Gordan Akrap - Specijalni rat Sve o spregama politike i tajnih službi u 20. stoljeću u cilju oblikovanja

javnog mišljenja

Knjiga 1.

SPECIJALNI RAT 1

Od „Protokola Sionskih mudraca'7 do rata u Iraku 2003. godine, informacijske

operacije u SSSR-u, Istočnoj Njemačkoj, Kini

PREDGOVOR

Informacija se kao borbeno sredstvo koristi od samih početaka ljudskih

sukoba, odnosno u procesima nametanja vlastite volje protivničkoj strani. U

prvim fazama ratovanja, informacija je bila tek pomoćno sredstvo jer su tada

dominirala tzv. kinetička ubojita sredstva, odnosno oružane snage s

pripadajućim naoružanjem. U informacijskom dobu, informacija postaje

primamo sredstvo u procesima nametanja vlastite volje ciljanim publikama, dok

se oružane snage koriste izuzetno rijetko. Takva djelovanja nazivamo

informacijskim operacijama.

Cilj modernih informacijskih operacija nametanje je vlastite volje

napadnutom tako da se pokušava izravno utjecati na njegovo javno znanje.

Upravljanje informacijama i dezinformacijama, odnosno obavijestima i

protuobavijestima, dio je naše svakodnevice jer smo kao pojedinci i grupe

izloženi djelovanju velikog broja različitih medija. Nisu svi mediji isti, ne

polažu svi mediji istu pažnju na istinito, objektivno, potpuno i točno

informiranje publike, pa prema tome nisu ni svi mediji u jednakoj mjeri

vjerodostojni i pouzdani.

Mediji aktivno sudjeluju u definiranju javnog znanja, onog znanja koje je

dostupno mnogima, koje pokušava objasniti prošlost, prikazati sadašnjost i pro-

jektirati budućnost u skladu s interesima informacijskog napadača. Ti interesi

mogu biti na pojedinačnoj razini ili razini interesne grupe što ne mora odgova-

rati interesima većine. Međutim, ako se radi o interesima široke zajednice, go-

vorimo u nacionalnim interesima gdje su cjelovita istina i objektivnost ključni

temelj za utvrđivanje vjerodostojnosti pojedinog medija.

Utjecaj informacija i medija na javno znanje te načini, metode i sredstva

kojima se može utjecati na javno znanje različitih publika tema je doktorske

disertacije Gordana Akrapa koju je početkom 2011. obranio na Odsjeku za in-

formacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U navedenoj disertaciji

posebno mjesto zauzima opis razvoja informacijskih operacija u vremenu te

opisi nekoliko bitnih primjera dezinformiranja javnosti, a sve kako bi informa-

cijski napadač ostvario svoje kratkoročne i dugoročne ciljeve. Autor je također

naveo i nekoliko primjera pokušaja dezinformiranja hrvatske i svjetske javnosti

o Domovinskom ratu, o njegovim uzrocima, povodima, ciljevima, tijeku vođe-

nja i završetku. Stoga smo, u tri knjige, odlučili objaviti one dijelove disertacije

za koje držimo da predstavljaju interes javnosti.

U prvoj knjizi autor definira nacionalne informacijske strategije, informa-

cijske i medijske operacije, daje prikaz informacijskih operacija planiranih i

vođenih od strane tajnih službi zemalja gdje su vladale, ali i dalje vladaju

totalitarnim jednopartijskim načinom, komunističke stranke (SSSR, Istočna Nje-

mačka, Kina). Autor donosi i niz primjera plasiranja neistina u javni medijski

prostor 20. stoljeća, počevši s „Protokolima Sionskih mudraca“, pa sve do Dru-

gog svjetskog rata i rata u Iraku 2003. godine. Nadalje, autor daje prikaz novih

mogućnosti u planiranju i provođenju informacijskih operacija koje pruža po-

stojanje interneta, odnosno globalne informacijsko-komunikacijske infrastruk-

ture koja omogućuje brzo širenje vijesti i gotovo u potpunosti onemogućuje

učinkovito djelovanje cenzure i cenzora.

U drugoj knjizi autor opisuje razvoj represivnog sustava SFR Jugoslavije

počevši s ilegalnim djelovanjima u Kraljevini Jugoslaviji, preko ratnih

djelovanja u Drugom svjetskom ratu, pa sve do raspada Jugoslavije. Autor

ukazuje na metodologiju represivnog sustava Jugoslavije koja je stvarana po

uzoru na represivne sustave Sovjetskog Saveza, na potpunu spregu s Partijom

na vlasti koja je odlučivala o svemu za što je smatrala da treba odlučivati, pa i o

likvidacijama političkih neistomišljenika koja su počela još tijekom Drugog

svjetskog rata, a nastavila se sve do raspada Jugoslavije (u Srbiji su se

likvidacije političkih neistomišljenika nastavile i nakon raspada Jugoslavije) jer

Partija nije dozvoljavala druga ni drugačija mišljenja, posebno ona koja su težila

ka razvijanju demokratskog višestranačkog uređenja.

U trećoj knjizi autor navodi cijeli niz primjera

dezinformacija/protuobavijesti koje su plasirane u hrvatski, ali i strani javni

prostor s ciljem onemogućavanja i zaustavljanja procesa osamostaljivanja

Republike Hrvatske, nametanja percepcije hrvatskoj javnosti podjednake

odgovornosti za počinjanje rata i za ratne žrtve. Autor opisuje djelovanja grupa

Labrador i Opera, opisuje način na koji su tajne službe (ne samo Jugoslavije i

Srbije) preko svojih suradničkih pozicija, ali i drugih osoba, pokušavale utjecati

na plasiranje velikog broja neistina kao i oblikovanje nekih istina o događajima

iz Domovinskog rata, još i za vrijeme samog rata, a sve u skladu s njihovim

potrebama. Autor nas podsjeća na neke već zaboravljene događaje koji,

sagledani kroz novu prizmu, poprimaju novi stvarni izgled: postaju prepoznate

kao namjerno plasirane neistine. Međutim, autor se tu ne zaustavlja već donosi

prikaz i novih informacijskih djelovanja, na području filatelije, kojima se

pokušava negativno djelovati prema interesima Republike Hrvatske.

Stavovi izneseni u disertaciji, a time i u ovim knjigama, izraz su osobnog

mišljenja autora i ne predstavljaju stavove institucije u kojoj autor radi.

Obranjena disertacija u manjem je dijelu nadopunjena točnijim podacima sa

zaključno mjesecom studenim 2011. godine.

Zvonimir Despot

Vrhunska odličnost nije u dobivanju svake bitke,

nego u poražavanju neprijatelja bez ulaska u boj. Najviši oblik ratovanja

jest napasti samu strategiju.

Sun Tzu

UVOD

Globalizacijski procesi kakve prepoznajemo koncem 20. stoljeća rezultat

su ne samo globalnih informacijskih i komunikacijskih tehnologija, postuliranja

novih vrijednosti te ciljeva i pravila međunarodnog poretka, već i radikalnih

promjena u doktrinama koje teže osiguravanju hegemonije i dominacije u svi-

jetu. Sukobi niskog intenziteta (SNI) postaju dominantna forma rješavanja me-

đunarodnih i lokalnih ugroza dok artikulacija nacionalnih informacijskih stra-

tegija (NIS) treba osigurati političku, gospodarsku, kulturnu i vojnu dominaciju

aktera na globalnoj sceni. Nacionalne, ali i poslovne, informacijske doktrine i

strategije definiraju napadne i obrambene metode i tehnike uporabe informa-

cijskih potencijala s ciljem osiguranja informacijske nadmoći. Sveobuhvatna

dostupnost obavijesti putem različitih medija postala je realnost na lokalnoj,

nacionalnoj, regionalnoj, međunarodnoj i globalnoj razini. Postizanje monopola

nad obavijestima te dominacija nad njihovom uporabom, posebno u kriznim

područjima, osnova je za planiranje i vođenje informacijskih operacija (IO)

kojima se želi oblikovati javno znanje ciljane grupe (ili više njih) sukladno

postavljenim ciljevima i zadaćama u utvrđenim informacijskim strategijama.

Informacijska politika postala je sredstvo bez kojega se više ne može zamisliti

uspješno provođenje modernih doktrina i strategija za dominacijom i

oblikovanjem javnosti i javnog znanja. Mediji su postali stvarnom i potpuno

vidljivom informacijskom bojišnicom upravo u kriznim područjima i kriznim

situacijama.

Vodeći svjetski politički i gospodarski subjekti (države i tvrtke) definirale

su vlastite informacijske doktrine i strategije na temelju kojih planiraju i provo-

de informacijske i medijske operacije prema protivničkim korpusima znanja.

Takvi subjekti stvaraju događaje kojima upravljaju i vode ih u pravcima koji

odgovaraju njihovim težnjama.

Oni pak subjekti koji nemaju definirane vlastite informacijske doktrine i

strategije uvijek su u obrambenom položaju, uvijek su prisiljeni sustizati

događaje koje informacijski napadač(i) stvara(ju), a što ih stavlja u potpuno

neravnopravni položaj u odnosu na napadača.

Informacijske strategije nisu novost u povijesti ljudskog ratovanja.

Uspješan napad na protivnikov duh, njegov sustav moralnih vrijednosti,

uvjerenja i stavove jedan je od temelja koji su teoretičari sukoba i ratova, kao

što su Sun Tzu i Von Clausewitz, isticali kao nužan preduvjet za postizanje

ukupne pobjede. Poznat nam je velik broj primjera iz ljudske povijesti gdje su

napadači procesima nametanja volje izvojevali pobjede u pojedinačnim bitkama

i ukupnim ratovima.

Republika Hrvatska je tijekom procesa osamostaljivanja, odnosno

procesa stvaranja, obrane i stasanja u modernu demokratsku državu, bila

izložena negativnom i pozitivnom utjecaju nekoliko različitih nacionalnih

informacijskih strategija i s njima povezanih IO koje su se sukobljavale na

području bivše SFRJ (ali i u zemljama koje su imale svoje interese na ovom

području). Cilj većine primijenjenih IO bio je pokušaj onemogućavanja procesa

osamostaljivanja Republike Hrvatske (bilo njegovim prekidom, bilo

usporavanjem).

Informacijske operacije usmjerene protiv interesa Republike Hrvatske

tijekom i nakon Domovinskoga rata imale su i imaju različite pojavne oblike;

koristile su i koriste različite metode i sredstva; polučile su različite rezultate

plasiranjem mnogih protuobavijesti. Neke su protuobavijesti kao takve

prepoznate, oko nekih još uvijek postoje određeni prijepori u javnosti, dok

druge, sasvim sigurno, još uvijek nisu prepoznate kao dio informacijskih i

medijskih operacija nametanja volje ciljanoj publici i promjeni njihova korpusa

javnog znanja (koji je pak legitiman predmet istraživanja informacijskih

znanosti). Oblikovanjem korpusa javnog znanja (KJZ) ciljane publike (CP)

korištenjem obavijesti i protuobavijesti postiže se stanje informacijske nadmoći

za napadača, a nametnuto stanje beznađa, dezorijentiranosti i kaosa kod CP

stvara preduvjete za konačno ispunjavanje postavljenih ciljeva i zadaća

informacijskih stratega.

Korpus javnog znanja određenje sadržajem koji postoji u javnome

informacijskom prostom, koji u njemu ima dominantni položaj i status. Ovaj se

korpus, uglavnom, oblikuje pod utjecajem različitih javnih medija. U različitim

društvima i zajednicama korpusi javnog znanja mogu biti bitno različitog

sadržaja.

Pod pojmom „ciljana publika44

podrazumijeva se cilj djelovanja IO. Taj

cilj može biti: jedna osoba, manja ili veća grupa osoba te manja ili veća

zajednica. Ovisno o planovima, potrebama, prikupljenim i obrađenim

saznanjima utvrđuje se cilj (ili više njih). Stoga ćemo u radu koristiti opći naziv

CP osim u slučajevima kada ćemo posebno istaknuti pojedinačni od skupnoga

cilja.

Važnost informacije kao borbenog sredstva posebno je istaknuta u govoru

koji je 21.5.1982. godine na sveučilištu Georgetovwnu organizaciji Centra za

strateške i međunarodne studije, održao savjetnik za nacionalnu sigurnost pred-

sjednika SAD-a William P. Clark. Tom je prilikom izjavio: „Informacija je kao

instrument za provedbu nacionalne strategije zauzela isto mjesto pored vojne,

diplomatske i gospodarske aktivnosti44

(Lord, 1996.). Može se reći da je tada in-

formacija i službeno postala četvrti instrument kroz koji suverena država ostva-

ruje svoje nacionalne interese: diplomacija, gospodarstvo, vojska i informacija.

Pojavom intemeta, a posebno WWW-a 1995. godine, informacija postaje

doktrinama kategorija te strateško sredstvo u izvršavanju postavljenih ciljeva i

zadaća, posebno kroz nove teorije Sukoba niskog intenziteta, odnosno odvra-

ćanja i sprječavanja eskaliranja kriznih situacija u ratna stanja, ali i stvaranja i

upravljanja, namjerno izazvanim, lokalnim krizama. Sukobi niskog intenziteta

su „u biti borbe za ljudski um.... a u toj su borbi psihološke operacije znatno

važnije od vatrene moći44

(Collins, 1999.).

1.RAZVOJ NACIONALNIH INFORMACIJSKIH STRATEGIJA

Tek brzim razvojem komunikacijskih tehnologija i sredstava koja su

omogućila brzi i pouzdani prijenos velike količine obavijesti, informacija i

izvjesnica, njihovu organiziranu pohranu (ali i naknadno korištenje), obavijest

dobiva na važnosti, postaje dostupnija, brže se pribavlja i obrađuje. Vrijeme od

zahtjeva za obaviješću do konačnog proizvoda (izvjesnice) bitno je skraćen u

odnosu na ranija razdoblja.

Pokušavajući nadomjestiti nemogućnost komuniciranja s velikim brojem

osoba u vrijeme 1. svjetskog rata, a želeći ih uvjeriti u ispravnost planiranih

vladinih namjera, predsjednik SAD-a Woodrow Wilson osnovao je CPI

(Comittee of Public Information) poznat i kao „Creelov komitet“ (po

predsjedniku Komiteta Georgu Creelu). Komitet je težio oblikovanju korpusa

nacionalnog javnog znanja SAD-a kako bi javnost pozitivno prihvatila odluku o

ulasku SAD-a u 1. svjetski rat na strani Saveznika. Creelov komitet vodio je

bitku za nadzor nad javnim znanjem s pronjemačkim snagama koje su pak

pokušavale uvjeriti američku javnost da je ulazak SAD-a u rat nepotreban i

štetan, kako za javnost tako i za američko gospodarstvo. Stoga je, zbog

nepostojanja masovno dostupnih medija, Creel osmislio koncept ,,4-minutni

govornik" - osobe koje su obilazile različite grupe, zajednice, skupove, mjesta

gdje se pojavljivao manji ili veći broj osoba i gdje su u svega četiri minute

trebali zadobiti pažnju i uvjeriti slušatelje u ispravnost vladinih namjera. Prema

službenoj evidenciji za držanje takvih govora angažirano je, između 1917. i

1918. godine, 75 000 osoba. U tom periodu održali su 7 155 190 govora od „4

minute“.

Početkom 20. stoljeća informacijom se pokušava oblikovati KJZ vlastite

javnosti s ciljem homogenizacije u vremenima kriza i očekivanih ratnih djelova-

nja. Istovremeno je informacija korištena preko oblika posebnih psiholoških

operacija (PO) usmjerenih prema javnosti i ključnim državnim (političkim i

vojnim) dužnosnicima protivničke strane. Psihološke su operacije vođene preko

institucija ministarstva obrane, odnosno službi iz sastava izvještajno-

sigurnosnog sustava koje su bile u stanju planirati i provoditi takva djelovanja.

Naime, budući da su se već organizirano bavili tajnim prikupljanjem i obradom

prikupljenih podataka i informacija, mogli su učinkovito planirati i PO za koje

su očekivali da bi mogle polučiti određeni uspjeh.

Preko takvih institucija pokušala se postići i tajnost takvih djelovanja jer

bi otkrivanje bar nekih od njih moglo ozbiljno kompromitirati državni vrh.

Stoga se psihološko ratovanje vodilo svim instrumentima koji su državi tada

stajali na raspolaganju: vojnim, diplomatskim i gospodarskim sredstvima. U

ratnim uvjetima, psihološko ratovanje provodilo se doktrinom C2W (Comand

and Control Warfare) djelovanja u okviru kojega su tada bile objedinjene one

funkcije koje danas nazivamo informacijskim operacijama (IO). Po završetku

ratnih djelovanja te pojavom Hladnoga rata (kao pojavnog oblika izrazito

snažne krize u međunarodnim odnosima) uviđa se važnost koju informacija

može imati u poželjnom oblikovanju KJZ, ali i oblikovanju znanja vodstva

(vojnog, političkog i poslovnog) ciljane grupacije u vremenu prije, tijekom i

poslije krize i mogućeg ratnoga sukoba.

Hladni rat

Vrijeme neposredno nakon 2. svjetskog rata, a posebno vrijeme Hladnog

rata, obiluje primjerima korištenja obavijesti i protuobavijesti (hrvatski prijevod

riječi dezinformacija) kao borbenih sredstava. Hladni rat, kao sukob ideologija,

ideja, mišljenja i stavova, obilježen je informacijskim ratovanjem, odnosno rat s

informacijom za informaciju protiv informacije. To je vrsta sukoba koja prelazi

iz domene svijeta stvarnosti, odnosno fizičkog svijeta (2. svjetski rat) u infor-

macijsku i kognitivnu domenu (djelovanje prema umnim vrijednostima osobe)

čime se pokušava izravno utjecati kako na državni vrh ciljane zemlje (i/ili grupe

zemalja), tako i na njihovu javnost pokušavajući izravno utjecati na oblikovanje

KJZ ciljane publike. U tom se pravcu koriste uglavnom prikrivene operacije po-

sebnim oblicima djelovanja državnih agencija i institucija opremljenih za tajna i

prikrivena djelovanja. Tada se koriste mnogobrojni sinonimi za informacijsko

ratovanje: ideological warfare, the war of ideas, political communication, psyc-

hological-political warfare, political warfare, psychological operations, psyc-

hological warfare, information warfare, special operations, black operations,

blackpropaganda, grey propaganda, whitepropaganda, active measures i slično.

Te su operacije dobrim dijelom usmjerene prema stranoj javnosti i ciljevima

izvan vlastitoga nacionalnog područja.

Na unutarnjem se planu nacionalno (vojno, političko) jedinstvo

pokušavalo postići preko raznih tiskovnih konferencija te planiranih vijesti koje

su plasirane putem nacionalnih medija (tisak, radio, TV), današnjim rječnikom,

„odnosima s javnošću".

SSSR su, kao i zemlje članice Varšavskog ugovora, prihvatile Lenjinov

stav da je „istina malograđanska predrasuda". Propagandom su opravdavali

revolucionarno nasilje. Sovjeti su vrlo rano shvatili moć obavijesti i

protuobavijesti primijenjene, u nasilnoj varijanti, prema vlastitom stanovništvu.

Širenjem kulture nasilja i straha održavali su agresivni i nasilni sustav na vlasti.

U širenju nasilja prema domicilnom stanovništvu prednjačili su instrumenti

represivne moći države, policija i tajne službe kojima su date široke ovlasti,

uključujući i one krajnje nasilne.

Posebni napori i sredstva za djelovanje izvan matičnih granica za vrijeme

Hladnoga rata ulagani su u korištenje informacije u propagandne svrhe preko

institucija države, tajnim i subverzivnim operacijama sjedne, te prikrivenim me-

dijskim operacijama s druge strane. Osnovane su mnoge medijske (radijske i

TV postaje, tisak) ustanove i organizacije preko kojih se pokušalo

propagandnim i psihološkim djelovanjem utjecati na oblikovanje javnog znanja

ciljane grupe. SAD su u tom smislu osnovale veći broj medijskih kuća (Voice of

America, Radio Free Europe, Radio Liberty, Radio Marti, Radio Asia, Radio in

American sector in Berlin) dok je u SSSR-u takvu ulogu preuzimao nacionalni

Radio Moskva sa svojim programima na mnogim stranim jezicima, kao i

nacionalne radijske postaje u satelitskim zemljama članicama Varšavskog

ugovora. Ovakav oblik hladnoratovskih djelovanja nastavljen je i danas s jačim

i snažnijim intenzitetom nego ranije upravo zbog većeg utjecaja medija na

oblikovanje KJZ.

Informacijsko doba

U ranijim sukobima/ratovima napadači su trebali brinuti jedino o tome

kako zaštititi domicilno stanovništvo od protivničke propagande, odnosno

protivničkih PO. Stoga je domicilno stanovništvo bilo izvrgnuto uglavnom

jednostranom psihološko-propagandnom djelovanju od strane vlastite političke

administracije. Današnja stvarnost je da se praktički s bilo kojeg umreženog

mjesta može pristupiti u bilo koji dio svijeta i pokušati sagledati bilo koji

problem te dobiti gotovo bilo koja informacija (ne ulazeći u kontekst procjene

njezine kvalitete, (točnosti i pouzdanosti izvora). Ne postoji mogućnost

apsolutne cenzure događanja i djelovanja jer su obavijesti sveprisutne, posebno

danas, u doba sveprisutnoga i brzoga širokopojasnog interneta. Stoga vladajuće

elite posebnu pažnju trebaju obratiti na zaštitu vlastitoga javnog prostora i KJZ

od neželjenih utjecaja vlastitih PO koje se provode izvan nacionalnih granica.

Dok se ranije teško dolazilo do potrebnih obavijesti, njihova današnja masovna

dostupnost uzrokovana globalnom umreženošću stvorila je potrebu drugačijeg,

inverznog, promišljanja pokušaja sprječavanja pristupa neovlaštenih osoba do

traženih obavijesti koje se nalaze u korpusu štićenog znanja i njihov prijenos u

KJZ. Inverzno razmišljanje o potrebi zaštite vlastitih obavijesti, informacijsko-

komunikacijskih sustava (1KS) i njihovog sadržaja ogleda se u zasipanju

protivnika mnoštvom, manje ili više, besmislenih, nepotrebnih i neupotrebljivih

obavijesti svih vrsta. Istovremeno se pokušava dati naglasak na pojedine

događaje i situacije kako bi se protivničkoj strani odvukla pažnja i dodatno

oslabili obrambeni sustavi i mogućnosti. Stoga, u skladu sa starom izrekom koja

kaže „od šume se ne vidi drveće“, stvaranjem informacijske prezasićenosti

(različitim sadržajima) protivničkog sustava i protivničkog javnog medijskog

prostora, višestruko se olakšava oblikovanje KJZ ciljane publike.

Globalizacijom informacijskih i komunikacijskih sustava pojavljuju se

nove doktrine prema kojima se sukobi pokušavaju izbjeći ili pak generirati,

ovisno o potrebama. Uvodi se doktrina SNI u kojima informacija (i njezine

izvedenice) u cijelom spektru djelovanja imaju ključnu ulogu s ciljem

omogućavanja krajnjeg cilja svake NIS: stvaranje globalne informacijske

nadmoći (GIN).

Potrebno je naglasiti da postoje i tzv. „specijalne informacijske operacije"

(Special Information Operations - SlO). Pod ovim se nazivom podrazumijeva

cijeli niz djelovanja prema protivničkoj strani koje zbog osjetljive prirode i

ciljeva djelovanja, metoda i sredstava koje koriste mogu, ako dođe do njihova

otkrivanja (bilo tijekom pripreme djelovanja, bilo nakon izvršenog djelovanja),

nanijeti znatnu štetu (političku, sigurnosnu, gospodarsku, etičku) njezinim na-

ručiteljima, planerima i izvršiteljima. Stoga je za pristupanje planiranju i

izvršenju SIO potrebno dobiti posebne suglasnosti i odobrenja.

Psihološke operacije su ključni dio širokog spektra djelovanja SAD-a

u diplomatskim, informacijskim, vojnim i gospodarskim područjima.

(Doctrine for Joint Psychological Operations, JP 3-53, 5 September

2003)

2. NACIONALNE INFORMACIJSKE STRATEGIJE

Prihvativši činjenicu da je dobar dio moći, koji je država crpila iz

dotadašnja tri instrumenta na kojima se temeljilo ostvarivanje nacionalnih

interesa (vojska, diplomacija, gospodarstvo), dolazio iz pravilnog upravljanja

informacijama i njezinim izvedenicama te posebno brzim rastom utjecaja

različitih medija, ukazala se potreba definiranja nove nacionalne strategije

temeljene na potrebi postizanja informacijske nadmoći (IN) na svim razinama

(lokalnoj, nacionalnoj, regionalnoj, globalnoj).

Cilj svake nacionalne informacijske strategije je:

1. objedinjavanje i koordinacija djelovanja na polju IO svih institucija

i ustanova koje se u svojem radu koriste tom vrstom djelovanja

2. prilagođavanje njihove aktivnosti novim stvarnostima

3. stvaranje uvjeta uz pomoć kojih se može izvršiti ključni utjecaj na

strateške razine odlučivanja druge strane (političke, vojne, gospodarske,

sigurnosne, društvene, vjerske), na oblikovanje KJZ, a time i svijesti,

percepcije i volje pripadajućeg i/ili onog koji može vršiti utjecaj javnog

mnijenja.

Predsjednik SAD-a Ronald Reagan je 6. ožujka 1984. godine potpisao

direktivu NSDD 130 u kojoj definira status informacijske politike SAD-a

prema inozemstvu te značenje IO u ispunjavanju nacionalnih, dugoročnih,

ciljeva: „Informacijske operacije su sastavni i vitalni dio nacionalne si-

gurnosne politike i strategije SAD-a. Zajedno s drugim čimbenicima javne

diplomacije, one su ključni strateški instrument za dugoročno oblikovanje

političkih i idejnih trendova širom svijeta s krajnjim ciljem utjecanja na

ponašanje stranih vlada“.

Informacijska nadmoć ogleda se u postizanju bitne prednosti u procesima

prikupljanja, obrade, promjene, odnosno manipulacije, distribucije (prikrivene i

javne) obavijesti (i njezinih izvedenica) prema različitim CP, na strateškoj razini

odlučivanja, djelovanja i utjecanja te mogućnosti bitnog utjecaja na učinkovitost

protivničkog IKS. Kako bi se u globalnom informacijskom okruženju (CIO)

uspjela postići globalna nadmoć koja se može koristiti na lokalnoj i regionalnoj

razini, potrebno je objediniti postojeće informacijske aktivnosti svih vladinih

ustanova i institucija te ih kroz snažnu i aktivnu koordinaciju usmjeriti prema

ostvarenju zadanih nacionalnih interesa. GIO je istovremeno i slabost i prednost

za sudionike IO koji, iz nekog razloga, nisu u stanju pratiti razvoj globalne

informacijske i kognitivne mijene, stremljenja i htijenja. Naime, ako netko nije

u stanju koristiti prednosti koje mu pruža GIO, ili pak nije u stanju odgovoriti na

izazove koje pred njega i njegovu NIS postavlja protivnička strana, njegov je

KJZ uvelike oslabljen i time izložen i podložan brzim promjenama u, za

napadača, poželjnim pravcima. Upravo je GIO dovela do stvaranja uvjeta koji

omogućavaju oblikovanje globalne jednoznačne svijesti kroz složene oblike

strateškog utjecaja na postojeće korpuse znanja. Upravo mogućnost postojanja

takve svijesti (bez obzira na kojoj razini) predstavlja problem, opasnost ;ili i

izazov (za one koji tome teže) zbog monopola na posjedovanje i korištenje

informacije te određivanje što istina jest, a što nije.

Danas se strateški utjecaj NIS vrši kroz tri glavna oblika djelovanja: javna

diplomacija (plasiranje informacija prema inozemstvu iako inozemna publika

kojoj se te informacije obraćaju ne mora biti njihov primami cilj), odnosi s

javnošću (plasiranje informacija domaćoj publici iako domaća publika ne mora

biti njihov primami cilj) te psihološke operacije (PO) kao poseban oblik djelo-

vanja koji provode posebne, civilne i vojne ustanove i institucije.

Dok su u vrijeme prije definiranja NIS psihološke operacije uglavnom

pokretane u vremenima kriza i rata (kao vojne operacije), NIS stvara

doktrinarne uvjete za planiranje i provođenje IO prema određenim ciljevima u

mirnodopsko vrijeme (ali i u vrijeme početnog razvoja stanja krize te u

poslijeratnom vremenu) združenim oblicima civilno-vojne suradnje. Upravo

vrijeme prve naznake mogućeg izbijanja krize te rasta napetosti na zemljopisno

ograničenom području, a prije izbijanja većih sukoba izvan zamišljenog

područja, definira se kao sukob niskog intenziteta ili SNI (Low intensity conflict

- LIC). IO imaju ključnu ulogu u kontroliranju i upravljanju SNI kad se traži

„osjetljiva ravnoteža između istine, poluistine i propagande" (Freeman, 2005.).

Informacijske operacije

Shvaćajući značenje, mjesto i ulogu informacije u ostvarivanju težnji

(političkih, vojnih, gospodarskih...) dolazi i do promjena u vrednovanju

informacije te njezine uloge u procesima poticanih promjena. U modernim

doktrinama daje se znatan naglasak korištenju informacije kao moćnog

političkog, vojnog, gospodarskog i diplomatskog sredstva kako bi se smanjio

rizik potrebe uključivanja vlastitih, klasičnih, vojnih potencijala uz postizanje

informacijske nadmoći u protivničkom informacijskom prostom.

Informacija sve više postaje cilj, predmet i sredstvo ratovanja. Postaje

moćno oružje u rukama onih koji imaju i kontroliraju informaciju i

informacijske sustave, koji s informacijom znaju upravljati, modelirati ih u

skladu sa svojim potrebama te ih, prikrivenim metodama i sredstvima, plasirati

u protivnikov informacijski prostor, odnosno KJZ.

Informacijskim operacijama želi se utjecati na dva ključna dijela društva,

odnosno pojedine zajednice:

na one osobe koje donose ključne političke, vojne, gospodarske i druge

odluke kako bi ih se nagnalo na donošenje odluka u korist vlastite štete te na

pripadajuće javno mnijenje kako bi ga se potaknulo da svojim djelovanjem

otežaju poziciju vladajuće/upravljačke strukture, onemogući njihovo racionalno

djelovanje te potakne masu na traženje promjena u zajednici, tvrtki, društvu,

državi, ako treba i primjenom nasilnih sredstava i metoda.

Kod grupa, zajednica, naroda, društava pokušava se potaknuti osjećaj

straha, nesigurnosti, apatije, beznađa i nepovjerenja u vladajuću, odnosno

upravljačku strukturu, potaknuti ih na djelovanje s ciljem promjene postojećeg

(ako su naručitelji IO nezadovoljni postojećim stanjem, odnosno ako im isto ne

odgovara zbog neispunjavanja njihovih ciljeva). Istovremeno se utjecajem na

volju CP potiče želja za promjenama, jačaju unutarnje podjele kako bi se ciljana

struktura koju se usmjerava na traženje promjena mogla vrlo brzo vratiti u

stanje nesigurnosti i unutarnjih podjela (po staroj rimskoj poslovici divide et

impera).

Definiranje IO

Uspješno isplanirane i provedene IO mogu stvoriti uvjete u kojima

malobrojniji i tehnički inferiorniji protivnici mogu uslijed postignute

informacijske nadmoći u informacijskom prostoru steći dodatne prednosti koje

u konačnici mogu voditi njihovoj pobjedi. Istovremeno informacija i

informacijski sustavi koje koriste naručitelji, planeri i provoditelji IO mogu

postati mete protivničkih napada zbog čega ih je potrebno posebno oprezno i

učinkovito štititi.

Upravo iz te stvarnosti proizlazi i nova definicija IO:

„Skup mjera, radnji i djelovanja poduzetih prema protivničkim

informacijama, IKS, osobama i kognitivnim procesima s ciljem uništavanja,

onemogućavanja i usporavanja njihova djelovanja ili pak preuzimanja nadzora

nad njihovim djelovanjem, uz istovremeno osiguravanje primjerene razine

zaštite vlastitih informacija, kognitivnih procesa, IKS i osoba“.

Jednostavnije rečeno: IO pokušavaju oblikovati uvjerenja i stavove

protivničke strane s ciljem nametanja vlastite volje uz istovremenu zaštitu tih

istih vrijednosti na vlastitoj strani. Uspješno provedene IO daju dodatni

doprinos jačanju učinaka vlastite/savezničke vojne sile. Iz same definicije

proizlazi i podjela informacijskih operacija na napadne i obrambene

informacijske operacije. Združenim djelovanjem napadnih i obrambenih IO

može se polučiti najbolji učinak.

Potrebno je naglasiti kako se IO ne primjenjuju samo u vremenu rata. One

su predmet trajnog djelovanja u vrijeme mira, krize, rata, poraća i ponovne us-

postave mira. Planiranje i provođenje IO nije u isključivoj nadležnosti vojnih i

sigurnosno-izvještajnih službi i struktura, kao što je to bilo do kraja prošlog

stoljeća. Njima se sve više i sve učinkovitije, za postizanje vlastitih ciljeva, bave

i civilne strukture, vladine i nevladine organizacije, tvrtke, institucije i udruge.

IO su u funkciji stvaranja sigurne (što trajnije) informacijske nadmoći ne

samo u informacijskom prostoru protivnika, već i GIO. Već sada se pomoću IO

mogu (zahvaljujući postojećim IKS) u stvarnom vremenu pratiti stanja, događaji

i procesi na nekom prostorno (čak i znatno) udaljenom području. To je

vremensko-prostomi kontinuum u kojem se IO provode u 5 postojećih

dimenzija (3D prostor, vrijeme, virtualnost).

Obrađene i prilagođene protuobavijesti potrebno je plasirati u javnost, ne

stihijski, nego planirano i u kontroliranim uvjetima. Stoga oni koji imaju mo-

gućnost upravljanja i nadziranja informacijskog prostora (virtualni, elektronski,

tiskani mediji) ostvaruju prednost i nadmoć i u stvarnom svijetu. Time komuni-

kacijski kanali (npr. mediji) kojima prolaze kontrolirane informacije nisu nužno

u funkciji stvaranja objektivnog i istinitog korpusa otvorenog (posebno javnog)

znanja. Oni su u funkciji nametanja volje, mišljenja, stavova i percepcija CP

ovisno o željama i očekivanjima naručitelja IO i nadzornika nad IKS. Sve razine

informacijskog prostora (lokalna, nacionalna, regionalna, globalna) postale su

nova bojišnica gdje je informacija cilj, predmet i sredstvo ratovanja.

Intenzitet provođenja IO

lako se IO provode u prostorno-vremenskom kontinuumu (vremena mira-

krize-rata-poraća-mira), njihovim se djelovanjem može spriječiti eskalacija

krize, pojava oružanih sukoba i ratovanja, ali isto tako i stvoriti napetost,

izazvati kriza i sukob. Ciljane promjene mogu se, uz primjenu IO, izvršiti i bez

uporabe napadačeve vojne sile i vojnih sredstava.

