1

FONETIKA I FONOLOGIJA

1. PODUDARNOST JEZIKA I GOVORA § RAZGRANIČAVANJE DVAJU POJMOVA Prema starim tumačenjima jezik i govor bili su jedno te isto, no danas se zna da nije tako. Govor je složena ljudska sposobnost za izražavanje misli i osjećaja, a jezik je sustav zakonitosti udešen prema samom govoru. Čovjek je zanimanje za vlastiti govor pokazivao od iskona, ali ne može se pouzdano reći otkad. Postoji zapis iz doba brahmana (1000 do 5000 godina prije nove ere) koji nalaže da čovjeku u snu glas ulazi u dah, oko, duh i uho, a kad se čovjek probudi taj glas izlazi iz daha. Jedan od brahmana, Šaunaka, za kojega se smatra da je živio u 8. stoljeću prije nove ere, u Rgvedi opisuje kako dah nastaje vjetrom, potiskom koji dolazi iz čovjekova trbuha. Navodi kako se grlo se otvara ili zatvara, pri čemu se dah pretvara u zvuk. Njegov opis glasnika u osnovi je sličan današnjem. Spominje 25 glasnika koje dijeli na: guturale, palatale, dentale, cerebrale, labijale. Jezik i govor bili su u početku nerazdvojivi pojmovi. S izumom glasovnog pisma nastaje gramatika, kojoj je bila svrha da proučava kako se pišu i čitaju slova. Upravo je početna spoznaja o odvojenosti jednog sloja od sveukupnosti govora dovela do uobličenja danas jasno razlučenih pojmova: govora i jezika. Jezikoslovlje se većinom bavi proučavanjem jezika, a pritom govor ostavlja po strani. Razlog je tomu to što govor, primjerice, prepoznajemo kao govor i kada ne razumijemo na kojem je jeziku. Govor, dakle, uvelike uzimamo zdravo za gotovo jer smatramo da je već dovoljno jasno određen. § ZASEBNOST GOVORA Činjenice upućuju na to da je govor zasebna ljudska sposobnost:

• dijete usvaja govor s dvije godine, a još uvijek ne razvija mentalne i motoričke aktivnosti • govor je u suodnosu s općom inteligencijom samo u donjem dijelu ljestvice koji je ispod IQ 60 • mucanje se javlja samo u govoru, a izostaje u aktivnostima kao što su pjevanje ili pisanje • samo neki dijelovi organizma vezani su uz govor

U mozgu postoje mjesta koja se mogu označiti kao središta za govor, kao što postoje i za sluh i vid, za upravljanje mišićima i drugih čovjekovih urođenih sposobnosti, a oštećenja tih središta izazivaju oštećenja govora i to samo ako su oštećena ta središta.

ffst

1.

2

2. POBLIŽE ODREĐENJE GOVORA § OSNOVNO ODREĐENJE Govor je optimalna zvučna ljudska komunikacija oblikovana ritmom rečenica, riječi i slogova.

§ GOVOR POČIVA NA KOMUNIKACIJI Govor je komunikacija u cijelosti, a ne sam jedan njezin isječak. Budući da komunikacija može biti negovorna, pogrešno bi ipak glasio izvod: sve što je komunikacija jest i govor. Svaki se komunikacijski tj. govorni proces da raščlaniti na kodirnik (Ko), odašiljač (O), provodni kanal (Ka), primač (P), dekodirnik (D), i na primaoca (Pc). Izvor provodi informaciju ili obavijest, koju kodirnik preobličuje u poruku, odašiljač poruku preobličuje u signal, materijalan oblik. On se može prenijeti samo ako je istog oblika kao poruka, tj. ako je usklađen s kanalom.

Buka je neusklađenost među dijelovima komunikacijskog lanca koja ometa komunikacijsku protočnost pri prijenosu signala kroz provodni kanal. Povratna sprega sredstvo je kojim primalac obavještava izvor o primitku obavijesti, čime se zatvara komunikacijski proces. Govor je cjelokupan komunikacijski proces, no u njemu do izražaja dolazi samo dio komunikacijskog lanca od kodirnika do dekodirnika. Obavijesti se mogu posredovati i drugim govornim te negovornim medijima: crtežom, formulama, filmom, pismom, gestom itd.

I = izvor daje obavijest Ko = kodirnik pretvara obavijest u poruku O = odašiljač pretvara poruku u signal Ka = provodni kanal provodi signal P = primač pretvara signal u poruku D = dekodirnik pretvara poruku obavijest Pc = primalac prima obavijest

2.

3

§ GOVOR JE LJUDSKA DJELATNOST Govor je komunikacija između ljudi i ničega drugog. Kad se kaže za životinje, stvari ili pojmove da govore, to su uvijek samo pjesničke figure – metafore, personifikacije. Pokušaji da neke životinje nauče govoriti pokazao je da to nije baš moguće tj. da životinje nemaju sposobnosti za to, a pogotovo da nemaju potrebe za govorom kakav je ljudski. Za govor ne kažemo da je ‘međuljudski’ nego ‘ljudski’ upravo zato što je za govor potrebna samo jedna osoba, tj. moguće je da čovjek razgovara sam sa sobom. Ipak, govor se najčešće odvija u međuljudskim odnosima. Poseban oblik suzdržanog egocentričnog govora jest unutarnji govor ili subvokalizacija. Unutarnji govor ima sve dovoljne atribute govora, pa i zvučnost, samo što je njegov zvuk nulte veličine. Pri tom govoru postoji i mišićna aktivnost, i to u raznim stupnjevima. § GOVOR JE ZVUČAN Postoje provodni kanali poput telefona, radija, gramofona i razglasa koji prenose zvuk i govor, a postoje i provodni kanali koji ne mogu uspostaviti govornu komunikaciju, npr. slika, pismo, fotografija. Nije svaka zvučna ljudska komunikacija nužno govor, nego samo ona koja ima i druge bitne osobine govora. Niti je svaka zvučna komunikacija koju proizvode govorni organi uistinu govor, niti se djelatnosti poput sviranja ili pljeskanja ubrajaju u govor. Negovorni mediji kao što su geste, mimike, tapšanje, rukovanje i slike često dopunjuju govor. Ponekad su ti mediji glavni, a govor im je popratan. Zvučni govor ima i svoje nedostatke – on je kratkodometan i trenutačan. Te je nedostatke donekle pokrilo pismo, ali ne i bez štete za razvoj govora. § GOVOR JE OPTIMALAN Govor je čovjeku najbolji i najlakši način komuniciranja. Bez ikakvih izvanjskih pomagala čovjek s čovjekom postiže najbolji obavijesni protok uz najmanji utrošak vremena i energije te uz najmanji mentalni napor. Osim pravoga govora (lalije) uvjet optimalnosti zadovoljava i lažan govor (pseudolalija). Ako mucavac za sebe navede da govori bez zamuckivanja, a takav mu je govor teži nego mucanje, takav je govor lažan. Isto se događa ako se gluhonijema osoba radije trudi jasno izgovarati umjesto da gestikulira. Za takav je govor karakteristično da ne može dulje potrajati. § GOVOR JE TRORITMIČAN Govor se odvija u težnji triju istodobnih ritmova: ritma rečenica, ritma riječi i ritma slogova. Taj uvjet ne ispunjavaju ni mnogi drugi vidovi optimalne ljudske komunikacije poput pjevanja, zviždanja, smijeha, plača itd. Tek kada je taj uvjet ispunjen, moguće je određeno glasanje prepoznati kao govor u nepoznatom jeziku te kao predjezični dječji govor. Da je troritmičnost važna osobina govora potvrđuje i njezin izostanak u najkarakterističnijim govornim poremećajima kao što su mucanje, dječja disfazija, govor gluhonijemih.

4

3. RAZDIOBA GOVORA § GLAS I TEKST Govor se može podijeliti na dva istodobna komunikacijska lanca, koja su za vrijeme govora višestruko povezana i usklađena: glas i tekst.

• glas se oblikuje govornim znakovima (intonacija, brzina, boja glasa) • tekst se oblikuje jezičnim znakovima (konvencionalni simboli)

• glas je unimedijalan – ne može se izlučiti iz govora, nego samo oglašavati • tekst je multimedijalan – može se izlučiti iz govora, a zatim ponovno postati dijelom govora

• glasom čovjek iskazuje svoju pripadnost ljudskoj vrsti • tekstom se čovjek prepoznaje kao pripadnik određene zajednice

Izlučen tekst može ista ili druga osoba ponovno izgovarati, zatim tekst može biti preveden u drugi određeni tekst na drugom jeziku, zatim se iz govora izlučen tekst može pjevati, pisati, odašiljati Morsovim signalima, zviždati itsl.

Bitna je, dakle, razlika između teksta i glasa je što se tekst može, a glas ne može prekodirati.

3.

5

§ GOVORNE FUNKCIJE PREMA JAKOBSONU (1960.) 1. Ekspresivna funkcija – iskazivanje osjećaja pošiljatelja (Dii-i-vno je!) 2. Fatička funkcija – uspostava veze i provjera prijenosa poruke (Kako ste? Čuješ li me?) 3. Metajezična funkcija – provjera razumljivosti poruke (Što ti to znači?) 4. Referencijalna funkcija – prijenos obavijesti o predmetu poruke (Danas je u Zagrebu padala kiša.) 5. Konativna funkcija – djelovanje na radnje, misli ili osjećaje primatelja (Dodaj mi to, brzo!) 6. Estetska funkcija – umjetničko stvaranje, uživanje u znaku, obliku ili značenju (Za let si, dušo stvorena…) (+ Ludička funkcija) – igra riječima, izražavanje domišljatosti (Ana voli Milovana.) § GOVORNE FUNKCIJE PREMA ŠKARIĆU (1991.) 1. Funkcija poistovjećenja – iskazivanje pripadnosti i povezivanje s primateljem 2. Funkcija prikrivanja – zavaravanje primatelja hotimičnim govornim znakovima 3. Funkcija posredovanja – usmjeravanje govora na čin ili djelo izvan govora

• medijska – iz riječi slijede djela (Dodaj mi čašu!) • magijska – od riječi se očekuju djela (Ja te krstim u ime Oca…) • radna – sredstvo za obavljanje djelatnosti (Naručite pet stolova.) • kulturološka • umjetnička

4. Funkcija postojanja – samosvrhovito vođenje razgovora sa samim sobom

• poetska • ludička • estetska • senzorička • zabavljačka

6

4. GOVORNE JEDINICE § PRVA ARTIKULACIJA GOVORA Prva je artikulacija govora dioba govora na najmanje govorne jedinice. Za govor kažemo da je člankovit ili artikuliran (< lat. articulus 'članak') jer obično nastaje nizanjem više članova. U govoru se nižu diskursi sastavljeni od odlomaka, odlomci sastavljeni od rečenica, rečenice sastavljene od govornih blokova, govorni blokovi sastavljeni od riječi, riječi sastavljene od slogova i slogovi sastavljeni od glasnika.

