kod kuće Nije bilo valjanog razloga zbog koiee bih se uopće popeo pore da udahnem zraka. Sve ie bilo u mojim rukama. Ali, kao neki usamljeni kopač zlata koji nabasa na zaboravljeni zlatni rudnik, morao sam uzeti ono što sam mogao ponijeti rolim rukama i vratiti se na površinu da potražim pomoć. Bilo je mučno uvjeriti druge da takvo blago postoji, zamoliti ih da pođu tamo sa mnom, pa da uzmu zlata koliko im srce želiNaiposliie se pokazalo da je tako teško obznaniti to veliko otkriće da sam sotovo i zaboravio koia ie bila svrha moga povratka u život. Ne samo što sam bio dočekan sumnjom i porugom, neso su postupali sa mnom kao da sam pomjerio pameću Moji najbolji i najmiliji prijatelji bili su najneosjetljiviji. Tu i tamo bih se namjerio na nekog stranca koji me je saslušao suosjećajući sa mnom, ali se, zbog ovog ili onog razloga, nisam više nikad sastao s njima. Dojam koji su takvi susreti ostavljali na mene

bio je da smo mi glasnici iz nekog279drugog svijeta i da nam je sudbina odredila da stupimo u kratkotrajni dodir samo zato da sačuvamo sićušnu iskru vjereU doba kad sam bio zreo za drugu »ljubavnu vezu« bio sam toliko izubijan i zbunjen da sam lako mogao postati svačiji plijen. Iznenada sam uronio u svijet glazbe. I odazvao sam se svim drhtavim porama svoga bića. Učinak je bio takav kao da sam okupao dušu u turskoj kupelji. Ono malo metafizičkih shvaćanja koja sam sačuvao isparilo se. U tom procesu izgubio sam nekoliko suvišnih kila, a s njima i kojekave kožne nadra-žaje.S tom je ženom počeo pravi rat spolova. Njena glazbena nadarenost, koja je bila njen glavni čar, uskoro je pala u zasienak. Ona je bila histerična, pohotljiva, puritanska kučka čija je pica bila skrivena ispod zamršena buća dlaka, koji je u svemu nalikovao na krznenu torbu koju Škoti nose sprijeda na suknji. Moji su prsti prvi put dotakli te njene dlake jedne večeri, u prvim danima našeg udvaranja. Ona se bila opružila na radijotoru da se malo ogrije. Nije imala ništa na sebi osim svilene kućne haljine. To se pramenje dlaka među njenim nogama tako jasno ocrtavalo da se gotovo činilo kao da je sakrila cvjetaču pod haljinu. Zaprepastila se i zgrozila kad sam je zgrabio za njih. Toliko se iznenadila da sam pomislio da će iskočiti iz kože. Nije mi preostalo ništa drugo nego da dohvatim šešir i kaput i — klisnem. Sustigla me je u hodniku, na vrhu stepenica; još je drhtala, još je bila ošamućena, ali, očito, nije bila voljna da me pusti da tako naglo odem. Ispod treptavog plinskog svjetla držao sam je u naručju i trudio se svim silama da smirim njene uzburkane osjećaje. Uzvratila mi je vatrenim zagrljajima. Zaključio sam da je opet sve u redu ko na Bledu. (Još nekoliko minuta, pomisilo sam, pa ćemo opet biti u njenoj zgodnoj sobici i naslađivati se.) Otkopčao sam ogrtač što sam neprimjetnije mogao, pa onda i šlic. Zatim sam je nježno dohvatio za ruku i metnuo je na mog pimpeka. To je bio vrhunac! Ona je zadrhtala, ispustila ga i briznula u grčevit plač. Ostavio sam je u hodniku, sjurio niz stepenice i pobjegao napolje. Sutradan sam dobio od nje pismo u kojem mi je saopćila da se nada da me neće nikad više vidjeti.280iMeđutim, nakon nekoliko dana bio sam opet kod nje. Opet se ona opruzila na radijatoru samo u onoj svilenoj haljini. Ovaj put sam bio malo taktičniji. Tobože sam slučajno i ovlaš prošao prstima po njenoj haljini. Činilo se da je onaj njen gusti grm pun elektriciteta; dlake su joj se digle, ukočile i zapucketale kao žica za pranje suda. U ovakvu je pristupu bilo potrebno neprekidno ćeretati o glazbi i drugim uzvišenim predmetima dok sam je tobože rastreseno gladio. Utekavši se ovoj varci, omogućio sam joj, ili sam bar vjerovao da sam joj omogućio, da kaže sama sebi da takvo ponašanje nije nimalo zazorno. Poslije je u kuhinji izvela preda mnom nekoliko akrobacija koje je bila naučila u internatu; svrha je toga akrobatskog mamljenia, naravno, bila do pokaže kako je dobro građena. Kad god bi joj se kućna haljina rastvorila, ukazalo bi se bujno gljivasto raslinje kojim se u potaji ponosila. Mučila me je, u najmanju ruku.Tako je to išlo nekoliko sedmica dok se nije napokon zaboravila. Ali ni tada se još niie potpuno predala. Kad smo prvi put zaiedno legli, zatražila je da ja sve to pokušavam obaviti kroz njenu spava cicu. Ne samo što je bila u smrtnom strahu da ne zanese, nego me je htjela i iskušati Ako popustim njenim mušicama i prohtjevima, onda će mi moći i htjeti sve vjerovati. Takva je bila njena logika.Postepeno, veoma postepeno, počela je reagirati kao normalni ljudski stvor. Kadikad bih je posjetio danju. Uvijek sam se morao poslužiti izgovorom da sam došao da je slušam kako svira. Nipošto ne bi valjalo da je zgrabim odmah, čim uđem. Kad bih sjeo u kut i pozorno je slušao, onda bi pokatkad prekinula sviranje usred neke sonate i pristupila mi sama od sebe, dopustila da joj prođem rukom po nozi i napokon me opkoračila. Kad bi doživjela orgazam, ponekad bi je spopao i plač. Kad god bismo to učinili u po bijela dana, obuzeo bi je osjećaj krivnje. (Po tome kako je ona govorila o tome, reklo bi se da time kvari tehniku sviranja na klaviru.) Uglavnom, što je bila bolja jebačina, to se ona poslije gore osjećala. »Tebi zapravo nije stalo do mene*, govorila je ona. »Tebi je samo do seksa«. Pošto je to tisuću puta ponovila, to je postala činjenica. Kad smo ozakonili naš odnos, bila mi je već dozlogrdila.281Nekoliko mjeseci nakon našeg vjenčanja doputovala je njena majka na kraće vrijeme k nama. Ja sam već bio koješta čuo o njenoj majci, a ponajviše pogrda. Očito se njih uvije nisu nikad baš voljele. S majkom je došao jedan pudl, jedna krletka i dva pozamašna kovčega. Začudo, mi smo se od sama početka dobro slagali, njena majka i ja. Ja sam vidio da je ona privlačna sredovječna žena, putena, vesela, izvanredno popustljiva i, mada ne osobito bistra, puna razumijevanja. Sviđalo mi se kako pjevuši i zviždi obavljajući kućanske poslove. Ukratko, bila je »prirodna«. Njene mane bile su u mojim očima neznatne, potpuno ljudske i oprostive. Kako rekoh, izvrsno smo se slagali, što je bilo za žaljenje, jer je zbog toga naš bračni život postao još mnogo neugodniji.

