Fra Krešimir (Stipan) Pandžić

-rođen 1892. uDrinovcima. Skolovao-se najprije u Drinovcima, zatim u Sirokom

Brijegu i u Mostaru. Studirao u Grazu, di­plomirao u Zagrebu i potom doktorirao1923. tezom iz klasičnih jezika. Najveći

dio svoga rada proveo je kao profesor ši­rokobriješke gimnazije. Pet godina je biogimnazijski ravnatelj, a tri godine provin­cijal hercegovačke franjevačke Provincije.

Partizani su ga ubili veljače 1945. uMostarskom Gracu.

Iz ocjena đaka svoga profesora proizlazi da je svojom strogo­šću, stegom prema sebi i zahtjevnošću znanja i stege uz fra RaduVukšića najviše doprinio glasovitosti kvalitete i strogoće gimnazije.

Svojim đacima ostao je u uspomeni sa slijedećim obilježjima:

• O njemu se može govoriti samo pozitivno. Bio je strog sam pre­ma sebi, stegovan, a to je jednako zahtjevao i od svakog đaka.

Glede zahtijevnog po zavjetu siromaštva, meni kao vojnom kape­lanu, koji sam imao pravo kao vojni kapelan raspolagati s nov­cem (ili barem s nešto novca), nije dopustio niti sat imati, a usamostanu da ne smijem biti u vojničkoj odori. Objašnjavao sammu da mene počaste drugi časnici, pa da im moram uzvratiti tupažnju, on bi mi odgovorio ti predvidi, no upitaj gvardijana, ili mene,pa onda, ali uza se novac ne smiješ imati. Jednom sam bio bole­stan s temperaturom 38° do 39°, te ga je upitao mogu li oficij za­mijeniti s Očenašima, a on će meni: ako ne možeš možeš, daklene reče mi ništa. Kao svećenik bio je strog i točan. Glede liturgij­skih čina zahtijevao je da se svatko toga pridržava. I kao Provin­cijal bio je strog, možda ga zato braća i nisu voljela. No, kao pro­fesor puno je davao, pa i tražio. Tako je za njega rekao jedan nje­gov đak.

• Glede discipline bio je previše strog, gotovo nerazumno. Kao pro­fesor nije prihvaćao da đak nekada ne može naučiti, nego je sma­trao da neće, te se činilo da je bez milosti prema slabijima. Re­dovnički bio je visoke stege, redovito je kruničao i bio na oficiju ukoru. Vrlo lako bi uspostavljao kontakt s ljudima iz vanjskog svi--jeta. Zupan Zlatan ga je jako cijenio. Kada bi ja kome nešto pri-govorio, on bi odgovorio: "Velečasni oče, vi možete tako govoriti,ali on je takav u mojim očima!" Inače je bio čovjek rada i reda,

82

83,

•..•

ali samo za svoj latinski i grčki. Kao govornik bio je uzoran, lijepoje govorio, no i sporo, ali sadržajno. (V.Dg.)

• Predavao mi je latinski, no ne mogu se sjetiti da ga je ijedan đak

bio zavolio, a niti on ne bi pokazivao naklonost ijednom đaku. Bioje strog u ocjenjivanju, no i objektivan, točan svugdje i u školi i ucrkvi i u koru, s klericima. Znao bi fizički kažnjavati. Izvan školenismo imali s njime kontakta (H.Si.)

• Nakon povratka iz Mostara, s mjesta Provincijala, predavao mi jenjemački. Imam ga u uspomeni kao osobu i gospodina, a kao pro­fesora vrlo stroga, no i pravična, ali i nemilosrdna. (J.Or.)

