Biblioteka “Arboretum” Najljepši izdanci svjetske književnosti za mlade Izdanje nakladničke kuće “Algoritam”

GEORGE R. R.

MARTIN

L E D E N I Z M A J

Prevela s engleskoga Tajana Pavičević Ilustracije Yvonne Gilbert

Naslov izvornika The Ice Dragon

ZA PHIPPS,

koja se tome prva dosjetila, s ljubavlju

GLAVA PRVA

dara je najviše voljela zimu, jer

kad bi vani zahladnjelo, pojavio bi se ledeni zmaj. Nikad nije sa sigurnošću ustvrdila je li hlad-

noća privlačila ledenog zmaja ili je ledeni zmaj privlačio hladnoću. To je bila onakva vrsta pitanja

koja je često mučila njezina brata Geoffa, koji bijaše dvije godine stariji i neutaživo znatiželjan, ali Adara nije marila za te stvari. Dokle god su hladnoća, snijeg i ledeni zmaj stizali na vrijeme, bila je sretna.

Uvijek je znala točno kad su trebali stići zbog njezina roñendana. Adara je bila dijete zime, roñeno za najveće studeni koje se itko sjećao, pa čak i stara Laura, koja je živjela na susjednom gazdinstvu i sjećala se svega što se dogodilo prije nego što se itko drugi rodio.

Ljudi su još pripovijedali o toj studeni. Adara bi ih često čula.

Raspredali su i o drugim stvarima. Govorili su da je hladnoća te strašne zime ubila njezinu majku, prošuljavši se te duge noći u vrijeme njezinih trudova pokraj velike vatre koju je naložio Adarin otac, i zavukavši se ispod slojeva gunjeva koji su pokrivali poroñajnu postelju. A kazivali su i da je studen ušla u Adaru u majčinoj utrobi, da joj je koža bila blijedomodra i ledena na dodir kad je došla na svijet, te da se svih ovih godina nikad nije posve ugrijala. Zima ju je dotakla, ostavila na njoj svoj pečat i učinila je svojom.

Istina je da je Adara oduvijek bila neobično dijete. Bila je vrlo ozbiljna djevojčica koja se -malokad htjela igrati s drugima. Bila je lijepa, govorili su ljudi, ali na čudan, hladan način, sa svojom blijedom kožom i plavom kosom te krupnim, bistrim modrim očima. Smiješila se, ali ne često. Nitko je nikad nije vidio uplakanu. Jednom kad joj je bilo pet godina, nagazila je na čavao zaboden u dasku koja je ležala skrivena ispod hrpe snijega, te joj je čavao prošao ravno kroz stopalo, ali Adara čak ni tada nije zaplakala ni kriknula. Oslobodila je nogu i zaputila se kući, ostavljajući za sobom trag krvi u snijegu. A kad je stigla kući rekla je samo: “Oče, ranila sam se.” Durenje, izljevi bijesa i suze običnog djeteta bijahu joj strani.

Čak je i njezina obitelj znala da je Adara

drugačija. Otac joj bijaše krupna, otresita grdosija od čovjeka, koji ni inače nije podnosio ljude, ali bi mu smiješak uvijek ozario lice kad bi ga Geoff gnjavio pitanjima, a nikad nije škrtario sa zagrljajima i poljupcima za Teri, Adarinu stariju sestru, koja je bila zlatokosa i pjegava, i bestidno očijukala sa svim mjesnim momcima. Svako malo zagrlio bi i Adaru, ali samo zimi. Ali tada se ne bi smiješio. Samo bi ovio ruke oko nje i privukao

njezino malo tijelo čvrsto uza se svom svojom golemom snagom, s jecajem duboko u grudima, a krupne bi mu suze potekle niz rumene obraze. Nikad je nije grlio ljeti. Ljeti je bio prezaposlen.

Svi su bili zaposleni ljeti, osim Adare. Geoff je radio s ocem na poljima i postavljao beskrajna pitanja o ovom ili onom, učeći sve što jedan zemljoposjednik treba znati. Kad nije radio, otrčao

bi s prijateljima do rijeke i doživljavao pustolovine. Teri je održavala kuću i kuhala, te ponekad radila u krčmi na raskrižju u prometnijim razdobljima. Krčmareva kći bila joj je prijateljica, a njegov najmlañi sin i više od prijatelja, te se kući uvijek vraćala hihoćući se i puna naklapanja i novosti koje bi dočula od putnika, vojnika i kraljevih glasnika. Za Teri i Geoffa ljeto je bilo najbolje godišnje doba, a oboje su imali previše posla da bi mislili na Adaru.

Njihov otac bijaše zaposleniji od ostalih. Tisuće je stvari trebalo obaviti svakog dana, a on ih je obavljao, te pronalazio još tisuću novih. Radio je od zore do sumraka. Njegovi mišići ljeti bi postali tvrdi i mršavi, a zaudarao bi po znoju svake večeri kad se vraćao s polja, ali je uvijek dolazio nasmiješen. Nakon večere sjeo bi s Geoffom i pripovijedao mu priče te odgovarao na pitanja ili učio Teri kako se kuhaju njoj nepoznata jela ili odšetao do krčme. Bio je uistinu čovjek ljeta.

Ljeti nikad nije pio, osim pehara vina tu i tamo da proslavi posjete svojeg brata.

To je bio još jedan razlog zašto su Teri i Geoff voljeli ljeta, kad je svijet bio zelen i vruć i pucao od života. Samo ih je ljeti posjećivao stric Hal, očev mlañi brat. Hal bijaše zmajski jahač u kraljevoj službi, visok, vitak čovjek plemenita lica. Zmajevi ne podnose hladnoću, pa bi zimi Hal i njegovo jato odletjeli na jug. Ali svakog se ljeta vraćao, blistav u kraljevoj zeleno-zlatnoj uniformi,

na putu prema ratištima sjevera i zapada. Rat je trajao otkad se Adara rodila.

Kad god bi Hal došao na sjever, donio bi darove; igračke iz kraljeva grada, kristal i zlatni nakit, slatkiše, te uvijek bocu nekog skupog vina koju bi on i njegov brat podijelili. Smješkao se Teri i tjerao joj krv u obraze svojim laskanjima, te zabavljao Geoffa pričama o ratu, dvorcima i zmajevima. Što se Adare ticalo, često joj je pokušavao izmamiti osmijeh darovima, šalama i zagrljajima. Malokad je u tome uspijevao.

