Mostar, 29. listopada-studeni 2013. Broj 11/3 Cijena: 2,5 KM/ 10 HRK

BOSNAEKraljica Katarina Kosača KotromanićKralj Stjepan TomašHerceg Stjepan Vukčić Kosača

Od Gabele do Huma. Dokumentarni film. 57 minuta. Redatelj Vlatko Filipović.

Kraljica Katarina Kosača Kotromanić. Igrani film. 127 minuta. Redatelj Vlatko Filipović.

NOVI FILMOVI HUM-a

slike:ak. slikarica Ljiljana RAJKOVIĆ (1 i 3)

N. A. (slika 2)

slike:ak. slikarica Ljiljana RAJKOVIĆ (1 i 3)

N. A. (slika 2)

U OVOM BROJU:

Razgovor: Martin RAGUŽ. predsjednik HDZ 1990HRVATI SU KLJUČ RJEŠENJA

KATARINA KRALJICA I MAJKA BIJELI PUTU početku bijaše riječ:

Dr. Ante ALEKSIĆRazgovor:

str. 4

str. 14 str. 33

str. 8

Premijera dokumentarnog filma “Od Gabele do Huma” je u svibnju 2014., kada počinje snimanje cjelovečernjeg igranog filma o kraljici Katarini.

2 HUM BOSNAE

Nakladnik:Hrvatska Uzdanica HUM Mostar

Za nakladnika:Martin Raguž

Čelni i odg. urednik:Filip M. Arapovitz

Uredništvo:dr. Borisav Arapović Srećko BorasVlatko FilipovićVelimir Pšeničnik NjirićAndrija Šimunović

Redakcija:Mladen BlaževićAnte IvankovićIvanko Margeta Blaško Raguž Marin TopićAntonio ZelenikaPetar Zelenikadr. Ante Aleksićprof. Ivan AlilovićMirko AlilovićToni PeharTomislav MazalValentin N. BorozanĆiril RaičIvan Ćubela

Grafika i dizajn:Philip de MiroLjiljana RajkovićAdresa Uredništva:Kralja Tvrtka br. 2 MostarBrzoglas:+387 36 316 347e-mail:humbosnae@gmail.comwww.humbosnae.gmail

List je prijavljen kod Ministarstva prosvjete, znanosti, kulture i športa Hercegovačko-neretvanske županije pod brojem:R-05-04-42-42-1610-117/13

Ako je ijedna regija na planetu Zemlja, a nakon svih pat-nji koje proživljava

u posljednjem dobu, zaslužila u Novu godinu, novo stoljeće i novi milenij, ući vesela srca onda je to zasigurno naša Zemlja Humska.

Onda je to sigurno i naš hr-vatski narod, i svi drugi koji žive s njim , koji su uistinu spremni na „suživot“,oni koji su spre-mni poštivati kulturu i pravo na miran i dostojanstven život svoj i život drugih. Za naš hrvatski narod se, uz mnogo puta do sada potvrdjenih namjera, želja i konkretnih djela može konstati-rati da je jedan od onih naroda koji poštujući sebe –poštuje i druge, boreći se za svoje pravo ne ugrožava pravo drugih, želeći očuvati svoju kulturu i tradiciju, želi upoznati i druge i s njima suradjivati i razmjenjivati dobro i korisno, tradicionalno i suvre-mno.

To je u prvom redu razlog, kada se rodila ideja, da se u Ze-mlji Humskoj organizira prvi kulturni projekt „Zemlja Hum-ska-21 stoljeće“ na način na koji se to u civiliziranom svijetu već radi. Projekti sa više srca, topli-ne ljudske duše, otvorenosti i susretljivosti.

Zašto bi se gradovi i gradići tu na samom izvoru europske civilizacije na svjetskim sate-litskim i medijskim postajama

samo pojavljivao u povodu rata ili nekog drugog negativnog oz-račja – pitanje je koje moramo postaviti sami sebi, i stoga se uz malu pomoć naših prijatelja di-ljem svijeta potruditi da naša re-gija Zemlja Humska ove godine bude iskonska mjera istinske mjere ljepote i ljubavi.

U dugoj višestoljetnoj kultur-noj prošlosti Zemlje Humske, Hrvata i svih Božjih prijatelja bogata je niska vrijednih kultur-nih projekata i akcija što su se nužno borile i istodobno, stva-rale nacionalnu samobitnost u ovoj regiji u kojoj su se još od njenog utemeljenja križale i su-darale kulture i svjetonazori ra-zličitih naroda i sila.

Zašto „Zemlja Humska

- 21. stoljeće“ Ponajprije iz razloga što ovaj

kulturni projekt pokreću ljudi koji su se kako smo već nagla-sili etablirali i u svijetu više ma-nje značajnih i utjecajnih pro-jekata postavili na mjesto ljudi koji zasigurno imaju što reći o svojoj zemlji i posebno o svojoj široj regiji. Zato što su su njeni pokretači jednostavno govoreći više manje samo jedni od veli-kog broja istog onog naroda koji će na kraju ,na manje-više kraju svoga životnoga puta, obilježiti jedno poviesno vrijeme.Što će pomoći da sada se o hrvatskom

narodu stvori jedna potpuna slika-slika o narodu koji nije zatvoren u sebe, narodu koji stoljećima ima svoju kulturu i tradiciju koju želi i ima potrebu predstaviti se i drugima.

Narod tradicionalno gosto-primljiv i otvoren i koji uz malo volje to može na najbolji način pokazati i koji će na taj način ci-jelom svijetu predstaviti zemlju u kojoj žive ti Hrvati. Predstavi-ti u najljepšem svijetlu i izdanju ikada vidjenom do sada.

Ponajprije iz razloga što su,ka-ko smo već naglasilili, ljudi koji su već radili na kulturnoj afir-maciji ovih prostora postali već jako prepoznatljivi u tom poslu.

Poslu koji ih je učinio da te mje-re poznatim da su jednostavno govoreći postali u svijetu utje-cajna kulturna institucija. Zato što su njihovi pokretači, ista-knuti pripadnici našega naroda

,,izrazili želju da se o jednom malom narodu na jednom od najljepšh dijelova planeta stvo-ri, jedna drukčija slika - slika o narodu koji nije zatvoren u sebe ,narodu koji ima svoju perpo-znatljivu kulturu i tradiciju koju želi predstaviti drugima, ali isto tako želi upoznati kulture dru-gih. Narod koji je tradicionalno gostoprimljiv i otvoren i koji uz malo volje to može na najbolji način pokazati.

ZEMLJA HUMSKARavno 2013. - 21. stoljeće

3HUM BOSNAE

SUZA SREBRNA(spomen Kraljici Katarini)

Zemlja SrebrnaKamenim Snovima istkanaMoru crnim ruhom urušena.Je li nebo hram Podignuta ruka sablastiZemlja šaci stisnutamoru spasenja.Stalo more, stalookamenjenolađom tugu utonuloživot raspet jedrimaduša iščupana njedrima.

Utihnulo morevječni splav suze...

Mladen BLAŽEVIĆ

Dr. fra Andrija Nikić

KRALJICA KATARINAVUKČIĆ KOSAČA (1424.-1478.)

Medju rijetke žene čiju je životnu poruku sačuvala povijest u Her-

ceg-Bosni spada kraljica Ka-tarina. Njezin život je donekle odraz prilika u kojima je ži-vjela i u kojoj se našlo propalo Bosansko kraljevstvo.

Katarina je bila kći istaknuog bosanskog velikaša Stjepana Vukčića Kosače i Jelene r. Balšić. Katarina je rasla u domu svojih roditelja. Njezin otac Stjepan bio je cijenjen suradnik svoga strica Sandalja Hranića. Nakon Sandaljeve smrti 1435.,Stjepan je upravljao i njegovim posje-dima. Kao odrasla i odgojena djevojka udala se i vjenčala vje-rojatno 26.svibnja 1446. godine za bosanskog kralja Stjepana Tomaša (1443.-1461.). U braku je dobila dvoje djece: Sigismun-da i Katarinu. Za njihov odgoj posebno su se brinuli franjevci.

Stjepana Tomaša god. 1461.naslijedio je novi kralj Stjepan Tomašević (do 1463.). U me-djuvremenu turske trupe su pu-stošile i u svibnju 1463. godine potpuno osvojili Bosnu. Pogu-bili su potonjeg kralja Stjepana Tomaševića i odveli u zaroblje-ništvo Katarininu djecu. Kra-ljica Katarina se spasila na po-dručju Dubrovačke Republike. Stanovala je jedno vrijeme na otoku Lopudu. Osjećala se ne-sigurnom , te je odlučila poći u Rim,papi. U Rimu je od pape dobivala novčanu pomoć za svoje uzdržavanje i stan.

Iako u izbjeglištvu Katarina nije zaboravljala svoje djece ni bosanskog kraljevstva. Oblačila je crno odijelo .Tražila načina da oslobodi svoju djecu za koje je saznala da se odgajaju po pro-pisima islama.

I u Rimu Katarina se pove-zala uz franjevce samostana Aracoeli. Tu je stupila u Treći red svetog Franje. U istoj crkvi okupljalo se i Društvo Blažene

Djevice Marije, koje se, izmedju ostalog , brinulo i za bolnicu sv.Alberta u Rimu. Katarina je i s ovim Društvom svojski sura-djivala i pomagala ga.

Dana 2o .listopada 1478. kra-ljica Katarina napisala je oporu-ku u kojoj je izrazila želju da se nakon smrti pokopa u franje-vačkoj crkvi Araceoli. Zatim, ako se njezina djeca ne obra-te na katoličku vjeru, bosansko kraljevstvo predaje Svetoj sto-lici. Franjevačkoj crkvi ostavlja kraljevski plašt od pozlaćenog sukna i svileni oltarnik. Hrvat-skoj crkvi sv.Jeronima ostavlja misne knjige , posudje i odijela. Svojim dvorjanima i dvorki-njama ostavlja odredjene sume dukata. Na koncu, sve te moći ostavlja crkvi svete Katarine u Jajcu. Testament s darovi-ma predan je Papi Sikstu IV. (1471-1484.) i prepisan u po-sebnu knjigu (Tajni Vatikanski arhiv, Miscelanea Arm. XV, sv1, f.266v-268r).

Pet dana nakon sastavljanja oporuke 25.listopada 1478. blago u Gospodinu je premi-nula posljednja bosanska kra-ljica Katarina. Pokopana je u spomenutoj franjevačkoj crkvi. Iznad njezina groba postavlje-na je nadgrobna ploča ureše-na reljefnim kipom kraljice u naravnoj veličini (1,78) s kru-nom na glavi. S jedne i druge strane glave urezan je po jedan grb, bosanskih kraljeva i obitelji Kosača. Ispod nadgrobne ploče bio je upisan i tekst bosanči-com. A hrvatski narod i danas je oplakuje noseći crne haljine.

Minulo je 535 godina od smrti posljednje naše kraljice Katarine. Hrvatski narod je nije zaboravio. Hodočasnici kojima se posrećivalo stići do Rima obilazili su kraljičin grob.Moli-li se i preporučivali joj u zaštitu hrvatski narod u Herceg-Bosni i diljem svijeta. Iskazivali svoju duboku zahvalnost i odanost

njezinu mukotrpnom životu, ispunjenom sviješću katoličke odgovornosti i kraljevskog do-stojanstva. Franjevci su dijelili sudbinu bosanskog kraljevstva i pratili kraljicu Katarinu.

U svojoj crkvi su pokopali njene zemne ostatke.Napisa-li joj životopis i upisali u svoju knjigu mučenika (Martyrologi-kum Franciscanum) kao blaže-nu. Franjevački povjesničari iz

Herceg-Bosne (fra Vjenceslav Batinić, fra Julian Jelinić, fra Bazilije Pandžić, a posebno fra Dominik Mandić i drugi) više puta su se vraćali i s novim po-dacima izradili povijesni moza-ik ove jedinstvene i velike žene koja je svjedokinja postojanja, propasti i nade u uskrsnuće vlastite samostalnosti i slobode.

4 HUM BOSNAE

Tko imalo u srcu živi Hum-Ze-mlju Humsku i Bosnae – čud-novatu Zemlju Bosnu svakog posljednjega tjedna u misecu

listopadu obuzme ga neka posebna sjeta. Na dane i vrime koje , naravno, upamtiti mogao nije, ali miris na ta vrimena slobo-de, ponosa i slave, na vrimena kraljevstva bosanskoga i humskoga , a hrvatske krvi i krune ne gubi na jačini. Poviest označi 25. listopada za dan koji će uvik godinama i stoljećima poslije tog tužnog lita Gospod-njeg 1478 buditi sjetu na majku svakog Humljanina ,gdje bi rođena, i na svakog Bosanca -zemlju čiju je kraljevsku krunu nosila i koju je sačuvala do zadnjeg trenut-ka svoga života. Kraljica majka , majka svih sinova i kćeri Bosne i Humske umrla je kao najtužnija žena na svijetu, daleko od svoga rodnoga kraja., daleko od svoje čudnovate zemlje i kraljevstva svoga.Tek notar vrijed-ni pažljivo zabilježi sve njene riječi i one posljednje- “htijući odrediti o svom bosan-skom kraljevstvu” ; “…da Bosna, ne vrate li se njena djeca iz sužanjstva, a zemlja nekad oslobodi, kraljevstvo pripadne sv. Stolici…” Bijaše to potvrda tvrde vjere majke Katari-ne i naroda njenog što stoljećima poslije, do dana današnjega, proživi patnje i poniženja svakoga ne bi li ostao na tome putu- ne bi li od Bosne i Huma ostalo nešto i ne bi li se kraljičina posljednja želja i oporuka ispuniti mogla.

A za posljednjih dana svoga života naj-veća briga tužnoj Majci bijaše njen narod koji ostavljen na milost i nemilost od kr-šćanskog svijeta dade skrivati po dolovi-ma i vrtačama (i tako stoljećima poslije). Najveća njena tuga bijahu njena dica, koja dopadoše ropstva, za koje se na sve strane raspitivala, a majčinska ljubav i tuga pri-premila i za to da za njima pođe u Tursku i za novac odkupi.

Ali uzaludna je bila sva muka majčinska da oslobodi svoju djecu, a najveća tuga ju obuze u času kad doznade da su dica već zaboravila svoju zemlju, rodni kraj i viru pradidovu. S tom tugom i ranom na srcu Kraljica je i umrla. Svoja kraljevska dobra koje imade u Rimu, ostavi na jednake di-jelove onima koji uz nju do smrti bijahu. Crkvi. Sv. Marije de Araceli ostavi svoj

kraljevski plašt iz pozlaćenog sukna i svi-leni oltarni prekrivač. Bolnici sv. Jeronima za hrvatski narod ostavi sve potrepštine iz svoje kapele. Svome sinu Sigismundu ostavi jedan mač njegova oca – Stjepana Tomaša kralja, okovan srebrom. Ali, osta tako za-pisano, ako se ne vrati vjeri Kristovoj , da mač pripadne Balši, sinu brata joj Vladisla-va. Djeci Sigismundu i Katarini još ostavlja srebrni bodež, dvije tase i dva vrča srebrena. Svete moći ostavi Franjevačkoj crkvi sv. Ka-tarine u Jajcu. Ostalo da se razdijeli služin-čadi. Tako reče….

“… Katarini bosanskoj kraljici, kćeri Jele-ne i hercega Stjepana, ženi Tomaša bosan-

skoga kralja. Živjela je 54 godine, a umrla je u Rimu godine Gospodnje 1478., dneva 25.listopada. Spomenik je postavljen po njezinoj oporuci.” I danas se ova ploča na-lazi uzidana u jedan stup kod velikoga žr-tvenika, kao spomen na veliku kraljicu. Njoj na spomen , današnje stare hrvatske majke u Sutisci Kraljevoj (i drugdje gdje te majke danas u izbjeglištvu žive) nose crninu.

Crkva sv. Marije de Araceli u vječnom gradu Rimu do danas je vječni dom po-sljednje kraljice čija duša i danas živi u sva-komu onom čije srce imalo ćuti Bosnu i Hum, dane slobode i dane ponosa i slave.

KATARINAKRALJICA I MAJKA

Piše:Filip M. ARAPOVITZHrvatska Riječ 2000.

5HUM BOSNAE

Odkada postade Zemlja Hum-ska imade mnogo knezova, vojvoda, velikaša i svakovr-snih vladara i poglavara. Ali

samo jedan od njih bijaše upamćen i do dana današnjega živi u pučkom preda-nju. Bijaše mnogo zemalja i krajeva ko-jima gospodariše poglavari sa titulom hercega - ali niti jednoj ne ostade imena po tituli gospodara.

Osim jedne, Zemlje Humske, koja tako na slavu i dostojanstvo svoga po-sljednjega Velikaša Stipana Vukčića roda Kosačina dobi i drugo; – urbi et orbi - poznato ime; Hercegovina.

Takovoga slučaja ne bijaše, ni pri ni posli, Velikoga Stipana. Mnoge priče bi-jahu o njemu ispripovidane, mnogi no-tari utisnuše perom i tintom neizbrisiv trag o njemu.Bijaše tako o njemu zapi-sano puno vrlina i još više mana, mnogi isticaše njegovu mudrost, razboritost, velikodušnost i pravdoljubivost. Drugi, pak, lukavost, lažljivost i bezobzirnost (kao i danas o nasljednicima njegovim).

Sve se to moglo čuti ponajprije u Gradu Dubrovniku s kojim cijeli život bijaše i u miru i u ratu - u ljubavi i u mržnji. Kako je to, uostalom bratski običaj kod čudnoga naroda - Hrvata. U knjigama ostade traga, a iz usta i pameti europ-skoga plemstva, da je tamo neki Stipan u brdovitom zaleđu mora Jadranskoga “odličan tijelom i duhom”. To rekoše na kraljevskom dvoru Napuljskome.

Iz Ugarske za Stipana ne bijaše takove ljubavi, pa proglasiše ga “tipičnim bal-kanskim knezom” kao da nitko na eu-ropskim dvorima tada ne uživaše u vinu i ženama. Ali , eto, samo Stipanu to zamjeriše knezovi dubrovački i svijetu stvoriše sliku o velikašu sklonom bijesu, piću i življenju s robinjama i bludnica-ma.

Tko je, i kakav uistinu bijaše herceg Stipan - “posljednji kralj humski” nitko pravog odgovora neće dati. Ali zapisa je-dan čudni pjesnik od zanata i ovoga vre-mena da ga vidje “…velika i silna - kako u zanosu koračaš kroz tminu i cmilje!“

Kralju humski, reče mu tada pjesnik, tvoji potomci samuju i ratuju. Silni po-tomci koračaju kamenim svodom hum-ske /zemlje/ i vide more / koje šumori kroz sve tvoje stope…”

A pjesniku tomu vjerovati treba - jer pjesma o korijenu svome i o krvi svojoj može biti napisana samo iz srca i ostav-ljena da govori onima koji dolaze. O vojvodi i hercegu, sinu humskom, hva-ljenom i nehvaljenom. Nikad krunisa-nom kralju. O ocu svih Humljana koji poslije njega živješe na kamenu tvrdom i posnom . Zagonetnom baš kao što je i zemlja koja se i danas po njemu zove, neustrašivom i samopouzdanom kakvi su Humljani njegove hrvatske krvi do danas. U vjeri i patnji odlučni. Slobode uvik željni – nepokoreni i tvrdi. Najači u trenu kraja , beznađa i bezizlaza.

“U puti vele bolestan, a u pameti mo-joj na puno kripak i pametju svojom slobodan” bijahu zadnje riči Stipanove svjedočeći o snazi izrasloj iz kamena; humskog hercegovačkog i hrvatskog. Riči teško objašnjive snage.

(Zapisano u Mostaru dne 09.stude-noga A.D.2000. u zahvalu organizatori-ma izložbe o Hercegu Stjepanu Kosači - čijem otvorenju, na žalost, ne bi puno nazočnih.

Malobrojnim na čast i hvalu, ostalima na sramotu)

HERCEG STIPANPiše:Filip M. ARAPOVITZHrvatska Riječ 2000.

6 HUM BOSNAE

VUKOWAR

Vukovar je grad i najveća hrvatska riječna luka na Dunavu, u hr-vatskom dijelu Srijema. On je i upravno, prosvjetno, gospodarsko i kulturno središte Vukovarsko-srijemske županije.

Vukovar je stari barokni grad, poznat po Domovinskom ratu i strašnim razaranjima. Među mnoštvom vrlo atraktivnih, ali u ratu teško stradalih građevina, ističu se dvorac Eltz iz XVIII st., barokne zgrade u središtu grada, franjevački samostan, župna crkva sv.Filipa i Jakova, pravoslavna crkva sv. Nikolaja i dr. Izvan grada na obali Dunava prema Iloku nalazi se Vučedol, bogato arheološko nalazi-šte. Obredna posudica Vučedolska golubica smatra se svojevrsnim simbolom grada. Vučedol je i poznato izletište, raj za ribiče s pre-krasnom pješčanom plažom na Orlovu otoku.

