Gyrus 2, 42-80 Siječanj 2014

Gyrus 2, 42-80 Siječanj 2014

Uredništvo časopisa

Urednici:Tomislav Ćaleta

Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Vinka KovačićMedicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Dora MandićMedicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Ines MartinecMedicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Marko PetrićMedicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Lektor:Margareta Cvetko

Hrvatski studij Sveučilišta u Zagrebu

Dizajn loga:Marta Birkić

Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Dizajn naslovne strane:Dora Mandić

Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebudr.sc. Goran Sedmak

Hrvatski institut za istraživanje mozga, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Slika sa naslovnice preuzeta sa: http://en.wikipedia.org/wiki/File:Hippocampus_and_seahorse_cropped.JPG

Autor fotografije: Laszlo Seress’ Preparation of a human hip-pocampus alongside a sea horse

Uvod u 2. broj

Dragi girusovci i svi oni koji će to tek postati,

nakon uspješnog prvijenca s ponosom Vam predstavljamo drugi tematski broj studentskog časopisa Gyrus!

Kao što smo već prethodno najavili, ovim novogodišnjim izdanjem donosimo više tema vezanih uz jedno uže, ali uistinu opsežno područje mozga – hipokampus. U vremenu opće nesigurnosti i brojnih neodgovorenih pitanja, zavirite u raskošnu mrežu neurona i sinapsi te se saznajte više o učenju i pamćenju. Naši vrijedni studenti i suradnici odvojili su svoje vrijeme kako bi podijelili sa svima Vama svo-je spoznaje u zajedničkom traganju za znanjem i boljim razumijevanjem. Osim dijela o psihologinji Brendi Milner čiju biografiju donosimo, saznajte ponešto o fiziologiij hipokampusa, temporalnoj patologiji, ali i svakodnevnim navika-ma koje nas sve obilježavaju. Naravno da su tu i redovne kolumne pregledne anatomije i neuroznanosti iz Hrvatske, a cijela stvar je začinjena vijestima i za-nimljivostima iz svijetske neuroznanosti. Osvježite svoje slobodno vrijeme pre-porukom knjiga "The Language Instinct" Stevena Pinkera i "Brain, Vision, Mem-ory" eksperimentalnog neuroznanstvenika Charles G. Grossa. Također možete provjeriti na koji način uče neuroznanost studenti top tri kalifornijska sveučilišta.Posebno nam je drago najaviti stručni članak jednog od osnivača Studentske sek-cije za neuroznanost, a kasnije je i mentora dr. Fadija Almahariqa, specijalizanta neurokirurgije u KB Dubrava na temu kirurškog liječenja temporalne epilepsije.Na kraju nam preostaje najaviti broj u travnju, posvećen jos jednom velikanu hrvatske neuroznanosti i njegovom području, a o kome i čemu se radi otkrijte sami!

Posebnu zahvalu voljeli bismo uputiti još jednom od osnivača SSNZ, mladom neuroznanstveniku dr. sc. Goranu Sedmaku na podršci i velikom trudu uloženom u pokretanje ovog časopisa!

Sve vas pozivamo na odvažnost i kreativnost u pisanju vlastitog članka, te na-javljujemo ovogodišnji Tjedan mozga koji se održava od 10. do 16. ožujka 2014. godine. Teme koje će biti obrađivane kroz predavanja i radionice su bol, neuralne mreže i socijalna priroda mozga.Svoje prijave, kritike ili ideje uputite na e-mail [email protected].

"Sapere aude." Do čitanja,

Vaši urednici.

SADRŽAJVijesti i zanimljivosti ........................................................ 42

Iz svijeta neuroznanosti .................................................... 46

Kako mozak radi ............................................................... 47

Recenzije knjiga ................................................................ 49

ZIMS 13.............................................................................. 50

Biografija - Brenda Milner ................................................ 51

Hipokampus i učenje ........................................................ 55

Hipokampus i stres ........................................................... 60

Demencije i hipokampus .................................................. 64

Temporalne epilepsije ...................................................... 69

Amigdalohipokampektomija ............................................ 73

Pregledna neuroanatomija - kralješnična moždina ......... 78

Navike - stjecanje i mijenjanje ......................................... 85

Kako uče neuroznanost na drugim fakultetima? ............. 88

Vijesti i zanimljivosti

Gyrus 2, 42-45 Siječanj 2014 42

Gyrus 2 (2014) 42-45

Koliko nas geni određuju?

“Tim znanstvenika sa Sveučilišta Yale, u kojem su sudjelovali i mladi hrvatski znanstvenici Mihovil Pletikos i Goran Sedmak, proveli su analizu vremen-ske dinamike i lateralizacije genske ekspresije neokorteksa u različitim stupnjevima razvoja.”

Istraživanje objavljeno u posljednjem broju časopisa Neuron pokazalo je da ljudski neokorteks ima ekspresiju gena prema uzorku „pješčanog sata“ sa jasnom i dinamičnom genskom aktivnošću tijekom prenatalnog i adolescentnog/odraslog perioda života. Tim znanstvenika sa Sveučilišta Yale, u ko-jem su sudjelovali i mladi hrvatski znanst-venici Mihovil Pletikos i Goran Sedmak, proveli su analizu vremenske dinamike i lateralizacije genske ekspresije neokorteksa u različitim stupnjevima razvoja. Analiza je pokazala da se opća struktura moždanih regija razvija pretežno u prvih 6 mjeseci od začeća potaknuta eksplozijom genske ak-tivnosti. Ona je različita za specifične regije neokorteksa. U 3. trimestru trudnoće slijedi neka vrsta zatišja. Tijekom ovog perioda ak-tivni su samo geni koji potiču stvaranje veza između regija neokorteksa. Kasna dječja dob i rana adolescencija donose ponovni

zamah genetičke aktivnosti čiji je zadatak oblikovati neokorteks koji rastom i razvo-jem obavlja sve specijaliziranije zadatke. Taj zamah nastavlja se i odraslu dob. Nenad Šestan, profesor neurobiologija na Kavli in-stitutu Sveučilišta Yale i jedan od autora istraživanja, kaže da je ova analiza prva razot-krila uzorak „pješčanog sata“ u aktivnosti gena ljudskog neokoteksa i da takve pojave nisu uočene u razvoju majmunskog mozga.U slučaju lateralizacije i funkcionalne speci-jalizacije polutki znanstvenici nisu našli raz-liku u ekspresiji gena lijeve i desne polutke. Genska aktivnost različitih dijelova mozga bila je simetrična kroz sve stupnjeve razvoja i u odrasloj dobi. Zaključili su da je moguće da test nije bio dovoljno osjetljiv u otkrivanju kritične razlike ekspresije ili razlika između hemisfera nije ovisna o ekspresiji gena.Rezultati naglašavaju važnost odgovarajućeg odnosa između gena i okoline u djete-tovim najranijim godinama kada se formi-raju i sinkroniziraju sinaptičke veze među neuronima. Poremećaj u tim procesima povezuju se s nastankom autizma, ali i mnogih drugih neurorazvojnih bolesti.

Za više informacija pročitajte ovdje: http://neurosciencenews.com/human-b r a i n - d e v e l o p m e n t - n e o c o r t e x - 7 0 6 /

Vinka Kovačević, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu


Gyrus 2 (2014) 42-45

Lateralna habenula i proces odlučivanja

“Prema navedenom istraživanju LHb bi mogla imati ključnu ulogu u donošenju svakodnevnih odluka, odnosno u takozvanom cost-benefit odlučivanju.”

Nedavno istraživanje provedeno na Uni-versity of British Columbia otkriva nove spoznaje o malom području epitalamusa, poznatom kao lateralna habenula (LHb). Iako je jedna od najstarijih dijelova moz-ga, funkcija lateralne habenule još uvi-jek nije do kraja poznata. Znanstveni-ci ovo područje povezuju s depresijom, a navedeno istraživanje pokazuje da je njegova funkcija bila pogrešno shvaćena.

Slika 1 (pribavljeno s adrese: http://images.sciencedaily.

com/2013/10/131031142655.jpg)

Prema navedenom istraživanju LHb bi mogla imati ključnu ulogu u donošenju svakodnevnih odluka, odnosno u ta-kozvanom cost-benefit odlučivanju.U pokusu znanstvenici su trenirali štakore da izaberu između veće nagrade koja se pojav-ljuje povremeno i manje nagrade koja se po-javljuje učestalo (u ovom slučaju nagrada je četiri odnosno jedna kuglica hrane). Štakori su preferirali čekati veću nagradu ukoliko je vrijeme koje su trebali za njeno pojavljivanje kraće. Dakle, nastojali su postići najbolji om-jer uloženog (vrijeme) i dobivenog (hrana). Štakori s isključenom funkci-jom LHb birali su nasumce, bez mogućnosti odabira najbolje opcije. Ovakvi nalazi imaju ivažne implikacije na tretman depresije. Smatra se da inaktivi-ranje LHb umanjuje simptome depresije, ali navedeni zaključak ukazuje da se paci-jenti s inaktiviranom LHb ne osjećaju sretnije već jednostavno više ne brinu oko problema koji ih čine depresivnima. Razumijevanje procesa odlučivanja bitno je i zbog povezanosti s shizofrenijom te zloupotre-bom druge u kojima su ti procesi poremećeni.

Za više informacija pročitajte ovdje:h t t p : / / n e w s . u b c . c a / 2 0 1 3 / 1 1 / 2 4 /s c i e n t i s t s - f i n d - b r a i n - r e g i o n - t h a t -h e l p s - y o u - m a k e - u p - y o u r - m i n d /

Luka Turkalj, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu


Gyrus 2 (2014) 42-45

Terapija Tourretova sindroma

“Istraživači se nadaju proizvodnji prijenosnih uređaja koji će omogućiti električnu stimulaciju mozga, a oboljeli će ih moći samostalno koristiti bez nuspojava koje izazivaju lijekovi.”

Novo istraživanje objavljeno u Jour-nal of Neuropsychology otvara nove mogućnosti terapije Tourretovog sindroma Znanstvenici s Univesity of Nottinghama otkrili su mehanizam koji kontrolira tikove u djece s Tourretovim sindromom (TS). TS je neuropsihijatrijski poremećaj koji se jav-lja u 1:100 djece, a obilježen je motoričkim i vokalnim tikovima koji se pojavljuju u ranom djetinjstvu. Smatra se da je uzrokovan pogrešnim umrežavanjem tijekom razvoja mozga, što rezultira pojačanom aktivnošću strijatuma i posljedično motoričkih područja moždane kore, što dovodi do tikova. Znanstvenici smatraju kako stišavanjem hiperekscitabilnosti kortikalnih neu-rona mogu umanjiti i simptome TS-a.

Slika 1 (pribavljeno s arese: http://media.theindychannel.com/pho-to/2012/11/01/brain_1351794466202_320607_ver1.0_320_240.

jpg)

U istraživanju su koristili metodu Transcra-nial Magnetic Stimulation (TMS) kojom su ispitanicima s TS-om za vrijeme pokreta ruke stimulirali moždana područja. Rezultati su pokazali da ispitanici koji boluju od TS-a za razliku od kontrolne skupine imaju smanjenu mogućnost moduliranja moždane aktivnosti. Istraživanje otkriva mogućnost novih nefarmakoloških terapija TS-a. Istraživači se nadaju proizvodnji prijenosnih uređaja koji će omogućiti električnu stimulaciju mozga, a oboljeli će ih moći samostalno ko-ristiti bez nuspojava koje izazivaju lijekovi.

Za više informacija pročitajte ovdje:http://www.nottingham.ac.uk/news/p r e s s r e l e a s e s / 2 0 1 3 / d e c e m b e r / r e -s e a r c h e r s - u n c o v e r - m e c h a n i s m - c o n -trol l ing-tourette-syndrome-tics.aspx

Luka Turkalj, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu


Gyrus 2 (2014) 42-45

45

Krivulja zaboravljanja

“Dugoročno, ponavljanje je odlična ušteda vremena. Ako ne ponavljaju, moraju opet provesti 40-50 minuta da nauče isti materijal. A tko ima tol-iko vremena? “

Slika 1: krivulja zaboravljanja(pirbavljeno s adrese: http://uwa-terloo.ca/counselling-services/sites/ca.counselling-services/files/resize/uploads/images/curve_0-500x231.gif)

Krivulja zaboravljanja nam objašnjava kako zadržavamo ili zabo-ravljamo informacije. Bazirana je na predavanju koje traje sat vremena.Prvi dan, na početku predavanja znamo 0% (tu krivulja počinje od nule). Na kraju predavan-ja znamo 100% onoga što smo upravo naučili (nevezano uz to kolko dobro razumijemo novo znanje (tu je krivulja na najvišoj točki). Drugi dan, ako ne učinimo ništa s informaci-jama koje smo naučili na predavanju, nismo mislili o njima ili ih opet čitali itd. Zaboravit ćemo 50%-80% onoga što smo naučili. Naš mozak stalno bilježi informacije na privre-menoj osnovi; dijelovi razgovora koje čujemo, odjeća koju osoba kraj nas nosi i slično. Zato jer te informacije nisu potrebne i opet ih ne prizovemo u svijest, mozak će ih “obrisati”. Isto tako će i zaboraviti informacije koje smo

čuli na predavanju ako ih ne ponavljamo.Do sedmog dana ćemo se moći prisjetiti još manje, a tridesetog dana ćemo se sjećati samo 2%-3% informacija sa predavan-ja. To može izazvati osjećaj kao da grad-ivo vidimo prvi put u životu – mora-ti ćemo ga ponovno naučiti od početka.Dobra vijest je da možemo promjeniti izgled krivulje. Jaki signal mozgu da zadrži infor-maciju je ako tu informaciju opet vidi. Kad se ista stvar ponovi, mozak to tumači kao “Oh, opet ista informacija, bolje da ju zadržim jer je vjerojatno potrebna”. Kad informaci-ju vidimo nekoliko puta, svaki sljedeći put ju je lakše prizvati iz dugoročne memorije. Dakle, razlog za ponavljanje naučenog je sljedeći: unutar 24 sata od učenja moramo potrošiti 10 minuta da dignemo krivulju na-trag do 100%. Tjedan dana kasnije, sedmi dan, bit će nam potrebno samo 5 minuta da opet dignemo krivulju. Do tridesetog dana, trebati će nam samo 2-4 minute da prizovemo infor-maciju u sjećanje s osjećajem “da, znam to”. Studenti često misle da nemaju vremena za ponavljanje svaki dan. No dugoročno, ponavl-janje je odlična ušteda vremena. Ako ne ponav-ljaju, moraju opet provesti 40-50 minuta da nauče isti materijal. A tko ima toliko vremena? Generalna preporuka je potrošiti pola sata svaki dan na ponavljanje, i sat vremena svaki vikend. Mnogi studenti se iznenade koliko re-dovno ponavljanje poboljšava i razumijevanje materijala koji trebaju naučiti. Ako ništa drugo, vrijedno je probati ovaj sistem kroz neko-liko tjedana i vidjeti koliko će vama pomoći.

Marko Petrić, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Gyrus 2, 46 Siječanj 2014 46

Gyrus 2 (2014) 46

Prof. dr. sc. Mario Vukšić

Hrvatski institut za istraživanje mozgaMedicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Ilustracija(pribavljeno s adrese: http://um-r e z a v a n j e u n e r u o z n a n o s t i . f i l e s . w o r d p r e s s .c o m / 2 0 1 2 / 0 7 / p r o f - d r - s c - m a r i o - v u k c 5 a 1 i c 4 8 7 . j p g )

Mario Vukšić izvanredni je profesor neuro-znanosti i anatomije na Medicinskom fakulte-tu Sveučilišta u Zagrebu. Stalno je zaposlen na Hrvatskom institutu za istraživanje mozga (HIIM) gdje je voditelj Laboratorija za konfo-kalnu mikroskopiju. Od 2007. godine rizničar je Hrvatskog društva za neuroznanost, a od listopada 2013. obnaša funkcije voditelja Doktorskog poslijediplomskog studija iz neuroznanosti kao i v.d. ravnatelja HIIM-a. Znanstveno se usavršavao u Laboratoriju za neuroembriologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rostocku (2001.-2002.), gdje je sudjelovao u istraživanju uloge molekula sinaptičkih mjehurića (sinaptobrevin, sin-aptotagmin, sinaptogirin) u razvoju mozga čovjeka, te na Zavodu za kliničku neuro-anatomiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Frankfurtu (2003.-2005.), gdje se bavio reorganizacijskim procesima u hipokam-

pusu glodavaca nakon eksperimentalnog presijecanja/elektrofiziološke stimulacije perforantnog puta. Tijekom znanstvenog usavršavanja u inozemstvu ovladao je bro-jnim modernim metodama i tehnikama koje se danas koriste u neuroznanosti, npr. konfokalna mikroskopija, stereotaksijske neurokirurške operacije, elektrofiziološke tehnike ekstracelularnog snimanja in vivo, trodimenzionalna rekonstrukcija fluores-centnih moždanih struktura uz pomoć kon-fokalne mikroskopije i modernih računalnih programa, te rad s genetski promijenjenim životinjama. Na Goethe Sveučilištu u Frank-furtu završio je i doktorski studij iz neuro-znanosti pod naslovom Neuralna plastičnost: molekule, strukture, funkcije. Autor je 38 znanstvenih radova iz područja neuro-znanosti, od kojih je 12 izvornih članaka ob-javljeno u časopisima citiranim u Current Contentsu, s prosječnim čimbenikom odje-ka od 4.0, te dva poglavlja u knjigama. Do sada je kao suradnik sudjelovao u 6 domaćih i 3 međunarodna projekta, a trenutno je voditelj Svučilišnog projekta Perinatalna re-organizacija medijalnog (limbičkog) kortek-sa kod čovjeka, koji predstavlja nastavak dugogodišnjeg istraživanja razvoja moždane kore čovjeka koje se provodi na HIIM-u.Znanstveni interes prof. Vukšića je razvojna neurobiologija normalnog i poremećenog raz-vitka mozga čovjeka, neurobiološka podloga mentalnih retardacija, fenomen plastičnosti mozga i mehanizmi njegovog oporavka nakon ozljede, s naglaskom na plastičnost dendrita i dendritičkih trnova zrnatih stanica girus de-natusa nakon eksperimentalnog presijecanja aferentnih putova u mozgu miša/štakora in vivo (lezija entorinalne moždane kore).