• Najmanji je cjeloviti govor tj. diskurs rečenica od jednosložne riječi. Glavni je uvjet za takav govor da prenosi punu obavijest (npr. daj!).

• Najmanja je izgovorljiva jedinica slog. On je temeljna govorna jedinica jer se svaki složeniji

govorni niz može izgovarati kao niz odvojenih slogova.

• Najmanji je odsječak sloga glasnik. On se može nadzirano i iznova zamjenjivati, dodavati ispuštati. (npr. pas as).

Da bi se slog mogao ostvariti, mora imati barem jedan samoglasnik. U slogu se mora naći i barem jedan suglasnik, i to na početku, da odapne slogovni impuls, ali može ih imati i više. § ULOGE GOVORNIH JEDINICA Temeljne govorne jedinice, slogovi i glasnici koji ih ispunjaju, imaju ulogu da predstave tekst i prenesu glas, tj. imaju razlikovnu i prozodijsku ulogu.

• fonemski sadržaj skup je razlikovnih obilježja glasnika, tj. obilježja koja tvore jezične opreke

• fonem je glasnik kojemu se taj fonemski sadržaj uzima i kao jedini sadržaj

• nefonemski glasnici jesu glasnici koji uopće nemaju fonemskog sadržaja, a javljaju se samo zato da bi druge govorne jedinice bile izgovorljive

• alofoni su glasnici koji imaju isti fonemski sadržaj pa predstavljaju isti fonem

Slogovi stvaraju jezične oblike ne samo svojim fonemskim sastavom nego i prozodijskim osobinama riječi. Ta prozodija ponajprije razgraničava riječi, ali i razlikuje riječi istih fonemskih sastava.

4.

Opažajno obilježje najmanja je opažljiva razlika između dva ponovljivo različita sloga. Dva su glasnika različita ako se razlikuju barem u jednom opažajnom obilježju.

7

5. FONETIKA I FONOLOGIJA § PREDMET IZUČAVANJA

• Fonetika proučava proizvodnju govora.

• Fonologija utvrđuje jezične razlikovne jedinice i pravila njihove rapodjele suprotstavljajući različite znakove u istom jeziku.

Fonološka transkripcija jest zapis koji nam služi za potpun fonološki opis jezika. Za nju je potreban relativno malen broj fonemskih i prozodijskih jedinica te pravila o njihovoj distribuciji. Hrvatski se jezik tradicionalno opisivao sa 30 fonema i 4 naglaska riječi (uz dvije nenaglašene duljine). Danas su uvedena još 2 fonema: samoglasničko r /ṛ/ i jat /ĕ/. § SKUPINE GOVORNIH ORGANA 1. živčani sustav 2. osjetilni sustav (senzori) 3. govorni aparat (efektori) § RAZINE GOVORA 1. upravljačka razina – naredba za govor 2. dišna (respiratorna) – pokretanje zračne struje 3. glasovna (fonacijska) – proizvodnja glasa 4. izgovorna (artikulacijska) – oblikovanje glasa

5.

8

6. ŽIVČANI SUSTAV

§ USTROJ I DJELOVANJE ŽIVČANOGA SUSTAVA §

• središnji živčani sustav (CNS) – mozak i leđna moždina • periferni živčani sustav (PNS) – živčani snopovi silaznih i uzlaznih neurona

Neuron je jedinica živčanog sustava. Čovjeku se nađe najveći broj živčanih stanica oko devete godine. Živčana stanica sastoji se od tijela stanice, dendrita s jedne strane te aksiona s druge strane. Na kraju živčanog vlakna nalaze se razgranati živčani završetci. Nakupine tijela živčanih stanica čine sivu živčanu masu, dok snopovi živčanih vlakana tvore bijelu živčanu masu u CNS-u, u perifernom živce. Signalizacijska aktivnost unutar živčanog sustava odvija se kretanjem biokemijskih električnih naboja - živčanih impulsa. Živčana stanica ispaljuje impuls u vlakno ako je podražena jače od praga svoje podražljivosti. Što je podražaj jači, to se impuls brže ispaljuje. Nakon ispaljivanja stanica se neko vrijeme oporavlja. Sinapsa je mjesto gdje živčani završetci jednog vlakna predaju impuls dendritima drugog neurona. Neki kemijski sastojci olakšavaju, a drugi otežavaju preskok impulsa u sinapsi.

§ MOZAK Mozak je najvažniji govorni organ. Pokretom svakog mišića koji sudjeluje u govoru upravlja mozak, pa je spretnost i nespretnost u govoru koju često propisujemo mišićima zapravo spretnost ili nespretnost mozga.

Procjenjuje se da u mozgu ima oko 1013-15 sinapsa.

Najsporije stanice ispaljuju oko 200 impulsa u sekundi, a nabrže i više od 1000 impulsa u sekundi.

6.

9

Istraživanjem živčanog sustava kao govornog organa danas se bavi posebna znanstvena disciplina koja se naziva neurolingvistika.

Dijelovi su mozga: • mali mozak • veliki mozak • moždano deblo

Dijelovi su velikog mozga: • lijeva polutka • desna polutka • komisuralni snopovi • međumozak

Dijelovi su moždanog debla: • srednji mozak • produžena moždina • retikularna formacija • most

Retikularna formacija mreža je jezgara i vlakana koja se proteže duž produžene moždine, mosta i srednjeg mozga sve do talamusa. Moždana kora ishodište je hotimičnih pokreta i sjedište osjeta. Tu se u najvećoj mjeri obrađuju i pohranjuju obavijesti.

• Lijeva polutka upravlja mišićima s desne strane tijela i prihvaća podražaje koji dolaze s te strane tijela. Služi za: rezoniranje, logiku, računanje, jezik, sekvencijalno mišljenje, analizu

• Desna polutka upravlja mišićima s lijeve strane tijela i prihvaća podražaje koji dolaze s te strane tijela. Služi za: raspoznavanje lica, humor, muziku, vizualne slike, percepciju prostora, kreativnost, sintezu.

• Komisuralni snopovi, kojima su dvije polutke povezane, omogućuju komuniciranje među

njima. Mi, iako nismo toga svjesni, govorimo čitavim tijelom - kada bismo mjerili mišićnu aktivnost, vidjeli bismo da i u petama postoji mišićni impuls dok govorimo. § CENTRI U MOZGU 1. Brokin centar – treća čeona vijuga lijeve polutke – centar za proizvodnju govora 2. Wernickeov centar – stražnji dio gornje sljepoočne vijuge dominantne polutke – centar za razumijevanje govora § VRSTE AFAZIJA Afazije su smetnje u mozgu izazvane njegovim oštećenjem. 1. Motorička (ekspresivna) – spor, netečan, agramatičan govor – ispuštanje funkcionalnih riječi i gramatičkih morfema – oblikovanje sintaktički nejasnih rečenica – nespretno naglašavanje i izgovaranje 2. Senzorička (receptivna) – brz, tečan, asemantičan govor – ispuštanje leksičkih riječi i gramatičkih morfema

Kod 99 % ljudi lijeva polutka dominantna je za upravljanje govora. Centar za jezik kod ljevaka nalazi se u desnoj hemisferi.

Ako se isključi lijeva hemisfera, desna strana tijela obamrla je.

10

§ GOVORNE POVRATNE SPREGE 1. Interna povratna sprega - ispravak pogreške već pri samoj pomisli na govor - uspostavlja se u unutarnjem govoru, prije nego naredbe pristignu u mišiće za govor 2. Kinestetska povratna sprega - ispravak pogreške istodobno sa samim izgovaranjem - zasniva se na osjetu aktivnosti u mišićima koji izvršavaju pokret 3. Eksterna povratna sprega - ispravak već načinjenih pogrešaka - zasniva se na osjetu sluha, opipa, pritiska, vibracija, topline, okusa, vida Od svih osjeta koji nadziru sluh je najvažniji jer ima uvid u ispravnost govora. Postoji nekoliko slušnih efekata:

• Lee-efekt – slušanje vlastita govora s umjetnim zakašnjenjem zvuka, pri čemu se govori sve sporije i sporije u nastojanju da se izgovor uskladi sa zvukom koji stalno odmiče

To kašnjenje zvuka toliko poremeti uobičajene povratne sprege da mucavci npr. prestanu mucati.

• Lombarijev efekt – podizanje tona glasa u buci jer se tada slabije čuje

• Tomatisov efekt – pojačana proizvodnja one boje glasa kakvom se čovjek sluša

4. Socijalna povratna sprega - nadziranje govora promatranjem učinaka koje on izaziva u sugovornika Ako se zamijeti da sugovornik ne čuje, govori se glasnije, ako ne razabire, govori se razgovjetnije, ako ne razumije smisao, izražava se jasnije itd.

11

7. GOVORNI APARAT § DIJELOVI GOVORNOG APARATA Tri su anatomsko-funkcionalne skupine organa koje se međusobno usklađuju pri stvaranju govornog zvuka: 1. dišni organi (respiratori, aktivatori) 2. organi za glasanje (fonatori, generatori) 3. izgovorni organi (artikulatori)

DIŠNI ORGANI

§ DISANJE § Postoje dvije vrste disanja: mirno i aktivno disanje.

1. Mirno disanje Ono je nesvjesno i nehotimično, upravljano iz produžene moždine. Prvotna je i glavna uloga disanja uzimanje kisika potrebna organizmu iz okolnog zraka te izlučivanje ugljikova dioksida.

2. Aktivno disanje Ono je svjesno i hotimično, upravljano iz moždane kore. Rabi se u druge svrhe: zagrijavanje ruku, hlađenje prsta kad se opeče, za pjevanje, zviždanje, govorenje. Pri mirnom disanju bolje je disati samo kroz nos, koji pročišćuje, grije i vlaži zrak bolje nego usta, ali je za brze i bešumne udahe, kakvi trebaju biti pri govoru, nosni prolaz preuzak. Druga je podjela na prsno i trbušno disanje.