Vrijeme mira je vrijeme u kojem se IO i planiraju i provode. Tada se vrši

zaštita vlastitog informacijskog prostora te prikupljaju obavijesti o stanju u

drugim informacijskim prostorima političke, vojne, sigurnosne, gospodarske,

socijalne, kulturne i vjerske naravi o institucijama, ustanovama, tvrtkama, gru-

pama i pojedincima nužnima za izradu kvalitetnih i uporabljivih izvjesnica.

Prikupljeno se obrađuje, procjenjuje i pohranjuje radi pripreme za moguće ko-

rištenje u doglednoj budućnosti. Djelovanjem službi iz izvještajno-sigumosnog

sustava, ako se ukaže potreba za provođenjem tih i takvih oblika djelovanja,

stvaraju se uporišta za učinkovito provođenje IO i MO. U vrijeme mira IO se

uglavnom provode kroz ,,ne-vojne“ institucije, odnosno kroz civilne institucije,

udruge, organizacije, tvrtke, grupe, pojedince. Učinkovitim praćenjem događa-

nja u ovome vremenskom području može se uočiti namjera, odnosno izvjesnost

mogućeg prelaska u „vrijeme krize“. Tada dolazi, iako kriza još nije ni počela,

do pojačanog djelovanja na polju IO i analiziranju situacije.

Kvalitetnim radom u mirnodopsko vrijeme nastupajuće „vrijeme krize“

može se spremno dočekati s obzirom na izvjesnost očekivanih događaja i

pojava, a koji mogu imati različit utjecaj na budućnost CP. Nastupanjem krize

(koja se može isto tako i namjerno izazvati, ako se procijeni potrebnim)

intenzivira se djelovanje IO. Postojećim IO pridružuje se vojna komponenta IO

u onom spektru djelovanja koje ovisi o procjeni i potrebama (može obuhvatiti i

agresivni oblik napadnih IO npr. radi fizičkog uništavanja protivničkog IKS).

Napadnim IO može se, ovisno o postavljenim ciljevima i zadaćama, čak i

pokušati spriječiti daljnji negativni razvoj situacije. Stoga, već u ovom periodu

IO mogu doseći svoj maksimalni intenzitet, odnosno primjenu svih vrsta i

oblika IO.

IO se provode na najvišoj mogućoj razini aktivnosti (ovisno o

protumjerama koje provodi protivnička strana) sve dok se ne dođe u stabilno

poslijeratno vrijeme kada se napetosti počnu smanjivati. Razina najintenzivnije

aktivnosti treba trajati i po završetku rata sve dok se u prijelaznome periodu ne

uspostave sigurni i kontrolirani IKS, uspostavi kognitivna hijerarhija te osigura

postojanost informacija koja jamči smirivanje napetosti. U tom vremenu poraća

postupno prestaje vojni dio IO, a težište se ponovo prebacuje na ,,civilne“ IO.

Sve dok državni vrh, ili neki drugi nalogodavac i/ili tražitelj, potražuje

informacije odgovarajuće kvalitete, IO se planiraju i provode u prostomo-

vremenskom kontinuumu.

Posebno je potrebno naglasiti da IO u ovom slučaju ne dijelimo na IO

koje provode posebno civilne, a posebno vojne strukture. Radi se o združenom

djelovanju civilnih i vojnih struktura te otklanjanju zajedničkih prijetnji jer IO

više nisu u isključivoj nadležnosti vojnih i sigurnosnih institucija. Njih sve više

planiraju i provode civilne, vladine i nevladine institucije, organizacije i tvrtke.

IO ne moraju biti vremenski ograničenog roka trajanja i izvođenja.

Učinkovite IO smanjuju brojnost žrtava u vlastitim redovima (kako

ljudskih, tako i tehničkih). Koliko god je informacijska tehnologija prednost,

toliko je i nedostatak jer se i protivnička strana može koristiti istom tom, ako ne

i boljom, tehnikom i tehnologijom, sredstvima i mogućnostima. S povećanjem

tehničko- tehnoloških mogućnosti IKS povećava se i rizik njihove ugroze.

Odnosi s javnošću

Rad s medijima i javnošću (Public affairs - PA) teži u realnom vremenu

širokoj publici dostaviti, putem provjerenih, pouzdanih i vjerodostojnih medija,

vlastito viđenje povijesti, sadašnjosti i budućnosti pojedinog pitanja, događaja

ili procesa. PA djeluju na globalnoj razini jer današnja medijska dostupnost,

stvaranje i korištenje informacija od strane pojedinaca koji se mogu nalaziti bilo

gdje na svijetu, čini cijeli svijet poprištem borbe za postizanje GIN. Iako su PA

prvenstveno usmjerene prema domaćoj javnosti, one imaju svoj odraz i u

međunarodnoj javnosti jer:

- domaća javnost nije homogena zajednica, nego uglavnom (posebno u

slučaju razvijenih zemalja s velikim brojem imigranata) vrlo heteroge-

no društvo s manje ili više brojnim manjinama koje služe kao

prijenosnici odaslanih obavijesti prema ciljanim područjima i CP, a

kojima ih se izlaže kroz PA

- današnji mediji mogu vrlo brzo prenijeti svaku riječ, pokret, sliku,

boju, zvuk u bilo koji dio svijeta bez obzira je li početna informacija

bila namijenjena domaćoj (primarnoj) ili stranoj (sekundarnoj i terci-

jarnoj) javnosti.

Stoga je potrebno stalno motriti na reakcije javnosti (posebno one izravno

zainteresirane), razvijati i plasirati, uglavnom, jasne i nedvosmislene poruke i

sadržaje (različite publike ne moraju imati iste obrasce prijema i obrade poruka

kojima ih se izlaže). Iz sličnih razloga (sigurnosne i zaštitne naravi), kao što je

to slučaj i s tehnološkim mogućnostima, prednost postojanja velikog broja

medija i komunikacijskih kanala istovremeno je i veliki nedostatak.

Danas, u vremenu globalno rasprostranjenoga brzog širokopojasnog

intemeta, uz kvalitetan, pristupačan, a po cijeni povoljan, računalni

multimedijski hardware i software, na gotovo svakoj lokalnoj razini lako je

izraditi i distribuirati (na globalnoj razini) vijesti koje mogu imati globalni

utjecaj. Općenito vojne strukture, ili druge vladine institucije, za potrebe

plasiranja određenih informacija i vijesti vole koristiti „poznate i priznate“

(odnosno utjecajne) medije koji imaju kvalitetnije i pouzdanije tehničke i

tehnološke mogućnosti, ali uz uvjet da se poruka šalje u obliku i na način koji je

u skladu s njihovim zajedničkim interesima (i institucije koja informaciju daje i

medija koji je distribuira). Stoga se događa da pojedini mediji imaju vrlo često

„ekskluzivna“ prava na informaciju s terena, bilo iz pojedinih vojnih akcija, bilo

na dokumentaciju (video, foto, audio, pismenu) iz pojedinih državnih institucija,

jer je bolje da „provjereni mediji“ objave ciljane informacije nego da

nepouzdani te „neinformirani i nekooperativni mediji“ daju prikaz istih

podataka uz moguća drugačija tumačenja. Planeri i provoditelji IO dobiju

neophodan medijski prostor, mediji atraktivnošću i ekskluzivnošću objavljenog

sadržaja privuku publiku, a publika privuče sponzore i oglašivače koji mediju

omogućavaju nastavak rada.

U takvoj vrsti djelovanja, ciljanom plasiranju (protu)obavijesti prema

različitim CP, najviše sudjeluju osobe koje ili rade u medijima ili su pak često

nazočne u medijima. Takve ćemo osobe, koje aktivno sudjeluju u plasiranju,

distribuciji i redistribuciji protuobavijesti nazvati ferengijima.

„Ferengi“ su jedna od često spominjanih izvanzemaljskih rasa koje se

sreću u serijama „Zvjezdane staze“ i „Deep Space Nine“. Poznati su kao

pohlepni trgovci svim i svačim, samo kako bi se trgovanjem stekla dodatna

materijalna dobit. Temelj organizacije njihova društva i načina življenja su tzv.

„Rules of Acquisition“ (ima ih 285) koja dijelom još uvijek nisu sva napisana.

Neka od napisanih „Pravila“ koja ih dovoljno dobro opisuju i koja „odobravaju

Ferengijima prevare, krađe i laganje kako bi zadovoljili vlastite potrebe“ su:

- Pravilo br. 6: „Ne dozvoli da ti obitelj stoji na putu prema zaradi“

- Pravilo br. 10: „Pohlepa je vječna“

- Pravilo br. 22: „Mudra osoba osjeti miris zarade u zraku“

- Pravilo br. 60: „Budi dosljedan u laganju“

- Pravilo br. 109: „Dostojanstvo i prazna vreća imaju istu vrijednost“

- Pravilo br. 266: „Kad si u nedoumici, laži”

- Pravilo br. 239: „Nemoj se ustručavati lažnog etiketiranja“.

Ferengiji su, u biti, pohlepni trgovci ljudskim sudbinama koji osobni

interes stvaranja materijalnog profita stavljaju iznad svega.

Djelovanjem i uz pomoć ferengija ciljane se publike može učinkovito (i

dugotrajno) izlagati snažnom djelovanju IO. Upravo trajnost i sigurnost u

provođenju IO jedna je od zadaća osoba koje vode brigu o odnosima s medijima

i javnošću. Time se povećava učinkovitost vlastitih IO, preventivnom borbom

protiv protivničkih IO omogućava se provođenje obrambenih IO te se sprječava

„bavljenje samima sobom“ u slučaju da se postane žrtva protivničkih IO.

IO o kojima će ovdje biti više riječi, a koje su usmjerene protiv ideje o

stvaranju samostalne i suverene Republike Hrvatske, provođene su prema

ustaljenim obrascima. Kriza u tadašnjoj SFRJ nije počela 1990. godine nego

znatno ranije. Prvi znakovi ozbiljne unutarnje krize (gospodarske, socijalne,

političke) javljaju se 1981. godine nakon Titove smrti te izbijanjem štrajka

rudara na Kosovu. Kriza se pojačavala sve do početka 1991. godine kad počinju

združena vojna djelovanja JNA, savezne policije, srbijanske i crnogorske TO te

pobunjenih Srba, usmjerene na rušenje demokratski izabranih, nekomunističkih

vlasti u republikama Hrvatskoj i Sloveniji, a potom i u Bosni i Hercegovini.

Ratovi traju sve do kraja 1995. godine kada, potpisivanjem Daytonskog

sporazuma, završava rat na području BiH. U Hrvatskoj intenzitet krize počinje

bitno opadati početkom 1998. godine mirnom reintegracijom hrvatskog

Podunavlja. Ali u regiji, s kojom Republika Hrvatska dijeli prošlost, sadašnjost i

budućnost (kao i svaka druga zemlja koja ima (ne)stabilno susjedstvo) nedugo

nakon toga (1999.) dolazi do oružanih sukoba na području JI Srbije, Makedonije

i Kosova. Stoga se može reći da je kriza na području bivše SFRJ počela slabiti

tek krajem 2000. godine svrgavanjem Slobodana Miloševića s vlasti u Srbiji.

Republika Hrvatska, kao i hrvatski nacionalni interesi, cijelo su vrijeme bili i

ostali predmet različitih napadnih IO, planiranih i provođenih od strane

različitih interesnih grupacija i njihovih NIS.

Psihološke operacije

Psihološke operacije, kao glavna informacijska sastavnica napadnih IO,

podrazumijevaju skup, u cijelome vremenskom spektru događanja, planiranih

djelovanja prema CP na određenom području s ciljem stjecanja informacijske

nadmoći, odnosno oblikovanja informacijskog prostora (nadzorom nad infor-

macijama, informacijskim sustavima, kognitivnim procesima) u skladu s vla-

stitim interesima. Psihološkim se operacijama pokušava utjecati na emocije,

percepciju, volju, odluke i ponašanje ciljane zajednice, grupe i/ili pojedinca, na

oblikovanje njihova znanja, na njihove postupke i djelovanje. Ciljanoj se publici

pokušava nametnuti volja napadača, onemogućiti racionalno razmišljanje i

uvjeriti je da je stav ,,napadača“, odnosno planera IO (iza kojeg se krije

,,naručitelj“), ispravan i poželjan. Iz definicije se vidi da PO mogu djelovati

prema ukupnom spektru stanovništva na ciljanom području: političkom,

vojnom, gospodarskom, sigurnosnom, kulturnom, znanstvenom, socijalnom i

društvenom segmentu. Psihološkim operacijama slabi se politička odanost

vladajućoj administraciji, slabi sigurnosni sustav i vojna učinkovitost, povećava

gospodarska i financijska nestabilnost, povećava socijalna napetost i društvena

nesigurnost. Na strateškoj su pak razini PO usmjerene prema donositeljima

odluka kako bi ih se usmjerilo u, za napadača, poželjnim pravcima djelovanja i

odlučivanja.

U planiranju i provođenju PO treba biti prilagodljiv novim situacijama,

inovativan, domišljat, dosljedan, precizan, usklađen s drugim dijelovima

sustava. Poruke koje se šalju kroz PO nisu nužno ni objektivne, ni točne, ni

iscrpne; one trebaju biti „osjetljiva ravnoteža između istine, poluistine i

propagande" (Ireeman, 2005.).

PO mogu postići najbolji učinak u zajedničkom djelovanju s, javnom

diplomacijom“ te kroz „rad s medijima i javnošću". Sadržaj PO kojima se izlaže

CP mora biti prilagodljiv. Učinkovitost ovisi o različitim uvjetima i značajkama:

kulturnoj, etničkoj, vjerskoj, spolnoj, rasnoj, „zemljopisnoj" i političkoj

pripadnosti, lokalnoj i regionalnoj povijesti, dobi, obrazovanju, razvoju

političke misli i političkih odnosa na lokalnoj i regionalnoj razini, vojnoj i

sigurnosnoj tradiciji, „pokroviteljima" CP itd. Područja pripadnosti nekome i

nečemu te skup tradicionalnih vrijednosti i nacionalna simbolika težišta su

prema kojima se usmjerava djelovanje PO jer su to „sidra" kojima se CP

povezuje sa stvarnošću, uporišta koja omogućavaju razvoj spoznajnih

mogućnosti i prepoznavanje pokušaja dezinformiranja. Ako se pokidaju veze

CP s uporištem, odnosno sruši sustav vrijednosti koji CP čini homogenom

zajednicom, PO lakše i brže postižu željene učinke.

Bez obzira na kvalitetu planiranja, PO, kao i drugi slični oblici složenog

djelovanja, moraju biti dovoljno elastični u planiranju i primjeni s obzirom na

razvoj događaja kao i na značajke svake pojedine CP. Prema službenom

priručniku Vojske SAD ,,Psychological Operations: Tactics, Techniques, and

Procedures" oni su svoje PSYOP djelovanje prema lokalnom stanovništvu na

Filipinima provodili, između ostalog, poklanjanjem privjesaka za ključeve, u

Bosni i Hercegovini poklanjali su stripove, dok su u Južnoj Americi poklanjali

nogometne lopte, sve s određenim natpisima, odnosno porukama osmišljenim

kroz IO.

Psihološkim operacijama šire se dezinformacije, glasine, tračevi, točno

usmjereni vicevi, vode ciljani dijalozi/razgovori s pažljivo odabranim

sudionicima, distribuiraju leci, oblikuje uređivačka politika pojedinih medija

(ovisno o ciljanoj grupaciji vrši se izbor medija koji ima mogućnost

najsnažnijeg utjecaja).

Psihološke operacije mogu biti planirane i provođene od strane civilnih i

vojnih struktura. Na strateškoj je razini neophodna koordinacija aktivnosti, dok

se na taktičkoj i operativnoj razini može djelovati relativno samostalno. Vojni

segment PO strateške naravi prvenstveno je usmjeren prema različitim razinama

zapovjednog lanca protivničke vojske kao i onemogućavanju postizanja široke

potpore protivničke oružane sile kod stanovništva na ciljanom području. Jedan

je od uvjeta za uspješno provođenje PO posjedovanje, odnosno mogućnost

upravljanja procesom objavljivanja sadržaja, različitih medija (elektronskih,

tiskanih). Razina dostupnosti te kvaliteta današnje tehnike i tehnologije omo-

gućava izradu interaktivnoga višedimenzionalnog dokumenta visoke kvalitete u

svrhu provođenja PO.

Oblikovanjem pojedinih stavki u procesu izrade višedimenzionalnog

dokumenta daje se naglasak na njegovim pojedinim dijelovima čime se može

postići snažniji dojam kod primatelja tog dokumenta. Istovremenim

oblikovanjem pojedinih sastavnica mogu se postići vrlo uspješne, djelomične ili

potpune, krivotvorine.

Slika 1. Moguća podmčja i načini utjecaja na multimedijalne dokumente

Na slici 1 prikazali smo neke dijelove dokumenta koji se mogu mijenjati

u skladu s planovima i potrebama provođenja PO koje se planiraju i provode i u

mirnodopskim uvjetima s ciljem pravilne i učinkovite analize budućeg razvoja

događaja te spremnosti na preventivno i trenutačno reagiranje na očekivane do-

gađaje (prvenstveno negativne po širitelja protuobavijesti).

Modeme PO, za koje se u obraćanju prema domaćoj javnosti od strane ci-

vilnih struktura vlasti često koristi i sinonim „strateško komuniciranje", sve se

više usmjeravaju na djelovanje prema novim medijima, posebno s ciljem

dugoročnog djelovanja na mladu populaciju. Naime, mlađa populacija, koja se

uz pomoć današnjih masovnih medija izlaže psihološkim (ali i medijskim)

operacijama te preko intemetom dominirajućih različitih socijalnih i društvenih

mreža, primami je cilj dugoročnih strateških operacija jer se očekuje da će se iz

tih grupa društveno aktivnih osoba u doglednoj budućnosti izdvojiti moguće

buduće vođe grupa, udruga, zajednica, osobe koje će biti u stanju izravno i po-

sredno utjecati na CP i na procese donošenja odluka.

Sovjetske informacijske i psihološke operacije

Za vrijeme Hladnog rata suprotstavljeni blokovi intenzivno su planirali i

provodili PO koristeći tada dostupne medije. Sovjetski planeri PO obilato su

koristili slobodu medija u zemljama članicama EZ i NATO saveza. Sovjeti su

na Zapad mogli plasirati širok spektar informacija i uradaka, bilo izravno, bilo

posredno. Koristili su se:

- novinarskim težnjama za posjedovanjem informacija kojima su posti-

zali bolju prodaju medija u kojima su radili

- postojanjem mreže socijalističkih stranaka koje su izdavale svoja gla-

sila i koje su imale pristup pojedinim drugim medijima suradnicima

sovjetskih i prosovjetskih izvještajnih i sigurnosnih službi preko kojih

su sudjelovali u političkom životu pojedinog društva te medijskih

djelatnika kojima su omogućili i osnivanje pojedinih medija u cilju

promocije prosovjetskih interesa (Andrew, Mitrokhin, 1999.) (znatan

je broj političara i novinara u zemljama bivše EZ koji su radili, manje

ili više svjesno, na širenju sovjetske propagande kroz psihološke i

medijske operacije).

Osobe iz medija koje su Sovjeti, a kasnije Rusi, često koristili kako bi

oblikovali javno znanje stranih javnosti, kao i za (posredno) slanje snažnih

političkih poruka, nazivani su, ne slučajno, „agentima utjecaja" (agents of

influence).

Totalitarni jednopartijski komunistički sustav uglavnom je uspješno

(primjenom represivnih metoda) nadzirao te sprječavao ideju (i misao) o slobodi

javnog i slobodnog izražavanja u zemljama u kojima je bio na vlasti kroz

apsolutnu ideološko-represivnu kontrolu postojećeg KJZ. Zapadne zemlje nisu

uspijevale osnivati nove, preuzimati postojeće, ali ni bitno utjecati na masovne

medije u zemljama članicama Varšavskog ugovora te drugim zemljama u

kojima se na vlasti nalazila komunistička partija. Stoga su se odlučile na drugu i

drugačiju taktiku: svoje vijesti (svoje viđenje stvarnosti), odnosno proizvode PO

(a time i (dezinformacije) slat će korisnicima u zemljama pod komunističkom

vlašću i radijskim valovima. Tako je došlo do osnivanja, ranije navedenih,

radijskih postaja (VOA, RFE, Radio Liberty, Radio Marty, RIAS). Međutim,

komunističke vlasti pokušavale su represivnim, ali i tehničkim, djelovanjima

onemogućiti prijem navedenih radijskih postaja na svojem području jer nisu

htjele dozvoliti oblikovanje postojećega vlastitog KJZ od strane političkih

protivnika suprotno njihovim interesima. Organizirano je tehničko ometanje

radijskog signala koji su emitirale zapadne radijske postaje. Poticana je

proizvodnja i emitiranje programa, sa sličnim namjerama, usmjereno prema

protivničkoj javnosti (zemalja Zapada), prijateljskoj javnosti (zemalja

naslonjenih na SSSR) te trećih zemalja (u Africi i Aziji) preko programa „Radio

Moskve" i „Radio mira i napretka" te vijestima plasiranim preko službenih

novinskih agencija SSSR-a („TASS" i „Novosti").

Posebna se pažnja pri planiranju PO (kao i IO u cjelini) mora posvetiti

mogućnosti da ih protivnička strana, koju se izlaže takvim metodama

djelovanja, ne prepozna te krene u provođenje protumjera (obrambenih, ali i

napadnih). U takvim slučajevima napadač može postati žrtva vlastitih grešaka i

biti doveden u zabludu uslijed vlastita djelovanja.

Komunistička vlast u bivšem Sovjetskom Savezu, kao i nova ruska vlast,

bila je svjesna svih po njihov režim negativnih posljedica intenzivnih PO kojima

je Zapad pokušavao izložiti njihovu javnost želeći potpomoći difuziju znanja

(kretanje znanja iz korpusa štićenog te posebno iz korpusa cenzuriranog prema i

u korpus javnog znanja). U izlaganju koje je u rujnu 1995. godine iznio tada

pukovnik ruske vojske, V. I. Tsymbal, ističu se izravne prijetnje naručiteljima,

planerima i prevoditelj ima IO i PO protiv Rusije (ne ulazeći u stvarnu izvedi-

vost tih prijetnji smatramo bitnim iznijeti ih jer pokazuju svijest o mogućem

utjecaju IO na promjene u društvu i državi):

,,S vojnog gledišta uporaba IO protiv Rusije ili njezinih oružanih snaga se

ni u kojem slučaju, bez

obzira na (ne)postojanje žrtava, neće smatrati ne-vojnim sukobom,...

sagledavajući moguće ka

tastrofalne posljedice uporabe neprijateljskih strateških IO prema

gospodarskim ili državnim

zapovjednim i nadzornim sustavima ili prema borbenom potencijalu

oružanih snaga... Rusija zadržava

pravo prvog napada atomskim oružjem prema neprijateljskim sredstvima

i snagama koje se koriste u

planiranju i provođenju IO kao i prema samom napadaču.“ (Thomas,

1996.)

Metodologija kojom su se komunističke vlasti koristile u planiranju i

vođenju PO nije se bitno razlikovala od one koju su prakticirali na Zapadu.

Međutim, otvorenost zemalja Zapada te zatvorenost zemlja Istoka omogućavala

je stratešku prednost komunističkoj strani.

Aktivne mjere

U Sovjetskom Savezu su za aktivnosti, koje su na Zapadu nazivali PO,

koristili naziv „aktivne mjere“ te „specijalna propaganda" (naknadno,

stabiliziranjem političkih i drugih prilika u novoj društvenoj zajednici, ipak

dolazi do prilagođavanja nazivlja u pravcu „neizravna propaganda" i

„informacijsko-psihološko djelovanje").

Aktivne mjere podrazumijevale su proces u kojem se odgovarajućom

obradom (promjenom i/ili dopunom postojećih kao i stvaranjem potpuno novih

netočnih informacija) pokušavalo djelovati na stavove i djelovanja stranih vlada

i stranih javnosti. Početkom procesa potpunog raspada SSSR-a, u situaciji kada

je Komunistička partija bila svjesna mogućnosti potpunog gubitka vlasti te mo-

gućnosti da SSSR (po njihovu mišljenju) zapadne u tešku političku, gospodar-

sku, sigurnosnu i socijalnu krizu, kreće se u snažnu primjenu „aktivnih mjera" i

na unutarnjepolitičkom planu prema domaćoj javnosti i osobama za koje su

procijenili da su mogući nositelji procesa promjena u tadašnjoj državi.

Želeći dati dodatne argumente svojim tvrdnjama o potrebi spašavanja

SSSR- a kao i o potrebi definiranja novih odnosa na međunarodnoj političkoj

sceni, korištenjem „agenata utjecaja" te medija u trećim zemljama, objavljivani

su piogramski tekstovi sa snažnim političkim porukama.

IO i PO nakon raspada SSSR-a

Psihološke operacije te protupsihološko djelovanje komunističke vlasti

vodile su na idejnoj i ideološkoj razini. Stoga je raspad komunističke ideje i

ideologije (i kasniji pad „željezne zavjese") doveo do nesnalaženja, nesigurnosti

i neizvjesnosti u u nadolazeću budućnost pripadnika skoro svih društvenih

slojeva. Naime, što je kriza (društvena, politička, gospodarska, socijalna,

sigurnosna) na području koje se izlaže PO veća, to je veća i mogućnost

uspješnijeg provođenja IO i PO.

Vladajuća marksističko-komunistička ideologija vrlo je brzo, po raspadu

SSSR-a i Varšavskog saveza, zamijenjena novom političkom idejom i

ideologijom kojom dominiraju „nove vrijednosti": odbacivanje komunizma te

prihvaćanje i poticanje osnivanja nadnacionalnih i anacionalnih oblika

organiziranja na različitim regionalnim razinama te globalnoj razini; zaštita i

promicanje ljudskih prava, razvoj demokracije, globalna ekologija. Nova

ideologija predstavlja nov pojavni oblik stare komunističke ideologije kojom

bivši komunisti izostavljanjem, odnosno izbjegavanjem spominjanja pojma

marksizam, pokušavaju ostvariti „tradicionalne sovjetske ciljeve".

Shvaćajući novu stvarnost na svjetskoj političkoj sceni, prihvaćajući

činjenicu da je dotadašnje cenzurirano/zabranjeno znanje prešlo u korpus javnog

znanja, daljnji raspad SSSR-a pokušava se usporiti (a ako je moguće i

zaustaviti) korištenjem argumenata kao što su:

- potpuni raspad SSSR-a dovest će cijeli svijet u vrlo nesigurnu i ne-

stabilnu situaciju u kojoj će se pojaviti 15 novih država koje će po-

sjedovati atomsko naoružanje (SSSR je u trenutku raspada imao oko

27 000 atomskih bojevih glava), čije će vlasti biti politički nestabilne i

nepredvidljive te, što je vrlo moguće, bliske različitim organiziranim

kriminalnim skupinama; nije isključena ni mogućnost da preko takvih

vlada i potencijalni teroristi dođu u posjed atomskog oružja

- novonastale republike mogu biti vrlo agresivne prema manjinama koje

žive na njihovu području (npr. Baltičke republike) te se ti etnički suko-

bi mogu prenijeti i u zemlje zapadne Europe i SAD-a gdje te manjine

žive za sada bez jasno i javno vidljivih sukobljavanja

- osnivanje te jačanje neokomunističkih agresivnih političkih stranaka

koje žele obnovu Sovjetskog Saveza.

Raspadom Sovjetskog Saveza nije došlo do prestanka procesa planiranja i

provođenja PO. Planirane i za vrijeme postojanja SSSR-a pokrenute PO dijelom

su nastavljene i kasnije, ali prilagođene novoj stvarnosti, novim potrebama te

novim informacijsko-komunikacijskim mogućnostima, odnosno postojanju

novih medija. Sovjetski stratezi razvili su dezinformaciju i dezinformiranje kao

snažno sredstvo i tehniku PO koju su često koristili, kako prema inozemstvu,

tako i na unutarnjem planu.

Istočnonjemačke informacijske i psihološke operacije

Kao i u svim drugim europskim zemljama koje je sovjetska Crvena

armija ili oslobodila ili sudjelovala u njihovu oslobađanju tijekom 2. svjetskog

rata, tako je i na dijelu Njemačke koji je postao sovjetsko okupacijsko područje

stvoren izvještajno-sigurnosni sustav od provjerenih komunističkih kadrova i po

uzoru na postojeći sustav u SSSR-u. Osnovane službe bile su pod punom

kontrolom Sovjeta, izravnom i posrednom, preko Staljinu i Sovjetskom Savezu

dokazano odanih komunističkih kadrova koji su preuzeli političko i operativno

vodstvo toga dijela podijeljene Njemačke.

U veljači 1950. godine osnovan je MfS (Ministerium fur Staatsicherheit -

Ministarstvo za sigurnost države) spajanjem postojećih efektiva, poznat pod

kraticom STASI. Dio sustava nadležan za vanjske izvještajne operacije osnovan

je 1951. godine pod nazivom „Institut za gospodarsko znanstvena istraživanja".

Institut je uključen u sustav MfS-a 1953. godine kao AbteilungX, odnosno

„Uprava X“.

MfS je svoje kadrove obučavao u Sovjetskom Savezu. Po povratku u

Istočnu Njemačku primjenjivali su metode i sredstva KGB-a u „borbi protiv

klasnih neprijatelja Partije" jer su oni, djelatnici MfS-a, bili „štit i mač Partije",

odnosno, kako je dugogodišnji ministar MfS-a Erich Mielke govorio, „pravi

Čekisti".

Dana 1.11.1957. godine dolazi do kadrovskih promjena na vrhu MfS-a i

njegove unutarnje reorganizacije. MfS u potpunosti preslikava unutarnju

organizaciju sovjetskog KGB-a. Vanjska izvještajna služba preimenovana je u

„HVA" (Hauptvenvaltung Aufklarung - HVA - Glavna izvještajna uprava).

MfS, koji je u trenutku raspuštanja po ujedinjenju dviju njemačkih država

imao 102 000 djelatnika (Kohler, 2004.), provodio je, po nalogu vladajuće ko-

munističke partije SED, potpunu kontrolu i nadzor nad većinom vlastitih gra-

đana te nad svim porama života u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj. Unutar MfS-a

djelovala je i partijska organizacija koju je vodio dužnosnik MfS-a s činom

generala koja je, prema ustroju MfS-a, organizacijski bila neposredno podređe-

na ministru MfS-a koji je istovremeno bio i član Politbiroa SED-a (vladajuća

komunistička partija u bivšoj Ist. Njemačkoj).

Zapadna Njemačka je bila „prioritet svih prioriteta" u radu HVA, njezine

institucije, političke stranke, mediji, ustanove i njezina javnost. HVA je, kao

jedan od glavnih oblika djelovanja prema različitim CP u SR Njemačkoj,

planirala i provodila „aktivne mjere". Za provođenje takvih aktivnosti unutar

HVA djelovala je, nazvana po uzoru na KGB, Uprava X (Deseta uprava). Dvije

uprave istoga naziva, iz KGB-a i MfS-a, vrlo su blisko sudjelovale u

planiranjima i provođenjima IO i MO, operacija utjecaja na i prema njemačkim

CP. Cilj Uprave X bilo je plasiranje (protu)obavijesti prema Zap. Njemačkoj što

je uključivalo:

„...Obrada značajnih medijskih ustanova i utjecajnih novinara iz Zapadne

Njemačke, objavljivanje

prerađenog sadržaja (dokumenata, pisama, informativnih publikacija i si.)

te pružanje (financijske)

potpore izdavanju publikacija i korištenju agenata utjecaja".

HVA je ciljano djelovala prema medijima u Zap. Njemačkoj, ali i kroz

njih, jer je to bio najlakši način plasiranja protuobavijesti (Knabe, 1999.).

Aktivno su prikupljali obavijesti o novinarima, bliskim lijevo-političkim

„progresivnim" stavovima, piscima, članovima političkih stranaka, organizacija

i pokreta (od kojih su neke i uspjeli pridobiti za suradnju) i putem kojih su

plasirali različite dezinformacije u skladu s vlastitim ciljevima i potrebama.

Istovremeno su pomagali i različite, manje utjecajne, medije koje su i financirali

kako bi mogli opstati na tržištu. Djelatnici HVA često su slali deklarirano lijeve

i socijalističke (gotovo komunističke) novine i djelatnicima zapadnonjemačke

vanjske izvještajne službe (Bundesnachrichtendienst - BND) i drugih saveznih

službi i institucija (BND-a posebno jer se smatralo da su djelatnici BND-a u

većini bliski desnoj političkoj opciji u Njemačkoj, političkim strankama CDU i

CSU).

Aktivne mjere i agenti utjecaja

U svojem su radu djelatnici HVA često uspijevali, preko novinara

poznatih i pod nazivom „agenti utjecaja", u zapadnonjemačkim medijima

plasirati različite protuobavijesti koje su pronalazile „svoju" publiku, koja ih je

prihvaćala i time ozbiljno narušavala stabilnost postojećeg sustava:

- Nakon ponovnog (početkom 1965. godine) izbora za predsjednika

Zap. Njemačke, HVA je pokrenuo cijeli niz protuobavijesti plasiranih

u medijima u obje Njemačke, ali i u inozemstvu (Italija) u kojima su

iznošene optužbe o „nacističkoj prošlosti njemačkog predsjednika

Heinricha Lubkea". Pojavljivali su se dokumenti, većinom

krivotvoreni, prema kojima je Lubke tijekom 2. svjetskog rata bio

„suradnik Gestapa"; da je odgovoran „za smrt 279 zatvorenika

koncentracijskih logora koji su radili na njegovu imanju početkom

1944." te da je radio planove i vodio nadzor nad gradnjom „baraka za

zatvorenike u Peenemundeu gdje su Nijemci razvijali dalekometne

rakete VI i V2“. Posljednja protuobavijest (iz 1968. godine) donosi

dokumente prema kojima je vodio projekt izgradnje u „jednom od

brojnih koncentracijskih logora" te je kao projektni inženjer „trebao

znati čemu služe koncentracijski logori". Navedenim

protuobavijestima HVA je težio izazivanju podjela u Njemačkoj

politici i javnosti, poticanju agresivnog antifašizma, rušenju ugleda

Njemačke u vanjskoj politici, unošenju dodatnog nemira i nesigurnosti

kod osoba iz političkog, vojnog i gospodarskog vrha Njemačke koje su

bile (na neki način) povezane s režimom NSDAP-a i Hitlerovim

režimom. U tom su naumu i uspjeli jer je 30. lipnja 1969. godine

predsjednik Lubke podnio ostavku.