Iz svijeta neuroznanosti

Gyrus 2 (2014) 47-48

Slika 1 (pribavljeno s http://images.sussexpublishers.netdna-cdn.

com/article-inline-full/blogs/75174/2013/11/138761-139091.jpg)

Napredak znanosti u posljednjem desetljeću pridonio je razvoju raznih metoda oslikavan-ja mozga i time stvaranju jasnije slike – kako radi zdrav mozak! U osnovi specijalizirane stanice u mozgu, neuroni, odašilju i primaju informacije kodi-rane u električnim impulsima i neurokemi-jskim tvarima. Takav živčani impuls putuje duž živčanih vlakana na spojeve, koje nazi-vamo sinapsama, s drugim neuronima

ili senzornim organima. U sinapsama ovaj električni signal potiče otpuštanje kemijskih tvari koje zovemo neurotransmiteri. Oni služe kao kuriri prijenosu poruke na susjed-nu stanicu. Neki od njih će prenjeti poruku stop i tako inhibirati neuron dok će ga drugi ekscitirati, odnosno aktivirati. Svaki neu-ron može stvarati tisuće sinapsi! U bilo ko-jem trenutku milijuni sinapsi mogu aktivno prenositi poruke kroz zamršenu mrežu neu-rona kako bi se izvršio jedan zadatak. Zamis-lite električne oluje koje se pale i gase unutar vašeg mozga, savršeno koreografirane prema

Kako mozak radi?

47 Gyrus 2, 47-48 Siječanj 2014


zadatku koji izvršavate. Voziite bickil, pale se motorna i koordinacijska područja, razgo-varate s nekim aktivna su slušna i govorna. Bilo koji vanjski podražaj, kao i odgovor na njega, uzrokuje odašiljanje tisuća signala i električnih i kemijskih unutar živčanog sus-tava.

KAKO UČIMO? Svaki put kada nešto naučimo naš se mozak malo promijeni. Učenje uključuje promjene u neuronu, njegovom izgledu u sinapsama koje spajaju neurone. Ovakve strukturne promjene u pojedinim neuronima zapravo uzrokuju šire promjene u cjeokupnoj organizaciji funkcije mozga. Učenje potiče stvaranje novih sinapsi i time neurone čini moćnijima i jačima. Ponavljanje istih radnji uzrokuje paljenje istih neuronskih putova koji time postaju jači i učinkovitiji nakon svake aktivacije. Dobra usproredba bi bila kao krčenje puta kroz šumu. Svaki put kada idete istim putem on postaje jasniji i lakše je njime proći. Ukoliko se dovoljno često ko-risti put će postati trajni dio šume. Isti prin-cip se primjenjuje kada učimo ponavljanim vježbanjem primjerice sviranje instrumenta. Kroz život učenjem i iskustvima stvaramo bogatu mrežu punu neuralnih krugova koja je kod svakog malo drugačije usklađena. Učenje u pravom smislu oblikuje i preobli-kuje mozak.

MULTI TASKING? Čini se da ako radimo više stvari odjednom, štedimo vijeme, no ako gledamo iz perspektive mozga to nije tako. Sve više istraživanja pokazuje da je kapacitet mozga u procesuiranju simultanih zadataka oštro ograničen. Mozak treba pristupiti jednom zadatku, ne može jednostavno udvostručiti ili utrostručiti svoju moć procesuiranja da bi obradio više zadataka odjednom. U eksperi-mentalnim studijama koje su mjerile neu-ralnu aktivnost u pojedinaca od kojih se zahtjevalo da simultano izvode dva zadatka, ukopna se aktvnost smanjila u usporedbi s pojedincima koji su bili foksirani na samo je-dan zadatak. Ovo ne implicira da je nemoguće hodati i žvakati u isto vrijeme, ali generalno za zadatke koji zahtjevaju više funkcije se čini da ih mozak obrađuje uzastopno, a ne simul-tano. Iako se nama čini da radimo više stvari paralelno, mozak zapravo prebacuje pažnju s jednog zadatka na drugi. Neke studije čak kažu da je potrebno 50% više vremena za ob-radu dva zadatka istovremeno u usporedbi sa vremenom utrošenim za jedan po jedan za-datak. Zaključak je da multitasking vjerojatno i nije najefikasniji način za iskorištavanje cjelokupne moći mozga. Usredotočiti se na jedan zadatak je mnogo efikasnije, brže i na kraju krajeva kvalitetnije.

Dora MandićMedicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Gyrus 2, 49 Siječanj 201449

Gyrus 2 (2014) 49

Recenzije knjiga

The Language instinctSteven Pinker, William Morrow and Com-pany, 483 pp., 14.95$

Pribavljeno s adrese: http://www.kurzweilai.net/images/Lan-guage-Instinct.jpg

Svjetski poznati stručnjak za govor Ste-ven Pinker u ovoj knjizi lucidno objašnjava sve što ste ikad htjeli znati o govoru: kako funkcionira, kako ga djeca uče, kako se mi-jenja, kako ga mozak producira i kako je evoluirao. Pinker pomoću svojeg širokog i ogromnog znanja formira zanimljivu priču o tome kako je govor ljudski ins-tinkt i kako je evolucijski taj instink nastao.

Brain, Vision, Memory: Tales in the History of Neuroscience

Charles G, Gross, Bradford Books, 273 pp., 28.21$

Pribavljeno s adrese: amazon.com/images/I/51yaNgWGuhL._BO2,204,203,200_PIsitb-sticker-arrow-click,TopRight,35,-76_

AA300_SH20_OU01_.jpg

Charles G. Gross je neuroznanstvenik koji se specializirao za proučavanje mehanizama mozga pomoću kojih vidimo. Također je i fas-ciniran povješću tog polja i razvojem znanja o mozgu od starih Egipćana do današnjice. Spojem tih interesa, u ovoj knjizi pokušava odgovoriti kako se neuroznanost razvila do današnjice pomoću primjera iz svog polja. Kroz poglavlja o vizualnom korteksu, Da Vincijevim ilustracijama mozga i oka, kroz pitanje kako je nastalo područje mozga zvano hippocampus minor, autor će vas naučiti o uspjesima i greškama svijeta neuroznanosti i funkcioniranja dijela mozga koji je odgovo-ran za vid.

Gyrus 2, 50 Siječanj 2014

Gyrus 2 (2014) 50

50

ZIMS 13 (Zagreb International Medical Sum-mit) tradicionalno je održan tijekom stude-nog u prostorijama Hrvatskog liječničkog doma u Šubićevoj ulici, Zagreb. Za one koji slučajno ne znaju, ZIMS je prvi studentski „summit“ kojeg zajedno organiziraju stu-denti EMSA-e (European medical student association) i SSHLZ-a (Studentske sekcije hrvatskog liječničkog zbora). ZIMS je i ove godine okupio mnogobrojne studente i dok-tore iz Hrvatske ali i iz cijelog svijeta, jer ZIMS od svog osnutka ima međunarodno sudjelovanje pa su tako i ove godine sudjelovali ljudi iz Turske, Irana, Egipta...Na početku uvodne ceremonije uzvanike je pozdravio predsjednik EMSA-e Ivan Vidić, a potom su ostali organizatori ZIMS-a kao i drugi ugledni znanstvenici zaželjeli svima dobrodošlicu. Cijela ceremonija bila je poseb-na zbog glazbenih točka zbora Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu „Lege Artis“.Prvo predavanje je održao prof. Gajović pod naslovom „Molecular regulation of inflam-mation in the mouse brain after ischemic injury“ , u kojem je govorio o novom pro-jektu Medicinskog fakulteta Sveučilista u Zagrebu, „Glow Brain“ koji je financiran iz fondova Europske Unije. Profesor je svojim predavanjem htio nadahnuti mlade nade na odvažnost u znanosti.

Organizatori ZIMS-a su prepoznali po-tencijal i važnost rada Studentske sekci-je za neuroznanost. Tako smo i mi dobili priliku predstaviti svoj najnoviji projekt, online časopis „Gyrus“. Odličnu prezent-aciju o pokretanju i cilju samoga projekta održala je voditeljica sekcije Dora Mandić.Tijekom ostala dva dana kongresa čuli smo još mnoga zanimljiva predavanja o no-vostima u medicini i o istraživanjima ko-jima se trenutačno bave kolege iz cijelo-ga svijeta. Također su tijekom kongresa održane interaktivne radionice u kojima su sudionici mogli naučiti o kirurškom šivanju i o osnovama održavanja života. Cijeli kongres je prošao vrlo uspješno, u ugodnom ambijentu i društvu, te se nadamo da ćemo uživati zajedničku suradnju još i dugi niz godina!

Tomislav ĆaletaMedicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

ZIMS 13


Gyrus 2 (2014) 51-54

“Brenda Milner, glasovita neuropsihologinja i jedna od najvažnijih neuroznanstvenica 20. stoljeća svoju je reputaciju stekla radeći s pacijentom H.M. istražujući ulogu medijalnog dijela sljepoočnog režnja u pamćenju. Svojim istraživanjima obogatila je spoznaje iz područja pamćenja i potaknula brojna istraživanja. Doprinijela je i razumijevanju lateralizacije funkcija mozgovnih hemisfera i uloge čeonog režnja. “

Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Psihologija

Patricia Tomac

Brenda Milner - biografija

Slika 1. Brenda Milner (pribavljeno s adrese: http://www.mcgill.ca/reporter/40/08/milner/)

Brenda Milner rođena je 15. srpnja 1918. godine u Manchesteru u Velikoj Bri-taniji. Ništa osobito u njezinoj ranijoj dobi nije upućivalo da će se Brenda razviti u znanstvenicu. Njezin je put do znanstvene psihologije bio, u najmanju ruku, zanim-ljiv. Roditelji su joj bili strastveni glazbenici. Živjeli su isključivo za glazbu pa nije čudno što im je prilično razočaravajuće bilo saznan-je da Brenda nema glazbenih sklonosti niti sposobnosti. No, ipak su to s vremenom

morali prihvatiti. Otac je njezino rano ob-razovanje uzeo u svoje ruke. Kod kuće ju je podučavao aritmetici, poeziji, njemačkom i francuskom jeziku. To joj je pružilo izvrsne temelje kasnijem školovanju. U dobi od 15 godina morala je izabrati hoće li svoje ob-razovanje usmjeriti prema prirodnim ili društvenim znanostima. Voljela je jezike i književnost, ali i matematiku. Stoga je za nju to predstavljalo tešku odluku. Smatrala je da pojedinac može samostalno razviti pozna-vanje stranih jezika i književnosti, ali kada se jednom napusti znanost, ona se napusti zauvijek (Milner, 1998). Iz tog je razloga odabrala matematiku i fiziku. Godine 1936. dobila je stipendiju za Newnham College u Cambridgeu. Prošlo je samo godinu dana kada je Brenda shvatila da se neće istaknuti u području matematike, te je odlučila promi-jeniti područje obrazovanja. Tada je psi-hologija ušla u njen život. Voditeljica studija za psihologiju, supruga poznatog psihologa F.C. Bartletta, preporučila joj je priručnik eksperimentalne psihologije kao pripremno štivo za nastavu. Eksperimentalna psihologi-

Gyrus 2, 51 - 54 Siječanj 2014 52

ja činila joj se kao povoljan izbor za njene in-telektualne potrebe. Snažan utjecaj na njenu buduću karijeru imao je Oliver Zangwill koji joj je prvi istaknuo vrijednost izučavanja po-sljedica koje lezije mozga imaju na ponašanje.Kada je 1939. godine izbio II. svjetski rat morala je raditi na raznim praktičnim projek-tima u vojne svrhe. Prilikom rada na razvoju radara, upoznala je inženjera elektrotehnike Petera Milnera, svojeg budućeg supruga. Na-kon završetka rata Peter Milner bio je poz-van da se pridruži maloj grupi fizičara koji su trebali otići u Montreal kako bi započeli istraživanja atomske energije u Kanadi. Bren-da je otišla sa Peterom što je uvelike utjecalo na njezin život. Zaposlila se na Sveučilištu u Montrealu gdje je podučavala kompara-tivnu psihologiju i eksperimentalnu psi-hologiju pamćenja sljedećih nekoliko godina. Ubrzo je shvatila da joj je potrebno doktorsko zvanje ukoliko želi raditi na sveučilištu. Na Sveučilištu McGill upoznala je Donalda Heb-ba koji ju je toliko impresionirao da je poželjela da joj on bude mentor u istraživačkom radu kojim je trebala steći doktorsko zvanje. Tada je, kao Hebbova studentica, radila studije o taktilnoj percepciji osoba slijepih od rođenja. No, vrlo je brzo dobila priliku za istraživački rad na Neurološkom institutu u Montrealu (MNI) sa čuvenim neurokirurgom Wilderom Penfieldom. Istraživala je njegove pacijen-te sa lezijama sljepoočnog režnja, što ju od početka zanimalo puno više negoli rad sa sli-jepim osobama. Od trenutka kada je došla na MNI osjećala je da je to mjesto gdje želi ostati.U prvim mjesecima rada na MNI, Brenda se većinom usmjerila na složenu percepci-ju. Testovima koje je donijela sa Sveučilišta McGill ispitivala je pacijente kojima je izvršena lobotomija sljepoočnog režnja zbog fokalne epilepsije – prije zahvata i dva tjed-na poslije. Nakon što je prikupila dovoljno podataka, došla je do spoznaje da kod tih pacijenata postoje umjerene poteškoće na određenim slikovnim zadacima koje post-aju naglašenije postoperativno. Također, te su poteškoće bile uočljivije nakon lezije desnog temporalnog režnja. Nakon što je

završila doktorski rad 1952. godine, Brenda je željela nastaviti raditi sa Penfieldom. Hebb se s time nije slagao jer je smatrao da nije-dan psiholog ne može dugo opstati na MNI. Unatoč tome, Brenda je odlučila riskirati.U svojem ranijem radu Pefield je zahvate na sljepoočnom režnju ograničavao na pred-nji sljepoočni neokorteks i uvijek na samo jednu hemisferu, ali to je rijetko smanjiva-lo pacijentove napadaje. U vrijeme kada je Brenda došla na MNI većina takvih oper-acija uključivala je uklanjanje prednjeg hipo-kampusa i parahipokalpalne vijuge zajedno sa amigdalom. Budući da nije bilo osobitih posljedica na ponašanje pacijenata, to je postao rutinski zahvat. No, u to su vrijeme dvoje pacijenta nakon zahvata imali ozbiljno oštećenje pamćenja. Radilo se o anterograd-noj amneziji. Brenda je pažljivo testirala i opažala pacijente prije i poslije operacije. Kada je jedan od pacijenata preminuo, pri-likom autopsije primijetili su da je hipo-kampus na neoperiranoj strani atrofirao. Potvrdili su svoje hipoteze – odstranjivan-jem dijelova medijalnog sljepoočnog režnja u jednoj hemisferi, pacijenti su ostali bilat-eralno uskraćeni za funkciju hipokampusa, budući da je preoperativno već postojala lezi-ja medijalnog dijela sljepoočnog režnja na neoperiranoj strani. Ta dva slučaja prezen-tirali su na susretu Američke neurološke asocijacije u Chicagu. Neurokirurg Wil-liam Scoville iz Hartforda pročitao je nji-hov sažetak i odmah nazvao Penfielda. Scoville je kod pacijenta H.M. operativ-no odstranio prednji dio oba sljepoočna režnja zbog teških epileptičnih napada-ja, nakon čega je H.M. pokazivao slično oštećenje pamćenja. Brenda je bila poz-vana u Hartford da proučava H.M. Operativni zahvat značajno je smanjio simp-tome epilepsije. Međutim, uskoro je posta-lo očito da H.M. ima ozbiljnih problema sa nedavnim pamćenjem. Radilo se o antero-gradnoj amneziji te nije mogao pohraniti nove događaje u dugoročno pamćenje. Osim toga bila je prisutna i retrogradna amne-zija za događaje 3-4 godine prije operacije.

53

Brenda je počela sustavno raditi sa pacijen-tom H.M. kroz pomno osmišljene zadatke u obliku eksperimenata kako bi procijenila njegove sposobnosti pamćenja i učenja. Uočila je da H.M. može normalo perceptiv-no registrirati novu informaciju i zadržati ju u radnom pamćenju između 30 i 40 sekun-di sve dok je na nju usmjeren, no ukoliko dođe do bilo kakvog ometanja informacija je zauvijek izgubljena. Dakle, nova (ver-balna) informacija nije mogla biti pohran-jena u dugoročno pamćenje. Do iznimno očaravajućeg otkrića Brenda je došla dok je H.M. dala senzomotorički zadatak sa ogleda-lom i zvijezdom. Na papiru se nalazi shema zvijezde sa dvije linije, a zadatak je između tih dviju linija iscrtati punu crtu. Zadatak je bio otežan pregradom koja je onemogućila da H.M. direktno vidi shemu zvijezde. Stoga je morao iscrtati liniju gledajući odraz u ogleda-lu. Nakon tri dana i 30 pokušaja, H.M. je to napravio savršeno, baš kao što bi to napravio i „zdrav“ čovjek. No, zanimljiva je činjenica da se H.M. prilikom zadnjeg rješavanja nije

sjećao da je ikad prije taj zadatak radio. Tako je Brenda došla do zaključka da takav oblik učenja, kasnije nazvan proceduralno učenje (Cohen i Squire, 1980), ne zahtjeva svjes-nost.Taj nalaz je bio najuzbudljiviji u nje-nome životu jer je upućivao da postoji više sustava pamćenja u mozgu (Milner, 1998). Rezultate tih nalaza objavili su Scoville i Mil-ner (1957) te je jedno vrijeme bio jedan od najčešće citiranih članaka u neuroznanosti i mnogo je pridonio psihologiji pamćenja. Nakon rada na amneziji neuropsihologija je procvjetala na Neurološkom institutu u Mon-trealu, a Brenda je osigurala svoj ostanak na Institutu. Najviše je postala poznata upravo po dugogodišnjem pažljivom proučavanju H.M. Svoj rad kao neuropsihologinja je za-pravo započela proučavanjem interhemis-ferne specijalizacije i to je bila ideja vodilja kroz cijelu njenu karijeru (Xia, 2006). Njene su studije o povezanosti dominantne ruke i lateralizacije govora među prvima opisale način na koji oštećenje mozga može dovesti do dramatične funkcionalne reorganizacije.