1. PRSNO DISANJE Odvija se uglavnom u gornjim rebrima. Ono je

češće u žena, pa se zove i žensko disanje.

2. TRBUŠNO DISANJE Odvija se uglavnom u ošitu. Ono je češće u

muškaraca, pa se zove i muško disanje.

Dobro je, međutim, da disanje bude istovremeno trbušno i prsno. Za jak govor i pjevanjem preporučuje se pojačano trbušno disanje jer ti mišići mogu dati jači i ravnomjerniji potisak zraka.

Brzina mirnog disanja i aktivnog disanja u prosjeku su jednake: 12 do 20 udaha u minuti. Taj nam podatak kazuje da govor ne mora ometati biološku potrebu disanja pa je, što se tiče disanja, moguće govoriti neograničeno dugo.

U mirnom disanju omjer faze udaha (inspiracije) i omjer faze izdaha (ekspiracije) jest 40% : 60%, a u aktivnom disanju 10% : 90%, jer se u govoru trajanje izdaha dulji.

Dišna ili fiziološka mjera rečenice iznosi 2,5 - 4,5 sekundi.

7.

12

§ PLUĆA Pluća su organi spužvaste građe koji se sastoje od plućnih mjehurića ili alveola.

• Maksimalni udah jest najjači mogući udah pri kojem u pluća prosječna čovjeka stane 7 litara zraka.

• Vitalni kapacitet količina je zraka koja se nakon maksimalnog udaha može izdahnuti (oko 5

litara zraka). U plućima pritom ostaju 2 litre zraka.

• Neutralno stanje pluća stanje je opuštenosti pluća kada su u njima 2 litre neistišljivog zraka i 2 litre istišljivog zraka.

• Fonacijsko vrijeme naziv je za najdulje moguće foniranje na jednom izdahu, a prosječno iznosi 25 sekundi.

Govorno disanje ima i jezičnu važnost. Izdisajni pokreti drugačiji su ako se govori francuski, portugalski, mađarski, ali i drugačije je i u različitim govorima istog jezika. § PLUĆNI MIŠIĆI Dišni mišići izvode disanje. Jedni su od tih udisajni, a drugi izdisajni. Postoji dvanaest pari rebara. Ošit razdvaja rebra i trbuh.

1. UDISAJNI MIŠIĆI Udisajni mišići povećavaju obujam prsnog koša i

uvlače zrak u pluća. Ošit se spušta, a pluća se šire.

2. IZDISAJNI MIŠIĆI Izdisajni mišići smanjuju obujam prsnog koša i istiskuju zrak iz pluća. Ošit se diže, a pluća se

skupljaju.

Mirno se disanje kreće između 40%-50% vitalnog kapaciteta, što znači da su pri takvom idanju izdasi mišićno pasivni. Disanje se u normalnom govoru odvija prosječno između 35% i 60% vitalnog kapaciteta, a u pojačanom govoru "punim plućima" između 40% i 80% vitalnog kapaciteta. Znatnija odstupanja od tih okvira kvare govor i ujedno narušavaju disanje.

Za govor prosječne jačine potroši se 1 litra zraka za 5 sekundi, a za jači govor, naravno i više.

13

GLASOVNI ORGANI

§ GLASANJE § Postoje dvije teorije glasanja: mioelastično-aerodinamična i neurokronaksična: 1. Mioelastično-aerodinamična teorija (Müller i Helmholtz)

• glasnice trepere poput usana kada izvodimo brrrr ili kada pušemo između dvaju papira

• brzina treperenja glasnica ovisi o zračnoj struji i mišićnoj napetosti

• glasnice se razmiču potisnute zrakom koji se pod pritiskom probija, a potom se priljubljuju, napose njihova sluznica, Bernoullijevim efektom, smanjenim bočnim tlakom koji nastaje pri strujanju

• pri treperenju se glasnice počinju razmicati odozdo i prvo se priljubljuju na donjem dijelu. svako

takvo otvaranje propušta jednu količinu zgusnutog zraka, koji se, dok traje zatvor, raširi prema van

• to se zgušnjavanje i razrjeđivanje zraka iznad glasnica valno prenosi na susjedne čestice zraka i

tkiva, a od tih na sebi susjedne i tako sve dalje do u uho slušae 8a ili mikrofona 2. Neurokronaksična teorija (Husson)

• glasnice trepere poput mišića krilca kukaca

• brzina treperenja glasnica ovisi o impulsima iz središnjega živčanog sustava

• jačina glasa o podgrkljanskom tlaku, tj. tlaku koji na vrhu dušnika tlači grkljan § GRKLJAN Sastoji se od:

• prstenasta hrskavica – nalazi se na vrhu dušnika, a ispod štitne i s njom je u zglobnom spoju

• štitasta hrskavica – nalazi se povrh prstenaste, sastoji se od dviju ploča koje se sprijeda sastaju pod kutom od 120 stupnjeva u žena, odnosno pod približno pravim kutom u muškaraca. (brid tog prostornog kuta, koji je oštriji u muškaraca, zove se Adamova jabučica)

• vokalne hrskavice smještene su na stražnjoj strani prstenaste hrskavice, mogu se kretati oko okomite osi tako da im se prednji dio međusobno približava ili udaljava, mogu mijenjati i nagib u raznim smjerovima

14

§ GRKLJANSKI MIŠIĆI Mišići grkljana po ulogama su:

• napinjači (tensori) • otvarači (abduktori) • zatvarači (aduktori) • vibratori

• krikotiroidni mišić određuje napetost i položaj glasnica (dijelom je pod svjesnim nadzorom) • lateralni krikotiroidni mišić zatvara međuglasnički prolaz, aktivan je pri šaptu i višim tonovima • posteriorni krikoaritenoidni mišić otvara međuglasnički prolaz, aktivan je u prekidu glasanja • tiroaritenoidni mišić zakreće aritenoidnu hrskavicu i vokalne nastavke, čime primiče glasnice • aritenoidni mišić približava vrhove aritenoida pa time i glasnice do položaja za glasanje

§ GLASNICE Glasnice su dva mišićina nabora kojima se dušnik u nastavku sužava u međuglasnički prolaz. Imaju presudnu ulogu u glasanju jer njihovim treperenjem nastaje glas. Dijelovi su glasnica:

• vokalni ligament • mišić • sluznica

Glavni dio tijela glasnice čini tiroaritenoidni mišić. On se sastoji od više malih snopića koji se mogu zasebno stezati te tako mijenjati čvrstoću i oblik glasnice. Izrasline na rubu glasnica sprečavaju da se glasnice u tom dijelu skroz priljube, pa tuda stalno protječe zrak koji stvara šum karakterističan za promukli glas. Iznad pravih glasnica nalazi se još jedan par nabora, tzv. lažne glasnice, koje, zakažu li prave, preuzimaju glasanje. Glas je tada neugodan i hrapav. § MEĐUGLASNIČKI PROLAZ

• peterokutast oblik – pri duboku disanju, govoru, pjevanju

• trokutast oblik – pri plitku disanju, šaptu, huku, izgovoru bezvučnih suglasnika (rjeđe)

• bez oblika – pri glasanju Osim ovih tipičnih položaja glasnica mogu se navesti još dva: vrlo čvrsto stisnute glasnice pri kašlju ili jakom kriku. Potpuna pasivnost svih grkljanskih mišića događa se pri paralizi grkljana, kada su glasnice u kadaverskom položaju. § SLUZNICA Uglavnom se smatra da treperi samo nabor sluznice i da svi pokreti grkljana stavljaju upravo nju u povoljan položaj za treperenje. Sluznica ne može dobro treperiti ako se ošteti (zbog prehlade), ako na njoj nastanu žuljevi (zbog dugotrajnog kašlja) ili izrastu polipi.

15

§ MIJENE GLASA § Glas se mijenja u trima osnovnim osobinama:

• visina glasa ovisi o brzini titranja glasnica; veća je što je titranje brže.

• jakost glasa ovisi o razlici zračnih tlakova unutar jednog titraja; veća je što je tlak zraka viši.

• boja glasa ovisi o obradi zvuka od glasnica do izlaska iz tijela i o načinu titranja glasnica.

RAZLIKA ZRAČNIH TLAKOVA

podgrkljanski tlak - porastom povećava visinu i jakost

nadgrkljanski tlak - sniženjem povećava visinu i jakost

Svaki čovjek mijenja visinu glasa unutar svog raspona glasa. Postoje dva raspona glasa:

• fiziološki raspon ide od najsporijih mogućih titraja do najbržih i iznosi 2 - 4,5 oktava • pjevački raspon obuhvaća područje tona pod sigurnim nadzorom i iznosi od 2 - 2,5/3 oktave

Stroboskopija – promatranje i mjerenje treperenja glasnica

Prosječna brzina titranja glasnica u govoru za odrasle muškarce je oko 120 Hz, za odrasle žene 220 Hz, a za djecu 300 Hz (što su djeca veća, brzina je manja).

16

IZGOVORNI ORGANI

§ IZGOVARANJE § Izgovorni su organi pokretni organi iznad grkljana. Oblikuju zvuk koji nastaje u grkljanu i sami proizvode zvukove. Omeđuju prostore ispunjene zrakom. To su govorne šupljine:

• Morgagnijeve šupljine • nos • usta • usne • ždrijelo

§ NOS Prvotno organ za njuh te za pročišćavanje i vlaženje zraka koji udišemo. Naknadno počinje sudjelovati u glasanju. Djeluje na glasnike akustički i fiziološki. Nosnost se pri izgovoru otvorenih samoglasnika primjećuje jedino kada je nosni ulaz širom otvoren.

§ USTA Prvotno organ za uzimanje hrane, gutanje i početnu probavu. Zbog tih uloga usta su dosta osjetljiva na toplinu, dodir i okus. Naknadno počinje sudjelovati u glasanju. § USNE Usne su dva pokretna organa koja čine predvorje usne šupljine. Kad se usne izbočuju, povećava se usnena šupljina i glasovi poprimaju tamniju boju. § JEZIK Jezik je vrlo pokretljiv mišićni organ koji se sastoji od vrha, prethrpta, hrpta i korijena. Najpokretljiviji je govorni organ.

