Fromm, Erich - Anatomija Ljudske Destruktivnosti - 2. Knjiga

8/14/2019 Fromm, Erich - Anatomija Ljudske Destruktivnosti - 2. Knjiga

1/157

Erich Fromm

Anatomija ljudskedestruktivnosti

Druga knjiga

Preveli

Gvozden FlegoVesna Marec-Beli

ZAGREB 1989

ERICH FROMM: DJELAu 12 svezakaIzdajuNAPRIJEDIzdavako trgovaka radna organizacijaZagreb, Palmotieva 30NOLITIzdavaka radna organizacijaBeograd, Terazije 27

from Dario to filozofija.net forum

Uredili

Zeljko Falout i Gvozden Flego


2/157

Sadraj

Naslov izvornika

Erich FrommTHE ANATOMY OF HUMAN

DESTRUCTIVENESS

Holt, Rinehart and Winston, New York, 1973

1973 by Eri ch Fromm

Trei dio:RAZNOLIKOSTI AGRESIJE IDESTRUKTIVNOSTI I NJIHOVAPOJEDINANA STANJA 9

IX Benigna agresija 11

Uvodne napomene 11Pseudoagresija 14 Nehotina agresija 14 Nestana agresija 14Samopotvrdujua agresija 15Defenzivna agresija 20 Razlika izmeu ivotinja i ovjeka 20 Agresija i sloboda 24 Agresija i narcisoidnost 25 Agresija i otpor 29Konformistika agresija 31

Instrumentalna agresija 32O uzrocima rata 34Uvjeti za smanjenje defenzivne agresije 39

X Maligna agresija: premise 45

Uvodne napomene 45Priroda ovjeka 46Egzistencijalne potrebe ovjeka i raznestrast i ukorijenjene u karakteru 56Okvir orijentacije i odanosti 56Ukorijenjenost 58

Jedinstvo 59Efektivnost 60Uzbuenje i stimulacija 63

Kronina depresija dosade 68


3/157

Karakterna struktura 77Uvjeti za razvoj strasti ukorijenjenihu karak teru 79 Neurofizioloki uvjeti 80 Drutveni uvjeti 84O racionalnosti i iracionalnosti instinkatai strasti 88Psihika funkcija strasti 90

XI Maligna agresija: okrutnost idestruktivnost 97

Oigledna destruktivno st 91Spo ntan i oblici 99Povijesni zapis 99Osvetnika destruktivnost 100Ekstatika destruktivnost 103Oboavanje destruktivnosti 105Kern, von Salomon: kliniki sluajidolatrije destrukcije 105Destru ktivni kar akt er: sadizam 108

Primjeri seksualnog sadizma/mazohizma 111 Josip Staljin: kliniki sluaj neseksualnogsadizma 113Priroda sadizma 117Stanja koja raaju sadizam 125 Heinrich Himmler: kliniki sluajanalno-zgrtakog sadizma 127

Zakljuak 150

XII Maligna agresija: nekrofilija 157

Tradici onalni poj am 157

Nekrofilni kar akt er 162

Nekrofilijski snovi 163Neintendirane nekrofilijske akcije 168

Nekrofilijski jezik 171Veza izmeu nekrofilije i oboavanjatehnike 173Hipoteze o incestu i Edipovomkompleksu 188Odnos Freudovih instinkata ivota i smrtiprema biofiliji i nekrofiliji 194

Kliniki/metodoloki principi 195

XIII Maligna agresija: Adolf Hitler,

kliniki sluaj nekrofilije 202

Uvodne napomene 202Hitlerovo porijeklo i rane godine 204Klara Hitler 204

Alois Hitler 206Od roenja do este godine (18891895) 207

Djetinjstvo od este do jedanaestegodine (18951900) 211

Od jedanaeste do sedamnaeste godine(19001906) 213

Be (19071913) 220Miinchen 226Primjedba o metodologiji 228Hitlerova destruktivnost 229Potiskivanje destruktivnosti 236Drugi aspekti Hitlerove linosti 238Odnosi prema enama 241

Nadarenosti i talenti 245Fasada 254 Nedostaci volje i realizma

259


4/157

Epilo g: O dvozna nosti nade 271

Dodatak: Freudova teorija agresivnosti

i destruktivnosti 275

Evolucija Freudove koncepcije agresivnostii dest rukt ivno sti 275Analiza promjenljivosti i kritika Freudove

teorije inst inkt a smrt i i Ero sa 281Sna ga i ogranie nje insti nkta smr ti 296Kriti ka biti Freud ove teorije 302Princip redukcije nadraenosti: osnovaprinc ipa uitka i inst inkt a smrt i 304

Bibliografija 317

Inde ks pojmo va i imen a 337

Trei dio

Raznolikosti agresije

i destruktivnosti injihova pojedinanastanja


5/157

IX Benignaagresija

Uvodne napomene

Dokaz iznesen u prethodnom poglavlju doveo je do zakljuka da je defenzivna agresivnost ugraena u ivotinjski i ljudski mozak i da slui funkciji obrane od ugroavanja ivotnih interesa.

Da je ljudska agresija vie ili manje na onom stupnju na kom je kod drugih sisavaca, posebno naeg najblieg roaka impanze, ljudsko bi drutvo bilo prilino miroljubivo i nenasilno. Alitome nije tako. Ljudska je povijest zapis izvanredne destruktivnosti i okrutnosti a ljudska agresija, izgleda, daleko nadmaujeagresiju ovjekovih ivotinjskih predaka; ovjek je, suprotno odveine ivotinja, pravi ubojica.

Kako moemo objasniti tu hiperagresiju u ovjeku? Ima liona isti izvor kao ivotinjska agresija ili je ovjek obdaren nekom drugom, posebnom ljudskom sposobnou za destruktivnost?

Prva se pretpostavka moe argumentirati naglaavanjem da ivotinje takoer pokazuju krajnju i estoku destruktivnost kadase narui njihova okolina i drutvena ravnotea, iako se to javlja samo kao iznimka na primjer u uvjetima jata ili krda. Moglo bi se zakljuiti da je ovjek mnogo destruktivniji jer je stvorio stanja kao to je prenaseljenost ili drugi odnosi koji proizvode agresiju, a koji su u njegovoj povijesti postali vie normalnino izuzetni. Zbog toga ovjekova hiperagresija nije uzrokovanaveim agresivnim potencijalom, ve injenicom da su stanja kojaproizvode agresiju ea kod ljudi no kod ivotinja, koje ive usvom prirodnom boravitu.1

Taj argument je valjan dokle dopire. On je vaan jer vodikritikoj analizi ovjekovog stanja u povijesti. Sugerira da je ovjek najvei dio svoje povijesti ivio u zoolokom vrtu a ne u

divljini tj. u stanju slobode koja vodi ljudskom razvoju i bla-11


6/157

gostanju. Uistinu, veina podataka o ovjekovoj prirodi je uosnovi iste vrste kao Zuckermanovi originalni podaci o pavijanima s Monkev Hilla u londonskom zoolokom vrtu (S. Zucker-man, 1932)

Ali ostaje injenica da ovjek esto djeluje okrutno i destruktivno ak i u situacijama u kojima nije u uvjetima jata ili krda.Destruktivnost i okrutnost mogu u njemu izazvati osjeaj jakogzadovoljstva; mase ljudi moe iznenada zahvatiti pouda za krvlju. Pojedinci i grupe mogu imati karakternu strukturu koja ihtjera na udno ekanje ili stvaranje situacija koje doputaju izraavanje destruktivnosti.

ivotinje, s druge strane, ne uivaju u zadavanju boli i patnjedrugim ivotinjama, niti ubijaju ni zbog ega. Pokatkad se inida ivotinja pokazuje sadistiko ponaanje na primjer makakoja se igra miem; no u zakljuku da maka uiva u patnji mianalazi se antropomorfna interpretacija; to god se brzo kreemoe posluiti kao predmet za igru, bio to mi ili klupko vune.Uzmimo jedan drugi primjer: Lorenz izvjetava o sluaju dviju

golubica zatvorenih u premalu krletku. Jaa je drugoj ivoj upala pero po pero dok ih Lorenz nije razdvojio. No i u ovom jesluaju ono to bi se moglo initi manifestacijom neogranieneokrutnosti zapravo reakcija na nedostatak prostora, te spada ukategoriju defenzivne agresije

elja za destruiranjem radi destrukcije je drugaija. ini se dasamo ovjek nalazi zadovoljstvo u destruiranju ivota bez bilokakvog drugog razloga ili svrhe do same destrukcije. Openitijereeno, izgleda da je samo ovjek destruktivan izvan cilja obraneili postizanja onoga to mu je potrebno.

Teza koja e u ovom poglavlju biti razraena jest: ovjekova

destruktivnost i okrutnost ne mogu se objasniti u terminima ivotinjske nasljednosti ili destruktivnog instinkta, ve moraju bitishvaene na osnovu onih faktora kojima se ovjek razlikuje odsvojih ivotinjskih predaka. Problem je ispitati na koji su naini do kojeg stupnja specifina stanja ljudske egzistencije odgovorna za kvalitet i intenzitet ovjekove strasti za ubijanjem i muenjem?

ak i kad ima isti defenzivni karakter kao i ivotinjska, ovjekova agresivnost mnogo je ea zbog razloga koji lee u uvjetimaljudskog ivota. Ovo e se poglavlje baviti prvo ovjekovom de

fenzivnom agresijom, a zatim onim to je u ovjeku jedinstveno.12

Ako se sloimo u tome da agresijom nazivamo sva djela kojauzrokuju i koja imaju namjeru uzrokovati tetu drugoj osobi,ivotinji ili neivom predmetu, najosnovnija razlika izmeu svihvrsta poriva svedenih pod kategoriju agresije je razlika izmeubioloki adaptivne, one koja slui ivotu, benigne agresije i bioloki neadaptivne, maligne agresije.

Ta je razlika ve bila spominjana u raspravi o neurofiziolokimvidovima agresije. Da ukratko ponovimo: bioloki adaptivna agresija je odgovor na ugroenosti vitalnih interesa; ona je filo-genetski programirana; zajednika je ivotinjama i ljudima; nijespontana i samorastua, ve je reaktivna i defenzivna; ona teiuklanjanju ugroenosti bilo destruiranjem, bilo uklanjanjem njenog izvora.

Bioloki neadaptivna, maligna agresija, tj. destruktivnost i okrutnost, nije obrana od ugroenosti; ona nije filogenetski programirana; iskljuiva je karakteristika ovjeka; ona je bioloki tetna jer je drutveno disruptivna; njene glavne manifestacije ubijanje i okrutnost stvaraju uitak ne traei nikakvu drugusvrhu; ona je tetna ne samo za osobu koja je napadnuta ve i zanapadaa. Maligna agresija, iako nije instinkt, ljudski je potencijal ukorijenjen u samim uvjetima ljudske egzistencije.

Razlika izmeu bioloki adaptivne i bioloki neadaptivne agresije moe pomoi rasvjetljavanju zbrke u cijeloj raspravi o ljudskoj agresiji. Oni koji objanjavaju uestalost i intenzitet ljudskeagresije polazei od pretpostavke da je nastala iz uroene crteljudske prirode, esto prisiljavaju one svoje protivnike koji su seodrekli nade u mirni svijet da stupanj ljudske destruktivnostii okrutnosti svode na najmanju mjeru. Tako su branitelji nadeesto bili nagnani na zauzimanje defenzivnog i pretjerano optimistinog stajalita o ovjeku. Razlika izmeu defenzivne i maligneagresije ini to nepotrebnim. Ona podrazumijeva da maligni dioovjekove agresije nije uroen, te zato nije neiskorjenjiv, ali uvaava da je maligna agresija ljudski potencijal i vie no naueniuzorak ponaanja koji spremno nestaje kada se uvedu novi uzorci.

Trei dio e prouavati prirodu i uvjete obiju, benigne i maligne agresije, dok e se vie baviti ovom drugom. Prije no toponem elim podsjetiti itaoca da, suprotno bihevioristikoj teoriji, slijedea analiza svih tipova agresije ima za predmet agresivne porive, bez obzira na to jesu li ili nisu izraeni u agresiv

nom ponaanju.13


7/157

Pseudoagresija

Pod pseudoagresijom podrazumijevam ona agresivna djela kojamogu uzrokovati tetu, ali im to nije namjera.

Nehotina agresija

Najoitiji primjer pseudoagresije je sluajna, nenamjerna agresija, tj. agresivan in koji ozljeuje drugu osobu, ali nije imaonamjeru nanijeti nikakvu tetu. Klasini primjer tog tipa agresi je je pucanje iz oruja koje sluajno ozlijedi ili ubije onoga tko je u blizini. Psihoanaliza je donekle umanjila jednostavnost definicije sluajnih djela uvodei pojam nesvjesne motivacije, tese moe postaviti pitanje nije li ono to se ini sluajnim agresornesvjesno namjeravao. Prihvaanje ove teze smanjilo bi broj sluajeva koji potpadaju pod kategoriju nenamjerne agresije,. ali bibilo sasvim dogmatsko pojednostavnjivanje zakljuiti da svakasluajna agresija potjee iz nesvjesnih motiva.