- Često su izrađivali i distribuirali krivotvorena izviješća za medije vo-

dećih stranaka, CDU-a i SPD-a, te objavljivali krivotvorena pisma vo-

dećih političara Zap. Njemačke.

I stanovništvo DDR-a bilo je, za MfS, CP koju su izlagali „aktivnim

mjerama". Kroz različite udruge novinara i znanstvenika-istraživača („Verband

der lournalisten - VDJ", „Intemationalen Presszentrum - IPZ", „Institut fur

Politik und Wirtschat - IPW" te „Staatlichen Zentralarchiv in Potsdam")

djelovalo se prema vlastitom stanovništvu (s ciljem jačanja kohezije oko

komunističke ideologije i borbe protiv „subverzivne kapitalističko-

hegemonističke propagande"), ali i prema istim i sličnim profesionalnim

krugovima u Zap. Njemačkoj s kojima su se članovi istočnonjemačkih udruga

povezivali.

Nisu samo mediji bili predmet i cilj djelovanja djelatnika HVA. Znatne

uspjehe djelatnici HVA imali su u procesima regrutiranja osoba koje su se

bavile političkim djelovanjem s lijevih pozicija (SPD), ali i onih osoba koje su

djelovale u tada marginalnim, političkim strankama kao što su „Zeleni" (Knabe,

1999.).

MfS i terorizam

MfS je ispunjavajući vlastite ali i sovjetske ciljeve blisko surađivao s

teroristima. Pružali su logističku podršku (informacijsku, dokumentacijsku,

materijalnu, pružali su im obuku, organizirali skloništa i utočišta) mnogim

međunarodno poznatim teroristima kao što su Ilych Ramirez Sanchez poznat

kao „Carlos Šakal", Abu Nidal, te glavni planer terorističkog napada koji se

dogodio na OI u Muenchenu (u Siriji nedavno preminuli vođa „Crnog rujna")

Abu Daoud. MfS je i pripadnicima zapadnonjemačke terorističke organizacije

„Frakcija Crvene armije" (Rote Armee Fraktion - RAF) pružao istu takvu

pomoć, davao podršku i zaštitu. MfS se u svojem radu nije libio ni ubojstava.

Tako je, po otvaranju MfS-ovih arhiva, provedena istraga o nalogodavcima i

počiniteljima mnogih do tada neriješenih ubojstava (Koehler, 2004.):

„Kako su spisi otkrivali sve više podataka o neljudskom diktatorskom

sustavu, istrage su usmjerene

prema sumnjivim prijevarama, obmanama i ubojstvima koja su počinili

bivši časnici MfS-a kao i bivši

dužnosnici Partije i Vlade. Posebno je na tom polju bila aktivna

„Središnja berlinska grupa za

istraživanje vladinih nezakonitosti" koju je vodio iskusni policijski

direktor Manfred Kittlaus, bivši

načelnik Odjela za kriminalističke obrade zapadnog Berlina. Njegova je

glavna zadaća tijekom 1998.

godine bila istraga o smrtnim slučajevima, uključujući 73 ubojstva, 30

pokušaja ubojstava, 583 slučaja

ubojstva bez predumišljaja, 2.938 slučajeva ubojstava s predumišljajem i

425 slučajeva sumnjive smrti.

Od 73 ubojstva 22 su kvalificirana kao naručena ubojstva".

Nakon ujedinjenja dviju njemačkih država MfS je raspušten, a svi su

zaposlenici dobili otkaz. Pravosudni sustav DDR-a (koji je također bio u

funkciji SED-a) odmah je stavljen pod nadzor pravosudnog sustava i Državnog

odvjetništva Zapadne Njemačke sa sljedećim posljedicama:

„Za pripadnike pravosudnog sustava bivše Istočne Njemačke izvršene su

neophodne provjere. Oni za

koje je utvrđeno da su prekršili ljudska prava bili su otpušteni, a neki su

bili i procesuirani. Tužitelji i

suci koji su bili uključeni u presude s izuzetno visokim kaznama za

isključivo politička djela optuženi

su za perverziju pravde."

Sve što na ovom svijetu danas postoji,

može se pretvoriti u oružje

(Liang, Xiangsui, 1999.)

Kineske informacijske i psihološke operacije

Početkom 2010. godine mediji su izvijestili o dočekanom (jer prikriveni

već duže vrijeme tinja) otvorenom sukobu kineskih vlasti i Googlea, najveće i

najpopularnije svjetske intemetske tražilice. Kina pokušava provoditi snažnu i

gotovo potpunu cenzuru sadržaja na WWW-u kojima se pristupa iz Kine. Kao

odgovor na kinesku cenzuru, Google je svoju kinesku tražilicu (s adrese www.

google.cn) preusmjerio na tražilicu u Hong Kongu (www.google.com.hk) koja

nije pod nadzorom kineskih državnih cenzora. Taj je potez izazvao snažnu re-

presivnu akciju kineske države prema Googleu, njihovim uredima i zaposleni-

cima u Kini te pokrenuo napadne IO usmjerene na onemogućavanje daljnjeg

djelovanja Googlea u Kini.

Kina i WWW

Kina provodi cenzuru svih tražilica i dostupnosti sadržaja na intemetu u

nekoliko faza i na nekoliko načina:

- kineski ISP (Internet serviceprovider) prilikom pretraživanja intemeta

od strane korisnika reagiraju na popis nedozvoljenih riječi, pojmova,

upita, naziva, sadržaja tražene stranice te korisnika upućuju na netočne

i beskorisne stranice ili se pak izvrši potpuna blokada pristupa interne-

tu računala s kojeg se vrši pretraživanje

- ako se pak korisnik uspješno spoji na neku stranicu koja u svom

nazivu niti u svojim metapodacima ne sadrži pojmove koji kineske

vlasti smatraju zabranjenima, ISP-ovi aktiviraju programe koji vrše

prethodno filtriranje sadržaja stranice te ako ne pronađu ništa

sumnjivo, dozvoljavaju pristup stranici, a ako pronađu sumnjiv i

zabranjen sadržaj, ta se stranica stavlja na tzv. crnu listu kojima se

ubuduće onemogućava pristup.

Kina pak nije stavila pod kontrolu samo Googleovu tražilicu nego i druge

tražilice koje, ako žele biti nazočne na kineskom tržištu, moraju djelovati u

skladu s kineskim odredbama o nadzoru prometa na internetu (npr. Yahoo).

Pristup društvenim mrežama kao što su Facebook, Twitter te Youtube je

blokiran dok je pristup intemetskoj enciklopediji Wikipedia djelomično

omogućen (u onom dijelu gdje nema od strane kineskih vlasti proglašenog

zabranjenog sadržaja).

Nova kineska NIS

Razlog zbog kojeg Kina snažno koristi svoj represivni aparat te posebne

snage za vođenje IO nalazi se u kineskom shvaćanju modernog ratovanja,

njihovoj novoj NIS te stavovima o provođenju IO i PO. Kina drži da će u

budućim sukobima i ratovima gotovo izvjesno pobijediti onaj (ili oni) tko je u

stanju postići nadmoć (u odnosu na protivnika) u informacijsko-

komunikacijskom prostom.

Iako su pojedini elementi kineske vojne strukture shvaćali prednosti koje

nove tehnike i tehnologije omogućavaju u komunikacijskom i informacijskom

smislu, kineske su vlasti ipak ostale iznenađene učinkovitošću IO kojima su

savezničke snage, predvođene SAD-om, izložile Irak (iračko vodstvo, vojsku i

stanovništvo u operaciji ,,Iraqi freedom“) te u operacijama na području Kosova,

Srbije i Makedonije. Nakon što su se IO i PO uspješno potvrdile i u operacijama

na Kosovu i Srbiji, kineski su vojni teoretičari krenuli u ozbiljno razmatranje

prednosti i opasnosti koje po kinesko društvo mogu predstavljati nove

informacijsko-komunikacijske tehnologije i mogućnosti koje pružaju

protivničkoj strani.

Kineski je vojni vrh razvio teoriju po kojoj pravilnim planiranjem i

provođenjem informacijskih operacija i snage koje su, računajući po starijim

obrascima, slabije (s obzirom na broj vojnika, njihovu opremljenost, obučenost i

sl.) mogu ostvariti konačnu pobjedu. Iskustvo koje kineske vlasti imaju u

višedesetljetnoj zaštiti vlastitog KJZ od vanjskih utjecaja primijenili su i prema

novim medijskim izazovima interneta. Naime, internet kao globalno dostupni

višedimenzionalni medij kojem je pojam cenzure gotovo nepoznat stvara uvjete

za bitne promjene postojećih obrazaca i korpusa javnog i društvenog znanja.

Komunistička Kina tu slobodu smatra izravnom prijetnjom za svoj sustav,

društveni poredak i nacionalnu sigurnost. Kina želi u potpunosti kontrolirati i

nadzirati sadržaj koji se, prema njihovu mišljenju, može i treba nalaziti u

korpusu javnog znanja (kontrolom procesa prikupljanja i korištenja obavijesti).

Kina ne želi dozvoliti mijenjanje vlastitog KJZ, kao ni utjecanje na njega.

Svjesni su da promjene sadržaja KJZ mogu dovesti do urušavanja postojećega

društvenog poretka i rušenja apsolutnog monopola kineske komunističke partije

na kinesku prošlost, sadašnjost i budućnost.

Kineska teorija informacijskih doktrina i strategija temelji se na „snazi i

moći informacionalizacije“, na modernizaciji stavova starih i svjetski priznatih

kineskih stratega i mislilaca kao što je Sun Tzu te prihvaćanju novih metoda

razvijenih u doktrinama i strategijama SAD-a i NATO saveza. Kina drži da su

IO snažno sredstvo kojim se može djelovati na unutarnjem i vanjskopolitičkom

planu s ciljem izravnoga napadnog utjecaja na oblikovanje volje, misli,

percepcije i djelovanja pojedinca, grupe, zajednice (posebno one koja, prema

kineskim mjerilima, djeluje protiv kineskih stavova). Za razliku od zapadnih

(NATO) teoretičara koji IO smatraju neborbenim operacijama (non-combat),

kineski teoretičari smatraju IO oblikom borbenog djelovanja (combat

operations).

Međutim, kognitivna i informacijska domena nisu jedini cilj kineskih IO

jer se smatra da novi oblici ratovanja nadilaze sva ograničenja, odnosno da se

radi o neograničenom ratovanju. Koristeći mogućnosti interneta Kina se sprema

i za organizirane intemetske napade na ciljeve koji se nalaze u fizičkoj domeni,

domeni svijeta stvarnosti (vladine institucije, gospodarski infrastmkturni objek-

ti, komunikacije, financije, mediji te sve one ciljeve kojima se može smanjiti

volja za borbom, smanjiti vojna moć te posredno djelovati na stanovništvo na

prihvaćanje kineskih stavova). Za Kinu su IO prvenstveno borbeno sredstvo

koje se može koristiti bilo kad, prema bilo kojem cilju, a da se ne napušta si-

gurnost kineskoga državnog teritorija te način na koji se agresivnim sredstvima

može širiti službena kineska ideologija, odnosno politika. IO se moraju stalno

provoditi uz istovremenu primjenu snažnih protumjera jer je, prema njihovoj

doktrini, svaka osoba za računalom mogući „IO ratnik" koji svojim znanjima i

djelovanjima može pokušati (samostalno, djelovanjem pojedinih grupa ili pak

institucija i država) ugroziti kineski sustav i kinesku nacionalnu sigurnost.

Stoga je Kina vrlo brzo ustrojila tehnički opremljene (i ljudski brojne)

snage za provođenje napadnih i obrambenih IO (oko 1.5 milijuna osoba nalazi

se u pričuvnom sastavu posebnih postrojbi koje isključivo služe za provođenje

IO). To su snage koje mogu vrlo brzo, vrlo snažno i na različite načine napasti

(koristeći mogućnosti IKS) protivnika (stvarnog, pretpostavljenog i mogućeg),

njegov IKS, korpus otvorenog i štićenog znanja, sustav vrijednosti te

gospodarsko-financijsko-energetski sustav (uporabom virtualnih mogućnosti

ostvaruju odlučujuću prednost u stvarnom svijetu).

Budući da napadač pri provođenju napadnih IO uglavnom uvijek ima

mogućnost stvaranja strateške prednosti u odnosu na branitelja (napadač bira

mjesto, vrijeme, vrstu, brojnost, intenzitet i način napada), Kina preferira

planiranje i provođenje napadnih IO i to posebno u domeni računalnih i mrežnih

sustava.

Kina se nalazi pod stalnim medijskim pritiskom i djelovanjem intenzivnih

informacijskih i psiholoških operacija koje mogu, ako se uspiju ukorijeniti (bilo

kao informacije, nazovi-informacije ili protuinformacije) u korpus kineskoga

javnog znanja, izazvati snažne društvene promjene. Stoga Kina snažno, repre-

sivnim metodama i sredstvima, reagira štiteći vlastiti informacijsko-

komunikacijski sustav te vlastiti, komunističkom ideologijom određen, KJZ koji

su nametnuli vlastitom stanovništvu.

Metodologija planiranja i provođenja PO

Psihološke operacije su onaj dio IO koji informaciju koristi kao borbeno

sredstvo. Psihološke operacije ne koriste samo vojne postrojbe nego i civilne

institucije u cijelom vremenskom spektru događanja. Budući da je informacija

sastavni dio svih instrumenata na kojima počiva moć, suverenitet i međunarodni

integritet nacije i države, to su i PO sastavni dio praktične primjene nekog od tih

instrumenata, bilo pojedinačno, bilo skupno. Psihološkim operacijama sagleda-

vaju se različiti pristupi i pogledi na povijest CP, njezina sadašnjost te planira

djelovanje s ciljem dostizanja projektirane budućnosti CP.

Učinkovito planiranje i provođenje PO temelji se na postojanju

relevantnih obavijesti neophodnih za primjenu PO. Stoga je rano posjedovanje

relevantnih obavijesti, dobivenih iz međusobno neovisnih i pouzdanih izvora,

od ključne važnosti za uspješno planiranje i provođenje PO u cijelom

vremenskom spektru događanja prema CP.

Tek je nagli razvoj IKS i GIO omogućio uvjete prema kojima u planiranju

i provođenju PO aktivno sudjeluju i nevojne institucije, ustanove, organizacije,

tvrtke, udruge, kako međunarodne vladine, tako i one iz nevladina sektora. Glo-

balna umreženost i povezanost CP s drugim publikama nužno nameće potrebu

integriranog i promišljenog planiranja načina, metoda i sredstava primjene PO

prema CP na određenom području. Međutim, metodologija planiranja i primjene

PO iz vremena kada su iste bile u gotovo isključivoj nadležnosti vojnih i

izvještajno-sigurnosnih struktura nije se bitno promijenila. Jedino su se promi-

jenili uvjeti u kojima se iste primjenjuju.

Planiranje PO provodi se u skladu s definiranim strategijama nacionalne

sigurnosti i NIS. Primjenjuju se na tri ključne razine: strateškoj (podrazumijeva

planiranje dugoročnog usmjerenog djelovanja s ciljem ispunjavanja strateških

ciljeva), operativnoj (provodi se na regionalnoj i nacionalnoj razini s kraćim

rokom trajanja operacija i bržem postizanju rezultata) i taktičkoj (primjenjuje se

prema točno određenoj publici na ograničenom području u cilju postizanja

brzih, gotovo trenutnih rezultata).

U pripremi planiranja PO potrebno je prikupiti znatan broj relevantnih

obavijesti koje mogu dati potpunu sliku o mogućim ciljevima, sredstvima i

metodama koje se trebaju primijeniti u djelovanju. Iako na prvi pogled tako

može izgledati, svi ciljevi nisu isti i ne reagiraju isto na iste podražaje. Svakom

cilju treba obratiti posebnu pozornost, a metode, načine i sredstva učiniti

dovoljno prilagodljivima za (ne)očekivane potrebe s ciljem izvršavanja

postavljenih zadaća.

Obavijesti potrebne za planiranje i provođenje PO

Za potrebe planiranja i provođenja PO prikupljaju se tri glavne grupe

obavijesti o:

- mogućim CP

- medijima i mogućim prijenosnicima informacija (komunikacijskim

kanalima) ovisno o običajima sredine

- mogućim sadržajima koje treba obraditi u smislu učinkovitog

provođenja PO prema pojedinim CP.

Navedene obavijesti treba početi prikupljati još u mirnodopsko vrijeme

jer se u tom slučaju vrijeme rasta napetosti i stvaranja krize može dovoljno rano

uočiti (prepoznati) te primijeniti odgovarajuće djelovanje s ciljem smirivanja

napetosti, ili pak poticanja krize, ali na način i pod kontrolom planera PO.

Obavijesti o mogućim CP trebaju sadržavati odgovore na sljedeća

pitanja:

- značajke CP (pojedinca, grupa, zajednice) s posebnim naglaskom na

njihove slabosti, stavove, mišljenja, razinu prihvatljivosti PO i njezinu/

njihovu moguću upravljivost

- čimbenici koji ujedinjavanju CP i čimbenici koji mogu izazvati

unutarnje podjele kod CP

- teme na koje je CP posebno osjetljiva, odnosno ranjiva

- koji medij ima utjecaj (i koliki) na koju od postojećih CP

- osobni podaci ključnih osoba, bilo da se radi o osobama koje donose,

sudjeluju u donošenju odluka (znači osobe od primarnog utjecaja), ili

da se pak radi o osobama koje na nižim razinama djelovanja unutar

pojedinih grupa mogu potaknuti i/ili pokrenuti promjene na nižim, a

potom i na višim, razinama djelovanja.

Podaci o medijima (odnosno komunikacijskim kanalima) koji se

prikupljaju trebaju dati odgovore na sljedeća pitanja:

- koji mediji djeluju na ciljanom području

- koji mediji imaju utjecaj na CP a nalaze se izvan primarnog područja

djelovanja CP

- vlasnička struktura medija

- urednička politika, urednici, komentatori, vodeći novinari, njihove

osobine, prednosti, mane, neispunjene želje, ambicije, očekivanja, pri-

stupačnost

- dostupnost medija na ciljanom području

- utjecaj pojedinog medija na pojedinu CP

- drugi mediji putem kojih se mogu prenositi proizvodi PO

- mogućnost suradnje pojedinih medija i njihovih djelatnika, otvorena

i/ili prikrivena, s planerima i provoditelj ima PO.

Istovremeno se moraju prikupiti i:

- obavijesti o temama i simbolima od bitnog značaja za CP, a koji se

mogu i trebaju, ili promijeniti, ili podržati

- teme i sadržaji koji se trenutno nalaze u javnome medijskom prostoru

- teme i sadržaji koji definiraju postojeći korpus javnog znanja CP i

koji treba promijeniti/podržati u skladu sa željama planera PO.

Naime, ako je postojeći KJZ obilježen sadržajima koji onemogućavaju

učinkovito provođenje IO i PO, potrebno ga je promijeniti u skladu s potrebama

i željama planera IO. Međutim, ako je postojeći KJZ ciljane publike obilježen

sadržajima koji odgovaraju potrebama planera i provoditelja IO i PO, onda ga

treba podržavati i poticati njegov razvoj u željenom pravcu, prema projektiranoj

budućnosti.

Odgovore na ta pitanja treba prikupiti dovoljno rano koristeći sve

raspoložive izvore koji planerima PO stoje na raspolaganju (državne institucije,

vladine i nevladine organizacije, udruge i agencije, međunarodne organizacije,

udruge civilnog društva). Najbolje informacije pak mogu dostaviti izvještajno-

sigumosne službe koje moraju biti uključene u cijeli proces planiranja i

provođenja PO u svim fazama, od početka do kraja. Za ovaj rad je posebno

zanimljiva činjenica da u procesu prikupljanja obavijesti izvještajne naravi za

potrebe planiranja i provođenja PO aktivno sudjeluju i agencije kao što su

USAID i USIA koje se u navedenom priručniku (US Department of Army,

1994.) nazivaju „izvještajni čimbenici izvan sustava ministarstva obrane“ (Non-

DoD Intelligence Assets).

Raščlambom prikupljenih obavijesti potrebno je identificirati utjecajne

osobe (njihove mane, slabosti, neispunjene želje i očekivanja, skrivene i

neskrivene ambicije), utjecajne grupe i zajednice (interesi koji ih povezuju,

značajke koje ih obilježavaju, vodeće osobe), pojedince i grupe koji bi u

doglednoj vremenskoj perspektivi mogle postati utjecajne ili koje bi mogle

najbolje ispuniti postavljene ciljeve i zadaće planera PO. Istovremeno je

potrebno utvrditi i najbolje načine te komunikacijske kanale i sredstva putem

kojih se može izvršiti najsnažniji i najučinkovitiji utjecaj (s obzirom na vrijeme

potrebno za nametanje volje te intenzitet slanih poruka) na pojedine CP.

Po provedenoj raščlambi ciljane publike, komunikacijskih sredstava i

sadržaja koje treba primijeniti prema pojedinoj CP, potrebno je izraditi sadržaj

PO te ga usmjeriti prema CP. U planiranju PO potrebno je predvidjeti i

ponašanje drugih publika koje nisu CP, ali koje će, s obzirom na postojanje

GIO, istima biti izložene. Druge publike, koje nisu primami cilj PO, mogu

utjecati na ponašanje CP i (ne)prihvaćanje sadržaja PO kojima se izlažu.

Istovremeno postoji mogućnost da će pojedine aktivnosti biti i prepoznate kao

PO kojima se želi promijeniti KJZ ciljane publike te izvršiti nametanje volje

uslijed čega CP može pokrenuti i provođenje protumjera i aktivnosti s ciljem

onemogućavanja daljnjeg provođenja PO.

Zadaća prepoznavanja napadnih IO (a samim time i PO) kod napadnutog

je, uglavnom, u primarnoj nadležnosti službi iz sastava izvještajno-sigurnosnog

sustava. Stoga je, ako se želi smanjiti (ili onemogućiti) proces prepoznavanja

izlaganja CP napadnim IO, potrebno onemogućiti izvještajno-sigumosni sustav

(blizak CP) u provedbi svojih zadaća. To se postiže urušavanjem sustava na-

cionalne sigurnosti napadnutog cilja ili preuzimanjem kontrole nad istim kroz

kadrovske i organizacijske promjene, a koje koriste informacijskom napadaču.

Djelovanje i provjera učinkovitosti PO

Psihološke operacije kojima se izlaže CP mogu poticati neke od sljedećih

(pojedinačno ili skupno) aktivnosti i osjećaja kod CP:

- osjećaj nemoći, slabosti, bezvoljnosti, beznađa, defetizam, obeshrabri-

vanje, nezadovoljstvo

- urušavanje postojećeg sustava vrijednosti (osobnih, zajedničkih, tradi-

cionalnih, etičkih)

- relativizam, hedonizam i konzumerizam (poticanje neracionalnoga po-

trošačkog mentaliteta)

- potrebu za promjenom postojećega političkog sustava i/ili promjenom

vladajuće administracije

- poticanje ili pak organiziranje aktivnih i nasilnih prosvjeda protiv vla-

dajuće administracije

- potrebu za opstankom trenutno vladajuće administracije ako ista ispu-

njava očekivanja naručitelja PO

- poticanje unutarnjih podjela i sukoba.

Za planere i provoditelje PO izuzetno su važne obavijesti o rezultatima

primijenjenih PO prema pojedinoj CP. Obavijesti o učincima provođenih PO

omogućavaju provođenje korisnih izmjena i dopuna provođenih aktivnosti kako

bi iste mogle biti još učinkovitije (načelo povratne sprege).

Obavijesti o rezultatima primjene PO prema CP mogu se dobiti od:

- izvještajno-sigumosnih službi

- NVO preko kojih se, izravno i posredno, djeluje u oblikovanju

korpusa javnog znanja CP

- NVO koje nisu izravno uključene u PO prema CP nego su povezane s

NVO koje djeluju na ciljanom području i prema CP

- međunarodnih institucija i udruga koje djeluju na, i prema, ciljanom

području i CP

- specijaliziranih tvrtki i institucija koje provode različita ispitivanja

javnog mijenja

- praćenjem medijskog sadržaja koji se pojavljuje na ciljanom području

kao i onog koji ima određeni utjecaj na CP, a ne nalazi se izravno na

području djelovanja CP

- osoba koje aktivno koriste mogućnosti koje im pruža današnji web 2.

generacije prema kojem čitalačka publika aktivno sudjeluje u kreiranju

(prvenstveno komentiranjem) vijesti koja zbog toga rijetko kada popri-

ma konačan oblik.

Sukladno dobivenim rezultatima vrši se korekcija (ako je potrebna)

tematskih sadržaja i komunikacijskih kanala koji se koriste u provođenju PO.

Istovremeno se prati ponašanje CP, analizira mogućnost prepoznavanja

provođenih PO od strane CP kao i protumjere koje isti mogu primijeniti prema

naručiteljima, planerima i provoditeljima PO.

Govoriti istinu je malograđanska predrasuda

Lenjin

3. PROTUOBAVIJEST

Tijekom rada u diplomaciji imao sam prilike razgovarati s velikim brojem

diplomata. Tema jednog od tih razgovara bile su i, nazovimo ih tako, „uspješne

diplomacije". Komentirajući različite događaje iz povijesti diplomatskih odnosa

jedan od kolega je smijući se postavio pitanje znamo li koja je diplomacija

najbolja na svijetu. U istom je tonu i odgovorio: „Austrijska". Izraz iznenađe-

nosti na našim licima ga je još više razveselio. „Pa naravno da su najbolji jer su

gotovo cijeli svijet, u kratkom vremenu, uspjeli uvjeriti da je Ludwig van

Beethoven Austrijanac, a Adolf Hitler Nijemac".

Ova šala ima i svoju znatno ozbiljniju stranu: ukazuje na procese kojima

se mijenja javno znanje, kako se na njega može utjecati s iznenađujućim

posljedicama. Kako bi se spriječilo potpadanje pod utjecaj protuobavijesti,

potrebno je moći i znati prepoznavati procese kojima se pokušava utjecati na

KJZ pojedine grupacije i zajednice, prepoznati nositelje takvih aktivnosti kao i

kanale distribucije protuobavijesti.

Postojeće definicije protuobavijesti

Protuobavijest je jedan od ključnih elemenata u planiranju i provođenju

PO. Kao i neki drugi pojmovi iz teorije informacijskih znanosti, ni

protuobavijest nema jedinstvenu i općeprihvaćenu definiciju.

Neke od postojećih definicija su:

1. lažno, netočno prikazivanje činjenica, netočna vijest, obično u

medijima (Anić, Goldstein,

2007.)

2. svaka informacija, prerađena ili deformirana od strane državnih

tijela kako bi se prikrio njezin

stvarni autor, plasirana s ciljem utjecaja na djelovanje jedne ili

više stranih vlada,

međunarodnih organizacija, dužnosnika, osoba te javnih ili

privatnih subjekata s ciljem da

njezin autor dobije podršku za ispunjavanje svojih političkih i

vojnih ciljeva (Carl, 1996.)

3. u slučajevima postojanja dvostrukih agenata ili u ratnim

operacijama obmanjivanja sve

informacije (i istinite i lažne) kojima je cilj omogućiti neometano

djelovanje dvostrukih

agenata

4. brižljivo, od strane izvještajne službe pripremljena nazovi-obavijest

s ciljem unošenja zablude,

obmane, ometanja ili potkopavanja povjerenja u pojedince,

institucije i vlade (Rječnik FBI)

5. stvaranje i širenje informacija etiketirajućeg i netočnog sadržaja s

ciljem ocrnjivanja

protivnika (Polmar, Allen, 1998.)

6. ciljana distribucija netočnih informacija (Roewer, Schaefer, Uhl,

2003.)

7. pogrešne informacije koje su namjerno javno objavljene ili su pak u

javnost dospjele curenjem

iz službenih izvora (vlada, ministarstva, izvještajno-sigurnosne

službe...) kako bi utjecale na

javno mnijenje ili strane vlade: On će, nesvjestan toga, biti

komunikacijski kanal za plasiranje

dijelova protuobavijesti usmjerene prema izvještajnoj službi

strane države“ (Ken Follett)

8. svjesno širenje potpuno ili djelomično netočnih informacija

riječima, pismom, slikom ili

drugim oblicima djelovanja s ciljem zastrašivanja i slabljenja

djelovanja i potencijala

protivnika MfS-a (Marxen, Werle, 2004.).

Pojam protuobavijesti je nastao, i razvijen je, u sustavu sovjetskih

izvještajno-sigurnosnih službi kao jedno od sredstava i metoda djelovanja uz

pomoć koje su izvršavani postavljeni ciljevi i zadaće. Stoga je potrebno

objašnjenje i određenje tog pojma početi korištenjem rječnika kojim se koriste

izvještajno- sigurnosne službe.

Protuobavijest (dezinformacija, eng. disinformation, njem.

Desinformation, rus. dezirfomacion, tal. disinformazione, fran. desinformation,

španj. desinformacion) naziv je koji su prvo skovali i upotrijebili pripadnici

sovjetskih sigurnosnih službi početkom 20. stoljeća. Protuobavijest su, kao

sredstvo borbe protiv svojih protivnika, koristili sovjetski komunisti predvođeni

Lenjinom. U „službenu uporabu" unutar sovjetskog izvještajno-sigurnosnog

sustava ulazi 1923. godine kada I. S. Inshlikt, tadašnji zamjenik šefa GPU-a

(preteče KGB-a, današnjeg FSB-a) predlaže osnivanje posebnog ureda za

provođenje aktivnih izvještajnih operacija. Pod tim pojmom podrazumijevani su

procesi i djelovanja upereni prema stranoj i domaćoj javnosti s ciljem

manipuliranja osjećajima i percepcijama javnog mijenja u odnosu na pojedine

teme.

S ciljem učinkovitijeg planiranja i provođenja operacija

protuobavještavanja (dezinformiranja), nametanja poželjnih stavova različitim

CP, u siječnju 1959. godine osnovan je odjel koji je takva traženja trebao

provesti u praksi. Odjel je postao poznat po svom kasnijem nazivu Odjel A, po

prvom slovu izraza „aktivne mjere“ koji su Sovjeti koristili kao prikriveni naziv

za ovaj oblik djelovanja. Prvi načelnik Odjela bio je general Ivan Ivanovič

Agajan koji je tečno govorio nekoliko stranih jezika. Smatra se da upravo

Agajan stoji iza operacija kojima je poticano antisemitsko djelovanje njemačkih

državljana u Njemačkoj i širom svijeta.

Sovjeti su razlikovali nekoliko različitih vrsta djelovanja putem

protuobavijesti. Sredinom prošlog stoljeća propagandom su nazivane sovjetske

protuobavijesti usmjerene prema Zapadu, a koje su kao takve uspješno

prepoznate.

Sovjeti su razlikovali tri vrste propagande:

- crnu: čije je provođenje bilo u nadležnosti KGB-a (odnosno

sigurnosno-izvještajnih službi) i širila se preko njihovih izvora i

suradnika

- bijelu: koja je vođena od strane Odjela za informiranje sovjetske KP,

širena je preko državnih institucija i medija (radijskih i tiskanih)

- sivu: koja je vođena od strane Međunarodnog odjela sovjetske KP i

koja je širena preko prijateljskih komunističkih-socijalističkih partija/

stranaka izvan tadašnjeg SSSR-a.

Danas ti nazivi imaju donekle izmijenjenu definiciju kojoj je temelj

upravo podjela izvršena u bivšem SSSR-u:

- crna propaganda - prikriva svoj stvarni izvor tako što ga maskira laž-

nim, navodnim izvorom

- bijela propaganda - aktivnost koju stvaratelj priznaje kao svoju vlastitu

- siva propaganda - kod koje se izvor ne može jasno

razabrati/raspoznati.

Prema KGB-u operacije temeljene na protuobavijestima su operacije proi-

zvodnje utjecaja, nametanja frustracija javnosti, izoliranja i slabljenja politič-

kog, vojnog i gospodarskog vodstva, traženja i otkrivanja protivnikovih slabih

ločaka. To je proces u kojem je oblik združenog djelovanja politike i IO nužan

preduvjet za ukupni uspjeh.

Izraelski Mossad protuobavijesti, koje plasira putem svojih pozicija u

medijima s ciljem utjecanja na javno mnijenje, naziva „bijelim

tračem“/„bijelom hukom" (,,whitegossip“/„weisse Rauschen“).

Djelovanje protuobavijesti

Protuobavijest (dezinformacija) je sredstvo, a protuobavještavanje

(dezinformiranje) metoda koja se koristi na svim razinama zajednice i društva

kao i u skoro svim područjima: poslovnim, socijalnim, političkim, vojnim,

sigurnosnim. Može biti usmjerena prema vanjskom i unutarnjem javnom

mnijenju, odnosno vanjskoj i unutarnjoj ciljanoj publici. Dio je procesa

provođenja psiholoških, odnosno informacijskih operacija.

Cilj je svake protuobavijesti promjena, ili učvršćivanje, postojećeg načina

i i/mišljanja CP te navođenje protivničke strane (na razinama svjesnog i ne-

svjesnog odlučivanja) na donošenje odluka i djelovanje u korist vlastite štete, a

u korist onih koji upravljaju IO. Njome se pokušava razbiti kohezija i vezujuća

sila koja CP drži na okupu (bilo da se radi o vjerskim, političkim, kulturnim, po-

vijesnim, civilizacijskim vezama), potkopava se povjerenje u vladajuću struk-

turu, diskreditiraju se ili omalovažavaju pojedinci i interesne grupe/udruge.

Istovremeno, naručitelj i prevoditelj protuobavještavanja se mora potruditi da i

on sam, kao i „njegova" javnost, ne postane žrtva protivničkih protuobavijesti.

Da bi neka obavijest bila protuobavijest, u njezinu stvaranju i vođenju

prema pojedinoj CP i njenom IKS moraju postojati bar tri elementa (prema

Volkov, 2001.):

- manipulacija sustavima odlučivanja CP

- korištenje zaobilaznih sredstava s ciljem infiltracije u IKS ciljane

publike i postizanje zadanog cilja nametanja vlastite volje CP te

- stvarni naručitelj i autor protuobavijesti moraju biti prikriveni.

Iz svega navedenog izvodimo definiciju protuobavijesti:

Svjesno iskrivljena, nepotpuna te djelomično ili potpuno netočna

obavijest koje je naručitelj i stvarni autor prikriven, kojoj je cilj da CP,

utjecajem na kognitivnoj razini, navede na donošenje odluka koje im nanose

štetu, odnosno kratkoročno i/ili dugoročno mijenja njihov KJZ.