Kad se boravak njene majke bližio kraju, morali smo joj obećati da ćemo joj uskoro uzvratiti posjet. »Neka vam to bude bračno putovanje«, rekla je ona smijući se.Ja sam bio ushićen pomišlju na odmor, ma kakav bio izgovor za nj. Da bi se to ostvarilo, znao sam da moram hiniti ravnodušnost.Moja je taktika bila toliko uspješna da sam uskoro potajno uživao slušajući ženu kako me moli i nagovara da pođemo na put.Kuća njene majke bila je kao kutija: sve je bilo na svom mjestu, uredno, svijetlo i veselo. I sam je grad bio lijep, a susjedi prijazni i gostoljubivi. Moj je tast bio priprost, komotan čovjek koji me je odmah prihvatio kao svoga i s kojim sam se ugodno osjećao.Počelo je da ne može bolje, taj naš mjedeni mjesec.Prije podne bismo do neko doba ležali u postelji, sunce je nadiralo u sobu kroz zatvorene prozore, ptice su pomamno pjevale, cvijeće je bilo u punom cvatu, a u kuhinji — trebalo Je samo da javimo — pržila se u tavi slanina i jaja. Činilo se da ie nestala ona ljubomora koju je njena majka i nesvjesno probudila u njoj dok je bila kod nas. Kćerka joj se dušom i tijelom predala jebanju, baš kao da joj je boravak pod roditeljskim krovom donio davno priželjkivano oproštenje od grijeha. S obzirom na to kakva je inače bila cifrasta kučka, svakako je dala sebi maha. Na trenutke mi se činilo da se baca na mene samo zato da doka?e majci kako je seksualno privlačna kao bilo koja druga žena, uključivši tu i njenu282majku. Cak je i očijukala s nekim majčinim prijateljima, s nekolicinom pohotljivih kavalira koji su uvijek samo čekali na mig njene majke. Činilo se da je zaboravila da sam ja oduvijek lijepo gledao njenu majku. Zapravo je postala toliko bezbrižna da me je od vremena do vremena ostavljala sate i sate, ostavljala me s njenom majkom, a sama se skitala po gradu.Dogodilo se, naravno, ono što je bilo neizbježno.Jednog jutra, kad nas je ostavila same, njena je majka odlučila da se okupa. Ja sam sjedio u salonu, još u pidžami, i lijeno pregledavao jutarnje novine. Bio je topao, sunčan dan i ptice su cvrkutale kao mahnite. Čuo sam njenu majku kako se prska u kadi i pjevucka nešto za se na onaj čarobni crnački način koji mi je uvijek palio krv. Počeo sam toliko živo misliti na nju da su mi ruke zadrhtale. Iznenada sam čuo kako me zove, kako me moli da joj donesem ručnik. Odnio sam joj ručnik, obrisao je od glave do pete pa je digao na ruke i odnio u spavaonicu. Nije potrebno ni spomenuti da je bila izvrsna jebačica.Sad je mjedeni mjesec bio doista u punom jeku. Provodio sam mjedeni mjesec s cijelom kućom, najprije s kćerkom, pa onda s majkom. Neko vrijeme je sve teklo glatko i svi su bili dobre volje. Tada je, rekao bih preko noći, moja žena postala sumnjičava. Odlučila je da se odmah vratimo kući. Ja, naravno, nisam pokazao previše oduševljena za taj njen naum. Gloženje i zanovijetanje su se obnovili i postali odvratno zajedljivi.Tako smo se grdno zavadili da smo nakanili da se rastanemo. Ona će poći svojim putem, a ja svojim. Zajedno smo otišli, na uglu smo rekli jedno drugome zbogom i pošli svako na svoju stranu.Nakon nekoliko dana, dok sam švrljao glavnom ulicom obližnjega grada, naletio sam pravo na nju. Odmah je tu, na ulici, zaplakala i rekla da je ja nikad, nikad nisam volio. U idućem me je dahu zamolila da je otpratim do stana u kojem je stanovala kao podstanarka. Rekla je da bi htjela porazgovarati samnom. Kazala je to tako kao da je posrijedi nešto izvanredno hitno. Pristao sam znajući kakva sam bio hulja prema njoj. (Nisam mislio da će biti šta od svega toga.)Na moje iznenađenje, nije ni spomenula majku, govorila je samo o sebi, kako je jadno živjela i kako je nikad nitko nije razumio. Rekla je da želi ljubav, a283ne seks, a tada smo se zgrabili. Kad smo bili gotovi, ostali smo ležati ondje gdje smo se bili svalili — pod stolom. Njene su oči bile crvene i natečene, a kosa spuštena i raščupana. Bila je oličenje žalosti i histerije. Opet je razvezla o sebi, o svojoj jadnoj neshvaćenoj ličnosti. Htjela je da čuje mislim li ja da je ona »neva-Ijalica«. To je zvučalo toliko smiješno iz njenih usta da nisam znao šta da joj odgovorim. Tada je počela o svojoj majci, o tome kako se oduvijek bojala da se jednog dana ne počne ponašati kao ona. Molila me je da priznam da joj majka ne valja, silila me je da ioj obećam da je nikad više nećemo vidjeti, što sam ja potpuno spremno i učinio, te dodao da nema razloga da bude zabrinuta, da su njene bojazni neopravdane i tako dalje. Drugim riječima, sirup za umirenje.Kad se vratila kući, usplahirila se jer je ustanovila da je trudna. To je izazvalo u njoj duboku potištenost. Nije željela dijete, bar ne još tada. Ukočila se od straha. Bojala se sveaa, čini mi se.Iz očaja sam predložio da se obratimo za savjet njenoj sestrični koju sam bio jedanput vidio i koja mi se bila prilično svidjela. Ta njena sestrična, koja se zvala Alice, gledala ie realno na ?ivot. Prema ri iečima moje žene, i ona je bila »nevaljalica«, ali se u škripcu nije moglo mnogo birati.Nije nam bilo teško nagovoriti Alice da nam učini uslugu. Odmah je došla i donijela sobom kutije

velikih crnih nilula, prastaro sredstvo. Uz pilule je trebalo uzimati gorušičine kupke, i ovo i ono.Alice ie došla jedne sparne ljetne večeri. Sve troje smo se svukli, sjeli u mraku za vrč piva i šalili se na vlastiti račun. Pod utjecajem toploga piva Alice je ubrzo odbacila sve obzire. Sjela mi je u krilo i počela me strastveno ljubiti. Morao sam zamoliti ženu da je odvuče.Kad se Alice totalno napila, moja je žena bila spremna da je zadavi. A pilule nije htjela ni taknuti.Što smo dulje živjeli zajedno, to je bivalo gore. Počeli smo iz temelja krivo i ništa više nije moglo popraviti naš položaj. Svakoj prijateljici ili znanici koju je moja žena imala bilo je suđeno da je prevari. Njen ponos i sumnjičavost još su me više podbadali. Ona me je držala na oku čak i kad bih povezao dijete u kolicima u šetnju. Moram priznati da je imala potpuno pravo što284je pazila na svaki moj korak, često bih otišao od kuće, tobože nevino, s dječjim kolicima, na sastanak s kojom njenom prijateljicom. Katkad bih ostavio kolica ispred neke stambene zgrade, a njenu prijateljicu odveo unutra, da je brzo okrenem. Ili, kad je bilo kakvo društvo u kući, otišao bih s kojom njenom prijateljicom da kupim hrane i pića, pa bih je uz put pritisnuo uz neku ogradu i učinio što bih mogao. Da me nije napokon ulovila bez gaća, mislim da bi jadnica pomjerila pameću. Zaista sam ružno postupao s njom, ali naprosto nisam mogao drukčije. Bilo je nešto u njoj što je tjeralo čo-Vjcka na najgore postupke.Čudno je bilo što je ona mogla, kad je htjela, biti i te kako primamljiva. Mogla je biti dobra striptizeta. Nakon rastave, kad sam joj svake sedmice nosio alimentaciju, postala je još zavodljivija.Kad god bih došao, upravo se spremala da se obuče, ili da se okupa, ili je pak izlazila nakon kupanja iz kupaonice da otpočine koji trenutak na divanu, naravno u jednom od svojih privlačnih svilenih kimona.Nakon rastave smo se nešto bolje slagali. Bar smo mogli razgovarati. Mogli smo pokazati i trunak suosjećanja, pa i humora. Bilo je to nekakvo stanje vječitog primirja. Promatraču iz prikrajka moglo se činiti da se iznova udvaramo. Bila je ipak jedna razlika: kad sam joj se prvi put udvarao, ona se ponašala kao puritanka; a sad je, iako se suzdržavala, vječito pokazivala sve svoje seksualne draži. Kad bi, na primjer, otresla mrvicu s mog šlica i primijetila da mi se digao, nije više bježala u strahu od mene. Sad je čak išla tako daleko da ga je ponekad i nestašno stisnula napominjući, onako razdražljivo kako je umjela, da tome nema lijeka, ali bi to rekla nekako veselo i ne odviše ravnodušno, kao da kaže da bi mi mogla, ako budem zbilja dobar, to jest ako stanem na stražnje noge i zamolim je kako treba, dp-pustiti izvjesnu slobodu, koju nisam imao pravog razloga da očekujem od nje. Veoma je važno bilo držati na umu da treba obzirno postupati. (Dodirni je, ako želiš, ali učini to kao gospodin!) Ne, nisam smio misliti da mogu postupati s njom kao s kakvom radodajkom samo zato što smo nekad bili muž i žena.Naravno, nakon sati i sati ovakva naporna očijukanja, položaj bi se prilično zapleo. Malo-pomalo proučili bismo zajedno cijelo njeno tijelo, istražili svaki njegov285dio. Možda je trebalo pregledati kvržicu na njenu bedru ili je možda odviše krupnjala, bih li joj htio opipati stražnjicu, odvagnuti je rukama ili učiniti nekakvu sličnu glupost, a sve se to otezalo u nedogled i u svemu se opažala primjesa njene stvarne ili hinjene čednosti. Morao sam dobro paziti kako je gledam, kako je diram, kako joj važem dojke ili teške guzove. Ako sam u rukovanju listom njene