Atraktivno ušće rijeke Vuke u Dunav, šetališta uz Dunav i uređe-ne plaže osiguravaju športsko-rekreacijske aktivnosti tijekom cijele godine, a posebice u toplom dijelu godine kada je moguće kupanje. Na Dunavu i Vuki popularan je ribolov (som, smuđ, šaran, štuka, kečiga).

Vukovar se smjestio u sjeveroistočnom dijelu Republike Hrvatske i sjedište je Vukovarsko-srijemske županije.

Vukovar, grad, pristanište na utoku rijeke Vuke u Dunav, 19 km istočno od Vinkovaca, 36 km jugoistočno od Osijeka; nadmorska visina 108 m; 31.670 stan. Na magistralnoj je prometnici (M7) Osijek-Vukovar-Ilok i željezničkoj prometnici Vinkovci-Vukovar. Dunav je kod Vukovara također i državna granica, pa se s druge strane rijeke nalazi Srbija.

Nalazi se na razmeđi povijesnih pokrajina istočne Slavonije i za-padnog Srijema. Leži na ušću rijeke Vuke u Dunav. Istočni - stariji dio grada na desnoj je obali Vuke, na obroncima Vukovarskog rav-njaka i visokoj dunavskoj obali. Zapadni dio grada - Novi Vukovar s Borovim naseljem u nizini je lijeve obale Vuke.

Grad leži na važnim prometnim pravcima. Od pamtivijeka je dolinom Dunava na vukovarskom području tekao promet od sje-

verozapada prema jugoistoku. U rimskom razdoblju desnom oba-lom Dunava vodila je granična, tzv. limeska cesta, na kojoj je važna postaja bio Cornacum, današnji Sotin. Od davnina se također plovi Dunavom i Vukovar je na tom putu važna postaja. Uvođenjem pa-robroda od sredine 19. stoljeća Vukovar je imao redovnu vezu s Budimom i Bečom uzvodno i sve do Rumunjske nizvodno. Vuko-varska luka važna je uvozno-izvozna postaja. Poslije izgradnje že-ljeznice 1878./79. godine sve je važnija uloga Vukovara u pretovaru robe s riječnog na željeznički promet. U novije vrijeme Vukovar je imao razvijenu cestovnu mrežu asfaltiranih prometnica. Izgrad-njom zračne luke Klisa, 20-ak km zapadno od Vukovara, uključeno je ovo područje u zračni promet.

U sklopu grada Vukovara nalaze se naselja: Trpinjska cesta, Bo-rovo Naselje, Mitnica, Petrova gora, Sajmište, Supoderica, Lužac, Centar (stara jezgra grada). Pod upravom grada Vukovara se nalaze i sela Lipovača, Sotin i Jakobovac (naselju pripada Ovčara).

Grad Vukovar, prema popisu 2001. godine, ima 31.670 stanovni-ka, te je drugi grad po veličini u županiji.

Prema narodnosti, većina stanovnika su Hrvati (57.5%), slijede ih Srbi (32.9%), Rusini (1.8%), te Mađari (1.2%).Od nacionalnih manjina u Vukovaru još ima Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Slovaka, Crnogoraca, Albanaca itd.

U gradu Vukovaru u prošlosti pa do 1991. godine uvijek su većin-sko stanovništvo bili Hrvati.

U kretanju nacionalnog sastava stanovništva grada Vukovara u 20. stoljeću vidi se da su Hrvati kontinuirano imali gotovo polovicu u vukovarskom stanovništvu. Najveće promjene dogodile su se u gotovo potpunom nestajanju Nijemaca i povećanju broja srpskog stanovništva. U rubrici ”ostali” 1990. godine najveći postotak imaju tzv. ”Jugoslaveni” 9,5%, slijede Rusini sa 2,7% itd.

(nastavak u slijedećem broju)

7HUM BOSNAE

Tel: 00 387 36 319 887, 319 889 Fax: 00 387 36 319 890www.ephzhb.ba/

8 HUM BOSNAE

Dug je i bolan ovo rat u kojemu je možda baš najte-že opkoljenima koje se ubija mecima i granatama, glađu i žeđu, nedopuštanjem do-voza lijekova i liječnika. Od početka sam rata s opkolje-nima - u kosovskim rudni-cima, u hrvatskom Potkonju kod Knina, s izbjeglicama iz Iloka, hrvatskim zatvorenici-ma u Morinju, pod granata-

ma u Garevcu, a u jesen 1991. pokušao sam ući u opkoljeni Vukovar. Bio sam prožet stra-hom za Vukovar, a posebno za bolnicu. Crveni križ već je umirao i nisam više vjerovao da će obraniti bolnicu. Križe-vi na crkvama bili su rušeni, a nad grobovima ih se nije smjelo ni podignuti. Počinjao je rat protiv tri križa, bolni-ce, crkve i groba. Vukovarska bolnica je ubijena.

Danas je okružena bolnica u Novoj Biloj, stradanja u njoj ne prestaju. Srednja Bosna je cijela okružena. U šest hr-vatskih enklava živi 160.000 Hrvata, od čega su 80.000 prognanici. Još 90.000 Hr-vata živi na području pod muslimanskom ili srpskom kontrolom kao znatna manji-na. Samo u enklavi Nova Bila živi više od 60.000 Hrvata,

12.500 djece, 25.000 žena. Za sve te ljude brine jedna bolnica - franjevačka bol-nica u Novoj Biloj, koju su točno pred godinu dana, na svjetski DAN LJUDSKIH PRAVA, osnovali liječnici i franjevci na čelu s dr. Perićem i fra Grebenarom u crkvi Sv. Duha.

Ne želeći se predati, liječni-ci koji su u Novoj Biloj »li-ječnici bez zamjene«, uputili su pred mjesec dana apel ži-vota svjetskoj javnosti. Oni se i nadalje bore za tisuće okruženih ljudi. Ta skupina liječnika i franjevaca odbila je prihvatiti nametnute vanj-ske standarde i obvezati se na »tišinu balkanske smrti«. Od-bacili su »obvezu« da u tišini prihvate stradanje čovječno-sti, struke i duhovnosti. Ti su ljudi rekli: Ne! Ta je bolnica svjetionik i ona će odbiti ide-

ju po kojoj je normalno da se snajperom ubijaju djeca, da se šire štakori. Ta bolnica i ljudi u njoj upozoravaju na druk-čije vrijednosti za koje se i mi danas zauzimamo odlaskom ovog konvoja u Novu Bilu.

Kada je pokrenuta akci-ja »Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu« doživjeli smo doslovno potpuni oda-ziv. Akciji su se od početka odazvali liječnici i franjev-ci, a iznad svega dobri ljudi. Odazvali su se ljudi iz držav-nih struktura, sve političke stranke, naši ljudi iz Bosne, Hercegovine, Hrvatske i di-jaspore, kao i ljudi drugih vjera i nacija. Od početka su mediji pružili podršku, a počelo je okupljanjem kul-turnih i javnih radnika. Ipak, najvrijedniji je odaziv dobrih ljudi. Stotine ljudi, samih prognanika koji nemaju ni-šta, došli u za Srednju Bosnu dati zadnje što imaju. Teško je zaboraviti ženu koja je došla bez cipela da bi dala novac kojim je sebi namje-ravala kupiti cipele. U svega mjesec dana Bosna Srebrena postala je prisutna u svakom od nas i postavila zahtjev da se iskaže vizija i snaga do-bra. Ljudi su počeli davati sve što imaju, od vlastite krvi

do apela liječnika i franjeva-ca uložili smo u organizira-nje ovog konvoja sve to što osjećamo za bolnicu u Novoj Biloj, mobilizirajući u pot-punosti razum i znanje koje Hrvatska danas ima. Tamnim i ratnim putovima današnje Bosne suprotstavljamo svoje osjećaje za Novu Bilu, svoja nastojanja, vjeru i ljubav.

I zato krećemo zajednički kao neprekinuta kolona živo-ta, za svako dijete i za svaki život, noseći sa sobom hranu, odjeću i lijekove i iznad svega temeljnu ljudsku poruku. Bo-sna Srebrena je dio ne samo Hrvatske, ne samo svakog Hrvata već i svakog čovjeka. Nova Bila i Bosna Srebrena su hrvatska vizija, opredjelje-nje te snaga mira i dobra.

Dr. Slobodan Lang

BIJELI PUTU POČETKU BIJAŠE RIJEČ

Svjetski Dan ljudskih prava je 10. prosinca.Nova Bila je zaštitni znak i bila je test ostvarivanja tih prava. Ovaj dan treba ostati zabilježen u Hrvatskoj kao dan kada se Hrvatska opredijelila za mir i dobro te za načela davanja svakome čovjeku kojemu je po-trebna pomoć. Odlazimo danas u tu bolnicu s vjerom da ćemo ovaj put uspjeti u svom naumu.

Prije 20 godina dogodio se proboj u Srednju Bosnu - Bijeli Put. Ta sada već povijesno najznačajnija operacija u BiH predhodila je Washingtonskom sporazumu o zaustavljanju rata između Hrvata i Muslimana. Konvoj “Za Novu Bilu i Bosnu Srebrnu” kako se zvao imao je zapovjednika Hermana Vukušića i vođu Slobodana Langa. Sve ostalo je povijest.

9HUM BOSNAE

a duh lutajući pisca redaka davninekrilom perom iz nekoga davnog krila dolom i visinom šûmom šȕmom šûmnompoljem stinjem

* * *

? gdi? gdi grob mu grob mu gdigrob počtene krune bosanske? gdi čelo bez krune? gdi grimiz purpur skrlet ? tu ravninom od luga do gaja? tragom zaraslim u travu pa uz neku vrlet ? ili podno onog humka gdi u zatišju međ pećinama dim iz vrutka i iz vrutka dim? ili ko što samo oni stari sidi stariji od prastariho tom tihom tajnom tiho samo s pradida na dida na čuvanom prokletom i zabranjenom mistuobnoć tu o ponoćpoviše uz neki amen kamenu kamenu plamen

* * *

a i katarina hercegova svitlo svitle krune? gdi u kosi dijadem? gdi protkana srebrom svilakatarina katarina zvizda sjajnakatarina sjajna zvizda usred zvizda nebom iznad blagaja i bobovcakatarina sjajnajsjajniji na hercegbosanskome parnasu sjajna zvizda među sjajnim katarinama nad gorama i morima - a sa svićama u rukamakatarina- svetija od katarine sijenske- vično mlada vično lipa lipša i od katarine valois- znamenitija od katarine aragonske- razboritija od katarine medići- dičnija od katarine prve i od druge one velike

a munjevitim kad prepadom u ruke osmana i bosna? kuda kamo mlada katarina? kao i kći kosovskoga lazara mileva

? sultanu u harem? u dvor kud joj osman već i ono dvoje dice grabežom iz bosnetamo ako tamo nekrstu u krilo katarina i njoj će u krilo opet dica njena

? ili radije u žrtvu i dicu i sebei bogu i bosni

od istoka licem zapadus bosnom kraljevskom i zemljom humskom joj u srcudo u grad na tibru

? a duša joj danas tamo di i kosti¿ tamo¿ ili ko i uvik od kolivke do ploče? ne li i sad nakon pola tisućlitjabosna joj u duši a duša u bosni

* * *a duh lutajući redaka davninekrilom perom iz nekoga davnog krilašûmom šȕmom šûmnomraspućem iz vrleti u vrlet . . .+ + +tamo gdi nebeske blistave zmijeuz vihornu viku kroz prozore gluhih kula nad liticomtreskom i bliskom u sive zidine gdi ispod kula na timoru ptičurina grabežnih gnizdai duboko duboko izvor iz kamena

gdi kruništa bedema ko orlovska pristoljai duž zidina koplje do koplja ko čeljusti čagljaa oko gradine čempresi borii ljutica legla

za sunčana dana u vrtu kamena gradameđu zaraslim ružmarinima ružaposebne boje posebna mirisa

na mrtvoj stražiu noći povik i odvik svitlucanje kaciga štitova i ko ježeva oštrica

tu usred noćnoga željezana visoku katu kule k zapaduplamićak kroz prozor svitla sa stolanad bilim papirom i pero i blido lice i uvojci divojkea iznad iznad nad liticom gradine tamnevisoko visoko u sivu plaviluzvizde u kolu posebnog sjaja jedna

* * * ? to duh lutajući redaka davninekrilom perom iz nekoga davnog krila bespućem i šûmom šȕmom šûmnom . . .. . .¿ a duša joj danas tamo di i kosti¿ tamo¿ ili ko i uvik od kolivke do ploče? ne li i sad nakon pola tisućlitjabosna joj u duši a duša u bosni

KATARINIBOSNE KRALJICI

uz 550. obljet-nicu smrti

posljednjega kraljapočtene krune bosanske

1463 - 2013uz 535. obljetnicu usnuća

katarine kraljice bosanske

cvita zemlje hercegove1478 - 2013

Borislav ARAPOVIĆ22. – 23. X. 2013.

10 HUM BOSNAE

Tko god je ikad- barem jedanput u životu bio u Mostaru zasigurno mu nije moglo pro-

maknuti to što gotovo svakoga pri prvom susretu sa ovim gra-dom i njegovom kamenitom okolicom opčini, a onoga tko se tu rodio ,ili odnekud stigao, pa u njemu živi stalno, drži i svaki dan iznova opčinjava. Svjetlost, posebna svjetlost kakvu je teš-ko još negdje sresti. Primjeti ju svatko, ali ju je vrli pisac i za sva vremena zapisao. ..Kad čovjek prenoći u Mostaru, nije zvuk r.™ at« on ujutro budi, već svje-tlost, zapisa čuveni nobelovac Ivo Andrić...

Ime grada veže se za ime i za-sluga je hercega Štipana Kosače, jednog od srednjovjekovnih ve-likaša koji je ostavio najsnažniji pečat u povijesti Zemlje Hum-ske ili Hercegovine kako se poslije njegove smrti nazvala i kako se do dan danas zove.

Najstariji pisani dokumenti o Mostaru vode tragom u polo-vicu XV. stoljeća, točnije 1452.godinu kada se ime Mostar prvi puta spominje u dubrovačkim spisima iz toga vremena kao «duo castelli al ponte di Nere-tua», ili «most sa utvrdama na Neretvi».

Imade od tada -eto -već go-tovo 550 godina, stoje ,mora se priznati, već zavidan broj godi-na.

Mostar jeste stari grad, to je grad s bogatom prošlošću, s bo-gatom kulturom i građanskom tradicijom koja se je naročito razvila nakon pada Otoman-skog carstva i otvaranja prema Europi, što je manje-više bio slučaj u posljednjih stotinjak i

koju godinu od vremena kada je Mostar, kao i BiH, bio sastavni-com Austrougarskog kraljevstva .,pa sve do danas.

Čuveni srednjovjekovni i is-točnjački putopisac Evlija Če-lebija koji je polovicom 17. sto-ljeća posjetio grad, napisao je slijedeće; “Prema pisanju latin-skih povjesničara u ovom gradu je u starinsko vrijeme bio most preko rijeke Neretve s jedne strane na drugu i to na jakom željeznom lancu u debljini čo-vječjeg stegna i od toga doba mu je ostalo ime;- Mostar.”

Dakle, ime Mostar je svaka-ko iz tog vremena, a dolazi i od naziva - mostari - kako se zvaše čuvari mosta preko Neretve a zasigurno i drugih, manjih mo-stića preko rukavaca rijeke Ra-dobolje koja se na tom mjestu

ulijeva u Neretvu.Polovinom XVI. Stoljeća do-

vršen je dugo godina građeni kameni most sa jedinstvenim i u svijetu čuvenim lukom- poznat kao Stari most. Ova nadaleko čuvena građevina, kojoj su se divili ljudi, turisti i putnici-na-mjemici, iz cijelog svijeta; naža-lost teško je oštećena i nestala u ratnom vihoru tijekom 1992. i 1993, godine.

Mostar, grad koji je stoljećima na raskrižju različitih civilizacija je najveći, glavni grad i središte Hercegovine -Zemlje Humske. Svaka od tih civilizacija utkala je u njega dio sebe i dio svo-je specifičnosti. Mostar je grad sunca, zelenila, cvijeća i tko zna koliko puta do sada opjevanog behara- te nevjerojatne ljepote i ugođaja za oči i dušu kada u

rano proljeće procvatu voćke, mirisno bilje, lipe i skoro svako drugo drvo.Ta ljepota vidi se i osjeti već s početkom mjeseca veljače te čini čudnovato lijepu i nestvarnu sliku koja traje... traje.. i traje, sve tamo do kasne -najkasnije jeseni. Gotovo da se ta ljepota uspijeva održati sve do u cik zime, kada se za neko vrlo kratko vrijeme umiri i uspava, da bi se opet kao usnula prince-za probudila i bila još ljepša, još mirisnija, još čudnovatija...

I tako stoljećima.Mostar posjeduje specifičnu i

rijetko ugodnu i blagu medite-renasku klimu.

Nalazi se samo 60 kilometara od mora, a u njemu i njegovoj bližoj okolici nalaze se poznati i jedinstveni lokaliteti kulturno povijesnog blaga i naslijeđa, koji

MOSTARGRAD ŠTO SE SVJETLOM

STOLJEĆIMA BUDIPiše:Filip M. Arapovitz

11HUM BOSNAEsvjedoče o životu na ovom po-dručju još u predantičkim vre-menima.

O ranokršćanskom periodu najbolje svjedoči izuzetan spo-menik kulture-čuvena starokr-šćanska bazilika u Cimu, koja se okvirno datira u vrijeme od IV. do VI. stoljeća. A Stećci, ti sta-ri, kako im stari pjesnik Mak da ime-kameni spavači - tu su, kao nijemi još uvijek čvrsti, gordi i stameni svjedoci. Čvrsti, gordi i stameni kao i svaka stijena ovo-ga sunčanog podneblja samo su naoko nijemi, a zapravo povijest zbore jako, jače od svega i gla-snije od svih notara i glasnika.

Kroz Mostar i okolo njega osim poznate i najveće Neretve teku još i druge rijeke; Radobo-lja koja teče kroz središte grada, a izvire u samom gradu iz stije-ne na čudesan i neponovljiv na-čin baš kao i rijeka Buna kojoj u južnom dijelu grada stoljećima društvo prave Bunica i Jasenica, te Drežanjka sa svojim čarob-nim kanjonom- malo dalje na sjeveru . Ili nejvjerojatni gotovo

2 km dugačak a tek nekoliko metara širok kao sječivom od-sječen Bunski kanal-prirodni fenomen gdje Buna zastaje a Neretva ide dalje punih pluća snažno do mora.

Sve su rijeke bogate ribom, najčešće pastrvom i jeguljom. Stoga je posve normalna slika ribolovca na rijeci u bilo koje doba dana. U neposrednoj bli-zini Mostara je i Hutovo bla-to-jedno od najbogatijih europ-skih staništa i rezervata i ptica močvarica u Europi, te ljepote rijeke Trebižat, a posebice na-daleko čuveni vodopad Kravice.

Međugorje, jedno od najpo-znatijih svjetskih središta vjer-skog turizma i mjesto koje su do sada pohodili milijuni ho-dočasnika nalazi se dvadesetak kilometara južno od grada, a zapravo je velikom izgradnjom posljednjih godina gotovo spo-jeno sa Mostarom tako da skoro čini jednu životnu i urbanu cje-linu.

«...Bose žene idu dugim pu-tovima humskim pokloniti se

Gospi maloj u Međugorju.Zavjetovane žene i djevojke

idu i pjevaju.I mole se i gledaju ozarenim

okom u lik Gospin pred sobom i u križ na brijegu...»

Sa ovom predivnom strofom počinje jedna od najljepših i najistinskijih pjesama o Kraljici Mira-Gospi Međugorskoj veli-koga pjesnika Tomičića...

« .. . Svi čeznu da vide i dožive svijet nadnaravni,

da predaju dušu lijepom i budu sretni,

da svjetlo osvijetli lica njihova i ruke !..»

Mostar jeste stari grad, 550 godina mu je na plećima, toliko pamti, a vjerojatno i koja više što ostade zaboravljena i neupisana.

Ali Mostar nije starac, jer Mostar je grad mladosti i una-toč svemu za život odlučne mladeži- Vidi’se to svakoga trenutka na gradskim ulicama. Prepuni ulice, klubovi zabavni

ili športski, svejedno. Teniski tereni,, .hrojna igrališta i sport-ski centri, gradski bazen, kafei i druga okupljališta Jednako zra-če finom,pozitivnom energijom, sjaje upravo onim svjetlom o kom pisci i pjesnici rekoše koju.

