Gramatička teologija proroka Izaije · Web viewu čitanju proroka Izaije Danijel BERKOVIĆ Teološka gramatika Čitati bilo koji tekst, pa tako i biblijski, na ovaj ili onaj način,

Teološka gramatika proroka Izaijeu, „Neka iz tame svjetlost zasine“ (KS / KBF, Zagreb, 2007), str.213-228

ELEMENTI TEOLOŠKE GRAMATIKE

U ČITANJU PROROKA IZAIJEDanijel BERKOVIĆ

Teološka gramatika

Čitati bilo koji tekst, pa tako i biblijski, na ovaj ili onaj način, znači ujedno biti u

tom tekstu i s tim tekstom angažiran. 'Čitanje' postaje interakcija pisca i čitatelja. U tom

smislu tekst prestaje biti samo objekt stručne analize ili doktrinalne reference. Tekstom

zahvaćeni čitatelj, bilo da se radi o liturgijskoj zajednici ili pojedincu postaje ključan i

uključen sudionik teksta.1 Ovaj postupak, dakako, nije lišen bremenitosti. Jer, u tom

procesu interakcije pisca i čitatelja ima iščitavanja (egzegeza), ali i učitavanja u tekst

(eisegeza). Zavisno od perspektiva i konteksta čitatelja i pisca. Osim, već nam bliskih

svojstava teksta po kojima se mjeri povijesnost; postoje i neka unutrašnja literarna

mjerila i vrijednosti po kojima se neki tekst ocjenjuje, mjeri ili odlučuje o njegovoj

vrijednosti.2

O autorovoj dimenziji teksta, prikladno svjedoči knjiga Propovjednika kada se o

piscu ove knjige veli da se ovaj „trudio pronaći prikladne riječi i izravno izraziti

istinu“ (12:10). Ovaj izraz pruža nam sliku kako taj pisac nalazi važnim odabir riječ i

jezika za kvalitetnu artikulaciju 'istine'. Pojam 'teološka gramatika', koristi se uglavnom

u kontekstu kada se učestala uporaba određenih gramatičkih elemenata (imenica,

glagola, pridjeva), oblika (sintagme; infleksije glagolskih oblika; modalni oblici),

ukazuje ili biva u službi nekog teološkog izraza koji neki biblijski pisac želi jezičnim

instrumentarijem istaknuti i izraziti. Neki specifičan ili osobiti gramatički izraz postaje

svojevrsna teološka paradigma.

Iako, metodološki sasvim legitiman, pristup, biblijskom tekstu često je bio

isključivo označen ili počivao na povijesti i povijesnosti teksta, sa tek marginalnim

osvrtom na jezik i gramatiku kao teološki instrument i komunikator. Naglašenije, mnogi

autori i pravci biblijskog istraživanja polaze od teksta onako kakav se pred nama nalazi.

Koriste se elementi gramatike i jezika, kao metodološka osnova u interpretaciji i

razotkrivanju teologije nekog biblijskog teksta ili biblijskog autora. Rekosmo, ovaj

1 o tome kako, teče ova interakcija između čitatelja i pisca, u mnogim svojim raspravama bavi se Adele Berlin; polazeći od stanovišta da se u mnogo slučajeva biblijsko proučavanje bavilo više unutrašnjim povijesnim dimenzijama i kriterijima povijesnosti, nerijetko zanemarujući ovaj literarni aspekt, u procesu čitanja kao interakcija između pisca i čitatelja. Usp. Berlin, A „The Role of the Text in the Reading Process“ (Semeia, 1993)2 razglabajući o unutrašnjim literarnim kriterijima teksta u odnosu na interakciju pisca i čitatelja, Berlin u tom procesu vidi tri koraka – (i) prepoznavanje i uočavanje nekih tekstualnih značajki i osobitosti; (ii) odabir ovih ili onih značajki teksta, koje će odigrati važnu ulogu pri tumačenju, i treće, (iii) na koji način koristiti odabrane tekstualne osobitosti, a temeljem čega će se moći stvoriti cjelovita slika i pravo značenje nekog teksta.

D. Berković

1


pristup, metodološki prvenstveno uzima jezik i gramatiku teksta kao hermeneutsku

osnovu u daljnjoj teološkoj analizi. S druge strane, bilo bi egzegetski i hermenutski

neozbiljno zanemariti povijesne, političke ili društvene stvarnosti u kojima su biblijski

tekstovi nastajali. Walter Brueggeman, svoju 'Teologiju Staroga zavjeta', temelji (i na)

retoričnosti i retoričkoj šabloni starozavjetnog biblijskog pisca. Za njega je važan način

na koji biblijski pisac govori o Bogu i Bogu; kao i način kojim se Bog obraća čovjeku.

Valja ipak upozoriti da Brueggemann ne koristi, sada već, metodološki neadekvatno,

proučavanje teksta temeljeno na etimologiji i filologiji riječi tzv.'word-study'.3 Za

Brueggemanna govor Jahvine zajednice i biblijskog pisca, retorička forma, postaje

predmet interesa i istraživanja. On se posebno usredotočuje na glagole i glagolske

rečenice; obzirom da u hebrejskom jeziku glagoli u svim svojim infleksijskim oblicima

zapravo oblikuju rečenicu kao cjelovitu misaonu i smislenu cjelinu. 4 Definicijama,

strukturom i funkcijom rečenice u hebrejskom jeziku, posebno se bavi Francis I.

Andersen u svojim, sada već referntnim radovima. U tom pogledu korisna je i značajna

njegova rasprava o tagmemima (najmanja jedinica gramatičkog raščlanjivanja govora na

razini rečenice) i tagmematskoj teoriji u hebrejskom jeziku5. Zanimljivo je da

Brueggemann iako ne zanemaruje i druge gramatičke oblike (pridjeve,imenice) - glagol

i glagolska rečenica ('concrete verbal sentence') ostaju uvijek u središtu njegova

sveukupnog pogleda na teologiju Starog zavjeta. On to opetovano i jasno daje na znanje

(TOT,str.145,213,266..itd).

Teološku gramatiku čine dakle svi oni gramatički, sintaktički i stilistički oblici

koji svojom učestalošću ili specifičnom jezičnom strukturom, uporabom na osobiti

način, doprinose, osvjetljuju i na specifičan način označuju teološki obrazac nekog

biblijskog pisca ili neke biblijske knjige.