noge pokazao dolične osjećaje — ili će biti bolje da kažemo poštovanje? — možda će zadići kućnu haljinu i dopustiti mi da prođem rukom po njenim mesnatim bedrima. Ali, kad bih pogriješio i zgrabio je za onaj njen grm bez dužnih priprema, spustila bi zastor za taj dan.Sve me je to mučilo i obeshrabrivalo. Bilo je još gore zato što je ona obično brzo otpuštala dijete koje sam posebno želio vidjeti. Ponekad bi se dijete iznenada vratilo i zateklo nas usred strastvenog natezanja. Bilo je nešto lukavo i zlurado u tim njenim smicalicama. Baš kao što je bila naučila da se služi seksom, naučila je i da se služi djetetom. Ja sam želio dijete i želio sam onu njenu dlakavu pizdu kojom mi je vječito mahala pod nosom kao mamcem.Najgore je od svega bilo rastajanje. Kad god bih se spremao da odem, njoj kao da je tlo izmicalo ispod nogu. Kad smo se u predsoblju opraštali, uvijek se činilo da je spremna na sve. čini mi se da se ona svaki put nadala da ću ja ostaviti onu drugu ženu i opet živjeti s njom, iako nije mogla bogzna šta očekivati od mene. Činjenica da smo se još seksualno privlačili samo je povećavala njenu zbunjenost i očaj. Kad bismo se poljubili na rastanku u predsoblju, napetost je postajala nesnosna. Mogao sam raditi od nje šta sam htio — samo joj ga nisam smio turnuti. Stajali bismo zagrljeni beskrajno dugo, stenjući, predišući i izjedajući se živi. Katkad bi navalila na mene da se operem. Čudne li brižnosti. Kao da mi je htjela reci — pazi da te ne ulovi! Stajala bi uz umivaonik, pomno promatrala što radim i, držeći se nekako nezemaljski, nervozno mi četkala kaput.Za jednog od tih dugotrajnih natezanja u predsoblju — posljednjeg! — obuzeli su je tako snažni osjećaji da je najednom zajecala, užasno zajecala i, odgurnuvši me svom snagom, pobjegla u sobu i svalila se na pod. Ne mogući se maknuti s mjesta, slušao sam prestravljeno njene divlje i neobuzdane

vriskove. Malo je nedo-286stajalo da odjurim do nje i kukakvno pokleknem. (»Učinit ću sve, sve, samo prestani, za ime božje!«) Stajao sam tako nekoliko trenutaka, neodlučan, na sreću, ali uzdrman do temelja.U tih nekoliko časaka proživio sam neopisive muke.Bit će da je ona znala da se ja kolebam, i bit će da je uložila svu svoju volju da me zadrži. Ali nije uspjela.»Naprijed!« rekoh u sebi. »Pošto-poto naprijed!«I tada strugnuh. Na ulioi sam počeo bježati, jer sam se još pribojavao da me ne odvuče natrag. Bježao sam, a suze su mi tekle niz obraze.Kad sam se približio kući, ponovo su mi navrle suze na oči, ali ovaj put suze radosnice. Radovao sam se što sam našao ženu koju sam uistinu volio. Radovao sam se što sam stupio u novi život. Oličenje žalosti i histerije što se grčilo na podu gubilo se iz mog sjećanja. To se bilo dogodilo prije mnogo vjekova, u nekom drugom životu. Mogao sam misliti samo na onu koja me je čekala.Prolazeći pored nekog cvjećara, pitao sam se bih li joj kupio kiticu ljubica.Dok sam se uspinjao uz ulazne stepenice, neprestano sam ponavljao u sebi: »Nikad više! Nikad više!«Otvorivši vrata, zazvao sam je po imenu. Nije bilo odgovora. Na stoliću je gorjela svjetiljka. Ispod svjetiljke je virio komad papira. Odmah sam znao da nešto nije u redu.Bilo je baš onako kako sam mislio. Kratko pisamce u kojem mi je javljala da je neće biti nekoliko dana, da ne može više to podnijeti. Nisam je smio tražiti; ona će se sama vratiti čim ponovo skupi hrabrosti. Nikakvih prijekora.Spustio sam se u naslonjač stiskajući pisamce koje sam već znao napamet. Na moje veliko čudo, nisam ništa osjećao. Bio sam, zapravo, potpuno obamro. Mogao sam samo tupo buljiti u zid. Mogao sam tako sjediti cijelu vječnost. Mogao sam se skameniti, toliko sam bio lišen misli, volje i osjećaja.Iznenada sam osjetio da nisam sam. Polako sam, poput biljke, svrnuo pogled. Ona je stajala uokvirena u vratima. Nekoliko je dugih trenutaka stajala držeći se jednom rukom grčevito za kvaku, kao da urezuje jednom zasvagda ovaj prizor u sjećanje. Tada je sama od sebe pohrlila do mene i pala mi pred noge.287Nismo ni riječi progovorili. Samo smo gledali jedno drugome u oči. Dugo, dugo je to trajalo: šutnja koja je bila rječitija od bilo koje druge šutnje kojoj sam ikad bio svjedok. Sve ono što nismo mogli izreći iskazali smo tim pomamnim nijemim pogledima.Ne sjećam se da sam se ikad prenuo iz te zanosne predstave. Kad bismo se sad mogli vratiti na tu istu pozornicu, uvjeren sam da bismo još bili ondje, nas dvoje, oči nam ispale iz duplja, njene prikovane uz moje i moje prikovane uz njene.Skokom u Pariz promijenila se cijela slika. Muškarci i žene su posvuda, ali zajedno. Dobra jela, dobra vina, dobre postelje. Bulevari, kavane, tržnice, parkovi, mostovi, stalci s knjigama. I razgovori! I klupe da odmoriš kosti. I vremena napretek da snatriš ako želiš . . .Prvo što čovjek primjećuje, u Parizu, jest da je seks u zraku. Kuda god pođeš, što god učiniš, obično se nađeš pokraj neke žene. Žene su posvuda, kao cvijeće. Zbog toga se čovjek osjeća dobro, osjeća se opet kao nekad. Topi se, zavlači se u zemlju, svijetli kao krijesnica.Ćini se da Amerikance ne razgaljuje promiskuitet kojem se odaju. Ne otvara ih. Kako je čudno slušati Amerikance kad raspravljaju o Francuskinjama! Kao da su sve one potencijalne drolje. Kako su oni zbunjeni pravim odnosom između ljubavi i seksa!Francuz se ne bi stidio priznati da se zaljubio u kurvu. Mogao bi na kraju izludjeti zbog toga, ali nikad ne bi mislio o svom položaju onako kao Amerikanac. Ako bi pobenavio, pobenavio bi zbog ljubavi, a ne zbog moralnih obzira. Amerikanac se, pak, može tako promišljeno i svjesno emancipirati da zaboravi na sve što mu neka žena može ponuditi osim njena tijela. On će postupati s nekom izvanrednom ženom kao s kurvom, a ludo će se zaljubiti u neku glupaču. Ili će možda, kao žrtva sentimentalnosti, postupati s kurvom kao s kraljicom, bez obzira na triper. Možda će čak potpuno isključiti ljubav iz svog života bojeći se da ne ispadne romantičan. Sere od straha da se ne preda dušom i tijelom. Stoga je Amerikanka često gladna ljubavi i žudi za nečim nedostupnim. Ona će natjerati muškarca da288radi kao konj kako bi mogla udovoljiti svojim luckastim prohtjevima. Kad joj se pusti na volju, postaje uistinu nezajažljiva.Pariz je jedno od onih mjesta po kojima Amerikanka tumara kao mačka kad se tjera. Možda traži ljubav, ali će u svako doba pristati na seks. Stranac dodaje začin jelu koje ona nije nikad prije kušala. On joj može dočarati ljubav, što se njoj čini dovoljnim. Poznavao sam jednu američku opernu pjevačicu u Parizu koja se bila zaljubila u nekog mladog Turčina. Znala je da je on jebe samo radi

novca koji je ona trošila na njega, ali joj se on sviđao, sviđalo joj se kako postupa s njom u postelji. Ona je imala muža o kome je govorila da je dobar i pažljiv, ali da nikad nije bio bogzna kakav ljubavnik. Nije bio ravnodušan ni spolno nemoćan. Nije, njemu je bilo doista stalo do nje i on je, onako prosto-dušan kakav je bio, vjerojatno vjerovao da je i njoj bilo stalo do njega. On je znao šta nju tjera da putuje u inozemstvo dvaput na godinu. Naprosto je zatvarao oči pred istinom.0 takvu se čovjeku katkad govori da je obziran. Po mom mišljenju, on je običan svodnik koji obmanjuje sama sebe. Sve što se kaže protiv žene takva čovjeka budi samo sažaljenje. Dade li joj se bar kakva-takva prilika, žena nudi cijelo svoje biće, Takav je nagon u nje. Ali ne i u muškarcu! Muškarca obično progone i uznemiruju svakojaki pojmovi o ljubavi, seksu, politici, umjetnosti, vjeri i tako dalje. Muškarac je uvijek smuće-niji od žene. Njemu treba žena ako ni za šta drugo a ono da mu razbistri misli. Katkad je dovoljna samo jedna dobra, čista i zdrava jebačina. Jest, katkad je jedna čestita jebačina sve što je potrebno da se razbije uvjerenje. Ali ne i muškarca! Muškarca obično progone i dužnosti. Muškarci su skloni da sve shvaćaju prije oz biljno, nego tragično. Oni uvijek gledaju dalje od svog nosa tražeći nešto što je važnije od onoga što im je nadohvat ruke. Ljubav je, kad se pojavi, nešto što se, tako reći, odigrava iza kulisa. Za njih se prava drama uvijek zbiva na svjetskoj pozornici.Drama združivanja, što je drama svakog čovjeka i najvažnija drama, prodre do muškarčeve svijesti tek kad se nađe pred rastavom. Ako je on podnio glavni teret, sklon je da uspoređuje brak s paklom na zemlji. Mora uopćavati, praviti od toga svjetski problem. Ako19 Crno proljeće 289je žena bila ona koja je patila, on će tvrditi da ga nije razumjela ili da je bila posve smotana. Ili će možda svaliti krivnju na naš pogrešni privredni sistem. Čini se da je malo koji muškarac sposoban da smatra svoj odnos sa suprotnim spolom kao stvaralačku borbu. (Krug, a u njemu samo tamno