U Mostar nije teško doći a još lakše gaje naći budući sve glav-ne prometnice idu preko ili kroz njega. Mostar posjeduje pot-punu prometnu infrastrukturu, cestovni i želježnički promet koji ide od sjevera ka jugu - Ja-dranskome moru, te modemu i obnovljenu Zračnu luku.

Mostar je uistinu grad u koji treba doći, grad čiji svaki novi posjet starog prijatelja potvrđuje staro prijateljstvo a posjet novog utvrđuje novo - tako potrebno ovom ‘gradu i ljudima, jer ljubav i mir su najveća ljepota ovo-zemaljskog života.. . Da ljudi ljudima budu prijatelji i braća. Ljudi zato valjda svijetom i pu-tuju.

Mostar je jedna od tih svjet-skih stanica srdačno n raširenih ruku...

12 HUM BOSNAE

Uz glagoljicu drugo sla-vensko pismo - ćirilica, u Bosni i na hrvatskom nacionalnom prosto-

ru imalo je poseban i samostalan razvoj. Bosančica je tip hrvatske ćirilice tradicionalno vezane osim uz Bosnu, uz Dubrovnik i srednju Dalmaciju. U raznim nazivnim varijantama bila je poznata izme-đu ostalog kao bosanska ili hrvat-ska ćirilica, a tek od kraja 19. st. udomaćen je naziv bosančica. Ipak u novijoj paleografskoj literaturi prevladava naziv hrvatska ćirili-ca. Među najstarijim tekstovima pisanim hrvatskom ćirilicom su epigrafski natpisi, a najveći broj djela nastao je u 14. i 15. st. u vrije-me izrazitog procvata srednjovje-kovne bosanske države i nezamje-njivi su svjedoci jezičnog razvoja.

Prilikom arheoloških iskopa-vanja na groblju sv. Ive u Livnu pažnju je privukla razbijena po-klopnica grobnice? ili sarkofaga s natpisima pisanim hrvatskom ći-rilicom i urezanim grafitima.

Najednom dijelu poklopca oš-trim predmetom je ocrtana šaka desne ruke na čijem je dlanu ure-zano hrvatskinV jezikom i ćirilič-nim pismom:

ASE ŽIVA/RUKA RESTO/JE/M tj. Ova živa ruka Restoje M.....

Na donjem ulomku iste ploče ćiriličnim slovima je još napisano: ASE PIŠE RATKO, kao i fra-gment još jednog natpisa OPM....

Iz povijesnih izvora poznat nam je Restoje Milohna, notar, kan-celar, komornik, protovestijar i poslanik na kraljevskom dvoru za vrijeme vladavine kralja Tvrt-ka II. Tvrtkovića (1420.-1443.) i kralja Stjepana To-maša Ostoji-ća (1443.-1461.), a ono što se na temelju njegova javnog djelovanja može pretpostaviti je daje rođen krajem 14. st. u Livnu gdje je ste-kao i osnove naobrazbe, a po sve-mu sudeći pokopan je u grobnici u klaustru franjevačkog samostana sv. Ive u Livnu koju je još za živo-

ta dao sagraditi i obilježiti svojom desnom1 rukom i svojim imenom.

Ovi natpisi povijesnog značenja svjedoče nam o širokoj upotre-bi hrvatske ćirilice u livanjskom kraju, o potrebi ljudi da zabilježe svoje ime, što će kasnije dobiti vri-jednost povijesnog dokumenta, o bosanskoj kulturi srednjeg vijeka i o vještim pisarima hrvatske ćirili-ce. Pisari su bili školovani na cr-kvenoslavenskom jeziku, “U su če-sto tekst prilagođivali onom kojem je upućen, unoseći osobine pučkog govora i narječja određenog pod-ručja. Iz razdoblja 15. do 19. st. sačuvani su brojni hrvatski ćirilski spomenici. Dragocjene podatke o kulturnom naslijeđu u BiH osta-vili su nam i mnogi ljetopisi, koji se danas čuvaju u samostanskim knjižnicama, kao i župne matice od kojih su neke također pisane

hrvatskom ćirilicom. U arhivu sa-mostana sv. Petra i Pavla u Livnu, čuva se i Ljetopis Nikole Lašvani-na, pisan uglavnom hrvatskom ći-rilicom. Radi se o vrlo vrijednom rukopisu 18. st. s povijesnog, je-zičnog i književnog gledišta. Pisan je jasnim, jedrim i živim stilom. Sastoji se od prepisanih podataka iz književnosti, arhivskih zapisa i osobnih zapažanja o događajima i ljudima iz tog vremena.

HRVATSKA ĆIRILICANA KAMENIM SREDNJOVJEKOVNIM SPOMENICIMA I KASNIJE U LJETOPISIMA I MATIČNIM KNJIGAMA

13HUM BOSNAE

Zasigurno u poviesti, kako daljoj - tako i bliskoj, pa i vrimenu koje današnji smrtnici žive i preživlja-vaju ne bijaše dana i miseca kada

razni protektori, nametnici i svake boje osvajači što mačom- što olovkom ne poku-šaše izmijeniti lice i naličje Zemlje Humske i Zemlje Bosne. Puno spomenika,srcu i oku dragih i priraslih starokršćanskih crkvica, bijaše. Puno u kamenu utisnutih dokaza o hrvatskom biću , vjeri i kulturi ovdje bi. I nestadoše pred naletima divljaka- barbara sa svih strana svijeta a posebice sa istoka. Osvajači haraše mnogo godina, nu .na nji-hovu žalost premalo da unište sve, jer po-viest puno puta do sada pokaza, da se niti jedan narod ma kakav genocid primjenjen bio, sa zemlje zatrti ne može.

Jer uvik, uvik ostane makar netko ili ba-rem jedan svjedok- da svjedoči vrimenu koje dolazi. I u Zemlji Bosni, kao i u Zemlji Humskoj, na njihovu nesreću i sreću starog Haravatskoga naroda ostade mnogo svje-doka. Ali samo je jedan poseban, onaj ka-meni i nijemi svjedok razasut po planinama i visovima, dolinama i humsko-bosanskim visoravnima, gdje počesto osim njih ničeg drugoga ne imade. U narodu im je odvaj-kada ime Stećak. Ostavljen tako sam sebi, napušten i sam uistinu kao “kameni spavač”

svjedoči Bogu, vrimenu i narodu. Ali nije ni on imao mira. Tako sam i napušten počesto bijaše metom ponajprije neprijatelja, pa ga stoga u dobrom dijelu Zemlje Bosne gotovo više i nema. Nažalost uništavaše ga i oni koji ga sačuvati trebaše-ponajprije iz neznanja i neukosti, ali i pohlepe , provincijske sile i bahatosti. Stoga ovi svjedoci vrimena poče-sto završiše u temeljima novih kuća, zidova, konoba .sušnica i pojata. Nažalost činiše to oni koji sa stećka nikada nisu niti jednu rič pročitali, niti jednu misao shvatili...

Kada se čovjek, putnik-namjernik nekud i negdje u bosanko-humskim pustošima pri-bližava manjim (što je čest slučaj) ili većim (rjeđi slučaj) skupinama-nekropolama ste-ćaka- tim biljezima u kamenu pokatkad mu se pričinjaju kao obrisi nekog starog i sruše-nog grada. Kad se čovik malo približi i malo bolje pogleda vrlo brzo uvidi zabludu svoju, ali opet, puno pogrješio nije, jerbo i stećak je ponajprije kuća -nekog našeg pretka koji je u njoj za vike vikova ostao spavati. Takovih slučajeva s puno kamenih spavača na jed-nomu mjestu ponajviše je ostalo i imade u istočnom dijelu Zemlje Humske, oko Stoca, Ljubinja, Trebinja, Gacka, Kalinovika, Foče .Nevesinja , te Neumskoga zaledja; Ravno-ga i Hutova. Ali unatoč svemu ne manjka ih i drugdje; oko Ljubuškoga, Posušja, Ko-

čerina; Mostarskoga blata, Livna,Tomisla-va i Duvanjskoga polja, Glamoča, Blidinja, Kupresa i Bugojna...pa i dalje preko Gorice, Imotskoga, Lovreća, Ciste, Trilja do Cetine, Omiša i mora Jadranskoga.

Stećci, tako sami u pustoši, na vjetrometi-ni, doimaju se kao otvorena knjiga mudrosti za sva vremena, kao knjiga nad knjigama. Pokatkad bogato urešeni, ali i skromna oblika, ovisno o karakteru , Ijucstvu i zna-čaju čovjeka za koga je klesan, neiscrpan su izvor mudrosti. Pisani su uglavnom i u pravilu ikavštinom - tom starom hrvatskom narječju “ase leži- na svoioi plemenitoj- zemli”, Što li drugoga danas traže sinovi i kćeri pretka koji leži u utrobi “svoe zemle” osim da se ponajprije to ima u vidu - da niti jedana repa ne bijaše bez koriena. I da dok se hodi ovim Zemljom - pustošenom i napaćenom, ali jošživom - koliko god od nje ostalo- da se pazi kud se hoda. Jer svu-da uokolo su nijemi svjedoci. Jedan od njih, do neba vrijedan i na sreću roda hrvatskoga sačuvan i danas sa staroga Kočerina svjedo-či, govori, upozorava i svituje; “Va ime oca i sina i svet(a)go d(u)ha amin. Se leži Vig(a)n Miiošević... I molu vas ne nastupajte na me: ja sm bil kako vi ieste, vi ćete biti kako esam ja”.

STEĆAKPiše:Filip M. Arapovitz

14 HUM BOSNAE

BiH je na prekretnici, ali je i Europa na svojevrsnom unu-tarnjem preispitivanju i odgo-voru je li spremna na završni test zaokruživanja cijelog svog prostora Jugoistočne Europe. BiH lebdi u bezvremenskom vakuumu, opterećena kronič-nim izostankom političke vizije i suglasnosti naroda o njezinoj budućnosti.

Jedan od političara koji ak-tivno i kreativno sudjeluje u tra-ženju rješenja kroz dogovore i pregovore i želi biti dio rješenja, a ne problema je čelnik HDZ-a 1990. Martin Raguž. On je s drugim kolegama započeo još jedan krug razgovora s pred-stavnicima Europske komisije oko provedbe Odluke Europ-skoga suda za ljudska prava u predmetu ‘Sejdić i Finci.

HB: Intenzivne konzulta-cije, razgovori i pregovori se vode već dugo oko provedbe Odluke Europkoga suda za ljudska prava u predmetu Sej-dić i Finci u koje su uključeni i visoki džnosnici Europske unije.. Ima li na vidiku dogo-vora između političkih pred-stavnika naroda i institucija vlasti.

RAGUŽ: Vjerujem da je do-govor moguć. Nudimo prijedlo-ge kako doći do dogovora. Naši modeli realizacije te Odluke u potpunosti ispunjavaju zahteje

Odluke da se otkloni diskri-minacija prema onim građani-ma BiH koji je ne izjašnjavaju pripadnicima tri konstitutivna naroda. I u tom smislu nema-mo primjedbi ili negacije naših prijedloga. No, ima još nespre-mnosti da se prihvati načelo jednakopravnosti suštinski i

kroz ustav i kroz izborni zakon.U ovom trenutku smatram

kao svi moramo poraditi na tome da to načelo prihvatimo istinski u BIH. U ovom trenut-ku mogu samo reći da stranke iz Sarajeva na neki način ima-ju dodatne zahtjeve, a imale su i u Bruxellesu, o pitanju ovog

izloženog modela mogućeg rje-šenja kroz izravan izbor članova Predsjedništva BiH, ali ja vje-rujem da to u idućem razdoblju možemo riješiti samo dogovo-rom.

Sada trebamo reći kako je ovo taj povijesni moment jer nam je Europa došla na naše granice, pa sada zajedno pokažimo kako to prepoznajemo i hajdemo dati nadu ovoj zemlji i ovim ljudima postizanjem fer dogovora.

Oni koji misle kako ovu ze-mlju mogu urediti na načelima dominacije, ekskluzivnog tuma-čenja što je ona, ili izolacije jed-noga njezina dijela, mislim kako su u ovom trenutku upravo oni najveći problem.

U kojoj će i u kakvoj mjeri to stanje ostati, ja ne znam, ali mi kao Hrvati trebamo biti lideri promjena te neke negativne pa-radigme i reći: treba nam europ-ski put, treba nam fer dogovor, trebaju nam europska rješenja, ali naravno unutar toga mora se ojačati i hrvatska pozicija, a ne da hrvatska strana uvijek bude kolateralna šteta u tim rasple-tima.

HB: Čitamo u pojedinim medijima izjave nekih politi-čara u BiH o tome kako je rje-šavanje pitanja “Sejdić-Finci” ustvari rješavanje hrvatskog pitanja?

RAGUŽ: Postoje jake poli-

ZA BIH TREBA ISTINSKA RAVNOPRAVNOST NARODA I EUROPSKI STANDARDI

HRVATI SU KLJUČ RJEŠENJA

Razgovor: MARTIN RAGUŽ, predsjednik HDZ1990

15HUM BOSNAEtičke tendencije da se kaže kako je provedba navedene presude samo tehničko pitanje, a ja to, kao predsjednik HDZ-a 1990 žestoko odbacujem. Ovo je su-štinsko civilizacijsko i političko pitanje jer je mirovni sporazum u Daytonu postignut kad je postignut kompromis oko ras-podjele pozicija u kolektivnom šefu države - Predsjedništvu BiH, između predstavnika triju naroda i sada se to ovom presu-dom raspakira, otvara.

Ako vi otvarate to pitanje i kažete kako se sada treba brisati etnički prefiks i da u ustavu više ne stoji da se biraju Hrvat, Boš-njak i Srbin u Predsjedništvo i ako tražite formulu za rješa-vanje ovoga pitanja, ne može-te reći kako je to pitanje otišlo negdje u povijest. Nije. To je pitanje odnosa između ova tri konstitutivna naroda, dakle su-štinski odnos. I zato ja kažem kako je sada baš prilika da se te nepravde iz Daytona isprave i da se taj proces izbalansira te da je to europska šansa, također i da Europa pokaže kako svoje vrijednosti može europeizirati u tom “Daytonu” i da se i hrvat-sko pitanje riješi u korist BIH. I zato uvijek govorim kako su Hrvati ključ rješenja, a ne pro-blem ovdje: pokušaj da se hr-vatsko pitanje gurne pod tepih ustvari nas je i dovelo dovde.

Mi imamo šansu u nekoliko idućih dana doći do dogovo-ra. Ponavljam, imamo šansu, a hoće li do dogovora doći ne ovisi samo o jednoj strani. Zato kažem kako šansa postoji. Ne želim generirati nikakav pesi-mizam, ali ako ne bude dogo-vora, sigurno će doći do druk-čijeg političkog pozicioniranja strankama koje su sudjelovale u dogovorima

HB: Kako komentirati po-sljednje izvješće Europske ko-misije po kojem sve zemlje iz regije pokazuju napredak, dok BiH i dalje zaostaje ?

RAGUŽ: Izvješće je objek-tivno, realno, očekivano i jasno označava stanje kakvo je u BIH kada je u pitanju ispunjavanje kriterija i obveza prema EU. Odgovornost svih nas general-no nije podjednaka, ali moramo prihvatiti kako ipak svi imamo

odgovornost - svi zajedno u BIH, odnosno mi koji predstav-ljamo ovu zemlju.

Druga je stvar da je EU i u ovom izvješću ostala otvore-na prema BIH, pružila joj je ruku i daje joj perspektivu, što je po meni najvažnije. Treća je stvar što ta europska perspek-tiva nema alternative. I ja sam uvjeren kako mora doći do pro-mjene odnosa političkih snaga 2014. godine. Ako ne dođe, bit će jako loše.

Birači moraju konačno napra-viti jednu distinkciju u odnosu na one koji manipuliraju kroz izborne cikluse stalnim stavlja-njem uskostranačkih prioriteta iznad općih državnih i nacio-nalnih pa zato i jeste važno da se sada riješi ovo pitanje ustavne reforme, u ovoj prvoj fazi isti-canja ravnopravnosti. Jer, dok god to nije riješeno, ostaje veliki prostor za manipulaciju.

Kada gledamo kroz hrvatsku perspektivu, uvijek su nam krivi Sarajevo, Banja Luka... odnosno uvijek su nam drugi krivi, ali i mi moramo sagledati svoj dio odgovornosti unutar toga pro-cesa. Naravno, ne smijemo po-pustiti ispod ovih principa i vje-rujem da nećemo. Ali, isto tako, ne smijemo manipulirati s nji-ma kako bismo održavali moć pojedinih skupina ili interesa jer mislim da je to inače razarajuće s te točke gledišta

HB: Osim financijskih ka-zni, povlačenja novca iz IP fondova, koji BiH očajnički trebaju, špekulira se i o izba-civanju BiH iz Vijeća Europe, ako se ne postigne dogovor. Može li do toga uistinu doći i hoće li Europa koja je sita ne-dogovora domaćih lidera kao i njezini građani povući zaista neke drastične sankcije prema BiH?

RAGUŽ: Prvo želim reći kako ovo nije samo test naše odgovornosti hoćemo li stati na europske tračnice. To je test i europske odgovornosti, a zašto. Zato jer smatram kako proces proširenja EU-a ne može stati na granicama BiH. To je pitanje kredibiliteta EU-a, bez obzira na to kakvi smo mi, i oni ima-ju svoj kredibilitet koji je tu na testu. Hoće li na jednom slo-

ženom kompleksnom području uspjeti u daljnjem procesu pro-širenja. Ja sam uvjeren da hoće.

HB: Hrvatima u BiH Sa-rajevo često spočitava kako imaju “rezervnu domovinu” i kako nisu zainteresirani za cjelovitost BiH. Vaš komentar o tome?

RAGUŽ: U kandidaturi za

Predsjedništvo 2010. godine vodio sam kampanju pod sloga-nom “Ovo je naša zemlja”. Ov-dje se više od 14 stoljeća borilo, opstajalo, prolijevali se krv; ov-dje su stvarani najveći hrvatski umovi. Znači nitko nema pravo odustati od BiH, pogotovo hr-vatska politika u ovoj zemlji i nikome ne smijemo dopusti da nam nametne mišljenje da je to njegova zemlja, a ne naša. Ovo

16 HUM BOSNAEje zemlja svih nas u BiH i treba-mo je urediti kao takvu.

HDZ 1990 je stranka koja dolazi iz nacionalnog kruga, ali tu ne završavamo: mi smo bh. stranka političke odgovornosti i prvi smo to tako ugradili u pro-gram. Moramo naći balans za ostanak u ovoj zemlji i borbi za svoja vlastita prava. To možemo samo ako imamo iskren i pošten odnos prema ovoj zemlji... Mo-ramo napraviti klik u glavi i reći ovo je prostor na kojem će Hr-vati ostati i biti otvoreni prema drugima u svijetu, ali nam pečat i adresa moraju biti ovdje.

Mi ćemo opstati ovdje i kao ustavan i politički narod i mi ćemo se revitalizirati ovdje i bez obzira na rezultate popisa nitko ne može dovesti u pitanje hr-vatsku ustavnu poziciju brojem Hrvata. Hrvatska politika ov-dje mora počinjati odgovornije stvarati uvjete da i naša djeca tu ostanu raditi, stvarati i živjeti.

Evo to je poziv: dogovorimo se. Hrvati će ovdje opstati, a na hrvatskoj je politici da učini sve da ostanemo ovdje kao narod koji daje svoj doprinos čitavoj BiH.

HB: Može li se onda ovo na-zvati raspletom krize u BiH?

RAGUŽ: Ima onih koji kažu da je svaki rasplet novi zaplet, u čemu vjerojatno ima dosta isti-ne. No, smatram da su se stekle strateški nove okolnosti za BiH. Ne samo što je to ona htjela, nego imamo dramatično nove okolnosti. Europa je došla na granice BiH. Prvi put u povijesti jedna globalno superiorna inte-gracija, kao sto je Europska uni-ja bez obzira na svoje unutarnje probleme, ali uz sve vrijednosti, je na našoj 1000 kilometara du-goj granici. To trebamo prepo-znati kao novu povijesnu prigo-du, ne samo za Hrvate, nego za sve ljude i zemlju u cjelini.

HB: Žele li, međutim, svi tu Europu, ili imaju rezervne pla-nove?

RAGUŽ: Po načinu na koji se koristilo vrijeme u posljednjih nekoliko godina kada su propu-štene brojne prigode i iznevjere-na obećanja, postavlja se pitanje imamo li dovoljno jaku kritičnu masu i snage da se napravi taj iskorak. To je ozbiljno pitanje. Dok postoji prigoda da stavimo BiH na europske tračnice, jasno govorim o optimizmu. Možda čak i naglašenije, ali bez vjere u

taj put jednostavno ga nemamo prigodu realizirati.