Gyrus 2, 51 - 54 Siječanj 2014

Slika 2. Wilder Penfield i Brenda Milner dolje lijevo (priavljeno s adrese: http://neurophilosophy.wordpress.com/2008/08/27wilder_

penfield_neural_cartographer/)

Gyrus 2, 51 - 54 Siječanj 2014 54

Istraživala je i način na koji su hemisfere u interakciji, što je utjecalo na razumijevanje kognitivnog učenja, jezika, osjeta i emocija. Svoj doprinos je dala i razumijevanju uloge čeonog režnja koji je počela proučavati 1960-ih. Pokazala je kako dorzolateralni dio čeonog režnja ima važnu ulogu u vremenskoj orga-nizaciji pamćenja. Opisala je kako ti paci-jenti nemaju mogućnost prilagodbe zahtjevu zadatka pri rješavanju problema. Dru-gim riječima, oni teško usvajaju promjenu pravila rješavanja zadatka. Ta je nefleksibil-nost u rješavanju problema danas široko poznata kao posljedica lezije čeonog režnja.Već 60 godina Brenda aktivno obogaćuje neuroznanost svojim spoznajama. Vrijed-nost njena rada u neuroznanosti i psihologiji vrlo brzo je prepoznata te je do sada primi-la brojna prestižna priznanja i nagrade. Od

mnoštva nagrada i priznanja ona voli izdvo-jiti: Nagradu za istaknuti znanstveni dopri-nos Američke psihološke asocijacije (1973), članstvo u kraljevskim društvima Royal So-ciety of Canada (1976) i Royal Society of Lon-don (1979), Nagradu Karl Spencer Lashley Američkog filozofskog društva (1979), Nagra-du Ralph W. Gerard Društva za neuroznanost (1987). Sa svojih 95 godina još uvijek provodi istraživanja i predaje budućim znanstvenici-ma. Još uvijek radi na Neurološkom institutu u Montrealu i na Sveučilištu McGill. Godine 2007., osnovala je vlastitu zakladu Brenda Milner Foundation kojom podupire mlade istraživače u području kognitivne neuro-znanosti stipendiranjem na Neurološkom in-stitutu u Montrealu. Što je to što Brendu Mil-ner pokreće u životu? U brojnim intervjuima sama će reći da je to njezina znatiželja o

Literatura:1. Cohen NJ, Squire LR (1980) Preserved learning and retention of pattern analyzing skill in amnesia: dissociation of knowing how and knowing that. Science 210:207-210.

2. Milner B (1998) Brenda Milner. In L. R. Squire (Ed.), The history of neuroscience in au-tobiography: Volume 2 (str. 276-305). San Diego: Academic Press.

3. Scoville WB, Milner B (1957) Loss of recent memory after bilateral hippocampal le-sions. Journal of neurology, neurosurgery, and psychiatry, 20:11-21.

4. Xia C (2006) Understanding the human brain: A lifetime of dedicated pursuit. Interview with Dr. Brenda Milner. McGill Journal of Medicine 9:165-172.d

Gyrus 2 (2014) 55-59


1) Povijest i anatomija Prvi opis hipokampusa dao je Arantius 1587. godine kada je strukturu izbočenu u donji dio sljepoočnog roga lateralnih moždanih komora usporedio sa morskim konjićem (hippocampus), iako je dvojio između tog naziva i naziva svilena buba (‘silkworm’). U jednakoj je dvojbi bio Duvernoy kad je 1729. godine načinio prve ilustracije hipo-kampusa. Godine 1732. Winslow predlaže naziv ovnov rog (‘ram’s horn’), koji Garen-geot 1742. godine pretvara u Cornu Am-monis - Amonov rog, po analogiji s egipats-kim bogom Ammonom (Ammun Kneph).Danas pod hipokampusom podrazumije-vamo cijelu bilateralnu strukturu medijal-nog dijela sljepočnog režnja sisavaca koja izgleda kao brežuljak što se izbočuje u donji rog lateralne komore. (Slika 3.) Do izbočenja hipokampusa dolazi uslijed savijanja medi-jalnog dijela sljepoočnog režnja oko hipo-kampalnog sulkusa tijekom ontogeneze. U današnjem se nazivlju također zadržao pojam pes hippocampi. S obzirom na van-jsku morfologiju hipokampus dijelimo na tri dijela: prednji dio ili glavu, srednji dio ili

tijelo i stražnji dio ili rep hipokampusa. Uku-pna duljina hipokampusa kod normalnog odraslog čovjeka kreće se između 40 i 45 mi-limetara. Širina tijela je u prosjeku oko 10 mi-limetara, a glave između 15 i 20 milimetara. Spada u limbički sustav i ima važnu ulogu u učenju i pamćenju te prostornoj orijentaciji.Strukture limbičkog sustava nalaze se u lo-busu limbicusu. Lobus limbicus je medijalni, rubni dio telencefalona što u luku okružuje diencephalon i corpus callosum. Taj režanj sadrži dvije skupine struktura koje oblikuju vanjski i unutarnji luk rubnog režnja. Gyrus fornicatus oblikuje vanjski luk rubnog režnja i čini paralimbička polja moždane kore. Strukture unutarnjeg luka pripadaju hipo-kampalnoj formaciji. Ona ima 3 dijela: hip-pocampus praecommissuralis, hippocampus supracommissuralis i hippocampus retro-commissuralis. Prva dva dijela posebno su dobro razvijena u glodavaca i mesoždera, dok su u mozgu majmuna i čovjeka mnogo slabije razvijena. U mozgu majmuna i čovjeka dobro je razvijen hippocampus retrocommissuralis kojeg često laici nazivaju samo hipokampus.

„Istraživanje hipokampusa je izazov današnjice. Međutim, taj dio mozga iako se aktivno istražuje još uvijek dijelom ostaje nepoznani-ca i budi ljudsku želju za daljnjim proučavanjem.“


Karlo Stemberger

Hipokampus i učenje


Slika 1. Histologija i projekcije hipokampusa (Preuzeto iz Werner Kahle, M.D. i Michael Frotscher, M.D - Color Atlas and Textbook of Human Anatomy – volume 3 - Nervous System and Sensory Organs)

Veliki hipokampus primata i čovjeka dovodi se u vezu s poboljšanim učenjem i pamćenjem u ovih vrsta. Tijekom razvoja se taj dio medijalnog ruba moždane kore previje oko svoje uzdužne osi (“smota se u trubicu”) pa tako na medijalnoj površini moždane polutke nastaje žlijeb, sulcus hip-pocampi. Krov tog žlijeba je gyrus dentatus, a dno mu je subiculum. (Slika 2.)Glavna područja hipokampusa koja sadrže živčane stanice, Amonov rog i girus denta-tus, u takvom su međusobnom odnosu da čine dva slova ‘U’ koja jednim svojim krakom ulaze jedno u drugo. Cornu ammonis (CA) i fascia dentate (FD) su primjeri stare troslo-jne moždane kore još nazivane archicortex.

2) Histologija i projekcijeNajočiglednije obilježje unutrašnje građe hipokampusa su redovi gusto smještenih neurona, dobro vidljivi i na histološkim rezovima obojenim uobičajenim boja-ma za Nisslovu tvar ili teškim metalima. Područja koja sadrže ove jasne redove gus-to smještenih stanica, visine 3-10 stanica, definiraju se kao hipokampus proper (hi-pokampus u užem smislu) ili Amo nov rog. Pritom, naziv hipokampus podrazumijeva hipokampus proper i fasciju dentatu (girus dentatus) zajedno. Izraz hipo kampalna for-macija češće se koristi, a on obuhvaća hipo-

kampus proper, fasciju dentatu i subikulum. Brojni su bili pokušaji klasifikacije slojeva hipokampusa i girusa dentatusa. Najjed-nostavnija je podjela ona koja dijeli hipo-kampus glodavaca na gornje (regio superior) i donje područje (regio inferior) (Ramon y Cajal, 1893). Gornje područje započinje s de-bljim, ali manje zbijenim slojem stanica koji se nalazi u graničnom području između hipo-kampusa i subikuluma. Na suprotnoj strani od subikuluma sloj piramidnih stanica postaje uži, a stanice veće i više zbijene, što označava početak donjeg područja, koje se nastav-lja sve dok se taj sloj stanica ne ‘raspadne’ u difuznu grupu stanica blizu girusa dentatusa. Lorente de No podijelio je piramidne stanice hipokampusa u 4 područja: CA1, CA2, CA3 i CA4 (CA od Cornu Ammonis). U njegovoj klasifikaciji, koja se danas najčešće koristi, gornje područje (regio superior) odgovara području CA1, a donje područje (regio in-ferior) odgovara području CA3, jer je hipo-kampus primata i čovjeka uslijed telence-falizacije dobio topografski obrnut smještaj u odnosu na hipokampusa glodavaca. Trisinaptički put je glavni neuron-ski krug hipokampusa koji ga povezu-je s ostatkom moždane kore. (Slika 1.)Aferentna vlakna dolaze u hipokam-pus najvećim dijelom iz dva susjedna paralimbička polja parahipokampalne vijuge: peririnalno polje (Brodmanova polja 35 i 36) i entorinalno polje (Brodmanovo polje 28).Entorinalna moždana kora glavno je mjesto konvergencije putova iz svih važnijih aso-cijativnih i osjetnih područja neokorteksa, a informacije iz tih područja dolaze u ento-rinalni korteks također posredno iz trans-modalnih areja. Zbog navedenih veza se smatra da entorinalni korteks šalje hipo-kampalnoj formaciji ‘sažetak zbivanja’ tj. svega onoga što se događa u moždanoj kori.Mali podsjetnik TNZ-a : Trisinaptički putAksoni perforantnog puta sinaptički završavaju na zrnatim stanicama girusa dentatusa. Aksoni zrnatih stanica kao ma-hovinasta (nemijelizirana) vlakna odlaze u polje CA3 i tu sinaptički završavaju na


piramidnim neuronima. Aksoni tih pi-ramidnih neurona polja CA3 daju Shaf-ferove kolaterale što sinaptički završavaju na piramidnim neuronima polja CA1.CA1 neuroni projiciraju se, osim putem forniksa u septalno područje, također i u subiku larno područje.Nasuprot onome što se vjerovalo gotovo cijelo stoljeće, danas znamo da sva vlakna postkomisuralnog forniksa i većina vlakana prekomisuralnog forniksa započinju u subi-kularnim neuronima, a samo nešto manji dio u CA1 neuronima. Tako sva eferentna vlakna hipokampusa možemo podijeliti na: eferentna vlakna Amonovog roga, subikularna vlakna za prekomisuralni forniks, subikularna vlakna za postkomisuralni forniks i eferentna vlak-na hipokampusa koja ne pripadaju forniksu.Može se reći da je entorinalno polje glav-no ulazno, a subiculum glavno izlazno područje za veze retrokomisuralnog hi-pokampusa s ostatkom moždane kore.I piramidni neuroni CA i zrnati neuroni FD ima-ju dendritičke trnove, a svi su ti neuroni eksci-tacijski i njihov neurotransmiter je glutamat.

Slika 2. Shematski prikaz hipokampusa (pribavljeno s adrese: http://www.stresshacker.com/2011/05/the-bipolar-hippocam-pus/)

3) Fiziologija i stanični mehanizmi pamćenjaMoćno razvijen mozak čovjeka čini vje-rojatno najprilagodljivijim živim bićem, koje većinu svojih znanja i navika stječe doživotnim procesom učenja i pamćenja, a za to je najvažnija struktura hipokampus. Neuroni imaju svojstvo plastičnosti, što

znači da se mogu promijeniti i strukturno i funkcionalno. Modulacija egzocitoze neu-rotransmitera je temeljno obilježje različitih odlika sinaptičke plastičnosti. Vjeruje se da tijekom učenja i pamćenja dolazi do trajnih promjena sinaptičkih odnosa između neuro-na hipokampusa, bilo zbog strukturnih prila-godbi bilo zbog promjene unutarstaničnih biokemijskih procesa što potom promijeni način sinaptičke komunikacije neurona.Za pojavu trajnih promjena učinkovitosti sinapsi prijeko je potrebna istodobna ak-tivnost presinaptičkog i postsinaptičkog neu-rona. Upravo je tu teoriju iznio kanadski psi-holog Donald Hebb 1949. godine u svojoj knjizi “Organizacija ponašanja”. Ta teorija danas predstavlja temelj učenja na staničnoj razini.Glavni stanični mehanizam učenja i pamćenja je dugoročna potencijacija (LTP – eng. long-term potentiation). S obzirom na Hebbovo pravilo, LTP predstavlja klasičnu korelacijsku aktivnost pre- i postsinaptičkog elementa što dovodi do povećanja sinaptičke učinkovitosti (pojačanja sinapsi).LTP su, proučavajući hipokampus kunića, ‘slučajno’ otkrili 1973. godine Bliss i Lømo u Andersenovom laboratoriju u Oslu. Na stanično-molekularnoj razini, LTP fenomen posredovan je NMDA (N-methyl-D-aspartate) receptorima na post-sinaptičkoj membrani. NMDA receptori su posebna vrsta kalcijskog kanala koji su dvostruko regulirani – naponom i ligandom (glutamat). Osim vezanja glutamata na kanal, za akti-vaciju NMDA receptora membrana treba biti djelomično depolarizirana (da bi se maknuo ion magnezija koji blokira taj kanal). Ta djelomična depolarizacija odvija se preko AMPA (α-amino-3-hydroxy-5-methyl-4-isoxazolepropionic acid) i kainatnih recep-tora koji su regulirani samo glutamatom. Kada se aktivira NMDA receptor u stanicu ulazi kalcij. Taj se kalcij veže za kalmodu-lin koji aktivira sintetazu dušičnog monok-sida, tj. NO-sitetazu (NOS). Nastali NO slo-bodno difundira kroz staničnu membranu I veže se na hem-skupinu solubilne gvanilil ciklaze (sGC) koja je uglavnom smještena


u presinaptičkim završecima aksona i služi kao receptor za NO. Glavni neposredni učinak aktivacije sGC u presinaptičkim ak-sonima je poticanje egzocitoze glutamata i time facilitacija sinaptičkog prijenosa. Dakle, NO slobodno difundira iz postsinaptičkog neurona i djeluje kao povratni glasnik što već aktivne presinaptičke aksone potiče na daljnju aktivnost, tj. pojačanje sinapse.

4) Patologija hipokampusa i poremećaji pamćenjaKljučni pomak u razumijevanju uloge hipo-kampusa, u procesima pamćenja donio je slučaj pacijenta H.M. (Henry Gustav Molai-son), 27 godina starog mehaničara, kojemu je u cilju otklanjanja neukrotive epilepsije William Scoville u rujnu 1953. godine odstra-nio obostrano dvije trećine prednjeg dijela hipokampusa, veći dio parahipokampalnog girusa, prednji dio sljepoočne moždane kore, unkus i amigdala. Nakon operacije, koja je doduše uglavnom ukinula epileptičke na-padaje, Scoville je opisao H.M.-a kao čovjeka koji se ne može sjetiti prostorija u kojima je živio, imena svojih prijatelja, trenutnog datu-ma niti godine, hrane koju je pojeo prilikom zadnjeg obroka, pa čak niti puta do nužnika. Brenda Milner i Scoville ustanovili su da se H.M. i pacijentica kod koje je izvršena slična operacije ne mogu prisjetiti niti događaja što su se zbili prije svega nekoliko minuta (npr. stalno su čitali već pročitane novine), te su za navedeno stanje pretpostavili odgovornim obostrano odstranjenje hipokampusa. Dakle, pacijent je izgubilo sposobnost zadržavanja novih činjenica i događaja (anterogradna am-nezija), iako se je još uvijek mogao prisjetiti činjenica i događaja koji su se dogodili prije operacije (retrogradno pamćenje), i to onih davnih bolje i lakše (s vremenom čak i jasnije) nego onih što su se dogodili neposredno prije operacije. Unatoč tome H.M. je ipak mogao upamtiti neke događaje što su imali poseban emocionalni naboj. Na testovima ekspliticnog pamćenja (pamćenje stečeno svjesnim na-

porom) H.M. je bio potpuno neuspješan, no sasvim je uspješno rješavao testove implicit-nog pamćenja (podsvjesno učenje procedure) i mogao je naučiti nova motorička umijeća (iako nije mogao zapamtiti da je to naučio!). Pacijent je vrlo uspješno rješavao testove inteligencije, jedini gubitak bila je potpuna nesposobnost pretvorbe kratkotrajnog u du-gotrajno pamćenje. Kod oštećenja samo jed-nog hipokampusa ne očituju se simptomi an-terogradne amnezije što znači da neoštećeni hipokampus preuzme većinu funkcija.

Slika 3. Položaj hipokampusa u mozgu (pribavljeno s adrese: http://www.elephantjournal.com/2011/08/yoga-bodywork-heal-ing-the-brain-bonus-video/amygdala-hippocampus/)

5) Zanimljivosti :Samo se u hipokampusu i u nekim dijelovima subventrikularne zone ti-jekom cijelog života stvaraju novi neuroni.Otkriće „stanica mjesta“ (eng. place cells) 1970. godine dovelo je do teorije koja govori da hipokampus djeluje kao kognitivna mapa prostora, odnosno služi kao sustav za pros-tornu orijentaciju i memoriju. Mnogi neu-roni u hipokampusu štakora i miša odašilju mnogo akcijskih potencijala kada životinja prolazi kroz određeni dio poznate okoline.U 33 slučaja u svijetu opisan je sindrom u kojemu ljudi pamte sve pojedinosti iz svo-jega života. Stanje se naziva hipermnezija ili superiorna autobiografska memorija.


Literatura : 1. Hipokampus i pamćenje – Prof.dr.sc Goran Šimić - Poslijediplomski studij KLINIČKA NEUROLOGIJA, 12. studeni 2010., HIIM

2. Judaš M, Kostović I (1997) Temelji neuroznanosti, Prvo izdanje, Zagreb, Hrvatska, MD.

3. Internet : http://en.wikipedia.org/wiki/Hippocampus ; http://en.wikipedia.org/wiki/Long-term_potentiation

Gyrus 2 (2014) 60-63


Još su stari Rimljani koristili ter-min distractio što bi se moglo prevesti kao raspadnuto biće, a sama riječ stres dolazi od engleskog distress, objedinjujući pojmove poput anksioznosti, tuge ili velike boli. Zad-njih nekoliko godina termin stres u medi-cini podrazumijeva cijelu etiološki povezanu skupinu bolesti, počevši od ulkusa pa sve do anksioznosti i depresije. Međutim, kako stres djeluje na mozak i pamćenje i zašto se sve više pažnje posvećuje upravo – hipokampusu?Da bi smo shvatili koja je uloga hipokampusa

Slika 1: Hipokampus (pribavljeno s adrese: http://connectomethe-book.com/?portfolio=brainbow-2)

i zašto (ako uopće?) stradava kod stresa moramo se prisjetiti endokrinologije. Pri-likom djelovanja stresora ljudsko tijelo od-govara takozvanom fight-or-flight reakcijom. Ako mozak nešto prepozna kao potencijalnu štetu za organizam koji bi mogla narušiti ho-meostazu, dolazi do aktivacije cijelog niza struktura, od hipotalamusa, prefrontalnog korteksa, amigdale, raphe nuclei, locusa coe-ruleusa, hipofize, pa i hipokampusa. Dolazi do aktivacije simpatikusa, povećane koncen-tracije adrenalina i noradrenalina, hipofiza luči ACTH koji dovodi do povećane koncen-tracije kortizola u krvi. Upravo kortizol ima vitalnu ulogu u plastičnosti hipokampusa.Već je kojih dvadesetak godina poznato da je mozak, a pogotovo hipokampus, bogat recep-torima za glukokortikoide. Dvije su vrste tih receptora, tip 1-mineralokortikoidni recep-tor, i tip 2–glukokortikoidni receptor, obje vrste prisutne na CA1 neuronima hipokam-pusa (Kerr i sur. 1992). Dok tip 1 receptora ima visok afinitet (desetak puta) za glukokor-tikoide i veže ih u niskoj koncentraciji, tip 2 receptori nižeg afinitetea ih vežu samo pri-likom visokih koncentracija. (Herman i Spen-cer, 1998) Prilikom vezanja dolazi do tran-skripcije velike količine gena koji sudjeluju

“Prilikom duljeg izlaganja stresoru, kroničnom stresu kao i nekim stanjima kod kojih dolazi do povećanja serumske koncentracije kor-tizola, poput Cushingovog sindroma ali i kod oboljenja kao što su PTSP, depresija i anksiozni poremećaji dolazi do negativnog učinka na plastičnost hipokampusa i njegove atrofije.”