3 kasnih 60-ih, osobito prof James Barr, iz perspektive jezika, umnogome se proučavanje Starog zavjeta, oslanjalo na ono leksičko - filološko i etimološko proučavanje biblijskog vokabulara. Bar, J „Comparative Philology and the Text of the Old Testament“ (SCM Press, London, 1968) klasično je djelo iz tih vremena, metodologijski utemeljeno na 'word-study' metodi, koja nije uvijek budno pratila literarnu i stilističku dinamiku teksta.4 Brueggemann se i metodološki ograđuje - ne zanemarujući element povijesnosti nekog teksta i konteksta, on svoj interes ipak svjesno smješta u okvir retorike - “our proper subject is speech about God, suggesting yet again that our work has to do with rhetoric...In addition to Israel's speech about God, much in the Old Testament is spoken by God to Israel. For our purposes I do not make distinction between the two modes of speech, because even where God speaks, the text is Israel's testimony that God has spoken so“ (str.117); on stoga dalje napominje „we tend to bracket out all questions of historicity. We are not asking, 'What happened?' but 'What is said?' (W.Brueggemann „Theology of the Old Testament“ (Fortress Press, Minneapolis, 1997)5 problemima rečenice na tagmematskoj razini vidi Andersen F.I. „The Sentence in Biblical Hebrew“ (Mouton Pub, The Hague, 1974), također i Andersen F.I. „The Verbless Clause in the Pentateuch“ (Abingdon Press, Nashville, 1970)

D. Berković

2


Stilističke i gramatičke posebnosti

Teološko-gramatički obrasci koriste različite literarne, stilističke ili gramatičke

elemente i instrumente jezika. Retoričko pitanje jedan je takav često uporabljan

literarno stilistički element, a kao pomočni stilistički instrument redovito združen sa

paralelizmima, koji uglavnom slijede u nizu retoričkih upita. Jukstapozicija retoričkih

pitanja;“Zar ne znate? Zar niste čuli?” (W[m'êv.ti aAlåh] ‘W[d>te( aAlÜh]) (40:21,28) ili “Tko nas vidi? Tko nas pozna?”(29:15) sasvim

je uobičajena literarna pojava kojom se često pojačava dojam Jahvine neusporedivosti i

stvaralačke moći; jer, “Jahve je Bog vječni, krajeva zemaljskih stvoritelj” (40:28). U

takvim r. pitanjima, biblijski pisac, dakako, samo retorički poziva na usporedbu Jahve s

drugim bogovima. On veli “S kime ćete prispodobit' Boga?“(ymiÞ-la,) (40:18,25),

da bi netom ponudio odgovor koji se implicitno ionako nameće. Jahve je taj koji

„stoluje vrh kruga zemaljskog“ on u svojoj suverenoj povijesno-političkoj vlasti

“obraća u ništa knezove“ (40:22,23).

U konstrukciji s retoričkim pitanjima paralelilzam je uočljiv, bilo da se radi o

sličnim rječima, ponavljanjem iste ideje: „Zar ne znate? Zar niste znali?“ (40:21)

(sinonimijski paralelizam); ili o suprostavljanju i polemičnom tonu: „Što još mogoh

učiniti za svoj vinograd a da nisam učinio? Nadah se da će uroditi grožđem, zašto

vinjagu izrodi?“ (antitetski paralelizam) (5:4).

Pojedina poglavlja ili čak cijele biblijske knjige svojom specifičnom sintaktičkom

strukturom i učestalom upotrebom nekih leksičkih ili verbalnih oblika, evidentno jasno

žele prenijeti ili priopćiti određenu teološku poruku. Biblijski pisac, 's predumišljajem'

koristi određene jezične i lingvističke oblike da bi snažnije ukazao na pojedina stanja u

kojima se narod nalazi, ili da pojasni nevolje koje su ih zadesile. Takav teološko-

gramatički obrazac u biblijskoj literaturi slijedi teološko etiološku dimenziju teksta, gdje

se neki prošli događaji tumače kao uzrokom sadašnjem stanju (pojedinca ili naroda).6

Na leksičkoj razini, vokabulara, izražena je sinonimija kao prorokov važan

instrument izražavanja teološkog sadržaja. Mnogo je primjera da jedno jedino poglavlje,

intenzivno i naglašeno sinonimijski koriste neke lekseme. Očito iz određenog teološkog

interesa. Izraziti je primjer Iz 59 i naglašeni vokabular grijeha koji se pojavljuje u tom

posebno zanimljivom poglavlju. Ova narodna tužaljka dobar je primjer kako tekst 6 u zborniku radova 'Stari zavjet vrelo vjere i kulture' (Rijeka-Zagreb, 2004, str.10-26), A. Rebić u svom tekstu naslovljenom „Etiologija kao biblijski način tumačenja početaka“ sažeto i zorno opisuje i pojašnjava etiologiju kao metodu kojom se koristi biblijski pisac.

D. Berković

3


odgovara na ('nevidljivo') retoričko pitanje, koje bi otprilike moglo biti – „Zašto je

Jahve tvoja ruka prekratka da pomogne?“(usp.40:27), ovako postavljena scenografija

potpuno je sukladna pitanju iz prethodnog poglavlja „Zašto postimo ako ti ne vidiš?“

(58:3-4); stilistički i teološki, sasvim odgovara prorokovoj omiljenoj formi sudbene

parnice između Jahve i njegova naroda. Slično slijedi u 40:27: „Zašto kažeš, Jakove, i ti

Izraele, govoriš:'Moj put sakriven je Jahvi, Bogu mom izmiče moja pravica“. Ovakvim

se pitanjima zapravo podiže svojevrsni optužni prijedlog protiv Jahve i sumnju da ih je

Jahve napustio. Odgovor(i) ipak hitro stižu, u 40:29 „Umornome snagu vraća, jača

nemoćnoga“, ali i kasnije u sličnoj situaciji, u odgovoru na neizrečeno retoričko pitanje

u Iz 59 - „Ne, nije ruka Jahvina prekratka da spasi“ (59:1). U sudbenom procesu koji

se dalje nastavlja, Jahve odgovara i na podignute optužnice, on izlaže svoj 'slučaj',

pojašnjava svoju 'obranu' i diže protutužbu (59:2-8). Dapače, u svojoj obrani Jahve ih

podsjeća na već ponuđeno spasenje (56:1). U daljnjoj dinamici ovog procesa, evidentno

je da optužnica protiv Jahve pada, pa se i uloge mijenjaju. Narod sada, na čelu s

prorokom, ispovijeda svoje prijestupe i prelazi u 'obranu'. Promjena stava i uloga

označena je vezničkim izrazom 'zato' ili 'stoga' (!Keª-l[;). I prije njihova proširenog

priznanja, prorok njihovo stanje opisuje bogatom leksikom i gramatikom (59:11-12).7 U

bogatoj sinonimiji vokabulara njihovih prijestupa redaju se izrazi - opačine, grijesi,

prijestupi, krivica, zlo, riječi lažljive, podli govor, pobuna, odmetništvo – sve u samo

nekoliko redaka (59:12-14). Slijedi priznanje naroda - „Jer mnogo je naših opačina

pred tobom, i grijesi naši protiv nas svjedoče. Doista, prijestupi su naši pred nama, mi

znademo svoju krivicu“ (59:12). 8

Kao instrument teološkog izraza Izaija nerijetko uporablja stilistički osebujne a

ponekad i neobične literarne figure. Suprostavljanjem nespojivih pojmova u smislenu

cjelinu (?), oksimoron9 ili nakupljanjem i nepotrebnim ponavljanjem riječi s istim

zančenjem, pleonazam.