HB: Što je s onima koji ipak neće u Europu?

RAGUŽ: Dobro je da se detektiraju one snage koje dje-luju netransparentno kada je u pitanju europski put. To se treba praktično provjeriti kroz prihvaćanje standarda, izmjene Ustava, izbornog zakona, rješa-vanje mehanizma koordinacije, sudjelovanje u fondovima. Na-žalost, još nemamo većinu koja sve to može provesti u Parla-mentu. Hrvatima je najveći in-teres slijediti europski put. To je pozicija HDZ-a 1990. No, i Europa ima ogromnu odgovor-nost. To je test europskog kre-dibiliteta hoće li proširenje EU stati na granicama BiH. Mislim da neće iako se i tu vodi jedna vrsta utakmice, čak iako je i gos-podin Fuele jasno poručio da se neće stati. Ništa više neće biti isto od 1. listopada, ne samo u odnosu EU prema BiH, nego i u samoj BiH. Ja ovdje polazim od hrvatske pozicije u odnosima snaga. Mi nismo problem, mi smo ključ rješenja. Hvala Bogu da je to konačno prepoznato i da se kroz najnovije prijedlo-ge to pitanje počinje stavljati u kontekst ukupnog rješenja.

HB: Što ako ne bude nika-kva rješenja i dogovora, što je sada možda najrealniji rasplet?

RAGUŽ: Nažalost, to će biti loša alternativa i poruka. Nije to samo gubljenje 47 milijuna eura, nego gubljenje perspek-tive i dinamike na tome putu. Mi potencijalno gubimo više stotina milijuna eura, a istodob-no bezuspješno pokušavamo s MMF-om krpati proračun. I što onda bilo tko od nas može bilo kome obećavati u smislu boljeg života, zapošljavanja, većih plaća i mirovina, boljeg odnosa prema zdravstvu, obrazovanju kultu-ri, znanosti. Oni koji izbjegnu dogovor trebaju preuzeti odgo-vornost za negativni rasplet. A to znači da izbore i ako prove-demo, a morat će se provesti, iz Vijeća Europe, EU-a nitko im neće dati kredibilitet. Ne želim da ostanemo u takvom ozračju i zato treba iz jazbine izvući one

koji su protiv ravnopravnosti triju naroda i građana i koji blo-kiraju europski put.

HB: Prizivate li onda mož-da sankcije EU-a, ne samo od birača na sljedećim izborima i zašto se uporno političko Sa-rajevo nadmeće u dokazivanju tko ‘dijeli Bosnu’, a ona je dav-no i debelo podijeljena?

RAGUŽ: Oni koji ne žele prihvatiti načela ravnopravnos-ti i otklanjanja diskriminacije, dijele BiH i rade na njezinu uništenju. Ovdje nije bilo cr-tanja karata iako se u javnosti to željelo tako predstaviti što je klasična manipulacija. Ov-dje se nažalost nastupa s uskih stranačkih interesa. Takve treba jasno identificirati kao problem, ali nažalost nema kod nas jasno izražene političke kulture. Na ovome pitanju se treba sada for-mirati politička većina, a ne na tome jesmo li za ili protiv smje-ne ministra Šarovića.

HB: Gospodine Raguž, uporno se govori o institu-cionalnoj jednakopravnosti, ali zašto se hrvatska politika ustručava reći da tražite hr-vatski entitet, republiku i za-uzmete konačno svi stajalište oko toga?

RAGUŽ: Nije problem reći, pa ni zapisati. U svome stranač-kome programu, javnom dje-lovanju, deklaraciji Hrvatskog narodnog sabora (HNS) stoji da smo za federalno uređenu BiH s više federalnih jedinica. Nije problem to govoriti, ali je problem kako to realizirati. Me-đutim, za nešto riješiti u BiH morate imati partnera. A za ovo trenutačno nemamo partnera, čak ni za ovaj prvi korak institu-cionalne ravnopravnosti. A to je temeljno bitno. Bio bi to veliki iskorak. Zaustavio bi se politič-ki smjer gdje se Hrvate nasto-jalo potpuno politički i ustavno marginalizirati. Zato nam treba Europa da se kroz sustav vrijed-nosti pokrene i riješi ovo pitanje. Nama trebaju konačno rezultati, a ne javna artikulacija. Previše je bilo najava, obećanja i rokova, a malo ili ništa realizirano.

HB: Može li jedna ovakva

17HUM BOSNAEdržava uopće opstati s obzi-rom na to da 65% proračuna troši na svoju administraciju, i je li moguć iskorak za ozbilj-niju reformu, budući da neki vjeruju kako bi onda ponovno imali kaos?

RAGUŽ: Mi imamo apsolut-no neupravljiv i neodrživ sustav, a povrh svega je nepravedan jer ne stavlja sve ljude u istu pozi-ciju ni kada su u pitanju indi-vidualna ili kolektivna prava. U međunarodnoj zajednici postoji svijest da je to tako, ali ne po-stoji spremnost da se mijenja Daytonski mirovni sporazum. Međunarodna zajednica ne može pobjeći od odgovornosti, ali pitam se tko nama brani da se dogovorimo. Spremnosti za promjene nema jer su različite početne pozicije tri konstitu-tivna naroda na način da se RS doživljava kao država u državi, entitet s potpunom srpskom dominacijom, a u dužem perio-du Federacija se kroz puzajuću ustavnu reviziju želi pretvoriti u dominantno bošnjački entitet. Dok se taj pristup ne promijeni i dok ne postignemo temeljni unutarnji dogovor zasnovan na

punoj jednakopravnosti neće biti napretka.

HB: Je li onda realna refor-ma Federacije?

RAGUŽ: Ona ne samo da je realna nego i nužna. U Washin-gtonu je Federacija utemeljena kao hrvatsko-bošnjačka, nakon toga slijede pokušaji da se defi-nira kao federacija županija, a u zadnje vrijeme sve više kao uni-tarni entitet. Gledajući ekonom-ski i financijski i funkcionalno, ovakva struktura federacije s 10 županija postaje neodrživa. Što je odgovor? Racionalizacija. Od deset županija stvoriti dvije ili tri. Zašto županije s hrvatskom većinom ne bi bile funkcionalno povezane u jednu.

HB: Ali opet će netko vri-štati da se radi o podjeli Bosne?

RAGUŽ: To su stereotipi koji se u ciklusima pojavljuju kad god se približimo rješenju. Nama trebaju istinska europska rješenja. Za taj pristup nam tre-baju partneri i u tome smislu ih još uvijek nemamo. Unutar toga treba opstati, djelovati i davati

nadu. Zato smatram da je mo-del podjele vlasti na način da se radi isključivo o podjeli po-zicija potpuno potrošen. Što se tiče nas, u HDZ-u 1990. ako se ovakvo stanje nastavi, mi ćemo napustiti takav negativni smjer.

HB: Osjeća li se zaokret u Bruxellesu s obzirom na činje-nicu da je Hrvatska sada čla-nica međunarodne zajednice koja kreira rješenja?

RAGUŽ: Ja sam ohrabren tom činjenicom. To poboljšanje se osjeti. Smatram da smo i mi jednim konzistentnim nastu-pom tome doprinijeli.

HB: Imaju li druga dva na-roda razloga u BiH strahovati zbog te činjenice?

RAGUŽ: Nikakve. Dapače, rješavanjem hrvatske pozicije se rješava problem cijele BiH i druga dva naroda. U jednome dijelu političkog spektra se to prepoznaje.

HB: Popis stanovništva je zadnji projekt u BiH...

RAGUŽ: Popis stanovniš-tva je redovit posao države. No, kako je BiH izašla iz rata a zbog političkih, u pravilu često ne-demokratskih, pa i hegemoni-stičkih, ciljeva nekih političkih snaga, trebalo je 18 godina da bismo popisali stanovništvo. Otuda dosta političkih spakula-cija i manipulacija oko pripreme popisa, a nažalost bit će i nakon popisa.

Zaista bilo je pretjerane kam-panje oko nacionalnoga, vjer-skoga i oko jezika izjašnjavanja. To upućuje na moguće političke koncepte koji će se pokušati na-metnuti BiH.

No, ja želim naglasiti da re-zultati popisa neće i ne smiju utjecati na samu bit države BiH, kao tronacionalne države tri us-tavana jednakopravna naroda. Priče o tome da će Hrvati izgu-biti status ustavnoga, konstitu-tivnoga naroda, nemaju pravni temlj. One su samo pokazuju da neki to priželjkuju.

Ono što je važno, popis je proveden i dobit ćemo statistič-ku sliku stanja u BiH. Kakva god bila, ona je nužna za racio-nalno planiranje svih aktivnosti države za budućnost.

Tihomir Mišić doo / Pekarna SuncokretHrvatske mladeži bb Mostar, BiH

Tel: 00 387 36 322 419 fax: 00 387 36 322 417e-mail: info@suncokret-pekarna.com

www.suncokret-pekarna.com

18 HUM BOSNAE

Šume i izvori sirovi-na pretjerano se ek-sploatiraju i znamo da bi trebalo reci-

klirati papir, sortirati otpad, štedjeti vodu. Mnogi od nas su “dobri građani” možda iz navike, ali shvaćamo li doi-sta posljedice svog ponašanja, svih svojih navika i načina ži-vota?

Planet Zemlja je za sad naš jedini dom, a prema svim po-kazateljima tako će i ostati, zbog toga sami sebi moramo priznati na našem planetu svakim danom ima sve više i više ekoloških problema. Kud god pogledamo, počev-ši od mjesta u kojem živimo, čovjek može uočiti nešto što se svuda događa - ekološke probleme.

Objekt ekologije je prou-čavanje povezanosti između biljaka i životinja, sa njiho-vom fizičkom i biološkom okolinom, a ekologija se kao zasebna znanost razvila kao grana biologije. Razlike iz-među fizičke i biološke oko-line vidimo u tome što fizič-ka okolina obuhvaća svjetlost i toplinu, atmosferu, vodu, vjetar, kisik, ugljični dioksid i sastojke tla dok biološka okolina obuhvaća životinje i biljke. Dakle cilj ekologije nije samo proučavanje raznih živih organizama, već i oko-line u kojoj ti živi organizmi žive, c’nosno sve faktore koji mogu utjecati ili na bilo koji način utječu na život živih f i/ama u njihovoj prirodnoj okolini iz čega se jasno vidi daje riječ o kompleksnoj i veoma obuhvatnoj discipli-ni. Budući da je ekologija izuzetno kompleksna disci-plina, potrebne su joj druge discipline poput hidrologije, klimatologije, oceanografije, kemije, geologije i mnogih drugih da bi se mogla u pot-

punosti shvatiti i proučavati. Najveća zagađenja na svijetu nastaju zbog fosilnih goriva. Alternativni izvori energi-je, ako se koriste, koriste se samo u bogatim zemljama koje tako nastoje spriječiti te umanjiti zagađenje u vlastitoj zemlji, a sve to na račun siro-mašnih država u čija područja prebacuju prljave industrije, a oni sami nemaju ni dovoljno sredstava, ni dovoljno znanja, za bilo kakvo razmišljanje o ekologiji, već ovise o zastarje-lim zagađujućim tehnologi-jama bogatijih zemalja.

Ekologija je nešto što se kod nas uvijek nalazi na drugom mjestu, odmah iza ekonomije i naše potrebe za novcem i moći. Ovim možda omalovažavamo cijeli planet, ali budimo realni, dobiva se dojam da se Zemlja zapravo ne vrti oko Sunca, već da se vrti oko novca.

Ekologija je uv ijek negdje iza i može opstati samo ako joj ekonomija to dopusti, a to se nažalost događa vrlo rijet-ko.

Primjer koji nam to poka-zuje je područje delte Nere-tve danas trpi posljedice ne-dostatka vode koje se očituju u zaslanjivanju i pretvaranju plodne neretvanske doline u slanu pustinju. Prava ka-tastrofa za prirodu očekuje nas ukoliko zaživi projekt “Gornji Horizonti”, za čije bi se potrebe preusmjerile vode Neretve. Tko je glavni u čitavoj priči? Tko kupuje, a tko prodaje struju? Hoće li vlasti učiniti nešto više od “oštrog suprotstavljanja* ovoj devastaciji prirode ili će se po tko zna koji put gledati ona druga “važnija strana” tj. ekonomska? Prema izjavama stručnjaka, Neretva bi od Ča-pljine pa nizvodno, ostala bez velikog dijela vode koja sada

omogućava živ« i ekosustav delte. BiH i Hrvatske ekološ-ke udruge, te brojni stručnja-ci su jedinstveni, te ocjenjuju ovaj projekt kao katastrofu za prirodu, gdje korist ima pri-vatni kapital.

Područje delte Neretve već danas trpi posljedice nedo-statka vode koje se i očituje, imajući u vidu vrijednost Ne-retve od Mostara do Ploča i Malostonskog zaljeva, ne preostaje nam ništa drugo nego da dignemo svoj glas za ovo Bogom dano područje.

I dok je neizvjesna sudbi-na Neretve, započeo je pro-jekt “Jačanje sektora civilnog društva za zaštitu mora”. Cilj projekta je ojačati kapacite-te nevladinih organizacija (udruge, ronilački klubovi) koje rade na prikupljanju podataka te informiranju i educiranju javnosti o biora-znolikosti Jadrana kao i po-boljšati koordinaciju i surad-nju s državnim ustanovama zaduženim za inventarizaciju i upravljanje bioraznolikošću Jadrana.

Biološka raznolikost Ja-dranskog mora sve je ugrože-nija uzevši u obzir utjecaj ur-banizacije, industrijalizacije, intenzivnog ribarstva, turiz-ma te naposljetku i nepridrža-vanja zakonskih propisa. Mr-tve zone Jadrana koje nastaju zbog manjka kisika samo su jedan od pokazatelja.

Potrebni su nam učinkoviti i obvezujući propisi, kako bi se usporile klimatske promje-ne i kako budući naraštaji ne bi bili izloženi klimatskim nepogodama koje će teško moći nadzirati.

Prema svemu sudeći zaštita okoliša i zaštita na radu usko su povezani, zaštita na radu je skup tehničkih, zdravstve-nih, psiholoških, i svih drugih djelatnosti s pomoću kojih se

otkrivaju i otklanjaju opa-snosti što ugrožavaju život i zdravlje osoba na radu, te se sukladno tome rade postupci i pravila da bi se otklonile ili smanjite te opasnosti.

Svrha zaštite na radu je stvarati sigurne radne uvjete. Izvanredni rezultati koji su postignuti na zaštiti i unap-ređenju okoliša i sigurnosti na radu za primjer nam daje Aluminij d.d. Mostar koji je proglašen prvom internacio-nalnom eko tvrtkom, a pri-znanje su dobili od Interna-cionalne lige humanista.

Još 2004. god. delegacija Internacionalne lige huma-nista sa svojim predsjedni-kom Helmutom Moritzom posjetila je Aluminij, i bili su zadovoljni viđenim stanjem. Nominirali su tvornicu Alu-minija za internacionalnu eko tvornicu, jer su se i sami uvjerili da je u tvornici viso-ke rizične tehnologije dobro razvijen ekosustav, a i tehno-logija je “ukroćena” u korist čovjeka. Prema pravilima no-minacije nastavili su pratiti ekosustav, sigurnost radnika u Aluminiju, pratili su i nat-pise u medijima, i redale su se samo pohvale. Aluminij d.d. Mostar svojim je primjerom pokazao kako se može zašti-titi okoliš, i ukrotiti tehnolo-gija.

Aluminij d.d. Mostar je je-dinstven primjer koji govo-ri kako ljudi s ovih prostora mogu imati tvornicu koja može biti primjer ne samo u BiH već i diljem Europe. Unatoč visoko rizničnoj teh-nologiji Aluminij d.d. Mo-star je stvorio okoliš koji je po ocjeni ekologa postao pri-mjer kako se mogu napraviti uvjeti da čovjek ukroti koliko je moguće visokorizičnu teh-nologiju i prilagodi je svojim zahtjevima.

EKOLOGIJA, OKOLIŠ I ALUMINIJ MOSTAR

19HUM BOSNAE

Baćevići bb, 88000 Mostar, BiHtel: +387 36 375 555

e-mail: aluminij@aluminij.bawww.aluminij.ba

20 HUM BOSNAE

25. listopada - Dan Kraljice KatarineKraljeva Sutjeska

U nedjelju 27. listopada 2013. godine obi-lježena je 535. Obljetnica smrti posljednje bosanke kraljice Katrine. Bog podario lijepo vrijeme i Sutjeska je bila prepuna hodoča-snika, skoro iz svih krajeva BiH, kao i ino-zemstva.

Program je započeo u deset sati, a pripremi-li su ga članovi FSR-a i Frame. Sve okupljene na početku je pozdravio fra Danijel Rajić, po-dručni asistent FSR-a, s. Nives Kanevčev na-cionalna ministra OFS-a , fra Ljubo Kurto-vić nacionalni duhovni asistent FSR-a BiH. Nakon toga uslijedila su predavanja na temu ‘Duhovna obnova OFS-a’ i ‘Odaziv na poziv’

Mladi iz Kraljeve Sutjeske zajdedno sa se-strom Marijom Mlakić izveli su prigodan recital posvećen kraljici Katarini.

Nakon toga uslijedila je svečana sv. Misa koju je predvodio apostolski nuncij u BiH nadbiskup Luigi Pezzuto, a koncelebrirali su: fra Zoran Jaković sutješki gvardijan, fra Lovro Gavran, provincijal Bosbne Srebrene, fra Danijel Rajić provincijski asistent Frame Bosne Srebrene, fra Ljubo Kurtović – nacio-nalni asistent FSR-a za BiH, fra Joso Oršolić definitor Bosne Srebrene i ravnatelj KSA, fra Drago Pranješ gvardijan iz Guče Gore, fra Danimir Pezer meštar bogoslova, fra Ivan Šarčević, gvardijan na Bistriku, fra Ilija Bo-žić upravitelj Gospinog svetišta u Olovu, fra Velimir Bagavac, župnik u Tomislavgradu, fra Ivan Lovrić, župnik u Ljubunčiću, vlč. Ivo Martinović župnik u Drvaru, fra Slav-ko Petrušić župnik u Novoj Biloj, fra Davor Dominović tajnik Provincije, don Adriano Perachi iz Bergama, fra Ivan Bošnjak župni vikar u Dubravama, fra Gabrijel Tomić vikar

u Brestovskom, fra Perica Martinović vikar u Tolisi, fra Mirko Bagarić iz Tomislavgrada, fra Marko Dragičević vikar u Posušju, fra To-mislav Sablje s Humca, fra Željko Brkić vikar u Sutjesci i fra Tomislav Jelić vikar u Širokom Brijegu.

Misno slavlje su svojim pjevanjem obogatili članovi župnog zbora te band Novo nebo iz Zenice.

Bratstva franjevačkog svjetovnog Reda svo-joj zaštitnici su došli iz raznih krajeva: Bistrik – Sarajevo, Brestovskog, Livna, Jajca, Rame, Tolise, Dubrava, Guče Gore, Nove Bile, Uli-ce – Brčko, Tomislavgrada, Ljubunčića, Širo-kog Brijega, Posušja, Humca, Vareša, Vijake i Podmilačja.

Po završetku svetog misnog slavlja u sa-mostanskom dvorištu održana je 14. po redu smotra folklora „Dani Kraljice Katarine“ u organizaciji Hrvatske folklorne skupine ‘Bo-bovac – Čatići’. Smotru je otvorio sutješki gvardijan fra Zoran Jaković, u svom obraća-nju govoreći o bogatstvu različitosti pjesme, plesa i i igre svakog naroda, na što bismo svi trebali biti ponosni, i što bi nas trebalo spajati i zbližavati, a ne udaljavati jedne od drugih. U tome nam može biti primjer i uzor kraljica Katarina koja je bez obzira na svoj položaj i ugled, itekako imala sluha za običnog i jedno-stavnog čovjeka, kojega danas svi izbjegavaju i iskorištavaju. Taj mali, obični čovjek smo mi, svatko od nas i vidimo što nam se sve do-gađa. Zato prijeđimo te razlike i barijere koje nam drugi postavljaju, učimo jedni od drugih i pomažimo jedni druge svojom različitošću i bogatstvom koje posjedujemo.

StonU nedjelju 27. listopada u Stonu odr-

žana je misa za kraljicu Katarinu Kosača Kotromanić.

Don Miljenko Babajić održao je kratki govor o kraljici Katarini i njenoj važnosti za Bosansku u Humsku zemlju. 550 go-dina od nestanka Bosansko-Humskog kraljevstva i 535 godina od smrti kraljice Katarine, a vrijeme kao da je stalo.

Dupke ispunjen prostor crkve stajao je mirno i šutio.

Je li moguće da je prošlo 550 godina? A Ston je posljednje hrvatsko mjesto

u kome je kraljica Katarina slobodno koračala prije odlaska u Rim na put bez povratka.