Slaven Franin

Hipokampus i stres


u različitim funkcijama, od procesuiranja in-formacija i pamćenja do neuralne toksičnosti. Prilikom svake reakcije na stresor u hipo-kampusu dolazi do vezanja kortizola na van-jske, membranske mineralokortikoidne re-ceptore. U inicijalnoj fazi odgovora na stres pretpostavlja se da oni dovode do povećane ekscitabilnosti i amplificiranja učinka ostalih hormona stresa. Ti negenomski učinci mogli bi dovoditi do brzih bihevioralnih procesa i pohranjivanja vitalnih informacija o stresnom događaju (de Kloet i sur. 2008). Međutim pri-likom duljeg izlaganja stresoru, kroničnom stresu kao i nekim stanjima kod kojih dol-azi do povećanja serumske koncentracije kortizola, poput Cushingovog sindroma ali i kod oboljenja kao što su PTSP, depresija i anksiozni poremećaji dolazi do negativnog učinka na plastičnost hipokampusa i njegove atrofije. Među prvim istraživanjima koja su se bavila tom tematikom datira još iz 60-tih go-dina prošlog stoljeća, kad je istraživanjem na štakorima dokazano da se velike količine ra-dioaktivnog kortikosterona (kortikosteroid-nog hormona u glodavaca) vežu na septu-mu i hipokampusu (McEwan i sur. 1968).

Slika 2: Stres i lučenje kortizola (pribavljeno s adrese: http://the-brain.mcgill.ca/flash/a/a_08/a_08_m/a_08_m_dep/a_08_m_dep.html)

Na tu studiju direktno se veže istraživanje u kojem je postavljena hipoteza glukokor-tikoidne kaskade i promjene na hipokam-pusu starijih miševa (Sapolsky i sur. 1986). Kasnije je dokazana i kvantitativna korelacija između glukokortikoida i starenja, odnosno bolesti kao što su demencija i Alzheimerova bolest. Zanimljivo je da određene regije hi-pokampusa reagiraju ne samo na adrenalne, već i na gonadalne i na hormone štitnjače. Međudjelovanjem dolazi do promjena u sinapsama, strukturi dendrita ali i regu-laciji volumena gyrusa dentatusa u razvoju, kao i kasnijem životu. Naime, kronični stres dovodi do atrofije dendrita u CA3 regiji hi-pokampusa, dok i akutni i kronični stres dovode do supresije neurogeneze u gyrusu dentatusu, što se očituje smanjenjem deklar-ativne, prostorne i kontekstualne memorije. (McEwen 1999) Dakle, atrofija hipokampusa može se pripisati smanjenom grananju den-drita u amonovu rogu i gyrusu dentatusu, redukciji broja neurona u gyrusu dentatusu zbog smanjene neurogeneze, smanjenom „preživljavanju“ i trajnom gubitku neuro-na, kao i smanjenju glijalnih stanica koja je primjećena u amigdali i prefrontalnom giru-su i trebala bi se uzeti u obzir (McEwen 2001). Studije na životinjama utkale su put u istraživanja koja su povezala različita stanja povezana sa stresom i smanjenom kogni-tivnom funkcijom i poremećajima pamćenja. Tako je dokazano kako je u veterana Vijet-namskog rata s dijagnozom PTSP-a volumen hipokampusa direktno povezan s razinom izloženosti psihičkoj traumi. Oni izloženi više traumatičnim iskustvima pokazivali su mno-go veću involuciju hipokampusa nego njiho-vi suborci bez PTSP-a (Gurvits i sur. 1996).

Slika 3: Involucija mozga kod pacijenta s PTSP-om (pribavljeno s adrese: http://www.pandys.org/articles/invisibleepidemic.html)


Slične promjene nađene su i na oboljelima od depresije i shizofrenije. Kronični stres jedan je od glavnih uzročnika promjena na hipokampusu. Dvadesetogodišnja studija pri kojoj su, inače zdrave, sudionice redovite ispunjavale takozvani Percieved Stress Scale dokazala je izravnu povezanost volumena hipokampusa i rezultata skale pokazujući da stresom uzrokovane promjene sive tvari prelaze dijagnoze i javljaju se u inače pot-puno zdravih osoba. (Gianaros i sur. 2007) Nadalje, promjene na hipokampusu nisu samo limitirane na psihijatarske i neuro-degerativne bolesti. Bolesnici s dijagnozom dijabetesa tipa 2 i neredovito reguliranom glikemijom pokazali su lošije rezultate pri-likom testiranja memorijskih zadataka vezanih uz hipokampus, kao i općenito lošije kognitivne funkcije praćene atro-fijom hipokampusa (Gold i sur. 2007).

Hipokampalne promjene dokazane su i kod stanja kao što su kronična upala, gdje je dokazana korelacija između visoke perif-erne koncentracije interleukina 6 i hipo-kampalne atrofije, zatim manjak tjelesne aktivnosti, pa čak i jet lag. Usprkos tome, navedene promjene ne moraju biti irever-zibilne. U bolesnika s Cushingovom bolesti nakon mikroadenomektomije dokazano je 10%-tno povećanje volumena hipokam-palne formacije (Starkman i sur. 1999).Zaključno, hipokampus je zbog količine receptora za glukokortikoidne hormone iznimno podložan degenerativnom pro-cesu vezanom ponajviše za kronični stres, psihijatarske dijagnoze ali i endokrine poremećaje. Redovita aktivnost, reduk-cija stresa i pravodobna terapija može spriječiti stradavanje hipokampusa i sman-jiti kognitivne smetnje u oboljelih i starijih.

Literatura:1. De Kloet, R, Karst, H, Joels, M, (2008) Corticosteroid Hormones in the Central Stress Response: Quick-and-slow, Frontiers in Neuroendocrinology, 2:268-272

2. Gianaros, P, Jennings, J, Sheu, L, Greer, P, Kuller, L, Matthews, K, (2007) Prospective reports of chronic life stress predict decreased grey matter volume in the hippocampusNeuroimage 35(2):795-803

3. Gold, S, Dziobek, I, Sweat, V, Tirsi, A, Rogers, H, Bruehl, H, Tsui, W, Richardson, S, Ja-vier, E, Convit, A, (2007) Hippocampal damage and memory impairments as possible early brain complications of type 2 diabetes, Diabetologia 50(4):711-9

4. Gurvits, T, Shenton, M, Hokama, H, Ohta, H, Lasko, N, Gilbertson, M, Orr, S, Kikinis R, Jolesz, F, McCarley, R, Pitman, R, (1996) Magnetic resonance imaging study of hippo-campal volume in chronic, combat-related posttraumatic stress disorder, Biol Psychiatry 1;40(11):1091-9

5. Herman, J, Spencer, R (1998) Regulation of Hippocampal Glucocorticoid Receptor Gene Transcription and Protein Expression In Vivo The Journal of Neuroscience, 18(18):7462–74736. Joels, M, (2008) Functional actions of corticosteroids in the hippocampus, Eur J Phar-macol 583(2-3):312-21

7. Kerr, S, Campbell, L, Thimbault, O, Landfield, P, (1992) Hippocampal glucocorticoid receptor activation enhances voltage-dependent Ca2+ conductances: Relevance to brain ag-ing, Neurobiology Proc. Nati. Acad. Sci. USA 89:8527-85318. Kim, J, Diamond, D, (2002) The stressed hippocampus, synaptic plasticity and lost


memories, Neuroscience, 3:453-461

9. Lanfield, P., Waymire J., Lynch, G. (1978) Hippocampal aging and adrenocorticoids: quantitative correlations, Science 202(4372):1098-102

10. Marsland, A, Gianaros, P, Abramowitch, S, Manuck, S, Hariri, A, (2008) Interleukin-6 covaries inversely with hippocampal grey matter volume in middle-aged adults, Biol Psy-chiatry 64(6):484-90

11. McEwen, B, Weiss, J., Schwartz, L, Selective Retention of Corticosterone by Limbic Structures in Rat Brain, (1968) Nature, 220:911-912

12. McEwen, B, (1999) Stress and hippocampal plasticity, Annu Rev Neurosci. 22:105-22McEwen, B, (2001) Plasticity of the hippocampus: adaptation to chronic stress and allostat-ic load, Ann N Y Acad Sci 933:265-77

13. Renew - Stress on the Brain, (2004) The Franklin Institute Online, pribavljeno 18. pros-inca 2013. s adrese http://www.fi.edu/learn/brain/stress.html

14. Sapolsky, R.M., Krey, L.C., McEwen, B.S. (1986) The neuroendocrinology of stress and aging: the glucocorticoid cascade hypothesis Endocr. Rev. 7:284-301

15. Starkman, M, Giordani, B, Gebarski, S, Berent, S, Schork, M, Schteingart, D, Decrease in cortisol reverses human hippocampal atrophy following treatment of Cushing’s disease, Biol Psychiatry 46(12):1595-602

64Gyrus 2, 64-68 Siječanj 2014

Gyrus 2 (2014) 64-68

Demencija (latinski de – „bez“ i ment –„um“) je bolest gdje dolazi do ozbiljnog gubitka globalne kognitivne sposobnosti u prijašnje zdrave osobe, tj. do većeg gubitka nego što bi se očekivalo normalnim staren-jem. Ono može biti statično, kao kod global-nih oštećenja mozga ili progresivno, kao kod većine demencija. Iako je demencija češća u starije populacije (iznad 65 godina) može se javiti prije tog razdoblja, te se tada naziva de-mencija ranog nastupa. Demencija sama po sebi nije jedna bolest, već ne-specifični sin-drom te može zahvaćati pamćenje, pažnju, jezik i sposobnost rješavanja problema. Za dijagnozu demencije simptomi moraju biti prisutni barem 6 mjeseci, te se moraju isključiti ostali uzrozi, što se može pomoću memo-VI-TAMINS-testa (Vesna Brinar i sur. 2009). Demencija se susreće u bolestima poput Al-zheimerove demencije, vaskularne demenci-je, frontotemporalne demencije, semantičke demencije, Parkinsonove demencije i de-mencije sa Lewisovim tjelešcima. Već duže vrijeme se govori o povezanosti atrofije hipo-kampusa i demencija, koja je najizraženija u Alzheimerovoj bolesti. Hipokampus je veo-ma važan u funkciji pamćenja i dugoročnog zapamćivanja informacija, te je manjak funkcije hipokampusa odgovoran za smet-nje pamćenja u ljudi oboljelih od demencija.

Hipokampalna atrofija se često zapaža u lju-di oboljelih od demencija, te se mislilo da je specifična za Alzheimerovu bolest, no novija istraživanja pokazuju da se pojavljuje u svih demencija. Volumen hipokampusa je u pros-jeku 25-42% manji u Alzheimerovoj bolesti, 21% vaskularnoj demenciji (Vijayakumar i Vijayakumar 2013), 15% u blagom kogni-tivnom oštećenju, 13% u pseudodemenciji (Dolek i sur. 2012) i 16-21% u frontotempo-ralnoj demenciji (Frisoni i sur. 1999) mjereno klasičnom metodom MRI uređajem. Novi-jom metodom mjerenja magnetskog trans-fera MRI-om se mogu bolje predočiti razlike u gubitku volumena u Alzheimerovoj bolesti i ostalim demencijama te ih tako lakše razliko-vati (Hanyu i sur. 2000). Brzina kojom hipo-kampus atrofira se može koristiti kao rani marker u dijagnostici demencija ako se prati kroz minimalno 6 godina ( Heijer i sur. 2006).

Slika 1. Desetogodišnje praćenje hipokampalnog volumena na MRI-u, (pribavljeno s adrese : http://brain.oxfordjournals.org/content/133/4/1163/F2.expansion.html)

Najpoznatija i najčešća demencija današnjice je Alzheimerova bolest, koja čini 60-80% dij-

“U bolesti, osim hipokampusa, najveći gubitci moždane mase se na-laze u temporalnom i parijetalnom režnju, te djelovima frontalnog režnja i cingularnog girusa, te se prikazuju CT-om i MRI-om.”


Dinko Smilović

Demencije i hipokampus


agnosticiranih demencija te je ujedno i bolest koja u najvećoj mjeri uzrokuje propadanje hipokampusa. .Bolest najčešće nastaje sporadično (95%), te se etiologija objašnjava genskom inter-akcijom (APP, PSEN1, PSEN2, APOE 4) sa okolišnim čimbenicima poput stresa.

Slika 2. Prikaz progresije Alzheimerove bolesti, primjetite veliko smanjenje hipokampusa (pribavljeno s adrese: http://en.wikipedia.org/wiki/File:Alzheimer %27s_disease_brain_com-parison.jpg)

U bolesti se javljaju plakovi koji sadržavaju izvanstanične depozite većinom beta-amiloi-da te se talože u krvnim žilama mozga i moždanih ovojnica i dok ih se dovoljno na-kupi postaju toksični za neurone. Također se javljaju neurofibrilarne petlje hiperfos-foriliranog tau-proteina zbog povećanog ulaska kalcija u stanice. U bolesti dolazi do propadanja kolinergičkih neurona i acetilkolin-sintetizirajućeg enzima acetilko-lin-transferaze u hipokampusu, Meynertovoj bazalnoj jezgri i septalno-hipokampalnom putu. Bolest se iskazuje kao retrogradni gu-bitak pamćenja, s time da se starija sjećanja, semantička i implicitna memorija manje oštećuju od recentnijih sjećanja. Kasnije se javlja dezorijentacija u vremenu i prostoru, poremećaji govora, te se u velikom broju slučaja javlja depresija, nemir i agitiranost. Progresijom počinju dominirati psihički poremećaji karakterizirani halucinacijama, deluzijama i paranoidnim idejama te bolesn-ici postaju vezani uz postelju i inkontinentni. U bolesti, osim hipokampusa, najveći gubitci moždane mase se nalaze u temporalnom i parijetalnom režnju, te djelovima frontalnog režnja i cingularnog girusa, te se prikazuju CT-om i MRI-om. U likvoru se mogu naći markeri za razlikovanje AD od ostalih demen-cija, a to su niska razina beta-amiloida 1-42 i

visoke razine T-tau i P-tau proteina. Atrofija hipokampusa je zaslužna za početne simp-tome bolesti, najprominentniji je gubitak re-centnog sjećanja (Brinar i sur. 2009). Vasku-larna demencija je druga najčešća demencija. Uzrokovana je problemima u opskrbi mozga krvlju, a tipično se iskazuje brojnim mikro infaktima u mozgu, uzrokovanim dugotra-jnom arterijskom hipertenzijom ili dijabete-som, hipoksijama. Često se javljaju u a. cere-bri anterior ili a. cerebri posterior. U bolesti dominiraju simptomi subkortikalne demen-cije, što se iskazuje smanjenom pozornošću i inicijativom uz dominantnu psihomotoričku usporenost, nerijetko sa patološkim smije-hom ili plačem. Simptomi nastupaju naglo, fluktuiraju te je progresija sporija nego u Al-zheimerovoj demenciji (Brinar i sur. 2009).

Slika 3. Prikaz mikro infakta na MRI analizi mozga (pribavljeno s adrese: http://www.medicinenet.com/ dementia_pictures_slide-show/article.htm)

Smatra se ireverzibilnim oblikom demenci-je, no veoma je važna rana detekcija i točna dijagnoza jer se dio progresije bolesti može prevenirati. 80% oboljelih ima hipertenziju, a ostali rizični čimbenici su pušenje, dob, hiperkolesterolemija i dijabetes mellitus. Dokazano je da u vaskularnoj demenciji, dementivnost korelira sa hipokampalnom atrofijom (Fein i sur. 2000), te da je bolji prediktor nego sam prediktor progresije bolesti od broja infarkta u mozgu (Gainotti i sur. 2004). Gubitak piramidnih neurona u hipokampusu u vaskularnoj demenciji je veoma sličan kao i u Alzheimerovoj boles-ti, te se te dvije bolesti često međusobno krivo dijagnosticiraju (Kril i sur. 2002).


Parkinsonova bolest je degenerativna bolest koja počinje sa gubitkom dopaminergičkih neurona u substanciji nigri. Bolest se po-javljuje sporadično, no 20% bolesnika ima pozitivnu obiteljsku anamnezu u prvom koljenu. Bolest ima 6 stadija, a u 5. i 6. dol-azi do propadanja raznih moždanih struk-tura, uključujući i hipokampus (Bruck i sur. 2004), dok neki autori tvrde da hipokam-pus ostaje očuvan (Apostolova i sur. 2010). Parkinsonova bolest može biti udružena sa demencijom te tada dolazi do dvostruko veće brzine atrofije hipokampusa tokom bolesti (Camicioli i sur. 2003). Patološka karakteristika bolesti je pojava Lewyjevih tjelešaca, koje su eozinofilne citoplazmatske inkluzije, te su građene od alfa-sinukleina (Brinar i sur. 2009). Frontotemporalna lobarna demencija je demencija koja pri-marno počinje u frontalnom režnju mozga, te kasnije može preći na temporalni režanj.