žensko i svijetlo muško — kakve li divote!) Jest, ljubav je magnet koji spaja dvije suprotnosti. Što treba da ih drži zajedno, to nitko ne pita. Ljubav će se pobrinuti sama za sebe. I pobrine se — umirući prirodnom smrću.Nemojmo govoriti o ostacima ljubavi! Svake ih nedjelje možete vidjeti na šetalištu kako se vuku za parovima ... nebrojene limenke privezane za roditeljske repove . . .Ljubav je drama upotpunjavanja, ujedinjavanja. Osobna i bezgranična, ona vodi oslobođenju od tiranije ega. Seks je bezličan i može se, ali se ne mora, poisto-vetiti s ljubavlju. Seks može pojačati i produbiti ljubav, a može i razorno djelovati na nju.Meni se čini da je seks najbolje shvaćen i najbolje izražen u poganskom svijetu, u svijetu primitivnih naroda i u vjerskom svijetu. U prvom je uzdignut na estetski plan, u drugom na magični plan, a u trećem na duhovni plan. U našem svijetu, u kojem se održala samo životinjska razina, seks djeluje u zrakopraznu prostoru.Mi postajemo sve jaloviji i jaloviji, sve bespolniji i bespolniji. Sve veća šarolikost nastranih zločina rječito svjedoči o toj činjenici. Ubojica je, kao patološki primjerak, zabrinjavajući potomak izopačenog soja koji neprekidno potkopava društveno tkivo. Emocionalno onemogućen, on može stupiti u dodir sa svojim bližnjim jedino prolijevajući krv.Među nama ima svakojakih ubojica. Onaj tip koji pronalazi put do električne stolice tek je preteča užasnog mnoštva koje se neprestano povećava. Mi smo svi u izvjesnom smislu ubojice. Cijeli naš način života počiva na uzajamnom klanju. Nikad nije svijet bio toliko željan sigurnosti i nikad nije život bio toliko ugrožen. Da bismo se zaštitili, izmišljamo naj fantastični ja sredstva uništavanja koja se pokazuju kao bumeranzi. Čini se da nitko ne vjeruje u snagu ljubavi, u tu jedinu pouzdanu snagu. Nitko ne vjeruje u susjeda ni u sebe, a kamoli u neko vrhunaravno biće. Posvuda bujaju strah,290zavist i sumnja. Ergo, projebi sebi mozak dok još imaš vremena!Za neke ljude seks vodi do svetosti, a za druge je on put u pakao. Što se toga tiče, seks je kao i sve drugo u životu — neka osoba, neka stvar, neki događaj, neki odnos. Sve ovisi o čovjekovu gledištu. Da bismo život učinili ljepšim, divnijim, dubljim i boljim, moramo gledati novim, bistrim očima svaki sastojak života. Ako nešto nije u redu s našim stavom prema seksu, onda nije nešto u redu ni s našim stavom prema kruhu, prema novcu, prema radu, prema igri, prema svemu. Kako čovjek može voditi dobar spolni život ako ima izopačen, nezdrav stav prema ostalim aspektima života?Teško je, gotovo besmisleno reći emocionalnim bogaljima da je izražavanje sama sebe važnije od svega. Ne ono što je izrečeno ni kako, nego puko izražavanje sama sebe. Čovjek bi ih najradije nagovorio da pokušaju bilo šta ako to može pridonijeti oslobođenju njihovih ličnosti. Nebrojeno nam je puta rečeno da nema ničega što bi samo po sebi bilo zlo ili krivo. Kriv je strah da se ne učini krivo, strah da se izvrš.i ovo ili ono djelo. »Strah ne valja sijati zbog ptica.«čini se da nas dan-danas pokreće isključivo strah. Bojimo se čak i onoga što je dobro, onoga što je zdrav-vo, onoga što je radosno. A tko je junak? Prvenstveno onaj tko je savladao strah u sebi. Čovjek može biti junak na bilo kojem polju; uvijek ga prepoznamo kad se pojavi. Njegova je jedina vrlina što je

postao jedno sa životom, jedno sa samim sobom. Pošto je prestao sumnjati i ispitivati, on ubrzava tok i ritam života. Kukavica, par contrei, nastoji zaustaviti životni tok. Ne zaustavlja, dabome, ništa, osim možda sebe sama. Život teče dalje, bez obzira jesmo li kukavice ili junaci. Kad bismo bar shvatili da život ne nameće nikakvih drugih disciplina osim da ga prihvaćamo bez pogovora. Sve pred čime zatvaramo oči, sve od čega bježimo, sve što niječe-mo, klevećemo ili preziremo, pridonosi na kraju našem porazu. Ono što se čini ružno, bolno i zlo može postati izvor ljepote, radosti i snage ako mu pogledamo u lice bez predrasuda. Svaki je trenutak zlatan za onoga tko ima oko da ga prepozna kao takva. Život postoji sada, u1 Naprotiv (Prev.)291svakom času, pa ma bio svijet pun smrti. Smrt slavi pobjedu samo ako je u službi života.Kad čita moje knjige, koje su posve autobiografske, čovjek treba da ima na umu da sam ja, dok pišem, s jednom nogom u prošlosti. Pripovijedajući o svom životu, ja sam višeput odbacio kronološki redoslijed u korist kružnog ili spiralnog oblika izlaganja. Čini mi se da vremenski slijed kojim se opisuje jedan događaj za drugim na linearni način lažno oponaša pravi ritam života. Činjenice i događaji koji tvore lanac nečijeg života tek su polazne tačke na putu otkrivanja sama sebe. Ja sam se trudio da ispletem unutarnji uzorak, da slijedim potencijalno biće koje je neprestano skretalo sa svoga puta, koje je kružilo oko svoje osi, smirivalo se za dugih razdoblja, padalo na dno ili uzalud kušalo da se dohvati usamljenih, pustih vrhunaca. Pokušao sam uloviti one bitne trenutke koji su, ma šta se u njima dogodilo, izazvali velike promjene. Čovjek koji priča o svom životu nije više onaj koji je doživio opisane događaje. Iskrivljavanje i izobličavanje ne mogu se izbjeći kad se vlastiti život obnavlja u mislima. Suštinska je svrha takva unakazivanja, naravno, da se dokuči prava zbilja stvari i događaja. Tako se i ja, naoko bez razloga, tu i tamo vraćam u neko doba koje ne samo što je prethodilo opisanome, nego i nema s njim nikakve veze. Zbunjeni će se čitalac možda upitati nisu li ti osvrti plodovi hira. Tko zna? Po mom, mišljenju, oni imaju isti raison d'etre1* kao i sve što je izmišljeno. Varke, dakako, ali njihovo raščlanjivanje ne vodi nikamo. Iznenadno vraćanje, dugo uzgredno skretanje, šašav monolog, zastranjenje, sjećanje koje iskrsne kao stijena u magli — i sama njihova trenutnost osuđuje svako dalje umovanje.Nitko ne ide prečacem kroz život. Često ne stanemo na stanicama koje su ubilježene u voznom redu. Katkad iskočimo iz tračnica. Katkad zalutamo ili se dignemo u zrak i izgubimo se kao pljeva. Čovjek katkad prevali najveće putove a da se i ne makne s mjesta. Neki pojedinci prožive za nekoliko minuta ono što je neki obični smrtnik proživljavao cio život. Neki iskoriste više života za svog boravka ovdje dolje. Neki bujaju kao gljive dok drugi zaglibe i beznadno se koprcaju.1 Razlog postojanja (Prev.) 292Nikad se ne može dokučiti šta se zbiva od trenutka do trenutka u nečijem životu. Nijedan čovjek ne može nikako ispričati cijelu priču, ma koliko ograničen djelić života odabrao da prikaže.Mene jedino zanima ta emanacija neznanoga u kojoj se vodi prava borba. Opisujući činjenice, događaje, odnose, čak i trice, ja neprestano nastojim dočarati čitaocu kako sve prožima ono mračno, tajanstveno područje izvan kojeg se ne može ništa dogoditi. Još kad sam prvi put počeo pisati, bio sam svjestan toga na što sad ciljam, ali nekako neodređeno, nejasno. Znao sam da nije samo moj život zanimljiv (slaba riječ), nego i svačiji ako se čovjek potrudi da se zadubi u njega. Shvaćao sam da je važno (kriva riječ) da ga ispovije-dim — sebi i drugima, sličnima sebi ili različitima od sebe. Uostalom, umjetnost pripovijedanja samo je drugi oblik općenja. Ali usprkos — ili možda zbog — moje ozbiljnosti, moje upornosti i revnosti, uspio sam samo učiniti nekoliko jalovih pokušaja koji, na sreću, nisu nikad bili objelodanjeni. U tom razdoblju naukovanja događaji su se gomilali takvom brzinom i u tolikom broju da je književnik u meni bio posve potisnut. Sve što sam napisao prije Jarčeve obratnice bilo je, kako sad gledam na to, samo pokušaj da se otisnem, pokušaj da započnem svoju dugo odgađanu »ispovijed«. Drugim riječima, silno probijanje leda.Oduvijek sam želio napisati samo jednu knjigu. Plan toga djela bio sam odavno zacrtao, u razdoblju strahovite tjeskobe. Za svih svojih lutanja uspio sam nekako sačuvati te bilješke. Ćak i da sam ih izgubio, to ne bi ništa smetalo: sve što sam doživio ostalo mi je utisnuto u pam«ti. To sam jedno i jedino svoje djelo pisao mnogo, mnogo godina — veći dio u glavi. Do sada je objavljeno sve osim posljednjeg sveska. Kako će se posljednja građevina oblikovati, to još ne znam.Proživljavajući to nebrojeno puta, uvidio sam da se tu ističu trenuci, a ne činjenice. Trenuci i mjesta i često pogledi — izvjesni nezaboravni izrazi koje ljudsko lice zabilježi samo jedanput ili dvaput u životu. A što se tiče kronologije, uzroka i događaja, zapisi ostaju, kao i sama povijest, zbrkani i zagonetni. Svatko piše vlastitu povijest svjetskih događaja. Kad bismo mogli usporediti opise, obesluabrili bismo se jer bismo otkrili da povije-293sno nije ni stvarno autentično, da je prošlost, osobna ili zajednička, neprohodna prašuma.