Proces stvaranja protuobavijesti

Protuobavještavanje je proces kojim se protuobavijest, nekim od mogućih

informacijsko-komunikacijskih kanala, upućuje prema CP. Stvaranje učinkovite

protuobavijesti zahtijeva znatna predznanja o ciljanoj publici, njezinoj prošlosti,

sadašnjosti te očekivanoj budućnosti. Ta se predznanja moraju temeljiti na

velikoj količini relevantnih obavijesti (podataka i informacija) prikupljenih na

različite načine (javnim i prikrivenim djelovanjima). Tek na temelju izvršenoga

temeljitog prikupljanja i obrade prikupljenih podataka može se pristupiti plani-

ranju protuobavijesti na različitim razinama. Njome se može poticati promjena,

ali i podržavati postojeći način razmišljanja, odlučivanja, djelovanja sustava

vrijednosti kod ciljane publike. Ako je planer nezadovoljan s postojećim sta-

njem KJZ, nastojat će ga promijeniti (ili u smjeru smirivanja, ili u smjeru

pogoršavanja trenutnog stanja). Ako je pak zadovoljan dostignutim stanjem

KJZ, isto će pokušati održati nastavljajući svoje djelovanje. Stoga je neophodno

stalno pratiti učinkovitost protuobavještavanja (odnosno psiholoških i

informacijskih operacija u cjelini) kako bi se iste, na temelju prikupljenih

podataka, informacija i raščlambi, mogle po potrebi redefinirati u skladu s

novim potrebama i ciljevima te u skladu s mogućnostima novih (ili pak

korištenjem postojećih) informacijsko-komunikacijskih sustava i sredstava.

Protuobavijest treba:

- biti prihvatljiva CP na način da je ista prihvati bez sumnje u njezinu

dobronamjernost i vjerodostojnost

- stvoriti uvjete da se CP poistovjeti s njezinom temom, odnosno ista

mora biti prikladno „zamotana" i kao takva prikazana CP

- biti proslijeđena na način prilagodljiv CP te prihvatljiv u kontekstu s

dodanim sadržajem koji će je učiniti naizgled istinitom i privlačnom

- biti proslijeđena prema CP putem relevantnog medija i/ili posrednika-

ferengija (koji je može pokrenuti, prenositi i održavati)

- CP navesti da zna, misli i da vjeruje da zna ono što naručitelji i

planeri PO žele, te da se ponašaju u

skladu s njihovim očekivanjima i planovima

- potaknuti nezadovoljstvo, unutarnje podjele i nesigurnost u CP,

odnosno u drugom slučaju

podržati stanje koje odražava potrebu naručitelja i planera PO

- stvoriti psihozu i dezorijentiranost koja može potaknuti promjene (ako

treba i nasilne i nedemokratske pod uvjetom da ih se pokuša kontroli-

rati i nadzirati kako ne bi otišle u drugu krajnost)

- upravljati osjećajima, percepcijom i odlukama CP u vremenima krize i

rata protivnikov KJZ treba zasuti različitim mirovnim inicijativama i

aktivnostima kojima je cilj slabljenje, sprječavanje i onemogućavanje

organiziranja obrambenih aktivnosti upravljati sjećanjima CP,

definirati joj sadašnjost te projektirati njezinu budućnost

- utjecati na stavove i mišljenja, te po potrebi mijenjati razinu utjecaja,

ključnih institucija i ustanova koje sudjeluju u promišljanju budućnosti

različitih CP, koje rade na jačanju svijesti o pripadnosti nekome i

nečemu, koje drže do tradicionalnih vrijednosti (kao što je obiteljska

zajednica, kultura, povijest, znanost....)

- istovremeno napasti moguće obrambeno djelovanje napadnute CP (ili

njegova saveznika)

diskreditiranjem nositelja obrambenih sposobnosti i prije mogućeg

pojavljivanja protumjera.

Tema protuobavijesti treba:

- biti jasna, jednostavna, prihvatljiva, uporabljiva te popraćena, prikrive-

na i prekrivena istinitom informacijom

- izravno utjecati na razum pa na osjećaje CP

- zaintrigirati, zavesti i privući pažnju, iznenaditi i šokirati jer tada

djeluje na podsvijest, odnosno na emocije i percepciju, prestrašiti

odnosno potaknuti maštu (tu se nalazi znatna uloga medija koji mogu

ispuniti ove kriterije jer emocije prodaju medije)

- odvući pozornost (ako treba i zasićivanjem medijskog i

informacijskog prostora) od nekoga drugog sadržaja ili teme koja

može negativno utjecati na procese provođenja PO

- biti nenametljiva, ne smije ih biti previše kako ne bi pobudile sumnju

u stvarne namjere, odnosno kako ne bi bile prepoznate kao dezinformacije od

strane ciljane publike.

Protuobavještavanje – metode

Uspješnost procesa protuobavještavanja ovisi o dobrom planiranju i

logičnom slijedu planiranih događaja i objava. Ako je taj proces dio šireg

procesa koji traje i kojim se upravlja na vjerodostojan i kvalitetan način te ako

postoji kontinuitet (stalnost) u planiranju, upravljanju i vođenju cijelog procesa,

veća je mogućnost da će protuobavijest biti prihvaćena.

Kako bi ovaj proces bio učinkovit, mogu se koristiti neke od sljedećih

metoda i načina u njegovu planiranju i vođenju:

- nadzor i upravljanje IKS:

* prikrivenim djelovanjem preuzeti (djelomično ili potpuno) postojeće

te osnivati nove (posredno ili izravno) medije preko kojih će se

(otvoreno i prikriveno) plasirati proizvode PO prema CP

* stvaranje i upravljanje ferengijima (koji protuobavijest prenose

svjesno, ali i nesvjesno),

- nadzor i upravljanje sadržajem:

*„pranjem informacije" nametnuti svoju volju

* u skladu s potrebama i mogućnostima protuobavijest treba dobiti

višedimenzionalni oblik (slika,

ton, tekst); posebnu je pozornost potrebno obratiti na procese

obrade slike i zvuka jer su to

atributi koji imaju znatniji utjecaj na emocionalni dio osobe

(„slika govori više od tisuću riječi")

* planiranjem, proizvodnjom i distribucijom djelomično i/ili potpuno

krivotvorenih dokumenata i

sredstava plaćanja (novac, obveznice, poštanske marke)

* planiranjem, distribucijom i poticanjem širenja potpuno i/ili dje-

lomično lažnih glasina i vijesti,

kao i tendencioznih viceva o redoslijedom objavljivanih vijesti u

različitim medijima, veličinom

prostora te mjestom koju vijest zauzima u pojedinom mediju o

ignoriranjem (prešućivanjem)

pojedinih događanja i aktivnosti kao i njihovih sudionika o

prešućivanjem, ignoriranjem u

određenom trenutku/periodu, a tek naknadno kroz prividnu

objektivnost dati jednak prostor svim

stranama za iznošenje mišljenja i stavova po pojedinim pitanjima (za

one koji se već neko

vrijeme napadaju teško je obraniti se od dezinformacije) o

pretjeranim isticanjem i

prenaglašavanjem pojedinih tema o sotoniziranjem, etiketiranjem

osoba i grupa nazivljem koje

proizvodi negativne osjećaje o optuživanjem CP za sustavno

planiranje i činjenje zločina

* diskreditiranjem svega što je dobro i pozitivno kod ciljane grupe,

posebno skupa tradicionalnih

vrijednosti (obitelj, vjera, kultura, nacionalni ponos, ideja i svijest o

pripadnosti nekome i

nečemu, dostojanstvo, znanje) jer je to put kojim se izravno

ugrožava postojanje CP, njezino

zajedništvo i njezina budućnost

* poticanjem i proizvodnjom pristanka na relativizam, hedonizam,

potrošački mentalitet, nihilizam,

stvaranjem osjećaja beznađa, nemoći, slabljenjem duha i morala,

poticanjem ovisnosti o življenju

u trenutku umjesto organiziranog planiranja života i životnih

aktivnosti

* proglašavanjem pojedinih predstavnika (bez obzira jesu li optužbe

istinite ili neistinite)

vladajućih/upravljačkih struktura u CP kriminalcima i zločincima,

stalno ponavljanje takvih

tema, uz neophodno uvećavanje njihove važnosti i intenziteta

* potkopavanjem ugleda, omalovažavanjem sposobnosti, mogućnosti,

znanja i htijenja

vladajuće/upravljačke strukture, poticanjem negativnog i agresivnog

raspoloženja javnosti spram

istih

* podmetanjem CP da je neki njezin/a pripadnik/pripadnica (ili više

njih) rekao/rekla ili

mislio/mislila reći ono što nije ni rekao/rekla ni napravio/napravila

(a ni mislio/mislila napraviti),

izvlačenjem izjava iz konteksta, njihovim mijenjanjem, doradom,

skraćivanjem, miješanjem s

drugim izjavama, podmetanjem izjava za „koje se vjeruje da bi

rekao/rekla da je bio iskren

* poticanjem nesloge, unošenjem razdora i sukoba temeljem različitih

osnova.

Samo dobro isplanirana, proračunata, brižljivo plasirana i podmetnuta

protuobavijest odgovarajućeg vremena trajanja ima šanse za uspjeh. Stihijske,

nesvjesne i slučajne protuobavijesti nemaju puno šanse za uspjeh i često znaju

nanijeti štetu upravo onome tko ih je potaknuo. Ona može polučiti najbolje

rezultate ako je stvaratelj uspije ubaciti u komunikacijski sustav i informacijski

proces CP čime ona (ako se kao takva ne prepozna) postaje dio KJZ napadnute

CP, a time i činjenica na kojoj informacijski napadač može projektirati

budućnost CP. Ako se pak izvještajnim djelovanjem pridobiju pojedinci u vrhu

državne uprave koji su u stanju na najvišim razinama upravljanja provoditi

politiku i ciljeve protivnika, uspjeh procesa protuobavještavanja je gotovo

izvjestan. Najučinkovitija je ona protuobavijest koju prati i istinita informacija,

kao i situacija kada osoba, koja nije svjesna da je izložena protuobavijestima,

svjesno i u najboljoj namjeri širi nametnutu protuobavijest.

Informacija je istinita, a ipak je protuobavijest?

Potrebno je navesti i dva primjera (Siegel, 1998.) koja daju odgovor na

pitanje: može li i istinita informacija biti u službi protuobavještavanja CP,

odnosno pod kojim uvjetima istinita informacija može postati protuobavijest?

Primjer 1:

„Pamflet koji je međunarodna zajednica distribuirala širom Republike

Srpske i na kojem se objašnjava arbitražna odluka o statusu grada Brčko iz

ožujka 1997. nije sadržavao činjenicu da je vodstvo Republike Srpske odbilo tu

odluku.“

Primjer 2:

„Glavni časnik za upravljanje informacijama SFOR-a je inzistirao da

članak o obrazovanju, objavljen u SFOR-ovom časopisu “Glasnik mira”,

izostavi dio u kojem se citira hrvatskog ministra iz BiH koji je objasnio da će

djeca koja pohađaju škole u područjima pod nadzorom HVO učiti hrvatsku

inačicu bosanske povijesti”.

Iz navedenih primjera jasno se vidi da su objavljene, namjerno nepotpune,

informacije kojima je cilj obmanjivanje CP na način „da se poruka obradi kako

bi se prilagodila potrebama lokalnog stanovništva". Stoga, držimo da istinita

informacija koja nije potpuna, koja preoblikuje istinu s ciljem namjernoga ne-

gativnog utjecaja na KJZ, koja netočno prikazuje stvarni kontekst događaja te

namjerno navodi CP na netočno zaključivanje jest protuobavijest zbog utjecaja

na CP te zbog posljedica koje namjerava nanijeti postojećem KJZ.

Loše ćemo se provesti odemo li

predaleko ispred javnog mnijenja

Winston Churchill

Očito je da je medijski rat

u ovom stoljeću jedna od

najučinkovitijih metoda; njime se,

u biti, može postići 90% rezultata u pripremi bitke

Osama bin Laden

4. MEDIJSKE OPERACIJE I INFORMACIJSKA NADMOĆ

Prijenos informacijskog sadržaja nije moguć ako ne postoji sredstvo ili

način uz pomoć kojeg će isti sadržaj biti prenesen od pošiljatelja do primatelja.

Stoga je postojanje komunikacijskog kanala, odnosno sredstva za

komuniciranje, neophodan uvjet za njegov prijenos. Razvojem komunikacijskih

sredstava i medija koji služe kao nositelji podataka i informacija povećala se

brzina, količina, kvaliteta i pouzdanost njihova prijenosa.

Današnja informacijsko-komunikacijska sredstva omogućavaju prijenos,

do nedavno, neslućenih količina obavijesti i njihovu, gotovo trenutnu, globalnu

dostupnost. Mediji obilato koriste nove tehnike i tehnologije (pogotovo u

informacijsko-komunikacijskoj domeni). Zato imaju nemjerljivo veću

mogućnost utjecaja na javnost i CP negoli ikad ranije. Ta se mogućnost vrlo

često koristi u planiranju i provođenju IO jer je to najbrži put k ciljanoj publici.

Medije danas možemo podijeliti u 3 glavne grupe:

- tiskani

- elektronski (radio i TV)

- WWW.

Svaki medij ima svoje posebnosti, svoje prednosti i nedostatke u

procesima prijenosa informacija prema CP. Tiskani mediji su uglavnom

jednosmjerne naravi (korisnik može sudjelovati u kreiranju obavijesti, ali tek

naknadno kroz neki od oblika reakcija koje se može, ali i ne mora, objaviti niti

može privući pažnju koju je privukla početna obavijest). Kod elektronskih

medija postoji mogućnost sudjelovanja korisnika u reagiranju na obavijest

(dvosmjerna komunikacija), ali u mjeri u kojoj to dozvoljava urednik ili voditelj

programa, odnosno u mjeri i na način koji je definiran tehničkim sredstvima.

WWW mediji pak mogu biti, u odnosu prema utjecaju korisnika obavijesti na

njezin sadržaj i smisao, jednosmjerni, dvosmjerni ali i interaktivni u smislu

izravnog kreiranja obavijesti.

Današnji mediji ne služe više samo za prijenos obavijesti s ciljem

obavještavanja dijela javnosti koja ih prati i kojoj se obraćaju. Mediji danas

nastoje snažno oblikovati javno znanje ciljane publike, uzrokovati i voditi

procese promjene tog znanja ili pak održavati njegovu trenutnost, djelovati

sukladno interesima koji ih pokreću i koje im predlažu (i traže od njih) njihovi

politički i/ili gospodarski sponzori. Radio, TV, tisak i internet, a posebno

širokopojasni internet nove generacije, omogućavaju istovremen i izravan, bez

prostorno-vremenskog ograničenja, utjecaj na mnoge KJZ, bez obzira gdje se

nalaze i kojoj CP pripadaju. Posebno se to odnosi na internet nove generacije

gdje su mnogi korisnici ujedno i aktivni stvaraoci njegova sadržaja, a ne više

samo njegovi pasivni konzumenti.

Odnos planera i provoditelja IO prema medijima može biti višeznačan:

rad s medijima u skladu s ispunjavanjem obostranih interesa rad protiv medija

kako bi se utjecaj takvih medija na CP smanjio ili čak onemogućio rad u

medijima plasiranjem ciljanih protuobavijesti putem različitih uporišta, a da

uredništvo nije ni svjesno da ih se koristi u takvu djelovanju rad preko medija

koji se nalaze pod potpunom kontrolom planera i provoditelja IO.

Mediji i zabranjena znanja

Prema jednoj od postojećih definicija, „javno znanje je znanje dostupno

svakome" (Princeton University), ono je određeno sadržajem koji postoji u

javnom informacijskom prostoru. Istovremeno u KJZ pokušavaju, iz različitih

pobuda (političkih, poslovnih, socijalnih, sigurnosnih...), prodrijeti i dijelovi

znanja koji se nalaze u korpusu zabranjenog znanja. Prelaskom u KJZ do tada

kontrolirana znanja mogu znatno utjecati na postojeće korpuse znanja. Odličan

primjer na utjecaj zabranjenog znanja koje difuzijom nastoji postati dio javnog

znanja jesu događanja koja su prethodila raspadu tadašnje SFRJ. Zabranjivana

znanja su doslovno prokuljala na javnu scenu te, pored ostalih događanja,

omogućila stvaranje uvjeta koji su doveli do raspisivanja prvih slobodnih,

višestranačkih i demokratskih izbora za Sabor.

Za vrijeme vladavine komunističke partije u tadašnjoj SFRJ državna ideo-

logija marksizma-lenjinizma-titoizma nametnuta je kao obvezatna, službena,

ideologija na kojoj se mora temeljiti znanstveni pogled na svijet, procese, do-

gađanja. Javno i društveno znanje su, djelovanjem preko svih vrsta postojećih

medija, oblikovali pripadnici Saveza komunista („onaj koji nije marksistički

orijentiran ne može biti urednik u ovoj kući“ (Stipčević, 1997.)). Budući da je

partijska disciplina ispred i iznad argumenata nametanje partijske cenzure i

zabrana te uvođenje autocenzure kao poželjnog oblika dodatnog osigurača

pisanja u skladu s partijskim naputcima, bio je uvjet za zapošljavanje te

o(p)stanak na radnim mjestima. Novinari su imali status „društveno-političkih

radnika“ sa znatnom „društveno-političkom odgovornošću" u odnosu prema

onome što su pisali. Ta je vrsta odgovornosti nagrađivana dodatkom na plaće (u

iznosu od 10%). Drugim riječima, novinari su tada bili politički radnici koji su

(neki su morali, neki su htjeli, a neki su takvo djelovanje zahtijevali i na njemu

inzistirali) izvršavali naloge partijskih organizacija SK. Svaka ustanova, tvrtka,

institucija, služba imala je vlastitu partijsku organizaciju Saveza komunista koja

se brinula o ideološkoj ispravnosti i političkoj čistoći radnika, službenika,

vodstva, a u slučaju medija i napisanog, odnosno objavljenog sadržaja. Ono što

nije bilo po volji partijskim djelatnicima bilo je zabranjeno. Ne samo napisano u

tadašnjoj državi nego i ono napisano u inozemstvu.

Kao kratku ilustraciju „slobode" medijskog prostora u bivšoj SFRJ,

odnosno sadržaja koji su partijskim odlukama svrstani u korpus kontroliranog

znanja, ističemo popis objavljen u Biltenu za članstvo ,,HDZ-a u osnivanju",

godište 1, broj 2, listopad 1989. (radi se o Biltenu koji je napisala i uredila grupa

članova Inicijativnog odbora za osnivanje HDZ-a koji nisu prihvatili vodstvo

HDZ-a izabrano na sjednici od 17.6.1989.) samo jednog dijela „reakcionarne

zapadne štampe", zabranjenog u Socijalističkoj Republici Sloveniji, a time i u

cijeloj SFRJ prikazanog tablicom 1:

Tablica 1. Različite tiskovine zabranjene u Socijalističkoj Republici

Sloveniji, a time i u cijeloj Jugoslaviji

Dodatan pregled zabranjenih tiskovina od 1971. do 1990. godine donosi

B. Novak u knjizi „Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću". Prema njegovim navo-

dima u tom su vremenu većinom zabranjivane tiskovine kojih su izdavači bile

različite organizacije mladih te posebno vjerski tisak.

Povećana dostupnost podataka i informacija iz korpusa kontroliranog

znanja u svakom pogledu narušava statičnost korpusa otvorenog znanja. Veći

broj dostupnih medija nužno znači i veći broj informacija (ali ne nužno točnih,

objektivnih i istinitih), što je izravno u vezi s većom mogućnošću pojave

različitih protuobavijesti i potpadanju pod njihov utjecaj.

U financijskom smislu masovni mediji ne ovise samo o tržištu, odnosno o

broju prodanih primjeraka svojih izdanja. Izraženiju ovisnost imaju o tvrtkama

kojima prodaju promidžbeni prostor u svojim tiskovinama, u radijskom i TV

programu te elektroničkim izdanjima. Tvrtke oglašivači na takav način mogu

izravno utjecati na uređivačku politiku, na objavljivanje, oblikovanje ili pak

zaustavljanje pojedinih (protu)obavijesti kako u gospodarske, tako i u političke

svrhe (protiv vladajuće strukture koja namjerava donijeti jedan ili više zakona

koji tim gospodarskim subjektima iz nekog razloga ne odgovaraju). Mnogi se

mediji danas upravo vode i sintagmom da je najbolja vijest ona koja najbolje

prodaje medije i koja je marketinški privlačna. To su vijesti koje „razbuktavaju

maštu već u svojem naslovu", vijesti koje nose pridjev „ekskluzivno, tajno,

udarno, prijelomno", odnosno vijesti kojima je cilj emocionalni a ne racionalni

dio osobe - kupca, potrošača. Time mjere vrijednosti i kvalitete obavijesti i in-

formacije kao što su objektivnost, točnost, istinitost, vjerodostojnost, korisnost u

oblikovanju javnog znanja gube na važnosti i vrijednosti.

Stoga javno znanje prestaje biti „korpus istinitog i objektivnog znanja".

Ono je uistinu postalo znanje dostupno svima zbog čega je podložno mnogim

utjecajima te znanje čija je vrijednost, objektivnost, odnosno relevantnost često

vrlo upitne kvalitete. Javno znanje više nije nužno objektivno i istinito u svim

svojim dijelovima i područjima jer na njega izravno utječu obavijesti i

protuobavijesti koje se u skladu s različitim NIS, a čija se djelovanja (i utjecaj)

isprepliću na globalnim, regionalnim, nacionalnim i lokalnim razinama

djelovanja, namjerno plasiraju u javnost.

Mediji i NIS

Mediji su ključni instrument za uspješno provođenje nacionalnih

informacijskih strategija na svim razinama djelovanja (strateškoj, taktičkoj,

operativnoj) i prema svim razinama ciljeva (lokalni, nacionalni, regionalni,

globalni) jer skoro pa i nema događaja koji mediji ne prate, slabije ili

intenzivnije. Gotovo svaki događaj može se učiniti medijski zanimljivim na

način da se prilagodi potrebama informacijskog napadača.

Informacijski napadač koji želi uspješno utjecati na javno znanje

napadnutog (ali i vlastiti korpus javnog znanja) mora biti u stanju uspješnije od

napadnutog nadzirati komunikacijske kanale čime nadzire i sadržaj koji se kreće

tim komunikacijskim kanalima. Time se postiže informacijska nadmoć što

gotovo sigurno osigurava ispunjavanje postavljenih ciljeva i zadaća. Kako bi se

postigla IN, na napadačevoj strani je potrebna snažna, učinkovita, aktivna te

potrebama prilagodljiva, koordinacija svih dijelova sustava i institucija vlasti

kojima je rad s informacijama svakodnevni posao i obveza.

Istovremeno, planeri IO moraju izvršiti podrobnu raščlambu CP. Poznato

je da mlađa populacija informacije uglavnom prikuplja iz WWW-medija, dok

starija populacija, trenutno, više sluša radio, prati TV i tisak. Internet je

globalno dostupno, gotovo u potpunosti homogeno, sredstvo uz pomoć kojeg se

vrlo lako mogu plasirati različite vrste obavijesti različite kvalitete. Bez obzira

na njihovu kvalitetu, mogu biti prikazane na način koji može zainteresirati CP i

na taj način utjecati na njihove stavove, mišljenja i djelovanja. Međutim,

korištenje interneta u IO i medijskim operacijama (MO) zahtijeva neprekidnu

(24h/7d) aktivnost kako bi se moglo odgovoriti na nove izazove. Internet je sve

ono što nisu klasični mediji (tisak, radio, TV): brzo komunikacijsko sredstvo

kod kojeg obavijest više ne kreira samo njezin stvaratelj nego i mnogobrojni

korisnici. Razina intervencije korisnika obavijesti u samu obavijest može biti

izuzetno visoka. Takvu mogućnost planeri i provoditelji IO i MO moraju znati

iskoristiti za promicanje vlastitih interesa prikazujući usmjerene stavove kao

„glas naroda koji obvezuje" (po uzom na izreku Vox Populi, Vox Dei).

Razina današnjeg razvoja WWW-a je takva da je internet postao

nezaobilazna tema u svim ozbiljnijim raspravama o medijskim slobodama (i

cenzurama), planiranju i provođenju IO i MO na razini pojedinca, grupe,

zajednice ili pak subjekta međunarodnih odnosa. Upravo su prednosti koje

pruža WWW i njegove najveće slabosti, ovisno o strani s koje se pojedini

događaj promatra i raščlanjuje. Njegovo je postojanje (i ubrzani razvoj) dao

puni zamah planiranju i provođenju novih pojavnih oblika, metoda i sredstava

koje se koriste u IO: korištenje različitih vrsta računalnih virusa i drugih

„uljeza" kojima je cilj prikupljanje obavijesti, odnosno uništavanje protivničkih

IKS, masovno širenje znanja koja se na određenom području i/ili određenoj

državi nalaze u „korpusu štićenih znanja", brojni slučajevi samoradikalizacije

(kada osoba koja je u fizičkom svijetu povučena postane izuzetno aktivna (bilo

na osobnoj ili grupnoj razini) prvo u virtualnom, a potom i u stvarnom svijetu -

poznati su slučajevi osoba koje su se samoradikalizirale s pozicija islamističkog

fundamentalizma), izravnog utjecaja na financijske i gospodarske tokove kao i

mnogih drugih djelovanja kojima je cilj utjecanje na kognitivne procese

različitih CP. Postojanje WWW-a daje potpuno novi smisao asimetričnim

sukobima kakve je svijet poznavao ranije.

Potrebno je naglasiti da su danas djelovanja država na WWW-u

(nazivamo ih mrežnim operacijama - Computer Network Operations - CNO)

visokim razinama tajnosti zaštićene od pogleda zainteresiranih. To je jasno

vidljivo iz, inače gotovo potpuno dostupnih, doktrina vojske SAD-a gdje je

poglavlje o CNO nedostupno neovlaštenim osobama. Međutim, i CNO

operacije dolaze u fazu kad su postale temelj za nove aktivnosti. Integriranost

informacijskih i komunikacijskih sustava i tehnologija uvodi novo nazivlje koje

se temelji na postojanju Cyberprostora i njemu pridruženih oblika djelovanja.

Strane vlade, svjesne utjecaja medija na njihovu vlastitu poziciju na vanj-

skom, ali i unutarnjem političkom planu, pomno planiraju rad s medijima i

djelovanje preko medija. Stoga je potrebno, s „ciljem ispunjavanja strateških

ciljeva Vlade", uskladiti „djelovanje svih vladinih ministarstava", ali i drugih

vladinih institucija prema i s medijima jer:

„Mediji su ključno sredstvo kojim se oblikuje mnijenje, domaće i strane

publike, na području

djelovanja..."

(Media operations).

Kontrola medijskog prostora predstavlja jedan od ključnih uvjeta za

postizanje informacijske nadmoći jer se time nadzire i sadržaj koji prolazi

dostupnim komunikacijskim kanalima. Stoga i ne čudi (iako se sasvim

opravdano može postaviti pitanje legalnosti tog poteza) zahtjev koji je tadašnji

državni tajnik SAD Colin Powell uputio vlastima u Kataru (listopad 2001.) da

preuzmu nadzor nad TV postajom Al-Jazeerom jer je upravo ta postaja služila

kao jedini, globalno nazočni medij, uz pomoć kojeg su Talibani i svi koji nisu

mislili kao SAD i njezini saveznici, davali drugačija viđenja stvarnosti u

Afganistanu. Vlasti u Kataru (gdje se nalazilo sjedište Al-Jazeere) nisu ispunile

američki zahtjev. Nakon nekoliko tjedana ured Al-Jazeere u Kabulu su „SAD

slučajno bombardirale" (Riegert, 2002.).

Rad s medijima, njihovo korištenje za promicanje vlastitih interesa nije

aktivnost koja može odmah dati tražene rezultate. Proces pridobivanja medija,

stvaranja njihove kredibilnosti u ciljanoj publici, njihove prividne objektivnosti

i jačanja njihova utjecaja na CP te izdvajanje pojedinih novinara kojima se u

procesu dodatne obuke daju znatna financijska sredstva kao i dodatna znanja,

dugotrajan je proces koji iziskuje isplaniranu strategiju, strpljenje, organizira-

nost te jasnu viziju cilja koji se želi postići.

Značenje potrebe kontrole medija, putem kojih se provode IO i ostvaruju

ciljevi iz NIS, vidljivo je na slici 2 koja pojednostavljeno prikazuje proces plani-

ranja i provođenja IO, PO i MO; od pretvorbe prikupljenih podataka do

izvjesnica u skladu s NIS, njihova primjena kao i proces povratne sprege kojim

se prati reakcija CP na izloženost planiranim djelovanjima.

Slika 2. Jednostavan prikaz procesa planiranja i provođenja IO

Kontrola i nadzor nad medijima omogućava objavljivanje sadržaja koji je

potpuno u skladu s predviđenim djelovanjima. Iako su i preostali dijelovi ovog

procesa bitni, oni se ipak mogu mijenjati i biti manje ili više intenzivni. Među-

tim, bez kontrole i nadzora nad medijima, ne postoji mogućnost nadzora nad

sadržajem koji se objavljuje ili pak treba objaviti. Stoga je za uspješno provo-

đenje PO neophodna uspostava potpune kontrole nad medijima koji se koriste

kao sredstva putem kojih se izravno utječe na pojedine CP.

Financiranje medija na području bivše SFRJ od 1990. Godine

Medijske operacije međunarodne zajednice, različitih NVO i pojedinih

vlada na području bivše SFRJ, vođene su željom za ostvarivanjem vlastitih

interesa. Podrazumijevale su uporabu širokog spektra djelovanja: osnivanje

novih medija, preuzimanja nadzora nad postojećim medijima te financiranje

medija, različitih NVO, novinara i studenata. Prema postojećim podacima u te

su aktivnosti (1996.-2006 godine) uložena znatna novčana sredstva kako je

prikazano tablicom 2 (Rhodes, 2007.):

Tablica 2. Službeni, ali nepotpuni, podaci o inozemnim ulaganjima u

medije „na Balkanu“ od 1996. do 2006. (iznosi su u milijunima eura)

Navedeni iznos je uložen s ciljem preuzimanje nadzora nad medijskom

scenom u zemljama nastalim raspadom SFRJ od strane većeg broja

međunarodnih institucija, vlada i međunarodnih NVO kao što su: Europska

zajednica, USAID, ministarstva vanjskih poslova i domicilnih veleposlanstva

(Nizozemske, Švedske, Švicarske, Norveške, Danske, Njemačke, Francuske,

Finske, Ujedinjenog Kraljevstva), Open Society Institute, Knight Foundation,

Westminster Foundation, Friedrich Ebert Stiftung, National Endowment for

Democracy, Švedski helsinški odbor, IREX ProMedia, MedienHilfe, Norvegian

People’s Aid, Press Now, Deutsche Welle, IPRI.

Navedeni iznos od 269,2 milijuna eura nije i ukupan iznos. U navedenoj

analizi nisu:

- prikupljeni podaci o doniranim sredstvima u vremenu do 1996. godine

- poznati svi donatori, niti primatelji donacija niti su svi donatori omo-

gućili uvid u stvarne iznose doniranih sredstava (materijalnih i nema-

terijalnih)

- obuhvaćeni donatori koji su sredstva donirali iz drugih pobuda (npr. iz

islamskih zemalja i islamskih NVO pojedinim medijima u BiH i

drugim zemljama regije).

Možemo osnovano pretpostaviti da je ukupan iznos uložen u preuzimanje

nadzora nad medijima (od 1990. do 2006.) na području bivše SFRJ veći od 600

milijuna eura, dok je ukupan iznos investiran u kratkoročno i dugoročno

oblikovanje javnog znanja svih navedenih zemalja vjerojatno blizak ukupnom

iznosu od 1 milijarde eura.

I sam autor (Rhodes, 2007.) ističe da je:

„... po prvi puta u povijesti, medijska podrška postala bitno, pa čak i

središnje strateško sredstvo

međunarodne zajednice za iznošenje širokog spektra stavova, od

političkih do socijalnih pitanja. ..

Medijska podrška je - uistinu - jedan od najispolitiziranijih oblika strane

pomoći. Izravna pomoć

medijima, kao i pomoć u medijskom sadržaju... bila je usmjerena na

ispunjenje postavljenih političkih i

društvenih ciljeva."

Oblikovanje javnog znanja s ciljem promjene postojeće političke vlasti

uspješno je izvedeno tijekom 2000.

godine u Hrvatskoj, Srbiji te Bosni i Hercegovini. Potom su neki od aktera

takvih procesa promjena postali svjesni stvarnosti: „Hrvatski izvor nam je

rekao: ‘Mi smo iskorišteni za postizanje političkih ciljeva (smjenu HDZ-ove

vlasti) i onda smo odbačeni. Pomoć koja nam je pružana nije bila u cilju

promocije demokracije i demokratskih vrijednosti’".

Jedan od ključnih problema s kojim su se susreli „nezavisni mediji",

različite NVO i udruge nakon promjene vlasti bio je nedostatak novčanih

sredstava kojima je do tada obilno financirano njihovo djelovanje te

nespremnost na tržišnu utakmicu. Stoga su se neki mediji, NVO i udruge zbog

nedostatka sredstava ugasili dok su se drugi uspješno prilagodili na nove uvjete

(kao što je slučaj s GONG-om) koji su nastavili prikupljati sredstva kroz

projekte koje su predlagali i koji su, kao takvi, financirani iz različitih domaćih i

stranih (državnih i privatnih) izvora. Naprimjer, Rhodes ističe da je „Arkzin“,

hrvatski antiratni časopis je konačno propao iako mu je pružana financijska

pomoć iz međunarodnih izvora u iznosu od 9 US $ po prodanom primjerku...".

Pranje informacije

Kao što je već ranije naglašeno, proces „pranja informacije" jedan je od

najučinkovitijih načina kojim se upravlja plasiranjem protuobavijesti uz

kontrolu komunikacijskih kanala i uz posredovanje ferengija. Naime, CP

možemo izložiti utjecaju protuobavijesti i posredno, korištenjem medija koji se

CP obraćaju posredno, bilo kao njihov sekundarni izvor informacija ili kao

medij iz kojeg će primami mediji (koji imaju snažniji utjecaj na CP) preuzeti

protuobavijest i prenijeti je kao činjenicu.

Postupkom pranja informacije je danas, zbog postojanja globalne

informacijske infrastrukture, ciljanu protuobavijest moguće plasirati i

posrednim putovima. To je proces koji se često primjenjivao prema RH od

početka procesa organiziranja obrane, stvaranja i postizanja međunarodnog

priznanja kao i procesa postizanja unutarnje (gospodarske, socijalne,

sigurnosne) stabilnosti.

Nakon što naručitelji IO postave svoje zahtjeve, planeri moraju pronaći

način na koji mogu, u sekundarnim medijima, plasirati protuobavijest. Biraju

medije koji se neizravno obraćaju CP, a čije se vijesti prenose u medijima koji

su primami medij za CP. Ako postoji neka razina kontrole, nadzora ili pak

upravljanja nad medijskom politikom navedenih medija, posao plasiranja

protuobavijesti je bitno olakšan.