• Kako su se mijenjali režimi, tako su se nama mijenjali i jezici: naj­prije francuski, pa talijanski i na kraju i njemački. Peti razred sampolagao privatno. Dođoh ja na ispit, a on će: "što si naučio?", a jase prevarih te mu rekoh ono što nisam, tj. nepravilne glagole 7. i8. razreda. Zapita on mene najprije prijevod, i to dobro prođe, aon će: "to zna i moja baba", a ja jadan glede glagola tek poneštoznadoh. Nije me oborio, no nije niti zadovoljan sa mnom bio, iakosam prethodno rekao da nisam to stigao spremiti. Djelovao je sve­ćenički, no strog dokraja. (M.Ju.)

• U gimnaziji, mislim da nije bilo strožeg od njega. Bojali smo ga sek'o zmije i ošamariti bi znao, jer je njegovo uvjerenje bilo da ne­ćeš, a ne nikako da ne možeš naučiti. Strogost bi tako znala dje­lovati da đaci ne bi znali ni ono što znaju. Kao direktor je bio po­šten, znao bi obići kuće privatnika koji su držali đake i interesiratise za njihov život, i kako se hrane, a mi đaci bi se tada razbježalikao ptice. (K.Ku.)

• Meni nije predavao, no mojoj braći jeste, a po njima mi je znanoda je bio prestrog. (D. Mn.)

• Glede svojih dužnosti bio je strog, no mislim da na selu nije imaoprijatelja. Bio je Oškrt, svojemu služimisi za rođendan dao je jedanbalon i rekao mu. "to napuši, on će puknuti, i ništa od toga" (opa­ska pisca: pa sad ti razmisli što je s time htio reći, osim moOžda

...... .

~C· o prolaznosti, no ipak je to škrtost). Dodajmo komentar: bio je~~,. običaj da svaki svećenik svoga služimisu povodom svog imenda­':'.'''' na daruje, npr. fra Paponja je svome Umbertu poklonio više kilo­" grama krušaka, nekoliko rubčića i ručnik).(U.Lo.)• 1

''-~' .Ja sam kod njega imao odličan, i meni se silno sviđao, jer on je- "

~j tražio znanje. Strog je bio, no iz uvjerenja da svaki đak može na-:·-;učiti barem za prolaznu ocjenu, to mu je bila čak i uzrečica. bio je

. o' strog i prema svome nećaku Jerki, te ga i srušio na kraju godine,

io

a onda i na popravnom, i ovaj izgubi godinu. On je i htio biti sav­ršeno pravedan. Kao provincijal bljesnuo mi je kao vrlo pravičan

pobožan i vrlo dobar fratar. (F.VI.)

• Odavao je sliku dostojanstvena, uredna i stroga čovjeka. Tako jevrlo kratko o njemu rekao jedan, inače vrlo dobar đak.

• Bio mi je i Provincijal, i profesor. Kao profesor se pripremao zatumačenje, i nastojao je da đak zna, i da mu pomogne. Tad subile takve metode, junačke. "sjedi drvo na drvo" rekao bi nezna­lici. Izvan škole bio bi ljudski nastrojen i pristupačan. Zamišljamga kao asketu moderne dobi, intelektualca, koji se zanima za ka­tolička gibanja vani. Uvijek uredno odjeven, bilo ga je lijepo vidje­ti. Kada bi propovijedao, malo bi zastajivao kao prorok i izgledaokao onaj koji od nekuda čupa riječi. Fra Oton mi je pričao vani,-da ga je on u Sirokom Brijegu kada je pogibelj bila na vidiku, predcrkvom nagovarao: "hajdemo fra Krešo, ubit će nas!", a on nje­mu: "Otone ne idi, ja imam vezu s partizanima preko članova HSSkoji su u partizanima, i oni su rekli da nam ništa neće biti!", a fraOton će njemu: "dobro ti ostani, a ja idem!" Kao Provincijal bio jestrog što se tiče crkve i duhovne strane, te je bio prozvan "provin­cijal nadzornik!" (L.Ko.)