Uza svu njegovu dobroćudnost, Adara nije voljela Hala; kad bi Hal bio tu, to je značilo da je zima daleko.

Osim toga, jedne noći kad su joj bile samo četiri godine, a oni mislili da ona odavno spava, načula ih je kako razgovaraju uz vino. “Ozbiljan djevojčurak”, rekao je tada Hal. “Trebao bi biti nježniji s njom, Johne. Ne možeš nju kriviti za ono što se dogodilo.”

“Ne?” odvratio je njezin otac, glasom promu-klim od vina. “Ne, valjda ne mogu. Ali teško je. Sliči Beth, ali nema ni trunke njezine topline. U njoj je zima, znaš. Kad god je dotaknem, osjećam studen i sjetim se da je zbog nje Beth morala umrijeti.”

“Hladan si prema njoj. Ne voliš je kao što voliš ostale.”

Adara se sjećala kako se otac tada nasmijao. “Ne volim? Ah, Hal. Volim je više od svih, moje malo zimsko dijete. Ali ona mi nikad nije uzvratila

ljubav. U njoj nema ničeg za mene, za tebe, ni i za koga od nas. Ona je tako hladna djevojčica.” Tada je i zaplakao, iako je bilo ljeto, a Hal je bio s njim. U svojem krevetu, Adara je slušala i priželjkivala da Hal odleti. Nije posve razumjela sve što je čula, ne tada, ali je upamtila, a razumijevanje je stiglo kasnije.

Nije plakala; ni s četiri godine, kad je ovo čula, ni sa šest, kad je napokon razumjela. Hal je otišao nekoliko dana poslije, a Geoff i Teri uzbuñeno su mahali kad je njegovo jato preletjelo iznad njih, trideset velebnih zmajeva u ponosnoj formaciji naspram ljetnog neba. Adara ih je promatrala malenih ruku stisnutih uz tijelo.

GLAVA DRUGA

darini osmijesi bili su tajnovita riznica, a ona ih je trošila samo zimi. Jedva bi dočekala svoj roñendan, a s njime i hladnoću. Jer zimi je bila posebno dijete.

Znala je to još od najranijeg djetinjstva, igra-

jući se s ostalima u snijegu. Hladnoća joj nikad nije smetala onako kako je smetala Geoffu, Teri i njihovim prijateljima. Adara je često ostajala vani satima nakon što bi drugi pobjegli u potrazi za toplinom, ili otrčali do stare Laure da pojedu toplu juhu od povrća koju je voljela pripremati djeci. Adara bi pronašla skrovito mjesto u najuda-ljenijem kutku polja, drugačije mjesto svake zime, te bi tamo načinila visok bijeli dvorac, tapkajući snijeg malim golim rukama, oblikujući ga u kule i bedeme poput onih na kraljevu dvorcu u glavnom gradu, o kojima je Hal često pripovijedao. Odlamala je ledene sige s niskih grana drveća i upotrebljavala ih kao tornjeve, šiljke i stražarske kućice, slažući ih posvuda po svojem dvorcu. A često bi usred zime nastupilo kratko kopnjenje, a potom iznenadno smrzavanje, te bi se preko noći njezin snježni dvorac pretvorio u led, tvrd i čvrst

kao što je zamišljala da su pravi dvorci. Cijele zime nadograñivala bi svoj dvorac a da za to nitko nije znao. Ali proljeće je uvijek dolazilo, zatopljenje za kojim nije slijedila nova studen; tada bi se svi branici i zidovi otopili, a Adara počela brojiti dane do svojeg idućeg roñendana.

Njezini su zimski dvorci rijetko bili prazni. S prvim mrazom svake godine, ledeni gušteri izmiljeli bi iz svojih jazbina, te su polja vrvjela sićušnim modrim stvorenjima, koja jurcahu tamo-amo, naizgled jedva dotičući snijeg dok su brzala po njemu. Sva su se djeca igrala s ledenim gušterima. Ali ostali su bili nespretni i okrutni, te su znali prelomiti krhke životinjice napola, skrhavši ih meñu prstima kao da otkidaju ledenu sigu koja visi s krova.

Čak je i Geoff, koji je bio previše drag da bi ikad takvo što namjerno učinio, ponekad bio preznatiželjan pa bi predugo držao guštere u nastojanju da ih prouči, te bi se od topline njegovih dlanova otopili i zapalili i naposljetku uginuli.

Adarine su ruke bile hladne i nježne, pa je mogla držati guštere koliko god je htjela a da im ne naudi, zbog čega se Geoff uvijek durio i postavljao srdita pitanja. Ponekad bi ležala u hladnom, vlažnom snijegu i puštala da gušteri gmižu po njoj, uživajući u lakom dodiru njihovih nožica dok bi joj trčkarali po licu. Ponekad je nosila ledene guštere skrivene u kosi dok je obavljala dnevne poslove, iako je pazila da ih nikad ne unese tamo gdje bi ih vrelina vatre ubila. Uvijek je skupljala ostatke obiteljske večere i odnosila ih do skrovišta gdje je gradila svoj dvorac, te ih ondje rasipala. Tako su dvorci koje je podizala svake zime bili puni kraljeva i dvorjana; malih krznenih bića koja bi se iskrala iz šume, zimskih ptica bijelog perja i na stotine i stotine praćakavih, koprcavih ledenih guštera, hladnih, brzih i tustih. Adari su ledeni gušteri bili draži od ijednog ljubimca kojeg je njezina obitelj tijekom godina uzdržavala.

Ali ledenog je zmaja istinski voljela. Nije znala kad ga je prvi put vidjela. Činilo joj

se daje oduvijek bio dio njezina života, vizija načas opažena usred ciče zime, kako prelijeće mrzlo nebo na mirnim, modrim krilima. Ledeni

zmajevi bijahu rijetki, čak i u to doba, a kad god bi ga vidjela, sva bi djeca upirala prstom i čudila se, dok bi starci gunñali i kimali glavama. Bio je to znak duge i oštre zime kad bi ledeni zmajevi krstarili zemljom. Ledenog su zmaja vidjeli kako prelijeće preko mjesečeve površine one noći kad se Adara rodila, pričali su ljudi, i viñali su ga opet svake zime nakon toga, a te su zime uistinu bile teške, dok je proljeće iz godine u godinu stizalo sve kasnije. Stoga su ljudi ložili vatre, molili se i nadali da će se ledeni zmaj držati podalje, a Adara bi tada strepjela.