Biblijski pisac najčešće poseže za oksimoronima kada želi prikazati neko krajnje

egzistencijalno ili moralno stanje. Često je to neko tjeskobno i gorko iskustvo; bilo

7 za glagolske oblike i konstrukcije neki predlažu da se ovdje radi o nečem između volitivnih i indikativnih načina, pa ih se nazvati pseudo-kohortativ, (Wlatke/O'Connor, 34.5.3)8 ovo iznimno poglavlje bibličarima je zadavalo mnoge egzegetsko-hemeneutske glavobolje; Westermann ga naziva „a most curious and odd creation“ ; Westermann, C Isaiah 40-66, str.344 (SCM Press, London, 1969). Jedni su Iz 59 kategorizirali kao homiliju, drugi kao liturgiju...ovdje nam se ipak čini da se radi o klasičnom literarnom formatu sudbenih procesa, tako karakterističnih za Izaiju.9 oksimoron je utoliko drugačiji od kontrasta antiteze ili paradoksa što spaja nespojivo u jednu protuslovnu cjelinu, koja kao cjelina dobiva jedan novi smisao (usp. Simeon R. Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, (MH, Zagreb, 1969) - sv.1, str.977)

D. Berković

4


bolesti, patnje ili potpune napuštenosti. Job tako u tužbalici patnika veli, „Potamnjet će

svjetlo (Al=h\a'B. %v:åx' rAaà) u njegovu šatoru“( (Job 18:6) 10, „Guba će

rastočiti kožu njegovu, prvenac smrti (tw<m") rAkæB.) pojest će udove njegove“

(Job 18:13). Slične konstrukcije gdje se dvije sasvim oprečne ideje povezuju u jednu

(smislenu) cjelinu biblijski pisac uporablja i u stanjima moralnog zastranjenja: „Jao

onima koji zlo dobrom nazivaju,(bAjß [r:²l') a dobro zlom ([r"_ bAJål;w>)“

(5:20). Tako bi oksimoron bio redcimo izraz 'ponizna oholost'; takvu oksimoronsku

konstrukciju dakako da ne nalazimo u Izaije ali ona bi zapravo umnogome oslikavala

moralno i vjersko stanje Izraelaca. Dok s jedne strane narod pobožno i ponizno „na

molitvu ruke širi“ (1:15), dolaze se Bogu pokloniti (1:12), pokorno vrše posne obrede

(58:2b); čak i „Dan za danom oni mene traže i žele znati moje putove, kao narod koji

vrši pravdu i ne zaboravlja pravo Boga svoga“ (58:2a). Istovremeno, u potpunoj

suprotnosti i začuđujućem vjerskom etosu odbacuju proroka, pa čak i protiv Jahve viču:

„uklonite nam s očiju Sveca Izraelova“ (30:11). Slijedi (30:12-14), označen onom

stilističkom skretnicom i sudbonosnim „zato“ ili „stoga ((!Keª-l[; ili !keªl'), prorokov leksički arsenal intenzivnog vokabulara žestine propasti i raspada sustava, jer

„grijeh (će im) biti“- pukotina, rušenje, srušit će se (zid), (postat će) krhotine...

S druge strane, pleonastičke konstrukcije kao u Iz 63:3 „U kaci sam sam gazio“

(yDIªb;l. yTik.r:äD" hr"äWP), upozorava ponovno na rezolutnost ali i

suverenost Jahve. Jahve je sam gazio, on sam i nitko drugi - („sam sam gazio“), on je

potpuno uništio neprijatelja u Edomu. Slično je u Izaije 38:8 „sjenu koja je sišla po

stupnjevima Ahazova sunčanika vratit ću za deset stupnjeva natrag." I vrati se sunce

deset stupnjeva natrag po stupnjevima po kojima bijaše već sišlo“. Kazaljka se vraća

natrag; dakako da se neće vratiti naprijed. Zar se išta vraća naprijed (?). U gramatičkom

pogledu, to su (nepotrebna?) ponavljanja očitoga. Ali, tekst i opet želi naglasiti

Stvoriteljevu suverenost, nad stvorenjem i silama prirode. Tko osim Jahve može

'poremetiti' prirodni red, osim onoga koji je odredio da „dani, noći nikada prestati

neće“ (Post 8:22).11 Jahvinu suverenu vlast biblijski pisac u Iz 62:8; 66:23, ističe

sličnim pleonastičkim konstrukcijam.

10 doslovno bilo bi to - „tamno svjetlo“ što bi bio pravi oksimoron.11 usp. Još 10:10-15

D. Berković

5


Literarna i gramatička struktura teksta (forma) način je na koji biblijski pisac,

primatelju odašilje neku poruku (sadržaj). To je, dakle, način, na koji on koristi riječi

(leksika i vokabular), gramatiku (sintaksa i fleksije) ili retorički način izraza (stilistika).

Sve će to biti ipak u službi nekog teološkog sadržaja. U simbiozi forme i sadržaja,

opstoji simbioza stila i gramatike i njihovo komplementarno djelovanje. Iznova se

potvrđuje da ovo dvoje, jedno drugom u služi; ne robuje. Ponegdje će se tako osebujnim

piščevim stilom komunicirati isto ono što bi ponegdje pripadalo samo nekoj gramatičkoj

strukturi. U nekim će slučajevima biti evidentna intonacija (retoričkih) pitanja a da u

konstrukciji rečenice i nema gramatički upitnih čestica.

U svakom slučaju možemo reći da je cjelokupni literarni i gramatički korpus

Izaije označen naglašenom teološkom dimenzijom. Dijaloški karakter teksta je

evidentan. I to dijalog na relaciji nebo-zemlja; ili bolje, na relaciji Jahve-Izrael. Posebno

često u formi retoričkih pitanja. U kontekstu tog dijaloga razgovaraju Jahve i njegov

narod (1:11, 40:27; 55:2). Dok se, istovremeno, u svemu tome odvija i svojevrsni

unutrašnji dijalog u Bogu (?). Jedan takav Jahvin solilokvij nalazimo pri kraju Pjesme o

vinogradu, gdje Jahve treba odlučiti što mu je činiti sa svojim vinogradom – „Što još

mogoh učiniti za svoj vinograd pa da nisam učinio?“(5:4). Tako je teološki sustav

Izaije operabilan i temeljen na literarno izgrađenoj komplementarnosti izražene

stilistike, i gramatičkih oblika. Korištenjem retoričkih pitanja (stilistika) prorok se

zapravo koristi 'udarnim efektom' i instrumentom naglaska - Božje veličajnosti,

suverenosti i neusporedivosti; ali, s druge strane, i prijeteči procjep i otuđenje Izraela,

Jahvina naroda od Jahve.