Nestana agresija

Cilj nestane agresije je primjena vjetine a ne destrukcija iliteta; ta agresija nije motivirana mrnjom. Maevanje, borbasabljama ili upotreba luka i strijele razvili su se iz potrebe ubi janja neprijatelja u obrani ili napadu, ali su se njihove izvornefunkcije gotovo izgubile a te su igre postale umijee. Ono seprakticira, na primjer, u zen-budistikoj borbi sabljama, koja zahtijeva veliku vjetinu, kontrolu cijelog tijela, potpunu koncentraciju kvalitete koje dijeli s umjetnou koja je oigledno

potpuno razliita od umjetnosti ajne ceremonije. Zenovski majstor u borbi sabljama ne gaji elju za ubijanjem ili destruira-njem, on ne mrzi. On izvodi ist pokret, a ako protivnik budeubijen, to je zato to je stajao na pogrenom mjestu. 3 Klasinipsihoanalitiar moe dokazivati da je borac sabljama podsvjesnomotiviran mrnjom ili eljom za destrukcijom svog protivnika;to je psihoanalitiarevo pravo kojim, meutim, pokazuje slabo razumijevanje duha zen-budizma.

Luk i strijela su takoer nekada bili oruja napada i obrane sciljem unitenja (destruction), no danas je umijee baratanja lukom i strijelom ista primjena vjetine, to je tako instruktivno

pokazano u maloj knjizi Zen u umijeu baratanja lukom i strije

lom (Zen in the Art of Archery) E. Herrigela (1953). U zapadnojkulturi nalazimo isti fenomen: maevanje i borba sabljama postali su sport. Iako oni mogu ne ukljuivati duhovne aspekte ze-novske umjetnosti, ipak predstavljaju vrstu borbe bez namjerenanoenja povrede. I meu primitivnim plemenima esto nalazimo borbu to izgleda da je uveliko pokazivanje vjetine, a samou manjem broju sluajeva izraz destruktivnosti.

Samopotvrujua agresija

Daleko najvaniji sluaj pseudoagresije je ono to je manje i'ivie jednako samopotvrivanju. To je agresija u doslovnom smislu njezina korijena aggredi, od ad gradi (gradus znai korak, a ad prema), to znai kretati se (ii, koraati) naprijed upravo kao to regresija, od regredi znai kretati se natrag.

Aggredi ili u danas zastarjelom engleskom obliku agresirati(to aggress), neprijelazan je glagol. Moe se agresirati, tj. kretati naprijed, ali se ne moe agresirati nekoga u smislu napasti

nekoga. Rije agresirati mora da je rano poprimila znaenjenapada, jer je u ratu kretanje naprijed obino poetak napada.Agresivnost u svom izvornom znaenju agresiranja moe se

definirati kao kretanje naprijed prema cilju bez pretjeranog kolebanja, sumnje ili straha.

ini se da p6jam potvrujue agresije nalazi neku potvrdu upromatranjima veze izmeu mukog hormona i agresije. Brojnieksperimenti su pokazali da muki hormon naginje stvaranjuagresivnog ponaanja. Da bismo odgovorili zato je tome tako,moramo uzeti u obzir da je jedna od najosnovnijih razlika mu

jaka i enke razlika u funkciji za vrijeme seksualnog ina. Ana

tomski i fizioloki uvjeti mukog seksualnog djelovanja zahtijevaju od mujaka da bude sposoban probiti himen djevice, da nebude sprijeen strahom, kolebanjem ili ak otporom koje bi enka mogla oitovati; kod ivotinja mujak mora enku drati umjestu za vrijeme penjanja. Budui da je muka sposobnostseksualnog djelovanja osnovni zahtjev za odranje vrste, za oekivati je da priroda obdaruje mujaka nekim posebnim agresivnimpotencijalom. Izgleda da se to oekivanje potvruje brojnim injenicama.

Izvedeni su mnogi eksperimenti da bi se prouila veza izmeuagresije i kastracije mujaka ili uinka utrcavanja mukih hor

mona u kastriranog mujaka. Osnovna prouavanja na tom polju15


8/157

uinjena su etrdesetih godina.4 Jedan od klasinih eksperimenata je onaj kojeg opisuje Beeman. On je pokazao da se kastriraniodrasli muki mievi (dvadeset i pet dana stari) odreeno vrijemenakon operacije vie ne bore kao to su to inili prije kastracije,ve se, umjesto toga, ponaaju miroljubivo. Meutim, ako bi seistim ivotinjama tada dali muki hormoni, one bi se ponovo poele boriti, a ponovo bi prestale nakon vaenja mukog hormo

na. Beeman je, meutim, takoer mogao pokazati da se mievine prestaju boriti ni ako im se nakon operacije ne da odmor, veako su uvjetovani konstinuiranom dnevnom rutinom borenja. (E.A. Beeman, 1947). Taj eksperiment ukazuje na to da je mukihormon stimulacija za borbeno ponaanje, a ne uvjet bez kojegse ono ne bi moglo pojaviti.

Sline su eksperimente sa impanzama izvodili G. Clark i H. G.Bird (1946). Muki je hormon poveao stupanj agresivnosti (dominacija), a enski hormon ga je smanjio. Kasniji eksperimenti na primjer oni o kojima izvjetava E. B. Sigg potvrujustariji rad Beemana i drugih. Sigg dolazi do zakljuka: Moe se

ustanoviti da je nagli pad agresivnog ponaanja kod izoliranogmia vjerojatno zasnovan na multihormonalnoj neravnotei kojasniava prag do pobude otponca koji izmamljuje agresiju. Mukigonadalni hormoni presudno su ukljueni u tu reakciju, dok dru-ge endokrine promjene (adreno-kortikalne, adreno-medularne itiroidne) mogu biti kontributorne i posljedine. (S. Garattini iE. B. Sigg, urednici, 1969)

Od ostalih radova u istoj knjizi koji se bave problemom odnosa seksualnih hormona i agresije elim spomenuti jo samo jednu studiju, onu K. M. J. Lagerspetza. On izvjetava o eksperimentima koji naginju pokazivanju da su kod mieva koji su uv

jetovani da budu krajnje agresivni i tjeranje i sparivanje bilipotpuno zaustavljeni, dok kod mieva koji su bili uvjetovani dabudu neagresivni seksualno ponaanje nije bilo zaustavljeno.Autor zakljuuje da ti rezultati sugeriraju da su ta dva tipa ponaanja alternative koje mogu selektivno biti sprijeene ili ojaane [i da] ne potkrepljuju vjerovanje da agresivno i seksualnoponaanje potjee iz zajednikog podraaja koji je, nadalje, kanaliziran pobudama iz okoline. (K. M. K. Lagerspetz, 1969). Takav zakljuak proturjei pretpostavci da agresivni impulsi pridonose mukim seksualnim porivima. Izvan moje kompetencije jeda vrednujem tu oitu kontradikciju. Ipak u, neto dalje u te

kstu, iznijeti hipotetiku sugestiju.

Druga mogua osnova za pretpostavku veze mukosti i agresijesu otkria i teorije o prirodi kromosoma Y. enka nosi dva seksualna kromosoma (XX); muki par seksualnih kromosoma sastoji se od jednog X i jednog Y (XY). Meutim, u procesu dijeljenja stanice moe se pojaviti nenormalan razvoj kod kojeg binajvanije sa stajalita agresije bilo postojanje mujaka koji ima jedan X i dva Y kromosoma (XYY). (Postoje i drugi odnosi u

kojima se nalazi poseban seksualni kromosom to nas ovdje nezanima.) Pojedinci XYY, ini se, pokazuju izvjesne fizike nenormalnosti. Oni su obino natprosjeno visoki, prilino tupi, s relativno visokim postotkom epileptinih i epileptoformnih stanja.No osobina, nama ovdje zanimljiva, je njihova potencijalna velika agresivnost. Ta je pretpostavka prvi put postavljena na osnovu prouavanja mentalno nenormalnih (nasilnih i opasnih) stanara u posebnoj ustanovi za sigurnost u Edinburghu (P. A. Ja-cobs i drugi, 1965). Sedam od stotinu devedeset i sedam mukaraca bili su konstitucije XYY (3,5%), to je vjerojatno znatno viipostotak no onaj koji se nalazi meu obinim stanovnitvom.5

Nakon objavljivanja tog rada objavljeno je jo oko dvanaest drugih studija iji su rezultati pokuali potvrditi i proiriti rezultateiz prve.6 Meutim, te studije ne doputaju nikakve definitivnezakljuke, a pretpostavke zasnovane na njima moraju saekatipotvrdu od istraivanja zasnovanog na irim uzorcima i upotrebedotjeranijih metoda.7

Literatura je muku agresiju obino smatrala istovjetnom onome to se openito nazivalo agresijom tj. ponaanjem napada-nja s ciljem nanoenja tete nekoj drugoj osobi. No kad bi tobila priroda muke agresije, ona bi bila vrlo zagonetna s biolokog stajalita. to bi mogla biti bioloka funkcija neprijateljskog, ozljeujueg dranja mujaka prema enki? Ono bi bilo

razorno za elementarnu vezu odnosa izmeu mujaka i enke i, jo vanije s biolokog stajalita, bilo bi usmjereno na povreduenke na kojoj poiva odgovornost za odgajanje i uzdizanje potomstva.8 Dok je istina da se u nekim odnosima, posebno onimpatrijarhalne dominacije i eksploatacije ena, razvija duboki antagonizam izmeu spolova, bilo bi neobjanjivo zato bi takavantagonizam bio poeljan s biolokog stanovita i zato bi se razvio kao rezultat evolucionog procesa. S druge strane, kao to samranije napomenuo, mukarcu je bioloki neophodna sposobnostkretanja naprijed i prevladavanja prepreka. To, meutim, nije posebi neprijateljsko ili napadako ponaanje; to je samopotvru-

jua agresija. Da je muka agresija u osnovi razliita od destruk-

16 17


9/157

tivnosti ili okrutnosti, dokazano je injenicom da ne postoji oitost bilo ega to bi dovelo do pretpostavke da su ene manjedestruktivne ili okrutne od mukaraca.

Izgledalo bi da taj stav takoer objanjava neke od potekoakoje su implicirane ranije iznesenim eksperimentom Lagerspetza,koji je pronaao da mievi koji izraavaju visok stupanj borbenog ponaanja nisu zainteresirani za parenje. (K. M. J. Lager-spetz, 1969). Da je agresija, u smislu u kome je openito upotrebljavana, dio muke seksualnosti ili je ak stimulira, oekivalibismo suprotan rezultat. Izgleda da se oita kontradikcija izmeueksperimenata Lagerspetza i eksperimenata drugih autora razrjeava jednostavno razlikujemo li neprijateljsku agresiju i agresiju u smislu kretanja naprijed. Moemo pretpostaviti da su borbeni mievi u neprijateljskom, napadakom raspoloenju, to iskljuuje seksualnu stimulaciju. S druge strane, primjena mukihhormona u drugim eksperimentima ne raa neprijateljstvo, vetendenciju kretanja naprijed i zbog toga redukciju koenja normalnog borbenog ponaanja.

Lagerspetzova teza je potvrena promatranjem normalnog ljudskog ponaanja. Ljudi u stanju bijesa ili neprijateljstva imajuslab seksualni nagon i seksualni poticaji na njih ne utjeu naroito jako. Govorim o neprijateljskoj srdbi, o napadakim tendencijama, a ne o sadizmu koji je uistinu kompatibilan i estopomijean sa seksualnim porivima. Ukratko, srdba, tj. osnovnadefenzivna agresija, slabi seksualni interes; sadistiki i mazohistiki porivi kompatibilni su seksualnom ponaanju i stimulirajuga, iako ih ono ne raa.

Samopotvrujua agresija nije ograniena na seksualno ponaanje. Ona je osnovna kvaliteta koja se trai u mnogim ivotnimsituacijama kao npr. u ponaanju kirurga i alpiniste, te u veini

sportova; ona je kvaliteta neophodna za lovca. Uspjeni prodava takoer treba taj tip agresije; esto sluamo o agresivnomprodavau. U svim tim situacijama uspjeno izvoenje je mogue samo kada je dotina osoba obdarena nesmetanim samo-potvrivanjem tj. ako moe ispuniti svoj cilj odluno i bezzastraenosti od tekoa. Naravno, ta je kvaliteta takoer neophodna osobi koja napada neprijatelja. General kome nedostajeagresivnost u tom smislu bit e neodluan i slab oficir; vojnikkoji napada i kome ona nedostaje lako e se povui. No, trebarazlikovati agresiju kojoj je cilj teta i samopotvrujuu agresijukoja samo olakava ostvarenje svrhe, bila ona oteenje ili stvaranje.