S biografskim je zapisima manje-više isto tako. Naša krivudanja tvore labirint koji se može kojekako protumačiti. Malo se koji probije do središta labirinta. Izići pred minotaura i ubiti ga znači biti ubijen. Tako se prošlost poništava, a i budućnost. Ništa što se dogodilo, ili što će se dogoditi, nije više toliko važno da bi nas tištalo. Prikazati neku nezgodu zbog koje nam je srce pucalo priređuje nam isto tako veselje kao i dobra stolica — ili put na mjesec. Pa zašto onda da bilo šta pričamo? Zašto da nastavljamo? Zato što je to užitak koji nas ništa ne stoji. Pa zar je toliko strašno voditi život bez knjiga i bez pisanja knjiga, živjeti bez seksa, bez ljudskog društva? čak i pisac to može ako zna živjeti sa_sa-mim sobom. Evo šta hoću da kažem: ja sam naučio živjeti sa samim sobom. I zavolio sam takav život.1Mi idemo svojim putem zamišljajući da ie svijet takav i takav. Krećemo se bez misli pored panorame koia se mijenja kao kaleidoskop. T. dok se vučemo dalje, nosimo sa sobom mrtve slike živih trenutaka iz prošlosti. Do onog dana kad sretnemo — nju. Najednom ona nije više ista. Sve se promiienilo. Ali kako se svijet može promijeniti u tren oka? To smo svi đoživljeli, pa ipak nismo zbog toga nimalo bliže istini. I dalje kucamo na vrata . . .Jednom sam vidio Rubensov autoportret iz doba kad se oženio svojom mladom ženom. Oboje su na slici, ona sjedi, a on stoji iza nje. Nikad neću zaboraviti osjećaj koji je ta slika izazvala u meni. Bacio sam dug i dubok pogled u svijet zadovoljstva. Osjetio sam snagu Rubensa koji je tada bio u najboljim godinama; osjetio sam samopouzdanje koje je njegova veoma mlada i veoma ljupka družica probudila u njemu. Naslutio sam da se u njemu zbio neki silan događaj koji je Rubens slikar pokušao ovjekovječiti na ovoj slici bračne sreće.1 Dieux est le grand solitaire qui ne parle qu'aux solitaires et qui ne fait participer a sa puissance, sagesse, a sa felici-te, que ceux qui participent, en quelque maniere, a son eternelle solitude«. (Leon Bloy). (Prijevod: Bog je velik usamljenik koji govori samo usamljenicima i koji dijeli svoju moć, svoju mudrost i svoje blaženstvo samo s onima koji dijele, na neki način, njegovu vječnu usamljenost. (Prev.)294Ne poznajem njegov život pa ne znam je li živio s njom sretno do kraja života ili nije. Za mene nije važno šta se dogodilo nakon toga određenog trenutka. Mene zanima jedino taj trenutak koji me je tako ganuo i nadahnuo. On je ostao neizbrisiv u mom sjećanju.Tsto tako znam da je koješta što sam zabilježio riječima istinito i neizbrisivo, što se poslije dogodilo meni ili »njoj«, nije osobito važno.Katkad je iznošenje neke sitne seksualne zgode i te kako vrijedno, nabijeno neslućenim značenjem. Hladna vatra seksa gori u nama kao sunce; nikad nije posve ugašena. Tako nas možda goli opis tjelesnog zagrljaja može prenijeti u stanje koje nadilazi erotsko, može izazvati u nama iluziju da smo skriveni pogledu onoga koji sve vidi, pa ma i samo za nekoliko napetih trenutaka.Kad bismo prestali misliti na neprekidnu djelatnost koja ispunja zemlju i nebesa oko nas, bismo li se ikad predali mislima o smrti? Kad bismo do kraja shvatili da se ta grozničava djelatnost neprekidno i nesmiljeno nastavlja i nakon smrti, bismo li se u bilo čemu su-sprezali? Bogovi iz starine silazili su na zemlju da se izmiješaju s ljudima, da bludniče sa životinjama i drve-ćem i sa samim elementima. Zašto se mi toliko obuzdavamo? Zašto ne popustimo u svim pravcima? Je li to od straha da se ne izgubimo? Ali, dok se god uistinu ne izgubimo, nema nade ni da ćemo se naći. Mi pripadamo svijetu i, da bismo do kraja stupili u svijet, moramo se najprije izgubiti u njemu. Put do neba vodi kroz pakao, kažu. Nije važno kojim putem idemo, samo ako ne kročimo oprezno.Seks i smrt: primijetio sam kako ih često povezujem. Kad god pokušam zazvati u mislima doba u kojem je život doista bujao, pomislim na Srednji vijek. Nikad, u našoj Zapadnoj povijesti, nije bilo drugog razdoblja u kojem je smrt bila toliko obična, a život toliko pun i bogat. Tri stoljeća Evropom je harala »crna smrt«. Rezultat? Prvo i prvo, strahoviti vjerski žar. Drugo i drugo, preokret u erotici. Blud bez smetnji. Muškarci i žene jurišali su na nebo sa svim svojim seksualnim aparatom. Amoralno? Kakve li šuplje riječi? Čovjekov se duh, pred vazda prisutnom slikom smrti, izlio. Zagrebi duboko, pa će se odazvati i najjadniji stvor. »Za pjesnika, krajnji zanos ne vodi na Božje danje svjetlo, nego u noćnu tamu strasti.« Katkad sam život preuzima295stvar u svoje ruke, piše vlastitu pjesmu o zanosu koju potpisuje kao »Smrt«.U Renesansi je došlo do izljeva supergenija. Vrenje koje je u Srednjem vijeku bilo djelomično kanalizirano (javnim vjerskim životom) provalilo je kao kozice. Pojedinac je pomabnitao. Kad čovjek promatra portrete velikana Renesanse, čudovišta koja su izlegle Crkva i Država, ne može da ne bude impresioniran zluradošću koja se ogleda na tim licima. U neprekidnom ratovanju koje je cvjetalo umorstvo je bilo lozinka dana. Rodo-skrvnilačka ljubav, osobito na visokim položajima, bila je svakodnevna pojava. A s njom, naravno, i otrovni bodež. Potkraj engleske Renesanse ova je tema bila oštro izražena u izvanrednoj tragediji Johna Forda »Šteta Sto je kurva«. Tu renesansni pojedinac

ispušta svoj posljednji dah.Danas je pojedinac uglavnom izumro. Danas imamo dosta robota, krajnji proizvod doba strojeva. Čovjek djeluje kao zubac na kotaču stroja kojim više ne upravlja. Revac kojim se služi gangster, siguran u tapeciranoj tvrđavi svoje limuzine, simbolizira emocionalni vakuum u kojem se počinjaiu ubojstva. Žrtva nije više jedina meta; ona i svi oni koji stoje na putu ubojici brišu se iz života. Kakva li kontrasta Fordovoj drami u kojoj zabunom probadaju nožem jednu naivčinu! Dojam koji izaziva to slučajno umorstvo snažniji je od dojma koji proizvode ostala ubijanja razasuta po drami, čovjeka vrijeđa nepotrebna smrt — čak i smrt budale.Danas se cijeli narodi istjeruju iz njihovih domova i uništavaju a da svijet, ako je ganut, ne može to spriječiti. Danas nas patnje milijuna ljudi ne mogu toliko potresti koliko požar jednog zoološkog vrta. Svijet je paraliziran od straha i užasa. Na kormilu je čovjek koji dalekosežno računa, obogotvoreni robot. Po svemu sudeći, njegova je uloga, njegov je zadatak da uništi ono što se ne može samo uništiti, to jest društvo.Mene neće ni najmanje iznenaditi ništa od onoga što će se dogoditi u ovih idućih nekoliko godina. Kad se bijeli američki ubojica osovi na stražnje noge i počne rigati i derati, Evropa, to vjekovno razbojižte, činit će se kao neka luka mira. Kad brane popuste, a one brzo popuštaju, ništa nam neće biti toliko fantastično i pakleno — jednom riječju, suviše neizrecivo — da to ne izvršimo. Već je i sad izraz na američkom licu nastran.296IPogotovo u velegradovima. Kad god uđem u salon nekog velikog kina — jednog od malo mjesta u velegradu gdje čovjek može naći mir i osamu — srva me činjenica što nema nikakve veze između atmosfere u tim luksuznim utočištima i mentaliteta onih koji su ih teškom mukom sagradili. Često su mi, kad sam pogledao čovjeka koji je stajao do mene u pisoaru, prošli kičmom hladni srsi.