• izvanjski mišići daju jeziku pokretljivost tako što ga vuku prema natrag i podižu se u stražnjem dijelu kako bi se postigao povoljan položaj za izgovor mekonepčanih glasnika

• unutrašnji mišići mijenjaju jeziku oblik

• gornji uzdužni mišić steže se pa se vrh jezika podiže u povoljan položaj za izgovor

vrhjezičnih glasnika

• donji uzdužni mišić steže se pa se vrh jezika savija, a leđa se izbočuju u položaj za izgovor leđnih glasnika

Akustički učinak nosa najizrazitiji je u potamnjenju i prigušenju govornog zvuka. Prigušenije nastaje tako što se glavnina zvučne energije koja uđe u nos ondje upije. Nos je, dakle, pretežno upijač zvuka. Upija najviše zvukove 600 - 1500 Hz.

17

§ ZUBI Zubi su izrasline koje zajedno s obrazima omeđuju bočne strane usta. Postoje dva niza zuba - i gore i dolje ima 8 zubi, i to po 2 sjekutića, 1 očnjak, 2 pretkutnjaka, 2 kutnjaka, 1 umnjak. Za govor su najvažniji sjekutići. Ako tih zuba nema ili je među njima velik razmak, javlja se pogrešan izgovor prednjih tjesnačnika. § DESNI Desni su izbrazdani dijelovi iza zuba. Donje se desni, kao i donji zubi, pokreću zajedno s donjom čeljusti. Zovu se još i nadzubno meso. § TVRDO NEPCE Nepce je tvrdi, koštani dio koji nadsvođuje usnu šupljinu i razdvaja je od nosne šupljine, čime se razdvaja probava od disanja. § MEKO NEPCE Jedro je meki, pokretni dio iza najizdignutijeg dijela gornje čeljusti koji nadsvođuje usnu šupljinu i razdvaja je od nosne šupljine, čime se razdvaja probava od disanja.

§ RESICA Resica je mali ovješeni završetak mekog nepca. § DONJA ČELJUST Ako je podignuta dokraja, tako da se donji zubi prislanjaju uz gornje, gotovo je nemoguće izgovarati. Spuštanjem donje čeljusti povećava se usni prostor, a zajedno sa spuštanjem jezika i širenjem usana smanjuje se otpor zračnoj struji i povećava se otvor za slobodan izlazak zraka. Pokretna je u tri smjera: gore-dolje, lijevo-desno, naprijed-nazad, a podiže je nekoliko parova mišića.

§ ŽDRIJELO Ždrijelo je šupljina omeđena spletom mišića koji je svojim stezanjem suzuju i skraćuju, a svojim opuštanjem šire i produžuju. U njoj se ukrštavaju putovi za usta i nos.

Ono usmjeruje zrak i zvuk kroz nosni ili usni prolaz u stražnji dio mekog nepca s resicom;

• kada se meko nepce podigne i priljubi uz stijenku ždrijela, zraku i zvuku zatvoren je prolaz kroz nos, a slobodan prolaz kroz usta.

• kada se meko nepce spusti i priljubi uz stražnji dio jezika, zatvoren je prolaz kroz usta, a

slobodan prolaz kroz nos

Prema mekom nepcu izgovaraju se mekonepčanici, ali ono sudjeluje u izgovoru i svih drugih glasnika: podignuto je pri izgovoru samoglasnika /u/, nešto manje podignuto pri izgovaranju samoglasnika /i/, još manje za samoglasnike /o/ i /e/, a najspuštenije je za /a/.

18

Ždrijelna šupljina vrlo je pokretljiva budući da je omeđuje splet mišića;

• stezanjem spleta mišića šupljina se sužava i skraćuje pa glas postane tanak i grlen • opuštanjem spleta mišića šupljina se širi i produljuje pa glas postane taman i jak

19

8. IZGOVOR GLASNIKA Raznolikost izgovora glasnika u naravi je beskonačna. Unutar jezika glasnici su različiti, različiti su u različitim jezicima, u različitim okolnostima. Postoje opažajna obilježja, koja se sastoje od slušne i izgovorne osobine. Dva su temeljna skupa izgovornih osobina:

• skup izgovornih oblika • skup izgovornih načina

Izgovorni oblici dijele se prema temeljnom izgovornom mjestu i dodatnom izgovornom mjestu.

§ TEMELJNO IZGOVORNO MJESTO § Temeljno je izgovorno mjesto dio prolaza od grkljana do usana koji se pri izgovoru najviše sužava. Izgovorno se mjesto utvrđuje raznim postupcima, no kao najpouzdaniji izdvajaju se stariji postupci palatografijom i labiografijom, pa tek onda filmskim rendgenskim snimanjem. § PALATOGRAM Palatogram se dobije tako što se prema ispitanikovu nepcu izradi umjetno nepce. Ono se pospe prahom koji u dodiru s vlažnim jezikom briše njegov trag. Taj se trag potom ucrta na papir u vodoravnoj projekciji. Njegov je pak nedostatak što pokazuje dodir jezika samo na tvrdom nepcu, a ne i na mekom. § LABIOGRAM Pri labiografiji se premazuju usne, a potom se izgovore usneni glasnici uz savijen papir između njih. Tim se postupkom mjeri čvrstoća dodira, napetost, što pokazuje širina otiska na papiru.

Dvousneni: b, p, m Zubnousneni: f, v Zubni: d, t, n, c, z, s Nadzubni: r, l Prednjotvrdonepčani: i, j, lj, nj, č, lj, š, đ Stražnjotvrdonepčani: e Središnji: a Mekonepčani: o, u, k, g, h

Da bi se naznačio fonemski sadržaj, dovoljne su četiri dionice:

usnena ili labijalna prednjojezična ili koronalna tvrdonepčana ili palatalna mekonepčana ili velarna

8.

20

§ DODATNO IZGOVORNO MJESTO § Dodatno izgovorno mjesto podrazumijeva svako sužavanje govornog prolaza koje je manje od temeljnog. Takvih ima više pri izgovoru svakog glasnika. Razlikovni se dodatni izgovorni pokret odvija istodobno s temeljnim, ali traje nešto dulje, pa se zato ponekad može čuti i izdvojeno. Važna su četiri razlikovna dodatna govorna mjesta: 1. usneno - glasnik čiji labijaliziranim ili zaokruženim 2. tvrdonepčano - glasnik čini palataliziranim ili umekšanim 3. mekonepčano - glasnik čini velariziranim ili tvrdim 4. grkljansko - glasnik čini aspiriranim Dodatno izgovorno mjesto mijenja zvuk temeljnog glasnika. Primjerice, velariziranost i labijaliziranost potamnjuju osnovni zvuk. Dodatnim se izgovornim mjestom može smatrati i resično-korijenski zatvor. Tim zatvorom uz temeljni, koji je sprijeda, usta postaju hermetički zatvoren prostor. Širenjem tog prostora zrak se usiše i tako nastaju usisni ili injektivni klikovi, dok njegovim sužavanjem nastaju isisni ili ejektivni klikovi. Isisno je moguće izgovarati sve suglasnike. Tako uvježbavaju oni kojima je nakon laringektomije prekinut dovod zraka u usta i pluća. § USNI I NOSNI PROLAZ Zrak iz pluća može izlaziti kroz nos, kroz usta te kroz usta i nos istodobno. Kad je meko nepce priljubljeno uz stražnji dio jezika, zrak može prolaziti samo kroz nos. Takav je položaj rijetak i njime se proizvode samo klikovi i drugi usklici, ali ne i raznoliki izgovorni oblici. Sasvim podignut stražnji dio mekog nepca priljubljen uz ždrijelnu stijenku zatvara nosni prolaz i tada zračna struja može prolaziti samo kroz usta. Najveći broj glasnika oblikuje se u tom prostoru i nazivaju se usni glasnici. Kada se stražnji dio mekog nepca napola spusti, ostavlja istodobno slobodan otvor kroz usta i nos. Tada zrak iz pluća ide u dva toka, a nosni i usni prostor povezuju se u zajednički ždrijelni prostor. U takvu se položaju istodobno izgovaraju i usni glasnici i nosni glasnici. § BOČNI PROLAZ Samo nekoliko glasnika ima širi prolaz na bokovima, između obraza i jezika te između gornjih i donjih kutnjaka. Glasnici koji imaju takav bočni prolaz zovu se bočni (lateralni) glasnici. Dodatni se bočni prolaz može pojaviti kao govorna mana pravih suglasnika. To se događa zbog lijenosti ili tromosti poprečnih jezičnih mišića. § RAVAN I ZAKRIVLJEN PROLAZ Ako izgovorni organi oblikuju prolaz zračnoj struji, tako da tok te struje prati temeljni anatomski oblik govornog prolaza, kaže se da je izgovor ravan. Izgovor je zakrivljen ako izgovorni organi stvore oštru okuku zračnog toka, što će proizvesti poseban vrtložni šum i dati mu posebnu boju.

21

§ OSOBINE GLASOVA § § ZVONKOST Osobina koja proizlazi iz izgovornih osobina, napetosti govornih organa, veličine obujma, izgovornih šupljina i širine njihova otvora. Što je taj obujam veći, veća je i zvonkost. Što je napetost artikulatora manja, zvonkost je veća. Razlike među zvonkostima u količini su, a ne u kakvoći, pa se govori o različitim stupnjevima zvonkosti. Stupnjevi zvonkosti imaju ponajprije prozodijsku ulogu, ne razlikovnu. § NAPETOST Osobina je koja se odnosi na povratnu spregu. Izvana se može opaziti kao rad trbušnih, grkljanskih i vratnih mišića. Aktivnost mišića veća je što su jače sile koje se suproststavljaju njegovu stezanju, a te su sile: inercija mase organa, sila teža, elastičnost tkiva. Ponajprije je važna za subjektivan doživljaj govora.

22

1. ZVUČNE OSOBINE GLASNIKA § PRIMARNE I INHERENTNE OSOBINE U primarne osobine glasnika ubrajamo:

• spektralni oblik – boja • spektralni sastav • promjene zvuka u vremenu

U inherentne osobine glasnika ubrajamo:

• trajanje • jakost • ton

Potonje osobine nisu u fonemskom, razlikovnom sadržaju glasnika, nisu pod nadzorom.

§ TRAJANJE GLASNIKA

• samoglasnici traju dulje što je zvonkost veća • suglasnici traju dulje što je zvonkost manja

Bezvučni suglasnici traju dulje od zvučnih suglasnika, a zvonki su suglasnici kratki. Umekšani suglasnici (lj, nj, ć) dulji su od neumekšanih suglasnika (l, n, č). Tjesnačnici (z, ž, s, š, f, h) i slivenici (c, č, ć, dž, đ), koji su vođenog pokreta, traju dulje nego zapornici (b, p, d, t, g, k), koji su balistični. § STUPANJ BALISTIČNOSTI ILI VOĐENOSTI GLASNIKA Stupanj balističnosti ili vođenosti glasnika zavisi od triju čimbenika:

• načinu izgovora glasnika • stupnju uvježbanosti pokreta • izdržajnosti pokreta

9.