18

U eksperimentima sa ivotinjama gdje injekcija mukih hormona obnavlja ili poveava borbenu sposobnost ivotinje, trebapaljivo razlikovati dvije mogue interpretacije: (1) da hormoniraaju bijes i agresiju i (2) da poveavaju samopotvrenje ivotinje u ispunjenju ve postojeih neprijateljskih ciljeva koje suintegrirali drugi izvori. U ponovnom razmiljanju o eksperimentima o utjecaju mukih hormona na agresiju stjeem dojam da

su obje interpretacije mogue, ali da zbog biolokih razloga druga izgleda vjerojatnijom. Naredni eksperimenti usmjereni na turazliku vjerojatno e pruiti uvjerljive dokaze za jednu ili druguhipotezu.

Veza izmeu samopotvrivanja, agresije, mukih hormona i moda Y kromosoma navodi na mogunost da mukarci mogubiti obdareni s vie samopotvrujue agresije no ene i da subolji generali, kirurzi ili lovci, dok ene mogu biti vie zatitne,brine, bolji lijenici i uitelji. Naravno, nikakav se zakljuak nemoe donijeti iz dananjeg ponaanja ena, budui da je ono preteno rezultat postojeeg patrijarhalnog poretka. Nadalje, cijelo

bi pitanje imalo iskljuivo statistiki, a ne individualni znaaj.Mnogim ljudima manjka samopotvrujua agresivnost, a mnogeene odlino obavljaju zadatke koji takvu agresivnost trae. Razumljivo, ne postoji jednostavan, ve krajnje kompleksan odnosizmeu mukosti i samopotvrujue agresivnosti o ijim detaljima ne znamo gotovo nita. To ne predstavlja iznenaenje genetiaru koji zna da se genetsko odreenje moe prenijeti u odreen tip ponaanja, ali se moe shvatiti jedino u pojmovima svo

je meupovezanosti s drugim genetikim odreenjima i s cjelokupnom ivotnom situacijom u kojoj je osoba roena i u kojojtreba da ivi. Treba, nadalje, shvatiti da je samopotvrujuaagresija nuna kvaliteta za opstanak, a ne samo za vrenje poseb

nih, gore spominjanih, djelatnosti. Stoga je bioloki razumljivapretpostavka da su njome obdarena sva ljudska bia, a ne samomukarci. Da li se specifina muka agresija tie samo seksualnog ponaanja ili, s druge strane, da li fenomen inherentne bisek-sualnosti mukaraca i ena vodi dovoljnu brigu o enskoj samo-potvrujuoj agresiji, mora ostati jalova spekulacija sve dok nebude dostupno mnogo vie empirijskih podataka o utjecaju mukih hormona i kromosoma. Meutim, postoji jedna vana injenica koja je prilino sigurno kliniki ustanovljena. Osoba s nesmetanom samopotvrujuom agresijom openito manje tei neprijateljstvu u defenzivnom smislu od osobe ija je samopotvr-dljivost defektna. To vrijedi i za defenzivnu i za malignu agresiju

19


10/157

kao to je sadizam. Lako je uoiti uzroke tome. Kao prvo, defenzivna agresija je reakcija na ugroenost. Osoba s nesmetanomsamopotvrujuom agresijom tee se osjea ugroenom, i zbogtoga je manje spremna kada je u poloaju da reagira agresivno.Sadistika osoba je sadistika jer pati od nemoi srca, od nesposobnosti da pokrene drugog, da ga potakne na reagiranje, da budevoljena osoba. Tu nemo kompenzira strau za posjedovanjem

moi nad drugima. Budui da samopotvrujua agresija uveavasposobnost osobe da ispuni svoj cilj, njeno posjedovanje uvelikosmanjuje potrebu za sadistikom vlau.9

Razmiljanje o samopotvrujuoj agresiji zakljuio bih prim jedbom da je stupanj do kojeg je ona u danoj osobi razvijenaod velikog znaaja za cijelu njenu karakternu strukturu, te zaodreene oblike neurotinih simptoma. Plaha i zakoena osoba,kao i ona s kompulzivnim opsesivnim tendencijama, pati od smetnje tog tipa agresije. Zadatak terapeuta je, prvo, pomoi osobida postane svjesna te smetnje, da shvati kako se razvila i najvaniji omoguiti joj da shvati koji su drugi faktori u njenom karakternom sistemu i njenoj okolini koji je podupiru i opskrbljuju energijom.

Moda je najvaniji faktor koji dovodi do slabljenja samo-potvrujue agresije autoritarna atmosfera u obitelji i drutvu,gdje je samopotvrivanje izjednaeno s neposlunou, napadom,grijehom. Za sve iracionalne i eksploatacione oblike autoritetasamopotvrivanje zanimanje nekim drugim od svojih stvarnihciljeva glavni je grijeh jer ugroava mo autoriteta; osobakoja mu je podlona indoktrinirana je vjerovanjem da su ciljeviautoriteta takoer njeni i da poslunost prua optimalnu prilikuza samoispunjenje.

Defenzivna agresija

Razlika izmeu ivotinja i ovjeka

Defenzivna agresija je bioloki adaptivna zbog ve spomenutihrazloga u raspravi o neurofiziolokoj osnovi agresije. Da ih ukratko ponovimo: mozak ivotinja filogenetski je programiran damobilizira impulse za napad ili bijeg kada su vitalni interesi ivotinje kao to su hrana, prostor, mladune, pristup enki ugroeni. U osnovi je njen cilj ukloniti opasnost; to moe biti uinje

no, i ee no to se ini, bijegom, ili, ako bijeg nije mogu, borbom ili zauzimanjem djelotvornog prijeteeg stava. Cilj defenzivne agresije nije strast za unitavanjem (destruction), ve ouvanje ivota. Kada se jednom postigne cilj, agresija i njeni emocionalni ekvivalenti nestaju.

ovjek je takoer programiran da reagira napadom ili borbomako su njegovi vitalni interesi ugroeni. ak iako ta uroena ten

dencija djeluje manje kruto kod ovjeka no kod niih sisavaca,ne postoji pomanjkanje dokaza da ovjek tei da bude motiviransvojom filogenetski spremnom tendencijom ka defenzivnoj agresiji kada su njegov ivot, zdravlje, sloboda ili vlasnitvo (u onimdrutvima gdje privatno vlasnitvo postoji i gdje je visoko cijenjeno) ugroeni. Bez sumnje, ta reakcija moe biti svladana moralnim ili vjerskim uvjerenjima i odgojem, ali u praksi tako reagira veina pojedinaca i grupa. tovie, moda je defenzivnaagresija odgovorna za veinu ovjekovih agresivnih poriva.

Moglo bi se rei da je nervna opremljenost za defenzivnu agresiju identina kod ivotinja i ovjeka; meutim, ta tvrdnja jetona samo u ogranienom smislu. Uglavnom zato to se podrujakoja obuhvaaju agresiju nalaze po cijelom mozgu i to je ljudskimozak sa svojim velikim neocortexom i daleko veim brojemnervnih veza razliit od ivotinjskog.

No iako neurofizioloka osnova defenzivne agresije nije identina s onom u ivotinja dovoljno je slina da dopusti tvrdnju da ista ta neurofizioloka oprema dovodi do pojave defen zivne agresije esto snanije u ovjeka no u ivotinje. RazlogLog fenomena lei u specifinim uvjetima ljudske egzistencije.Oni su, uglavnom, slijedei:

1. ivotinja opaa kao ugroenost samo jasnu i prisutnu opasnost. Bez sumnje, njena instinktivna opremljenost i njeno indi

vidualno steeno i genetiki naslijeeno pamenje prouzrokujusvijest o opasnosti i ugroenosti esto ispravnije no to ih opaaovjek.

Ali ovjek, budui da je obdaren sposobnou predvianja iimaginacije, reagira ne samo na prisutne opasnosti i ugroenostiili na sjeanja na opasnosti i ugroenosti ve i na opasnosti i ugroenosti koje moe zamisliti kao mogui budui dogaaj. Onmoe, na primjer, zakljuiti da e, s obzirom na to da je njegovopleme bogatije no susjedno, koje je dobro obueno u ratovanju,drugo pleme jednom napasti njegovo. Ili moe zakljuiti da e sesusjed, kojeg je povrijedio, osvetiti kada vrijeme bude povoljno.Na politikom planu kalkulacija o buduim ugroenostima jedna

20 21


11/157

je od sredinjih zaokupljenosti politiara i generala. Ako se po jedinac ili grupa osjeti ugroenim, mobilizira se mehanizam defenzivne agresije premda ugroenost nije neposredna; zbog togaovjekova sposobnost predvianja buduih ugroenosti poveava uestalost njegovih agresivnih reakcija.

2. ovjek je sposoban ne samo za predvianje stvarnih opasnosti u budunosti; on moe vidjeti opasnost i tamo gdje ona

stvarno ne postoji zbog toga to su mu nadreeni isprali mozaki pridobili ga. Na primjer, najmoderniji ratovi su bili pripremljeni sistematskom propagandom tog tipa; voe su uvjerili narodda je u opasnosti od napada i unitenja i tako iznudili reakcijemrnje protiv nacija koje ih ugroavaju, esto ugroenost nijeni postojala. Posebno poslije francuske revolucije, s pojavom velikih narodnih armija umjesto relativno malih armija koje su sesastojale od profesionalnih vojnika, voama nacije nije lako reinarodu da treba ubiti ili biti ubijen zato to industrija treba jeftinije sirovine, jeftiniju radnu snagu ili nova trita. Samo bimanjina bila voljna sudjelovati u ratu obrazloenom takvim ciljevima. Ako, s druge strane, vlada moe uvjeriti stanovnitvo da

je ugroeno, mobilizira se normalna bioloka reakcija protiv ugroenosti. Osim toga, takva proricanja ugroenosti izvana estosu sama sebi svrhom: drava agresora pripremanjem za rat prisiljava i dravu koja e biti napadnuta na pripremu, ime pribavlja dokaz za navodnu ugroenost.

Pobuivanje defenzivne agresije pranjem mozga moe se po javiti samo meu ljudima. Da bi se uvjerilo narod u to da jeugroen, potreban je, iznad svega, medij jezika; bez toga bi gotovo sva sugestija bila nemogua. Osim toga, potrebna je drutvena struktura koja prua dovoljnu osnovu za pranje mozga.Teko je zamisliti da bi, na primjer, ta vrsta sugestije djelovala

meu Mbutuima, afrikim pigmejskim lovcima, koji zadovoljnoive u umi i koji nemaju stalne vlasti. U njihovom drutvu nepostoji ovjek s dovoljno snage da nevjerojatno uini vjerojatnim. S druge strane, u drutvu koje ima osobe s velikim autoritetom kao to su vraevi ili politiki i vjerski voe prisutna je osnova za takvu sugestiju. Sve u svemu, mo sugestije kojuima vladajua grupa proporcionalna je vlasti grupe nad podanicima i/ili sposobnosti vladara da upotrebljavaju razraen ideoloki sistem kojim se smanjuje mogunost kritikog i nezavisnogmiljenja.

3. Trei specifini uvjet ljudske egzistencije pridonosi daljnjem poveanju ljudske defenzivne agresivnosti usporeene sa

22

ivotinjskom agresivnou. ovjek se, kao ivotinja, brani odugroavanja svojih vitalnih interesa. AH podruje ovjekovih vitalnih interesa mnogo je ire od podruja ivotinjskih, ovjek semora odrati ne samo fiziki nego i psihiki. Njemu je potrebnaodreena psihika ravnotea da ne bi izgubio sposobnost djelovanja; sve to je neophodno za odravanje njegove psihike ravnotee ovjeku je vitalno vano kao i ono to slui njegovoj fi

zikoj ravnotei. Prije svega, ovjek je vitalno zainteresiran zaodravanje svog okvira orijentacije. O tome ovisi njegova sposobnost djelovanja, a u krajnjoj liniji i njegov osjeaj identiteta.Ako ga drugi ugroavaju idejama koje stavljaju u pitanje njegovvlastiti okvir orijentacije, na te e ideje reagirati kao na vitalnuugroenost. Tu reakciju moe racionalizirati na mnogo naina.Rei e da su nove ideje inherentno nemoralne, necivilizirane, lude ili bilo to drugo to moe smisliti da bi izrazio svojuodbojnost, ali taj antagonizam se u stvari pobuuje jer se on(ovjek) osjea ugroenim.

ovjeku je potreban ne samo okvir orijentacije ve i objektioboavanja koji postaju vitalna nunost za njegovu emocionalnu

ravnoteu. Bilo da su to vrijednosti, ideali, preci, otac, majka,tlo, zemlja, klasa, religija i stotine drugih pojava, oni se doivljavaju kao svetinja. ak i obiaji mogu postati sveti jer simboliziraju postojee vrijednosti.10 Pojedinac ili grupa reagirana napad protiv svetoga istom srdbom i agresivnou kao i nanapad protiv ivota.