Čudna su mjesta ta podzemna utočišta. Osamljen i ošamućen, čovjek sluti da bi se mogao svući i sjesti gol na jedno od onih velebnih baršunastih prijestolja a da to ne bi nitko ni primijetio, da ne bi bilo nikakvih smetnji. Često sam zamišljao takav prizor. Čovjek, običan čovjek sjedi na svom prijestolju i mirno čita novine; u ustima mu ugašena cigara. Čita neko vrijeme, a onda okida iz revolvera, koji drži skriven iza novina koje čita — i čovjek pred njim koji je zurio u Veneru Anadiomenu pada mrtav. Ubojica polako ustaje i odlazi laganim korakom brižno savijajući probušene novine, a kad iziđe na ulicu, tura ih nehajno pod pazuh. Začas se gubi u svjetini. Uskoro se vraća u neku kavanicu da popije kavu i pojede uštipak od crnog brašna. (I on vjeruje da je crno brašno bolje za probavu nego bijelo.) Pazeći na svoje srce, on ne pije jaku kavu. Nekoliko koraka dalje opaža u izlogu neku kravatu. Baš onakvu kakvu traži cijele zime. Ulazi unutra i kupuje ih desetak. Kako još nije kasno — on nikad ne spava dobro — odlazi na biljar. Kad je već gotovo stigao, predomišlja se. Radije će pogledati »Zameo ih vjetar« ...Te ptičice vode i seksualni život. Najbolji što ga novac može kupiti. Seks je predjelo koje gutaju između pohoda. Dragana dobiva koktel, a ako joj udari u glavu, onda sjekirom po glavi. U ovom svijetu nema mjesta za histerične plavojke koje te prevare čim im okreneš leđa. Čovjeku je jedini prijatelj plijen! Novac! Novac na bacanje! Novac znači moć. Moć znači ostati nekažnjen zbog umorstva. Umorstvo znači život. Ergo, pazi da ti ne odjebu glavu!A sad riječ-dvije (stijena u magli sjećanja) o Pedeset i drugoj ulici. Kad sam se neku noć vraćao kući, upravo prije sedamnaest godina, zapazio sam lokal koji se zove »Zublja«. Učinilo mi se da riječ zublja ima neki ružan prizvuk. (Možda sam bio nešto bijesan.) To me je podsjetilo na Pariz, na Rue du Faubourg Montmartre. Pomislio sam, kad bi Francuzi i upo297trijebili riječ zublja da označe noćni lokal, da ona ne bi značila sve ono što znači ovdje. Oni bi čak mogli nazvati neki lokal i »Gorući kurac«, u Faubourg Mont-martreu, a da to ne izazove suviše pogovora. Kad bi u Parizu i bio bar koji bi se zvao »Gorući kurac«, sva je prilika da bi to bilo veselo i razmjerno bezopasno mjesto. Možda bi bilo puno kurvi i makroa d žigola, ali se tu ne biste osjećali neugodno. Cak i kad bi posvuda curila sperma, to bi se, sve u svemu, činilo nekako prirodno i zdravo. Može biti da je i »Zublja« veselo i bezazleno mjesto, ali sumnjam. Ne sviđa mi se ta riječ. Ne sviđa mi se kad upadnem u podrum i ugledam neku iskusnu Amerikanku s crvenom vlasuljom i glasom načetim od viskija kako sipa pjesme koje bi trebale da te zapale. Ne sviđa mi se pomisao da se zagrijem, pa onda otkrijem da moram rignuti okruglo sto dolara ako hoću da nešto dobijem. Ne trpim zubljine pjevačice koje postanu sentimentalne kad dođe vrijeme da se iskažu. Izjeda me pomisao da se »tijelo električno« može po volji izolirati. Čovjek se tada osjeća kao luđak koji se probija kroz azbest.Možda nemam pravo. Možda je to samo jedno mirno, nedužno mjesto s blagim osvjetljenjem, pje-vuckavim glasovima i dlanovima glatkim kao svila na koje se polažu stotinjarke.Kad se sjetim svojih večernjih šetnji po navodno zlokobnim ulicama Pariza — Rue Pigalle, Rue

Fontaine, Rue du Fauborg Montmartre i sličnim, kako mi se sad sve to čini nevino! (Kao onaj magarac koji je rekao magarici: »Kad navečer zahladi, kad počinje jebanje, ja ću doći«.) Bilo je, jasno, posvuda kupleraja, a na ulicama i u kavanama bilo je kurvi kao pljeve. Možda je bilo i razbojnika i prodavača droga. Pa ipak .je to bilo nešto drugo ... ne pitajte me zašto! Za tezgom u krčmi moglo je kurvi, koja je stajala do tebe, pasti na pamet da zadigne suknju i pokaže ti pičkicu, te da te zamoli da je pogladiš da vidiš kakva je. Ne bi došlo ni do kakve gužve. Najviše ako bi se divovska blagajnica nagnula nad blagajnu i blago vas prekorila. Roba se smije pregledati i opipati prije nego što se kupi. Pošten posao, nije li tako? Mogla te je spopasti želja, a mogao si i zagrabiti u neka zamamna njedra i pomilovati par poželjnih sisa dok je vlasnica tih artikala lijevala lagano pivo niz grlo. Nitko se ne bi uvrijedio.298Dok si išao s njom u obližnji hotel, s onom sisatom, možda te je ona zamolila da staneš malo, pa je čučnu-la na ulicu da se popiški. Ako je slučajno naišao neki agent, on ju je možda izgrdio, ali je nije uhapsio. Nije mu izbila pjena na usta zbog toga što se neka žena razgolitila na javnom mjestu. Niti te je moglo bilo šta spriječiti ako si odlučio da odvedeš pet-šest žena u hotelsku sobu, samo ako se nisi bunio da ti zaračunaju nešto više za sapun i ručnike. Patronne'1 te je još možda milo pogledala kad te je vodila u sobu . . . Ne mogu zamisliti ništa takvo u Pedeset i drugoj ulici, usred gorućih zublji, smeđih polucilindara i stolova s pločama od oniksa. Međutim, mogu zamisliti ondje gore stvari, ako razumijete šta hoću da kažem . . .Često se predviđa da će se na ovom našem kontinentu jednog dana pojaviti neka nova i viša vrsta ljudi. Ako se pojavi, morat će izrasti iz novih izdanaka. Od sadašnje će loze možda biti masnog gnojiva, ali nikad neće biti nove rase. Vozeći se podzemnom željeznicom po New Yorku, gledam novi naraštaj koji je niknuo za moga izbivanja, mlađariju koja je sazrela i već rađa sebi slične. Gledam ih kao masu pokusnih kunića. Još izvode one iste stare trikove. Na licima im je upisano — beznađe. Osuđeni su na propast od rođenja. Žalosno je pomisliti da im je sudbina to gora što su prilike bolje. Čovjek bi ih mogao naučiti kako da uzgajaju veću i zdraviju deriščad, ali su oni i njihovi potomci već obilježeni kao žrtveni pioni u jednom beznačajnom eksperimentu. Tako će se nastaviti iz naraštaja u naraštaj dok jedan usamljeni stvor ne izmakne rukama vivisekcionista i ne osnuje vlastiti svijet. Taj će stvor morati biti vrlo, vrlo domišljat da umakne. Njegovi će izgledi biti tisuću prema jedan. Sva je prilika da će pokusni kunići i njihovi vivisekci-onisti biti zatrti još mnogo prije. Sva je prilika da će prevladati neki čudni, nečuveni stvor, neki zaboravljeni homo naturalis. Netko, recimo, kome sav naš progres i izumi neće značiti ama baš ništa. Netko tko će se nastaniti na drveću ili u špiljama — i razviti takvu neku jebenu lijenu crtu da će možda biti progutan u vlastitu govnu.1 Gazdarica (Piev.)299Bravo, kažem govoreći isključivo za se. Neka dokaže da je najprljaviji gad koji je ikad kročio ovim kontinentom, ja neću ni pisnuti! Ako ne pokaže ništa drugo doli sposobnost da živi i da se raduje životu bez spomenutih kurčevih-palčevih »progresa i izuma«, ja ću ga slavodobitno pozdraviti. To bi zaista bio izuzetan tip kad bi nas uvjerio da se ovdje, na ovom kontinentu ili bilo gdje na svijetu, može živjeti bez kinjenja i poniženja, bez pribjegavanja mučenju, progonjenju, smrtonosnom oružju i tako dalje.Ja vjerujem da se to mora jednog dana dogoditi. Pokušali smo sve druge načine i nebrojeno smo puta ponovo zapali u krajnju bijedu i krajnju nemoć.Neki korjeniti preobražaj mogao bi se lako započeti ovdje, na ovom prostranom kontinentu, jer je ovo kušnja vatrom, užarena peć u kojoj se čovjekova duša iskušava do krajnjih granica. Ako Evropa igra igru koju gubi, mi igramo još pogibeljniju igru. Mi smo bliže kraju, dalje smo odmakli u svakom pogledu.Iznad nacionalnih i rasnih drama od kojih se grči svijet postavlja se još veća drama: svjetska drama. Bez obzira sujeluju li u njoj ili ne sudjeluju svi članovi, svaka j« duša upletena u nju. Tu se više ne stvara historija, sadašnji će požar bjesnjeti dok se stari soj ljudi ne likvidira. Nije osobito važno hoće li se ovaj rat, vrući ili hladni, završiti sutra ili za pedeset godina. Bit će još ratova, a svaki će biti još strasniji od prethodnog. Dok cijela trula građevina ne bude potpuno uništena. Dok nas (homo sapiens) ne bude više.Kad sam prvi put pisao ove stranice (godine 1940), bio sam se tek vratio iz davno pokopanog svijeta, iz svijeta koji je bio toliko različit od bilo kojeg svijeta koji poznajemo da njegovo nekadašnje postojanje pripada više legendi nego stvarnosti. Među ruševinama, koje se sad čitaju Knosos i Mikena, mogao sam mutno predočiti sebi kakav je mogao biti onaj drugi način života kojim su ljudi živjeli u bajoslovnoj prošlosti. Gotovo je nevjerojatno da je on uopće mogao odumrijeti. Još je teže pojmiti da nas ne potiče gotovo, ništa od onoga slavnog duha koji je nadahnjivao te naše pretke. Što se tiče mene, ja ne sumnjam da je bilo još divnijih epoha od onih za koje mi znamo. Mada im je zameten svaki trag, mi nosimo uspomenu na njih u svojoj krvi.300