23

§ VOĐENI I BALISTIČNI POKRETI Balistični pokreti ne nadziru se i ne popravljaju za vrijeme izvedbe, već su u cijelosti u mozgu unaprijed programirani i ispravljeni u prvom krugu, odnosno unutarnjoj povratnoj sprezi. Balistični su zapornici, kojima je izgovor zaustavljen dodirom o suprotstavljenu stijenku. Vođeni pokreti nadziru se i ispravljaju za vrijeme izvedbe, i to kinestetskom i izvanjskom povratnom spregom. Vođeni su tjesnačnici, kojima se pokret organa centrira na točno određenom razmaku od suprotne stijenke. Izvođenje nedovoljno uvježbanog pokreta uvijek je vođenje, pa je znatno i napetije nego izvođenje uvježbanih glasnika.

§ PODRUČJA NAPETOSTI GOVORNIH ORGANA §

Dva su područja napetosti govornih organa: područje grkljana i područje artikulatora. Što je veća napetost artikulatora, u pravilu je manja napetost grkljana, i obrnuto. § NAPETOST GRKLJANA Četiri su stupnja napetosti grkljana: - velike napetosti za samoglasnike

- znatne napetosti za polusamoglasnike - male napetosti za zvučne suglasnike - nikakve napetosti za bezvučne suglasnike

Ti su stupnjevi grkljanske napetosti kriterij dvojnih razdioba glasnika:

• kriterijem ikakva/nikakva grkljanska napetost glasnici su zvučni ili bezvučni • kriterijem znatna/neznatna napetost glasnici su otvorni ili zatvorni • kriterijem velika/nevelika napetost glasnici su samoglasnici ili suglasnici

§ NAPETOST ARTIKULATORA Četiri su glavna stupnja napetosti artikulatora: - labava za samoglasnike - polulabava za polusamoglasnike - polunapeta za zvučne suglasnike - napeta za bezvučne suglasnike Ta četiri stupnja napetosti čine temeljne razlike između tih skupina glasnika.

24

2. IZGOVORNI POKRETI § TRI FAZE IZGOVORNOG POKRETA Izgovor glasnika prolazi kroz tri faze:

• Priprema - izgovorni se organi kreću od neutralnoga položaja prema položaju od kojeg započinje karakterističan izgovorni oblik pojedinih glasnika, a on je različit za različite glasnike

• Držanje - glasnici su ili nepokretni ili na različite načine pokretni, a njihov je izgovorni oblik

karakterističan

• Opuštanje - izgovorni se organi kreću od karakterističnog položaja prema položaju prema neutralnom položaju, taj je pokret važan pri opažanju govora

§ NEPOKRETNI GLASNICI Oni kojima su opuštanja dosta spora i gotovo simetrična. Za opažanje je bitan njihov središnji i statični dio. Što se više produljuju, to se više očituje njihova nepokretnost. Njima se faza držanja može ostvariti samo u laganom pokretu pod nadzorom. § POKRETNI GLASNICI Oni kojima su opuštanja dosta brza i načelno asimetrična. Njihovo gibanje nije samo prijelaz iz jednog glasnika u drugi, već je bitan dio za opažanje oblika tih glasnika. Namjeran pokret pokretnih glasnika može se nalaziti u bilo kojoj od triju izgovornih faza glasnika. § KLIZNI GLASNICI Oni kojima je pokret namjeran, odmjeren i brz. Klizni su dvoglasnici i višeglasnici, polusamoglasnici te zvonačnici. U fazi ih držanja određuje klizni pokret. § PREKIDNI GLASNICI Oni kojima je pokret načelno brz i balističan. Pri njihovu izgovoru njihov se glavni artikulator kreće sve do suprotne stijenke koja zaustavlja njegovo gibanje. Dodir artikulatora o suprotnu stijenku prekida govorni prolaz, djelomično ili potpuno, jednom ili više puta uzastopno. § DJELOMIČNO PREKIDNI GLASNICI Oni kojima zvuk pokreta nije izrazit budući da je nadjačan zvukom njihova nepokretnog oblika. U njih spadaju nosnici i bočnici. Središnji im je usni prolaz prekinut, a istodobno su im bočni i nosni prolaz otvoreni.

10.

25

§ PRAVI PREKIDNI GLASNICI Svojstven im je prekid središnjega govornog prolaza bez dodatnoga usporednog otvora. Zato im je pokret prekida izrazito čujan, a razlikovno obilježje zove se prekidnost. Tri su vrste pravih prekidnih glasnika - zatvorni ili okluzivi - poluzatvorni ili afrikate - treptajni ili vibranti § ZATVORNI GLASNICI Govorni im je prolaz zatvoren tijekom cjelokupne faze držanja, a faze opuštanja i pripreme brze su. Zvuk po kojem se razlikuju pojavljuje se uglavnom u fazi opuštanja. Otvaranje govornog prolaza nakon zatvora izvode tri sile:

• sila teža • tlak zraka (koji tijekom faze držanja raste iza mjesta zatvora zbog pritjecanja zraka iz pluća) • mišićne sile (koje izvode pokret suprotan zatvaranju)

Koja će od tih sila biti jača i u kojem će trenu popustiti mišići zatvarači ovisi o tome je li suglasnik zvučan ili bezvučan te o posebnosti izgovora tih suglasnika. U bezvučnih je glasnika sila tlaka jača od sile mišića, dok za zvučne vrijedi obratno. § POLUZATVORNI GLASNICI Razlikuju se od suglasničkih skupina po tome što kraće traju i što su manje produljivi. § TREPTAJNI GLASNICI U fazi držanja svojstven im je jedan prekid ili više njih. Govorni im je prolaz prekidan i neutralna oblika. Prekid traje 25 mikrosekunda, pa je brzina treperenja artikulatora u treptajnih suglasnika 25 treptaja u sekundi. Treperenje vrha nije jedina mogućnost. Treperiti mogu i meko nepce te leđa jezika, treperiti mogu resica, korijen jezika i ždrijelna stijenka, usne, pa i sam grkljan. § NAČINI IZGOVORA Gotovo se svi glasnici mogu izgovarati na jedan ili na drugi način, ali za govor je uobičajeno i naravno samo izdisajno izgovaranje. Udisajni se govor javlja vrlo rijetko: u govornoj žurbi, pri poremećenom govornom disanju, pri izgovoru usisnih pregradnih glasnika, u izvođenju nekih usklika...

26

3. PROZODIJSKA SREDSTVA Prozodijska sredstva obuhvaćaju mnoge govorne slojeve: od riječi i rečenice do sloja izražajnosti i krika. 1. ton i intonacija 2. glasnoća i naglasak 3. boja glasa 4. spektralni sastav 5. stanke 6. govorna brzina 7. ritam 8. govorne modulacije 9. način izgovora glasnika 10. mimika i geste

§ TON § Osnovni je podražaj za ton učestalost periodičnih titraja zvuka koji nastaju titranjem glasnica. Ton na kojem se pretežito odvija govornikov govor naziva se središnjim tonom i drugačiji je od osobe do osobe. Kod odraslih žena razlikujemo alt, sopran i mezosopran, a kod odraslih muškaraca razlikujemo bariton, bas i tenor. Središnji ton dijelimo na:

• Fiziološki središnji ton - ovisi o debljini i duljini glasnica (ton koji najmanje zamara grkljan)

• Kulturološki središnji ton - ovisi o civilizacijskim ulogama žene/muškarca

NIZAK SREDIŠNJI TON VISOK SREDIŠNJI TON

- simptom za golemost - znači snagu, odvažnost, samopouzdanje - znači bijes, tugu, prezir

- simptom za sićušnost - znači slabašnost, nesamostalnost, neuspješnost - znači strah, ali i radost

Svaki je pojedinac sposoban govoriti na prepoznatljivo pet različitih tonskih visina: na vrlo visokom, na visokom, na središnjem, na niskom te na vrlo niskom. Ukoliko za to postoje snažni kulturološki razlozi, utoliko će pojedinac ponekad i odstupiti od svoga fiziološkog tona.

§ INTONACIJA § Intonacija se još naziva i govornom melodijom. To je figura koju tvore uzastopne mijene tona. Te mijene mogu biti:

• klizne (uz stalnu promjenu tona, blisko običnu govoru) • skokovite (uz kraće ili dulje zadržavanje istog tona, blisko pjevanju)

11.

27

Govorna intonacija opisuje se:

• prema smjeru tonske promjene (ravna, uzlazna, silazna, uzlazno-silazna, silazno-uzlazna) • prema tonu s promjenom (vrlo niska, niska, srednja, visoka, vrlo visoka) • prema veličini zamaha tonske promjene • prema vremenu odvijanja tonske promjene

U fonemskom se sloju prozodijska informacija nalazi samo u samoglasničkim odsječcima, dok je u suglasničkim odsječcima nevažna. Prva prozodijska intonacija dobije se kada se od ostvarene intonacije odbije utjecaj unutarnjega samoglasničkoga tona jer samoglasnici na ostvarenu intonaciju utječu svojim unutarnjim tonom. Rečenična jezična intonacija ima dijelom univerzalne osobine, a dijelom posebne osobine određenog jezika koje se razlikuju od drugih jezika Univerzalne su osobine:

• uzlazni ton na početku rečenice i silazni ton na kraju rečenice • raščlanjivost rečenične intonacije na intonativne jedinice (s po jednom intonativnom jezgrom)

§ GLASNOĆA I NAGLASAK § Govornu glasnoću prati kretanje tona, pa zato glas veće jakosti nazivamo i povišenim glasom. Ipak, u govoru je moguće zasebno nadzirati ton i zasebno glasnoću.