Ono to je bilo reeno o reakcijama na ugroavanje vitalnihinteresa moe se izrei na drugaiji i openitiji nain tvrenjemda strah vodi mobiliziranju bilo agresije, bilo tendencije bjea-nja. Ova druga mogunost je esta kada osoba ima izlaz u spaavanju obraza, ali ako je satjerana u kut i ako joj nije ostavljena mogunost bijega, vjerojatnije je da e se pojaviti agresivna reakcija. Jedan faktor, meutim, ne smije biti previen: reakcija bjeanja ovisi o interakciji dvaju faktora: prvi je veliinastvarne ugroenosti, drugi je stupanj fizike i psihike snagei samopouzdanja ugroene osobe. Na jednom kraju niza nalazite se dogaaji koji e zaplaiti praktiki svakoga; na drugom ese nalaziti takav osjeaj bespomonosti i nemoi da e gotovosve zaplaiti zabrinutu osobu. Zbog toga je strah jednako uvjetovan stvarnim ugroenostima kao i unutranjom okolinom kojaga raa ak i uz neznatnu vanjsku stimulaciju.

Strah je, slino bolu, najneugodniji osjeaj i ovjek e uinitigotovo sve da ga se oslobodi. Postoji mnogo naina oslobaanja

23


12/157

od straha i brige kao to su upotreba droga, seksualna stimulacija, san i prisustvo drugih. Jedan od najdjelotvornijih nainada se oslobodimo briga je agresivnost. Kada se osoba moe osloboditi pasivnog stanja straha i pone napadati, nestaje bolnapriroda straha.11

Agresija i sloboda

Izrneu svih ugroavanja ovjekovih vitalnih interesa ugroavanje njegove slobode je od izvanredne vanosti, individualne idrutvene. U suprotnosti sa iroko rasprostranjenim miljenjemda je elja za slobodom proizvod kulture i, jo specifinije, da jeuvjetovana obrazovanjem, postoji opsena evidencija koja sugerira da je elja za slobodom bioloka reakcija ljudskog organizma.

To stajalite podupire injenica da su se tokom povijesti nacije i klase borile protiv svojih ugnjetaa ako je postojala bilokakva mogunost pobjede, pa ak i ako je uope nije bilo. Povi

jest ljudskog roda je uistinu povijest borbe za slobodu, povijest

revolucije, od rata za osloboenje Jevreja od Egipana, nacionalnih ustanaka protiv Rimskog carstva, njemakih seljakih pobuna u esnaestom stoljeu do amerike, francuske, njemake,ruske, kineske, alirske i vijetnamske revolucije.12 Voe su pre-esto koristili parolu da vode svoj narod u borbu za slobodu,dok je stvarno njihov cilj bio porobljavanje. Da nikakvo obeanje snanije ne apelira na srce ovjeka, dokazuje pojava da aki voe koji ele uguiti slobodu smatraju neophodnim obeati je.

Jo jedan razlog u prilog zakljuku da u ovjeku postoji inherentni poticaj borbe za slobodu lei u injenici da je slobodauvjet cjelovitog razvoja linosti, njenog mentalnog zdravlja i blagostanja; njeno odsustvo osakauje ovjeka i nezdravo je. Sloboda ne podrazumijeva odsutnost prisile, budui da se svaki napredak javlja samo unutar strukture, a svaka struktura zahtijevaprisilu (H. von Foerster, 1970). Vano je da li prisila djelujeprvenstveno zbog neke druge osobe ili institucije ili je autonomna tj. da li rezultira iz nunosti napretka inherentnog strukturi osobe.

Kao uvjet nesmetanog razvoja ljudskog organizma sloboda jevitalni bioloki interes ovjeka13, te njeno ugroavanje izazivadefenzivnu agresiju, kao i u sluaju ugroavanja drugih vitalnihinteresa. Zar je tada zauujue da se agresija i nasilje i daljeraaju u svijetu u kome je veina liena slobode, posebno meu

24

ljudima u tzv. nerazvijenim zemljama? Oni koji su na vlasti tj. bijelci moda bi bili manje iznenaeni i ogoreni da nisubili naviknuti da ute, smee i crne ljude smatraju neljudima ida zbog toga nisu oekivali da e reagirati kao ljudi.14

No postoji dodatni razlog toj sljepoi. ak su i bijelci, tolikomoni, predali svoju slobodu jer ih je na to prisilio njihov sistem,premda na manje drastian i otvoren nain. Moda mrze sve one

koji se danas sve vie bore za slobodu jer ih to podsjea na njihovu vlastitu predaju.Zbog injenice da je istinska revolucionarna agresija, kao i sva

ka agresija nastala iz poticaja obrane vlastitog ivota, slobode ilidostojanstva, bioloki racionalna i da je dio normalnog ljudskogdjelovanja, ne smije se zaboraviti da unitavanje (destruction)ivota uvijek ostaje unitavanje, ak i kada je bioloki opravdano; stvar je neijih vjerskih, moralnih ili politikih principa vjerovati da je ljudski opravdano ili nije. No bilo kakvi da su u tompogledu neiji principi, vano je biti svjestan kako se lako iskljuivo defenzivna agresija mijea s (nedefenzivnom) destruktivno-u i sadistikom eljom da se preokrene situacija kontroliranjem drugih umjesto da se bude kontroliran. Ako i kada se todogodi, revolucionarna agresija je podrovana, te tei obnovi stanja koja je pokuala ukinuti.

Agresija i narcisoidnost15

Uz faktore o kojima smo ve raspravljali jedan od najvanijih izvora agresije je povreda narcisoidnosti.

Pojam narcisoidnosti formulirao je Freud u terminima svojeteorije libida. Budui da je shizofrenini pacijent izgledao kao

da nema nikakav libidinozni odnos s predmetima (bilo u stvarnosti, bilo u mati), Freud je doao do pitanja: to se u shizofreniji desilo s libidom koji se povukao iz vanjskih predmeta?Njegov odgovor je glasio: Libido koji se povukao iz vanjskogsvijeta usmjerio se na ego i tako omoguio nastanak dranjakoje moemo nazvati narcisoidnou. Osim toga Freud je pretpostavio da je izvorno stanje ovjeka u ranom djetinjstvu narcisoidnost (primarna narcisoidnost) u kojem jo nema nikakvihodnosa s vanjskim svijetom; u toku normalnog razvoja dijete uirinu i dubinu poveava svoje libidoidne odnose s vanjskim svi jetom, ali se pod posebnim okolnostima (od kojih je najdrastinija ludilo) libido povlai iz predmeta i ponovo se upravlja na

25


13/157

ego (sekundarna narcisoidnost); ak i u sluaju normalnog razvoja ljudsko bie ipak do izvjesne mjere ostaje narcisoidno krozcijeli svoj ivot. (S. Freud, 1914)

Usprkos toj tvrdnji u klinikim istraivanjima psihoanalitiarapojam narcisoidnosti nije igrao onakvu ulogu kakvu zasluuje.On se uglavnom primjenjivao na rano djetinjstvo i na psihoze16,no njegova dalekosena vanost lei upravo u njegovoj ulozi stva

ranja normalne ili takozvane neurotine linosti. Ta se ulogamoe u potpunosti shvatiti samo ako je narcisoidnost osloboena ograniavajueg okvira pozivanja na teoriju libida. Narcisoidnost se tada moe opisati kao stanje iskustva u kome se jedinoosoba sama, njeno tijelo, njene potrebe, njeni osjeaji, njenemisli, njeno vlasnitvo, sve i svatko to njoj (osobi, prim. prev.)pripada, doivljavaju kao potpuno stvarni, dok je svatko i sveto nije dio osobe ili nije predmet njenih potreba nezanimljivi nepotpuno stvaran, opaen samo intelektualnim prepoznavanjem, sve dok je afektivno bez teine i boje. Osoba, onoliko koliko je narcisoidna, posjeduje dvostruki standard percipiranja.Jedino ona sama i ono to joj pripada imaju znaaj, dok je osta

tak svijeta manje ili vie beznaajan ili bezbojan te, s obziromna njen dvostruki standard, narcisoidna osoba pokazuje ozbiljne nedostatke u prosuivanju; nedostaje joj sposobnost objektivnosti.17

Narcisoidna osoba esto postie osjeaj sigurnosti u potpunosubjektivnom uvjerenju o svom savrenstvu, svojoj nadmono-sti prema drugima, o svojim izvanrednim kvalitetama, a ne putemodnosa prema drugima ili putem ikakvog svog rada ili dostignua. Njoj je potrebno da ustraje na svojoj narcisoidnoj predstavi jer su njen osjeaj vrijednosti kao i osjeaj identiteta na njoj zasnovani. Ako je njena narcisoidnost ugroena, ona je ugroena uvitalno vanom podruju. Kada drugi ranjavaju njenu narcisoidnost prezirui je, kritizirajui je, raskrinkavajui je kada kaeneto krivo, poraavajui je u igri ili brojnim drugim prilikama,narcisoidna osoba obino reagira intenzivnom ljutnjom ili bijesom, pokazivala ga ili ne, bila ga svjesna ili ne. Intenzitet te agresivne reakcije esto se moe vidjeti u injenici da takva osobanikada ne zaboravlja onoga tko je povrijedio njenu narcisoidnost i esto osjea elju za osvetom, koja bi bila manje intenzivna da je napadnuto njeno tijelo ili vlasnitvo.

Veina osoba nije svjesna svoje narcisoidnosti, ve jedino onihnjenih manifestacija koje je ne izraavaju otvoreno. Tako e, naprimjer, te osobe osjeati neuobiajeno divljenje prema svojim

26

roditeljima ili svojoj djeci, te nemaju potekoa u izraavanjutih osjeaja jer je takvo ponaanje obino ocijenjeno pozitivnokao sinovsika ljubav prema roditeljima, roditeljska ljubav ilivjernost; no kad bi izraavali svoje osjeaje o sebi, kao Ja samnajdivnija osoba na svijetu, Bolji sam od bilo koga drugoga,itd., posumnjalo bi se ne samo u to da su izvanredno tati vemoda ak i u njihovo zdravlje. S druge strane, ako je osoba

postigla neto to nailazi na priznanje u podruju umjetnosti,znanosti, sporta, poslova ili politike, njeno narcisoidno dranjeizgleda ne samo realistino i racionalno ve se neprestano hranidivljenjem drugih. U tim sluajevima ona moe dati punu slobodu svojoj narcisoidnosti, koja je tada drutveno odobrena i potvrena.18 U suvremenom zapadnom drutvu postoji osebujnameuveza izmeu narcisoidnosti, slave i potrebe za publikom.Posljednja eli biti u dodiru s glasovitim ljudima, jer je ivotprosjene osobe prazan i dosadan. Masovni mediji ive od prodavanja slave i tako je svatko zadovoljan: narcisoidni izvoa,publika i trgovci slavom.

Visok stupanj narcisoidnosti vrlo je est meu politikim voama; narcisoidnost se moe smatrati profesionalnim oboljenjem ih" prednou posebno meu onima koji svoju mo dugujuutjecaju na masovni auditorij. Ako je voa uvjeren u svoje izvanredne talente i u svoju misiju, bit e mu lake pridobiti iroki auditorij koji privlae ljudi apsolutno sigurnog izgleda. Alinarcisoidni voa ne upotrebljava svoju narcisoidnu karizmu jedino kao sredstvo politikog uspjeha; njemu su potrebni uspjeh iaplauz radi vlastite mentalne ravnotee. Ideja njegove veliine inepogreivosti u osnovi je zasnovana na njegovoj narcisoidnojgrandioznosti, a ne na stvarnim dostignuima njega kao ljudskogbia.19 Pa ipak, on ne moe djelovati bez narcisoidnog naduvava-

nja, jer njegova ljudska sr uvjerenje, svijest, ljubav i vjera nije naroito razvijena. Ekstremno narcisoidne osobe esto sugotovo prisiljene na to da postanu slavne, jer u suprotnom mogupostati deprimirane i umobolne. No, da bi se utjecalo na drugedo te mjere da njihov aplauz legalizira te narcisoidne snove, zahtijeva mnogo talenta i povoljne prilike. ak ako takve osobeuspiju, prisiljene su tragati za daljnjim uspjehom, jer za njihneuspjeh nosi opasnost od sloma. Javni uspjeh je, tako rei, njihova samoterapija protiv depresije i ludila. Borei se za svojeciljeve, oni se u stvari bore za svoje zdravlje.