Uvjeren sam da ono što proizvoljno nazivamo civilizacijom nije počelo ni na jednoj od onih vremenskih tačaka koje su naši znanstvenici, sa svojim ograničenim znanjem i razumijevanjem, utvrdili kao početke civilizacije. Ja nigdje ne vidim ni kraja ni početka. Vidim život i smrt kako napreduju istodobno, poput blizanaca spojenih u struku. Vidim da je, bez obzira na stupanj evolucije, bez obzira na okolnosti, podneblje i vremenske prilike, bez obzira na mir ili rat, neznanje ili kulturu, idolatriju ili duhovitost, posrijedi uvijek i samo borba pojedinca, njegova pobjeda ili poraz, njegovo oslobođenje ili zarobljenje, njego-to izbavljenje ili likvidacija. Ta borba, koja je kozmičke naravi, odupire se svakoj analizi, bila ona naučna, metafizička, religiozna ili historijska.Seksualna je drama djelomičan aspekt veće drame koja se vječito odigrava u čovjekovoj duši. Kako čovjek postaje cjelovitiji, jedinstveniji, seksualni problem poprima svoje prave razmjere. Spolni organi se silom, da tako kažem, stavljaju u službu cijelom biću. Dolazi do istodobnog stvaranja u svim sferama. Sve što je novo, izvorno i plodno potječe samo iz potpunog bitka. Čovjek može jebati ne samo dušom i tijelom, kao što kažemo, nego i kao novo biće. Novo je biće proizvod uma, stvoreno čežnjom, ljubavlju i ispaštanjem, a ne nošenjem u utrobi. Oni koji su još nerođeni posvuda su oko nas, zatočeni u utrobi vremena; kad se naša žudnja za pravim životom probudi, naslućujemo njihovu prisutnost i krčimo put za njihov dolazak.Bezbroj puta sam ustvrdio da nema izlaza iz sadašnjeg ćorsokaka. Uzaludno je krpanje. Mora niknuti nov život, iz korijena.Sve ide ruku pod ruku. Zdrav duh se kloni kompromisa i izvještačenosti. Ako živimo kao lasice, onda se i jebemo kao lasice; ako se vladamo kao čudovišta, onda i umiremo kao čudovišta. Sad jedemo, spavamo, radimo, igramo se — pa čak se i jebemo! — kao automati. To je carstvo snova i svak se vrti kao zvrk.Da bi živio, čovjek mora biti ne samo budan nego i bodar. Kad bismo bili uistinu budni, zgranuli bismo se nad užasom svakidašnjeg života. Nitko tko je pri zdravoj pameti ne bi nikako mogao činiti budalaštine koje zahtijevaju od nas da činimo u svakom trenutku.301Svi smo žrtve, bili mi na vrhu, na dnu ili u sredini. Nema izlaza, nema imuniteta.»čovjek mora živjeti sasvim po strani, zaboravljajući,« rekao je Lawrence. On je to pokušao i nije uspio. Čovjek ne može živjeti po strani niti može zaboraviti.Tu i tamo, u dugom toku ljudske povijesti, po neki je pojedinac uspio da se odriješi i da živi na vlastiti, jedinstveni način. Ali kako je to rijedak primjer! Samo je nekolicina ljudi — pomislite! — uopće razbila kalup.Još je tragičniji i još ironičniji primjer oponašate-lja koji nisu nikad pokušali živjeti svojim životom, nego su ropski kopirali svoje učitelje. Ma koliko bilo jasno ono malo velikih primjera, čak ni najsmioniji duhovi nisu ih shvatili. Slijediti, a ne voditi, to je čovjekovo prokletstvo.Pa ipak je ta nekolicina uzora, usprkos tome što ih nismo uspjeli shvatiti, najdublje utjecala na tok ljudskog^ života. Proučavajući primjere njihovih života, zapažamo pobunjeni ljudski duh koji se oslobodio obmane i opsjene.Čovjekova je kobna greška što ne ide do kraja. Kao što kaže Jean Guehenno: »La vraie trahison est de suivre le monde comtne U va, et d'employer Vesprit & le justifier.«'1Tek kad upremo pogled u te vulkanske figure, možemo početi procjenjivati pritisak sila nalik na smrt koje nas drže u svom stisku. Tek tada shvaćamo koliko je potrebno hrabrosti i mašte, odvažnosti i smjelosti da se probije mreža očaja i poraza, koja nas obavija i davi. Nema utjehe ni umirenja koji bi se mogli usporediti s onim što nam daje primjer te nekolicine izuzetnih umova.Unatoč svim nazadovanjima koje bilježi historija, unatoč rastu i padu civilizacija, unatoč nestajanju rasa i kontinenata, postoji neka nesavladiva i trajna građevina koja je čovjekovo pravo stanište. Kad to shvatimo, uči ćemo u nj. Nećemo morati najprije srušiti svijet.Baš kao što rijeke guta ocean, tako i svi manji putovi moraju najposlije ustupiti mjesto većem putu,,1 Prava je izdaja slijediti svijet kakav jest i služiti sa umom da se on opravda. (Prev.)302nazvali ga vi kako mu drago. Moral, etika, zakoni, običaji, vjerovanja, učenja — sve to su trice i kučine. Važno je samo to da čudesno postane norma. Cak ni sad, mada smo onemogućeni i razočarani, čudesno nije nikad potpuno odsutno. Ali kako su groteskni, kako su nespretni i nezgrapni naši pokušaji da ga izazovemo! Sva ta dovitljivost, sav taj žalosni trud što se ulaže u izume, koji se smatraju kao divote koje čine čuda, moraju se uzeti ne samo kao puko traćenje snage, nego i kao čovjekov nesvjestan pokušaj da osujeti i izbjegne ono što je čudesno. Zakrčujemo zemlju svojim izumima a da i ne sanjamo da su nam oni možda nepotrebni — ili na smetnju. Domišljamo se fantastičnim sredstvima saobraćanja, a saobraćamo li jedan s drugim? Premještamo svoja tijela amo-tamo nevjerojatnim brzinama, a napuštamo li odista mjesto odakle smo pošli? Umno, moralno, duhovno smo sputani. Šta smo postigli time što smo pokosili planinske lance, iskoristili energiju silnih rijeka ili premjestili cjele

narode kao šahovske figure, ako sami ostajemo ona ista nemirna, bijedna, frustrirana stvorenja kakva smo i bili? Nazivati takvu djelatnost napretkom puka je opsjena. Mi ćemo možda uspjeti izmijeniti lice zemlje toliko da je neće poznati ni sam Stvoritelj, ali koji je smisao toga ako ostanemo sami neizmijenjeni?Značajni postupci ne iziskuju nikakvo komešanje. Kad se sve ruši i propada, možda je najvažnije mirno sjediti. Može se reći da će pojedinac koji uspije shvatiti i izraziti istinu koja je u njemu, učiniti veće djelo nego da je oborio neko carstvo. Štaviše, nije uvijek ni potrebno izustiti istinu. Mada se svijet ruši i raspada, istina ostaje.U početku je bila Riječ. Čovjek se predstavlja. On je predstava, a ne predstavljač.Čovjek može živjeti radosno — i mora! — usred svijeta napučena žalosnim, patničkim stvorenjima. U kojem se drugom svijetu može još radovati životu? Ja znam ovo, da neću više glumiti radi glumljenja ni djelovati radi djelovanja. Ne mogu ni priznati da je potrebno ili neminovno ono što se sad radi u ime zakona i reda, mira i blagostanja, slobode i sigurnosti.303Pričajte vi to nekom drugom! To je meni suviše jea> vito da bih mogao progutati. Ja namjeravam omeđiti svoje zemljište, koje je sićušno, ali je moje. Kako nemam imena za nj, nazvat ću ga pro tem* — »Zemlja jebačine«.Već sam spomenuo taj čudni predio. Govorio sam0 njemu kao o »međučinu«. Spominjem ga ponovo zato što sad on ima više nego ikad prizvuk realnosti. U tom sam predjelu ja neosporno vladar. Lud da ne mogu biti luđi, ali samo zato što njih 999.999,999.999 misle drukčije nego ja. Ondje gdje drugi vide celer, korabu, pastrnjak i prokulicu, ja otkrivam svjež izdanak — klicu novog poretka.Kakav bi mogao biti čovjekov seksualni život u novom poretku, to nadmašuje moju siromašnu maštu pa ne mogu ni opisati. Mi znamo ponešto o pomami i zanosu koji obilježavaju obrede i ceremonije poganskih i primitivnih naroda; znamo ponešto i o umijeću1 istančanosti kojima se obavlja ljubavni čin kod istočnjačkih vjernika. Ali nismo nikad vidjeli ni čuli da je neki narod slobodan od praznovjerja, obreda, idolatrije, straha ili krivnje. Neki su slobodni u nekim pogledima, a drugi u drugim. Čak se ni u doba kralja Arthura, a to je bilo slavno doba, nije čovjek pokazao slobodan.U našim se snovima krije ključ mogućnosti koje su pred nama. U snu oživljava i luta podjednako slobodno kroz prošlost, sadašnjost i budućnost adamski čovjek koji je jedno sa zemljom, jedno sa zvijezdama. Za njega nema tabua, nema zakona, nema konvencija. Njega na njegovu putu ne ometaju vrijeme, prostor, fizičke zapreke ni moralni obziri. On spava sa svojom majkom isto tako prirodno kao bilo s kim drugim. Ako i s poljskom zvjerkom zadovolji svoju požudu, ne osjeća gađenje. Može obljubiti i rođenu kćer s isto toliko užitka i zadovoljstva.Na javi smo sputani, osakaćeni, paralizirani svakojakim bojaznima, na svakom nam koraku prijete stvarnim ili izmišljenim kaznama, pa nam se gotovo svaka želja koju bismo htjeli izraziti čini zla ili grešna. Pravo Ja zna da nije tako; čim čovjek skopi oči, raskalašeno se prepušta svim tim zabranjenim nagonima. U1 Skraćeno od »pro tempore« — zasada, privremeno (Prev.) 304snu se ne zaustavljamo, unatoč svoj bodljikavoj žici, provalijama, zamkama i nemanima što nas vrebaju. Kad su nam želje osujećene ili zatomljene, život postaje nedostojan, ružan, odvratan i nalik na smrt. Drugim riječima, baš kakav i jest. Uostalom, svijet koji nastavamo samo je odraz kaosa u nama. Naši medicinari, naši pravni fanatici, svi oni pedagozi i opsjenji vači u košuljama od kostrijeti koji vladaju scenom htjeli bi nas uvjeriti da se divlje, primitivno biće, kako oni nazivaju prirodnog čovjeka, mora istesati i okovati da bi mogao sudjelovati u društvenom životu. Svako stvaralačko biće zna da je to laž. Ništa se nije nikad ostvarilo sputavanjem, sprečavanjem, obuzdavanjem, okivanjem