Izaija, dakako i drugi biblijski proroci, obilno koriste gramatički i stilistički

instrumentarij u funkciji teološkog izraza. Ovdje ćemo se ograničiti tek na pregledne i

uvodne bilješke o dva gramatičko-stilistička izraza koje prorok Izaija obilato koristi.

Kohortativ i retorička pitanja.12 Ponegdje, gdje za to postoje valjani razlozi, sinoptički

bi također valjalo ukazati i na različite prevodilačke varijante. Osim različitih hrvatskih

prijevoda, Vulgata se također pokazuje osobito od pomoći u analizi retoričkih pitanja.

Spomenuti gramatičke i stilističke forme na kraju ovog razmatranja, prikazani su i u

tabelarnoj formi.

12 bilo bi zanimljivo još analizirati zašto se u kohortativu neki od glagola češće pojavljuju (%lh, [dy).

D. Berković

6


Kohortativ kao teološki izraz

Kao glagolska infleksija, u hebrejskom jeziku,13 kohortativ se tvori imperfektom

pravilnog ili nepravilnog glagola, u 1.licu (jednine ili množine), uz karakterističan

završetak na (h '). Tim se glagolskim načinom izražavaju: poticanje, spremnost na

djelovanje, neka namjera ali i posljedica neke namjere ili djelovanja, dakle i rezultati

nekog stanja.

Često kohortativ nalazimo i u situacijama samopoticanja i ohrabrivanja sebe

samoga, kao Izl 3:3„Hajde da priđem...“ (aN"-hr'sua'); isticanje namjere i

spremnosti na akciju, Post 18:21 „Idem dolje da vidim..“ (aN"-hd'r]ae) (ovdje ali i

drugdje kao oblik solilokvija) 14. Znak spremnosti Post 46:30 (ht'Wma') 15, a u Iza

5:1 i znak naglašene odlučnosti. U nekim slučajevima; snažno očitovano u Iza 5:19;

kohortativ ukazuje na posljedice i rezultate neke situacije ili neke odluke; u pogledu

stilističke figure često i uz suzvuko ironije ili sarkazma. Kohortativ često dolazi uz

usklično-poticajnu enklitiku (aN") kao pomočni stilistički instrument. Osim uz česticu

aN kohortativ se koristi ili stoji uz neke druge enklitike i usklike kao 'jao' (ywh) (5:8-

22). Također, uz vremenski prilog 'sada' (hT[), koji uz svoju temporalnu vrijednost,

kao pomočni instrument kohortativu, ističe pomak i promjenu u cjelokupnom tonu

teksta koji slijedi. Ovaj „sada“ svojevrsna je stilistička, ali i teološka skretnica. Na taj

način, u okviru istog motiva ili teme, ukazuje na logički slijed događanja - „da vam

sada objavim što ću učiniti vinogradu svojem“ (aN"å-h['ydI(Aa ‘hT'[;w>)

(5:5) (Šarić)

Poticajno-usklična čestica aN u hrvatskoj sintaksi bio bi dodatni poticaj u smislu

usklične čestice 'daj' ili 'de', kao i 'dajte' ('dete'). U službi poticanja i nukanja, često uz

imperativ 16 (64:8); gdjekad i kao prijetnja (5:5) ili kao odobravanje i pristanak „Hajde,

dakle da se pravdamo“(KS) ili „Dobro dakle, sudimo se“ (1:18) (Šarić).17 Kao

13 u odnosu na kohortativnu konstrukciju i uporabu od koristi je imati na umu razlike u strukturi pojedinih jezika u odnosu na fleksijsku tvorbu riječi; raznolikost izričaja i značenja u odnosu na infleksije; o tome, i razlikama u sintetičkim i analitičkim jezicima vidi: Simeon, sv.1, str.65; 535 i sv.2 sintetski jezici str.39214 Šarić ovdje prevodi običnim futurom - „Zato ću sići i vidjeti“15 „mogu umrijeti“; „Sad ću rado umrijeti..“ (Šarić), mada možda stilistički ne najelegantnije ali ovo bismo mogli prevesti i kao: „Nek mi je sada i umrijeti“

16 „De, istrijebi Bože zlotvora“ (Ps 139:19); „De,čitaj to“(hz<+-an" ar"äq.) (Iz 29:11). O etimologiji uporabi ove čestice više u Skok,P „Etimologijskom rječniku hrvatskog ili srpskog jezika“ (I) str.386 (JAZU, Zagreb,1971)17 Cf.GK,108 a-h; o gramatičkoj genezi ove čestice iz starijih glagolskih oblika također vidjeti Waltke O'Connor, str.517 n63

D. Berković

7


glagolski način, hebrejski kohortativ, 18 u hrvatskoj će se gramatici uglavnom prevoditi

imperativom, indikativom, kondicionalom i ponekad futurom (5:1). Često uz pomoć

usklično-poticajnih čestica - 'hajde' ili 'daj' zajedno sa namjernim veznikom 'da'. Kao

na primjer, „hajde, kreni“ ili „hajde da krenemo“ ili „daj da se dogovorimo“..i sl.

Tako u 1:18 („Hajde da se pravdamo“) ili „Hajdemo da se urotimo protiv Jeremije“

(Jer 18:18) (hb'äv.x.n:w> Wk’l.), često i sa imperativom. Prevodeći hebrejski

kohortativ običnim hrvatskim futurom (5:1;18:4) hrvatski biblijski prevoditelji, počesto

žele izbjeći upotrebu čestica 'hajde' i 'daj' (čini se ipak ne uvijek i opravdano). Naime,

time se znatno može izgubiti pravi efekt kohortativa i piščeva namjera da uoprabom

kohortativa dodatno izrazi i naglasi neki teološki sadržaj. Dakle, ove usklično-poticajne

čestice gramatički dobivaju dvojaku ulogu, važnu za teološki kontekst, i to kao:

pojačivač u iskazu (1:18), “Dajte, da vam sada javim što ću učiniti” (aN"å-h['ydI(Aa ‘hT'[;w>) (5:5) ali i prisnost, ali i odlučnost prema primatelju poruke

“Hajde da zapjevam svojemu dragome” ili “Daj da zapjevam svojemu dragome” (aN" hr"yviÛa') (5:1). Nekada to može prijeći u provokaciju i ironiju - „Neka (samo)

pohiti (hv'yxiy") , neka brzo dođe (ha'Abt'w>) s djelom svojim da bismo ga

vidjeli, neka se približi i završi naum Sveca Izraelova da bismo znali (h['d'nEw>)“

(5:19).