Po objavi protuobavijesti, organizira se (i potiče) njezina re-emisija u

primarnim i sekundarnim medijima. Potom se potiče njezino proširivanje

korištenjem „neovisnih" izvora koji su bliski stvarnim naručiteljima i planerima

procesa PO što stvara dojam da se radi o „obavijesti" koja je provjerena i

potvrđena iz više “neovisnih" izvora. Tako plasirana protuobavijest postaje

temelj kojim se ciljanoj publici (manja ili veća grupa, tvrtka, vodstvo države)

pokušava nametnuti vlastita volja bilo ucjenom (politika „mrkve" i „batine"),

prisilom, prijetnjom sankcijama ili nekim drugim načinom ili sredstvom za koji

se pretpostavlja da bi mogao biti od koristi u procesu nametanja volje.

Istovremeno se u kontroliranim medijima nastavlja s objavljivanjem „dodatnih,

novih, ekskluzivnih" protuobavijesti pomoću kojih se dodatno pokušavaju

opravdati stavovi naručitelja i planera IO. Istovremeno se utječe i na javnost

kako bi se vršio dodatni pritisak na donositelje odluka. Takvim je djelovanjem

protuobavijest oprana: naručitelj je istu, preko planera i provoditelja plasirao u

KJZ ciljane publike te se potom poziva na tako plasiranu protuobavijest

prikazanu kao činjenicu koja egzistira u KJZ ciljane publike.

5. PROTUOBAVIJESTI I PLASIRANJE PROTUOBAVIJESTI -PRIMJERI IZ POVIJESTI

Povijest ljudskih odnosa, posebno vremena kriza i ratova, puna je

primjera (ne)uspješno plasiranih protuobavijesti i procesa kojima se pokušalo

utjecati na različite CP. Potrebno je razlikovati vojne obmane od protuobavijesti

jer one nemaju istu ciljanu publiku i ne koriste se nužno istim metodama i

sredstvima.

Izdvojili smo nekoliko primjera koje držimo reprezentativnima i

kvalitetnim za raščlanjivanje i prepoznavanje protuobavijesti korištenih prije,

tijekom i poslije Domovinskog rata. Primjeri su poredani po vremenu kada su se

pojavili.

Navedene protuobavijesti plasirane su primjenom različitih metoda. Inici-

jalne podatke su planeri dobivali iz različitih sredstava i iz različitih izvora.

Plasirane su putem različitih komunikacijskih kanala (ljudi, sredstava, tehnike)

te su imale različite posljedice po CP, ali i po njihove naručitelje, planere, pre-

voditelje i prenositelje.

„Protokoli Sionskih mudraca"

Krivotvorenje dokumenata, spisa i drugih tiskovina (a danas i drugih

medija, nositelja informacijskog sadržaja) bio je, i jest, čest način putem kojeg

se pojedinu CP pokušavalo izložiti protuobavijestima. Isto tako,

protuobavještavanje se provodilo i netočnom autorizacijom pojedinog sadržaja

koji se objavljuje.

Jedna od najpoznatijih pisanih protuobavijesti su „Protokoli Sionskih

mudraca". Prvi su put tiskani 1903. godine, u tadašnjoj Carskoj Rusiji. Današnji

oblik „Protokola" pojavio se 1906. godine u Rusiji u izdanju Sergeja

Aleksandroviča Nilusa. Prema Nilusu „Protokoli" su nastali kao zapisnik s niza

sastanaka održanih na Prvom cionističkom kongresu održanom u Baselu,

Švicarska, od 29. do 31.8.1902. godine. Svojim sadržajem (iako često

kontradiktornim) „Protokoli" upućuju na stvaranje, u neodređenoj budućnosti,

jedne i jedinstvene svjetske vlade i vlasti pod kontrolom malog broja odabranih

Židova koji predvode cijeli židovski narod. Zbog toga su „Protokole" prihvatili

totalitarni režimi koji su time pokušavali opravdati Holokaust (u nacističkoj

Njemačkoj „Protokoli" su bili dio obvezatne školske literature te su kao takvi

ušli i u tadašnji KJZ) te u arapsko-islamskim zemljama koje u Izraelu vide

svojega povijesno-političko- vjerskog protivnika.

„Protokoli" su ipak otkriveni kao namjerno plasirana protuobavijest s

ciljem nanošenja štete židovskom narodu i opravdavanja za progone Židova u

Carskoj Rusiji, ali i kao pokušaj nametanja takva obrasca postupanja prema

Židovima u tadašnjoj Europi. Nastali su, najvjerojatnije, krajem 19. i početkom

20. Stoljeća prema nalogu tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Rusije Ivana

Golemikina i šefa vanjskog odjela (Zagranichnaya Agentura) tajne policije

(Okhrannoye Otdelenie poznata kao Okhrana) Pyotra Ivanovicha Rachovskog

koji je od 1884. do 1902. godine, kao šef Okhrane, radio u Parizu (u tekstu

„Protokola" se vrlo često, izravno i neizravno, spominju Rusija i Francuska).

Rachovski je bio poznat kao osoba sklona planiranju i provođenju „aktivnih

mjera" prema političkim protivnicima Carske Rusije (u Rusiji i inozemstvu) kao

i prema zemljama u kojima je, prvenstveno u Francuskoj, djelovao.

Pretpostavlja se da je njihov stvarni autor Matvej Golovinski (ruski novinar,

navodni pripadnik Okhrane) preuzeo znatan dio teksta „Protokola" iz dvije,

ranije objavljene knjige:

- „Dialogue aux enfers entre Machiavel et Montesqieu", autora

Mauricea Jolyja, iz 1864. godine te

- „Biarritz" autora Hermanna Goedschea iz 1868. godine.

Pored navedenog „Protokoli" su važni (za ovo razmatranje) i zbog

činjenice da je njihov stvarni autor (kao i naručitelji) već krajem 19. i početkom

20. stoljeća bio svjestan značenja koji za planiranje budućnosti pojedine CP ima

upravljanje njezinim javnim znanjem, odnosno percepcijama te iste javnosti. U

„Protokolima" je naveden cijeli niz potreba kao i aktivnosti koje vode k njihovu

ispunjavanju s ciljem upravljanja javnošću, ali i stranim vladama, korištenjem

medija na način na koji se danas planiraju i provode IS i IO.

Prema „Protokolima" mediji (tada samo tisak) su „velika sila" koja

„izazivanjem prevrata, razdora i neprijateljstava" omogućava preuzimanje

nadzora nad CP. Istovremeno se naglašava značenje gospodarske (financijske)

moći koja, pravilno korištena zajedno s političkom i informacijskom moći,

omogućava preuzimanje nadzora nad javnim znanjem, redefiniranje povijesti te

planiranje budućnosti CP. Kontrola medija i javnog znanja posebno je navedena

u „Protokolu XII" te u nekim drugim dijelovima prema kojima počiva na, i radi

se, jer:

- „Treba razumjeti da je svjetina slijepa, nerazborita...."

- ,,U rukama suvremenih država velika je moć koja pokreće misli naro-

da, a to je - tisak"

- „Hrabriji novinari se ne ustručavaju i pamfletima napadati administra-

tivno osoblje"

- „Glavna zadaća... je u tome što ćemo oslabiti javni um kritikom, od-

viknuti ga od razmišljanja koja izazivaju otpor i odvući umne snage na

isprazno govomištvo... Da bismo pod svoj nadzor dobili javno mni-

jenje, treba ga najprije dovesti u sumnju iznošenjem proturječnosti sa

svih strana..."

- „Niti jedna informacija neće stići u društvo bez našeg dopuštenja...

oruđe misli postat će odgojno

sredstvo u našim rukama... Svi naši listovi će... kao bog Višnu imati

stotine ruku od kojih će svaka

pipati bilo onih koji su nam interesantni u javnom životu... mi ćemo,

ako bude potrebno

uznemiravati ili smirivati duhove tiskajući čas istinu čas laži,

činjenice i njihova pobijanja... Mi

ćemo naše protivnike pobjeđivati sigurno, jer oni neće imati na

raspolaganju tisak u kojem bi se

mogli do kraja izjašnjavati...".

Ulazak SAD-a u 1. svjetski rat

Početak 1. svjetskog rata SAD su, vođene svojom izolacionističkom

politikom, dočekale neutralne. Američka javnost bila je podijeljena i nedovoljno

odlučna u davanju potpore za ulazak SAD u rat na strani Saveznika koje su

predvodile Velika Britanija i Francuska. Dio javnosti tradicionalno je bio sklon

Velikoj Britaniji dok je dio javnosti irskog porijekla bio nesklon toj istoj Velikoj

Britaniji zbog stanja na irskom otoku. Brojna njemačka manjina u SAD-u

podržavala je neutralnost SAD-a. Međutim, američki gospodarstvenici su, u

mogućem ulasku SAD u rat, uvidjeli priliku za razvoj gospodarstva i stjecanje

dodatnih prihoda. Prema statističkim podacima, intenzitet gospodarske suradnje

SAD-a sa zaraćenim stranama se, u prve tri ratne godine, bitno promijenio u

korist saveznika kako je prikazano tablicom 3:

Tablica 3. Intenzitet gospodarske suradnje SAD-a s navedenim zemljama

od 1914. do 1916. Godine

Stoga je Vlada SAD-a, kako je već ranije navedeno, osnovala tzv.

„Creelov komitet“ kojem je cilj bio uvjeriti javnost SAD-a da je ulazak SAD-a u

rat na strani Saveznika nužnost.

Njemačka pak, nakon što joj je Lenjin koji se nalazio u izbjeglištvu u

Švicarskoj obećao da će ako mu se omogući dolazak u Rusiju i preuzimanje

vlasti, Rusija izaći iz rata, organizira njegov tajni dolazak u Rusiju. Nakon što je

komunistička partija, predvođena Lenjinom, preuzela vlast, Rusija uistinu

napušta ratne aktivnosti te potpisuje Brest-Litovski mir s Njemačkom.

Velika Britanija shvaća probleme dugotrajnog ratovanja s Njemačkom te

odlučuje „na silu uvesti SAD u rat“ tako što će korištenjem različitih

protuobavijesti djelovati na različite CP u SAD. Stoga britanska vlada daje

zadaću Jamesu Brycu da istraži navodne masovne zločine njemačkih vojnika

tijekom napada na Belgiju. Osniva se posebna komisija (komitet) koja je

rezultate istrage trebala dostaviti u posebnom izviješću. Bryce je izabran za šefa

Komisije jer je bio britanski veleposlanik u SAD-u gdje su ga smatrali osobom

od povjerenja. Rezultat rada Komisije postao je poznat pod nazivom ,,Bryce

report“ ili „Report of the Committee on Alleged German Outrages”. Dovršenje

12.5.1915. godine. Izviješće je potom korišteno kao jedno od sredstava u

procesu uvlačenja SAD-a u 1. svjetski rat.

Istovremeno su britanske snage presjekle komunikacijski kabel, korišten

od strane Njemačke, za vezu prema SAD-u „koji je preko Azora vodio u

Ameriku“ zbog čega „su u Ameriku počela stizati gotovo samo saveznička ratna

izviješća4“. Jedna od uspješnijih operacija protuobavještavanja skandaliziranjem

javnosti, prvenstveno američke, jest priča o brutalnim ubojstvima beba u Belgiji

od strane njemačkih vojnika koju su, zajedno s Belgijancima, plasirali u

američke medije. Britanska je propaganda plasirala priču po kojoj su „njemački

vojnici bacali belgijske bebe u zrak i dočekivali ih na bajunetama“. I druge

protuobavijesti, smišljene u Britaniji, pokušavale su snažno utjecati na odluke,

potičući emocionalnost američke javnosti:

- „Nijemci su odsjekli ruke pedesetorici belgijskih izviđača“

- „ ... tijela poginulih njemačkih vojnika koriste se za proizvodnju

glicerina“.

Javnost je, potaknuta između ostalog i brojnim protuobavijestima, počela

sve više podržavati ulazak SAD-a u rat. Istovremeno je i krupni kapital, koji je

vidio priliku u zaradi na ratnim/vojnim proizvodnjama, utjecao na politički vrh i

donošenje odluke kojom su SAD ušle u rat na strani Saveznika čime je kraj rata,

i poraz Njemačke, bio bitno ubrzan.

Racionalna i emocionalna strana američke javnosti bile su izložene i

djelovanjima koja se ne mogu smatrati izravnim protuobavijestima. Međutim,

budući da su neki događaji, najvjerojatnije, namjerno isprovocirani kako bi

utjecali na odluku javnosti SAD-a da uđu u rat, potrebno ih je spomenuti. Jedan

takav događaj koji je imao snažan odjek u javnosti jest njemačko torpediranje, a

uslijed toga i potonuće, britanskoga putničkog parobroda „Lusitania" ispred

južnih obala Irske dana 7.5.1915. godine. Zajedno s brodom potonulo je više od

1200 putnika i članova posade od kojih je 128 bilo građana SAD-a. Nijemci su

kao razlog zbog kojeg su potopili ovaj, prvenstveno, putnički brod naveli

podatak koji su dobili djelovanjem vlastite izvještajne službe u SAD-u da se na

brodu nalazio tovar od oko 4200 sanduka sa streljivom namijenjenim

Saveznicima. Naime, Britanci su, iako svjesni činjenice da će Nijemci vrlo brzo

saznati da se na putnički brod ukrcavaju vojna oružana sredstva, ukrcaj

organizirali tijekom dana, a ne pod okriljem noći, na dokovima na kojima je

radio znatan broj američkih građana njemačkog porijekla.

Početkom travnja 1917. godine Senat SAD-a je, sa 373 glasa za i 50

glasova protiv, donio odluku kojom je Njemačkoj objavljen rat.

Poticanje neonacizma i antisemitizma u SR Njemačkoj i svijetu

Kad je 1958. godine javno objavljena izjava jednoga srednjoškolskog

profesora, koja se protumačila kao antisemitska te kasnijeg skrnavljenja

nekoliko židovskih groblja, KGB je shvatio da je „ta tema jako zahvalna za

primjenu aktivnih mjera“ te su „uskočili u vlak u pokretu" (Volkov, 2001.).

Pokrenuta je operacija protuobavještavanja njemačke i svjetske javnosti s ciljem

poticanja podjela i razdora u njemačkom društvu te slabljenja pozicije Zapadne

Njemačke u europskoj i svjetskoj politici. Samim time se izravno utjecalo i na

slabljenje europskih struktura (u nastajanju) te NATO saveza. Njemačka

sadašnjost i budućnost bitno je opterećena osjećajem krivnje za mnoge žrtve

uzrokovane njemačkom nacističkom politikom. Poseban problem njemačkoj

politici predstavlja Holokaust i potreba njemačkog dokazivanja da u novoj,

poslijeratnoj, Njemačkoj takve ideje više ne mogu oživjeti te da Nijemci, koji su

ostali u njemačkim strukturama i nakon poraza Hitlerova Reicha, nisu skloni

nacizmu. A takvih je osoba bio znatan broj u svim sferama njemačkog društva.

Budući da su u KGB-u htjeli biti sigurni u uspjeh navedene operacije,

izveli su probno „antisemitsko djelovanje" u manjem selu pored Moskve. Po

nalogu generala Agajana pristupilo se planiranju i organizaciji te provokacije.

Grupa djelatnika KGB-a je, ispisujući antisemitske parole, crtajući simbole

Trećeg Reicha te rušeći židovske nadgrobne spomenike pokušala izazvati

reakciju lokalnog stanovništva. Nakon raščlambe podataka prikupljenih

korištenjem suradničke mreže, utvrdili su da je navedena provokacija, manji

broj stanovnika navedenog sela, potakla na antisemitsko djelovanje.

Potom su krenuli u poticanje pronacističkih i antisemitskih izjava, ali i

djelovanja neonacističkih grupa i organizacija, u i prema Zap. Njemačkoj. Preko

svojih agenata, ali i agenata čehoslovačke i istočnonjemačke izvještajne službe,

uspostavljeni su kontakti s manjim neonacističkim grupama. Potom se pristupilo

poticanju njihova djelovanja. Od Božića 1959. godine do sredine veljače 1960.

godine, uglavnom na poticaj prosovjetskih agenata, neonacisti su izveli 833

antisemitska ispada u Zapadnoj Njemačkoj, Europi (Oslo, Beč, Pariz, Glasgow,

Stockholm, Milano, Atena...), Južnoj Americi (Bogota, Buenos Aires) i

Australiji (Melboum, Perth). Pored poticanja na izravno djelovanje, često su na

razne adrese slana i pisma antisemitskog sadržaja, javno su ispisivane parole

(kao što je ona koja se pojavila u Kolnu: „Njemačka traži protjerivanja Žido-

va"). Često su korišteni telefonski pozivi u kojima se Židovima prijetilo smrću.

Posljedica ovih dezinformacija je bitno oslabljen utjecaj Njemačke na međuna-

rodnoj političkoj sceni, njezina djelomična izolacija, slabljenje NATO saveza,

poticanje protuameričkih raspoloženja u SR Njemačkoj (što je za posljedicu

imalo da je u roku od nekoliko godina došlo do jačanja studentske populacije

koja je pak krenula u primjenu nasilnih metoda u rušenju vladajućih struktura,

ali i dijelovi koje su se s vremenom čvrsto povezali s istočnim izvještajno-

sigumosnim službama).

Naime, komunizam među mladom, buntovnom studentskom i radničkom

generacijom Zapadne Europe ipak nije bio popularan kao što je to bio

antifašizam. Stoga su planeri i provoditelji procesa dezinformiranja iz KGB-a i

HVA uporno spominjali i poticali antifašizam, a izbjegavali spominjati

komunizam:

„Budući da je ideja komunizma u pedesetim godinama nailazila na

odbojnost, napori su usmjeravani na

promicanje antifašizma".

Ubojstvo predsjednika SAD-a J. F. Kennedyja

Dana 22.11.1963. godine u Dallasu je ubijen J. F. Kennedy, predsjednik

SAD-a. Za ubojstvo je osumnjičen, nedugo nakon atentata uhićeni, Lee Harvey

Oswald kojeg je Jack Ruby, vlasnik lokalnog bara, ubio dva dana kasnije

naočigled saveznih agenata i predstavnika masovnih medija. Politički vrh

SSSR-a je, na temelju izvjesnica dobivenih od KGB-a, uvidio moguću opasnost

po interese SSSR-a posebno ako se njih optuži za urotu i ubojstvo predsjednika

SAD-a. Naime, L. H. Oswald je 1959. godine napustio SAD i otišao živjeti u

SSSR zbog svojih (prokomunističkih) političkih uvjerenja. Po dolasku u SSSR

KGB je s njim obavljao razgovore sumnjajući da je Oswald ubačeni američki

špijun. Međutim, vrlo brzo su došli do zaključka kako Oswald ima ozbiljnih

psihičkih problema te su „bili izuzetno zadovoljni" kada se Oswald, zajedno sa

suprugom Ruskinjom, 1962. godine vratio u Teksas. Znajući da i CIA zna za

Oswaldovu „rusku avanturu", KGB je donio odluku o primjeni „aktivnih mjera"

kojima su pokušali skloniti pažnju s Oswalda i njegove veze prema SSSR-u.

Kao najbolji cilj im se učinio multimilijunaš H. L. Hunt, naftni magnat iz

Teksasa, poznat po svojim radikalno desnim stavovima čiji je sin, upravo na dan

posjete Kenendyja gradu Dallasu, u lokalnim novinama objavio plaćeni oglas u

kojem je Kennedyja nazvao „komunističkom marionetom". Ideja o američkoj

uroti („Hunt je taj koji je stvarno angažirao Oswalda da baci krivnju na SSSR“)

o ubojstvu američkog predsjednika učestalo je plasirana u medije. Dodatnu

sumnju na službenu verziju Kennedyjeva ubojstva stavilo je otkriće da su

tadašnji šefovi FBI-a (J. Edgar Hoover) i CIA-e (Allan Dules) lagali, odnosno

zatajili neke podatke Saveznoj istražnoj (Warrenovoj) komisiji. Naime, nisu

rekli da su upravo par dana ranije pripremili, te oružjem opskrbili, osobe koje su

trebale izvršiti atentat na vođu kubanske revolucije Fidela Castra. To zatajivanje

i prešućivanje istine dodatno je potaklo uvjerenje javnosti da je Oswald samo

„žrtveno janje“, a da se stvarni krivci (nalogodavci i ubojice) neće otkriti. Mi-

tovi oko ubojstva predsjednika Kennedyja su i danas predmet brojnih rasprava i

različitih teorija urote.

,,Smeđa“ i ,,Siva“ knjiga DDR-a

Ulaskom u Berlin u svibnju 1945. godine Sovjeti su došli u posjed znatne

dokumentacije institucija poraženog njemačkog ,,Reicha“ (s posebnim

naglaskom na postrojbe SS-a, Hitlerove stranke NSDAP te Wehrmachta) koju

su podrobno analizirali. Na temelju prikupljenih i obrađenih dokumenata, a

želeći dodatno raslojiti zapadnonjemačku javnost u odnosu na ratnu prošlost te

potaći buntovnu generaciju na djelovanje u skladu sa svojim interesima, HVA je

uz pomoć stručnjaka iz KGB-a objavio dvije knjige: „Smeđu knjigu“

(Dokumenatzionszentrum der Staatlichen Archiwenvaltung der DDR:

„Braunbuch: Kriegs-und-Naziver- brecher in der Bundesrepublik“, Ist. Berlin),

izdanu 2.7.1965. godine i „Sivu knjigu" (Dokumenatzionszentrum der

Staatlichen Archiwenvaltung der DDR: „Graubuch: Expansionspolitik und

Neonazismus in Westdeutschland - eine Dokumentation“, Ist. Berlin, 1967.;

www.braunbuch.de).

U „Smeđoj knjizi“, koja je prevedena na 17 jezika i tiskana u nekoliko

milijuna primjeraka, navedeni su podaci o nacistima i ratnim zločincima (kako

su ih „titulirali" autori knjige) koji se i dalje nalaze u vrhu Zapadne Njemačke.

Navedeno je više od 1800 osoba koje i dalje donose (ili bitno sudjeluju u proce-

sima donošenja) odluke kao što su ih donosili i ranije (u politici, gospodarstvu,

vojsci) za vrijeme Trećeg Reicha. „Smeđa knjiga" proširuje ranije iznesene po-

datke navodeći kako se neonacistička politika i dalje širi Zapadnom Njemačkom

te da je iz toga vidljivo da Zapadna Njemačka nije odustala od agresivne

ekspanzionističke politike. Pored točnih podataka iz životopisa mnogih ljudi iz

vremena Trećeg Reicha, koje su pronašli u zaplijenjenim arhivima, agenti

STASI-ja i KGB-a ubacivali su i neistinite podatke koji su trebali poslužiti nji-

hovu cilju: diskreditaciji tih osoba ali i vladajućeg sustava u očima Njemačke,

ali i europske i svjetske javnosti, posijati nove unutarnje podjele i unijeti razdor

među stanovništvo SR Njemačke, a time i u europske strukture (u nastajanju) i

NATO savez. Knjige su uspjele polučiti rezultate i dijelom diskreditirati Nje-

mačku i njezinu poslijeratnu politiku, ali i stvoriti široku lepezu mlađe popula-

cije koja je idejno postajala sve bliža socijalističko-komunističkim političkim

stavovima (iz tih su struktura kasnije regrutirani suradnici izvještajnih službi

zemalja Varšavskog ugovora prvenstveno Istočne Njemačke kao i pripadnici

radikalno lijevih terorističkih organizacija).

Izazivanje rasnih sukoba u SAD-u - Operacija ,,Pandora“

Dana 25.7.1971. godine načelnik I. uprave KGB-a A. T. Kirejev izdao je

nalog rezidentima KGB-a u New Yorku da krenu s izvođenjem operacije

,,Pandora“ koja je imala cilj dovesti do međurasnih i međuvjerskih sukoba u

New Yorku. Planom je predviđeno postavljanje eksplozivne naprave u dio New

Yorka u kojem su crnci većinsko stanovništvo te kasniji poziv medijima u

kojima odgovornost za postavljeni eksploziv preuzima ,,Jewish Defense

League“. Ishodi ove operacije nisu u potpunosti poznati.

Poticanje nasilja i podjela na etničkim, nacionalnim i vjerskim osnovama,

lažno optuživanje uz korištenje nasilnih i, može se reći, terorističkih djelovanja,

nije nepoznanica u povijesti političkih odnosa. To je jedno od snažnih sredstava

kojim se izravno, kroz protuobavijesti, izlaže širok spektar različitih CP i potiče

CP na agresivno djelovanje pod snažnim utjecajem emocija.

Telefonski razgovori između Helmuta Kohla i Kurta Biedenkopfa te Franza Josefa Straussa i Wilfrieda Scharnagla

Danas je već poznato da je istočnonjemački MfS imao vrlo razvijenu

mrežu agenata na području SR Njemačke pozicioniranu u raznim područjima

društvenog života kao i na različitim razinama odlučivanja. Korištenjem

regrutiranih agenata i svojih tehničkih mogućnosti HVA je (3.10.1974.), između

ostalih, snimio telefonski razgovor dvojice vodećih zapadnonjemačkih

političara iz CDU-a: Helmuta Kohla (predsjednika CDU-a i kasnijega

njemačkog kancelara, poznatog i kao „kancelar ujedinjenja") i Kurta

Biedenkopfa (jednog od Kohlovih najbližih suradnika, tadašnjeg glavnog

tajnika CDU-a). Transkript snimljenog razgovora HVA je u zapadnonjemačku

javnost plasirao u lipnju 1975. godine kroz tjednik ,,Stern“ (kojeg su u MfS-u

držali za „domaće novine" (house organ), navodeći različite CP na pomisao da

su „razgovor snimili Amerikanci" („Sternu" su ga dostavili u obliku, formatu i

na način kako to radi američka vojna protuizvještajna služba ,,Military

Intelligence Group"). Ta je afera izazvala snažno antiameričko raspoloženje u

Zapadnoj Njemačkoj, posebno u studentskoj populaciji koja je, poticana preko

ljevičarskog lista „Kon- kret" (kroz agentumi rad bliskog KGB-u kojeg je

pisanje bilo jedan od glavnih idejnih oslonaca u stvaranju terorističke grupe

RAF) ionako protestirala protiv američke ekspanzionističke politike.

Telefonski razgovor vođen u rujnu 1976. godine (koji je također snimio

HVA) između predsjednika bavarskog CSU-a F. J. Straussa i tadašnjeg gl.

urednika bavarskog tjednika ,,Bayemkurier" W. Scharnagla objavljen je u

njemačkim medijima kako bi dodatno otežao poziciju bavarskih političara u

istrazi oko mogućih korupcijskih slučajeva. Snimka je predstavljena na način

koji je ukazivao da je nastala prisluškivanjem njemačkih političara i novinara od

strane BND-a, zbog čega je izbila nova afera. Istraga oko zlouporaba BND-a u

prisluškivanju političara i novinara trajala je dvije godine i nanijela je znatnu

štetu BND-u. Unijela je znatnu dozu nesigurnosti i nepovjerenja u odnosima

službi iz izvještajno sigurnosnog sustava i njemačkih političara i medija te je

sustav natjerala da se „bavi sam sa sobom".

Izbor kardinala Karola Woytile za papu Ivana Pavla II.

Nakon što je dana 16.10.1978. godine u Vatikanu za novog Papu izabran

poljski kardinal Karol Woytila, u Moskvi je došlo do ozbiljne zabrinutosti za

posljedice tog izbora na stanje u Poljskoj i drugim zemljama članicama

Varšavskog saveza u kojima je Katolička crkva bila sveprisutna kao čuvarica

temeljnih vrijednosti (osobnih, obiteljskih i nacionalnih). Stoga je i Ivan Pavao

II bio vrlo česta meta tajnih operacija sovjetskih i drugih komunističkih

sigurnosno-izvještajnih službi, čak i onih koje su planirale njegovu fizičku

likvidaciju. Možda je najjednostavnija operacija, s mogućim dubokim i

ozbiljnim posljedicama i po samu Katoličku crkvu bio politički vic, smišljen u

Rusiji:

„Nakon što je kardinal Karol Woytila izabran za Papu, iz dimnjaka na

Trgu sv. Petra izašao je bijeli dim. Međutim, odmah poslije njega izašao je i

crveni dim jer je Papa zapalio svoju partijsku člansku knjižicu".

Vic kao sredstvo dezinformacije ima svoje mjesto u stvarnosti, lako se

širi, a može imati ozbiljnih utjecaja na oblikovanje KJZ.

Provociranje antiameričkih/antiNATO raspoloženja u nizozemskoj javnosti - mirovne inicijative u službi mogućeg/ vjerojatnog agresora

Uvidjevši da se antiameričko raspoloženje u zemljama Zapadne Europe

može lako kreirati, a različitim protuameričkim i antiNATO djelovanjima i

„podgrijavati“, pod posebnu su pasku došle i zemlje članice NATO saveza.

Tako su iz HVA poticali takvo raspoloženje javnosti i u Nizozemskoj (De Graf,

2003.) koristeći, kao paravan za svoje djelovanje, različite organizacije i udruge

koje su javno iskazivale antiratne i antiNATO stavove. Jedna od takvih udruga

bila je, u to vrijeme (1979.-1983.), najveća nizozemska mirovna udruga Dutch

Interchurch Peace Council (Interkerkelijk Vredesberaad - IKV).

Praksa osnivanja različitih udruga građana i organizacija kojima je cilj

promicanje mira i nenasilja u uvjetima i vremenima kada je ratni sukob, voljom

agresora, gotovo neizbježan, nije novost u vođenju agresivne politike svim do-

stupnim sredstvima i metodama. Napadači su često posezali za djelovanjima

kojima bi poticali politiku mira i nenasilja u ciljanoj javnosti jer time pove-

ćavaju vjerojatnost uspješnosti svojih napadnih djelovanja. Naime, snažnije i

utjecajnije mirovne udruge na ciljanom području olakšavaju agresivna nastu-

panja jer bitno smanjuju organizaciju i učinkovitost obrane. Na takav se način

potiču i budući unutarnji razdori jer se stvara dobar temelj za naknadno izno-

šenje optužbi promirovnih i antiratnih inicijativa u odnosu na inicijative koje su

težile organiziranju obrane kojima se ove posljednje može pokušati optužiti za

žrtve i razaranja nastala uslijed organiziranja obrane pred agresorom. Brojne su

„nevladine organizacije" osnivane i organizirane za djelovanje s obje strane

„željezne zavjese" (u zemljama Varšavskog ugovora bitno manje zbog

totalitarističkog sustava; zbog toga su osnivane/djelovale u neposrednom

susjedstvu ili pak u zemljama iz kojih su mogle djelovati prema ciljanoj publici)

s ciljem podržavanja politike svojih osnivača i financijera.

Kao ilustraciju navest ćemo samo dva poznata primjera iz nedavne

povijesti:

- kako bi spriječili ulazak SAD-a u 2. svjetski rat, jedna od aktivnosti

nacističke Njemačke je bilo podržavanje američke mirovne

izolacionističke politike koju je npr. podržavao Charles Lindbergh

(koji se javno protivio ulasku SAD-a u rat s Njemačkom)

- brojne mirovne inicijative u SAD-u su, sasvim sigurno, odigrale

bitnu ulogu u njihovu gubitku

Vijetnamskog rata (snažna antiratna kampanja u SAD-u, brojni

mitinzi, masovni protesti, snažna

polarizacija javnosti, slabljenje vojne i političke moći...).

Prvi rat u Zaljevu (1990. -1991.)

Dana 2.8.1990. godine Irak je pod vodstvom Sadama Huseina napao

Kuvajt te ga u kratkom ratu osvojio. Taj je događaj izazvao snažnu, globalnu,

zabrinutost za stabilnost cijele Bliskoistočne regije.

Kuvajtska vlada u progonstvu je, za promicanje ideje o potrebi

oslobađanja Kuvajta, angažirala, između ostalih, udrugu „Citizens for a free

Kuwait“. Ta je Udruga, a za potrebe kuvajtske vlade, angažirala američku tvrtku

za odnose s javnošću ,,Hill & Knowlton“ s ciljem poticanja MZ, prvenstveno

SAD-a da donesu odluku o pokretanju rata protiv Iraka i oslobađanje Kuvajta.

Jedan od načina njihova djelovanja trebalo je biti „senzibiliziranje javnosti"

kojom bi se vršio dodatni pritisak na donositelje ključnih odluka.

Dana 5.9.1990. godine u britanskom tisku (Daily Telegraph) objavljena je

priča 15-godišnje Nayirah al-Sabah koja se, drugog tjedna nakon okupacije, kao

medicinska sestra-volonterka prijavila za rad u kuvajtskoj bolnici A1 Adan.

Prema njezinim riječima osobno je svjedočila ulasku iračkih vojnika u tu bolni-

cu i dolasku na bolnički odjel gdje su se nalazili inkubatori s bebama. Irački su

vojnici „izvadili bebe iz inkubatora, uzeli inkubatore, a bebe ostavili da umru na

hladnom podu“. Odmah po objavljivanju priča je zainteresirala javnost i iza-

zvala sažaljenje prema kuvajtskim žrtvama. Istovremeno je narasla želja javnog

mijenja da se Irak, ako treba i vojnim sredstvima, istjera iz Kuvajta.

Nedugo nakon toga, 14.10.1990. godine, Nayirah je svjedočila ispred

Odbora za ljudska prava američkog Kongresa gdje je ponovila ranije navedene

tvrdnje o ubojstvu beba, ali i iznijela podatke o mučenjima i nasilju koje, prema

kuvajtskim državljanima, primjenjuju pripadnici iračke vojske. Ova je izjava

bitno utjecala na odnos javnosti prema mogućem napadu na Irak kao i na stva-

ranje široke koalicije u borbi protiv Sadama Huseina. Naime, čak je 6 američkih

kongresmena reklo da je ova priča za njih sasvim dovoljan dokaz o potrebi

vojnog djelovanja protiv Iraka. Senat SAD-a je, dana 12.1.1991. godine, donio

odluku sa 52 glasa za i 47 protiv o podržavanju vojne operacije protiv Iraka.

Dana 17.1.1991. godine Saveznici su, korištenjem zrakoplovstva, napali Irak.

Dana 23.2.1991. godine Saveznici su napali i kopnenom vojskom. Rat je vrlo

brzo završio porazom iračke vojske i oslobađanjem Kuvajta.

Međutim, izjava koju je dala „sestra Nayirah“ postala je predmet

istraživanja različitih udruga koje su uskoro (tijekom 1992.) došle do

iznenađujućih otkrića:

- niti jedan član medicinskog osoblja navedene bolnice ne sjeća se „se-

stre Nayirah“ da je ikad boravila ili čak i radila u njoj

- nitko drugi od medicinskog osoblja nije mogao potvrditi navode koje

je „sestra Nayirah“ iznijela o ubojstvu beba u bolnici

- „sestra Nayirah“ je identificirana kao Nayirah al-Sabah, kćer ku-

vajtskog veleposlanika u UN-u koja je bila povezana s tvrtkom ,,Hill

& Knowlton“ od koje je dobila naputke što i kako treba reći.