21HUM BOSNAE

25. listopada - Dan Kraljice Katarine

Ston

RavnoTakođer, u nedjelju 27. listopada, naša mala redakcija posjetila je selo Ravno,posljednji hum-

ski grad. Posjetili smo mjesnu crkvu da bi odali počast kraljici Katarini, a u povodu 550 godina pada Bosne i 535 godina od smrti kraljice Katarine Kosača Kotromanić.

Župnik župe Ravno don Pero Pavlović, načelnik općine Andrija Šimunović i mnogi drugi dočekali su nas sa željom da evociramo uspomene na kraljicu Katarinu.

22 HUM BOSNAE

HRVATSKI JEZIK I POČECI PISMENOSTI

U HRVATA U BOSNI I HUMU

Prema nekim podacima na svijetu postoji oko 5500 jezika i oko 1000 slovnih sustava. Zbog

povijesnih uvjetovanosti neki su jezici postali svjetskima, tj. upotrebljavaju ih brojni narodi, druge koriste nekolicine naroda, a treći su samo jezici dotičnog naroda. Četvrtu skupinu tvore tzv. narječja koja se razlikuju unutar jednog naroda. Svi jezici su vrijedni kao što je i vrijedan svaki čovjek bez obzira na nje-gove razlikovnosti i posebnosti. Ponekad se doima da o svemu više znamo nego o svom jeziku, čija je povijest spletena s povije-šću naroda

Hrvatska pismenost i školstvo u hrvatskim zemljama Bosni i Humu(od 15. stoljeća Hercego-

vini) dio su zajedničke hrvatske pismenosti i hrvatskoga škol-stva. Hrvatsko školstvo u ovom slučaju podrazumijeva ukupnost ustroja i djelatnosti škola s hr-vatskim kao nastavnim jezikom. Te su zemlje kao i druge povije-sne hrvatske zemlje imale i svo-ju specifičnu povijest., pa tako i hrvatska pismenost i školstvo u Bosni i Hercegovini zaslužuju posebnu pozornost.

Početci pismenosti u Hrvata u Bosni i Humu, odnosno Za-humlju i Travuniji, vjerojatno su tek nešto mlađi od vremena doseljenja Hrvata u te zemlje krajem 6. i početkom 7.sto-ljeća. Suvremeni povjesničari nedvojbeno tvrde da su Hrvati poprilično brzo počeli prihva-ćati kršćanstvo pa i pismenost.

Pastorizacija Hrvata u prvih pet stoljeća nakon prihvaćanja kršćanstva bila je najduže na brizi benediktincima. Iz bene-diktinskih samostana dolazili su poticaji kršćanskom odgoju, cjelovitomu duhovnom životu, a neprijeporno se u samostanima učilo pisanje i čitanje. Bez ob-zira na nedostatnost povijesnih izvora može se zaključiti da su u benediktinskim samostanima postojale i škole.

Broj pismenih Hrvata bio je neprijeporno značajan već u 10. stoljeću što je jedan od mnogih dokaza da nije postojalo samo pojedinačno učenje pisanja i či-tanja, nego se to radilo u dobro ustrojenim početnim školama. Pismenih je ljudi osim svećenika bilo u dvorskoj službi i u razno-

vrsnoj službi hrvatskih banova i plemića. O pismenosti Hrvata u Bosni i Humu jamče mnogo-brojni pisani spomenici koji su i iznimno značajna djela hrvatske književnosti. Najpoznatiji su iz 12. stoljeća: Humačka ploča i Grškovićev ulomak Apostola.

Prvo je pismo glagoljica služi-lo za crkvene i svjetovne potre-be. Od 11. stoljeća glagoljicu je na tim prostorima sve više za-mjenjivala hrvatska ćirilica(bo-sančica).

Iz svega proizlazi da treba učiti hrvatski jezik, taj dragocjeni je-zik među mnoštvom jezika svi-jeta. Učiti ga s ponosom i svetim zanosom prema povijesnom, sa-dašnjem i budućem hrvatskom narodnom biću i osobnoj sreći.

Piše:Miljenka KOŠTRO

23HUM BOSNAE

Smokva je, uz maslinu, jedna od najrašireni-jih voćarskih kultu-ra istočne Jadranske

obale i njenog zaleđa. Gotovo da ne postoji dvorište u Dal-maciji u kojem nije zasađena. Nekad je plod smokve bio jedan od glavnih proizvoda otočnog stanovništva, pa je primjerice na Hvaru to bila druga poljopri-vredna kultura, odmah iza vi-nove loze, a ispred masline. Iako smokva nije zahtjevna za obra-du, jer je vrlo otporna na sušu i bolesti, u Hrvatskoj se danas ni

približno ne koriste mogućnosti njenog uzgoja. Ne treba zane-mariti ni činjenicu da se smokva u Dalmaciji ne tretira pesticidi-ma, zbog Čega njena proizvod-nja udovoljava svim ekološkim standardima. No, bez obzira na mogućnost širokog plasmana, plod smokve ostaje u većini slu-čajeva neobran, dok uvoz svje-žih i sušenih smokava iz drugih mediteranskih zemalja stalno raste. Osnovni je problem ne-dostatak plantažnog uzgoja, organiziranog otkupa, prerade i plasmana ove voćke.

Smokva, ta tisućljetna voćka, u mnogim je predjelima potpuno zapostavljena. Dok druge poljo-privredne kulture čovjek obra-đuje, njeguje i zaštićuje, smokva je ostavljena samoodržanju. Po-staje privlačna tek onda kada se njena bujno razgranata krošnja okiti zrelim plodovima prepu-nih slasti, posebno primamljive arome.

U svijetu se uzgaja preko ti-suću vrsta smokve, a kod nas se uzgaja samo ona iz skupine ficus carica. Ficus carica ima jestivu i nejestivu podvrstu, koja se kod

nas u narodu naziva gluvača. lako divlja i nejestiva, ona služi kao oprašivač pitome.

Obična smokva (Ficus carica) je veliki listopadni grm ili manje drvo koje potječe iz jugoistočne Azije i područja istočnog Medi-terana.

Naraste 3 - 10 m visoko, ali u širinu ide više nego u visinu 4 - 9 m. Ima glatku sivu koru, a listovi su dugi 12 - 25 cm i 10 - 18 cm široki. Plod je dobro po-znata smokva dugačka 3-5 cm, zelene do ljubičaste boje.

Obična smokva se uzgaja zbog

svog jestivog ploda u njenom prirodnom okolišu (na Medite-ranu), ali i u drugim područjima sa sličnom klimom npr. Čile, Australija, Južna Amerika i u državama Teksas, Washington i Oregon u SAD-u. Smatra se daje smokva bila jedna od prvih biljaka koje su bile kultivirane za ljudsku ishranu .

Čaroban, sladak okus smokve u kojemu su uživali još Sume-rani, Egipćani, pa stari Grci, nadahnuo je drevne civilizacije čak i u prvim umjetničkim za-pisima, tako da su pronađeni

uklesani prikazi berbe smokava koji datiraju oko 4.000 godina prije Krista. Objavljeni su poda-ci da je devet fosila smokve pro-nađeno u dolini rijeke Jordan, a pretpostavlja se da datiraju od prilike 9 400-9 200 godina prije Krista.

Kroz povijest brojne su le-gende povezane uz drvo ili plod smokve. Poznato je da primje-rice smokva bila Kleopatrino omiljeno voće, u rimskoj mi-tologiji osnivače Rima Romula i Rema vučica je dojila u sjeni smokvina drveta, a i u kršćan-

skoj tradiciji smokva je jedno od najspominjanijih biljaka: Adam i Eva su nosili smokvin list, uz vinovu lozu smokva se smatra kršćanskim simbolom obilja.

Naša obala bogata je smo-kvinim drvetom, a budući se jednom ubran plod brzo kvari, smokva se uglavnom odmah suši, ili se od nje pripravlja džem. Sušene smokve boga-te su vitaminima C i E te be-ta-karotenom. Nova istraživanja ukazuju kako je suha smokva i snažan antioksidans, čak 18% jači od crnog čaja. Smokva po-maže u održavanju obrambenog sustava, štiti od štetnih utjecaja sunčevih zraka, na procese zau-stavljanja rasta pojedinih vrsta tumorskih stanica, štiti od štet-nog utjecaja psihičkog stresa.

Smatra se da u Hrvatskoj (Dalmacija i Istra) ima oko je-dan milijun stabala smokvi, u ekstenzivnom uzgoju, tako daje proizvodnja plodova u odnosu na druge Sredozemne zemlje, vrlo skromna. Svježa se smo-kva može preraditi u vino, voćni sirup, džem, voćni sir i rakiju. Smokve se u prehrani izvrsno kombiniraju sa likerima, orasi-ma, kremama, maslinama, pršu-tom i slanim sirevima.

Smokva je suptropska voćka pa pri izboru položaja za uzgoj treba uzeti u obzir klimatske uvjete, a naročito niže tempera-ture. Tijekom zimskih mjeseci može izdržati i do -15°C. Može podnijeti temperature zraka ti-jekom ljetnih mjeseci i do 38°C. Uz dovoljno vlage i topline, posebno tijekom dozrijevanja plodova, smokva daje plodove izvrsne kvalitete. Ukoliko, u fazi dozrijevanja, dolazi do obilnijih oborina, plodovi mogu popuca-ti. Treba odabrati položaje s do-voljno svijetla (heliofit).

Poželjna su duboka, drenirana, lakša tla, u kojima se koijenova mreža može dobro i ravnomjer-no razvijati u dubinskom i late-ralnom smjeru. Korijen smokve može dosegnuti i do 2 pa i do 3 metra dubine, a radij us korije-nove mreže može čak i do 2,5 puta premašiti obod krošnje. Na tlima s protočnom podzemnom vodom (uz rijeke i potoke), koja je bogata kisikom i hranjivima, smokva dobro uspijeva.

SMOKVA

24

Nijedan materijalni fenomen kulture življenja nije tako snažno utisnut u

predodžbe o svijetu i čovjeku putem religije, mitologije, filo-zofije, medicine, književnosti, slikarstva, primijenjenih um-jetnosti, arhitekture, svakod-nevnog poimanja života i ga-stronomije kao onaj vinski. S vinom počinje civilizacija, ona-kva kakvu je danas poimamo i kakva je zabilježena u našem zajedničkom senzibilitetu. Pije-nje vina predstavlja civilizacijski čin, osvježavanje kolektivnog pamćenja...

Taj prvi početak, ta povijesna granica obrasla plemenitom po-vijušom smješta se u trenutak kad su neki prvi nomadi posa-

dili sjeme i ostali na odabranom mjestu iščekujući berbu, jer vi-novoj lozi treba više vremena da urodi plodom nego bilo kojoj drugoj biljci, a za uspješno su vinarstvo potrebne četiri godi-ne, proces koji je morao proteći da se te divlje lutalice opleme-ne osjetivši blagoslovljeni ritam vremena i majke Zemlje, te za-korače u doba civilizacije.

I nije slučajno što se najsjaj-niji mitološki i religijski junaci svih vremena smještaju na potke prekretnica u vremenu donoseći svojim sljedbenicima nove po-retke, civilizacijske i kulturo-loške uvide, upute za novi život koji će ih zauvijek promijeniti. U središtu rituala je, gle, vino, natočeno u Ozirisev ili Dioni-zov pehar ili Sveti kalež, simbol

pretvorbe koja čovjeka uzdiže iz tjelesne ograničenosti i manj-kavosti i oduhovljuje, inspirira, njegovu ljudsku slabost projici-rajući u duhovnu jakost.

MN: Egipatske etikete o za-štićenom porijeklu

Divlje loze Istoka rasle su 7000 godina prije Krista, na nedostupnim brežuljcima sjeve-roistoka Turske i sjeverozapada Irana, a arheološka iskapanja neolitskih sela svjedoče o plan-skom uzgoju domaće loze nekih 1000 godina kasnije. Biljka je imenovana, dobivši status ple-menitosti kao Vinis vitifera. U to je prvo doba vino smatrano luksuzom, pilo se u rijetkim i svečanim prigodama, i njegova zlouporaba nije bila poželjna, dok je za većinu Asiraca, Babi-lonaca i Egipćana pivo bilo sva-kodnevno piće.

Jedni od prvih pisanih tra-gova o vinu potiču iz oko 3000 godina prije Krista, a riječ je o

pečatima na čepovima amfora iz predinastijskih grobova. Tako saznajemo da su faraoni imali osobne vinograde, za zagrob-ne, ritualne, mistične svrhe, ali i za stolne, prolazne i svakidaš-nje potrebe. Ti se pečati mogu smatrati prvim etiketama o za-štićenom porijeklu, jer je, pored naziva proizvođača i godišta, navedena i neka vrsta procje-ne kvalitete kroz jednostavne i čitke opise koji bi mogli biti uzorom i današnjim vinarima: «Odlično vino iz godine XXX, iz velikog vinograda navodnja-vanog iz Hrama Ramzesa II u Per-Amonu. Nadglednik vina-rije, Tutmes.»

Horusov napitak bio je isto-dobno poznat i u Kini i Mezo-potamiji, a ujednačenost afričke klime pogodovala je rodnosti biljke iz koje se dobivao. To prvo, najčešće bijelo vino, isparavalo je aurom ekskluzivnosti, nami-jenjenosti odabranima, smje-štenosti u mit koji se obnavlja u ritmu života, tajnovitosti koje smo i danas svjedoci.

MN: Perzijska vinska formula za uspješnu politiku

Jer, vino jeste živo, ima svoj vi-jek trajanja usporediv s ljudskim

Crtica o vinuPOČECI

Egipatske etikete o zaštićenom porijeklu

Perzijska vinska formula za uspješnu politiku

HUM BOSNAE

25

životom, fascinaciju rođenja, vrhunca i smrti, te mogućnosti pretvorbe u duh. Ono je živi, opipljivi, jestivi dokaz da osim tjelesnosti postoji još nešto, što se opire opisivanju, svođenju i ograničavanju na poznate di-menzije. To je možda razlog što vrsni degustatori nadahnuće na-laze iza vidljivoga i izrečenoga, u sferi umjetnosti, uspoređujući svoje doživljaje kušanja s trećom dimenzijom u slikarstvu, dubi-nom...

Prvo se vino možda proizvelo slučajnom fermentacijom, kao u priči o velikom perzijskom kra-lju koji je, kušajući takav čudni napitak, bio obuzet ludilom, te gaje spremio u vrč s natpisom: Otrov. Jedna od njegovih ha-remskih priležnica, razočara-na zanemarivanjem od strane kralja, odluči si prikratiti život, pronađe vrč i popije vino, te je obuzme takvo blaženstvo da je nagovorila kralja da i on kuša, nakon čega je ovaj odlučio za-početi s uzgojem, odnosno, na-mjernim ostavljanjem grožđa da fermentira. Na jednom mje-stu Herodot navodi da su ti isti Perzijanci u državnom vijeću sva važnija pitanja raspravljali

dva puta - prvi put uz vino, a drugi put natašte.

MN: Grčko pijenje boga

Dioniz je Grcima, postavivši temelje vinogradarstva, stvo-rio i civilizaciju, ali i nadahnuo ekstravagantne krvave rituale. Pijenje vina bilo je pijenje boga koji opsjeda, i u tom se činu zr-calila druga podzemna težnja za pretjerivanjem koje obuzi-ma i smješta u blizinu smrti, ali i tada uvijek radi ponovnog rađanja, a ne radi banalnog gu-bitka kontrole kao u današnjem alkoholizmu. No, istovremeno su vino Grci, u skladu sa svojim najboljim političkim manirima, demokratizirali, pretakajući iz božanskog, kraljevskog, luksu-znog napitka piće za narod, za svakodnevno kušanje koje se najčešće prevozi u amforama od 15-20 litara.

Mit o Dionizu je u mnogim pojedinostima nejasan, namjer-no ostavljen mogućnosti na-gađanja, obavijen tajnovitošću Istoka kao neodređene, tajnovi-te lokacije s koje je vino došlo u Grčku. Vino jeste uvoz s Istoka i vjerojatno je da su ga Krećani

na kopno prenijeli pomorskim putem iz Egipta i Fenicije oko 1600. godine prije Krista. Jedno je sigurno: nijedna tema osim ljubavi nije izazvala toliko po-hvala od Grka koji su njime sla-vili junake i častili bogove.

MN- Božanski protok u vre-menu

Rim je prve poduke o vino-gradarstvu dobio od Etrušćana, a jug Italije i Sicilija od Grka. Zajedno s vinom, Rimljani su uvezli i paralelni mit o Bacc-husu i kult transa radi dodira s duhom koji obnavlja, te temu smrti i ponovnog rođenja prema godišnjim dobima. Isti božan-ski protok u vremenu doživlja-va vino, kroz procese pravljenja, fermentacije, zrelosti i odumira-nja. Rimljani su u prvome sto-ljeću pili pola litre vina dnev-no po osobi, zapravo milijune bačvi, te su ga morali i uvoziti, osim što su ga sustavno širili na ostatak svijeta. S vinom su mi-ješali vodu, morsku vodu, suho grožđe, razne začine, med i mi-omirise, u skladu sa svojim ek-stravagantnim gastronomskim navikama, forsirajući božansku

narav nektara dobivenog od plodova vinove loze.

MN: Duh u boci

No, od te se plemenite biljke ne može tek tako lako dobiti čudesni napitak, prosto meha-nički poštujući poredak radnji potrebnih za ispravnu vinogra-darsku i vinarsku brigu. Jer, vi-nova loza sama po sebi ne daje vino. I kad dobra vinova loza ima sve pogodne preduvjete, poput klime ili tla, proizvedeno vino ne mora biti dobre kvalite-te. Čak ni vinogradareva briga, rad i tehnika, nisu dovoljni za vrhunsko vino. Taj činitelj koji odvaja dobro vino od lošega je-ste umijeće, umjetnost točnije, duh koji je čudom ulovljen u bocu čekajući pogodno vrijeme da iskaže svoju moć i produho-vi onoga kome je suđeno da ga okusi.

To su stari narodi dobro zna-li, brižljivo prenoseći znanje o pravljenju vina, njegovu čuvanju i ispravnoj konzumaciji, te sla-veći pretvorbe njegove životne energije kao tajnu vječnoga ži-vota koju su pokušavali proniknuti...

Grčko pijenje boga

Božanski protok u vremenu

Duh u boci

HUM BOSNAE

26

POVIJESNI OSVRT

Daleke 1873.godine poslana, je molba osmanlijskim - turskim vlastima za osnivanje hrvatskog glazbeno-pjevačkog društva s nazivom “KOSAČA”. Molba je odbijena što se i očekivalo, ali Mostarci u velikoj tajnosti osni-vaju pod okriljem Crkve pje-vačko društvo, kao crkveni zbor, koje je pjevalo crkvene duhovne popijevke te je bilo i buditelj hrvatske narodne svijesti izvo-deći i nacionalne pjesme. Velike zasluge pripadaju fra Anđelu Nuiću i fra Ambri Miletiću za osnivanje i vođenje Društva. Potlačena raja pod turskom vla-šću očekivaše da će kod novog gospodara - austrougarske vla-sti - naći više razumjevanja. Ali kod prvog susreta uvjeri se da se njena taktika neće razlikovati od prvog osmanlijskog postupka te su odmah na početku sustavno proganjani vođe kulturnog pre-poroda u Herceg-Bosni. Vlast je odbijala opetovane molbe za osnivanje društva s nazivima “VIŠEVIĆ”, “ZVONIMIR1 i “TOMISLAV’.

Tek 1888.godine austrou-garske vlasti su odobrile da se Društvo nazove “Narodno pje-vačko glazbeno društvo”. Tre-balo je proći mnogo vremena, dosta truda, borbe a i oprezno-sti da se ono nazove hrvatskim imenom. Čak se ne dopušta pri-kupljanje dobrovoljnih priloga za izgradnju doma. Ipak, nakon 25 godina čekanja i molbi au-strijske vlasti su odobrile 1898.godine puni naziv društva “Hr-vatsko pjevačko glazbeno druš-tvo HRVOJE’. Tada je ujedno i prvi put odobrena hrvatska tro-bojnica i hrvatski grb.

Prva instrumentalna glaz-ba formirana je 1892.godine. Učitelj glazbe bio je Prohaska, podrijetlom Čeh, iz austrijskog vojnog orkestra. Narod ga je popularno zvao “Banda” prema riječi “band’, što znači orkestar. Glazba je djelovala u okviru Narodnog pjevačkog društva i nastupala je zajedno sa Muškim

pjevačkim zborom. Instrumenti i odore za glazbare nabavljeni su dobrovoljnim prilozima.