Ali to nikad nije upalilo. Svake se godine ledeni zmaj vraćao. Adara je znala daje dolazio zbog nje.

Ledeni je zmaj bio golem, dvostruko veći od ljuskavih zelenih ratnih zmajeva na kojima su jahali Hal i njegovi suborci. Adara je čula legende o divljim zmajevima većim od planina, ali ih nikad nije vidjela. Halov je zmaj bio velik, dakako, pet puta veći od konja, ali je bio sitan u usporedbi s ledenim zmajem, i uz to ružan.

Ledeni zmaj bijaše kristalno bijel, one nijanse bijele boje koja je tako kruta i hladna da je gotovo modra. Bio je prekriven injem, pa mu se koža, kad se kretao, lomila i pucketala kao što kora snijega pucketa pod čizmama, a s tijela su mu otpadale pahulje mraza.

Oči su mu bile bistre, duboke i ledene.

Krila mu bijahu veličanstvena i slična šiš-

miševim, blago providne modre boje. Adara je kroz njih mogla vidjeti oblake, a često mjesec i zvijezde, kad bi zvijer letjela u ledenim krugovima po nebu.

Zubi mu bijahu sige, trostruki red njih, re- zuckava koplja nejednake duljine, bijela naspram tamnomodra ždrijela.

Kad bi ledeni zmaj zamahnuo krilima, za-puhali bi hladni vjetrovi, snijeg bi se podigao i uzvitlao, a svijet kanda stisnuo i zadrhtao. Ponekad, kad bi se vrata rastvorila na zimskoj studeni, pod iznenadnim naletom vjetra, domaćin bi potrčao da ih zabravi i rekao: “To ledeni zmaj

leti u blizini.” A kad bi ledeni zmaj otvorio svoju golemu

gubicu i dahnuo, iz nje nije izlazila vatra, gorući sumporni zadah nižih zmajeva.

Ledeni je zmaj rigao hladnoću.

Led bi se stvorio kad je disao. Topline bi nestalo. Vatre bi zatreperile i ugasile se, skvrčene od studeni. Drveće bi se sledilo do dubine svojih sporih, skrovitih srca, a grane bi mu postale krh-ke i slamale se pod vlastitom težinom. Životinje bi

pomodrjele, zacviljele i uginule, izbuljenih očiju i kože prekrivene mrazom.

Ledeni je zmaj udisao smrt u svijet; smrt, tišinu i hladnoću. Ali Adara se nije bojala. Bila je dijete zime, a ledeni je zmaj bio njezina tajna.

Vidjela ga je na nebu tisuću puta. Kad su joj bile četiri godine, vidjela ga je na tlu.

Bila je vani i gradila svoj snježni dvorac, a on je došao i sletio blizu nje, u prazna, snijegom po-krivena polja. Svi su se ledeni gušteri razbježali. Adara je samo ustala. Ledeni ju je zmaj gledao deset dugih otkucaja srca prije nego što se opet vinuo u zrak. Vjetar je zafijukao oko nje i kroz nju dok je zmaj udarao krilima da se uzdigne, ali Adara se osjetila neobično ushićeno.

Vratio se kasnije te zime, a Adara gaje dota-kla. Koža mu je bila vrlo hladna. Unatoč tome, skinula je rukavice. Inače to ne bi bilo u redu. Napola se bojala da će izgorjeti i otopiti se na njezin dodir, ali nije. Bio je mnogo osjetljiviji na toplinu čak i od ledenih guštera, Adara je nekako znala. Ali ona je bila posebno, zimsko dijete, i hladno. Pomilovala gaje, te naposljetku utisnula u njegovo krilo poljubac od kojeg su je zaboljele usnice. Bila je to zima njezina četvrtog roñendana, godina kad je dotakla ledenog zmaja.

GLAVA TREĆA

imi njezina petog roñendana prvi je put na njemu jahala.

Opet ju je pronašao, kako izrañuje drugi dvorac, na drugom mjestu u poljima, sama kao i uvijek. Gledala ga je kako dolazi i potrčala kad je

sletio, te se privila uza nj. Upravo je tog ljeta čula razgovor oca i Hala.

Stajali su zajedno dugo vremena, sve dok Adara, sjetivši se Hala, nije napokon pružila svoju malu ruku i lagano povukla zmaja za krilo. Zmaj je jednom zamahnuo svojim velebnim krilima, te ih potom opružio po snijegu, pa se Adara uspentrala i ovila ruke oko njegova hladnog, bijelog vrata.

Zajedno su, prvi put, poletjeli. Nije imala ormu ni bič, kakve su koristili

kraljevi jahači zmajeva. Zamasi njegovih krila povremeno su prijetili da će je zbaciti, a hladnoća zmajeve kože prodirala je kroz njezinu odjeću i ujedala joj i kočila malo, dječje tijelo. Ali Adara se nije bojala.

Letjeli su iznad očeva imanja, a ona je ugle-dala Geoffa kako djeluje vrlo maleno duboko

ispod, zaprepašten i uplašen, ali je znala da je on ne može vidjeti. Zato se oglasila ledenim, zvonkim smijehom, smijehom jasnim i oštrim poput zimskog zraka.

Preletjeli su krčmu na raskrižju gdje je gomila

ljudi izašla da ih vidi u prolasku. Preletjeli su iznad šume, posve bijele, zelene i

tihe. Vinuli su se visoko u nebo, tako visoko da

Adara više nije mogla vidjeti tlo pod njima, te joj se učinilo da je ugledala još jednog ledenog zmaja,

u daljini, ali nije bio ni upola tako veličanstven poput njezina.

Letjeli su većinu dana, a zmaj je napokon načinio velik krug i stao slijetati u spirali, klizeći na svojim krutim i svjetlucavim krilima. Spustio ju je u polje gdje ju je i zatekao, netom nakon sutona.