Kada, u grupnoj narcisoidnosti, predmet nije pojedinac vegrupa kojoj on pripada, pojedinac moe biti potpuno svjestan

27


14/157

narcisoidnosti i izraavati je bez ikakvih ogranienja. Tvrdnja kaomoja domovina (ili moja nacija, ili moja religija) je najdivnija, najkulturnija, najmonija, najmiroljubivija, itd. uopene zvui ludo; naprotiv, ona zvui kao izraz patriotizma, vjere ivjernosti. Takoer izgleda da je takva tvrdnja realistiki i racionalni vrijednosni sud jer ga dijele mnogi lanovi iste grupe. Ta

jednodunost uspijeva matu transformirati u stvarnost budui

da se za veinu ljudi stvarnost sastoji od jednodunosti, a ne zasniva se na razumskom ili kritikom prouavanju.20

Grupna narcisoidnost ima vane funkcije. Na prvom mjestuona unapreuje solidarnost i koheziju grupe, te olakava manipulaciju apelirajui na narcisoidne predrasude. Drugo, ona jekrajnje vana kao element koji zadovoljava lanove grupe, a posebno one koji imaju nekoliko drugih razloga da se osjeaju ponosnima i vrijednima. ak ako je netko najmizerniji, najjadniji,najmanje potovani lan grupe, postoji kompenzacija za njegovomizerno stanje u osjeaju dio sam najdivnije grupe na svijetu.Ja, koji sam zapravo mrav, pripadanjem grupi postajem div.Prema tome, stupanj grupne narcisoidnosti proporcionalan je

nedostatku stvarnog zadovoljstva u ivotu. One drutvene klasekoje vie uivaju ivot manje su fanatine (fanatizam je karakteristina kvaliteta grupne narcisoidnosti) od onih koje, kao naprimjer nie srednje klase, pate od oskudice na svim materijalnim i kulturnim podrujima i vode ivot neutaene dosade.

Istovremeno je njegovanje grupne narcisoidnosti vrlo jeftinosa stajalita drutvenog budeta; u stvari ona ne kota praktikinita u usporedbi s drutvenim trokovima potrebnim za povienje standarda ivota. Drutvo treba samo platiti ideologe kojiformuliraju parole to raaju drutvenu narcisoidnost; zapravomnogi drutveni funkcioneri kao to su nastavnici, novinari, mi

nistri i profesori sudjeluju a da i nisu plaeni, najmanje novcem.Oni dobivaju svoju nagradu od osjeaja ponosa i zadovoljstvato su sluili tako vrijednoj stvari te pomou poveanog ugleda i unapreenja.

Oni ija se narcisoidnost poziva na grupu vie no na njih samekao pojedince, osjetljivi su kao individualni narcisi, te reagirajubijesno na svaku povredu, stvarnu ili imaginarnu, poinjenu njihovoj grupi. U najmanju ruku reagiraju intenzivnije i svjesnije.Pojedinac, osim ako nije mentalno vrlo bolestan, moe imati barnekih sumnji o svojoj linoj narcisoidnoj slici. Pripadnik grupe

je uope nema, budui da u njegovoj narcisoidnosti sudjelujeveina. U sluaju sukoba grupa koje uzajamno osporavaju kolek-

28

tivnu narcisoidnost upravo to osporavanje pobuuje intenzivnomeusobno neprijateljstvo. Narcisoidna slika vlastite grupe rastedo najvie toke, dok se obezvreivanje neprijateljske grupe sputa do najnie. Vlastita grupa postaje branitelj ljudskog dosto janstva, dolinosti, moralnosti i prava. avolske kvalitete pripisuju se drugoj grupi; ona je prevarantska, nemilosrdna, okrutna i u osnovi neljudska. Na oskvrnue jednog od simbola grupnenarcisoidnosti kao to je zastava ili osoba cara, predsjednikili ambasador reagira se s tako intenzivnim bijesom i agresi jom, da je narod voljan podrati voe ak i u ratnoj politici.

Grupna narcisoidnost je jedan od najvanijih izvora ljudskeagresije i jo k tome, kao i svi ostali oblici agresije, reakcija nanapadanje vitalnih interesa. Ona se razlikuje od ostalih oblikadefenzivne agresije u tome to je intenzivna narcisoidnost po sebipolupatoloka pojava. Razmatrajui uzroke i funkcije krvavihi okrutnih masovnih pokolja kakvi su se javljali izmeu hindusai muslimana u vrijeme podjele Indije ili nedavno izmeu ben-galskih muslimana i njihovih pakistanskih vladara, grupna narcisoidnost sigurno igra znaajnu ulogu; nije zauujue ako priznamo injenicu da se ovdje radi o zaista najsiromanijem i naj jadnijem narodu na svijetu. No sigurno je da narcisoidnost nije jedini uzrok tih pojava, o ijim emo drugim vidovima raspravljati kasnije.

Agresija i otpor

Drugi vaan izvor defenzivne agresije je agresija kao reakcija nasvaki pokuaj unoenja u svijest potisnutih tenji i matanja.Taj je tip reakcije jedan od vidova onoga to je Freud nazvao

otporom, a koji je sistematski prouavan psihoanalitikom metodom. Freud je otkrio da se, ako analitiar dotakne potisnutimaterijal, pacijent opire njegovom terapeutskom pristupu. Tonije stvar svjesne nevoljnosti pacijenta, nepotenja ili tajanstvenosti; on se brani protiv otkrivanja nesvjesnog materijala, a dapri tom nije svjestan ni materijala, ni svog otpora. Postoje mnogi razlozi zbog kojih je mogue potiskivati odreene tenje, esto i cijelog ivota. Netko se moe bojati da bi bio kanjen, da nebi bio voljen ili da bi bio ponien kada bi za njegove potisnuteporive saznali drugi (ili on sam, ukoliko se radi o samopotova-nju i voljenju samoga sebe).

29


15/157

Psihoanalitika terapija je pokazala da otpor moe uzrokovatimnogo razliitih reakcija. Pacijent se moe udaljiti od osjetljiveteme i priati o neem drugom; moe se osjeati pospanim iumornim; moe nai razlog da ne doe na razgovor ili moepostati vrlo ljut na analitiara i nai neki razlog da prekine psihoanalitiki postupak. Evo kratkoga primjera: pisac kog samanalizirao, i koji je bio ponosan na to to nije prevrtljiv, rekaomi je da je promijenio rukopis jednog svog djela jer je mislioda e tom promjenom bolje iznijeti svoju poruku. Mislio je da jedonio pravu odluku i bio je iznenaen to se kasnije osjeao donekle potitenim i to je imao glavobolju. Natuknuo sam mu da je njegov stvarni motiv vjerojatno bilo oekivanje da promijenjena verzija bude popularnija i da mu donese vie slave i novcaod izvorne; nadalje, da njegovo potiteno raspoloenje i njegovaglavobolja vjerojatno ima nekakve veze s tim inom samoizdaje.Jedva sam to izgovorio kada je skoio intenzivno se srdei, viui na mene da sam sadist, da uivam u kvarenju njegove radosti, da sam uskogrudan ovjek koji mu zavidi na buduemuspjehu, neznalica koji ne zna nita o njegovom podruju pisa

nja i jo mnogo pogrda. (Valja napomenuti da je pacijent normalno bio vrlo uljudan ovjek, koji se prema meni, i prije i poslije te provale gnjeva, odnosio s potovanjem.) Teko da je mogao vie uiniti za potvrdu moje interpretacije. Spominjanje njegove nesvjesne motivacije za njega je bilo ugroavanje njegovepredodbe o sebi i njegovog osjeaja identiteta. Na to je ugroavanje reagirao intenzivnom agresijom kao da je to bilo ugroavanje njegovog tijela ili njegovog vlasnitva. Agresija u takvimsluajevima ima jedan cilj: unititi svjedoka koji ima dokaz.

U psihoanalitikoj terapiji moe se s velikom pravilnou utvrditi da otpor nastaje kada se dodirne potisnuti materijal. No, da

bismo promatrali tu pojavu, ni u kom sluaju ne moramo ostatisamo u psihoanalitikoj situaciji. Obilni su primjeri iz svakodnevnog ivota. Tko nije vidio majku koja bijesno reagira kada

joj netko kae da svoju djecu eli zadrati uz sebe jer ih eliposjedovati i njima vladati a ne jer ih toliko voli? Ili oca kome je reeno da je njegova briga za djevianstvo njegove kerimotivirana njegovim vlastitim seksualnim interesom za nju? Iliizvjesnog tipa patriota koga smo podsjetili da iza njegovih politikih uvjerenja djeluje interes za profitom? Ili izvjesnog tiparevolucionara koga smo podsjetili da iza njegove ideologije djeluju lini destruktivni porivi? Zapravo, ispitivanje tuih motiva

30

oskvrnjuje jedan od najrespektiranijih tabua utivosti koji jeneophodan budui da utivost ima funkciju svoenja nastankaagresije na minimum.

U povijesti se deava isto. One koji su govorili istinu o pojedinom reimu protjerali su, zatvorili ili ubili oni koji su bili navlasti, a iji je bijes izazvan. Bez sumnje, uobiajeno je objanjenje da su bili opasni za njihov cijenjeni poredak, pa im je njiho

vo ubijanje izgledalo najbolji nain da se zatiti status quo. To je doista istinito, ali ne objanjava injenicu da su oni koji sugovorili istinu bili tako duboko omraeni ak i kada nisu predstavljali stvarno ugroavanje utvrenog poretka. Vjerujem darazlog lei u tome to oni, govorei istinu, mobiliziraju otpor kodonih koji je potiskuju. Tim drugima istina je opasna ne samozato to moe ugroziti njihovu vlast ve zbog toga to skriva njihov cijeli svjesni sistem orijentacije, liava ih njihovih racionalizacija i moe ih ak prisiliti da drugaije djeluju. Samo oni kojisu proivjeli proces osvjetavanja vanih potisnutih impulsa poznaju prevratniki osjeaj zbunjenosti i smetenosti koji se javljakao rezultat. Nisu svi ljudi voljni upustiti se u tu pustolovinu, a

najmanje oni koji bar na trenutak profitiraju jer su slijepi.

Konformistika agresija

Konformistika agresija podrazumijeva razne inove agresije kojisu bili izvedeni ne zato to je agresora nagonila elja za unitavanjem, ve zato to mu je reeno da tako uini, te je smatraosvojom dunou posluati nareenje. U svim hijerarhijski strukturiranim drutvima poslunost je moda najdublje usaena crta.Ona je izjednaena s vrlinom a neposlunost s grijehom. Bitineposluan krajnji je grijeh iz koga proizlaze sva ostala zlodjela.

Abraham je zbog poslunosti bio voljan ubiti svog sina. Kreont jeubio Antigonu zbog njenog nepokoravanja zakonima drave. Poslunost se posebno njeguje u vojsci, budui da je bit vojske sagraena na apsolutnom refleksivnom prihvaanju komandi kojeiskljuuje svako pitanje. Vojnika koji ubija i osakauje, pilotabombardera koji razara tisue ivota u jednom trenutku, ne nagoni nuno impuls destruktivnosti ili okrutnosti, ve princip bezuvjetne poslunosti.

Konformistika agresija dovoljno je rairena da bi zasluilaozbiljnu panju. Od ponaanja djeaka u mladenakim klapamado vojnika u vojsci, mnoga su destruktivna djela poinjena samo

31


16/157

zato da netko ne bi izgledao kukavica i zbog sluanja nareenja.Te su motivacije, a ne ljudska destruktivnost, korijen tog tipaagresivnog ponaanja koje se esto pogreno tumai kao pokazivanje moi uroenih agresivnih poriva. Konformistika agresijabi se mogla klasificirati kao pseudoagresija; razlog zbog koga setako ne postupa jest to e poslunost kao posljedica potrebe ugaanja u mnogo sluajeva mobilizirati agresivne porive koji sedrugaije ne mogu izraziti. Nadalje, poriv da se ne poslua ili dase ne ugodi, mnogima predstavlja stvarnu ugroenost protiv kojese brane izvravajui traeni in agresije.

Instrumentalna agresija

Drugi bioloki adaptivni tip agresije je instrumentalna agresijaiji je cilj postizanje onoga to je neophodno ili poeljno. Cilj nijedestrukcija kao takva; ona slui samo kao instrument za dosizanje stvarnog cilja. Zbog toga je slina destruktivnoj agresiji, ali je u drugim vanim vidovima od nje razliita. ini se da nemafilogenetski programiranu ncrvnu osnovu kao ona koja programi

ra defenzivnu agresiju; meu sisavcima samo su grabeljive ivotinje, ija je agresija jedino instrument za sticanje hrane, obdarene priroenim nervnim modelom koji ih potie na napadanjeplijena. Lovako ponaanje homonida i ovjeka zasnovano je nauenju i iskustvu i izgleda da nije filogenetski programirano.

Potekoa s instrumentalnom agresijom lei u dvoznanostipojmova neophodno i poeljno.