Osim tona promjenu glasnoće prati i cjelokupni način govora. U glasnijem govoru, veća je govorna snaga, zamasi slogova veći su, izgovor suglasnika jači je, a ukupna je govorna brzina manja. Sve su to tonski slogovi za glasnoću. Temeljni je pak podražaj za glasnoću jakost govornog zvuka. Ta se jakost mjeri u decibelima i na 1 m od usta iznosi:

• oko 35 dB pri šaptu • oko 65 dB pri normalnu govoru • oko 100 dB pri urlanju

Dvije su uloge glasnoće:

KOMUNIKACIJSKA ZNAKOVNA

- što je jakost veća, raspoznatljivost govora je bolja - jakost se može nadoknaditi umjetnim pojačalima - i pretih i preglasan govor su nepristojni

- proksemički znak - znak o broju slušača - psihosomatske osobine - raspoloženja - kulturne osobine

Govorna glasnoća važna je i za svladavanje psihičkog otpora slušača, za uspostavljanje veze s njime, pa je to njezina fatička uloga. Taj je otpor veći što je manja spremnost slušača za primanje obavijesti. Zato govorna glasnoća i raste s brojem slušatelja. Proksemički znak:

• tih glas: prisnost, privatnost, prijateljstvo • bučan glas: službenost, autoritativnost

28

Znak o broju slušača:

• tih govor: solilokvij (upućen sebi) • srednje glasan govor: dijalog (jednoj osobi) • dosta glasan govor: pripovjedački govor (manjoj grupi ljudi), izlaganje (auditoriju) • vrlo glasan govor: javni govor (masi)

Psihosomatske osobine

• jak glas: velik obujam, snagu, otvorenost, superiornost • tih glas: sićušnost, slabost, zatvorenost, društvenu podređenost, uviđavnost

Kulturne osobine

• jak glas: znači pretežno življenje na otvorenim ili u bučnim prostorima • tih glas: navika življenja u tihim, malim, zatvorenim prostorima (komoran glas)

Raspoloženja

• jak glas: agresivnost, odlučnost, dramatičnost, bijes • tih glas: strah, nesigurnost, tugu, smirenost, ali i sklad

§ BOJA GLASA § Glavni je podražaj za boju govornog zvuka neka vrsta prosječnog oblika spektra. Ukupna boja glasa ishodi iz boje sloja glasa i boje sloja fonema. Taj fonemski sloj daje boji glasa i jezični značaj jer npr. u slušanju tako se francuski doima nosnim, poljski šuštavim, ruski umekšanim itd. Pod bojom glasa u užem smislu podrazumijeva se boja koju imaju samoglasnici kada se zanemari njihova fonemska boja. Stoga se naziva i vokalnom bojom. Boja glasa ima:

• stalnu sastavnicu - ona je znak simptom o govorniku, pa pripada sloju krika • promjenjivu sastavnicu - ona je govornikova izražajna mogućnost i pripada sloju izražajnosti,

ishodi iz organskih osobina čovjeka, nasljednih ili stečenih. Bojom se mogu oponašati glasovi drugih ljudi i tako ih oslikavati ili karakterizirati.

● estetske prosudbe: lijep, ružan, baršunast, ugodan… ● kulturalne prosudbe: kultiviran, primitivan, seljački… ● psihičke prosudbe: ženstven , muževan, nježan, senzualan, agresivan… ● biološke prosudbe: muški, ženski, dječji, zreli, starački… ● patološke prosudbe: kreštav, nosni, hrapav, prehlađen, promukao…

● semantika nosnosti: slabost, lijenost, mrzovoljnost, umišljenost, plavokrvnost ● semantika kreštavosti: histeričnost, škrtost, primitivnost, slabost… ● semantika blještavosti: (u pjevanju belkanto): narcisoidnost, umišljenost

29

§ SPEKTRALNI SASTAV §

• VOLUMINOZNOST Ovisi o jakosti zvuka u spektralnom području ispod 300 Hz.

• PUNOĆA Ovisi o jakosti zvuka u spektralnom području od 400 do 800 Hz. Postiže se povećanjem otvora usta uz povećanu fonaciju. Raspoznatljivost samoglasnika s povećanjem punoće opada. S punoćom se uz najmanji fonacijski napor postiže velika glasnoća govora pri glumačkom, opernom i oratorskim glasovima.

• ZVONKOST Zavisi o jakosti zvuka u spektralnom području od 800 do 2000 Hz. Daje sonornost glasnika i ishodi iz povećanog otvora usta. Prigušenje tog područja važna je osobina nosnih glasnika.

• OKRUGLOST Zavisi o jakosti zvuka u spektralnom području od 2000 Hz do 2500 Hz. Nastaje smanjenjem ždrijelne šupljine pa se zove i grlenost. Simptom je primitivnosti i lošeg ukusa, ali i nagluhosti i slabosti grkljana.

• BLJEŠTAVOST Zavisi o jakosti zvuka u spektralnom području od 2500 Hz od 5000 Hz. Sindrom je pojačane samoslušnosti, a samim time i narcisoidnosti. Gluhorođeni nikad nemaju blještave glasove Belkanto se temelji na blještavosti glasa. U govoru ta osobina daje pjevnost glasu.

• PUCKETAVOST Zavisi o jakosti zvuka u spektralnom području od iznad 5000 Hz. Rijetka je i za slušanje ugodna kvaliteta, puna znakova o osobnosti govornika.

• NOSNOST Ima pojačanje na niskim frekvencijama od 200 do 400 Hz, uz prigušenje na središnjim frekvencijama od 600 do 1500 Hz. Nastaje zbog lijenosti mekog nepca, što je najčešće obrambeni mehanizam samoga grkljana, kojega nosnost opušta. Negativno se vrednuje jer joj je opća semantika slabost, lijenost, odbojnost, mrzovolja.

• KREŠTAVOST Proizvodi je podignut i vrlo napet grkljan. Značenja su kreštavosti mahom negativna: histeričnost, primitivnost, škrtost, zatvorenost.

• ZAŠTITAN GLAS Sastoji se od punoće i blještavosti. Postiže se pojačanim potiskom zraka trbušnim mišićima, što izaziva čvršći rad grkljana. Njime se može postići glasno dugotrajno glasanje, što je posebno važno za one koji se zbog uvjeta života, nagluhosti ili profesiju moraju tako glasati.

• UGODAN GLAS Nije samo jedan jer različite vrste boje glasa mogu biti ugodne istom procjenitelju. U našoj kulturi ugodan glas općenito je nešto nižeg tona, uravnoteženih svih spektralnih osobina. Taj glas dobiva više na uljudnosti ako je prigušen i ako sadrži malo sipkosti.

§ STANKE § Govorne su stanke odsječci govornog vremena bez teksta. Razlikuju se od šutnje, u kojoj vrijeme nije govorno. Može trajati najviše do dvije minute, nakon čega dolazi do prekida.

Količina stanki u govoru ovisi o ulozi koju preuzimaju. Kada spikeri čitaju vijesti, na stanke otpada oko 15 % od ukupnog trajanja govora. U spontanom se govoru stanke uzimaju od oko 40 % do 50 % u sveukupnom govoru.

30

§ 1. STANKE RAZGRANIČENJA (delimitativne stanke) Njihovo razmjerno trajanje ovisi o veličini govornog članka koji razgraničuju, a apsolutno trajanje o brzini govora. Intonacijske jedinice razgraničuju relativno kratke stanke u trajanju od jednoga sloga, rečenice razgraničuju stanke u trajanju jedne riječi, odlomke razgraničuju stanke u trajanju jedne rečenice i obavezno su bezglasne. Govorne blokove razgraničuju ritmičke stanke, kao i veće ritmičke cjeline od blokova.

• sintaktičko-logičke stanke - podupiru sintaktičku i logičku organizaciju iskaza - u nekim slučajevima uklanjaju i dvosmislenost

• ritmičke stanke - služe samo za stvaranje ugođaja u iskazu

- pomoću njih izbjegava se i jednoličnost govora § 2. STANKE ISTICANJA (kulminativne stanke) Pojavljuju se unutar rečenice i to češće ispred riječi koju trebaju istaknuti, nego iza te riječi.

• stanke ispred riječi - pojačavaju učinak iščekivanjem • stanke iza riječi - omogućuju potpun primitak obavijesti

§ 3. LOGIČKE STANKE Stoje umjesto neke riječi i imaju značenje te neizgovorene riječi, koja zauzvrat ima pojačano djelovanje. § 4. STANKE PROCESIRANJA

Tvore skup raznorodnih stanka, kojima je zajedničko što nastaju usporenjem komunikacijskoga govornog toka na jednom dijelu lanca. Te stanke imaju fatičku ulogu, a pomoću nje kod slušatelja se pobuđuje pozornost i iščekivanje. Mogu se javiti zbog slabe komunikacijske protočnosti u signalizacijskom dijelu. Takvi se zastoji govora, primjerice, javljaju u mucavaca pri glasnom čitanju zbog sporosti čitanja. Njih je potrebno ubacivati kada se govori nagluhima. § 5. STANKE PREKIDA GOVORA Stanke prekida govora uzrokovane su negovornim razlozima. To mogu biti autonomne fiziološke aktivnosti kao što su kašljanje, kihanje, gutanje, ili neke hotimične radnje kao što su ispijanje vode, paljenje cigarete, dohvaćanje čega. Svi takvi prekidi govora pripadaju skupu govornih stanki samo ako su unutar kratkotrajnog pamćenja govora, a u šutnju prelaze kada izađu iz govorne sadašnjosti.

31

§ GOVORNA BRZINA § Izražava se brojem govornih članaka (slogova, riječi, rečenica) u jedinici vremena (minuti, sekundi). Govorna brzina ovisi o:

• unutarnjem trajanju glasnika • načinu povezivanja glasnika u niz • prozodiji riječi • broju obaveznih stanki • buci • propusnosti kanala

Odstupanje od normalne izgovorne brzine vrlo je važno opažajno prozodijsko sredstvo - 30 % brži govor procjenjuje se kao dvostruko brži. Najčešće i najtočnije govorna se brzina izražava brojem izgovorenih slogova u sekundi. Pri tome se razlikuje brzina govora (TG, tempo govora), koja uključuje i stanke, od brzine izgovora (TA, tempa artikulacije), koja je brzina „čistog“ govora bez stanka.

§ RITAM § Ritam je oblik koji čini ravnomjerni niz jednakih elemenata, niz koji se u pomisli beskonačno proteže. Da bi se stvorila ritmička predodžba dovoljan je mig od 2-3 jednaka događaja u jednakim vremenskim razmacima. Ritmički su elementi u govoru:

• more • stope • ritmičke skupine • ritmičke faze

Raznolikost ritmova u govoru ostvaruje se jezičnim i glasovnim sredstvima. Na razini sloga raznolikost ritmova ostvaruje se nizanjem dugih i kratkih slogova. Na razini riječi raznolikost ritmova tvori raznolikost stopa. Raznolikost stopa proizlazi iz broja neistaknutih slogova u riječi i njihova odnosa prema istaknutim slogovima. Stope imaju svoje odgovarajuće nazive: jamb, trohej, daktil, amfibrah.