Ondje ju je pronašao otac, i zaplakao kad ju je ugledao, te je divlje zagrlio. Adara nije shvaćala zašto je to učinio, niti zašto ju je kaznio kad su se vratili kući. Ali kad su nju i Geoffa stavili na spavanje, čula ga je kad se izvukao iz svog kreveta i dotapkao do njezina. “Sve si propustila”, rekao je. “Došao je ledeni zmaj i sve isprepadao. Otac se bojao da te pojeo.”

U mraku, Adara se u sebi nasmiješila, ali nije rekla ništa.

Letjela je na ledenom zmaju još četiri puta te zime, i svake zime nakon toga. Svake godine letjela bi dalje i češće nego prijašnje, a ledenog su zmaja učestalo viñali na nebu iznad njihova imanja.

Svaka je zima bila dulja i hladnija od prijašnje.

Svake je godine zatopljenje dolazilo sa sve većim zakašnjenjem.

A ponekad se moglo naići na komadiće tla, gdje bi ledeni zmaj lijegao na počinak, koji se nikad ne bi posve otopili.

U šestoj godini njezina života, selom su počele kolati mnoge priče, a čak se i kralju poslala

poruka. Odgovor nikad nije stigao. “Velika su nevolja ti ledeni zmajevi”, rekao je

Hal u ljeto kad je posjetio imanje. “Nisu poput pravih zmajeva, znate. Ne može ih se ukrotiti ni uvježbati. Postoje priče da su neki koji su to pokušali pronañeni smrznuti s bičem i ormom u ruci. Čuo sam da su ljudi gubili ruke ili prste samo zato što su ih dotakli. Od ozeblina. Da, velika je to nevolja.”

“Zašto onda kralj nešto ne poduzme?” upitao je njezin otac. “Poslali smo poruku. Ako zvijer ne budemo mogli ubiti ili otjerati, za godinu- dvije nećemo imati kad saditi usjeve.”

Hal se smrknuto nasmiješi. “Kralj ima drugih briga. Rat je pošao po zlu, znaš. Neprijatelj napreduje svakog ljeta, a imaju dvostruko više zmajskih jahača od nas. Kažem ti, Johne, gore je teško. Jedne se godine neću ni vratiti. Kralj teško može odvojiti nekoliko ljudi koji bi otišli u potjeru za ledenim zmajem.” Nasmijao se. “Osim toga, mislim da nitko nikad nije ubio nekog od tih bića. Možda bismo jednostavno trebali pustiti neprijatelju da zauzme cijelu ovu pokrajinu. Onda bi to bio njihov ledeni zmaj.” Ali ne bi bilo tako, pomislila je Adara dok ih je slušala. Koji god kralj vladao zemljom, to bi uvijek bio njezin ledeni zmaj.

GLAVA ČETVRTA

al je otišao, a ljeto je dosegnulo zenit i bližilo se kraju. Adara je brojila dane do

svojeg roñendana. Hal je opet prošao tuda prije prvog zahlañenja, vodeći svojeg ružnog zmaja na jug preko zime. Meñutim, krila su mu djelovala

manja kad je te jeseni preletio iznad šume, a ovaj je posjet bio kraći no obično, te je završio bučnom prepirkom izmeñu njega i njezina oca.

“Neće se maknuti tijekom zime”, rekao je Hal. “Zimski je teren prevarav, a oni neće riskirati najezdu bez zmajskih jahača koji bi ih pokrivali iz zraka.

Ali kad doñe proljeće, više ih nećemo moći

zadržati. Kralj možda neće ni pokušati. Prodaj imanje odmah, dok još možeš postići dobru cijenu. Možeš kupiti drugi komad zemlje na jugu.”

“Ovo je moja zemlja”, odsjekao je njezin otac.

“Tu sam roñen. I ti, iako se čini da si to zaboravio. Naši su roditelji tu pokopani. Kao i Beth. Želim leći pokraj nje kad umrem.”

“Umrijet ćeš i prije nego što misliš ako me ne poslušaš”, ljutito odvrati Hal. “Ne budi glup, Joh- ne. Znam što ti ova zemlja znači, ali nije vrijedna tvojeg života.” Nastavio je govoriti i govoriti, ali njezin se otac odbijao predomisliti. Završili su večer psujući jedan drugog, a Hal je otišao usred noći, zalupivši vratima na odlasku.

Adara je, slušajući, donijela odluku. Nije bilo važno što će njezin otac učiniti. Ona će ostati. Jer ako se preseli, ledeni je zmaj neće znati pronaći kad doñe zima, a ode li predaleko na jug, više neće ni moći k njoj.

No ipak je došao, točno nakon njezina sed-mog roñendana. Ta je zima bila najhladnija od svih. Letjela je tako često i tako daleko da je jedva imala vremena raditi na svojem ledenom dvorcu.

Hal je opet došao u proljeće. U njegovu jatu bilo je samo dvanaest zmajeva, a te godine nije donio darove. On i njezin otac opet su se prepirali. Hal je bjesnio i preklinjao i prijetio, ali njezin je otac bio poput kamena. Napokon je Hal otišao, odletjevši na ratište.

Te je godine kraljeva linija obrane slomljena, gore na sjeveru blizu nekog grada dugog imena koje Adara nije znala izgovoriti.

Teri je prva čula za to. Vratila se iz krčme jedne noći rumena i uzbuñena. “Navratio je glasnik, na putu do kralja”, rekla im je. “Ne-

prijatelj je pobijedio u nekoj velikoj bitki, pa je glasnik otišao tražiti pojačanje. Veli da se naša vojska povlači.”

Njihov se otac namrštio, a bore zabrinutosti nabrale su mu čelo. “Je li išta kazao o kraljevim jahačima zmajeva?” Bez obzira na prepirke, Hal je ipak bio dio obitelji.

“Pitala sam”, odvrati Teri. “Rekao je da im zmajski jahači čuvaju zaleñe. Zadaća im je pljačkati i paliti, te zadržati neprijatelja dok se naša vojska sretno ne povuče. O, nadam se da je stric Hal dobro!”

“Hal će im pokazati” umetne Geoff. “On i Sumpornjak će ih sve ispeći.”