Mogući razlozi neatraktivnosti u korištenju ovih usklično-poticajnih čestica u

hrvatskom jeziku i biblijskom prijevodu vjerojatno se nalazi u gramatičko-jezičnim i

stilističkim nedoumicama.19 No, treba također imati na umu, da uz gramatičku

osebujnost ovog glagolskog oblika, kohortativ ima i važnu teološku izražajnost, pa ga

sukladno tome treba i tretirati. Koristeći 'hajde' i 'daj', istini za volju, u nekim bi

konstrukcijama, koje se nerijetko koriste u kolokvijalnom jeziku dobili bismo i

pleonastičke izričaje. Na primjer kada bismo rekli - „Hajde, daj, da...(se pravdamo;

uziđemo na Goru Jahvinu; vam sada javim). Dovoljno bi bilo reći „Hajde da se

pravdamo..“, ali čak i pleonazam i pleonastičke konstrukcije, kako smo već istakli,

mogu imati svoje teološko-gramatičko mjesto u Izaije. Hebrejski kohortativ, složenicom

18 sažeto, ali izuzetno korisno, o kohortativu razlaže Joun P. („A Grammar of Biblical Hebrew“ par.114b, str.374); on tamo posebno potiče na oprez i potrebu razlikovanja kohortativne forme i kohortativnog značenja (mood), koje se ne mora uvijek pojaviti u gramatičkoj formi kohortativne infleksije glagola.19 prije svega to je možda i zato što je 'hajde' primljenica iz turskoga jezika, drugo, gramatički ona ima oznake glagolske paradigme ('hajdemo', 'hajdete') iako se gramatički ponaša i kao nepromjenjiva vrsta riječi (čestice) i treće, korištenje ove čestice uglavnom je kolokvijalne naravi i stila pa se moguće tretira neprihvatljivim biblijskom jeziku (?)

D. Berković

8


„hajde da“ ili „daj da“, prevoditelj u Izaije koristi samo jednom, u Jeremije četiri puta;

ovaj se oblik znatno češće koristi u knjizi Postanka.20

Uz osnovne volitivne funkcije (poticanje, hrabrenje i želje) kohortativ dalje

izražava i neke aspekte važne za teološku dimenziju u čitanju i tumačenju teksta, jer,

ukazuje na rezultate i posljedice preuzetih odluka, namjera ili očekivanja – Jahvinih ili

Izraelovih. Podrugljiv ton iz 5:19, kojim Juda samo sebe zavarava, neće Jahvu požuriti

niti isprovocirati. Indikativno je do koje mjere je cjelokupno stanje došlo kada u ovoj

svojevrsnoj rugalici, gdje oni govore „neka se približi i završi naum Sveca Izraelova da

bismo znali“ (5:19b) - Izaija koristi najsvečanije od imena Božjih – „Svetac Izraelov“.

Oni koji su kao-očekivali dolazak i očitovanje 'Sveca Izraelova', kasnije, govore

„uklonite nam s očiju Sveca Izraelova“ (30:11). Posljedice ovakve besramne i cinične

provokacije biti će samo rezultat iz 18:4 gdje Jahve (izričaj je opet u kohorativu)

zaključuje da će na Judu u svoj njenoj nevolji ipak samo „mirno gledati s mjesta

svojega“ (ynI+Akm.bi hj'yBiäa;w>).

Uloga i funkcija kohorativa u Izaije zapravo je refleksija stanja u kojem se nalaze

odnosi Jahve i njegova naroda. Literarno i stilistički, kohortativni oblici često uzimaju

formu ironije. S druge strane čini se kao da je kohortativ svojevrsni teološki

kontrapunkt retoričkim pitanjima. Naime, dok su retorička pitanja indikativna u odnosu

na otuđenje Jahve i njegova naroda, kohortativ kao da poziva na restituciju i obnovu

odnosa.

20 Post 3:6; 19:20; 26:28; 30:32; 38:16

D. Berković

9


Retorička pitanja kao teloška stilistika

U ovom smo tekstu već naznačili ulogu i mjesto retoričkih pitanja u Izaije. U

daljnjem razmatranju valjal još nadodati neke gramatičke aspekte koji se vežu na ovu

važnu teološko-gramatičku dimenziju prorokova teksta. U svojoj osnovi retoričko je

pitanje dijaloška forma kojom govornik/pitatelj ispituje stav ili mišljenje slušateljstva, u

stvarima od zajedničkog interesa. Postavljenim retoričkim pitanjem, pitatelj, očekujući

neki efekt od strane slušateljstva (5:3-4), a za temeljnu intenciju ima započinjanje

diskursa. Često puta r. pitanje zapravo je i neka vrsta glasnog razmišljanja, kao neki

solilokvij, pri kojem pitatelj neizravno i odgovara na (sebi) postavljeno pitanje. Želeći

tako (i javno) snažno potvrditi ili zanijekati neku činjenicu (40:12; 45:21).21 Iz

gramatičkog ali i stilističkog aspekta, upiti i upitne rečenice imaju još neke bitne

karakteristika, koje su nam u ovom razmatranju od interesa. Upit je vrlo često stvar

intonacije, čak i onda kad rečenica nije jasno obilježena nekom gramatičkom oznakom

pitanja.,22 uvijek je prisutna i određena dvojbenost ili nesigurnost u očekivanom

odgovoru. Osim intonacije upiti se, obilježavaju i jasnim gramatičkim oznakama

(upitnim markerima : upitne čestice, upitne zamjenice i upitni prilozi).

Retorička pitanja zauzimaju značajno mjesto u literarnoj stilistici i teološkoj

gramatici Staroga zavjeta. Taj je literarni instrument osobito karakterističan za stil

Deutero-Izaije, iako je evidentno da se itekako obilato koristi i u prvom dijelu Izaije (Iz

1;5; 10; 33-36), pa se ova postavka o retoričkim pitanjima i Deutero-Izaiji treba uzeti sa

rezervom. Ova pitanja u sebi već implicitno sadrže, ili imaju ponuđene, neke odgovore.

U tekstu Staroga zavjeta, a osobito kod Izaije ova je učinkovita literarna forma, teološki

i bremenita. Ona, ta pitanja osim što su za slušatelja/čitatelja, izrazito dojmljiva i

uvjerljiva; proizvode i takav učinak kojim taj isti slušatelj/čitatelj hoće-neće postaje i

sam aktivnim sudionikom diskursa.