Cijela priča je brižljivo smišljena protuobavijest sa sljedećom podlogom

te usmjerena prema sljedećim CP:

- priča o bebama koje umiru na hladnom bolničkom podu izravno djelu-

je na racionalni i emocionalni dio osobe, otežava racionalno razmišlja-

nje i teži brzom donošenju odluka koje idu u pravcu sažalijevanja nad

sudbinom nemoćnih beba

- zakonodavna tijela SAD koja donose odluku o ulasku u rat američka

javnost kao moćno sredstvo u uvjeravanju kongresmena i senatora o

potrebi djelovanja u skladu s težnjama javnosti, odnosno biračkog

tijela

- međunarodna javnost s pripadajućim nacionalnim političkim elitama s

ciljem davanja potpore (vojne, informacijske, logističke) naporima

američkog predsjednika u stvaranju široke međunarodne koalicije i

dobivanja potpore unutar Vijeća sigurnosti UN-a (VS UN).

Iako je plasirana protuobavijest ispunila svoje osnovne ciljeve, nakon

njezina razotkrivanja poljuljana je kredibilnost onih koji su ovakvu priču

potakli, poticali i neobjektivno prenosili. Međutim, protuobavijest je

razotkrivena tek nakon što je rat već bio dobiven, tako da su posljedice njezina

razotkrivanja bitno manje nego što bi bile u slučaju da je ista razotkrivena u

najosjetljivijem trenutku, prije donošenja odluke o oslobađanju Kuvajta.

Mreža „NATO spavača" ili Stay-behind network

Pad Berlinskog zida te raspad SSSR-a i Varšavskog ugovora (VU) doveo

je do kraja bipolarnoga vojno-političkog razdoblja i početka novog razdoblja u

kojem postoji i dominira samo jedna istinska vojno-politička snaga: NATO

savez predvođen SAD-om. Budući da je s vojno-političke scene nestao

protivnik koji je motivirao i poticao razvoj vojnih i posebnih tehnika,

tehnologija, doktrina i strategija, neminovno je došlo do promjene načina

razmišljanja i djelovanja na gotovo svim razinama odlučivanja u zemljama

članicama NATO saveza, kao i u samom Savezu. Novo je doba zahtijevalo

utvrđivanje novih stavova, prilagodbu postojećih sustava i planova, ali i

definiranje novih prijetnji i protivnika u novonastalim uvjetima. Prošlost,

odnosno iskustva i djelovanja na temelju tada važećih procjena i planova,

javnost je, posebno nove e-generacije, brzo zaboravljala.

Neka od temeljnih ljudskih prava na kojima se može graditi pozitivna

budućnost (pojedinca, obitelji, zajednice) su prava na slobodan pristup

informacijama, na slobodu stjecanja i širenja novih znanja te pravo na slobodu

izražavanja i mišljenja. Upravo su ta prava bila jedan od ključnih elemenata koji

je i doveo do raspada totalitarne i represivne komunističke ideologije i

pripadajućeg sustava vladanja u zemljama članicama VU-a.

Međutim, ta su prava i slobode u javnom prostoru članica NATO saveza

znala stvoriti problematične situacije koje su dovodile do kriza. Iznenadna

otkrivanja istina iz prošlosti, posebno istina koje su se nekad smatrale

neprikosnovenima i nedvojbenima kao i plasiranih protuobavijesti, mogu

prouzročiti neželjene, kratkoročne i dugoročne, političke i druge posljedice

posebno ako se:

- tema koja je predmet objave ne otkrije u svojoj potpunosti i istinitosti,

jer se time ostavlja veliki manevarski prostor za špekuliranje

- zanemare uvjeti, događaji, procesi i stanja u vremenu donošenja poje-

dinih odluka i djelovanja što dovodi do dekontestualizacije i

(namjerno i/ili nenamjerno) pogrešne rekontekstualizacije istine te

navodi na donošenje pogrešnih zaključaka

- novootkriveno smatralo posebno čuvanim tajnama (što je stupanj

tajnosti viši, to je privlačniji za istraživanja, ozbiljna i ona manje

ozbiljna).

Jedan od takvih slučajeva se dogodio sredinom 1990. godine kada je,

tijekom provođenja jedne od istraga koja je uključivala i pristup tajnim vojnim

dokumentima, talijanski sudac Felice Casson naišao na tajne dokumente

talijanske vojne izvještajne službe. U tim se dokumentima spominjalo

postojanje mreže „NATO spavača" (Stay-behind Network ili SBN)

organiziranih na čisto vojnim načelima kojima je bilo dostupno specijalno vojno

naoružanje i posebna MTS skrivena širom Italije na posebnim mjestima izvan

vojnih objekata. Postojanje te mreže je štićeno najvišim razinama tajnosti. O

njezinu postojanu je bio upoznat najmanje mogući broj osoba unutar vojne

zapovjedne strukture NATO saveza, a izvan nje još i manje.

Postojanje, kako ju je sudac Casson vidio, tajne paralelne paravojne

strukture kojoj je dostupno oružje, oruđe, komunikacijska sredstva, čiji su

članovi poznati vrlo uskom krugu isključivo vojnih osoba, koji imaju precizno

utvrđene ciljeve i zadaće na unutarnjem planu koje se mogu zlouporabiti i u

političke svrhe u mirnodopskim uvjetima, izazvalo je (ne samo kod njega, nego

i kod javnosti, posebno one s političke ljevice) snažnu zabrinutost.

U vrijeme Hladnog rata, a na temelju procjena o mogućemu vojnom

sukobu dvaju suprotstavljenih vojno-političkih blokova u Europi, kao i

iskustava različitih pokreta otpora u okupiranoj Europi tijekom 2. svjetskog rata,

obje su sukobljene strane, kroz sustav vlastitih izvještajno-sigurnosnih službi,

organizirale mreže vlastitih „spavača" koje su djelovale na svojem matičnom

području i bile integrirane u, može se reći, „nacionalne mreže spavača". Britanci

su bili svjesni važnosti i mogućeg utjecaja snaga koje pružaju otporu agresoru

na svojem matičnom području; području koje najbolje poznaju i kojim se mogu

kretati brže i učinkovitije od agresora (ako isti nema podršku lokalnog

stanovništva). Isto su tako uočili i prednosti korištenja od strane Njemačke,

lokalnih i regionalnih udruga Nijemaca u zemljama koje je Hitlerova Njemačka

namjeravala napasti i okupirati, u procesima prikupljanja izvještajnih podataka,

manjoj logističkoj i ljudskoj potpori te više u poznavanju lokalnog područja i

stanovništva posebno s obzirom na osobe koje bi im u njihovim namjerama

mogle pomoći ili pak odmagati.

NATO je svoju mrežu nazvao ,,Stay-behind network“. Postojanje tih

mreža, a posebno identitet njihovih pripadnika, smatrani su jednom od najstrože

čuvanih tajni u oba bloka kao i u onim zemljama, izvanblokovskim članicama,

koje su takve mreže organizirale ili u kojima su mreže bile organizirane bez

znanja matičnih administracija. Njihovi članovi morali su, u slučaju napada i

gubitka kontrole nad dijelom ili cijelim teritorijem od strane agresora, ostati na

okupiranom području i izvršavati složene zadatke za koje su obučavani. Neki od

njihovih zadataka su uključivali:

- organiziranje pokreta otpora na svom području od postojećih i novih

članova mreže

- poticanje širenja otpora na druga područja te regrutiranje novih pripad-

nika otpora

- uz pomoć oružja, eksploziva i drugih vojnih MTS koja su upravo za te

namjene, u mirnodopsko vrijeme, skrivena na posebnim tajnim mjestima,

vršiti diverzije, sabotaže, gerilska djelovanja i likvidacije (u naseljenim i

nenaseljenim mjestima i područjima) u skladu s postavljenim

novoprimljenim zadaćama

- organizirati izvještajno-sigurnosno djelovanje s ciljem prikupljanja

traženih i nužnih podataka i informacija kroz mrežu postojećih i no-

vostvorenih suradnika, a posebno kroz suradničku mrežu u redovima

protivnika/agresora

- održavati redovnu tajnu komunikaciju s vlastima koje su morale napu-

stiti okupirana područja

- osiguravanje svake vrste logističke potpore za koju se ukaže potreba

(dokumenti, novac, tehnika, sigurni prihvati osobe i stvari, skloništa,

tajni prijelazi....)

- planiranje, organiziranje, poticanje te provođenje PO prema različitim

CP

- pokušati ostvariti utjecaj u ključnim medijima kako bi se omogućilo

provođenje medijskih operacija.

Tadašnji planovi nisu samo predviđali gubitak teritorija kao posljedicu

oružane agresije snaga VU-a nego i gubitak političke vlasti u pojedinoj zemlji

koja bi nastala kao posljedica izborne pobjede pojedinih nacionalnih

komunističkih stranaka. Smatralo se da te stranke, za koje se držalo da su

previše povezane sa sovjetskom komunističkom partijom, mogu doći na vlast u

Francuskoj, a posebno u Italiji i Grčkoj s obzirom na njihov snažan utjecaj u

tamošnjim zajednicama.

O čvrstim osobnim, političkim te izvještajno-sigurnosnim vezama

zapadnoeuropskih komunističkih partija sa sovjetskim partnerima objavljene su

mnoge knjige (od kojih su najznačajnije one koje supotpisuju bivši glavni

arhivist KGB-a Vasilij Mitrochin i britanski sveučilišni profesor Christopher

Andrews). Nakon objavljivanja tih knjiga, u mnogim su zemljama izbile brojne

afere kada se shvatilo da su neke političke osobe i medijski djelatnici (novinari

su nazivani „agentima utjecaja" s obzirom na njihove zadaće i djelovanja) bili

sovjetski suradnici. Tako je u Italiji dosje pod nazivom „Impedian", u kojem se

na 645 stranica spominje 261 osoba povezana s KGB-om, izazvao snažnu

političku oluju. Iako je KGB imao svoju mrežu i u drugim zemljama Zapadne

Europe, ipak je Italija ostala usamljena u objavljivanju popisa svojih državljana

koji su bili i suradnici sovjetskih izvještajno-sigurnosnih službi.

Malo je poznato da su među komunističkim partijama osnivačima

Informbiroa bile i francuska i talijanska komunistička partija. Upravo je

Francusku i Italiju i tamošnje komunističke partije Staljin spominjao u

pozitivnom kontekstu u pismu koje je 4.5.1948. godine uputio KPJ u kojem je

iznio niz optužbi na račun jugoslavenskoga političkog i državnog rukovodstva.

Naime, te je partije naveo kao primjer onih partija koje „imaju pred revolucijom

više zasluga od KPJ“ te ističe žaljenje što „Sovjetska armija nije ukazala i nije

mogla ukazati takvu pomoć (vojnu koju je ukazala jugoslavenskim komunistima

- nap.a.) francuskoj i talijanskoj kom.partiji“. Nadalje, poznato je da je dio

francuskog otpora predvođenog francuskim komunistima pokušao ući u Pariz

prije savezničkih snaga u sastavu kojih se nalazio onaj dio francuskog pokreta

otpora koji je predvodio general De Gaulle. Uvidjevši mogućnost da se

francuski komunisti prikažu pobjednicima, saveznici i De Gaulle su morali

požuriti prema Parizu i spriječiti komuniste u njihovu pokušaju osvajanja vlasti i

priskrbljivanju slave pobjednika i osloboditelja.

Stoga su, prema nekim nedovoljno provjerenim tvrdnjama, zadaci SBN

mreže praktički ,,prošireni“ i na unutarpolitičku domenu borbe protiv onih

političkih snaga za koje se u vrhu zapadnih zemalja, a kasnije NATO saveza,

smatralo da će svojim djelovanjem, u slučaju političke pobjede na izborima,

pokušati uvesti sovjetski model upravljanja državom i gospodarstvom. Za neke

se od tih političkih stranaka (komunističkih s nacionalnim predznakom) u

izvještajno-sigurnosnim krugovima znalo da su im vodstva bila vrlo blisko

vezana na sovjetske partijske i sigurnosno-izvještajne strukture koje su im

pružale znatnu logističku pomoć u organiziranju, djelovanju te procesima

pokušavanja osvajanja vlasti.

SBN mreža je osnivana, te logistički podržavana, u gotovo svim

zemljama kroz sustav vojnih izvještajno-sigurnosnih struktura zbog više

razloga:

- zbog prirode postavljenih zadaća vodeće osobe mreže morale su imati

posebna znanja i iskustva u rukovanju posebnim vrstama oružja, voj-

nog organiziranja i djelovanja te čuvanja povjerenih tajni vojne

strukture su, posebno u vrijeme Hladnog rata, imale znatna sredstva

kojima su mogli prikriveno financirati ovakve mreže te ih logistički

opskrbiti za izvršavanje povjerenih im i nekih drugih budućih zadataka

- vojne su strukture mogle lakše i kvalitetnije organizirati uskladišta-

vanje potrebnog naoružanja, streljiva, eksploziva, najmodernijih ko-

munikacijskih uređaja te drugih oružja i oruđa na posebno izabranim

mjestima poznatim samo malom broju ,,spavača“.

Naoružanje koje su tajno uskladištavali sadržavalo je širok, ali

specijaliziran, spektar ubojitih sredstva: snajperi, kratko automatsko oružje s

prigušivačima, dugo automatsko oružje, pištolji, bombe, eksploziv i sredstva za

izradu eksplozivnih naprava, minobacači manjeg kalibra, različite vrste

potrebnog streljiva. Ovisno o vrsti potrebe (za djelovanja u naseljenim ili pak

nenaseljenim područjima) vršenje izbor oružja koji se koristio. Za tajna

djelovanja u naseljenim mjestima s ciljem sijanja panike i nesigurnosti u

protivničkim redovima predviđeno je korištenje sredstava za likvidaciju

izabranih ciljeva bez obzira radi li se o osobama ili objektima (korištenjem

snajpera ili postavljenjem eksplozivnih naprava).

U situacijama kada se poneki dijelovi ili cijela nacionalna SBN mreža

nije mogla dostatno financirati iz matičnog proračuna, strana zainteresirana za

postojanje SBN mreže je organizirala prikrivene oblike financiranja ili kroz dje-

lovanje pojedinaca-dobrotvora, kao što je to slučaj s njemačkom Techniches

Dienst des Bundes Deutscher Jugend - TD BDJ koju je financirao američki

državljanin Sterling Ganvood (Ganser, 2005.) ili neka vladina agencija koja

djeluje i u inozemstvu. Kao glavni inicijatori osnivanja ovakvih mreža pojavlju-

ju se izvještajno-sigurnosne službe Velike Britanije i SAD-a koje, osnivanjem

NATO-a, već organizirani sustav integriraju u NATO strukturu. Obuka

pripadnika mreža je, uglavnom, vršena na području Velike Britanije. Redovne

vježbe za pripadnike ovih mreža su održavane na međunarodnoj razini, uz

simuliranje stvarnih uvjeta na način da su dobivani zadaci (vjerojatno nenasilni)

koji su se morali izvršiti bez znanja lokalnih i nacionalnih represivnih institucija

(npr. trebalo je organizirati prihvat točno određene osobe na sjeveru Norveške,

potvrditi njezin identitet i otkloniti sumnju u mogućnost podvale, te je sigurno

prebaciti do juga Francuske, Italije ili Grčke bez da se privuče pažnja

represivnih i sigurnosnih institucija te stanovništva područja kroz koje se

kretalo).

U pojedinim su zemljama ovakve mreže osnivane uz znanje i punu

suradnju matičnih vlasti dok su u nekima, zbog njihove pozicije i uloge u

tadašnjem svijetu, mreže osnivane bez znanja svih ili bar onih političkih elita za

koje se smatralo da nisu dovoljno pouzdane da im se ovakve tajne mogu

povjeriti (to se posebno odnosi na neke skandinavske zemlje). Mreže su

tretirane kao najstrože čuvane tajne kako bi se povećala razina mogućnosti

njihova učinkovitog djelovanja u slučaju kriznih i ratnih situacija.

Prema dostupnim saznanjima najmanje dvije grupe osoba su učlanjivane

u ovakve mreže:

- vojni, policijski i djelatnici izvještajno-sigurnosnih službi koji su ili

umirovljeni ili su bili pred mirovinom, a koji su mogli preuzeti teret

osnivanja i vođenja ovakvih mreža

- obične osobe koje svojim ponašanjem u mirnodopskim uvjetima nisu

privlačile posebnu pozornost svoje okoline, ali koje su bile dokazano

antikomunističkih političkih stavova zbog čega se na njih, u

djelovanju mreža, moglo računati.

Izvještajno-sigurnosne službe su, uglavnom, vršile posebne provjere za

osobe koje su namjeravali uključiti u ove mreže.

U dostupnim, javno objavljenim, radovima o ovim mrežama ne spominju

se osobe koje bi u svakom slučaju trebale biti bitan sastavni dio ovako koncipi-

ranih SBN mreža: osobe koje se u mirnodopsko vrijeme ističu, i poznate su

upravo, kao pristaše lijevih političkih ideja, a koje su u stvarnosti regrutirane od

strane domaćih izvještajno-sigurnosnih službi kako bi ih se, u slučaju gubitka

vlasti i/ili nadzora nad teritorijem moglo ugraditi u administrativni sustav

upravljanja tog područja i time osigurati bitan izvor izvještajnih podataka te

omogućiti snažniji utjecaj na agresorske strukture do njihova pada.

Svaka, uvjetno govoreći, „nacionalna mreža spavača“ imala je svoj

interni kodni naziv:

- Italija: Gladio (naziv je izabran prema kratkom maču koji su koristili

gladijatori; budući da je postojanje ove mreža prvo javno otkriveno, ovim su

nazivom kolokvijalno nazvane sve ostale nacionalne mreže spavača)

- Belgija: SDRA8 i STC/Mob

- Danska: Absalon (prema nazivu danskog biskupa koji se istakao u

borbama protiv Ruskih

osvajača u Srednjem vijeku)

- Njemačka: TD BDJ (Techniches Dienst des Bundes Deutscher Ju-

gend - Tehnička služba Udruge njemačke mladeži), a kasnije u okviru

BND-a kao ustrojbena jedinica ,,12CC“

- Grčka: LOK (Lochos Oreinon Katadromon - poznata i kao Grčka pla-

ninska brigada ili Helenske prepadne snage, ali i kao ,,Sheepskin“/

,,Red Sheepskin“ - ovčja koža)

- Luxemburg: Stay behind

- Nizozemska: I&O (Intelligence & Operations)

- Norveška: ROC (Rocambole)

- Portugal: Aginter press

- Švicarska: Projekt-26 (P26)

- Turska: u početku su koristili naziv Sefeberlik Takrik Kurulu - STK

(Tactical Mobilisation

Group), a naknadno Ozel Kuvvetler Komnu- tanligi-OKK ili Special

forces command)

- Austrija: OWSGV (Oesterreichischer Wander-Sport-und Geselli-

gkeitsverein - Austrijska udruga za planinarenje, sport i druženje)

- Francuska: Plan Bleu.

Istraživačima ove teme ostali su nepoznati podaci o nazivima ovih mreža

u Finskoj, Švedskoj i Španjolskoj.

Neke od mreža su rasformirane još u doba Hladnog rata (kao što je slučaj

s njemačkom TD BDJ) ali se s organiziranjem SBN mreža nastavilo kroz druge

oblike djelovanja. Neke su mreže potpuno ugašene tek nakon otkrića postojanja

talijanske mreže Gladio i provođenja sličnih istraga u nacionalnim izvještajno-

sigurnosnim sustavima (posebno onim vojnim).

Brojni su istraživači ovog područja koji pripadnike SBN mreža u

ponekim zemljama (Italija, Njemačka, Grčka, Španjolska, Portugal, Turska)

povezuju i s kriminalnim, čak i terorističkim djelovanjima organizirano

izvođenim na nacionalnom teritoriju (Italija), ali i u inozemstvu (Portugal) sve

pod krinkom zaštite „vlastitoga političkog sustava od komunističke

dominacije“. Prema tim napisima najčešće se navode optužbe za izvođenje

terorističkih djelovanja koje se pripisalo i/ili namjeravalo pripisati političkoj

ljevici kako bi se javnost okrenula protiv njih čime se pokušalo spriječiti njihov

dolazak na vlast. Planiranje i provođenje takvih operacija je dobilo i svoje

nazivlje po uzoru na terminologiju izvještajno-sigumosnih službi: „false flag

operations" kao i provođenje „strategije napetosti" (strategy of tension).

Terorističke su aktivnosti medijski vrlo atraktivan materijal. Privlače pažnju

ogromnog broja gledatelja svih dobi, spolova, rasa, političkih, vjerskih i drugih

orijentacija. Terorizam i nasilje privlače publiku bez ograničenja. A tolika

gledanost, odnosno slušanost ili čitanost (ovisno o mediju) privlači i oglašivače.

Sinergija medijski atraktivnog događaja te privučene pažnje javnosti i

oglašivača neminovno utječe na oblikovanje KJZ o samom događaju, kao i o

tumačenjima o razlozima koji su do događaja doveli i do različitih posljedica

koje događaj može prouzročiti.

Ne ulazeći u ozbiljnost i utemeljenost nekih od prethodno navedenih

tvrdnji pojedinih istraživača (pojedina objašnjenja o mogućim političkim

pozadinama pojedinih terorističkih djelovanja su, najblaže rečeno, vrlo

diskutabilna), smatramo potrebnim istaknuti da je, u svakom slučaju, mogućnost

zlouporabe povjerenih vojnih efektiva (npr. oružja i eksploziva) u dužem

vremenskom roku vrlo moguća. Rizik zlouporabe se povećava s rastom

unutardržavne i nacionalne nesigurnosti, političkih turbulencija, kriza i sukoba

te nekvalitetno izvršenim provjerama osoba koje su trebale postati članovi ovih

mreža i samim time upoznati s postojanjem skrivenih skladišta ubojitih

sredstava. Poseban problem mogla je predstavljati i mogućnost da su pojedini

članovi SBN mreža birani po političkim, a ne po patriotskim osjećajima uz

zanemarivanje njihovih psiholoških i psihičkih osobina. Snažno izražena

politička sklonost jednoj stranci ili ideji pripadnika ove mreže, ostavlja dovoljno

prostora za moguće zlouporabe ako dolazi do, prema njihovu mišljenju,

negativnih promjena na nacionalnoj političkoj slici koje mogu stvoriti uvjete

„dolaska komunista ili socijalista koji su skriveni komunisti" na vlast. A to je

upravo, samo u drugačijem pojavnom obliku, bio i razlog zbog kojih su mreže u

potpunoj tajnosti i stvarane.

Činjenica da je na području Europe dugi niz godina postojao sustav

nacionalnih „mreža spavača", a da za to nije znala velika većina političara (čak i

onih koji su neko vrijeme obnašali vlast u pojedinim državama), te mogućnost

da su neki od njih, kao i vojna sredstva (oružje, eksplozivi) koja su im povjerena

na čuvanje korištena u nezakonitim i terorističkim djelovanjima, izazvala je

snažnu reakciju Europskog parlamenta.

Dana 22.11.1990. godine, tek nekoliko mjeseci nakon otkrivanja

postojanja talijanske mreže Gladio i objavljivanja sumnji u upletenost nekih

njezinih pripadnika u cijeli niz nezakonitih i terorističkih djelovanja na području

Italije, Europski je parlament donio rezoluciju (RESOLUTION on the Gladio

affair, Official Journal C 324, 24/12/1990 Page 0201) o osudi stvaranja i

postojanja SBN mreža te je pozvao sve države članice EP-a da povedu

nacionalne istrage o postojanju, djelovanju i mogućim zlouporabama mreža

spavača bez obzira jesu li organizirani u skladu s nacionalnim pravilima.

Ovakve su istrage provela nadležna tijela talijanskog, švicarskog, njemačkih (od

nekih pokrajina, a dijelom i savezni), austrijskog, belgijskog, nizozemskog,

danskog, finskog sabora, odnosno vlade. Predstavnici britanskih vlasti nisu

htjeli komentirati pitanja vezana na ovu problematiku zbog interesa nacionalne

sigurnosti. SAD su službeno, priopćenjem State Departmenta od 20.1.2006.

godine reagirale tek na višekratno korištenje u javnim medijima, od strane

sovjeta plasiranog dokumenta još 1976. godine oznake „FM 30-31B“ poznatog i

kao ,,Westmorelandovo uputstvo“.

Rezolucijom EP-a je pak zatraženo bezuvjetno ukidanje SBN („dismantle

ali clandestine military and paramilitary networks“) te zapljena svih sakrivenih

vojnih MTS.

Danas u širokoj javnosti uglavnom dominiraju brojni negativni stavovi o

mrežama spavača NATO i izvan NATO zemalja, osnivanih u doba Hladnog rata

kao jednog od sredstava borbe protiv SSSR-a, komunističke ideologije i širenja

komunizma na Zapad. Angažiranost, organiziranost i opremljenost SBN mreža

je ovisila o procjenama izloženosti pojedine države sovjetskoj agresiji (bilo

oružanoj vanjskoj, bilo kroz IO na unutarnjem planu). Ovisno o samoj državi,

njezinoj blizini SSSR-u i zemljama članicama VU-a, izloženosti rizicima,

tradiciji, društvenim uređenjima, postojećim političkim elitama i njihovim

međusobnim odnosima, kulturi te povijesnim iskustvima ovisili su i oblici te

modusi operandi organiziranja i djelovanja SBN mreža, a sukladno tome i nji-

hove moguće zlouporabe.

Mnogi od kritičara zaboravljaju razloge osnivanja navedenih mreža te

koriste pojedinačne slučajeve moguće zlouporabe pojedinaca iz tih mreža na

unutar- političkim područjima. Ako je na nekim područjima i dolazilo do

zlouporabe pojedinaca i grupa, zbog toga ne treba optužiti sve mreže niti, što je

posebno važno, cjelokupno ljudstvo koje je svjesno pristalo biti, u to vrijeme,

dio vrlo opasnog plana koji je izravno ugrožavao sigurnost svojih pripadnika i

članova njihovih obitelji u slučajevima krize i rata.

Međutim, činjenica da su neke zemlje, posebno Velika Britanija, zadržale

bitnu razinu kontrole i nadzora nad nacionalnim „mrežama spavača“ otvara

mogućnosti za donošenje različitih zaključaka o razini i načinima mogućega

britanskog uplitanja u unutarpolitička, sigurnosna, socijalna i gospodarska pita-

nja tih država. Slučaj Švicarske je vrlo plastičan primjer takvog postupanja jer,

prema riječima suca Pierra Comua:

„The fact that the British services knew numerous details about Swiss

resistance organization, more then the Federal Counsil or the Swiss Defence

Ministers, must be criticized“.

Britanski je tisak pak objavio da su Britanci znali i mnoge detalje kao što

su podaci o vođama mreža, pripadnicima, tajnom nazivlju korištenom u

komuniciranju, tajna skloništa i skrovišta za ljude i MTS.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da su neke od nacionalnih SBN mreža,

kao što je slučaj s nekim nordijskim zemljama, organizirane bez znanja

nacionalnih institucija vlasti, a u organizaciji britanskih i američkih sigurnosnih

struktura.

Međutim, ne treba zaboraviti činjenicu da su ovakve mreže organizirane i

u zemljama Varšavskog ugovora, samo što je sloboda medija i pravo na infor-

maciju u tim zemljama bilo pitanje koje se nije smjelo postavljati, zbog čega su

i podaci o postojanju, djelovanju i ciljevima takvih mreža još uvijek slabo

dostupni.

Operacija ,,HAD“, Munchen 1995. Godine

Dana 10.8.1994. godine u Munchenskoj zračnoj luci (MUC) bavarska je

policija uhitila kolumbijskog državljanina Justiniana Torresa koji je

Lufthansinim zrakoplovom došao iz Moskve pod optužbom za proliferaciju

radioaktivnog materijala. Pored njega uhićeni su i Španjolci Javier Bengochea

Arratibel i Julio Oroz Equia koji su Torresa čekali u Munchenu. Četvrta osoba,

Španjolac kodnog imena Rafa, uspjela je izbjeći uhićenje „sakrivši se u WC

zračne luke odakle je uspio bez traga nestati". U aktovci koju je Torres nosio u

putničkoj kabini zrakoplova policija je pronašla 363,4 grama radioaktivnog

plutonija239 te 201 gram litija6. Provjerom je utvrđena kontaminacija cijele

putničke kabine.

Međutim, kronologija događanja ove operacije, kodnog imena ,,Had“

(Operation ,,Hades“), ukazuje na procese namjernog izlaganja njemačke i

svjetske javnosti proizvedenim protuobavijestima.

Prema tvrdnjama iznesenima u njemačkom tjedniku „Der Spiegel“ (koji

je ovu aferu otkrio) nije sasvim jasno tko je operaciju predložio niti tko je istu

odobrio, odnosno autorizirao. Operacija je bila provocirajuće naravi s anga-

žiranim suradnicima različitih njemačkih i španjolskih izvještajno-sigurnosnih

službi. Naime, otkrilo se da je osoba poznata kao Rafa, a koja je izbjegla uhi-

ćenje u MUC-u, španjolski državljanin Rafael Ferreras bio i suradnik BND-a,

ali i španjolskih sigurnosnih službi. Istovremeno je u operaciji bio angažiran i

prikriveni istražitelj Savezne kriminalističke policije (Bundeskriminalamt -

BKA) Peter - Roberto.

U svibnju 1994. godine Rafa je djelatniku njemačkog BND-a u Madridu

prenio informaciju prema kojoj mu je njegov dugogodišnji poslovni suradnik

Javier Bengochea Arratibel ponudio, još ujesen 1993. godine, sudjelovanje u

„nabavci plutonija“. Dana 10.6.1994. godine organiziranje susret Rafe,

Bengochee i Roberta (agenta BKA) u madridskom hotelu Novotel. Robert je

inzistirao u kupnji radioaktivnog plutonija koji se trebao isporučiti u Munchenu.

Provizija koju je Bengochea trebao dobiti za sklopljeni posao iznosila je 2

milijuna američkih dolara.

Otputovavši u Moskvu Bengochea je stupio u kontakt s kolumbijcem

Benitesom ističući postojanje „žurne narudžbe za plutonijem 239“. Benites je

nabavio uzorak od 3 grama plutonija. Dana 3.7.1994. godine Rafa je djelatniku

BND-a Mathiasu Hochfeldu i djelatniku BKA prenio podatke o aktivnostima

vezanim na nabavu plutonija.

Dana 11.7.1994. godine Torres i Oroz doputovali su vlakom iz Moskve u

Munchen noseći uzorak od 3 grama plutonija. Dana 22.7. Rafa se u Munchenu

sreo s djelatnicima BND-a i dobavljačima iz Moskve kojima je rekao za posto-

janje narudžbe za kupnju 4 kg plutonija po cijeni od 276 milijuna američkih

dolara. Nakon četiri dana, 26.7., s dobavljačima je sastanak održao i prikriveni

istražitelj BKA (,,Walter Beoden“) koji je odbio isporuku u Moskvi, već je

inzistirao na Munchenu kako bi operaciju mogao u najvećoj mogućoj mjeri

kontrolirati.

Potom Torres odlazi u Moskvu po ostatak plutonija dok Oroz ostaje u

Munchenu. Po slijetanju Torresa s plutonijem u Munchen svi su akteri, osim

Rafe koji je nagrađen sa 100.00 DM, uhićeni. Uhićenje je potaklo donošenje

bitnih zakonskih promjena u Njemačkoj koje su vodile k jačanju uloge, značaja

i širenju ovlasti izvještajno-sigurnosnih službi i njihovih nadležnosti.

Istovremeno su rezultate ovog uhićenja političari, iz tada vladajućih stranaka

CDU/CSU, snažno koristili u pokrajinskim, a naknadno i na saveznim

parlamentarnim izborima do kojih došlo 27.10.1994. godine.

Predviđeni cilj operacije bio je usmjeren na sprječavanje mogućeg šverca/

proliferacije nuklearnog materijala izvan Rusije, a preko Njemačke, odnosno

kroz zemlje EU. Operacija je „prestrašenoj i užasnutoj javnosti" prikazana kao

veliki uspjeh njemačkih izvještajno-sigurnosnih službi, ali je i ukazano na „ve-

liku opasnost koja još uvijek dolazi iz Rusije i zemalja bivšeg SSSR-a“.

Međutim, nije sve išlo onako kako je planirano. U ožujku 1995. godine

tjednik „Der Spiegel“ je objavio članak u kojem su iznijeli podatke koji ukazuju

na mnoge probleme vezane na ovu operaciju: od toga da se traži osoba koja je

operaciju odobrila, tražila se odgovornost zbog izlaganja stanovništva radio-

aktivnom materijalu, zbog laganja javnosti te ugrožavanja njemačke vanjske

politike. Ubrzo, BND javno priznaje kako je cijela operacija inscenirana.

Afera je dobila na značenju kad je njemački Bundestag oformio Istražno

povjerenstvo (Bundestagausschus) koje je 23.6.1998. godine završilo s radom.

Pred Istražnim povjerenstvom uhićeni je Španjolac, stvarni suradnik BND-a

kodnog imena Rafa, rekao da je sa znanjem BND-a radioaktivni materijal do-

nesen na područje SR Njemačke, a sve kako bi „uspješna akcija uhićenja cijele

grupe mogla donijeti dodatnu prednost pojedinim političkim strankama u vri-

jeme neposredno prije održavanja parlamentarnih izbora u Bavarskoj ali i na

saveznoj razini“. Oporba je pak ovu aferu obilato koristila prije parlamentarnih

izbora u dvjema saveznim pokrajinama: Sjeverna Rajna i Vestfalija te Bremen.

Političke posljedice zbog ove afere imao je i Ured saveznog kancelara Kohla.

Budući da je ovu aferu prvi iznio tjednik ,,Spiegel“, BND je pokrenuo

proces praćenja novinara unutar tog tjednika s ciljem saznavanja izvora

informacija koje su ozbiljno potresle službu. Iz tog se djelovanja BND-a rodila

nova afera koja je imala i odjeka u međunarodnoj javnosti jer je postavljeno

pitanje političke odgovornosti te dosljednosti, pouzdanosti i kredibilnosti nekih

od ključnih njemačkih političara i, tada, visokih državnih dužnosnika

(prvenstveno Bemda Scmidbauera, državnog tajnika u Uredu saveznog

kancelara zaduženog za koordinaciju rada svih njemačkih sigurnosno-

izvještajnih službi).