Njihov se otac nasmiješi. “Hal se uvijek znao brinuti za sebe. U svakom slučaju, mi tu ne možemo ništa. Teri, navrati li još koji glasnik, upitaj ga kako ide.”

Kimnula je, ne uspijevajući zabrinutim izra-zom posve prikriti svoje oduševljenje. Sve je to bilo vrlo uzbudljivo.

U tjednima koji su slijedili, uzbuñenje je ishlapjelo kad su ljudi tog kraja počeli poimativeličinu katastrofe.

Kraljeva cesta bivala je sve prometnija i prometnija, a sav je promet tekao sa sjevera

prema jugu, dok su svi putnici nosili zeleno i zlatno. Isprva su vojnici marširali u discipli-niranim kolonama, predvoñeni časnicima u zlatnim kacigama, ali čak ni tada nisu ostavljali dobar dojam. Kolone su marširale umorno, a odore im bile prljave i pohabane, dok su mačevi, koplja i sjekire koje su vojnici nosili bili okrhnuti i često prljavi. Neki su ljudi izgubili svoje oružje; šepali su putem slijepo, praznih ruku. A povorke ranjenika koje su uslijedile za kolonama često su bile dulje od samih kolona. Adara je stajala u travi pokraj ceste i promatrala ih kako prolaze. Vidjela je kako čovjek bez očiju pridržava čovjeka sa samo jednom nogom, dok su zajedno hodali. Vidjela je ljude bez nogu, bez ruku ili bez obojega. Vidjela je čovjeka glave raskoljene sjekirom i mnoge ljude prekrivene skorenom krvlju i blatom, ljude koji su hodajući tiho jaukali u grlu. Nanjušila je ljude čija su tijela bila jezivo zelenkasta i naduta. Jedan od njih je izdahnuo pa su ga ostavili sa strane, pokraj ceste. Adara je o tome obavijestila oca, pa su ga on i neki ljudi iz sela otišli pokopati.

Najčešće je Adara viñala opečene ljude. Bilo ih je na desetke u svakoj koloni koja je prošla, ljudi čija je koža bila crna, spržena i ljuštila se, ljudi koje je vrući dah zmaja ostavio bez ruke, noge ili pola lica. Teri im je prenijela što su časnici rekli kad su svratili u krčmu da piju ili da se odmore: neprijatelj je imao mnogo, mnogo zmajeva.

GLAVA PETA

olone su prolazile gotovo cijeli mjesec, svakog dana sve češće. Čak je i stara Laura priznala da nikad nije vidjela toliko prometa na cesti. S vremena na vrijeme osamljeni bi glasnik

na konju projahao protiv struje, galopirajući prema sjeveru, ali uvijek sam. Nakon nekog vremena svi su znali da neće biti pojačanja.

Časnik iz jedne od posljednjih kolona savjetovao je ljude iz tog kraja da pokupe sve što mogu ponijeti i odsele se na jug. “Dolaze”, upozorio ih je. Neki su ga poslušali, i doista, tjedan je dana cesta bila puna izbjeglica iz gradova dalje na sjeveru. Neki su pripovijedali zastrašujuće priče. Kad su otišli, još je više mještana pošlo za njima.

Ali većina je ostala. Bili su to ljudi poput njezina oca, kojima je zemlja bila u krvi.

Posljednja organizirana sila koja je sišla cestom bila je odrpana četa konjanika, muškaraca mršavih poput kostura koji su jahali na konjima čija je koža bila zategnuta na rebrima. Protutnjali su tuda noću, dok su im atovi stenjali i pjenili se, a jedini koji je zastao bijaše blijed, mlad časnik, koji je nakratko povukao uzde svojeg konja i povikao: “Odlazite, odlazite. Sve su spalili!” Potom je odjurio za svojim ljudima.

Nekoliko vojnika koji su došli za njim bili su sami ili u malim skupinama. Nisu uvijek koristili cestu i nisu uvijek platili ono što bi uzeli.

Tada više nitko nije dolazio. Cesta je opustjela.

Krčmar je tvrdio da može nanjušiti pepeo kad bi vjetar puhao sa sjevera.

Pokupio je svoju obitelj i otišao na jug. Teri je bila izvan sebe. Geoff je širio oči i bio

nemiran, ali ne pretjerano uplašen. Postavljao je tisuću pitanja o neprijatelju i vježbao da postane ratnik. Njihov je otac obavljao svoje poslove, zaposlen kao i uvijek.

Bio rat ili ne bio, imao je usjeve na poljima. No, smiješio se rjeñe nego inače, i počeo piti, a Adara ga je često viñala kako radeći pogledava u nebo.

Adara je sama lutala poljima, igrajući se sa

sobom na vlažnoj ljetnoj vrućini, nastojećismisliti gdje bi se sakrila ako ih otac pokuša

odvesti. Na samom kraju, došli su kraljevi jahači

zmajeva, s njima i Hal. Bila su ih samo četvorica. Adara je spazila

prvoga i otišla obavijestiti oca, a on joj je stavio ruku na rame te su ga zajedno promatrali dok je prolazio, osamljen zeleni zmaj pomalo ofucana izgleda. Nije zastao zbog njih.

Dva dana kasnije, tri su se zmaja zajedno pojavila na vidiku, a jedan se odvojio od ostalih i u krugu spustio na njihovo imanje dok su druga dva odjezdila na jug.

Stric Hal bijaše mršav, smrknut i nezdrave

boje. Njegov je zmaj izgledao bolesno. Oči su mu curile, a jedno mu je krilo bilo djelomice na- gorjelo, pa je letio nespretno i naporno, s mnogo teškoća. “Hoćete li sada otići?” upitao je Hal svojeg brata, pred svom djecom.

“Ne. Ništa se nije promijenilo.”Hal opsuje. “Stići će ovamo za tri dana”, rekao

je. “Njihovi zmajski jahači mogli bi doći i prije.” “Oče, bojim se”, reče Teri. Pogledao ju je, vidio njezin strah, oklijevao, i

naposljetku se opet okrenuo svojem bratu. “Ja ostajem. Ali ti, ako možeš, povedi djecu.” Sada je Hal oklijevao. Razmislio je na trenutak, i naposljetku odmahnuo glavom. “Ne mogu, Johne. Poveo bih ih, drage volje, rado, daje to moguće. Ali nije. Sumpornjak je ranjen. Jedva mene nosi. Ponesem li još tereta, možda i ne stignemo na odredište.”