Normalna govorna brzina očituje se po 4 do 7 slogova u sekundi. Kultiviran govor teži standardnoj normalnoj izgovornoj brzini. Kada se u pokusima različitim ljudima dao isti tekst, u istim uvjetima, na čitanje, oni su ga svaki put izgovorili gotovo jednako normalnom govornom brzinom. Međutim, normalna brzina nije jednaka svim ljudima, a te su razlike simptom osobina ljudi.

U nas je, kao i u većini drugih jezika, obično istaknuta posljednja riječ u intonacijskoj jedinici tj. sintaktičko-logičkoj cjelini, što se naziva oksitonskim ritmom.

32

§ GOVORNE MODULACIJE § Prozodijska modulacija uglavnom se svodi na dvije osobine:

1. Zvučni prijelazi (tranzijenti) 2. Periodične vokalne modulacije

- staccato - legato

- vibrato - tremolo

§ STACCATO

Staccato je dinamična boja koja nastaje kada se zvukovi nižu oštrim prijelazima. To je govor čestih stanki oštrih rezova, snažno naglašenih riječi, velikih slogovnih zamaha, oštrih prijelaza od suglasnika do samoglasnika. Izražava odlučnost, dinamičnost, neosjetljivost. § LEGATO

Legato je nedinamična boja koja nastaje kada se zvukovi nižu blagim prijelazima. To je govor rijetkih stanki blagih rubova, slabo naglašenih riječi, malih slogovnih zamaha, blagih prijelaza od suglasnika do samoglasnika. Izražava nježnost, poetičnost, osjetljivost. § VIBRATO

Vibrato je boja koja nastaje pri kliznim i periodičnim izmjenama tonova. Slušni je učinak vibrata bogatstvo zvuka. Izražava poetičnost i patetičnost, pa se zato njime često koriste glumci u recitaciji i glumi. § TREMOLO

Tremolo je boja koja nastaje pri treperavim promjenama jakosti glasa. Nastaje podrhtavanjem dišnih i grkljanskih mišića. Izražava tremu, strah, slabost.

33

§ GOVORNI ČLANCI § § DISKURS I IZREKA U cjelokupnom govoru mogu se razabrati zaokružene samostalne govorne cjeline, a to su upravo diskursi i izreke, tj. onaj dio diskursa koji izgovara jedna osoba. Diskurs je npr. jedan obavljeni razgovor, jedan govornički govor, jedna debata, jedno predavanje, priča, recitacija... Svi diskursi dalje se mogu dijeliti prema vrsti:

• drama - na činove i prizore • retorički monolog - na uvod, izlaganje, dokazivanje i zaključak

§ ODLOMAK Sastoji se od jedne rečenice ili niza rečenica. Rečenice su unutar odlomka povezane misaonom koherentnošću i jezičnom kohezijom. Tekstualna prozodija odlomka sastoji se od nepotpunih kadenci na kraju rečenica unutar odlomka i potpune kadence na kraju završne rečenice. Dva se odlomka odvajaju stankom razgraničenja, što se u pismu obilježava prelaskom u novi red. Prijelaz iz solikolvija u pripovijedanje, zatim u monolog, zatim u recitaciju itd. uvijek je ujedno i prijelaz u novi odlomak. § REČENICA Rečenica je jedinica koja sama može biti odlomak, pa i diskurs, a sastoji se od jedne ili više riječi koje su povezane semantički i sintaktički. Programi za sklapanje elemenata u rečenicu smješteni su u moždanoj kori u Brokinu centru i području oko njega. Zato se motorička afazija očituje u nerazumijevanju sintaktičkih odnosa među riječima.

Tema i rema mogu se sastojati od jedne riječi, skupine riječi, pa i od rečenica koje su dijelovi složenih rečenica. Tema je sugovornicima poznatiji dio rečenice, a ono o čemu će rečenica izvijesti, a rema pak kazuje nešto novo o rečenici. Po uobičajenu redoslijedu prvo ide tema, zatim rema. Rema može i prethoditi temi, ali tada mora biti izgovorena izrazito istaknuto kako bi se uopće razaznalo što je rema.

TEMA je onaj dio rečenice koji je najavljen i predstavljen govornim ili negovornim kontekstom. REMA je onaj dio koji se mijenja ili samo dopunjuje kontekst.

Rečenica teži tome da se ostvari u jednom izdisaju i teži veličini koja ne prelazi 24 sloga i koja ne traje dulje od 5 sekundi.

Prosječna rečenica u našemu jeziku sadrži pet riječi. No, u pisanim tekstovima mogu se pojaviti mnogo dulje rečenice, s 50 ili 100 riječi, ali one nisu organske govorne rečenice.

34

§ REČENIČNA PROZODIJA Rečeničnu prozodiju sačinjavaju samo oni oblici koji govorno ostvaruju njezinu rečeničnost u određenom jeziku. Takvih je obilježja malo:

• stanke razgraničenja • govorna brzina • intonacija • glasnoća

§ INTONACIJSKA JEDINICA § S obzirom na intonacijske značajke i sama se intonacijska jedinica može podijeliti. Ima raznih podjela, ali svaka uključuje tri osnovna dijela: 1. intonacijsku jezgru (nukleus, šiljak) 2. intonacijski početak (glavu, prednjak) 3. intonacijski završetak (rep, stražnjak) § INTONACIJSKA JEZGRA Jezgra je intonacijski najviši i najrazlikovniji dio intonativne jedinice. Nju u europskim jezicima čini naglašeni slog istaknute riječi u intonacijskoj jedinici, a u našem jeziku još i slog iza naglašenoga jer je on uz naglasak vezan razlikovanjem uzlaznih od silaznih naglasaka. U nas je, kao i u većinI drugih jezika, obično istaknuta posljednja riječ u intonacijskoj jedinici (oksitonski ritam), ali zbog veće izražajnosti (ili zbog slabe govorne organizacije) može biti slabije ili jače istaknuta riječ i na svakom drugom mjestu u intonacijskoj jedinici. Opis, međutim, slobodnih izražajnih ili slučajnih isticanja ne pripada jezičnom prozodijskom opisu jer je to područje glasa.

35

U hrvatskom se standardu može jasno razabrati šest intonacijskih jezgara:

• SILAZNA JEZGRA (\) - daleko je najbrojnija, nalazi se u gotovo svim završnim intonacijskim jedinicama, u li-pitanjima te u pitanjima bez upitne riječi

• UZLAZNA JEZGRA (/) - ton joj raste u naglasnom i zanaglasnom slogu, a potom u

intonacijskom završetku ostaje ravan ili blago pada, može biti samo u posljednjoj riječi intonacijske jedinice, a opće joj je značenje nedovršenost iskaza, što sugovorniku može biti znak da se od njega očekuje dopuna

• SILAZNO-UZLAZNA JEZGRA (v) - diskursu daje pripovjedni ton, može se naći samo na kraju

nezavršenih intonacijskih jedinica

• SILAZNO-UZLAZNO-SILAZNA JEZGRA (^v)- vrlo je osebujna i imaju je samo balkanski jezici, tonski joj je oblik silaznost naglašenog samoglasnika, nakon čega slijedi nagli rast i ponovno nagli pad, može se naći na bilo kojem mjestu, a naziva se još i inverznom ili obrnutom

• UZLAZNO-SILAZNA JEZGRA (/+\) - zove se još i složena, a sastoji se od zasebne silazne i zasebne uzlazne jezgre samo ako je presječena stankom

• RAVNA JEZGRA (—) - vrlo je rijetka i zvuči pjevno pa je i upitna njezina pripadnost jezičnom

sloju, javlja se u pozdravima, usklicima, dječjem hvalisanju, nalazi se samo u posljednjoj riječi intonacijske jedinice

§ INTONACIJSKI POČETAK Intonacijski je početak dio intonacijske jedinice na kojem se ostvaruje jezična prozodija. Najdulji je dio intonacijske jedinice, a skraćuje se pomicanjem jezgre naprijed. Praktički ga nema kada je naglašena prva riječ u intonacijskim jedinicama ili kada se ona sastoji od jedne riječi. Prozodija riječi ostvaruje se potpunije u intonacijskom početku što je obavjesnost riječi veća. Svaki intonacijski početak ima porast od prvoga naglašenog sloga, koji po tonu može biti visoki, srednji i niski:

• silazni intonacijski početak obično je na visokom tonu • ravni intonacijski početak obično je na visokom ili niskom tonu • uzlazni intonacijski početak obično je na niskom tonu

§ INTONACIJSKI ZAVRŠETAK Intonacijski završetak ima silazan ili nizak ton poslije svih jezgara osim ravne. Tonska visina intonacijskog završetka vrlo je važan znak stupnja završnosti intonacijske jedinice.

• niži ton u završetku izražava izjavnost, ili dovršenost rečenice • viši ton u završetku izražava upitnost ili uskličnost, ili nedovršenost rečenice

Na kraju odlomka ton završetka prelazi u šapat.

§ JEZIČNA I GOVORNA RIJEČ § Jezična riječ onaj je dio teksta koji pri umetanju i premetanju ostaje nerazdvojiva cjelina (u pismu se jezične riječi pišu odvojeno). Govorna ili fonetička riječ najmanji je govorni članak koji može sam biti cjelovita izreka ili diskurs. Zato je riječ često istoznačnica za govor. U jednoj su riječi sadržane sve bitne osobine govora, sadrži sve njegove slojeve, izvode je svi govorni organi.

36

Čine je svi slogovi u nizu koji se sintagmatski odnose prema jednom naglašenom slogu, koji se na njega oslanjaju. Određuje ju njezina prozodija; broj slogova, prozodijska obilježja slogova, međuslogovni prozodijski odnosi. Čine je jedna značenjska jezgra i jedan ili više morfema koji označavaju različite odnose te jezgre. Te odnose mogu označavati:

• dijelovi jezične riječi (na početku prefiksi, na kraju sufiksi, u sredini infiksi) • gramatički morfemi • gramatičke riječi

Jezično zasebne riječi bez vlastita naglaska koje se ne mogu pojaviti kao samostalne govorne riječi nazivamo nenaglasnicama (klitikama).