Pogledajmo, ipak na čas, na koliko egzistencijalno važnih retoričkih pitanja

nailazimo u samom početku Staroga zavjeta. Na koja opet čovjek nudi neke upitne

odgovore. Slijedi niz retoričkih pitanja upućenih prvim ljudima: Jahve pita Adama

„Gdje si ?“ (hK'Y<)a; Alß) (Post 3:9), 23 gdje ga Bog poziva na odgovornost,

obzirom na njegov prethodni postupak i kršenje Božje zapovijedi; dakako Jahve zna i

21 'erotema' = govorničko pitanje ili dokazivanje nizom pitanja da se dođe do utvrđenja istine bilo iz odgovora, bilo pokazivanjem kako se na nešto uopće ne može odgovoriti (usp. Simeon R, sv.1,str.319)22 „Jedini znak pitanja može biti intonacija“ (Barić-Lončarić, 1421)23 upitna čestica „gdje?“ (hYEÜa;) koristi se karakteristično u poetskom materijalu u Starom zavjetu; često je nalazimo i u Izaije. Vidi tabelu na kraju ovog članka.

D. Berković

10


gdje i zašto se Adam sakriva. Cijela scena ponešto nalikuje dječjoj igri sakrivanja ali i

roditelju koji prihvaćajući igru 'skrivača' dobro zna gdje su se djeca sakrila. Radi se

dakle o retoričkom pitanju. Bog sasvim dobro znade što se dogodilo (usp.Post 12:18).

Odgovor koji slijedi ne samo što nije uvjerljiv već Adam na postavljeno pitanje nastoji

promjeniti temu („pobojah se jer sam go pa se sakrih“,3:10). Slični tretman prolazi i

Eva. Jahve je pita: „Što si to učinila?“ (tyfi_[' taZOæ-hm;) (3:13). Ali, situacija

je i ovdje sasvim jasna. I onome koji pita i onome koji je pitan. Svima je sve jasno. Zna

se što slijedi (Post 2:17).

Nedugo zatim u Post 4 slijedi još jedno 'obiteljsko' retoričko pitanje Kajinu:

„Gdje ti je brat?“ (Post 4:9).24 Jahve ima mnogo pitanja ali dobiva malo 'ispravnih'

odgovora. Ova je literarna forma osobito omiljeni instrument proroka Izaije. U jasno

oblikovanoj strukturi i formi sudskog procesa. Izrael i Jahve, često naizmjence, uzimaju

ulogu tužitelja. Izrael često pita i proziva Jahvu, pitajući se da li ih je njihov Bog

napustio (50:1-2).25 Na njihova pitanja često Jahve odgovara, retoričkim protupitanjima.

Mnoga retorička pitanja naći ćemo i u proročkoj literaturi gdje se potvrđuje Jahvina

moć i suverenost kako nad stvorenjem tako i nad njegovim narodom koji on nije

napustio (Iz 40:12,27). U sažetku ove literarne forme, možemo zaključiti da se radi o

Jahvinu propitkivanju Izraelove odgovornosti, ali i o upitnim odgovorima koji se

ponekad ponude s njihove strane. Jahve se kod proroka Izaije u literarnom kontekstu

retoričkih pitanja najčešće pojavljuje kao pitatelj, pa je stoga razumljivo da takvi upiti u

sebi implicitno sadrže i jasnu naznaku odgovora. Kako je širi kontekst retoričkih ovdje

postavljen u jasno struktuiranu formu sudbenih procesa nerijetko nailazimo i na

polemičke tonove koji se vode u sudnici povijesti i napetih odnosa između Jahve i

njegova naroda.

U gramatičkom pogledu, tekst proroka Izaije stilski je obilježen izraženom

uporabom pitanja korištenjem upitnih čestica (li, da li, je li, da, zar),26 upitnih zamjenica

(tko, što, koga, koje...), upitnih priloga (kuda ili kamo, kako, koliko, zašto, gdje,

kada...). No, prorok ponekad efekt retoričkih pitanja postiže i bez korištenja upitnih

čestica, jednostavno, stilistički i sintaktički - upitnom intonacijom. Nekad čak i uz

korištenje uzročnog veznika 'jer' (yki) ili 'zar'. Primjerice „Da, ti si svoj odbacio 24 u svojedobnom svjetskom bestseleru „Isključenje i zagrljaj“ M.Volf daje izvrstan sažetak i prikaz ovog puta smrti i grijeha; ili kako to on nazive - 'logika grijeha' kao izazov Bogu i 'geografija grijeha' kao scena i okruženje ubojstva Abela tamo vani (Post 4:8 „Hajdemo van!“) (Volf, 99-101)25 usp. Jer 14:19 „Ta zar si Judeju sasvim odbacio? Zar ti duši omrznu Sion?“26 kao arhaizam ili regionalni dijalekt, kao upitna čestica, na mjesto 'da li' ili 'ima li' koristit će se i 'ali'. Pa se umjesto 'Ima li što nova?' može reći „Ali je što nova?“.

D. Berković

11


narod, dom Jakovljev“ (bqoê[]y: tyBeä ‘^M.[; hT'v.j;ªn" yKiä) (2:6),

mogli bismo prevesti i kao, „Zar ti nisi odbacio svoj narod?“. To je stoga često

predmet stilistike koliko i gramatike. Od viševrsnih upitnih oblika i množine gramatički

čestica ovdje spominjemo samo one zamjenice i priloge, koji se najučestalije pojavljuju

kao – zašto? (hM'l' i hm;), ([:WD’m;); zar? (aAlh]); tko? (ymi(); i gdje ?

(hYEÜa;). Neke od ovih se, s razlogom, češće pojavljuju od drugih.

Upitnom zamjenicu ymi (tko?) u retoričkim se pitanjima prorok koristi ipak

nešto učestalije od drugih. Uglavnom iz razloga naglašavanja Jahvine veličajnosti; kako

u njegovoj stvoriteljskoj snazi (Iz 40;45), tako u mudrosti (Iz 28:9; 50:8), ili suverenoj

vlasti nad i u povijesti (Iz 41:2;42:2,19). 27 Ovim ymi u 40:12-26, započinje se jedan

impresivan, literarno virtuozno izveden, niz pitanja o Jahvinoj neusporedivosti. Već i

samo nanizani glagoli u 40:12-14 ukazuju na veličanstvo stvorenja i Stvoritelja. “Tko je

šakom izmjerio more, i nebesa premjerio pedljem?Tko je mjericom izmjerio zemlju (Tko

je u korito nasuo prah zemaljski, Šar) i planine na mjerila, a tezuljom bregove?”. Može

li se nemjerljivo mjeriti; sveukupno stvorenje, kosmička veličina, izmjeriti mjerilima

‘pedlja’, ‘korita’, ‘tezulje’? Za teologiju Izaije, važan je i nastavak (40:13) “Tko je

pokrenuo duh Jahvin?” (hw"+hy> x:Wrß-ta, !KEïti-ymi()…radi se i opet o

Jahvi, jedinstvenom, bez mogućnosti da na svo stvoriteljsko djelo polažu pravo neki

drugi bogovi, ili bogovi drugih naroda, koji su ipak samo “kao kap iz vedra”(40:15).