Drugi rat u Zaljevu (2003.) - iračko oružje za masovno uništavanje i slučaj ,,Curveball“

Dana 5.2.2003. godine tadašnji je državni tajnik SAD-a, umirovljeni

general Colin Powell, na sjednici VS UN-a održao govor o „tajnim iračkim

pokretnim postrojenjima za proizvodnju bioloških agensa“. Govor je popraćen

prezentacijom u kojoj su zorno prikazana pokretna postrojenja za proizvodnju

biološkog oružja kako je prikazano na slici 3:

Slika 3. Slika iz prezentacije državnog tajnika SAD-a C. Powella pred VS

UN-a od 5.2.2003. o „iračkim pokretnim postrojenjima za proizvodnju

biooružja“

Taj govor bio je jedna od ključnih točaka koja je omogućila stjecanje

neophodnih političkih i vojnih saveznika SAD-a s ciljem združenog napada na

Irak i svrgavanja vlasti Sadama Huseina. Napad na Irak uslijedio je već

19.3.2003. godine. Dana 1.5.2003. godine George W. Bush, predsjednik SAD-a,

istaknuo je da su „glavne vojne operacije završene". Dana 23.1.2004. godine

David Kay, glavni vojni istražitelj SAD-a za područje „oružja za masovno

uništavanje", podnosi ostavku te ističe svoju sumnju u podatke o proizvodnji i

postojanju te vrste oružja u Iraku. Njegov nasljednik, Charles Duelfer, krajem

listopada iste godine iznosi službeni zaključak kako Irak ne posjeduje, niti je

razvijao, oružje za masovno uništenje (Weapons of mass destruction - WMD)

čime je Powellovo izviješće VS UN-a potpuno poljuljano. Dana 15.11.2004.

godine Powell je podnio ostavku na dužnost državnog tajnika SAD-a.

Priča o izvoru „Curveball" i ovoj aferi počela je 1994. godine kad se

mladi inženjer Rafid Ahmed Alwan kao kemijski inženjer zaposlio ,,u

laboratoriju za proizvodnju biološkog oružja" u Iraku. Iako je naveo da je bio

najbolji student u svojoj klasi, naknadnim je provjerama utvrđeno da je, kao

posljednji iz svoje godine, završio školovanje u Bagdadu. Dana 4.11.1999.

godine, po dolasku u Njemačku, podnio je zahtjev za stjecanjem azila. Smješten

je u centar za izbjeglice u Zirndorfu gdje pristaje na kontakt s njemačkim BND-

om kojem iznosi „svoju priču o razvoju WMD u Iraku“. Česti i podrobni

razgovori s njim traju sve do sredine rujna 2000. godine. BND je Alwanu

dodijelio tajno ime „Curveball“. Iako naziv ,,Curveball“ može uputiti na jedan

od načina bacanja lopte u baseballu, porijeklo naziva je ipak drugačije. Naime, u

američkoj stručnoj terminologiji, a sve kako bi se izvori već u samom startu

mogli selektirati/organizirati, svi izvori koji imaju vezu s podacima vezanim na

naoružanje, u svojem nazivu sadrže riječ ,,ball“ kojoj se dodaje druga riječ, u

ovom slučaju, ,,curve“ kojom se označava ovaj izvor.

Prema riječima njemačkih agenata ,,Curveball“ je odbio susret s

predstavnicima iz SAD-a, iako su sažeci njegovih saznanja redovno dostavljani

američkim izvještajnim službama DIA-i i CIA-i. Budući da je režim Sadama

Huseina već koristio kemijsko oružje (u ratu s Iranom 1991. godine te u

napadima na mjesta naseljena Kurdima), priča je (iako nije bilo ozbiljnije

potvrde njegovih navoda o razvoju i postojanju postrojenja za proizvodnju

WMD u Iraku, posebno ne onih mobilnih) „pala na plodno tlo“ kada je,

razmjenom obavijesti, stigla u SAD.

Intenziviranjem krize oko Iraka, CIA vrši pripremu izlaganja C. Powella

u VS UN-a u kojem ključne optužbe o razvoju WMD u Iraku temelji na

izjavama ,,Curveballa“. Nakon što se uvidjelo da su obavijesti dobivene od

,,Curveballa“ uglavnom netočne, CIA inzistira na izravnom razgovoru s

,,Curveballom“ te, sredinom ožujka 2004. godine, šalje jednog od svojih

najboljih ljudi u Njemačku koji razgovarajući s ,,Curveballom“ vrlo brzo

utvrđuje da „Curveball izmišlja". Dana 4.11.2007. godine otkriven je identitet

,,Curveballa“. Iz BND-a stižu optužbe da je CIA proizvoljno tumačila, u skladu

s vlastitim (i političkim) potrebama, obavijesti koje im je davao ,,Curveball“

iako su ih, iz BND-a, upozorili da one nisu u potpunosti ni pouzdane ni

provjerene te da ih treba shvatiti kao uvjetno istinite. Odnosno, potrebno ih je

dodatno provjeriti. Prema navodima iz BND-a, CIA je svjesno zanemarila

obavijesti drugih agencija (svojih i međunarodnih) koje su ukazivale na

drugačiju stvarnost u vezi s proizvodnjom WMD-a u Iraku.

Zaključci istražne komisije od 31.3.2005. godine jasno i nedvosmisleno

pokazuju uspješnost protuobavijesti plasiranih kroz ,,Curveballa“:

“Obavještajna zajednica je ozbiljno pogriješila u procjeni stupnja razvoja

iračkog programa za razvoj biološkog oružja u NIE (National Intelligence

Estimate) iz 2002. te u drugim predratnim izvještajnim uradcima. Primarni

razlog zbog kojih su donošene pogrešne procjene je preveliko oslanjanje

obavještajne zajednice na ljudski izvor poznat pod pseudonimom “Curveball”

koji se, kako se kasnije utvrdilo, pokazao nepouzdanim izvorom jer je

dostavljao netočne podatke.”

Iako je protuobavijest o postojanju postrojenja za proizvodnju WMD u

Iraku u početnoj fazi uspjela proizvesti pozitivne učinke po SAD i stvaranje

opravdanja za napad na Irak, naknadno je ipak dovela do ozbiljnih problema za

njezine stvaratelje: državni tajnik SAD-a podnio je ostavku, došlo je do internih

sukoba u administraciji SAD-a čija je pouzdanost i objektivnost u

međunarodnim odnosima bitno narušena.

6. WWW I CENZURA

Pojedinci i manje grupe (ne računamo veće grupe i zajednice jer bi oni

kao takvi mogli, i trebali, imati dostupan širi spektar mogućeg djelovanja) mogu

iskoristiti, za promociju vlastitih ideja i stavova, slobodu koju im pruža internet,

sredstvo sa znatnim mogućnostima u oblikovanju KJZ različitih CP. Međutim,

tehničke i tehnološke mogućnosti interneta su na raspolaganju i drugim osoba-

ma koje ga mogu koristiti kako bi objelodanili „zabranjena znanja“, svoja viđe-

nja istine koja se pokušava nametnuti i time utjecati na postojeće KJZ. Time se,

korištenjem slobode objavljivanja koju pruža internet, pokušavaju deformirati

napori državnih institucija u namjeri apsolutne kontrole nad sredstvima masov-

nog komuniciranja i oblikovanju pripadajućih KJZ.

Naime, na memorijske jedinice za pohranu obavijesti i dokumenata danas

se, u vrlo kratkom vremenu, mogu spremiti „cijeli vagoni dokumenata". Nosači

zapisa se potom vrlo lako spreme, npr. u ruž za usne, u omot časopisa ili knjige

ili na neko drugo skrovito mjesto (ako se isti namjeravaju neovlašteno iznijeti i

koristiti). To je istovremeno prednost (za one koji do takvih saznanja nastoje

doći) te problem za one koji takva znanja na takav način mogu izgubiti.

Gotovo svaka državna administracija uporno i dosljedno želi spriječiti

korištenje interneta jer se određeni zapis pomoću prednosti interneta može

najlakše, najbrže, najjeftinije učiniti svima dostupan, a sve u svrhu

objavljivanja, po njih neugodnih, podataka iz domene nacionalne sigurnosti.

Mnoge vlade koriste različita sredstva i metode u pokušaju ostvarivanja

kontrole i nadzora nad sadržajem postojećeg korpusa javnog i ukupnog znanja,

a posebno nad e-publikacijama. Neke vlade, kao što je slučaj s kineskom,

pokušavaju se protiv slobode e-medija boriti kontrolom i ograničavanjem

djelovanja ISP središta dok se druge zemlje protiv e-sloboda pokušavaju boriti

korištenjem legalnih i legitimnih sredstava kao što su tužbe pred nadležnim

sudovima. Mnogim institucijama ozbiljan problema predstavlja pojam

nadležnosti sudbene vlasti s obzirom na poziciju i zemljopisni smještaj servera

na kojem se nalaze podaci koji se objavljuju kao i na poziciju, odnosno boravak

i prebivalište onoga tko je taj server (ili neki njegov dio) unajmio. Internet je

omogućio pojavu, i objavu, svih vrsta publikacija u elektronskom obliku čime

su stvoreni uvjeti za izravno utjecanje na ukupni korpus znanja ciljane publike.

Navest ćemo nekoliko poznatih primjera iz stvarnog života gdje su

tiskane knjige svoju punu dostupnost i slobodu dobile tek izdavanjem u obliku

e-knjige. Sloboda intemeta omogućila je njihovim autorima ostvarenje želja

zbog kojih su te knjige nastale.

Richard Tomlinson: „The Big Breach“/„Das Zerwurfnis“/ “Puknuće“

Richard Tomlinson bivši je operativni djelatnik britanske izvještajne

službe MI6 koji je dio svog profesionalnog vijeka u toj službi (četiri godine)

proveo radeći na području Bosne i Hercegovine te Republike Hrvatske pod

krinkom pripadnika međunarodnih organizacija. Povratkom u Veliku Britaniju

Tomlinson dolazi u sukobe s nadređenim osobama te, nezadovoljan, napušta

službu. Odlučuje u javnost iznijeti svoje viđenje djelovanja MI6 i odnosa unutar

iste pisanjem knjige o svojem radu u MI6. Budući da je MI6 bio protiv pisanja

te i takve knjige, podizanjem tužbe pred nadležnim britanskim sudom uspijevaju

izboriti zabranu njezina tiskanja i distribucije, iako teško, Tomlinson uspijeva

naći izdavača koji će organizirati prevođenje, tiskanje i distribuciju knjige:

,,Narodny Variant Publishers, Moscow, Russia“. Njemačko izdanje te iste

knjige pod nazivom „Das Zenvurfnis - Ein ehemaliger MI 6 - Agent packt aus“

objavio je nakladnik Wilhelm Heyne Verlag iz Muenchena 2001. godine.

Tomlinson odlazi iz Velike Britanije na Novi Zeland gdje ga, po nalogu

britanskog suda, domicilno zakonodavstvo procesuira, a represivni sustav vrši

pretrese objekata u kojima se nalazio te mu plijeni računala. Potom nekoliko

godina putuje svijetom tražeći sigurno utočište. Ukupno je uhićen 13 puta,

odslužio je jednogodišnju kaznu u strogo čuvanom britanskom zatvoru, prognan

je iz 6 država, mjesta njegova boravka učestalo su, javno i tajno, pretresana,

računalna oprema mu je oduzimana. Sigurno utočište nalazi u Švicarskoj gdje se

nastanjuje.

Iako je našao nakladnika za englesko govorno područje, knjiga ipak ne

dolazi do kupaca u tim zemljama jer nakladnik naknadno odustaje od preuzetih

obaveza. Stoga Tomlinson, u želji da probije i tu barijeru, odlučuje učiniti

knjigu dostupnom putem intemeta. Pokušava je objaviti na nekoliko domena.

Međutim, dijelom uslijed sudskih naloga, a dijelom uslijed namjernog rušenja

stranica od strane nepoznatih osoba, knjiga teško nalazi svoj put do javnosti.

Tek postavljanjem na stranice http://cryptome.info/bigbreach-posts.htm knjiga

postaje dostupna u nekoliko pojavnih oblika (doc, txt, pdf, zip). Uskoro se s

mnogih stranica knjiga može učitati (npr. na stranici

http://saba.fateback.com/bigbreach/bigbre- ach.html) u različitim oblicima koji

je uglavnom prenose s http://www.192. com. Tada i britanski sudovi uviđaju

kako je daljnje zabranjivanje te knjige praktički nemoguće te odobravaju, u

dnevnim novinama, tiskanje izvadaka iz te knjige čime su stvoreni uvjeti i za

njezinu prodaju u zemljama Commonwealtha: “Sud odobrava The Sunday

Timesu objavljivanje Tomlinsonova djela, ističući da bi zabranjivanje objave

tog materijala, koji je već široko dostupan cjelokupnoj javnosti, učinio sud

smiješnim”.

U ovom je slučaju e-knjiga omogućila postojanje tiskane knjige, razbila je

višegodišnje napore kojima se pokušalo onemogućiti objavljivanje „zabranjenih

znanja“. Budući da e-knjiga ne poznaje većinu ograničenja materijalnog svijeta,

ona nikad ne može u potpunosti biti zabranjena, ne može joj se nametnuti

potpuna izolacija. Uvijek će se negdje u virtualnom svijetu naći netko tko će, pa

makar i kršenjem autorskih i svih drugih poznatih prava, e-verziju tiskane

knjige učiniti dostupnom onima koji je žele čitati, čime će utjecati na različite

CP i njihova znanja.

Victor Ostrovsky: „Der Mossad - Ein Ex-Agent enthiillt Aktionen und methoden des israelischen Geheimdienstes“/ „Mossad - bivši agent otkriva djelovanje i metode izraelske tajne službe"

Knjiga koju je napisao Victor Ostrovsky imala je gotovo iste probleme na

svojem putu od stvaranja do trenutka kada je konačno postala dostupna

čitateljima, kao i knjiga iz ranije navedenog primjera. Victor Ostrovsky je, kao

rođeni Kanađanin, regrutiran za rad u izraelskoj izvještajnoj službi. Nakon što je

napustio službu, Ostrovsky pristupa pisanju knjige u kojoj iznosi podatke o

metodologiji i načinu djelovanja službe. Iznosi svoja vlastita iskustva, zapažanja

kao i saznanja do kojih je došao tijekom aktivnog rada u Službi, o samoj Službi

(vrlo detaljno) kao i o predmetima i ciljevima po kojima ta Služba radi. Budući

da je imao i kanadsko državljanstvo, Ostrovsky odlazi u Kanadu gdje pronalazi

izdavača, ali i gdje traži utočište zbog straha od mogućih posljedica zbog otkri-

vanja velikog broja izraelskih državnih tajni. Izraelska služba, kroz institucije

izraelske države, pokušava sudskim putem isposlovati zabranu izdavanja knjige

(strana država tuži dvojnog državljanina i traži zabranu tiskanja i distribucije

knjige koja se namjerava tiskati u inozemstvu pred sudom u drugoj državi).

Međutim, nakon nekoliko suđenja američki sud odbacuje tužbu Izraela i njihov

zahtjev (,jer bi objavljivanje iste moglo naštetiti velikom broju osoba i uzroko-

vati mnoge ljudske žrtve“) za zabranom tiskanja i distribucije knjige. Knjiga se

slobodno tiska i pušta u distribuciju te postaje uspješnica u mnogim zemljama.

Uspjeh knjige Ostrovsky iskorištava, nastavlja s pisanjem i objavljuje još

tri knjige (jedne u kojoj opisuje stvarne događaje iz života pripadnika izraelske

službe te dvije u kojima iznosi fikciju). Istovremeno pristupa slikarstvu te me-

dijsku pozornost koju je stekao zbog pisanja prve knjige, koristi kao dodatnu,

besplatnu, promociju svojih umjetničkih aktivnosti.

Tako je knjiga koja je imala težak put od trenutka pisanja do distribucije,

prelaskom u e-prostor, autoru „otvorila vrata“ i u drugim područjima njegova

djelovanja.

Norbert Juretzko i VVilhelm Dietl: „Bedingt Dienstbereit“/ „Za Službu uvjetno spreman"

Wilhelm Dietl je jedan od najpoznatijih svjetskih novinara koji se bavi

istraživačkim novinarstvom na temu islamizma, islamističkog fundamentalizma

i terorizma. Nakon niza objavljenih uspješnica, 2004. godine zajedno s

Norbertom Juretzkom, bivšim djelatnikom BND-a, objavljuje knjigu pod

nazivom „Bedingt Dienstbereit“. U knjizi Juretzko iznosi svoje uspomene na

vrijeme koje je proveo radeći u BND-u te iznosi mnoge podatke koje u BND-u i

Uredu njemačkog saveznog tužitelja drže tajnima i zabranjenima za iznošenje.

Preko državnih organa BND traži zabranu tiskanja i izdavanja knjige, vrši

pravosudni pritisak na svojega bivšeg djelatnika (podižu tužbe za zlouporabe

koje je Juretzko navodno počinio tijekom rada u BND-u), podižu tužbe protiv

novinara Dietla kao suatora knjige, vrše pritisak na izdavača (koji je prijavio

nasilnu provalu u njihov ured i krađu računala u kojem je bila posljednja verzija

knjige pripremljene za tiskanje). Međutim, njemački sud odobrava tiskanje i

izdavanje knjige. Knjiga postaje bestseler. Pritisak BND-a na autore ipak se

nastavlja. Nakon što su isti autori objavili nastavak navedene knjige („Im

Visier“, Heyne Verlag, 2006.), pritisak je dodatno pojačan. Koristeći jednu od

nastalih situacija (istraga povjerenstva njemačkog Bundestaga o radu BND-a), u

javnost dospijevaju podaci o navodnoj suradnji W. Dietla sa stranim službama

(prvenstveno s iračkom) te njegovu radu za potrebe BND-a na Bliskom istoku.

Nakon toga Dietl gubi, kao i Juretzko, stalan posao. Zbog toga obojica podižu

tužbe pred nadležnim sudovima. Sudske sporove uglavnom dobivaju u završnim

fazama. Afere koje su pratile izdavanje ovih knjiga, omogućile su obojici

učestalo pojavljivanje u javnosti, donijele publicitet tim, ali i drugim knjigama

koje je napisao W. Dietl, pospješile njihovu dostupnost i prodaju u tiskanom i e-

obliku. To je ponukalo Dietla da otvori posebnu internetsku stranicu u kojoj

iznosi podatke o svojim slučajevima, svojem djelovanju kao i sve vezano na

njegove dosadašnje knjige (koje se naravno mogu preko e-medija i naručiti). Za

razliku od prethodnih slučajeva, ovdje je domicilno tužiteljstvo podiglo optužni

prijedlog za zabranom tiskanja i izdavanja pred domicilnim sudom, a protiv

vlastitih državljana. Međutim, moć demokracije i sloboda medija, prvenstveno

e-medija, čini ovakve zabrane besmislenima i suvišnima i uglavnom postižu

suprotni učinak: knjige se tiskaju i distribuiraju u tiskanom i e-obliku bolje i

više nego li prije iznošenja optužbi i traženja zabrana. Internet je medij koji je

cenzuru učinio upitnom i gotovo uzaludnom aktivnošću.

Sličnosti i razlike

Navedeni slučajevi imaju sljedeće sličnosti i razlike:

- ove su knjige bile predmeti progona, tražena je njihova zabrana jer su

mogle, prema mišljenju državnih vlasti, bitno utjecati na oblikovanje

postojećeg KJZ

- autori su bili predmet djelovanja, odnosno izloženi su represivnom

djelovanju državnog sustava koji je tražio zabranu tiskanja i izdavanja

knjiga

- sva tri primjera donose osobne priče autora o jednoj fazi njihova

života i rada u izvještajno-sigurnosnim sustavima različitih zemalja

knjige su nastale u različitim vremenima u odnosu na razvoj e-medija

(prvenstveno intemeta) i e-sloboda

- nisu sve knjige teško našle svog izdavača; neke su ga našle brzo jer je

želja za zaradom i povjerenje u demokratsku proceduru i neovisno

sudstvo bila snažnija od straha od represije

- bez obzira na odluke nadležnih pravosudnih tijela, internet je omogu-

ćio punu slobodu izdavaštva i distribucije „nepoćudnih" knjiga.

7.GII- BOJNO POLJE BUDUĆNOSTI

Postojanje virtualnog svijeta utjelovljenog u globalnoj informacijskoj

infrastrukturi te njegova snažna interakcija sa svijetom materijalnog, unijela je

bitne promjene u postojeće doktrine i strategije. Virtualni svijet je postao

dominantan čimbenik u oblikovanju javnog znanja tehnološki razvijenih

društava i zajednica, s posebnim utjecajem na mladu, intemetsku generaciju

koju bi, u mnogim dijelovima njihova ponašanja i postupanja, pobliže mogli

opisati površnom i nepotpunom što ih čini pogodnom ciljanom publikom za

uspješnu primjenu IO.

Globalna informacijsko-komunikacijska infrastruktura

Budući razvoj, prvenstveno višenamjenskih i višedimenzionalnih

informacijsko-komunikacijskih sustava, bitno će utjecati na razvoj novih

modela planiranja i provođenja IO u bliskoj i daljnjoj budućnosti i s time

povezanim oblikovanjima različitih korpusa javnog znanja.

Sadašnja razina razvoja mobilne komunikacijske tehnologije, široka

dostupnost novih višenamjenskih mobilnih komunikacijskih uređaja, dovela je

do snažne povezanosti i međuovisnosti intemeta s mobilnom komunikacijskom

tehnologijom. Stvoren je novi svijet koji se u engleskoj terminologiji naziva

Cyberspace. Budući da se ovim pojmom obuhvaća globalno integrirana infor-

macijsko-komunikacijska infrastruktura (već navedeni GII) kako je prikazano

na slici 4, umjesto pojma Cyberspace koristit ćemo naziv globalna

informacijsko-komunikacijska infrastruktura ili GII.

GII čine mnogobrojni, globalno umreženi, informacijsko-komunikacijski

sustavi i sadržaji koji se njima kreću. Postojanje GII-ja ima za posljedicu global-

nu dostupnost informacija (korištenjem virtualnih i mobilnih mreža) čime su

stvoreni uvjeti za brzo, globalno, širenje različitih informacijskih sadržaja u

njihovu bilo kojem pojavnom obliku. Učinkovito izlaganje (ne)zainteresiranih

primatelja različitim informacijskim sadržajima bitno je za postizanje stanja

informacijske nadmoći koje je pak u koliziji s pravom na slobodan i neometan

pristup te posjedovanje i korištenje informacijama. Prava na potpun, otvoren i

neometan pristup te korištenje mogućnosti WWW-a (dalje Mreže) danas su

jedno od temeljnih ljudskih prava oko kojih se vode brojne polemike s bitno

različitih stajališta. Iako su iznesena stajališta naizgled bliska, ona su u bitnim

dijelovima različita jer su i upravljana različitim pobudama. Istovremeno se tre-

ba postaviti i pitanja o točnosti, autentičnosti, potpunosti, korisnosti i istinitosti

informacija kojima su primatelji izloženi kao i utjecaja koji njihovi stvaratelji i

distributeri stvaranjem i širenjem pokušavaju postići.

GII predstavlja skup novih mogućnosti, novih izazova, ali i novih

ovisnosti i ranjivosti koje se na vrijeme moraju prepoznati te ispraviti, odnosno

onemogućiti njihova zlouporaba. Sukobi u GII-ju imaju, i imat će, izravan

utjecaj na kognitivnu i fizičku domenu.

Asimetrični sukobi

Borba za postizanje prava na informiranje, želja za plasiranjem i

globalnim širenjem vlastitih stavova, potreba za kontrolom i nadzorom

informacijskih sadržaja koji se nalaze (ili će se tek naći) u GII-ju svakodnevno

ga pretvara u pravo bojno polje. Brzi razvoj ratnih strategija već se neko vrijeme

nalazi u fazi kada se odlučujuće bitke vode u kognitivnoj domeni. Glavne se

bitke više ne vode uporabom vatrenog (kinetičkog) oružja, nego informacijama

koje se velikim brzinama šire GII-jem. Utjecajem na kognitivne procese u

kognitivnoj domeni dovodi se do posljedica u informacijskoj, te što je krajnji

cilj informacijskog napadača, promjenama u fizičkoj domeni (jer se posljedice

odluka donesenih u kognitivnom i virtualnom svijetu prenose i osjećaju u

realnom, stvarnom, svijetu). Stoga sadašnja djelovanja s ciljem postizanja stanja

informacijsko- tehnološke nadmoći u virtualnom svijetu predstavljaju borbu za

svakidašnju stvarnost i pravo na planiranje i/ili projektiranje vlastite i tuđe

budućnosti. Ishod borbe sukobljenih strana možda se već sada može točno

predvidjeti, ali se posljedice i promjene koje će sukob sasvim sigurno potaknuti,

za sada, ne mogu u potpunosti predvidjeti.

GII je stvarno bojno polje u kojem se svakodnevno događaju sukobi

različitih vrsta, intenziteta, suparnika, iz različitih pobuda, na različitim

mjestima, a sve u stvarnom vremenu bez potrebe izravnog fizičkog dodira

sukobljenih strana. Štoviše, njihova fizička odvojenost jedan je od preduvjeta

koji napadač treba ispuniti ako želi steći početnu prednost u napadnim

djelovanjima. Tu ratuju, uvjetno govoreći, ,,veliki“ i ,,mali“ igrači, ratuju

zajedno, jedni protiv drugih, ali i međusobno.

Pod nazivom ,,veliki“ podrazumijevamo državne administracije te veće i

velike privatne tvrtke, dok pod nazivom ,,mali“ podrazumijevamo pojedince i

manje grupe koje mogu ali ne moraju biti uvezane i povezane. Isto tako, pod

nazivom ,,mali“ podrazumijevamo samo one fizičke i pravne osobe koji u ovim

sukobima pokušavaju zaštiti vlastiti identitet, dok ,,veliki“ štite vlastiti

informacijsko-komunikacijski sustav, njegov sadržaj, financijske, poslovne,

državne i druge tajne.

GII ne poznaje nacionalne ni neke druge fizičke granice iz stvarnog

svijeta (osim energetsko-tehničko-tehnoloških ograničenja sustava u cjelini ili

nekog njegovog dijela) što mnogi informacijski napadači, posebno „mali“,

smatraju svojom bitnom prednošću. GII je prostor koji „malim“ igračima

nadoknađuje bitne nedostatke u materijalnim i ljudskim sredstvima i koji im,

kao napadačima, daje izglede da u svojim naumima i uspiju. ,,Mali“ igrači

mogu, korištenjem jeftinih, jednostavnih, lako dostupnih projektiranih tehničkih

rješenja, uz neophodna znanja i dozu entuzijazma i motiviranosti u željama za

promjenama, svojim djelovanjem ozbiljno ugroziti interese ,,velikih“. Posebno

ako se veći broj manjih grupa približi u svojim stavovima te ujedine svoja

djelovanja u ratu protiv „velikih“. ,,Mali“ jedino mogu izgubiti učinkovitu

zaštitu vlastitoga stvarnog identiteta zbog čega mogu doći pod udar represivnog

sustava, a mogu dobiti puno. ,,Veliki“ mogu izgubiti puno, a neki i sve. Problem

za ,,male“ postaje kada ,,veliki“ izgube previše, zbog čega se posljedice tih

gubitaka (promjena) osjećaju na globalnoj razini u obliku gospodarskih,

financijskih, socijalnih, političkih, sigurnosnih i drugih kriza. Ima ,,malih“ koje

pojava takvih kriza ne zanima jer ionako žive u stalnoj krizi (posebno

egzistencijalnoj) tako da im pogoršanje postojeće krize bitno ne mijenja vlastiti

životni status.

Iako je takav način razmišljanja za mnoge neprihvatljiv, stvarnost

postojanja takvih ideja i u virtualnom svijetu kod osoba koje drže da ionako

nemaju što izgubiti, postaje problem koji može uzrokovati mnoge, znatno

ozbiljnije probleme.

Mreža je postala stvarno bojno polje u kojem se odvijaju mnogi

asimetrični sukobi u kojima se pobjednika, na srednje i duge staze, ne može

predvidjeti. Međutim, posljedice ovog asimetričnog sukoba na stvarni i virtualni

svijet mogu biti vrlo štetne, čak i katastrofične za velik broj osoba širom svijeta.

Poznato je nekoliko primjera napada na ključne infrastrukturne objekte korište-

njem mogućnosti GN-ja koji su izazvali znatne štete. Prema pisanju švicarskoga

stručnog časopisa ,,Sicherheitspolitik“ (broj 4, srpanj 2001., str. 18.), oko 400

000 kućanstava u Kalifomiji (SAD) je 7. i 8.5.2001. godine ostalo bez električne

energije zbog hakerskog napada na energetski sustav. Napadi na računalni

sustav kalifornijskog elektroenergetskog sustava koji kontrolira tvrtka

„California Independent System Operator“ (Cal-ISO) su otkriveni tek 11.5. iako

su počeli već 25.4. Pretpostavlja se da iza napada stoji Kina sa svojim „vojnim

postrojbama za napade u virtualnom svijetu“.

Stvarno zakonodavstvo za virtualni svijet

Ograničenja koja su širenju i djelovanju GII-ja negdje nametnuta, kao što

je to slučaj s Kinom, predmet su mnogih rasprava koje se vode na različitim

razinama i s bitno različitim predznacima, posebno s obzirom na ,,veličinu“ i

utjecaj sukobljenih strana. Ograničenja koja, npr. Kina, nameće svojim

građanima u korištenju mogućnosti GII-ja, SAD smatraju ograničenjem jednog

od novodefiniranih temeljnih ljudskih prava. Kina takvim djelovanjem

pokušava aktivno štititi vlastiti KJZ dok SAD, korištenjem GII-ja kao

informacijsko-komunikacijskog sredstva, pokušavaju doprijeti do

unutarkineskih informacijsko-komunikacijskih sustava s ciljem pokušaja

utjecaja na kineski KJZ komunicirajući s različitim nevladinim, neprofitnim

organizacijama i udrugama građana čije se djelovanje financira iz inozemstva.

Na takav se način iz inozemstva pokušava preoblikovati kineski KJZ u skladu s

interesima informacijskog napadača.

Svijest o potrebi organiziranja zaštite GII-ja snažno se razvila nekoliko

posljednjih godina do razine da su zemlje koje imaju definirane nacionalne

strategije, uključujući i informacijsku, krenule u procese, kako je već rečeno,

ustrojavanja i organiziranja posebnih službi/centara sa zadaćom zaštite vlastitog

(ali i savezničkog) informacijsko-komunikacijskog, stvarnog i virtualnog,

prostora, sustava i sadržaja.

Zaštita GII-ja nad kojim se pokušava uvesti organizirani nadzor i kontrola

(kao informacijsko-komunikacijskog sustava i sadržaja koji u njemu postoje)

razvija se u nekoliko različitih pravaca. Za sada nije postignuta šira suglasnost o

jedinstvenom pravcu djelovanja već su se iskristalizirala tri stava:

- primjena postojećih zakona i normi ponašanja iz stvarnog svijeta prila-

gođenih potrebama GII-ja

- potreba da se za djelovanje i ponašanje u GII-ju napišu nova pravila i

donesu nove međunarodne za sve bez iznimke obvezujuće konvencije

u skladu s međunarodnim pravom prilagođenim postojećim i novim

uvjetima

- primjenom određenih postojećih pravila i normi uz potrebu njihova

prilagođavanja novoj, virtualnoj stvarnosti i njezinu utjecaju na

stvarnost.

Nadzor i kontrola GII-ja ne vrši se samo u okviru ,,domaćeg“ sustava

nego što je moguće šireg područja jer virtualni napadi na bilo koji mogući cilj

doslovno mogu doći bilo kada i iz bilo kojeg mjesta na Mreži (stvarnog i/ili

drugim mjestom prikrivenog).

Pasivnom i aktivnom obranom pokušava se zaštititi nekoliko temelja na

kojima počiva uspješno postojanje i funkcioniranje GII-ja:

- postojanost, cjelovitost, pouzdanost, dostupnost i sigurnost njegova

korištenja kao višedimenzionalnog informacijsko-komunikacijskog

sustava

- slobodan, siguran i neometan protok informacijskog sadržaja kroz ci-

jelu strukturu GII-ja

- cjelovitost, točnost, istinitost i autentičnost informacijskog sadržaja

koji prolazi GII-jem s obzirom na sadržaj i na njegova autora.

Primarni oblik zaštite GII-ja je, prema tumačenju državnih administracija

i drugih „velikih" igrača, aktivna obrana usmjerena prema mogućim izvorima

opasnosti. Provođenje mjera isključivo pasivne obrane u virtualnom svijetu

obično dovede do štetnih posljedica za napadnutog. Gotovo je nemoguće stalno

se uspješno braniti s obzirom na brojnost, različitost i raznolikost mogućih vir-

tualnih napadača. Stoga je u virtualnom svijetu uistinu „napad najbolja obrana“

(ako smatrate da ste moguća, ili vjerojatna, meta informacijskog napada).

Međutim, ,,obrambeno-preventivni“ virtualni napadi mogu proizvesti i

negativne posljedice: protunapade koji mogu doći s različitih strana, od

napadnutih ali i onih, što je vrlo često slučaj, nenapadnutih koji u napadu na

druge (svoje saveznike, partnere, prijatelje) vide povod kojim mogu objaviti,

opravdati te posebno istaknuti svoje postojanje (po mogućnosti uspješno), ali i

pokrenuti rat u fizičkom svijetu.

Budući da:

- su SAD sila koja svoje interese brani na globalnoj razini da GII postoji

i djeluje na globalnoj razini

- SAD smatraju da je GII ključni dio globalne infrastrukture i nacio-

nalnih infrastruktura s obzirom na gospodarske, političke, sigurnosne,

vojne i druge interese,

- SAD su sredinom 2009. godine osnovale posebno vojno

zapovjedništvo za obranu i napadna djelovanja u GII-ju: US Cyber

Command ili USCYBERCOM. Pored navedenog, u SAD-u djeluju i

Multi-State Information Sharing and Analysis center te National

Cyber Security Diviš ion (koje djeluje u sastavu Ministarstva

domovinske sigurnosti).

To je tijelo postalo operativno sredinom 2010. godine. Njegov je cilj

zadržavanje stanja neometanog korištenja Mreže i GII-ja u stjecanju i

održavanju stanja pune informacijske nadmoći SAD-a. Južna Koreja je još

2009. godine najavila osnivanje sličnog centra (što je razumljivo s obzirom na

odnos sa Sjevernom Korejom i Kinom). Njemačka je sredinom lipnja 2011.

godine osnovala svoj Centar za obranu virtualnog prostora (Nationales Cyber-

Abwehrzentrum) dok Velika Britanija ima, još od sredine 2009. godine, vlastiti

Cyber Security Operations Center (CSOC). U sastavu NATO snaga postoji

„Cooperative Cyber Defence Center of Excellence“ sa sjedištem, od svibnja

2008. godine, u glavnom gradu Estonije, Talinu.