(Slika 4. Izgled mozga osobe umrle od frontotemporalne demen-cije, preuzeto s adrese: http://brain.oxfordjournals.org/con-tent/129/11/3103/F9.expansion)

Od kognitivnih funkcija bolest smanjuje so-cijalno ponašanje, regulacije emocija, spo-sobnost fokusiranja te uzrokuje semantičku demenciju i primarnu progresivnu afaz-iju (Brinar i sur. 2009). Također, za raz-liku od ostalih demencija, obično se javlja u mlađih ljudi, te se u 30-60% oboljelih ja-vlja naslijeđem, što se povezuje sa mutaci-jom tau-proteinskog gena na kromosomu

17. Govorni poremećaji mogu biti nefluentna afazija, zbog oštećenja frontalnog režnja, te fluentna afazija, zbog oštećenja temporal-nog režnja. Hipokampus tokom bolesti atro-fira bilateralno, a u semantičkoj demenciji, podvrsti frontotemporalne lobarne demen-cije, lijevi hipokampus je manji nego u ljudi oboljelih od Alzheimerove bolesti (Pol i sur. 2006), te promjene u njemu nisu difuzne nego više lokalizirane anteriorno (Laakso i sur. 2000). Iako za većinu demencija još uvijek ne postoji lijek koji bi izliječio bolesti, neki od lijekova na tržištu (npr. Donepezil - reverzibilan i viksokospecifičan inhibitor kolinesteraze) u mozgu mogu usporiti hipo-kampalnu atrofiju te posljedično i sve jači gubitak pamćenja u bolesnika (Hashimoto i sur. 2005). Neki autori navode da bi se raz-vojem novih lijekova za sprečavanje atrofije hipokampusa ublažila progresija bolesti i pomoglo u kvalitetnijem liječenju svih ob-lika demencije (Dhikava i Anandb 2007). Hipokampus je jedna od najvažnijih struk-tura mozga, koja nam omogućava dugoročno pamćenje i nas ostvaruje kao osobe s poviješću, iskustvima te znanjima koja se povećavaju kako živimo. Njegova disfunk-cija nam oduzima taj dio osobnosti i uzroku-je stagnaciju u našem pamćenju te našem napretku kao socijalne i profesionalne os-obe. Sve demencije dovode do atrofije hi-pokampusa i to čini jedan od najozbiljnijih čimbenika u patogenezi bolesti, uzrokujući velike štete za osobe oboljele od njih, te za ljude koji za njih brinu pa i za cijelo društvo. Pošto cijela svjetska populacija stari, za očekivati je da će se incidencija demencija tokom vremena povećavati te one postaju jedan od najvećih zdravstvenih problema današnjice. Pošto se ne očekuje da će se u skoro vrijeme razviti lijekovi koji će izliječiti demencije, razvojem lijekova koji bi čuvali funkciju hipokampusa i zaustavili progresiju bolesti u njemu bi se u velikoj mjeri pomo-glo osobama oboljelima od demencije, te im omogućilo normalniji i kvalitetniji život.


Literatura: 1. Apostolova L.G., Beyer M.,Green A.E.,. Hwang K.S., Morra J.H., Chou Y., Avedissian C., Aarsland D., Janvin C.C., Larsen J.P., Cummings J.L., Thompson P.M. Hippocampal, Cau-date, and Ventricular Changes in Parkinson’s Disease with and Withouth Dementia Mov Disord. 2010 April 30; 25(6): 687–688.

2. Bruck A., Kurki T., Kaasinen V., Vahlberg T., Rinne J.O. .Hippocampal and prefrontal atrophy in patients with early non-demented Parkinson’s disease is related to cognitive impairment. J Neurol Neurosurg Psychiatry 2004;75:1467–1469.

3. Vesna Brinar i suradnici, (2009)., Kognitivni poremećaji: akutna konfuzna ili smetena stanja, amnestički sindromi i demencije. Vesna Brinar, Ivo Lušić, Neurologija za medicin-are (1. Izdanje, pp: 443-455), Zagreb, Hrvatska, Medicinska naklada.

4. Vesna Brinar i suradnici, (2009)., Poremećaji pokreta. Vesna Brinar, Nataša Klepac, Mario Habek Neurologija za medicinare (1. Izdanje, pp: 273-287), Zagreb, Hrvatska, Medi-cinska naklada.

5. Camicioli R., Moore M.M., Kinney A., Corbridge E., Glassberg K., Kaye J.A.. Parkin-son’s disease is associated with hippocampal atrophy. Mov Disord. 2003 Jul;18(7):784-90.Dhikava V., Anandb K. S. Is hippocampal atrophy a future drug target? ScienceDirect Vol-ume 68, Issue 6, 2007, Pages 1300–1306

6. Dolek N., Saylisoy S., Ozbabalik D., Adapinar B.. Comparison of hippocampal volume measured using magnetic resonance imaging in Alzheimer’s disease, vascular dementia, mild cognitive impairment and pseudodementia. J Int Med Res. 2012;40(2):717-25.

7. Fein G.,Sclafani D., Tanabe J., Cardenas V., Weiner M.W., Jagust W.J., Reed B.R., Nor-man D., Schuff N., Kusdra L., Greenfield T., Chui H. Hippocampal and cortical atrophy pre-dict dementia in subcortical ischemic vascular disease Neurology December 12, 2000 vol. 55 no. 11 1626-1635

8. Frisoni G.B., Laakso M.P., Beltramello A., Geroldi C., Bianchetti A., Soininen H., Trabuc-chi M.. Hippocampal and entorhinal cortex atrophy in frontotemporal dementia and Al-zheimer’s disease. Neurology. 1999 Jan 1;52(1):91-100.

9. Gainotti G., Acciarri A., Bizzarro A., Marra C., Masullo C., Misciagna S., Tartaglione T., Valenza A., Colosimo C.. The role of brain infarcts and hippocampal atrophy in subcorti-cal ischaemic vascular dementia. Neurol Sci. 2004 Oct;25(4):192-7.

10. Hanyu H., Asano T., Iwamoto T., Takasaki M., Shindo H., Abe K. Magnetization Trans-fer Measurements of the Hippocampus in Patients with Alzheimer’s Disease, Vascular Dementia, and Other Types of DementiaAJNR Am J Neuroradiol 2000 21: 1235-1242

11. Hashimoto M., Azui H., Matsumoto H., Nakano Y., Yasuda M., Mori E. Does Donepe-zil Treatment Slow the Progression of Hippocampal Atrophy in Patients With Alzheimer’s Disease? Am J Psychiatry 2005;162:676-682.


12. Heijer T., Lijn F., Koudstaal P., Hofman A., Lugt A., Krestin G., Niessen W. , Breteler M. A 10-year follow-up of hippocampal volume on magnetic resonance imaging in early dementia and cognitive decline Brain (2010) 133 (4): 1163-1172

13. Heijer T., Geerlings M.I., Hoebeek F.E., Hofman A., Koudstaal P.J., Breteler M.M.. Use of hippocampal and amygdalar volumes on magnetic resonance imaging to predict demen-tia in cognitively intact elderly people. Arch Gen Psychiatry. 2006 Jan;63(1):57-62.

14. Kril J.J., Patel S., Harding A.J., Halliday G.M.. Patients with vascular dementia due to microvascular pathology have significant hippocampal neuronal loss. J Neurol Neurosurg Psychiatry. 2002 Jun;72(6):747-51.

15. Laakso M.P., Frisoni G.B., Könönen M., Mikkonen M., Beltramello A., Geroldi C., Bi-anchetti A., Trabucchi M., Soininen H,Aronen H.J. Hippocampus and entorhinal cortex in frontotemporal dementia and Alzheimer’sdisease: a morphometric MRI study. Biol Psy-chiatry. 2000 Jun 15;47(12):1056-63.

16. Laakso M.P., Partanen K., Riekkinen P., Lehtovirta M., Helkala E.L., Hallikainen M., Hanninen T., Vainio P., Soininen H.. Hippocampal volumes in Alzheimer’s disease, Parkinson’s disease with and without dementia, and in vascular dementia: An MRI study.Neurology. 1996 Mar;46(3):678-81.

17. Pol L.A., Hensel A., Flier W.M., Visser P.J., Pijnenburg Y.A., Barkhof F., Gertz H.J., Scheltens P. Hippocampal atrophy on MRI in frontotemporal lobar degeneration and Alzheimer’s disease. J Neurol Neurosurg Psychiatry. 2006 Apr;77(4):439-42. Epub 2005 Nov 23.

18. Vijayakumar1 A., Vijayakumar A. Comparison of Hippocampal Volume in Dementia Subtypes ISRN Radiology Volume 2013 (2013), 5 pages

19. Wang L., Swank J.S., Glick I.E., Gado M.H., Miller M.I., Morris J.C., Csernansky J.G.. Changes in hippocampal volume and shape across time distinguish dementia of the Al-zheimer type from healthy aging. Neuroimage. 2003 Oct;20(2):667-82.


Gyrus 2 (2014) 69-72

Svrha članka je prikazati trenutna saznanja o temporalnoj epilepsiji, njezin-im specifičnostima i prikazati nove metode korištene za uspješnije liječenje tempo-ralne epilepsije. Neke specifičnosti tempo-ralne epilepsije upoznat ćemo kroz prikaz zanimljivih i rijetkih slučajeva, a i naglasit će se razlike između temporalne epilepsije i nekih psihoza što se ponekad teško uočava.

Epilepsija je, nakon glavobolje, najčešće neurološko oboljenje (Hauser i Hersdorffer 1990). Očituje se kao prolazni poremećaj u kojem dolazi do abnormalnog izbijanja neurona. Epilepsiju dijelimo na 3 glavne vrste: epilepsija grand mal (veliki na-padaj) i epilepsija petit mal (mali napadaj), koje zajedno nazivamo generaliziranom epi-lepsijom, te žarišna epilepsija. Razlikuju se prema području mozga u kojem je prisutna nekontrolirana i povećana aktivnost. Gen-eraliziranu epilepsiju karakterizira široko rasprostranjeno, sinhronično izbijanje neu-rona kroz obje hemisfere, dok se žarišna (parcijalna, fokalna) epilepsija odnosi na lokalno izbijanje neurona. Svijest tokom parcijalnog napadaja može biti očuvana (jednostavni parcijalni napad) ili narušena (kompleksni parcijalni napad) (Commision on Classification and Terminology of the In-ternational League Against Epilepsy 1981).

Parcijalni epileptični napadaj ne mora ostati ograničen. U slučaju proširenja takvog parci-jalnog epileptičnog napadaja može se razviti čak i epileptični napadaj grand mal. Širenje parcijalnog napadaja može se događati tran-skortikalno, tj. postepeno duž gyrusa pa tako napad sa žarištem u motornom korteksu može započeti sa pokretima u prstima koji se šire na podlakticu i nadalje sve do lica što je posljedica somatotopske organizacije motor-nog korteksa. Fokalna epilepsija može koris-titi asocijacijska i komisuralna vlakna za svo-je proširivanje pa tako vizualne halucinacije kod parcijalnog napadaja na periferiji vid-nog polja mogu kod pacijenta, zbog poveza-nosti temporo-okcipitalnog područja sa dije-lom premotoričkog korteksa zaduženim za pokrete očiju (frontal eye field), uzrokovati nevoljne pokrete očiju prema vidnoj haluci-naciji. Takav način širenja uzrokuje „preska-kanje“ ostatka korteksa što se može zaključiti iz toga da nije uočena nikakva uključenost osjeta ili nevoljnih pokreta prilikom na-padaja. 60-70 % svih žarišnih epilepsija otpada na temporalnu epilepsiju (Semah i sur. 1998). Epilepsija temporalnog režnja, ili jednostavnije TLE (temporal lobe epilep-sy), definirana je još 1985. godine kao stanje izazvano rekurentnim neizazvanim napad-ima koji potječu iz medijalnog ili lateralnog temporalnog režnja. Temporalne epilepsije

“Epilepsija je, nakon glavobolje, najčešće neurološko oboljenje”


Antonio Pozaić

Temporalna epilepsija


etiološki možemo podijeliti u: kriptogene (bez poznatog uzroka), idiopatske (genetske) i sekundarne (imaju poznati uzrok). Najčešći patološki nalaz u pogođenom temporalnom režnju jest atrofija i hipokampalna sklero-za koja uključuje gubitak hipokampalnih stanica u području CA1 i CA2 regija (Bien i sur. 2000). Osim gubitka neurona, dolazi i do reorganizacije postojećih hipokampalnih stanica. Gubitak neurona je odgovoran za sniženje normalnih funkcija, tj. za oštećenje neurološkog, kognitivnog ili psihičkog funk-cioniranja kod bolesnika s MTLE (medial tem-poral lobe epilepsy) (Raymond i sur. 1994).Što možemo očekivati kod pacijena-ta oboljelih od temporalne epilepsije? Moramo imati na umu kako je jedna od funkcija temporalnog režnja integraci-ja različitih osjeta. Upravo ta integracija eksteroceptivnih i proprioceptivnih osjeta sa emocijama i raspoloženjima nam je podloga za objašnjavanje zašto kod TLE dolazi do tih bizarnih poremećaja u kojem pacijenti imaju teškoće u doživljavanju samih sebe. Često možemo od samih pacijenta čuti kako sam napad započne s osjećajem depersonalizaci-je; pacijent se osjeća odsutnim od vlastitog tijela. Percepcija okoline pacijenta može biti poremećena, ne nužno u smislu promjena u boji, udaljenosti i veličini objekata (iako se i to može dogoditi), već u tome da će se njegova percepcija okoline činiti nepotpu-nom. Najčešće halucinacije kod pacijenata s TLE su upravo vidne, ali one mogu često biti udružene sa slušnim halucinacijama i/ili biti popraćene emocijama koje su usko povezane s tim vidnim halucinacijama. Pacijent može uočiti neko lice i opisivati ga, a s druge strane tvrditi kako mu se nalazi iza leđa. Tvrdit će kako čuje tu osobu kako govori, ali neće moći reći o čemu govori, iako će glas opisati kao prijeteći. Moguće je neuspijevanje razlikovan-ja jednog osjeta od drugog. U tom slučaju će pacijenti dosta često reći kako im se čini da čuju ili im se čini da osjećaju neki okus i mir-is, ali ne mogu prepoznati o kakvom se okusu ili mirisu radi što i ne čudi s obzirom na to da im je područje osjetne integracije u kolapsu.

Osim poremećaja u percepciji različitih osjeta dolazi i do poremećaja u percepciji vremena. Pacijentima će se činiti da vrijeme stoji ili pro-lazi velikom brzinom. Poremećaj autonom-nih aktivnosti su također prisutni kod TLE i mogu se javiti uz ili bez prethodno navedenih poremećaja. Žarište se tada nalazi u predn-jem dijelu temporalnog režnja. Epileptični napad će u tom slučaju uključivati promjene krvnog tlaka, frekvencije disanja i srčanog ritma, spontanu kontrakciju mokraćnog mjehura, te promjenu aktivnosti probavne cijevi. Nekada oboljeli od epilepsije mogu imati određeni „predosjećaj“ prije samog na-pada, kojeg nazivamo aurom i on prethodi grand malu. Taj predosjećaj može nastu-piti u obliku lupanja srca ili mučnine i nije ništa drugo nego inicijalni fokalni napadaj u području prednjeg temporalnog režnja koji, kao što smo vidjeli, uzrokuje promjenu aktivnosti autonomnog živčanog sustava.

Panoramske halucinaci-je kod TLE (usp. Nožica i sur. 2006)Kompleksni parcijalni napadaji mogu (ri-jetko, ali svejedno mogu) uzrokovati i pan-oramske halucinacije tj. iznenadnu pojavu velikih objekata i općenito promjenu krajo-lika. U tom razdoblju pacijent je amnestičan u pogledu svojih djela i realnih događaja koji se u to vrijeme zbivaju. Prikaz jednog takvog rijetkog slučaja kod pacijenta kojem je TLE potvrđen CT-om i MRI-om (slika 1). Nađena je atrofija u području lijevog tem-poralnog režnja, a EEG je detektirao prisut-nost šiljak val kompleksa u istom području.

Slika 1. MRI mozga koji prikazuje atrofiju u području lijevog tem-poralnog režnja. Preuzeto iz Nožica i sur. 2006.


Pacijent R.R. (rođen 1934. godine) se ti-jekom napada (u pratnji svog unuka) vozio automobilom. Tvrdio je kako vidi ogromne nebodere i cestu s deset traka, a ne samo 4 i imao je snažan dojam da se nalazi u mnogo većem gradu poput New Yorka, a ne svom vlastitom gradu. Nije poznavao krajolik iako se je redovito njime vozio.

Slušne halucinacije: psiho-za ili TLE? (usp. Kechid i sur. 2008)Halucinacije su rijetka pojava kod djece u predpubertetu, ali ukoliko dođe do njih važno je razlikovati halucinacije prisutne kod psihoza od halucinacija u TLE ili FLE (frontal lobe epilepsy). Pomoću prikaza slučaja kod kojeg 12-godišnji pacijent A pati od TLE uvi-djet ćemo kako uočiti tu razliku. Osim TLE pacijent je patio i od anksioznog poremećaja i impulzivnosti. Pacijent A često je doživljavao napadaje noću koji su započinjali glasnim uz-vicima upomoć. Napadaj je u prosjeku trajao 20 minuta tijekom kojih bi opisivao slušanje glasova. Nakon napadaja je redovito mokrio te se samog napadaja nije mogao prisjetiti. EEG tijekom budnosti bio je u granicama normale. Tijekom noćnog snimanja EEG-om i video kamerom zabilježen je napadaj sličan napadu panike: uznemireni uzvici, anksiozna facijalna ekspresija, ekstenzija i pomicanje ruku, mokrenje. Tijekom napada-ja nije reagirao na druge podražaje. EEG je pokazivao postojanje theta-valova u desnom temporalnom području. Nakon terapije an-tiepilepticima nisu zabilježeni daljnji noćni napadaji. Iako je pacijent pokazivao psiho-socijalne probleme, važno je bilo uočiti kako su se slušne halucinacije događale isključivo noću. Također, pacijent nije pokazivao ni-kakve negativne simptome šizofrenije (monoton i monosilabičan govor, nezaintere-siranost zs svijet i druge ljude, nesposobnost osjećanja zadovoljstva, „prazni“ pogledi).

Što u slučaju da su antiepilepti-ci neučinkoviti? (usp. Feis i sur. 2013) Do sada najšire prihvaćena podjela TLE uključuje MTLE i lateralnu TLE (LTLE). MTLE pojavljuje se češće od LTLE-a i često

ne pokazuje pozitivne učinke pri korištenju antiepileptika. Kirurško odstranjenje struk-tura u medijalnom temporalnom režnju u takvim situacijama postaje realna opcija. Problem leži u tome što otprilike 30% svih pacijenata nastavlja dobivati učestale post-operativne napadaje. Rješenje tom probl-emu moglo bi se pronaći u ispravnoj selek-ciji pacijenata kod kojih postoji realna šansa za pozitivnim učinkom same operacije. Tim znanstvenika sa Instituta Max Planck je proučavao preoperativno morfologiju mozga pacijenta (pomoću T1-weighted MRI) koji boluju od unilateralne lijeve medijalne tem-poralne epilepsije koji su kasnije bili podvrg-nuti amigdalohipokampoektomiji. Posebno su proučavali muške i ženske pacijente te su uočili kako 94% muških ispitanika s relativ-no većim volumenom bijele tvari (gledajući bilateralno) u području fasciculus cinguli, fasciculus fronto-occpitalis te u blizini nucle-us caudatusa nije pokazivalo postoperativne napadaje. S druge strane, muški ispitanici s relativno većim lijevim fasciculus longitudi-nalis inferior doživljavali su postoperativne napadaje. Kod 96% žena s relativnom većim volumenom bijele tvari u području lijevog fasciculus longitudinalis inferior i desnog fasciculus longitudinalis mediusa nije poka-zivalo postoperativne napadaje, dok su oni bili prisutni kod žena s relativno većim fas-ciculus longitudinalis superior I. i II. Ovime se može znatno olakšati postoperativna predviđanja kod pacijenta oboljelih od MTLE.Danas, TLE ima veliki socijalno-ekonomski značaj što leži u činjenici da je to najčešća fo-kalna epilepsija i da se kod velikog postotka ljudi, kako je prije navedeno, ne može postići zadovoljavajuća kontrola napada antiepi-lepticima. Zdravstvena onesposobljenost, posebno među mlađom odraslom populaci-jom, i ekonomsko opterećenje zdravstvenih fondova može izjednačiti TLE sa karcinomom dojke među ženama, tj. karcinomom pluća među muškarcima (Murray i Lopez 1994).