Lako je definirati neophodno u pojmovima neosporne fizioloke potrebe, kao na primjer ouvanje od skapavanja od gladi. Akoovjek krade ili pljaka jer on i njegova obitelj nemaju ni minimalnu koliinu hrane koja im je potrebna, agresija je, jasno, inmotiviran fiziolokom neophodnou. Isto bi vrijedilo za primitivno pleme koje je na rubu skapavanja od gladi, te napada drugo pleme koje je imunije. Ali takvi sluajevi neophodnosti danas su relativno rijetki. Mnogo su ei drugi, kompliciraniji.Voe nacije shvaaju da e njihova ekonomska situacija biti dugorono ozbiljno ugroena ako ne osvoje teritorij koji ima sirovine njima potrebne ili ako ne poraze suparniku naciju. Premdasu esto takvi razlozi jedino ideoloki izgovor za elju za poveanjem snaga ili line ambicije voa, postoje ratovi koji reagirajuna povijesnu nunost, bar u irokom, relativnom smislu.

Ali to je poeljno? U doslovnom smislu rijei moe se odgovoriti: poeljno je ono to je neophodno. U tom je sluaju poeljno zasnovano na objektivnoj situaciji. ee je, meutim, poeljno definirano kao ono to se eli. Ako upotrebljavamo pojamu tom smislu, problem instrumentalne agresije poprima drugi izapravo najvaniji vid u motivaciji agresije. Istina je da ljudiele ne samo ono to je neophodno da bi se preivjelo, ne samoono to prua materijalnu osnovu za dobar ivot; veina je ljudi

u naoj kulturi i slinim razdobljima povijesti pohlepna:pohlepna za vie hrane, pia, seksa, posjeda, vlasti i slave. Njihova pohlepa moe se odnositi vie na jedan no na drugi od tihobjekata; svim je ljudima zajedniko da su nezasitni i, zbog toga,nikada zadovoljni. Pohlepa je jedna od najjaih neinstinktivnihstrasti u ovjeku i jasni je simptom psihikog disfunkcioniranjaili unutranje praznine i neimanja sredita u sebi. Ona je patoloka manifestacija pomanjkanja potpunog razvitka, kao i jedanod osnovnih grijehova budistike, jevrejske i kranske etike.

Nekoliko primjera e ilustrirati patoloki karakter pohlepe:dobro je poznato da je prederavanje, koje je jedan od oblika

pohlepe, esto uzrokovano stanjima depresije; ili da je prinudnokupovanje jedan od pokuaja bijega od depresivnog raspoloenja,in jedenja ili kupovanja je simbolini in ispunjavanja unutarnje praznine i tako trenutano svladavanje osjeaja deprimira-nosti. Pohlepa je strast to jest ona je nabijena energijom i neumoljivo nagoni osobu prema dostignuu svojih ciljeva.

U naoj kulturi pohlepa je znatno pojaana svim onim mjerama koje svakoga nastoje preobratiti u potroaa. Naravno, pohlepna osoba nema potrebe da bude agresivna pod uvjetom daima dovoljno novca da kupi ono to eli. Ali pohlepna osoba kojanema neophodnih sredstava mora napadati ako eli zadovoljitisvoje elje. Najdrastiniji primjer toga je robovanje drogi ovjeka koji je za njom pohlepan (iako je u njegovom sluaju pohlepapojaavana fiziolokim izvorima). Mnogi koji nemaju dovoljnonovca za kupovinu droga pljakaju, napadaju ili ak ubijaju dabi doli do neophodnih sredstava. Destruktivni su po ponaanju,instrumentalna je njihova agresija, a ne njihov cilj. Pohlepa jena povijesnoj skali jedan od najeih uzroka agresije i vjerojatno je jednako jak motiv za instrumentalnu agresiju kao i elja zaonim to je objektivno neophodno.

Razumijevanje pohlepe je pomueno njenom identifikacijomsa sebinou. Sebinost je normalan izraz bioloki danog nagonaza samoouvanjem, iji je cilj dosizanje neophodnog za ouvanje

32 33


17/157

ivota ili uobiajenog, tradicionalnog standarda ivljenja. Kao tosu pokazali Max Weber, Tawney, von Brentano, Sombart i drugi,ovjek je u srednjem vijeku bio motiviran eljom da sauva svojtradicionalni standard ivljenja, bilo kao seljak, bilo kao zanatlija. Zahtjevi revolucionarnih seljaka u esnaestom stoljeu nisutraili ono to su zanatlije u gradu imali, niti su zanatlije teili zabogatstvom feudalnih barona ili bogatog trgovca. ak i u osamnaestom stoljeu nalazimo zakone koji zabranjuju trgovcu da pokua vrbovati muterije od suparnika primamljivijim izgledomsvog duana ili hvaljenjem svoje robe na tetu robe drugog trgovca. Tek potpunim razvojem kapitalizma i ranije, u slinimdrutvima kao npr. Rimskom carstvu pohlepa je postala kljunim motivom neprestanog poveavanja broja graana. Meutim,pohlepa je motiv koji e, moda zbog jo preostale religijske tradicije, rijetko tko priznati. Dilema je bila rijeena racionaliziranjem pohlepe kao sebinosti. Bila je to logika: sebinost je bioloki dana tenja usidrena u ljudskoj prirodi, sebinost jednakapohlepi; dakle: pohlepa je ukorijenjena u ljudskoj prirodi inije karakterno uvjetovana ljudska strast, to je trebalo dokazati.

O uzrocima rata

Najvaniji sluaj instrumentalne agresije je rat. Postalo je moderno rat smatrati posljedicom moi ovjekovog destruktivnoginstinkta. Rat su tako objanjavali instinktivisti i psihoanalitiari.21 Tako na primjer znaajni predstavnik psihoanalitike orto-doksije E. Glover istupa protiv M. Ginsberga tvrdei da zagonetka rata lei... duboko u nesvjesnosti, te usporeuje rat sneprikladnim oblikom instinktivnog prilagoavanja. (E. Gloveri M. Ginsberg, 1934)22

Sam Freud je zastupao mnogo realistinije gledite no njegovisljedbenici. U svom slavnom pismu Albertu Einsteinu Why War?[emu rat?] (S. Freud, 1933) iznosi miljenje da rat nije uzrokovan ljudskom destruktivnou, ve njegov uzrok vidi u stvarnimsukobima meu grupama, koji su uvijek bili rjeavani nasiljem,budui da nije postojao meunarodni zakon prema kojem bi kao u civilnom zakonu sukobi mogli biti mirno rijeeni. Faktoru ljudske destruktivnosti pripisuje samo pomonu ulogu i to uvidu olakavajue spremnosti ljudi da idu u rat kada ga vlada

jednom odlui zapoeti.Teza da je rat uzrokovan ljudskom destruktivnou potpuno

je apsurdna svakome tko i najpovrnije poznaje povijest. Babi-

34

lonci, Grci23, svi do dravnika naeg vremena planirali su rat zbog,po njihovom uvjerenju, vrlo stvarnih razloga i vrlo su temeljitovagali argumente za i protiv ak iako su, prirodno, njihovi pro-rauni esto bili pogreni. Motivi su bili mnogostruki: zemlja zaobraivanje, bogatstva, robovi, sirovine, trita, ekspanzija iobrana. Pod posebnim okolnostima elja za osvetom ili u malomplemenu strast za destrukcijom bili su meu faktorima koji su

motivirali rat, no takvi su sluajevi atipini. Miljenje da je ratuzrokovan ovjekovom agresijom nije samo nestvarno ve i tetno. Ono odvlai panju od stvarnih uzroka i tako slabi otporprotiv njih.

Tezu o uroenoj tenji ratu odbacuju ne samo povijesne injenice ve takoer, to je vrlo vano, historija primitivnog ratovanja. Ranije smo pokazali, u kontekstu agresije meu primitivnimnarodima, da su oni posebno lovci i sakupljai hrane najmanje ratoborni i da njihovu borbu karakterizira relativni nedo-statak destruktivnosti i krvoednosti. Dalje smo vidjeli da se srazvojem civilizacije poveavala uestalost i krvavost ratova. Dasu ratovi bili uzrokovani uroenim destruktivnim porivima, isti

nito bi bilo suprotno. Humanitarne tenje u osamnaestom, devetnaestom i dvadesetom stoljeu prouzrokovale su smanjivanja destruktivnosti i okrutnosti u ratu koja su bila kodificirana ipotovana do kraja prvog svjetskog rata u raznim meunarodnim ugovorima. Iz progresivne perspektive inilo se da je civilizirani ovjek manje agresivan od primitivnog ovjeka, a jo postojea pojava rata objanjena je kao da je uzrokovana upornou agresivnih instinkata koji odbijaju popustiti blagotvornomutjecaju civilizacije. Ali, zapravo, destruktivnost civiliziranog ovjeka bila je projicirana u ovjekovu prirodu i tako je povijestbila pobrkana s biologijom.

Uvelike bih premaio okvir knjige kada bih pokuao predstaviti, makar i ukratko, analizu uzroka rata, te se moram ograniitina iznoenje samo jednog primjera, primjera prvog svjetskograta.24

Prvi svjetski rat je bio motiviran ekonomskim interesima i ambicijama politikih, vojnih i industrijskih voa na obim stranama, a ne potrebom raznih nacija da daju oduka svojoj uvrenoj agresiji. Ti su motivi dobro poznati i nije ih potrebno ovdjedetaljno opisati. Sve u svemu, moe se rei da su glavni motivinjemakih ciljeva u ratu 19141918. bili: ekonomsko proirenjena zapadnu i centralnu Evropu i teritorij na Istoku. (To su, zapravo, takoer bili ciljevi Hitlera ija je vanjska politika u biti

35


18/157

bila nastavak vanjske politike carske vlade.) Ciljevi i motivi zapadnih saveznika bili su slini. Francuska je eljela Alsace i Lor-rainu; Rusija Dardanele; Engleska dijelove njemakih kolonija,a Italija bar mali dio plijena. Da nije bilo tih ciljeva, od kojihsu neki navedeni u tajnim ugovorima, mir bi bio zakljuen nekoliko godina ranije i bili bi poteeni ivoti nekoliko milijunaljudi na obje strane.

Obje su se strane u prvom svjetskom ratu morale pozivati naosjeaj samoobrane i slobode. Nijemci su tvrdili da su okruenii ugroeni, nadalje, da se bore za slobodu borei se protiv cara;njihovi su neprijatelji tvrdili da su ugroeni agresivnim militarizmom njemakih junkera i da se bore za slobodu borei se protivKaisera. Misliti da je taj rat svoj izvor imao u elji francuskog,njemakog, britanskog i ruskog stanovnitva da se rasterete svojeagresivnosti neistinito je i slui iskljuivo funkciji odvlaenjapanje od osoba i drutvenih uvjeta odgovornih za jedno od najveih krvoprolia u povijesti.

to se tie oduevljenja za taj rat, treba razlikovati poetnooduevljenje i motive pojedinih naroda za nastavak borbe. to setie njemake strane, medu stanovnitvom treba razlikovati dvijegrupe. Manja grupa nacionalista neznatna manjina naroda buno se zalagala za ratni pohod mnogo godina prije 1914. Onase uglavnom sastojala od profesora srednjih kola, nekoliko sveuilinih profesora, novinara i politiara, koje su podravali nekivode njemake mornarice i pojedine grane teke industrije. Njihova psihika motivacija moe se opisati kao mjeavina grupnenarcisoidnosti, instrumentalne agresije i elje za karijerom i vlau unutar i pomou tog nacionalistikog pokreta. Velika veinastanovnitva pokazivala je dosta oduevljenja samo kratko vrijeme prije i nakon izbijanja rata. I tu je mogue nai znaajne raz

like u reakcijama raznih drutvenih klasa; na primjer, intelektualci i studenti ponaali su se s vie oduevljenja no radnika klasa. (Zanimljiv podatak koji baca odreeno svjetlo na to pitanje je ovaj: ef njemake vlade Reichskanzler von Bethman-Hollweg,kao to pokazuju dokumenti njemakog ministarstva vanjskihposlova objavljeni nakon rata, bio je svjestan da bi bilo nemogue dobiti podrku Socijaldemokratske partije, najjae partijeu Reichstagu, da rat nije najprije objavljen Rusiji, to je kodradnika izazvalo osjeaj da se bore protiv autokracije i za slobodu.) Nekoliko dana prije izbijanja i nakon poetka rata cijelostanovnitvo je bilo pod sistematskim sugestivnim utjecajem vlade i tampe kako bi se uvjerilo da je Njemaka trebala biti po-

36

niena i napadnuta to je, dakako, mobiliziralo porive defenzivneagresije. Meutim, narod kao cjelina nije bio motiviran jakimpoticajima instrumentalne agresije, tj. eljom za zauzimanjemstranog teritorija. To je potvreno injenicom da je vladina propaganda jo na poetku rata negirala bilo kakve osvajake ciljeve, a kasnije je, kad su njemaki generali diktirali vojnu politiku,te ciljeve prikazala kao neophodne za buduu sigurnost njema

kog Reicha. No oduevljenje koje je vladalo na poetku rata nestalo je nakon nekoliko mjeseci i nikada se nije obnovilo.Najneobinije je da je oduevljenje naroda u trenutku kada je

ilitler napao Poljsku i tako otpoeo drugi svjetski rat bilo prak-tiki nikakvo. Narod je, usprkos godinama teke militaristikeindoktrinacije, pokazao vrlo jasno da ne eli voditi taj rat. (Hitler je ak morao reirati lani napad na lesku radio-stanicu od strane navodnih Poljaka u stvari preruenih nacista da bi pobudio osjeaj obrane protiv napada.)