Kina je već ranije prihvatila doktrinu preventivnih napada kao najbolje

obrane vlastitog informacijskog, a time i virtualnog, prostora zbog čega je

znatno ranije od SAD-a ustrojila posebne vojne postrojbe za informacijsko

ratovanje. Kina ulaže posebne napore za „čuvanje" vlastitog IKS i GII-ja

onemogućavanjem punog, otvorenog i neometanog pristupa Mreži nadziranjem

kineskog IKS, a posebno onog dijela kojim se kineska Mreža povezuje s GII-

jem, s vanjskim svijetom. Na slici 5 prikazana je shema glavnih

komunikacijskih kanala kineskog IKS i njegove tri veze prema vanjskom svijetu

gdje su plavom bojom označene veze prema GII-ju dok su drugim bojama

označene ključne nacionalne i regionalne poveznice.

Slika 5: CERNET - glavna informacijsko-komunikacijska infrastruktura Mreže

u Kini i prema GII-ju

Pripadnici tih postrojbi obučavaju se za napadna djelovanja u GII-ju

različitim načinima djelovanja upravo zahvaljujući razvijenosti današnje

informacijsko-komunikacijske tehnike i tehnologije. Kina, vrlo vjerojatno, vrši

preventivna djelovanja iz spektra IO u GII-ju prema različitim ciljevima kako bi

izvršila provjeru njihovih obrambenih mogućnosti te provjeru vlastite napadne

učinkovitosti u različitim uvjetima i u odnosu na različite, virtualne i stvarne,

takmace. Na takav se način skupljaju dragocjena iskustva koja mogu poslužiti u

kasnijim napadnim i obrambenim djelovanjima.

Militarizacija Mreže i „zviždači“

Budući da je virtualni svijet postao sastavni dio ljudske svakidašnjice,

njegova militarizacija i ,,orwelizacija“ proizvodi brojne negativne učinke na isti

način kao i (prekomjerna) militarizacija stvarnog svijeta. Stvarna i virtualna

stvarnost se u tolikoj mjeri isprepliću da svaki pokušaj njihova razgraničavanja

predstavlja vrlo zahtjevnu, gotovo neizvršivu, zadaću. GII je danas sastavni dio

svih segmenata ljudskog življenja. Međutim, njegova militarizacija može se

shvatiti i kao pokušaj nametanja apsolutne, jedinstvene i jednoznačne volje svim

njezinim korisnicima u pokušaju stvaranja uvjeta pune kontrole i nadzora nad

njim i sadržajem koji se njim kreće, ili koji bi u nj tek trebao dospjeti. Otpor

takvim nastojanjima organiziraju oni koji zagovaraju politiku potpune

otvorenosti i transparentnosti pristupa i korištenja GII-ja kao i svakoga

njegovog sadržaja i svake informacijsko-komunikacijske tehnologije. Takva su

nastojanja dovela do jačanja uloge i utjecaja tzv. ,,zviždača“ koji ponekad

„zvižde netočnim i neprihvatljivim sadržajima". Nerijetko se i ,,zviždači“

koriste modusom operandi onih koji su sve donedavno imali monopol na visoku

tehniku i tehnologiju kao i utjecaj nad medijima, onih koji su nekad predstavljali

informacijske napadače, a danas su i sami postali cilj brojnih IO.

Dva se imena među ,,zviždačima“ u posljednjih nekoliko godina posebno

ističu: Wikileaks i jedan od njegovih glavnih pokretača Julian Assange. Borba

protiv bilo kakve cenzure u GII-ju predstavlja jedan od ključnih temelja njihova

djelovanja. Svojim djelovanjem pokušavaju zaštititi pravo svih osoba na posjed

i korištenje informacija dok je ,,velikim“ igračima pravo na privatnost i zaštitu

informacija, jedno od ključnih prava koje namjeravaju štititi. Kod

suprotstavljenih strana koje nisu spremne na kompromise neumitno mora doći

do snažnih sukoba koji iz temelja mijenjaju postojeće odnose. ,,Zviždači“ su

pokazali da je Mreža komunikacijski kanal i sredstvo koje gotovo u potpunosti

onemogućava provođenje učinkovite cenzure. Wikileaks i Assange su postali

simboli borbe, u virtualnom i stvarnom svijetu, za otvorenost i dostupnost

svekolikog informacijskog sadržaja, borbe protiv nacionalnih administracija i

sadašnjih društvenih odnosa i uređenja. Stoga se napadi na Wikileaks, pokušaji

njegova omalovažavanja i negiranja kod mnogih osoba koje dijele stavove J.

Assangea shvaćaju dosta osobno te izazivaju snažne, a po napadnutog često

neugodne i skupe, reakcije.

Brojni pokušaji onemogućavanja djelovanja Wikileaksa pokazali su

homogenost inače heterogenih umreženih pojedinaca i grupa, njihovu

domišljatost, snagu i učinkovitost njihove reakcije, ali i heterogenost, do tada na

izgled homogenih nacionalnih savezničkih i partnerskih administracija. Javnim

isticanjem razloga i ciljeva njihove borbe dobili su široku potporu. Umrežena

anonimnost omogućila je velikom broju osoba aktivno sudjelovanje u procesima

plasiranja/ objavljivanja/distribucije informacijskih sadržaja s oznakama tajnosti

u različitim pojavnim oblicima u virtualnom prostoru. Na takav se način

posljedice djelovanja u virtualnom svijetu (u informacijskoj i kognitivnoj

domeni) odražavaju na stvarni svijet, u njegovoj fizičkoj domeni.

Iz virtualne u stvarnu politiku

Djelovanje virtualnih pojedinaca i grupa dobilo je svoj odraz u stvarnom

svijetu u borbi za prava u stvarnom i virtualnom svijetu. „Piratske stranke“ se

osnivaju širom svijeta kao interesne udruge građana sa sličnim ili gotovo

sličnim programima (do sada (lipanj 2011.) ih je širom svijeta osnovano više od

30). Prva „piratska stranka“ osnovana je u siječnju 2006. godine u Švedskoj

nakon međunarodnog, uglavnom pravnog, sukoba oko korištenja i umnožavanja

glazbenih i filmskih sadržaja bez poštovanja odredbi o zaštiti autorskih prava.

„Piratska stranka“ postaje sasvim sigurno snažna politička snaga koja će

posebno u godinama koje dolaze okupljati sve veći broj članova i simpatizera

jer nudi drugačiji pristup turobnoj (zbog dugogodišnje globalne financijske i

gospodarske krize kojoj se kraj ne nazire) stvarnosti. Međutim, koncept za koji

se oni zalažu, a koji je sadržan u njihovim osnovnim tezama, ne nudi održiva

rješenja, posebno ne dugoročna. Njihovi zahtjevi u vezi s virtualnim prostorom

te ciljevi za koje se zalažu dobar su pokazatelj pravca kojim će virtualna

sadašnjost, vjerojatno, imati izravan globalni utjecaj na budućnost razvoja prava

pojedinaca, grupa, tvrtki i administracija:

- potpuna sloboda Mreže i sadržaja koji se kreće, ili će se tek kretati

njime

- promjena postojećih oblika organiziranja društva i društvenih djelo-

vanja u sustav izravne demokracije što je moguće većeg broja osoba,

odnosno organizacija otvorenog društva

- ukidanje svih autorskih prava koja, prema njima, onemogućavaju slo-

bodno i besplatno korištenje i širenje znanja potpuna transparentnost

svih institucija društva i države.

,,Piratske“ teze o Mreži gotovo su u potpunosti u koliziji s težnjama

većine „velikih" igrača zbog čega su sukobi oko njezina nadzora i korištenja

neminovni:

- Mreža definira budućnost zbog čega se zahtijeva da borbu za Mrežu

treba smatrati glavnim političkim prioritetom

- Mreža traži iskrenost, otvorenost i transparentnost Mreža predstavlja

privatni i javni životni prostor ljudi zbog čega mora biti u vlasništvu

onih koji je koriste

- Mreža je odraz stvarnog svijeta u drugačijem pojavnom obliku zbog

čega zakoni i pravila stvarnog svijeta ne smiju i ne mogu biti olako

primjenjivani i na virtualni prostor

- Mreža predstavlja opće dobro

- kultura besplatnog korištenja sadržaja Mreže mora biti cilj i rezultat

gospodarskog djelovanja –

- Mreža je sigurnija od stvarnog svijeta pravo na slobodan pristup Mreži

je jedno od ljudskih prava

- Mreža je razlog zbog kojeg se moraju unijeti bitne promjene u obra-

zovni sustav

- Mreža je ključ za pravovremeno uklanjanje/sprječavanje humanitarnih

i drugih katastrofa.

Radikalizacija sukoba u virtualnom svijetu može dovesti do snažne

radikalizacije stanja u stvarnom svijetu te velikih, ljudskom rukom uzrokovanih,

katastrofa. Pored dosadašnje ključne infrastrukture koju svako društvo ima i o

kojoj posebno brine, GII je postao ključna informacijska infrastruktura koja

predstavlja spojnu točku gotovo svih drugih ključnih infrastruktura (energetske,

prometne, komunikacijske, financijske, transportne, zdravstvene, sigurnosne,

kulturne, medijske) i o kojoj sve one, gotovo u potpunosti, ovise. Stoga je

informacijsko-komunikacijska infrastruktura postala sastavni dio ključne

nacionalne i globalne infrastrukture i njezina, možemo je slobodno nazvati,

kičma koja omogućava učinkovito djelovanje ostalih infrastruktura.

Mogući uspješni napadi na infrastrukturne objekte (energija, promet,

komunikacije, zdravlje, financije, gospodarstvo, računalni sustavi...) mogu

dovesti do bitnih promjena u postojećim društvima te korjenite promjene

društvenih i gospodarskih odnosa u visoko razvijenim, tehnološki ovisnim,

zemljama i tvrtkama. Sve što je fizički spojeno na GII dostupno je

informacijskom napadaču. Nespremnost na pružanje učinkovitog odgovora na

moguće napade u virtualnom svijetu imat će, sasvim sigurno, dugoročne

negativne posljedice.

Pravi problem može nastati u promjeni paradigme koju donosi

informacijsko ratovanje u kognitivnoj domeni:

- „klasični" i donedavni virtualni terorizam zadržavao se na razini pre-

uzimanja nadzora nad informacijsko-komunikacijskim sustavima (u

cjelini ili nekim njegovim dijelovima) i njihovim uništavanjem (bilo

dijela sustava, podataka ili pokušajem uništenja cijelog sustava) -

obrazac „search and destroy“ (pronađi i uništi)

- danas je ta paradigma bitno promijenjena jer su virtualni ratnici shva-

tili prednosti vršenja trajnije kontrole i nadzora nad sustavima priklju-

čenim na GII te se i način djelovanja promijenio u „search, enter and

(mis)use“ (pronađi, uđi, (is)koristi).

Bitka za kontrolu GII-ja s jedne (iako ju je gotovo nemoguće kontrolirati

ni približno u onoj mjeri u kojoj bi to kontrolori htjeli), odnosno za njezinu

potpunu decentralizaciju s druge strane, postaje ogledni primjer nove ratne

strategije, nove 5. generacije ratovanja gdje su informacija i njezine izvedenice

sastavni dio virtualnog prostora gdje se 24 sata dnevno vode borbe; gdje lokalne

bojišnice nemaju veze s lokacijom napadača ni branitelja; gdje se posljedice

virtualnih napada snažno odražavaju na stvarni svijet. Ishodi sukoba koji se

vode, i koji će svakim danom biti sve intenzivniji i brojniji, odredit će sudbine

mnogih ljudi, tvrtki i država. ,,Veliki“ su igrači svjesni posljedica koje im

donosi poraz, zbog čega će, vrlo vjerojatno, koristiti snažne „virtualne" ratnike

kao pandan virtualnim napadačima, ali i stvarne policijsko-represivne organe u

fizičkom onemogućavanju informacijskih napadača u njihovu djelovanju, tamo

gdje je to moguće.

Opravdano se postavlja pitanje može li itko postići stanje potpune

nadmoći u GII-ju, može li itko postići odlučujuću pobjedu u borbama za GII,

može li u tom ratu uopće netko biti proglašen pobjednikom?

SAD sasvim sigurno neće dozvoliti smanjivanje svojih, trenutnih,

mogućnosti kontrole i nadzora nad GII-jem, informacijskim sadržajima koji

njime kruže kao ni njegovom ulogom snažnog, brzog i učinkovitog

komunikacijskog kanala prema onima koji rade na ostvarivanju interesa SAD-a,

njihovih partnera i saveznika. Stoga će svaki napad na vlastite interese (SAD

svoje interese definira na globalnoj razini) koji ide za smanjivanjem njihove

uloge i utjecaja na razvoj i postojanje GII-ja, SAD smatrati činom agresije zbog

čega uzimaju sebi za pravo da na informacijsku agresiju uzvrate uporabom bilo

kojeg oružja koje ocjene prikladnim i potrebnim. Na isti način kao što Rusi

definiraju zaštitu svoje nafte i plina koji prolaze naftovodima i plinovodima koji

se ne nalaze na ruskom ozemlju i kao što su Sovjeti, još 1995. godine,

opomenuli moguće informacijske napadače da zadržavaju pravo da na

informacijske napade uzvrate korištenjem i atomskog naoružanja.

Na slici 6 prikazanje intenzitet informacijskog prometa na Mreži u 2010.

godini. Iz slike je vidljivo da gotovo sav informacijski promet prolazi

dijelovima Mreže koji su smješteni, ili prolaze preko, SAD-a. Stoga su SAD,

teoretski, u mogućnosti vršiti nadzor i kontrolu nad svim sadržajima Mreže,

ograničavati prava i slobode drugima u korištenju njezinih mogućnosti,

organizirano i ciljano vršiti prikupljanje i pohranjivanje osobnih podataka koji

se nalaze na Mreži, osobne komunikacije, odnosno svih sadržaja koji postoje,

postojali su, ili će u nekom trenutku biti dostupni u nekom dijelu Mreže.

Slika 6. Globalni promet na Mreži u 2010.

Postoji veliki broj pojedinaca, grupa, pokreta, ali i tvrtki i država koje

nisu sklone podržavati ovakvu politiku (možemo je nazvati moderna mrežna

kolonizacijska politika). Upravo traženje demokratizacije i decentralizacije

upravljanja nad Mrežom, kao i druga traženja koja se očituju kroz javno

postavljene teze „piratske stranke“, i koja su potpuno suprotna američkim

stavovima, jamče eskaliranje virtualnih i stvarnih sukoba, demonstrativnog u

javnom, snažnog i intenzivnog u virtualnom svijetu. Budućnost Mreže (a time i

GII-ja) ovisit će o mogućnosti SAD-a da se, zajedno sa svojim partnerima i

saveznicima, odupru javnim, političkim te agresivnim virtualnim napadima.

Dobro organizirani virtualni napad velikog broja umreženih pojedinaca i

grupa teško je učinkovito odbiti ako se djeluje samostalno i nepripremljeno. Tek

snažna, potpuna, intenzivna i gotovo trenutna interaktivna suradnja velikog

broja nadležnih službi iz nacionalnih represivno i izvještajno-sigumosnih

sustava može, donekle, ublažiti posljedice napada iz virtualnog svijeta koji za

napadnutog mogu imati strahovite neželjene posljedice u stvarnom svijetu. Po-

sljedice koje informacijski napadači prouzroče vjerojatno ih, na osobnoj razini, i

ne brinu jer su oni, što je lako izvedivo i moguće, vrlo često fizički znatno

udaljeni od ciljeva koje napadaju tako da nisu izloženi ni brzom negativnom

djelovanju represivnog sustava napadnutog. Današnji virtualni napadači znaju

vrlo učinkovito prikriti svoje tragove i lokacije s kojih vrše napadna djelovanja.

Informacijski se napadači često koriste višestrukim zaštitama osobnog identiteta

brojnim promjenama virtualno korištenih lokacija širom svijeta kako bi smanjili

razinu učinkovitosti organiziranih potraga. Na takav se način branitelj može

dovesti u zabludu te biti upućen na potpuno krive tragove što može dovesti do

toga da za napad netočno osumnjiče osobe, tvrtke i države koje s tim napadom

(ili napadima) možda nemaju nikakve veze. Pogrešna sumnjičenja i optuživanja

postaju vrlo opasno sredstvo virtualne stvarnosti koja mogu ugroziti svjetski mir

ako se, namjerno i/ili nenamjerno, pojedini subjekt međunarodne politike ili pak

velika tvrtka i/ili međunarodna korporacija krivo optuži da stoji iza

informacijskih napada, a sve s ciljem opravdavanja mogućega napadnog

djelovanja žrtve informacijskog napada.

Možemo reći da postoje najmanje dva načina da meta (ili više njih)

mogućih informacijskih napada obrani „svoje informacijsko dvorište":

- organiziranim djelovanjem visoko stručnih i motiviranih osoba na po-

dručju preventivnog djelovanja u simbiozi s pripadnicima izvještajno-

sigurnosnog sustava i drugih dijelova represivnog sustava koji trebaju

osigurati neometan priliv izvještajnih podataka i informacija iz objek-

tivnih i pouzdanih ljudskih i tehničkih izvora te procesuiranje počinite-

lja (kada i gdje je to moguće)

- kada se uoči namjera za napad, ili kad napad na informacijsko-

komunikacijski sustav počne, a branitelj nema mogućnost

organiziranja učinkovite obrane, jednostavnim „pritiskom na ,,On/Off

‘ prekidač" može privremeno ugasiti, odnosno fizički odvojiti, vezu

nacionalnog/internog od vanjskog GII-ja. Napadnuti istovremeno

pokušava organizirati učinkovitu obranu, popraviti oštećene ili

uništene dijelove sustava te provjeriti postojanje mogućih nepoželjnih

programa u vlastitom IKS. Fizičko odvajanje nacionalnog IKS od GII-

ja ipak ne onemogućava u potpunosti prekid svih veza jer se

korištenjem usmjerenih satelitskih veza može održavati određena veza

izoliranog sustava prema GII-ju.

U dugotrajnijem informacijskom ratu za GII pobjednik je neizvjestan. U

tim sukobima uloge napadnutog i napadača imaju svojih prednosti i nedostataka

koje će se trebati pokušati (o)braniti, odnosno napadati. Mišljenja smo da pret-

postavljeni informacijski napadač, koji teži rušenju monopola u GII-ju, ima

dodatnu prednost u odnosu na napadnutog: zbog globalne gospodarske,

političke, socijalne, društvene i moralne krize pojavljivat će se politički

fenomeni kao što je „piratska stranka". U tim se situacijama izravno vidi utjecaj

novog, modernog i civilnog otvorenog društva na politička zbivanja u društvu, a

posebno na izborima. Nove političke snage, posebno orijentirane na mlade

nezaposlene osobe, mogu biti odlučujuća politička snaga u svakoj državi koja će

pokrenuti promjene i na zakonodavnom području čime se bitka za GII iz

virtualnog potpuno seli prema području nacionalnog i međunarodnog

zakonodavstva.

Informacijske operacije u bliskoj budućnosti

Postojanje GII-ja i njegovu uporabu u novom, budućem, spektru IO

prikazat ćemo na primjeru novih doktrina i strategije vojske SAD-a. Može se

postaviti pitanje o opravdanosti raščlanjivanja i predviđanja novih IO kroz vojne

efektive. Međutim, budući da je upravo namjenska, vojna, industrija jedan od

ključnih temelja za razvoj znanosti i pronalazak novih tehničko-tehnoloških

rješenja (uključujući i internet) koji su „svjetlo dana“ prvo ugledali u vojnim

institutima i/ili drugim projektima u institutima i institucijama rađenim za

potrebe vojske, smatramo potrebnim i korisnim budućnost IO sagledati kroz

vojnu prizmu, u ovom slučaju vojske SAD-a. Naime, vojska SAD-a je aktivna

na globalnoj razini, istovremeno na velikom broju različitih, međusobno znatno

udaljenih područja. Njihove aktivnosti moraju biti isplanirane, dogovorene,

odobrene, koordinirane i vođene na način da ispunjavaju i izvršavaju dobivene

ciljeve i zadatke. Stoga vojska SAD-a ima bitnu ulogu u planiranju i vođenju IO

u novim uvjetima u svim fazama djelovanja (od prevencije, stvaranja, upravlja-

nja i smirivanja krize i/ili sukoba). Danas vojska SAD-a ne krije svoju izravnu

umiješanost u pokušaje oblikovanja javnog znanja različitih CP (kako onih koje

se nalaze na području njihova djelovanja, tako i one bliske kriznim područjima,

vlastite CP angažirane u kriznom području te one domaće, koja se nalazi u ma-

tičnoj državi). Najbolji primjer je osnivanje medijske kuće Southeast European

Times - The news and views of Sutheast Europe (dostupna na www.setimes.

com). Prema podacima s njihove stranice:

„cilj web stranice Southeast European Times je ponuditi točne i

izbalansirane (naglasio autor)

informacije o zbivanjima u Jugoistočnoj Europi, s posebnim naglaskom

na vijesti usmjerene na

budućnost regije... Sponzor Southeast European Timesa je Američko

zapovjedništvo u Europi,

združeno vojno zapovjedništvo odgovorno za operacije Sjedinjenih

Američkih Država u 52 zemlje.“

Svjesne nove stvarnosti, novih mogućnosti i novih prijetnji nastalih kao

posljedica postojanja GII-ja te zbog činjenice da:

- je zbog pojave GII-ja neophodno redefinirati postojeći pojam

nacionalne sigurnosti

- je GII postao nova bitna sastavnica za planiranje i provođenje

napadnih djelovanja u FSO (Full Spectrum Operations)

- je stvaranje prednosti u GII-ju bitan preduvjet za postizanje ukupne

informacijske te svake druge nadmoći su novi sukobi iz spektra IO u novom

okruženju, GII-ju, vrlo često asimetrične naravi s obzirom na takmace i na

razmjer moguće nanesene štete u fizičkoj i kognitivnoj domeni

- su napadačima koji koriste GII potrebna vrlo mala materijalna

sredstva kojima, uz pripadajuća znanja i vještine, mogu razviti vrlo

učinkovita oružja i oruđa primjenjiva u novom okruženju

- su mogućnosti koje pruža postojanje GII ujedno i njegove mane

ako se, na vrijeme, ne znaju prepoznati i štititi odgovarajućim djelovanjima i

sredstvima

- su SAD sila koja svoje vitalne nacionalne interese definira na

globalnoj razini zbog čega ih na globalnoj razini i brani

- vojska SAD-a koristi više od 15 000 različitih mreža, više od 7

milijuna računala širom svijeta te da dnevno evidentira oko 6 milijuna

neautoriziranih pokušaja ulaza u vlastite IKS

- je GII postala ključna infrastrukturna okosnica svih drugih

infrastrukturnih sustava kao i temelj za uspješno jačanje i primjenu

gospodarske, diplomatske, sigurnosne, informacijske, vojne i medijske moći

- je za ostvarivanje postavljenih ciljeva i zadaća potrebno osigurati

siguran, potpun, neometan i pouzdan pristup GII-ju te postojanost, integritet,

pouzdanost, privatnost i cjelovitost informacijskih sadržaja koji se kreću GII,

SAD su donijele nove, te obnovile postojeće, nacionalne doktrine i

strategije za djelovanje u novim uvjetima.

Djelovanje „velikih" igrača (prvenstveno država i njihovih izvještajno-

sigurnosnih službi, postrojbi i institucija) u GII-ju se neće zadržati samo na

pasivnom praćenju razvoja situacije te angažiranju neophodnih efektiva,

ljudskih i tehničkih, u slučaju izbijanja krize ili njezina razvoja. Krize i sukobi u

njemu su svakodnevna pojava koja je više pravilo nego izuzetak. Budući da

posljedice tih sukoba mogu napadnutom nanijeti znatne štete u fizičkoj

(gospodarskoj, energetskoj, financijskoj, odnosno bilo kojoj drugoj

infrastrukturnoj grani te na političkoj, socijalnoj i sigurnosnoj razini) i

kognitivnoj (prvenstveno medijskoj, kulturnoj, znanstvenoj i onim područjima

koji bitno sudjeluju u oblikovanju javnog znanja, tumačenju prošlosti,

oblikovanju sadašnjosti i projektiranju budućnosti) domeni te budući da pasivna

obrana ne mora biti uvijek učinkovita, potrebno je organizirati preventivna

napadna djelovanja prema pojedinim ciljevima za koje se smatra da jednom

mogu postati informacijski, ali i stvarni, napadači. Istovremeno je potrebno

učestalo pratiti kretanja, procese i događaje u GII-ju kako bi se moglo

učinkovito djelovati.

U tom se pravcu razvijaju i nove strategije koje obvezatno uključuju

preventivno aktivno djelovanje opravdano obrambenim potrebama, izradom

novih oružja za korištenje u GII-ju te ciljanim dubinskim pretraživanjem

sustava na svim razinama integriranosti, od pojedinačnih do onih uvezanih u

manje ili veće grupe. Angažiranje privatnih tvrtki, i suradnja s njima, u

procesima pokušaja uspostave nadzora i kontrole nad događanjima u GII-ju je

za vojsku SAD-a nužnost koja se mora voditi po posebnim pravilima zbog

zaštite američkih nacionalnih interesa.

Kao što je već rečeno, GII je donio bitne promjene u procesima planiranja

i djelovanja novih IO s obzirom na postojeće četiri domene djelovanja (kopno,

more, zrak, svemir) postavši peta domena. Nova shvaćanja, podijeljena u tri di-

menzije, s ciljem sveobuhvatnog djelovanja prema strategiji razvoja djelovanja

vojske SAD-a u GH-ju u razdoblju od 2016. do 2028. godine su:

- prva dimenzija obuhvaća različite sukobe na psihološkoj razini koji

teže „bitnom utjecanju na očajne i kreativne osobe da naprave ono što

oni uistinu ne žele napraviti" i uključuje poznavanje i shvaćanje ljud-

skog ponašanja

- druga dimenzija podrazumijeva strateško angažiranje s ciljem održa-

vanja prijateljskih, partnerskih i savezničkih odnosa s različitim su-

bjektima izvan matične države, stvaranje podrške i suosjećajnosti u

području djelovanja te stvaranje i poticanje podrške kod matične i

drugih utjecajnih javnosti i pojedinaca

- treća dimenzija predstavlja postizanje stanja nadmoći u GII-ju jer ona

strana u sukobu koja stekne

mogućnost zaštite, korištenja i kontrole GII-ja time može „ostvariti

vrlo bitnu prednost" u

postizanju konačnog cilja.

Primjeri iz stvarno-virtualnog svijeta: Stuxnet i R2D2 - oružja budućnosti

Ogledni primjeri korištenja novih oružja i oruđa u virtualnom svijetu s

bitnim posljedicama na stvarni svijet su i javno objavljeni podaci o postojanju

računalnog virusa poznatog pod imenom Stuxnet i računalnog programa,

trojanca, poznatog pod imenom R2D2. Njihova je pojava obilježila 2010. i

2011. godinu s obzirom na nove metode borbe protiv različitih protivnika

korištenjem prednosti koje informacijskom napadaču pruža GII.

Stuxnet

Stuxnet je računalni virus koji je dobio naziv po jednoj od najčešće

spominjanih fraza u njegovu kodu. Prvi je put otkriveno njegovo postojanje

sredinom 2010. godine. Za razliku od ,,običnih“ računalnih virusa, Stuxnet je

izrađen s točno određenim zadaćama te rokom trajanja (virus je podešen za

samouništenje na dan 24.6.2012.).

Virus je trebao pronalaziti računala na kojima je bio instaliran

Microsoftov operativni sustav Windows te industrijski programi Siemens PCS7,

WINCC i STEP 7 te jedan ili više Siemens S7 PLC-a. Nakon što virus uoči

postojanje navedenih programa u računalu, pokreće program samoinstaliranja s

posebnim naglaskom na preuzimanje funkcija reguliranja vrtnji priključenih

rotora. Virus je programiran da vrši nagle promjene (u širokom rasponu) brzine

vrtnje navedenih rotora kako bi se uređaji koji ih koriste bili uništeni.

Istovremeno virus onemogućava pravilno djelovanja osjetila koja prate brzinu

vrtnje šaljući im podatke o normalnoj i nepromjenjivoj brzini vrtnje.

Pronalaskom računala koja zadovoljavaju postavljene uvjete, virus je došao u

kontakt sa sustavima/centrifugama koje služe za obogaćivanje urana. Budući da

se skoro 60% od ukupnog broja zaraženih računala u svijetu nalazi u Iranu te

budući da su krajem 2010. godine usporeni procesi obogaćivanja urana u

iranskim postrojenjima (spominje se broj od 1000 pokvarenih centrifuga),

pretpostavlja se da je upravo onesposobljavanje (ili pak njegovo bitno

usporavanje) iranskoga nuklearnog programa osnovna zadaća ovog virusa.

Virus je po svojoj unutarnjoj strukturi vrlo složen. Kvalitetom izrade

programa bitno odudara od virusa na koje se može naići u virtualnom svijetu.

Velik broj stručnjaka iz informatičke domene drži da su za izradu ovog virusa

trebala složena znanja većeg broja stručnjaka što poskupljuje njegovu izradu.

Stoga se pretpostavlja, a budući da je primami cilj virusa iranski nuklearni

program, kako iza njegove izrade i plasiranja stoje ili SAD ili Izrael ili čak

njihovi zajednički napori. Zanimljivost je, a prema pisanju Newsweeka od

20.12.2010. godine (na stranicama 28-30), da pojava i djelovanje ovog virusa

koincidira s nizom ubojstava, i/ili pokušaja ubojstava, iranskih znanstvenika

angažiranih u iranskome nuklearnom programu (Masoud Ali Mohammadi,

Majid Shahriari, Ferydoun Abbasi Davani). Za navedena ubojstva i pokušaj

ubojstva iranska je vlast optužila Izrael.

W32/R2D2.A

,,R2D2“, „Savezni trojanac“ („Bundestrojaner light“) ili „O’zapftis" je

računalni program čije je postojanje u listopadu 2011. godine objavio njemački

CCC (Chaos Computer Club, www.ccc.de), „najveći europski hackerski klub“.

Naziv ,,0’zapftis“ je trojanac dobio zbog nekoliko povezanih činjenica: da

je njegovo postojanje objavljeno u listopadu (iako je otkriven 9.12.2010.), prvi

put je otkriveno na računalu koje je njime, najvjerojatnije, zaraženo u zračnoj

luci u Muenchenu. Uzvik ,,0’zapftis“ se koristi prilikom svečanog otvaranja

prve bačve piva na otvorenju minhenskog ,,Oktoberfesta“. Nakon što je otkri-

veno njegovo postojanje, CCC je vrlo brzo izvijestio nadležne njemačke insti-

tucije, želeći im dati na vremenu da navedeni program sami unište pokretanjem

mehanizma njegova samouništenja.

Trojanci su, za razliku od računalnih virusa i crva, računalni programi

koji nemaju mogućnost samoumnožavanja. Koriste loš obrambeni sustav i/ili

sigurnosne probleme u programima koji su instalirani na računalu koje

napadaju, tzv. „stražnja vrata“. Napadač koji uspješno instalira trojanca na

pojedino računalo može, ovisno o programu, pratiti sve što zaraženo računalo

radi te čak i s njim upravljati na daljinu, a da vlasnik/korisnik računala toga ne

mora biti ni svjestan.

U svom priopćenju o R2D2 trojancu, CCC tvrdi da on, kako je prikazano

na slici 7:

- prati svaku audio, video i tekstualnu aktivnost koja se vrši na zaraže-

nom računalu

- da zaraženo računalo komunicira sa serverom kojem šalje prikupljene

podatke nezaštićenom komunikacijom koja može biti dostupna drugim

osobama koje moraju imati određena tehnička znanja te redovno vrši

samoobnavljanje bez znanja korisnika računala.

Slika 7. Način djelovanja trojanskog programa W32/R2D2

Program je prvenstveno trebao služiti za prikupljanje podataka o

komunikaciji koju korisnik zaraženog računala vrši putem nekih od chat kanala

i programa. Posebno je na udaru komuniciranje Skypeom (to je i razlog zašto

program velikom brzinom snima slike s ekrana te tipkanje na tipkovnici).

Pritisnuti dokazima, neke savezne pokrajine (Bavarska, Baden-

Wuerttemberg, Schleswig-Holstein, Niedersachsnen) i institucije (Savezni ured

za borbu protiv kriminala, Savezna carina) priznale su uporabu ovog programa

u procesima prikupljanja podataka s namjerno zaraženih računala. Program, koji

je izradila njemačka tvrtka DigiTask, prodan je i državnim institucijama u

Austriji, Nizozemskoj i Švicarskoj.

Za razliku od ,,Stuxneta“, ovaj je program bitno slabije kvalitete, odnosno

izrade. Nije zaštićen od mogućih manipulacija i zlouporaba onih koji su ga kre-

irali, plasirali ili onih koji na njega slučajno naiđu i krenu u njegovo korištenje.

Program nezaštićenom vezom šalje, preko servera u SAD-u, podatke koje

,,prikupi“ sa zaraženog računala na glavni server koji je u Njemačkoj. Proxy

server iz SAD-a se pokušava koristiti kao maska kako bi se prikrio (bar

pokušalo) prikriti stvarnog korisnika usluga navedenog programa.

Njemačke su vlasti, nakon što je javnost upoznata s uporabom ovog

programa, niskom razinom njegove zaštite te visokom razinom njegove moguće

zlouporabe (posebno u procesima mogućeg prikupljanja podataka privatne

naravi koji su strogo zabranjeni odlukama najviših njemačkih sudskih tijela),

zabranile njegovu daljnju primjenu.

Za očekivati je da će buduća oružja za djelovanje u GII-ju biti

inteligentnija, sofisticiranija, naprednija, kvalitetnija, usmjerenijeg djelovanja

(bržeg i točnog izbora mogućeg cilja), učinkovitija s obzirom na izvršenje

postavljenih zadaća, lakša za upravljanje (napadaču) i teža za otkrivanje (od

strane napadnutog).

Kratice:

BND - Bundesnachrichtendienst (Savezna izvještajna služba -

Njemačka)

BiH - Bosna i Hercegovina

CP - Ciljana publika

GII - Globalna informacijsko-komunikacijska infrastruktura

GIN - Globalna informacijska nadmoć

GIO - Globalno informacijsko okruženje

HV A - Hauptvenvaltung Aufklarung - (Glavna izvještajna uprava)

IKS - Informacijsko-komunikacijski sustav

IN - Informacijska nadmoć

IO - Informacijske operacije

JNA - Jugoslavenska narodna armija

KGB - Komtet gospodarske bezopasnosti - (Komitet državne

sigurnosti SSSR-a)

KJZ - Korpus javnog znanja

MfS - Ministerium fur Staatsicherheit - (Ministarstvo za sigurnost

države)

MO - Medijske operacije

NIS - Nacionalne informacijske strategije

NVO - Nevladina organizacija

PA - Rad s medijima i javnošću (Public affairs)

PO - Psihološke operacije

RH - Republika Hrvatska

SFRJ - Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija

SNI - Sukobi niskog intenziteta

SSSR - Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika

US AID - United States Agency for International Development

USIA - United States Information Agency

VS UN - Vijeće sigurnosti UN

WWW - World Wide Web (Mreža)