• Pričao fra Svetozar za jedan slučaj jednoga đaka, koji je došao izrealne gimnazije i trebao polagati latinski. Dakako, nije ništa znao,no on fra Svetozar i fra Fabijan bili se dogovorili da đak mora proći,

a kada je bila matura đak ne znade ništa. Žika, inspektor (iz Čač­

ka) sluša i gleda, a treba dati ocjenu, te on veli trica, a fra Krešouskobečio oči: "kako tri?" Drugi članovi suglasiše se s trojkom, te-Zika ponovno insistira na trojki, jer eto kandidat nije više ni zaslu-žio, a fra Krešo se naljuti i napusti rad komisije i izađe. (Ovaj pri­mjer je ispričao jedan đak, koji ga je nadživio)

• Dolazak fra Kreše u gimnaziju 1924. godine označio je malu revo­luciju u predavanjima klasičnih jezika, jer je unio nove sastavnice,bez ikakvnih površnosti. Sve je on stavio u savršeni red i zahtije­vao temeljitost u svakom pogledu. To je u stvari bio kamen teme­ljac za predavanja klasičnih jezika. (To reče jedan đak starije ge­neracije).

• Bio je fra Krešo vrlo strog, no dostojanstven. Ja baš nisam ljubiotaj latinski jezik, no on je meni privatno pomogao. Dolazio bih jak'njemu u sobu, te sam kasnije čak zavolio latinski. Bila je to nje­gova dobra volja i danas sam mu zahvalan. (LVi.)

84

•

85

• Te školske godine prije svoje smrti bio mi je profesor iz grčkoga.

Bilo je to već poodmaklo ratno vrijeme, pa je bio i manje strog, ai nastave nije bilo. Više manje samo se naučilo i odmah zatim po­lagalo predmet po predmet i ispit po ispit. Tako je barem bilo zanas iz udaljenijih krajeva, odnosno onih koji su bili naizmjenično-po partizanima okupirani ili kontrolirani. Tada bi mi na SirokomBrijegu ostajali i duže od za ispite potrebnog vremena, uglavnomnajviše zbog često prekidanih komunikacija do kuće. Upravo to jebio razlog da sam u njihovo posljednje vrijeme (kolovoz 1944.)bio čak vrlo često s fratrima, pa i sa fra Krešom. Sjedeći s njimpod hrastom znao bi mu odgovorati i na pitanja kako je to u nasu krajevima koji su počesto pod partizanskim noćima, kada se rušepruge, a danju nanovo popravljaju - slučaj moje rodne Koške. Uop­će je bio glede toga iznimno zainteresiran, a valjda mu se svidjeošto je znao da mu ja slobodno i iskreno o tome govorim i o tomenikome dalje ne pričam. Čak sam imao osjećaj neke male naklo­njenosti partizanima (i ne samo u njega), valjda zbog prisutnosti-Nijemaca na Sirokom Brijegu koje baš nismo voljeli. Nadalje pret-postavljam da je malo naginjao HSS-i, jer me je o tome pitao, amoj otac je bio HSS-ovac što se saznalo. Eto, makar sam ja biotada mlad, on je sa mnom i takve razgovore vodio. To vjerojatnozbog toga da bude temeljitije o svemu obaviješten, a manje zatošto sam ja bio uvjeren da me je na neki način volio, iako sam jataj osjećaj imao. Inače za mene je on bio jedna silna i jedna oso­bita osobnost. Nedjeljom kada bi on držao akademsku misu za đa­

ke propovijedao bi dobro osmišljeno i sporo, no tu nikada ne bibilo suvišnih riječi, svaka je bila skoro za zapisati. Dugo bi se ne­kada čekalo na njegovu riječ, a kada bi konačno došla bila bi pra-va. Kasnije kada sam prateći politiku čuo da je takav Dulles (mi­nistar vanjskih poslova SAD) na kojega su se ljutili novinari i po­litičari u iščekivanju sporo izgovorene neke riječi, no koja bi ka­snije uzdrmala svijet svojom težinom, ja bih se tada sjetio mogafra Kreše, koji je živio prije njega i bio isto takav. Riječ mu ne bi

,;" mogla biti manje vrijedna, nego samo vjerski i znanstveno usmje­'.\ '. rena. (J.To.)