Ali, premda njemako stanovnitvo definitivno nije eljelo tajrat (generali su takoer oklijevali), ulo je u nj bez otpora i borilo se junaki do kraja.

Psiholoki problem koji se ovdje javlja nije uzrokovanje rata,ve se nalazi u pitanju: koji psiholoki faktori omoguuju ratiako ga ne uzrokuju?

Postoje mnogi relevantni faktori koje treba razmotriti prilikomodgovaranja na to pitanje. U prvi svjetski rat (uz neke modifikacije i u drugi) njemaki (ili francuski, ruski, britanski) vojniciili su da bi se borili, jer su osjeali da bi izgubljeni rat znaiokatastrofu za cijelu naciju. Pojedini vojnici su bili motiviraniosjeajem da se bore za svoje ivote, te da se radi o ubiti ili bitiubijen. No ak ni ti osjeaji ne bi bili dovoljni da potkrijepe voljuza nastavak. Vojnici su znali da bi bili strijeljani kad bi pobjegli,

iako ni ti motivi nisu sprijeli pobune irokih razmjera koje suse pojavile u mnogim armijama; u Rusiji i Njemakoj su na kraju dovele do revolucija 1917, 1918. godine. U Francuskoj 1917. godine gotovo da nije bilo vojnih korpusa u kojima se vojnici nisubunili; samo zahvaljujui umjenosti francuskih generala u spre-avanju jedne vojne jedinice da sazna za zbivanja u drugim jedinicama, te su pobune bile uguene dijelom velikim brojem smaknua, a dijelom poboljanjem uvjeta svakodnevnog ivota vojnika.

Drugi vaan faktor mogunosti rata je duboko uvrijeen osje-aj potovanja autoriteta i straha od njega. Vojniku je tradicionalno usaivan osjeaj da je sluanje voa moralna i religijska

37


19/157

obaveza, za ije bi ispunjenje morao biti spreman platiti ivotom. Da bi se slomila poslunost, bar kod znatnog dijela vojskei civilnog stanovnitva, trebalo je otprilike tri ili etiri godineuasnog ivota u rovovima i porast uvida u injenicu da ih njihovivoe koriste za ciljeve rata koji nemaju nita zajedniko s obranom.

Postoje i drugi, suptilniji emotivni motivi koji omoguuju rat,a nemaju nita zajedniko s agresijom. Rat je uzbudljiv ak ikad namee rizik za vlastiti ivot i mnoge fizike patnje. S obzirom na to da je ivot prosjene osobe dosadan, rutiniziran i lienavanture, spremnost da se ide u rat mora se shvatiti kao eljada se okona s dosadnom rutinom svakodnevnog ivota i da seupusti u avanturu, zapravo jedinu avanturu koju prosjena osobamoe oekivati u svom ivotu.25

Rat u stanovitoj mjeri preokree sve vrijednosti. Rat potieizraavanje duboko ukorijenjenih ljudskih poriva kao to su altruizam i solidarnost poriva koji su obuzdani principima samoljublja i suparnitva koje mirnodopski ivot pobuuje u modernom ovjeku. Klasne razlike, ako postoje, u znatnoj mjeri

nestaju. ovjek je u ratu ponovo ovjek i ima priliku istai sebez obzira na privilegije koje mu dodjeljuje njegov drutvenipoloaj graanina. Da to posebno naglasimo: rat je posrednapobuna protiv nepravde, nejednakosti i dosade koja vlada drutvenim ivotom u mirno doba i ne smije se potcjenjivati injenica da se vojnik, sve dok se protiv neprijatelja bori za svoj ivot, ne mora boriti protiv pripadnika svoje grupe za hranu, medicinsku njegu, krov nad glavom, odjeu; to sve omoguuje nekavrsta izopaenog socijaliziranog sistema. injenica da rat ima tepozitivne osobine alostan je komentar naoj civilizaciji. Kada bicivilni ivot pruao elemente avanturizma, solidarnosti, jednakosti i idealizma koji se mogu nai u ratu, bilo bi vrlo teko prido

biti ljude za rat. Problem vlada zemalja koje ratuju je nain nakoji e iskoristiti tu pobunu, ujarmljujui je u svrhu rata; istovremeno se, pojaavanjem striktne discipline i duha poslunostivoama koji su prikazani kao nesebini, mudri, hrabri ljudi kojitite svoj narod od destrukcije, mora sprijeiti da ta pobuna nepone ugroavati vladu.26

Da zakljuimo: veina modernih ratova i veina ratova meuantikim dravama nisu bili uzrokovani nagomilanom agresijom,ve instrumentalnom agresijom vojnih i politikih elita. To sevidi po podacima o razlici u pojavljivanju rata od najprimitivnijih kultura do onih na viem stupnju razvoja. to je civiliza-

38

ija primitivnija, ljudi u njoj manje ratuju. (Q. Wright, 1965).27

Istu tendenciju je mogue vidjeti u injenici da je broj i intenzitet ratova rastao s razvojem tehnike civilizacije; on je najviimeu monim dravama s jakom vladom, a najnii meu primitivnim ljudima koji nemaju stalnog poglavice. Kao to je pokazano u slijedeoj tabeli, broj zametnutih bitaka u novom vijekumeu glavnim silama Evrope pokazuje istu tendenciju. Tabela

navodi broj bitaka po stoljeima, od 1480. (Q. Wright, 1965):GODINE

14801499.

15001599.

16001699.

17001799.

18001899.

19001940.

BROJ BITAKA

9

87

239

781

651

892

Oni autori koji su objanjavali da rat uzrokuje ovjekova uroena agresija smatrali su moderni rat normalnim, pretpostavljajui da rat mora biti uzrokovan ovjekovom destruktivnom

prirodom. Za tu su pretpostavku pokuali pronai potvrdu u podacima o ivotinjama i o naim prethistorijskim precima koji su,da bi posluili toj svrsi, morali biti iskrivljeni. To je stajaliteproizilo iz nepokolebljivog uvjerenja o superiornosti dananjecivilizacije nad predtehnikim kulturama. Logika je bila slijedea: ako je civiliziran ovjek zaraen tolikim mnogim ratovima itolikom destruktivnou, koliko li je gori morao biti primitivanovjek koji je u razvoju prema progresu daleko zaostao. Budui da za destruktivnost ne smije biti okrivljena naa civilizacija,ona se mora objasniti kao rezultat naih instinkata. Ali injenicegovore drugaije.

Uvjeti za smanjenje defenzivne agresije

Budui da je defenzivna agresija filogenetski pripremljena reakcija na ugroenosti vitalnih interesa, nije mogue izmijeniti njenubioloku osnovu, iako ona moe biti kontrolirana i modificiranakao porivi ukorijenjeni u drugim instinktivnim dispozicijama.Meutim, glavni uvjet za smanjenje defenzivne agresije je smanjenje onih stvarnih faktora koji je mobiliziraju. Skiciranje programa drutvenih promjena koje bi to postigle zadaa je kojomse, oito, nije mogue baviti u okvirima ove knjige.28 Ograniit use na samo nekoliko napomena.

39


20/157

Glavni uvjet je, naravno, da ni pojedince, ni grupe ne ugroava ju drugi. To ovisi o postojanju materijalne osnove koja moesvim ljudima pruiti dostojan ivot a dominaciju jedne grupenad drugom uiniti nemoguom i neprivlanom. Takav bi seuvjet mogao ostvariti u predvidljivoj budunosti pomou drugaijeg sistema proizvodnje, vlasnitva i potronje; ali rei dabi takvo stanje moglo biti dostignuto ne znai, naravno, da ebiti dostignuto ili da bi ga bilo lako dosei. To je, zapravo, vrloteak zadatak, te i stoga mnogi ljudi dobrih namjera vie vole neiniti nita; nadaju se da e katastrofu odvratiti ritualnim pjevanjem pohvala napretku.

Ustanovljenje sistema koji garantira pribavljanje osnovnih neophodnosti za sve znai nestanak dominantnih klasa. ovjek emorati prestati ivjeti u zoolokim uvjetima tj. njegova puna sloboda e biti obnovljena i svi oblici eksploatacijske vlastimorat e nestati. Mit je da je ovjek nesposoban osloboditi sevladajuih voa, a pobijaju ga sva ona drutva koja dobro funk-cioniraju bez hijerarhije. Takva bi promjena, naravno, obuhvatilaradikalne politike i drutvene promjene koje bi preinaile sve

ljudske odnose, ukljuivi i obiteljsku strukturu, strukturu odgoja, religije i odnosa meu pojedincima u radu i dokolici.Sve dok je defenzivna agresija reakcija ne na stvarne ve na

zamiljene ugroenosti proizvedene masovnom sugestijom i pranjem mozga, utoliko bi temeljne drutvene promjene ukinule osnovu za koritenje te vrste psihike sile. Budui da je sugestibil-nost zasnovana na bespomonosti pojedinca i na njegovom stra-hopotovanju prema voama, upravo bi spomenute drutvene ipolitike promjene dovele do njihovog nestajanja i, shodno tome,do razvoja nezavisnog kritikog miljenja.

Na kraju, da bi se smanjila grupna narcisoidnost, trebalo bieliminirati bijedu, monotoniju, tupost i bespomonost koji posto je kod velikog dijela stanovnitva. To se ne moe postii jednostavno poboljavanjem materijalnih stanja. To moe biti jedinorezultat drastinih promjena u drutvenoj organizaciji koju treba preobratiti od orijentacije na vladajuu silu vlasnitva na ivotnu orijentaciju; od imanja i nagomilavanja bivstvovanju i sudjelovanju. To e zahtijevati najvii stupanj aktivne participacijei odgovornosti svakog pojedinca u njegovoj ulozi radnika ili slubenika u svim vrstama poduzea kao i u njegovoj ulozi graanina. Moraju se iznai potpuno novi oblici decentralizacije kao

40

i nove drutvene i politike strukture koje e zavriti s drutvomanomije, s masovnim drutvom koje se sastoji od milijuna atoma.

Nijedan od tih uvjeta nije nezavisan. Oni su dio sistema i zbogtoga reaktivna agresija moe biti svedena na minimum samo akocijeli sistem, kakav je postojao posljednjih est tisua godinapovijesti, bude zamijenjen temeljito drugaijim. Ako se to dogodi, utopijske vizije koje su nastale s Buddhom, prorocima, Isusom i humanistikim utopistima renesanse bit e priznate kaoracionalna i stvarna rjeenja koja slue osnovnom biolokomprogramu ovjeka: ouvanju i razvoju i pojedinca i ljudskevrste.

BILJEKE UZ DEVETO POGLAVLJE

1. To su stajalite iznijeli C. i W. M. S. Russel (1968. a).2. L. von Bertalanffy je zauzeo stav u principu slian onome koji

je ovdje iznesen. On pie: Nema sumnje o prisutnosti agresivnihi destruktivnih tendencija u ljudskoj psihi koje su po prirodi bi

oloki nagoni. Meutim, najkodljiviji fenomeni agresije, kojitranscendiraju samoouvanje i samodestrukciju, zasnovani su nakarakteristinoj osobini ovjeka iznad biolokog nivoa, naime nanjegovoj sposobnosti stvaranja simbolikih univerzuma misli, jezika i ponaanja. (L. von Bertalanffv, 1956).