Teri brižne u plač. “Žao mi je, mila”, reče joj Hal. “Iskreno mi je

žao.” Nemoćno je stisnuo šake. “Teri je gotovo odrasla”, reče njihov otac. “Ako

je ona preteška, onda povedi nekog od preostalih dvoje.”

Brat je gledao brata, s očajem u očima. Hal zadrhti. “Adaru”, reče naposljetku. “Malena je i laka.” Usiljeno se nasmijao. “Jedva da išta teži. Povest ću Adaru. Ostale možeš odvesti konjima, ili kolima, ili pješice. Ali morate otići.”

“Vidjet ćemo”, neodreñeno će njezin otac. “Ti povedi Adaru i dobro nam je čuvaj.”

“Hoću”, složi se Hal. Okrenuo se i osmjehnuo joj. “Hajde, dijete. Striko Hal te vodi na jahanje na Sumpornjaku.”

Adara ga je vrlo ozbiljno pogledala. “Neću”, rekla je. Okrenula se, provukla kroz vrata i dala

se u trk. Slijedili su je, dakako, Hal i njezin otac, pa

čak i Geoff. Ali njezin je otac izgubio na vremenu zastavši na vratima i dozivajući je da se vrati, a kad je počeo trčati, bio je glomazan i nespretan, dok je Adara uistinu bila sitna, laka i brzonoga. Hal i Geoff dulje su je pratili, ali Hal je bio iscrpljen, a Geoff se vrlo brzo zapuhao, iako joj je nekoliko časaka gotovo disao za vratom. U trenutku kad se Adara domogla najbližeg žitnog polja, njih su trojica zaostala daleko iza nje. Brzo se izgubila meñu žitom, a oni su je satima uzalud tražili dok je ona oprezno udarila prema šumi.

Kad se spustio sumrak, iznijeli su fenjere i baklje te nastavili potragu. S vremena na vrijeme začula bi psovke svojeg oca ili Hala kako je doziva imenom. Ostala je visoko u krošnji hrasta na koji se popela i smiješila se odozgo njihovim svjetlima dok su temeljito pročešljavali polja. Napokon je zadrijemala, usnuvši dolazak zime i zapitkujući se kako će preživjeti do svojeg roñendana. Do njega je bilo još vrlo dugo.

GLAVA ŠESTA

ora ju je probudila; zora i buka na nebu.

Adara je zijevnula i trepnula očima, a onda ju je ponovno začula. Uspentrala se na najvišu granu drveta, što je dalje mogla, te odmaknula lišće.

Nebom su letjeli zmajevi. Nikad nije vidjela zvijeri slične ovima. Ljuske

im bijahu tamne i čañave, ne zelene poput zmaja na kojem je jahao Hal. Jedan je bio boje hrñe, jedan nijanse skorene krvi, a jedan crn poput ugljena. Svi su imali oči poput plamteće žeravice, para im je kuljala iz nozdrva, a repovi se trzali

tamo-amo dok su im tamna, kožna krila udarala zrakom. Onaj boje hrñe razjapio je gubicu i riknuo, a šuma se zatresla od njegova izazova, te je čak i grana na kojoj je sjedila Adara malčice zadrhtala. I onaj crni se oglasio zvukom, a kad je

rastvorio ždrijelo, iz njega je izletjelo koplje od plamena, narančasto i modro, te okrznulo drveće pod njom. Lišće se skupilo i pocrnjelo, a dim se stao uzdizati ondje gdje je pao zmajev dah. Onaj boje krvi letio je nisko nad njom, škripeći i upinjući krilima, napola rastvorenih usta. Izmeñu njegovih žućkastih zuba Adara je spazila čañu i pepeo, a vjetar nastao njegovim prolaskom bio je vatra i brusni papir, koji joj je grebao i dražio kožu. Lecnula se.

Na leñima zmajeva jahali su ljudi s bičevima i

kopljima, u crno-narančastim odorama, lica skrivenih iza tamnih kaciga. Onaj na zmaju boje hrñe dao je znak kopljem, pokazujući prema gazdinstvu na drugoj strani polja. Adara pogleda.

Hal im je letio ususret. Njegov zeleni zmaj bio je velik poput njihovih,

ali se Adari nekako činio malenim dok ga je promatrala kako uzlijeće s imanja. Kad je posve

raširio krila, lako se vidjelo koliko je teško ranjen; vrh desnog krila bio mu je pougljenjen, a teško se naginjao na jednu stranu dok je letio. Na njegovim leñima, Hal je izgledao poput jednog od onih majušnih drvenih vojnika koje im je donosio na dar minulih godina.

Neprijateljski jahači zmajeva su se razdvojili i napali ga s triju strana. Hal je vidio što smjeraju. Pokušao se okrenuti, nasrnuti na crnog zmaja su-čelice i rastjerati drugu dvojicu. Bičem je švignuo gnjevno, očajnički. Njegov je zeleni zmaj razjapio gubicu i izazivački riknuo, ali plamen mu bijaše blijed i kratak, te nije dosegao neprijatelja.

Ostali su suspregnuli vatru. Tada, na znak, njihovi zmajevi dahnuše kao jedan. Hala ovjenča plamen.

Njegov zmaj ispusti visok, jecav zvuk, a Adara spazi da je gorio, on je gorio, oboje su gorjeli, i zvijer i gospodar. Teško su se strovalili na tlo i ležali dimeći se meñu očevim žitom.

Zrak bijaše pun pepela. Adara okrene glavu u drugom smjeru i spazi

kako se stup dima uzdiže iza šume i rijeke. Ondje se nalazilo imanje na kojem je živjela stara Laura sa svojim unucima i njihovom djecom.

Kad se opet obazrela, tri tamna zmaja kružila su sve niže i niže iznad njezina imanja. Sletjeli su jedan po jedan. Gledala je kad je prvi od jahača sjahao i lijeno se zaputio prema njihovim vratima.