". ~i Za mene je on bio krema gimnazije. Evo jednog događaja: došao

'.. ,-"jedan inšpektor iz Beograda na sat latinskoga, a predavao je fra·':~r.Živko Martić. Dakako, inšpektor izabra jednog đaka nasumce, a

•...ovaj bio tanak na znanju i na odgovorima. Mučio se fra Živko, aLovaj će: "jedna mršava trojka". Uto skoči direktor (fra Krešo) ne. nego jedinica, a njemu inšpektor: "Direktore ja se s vama slažem

ako ovo nije petica onda je nema". U Srbiji su, mislim, tada peti­ce značile ocjenu hrdjav? (G.Ko.)

• 43/44 nije bilo redovite nastave, a fra Krešo meni predavao nje­mački, odnosno pred njim sam polagao i to u vrijeme kada suletjele velike formacije savezničkih zrakoplova. S Purina brda tuklisu protuzrakoplovni topovi, a on mene nastavio pitati. Ja mu seobratim "velečasni pucaju topovi", a on meni "oni rade svoj po­sao, a mi ćemo svoj, oni sigurno nisu zaduženi da nas ometaju unašem poslu". On se dakle baš uvijek predavao samo svom po­slu. (B.To).

• Fra Krešo je bio sin glasovitog čovjeka Filipa, jednog od najpo­znatijih ljudi kotara Ljubuški, a imao je šest sinova. Od fra Krešestariji brat Ivan postao je kasnije jedan od najbogatijih trgovaca u-Zagrebu (među deset takvih). I on je pohađao školu na SirokomBrijegu. Fra Krešo je bio pojam strogosti i za svoju braću, koja suga poštivala, upravo bojala ga se. Sjećam se jednog njegovog pre­davanja kada je rekao da redovnik mora biti kao mrtvac, gdjegodda ga staviš takav mora ostati, a ja onako k'o đavoluk mislim zase: "stavi ga na oko pa ćeš vidjeti kako će ostati", svi su se na­smijali, a on ostade i ne zna što je. Poslije mi je pomogao te samja otišao, hvala Bogu. Bio je pedantan i točan. Fra Bazilije je bionjegov nećak, i ne bi nikada bio odlikaš i to zato što bi se bojao-da bi mogao tko reći da ga on štiti. (I.Si.)

• Znam s"amo da je bio veoma autoritativan!(J.Le.)• Ja sam iz Splita došao u III razred. Majka me preselila, jer sam

tamo bio loš đak, vozio bicikl, igrao nogomet, a kada sam došao-u Siroki Brijeg grčki mi počeo predavati fra Krešo. Isprva bi, kadaon zapita, ja blenuo k'o tele u šarena vrata. Ništa, samo zijevam.Drugi puta me pitao - ja ne znam. Poslije mi on reče: tebe neću

pitati, ali diži ruku kad znaš. Tada ja počeo učiti grčki i od svihpredmeta taj sam najbolje učio i rekao mu: "zahvaljujući vama!"Nisam bio blistav đak, kao Matko Grgurević, ali grčki sam naučio.

Prošao ja s tricom, no zahvaljivao sam Gospi. Mene je kasnije mu­čilo kamo nas je odveo taj fratarski odgoj. Mi svi smo maturirali,svi jednako mislili i svi smo na svojim mjestima jednako postigli.Svi smo mi sveučilišni profesori, doktori, inženjeri i svjetski pri­znati stručnjaci. spominjem M. Grgurevića, osnivača Instituta za rak.On je vrhunski i svjetski stručnjak. Ja sam na to ponosan. FraKrešin način edukacije stvaro je u nama polet, preciznost, točno­

st. Mi smo u konviktu održavali predavanja, svake nedjelje je net­ko držao neki referat. (F.Je.)