Iako se, u svoj svojoj polemičnosti, retorička pitanja u Izaije nalaze i u kontekstu

sudbenih procesa kosmičkih razmjera, ona upućuju na Jahvu i njegov Izrael, kojem nije

sasvim jasno jesu li oni dobili “otpusno pismo”(50:1) ili su još uvijek narod Jahvin.

Zaključak

Čitanje bilo kojeg teksta, neizostavno involvira čitatelja tako da on postane, na

ovaj ili onaj način, svjesno ili nesvjesno - angažirani sudionik teksta. Dakako, čitatelj će

u tekst isto toliko unositi (učitavati) koliko i iz njega iznositi (iščitavati). U toj

interakciji, čitatelja i teksta, neizostavno i jednakovrijedno sudjeluju i forma i sadržaj.

To dvoje, svako na svoj način, snažni su i neizostavni dvojac, u komuniciranju poruke

27 „Rhetorical questions aim not to gain information but to give information with passion. Properly speaking, this use should be considered in connection with figures of speech. The rhetorical use of the interrogative pronoun ymi( however, for self-abasement or for insult occurs within a consistent grammatical structure...“ (Waltke – O'Connor, 18.2g)

D. Berković

12


pisca. U biblijskom tekstu, mnogostrukost forme - na razini leksike, gramatike, sintakse

ili stilistike, važan je instrument teološkog sadržaja; pa govorimo o teološkoj gramatici.

U tekstu prorok Izaija, koristi različite instrumente jezika, kao potporu teološko-

gramatičkom obrascu ovog pisca. U prenošenju svojstvenog teološkog sadržaja Izaija

koristi pojedine jezične forme učestalije i izražajnije, od nekih drugih. U ovom

razmatranju ograničili smo se pobliže na predstavljanje hebrejskog kohortativa,

gramatičkog izraza volitivnosti; i retoričkih pitanja, karakterističan stilistički izraz ovog

biblijskog pisca. Retorička pitanja prate karakteristični polemični tonovi, koji su opet

tipični za kontekst i formu sudbenih procesa, koji se stilistički upravo oslanjaju na

uporabu retoričkih pitanja.

Summary

One way or the other, reading of any text, makes a reader inevitably engaged in

the text. The reader becomes a participant of the text. But also, in this interaction,

between the text and the reader, there can be a lot of reading-into as well as reading-

out from the text. On the other hand, form, in which a text is presented is equally

important as the content and the matter which the text wishes to communicate. The two,

form and content, are a forceful communicators of author’s message. Biblical text is

rich in the variety of forms, and that, at various levels, from lexical, grammatical or

stilistic. These are important instruments of a theological message and content.Thus, we

speak of theological grammar.

In the text of the prophet Isaiah, we find a variety of literary and linguistic

instruments proping up a theological message of the author. Some forms, this biblical

author, uses more often than others. In this study we limited ourselves on presenting

uses of the hebrew cohortative and rhetorical questions. Hebrew cohortative, as a

grammatical volitional form, important for the Isaianic theology; and rhetorical

questions, one of the favourite stylistic instruments of this biblical autho. Rhetorical

questions, with the characteristic polemical overtones, are typical for the court

hearings; another powerful stylistic instrument and literary form, so close to Isaiah and

his theological grammar.

D. Berković

13


I. neki kohortativi i imperativi uz uskličnu česticu an") :

1:18 hx'Þk.W")nIw> an"±-Wkl.

vqv + an (c.s.) + vni

(h)

Hajde, dakle, da se pravdamo upozorenje

2:3 hw"©hy>-rh;-la, hl,ä[]n:w> ŸWkål.

vqi (Cb) (1cp) Hajde, uziđimo na Goru Jahvinu

2:5 hk'Þl.nEw> Wkïl. bqO+[]y: tyBeÞ

vqi (Cb) (1cp) Hajde...u Jahvinoj hodimo svjetlosti!(Š) cf.Šar

5:1 ydIêydIyli( ‘aN" hr'yviÛa'

vqi + an (Cb) Zapjevat ću... poticaj; hrv.fut

5:3 ymi(r>K; !ybeîW ynIßyBe an"¨-Wjp.vi

vqv + an (c.s.) presudite izmeđ' mene i v. mojega.

5:5 aN"å-h['ydI(Aa ‘hT'[;w>

vhi + an (cs) (Cb) (1cs) Pa da vam sada javim, što ću učiniti (Š)

5:19 hv'yxi²y" ŸrhEôm;y> ~yrIªm.aoh'

vhi (h) (Cb) (3ms) onima što govore: "Neka pohiti „Neka ipak..“(š)

5:19 ha'Abªt'w> vqi (h) (3fs) Neka se ipak približi (Š) Jer 5:12; 17:15

5:19 h['d'(nEw> vqi (1cp) da bismo znali

7:3 zx'êa' tar;äq.li ‘an"-ace

vqv + an (c.s.) + vqc Iziđi pred Ahaza

7:13 dwI+D' tyBeä an"ß-W[m.vi

vqv + an (c.s.) Čujte, dome Davidov cf.Šar

18:4 ynI+Akm.bi hj'yBiäa;w>

vhi Cb Mirno ću gledati s mjesta svojega

19:12 %l"+ an"ß WdyGIïy:w>

vhi + an Nek' ti dojave i obznane

29:11 hz<+-an" ar'äq. vqv + an + (c.s.) De, čitaj to! (cf.29:12)

36:4 WhY"+qiz>xi-la, an"ß-Wrm.ai

vqv + an (c.s.) Kažite Ezekiji ironija ?

36:8 an"ë br,['ät.hi vtv + an Hajde, okladi se s mojim gospodarom

D. Berković

14


‘hT'[;w> 36:11 ^yd,’b'[]-la,

an"Ü-rB,D; vpv + an (c.s.) Molimo te, govori svojim slugama

38:3 an"ù-rk'z> ‘hw"hy> hN"Üa' rm;ªaYOw:

vqv + an (c.s.) Ah, Gospode, spomeni se ipak (Š)

38:10 hk'leÞae ym;²y" ymiîd>Bi

vqi (Cb) usred života svojega imam da stupim.. (Š) cf.KS

41:22 !t'êyrIx]a; h['äd>nEw> ‘

vqi (1cp) da doznamo ono što dolazi cf.41:23,26

47:12 broåb.W ‘%yIr;’b'x]b; an"Ü-ydIm.[i

vqv + an (c.s.) Ustraj, dakle, u svojim zaklinjanjima cf.Šar

47:13 %[uøyviAyw> an"“-Wdm.[;y:

vqi + an (c.s.) Nek' ustanu samo da te spase cf.Šar

51:21 tazOà an"ï-y[im.vi

vqv(f) + an (c.s.) Zato čuj ovo

64:8 WnL'(ku ^ïM.[; an"ß-jB,h; !he

vhv + an (c.s.) De pogledaj - tâ svi smo mi narod tvoj!