Na kolodvoru u Čapljini 1892.godine, Hrvatska je glazba vese-lo dočekala delegate “HRVOJA” na povratku iz Dubrovnika, gdje su bili pozvani na otvaranje spo-menika Ivanu Frani Gunduliću te ih pratila svirajući do Mosta-ra. Naime, na ovu sveča-nost bilo je pozvano Društvo, ali su vlasti zabranile odlazak.

Evo kako je to opisao don Mate Nuić u svojoj knjizi s naslovom “Spomenica o 50.godišnjici Hr-vatskog pjevačkog društva HR-VOJE u Mostaru “:

“Zajedničkim radom narod-nog pjevačkog društva, diletant-ske i glazbene sekcije, koristili su se ne samo građani nego i htvat-ski seljaci bliže okolice. Premda je narodno pjevačko društvo kasnije nazvano “HRVOJE’, us-postavom glazbene i diletantske sekcije znatno uznapredovalo, ipak se u njemu i nadalje osje-ćala jedna velika praznina, koju društvo t nakon duljeg vremena, godine 1892., s teškom mukom

uspjelo popunitiGlazba “Fanfara hrvatskog

Sokola” formirana je 1900.godi-ne i djelovala je do 1914.godine, kada je preuzimaju austrijske vlasti. Od 1918.godine glazba ne djeluje kao ogranak “HR-VOJA”, nego je formirana kao zasebna ustanova pod imenom “HRVATSKA GLAZBA”, koja i nadalje usko surađuje s “HRVOJEM” i HKD “NA-PREDAK’. U početku su uzeti

instrumenti iz vojarne “Franz Joseph”, da bi poslije bili na-bavljeni instrumenti “Rossini” iz Italije.

Prvi predsjednik Glazbe bio je gosp. Silvestar Murvar, ravnatelj banke, a tajnik gosp. Niko Mi-hić, koji je ujedno bio i tajnik pogrebnog društva, koje je ta-kođer pomoglo pri nabavci in-strumenata i odora za glazbare.

Hrvatska glazba sudjeluje pri svim svjetovnim i duhov-nim-vjerskim svečanostima i političkim događanjima toga vremena. Na Božić se izvodio promertadni koncert, kao i na Tjelovo, tj. Brešančevo, kada bi

glazba sudjelovala u procesiji kroz grad. Također su davani re-dovni nedjeljni koncerti na mo-starskom Rondou uz nazočnost mnoštva ljubitelja glazbe. Poz-dravljala je političke skupove, a pozivana je i na obiteljske i slič-ne zabave. Tako su bili popular-ni izleti “Kod Kljaje” u lliće. Na svakom odlasku i povratku pred prostorijama Društva, glazbu bi ispraćao i dočekivao veliki broj ljudi veselo pjevajući hrvatske

pjesme i koračnice.Godine 1934. izgrađen je

Dom Hrvatske glazbe dobro-voljnim radom samih glazbara i darovima imućnijih građana Mostara. 1937.godine naruče-ni su novi instrumenti iz Italije “Romeo Orsi” i nove odore po mjeri iz Cehoslovačke. Glav-ni pokretači svih narudžbi su dr.Mile Smoljan i fra Ignacije Jurković a darovatelji su imuć-nije obitelji iz Mostara i oko-lice: Slišković, Kljajo, Mikulić, Suton, Tokić i drugi. Tijekom II svjetskog rata hrvatski glaz-bari su svirali u raznim vojnim orkestrima u Mostaru, Sarajevu,

HRVATSKA GLAZBAHUM BOSNAE

27

Brčkom, Vinkovcima, Zagrebu i Beogradu.

Koncem II svetskog rata dio glazbe je djelovao u prostori-jama HKD “Napredak” sve do 1947.godine kada su in-strumenti morali biti predati u novoosnovano KUD “Košta Abrašević” da bi 1948.god. us-lijedila zabrana rada svih hrvat-skih kulturnih društava.

2. Značajniji javni nastupi i kocerti Hrvatske glazbe

Glazba je uvijek bila pozi-vana na proslave “HRVOJA” i “Napretka”. Najveća zabava koju su prirećivali glazbari bila je Silvestrovo, uoči Nove Go-dine. Glazba bi održala svoj koncert poslije kojeg bi bila zabava s tombolom. Da bismo zorno prikazali kako su ugledni građani pomagali glazbu na-vodimo primjere: Vladimir Zu-bac, krojač daruje platno za 5 odijela glazbara, pekar Miško Mikulić za tu prigodu daruje 50 kg kruha, Tvornica duhana 20 kg cigareta i druge darove.

Glazba je nastupala u Čapljini, Stocu, Širokom Bri-jegu, Ljubuškom, Nevesinju, Makarskoj, Gradcu, Trpnju, Dubrovniku, Splitu . . . Tako je 1924.godine glazba sudjelovala na proslavi HKPD “Vlašić” u Travniku. Među 8 sudionika Hrvatska glazba iz Mostara os-vojila je prvu nagradu: bure piva i dvije kace sira! Proslavljajući pobjedu, glazbari su počeli pje-vati hrvatske pjesme zbog čega su se pojavili žandari i “svečano” ispratili glazbare do kolodvora, pri čemu su neki dobili ozbiljne batine.

Godine 1925. važno je sud-jelovanje Hrvatske glazbe u Sarajevu na proslavi 1.000-te obljetnice Hrvatskog kralje-vstva. Bilježimo i sudjelovanje glazbe, prvo 1926. godine u Dubrovniku povodom sveslav-lja Hrvatskih društava, te 1928.godine na Općem sokolskom sletu, a 1932. u Sarajevu glazba sudjeluje na Euharistijskom kongresu i 1936. u Subotici na proslavi 250-te obljetnice doseljenja Hrvata s Bune. U Subotičkoj katedrali i danas se nalazi slika Hrvatske glazbe iz Mostara.

U Splitu na pogrebu Ante

Trumbića sudjeluje 28 glazbi, među kojima počasno rnjesto zauzima Hrvatska glazba iz Mostara a slijedeće godine održan je koncert na Bačvicama.

3. Kompozicije koje ie izvodi-la. Hrvatska glazba.

Poznatiji marševi i koračnice:

“U boj - Zrinjski, “Verdiana”, “Marš Dr.Ante Starčevića”, “Sveti Lovro”, “Marjane, Mar-jane”, “Bog i Hrvati”, “Moj život”, “San Soussi”, kao i pogrebne koračnice.

Odlomci iz opera i opereta i druga orkestralna djela, koja je izvodila Hrvatska glazba u suradnji sa “HRVOJEM” i “Napretkom

- G.Verdi: “Otelo”, “Rigo-letto”, “Traviata”. “Trubadur”, “Hemani”;

- V.Bellini: “Norma”;- J.Strauss: “Na lijepom pla-

vom Dunavu”, “Šišmiš”;- P.Mascagni: “Cavalleria

Rusticana”;- J.Ofenbach: “Can-can”;- G.Puccini: “La boheme”,

“Tosca”;- R.Wagner: “Parciphal”;- Trmhauser: “Ukleti Holan-

dez”;- B. Smetana: “Prodana

nevjesta”

4. Kapelnici Hrvatske glazbe od 1918.godine

- Duhaček.,- Tomani,- Boyer,- Trešnjak,- Pervanja,- Tuček,- Melihar Boček (1926.),- Karlo Malaček- Anton Breznik (1937.) i- Ivo Bagatella.

Predsjednici glazbe od 1918.godine: Silvestar Murvar, Dr.Franjo Bulat, Grgo Smol-jan, fra Viktor Nuić i Zvonko Bedeniković.

Predvodnici glazbe su bili: Niko Tolić i Tonko Smoljan.

U Hrvatskoj glazbi svirali su po dva pa čak i više članova obitelji: po dva Čorića, Komljenovića, Kukica, Ramića, Bojčića, Smol-jana, Benca, Dogana, Šešelja, Miladina, Gruenera, Vladića,

Brešana, Šnatingera te trojica Markića i četrvorica Marića.

Najistaknutiji glazbenici Hr-vatske glazbe: Franjo i Pero Čorić - kometa i klarinet, Ejub Komad - klarinet i saksofon, Vilko Šnatinger - klarinet B, Franko Zrinček - klarinet, Dr.Franjo Bulat - flauta, Ivan i Josip Ulčakar - saksofon, klari-net, harmonika, Nikica Fertilio - flauta piccolo, Dane Radiljević klarinet, Vinko Buljan - sakso-fon, Tončo Knezović - tenor i bariton saksofon, Vahdet Čevro - klarinet i činele, Stanko Šiljeg - saksofon i kontrabas, Šćepo i Drago Dogan - saksofon i klarinet, Nikola Prce - klarinet, Dragan Pervan -klarinet, Rade i Ivica Kukić - flauta piccolo, Ivo Smoljan - korneta, Ljubo Brešan - piston korneta, Stanko Markić - korneta, Niko Marić - fligoma, Drago Smol-jan - fligoma, Ljubo Kump-ara - jazz-truba, Ilija Gabrić - korneta, Luka Benco - bas, Meho Ćatović - tromba, Zlatko Čeliković - tromba, Mladen Bojčić - tromba, Slavko i Bero Romić - tromba, Ivo Ondelj - korna, Edo Suton - korna, Drago Pačan - korna., Mate Bemadić - korna, Ante Brešan - korna, Jozo Zadro - trombon, Niko Rimac - trombon, Drago Stojić - trombon, Pero Mar ić - trombon, Blago Miličević - trombon, Federiko Kumpara - bariton, Drago Čolić - bariton, Dr.Mile Smoljan - bas-fligoma, Vice Mijan - bas-fligorna, Drago Pezić - bas-fligoma, Toma Matić - bariton, Slavko Perić -bariton, Karlo Jovanović - bas, Marko Marić - bas, Niko

Suton - bas, Pio Markić - bas, Ivić i Tomislav Vladić - bas, Ante Lasta - udaraljke, tri-angl - gong, Vinko Asić - rolo, Mujo Bjelavac - bubanj - činele, Mićo Bojčić - bubanj, Jozo Marić - činele, Zvonko Smoljan - bubanj, Ante Porobija - rolo, Ante Belobrk - bubanj.

5. Nastojanja oko obnove

lako su neki bili uvjereni da je Hrvatska glazba zauvijek sah-ranjena., početkom Domov-inskog rata, 15.svibnja 1992.godine, većina glazbenika na poziv HVO-a pristupa u pos-trojbe Vojne glazbe HVO-a. 19. prosinca 1993.godine održan je obnoviteljski koncert Hrvatske glazbe u Domu sv.Ante u Cimu. Hrvatska je glazba održala Božični i Uskrsni koncert kao i koncert na Silvestrovo u mo-starskoj katedrali, zaslugom don Dragana Filipovića.

Ponosni smo potomci onih koji zaoraše prvu brazdu na nji-vi, na kojoj stoljećima nije ništa raslo doli korov i drača, koji je u onoj teškoj tami zalijevan i obli-jevan jedino suzama i patnjama naših čestitih djedova. Nastavit ćemo njihovim putem vjerujući u vječite ideale hrvatskog naro-da. Pri obnovi našeg Društva možemo obećati da ćemo i mi i dalje orati po brazdi, koju su oni zaorali tj. djelovati na području kulture kroz sveukupni glazbeni izraz.

Mostar, lipnja l994.god.

Niko MARTINOVIĆ

Značajniji javni nastupi i kocerti Hrvatske glazbe

Kompozicije koje je izvodila Hrvatska glazba

Nastojanja oko obnove

Kapelnici Hrvatske glazbe od 1918.

godine

HUM BOSNAE

28 HUM BOSNAE

Tvrtka Miloša bb, 88000 Mostar, BiHTelefon: 00387 36 445 000Faks: 00387 36 445 002Web: www.post.baE-mail: info_hp@post.ba

Kneza Branimira bb, 88 000 Mostar, BiHBesplatni info telefon: 0800 88 888Centrala: 036 395 000Web: www.hteronet.baE-mail: marketing@hteronet.ba

29HUM BOSNAE

Franjo Miličević je bio središnja ličnost hrvat-skoga kulturnog pre-poroda u Hercegovini.

Njegov kulturni i prosvjetni rad je mnogostruk. Djelovao je kao pisac, učitelj, upravitelj tiskare, pokretač i urednik kalendara i novina u Hercegovini. On je ci-jeli svoj život proveo bijući bitku za narodne ideale i budeći hr-vatsku narodnu svijest. Radio je neumorno na kulturno prosvjet-nom polju kako bi naš narod izvukao iz stoljetnog duhovnog mraka. Iako se nije odlikovao genijalnošću, a nije bio ni dok-tor znanosti ni akademik, ali je kao obični svećenik - franjevac vođen velikom ljubavlju prema svome narodu, učinio mnogo više nego što se u jednom doista teškom vremenu tuđinske vlasti moglo i zamisliti. U svome kul-turnom radu nailazio je na silne teškoće i zapreke, ali ga ništa nije moglo omesti da radi za do-brobit naroda. Ni turski ni au-strijski vlastodršci nisu ga štedili jer su u njegovom radu gledali opasnost za svoju vladavinu. Na žalost, nije ga shvaćao ni biskup ni njegova zajednica koji su ga ostavili sama u najtežim trenu-cima. Zbog svoga rada u tiska-ri postao je nepoželjna osoba u Mostaru i u Hercegovini, pa je teška srca morao napustiti i fra-njevački red i svoj grad Mostar i

skloniti se u Dalmaciju i čekatl bo!ie dane.

Miličević je nesumljivo jedan od najsvjetlijih likova hrvat-ske kulturne prošlosti u Her-ceg-Bosni. Sve do 1945.godine slavljen je kao apostol hrvatstva. Međutim, dolaskom jugoko-munista na vlast Miličević do-življava sudbinu mnogobrojnih hrvatskih pisaca i kulturnih pregalaca Bosne i Hercegovine i potupno se prešućuje i pada u zaborav, kao da nikada nije ni postojao.

Rođen je u Velikom Ograđe-niku pokraj Čitluka 10. listo-pada 1835.godine u siromašnoj seljačkoj obitelji. Kad mu je bilo sedam godina, nekim slučajem izgori njegova roditeljska kuća, i obitelj se tada preseli u Mo-star. Pučku školu završio je kod franjevaca u Mostaru, a zatim odlazi u franjevačko sjemenište na Široki Brijeg. Godine 1858.godine ušao je u Franjevački red dobivši redovničko ime fra Fra-

njo. Filozofiju i teologiju studi-rao je u Italiji, gdje je zaređen za svećenika 1860.godine. Sljedeće 1861. završio je nauke i vratio se u domovinu.

Prvu svećeničku dužnost do-biva kao Župni pomoćnik u Veljacima, gdje je istovremeno bio učitelj pučke škole. Godine 1863 .godine odlazi za župni-ka u Gradniće gdje ostaje samo godinu dana. Zatim je određen da pođe u pomoć dalmatinskim franjevcima. Tamo ostaje do 1871.godine. Taj sedmogodiš-nji boravak u Dalmaciji znatno će utjecati na Miličevića jer je imao prilike da upozna narodni i kulturni preporod u Hrvatskoj. Kad se vratio u Mostar

1871.godine određen je za učitelja pučke škole u Vukodo-lu u Mostaru. Slijedeće 1872.g. Miličević utemeljuje tiskaru u Mostaru koja je naručena iz Beča uz pomoć biskupa Kralje-vića i franjevaca. Miličević je ru-kovodio tiskarom, a nadzor nad njim vršio je biskup Kraljević do godine 1876. Tada se biskup povlači a zatim i franjevačka

zajednica, a Miličević ostaje sam na poprištu borbe bez iči-je podrške. I tako dolazi do su-protnosti s onim što je najviše volio a to je njegova redovnička zajednica. Nije uslišana njegova molba da ostane franjevac i da rukovodi tiskarom, zato on teš-ka srca istupa iz Franjevačkog reda i prelazi u svjetovne sveće-nike. Prima ga šibenski biskup

ZABORAVLJENI MOSTARCI - APOSTOLI HRVATSTVA

PREŠUĆENA I ZABORAVLJENA

STVARNOST

Fra (don) Franjo Miličević

Piše:prof. Ivan ALILOVIĆ

Životopis Franje Miličevića

30 HUM BOSNAEza župnika u Primotovce pokraj Skradina. Tiskaru je ostavio kod svog brata Šimuna koji je upravljao tiskarom po uputama svoga brata. Tiskara te godine dobiva ime Tiskara Don Franje M. Miličevića.

Godine 1882.godine Mili-čević se vraća u Mostar i tada počinje drugo poglavlje njegova kulturnog i nacionalnog rada. Slijedeće godine 1883.godine pokreće prve nezavisne novine u Herceg-Bosni, Hercegovački bosiljak, Novi Hercegovački bo-siljak /1884/ i Glas Hercegovaca /1885/ koji je izlazio kao jedini politički list u Herceg-Bosni do 1896.godine.

Kao urednik Glasa Hercego-vaca Miličević je bio u stalnom sukobu sa smjernicama služ-bene austrougarske politike. Crnožuti vlastodršci nastoje da ga ometu u njegovom kultur-nom radu. To im je na koncu i uspjelo. Netko je vrbovao uči-telja i novinara Nedjeljka Ra-dičića iz Splita koji je došao u uredništvo Glasa Hercegovaca. Ubrzo je stekao Miličevićevo povjerenje i na prevaru dobio potpis bolesnog urednika Mi-ličevića i tako preuzeo tiskaru i uredništvo Glasa Hercegovaca polovinom 1896. Iako je Mili-čević sudski dokazao da je nje-gova tiskara i da ga Radičić na lukav način prevario za potpis austrijska vlast nije dopustila da don Frano izdaje i dalje Glas Hercegovaca. List je kratko iza toga izlazio, a Radičić je ubrzo umro. Slučaj Radičić ipak nije još uvijek dovoljno rasvjetljen.

Zadnji dio života Milićević je proveo kao župnik u Blaga-ju. Nije se osjećao poražen jer je njegovo djelo nastavio sino-vac mu Ivan Aziz Miličević koji je dao inicijativu da se osnuje Hrvatska dioničarska tiskara u Mostaru, a zatim je pokrenuo pravaški list “Osvit” u Mosta-ru, čiji je bio urednik. Bilo je to 1898.

Miličević je umro u bolnici u Mostaru 8.veljače 1903.godine. Ukopan je na drevnom mostar-skom groblju Šoinovac. Godine 1906. urednik lista “Osvit” Đuro Džamonja u suradnji s nekoliko uglednih Mostaraca podiže mu skroman spomenik na kojem je urezano:

Pod ovim kamenom otkinu-

tim s hercegovačke hridi leži don Frano Miličević, apostol hrvatstva, čelik karakter kome Glas Hercegovca raznese i sa-čuva slavu i slavno ime hrvat-skom narodu.

Hrvatsko katoličko pogrebno društvo u Mostaru uz pomoć franjevaca i svih kulturnih usta-nova izvršilo je prenos posmrt-nih ostataka don Franje Miliče-vića, Ivana Zovke i Ante Jukića u zajedničku grobnicu na novo katoličko groblje u Mostaru. Podignut im je tada i spomenik. To je bilo 1933.godine.

Pošto je novo katoličko groblje moralo nestati iz urbanističkih razloga u gradu Mostaru, po-smrtni ostaci trojice hrvatskih kulturnih prvaka, nekom igrom sudbine našli su opet svoj mir na starom groblju Šoinovac.

Hrvatsko katoličko društvo u Mostaru na čelu s predsjedni-kom Dragom Mateškovićem uz pomoć franjevaca podignulo im je zajednički spomenik

Ostvarenje i rad prve tiskare u Hercegovini vezano je za ime fra Franje Miličevića.

On oživljava ideju bosanskih i hercegovačkih franjevaca za osnivanje jedne tiskare. I sam izučava tiskarski obrt u Zadru i vrši ozbiljne pripreme za osni-vanje tiskare u Mostaru.

Prikuplja novčana sredstva u vidu dobrovljnih priloga. Ti-skara je naručena u Beču. Iako postoji mišljenje da je tiskara bila poklon bečkog ministar-stva vanjskih poslova, to nitko nije mogao dokazati. Tiskara je otposlana iz Beča preko Trsta u Dubrovnik. Ivan A. Miličević o prijevozu tiskare piše sljedeće: Iz Dubrovnika /Gruža/ tiskara je prevezena u Makarsku, jer je otuda bilo lakše prenijeti suhim putem u Mostar. Ne bijaše onda željeznice iz Metkovića do Mo-stara, a Metković sam ne bijaše ni izdaleka ono što je danas. A ni cesta odnosno putevi nisu bili kao za vrijeme austrougar-ske uprave. Tek za koji mjesec pođe Miličeviću za rukom da dopremi tiskaru u Mostar. Čitav karavan konja bio je natovaren i konji su sa sanducima dogna-ni u Vukodol, jer je tiskari bila namijenjena dosadašnja školska

zgrada.Ali čim je dovezena u Mo-

star u ožujku 1872.godine tur-ske carinske vlasti zaplijeniše tiskaru.