• ako se nenaglasnice postave ispred značenjske riječi, zovu se prednaglasnice ili proklitike • ako se nenaglasnice postave iza značenjske riječi, zovu se zanaglasnice ili enklitike

Govorna riječ nastaje dvama postupcima: selekcijskim i sintagmatskim:

• selekcijskim postupkom odabire se značenjska jezgra i logički odnosi, što se događa u Wiernickeovom centru, a prozodijski je znak takva izbora jedan naglasak riječi

• sintagmatskim postupkom pridodaju se zadani gramatički morfemi i raspoređuju se, što se

događa u Brokinu centru Ona je temeljna je složena rimotvorna figura govora, odgovara stopi u versifikaciji ili taktu u glazbi.

§ NAGLASCI § § ULOGA NAGLASKA RIJEČI Opća je uloga naglaska riječi isticanje riječi kao jedinice govornog niza. Naglasci mogu biti i kodirani migovi granice riječi i ona kada je njihovo mjesto fiksno. Takav je znak naš silazni naglasak ako stoji na prvom slogu. U nekim je jezicima uvijek naglašen posljednji slog (francuski), u nekima je uvijek naglašen pretposljednji slog (u poljskom), a unekima je pretpretposljednji (u makedonskom). To su jezici s fiksnim mjestom naglaska. Našem je jeziku svojstveno relativno slobodno mjesto naglaska, ali ta sloboda nije podjednako iskorištena na svim slogovima.

Budući da se govorna riječ sastoji od jedne jezične riječi ili nekoliko njih, govorna riječ u prosjeku je veća za 40%. Prosječna govorna riječ ima u nas 3,12 slogova, a jezična riječ 2,25 slogova. Jezične riječi u našim tekstovima najčešće su jednosložne (u 34,43% slučajeva), dok su govorne riječi pak najčešće trosložne (u čak 31,5% slučajeva)

Naglasak najčešće pada na prvi slog (u oko 66 % riječi u tekstu), zatim na drugi (u oko 25 % riječi u tekstu, potom na treći (6,7 %), pa na četvrti (1,6 %).

37

§ NAGLASAK I PROZODIJSKE OSOBINE SLOGOVA Prema unutarnjim prozodijskim obilježjima slogovi su u hrvatskom književnom jeziku ili dugi ili kratki, visoki ili niski. Visoki i dugi naglašeni slog izrazito je viši i dulji od niskog i kratkog nenaglašenog sloga, ali je kratki i niski naglašeni slog približno jednake duljine i tonske visine kao unutarnji dugi i visoki nenaglašeni slog. Prozodijske osobine slogova potpunije se ostvaruju samo u riječima koje nose intonacijsku jezgru, a u drugim se riječima te osobine manje ili više neutraliziraju. Prozodijski programi slogova u riječi se ostvaruju samo na samoglasnicima, a za trajanja suglasnika ti su programi u stanju mirovanja. Ti su programi smješteni u lijevoj moždanoj hemisferi, u premotoričkom području izvan Brokina centra i u Wernickeovom centru. Slogovni ton redovito se ostvaruje klizno na samoglasnicima riječi. Ton klizi uzlazno od visokoga prednaglasnog tona prema sljemenu visokoga naglašenog sloga (na trećini naglašenog samoglasnika) i odatle u luku skreće u silazni ton prema kraju naglašenog samoglasnika ili još dalje prema niskom zanaglasnom slogu kad ga ima. Unutarnja se prozodijska duljina ili kvantiteta slogova ostvaruje tako što prozodijski dugi slogovi imaju dulje trajanje samoglasnika nego prozodijski kratki u istim uvjetima. Naglašeni je slog pred stankom dulji nego ostali zanaglasni slogovi.

§ RASPODJELA PROZODIJE U RIJEČIMA Raspodjela naglasaka u riječima proizlazi iz podrijetla naglaska. Ograničenja u slobodnoj raspodjeli naglaska mogu se izraziti sljedećim pravilima:

• prvo: silazni naglasci stoje samo na prvom slogu riječi • drugo: na jednosložnim riječima stoje samo silazni naglasci • treće: na posljednjem slogu u riječi nema naglaska • četvrto: slogovi su pred naglašenim slogom samo kratki

Tim pravilima često izmiču složenice (brȍdovlāsnīk, Jugȍslāvija), te strane, jezične neusvojene riječi, učene riječi (ȅventuālno), strana imena (Bordȏ).

U jednoj govornoj riječi može biti jedan naglašeni slog i smije biti samo jedan, a svi su ostali nenaglašeni. Svi su glasovi ipsred naglašenoga visoka tona, a svi su iza prvog zanaglasnog niska tona.

Visine tonova u govornim riječima položajno su zadane, osim u naglašenim slogovima gdje je izbor prilično slobodan.

Naglašeni slog ističe se nad drugima u riječi i duljim trajanjem. Naglašeni su dugi slogovi prosječno za 50% dulji nego dugi nenaglašeni, a kratki naglašeni za 30% dulji nego kratki nenaglašeni.

Dugosilazni je naglašeni slog za 30% dulji nego kratkosilazni, a dugosilazni za prosječno 22% dulji nego kratkouzlazni.

38

Silazni naglasci javljaju se na nepočetnom slogu u genitivu množine riječi s nepostojanim a i s uzlaznim naglascima u ostalim padežima: tu je silazan naglasak jak morfološki znak koji odolijeva pravilu pomicanja naglaska (trènūtākā, mùškārācā). Uzlazni naglasci mogu stajati na završnom slogu ili na jednosložnim riječima ako je otpao jedan slog iza naglaska. Najveći broj izuzetaka dolazi zbog neprelaženja silaznih naglasaka na prednaglasnicu. Utvrđeno je već i kao pravilo da s trosložnih i višesložnih riječi naglasak ne prelazi (ùnedoglēd, po ȍpomenama). Iako je u našem jeziku mjesto naglaska riječi gotovo slobodno, najčešće je naglašen prvi slog zbog pomicanja naglaska naprijed.

39

§ SLOG § § ODREĐENJE SLOGA Slog je najmanji izgovorljivi odsječak govora. Kada riječ raščlanimo na slogove, to se naziva prvom artikulacijom govora. Glasnik koji je manji od sloga, može se izgovoriti samo u punom slogu. Izvođenje suglasnika govornim organima izvan sloga nije izgovaranje i ne pripada govoru. On je temeljna ritmička govorna jedinica, za razliku od govorne riječi, koja je temeljna rimotvorna figura. Nastaje trzajnim potiskom zraka iz pluća. Tom se potisku naizmjenično suprotstavljaju artikulatori i fonatori, a ponekad i udisajni mišići.

Arhetipski slog predstavlja samoglasnički glas okinut i prekinut suglasnikom. U zvučnom je pogledu na rubovima sloga tišina, šum i li utišan harmoničan zvuk, a u središnjem dijelu sloga pojačan je harmoničan zvuk. Zadržavanje samoglasničkog dijela na početku sloga zove se okidanje sloga, jer se njime naglo ili postupno opušta samoglasnički pokret. Prekidanje luka tog pokreta pred njegov kraj zove se prekidanje sloga. Okidači i prekidači sloga ponajprije su artikulatori, ali i grkljan te udisajne sile. U nas je slogovni trzaj nesimetričan; jači mu je početak nego kraj. Zato su mu i jači okidači nego prekidači. Posljedica je toga da na početku sloga u nas ima mnogo više suglasnika nego na kraju i da su svi suglasnici, koji su zvučni, ozvučeni, a na kraju sloga suglasnici su obezvučeni tj. bez sudjelovanja grkljana u prekidanju. § SLOGOVNI ČLANCI Neraščlanjen slog uvjetuje slabo razgovijetan govor (opušten odrasli govor ili dječji govor u dobi od 18 mjeseci). Raščlanjen slog ima izlomljen, stepeničast luk od šest mogućih stepenica. U našem se slogu mogu ostvariti najviše četiri stepenice; svih šest stepenica u nas se ne može ni teorijski ostvariti jer se prve dvije u istodobnom ostvarenju svode na jednu zbog asimilacije po zvučnosti. Na istoj se stepenici može naći više od jednog glasnika i to na prvoj najviše tri glasnika, a na drugoj najviše dva glasnika, na svim višim stepenicama može stajati samo po jedan glasnik. Niti jedan fonem ne može se ostvariti pomoću dviju stepenice zato što su dvoglasnici jednofonemski.

Kao ritmičke jedinice, i dugi i kratki slogovi imaju u nas vrijednost jedne more. Najčešće im je objektivno trajanje od 0,15 do 0,25 sekundi.

Na početku se slogova u nas nalazi 87,5 % svih suglasnika, a na završetku sloga 12,5 %; samo je 15 % slogova zatvorenih. (U japanskom su svi suglasnici na početku sloga, u talijanskom 81,5 % suglasnika stoji na početku sloga, a u engleskom je odnos suglasnika na početku i na kraju sloga približno jednak uz 67 % zatvorenih slogova.)

40

Dva glasnika koja su u svemu podjednaka osim što u slobodnoj razdiobi zauzimaju različite stepenice u slogu, predstavljaju dva različita fonema. Slog mora imati najmanje dvije ostvarene stepenice, i to samoglasničku i barem jednu nesamoglasničku. Slogovne stepenice mogu izostati, ali njihov se redoslijed ne može obrtati. Ako se dogodi da redoslijed glasnika remeti redoslijed stepenica, govor to razrješava tako što stvori još jedan slog. U nas tako /r/ koji odstupa od slogovnog oblikuje slog, bilo da se pred njim ubacuje neutralni samoglasnik, bilo tako što zvonki /r/ postane samoglasnički /r/. Stupanj raščlanjenosti sloga, a time i razgovijetnost govora, u najvećoj mjeri ovisi od veličine skoka ili pada među slogovnim stepenicama, a ta veličina zavisi od nagiba stepenica. Samoglasnici se izgovaraju implozivno i eksplozivno, zavisno od općeg obilika sloga. Ako je opći oblik sloga nesimetričan, s jakim početkom, samoglasnici se izvode implozivno. Ako opći oblik sloga ima jak završni dio, samoglasnik se izvodi eksplozivno. Prijelaz eksplozivnog u implozivni smjer (<>) predstavlja vrh sloga, a prijelaz iz implozivnog u eksplozivni smjer (><) granicu sloga. Vrh sloga u nas se nalazi samo na početku samoglasnika, a granica odmah na početku faze držanja suglasnika.