86

87

• Pita on mene kako se kaže gledam vas (orao), te on navuče smi­ješak: "da, to je prezent", te ja dalje pitam "hoću li dalje?", a onme dalje pitao preko pola sata. Taj ispit je bio jednak ispitu nafakultetu. To iskustvo je meni kasnije bilo dragocjeno za fakultet,jer sam naučio kako se knjigu mora naučiti.(F.Je)

• Osjećao bih se krivcem kada ne bih rekao neku o fra Kreši. Uzi­mao nas je od V do Vili razreda. Doživio sam ga kao najautorita­tivnijeg profesora. l drugi su bili strogi, no nekada bi popustili imimo kriterija, a poslije kroz život, a i dan-danas kada razmišljamo gimnazijskim danima i širokobriješkim profesorima, koji su takotragično završili - vidim život je tajna! Mi svi đaci naše profesore uškoli i na fakultetima doživljavali smo na dvostruki način. One ko­je đaci nekako olako shvate dođu na ispit više manje pripremljenii budu zadovoljni ocjenom, i one druge koji su stroži, te se k-nji­ma mora vratiti i drugi puta na razgovor. Ti, đaku ostave možda ilošiju uspomenu, i teže ih se doživljava neko vrijeme, no poslijeneke vremenske distance, upečatljivo dobivaju bolju ocjenu onistroži, jer oni su dali i veći kvantum znanja. Takav je i fra Krešo.Onaj temelj koji nam je ugradio u latinski i grčki to se isplatilo. Jamu odajem najveće priznanje, i ocjenjujem ga s naj, naj. (LBo.)

• Ispred mene su sjedila dva ne baš osobita đaka (jedan Rusin, adrugi Mađar). Svakog dana fra Krešo bi ih upitao bar po koju ri­ječ. Nije bilo nesigurnosti hoće li ili neće pitati. Kada bi se fra Krešopokrenuo na jednu stranu, oni bi bježali na drugu, kao da mu mo­gu pobjeći. On prođe i veli: "vidi što se njih dvojica vrcaju", a meneuhvati smijeh, a i on se počeo smijati, pa reče "a čemu se vi smi­jete?", i mi ništa ne rekosmo, te nas on posla pred ploču klečati

(bili smo u VI razredu). Eto njegovih metoda! (J.Du.)

:\;:~ Imam lijepe i loše uspomene s fra Krešom Pandžićem sa Širokog~.' :i, Brijega. Jedan događaj: ovdje nazočni Dugandžić zakasnio je 15­'.." ; ak dana na početak škole. Prevodimo mi za zadaću jedan ulomak~.,~, iz Ilijade, sjećam se "apojina" (najam) i "tadora" (darovi). Ja zav­!," " ršio zadaću, spremio knjigu i nešto sam sa sobom govorim. Fra~>! Krešo mislio da ja Dugandžiću diktiram tekst. Pogleda me i reče:

,.. "zaklopi zadaću i ajde van". Istjera me, razrednik Petric pita: "Mat-,. .

"', .;:;1 ko, što to bijaše s fra Krešom?", a ja odgovorim: "ništa!" a on me,~b:,kazni ukorom razrednog vijeća. Drugi puta dođe zadaća, a mojai\~\zadaća neocijenjena i Dugandžićeva isto tako. Ja upitao: "zašto?".>'t;1.Pn sjedi i šuti. Svaki puta nitko ne zna u razredu, ja dignem ruku"

:::; On me ne pita. Ja naučio Ilijadu i Odiseju napamet. I zadnji dan-'0

,. ""'....