Biskup Kraljević koji je najzaslužniji za otvaranje tiska-re, poduzima sve da se ona os-lobodi. Posredovao je i austrijski konzul u Mostaru Pavao Relja kod turske uprave u Sarajevu. Poslije više intervencije i dužeg čekanja iz Carigrada je došlo rješenje da se zaplijenjena tiska-ra vrati franjevcima. U riješenju je stajalo i to da tiskara može ra-diti jedino pod uvjetom da se od svake tiskane knjige dostavlja jedan primjerak državnoj bib-lioteci u Carigrad. Istodobno su zatražene sve pripremljene knjige za tisak na uvid turskim vlastima. I fra Franjo Miličević skupi nekoliko starih izdanja, a među njima ijedan svoj rukopis i to predade turskim vlastima, te tako nestade i posljednje zapreke da tiskara u Mostaru otpočne s radom.

Tiskara je radila u zgradi pučke Škole pokraj biskupije u Vukodolu pod imenom Tiskara katoličkog poslanstva / Typf-hographia Missionis Catholi-cae in Hercegovina/. Ravnatelj tiskare bio je fra Franjo Miličević. U početku je rad tiskare bio jako otežan, jer se osjećao nedostatak radnika. Tako je u slagami radila časna sestra Klotilda Skamper-la. Miličević pomoćnik bio je Marko Šešelj Vidakov iz Most-ara koji je završio tiskarski obrt u Dubrovniku. Kasnije u tiskari je radio tipograf Josip Depolo i prvi slagarski naučnik Ivan Šimunović. Nad tiskarom je vršio nadzor biskup fra Anđeo Kraljević.

Prve godine rada tiskare tis-kan je Pravopis za niže učione katoličke u Hercegovini koji je napisao fra Franjo Miličević. Zatim je tiskan Šematizam franjevački od fra Petra Bakule, kao i kalendar “Mladi Hercego-vac”. Ta prva izdanja tehnički su dosta uspjela, osim Šematizma koji nije zadovoljio ni sadržajno ni tiskarski. Kako bi se još više poboljšala kvaliteta rada tiskare naručen je novi tisak iz Trsta, koji je plaćen 300 forinti.

Godine 1876. biskup Kraljević je prekinuo vršiti nadzor nad tiskarom i digao ruke od nje.

Kao povod njegova povlačenja navodi se njegovo nezadovoljst-vo s tiskanim Šematizmom, koji je bio loše otisnut a slova su nejasna. Ali to nije pravi razlog povlačenja od tiskare Kraljevića. On se odrekao tiskare i ravnatel-ja Miličevića iz političkih razlo-ga. Sama činjenica da je biskup Kraljević bio veliki turićofil, znao je odlično turski jezik, a odmah poslije posvećenja za biskupa 1865. godine u Zadru, on je proslijedio za Carigrad. U Mostaru je bio član turskog medžlisa i dobro je surađivao sa turskom vlasti. Istina, on je napisao dvije predstavke u Carigrad da zaštiti kršćane, ali je od toga bila mala korist, s obzirom daje ubrzo uslijedio hercegovački Ustanak. Koliko je bio vezan za tursku vlast na-jbolje govori činjenica daje išao umirivati katolike koji su digli ustanak protiv turskog sultana i nepravde. Mnogo govori i nje-gov brzojav upućen Berlinskom kongresu u kojem kaže, “Ako ne može ostati turska vlast onda neka dođe austrougarska up-rava”.

Iza biskupa Kraljevića od tiskare i njezina ravnatelja dis-tanciraju se i franjevci 1877. što je posebno pogodilo Miličevića. Tako se on našao u situaciji da kao franjevac ne može više rukovoditi tiskarom, jer se to kosilo s temeljnim načelima franjevačkog reda. A on je tako želio da ostane fratar i da vodi tiskaru, pa se obraća franjevačkom generalu u Rim 17. siječnja 1877.godine i moli da mu se udovolji jednom od tri prijedloga:

1. da ostane u Mostaru i nastavi rad u tiskari kao franje-vac

2. da prijeđe u Makarsku i isti posao obavlja u krugu tamnošnje provincije

3. da ode u Sarajevo u bosan-sku franjevačku zajednicu i tamo prenese tiskaru.

U odgovoru iz Rima 5. veljače 1877. godine general mu odgo-vara da ne može udovoljiti pr-vom prijedlogu, a drugi i treći se prihvaća ako nađe franjevačku zajednicu koja će ga primiti. A pošto ga nijedn provincijal nije htio primiti u službu, Miličević

Tiskarski i novinski rad

31HUM BOSNAEse ponovo obraća generalu u Rim da mu se dozvoli smjestiti tiskaru kod brata Šimuna u Mo-staru ili da preseli u Metković te da mu se odobri tj. prelazak u svjetovno svećenstvo. Odobrena mu je iz Rima samo sehulari-zacija ako sam nađe biskupa koji će ga primiti u službu. I tako on teška srca privremeno na-pusti Franjevački red i prelazi u svjetovne svećenike. Nije točno ustanovljeno kada je napustio redovničku zajednicu, ali se zna da je još 18.veljače 1878.go-dine bio franjevac. Primio ga je šibenski biskup za župnika u Pi-rmatovce kod Skradina. Tiskaru je ostavio kod brata Šimuna i dao mu uputstva za njezin rad. Istina, tiskara je kroz to vrijeme samo životarila, a u njoj se svake godine tiskao kalendar Mladi Hercegovac, kao i još neka druga izdanja. Tako je završilo jedno poglavlje u kulturnom radu fra Franje Miličevića. Kroz čitavo to vrijeme u tiskari je tis-

kano 44 knjiga.Godine 1882. vraća se don

Franjo u Mostar i potpuno se posvećuje tiskovnom i novin-skom radu. Tiskara tada mi-jenja ime: Brzotisak don Frane Miličević.

Miličević u dogovoru s bisku-pom Buconjićem pokreće u Mostaru književno poučni list Hercegovački bosiljak. Prvi broj je izišao 1. rujna 1883.go-dine, unatoč strasnom pritisku cenzure, list je tri puta slagan u tiskari. Naslov lista bio je napisan latinicom i ćirilicom, što jarnačno govori da se pro-gram lista temeljio na ilirskoj ideji. U petom broju don Franjo je otvorio političku rubriku i austrougarska vlast je zabranila dalji izlazak lista. No Miličević je ubrzo dobio novu dozvolu, i list je nešto preuređen počeo izlaziti pod novim imenom Novi hercegovački bosiljak, koji je ubrzo postao politički čist pod imenom “Glas Her-

cegovca”. Sve do 1890.godine list je zastupao ilirsku ideju, ali je razvoj događaja utjecao na urednika Miličevića da prihvati pravaštvo.

Cijelih pet godina uređivao sam Glas Hercegovca pod prigušenim ili muklim glasom u duhu hrvatskog prava - pisao je Milićević u svojoj autobiografiji.

Glas Hercegovca odmah u početku okuplja lijep broj surad-nika iz redova mlade inteligen-cije. Pisao je o svim događajima u Bosni i Hercegovini i susjed-noj Dalmaciji.

Kada je poznati hrvat-ski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević po kazni iz Mostara premješten u Livno - bosan-ski Sibir - Glas Hercegovca gaje ispratio dopisom: Na 15. ov. mj. nakon svoga revnog učiteljevanja na ovomjesnoj trgovačkoj školi otputovao je u istom svojstvu u Livno. Kroz ovo kratko vrijeme svoga učiteljevanja znao je steći sim-

patije ne samo kod svoji đaka katolika, nego i kod istih grko-učenjaka, tako da su ga zvali i u njegovu stanu češće noći, a pri polasku na kolodvor ispratili su ga. Ukoliko smo mogli opaziti Kranjčević je vrijedan mladić, a ako ga Bog poživi, poglavito možemo reći da ga čeka lijepa budućnost.

Žaleći naš gubitak, Livnjani-ma čestitamo dobitak. Silvije! Sretan put!

Tiskara je radila i Glas Her-cegovca izlazio do polovine 1896.godine i u njoj je tiskano oko 80 knjiga. Miličevićev rad nastavio je njegov sinovac Ivan Aziz Miličević. Osnovana je u Mostaru Slobodna dioničarska tiskara i pokrenut je pravaški list Osvit u Mostaru. Mostar je u to vrijeme bio žarište kulture zahvaljući slozi mostarskih ro-doljuba i takvu slogu Hrvati ni-kada kasnije nisu mogli postići.

32 HUM BOSNAE

CAFFE SONGUlica Stjepana Radića, Mostar

33HUM BOSNAE

Doktor Ante Aleksić. Čovjek koga znaju moglo bi se reći na svim stranama svije-

ta. Ali u Mostaru je živa insti-tucija. Doktor Aleksić rođen je 1924. godine u Bristu kao poto-mak srednjovjekovne plemićke hrvatske obitelji Kačića. Iako o sebi ne voli puno pričati kaže da je u bližoj povijesti neki Kačić imao sina Aleksu pa se, eto, po tom Aleksi nasljednici nazvaše Aleksići. Inače, to prezime, kako sam dr. Ante veli, nije imalo ni-kakvu težinu prije našeg isku-stva sa Srbima. No, sada, pak, veći broj Aleksića-Hrvata zovu se Kačić-Aleksić. No, svejed-no, dr. Ante rano je djetinjstvo proveo do 5. godine u Uskoj ulici, pokraj nekadašnjeg i danas svježeg muslimanskog groblja -harema. Oba su obrasla viso-kom travom, jer islam ne obraća mnogo pažnje umrlima. Odatle je preselio u Paralelnu ulicu (sa-dašnji Bulevar) u kuću Buljana, zatim preko puta na najljepšu lokaciju u Mostaru; kako sam veli, među kajsije, smokve, šip-

ke, štigliće i slavuje. U to vrije-me su im se uža rodbina-obitelji iz Dubrovnika i Brista Fertilio, Delli i Paušek kao i Kesler ruga-li da su sazidali kuću na jednoj livadi blizu Mostara.

Dr. Ante je odgojen u obite-lji Karla Afan de Rivere, akad. slikara (očuha), koji, iako podri-jetlom Španjolac i unuk maršala Napuljskog kraljevstva, cijeli je život proživio kao uvjereni Hr-vat jer je odgojen u Dubrovniku od majke Hrvatice franačkog podrijetla - de Bona - koja živi u Dubrovniku od VI. stoljeća poslije Krista.

Stari Mostarci ne poznaju ga pod imenom Ante nego pod Điđi, zbog drugog imena u krštenici (Vjekoslav = Luigi = Điđi) kojim ga je imenom ra-dije zvala Karletova majka koja je više govorila na talijanskom nego na hrvatskom. Stoga mu se dogodilo da su mu se dvi-je prijateljice posvađale kad je prva rekla drugoj da ne pozna dr. Antu Aleksića, a nakon dvije minute nešto sa njim, intimno raspravljala dok to nije primje-tila ona druga.

Hoćemo li preći na aktualno-sti već jednom, prekida uvodni razgovor dr. Điđi?

HUM • Ne, najprije recite kako ste proveli doba gimnazi-je, studija, rata...?

ALEKSIĆ: - Ukratko: Gi-mnaziju klasičnu na Širokom Brijegu kao vanjski đak, zatim u ratu u Hrvatskom Domobran-stvu, u 2. Gorskom Zdrugu, za-tim 3 dana u Ćelovini pa u XI. Herc. Brigadi. Nakon rata kao

blagajnik B-H rudnika boksita. Nakon toga studije u Sarajevu i Zagrebu, pa služba u Sarajevu, pa Dubrovniku, da bih se 1969. g. vratio u Mostar. Dovoljno!

HUM: • Nije dovoljno. Bavi-li ste se gerijatrijom. Što Vas je na to potaklo?

ALEKSIĆ: - Da. Vratio sam se u Mostar nešto prije plana,

Reci evo sve za Herceg-Bosnu:

Ante Aleksić

Piše: Filip M. ARAPOVITZ

Dr. Ante Aleksić preminuo je prošle godine. Ali u mirovini on nikad nije bio. Posebno ne za ovih ratnih godina. Kao doktor medicine, specijalista za unutarnje bolesti, najviše se bavio bolestima unutarnjih žila i gerijatrijom. U domovinskom ratu radio je mnoge stvari. Od saniteta Stožera HVO gdje je bio inspektor savjetnik, do poslova demografske statistike za Vladu HR Herceg-Bo-sne, pa do pomoći izbjeglim i prognanim. Od sa-mog pokretanja tjednika HUM dr. Ante Aleksić je njegov suradnik, a u posljednje vrijeme obnaša visoku dužnost ravnatelja Povijesnog stožera. Budući da iz broja u broj imate priliku čitati nje-gove analiza, to je i ovaj intervju nešto laganiji, gotovo neopterećen dnevnom politikom, ako je to uopće moguće. Ipak, najvažnije je upoznati dr. Antu ili Điđija, kako ga u Mostaru radije zovu.

Samo čudo spasilo je dr. Aleksiću život u II. svjetskom ratu. Budući da je bio pododijelni op-skrbnik Drugogorskog domobranskog zdruga, zapovjednik-nadsatnik Sladović ga je pod izgo-vorom doveo u Mostar, kao radi nekog posla. I to mu je spasilo život. U Konjic, gdje je djelovao u tom ratu, nije se mogao više vratiti jer je “oslo-bodilačka-partizanska” vojska nadirala, klala i oslobađala sve pred sobom. Je li uopće potrebno govoriti kakve su za dr. Antu bile godine poslije. Nimalo drugačije koliko i za druge nacionalno svjesne Hrvate, kaže sam dr. Ante.

34 HUM BOSNAEjer mi se majka raz-bolila od raka jetre, a i inače sam morao ispratiti još troje staraca iz obi-telji. Želio sam se baviti psihi-jatrijom, ali mi je bilo ponuđeno samo rad u Transfuziji krvi, a kasnije specijalizacija za unutar-nje bolesti uz uvjet da oba posla obavljam za jednu plaću, itd.

Gerijatrija me je zapala slučaj-no i neslučajno, preko Crvenog križa, ali to su stvari dosadne za novine...

U sklopu gerijatrije bavio sam se najviše bolestima krvnih žila, jer je to prije 15 godina bilo kod nas, a i u svijetu moderno, jer su se otvorile perspektive opera-tivnih korektura tih, ponajčešće staračkih, inače fatalnih bolesti, opet najčešće na osnovi arterio-skleroze itd.. Zato u Mostaru postade rijetkost viđati ljude bez noge - dok nam to ne donesoše novi ratovi sa »kolosalnim« ra-zornim napravama, kojima lako rukuju i kramari iz XVI. stojeća.

HUM: • U partizanima očito niste bili milom. Da li ste po-slije pristupili KPJ?

ALEKSIĆ: - Nikad!HUM: • A jesu li Vas nudili?ALEKSIĆ: - Nisu! - Zapra-

vo, jesu dok sam bio dvije i pol godine u Dubrovniku, ali sam to bio odbio. - U Mostaru me nisu nudili jer su znali da više volim svašta reći nego svašta imati.

HUM: • Jedan ste od prvih ljudi koji je prije demokrat-skih izbora pristupio organi-ziranju svog naroda. I prišli ste HDZ-u?

ALEKSIĆ: - Da i na to nas je natjerao Milošević nakon famoznog II. Kosova (onog mitinga) koji je svakom otvo-rio oči. Zapravo, intelekti su to posve dobro predosjećali i par godina prije, dok je mijenjao u Srbiji i Jugoslaviji ljude na vi-sokim položajima. Kad kažem

Milošević mislim i na Srpsku akademiju nauka i umjetnosti koja se također skoro oduvijek time bavila. Homogenizacija je produkt dugoročnog plana čak od Nemanjića, preko Garaša-nina. Odatle onako respektabil-na sloga njihovog vodstva i čak njihove opozicije. Dugotrajan je to proces; treba odgojiti čitave generacije koje treba da znaju što hoće. O tome bi i mi Hrvati mogli još učiti.

Mi nemamo vremena za pa-rirajući proces - i to će nas još mnogo koštati. - Ali kad se radi o golom opstanku, mi moramo pristati na sve nedaće i sve cijene - i tu ne može biti kompromisa. Još će nas više koštati, kroz sve iduće naše generacije - ako se ne latimo svih sredstava, od vojne improvizacije, preko doktrine i krute stege (discipline) - do ne-poštenog (bezkompromisnog) držanja dobrog dugoročnog plana obrane na svim poljima ljudske djelatnosti, kao na pr. i ekonomije kojom se dobivaju i rat i mir. Što smo zadnjih godi-na radili bila je improvizacija, jer nije bilo ni vremena ni sredstava ni plana. K tome, nisu nam bo-govi bili skloni. Mislim na one nevidljive, neuhvatljive iz Eu-ropske unije, kojima ni ime ne

smjedosmo spomenuti isprazno (po II. Zapovijedi), a time smo izgubili jako mnogo. Gubi-li smo potencijalne saveznike u svjetskom javnom mnijenju. Mislili smo da je dovoljno da je pravda na našoj strani. Prav-du treba upotrijebiti, što će reći zaposliti - ali nas je prevelika

pobožnost prema EU držala u strahu ili strahu srodnoj letargi-ji, a te dvije velesile (prosti mi Zeuse, Francuska i Vel. Britani-ja) - su nas nakon svakog poslu-ha tapšale po ramenima i davale pohvale za našu kooperativnost (č. fleksibilnost).

Time ne kažem da smo mora-

li pokazivati zube (kad ih nismo imali) - ali smo mogli urbi et orbi (gradu i svijetu) pokazivati i prokazivati te kolosalne hipo-krite, pa bismo bar u svjetskoj javnosti dosta dobili.

HUM: • Stječe se dojam kao da nismo znali za englesku po-slovicu: All is fair in love and

war (Sve je dopušteno u ljuba-vi i ratu)?

ALEKSIĆ: — Sve je zlo za nas počelo od sprege Beogra-da sa Parizom i Londonom u stvaranju velike Srbije, kako bi se spriječio ekonomski procvat Srednje Europe. Fino nas je upozoravao Venezuelanski am-basador da razumije naše velike tegobe zbog svemoćne Britan-ske diplomacije. Zato ostadoše nezapažena zločinačka granati-ranja civilnog stanovništva svih dostupnih im gradova, etnička čišćenja, silovanja masovnih razmjera, iznuđivanja potpisa primirja dok je još Srbija u voj-noj nadmoći, spriječavanje sna-ga NATO-pakta za kontraakci-je, kojega noćas nazvaše na TV »strateškim artritisom«, što je anemična metafora za goru nego *non Far’niente« - aktiv-nost E.U. u našim krajevima

Zar nije preveliki zločin europskoj savjesti kraja XX stoljeća da se tolerira prometna amputacija, cestovna i željeznička, za srednju i južnu Dalma-ciju kroz ove četiri godine. Više bi Europa galami-la da Potkovani kenjac ujede Ghalija ili Akashija.

Ovo je Điđi iz mladih dana, a ne Valentino

Hrvati nemaju prijatelja, zapravo gotovo da cih nemaju. I po tome smo mi čudo od naroda u svi-jetu. Inače su Hrvati jako naivni. Prvo polazim od sebe. Mnogo puta u životu sam pomagao druge i to mi se vrlo često vraćalo negativno.

Muslimani se inače samo prave naivni. Evo istaću vam jedan primjer. Jedan moj prijatelj liječnik još dok sam radio (neću mu reći ime) još je za sebe prije dvadesetak godina govorio da je on Bošnjak ili Bosanac, a ne musliman. On je bio jako pametan čovjeki ja sam to tada uzeo za vrlo ozbiljno. Nikad mu nisam mogao dokazati da je to Bosanac samo regionalna oznaka. Priprema za ovo danas među muslimanskim intelektualcima postojala je još i tada. Onda je posve jasno zašto je prešućivana Hercegovina i Humska zemlja, i Herceg Stjepan koji je naravski bio Hrvat.

35HUM BOSNAE

koju provode fantastično drsko UNPROFOR, UN-HCB, pa sve do UN (Ghali, Akashi i slič-ne veličine).

Zar nije preveliki zločin na europskoj savjesti kraja XX. stojeća da se tolerira prometna amputacija cestovna i željeznič-ka za srednju i južnu Dalma-ciju kroz četiri godine. Više bi Europa galamila da potkovani kenjac ujede Ghalija ili Akas-hija! Tragedija Dalmacije i šire, koja će ove godine uza sve na-pore ostvariti samo 15% turi-stičkog prometa na najljepšem moru, dar je primamo engle-ske diplomacije koja nas tjera

na takvu travestiju, kojoj može biti ravan samo Shakespeare, pa nam opozicije rastu kao govno na kiši - sve po planu svemoćne diplomacije, da bi nas lakše sa-vladali. - Umorio sam se - samo mi srdžba daje još snage!...