Literatura:1. Williams D (1966) Temporal lobe epilepsy. Brit Med J 1439-1442

2. Judaš M, Kostović I (1997) Temelji neuroznanosti, Prvo izdanje, Zagreb, Hrvatska, MD.

3. Feis DL, Schoene-Bake JC, Elger C, Wagner J, Tittgemeyer M, Weber B (2013) Predic-tion of post-surgical seizure outcome in left mesial temporal lobe epilepsy. Neuroimage Clin. doi: 10.1016/j.nicl.2013.06.010

4. Kechid G, Auvin S, Jardri R, Vallée L, Delion P, Goëb J-L (2008) Hearing Hallucinations in a 12-Year-Old Child: Psychotic Disorders or Temporal Epilepsy? Prim Care Companion J Clin Psychiatry 10(4): 328–329

5. Nožica T, Marković D, Maračić L, Franko A, Gregorović E, Radolović-Prenc L (2006) Case report temporal lobe epilepsy with panorama hallucination. Glas. pul. boln. 3: 75-77


Gyrus 2 (2014) 73-77

73

KB Dubrava

UvodEpilepsija je sa kliničkog i patofiziološkog aspekta najsloženiji neurološki poremećaj. Prevalencija epilepsije u populaciji je oko 1%. Iako su kliničke studije prije govorile da 85% pacijenata s epilepsijom ima ad-ekvatnu kontrolu napada s antiepileptičkim ljekovima, novija istraživanja govore u prilog tome da u 35 – 40 % slučajeva me-dikamentozna antiepileptička terapija nije dovoljna za potpunu kontrolu epilepsije.Epileptički napadi se klasificiraju u dvije glavne kategorije: parcijalni i generalizirani. Parcijalni napadi su oni u kojima se prve kliničke i elektroencefalografske promjene događaju u određenoj skupini neurona jedne hemisfere i subklasificirani su na jednostavne i složene ovisno o stanju svijesti bolesnika za vrijeme napada. Jednostavni parcijani na-padi su karakterizirani minimalnim prom-jenama svijesti što se dokazuje bolesnikovim punim sjećanjem događaja za vrijeme napa-da. Kod složenih parcijalnih napada dolazi do

promjene svijesti i amnezije barem za kratko vrijeme trajanja napada. Parcijalni napadi mogu progredirati te postati sekundarno generalizirani. Generalizirani napadi su oni kod kojih dolazi do elektroencefalografsk-oga uključivanja neurona obje hemisfere, a subklasificirani su na absans, mioklonične, kloničke, toničke, toničko- kloničke i atoničke. Cerebrovaskularne bolesti su najčešći uz-roci epilepsije iza kojih slijede poremećaji razvoja, trauma glave, tumori moz-ga, infekcije i degenerativne bolesti. Epilepsija se često definira kao dva nepro-vocirana napada u više od 24 sata ili jedan neprovocirani napad s kliničkim dokazom povećanoga rizika za rekurentne napade.

DijagnostikaKod prvoga napada epilepsije potrebno je isključiti sve uzroke kod kojih se na vrlo brz i jednostavan način može djelovati te je stoga potrebno odrediti razinu elektrolita u krvi, kalcija, uree, kreatinina, toksikološka obrada

“40% bolesnika boluje od medikamentozno rezistentne epilepsije. Polovica takvih bolesnika pogodni su kandidati za kurativnu ili palijativnu operaciju epilepsije. Stupanj uspjeha samoga operativ-noga zahvata uvelike ovisi o kvalitetnoj i detaljnoj preoperativnoj pripremi pri čemu je izuzetno važna uska suradnja neurologa, psi-hologa, neuroradiologa i neurokirurga.”

Fadi Almahariq, dr. med. specijalizant neurokirurgijeIvica Francišković, dr. med. specijalizant neurokirurgije

Amigdalohipokampektomija


te koncentracija hormona štitnjače. Potom treba učiniti hitnu neuroradiološku dijagnos-tiku u koju spada CT mozga radi isključivanja strukturnih cerebralnih poremećaja kao što je krvarenje, tumor, apsces ili kontuzija. U određenim slučajevima potrebno je učiniti i hitni EEG ako bolesnik na dobivenu antikon-vulzivnu terapiju ne pokazuje poboljšanje.

Slika 1. Hipokampalna skleroza MR T2 tehnika (preuzeto s: Selec-tive amygdalohippocampectomy Milind S Sankhe, Venkateswara P Govindappagari, Pediatric Neurosciences, 2008, Volume : 3, Issue

: 1 Page : 94-96)

Pacijent s poviješću epileptičkih napada se kasnije obrađuje ambulantno pri čemu su vođeći dijagnostički testovi EEG i MR mozga, slika 1. Senzitivnost jednoga EEG snimanja je oko 50% međutim senzitivnost se povećava na oko 90% nakon 3 EEG sni-manja. Kontinuirani video EEG moni-toring je postao vrlo važan pokazatelj i dijagnostički temelj u određivanju lokali-zacije epileptičke zone. Pretraga se vrši pri-likom hospitalizacije bolesnika kroz 5-7 dana kako bi se verificirao određeni reprezenta-tivni broj epileptičkih napada. Kako bi se povećala iritabilnost moždanoga tkiva često se koriste metode deprivacije sna u kom-binaciji sa smanjenjem ili potpunim uki-danjem bilo kakve antiepileptičke terapije.

MR mozga je u posljednje vrijeme postala superiorna dijagnostička pretraga u odnosu na CT s obzirom na mogućnost prikazivan-ja malih lezija, odličnu rezoluciju i veliku senzitivnost te je indiciran uvijek kod bole-snika s parcijalnim napadima. Generalno T1 vrijeme snimanja vrlo dobro demonstrira anatomske odnose pri velikoj rezoluciji dok je T2 vrijeme snimanja senzitivnije za ot-krivanje fokalne patologije. S obzirom da se najčešće uzročno područje epileptičkih na-pada nalazi u području temporalnog režnja MR je superioran alat za otkrivanje pa-tologije mezijalnih temporalnih struktura. Najčešća patologija tih struktura vezana uz epilepsiju jest hipokampalna skleroza gdje dolazi do propadanja normalnoga neural-noga tkiva koje se zamjenjuje neuroglijom, a to područje postaje epileptogeno žarište i odgovorno je za 65% epilepsija kojima je žarište u temporalnome režnju. Na T1 mjer-nome vremenu se prikazuje atrofija tj. sman-jen volumen navedenoga područja dok dolazi do povećanja intenziteta signala na T2 mjer-nome vremenu i FLAIR-u (fluid attenuated inversion recovery). Senzitivnost takve pre-trage je 80- 93% dok je specifičnost 86-93%.Sama pretraga MR-a mozga se može dopuniti MR spektroskopijom. MR spektroskopija je neinvanzivna funkcionalna pretraga koja je naročito korisna kod dokazivanja hipokam-palne patologije. Služi za in vivo molekularnu analizu, a temelji se na mjerenju koncentracije N-acetylaspartata (NAA), kolina, fosfokreati-na, kreatina i laktata tj. dominantno njihovih omjera. Aminokiselina NAA se sintetizira u mitohondrijima te je neuronalni i aksonalni marker koji se smanjuje sa neuronalnim gu-bitkom ili disfunkcijom. Kreatin je marker moždanog metabolizma. Kolin je marker membranske sinteze ili popravka, upale i demijelinizacije. Studije pokazuju da reduk-cija NAA i povećanje kreatina i kolina ukazu-je na neuronalno propadanje i disfunkciju što je kako je napomenuto glavni patofiziološki mehanizam mezijalne temporalne skleroze.


Slika 2: Anatomija hipokampusa (preuzeto s: Selective amygdalo-hippocampectomy Milind S Sankhe, Venkateswara P Govindap-pagari, Pediatric Neurosciences, 2008, Volume : 3, Issue : 1 Page : 94-96)

Kao dopuna navedenim neuroradiološkim metodama u nejasnim slučajevima sve se više koriste i novije metode koje još uvi-jek nisu ušle u širu primjenu zbog nji-hove nedostupnosti ali i zbog napretka MR tehnologije koja je vrlo senzitivna i specifična za navedenu patologiju. PET (Positron Emission Tomography) snima nakupljanje radioaktivno obilježenih tvari (FDG-flu-orodeoksiglukoza) u moždanome tkivu. Karakteristično PET snimanje pokazuje zonu regionalne hipoperfuzije oko epileptičkoga žarišta. SPECT (Single-Photon Emission Computed Tomography) je najkorisniji pri prikazivanju periiktalne anatomije kod paci-jenata s parcijalnom epilepsijom. Najbolje podatke daje prilikom apliciranja u samom napadu ili neposredno nakon završetka is-toga kada je kroz moždano tkivo najveći protok, a samim time i najveći nakupljanje radioizotopa. SPECT snimanje prikazuje hiperperfuziju regije epileptogene zone.

Slika 3: Hipokampus i amigdala (preuzeto iz Albert L. Rhoton,

Neurosurgery vol. 51 supp.1 October 2002)

Evaluacija bolesnika40% bolesnika boluje od medikamentoz-no rezistentne epilepsije. Polovica takvih bolesnika pogodni su kandidati za kura-tivnu ili palijativnu operaciju epilepsije. Stupanj uspjeha samoga operativnoga za-hvata uvelike ovisi o kvalitetnoj i detaljnoj preoperativnoj pripremi pri čemu je izuzet-no važna uska suradnja neurologa, psi-hologa, neuroradiologa i neurokirurga.Postoje 3 glavna kriterija koja treba zadovoljiti da bi bolesnik bio kandidat za operativni zahvat.1. Bolesnik mora patiti od medikamento rezistentne epilepsije.Rezistentna epilepsija se definira kao ona kod koje se pojavljuju perzistentni napadaji dulje od dvije godine od postavljanja dij-agnoze i početka konzervativnoga liječenja unatoč antiepileptičkoj terapiji iz 2-3 sku-pine antiepileptika. Ako se napadi mogu kontrolirati s antiepileptičkim lijekovima te ne uzrokuju nepodnošljive nuspojave, oper-acija nije indicirana. Izuzeci od toga pravi-la su naravno kada postoji jasan supstrat koji uzrokuje epilepsiju pogotovo iz razloga ako postoji mogućnost pogoršanja bolesn-ikova stanja kod npr. krvarenja iz angioma ili progresije veličine tumorskoga procesa.2. Bolesnik mora imati epilepsiju koja bitno utječe na kvalitetu života.Ovaj kriterij je naravno subjektivan te ovisi o dojmu bolesnika i individualan je. Ovd-je je izuzetno bitna detaljna anamneza o vrsti, trajanju i učestalosti napadaja. Treba uzeti u obzir i činjenicu kako učestali na-padi jako utječu na bolesnikovo fizičko i psihičko stanje, a u obzir treba uzeti i činjenicu kako dugotrajna antiepileptička terapija ima toksično djelovanje.3. Mora biti zadovoljen uvjet da bi trebalo doći do poboljšanja bolesnikova stanja uz prihvatljiv stupanj rizika.Operacija epilepsije može biti kurativna ili palijativna. Kurativna operacija je usmjerena prema fokalnome žarištu i skoro pa uvijek je resektivna metoda te zahtijeva jasnu identi-fikaciju i odstranjenje epileptogenog žarišta. Većina resekcija cilja na prednji dio tempo-


ralnoga režnja uključujući mezijalne struk-ture te su karakterizirane visokim brojem remisija. Za usporedbu, kod velikoga broja ekstratemporalnih epilepsija ponekad je vrlo teško odrediti epileptogeno žarište koje često uključuje i elokventni korteks te je i sam postotak remisija nakon resektivnih zahvata daleko manji. Palijativne operativne metode uključuju operacije prekidanja puteva prijen-osa impulsa i multiple subpijaline resekcije.U daljnjemu tijeku preoperativne obrade se koristi ranije navedeni dijagnostički protokol. Cilj je odrediti točnu lokalizaciju i broj epilep-togenih žarišta. Idealni kandidat za operativni zahvat bio bi bolesnik s jasno određenim i lo-kaliziranim jednim epileptogenim žarištem.

Slika 4. Neuronavigacija i planiranje puta do hipokampusa (preuzeto s Youmans Neurological Surgery, 4-Volume Set, 6th Edition)

Uspjeh ili neuspjeh operacija epilepsije ovisi prvenstveno o jasnoj i ispravnoj iden-tifikaciji prikladnih kandidata. Jedna od mogućnosti kirurškog liječenja epilepsije je selektivna amigdalohipokampektomija. Indikacija za amigdalohipokampektomiju: pacijenti koji boluju od farmakorezistentne mezotemporalne epilepsije uzrokovane hipo-kampalnom sklerozom. Do prave indikacije potrebno je doći uzimajući dobru anamnezu, učiniti MR mozga prema protokolu za epilep-sije na 1.5 T ili 3 T, EEG, video EEG monitor-ing te PET/CT.Mogućnost pristupa na hipokampus, slika 2: 1. Transkortikalno

2. Subtemporalno3. Kroz Silvijevu fisuruU našoj ustanovi prakticiramo transkorti-kalni pristup koji ćemo u nastavku i opisati.Svakom pacijentu koji je kandidat snimi se MR mozga s markerima zvanim „FIDUCIALS“ koji se nalijepe na kožu glave, a mogu se reg-istrirati i koristiti za neuronavigaciju pomoću aparata za neuronavigaciju „Stealthstation“. Operacija se obavlja u općoj endotraheal-noj anesteziji, bolesnik uz antibiotsku profilaksu preoperacijski. Glava paci-jenta se fiksira pomoću „Mayfield“ držača za glavu, pacijent je u supinacijskom položaju i glavom rotiranom 90 stupnje-va u suprotnu stranu od strane skleroze.Učini se mali lučni rez temporoparijetalno, nakon čega se učini mala temporalna kra-niotomija, durotomija te se pomoću neu-ronavigacije odredi mjesto kortikotomije na srednjem temporalnom girusu, učini se kortikotomija od 1,5 -2 cm te se pomoću neuronavigacije pristupi na hipokampus.

Slika 5. Položaj pacijenta intraoperacijski (preuzeto s Youmans Neurological Surgery, 4-Volume Set, 6th Edition)

Prvo se odstrani prednji dio parahipo-kampalnog girusa te amigdala, nakon toga odstrani se hipokampus, slika 5, a tkivo odstranjenog materijala se pošalje na PHD analizu. Uspostavi se hemostaza, dura se zašije primarno, vlastita kost se vrati i fik-sira s 2 ili 3 titanske pločice. Rana se zašije po slojevima. Pacijent se nakon operacije premješta u Jedinicu intenzivnog liječenja


gdje boravi obično 2 dana, nakog čega se premješta na odjel. Postoperacijski se snimi kontrolni CT mozga kako bi se isključile post-operacijske komplikacije. Šavi se odstranjuju osmi postoperacijski dan , a tijekom boravka na odjelu prati se ima li pacijent epileptičke napade te se snima EEG, nakon čega se pacijent otpušta na kućnu njegu i redovito se kontrolira kod neurokirurga i neurologa.

Komplikacije operativnog zahvata: intracere-bralno krvarenje, likvoreja, infekcija, oštečenje krvnih žila trazitorni poremećaj pamćenja.Postoperativni rezultati: antiepileptička ter-apija se znatno reducira kod svih pacijenata nakon operacije, te više od 85% pacijenata više nemaju epi atake nakon operacije.

Literatura: 1. H. Richard Winn; Youmans Neurological surgery, Sixth edition

2. Albert Rhoton. Neurosurgery.com


Slaven Gojković

Gyrus 2 (2014) 78-84


“Promatrana iz kuta teorije evolucije, ona je “najstariji” dio našega mozga ili njegov najprimitivniji dio, koji sadržava i jednako tako složene obrasce ophođenja sa vanjskim svijetom.”

Sljedeće poglavlje našega neuroanatomsk-og putovanja je leđna moždina, kralješnična moždina ili lat. medulla spinalis (upravo “srž” - ili “moždina” - kralježnice, što na svoj određen način upravo podsjeća na koštanu srž). No, predlažem da prije ulaska u same detalje građe kralješnične moždine na trenutak razmis-limo, što je to ustvari kralješnična moždina? Promatrana iz kuta teorije evolucije, ona je “najstariji” dio našega mozga ili njegov na-jprimitivniji dio, koji sadržava i jednako tako složene obrasce ophođenja sa vanjskim svi-jetom. Budući da je najprimitivniji obrazac ponašanja refleks, u kontekstu tzv. neuralnih krugova, koji čine, pojednostavljeno rečeno, input - output sistem određeng stupnja složenosti, kralješnična moždina bi se mo-gla nazvati i “refleksnim dijelom” našega mozga. Čini mi se kako sam jednom čuo i objašnjenje funkcije kralješnične moždine prema kojemu viši centri središnjega živčanoga sustava samo pobuđuju određene refleksne obrasce ponašanja već postojeće u centrima kralješnične moždine.Funkcija ovoga “refleksnoga mozga” je pot-puno subliminalna, pod-misaona, što je možda zanimljivo promotriti i iz sljedećega konteksta. Dok je prijemni ili receptivni dio (odnosno “input-sistem”) viših struktura

središnjega živčanoga sustava vrlo složeni i posve stimulusno specijalizirani osjetni aparat, receptivni dio sustava kralješnične moždine je mnogo primitivniji, taktilni i kin-estetski dio našega osjetnoga sustava, koji sadržava još tri specifične površinske percep-tivne sposobnosti - osjetom toplog, hladnog i boli. Na određen način poput najprimitivni-jih jednostaničnih organizama, kao što su to prabičaši, koji su na podražaje usmjerene pre-ma receptivnoj površini njihovog staničnog tijela odgovarali vrlo jednostavim promjen-ama smjera gibanja - “taksijama”, tako i naša kralješnična moždina nosi u sebi evolucijski sačuvanu sposobnost da na slične podražaje odgovori jednostavnim, refleksnim pokretom. No, kralješnična moždina ima još dvije važne uloge: provođenje osjetnih signala u više moždane centre kroz svoje dorzalne živčane korjenove i živčane puteve te provod motoričkih signala iz viših motoričkih centara do odgovarajuće razine sustava kralježnična moždina - periferija tijela. No, usprkos svim navedenim mogućnostima sagledavanja, možda je najbolja definicija kralješnične moždine upravo ona iz udžbenika profesora Judaša i Kostovića “Temelji neuroznanos-ti”: “Kralješnična moždina je stup tkiva...” (popis literature 3). Ali od kojih dijelova se ustvari sastoji kralješnična moždina?