jedan drugoga. Tim se ne uklanjaju ni zločin ni rat, ni pohota ni gramzljivost, ni zloba ni zavist. Sve što se postiže, u ime društva, jest održavanje velike laži.Predmnijevati da će ljudi, ako nisu obuzdani strahom od kazne, početi ubijati i pljačkati, buzorirati i mučiti ad infinitum*, znači klevetati ljudsku rasu. Dade li im se bar kakva-takva prilika, ljudi će iskazati sve ono što je najibolje u njima. Dakako da mora doći do provala nasilja kad god se ljudima dade veća sloboda. Mora se uspostaviti neka gruba pravda kad god vaga odviše pretegne na jednu stranu. Sviđalo se to nekome ili ne sviđalo, dođe vrijeme kad neki primjerci rase traže da ih satru, i satru ih, ako ni zbog čega drugog a ono zbog susretljivosti, pristojnosti i poštovanja prema onima koji dolaze. Ima razdoblja kad neki bijednici ne zaslužuju ništa bolje nego da ih bace vukovima. Tu i tamo se pravim izdajicama rase moraju oduzeti njihova sramotna prava i povlastice, njihova nečasno stečena, nezakonita svojina, i moraju se otjerati kao psi.Ta će se osvetnička djela neprestano ponavljati dok god bude tlačenja i ugnjetavanja. Nemojte me krivo shvatiti, takve postupke ne zagovoraju velikani duha! Ali i nesretnici mogu tu i tamo reći šta

misle. Nitko nije suviše sitan ni neugledan da bi se mogao zanemariti, ako se ikad želi postići zdrava uravnoteženost.1 U beskraj, bez prestanka (Prev.) 20 Crno proljeće 305Čovjekov je duh kao rijeka koja traži more. Za-gradite li ga, povećat ćete mu snagu. Ne smatrajte čovjeka odgovornim za njegove užasne izljeve! Osudite životnu snagu! Duh koji nas pokreće može se u svašta prerušiti: može nas učiniti sličnim anđelima, zlodusima ili bogovima. Svatko neka bira. Ništa ne stoji čovjeku na putu osim njegovih vlastitih avetinjskih bojazni. Svijet je naš dom, ali se još moramo useliti u njega; žena koja nas voli čeka nas, ali mi ne znamo gdje ćemo je naći; put koji tražimo pod našim je nogama, ali nikako da ga prepoznamo. Bez obzira koliko ćemo vremena biti na zemlji, sposobnosti iz kojih možemo crpsti neograničene su.Imamo li kakve koristi od našeg boravka ici-bas1? Kako bi bilo krasno kad bismo mogli reći, kao Buddha: »Ja nisam dobio ama baš ništa potpunim, nenadmašivim buđenjem, ali se baš zato ono i zove potpuno, nenadmašivo buđenje«.Ja mogu zamisliti svijet — zato što je on oduvijek postojao! — u kojem su čovjek i zvijer odlučili da žive u miru i slozi, svijet koji se svaki dan preobražava čarolijom ljubavi, svijet slobodan od smrti. To nije san.Dinosaurus je proživio svoj vijek i nestao zauvijek. špiljski pračovjek proživio je svoj vijek i nema ga više. Preci sadašnje rase još su se zadržali, prezreni i zanemareni, ali još nepokopani. Svi oni podsjećaju na ono što je bilo i na ono što će doći. I oni su imali svoje snove, snove iz kojih se nisu nikad prenuli.Nikad nije bilo sna o životu koji bi bio odviše sjajan, odviše blistav da bi odgovarao slici stvarnosti. Oni koji se boje osuđeni su na propast; oni koji sumnjaju izgubljeni su. Eden prošlosti je Utopija budućnosti. Između njih se proteže beskrajna sadašnjost, sadašnjica, u kojoj je sve onako kako jest i baš zato što je tako i nikako drugačije mi imamo sve što želimo, sve što trebamo, kao ribe u mcru . . . jer mi zaista plivamo u moru, golemom i silno dubokom moru koje obuhvaća sve što možemo ikad spoznati, ikad shvatiti ... a zar to nije dovoljno?1 Ovdje dolje, na zemlji (Prev.)306!Tek kad sam sam i hodam ulicama, poimien) "■ '• ćati stvari: prošlost, sadašnj'ost, budućnost, locionjt novno rođenje, evoluciju, revoluciju, disoluc i in I sa svim njegovim patološkim patosom.Svaka zemlja, svaki grad, gradić i selo iin.iiu štitu seksualnu klimu i atmosferu. U nekim je rnjot zrak zasićen seksom kao rijetkom, parovitom spctiii< u drugima je stvrdnut u zidovima nastambi, čak i Ih.i mova, kao sag svježe, mlade trave, ispušta sladak nine. koji okrepljuje čovjeka; ondje je gust kao paperje, <ul se poput peluda, hvata se za odjeću, prianja za kosu i začepljuje uši. Katkad je njegova odsutnost toliko neobi čna da se čovjek strese kad ulovi samo dašak seksa. (Kao kad u mračnoj ulici naiđeš na izlog u kojem su dvadeset i tri bijela pileta posve budna pod nesmiljenim sjajem niza nezasjenjenih žarulja.)Način na koji ljudi govore, način na koji hodaju, način na koji se odijevaju, način na koji jedu i gdje jedu, način na koji gledaju jedan drugoga, svaka pojedinost, svaka kretnja koju čine otkriva prisutnost ili odsutnost seksa. A ima i ubojica seksa — čovjek ih može svagdje odmah prepoznati.Od vremena do vremena, na svojim šetnjama, slučajno naiđem baš kad neku lutku u izlogu izdvoje da je presvuku. I tako ona stoji gola golcata, svima na vidiku. Aranžer ju je upravo obujmio da je pomakne amo ili tamo. čudo jedno kako je lutka naoko živa! Ne samo živa, nego i malko pohotij iva. A što se tiče uređivača izloga, sve na njemu podsjeća čovjeka na pogrebnika.Dok kunjam obnoć, uvijek mi se čini da su sumorne gradske četvrti življe i zanimljivije, nego jarko osvijetljeni bulevari gdje se lutke, žive i umjetne, odijevaju da ih pobiju. Uzmimo Grasse, na primjer. On može biti užasan i zavodljiv kad padne mrak. Nasuprot podnožju brda, gdje se sirotinja skuplja kao mušice, čini se da su ulice trasirane kao papilote. Na svakom zavoju ima gomila smeća oko kojih nekakve šugave mačke žderu do mile volje. Ljeti su vrata načičkana bezubim babeti-nama koje sjede i ogovaraju pri slabaškom svjetlu ulične svjetiljke. Od vremena do vremena promukli smijeh neke kurve nadglasa blebetanje baba. Učinak je teatarski. Čovjek se upali kad ugleda neku neurednu kučku kako se izvalila na pragu, otkrila bedra i raskrečila se, a prljavština i nečistoća oko nje još samo pojačavaju taj307dojam. Čovjek tumara kao da je omamljen, vraća se neprestance do te teške spodobe koja leži raširenih nogu kao na kompasu i kojoj u očnim dupljama gore dva golema komada crna ugljena.Gdje je god rijeka, tržnica, katedrala, željeznička stanica, kockarnica, tu tinja ta močvarna vatra od koje se gruša krv i suše usta.Prirodno je što čovjek, kad stigne po mraku u neki nepoznati velegrad, teži blistavim svjetlima. Mene

nagon vodi prema mračnim mjestima gdje tišinu paraju prostački uzvici, grub smijeh, masne psovke i besmisleno stenjanje . . ili po neki jecaj. Ja protrnem kad začujem kako netko jeca iza zatora na prozoru. Ne samo što sam duboko potresen, nego sam često i seksualno na-dražen. Žena koja jeca u mraku veoma često znači ženu koja traži ljubav. Kažem sam sebi da će njene jecaje ubrzo ugušiti strastven zagrljaj; čekam da čujem cicanje i stenjanje koji slijede.Idući od kuće do kuće, od prozora do prozora, pomalo se nadam da ću spaziti ženu koja sama sebi kaže laku noć u razbijenu zrcalu. Kad bih bar jednom ulovio taj posljednji pogled prije nego što se utrne svjetlo!Diljem cijele zemlje ima odvojenih mjesta gdje se muškarci i žene trzaju i bacakaju na kamenim posteljama, niz čela u groznici curi im znoj, u pomućenim urno \ima vrcaju im jalove nade i osvetnički snovi . . . Ponovo vidim u duhu onaj gradić na Peloponezu nad čijom se lukom nadnio gradski toranj; sve je utonulo duboko u san osim toga gadnog mjesta, kaveza od kamena i željeza koji se žari od sablasnog svjetla, kao da su se zapalile same duše osuđenika na smrt. Ispod zidina, gdje su se završavale sve vijugave uličice, opazio sam jedan par u vječnom zagrljaju. U blizini je bio privezan neki jarac koji je blaženo brstio grmlje. Gledao sam ih neko vrijeme, toga jarca i te zanesene ljubavnike, pa sam se odšetao dolje, do keja gdje je sjedio neki stari morski vuk bijele brade i kupao noge. Njegov pogled, prikovan uz daleki Argos, bijaše pogled čovjeka koji se nada da će ugledati znatno runo.U svojoj samoći, u svome snu o ljubavi ili njenoj odsutnosti, izgubljene ljude neprestano nešto vuče do vode U golemoj noćnoj struji pištavu agoniju mučenih ljudi prigušuje zapljuskivan je čak i najmanje rječice.308Um u kojem nije ostalo ništa osini /apliu kn mi \ il,, va, smiruje se. Kotrljajući se s vodama, i/mn i.iu m ilnli savija krila.Vode zemlje! Što izravnavaju, podi/a\.i|ii t|iSi- Vode za krštenje! Uz svjetlo, najtajanstvemp i-lciiicnt svega stvorenog.Sve prolazi s vremenom. Vode ostaniStjecani — vrljtifa W>7. Big Sur, kuhjnrnitaSADRŽAJCrno proljeće . Svijet seksa5 261