D. Berković

15


II. upitne čestice u retoričkim pitanjima Izaije

33:18 hYEÜa;

lqeêvo hYEåa; ‘rpeso hYEÜa;

Gdje li je onaj što je brojio, gdje li onaj što je mjerio, x3

36:19 dP'êr>a;w> ‘tm'x] yheÛl{a/ hYEùa;

Gdje su bogovi hamatski i arpadski... 37:13

63:11 ~Y"©mi ~leä[]M;h;( hYEåa;

Gdje li je onaj koji izvuče iz vode pastira stada svojega? x2

63:15 ^t,êroWbåg>W ‘^t.a'¥n>qi hYEÜa;

Gdje li je ljubomora tvoja i snaga?

1:11 hM'l'

~k,yxeb.zI-bro yLiÛ-hM'l'

Što će mi mnoštvo vaših žrtava Vul. 'quo mihi'

40:27 bqoê[]y:) ‘rm;ato hM'l'Û

Zašto kažeš Jakove 'quare dicis'

55:2 @s,k,’-Wlq.v.ti hM'l'Û

Zašto da trošite novac

58:3 t'yaiêr" al{åw> ‘Wnm.C;’ hM'l'Û

Zašto postimo...

63:17 hw"hy> Wn[eÛt.t; hM'l'ä

Zašto si nas pustio da zađemo (Šar)

8:19 aAlh]

vroêd>yI wyh'äl{a/-la, ‘~[;-aAlh]

Dakako, narod mora pitati svoje bogove ‘numquid non… * ‘dakako’

28:25 #ypiîhew> h'yn<ëp' hW"åvi-~ai ‘aAlh]

Zar ne? Kad je poravnio ozgo, tada sije (Š) * upitna čestica 'zar'

37:26 ‘qAxr"me(l. T'[.m;Ûv'-aAl)h]

Čuješ li dobro? Odavna to sam snovao

40:21 W[m'êv.ti aAlåh] Zar ne znate? Zar niste čuli? x4

D. Berković

16


‘W[d>te( aAlÜh]40:28 T'[.m;ªv' al{å-~ai

T'[.d:øy" aAl’h]Zar ne znaš? Zar nisi čuo?

42:24 Alê Wnaj'äx' Wz… hw"+hy> aAlåh]

Nije li Jahve protiv koga smo griješili ? nonne Dominus

45:21 ‘hw"hy> ynIÜa] aAl’h]

Nisam li ja Jahve

51:10 ~y"ë tb,r<äx]M;h; ‘ayhi-T.a; aAlÜh]

Nisi li ti isušila more f sg

57:4 [v;p,Þ-ydEl.yI ~T,îa;-aAl)h]

Niste li vi porod grešan

1:12 ymi(

tazO° vQEïbi-ymi Tko traži od vas da gazite mojim predvorji.

10:3 hr"êz>[,l. WsWnæT' ‘ymi-l[;

Kome ćete se za pomoć uteći

28:9 h['êdE hr<äAy ‘ymi-ta,

Koga on to uči mudrosti

29:15 Wn[e(d>Ay ymiîW WnaeÞro ymiî

Tko nas vidi i tko nas pozna?

36:5 yBi( T'd>r:Þm' yKiî T'x.j;êb' ymiä-l[;

Na koga se sada oslanjaš da si se pobunio protiv mene

37:23 ymiÞ-l[;w> T'p.D:êgIw> ‘T'p.r:’xe ymiÛ-ta,

Koga si grdio, hulio? Na koga si glasno vikao

40:12,13.. ~yIm;ª Alø[\v'B. dd:’m'-ymi(

Tko je šakom izmjerio mora

41:2 xr"êz>Mimi ‘ry[ihe ymiÛ

Tko je podigao s Istoka onog kog ukorak prati pob.

42:19,23 yDIêb.[;-~ai yKiä ‘rWE[i ymiÛ

Tko je slijep ako ne moj sluga

42:24 bqo±[]y: Tko je pljačkašu izručio Jakova..? quis dedit

D. Berković

17


¿hs,Avm.liÀ !t;’n"-ymi(

45:21 za'äme ~d<Q,ømi tazO“ •[:ymiv.hi ymiä

tko je to od davnine navijestio..

50:8 yTiÞai byrIïy"-ymi( Tko će se pravdati sa mnom?

57:4 WgN"ë[;t.Ti ‘ymi-l[;

S kim se podrugujete

60:8 hn"yp,_W[T. b['äK' hL,aeÞ-ymi

Tko su oni što lebde poput oblaka

50:2 [:WD’m;

vyaiª !yaeäw> ytiaB'ø [:WD’m;

Zašto ne nađoh nikoga kad sam došao?

63:2 ^v<+Wbl.li ~doßa' [:WDïm;

Zašto je crvena tvoja haljina

1:5 hm; dA[ß WK±tu hm,î l[;ä

Tâ gdje da vas još udarim

5:4 ymiêr>k;l. ‘dA[ tAfï[]L;-hm;

Što još mogoh učiniti za svoj vinograd

10:3 hD"êquP. ~Ayæl. ‘Wf[]T;-hm;(

Što ćete činiti u dan kazne..?

D. Berković

18


Literatura:

Barić-Lončarić „Hrvatska gramatika“ (ŠK, Zagreb, 1997)

Brueggemann, W „Theology of the Old Testament“ (Fortress Press, Minneapolis, 1997)

Kautzsch, E „Gesenius' Hebrew Grammar“ (Clarendon Press, Oxford, 1910)

Simeon R. „Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva“ vol. 1-2 (MH, Zagreb, 1969)

Skok P „Etimologijski rječnik hrvatskog ili srpskog jezika“ (JAZU, Zagreb,1971)

Volf, M „Exclusion and Embrace: a Theological Exploration of Identity, Otherness, and

Reconciliation“ (Abingdon Press, Nashville, 1996)

Waltke,B „An Introduction to Biblical Hebrew Syntax“ (Eisenbrauns, Winona Lake, 1990)

(Waltke&O'Connor)

D. Berković

19

Documents

Gramatička teologija proroka Izaije · Web viewu čitanju proroka Izaije Danijel BERKOVIĆ Teološka gramatika Čitati bilo koji tekst, pa tako i biblijski, na ovaj ili onaj način,