Pregledna neuroanatomija - kralješnična moždina


Ona ustinu jest tkivni stup koji se proteže od dna moždanoga debla (truncus cerebri s. en-cephalicus) sve do početka slabinskoga dijela tijela (kralješnice), a svojim živcima doseže sve do kraja križne kosti. Takav, može se reći, disproporcionalan završetak centralne mase kralježnične moždine (u odnosu prema dulji-ni kralješnice) je posljedica njezinoga embri-onalnog razvoja. Sjećam se kako je na preda-vanju iz, upravo, anatomije, čija je tema bila razvoj probavnog sustava, profesor Katavić posebno jasno i upečatljvo opisao taj dispro-porcionalni razvoj organskih sustava u ljud-skome tijelu: “Ljudsko tijelo je organizirano oko dvije cijevi, od kojih jedna (neuralna cijev - živčani sustav) raste posebno sporo, a druga (probavna cijev) posebno brzo, mogli bismo čak reći, “tašto” ili proždrljivo - kako i sam naziv “tašto crijevo” ili jejunum poručuje.” Ako ovaj “stup” promatramo sa strane, uočiti ćemo najprije niz “vlakana”, tj. “živaca” koji izlaze iz njega bočno (kada bismo ih automats-ki nazvali “živcima” ne bismo pogriješili, jer to i jest njihov potpuno precizan anatom-ski naziv, živci kralješnične moždine - nervi spinales, mn.), te posebno dugačak i razvi-jen snop ovih vlakana koji se nastavljaju od njegovoga dna, koji zbog svoga specifičnog izgleda i nosi posve odgovarajući naziv, tzv. “konjski rep” ili cauda equina (equinuus, lat. = konj). Središnji dio kralježnične moždine također ima četiri jasno uočljive specifičnosti. U svome početnom i završnom dijelu sadrži zadebljanje, koje se latinski tako i zove, uz dodan naziv za tjelesnu regiju u kojoj se na-lazi (intumescentia cervicalis i intumescentia lumbalis, za donji, slabinski dio moždine). Ova zadebljanja postaju logična kada se uzme u obzir da iz tek nekoliko segmenata kralježnične moždine u vratnom i slabins-kom dijelu moraju izaći svi aksoni za živčanu opskrbu cjelokupnog ramenog obruča i ruku, te zdjeličnog obruča i nogu. Naime, tijela svih efektorskih neurona za pokret udova su sadržana u prednjim kolumnama sive tvari kralježnične moždine (tzv. donji motoneuroni - multipolarni neuroni na koje dolaze infor-macije iz svih neurona u “višim” strukturama

središnjega živčanoga sustava - tzv. gorn-jih motoneurona). Zadebljanja obuhvaćaju i sivu i bijelu tvar kralješnične moždine, pa su ti dijelovi kralješnične moždine u ovim segmentima posebno razvijeni; prednje ili motoričke kolumne sive tvari te prednji i laterni snopovi bijele tvari - bijela tvar je još razvijenija zbog gomile aksona koji kroz nju odlaze od spomenutih motoričkih neurona.Drugo vidljvo obilježje moždine jest njezin donji završetak - ovaj završetak izgleda poput spljoštenoga stošca pa se zato naziva “moždinski čunj” (conus medullaris). Od vrha ovoga “čunja” nastavlja se jedna tanka nit (izgrađena od glija-stanica, te malo nez-godnijega naziva - filum terminale internum) koji povezuje moždinu sa dnom kralješnice i to tako da se ova glijalna nit ispreplete sa pokos-nicom (periosteum) samog dna križne kosti (u području “križnoga zijeva” - hiatus sacra-lis, što je ustvari završni otvor kralješničnoga kanala - prethodno spomenuti canalis ver-tebralis). Ova nit se naziva “unutrašnji” završni korijen (filum terminale internum) zbog toga što zajedno sa završetkom ovo-jnica kralješnične moždine (koje se naziva-ju, ipak logički, filum terminale externum i također se isprepliću sa pokosnicom samog dna križne kosti) čine ukupni završni korijen - filum terminale. Konačno, treće upečatljivo vanjsko obilježje kralježnične moždine su njezini površinski žljebovi i pukotine, koje joj daju karakterističan “izbrazdani” površinski izgled. U sagitalnom smjeru sprijeda se nala-zi njezina najdublja pukotina (“rascjep” - fis-sura mediana ventralis), a straga je prisutan nešto plići žlijeb (sulcus intrmedius dorsa-lis). Bočno se sa svake strane nalaze po dva vrlo plitka žlijeba, koji su značajni praktički samo po tome što su mjesta izlaska pred-njih i ulaska stražnjih korijenova živaca kralješnične moždine. To su prednji bočni žlijeb (sulcus ventrolateralis) te stražnji ili bočni žlijeb (sulcus dorsolateralis). Samo jedna mala embriološka napomena: budući da se kralješnična moždina, uostalom kao i cijeli središnji živčani sustav, razvija iz ektoderma ili površinskog zametnoga listića


koji ne izražava segmentiranost, pojam “seg-ment kralješnične moždine” upotrebljavam samo u kontekstu dijela moždinskoga tkiva iz kojega izlazi pojedini moždinski živac, jer sama kralješnična moždina nije segmenirane građe. Naime, embrio u početku diferenci-jacije se sastoji samo od okolne jednoslojne “membrane” matičnih stanica koja se zove trofoblast, te deblje unutarnje plosnate naku-pine stanica koja sadrži tri sloja: površinski ektoderm, srednji mezoderm i dubinski, “prema unutrašnjosti” endoderm - ova unutrašnja struktura stanica se naziva “tro-slojni zametni štit” i čini osnovu budućega ljudskog bića. Drugi dijelovi embrija, kao i kasnijega organizma, koji pokazuju seg-mentalnu građu (što je najuočljivije u građi mišićno-koštanoga aparata trupa, posebice prsnoga koša i njegove muskulature) nas-taju iz tzv. somita, koji su ustvari diferenci-rani dijelovi mezoderma prisutni kod razvi-jenijega embrija. Živci kralješnične moždine također pokazuju određenu segmentiranost, posebno u području prsnoga koša, gdje jedan međurebreni živac - nervus intercostalis - za-jedno sa jednom arterijom i venom prati sva-ko rebro. Ovakav raspored spinalnih živaca je također posljedica embriološkoga razvoja, jer jedinicu svakog somita iz koje nastaju mišići u određenom segmentu tijela neuronskim ak-sonima opskrbljuje samo jedan, pripadajući spinalni živac. Radi cjelovitosti prikaza, svaki somit se sastoji od dva dijela - sklerotoma i dermatomiotoma - a jedinica somita iz koje se razvijaju segmentni mišići jest miotom, podskupina jednoga dermatomiotoma.Somiti, dakle, čine razvojnu osnovu i definiraju pojedini segment tijela, a kralješnična moždina ne pokazuje seg-mentiranost jer ne potječe iz somi-ta iliti mezoderma, već iz ektoderma. Kralješnična moždina je na poprečnom presjeku u principu vrlo jednostavne građe: sastoji se samo od dvije vrste živčanoga tki-va kao i mozak, tzv. bijela tvar (substantia alba) i siva tvar (substantia grisea). Daljni morfološki sastav kralježnične moždine je dakle određen dijelovima bijele i sive tvari.

Kod kralježnične moždine se bijela tvar na-lazi izvana a siva tvar iznutra, što u potpu-nosti ima smisla ako se pogleda njezina funkcija: kralježnična moždina komunicira sa tjelesnim tkivima koja se nalaze oko nje putem vlakana bijele tvari, dok je izvor tih vlakana smješten “unutar” nje. Ova periferna bijela tvar kralježnične moždine je sastav-ljena ukupno od 3 opsežna snopa (lat. fu-niculi, mn.) mijeliniziranih živčanih vlakana koja se protežu cijelim putem od moždanoga debla prema kraju kralježnične moždine, a to su prednji, ventralni snop (funiculus ventralis), bočni, lateralni snop (funiculus latealis) i stražnji, dorzalni snop (funicu-lus dorsalis), od kojih su prednji i lateralni (funiculus ventralis et lateralis) odvojeni toliko plitkim žlijebom da se smatraju je-dinstvenim snopom (funiculus ventro-late-ralis), što ustvari ostavlja samo 2 potpuno anatomski definirana snopa. Između tih snopova nalaze se, naravno, neke dovoljno upečatljive anatomske granice - površinski žlijebovi (sulci, mn.) i vrlo upečatljva izlazišta živaca kralježnične moždine, nji-hovi korijeni (radices spinales, mn.).Kralježnična moždina je podjeljena na dvije lateralne polovice sa dva žljeba, prednjim koji je toliko dubok da je dobio naziv “predn-ja središnja pukotina” (fissura mediana ven-tralis) i stražnjim koji je značajno plići (pa je zato zadržao naziv “žlijeb” - sulcus interme-dius dorsalis). U vratnom i gornjem prsnom dijelu moždine na dno ovoga žlijeba se nas-tavlja i tanka pregrada (septum intermedium cervicale) izgrađena od potpornih stanica živčanoga sustava - glija stanica, koja ima značajnu neuroanatomsku ulogu jer razdvaja dva kontralateralna snopa osjetnih tjelesnih putova: gracilni snop (fasciculus gracilis) jedne i druge strane kralježnične moždine, koji je sastavni dio dorzalnih kolumni, za-jedno s lateralnijim snopom, tzv. čunastim snopom (fasciculus cuneatus). Ovdje bih još dodao kako pojmovi “fasciculus” i “funicu-lus” oba u prijevodu znače “snop”, ali čini mi se kako se razlikuju u svome pojmovnom “opsegu”: fasciculus je tanji snop, u ovome


slučaju dio debljeg snopa, što je funiculus.

Slika 1 (pribavljeno s adrese: https://www.nlm.nih.gov/exhibition/

historicalanatomies/Images/1200_pixels/Eustachi_t18.jpg)

Dakle, bijela tvar kralježnične moždine se sastoji od samo dva snopa obostrano, s tim da su njezine dvije suprotne strane pove-zane također tankim snopom vlakana koja čine “bijelu poveznicu” (comissura alba). Siva tvar je također prilično jednostavne makroskopske građe: ona se sastoji od samo 3 različita roga, od kojih su dva konstantna cijelom duljinom. Na poprečnim presjecima svih razina kralježnične moždine vidljivi su prednji rog (cornu ventralis) i stražnji rog (cornu dorsalis). Spomenuti treći rog je vidljiv predominantno u prsnom dijelu kralježnične moždine, no već se pojavljuje u najdonjemu vratnom segmentu i polako gubi kroz prva dva slabinska segmenta (drugim riječima, prisutan je u području od C8 do L2). Spinalni živci ili živci kralješnične moždine (nervi spinales, mn.) su 31 par mješovitih živaca koji izlaze iz kralješničkog kanala kroz intervertebralne otvore (foramina inter-vertebralia) koje čine suprotni urezi na dva

susjedna kralješka - gornjemu i donjemu, te povezuju središnji živčani sustav sa tjelesnim tvorbama kojima donose inervaciju. Ovi živci nastaju spajanjem ventralnog i dorzalnog korijena kralješnične moždine (radix ventra-lis et radix dorsalis), koji time tvore kratko deblo živca (ono probija tvrdu moždinsku ovojnicu i izlazi izvan kralješničnog kanala kroz intervertebralni otvor). Početno živčano deblo zatim najprije daje tzv. “povratnu granu” koja se vraća natrag u kralješnički kanal i osjetno opskrbljuje upravo ovojnice kralješničke moždine (zato se latinski i nazi-va “ramus meningeus”). Sljedeća grana koja se odvoji jest dorzalna grana (ramus dorsa-lis) koja inervira dubinsko mišićje leđa (au-tohtono - ono koje služi upravo pokretima leđa, nasuprot pridruženom koje pomiče ra-meni obruč i ruku) te također donosi osjetnu inervaciju koži leđa. Dorzalna grana je ust-vari tanki ogranak koji se odvaja od glavnog živčanog debla, dok cjelokupno deblo nakon odvajanja ove grane postaje ventralna grana (pažnja - ramus ventralis - nasuprot ventral-nom korijenu živca koji se naziva radix ven-tralis). Ventralna grana je moćna grana koja motorički i senzibilno inervira cjelokupnu prednju i bočnu stijenku trupa te gornje i donje udove (iz odgovarajućih segmenata). Kako bi inervacija ovako opsežnih područja tijela bila moguća, sa svim zbirom motoričkih i osjetnih modaliteta koje prenose skupine aksona, prednje grane spinalnih živaca se udružuju u spletove (plexus, mn.) koji im omogućuju jednostavniju preraspodjelu vlakana za odgovarajuće tvorbe. Postoje 3 ovakva spleta u tijelu: vratni splet (plexus cervicalis) te nadlaktični splet (plexus bra-chialis) za inervaciju ruke, kao i zajednički slabinsko-križni splet (plexus lumbosacra-lis) za inervaciju nogu te zdjeličnih organa i kože odgovarajućih područja. Budući da prednje grane nose odgovarajuću motoričku i senzibilnu inervaciju i utrobnim organi-ma, a koju ustvari čini autonomni (“voljno neovisni”, putem inervacije glatkog mišićja) živčani sustav, glavno deblo spinalnog živca daje i dvije kratke grančice za komunikaciju


sa autonomnim sjedištima koja su smještena paravertebralno (pored kralješnice; riječ je, dakako, o ganglijima simpatičkoga lanca - truncus sympathicus). Jedna od ove dvije grane, tzv. “bijela komunikacijska grana” (ramus communicans albus - koja je bijela zbog mijeliniziranosti, što znači da provo-di signal brže) vodi aksone neurona čija su stanična tijela upravo u onom “specifičnom” i vrlo usko lokaliziranom lateralnom rogu kralješnične moždine, prema pojedinačnomu gangliju simpatičkoga lanca u istoj razini, gdje se ova vlakna prekapčaju na drugim neuronima čiji aksoni daju autonomnu iner-vaciju odgovarajućim tvorbama. Ova, post-ganglijska vlakna dospijevaju preko “sive ko-munikacijske grane” (ramus communicans griseus - bez mijelina, što ovaj snop aksona čini tamnijim) ponovno u tijek prednje grane spinalnoga živca, putem koje dospijevaju do svojega odredišta. I stražnji korijen (radix dorsalis) spinalnoga živca također sadržava ganglij (ganglion spinale) ali ovaj ganglij ima ulogu osjetnoga centra prekapčanja ak-sona jer sadržava specifične neurone (pseu-dounipolarni neuroni) čiji se akson nakon kratkog toka dijeli na dva okomita izdanka (u obliku slova T) koji se nazivaju centralni i periferni. Periferni izdanak donosi osjetne informacije sa periferije u tijelo pseudouni-polarnoga neurona, dok centralni nastavak obrađene informacije prenosi iz tijela neuro-na skroz do viših osjetnih centara smještenih u moždanom deblu i u srednjemu mozgu. Dakle, spinalni ganglij nije autonomni već osjetni ganglij, od kralješnične moždine do njega se proteže stražnji korijen koji prenosi centralne nastavke pseudounipolarnih neu-rona prema višim osjetnim centrima, dok se prednji korijen spaja sa završetkom spinal-noga ganglija sa suprotne strane te formira glavno deblo spinalnoga živca kojim perif-erni nastavci putuju prema površini tijela i skeletnim mišićima, prenoseći površinski osjet, informacije o položaju tijela i udova te iz mišićnih vretena i tetiva do malog mozga. Kralješničnu moždinu kao i ostale dijelove središnjega živčanoga sustava oblažu ukupno

dvije moždane ovojnice, i to vanjska ili tvrda (pachymeninx) te unutarnja ili meka (lepto-meninx). Ove dvije ukupne moždane ovojnice se anatomski dodatno dijele u 3 opće poznate ovojnice središnjega živčanoga sustava: tvr-da ovojnica jest dura mater, dok se leptome-ninx dijeli na vanjsku paučinastu ovojnicu (arachnoidea mater spinalis) te unutarnju meku ovojnicu (pia mater spinalis). Jednom prilikom sam čuo kako naziv “mater” je upra-vo jednakoznačan s rječju “majka”, kako bi se naglasilo da ovojnice usko i čvrsto poput ma-jke obgrljuju središnji živčani sustav. Tvrda ovojnica ( dura mater spinalis ) se prislanja odmah uz kralješnični kanal, od pokosnice kralježaka, koja ima vrlo zanimljiv latinski naziv - endorchachis - je odijeljena samo masnim tkivom u kojemu se nalazi unutarnji kralješnični venski splet, plexus venosus ver-tebralis internus. Ovaj prostor ispunjen mas-nim tkivom čini tzv. epiduralni prostor (spati-um epidurale). Dura mater time prati konture samoga kralješničnoga kanala, a arachnodea mater prati konture dure. Ona usko prilježe uz duru tako da između njih postoji samo kapilarni prostor, tzv. spatium subdurale, koji praktički ne postoji osim u uvjetima patološkoga zbivanja (primjerice tijekom subduralnoga krvarenja), što definira njeg-ovu kliničku važnost. Pia mater je najnježnija ovojnica koja priliježe uz samu površinu moždine, tako da ona jedina prati konture kralješnične moždine, a od arahnoideje je odijeljuje prostraniji subarahnoidalni pros-tor, koji je važan zato što se jedino u njemu nalazi cerebrospinalni likvor. Dura i pija su također međusobno povezane, i to vrlo jed-nostavnim i svrsishodnim sustavom radijal-nih ligamenata (tzv. ligamenta denticulatta, mn. - zupčasti ligamenti) koji dodatno amor-tiziraju kralješničnu moždinu pri kretnjama tijela, te omogućuju njezinu bolju segmental-nu povezanost - povezanost sa pripadajućim segmentima tijela. Inače su ovojnice kralješnične moždine povezane sa rubom ve-likoga lubanjskog otvora (foramen magnum), kroz koji je kralješnična moždina povezana s intrakranijalnim strukturama središnjega