Bila je preplašena i zbunjena. Na kraju krajeva, bilo joj je samo sedam godina. Težak

ljetni zrak bio joj je poput tereta, te ju je ispunio nemoćnošću i pojačao sve njezine strahove. Stoga je Adara učinila jedino što je znala, bez razmišljanja, jedino što joj je išlo lako od ruke. Sišla je s drveta i potrčala. Trčala je preko polja i kroz šumu, daleko od imanja, svoje obitelji i zmajeva, daleko od svega. Trčala je sve dok joj noge nisu bridjele od bola, trčala je prema rijeci. Otrčala je na najhladnije mjesto koje je poznavala, u duboke špilje pod riječnim liticama, u hladan zaklon, tamu i sigurnost.

Ondje se u hladnoći skrila. Adara je bila dijete zime pa joj hladnoća nije smetala. Ali ipak, dok se krila, drhtala je.

Dan se pretvorio u noć. Adara nije ostavila špilju.

Pokušala je zaspati, ali snovi joj bijahu ispu-njeni plamtećim zmajevima.

Sklupčala se u malo klupko dok je ležala u tami, i pokušala izbrojiti koliko je dana preostalo do njezina roñendana. Špilja je bila ugodno svježa; Adara je mogla gotovo zamisliti da uopće nije ljeto, da je zima, ili blizu zime. Ubrzo će njezin ledeni zmaj doći po nju, a ona će odjahati na njegovim leñima u zemlju vječne zime, gdje se velebni ledeni dvorci i snježne katedrale postojano uzdižu na beskrajnim poljima bjeline, a tišina i mir vladaju svime.

Gotovo joj se činilo da je zima stigla, dok je onako ležala. Špilja je postajala sve hladnija i hladnija, ili je barem tako djelovalo. Zbog toga se

osjećala sigurno. Nakratko je zadrijemala. Kad se probudila, bilo je još hladnije. Bijela prevlaka mraza prekrila je zidove špilje, a ona je sjedila na postelji od leda. Adara skoči na noge i pogleda prema ulazu u špilju, ispunjenom blijedom svjetlošću zore. Pomilovao ju je hladan vjetar. Ali dopirao je izvana, iz svijeta ljeta, a ne iz dubina špilje.

Oglasila se malim povikom veselja te se stala verati ledom prekrivenim stijenama.

Vani ju je čekao ledeni zmaj. Dahnuo je po vodi, te se sada rijeka zaledila,

ili barem dio nje, iako je mogla vidjeti da se led

brzo topio što se ljetno sunce više penjalo nebom. Dahnuo je po zelenoj travi koja je rasla na obali, travi visokoj poput Adare, te su sada visoke vlati bile bijele i krhke, pa kad je ledeni zmaj pomaknuo krila, trava se prelomila i pala na tlo, odrezana kao da ju je netko pokosio kosom.

Zmajeve ledene oči susretoše Adarine, a ona potrča k njemu i uz njegovo krilo, te ovije ruke oko njega. Znala je da se mora požuriti. Ledeni je zmaj izgledao manji nego što ga je ikad vidjela, te je shvatila što mu je ljetna vrućina činila.

“Požuri se, zmaju”, šapnula je. “Odnesi me odavde, odnesi me u zemlju vječne zime. Nikad se više nećemo ovamo vratiti, nikad. Sagradit ću ti najbolji dvorac na svijetu i brinuti se za tebe, i jahati te svakog dana. Samo me odvedi, zmaju, odvedi me svojoj kući.”

Ledeni ju je zmaj čuo i razumio. Njegova široka prozirna krila razvila su se i zamahnula zrakom, a oštar arktički vjetar huknuo je ljetnim poljima. Uzletjeli su. Daleko od špilje. Daleko od rijeke. Iznad šume. Sve više i više. Ledeni je zmaj skrenuo na sjever. Adara nakratko spazi očevo imanje, ali bilo je vrlo maleno, i sve se više smanjivalo. Okrenuli su mu leña i vinuli se još više.

Tada do Adarinih ušiju dopre zvuk. Nemoguć zvuk, zvuk koji bijaše pretih i predalek da bi ga njezine uši čule, pogotovo ponad zamaha krila ledenog zmaja. Ali svejedno ga je čula. Čula je krik svojeg oca.

Vrele suze potekle su joj niz obraze, a tamo gdje su pale na leña ledenog zmaja progorjele su male rupice u ledu. Odjednom ju je studen pod njezinim rukama ujedala, a kad je podigla ruku, Adara spazi da je ostavila trag na zma- jevu vratu. Bojala se, ali se svejedno držala.

“Vrati se”, šapnula je. “O, molim te, zmaju. Vodi me natrag.”

Nije mogla vidjeti oči ledenog zmaja, ali je znala kako su izgledale. Usta su mu se otvorila, a iz njih je izletjela modro-bijela perjanica, dugačak, leden plamenac koji je visio u zraku. Nije se oglasio nikakvim zvukom; ledeni su zmajevi nijemi. Ali u svojim mislima Adara je čula divlje naricanje njegova grizodušja.

“Molim te”, šapnula je još jedanput. “Pomozi mi.” Glas joj bijaše tanak i slabašan.

Ledeni se zmaj okrenuo.

GLAVA SEDMA

ri tamna zmaja nalazila su se pred

stajom kad se Adara vratila, gosteći se na spaljenim i pocrnjelim strvinama očeve stoke.

Jedan od zmajskih jahača stajao je pokraj njih, naslonjen na svoje koplje, i s vremena na vrijeme podbadao je svojeg zmaja.

Podigao je pogled kad je hladan nalet vjetra fijuknuo poljem i nešto povikao, te pojurio prema crnom zmaju. Zvijer otrgne posljednji komad mesa s očeva konja, proguta ga i nevoljko se vine u zrak. Jahač zamahne bičem.

Adara spazi kako se vrata seljačke kuće naglo otvaraju. Druga dvojica jahača izjurila su van i potrčala prema svojim zmajevima.

Crni zmaj rikne, a njegova vatra prokulja prema njima. Adara osjeti žarenje vrućine, a ledenog zmaja prože drhtaj kad su plamenovi zaigrali po njegovu trbuhu. Tada on okrene svoj dugački vrat i upre zlokobne prazne oči u neprijatelja, te razjapi svoje injem obrubljene ralje. Kroz njegove ledene zube prodre njegov dah, a taj dah bijaše blijed i hladan.