HUM: • Možemo li ovako i objaviti?

ALEKSIĆ: - Ne možemo! Ne bi bilo dobro ni za Vas ni za mene. Izgubio bih dobar glas, kojeg, uostalom nisam ni imao! - Možda je ipak bolje biti dra-stičan, jer u ovako tragičnim si-tuacijama treba dati akceleraciju zasićenju do kritične mase za postizanje komedije kao izlaza.

Extrema tanguntur (krajnosti se dodiruju), što je također po-treba prirode. Čini mi se da je i tjednik »HUM« uhvatio takve vezove. - Prepuštam Vama da izdate kako Vam se dopadne. - Uostalom, čitatelji vole takve iskre. Prekjučer, dok mi je me-haničar popravljao »Hondu« koju sam mu hvalio, reče da je i on volio japanske automobile - ali da ih zbog Akashija kani zamrziti.

HUM: • Kakav izlaz vidite za nas?

ALEKSIĆ: - Previše je fak-tora u ovoj krvavoj igri, i previše velesila da bi itko mogao davati prognoze.

I Europskoj uniji (onim dvje-ma velesilama) je situacija iz-makla iz kontrole pa se umije-šala i SAD i klimava ali velika Rusija, svak radi samo za sebe, nitko nije pobožan u pravom (Božjem) smislu - pa se ishod ne može znati.

Ali ima nešto što svi moramo znati. A to je da najviše sve ovisi od nas samih. Evo što smatram kao najvažnije:

— Dugoročni plan Hr-vata za refundaciju (svim sred-stvima) svih povjesnih i etničkih hrvatskih krajeva),

— Odgajanje čitavih, bo-lje reći svih generacija za taj plan, kao pokretača domolju-blja,

— Rad je garant svakog opstanka i razvoja, pa ga treba postaviti na prvo mjesto u druš-tvenom vrednovanju,

— Disciplina kojoj nismo skloni, a koju krutom primje-nom moramo postići pa će ona donijeti i red.

— Ekonomika kao jamac uspjeha.

— Efikasni vojni potencijal zbog okruženja.

— Poštivanje stručnosti.— Hvatanje saveznika će

doći samo po sebi, jer se rav-noteža na svjetskoj vagi uvijek i sama od sebe uspostavlja, a za srednjoročni i program je jako važan aranžman sa Srednjom Europom gdje nam je mjesto i gdje smo bili, a odakle nas na-stoje otrgnuti i prišiti u Balkan koji nam ne imponira.

Stari Mostarci ne poznaju ga pod imenom Ante nego pod Điđi, zbog drugog imena u kr-štenici (Vjekoslav-Luigi-Điđi) kojim ga je ime-nom najradije zvala Karletova majka koja je više govorila na talijanskom nego na hrvat-skom. Stoga mu se dogodilo da su mu se dvije prijateljice posvađale kad je prva rekla drugoj da ne poznaje dr. Antu Aleksića, a nakon dvi-je minute nešto sa njim intimno raspravljala dok to nije primjetila ona druga.

Điđi kao dječak na nepotkovanom kenjcu

36

Da su doista bolji od svojih konkurenata igrači »Zrinjskog« su pokazivali i u prija-

teljskim utakmicama pobijedivši

tako sve klubove iz Mostara, ali i na gosto-vanjima gdje su redovito opravdavali ulogu favorita. I igrom i ponašanjem. Tih dvadese-tih njihova gostovanja pamte se u Dubrov-niku (3:1), Čapljini (4:0), Sarajevu (2:0), itd. No, takvi uspjesi i popularnost hrvatskog kluba nisu godili svima. Jugoslavenske vlasti nisu mogle uticati na raspoloženje građana Mostara i znanje igrača »Zrinjskog«, ali tra-žile su način kako im odmoći.

- Građanstvo je mahom bilo uz »Zrinj-ski«, ali tadašnja vlast nam nije bila naklo-njena. Evo ilustracije: od petnaes-torice prvotimaca našega kluba samo je jedan bio zaposlen, za razliku od članova »Vardara« ili »JŠK-a« koji su bili draži vlasti i koji su

rijetko bili bez posla. Osim toga uvijek se u svemu više izlazilo drugima nego nama, ali to nam je bio samo dodatni motiv da istra-je-mo i uspijemo... Zapravo, nama je tada bilo važnije mišljenje građana koji su se pri-bližavajući nama svrstavali protiv vlasti — zapamtio je Ivan Rebac, tadašnji prvotimac HŠK »Zrinjskog«.

O odbojnosti jugosloven-skih vlasti prema ovom klubu ima još primjera. On im nije smetao isključivo zbog toga što je bio hrvatski, nego zato što je bio uspješan i što su njihovi klubovi i ideje bili podređeni. Uglavnom, tražio se samo povod da se »Zrinjskom« ne iziđe u susret, ali i zabrani aktivnost ili igranje. Od brojnih slučajeva posebice se pamti jedan iz 1936. godine.

Tada je bila predviđena velika fešta koju su upravo trebali uveličati igrači i uprava HŠK »Zrinjskog« kao jednog od najboljih klubova na ovim prostorima, ali vlasti su taj ugođaj pod svaku cijenu nastojale upropas-titi. Na kraju su »Zrinjskom« zabranili na-stup jer je na dresovima imao trobojnicu i hrvatski grb!

Te dvadesete i tridesete protekle su u potpunoj nadmoći »Zrinjskog«, bez obzira na nesimpatije vlasti, a na sve izazove — i na terenu i izvan njega — odgovarano je primjernim ponašanjem i pobjedama. Uz već navedene uspjehe na gradskom prvenst-vu i gostovanjima od Kotora do Banja Luke »Zrinjski« je pobjeđivao i na tada najjačim turnirima na kojima su sudjelovali svi

FELJTON / HŠK ZRINJSKI

NAJBOLJI!!!

HŠK ZRINJSKI - MOŠK ĐERZELEZ (Sarajevo) 3:0 - 1935.g.

Ovo je štorija o mostarskom i hercegovačkom “Zrinjskom”. Nakon 45. godina zabrane djelovanja, obnovljen je prošle go-dine (1993). Sve ostalo je povijest, kao i u ovom feljtonu koji priređuje naš suradnik Ivan Ćubela.

HUM BOSNAE

37

klubovi koji su postojali. Jedna od najjačih i najzanimljivijih revija održana je 1938. godme u Mostaru. Osim u ovom gradu na-jboljih, sudjelovali su još »Makabi« i »Sloga« kao najuspješniji u Sarajevu. Pobjednički pehar ostao je u Mostaru. Ponio ga je ka-petan »Zrinjskog« Ivan Rebac, a ne netko iz »Veleža« zbog čega je, zapravo, turnir i organiziran.

Budući da klupska dokumentacija ni-kada nije smjela biti čuvana u prostori-jama, jer su je vlasti nastojale uništiti, ona je na kraju uglavnom nestala, pa je teško govoriti o točnim rezultatima ili imenima, ali iz raspoloživih dokumenata, uglavnom fotografija, kao i sjećanja tadašnjih članova kluba puno toga se može saznati. Kad se mozaik sklopi, jasno pokazuje uspješnost »Zrinjskog«, a jedina tajna ostat će točan popis onih koji su nosili slavni dres. Sto-ga barem treba navesti one za koje se pouzdano zna. Pred početak drugog svjet-skog rata za HŠK »Zrinjski« su, između ostalih, igrali: Ivan Šarac, Aco Nuić, Ante Šarac, Vice Mijan, Joško Ćurković, Mirko Buhač, Mile Komljenović, Franjo-Ra-ro Novak, Ivan Rebac, Ivan Boban, Zdenko Šunjić, Muhamed Dilberović, Duje Vlak, Bera Komljenović, Petar Bar-barić, Martin Rotim, Slavko Džeba, liko Pavlović, Jozo Ma-rić, Edo Veber, Muhamed Mu-ratagić, Zdravko Konjevod, Ante Rotim, Frano Zovko, Stjepan Tatarević, Jerko Fertili, Zdravko Smoljan, Emil Miliće-vić, Remza Duranović, Grga Brajković, Andrija Kljajo, Ivan Lasić, Vinko Zovko, Mladen Soldo,

Edo Tavčar, Vfeko Boš-ković, Alija Šestić, Meho Jahić i Leo Hrvić.

Primijetno je da, unatoč predznaku, HŠK »Zrinjski« nije ni pokušavao, niti je bio jed-nonacionalni klub. Njegova vrata su bila svima otvorena, ali svima je bilo jasno da se Hrvati ne stide i ne žele skrivati svoja obilježja. Zbog takvog razmišljanja i odnosa svi su ga i poštovali i radije igrali u »Zrin-jskom« nego u klubovima koje je vlast nas-tojala silom isforsirati, krijući se iza lažnih obećanja i ideja. Osim toga, HŠK »Zrin-jski« je sa svima održavao dobre odnose, pa je u jednom sjećanju Lea Hrvića, objav-ljenom u »Hercegovačkom tjedniku«, ostalo zapisano:

- »Zrinjski« je bio pravi građanski klub, a to što je imao hrvatska obilježja nikome nije smetalo. Radilo se o dobro organ-iziranoj i po igrama i rezultatima uspješnoj sredini. Ljudi su cijenili »Zrinjskog«, neki zbog sjajnih dostignuća, drugi iz iskrenosti i čuvanja svoje hrvatske tradicije u vrijeme kada je to doista bilo teško. U klubu je bilo i dobrih igrača koje su kasnije po direktivi uzimali drugi, koji su, po nastojanju vlasti, trebali biti uspješniji. Ja sam tako otišao u »Velež«, a za »Zrinjski« me vežu lijepe us-pomene. Sve u svemu, to je svijetla tradicija i drago mi je da je ona nastavljena.

O dobrim igrama između dva rata najviše je pisanih tragova. Redaju se tako brojna gostovanja, od Makake, Splita, Tivta, preko Sarajeva. Zenice, Travnika, do Tuzle,

Banja Luke... Zabilježeni su i rezultati. Pro-tiv MOŠK »Đerzeleza« 3:1, »Vardara« 7:2, »Jugoslavije« 3:0, »Zmaja« 2:1, »Cečika« 4:1 ...

-Sve te pobjede su nam bile drage, ali od njih značajniji je utjecaj koji smo ostavljali među ljudima, posebice među Hrvatima s kojima smo se družili. Redovito su utak-mice bile popraćene bogatim kulturnim programom, a nije manjkalo ni izleta, sleto-va i brojnih drugih smotri. Ne znamo kako to danas izgleda, ali tih tridesetih susret s NK »Hrvojem« u Banja Luci bio je pravi i istinski praznik, puno više od nogometnog derbija — detalj je kojega se rado prisjeća Duka Rebac.

A da se o svemu vodilo računa, primjera je mnogo. Članovi KLuba su u svemu bili uzorni. Pravi .sportaši i čestiti ljudi. Svi, od igrača preko članova uprave, a do članova kluba koji je bio veliki broj. Među rijetkim sačuvanim dokumentima puno je upravo članskih iskaznica iz kojih je vidljivo da su uz »Zrinjski« bili skoro svi, ali i to koliko se pozornosti posvećivalo čuvanju stečenog ugleda. Trebalo je ostati Hrvat, pošten i veliki, bez obzira na vlastodršce i njihova nastojanja, trebalo je sačuvati identitet bez obzira koliko ga drugi željeli promijeniti. HSK »Zrinjskom« je to uspjelo usprkos svemu. Ostao je nesalomljiv u svim vihori-ma, pa i u onomu koji je prouzročio drugi svjetski rat, u kojem se pred Klubom našla nova zabrana djelovanja i rada.

MI HRVATI - MOSTARSKI LAFOVI

HUM BOSNAE

38

Nitko nikada nije uspio pouzda-no utvrditi kada je i kako rođen junak ove priče Štipan Radoš pokojnoga Grge koji je u živo-

tu imao desetak nadimaka - Loćko, Krčalo, Muto, Plisko... ali ćemo ga ovdje pisati po posljednjem, Rodijak Ćipa. Rodijak zato što je tako oslovljavao svakoga čovjeka, zna-na i neznana, a Ćipa je zbog toga što su u selu veoma često Štipane nazivali nadim-kom Ćipa. Tim su ga nadimkom zvali čak i Nijemci za vrijeme njegova dugog boravka u zemlji Njemačkoj.

Zna se samo da je Rodijak ugledao svijet u Runjavoj Glavici, koju bi malo romantič-niji pisci opisali kao pitomo selo, a ja držim da je najbolji opis toga sela sadržan u njego-vu imenu. Iskazi o datumu rođenja Rodija-ka Ćipe razlikuje se čak za nekoliko godi-na. Njegova baba Manda znade da se Ćipa rodio istoga dana kada se otelila Galušina krava Milova, djed Kleco je siguran kako se njegov najstariji unuk rodio između dva rata (kao i svi Glavičani otkada je Boga i svijeta), a ostali Glavičani samo sliježu ramenima na to pitanje jerbo im se čini da Ćipa nije ni-kada rođen, da je on tu oduvijek, od početka svijeta. Sam Rodijak je na pitanje o datumu rođenja odgovorio vojnoj komisiji ovako:

- Bogarca ti poljubim, druže, ja i Cvitan smo vrsnici, a Manje stariji godinu dana, pa ti računaj!

Pošto su drugovi priznali kako ne mogu riješiti tu jednadžbu, Rodijak je veselo uz-vratio.

- Kad ne znate vi, koji ste pismeni, kako ću znat ja, koji sam nepismen?

Valja kazati da Rodijak Ćipa nije bio jedi-ni Glavičanin kojemu se ne zna datum ro-đenja. Želeći odgoditi djeci služenje vojske, Glavičani su u to vrijeme krili djecu, čekali i po nekoliko godina prije nego ih upišu u matične knjige. Tako je Rodijak u glavičkoj crkvi kršten na Gospojinu 1940. godine, ali se on sjeća veoma dobro i događaja koji su se zbili godinama ranije.

S druge, pak, strane baba Manda tvrdi da je malome Ćipi spala tjemenjača tek potkraj rata, što bi moglo navesti na zaključak kako je ispravno zapisan datum rođenja u fratar-skim knjigama. No, djed Kleco opet tvrdi kako je Ćipa tada bio veliki momak jer je već mogao natovariti magare, a tjemenjača je tek tada spala s njegove glave zato što se prvi put okupao.

Sve u svemu, moglo bi se kazati da je

Rodijak Ćipa rođen nekoliko godina prije nego mu piše u fratarskim knjigama. Sam Ćipa danas tvrdi da to uopće nije ni važno.

- Bogarca ti poljubim, rodijače, veli Ćipa, važno je da je jadni čovik ikako rođen! Jerbo, koliko ima ljudi koji nisu nikako rođeni!? Kako je njima? Meni čudno i bit će mi čud-no dok ne umrem to što je mene zapalo da se rodim kod toliko nerođeni ljudi. A more bit da su bili vele pametniji i bolji od mene. Nekad me bude sram što mene ima, a nji nema. A jopet, kad bolje promislim, sve je to u Božjim rukama. Valjda Bog znade što sam se ja rodio, a oni nisu. More bit da će se oni rodit kašnje, kad bude veća potriba za pametnim ljudima. Što ti misliš, rodijače?

Ako već ne znaju datum Ćipina rođenja, stariji se Glavičani dobro sjećaju njegova izgleda u prvim danima života.

- Kad se ištom rodio, a ja sam mu pupak vezala, bio je vas iskrivljen, sivast... kazuje njegova baba Manda. A tako runjav da si ga moga obrijat. Bože mi oprosti, nisi zna

s koje bi mu strane nazva “Valjen Isus”. A niko nije moga od ruga kazat da je ćust, da sliči ćaći, kako je običaj, već bi se žene pri-pale kad bi zadigle pokrivač i ugledale ga u bešiki. Samo bi kazale da će mali nadoć s godinama, pa su onda pričale o ovom i onom momku i čoviku koji su isto tako bili ružni u ditinjstvu. A Ćipa je bio grdan zato što se prvi rodio u matere, a bio velik. Tako se mali napatio u porodu, pa ga je iskrivilo i naružilo. Ali je proprtio put braći i sestram koji su došli na svit poslin njega, lipi ka an-đeli.

Posljedice rađanja vidjele su se na Rodi-jaku čitavo djetinjstvo. Govori se da je nje-gova pokojna strina Luca na času smrti iz-razila posljednju želju da joj dovedu Ćipu. I doveli su dječaka do kreveta, a strina je, kaže priča, dugo i šutke promatrala Ćipu, da bi napokon zakolutala očima, izustivši svoje posljednje riječi:

- Isuse moj, ružan li je naš Ćipica, kazala je Luca i s čuđenjem napustila ovaj svijet.

TAJNA ROĐENJALEGENDE O RODIJAKU ĆIPIPetar Miloš:

HUM BOSNAE

39

Ante Ivanković nije tek običan karikaturista. On za sebe kaže da nije uopće karikaturista. Do sada se, kako kaže ovaj likovni pedagog, karikaturom bavio jedi-no kad ne bi imao što drugo raditi. Inače voli slikati - speci-jalnost akvarel. Sve-jedno, Ante je najveće otkriće HUM-a.

ANTE IVANKOVIĆ

HUM BOSNAE

40 PROZORI, VRATA, GRILJE, ŠKURE

SJEDIŠTE:

Adresa: Kiseljak, Gromiljak br. 19, Bosna i HercegovinaTel: +387 30 872-133 , 872-134, 872-135Fax: +387 30 872-290E-mail: kontinental.kiseljak@gmail.comSkype: Kontinental1

HRVATSKA

Tvrtka: Porta-Fenestra d.o.o. Ekskluzivni zastupnik za HrvatskuAdresa: Zagreb, Sesvete, Zagrebačka 75 – HrvatskaTel: +385 1 20 14 015; mob: 091 61 66 666Fax: +385 1 20 20 371E-mail: info@porta-fenstera-hr

MOSTAR (BiH)

Tvrtka: Kontinental izložbeni salon – MostarAdresa: Mostar, Ortiješ bb, Bosna i HercegovinaTel. +387 36 354 600, +387 63 993 105Fax. +387 36 354 600E-mail: kontinental.mo@tel.net.ba

ITALIJA

Tvrtka: TBT 2Adresa: Via A. Grandi 25, Ravenna (Italia)Tel. +39 0544450363E-mail tbt2@tbt2.com, web: www.tbt2.com

Tvrtka: HABITAT s.r.l.Adresa: Via Vittorio Veneto 208, BellunoTel. +39 0437 866 130Fax. +39 0437 358073E-mail: habitatfra@virgilio.it

Tvrtka: PUNTO CI s.r.l.Adresa: Via Arrigo Boilo 8, San Biagio di Callalta (TV)

Tel. +39 0422 797 529E-mail: info@puntoci.it

AUSTRIJA

Tvrtka: MarStein GmbHAdresa: Boden Niederlög 3, 6105 LEUTASCHTel. +43 (0) 5213 20 120Fax. +43 (0) 5213 20 120 88E-mail: office@marstein.at, web: www.marstein.at

IRSKA

Adresa: Dublin (Irska)Tel. +35 387 681 5333Fax. -

KANADA

Tvrtka: UNIQUE EURO-WINDOWS AND DOORSAdresa: 5165 Willingdon Avenue, Burnaby, BC V5G 3J2 (Canada)Tel. +1 604 377 1236E-mail: eurowindowsanddoors@yahoo.ca

RUSIJA

Tvrtka: Kонтиненталь г. МоскваAdresa: г. Москва (Moskva, Russia), 105318,, ст. м. “Семеновская”, Семеновская пл., дом 7, стр. 16Tel. +7 495 665 74 74Fax. E-mail: okna@jelovica.ru, g-valiev@mail.ru

FRANCUSKA

Tvrtka: SARL HOUSEAdresa: 133 Avanue de Wagram, 75017 ParisTel. +33 699 417 000

E-mail: contact@houseconceptparis.com

ENGLESKA

Tvrtka: AAG LtdAdresa: 40 New Zealand Avenue, Walton on Thames, Surrey KT121PT; LondonTel. +44 797 221 6454E-mail: aaghomes@googlemail.com

GRČKA

Adresa: AtenaTel. +30210958564Fax. -

NIZOZEMSKA

Adresa: GaudaTel. +51(0)172 327 353Fax. -

ŠVEDSKA

Adresa: StockholmTel. +46739437793Fax. -

ŠVICARSKA

Tvrtka: MTA AREPO SÁRAdresa: Boulevard de Saint Georges 60, 1205 Geneve, SuisseTel. +41 797 543 826, +33 623 677 019Fax. E-mail: todomarkovi@sfr.fr

www.kontinental.biz

KVALITETA POD SVAKU CIJENU