živčanoga sustava, a što omogućuje neovisne pokrete moždine u odnosu na pokrete skele-ta - kralješnična moždina se pri pregibanju tijela pomiče prema glavi, dok se pri leđnom istezanju pokreće prema trtičnoj kosti. Dvije verterbralne arterije (aa. vertebrales) koje se zovu tako budući da su zaista na određen način “uklopljene” u kralješnicu jer prolaze kroz niz otvora na poprečnim nas-tavcima vratnih kralježaka, daju 3 glavne ar-terije koje oskrbljuju kralješničnu moždinu. To su dvije aa. spinales posteriores te jed-na a. spinalis anterior. One se granaju duž kralježnične moždine, te su čak međusobno bočno povezane spojnim granama tako da tvore zaseban arterijski prsten (vrlo pam-tljivoga latinskoga naziva, premda je to opći naziv za arterijski krug - vasocorona), poput arterija na bazi mozga (circulus arteriosus Willisii). Segmentalne arterije (koje izlaze u paru prema tjelesnim segmentima iz aor-talnoga debla) također sudjeluju u njezinoj opskrbi, premda ne direktno za samu kralješničnu moždinu jer opskrbljuju njezine ovojnice. Zanimljivo je da je najosjetljivije mjesto kralježnične moždine na nedovoljnu opskrbu krvlju upravo njezin najslabije razvi-jen prsni dio, jer je u tome dijelu a. spinalis an-terior najuža, a također je prisutan i izostanak segmentalne opskrbe, zbog nepreklapanja područja opskrbe segmentalnih arterija. Venska odvodnja slijedi arterije, tako da krv iz kralješnične moždine odvode 3 istoimene vene: dvije vv. spinales posteriores te jedna v. spinalis anterior. Ove vene se ulijevaju u per-iferne venske spletove kralješnične moždine, od kojih se unutrašnji nalazi u epiduralnom prostoru (plexus venosus vertebralis inter-nus) a vanjski izvan kralješničkoga kanala (plexus venosus vertebralis externus). Krv se iz vanjskoga spleta zatim ulijeva u sus-tav gornje i donje šuplje vene. Također, za-

nimljivo je dodati kako vene kralješnične moždine ne sadrže zaliske do izlaska iz tvrde moždane ovojnice, odnosno do ra-zine plexus venosus vertebralis internus. Likvorski sustav kralješnične moždine iz-razito je jednostavnije građe u odnosu na likvorski sustav mozga. Ovaj sustav se sastoji samo od središnjega kanala (canalis centra-lis) koji čini unutarnji, tkivni likvorski sus-tav, te od vanjskoga likvorskoga sustava koji se nalazi u subarahnoidalnome prostoru. Naime, cijela kralješnična moždina obavije-na pijom pluta u cerebrospinalnom likvoru, sa kralješnicom spojena brojnim zupčastim ligamentima. Čini mi se kako je možda dobro samo podsjetiti da poveznicu između van-jskog i unutarnjeg likvorskog sustava čine tri otvora na krovu četvrte moždane komore: dva bočna Luschkina otvora (aperturae late-rales ventriculi quarti) te jedan središnji Ma-gendijev otvor (apertura mediana ventric-uli quarti). Kroz ove otvore likvor slobodno cirkulira između dva sustava. Središnji kanal kralješnične moždine je cijelom svojom dulji-nom veoma uzak, na nekim mjestima čak i potpuno neprohodan, dok se u samom dnu ponekad može proširivati u tzv. petu moždanu komoru (ventriculus quintus Krause). Ovojnice kralješnične moždine obavi-jaju i spinalne živce, sve do njihova proboja kroz duralnu vreću, nakon kojega prelaze u pokrov perifernih živaca - pachymeninx tvori tzv. epineurium a leptomeninx peri-neurium (epineurij odvaja živac od okolnih tvorbi u tijelu, dok perineurij, poput pokos-nice kod kosti, prijanja uz površinu živca). Zahvaljujem vam na čitanju i ovoga nastavka pregledne neuroanatomije te se nadam kako u sljedećem zajedno idemo u otkrivanje “viših” i tajnovitijih područja središnjega živčanoga sustava sa svrhom stjecanja još većeg znanja!


Literatura:1. Krmpotić-Nemanić J., Marušić A. : Anatomija čovjeka, 2., korigirano izdanje. Medicinska naklada, Zagreb, 2007.

2. Fanghanel J., Pera F., Anderhuber F., Nitsch R., Ur. : Waldeyerova anatomija čovjeka, 17. njemačko izdanje prerađeno u cijelosti, 1. hrvatsko izdanje. Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2009.

3. Judaš M., Kostović I. : Temelji neuroznanosti. Slobodno dostupan izvor: www.hiim.hr – Temelji neuroznanosti

4. Kandel E. R., Schwartz J. H., Jessell T. M. : Principles of Neural Science, 4.-th edition. Copyright 2000 by The McGraw-Hill companies, Inc. All rights reserved. Printed in the United States of America.

5. Netter F. H., Craig J.A., Perkins J., Hansen J. T., Koeppen B. M. : Atlas of Neuroanatomy and Neurophysiology – Selections from the Netter collection of Medical Illustrations. Copy-right: 2002 Icon Custom Communications. All rights reserved. Printed in U.S.A.

6. Sinelnikov R. D. : Atlas of Human Anatomy, Vol. III – The Science of the Nervous Sys-tem, Sense Organs, and Endocrine Glands. MIR Publishers Moscow.

85

Gyrus 2 (2014) 85-87


“Najvažnija je nagrada, ona nas može motivirati da promijenimo navike. Sam proces promjene navika zasniva se na promjeni rutin-ske radnje. Primjerice, kada smo gladni pojedemo nešto slatko (iz navike) i za nagradu nismo više gladni. Kada bismo htjeli promi-jeniti lošu naviku te umjesto čokolade pojeli jabuku, nagrada bi nam bila ista – nismo gladni. Ako je tako jednostavno, zašto onda svi ne jedemo jabuke?”

Navike – stjecanje i mijenjanje

Kojim putem idete do faksa? Kakvu kavu pijete? Kako držite olovku? Kako reagi-rate na stres? Što prvo učinite kada ustanete iz kreveta? Vjerojatno mislite da o svemu tome pažljivo promišljate, ali znanstveni-ci Sveučilišta Duke (SAD) tvdre suprotno. Više od 40% svakodnevnih odluka nisu po-sljedica racionalnih odluka već navika. Na navike se nerijetko gleda kao na nešto loše, kao na nešto što upravlja našim životima. Ipak, na njih se može itekako utjecati. Proces stjecanja određene navike sastoji se od tri dijela: znak, rutinska radnja i nagra-da. Oni čine savršen krug koji omogućuje da se određena navika zadrži. Primjerice, ranije ustajanje iz kreveta može rezultirati nagradom, odnosno ugodnijom vožnjom u tramvaju s manje putnika. Dok kasnije usta-janje iz kreveta rezultira „gužvanjem“ u pre-natrpanom tramvaju. I prvi i drugi primjer su naše navike. Neki ljudi manje spavaju i uživaju u vožnji, dok drugi vole više spavati i manje lagodno putovati. Najvažnija je nagrada, ona nas može motivirati da promijenimo navike. Sam proces promjene navika zasniva se na promjeni rutinske radnje. Primjerice, kada

smo gladni pojedemo nešto slatko (iz navike) i za nagradu nismo više gladni. Kada bismo htjeli promijeniti lošu naviku te umjesto čokolade pojeli jabuku, nagrada bi nam bila ista – nismo gladni. Ako je tako jednostav-no, zašto onda svi ne jedemo jabuke? Od-govor se krije u motivaciji. Dio populacije je više motiviran za pojesti čokoladu dok je drugi dio više motivirani za pojesti jabuku.MN: Za sve je „kriv“ mozak.U svakom slučaju, krivnju možemo svaliti na mozak. Veze koje u mozgu nastaju kada se neka radnja ponavlja, mozak doživljava kao utabane staze i uvijek će prije izabrati taj put nego otkrivati novi. Najbolji je primjer put do fakulteta. Dio studenata na Draškovićevoj čeka četrnaesticu kako bi se popeli We-berovim stubama, dok velika većina ide pješke Schlosserovim stubama. U oba slučaja radi se o navikama, a kada bismo pitali jedne ili druge zašto ne idu onim drugim putem ili zašto su baš taj put odabrali, mnogi neće imati smisleniji razlog od: „to mi je jed-nostavnije“, „ovaj put mi je ljepši“. Točan je odgovor: navika, odnosno trik moz-ga. Mozak se tako manje napreže.


Filip Đerke


Slika 1 : Savršeni krug za stjecanje navika (autor slike Filip Đerke)

Istraživači sa Sveučilišta Duke utvrdi-li su da svake sekunde mozak prima ot-prilike 11 000 signala, a naš mozak svjesno procesuira samo njih 40, dok sve ostalo čine navike i automatizmi.Automatizmi ili polu-automatske radnje koje svakodnevno vršimu upravo su pred-met istraživanja mnogih neurobiologa u svijetu. Dok vršimo polu-automatske rad-nje mozak nam se dodatno ne zamara već zapovijed izvršava ustaljenim i utabanim putem. S druge strane pojedine navike mogu od nas biti „otete“ (engl. hijacked habits) pod utjecajem bolesti ili pak zbog izloženosti lijekovima. Laboratorij Gray-biel istražuje sustav navika u mozgu i naše izvanredne sposobnosti da svjesnu ak-tivnost- preobrazimo u gotovo nesvjesnu. Cilj istraživanja jest otkriti kako stičemo i gubimo određenu naviku te razumijavan-jem neurobiologije navika unaprijediti ra-zumijevanje ljudskih problema poput Par-kinsonove bolesti, opsesivno-kompulzivnog poremećaja ili raznih oblika ovisnosti. Klinički i eksperimentalni dokazi upućuju na veliku ulogu bazalnih ganglija. Razvojem tehnologi-je (fMRI) došlo se do spoznaje da striatum, najveći ulazni dio bazalnih ganglija (gangliji su mjesto prekapčanja neuronskih putova), pokazuje iznimnu sposobnost plastičnosti prilikom učenja sekvencijalnih postupaka.

Promjene u striatumu su vidljivije učestalim ponavljanjem sekvencijalnog postupka. Dobiveni rezultati ukazuju na postojanje neuronskog istraživanja (engl. neural explo-ration) kojeg slijedi neuronska eksploatacija (engl. neural exploitation) u bazalnim gan-

glijima za vrijeme učenja radnje. Neuron-sko istraživanje podrazumijeva istraživanje mogućnosti stvaranja veza s drugim neu-ronima, a ekspolatacija odnosno korištenje označava stavljanje te veze u funkciju i na taj način pretvaranja radnje u naviku. Nakon učenja cijele radnje poseban se naglasak, u obliku signala, stavlja na početak i završetak. Na taj način mozak dobiva znak da slijedi po-lu-automatska radnja te na kraju prima sig-nal da je radnja završila. Oba signala su jed-nako važna. Prvi signal navodi mozak na već stvoreni neuronski put. Dok se radnja odvija mozak troši manje energije. Završetak rad-nje označava drugi signal, on ujedno mozak vraća u stanje koje zahtjeva više koncentracije (svjesne radnje) i samim time više energije. Koja je loša, a koja dobra navika? Naš mozak ne razlikuje ova dva pojma. Nadalje, putovi za stare navike uvijek postoje u mozgu pa i nakon što se razviju nove. Jedina je razlika da navika koju češće koristimo ima utabaniji put pa je mozak više preferira. Tijekom vremena novo ponašanje postaje prihvatljiviji izbor našem mozgu i ono ga počinje koristiti kao novu naviku. Možemo si to vizualizirati kao šetnju šumom. Dok šetate utabanom stazom osjećate se sigurnije i uživate u prirodi. Uko-liko biste odlučili pronaći neki novi put i skrenuli sa staze, u početku (prvih nekoliko puta) biste se osjećali pomalo nelagodno, a trošili biste više energije jer biste pazili na sva-ki kamen, svaki grm promatrali i osluškivali svaki zvuk. Ipak, novi se put u početku može činiti uzbudljivim. Razlog tome je što mozak oslobađa endorfin i dopamin dok otkrivamo nove stvari. Međutim novi put još uvijek nije utaban te ćemo se svaki put predomišljati trebamo li skrenuti ili ne. Neki će se uspjeti oduprijeti dvojbama, dok će drugi posustati. Vjerujem da nas sve zanima koliko dugo tra-je proces promjene navika. Po ovom pitanju istraživanja nisu usuglašena. Jedni tvrde da je potrebno dvadeset i jedan dan, dok drugi navode brojku od šezdeset i šest dana. U svakom slučaju, navike se mogu promijeniti. Jesu li navike nasljedna osobina? Znanost još nije dala odgovor. Ono što znamo je da


svi imamo navike. Dobre ili loše dio su nas, a ako ih baš nikako ne možemo promijeniti, s njima se uvijek možemo pomiriti.

Literatura:1. Jin DJ, Fujii N and Graybiel AM. (2009) Neural representation of time in cortico-basal ganglia circuits. Proc Natl Acad Sci U S A. 106:19156-19161.

2. Graybiel AM. (2008) Habits, rituals and the evaluative brain. Ann Rev Neurosci. 31:359-387.

3. Barnes T, Kubota Y, Hu D, Jin DZ, and Graybiel AM. (2005) Activity of striatal neurons reflects dynamic encoding and recoding of procedural memories. Nature. 437:1158-1161.

Gyrus 2 (2014) 88-89


“Još se jedno kalifornijsko sveučilište nalazi među top 10, a to je Universi-ty of California, Berkeley ili skraćeno Cal. Nalazi se u gradu Berkeleyu, Kaliforni-ja, SAD, a osnovano je 1868. Na sveučilištu postoji četrnaest ‘schools and colleg-es’, ali medicina nije jedna od njih. Zato postoji JMP - The Joint Medical Program. “

U prošlom smo broju pred-stavili najbolje svjetsko sveučilište prema ARWU2013 listi – Harvard. Na drugom mjestu te liste nalazi se sveučilište Stanford, punim imenom The Leland Stan-ford Junior University. Nalazi se u gradiću Stanford, Kalifornija, SAD. Osnovano je 1885., u čast Lelanda Stanforda Jr., sina Le-landa i Jane Lathrop Stanford. Sveučilište je otvoreno za javnost od 1891. godine. Iako nije član Ivy League, često se dodaje u tu gru-pu zbog duge povijesti i iznimnih postignuća. Stanford University sastoji se od sljedećih fakulteta – Business, Earth Sci-ences, Education, Engineering, Hu-manities & Sciences, Law, Medicine. Stanford School of Medicine traje četiri godine.

Slika 1. The Leland Stanford Junior University (pribavljeno s ad-rese: http://math.stanford.edu/inc/img/PalmDrive.png)

Na prve dvije godine uče se bazične znanos-ti; anatomija, histologija, genetika, bio-kemija, imunologija, živčani sustav na prvoj godini, a organski sustavi (integri-rana histologija, fiziologija, patologija, mi-krobiologija i farmakologija) na drugoj. Nakon toga slijede dvije godine kliničkih predmeta. Međutim, često studenti uz-imaju godinu ili dvije dodatne edukacije ti-jekom kojih se posvećuju istraživanjima. Neuroznanost nije jedinstven predmet, već postoje dva predmeta iz tog područja. To su The Nervous System na prvoj godini, koji je više usmjeren na neuroanatomiju i Brain and Behavior na drugoj, u kojem je težište na moždanim funkcijama. Nastava iz oba predmeta održava se kroz jedanaest tje-dana u zimskoj četvrtini, a sastoji se od pre-davanja, vježbi i konferencija (seminara). Ispit se polaže nakon odslušane nastave. Tijekom treće i četvrte godine stu-denti slušaju neurologiju i psihijatri-ju, a nastava traje mjesec dana za svaki. Osim toga, postoji i Stanford MSTP - pro-gram orijentiran na istraživanja, na kraju kojeg studenti dobivaju i MD i PhD titule.

Još se jedno kalifornijsko sveučilište nalazi među top 10, a to je University of California, Berkeley ili skraćeno Cal. Nalazi se u gradu


Ivana Pospišil

Kako uče neuroznanost na drugim fakultetima?


Berkeleyu, Kalifornija, SAD, a osnovano je 1868. Na sveučilištu postoji četrnaest ‘schools and colleges’, ali medicina nije jedna od njih. Zato postoji JMP - The Joint Medical Program.

Slika 2: Slika 2. University of California, Berkeley (pribavljeno s adrese: http://www.studentsreview.com/student_photo.

php3?key=776)

JMP utemeljen je 1971. godine. Godišnje se upisuje do dvadeset studenata. Program tra-je pet godina, a organiziran je tako da se nas-tava prve tri godine održava na Berkeleyu. Neuroznanost se uči kao Neuroanatomy. Nastavu čine seminari - 10.5 sati tjedno, vježbe i predavanja u manjim grupama, uglavnom problem-oriented. Studenti ug-

lavnom ne uče iz knjiga, već čitaju članke. Ukupna tjedna satnica na prvoj godini je 20 sati, a na višim godinama se smanju-je, međutim, ‘slobodno’ vrijeme studenti troše na istraživanja i izborne predmete.Iduće dvije godine nastava se održava na UCSF (University of California San Fran-cisco), a u programu su kliničke znanosti, između ostalih i neurologija i psihijatrija. Zanimljivo, statistike pokazuju kako gotovo 10% studenata izabere specijalizaciju iz psi-hijatrije, što je više od američkog prosjeka. :)Osim u sklopu JMP, neuroznanost, tj. neurobiologija se uči i na smje-ru Molekularna i stanična biologija, uz biokemiju, razvojnu biologiju i sl.

Postoji još jedno kalifornijsko sveučilište koje je u top 10 - California Institute of Technology. Na njemu nema programa iz medicine, ali postoji odsjek BBE – Biol-ogy and Biological Engineering. To je in-terdisciplinaran program na kraju kojeg studenti stječu titulu PhD iz jednog od na-vedenih područja: genetike, molekularne biologije, biotehnologije ili neurobiologije.

Literatura:1. http://www.stanford.edu/about/history/

2. http://facts.stanford.edu/

3. http://med.stanford.edu/md/

4. http://med.stanford.edu/md/curriculum/

5. http://med.stanford.edu/md/curriculum/overview.html#block2

6. http://jmp.berkeley.edu/about/about-program

7. http://jmp.berkeley.edu/curriculum/ms-health-medical-sciences-3-year-course-sched-ule

8. http://www.bbe.caltech.edu/content/bbe-caltech

Documents

Gyrus 2, 42-80 Siječanj 2014