Dotakao je lijevo krilo ugljencrnog zmaja pod njima, a mračna se zvijer oglasila prodornim krikom bola, a kad je opet zamahnula krilima, ledom prekriveno krilo prelomilo se napola. Zmaj i njegov jahač počeli su padati.

Ledeni zmaj opet dahne. Smrzli su se i umrli prije nego što su pali na

tlo.

Zmaj boje hrñe letio je prema njima, kao i zmaj boje krvi sa svojim goloprsim jahačem.

Adarine uši ispunila je njihova gnjevna rika, a mogla je osjetiti njihov vreli dah oko sebe i vidjeti kako zrak treperi od vrućine, nanjušiti vonj sumpora.

Dva dugačka plamena mača ukrstila su se u

zraku, ali nijedan nije dotakao ledenog zmaja, iako se on skutrio od vreline, a voda pljuštala s njega poput kiše kad god bi zamahnuo krilima.

Krvavo obojeni zmaj doletio je preblizu te je dah ledenog zmaja pogodio jahača. Njegove su grudi pomodrjele pred Adarinim očima, a vlaga se na njemu učas kondenzirala, prekrivši ga injem. Kriknuo je i umro te pao sa sedla, iako je za njim ostala orma, zaleñena na vratu njegova zmaja. Ledeni zmaj se obrušio na nj, dok su mu krila vrištala tajnu pjesmu zime, a mlaz plamena susreo se s mlazom hladnoće. Ledeni je zmaj ponovno zadrhtao, a onda se izvio, cijedeći sa sebe vodu. Drugi je zmaj uginuo.

Ali posljednji je zmajski jahač sada bio iza njih, neprijatelj u punom oklopu na zmaju čije ljuske bijahu smeñe od hrñe. Adara vrisne. U tom trenutku vatra ovije krilo ledenog zmaja. Ugasila se u tren oka, ali je s njom iščezlo i krilo, istopljeno, uništeno.

Preostalo krilo ledenog zmaja divlje je udaralo da uspori njegov pad, ali se svejedno srušio na tlo uz strahovit tresak. Noge su mu se skrhale pod njim, a krilo prelomilo na dva mjesta, dok je udar slijetanja zbacio Adaru s njegovih leña. Pala je na meku zemlju polja, otkotrljala se i s naporom ustala, izudarana ali čitava.

Ledeni je zmaj sada djelovao vrlo malen, vrlo

slomljen. Njegov je duguljasti vrat umorno klonuo na tlo, a glava počivala meñu žitom.

Neprijateljski zmajski jahač zaletio se prema njima, pobjednički urlajući.

Zmajeve su oči plamtjele. Čovjek je zamahnuo kopljem i podviknuo. Ledeni zmaj još jedanput bolno uzdigne glavu

i proizvede jedini zvuk koji je Adara od njega ikad čula: jeziv, tanak krik prepun melankolije, poput zvuka koji stvara sjeverni vjetar kad fijuče oko kula i bedema bijelog dvorca koji stoji pust i

prazan u zemlji vječne zime. Kad je krik utihnuo, ledeni je zmaj posljednji

put poslao hladnoću u svijet: dug, zadimljenmodro-bijeli mlaz studeni koji bijaše pun

snijega, tišine i smrti za sva živa bića. Zmajski jahač uletio je ravno u nj, i dalje vitlajući bičem i kopljem. Adara je promatrala kako se ruši.

Tada se dala u trk, dalje od polja, natrag prema kući i svojoj obitelji u njoj, trčeći što je brže mogla, trčeći, dašćući i plačući cijelim putem poput sedmogodišnjakinje.

Adara nije znala što joj je činiti, ali je pronašla Teri, čije su se suze dotad osušile, te su oslobodile Geoffa, a potom odvezale njihova oca. Teri se pobrinula za nj i očistila mu rane. Kad je otvorio oči i ugledao Adaru, nasmiješio se. Ona ga je vrlo čvrsto zagrlila i zaplakala nad njim.

Do večeri je već bio sposoban za put. Iskrali su se pod okriljem noći i udarili kraljevom cestom na jug.

Njezina obitelj tada nije postavljala pitanja, u tim satima mraka i straha. Ali poslije, kad su bili na sigurnom na jugu, pitanjima nije bilo kraja. Adara je odgovarala kako je najbolje znala. Ali nitko joj nije vjerovao, osim Geoffa, a i on je prestao kad je malko poodrastao. Na kraju krajeva, bilo joj je samo sedam godina pa nije znala da ledenih zmajeva ljeti nikad nema i da se ne mogu ukrotiti ni jahati.

Osim toga, kad su te noći napustili svoj dom, nijednog ledenog zmaja nije bilo na vidiku. Vidjele su se samo tri goleme tamne strvine ratnih zmajeva, i manja tijela trojice zmajskih jahača u crnom i narančastom. I jezerce kojega nikad prije ondje nije bilo, maleno tiho oko u kojem voda bijaše vrlo hladna. Oprezno su ga zaobišli, na putu prema cesti.

GLAVA OSMA

tac im je tri godine radio za drugog zemljoposjednika na jugu. Štedio je koliko je mogao i djelovao sretno. “Hala više nema, a nema ni mojeg posjeda”, govorio bi Adari, “i tugujem zbog toga. Ali u redu je. Opet imam kćer.”

Jer sad ju je zima bila napustila, te se smiješila, smijala, pa čak i plakala poput drugih djevojčica.

Tri godine nakon što su pobjegli, kraljeva je vojska do nogu potukla neprijatelja u velikoj bitki, a kraljevi su zmajevi spalili njihov glavni grad. U razdoblju mira koje je uslijedilo, sjeverne su pokrajine još jedanput promijenile vlasnika. Teri se vratio njezin vedar duh, udala se za mladog trgovca i ostala na jugu. Geoff i Adara vratili su se

s ocem na imanje. Kad je pao prvi mraz, svi su ledeni gušteri

izmiljeli van, baš kao i prije. Adara ih je pro-matrala sa smiješkom na licu, sjećajući se kako je nekoć bilo. Ali nije ih pokušala dotaknuti. Bili su hladna i krhka mala stvorenja, pa bi im toplina njezinih ruku naudila.

sken: Harold Fander severijan

obrada: BABACBABACBABACBABAC