dobijem četiri. Taj dan on meni veli "ustani ti grješniče, i čitaj", aja: "gdje?" - "gdje hoćeš", a kako sam ja znao napamet meni seotvori 57. stranica, a ja u pola rečenice, "a zašto u pola rečeni­

ce?", a ja odgovorim zato što znam što piše na drugoj strani. Toje bio taj naš sudar i logično na kraju dobijem odličan. Nikadaposlije nije mi postavio pitanje iz grčkoga, a da ga ja ne bi znao.Jednom kada sam već bio liječnik 1944. godine u Zagrebu u Dra­škovićevoj ulici ja ga sretnem. Pozdravim ga i kažem: "velečasni,

krivo ste me optužili u onoj situaciji!" - "zaboravi to!"

Kada bi on nešto umislio da je tako, onda je on to i branio i niječudo što su ga prozvali Prusom. Inače je bio erudit, dobar profe­sor, u svemu najbolji. Ova negativna crta bila je tvrdoglavost, ka­da čovjek misli da uvijek ima pravo, i moram priznati da i velikiljudi imaju grešaka. (M.Gr.)

~

• Došao sam u Siroki Brijeg 1934. a završio sam 1942. godine, FraKrešo mi bio profesor tri godine. Zapazio sam da je on poznavaosve osobe, a bilo nas je 62 u razredu (najveći razred u moje vri­jeme). On je svojom osobnošću bio autoritativan, a cijenio je pri­stojnost, učenje, marljivost. Uzoran je bio i kao svećenik i kao pro­fesor. Egzaktan je bio u izlaganju, utjecao je uzorom, a djelovaoje kristalizirajuće na dolazeće naraštaje (V.Ju.)

Fra Radoslav (Ivan) Vukšić

rođen 1894. u Studencima. Započeo

školovanje u Ljubuškom. Prvih šest razre-~

da gimnazije završio u Sirokom Brijegu, asedmi i osmi s maturom u Požegi. Teolo­giju završio u Mostaru. Studirao i doktori­rao na Filozofskom fakultetu u Beču. Pro­fesor je u preostalom životu matematike i

~

fizike u Sirokom Brijegu, gdje je ravnateljgimnazije od 1939. pa do zarobljenja odpartizana 8. veljače 1945. godine u mlini­ci uz fratarsku hidrocentralu kada ga odvo­de prema Splitu i ubijaju u nepoznatom mjestu.

Iz ocjena đaka proizlazi da je bio jedan od najupečatljivijih inte­ligenata profesorskog ansambla, a neprijeporno je da je on dao naj­veći doprinos razvoju gimnazije u pravcu egzaktnih znanosti, koje do­tada nisu bile naglašeno zahtijevane u dotadašnjoj gimnazijskoj ori-

~

jentaciji Sirokog Brijega.

88

NADŽIVJELI SVOJE UČITELJE I SVJEDOČE O NJIMA. - .

Marko Zeljko Jure Leko fra Dionizije Lasić•

Ivan Simić

fra Vinko Dragićević fra Bazilije Pandžić,

Ciril Kos Ivan Vitik

•

•

•••:!i

I 'i!I•!!::•

Ivan Božić Jozo Dugandžić Matko Grgurević Boris Ivanišević

Vinko Jurčićfra Ljudevit Rupčićfra Umberto LončarIvan Kustić

352

Frane Jelavić Svevlad Slamnig Jerko Artuković Ante Damić

Mile Boras Grgo Kolobarić Stanko Leko Franjo Boras

•

fra MarkoDragićević

David Mandić-Jozo Saravanja Jozo Tomašević

353

fra Dobroslav BegićKarlo Kutle

•

Franjo Vukšić

~

I

. Slavko Tomić

•

J

')j l-~,,

Franjo Zagoričnik fra Leonard Oreč Berislav Topić Drago Šušak

Zlatan Tavzes Tomislav Zovko

354

Jozo Tomašević - Koška

ISTINAO UBIJENOJ GIMNAZIJI