3. Lino saopenje od pokojnog dra D. T. Suzukija.4 Usporedi F. A. Beach (1945).5. Meutim, ta su lica sporna budui da se procjenjuje da postotak

XYY meu stanovnitvom varira izmeu 0,53,596).6. Usporedi M. F. A. Montagu (1968) i J. Nielsen (1968), posebno

ovdje navedenu literaturu.7. Posljednje razmatranje tog pitanja dolazi do zakljuka da je veza

izmeu agresije i XYY kromosoma jo nedokazana. Autor pie:

Meu uesnicima konferencije je prevladavalo miljenje da suodstupanja u ponaanju toliko nagovijetena ili dokumentiranada ne indiciraju vezu neposrednog uzroka i posljedice s kromo-somnom konstitucijom XYY. Tako za sada jo ne bi bilo moguerei da je komplement XYY definitivno ili redovito povezan s nenormalnostima u ponaanju .. . Osim toga, usprkos rasprostranjenom publicitetu, nije pronaeno da su pojedinci sa XYY anomalijom bili agresivniji od odgovarajuih prestupnika s normalnim kromosomnim konstitucijama. S tim u vezi ini se da preranei neoprezne spekulacije dovode do toga da se XYY osobe pogreno igou kao neobino agresivne i nasilne u usporedbi s drugimprestupnicima. (S. A. Shah, 1970)

8. Parenje ivotinja pokatkad ostavlja dojam okrutne agresije mu jaka; promatranja obrazovanih promatraa navode da stvarnost

41


21/157

ne odgovara tom prividu i da, bar meu sisavcima, mujak nikako ne ozljeuje enku.

9. Usporedi raspravu o sadizmu u 11. poglavlju.10. Za tu je pojavu karakteristino da je grka rije ethos koja

doslovno znai ponaanje poprimila znaenje etikog, upravokao to se norma (izvorna rije za tesarski alat) upotrebljavau dvostrukom smislu za ono to je normalno i ono to je normativno.

11. Zahvalan sam dru Juanu de Dios Hernandezu na njegovim poticajnim sugestijama o neurofiziolokoj razini, koje ovdje izostavljam jer bi to zahtijevalo opirnu tehniku raspravu.

12. Revolucije koje su se javljale u povijesti ne smiju zasjeniti injenicu da bebe i djeca takoer prave revolucije, ali budui da sunemoni, moraju se koristiti svojim vlastitim metodama, metodama gerilskog ratovanja, ini se. Raznim individualnim metodama se bore protiv ugnjetavanja svoje slobode kao to su tvrdoglavi negativizam, odbijanje hrane, odbijanje kontroliranja vrenja nude, mokrenje u krevet, sve do drastinijih metoda autisti-kog povlaenja i pseudomentalne debilnosti. Odrasli se ponaajukao elita ija je mo izazvana. Da zatite svoj poloaj, upotrebljavaju fiziku silu, esto pomijeanu s podmiivanjem. Kao rezultat, veina djece se predaje i vie vole podlonost no stalno muenje. Dok se ne dostigne pobjeda, u tom se ratu ne pokazuje nikakva milost i nae su bolnice pune njegovih ranjenika. Usprkostome, udna je injenica da sva ljudska bia djeca monih kaoi ona nemonih dijele zajedniko iskustvo nekadanje bespomonosti i borbe za svoju slobodu. Zbog toga se moe pretpostaviti da je svako ljudsko bie bez obzira na njegovu biolokuopremu u svom djetinjstvu steklo revolucionarni potencijalkoji, iako uspavan za dugo vrijeme, moe biti mobiliziran pod posebnim okolnostima.

13. Ne samo ovjeka. Ranije je spominjan izopaavajui uinak zoolokog vrta na ivot ivotinja i ini se da je prevagnuo nad suprotnim miljenjem pa ak i tako velikog autoriteta kao to jeHediger. (H. Hediger, 1942)

14. Boja koe ima taj uinak samo ako je kombinirana s bespomo-nou. Japanci su postali linosti budui da su stekli mo poetkom ovog stoljea; slika Kineza se promijenila iz istih razloga tekprije nekoliko godina. Posjedovanje razvijene tehnologije postalo

je kriterij za ljudskost.15. Radi detaljnog uvida u narcisoidnost vidi E. Fromm (1964).16. Posljednjih su godina mnogi analitiari prouavali pojam primar

ne narcisoidnosti u djetinjstvu i pretpostavili su postojanje objektivnih odnosa u mnogo ranijem periodu no to je to uinio Freud.Freudovu ideju o potpuno narcisoidnoj prirodi psihoza takoer jenapustila veina psihoanalitiara.

17. U slijedeem se slaem samo s narcisoidnou to se manifestirau osjeanju grandioznosti. Postoji drugi oblik narcisoidnosti koji

je, iako izgleda suprotan, samo druga manifestacija iste stvari;mislim na negativnu narcisoidnost u kojoj je osoba stalno i za-

42

brinuto zaokupljena svojim zdravljem do toke hipohondrije. Tamanifestacija u ovom kontekstu nema vanosti. Trebalo bi, meutim, primijetiti da su te dvije manifestacije esto izmijeane;trebamo samo pomisliti na Himmlerovu hipohondrijsku zaokupljenost svojim zdravljem.

18. Problem narcisoidnosti i stvaralatva vrlo je kompleksan i zahti jevao bi mnogo duu raspravu no to je to ovdje mogue.

19. To ne znai da je ono samo blef; to je dosta esto istina, ali neuvijek. Woodrow Wilson, Franklin D. Roosevelt i Winston Chur-chill, na primjer, bili su vrlo narcisoidne osobe pa su ipak postigli vane politike uspjehe. Ali ti uspjesi nisu bili takvi da biopravdali njihov osjeaj samosigumosti i nepobitnu ispravnostesto manifestiranu u aroganciji; istovremeno je njihova narcisoidnost bila ograniena u poreenju s narcisoidnou ovjeka kaoto je bio Hitler. To objanjava zato Churchill nije patio od estokih mentalnih posljedica kada je 1948. izgubio na izborima ipretpostavljam da bi isto bilo s Rooseveltom da je trebao doiv jeti poraz iako se ne smije ignorirati injenica da bi njih dvojicaak nakon politikog poraza i dalje imali veliki broj potovalaca.Wilsonov je sluaj moda neto drugaiji; trebalo bi prouiti nijeli njegov politiki poraz izazvao ozbiljne psihike probleme kojisu uzajamno djelovali s njegovom fizikom boleu. Izgleda da

je sluaj s Hitlerom i Staljinom jasan. Hitler je vie volio umri jeti no suoiti se s porazom. Staljin je pokazivao znakove psihikekrize u prvim tjednima nakon njemakog napada 1941. i ini sekao da je patio od paranoidnih tendencija u zadnjih nekoliko godina svog ivota nakon to je stvorio toliko neprijatelja da jemogao osjetiti da vie nije voljeni otac svojih podanika.

20. Pokatkad je slaganje ak unutar male grupe dovoljno za stvaranjestvarnosti u najekstremnijim sluajevima ak i slaganje dvoje(folie a deux).

21. Vidi A. Strachey (1957); takoer vidi E. F. M. Durbin i J. Bowlby(1939) koji, suprotno, rezoniraju s velikom umjenou da je mirna kooperacija jednako prirodna i osnovna tendencija u ljudskimodnosima kao borba, a opet smatraju rat bitno psiholokim problemom.

22. U vrijeme revidiranja ovog dijela rukopisa izgleda da izvjetaji sa

27. kongresa Meunarodnog psihoanalitikog udruenja odranog1971. u Beu ukazuju na promjenu u stavu prema ratu. Dr A.Mitscherlich je rekao da e povijest pregaziti sve nae teorijeukoliko psihoanalizu ne primijenimo na drutvene probleme, idalje bojim se da nas nitko nee ozbiljno shvaati budemo li idalje sugerirali da rat nastaje zato to oevi mrze svoje sinovei ele ih ubiti, da je rat djecoubojstvo. Umjesto toga moramo teiti nalaenju teorije koja objanjava grupno ponaanje, teorijukoja slijedi izvore tog ponaanja do sukoba u drutvu koji pokreu individualne nagone. To su zaista pokuavali psihoanalitiari od ranih tridesetih godina, no to je dovelo do njihovog istjerivanja iz Meunarodnog psihoanalit ikog udruenja pod ovomili onom izlikom. Zvaninu dozvolu za taj novi napor dala jeAnna Freud na kraju kongresa, oprezno dodajui: Trebali bismo

43


22/157

pustiti da formulacija teorije agresije saeka dok od naih klinikih istraivanja ne doznamo mnogo vie o stvarnim konsti-tuensima agresivnosti. (Oba citata su iz parikog izdanja HeraldTribunea od 29. i 21. srpnja 1971. g.).

23. Kao vrlo dobar primjer vidi Tukididov opis Peloponeskog rata.24. Literatura o vojnom, politikom i ekonomskom aspektu rata

19141918. toliko je obimna da bi ak i skraena bibliografijaispunila mnoge stranice. Smatram da su dva najdublja i najpounija djela o uzrocima prvog svjetskog rata, djela dvojice iz

vanrednih povjesniara: G. W. F. Hallgartena (1963) i F. Fischera25. No ne smije se precjenjivati taj faktor. Primjer zemalja kao to

su vicarska, skandinavski narodi, Belgija i Nizozemska pokazujeda faktor avanturistinosti ne moe biti uzrokom da narod zaelirat ako zemlja nije napadnuta i ako za vlade ne postoji razlogda zaponu rat.

26. Za ovu je dilemu karakteristino da su se u internacionalnimugovorima koji su regulirali odnos prema ratnim zarobljenicimasve sile slagale u pogodbi da se zabranjuje vladi da vri propagandu meu svojim ratnim zarobljenicima protiv njihovih vlastitih vlada. Ukratko, dogovoreno je da svaka vlada ima pravo daubija neprijateljske vojnike ali ih ne smije initi nelojalnim.

27. Usporedi Primitivno ratovanje u 8. poglavlju.28. O nekim od ovih problema raspravljao sam u The Sane Societv

{Zdravo drutvo) (1955) i u The Revolution of Hope (Revolucijanade) (1968. a).

Maligna agresija:premise

Uvodne napomene

Bioloki adaptivna agresija slui ivotu. To je razumljivo u principu, bioloki i neurofizioloki, premda je za potvrdu te teze po-trebno jo mnogo podataka. Instinkt je zajedniki i ovjeku i ostalim ivotinjama, iako s odreenim razlikama, o emu smo ranije raspravljali.

ovjek je jedinstven po tome to ga porivi mogu nagnati daubija i mui druge, pri emu osjea zadovoljstvo; on je jedina

ivotinja koja moe biti ubojica ili destruktor svoje vrste bez ikakve racionalne dobiti, bilo bioloke, bilo ekonomske. Predmetslijedeih stranica je prouavanje prirode te bioloki neadaptiv-ne, maligne destruktivnosti.

Podsjetimo se na injenicu da je maligna agresija specifinoljudska i da nije potekla iz ivotinjskog instinkta. Ona ne sluifiziolokom opstanku ovjeka, a opet je vaan dio njegovog men-lalnog funkcioniranja. Ona je jedna od strasti koje su dominantne i mone u nekim pojedincima i kulturama, premda ne i udrugima. Pokuat u pokazati da je destruktivnost jedan od mo-guih odgovora na psihike potrebe koje su ukorijenjene u egzi

stenciji ovjeka i da njeno raanje nastaje, kao to je ranije izneseno, iz meudjelovanja raznih drutvenih stanja i ovjekovihegzistencijalnih potreba. Ta hipoteza ini neophodnom izgradnjuteoretske osnove na kojoj moemo pokuati razmotriti slijedeapitanja: koja su specifina stanja ljudske egzistencije? to jeovjekova priroda ili bit?

Iako dananja misao, posebno u psihologiji, nije naroito pri jateljski raspoloena prema takvim pitanjima za koja se obinosmatra da pripadaju podruju filozofije i drugih subjektivnihspekulacija, nadam se da u u slijedeoj raspravi dokazati dazaista postoje podruja za empirijsko ispitivanje.

45

X


23/157

Priroda ovjeka

Za veinu mislilaca, poevi od grkih filozofa, potpuno je jasnoda postoji neto to nazivamo ljudskom prirodom, neto to konstituira bit ovjeka. Postoje razliita miljenja o tome to to jest,ali se svi slau da takva bit postoji to jest da postoji neto natemelju ega je ovjek ovjek. Tako je ovjek bio definiran kao

racionalno bie, kao drutvena ivotinja, ivotinja koja moe praviti orua (homo faber) ili ivotinja koja pravi simbole.Tek se nedavno taj tradicionalni stav poeo dovoditi u pitanje.

Razlog te promjene bilo je sve vee naglaavanje povijesnog pristupa ovjeku. Prouavanje povijesti ljudskosti nagovjetavalo jeda je ovjek nae epohe toliko razliit od ovjeka iz prethodnihrazdoblja da je izgledalo nestvarnim pretpostavljati da su ljudisvih vremena imali neto zajedniko to bi se moglo nazvati ljudskom prirodom. Povijesni pristup je jaao, naroito u Sjedinjenim Amerikim Dravama, prouavanjima antropologije kulture.Prouavanje primitivnih naroda otkrilo je takvu razlinost obiaja, vrijednosti, osjeaja i misli da su mnogi antropolozi doli

do uvjerenja da je ovjek roen kao bijeli list papira na kojisvaka kultura pie svoj tekst

Documents

Fromm, Erich - Anatomija Ljudske Destruktivnosti - 2. Knjiga