49
GRGA N O V A K QUvESTIONES EPIDAURITANAE I JE LI POSTOJALA SUPERIOR PROVINCIA HILLYRIGUM? I u naučnoj, i u popularnoj literaturi, i udžbenicima rimske povijesti često, kada je riječ о našim krajevima u doba careva Augusta i Tiberija, nalazimo tvrdnju da su na sjeverozapadnom dijelu Balkanskog polu- otoka i u kraju između Save i Drave i u današnjoj Hrvatskoj (Podravini, Posavini, Dalmaciji], zapadnom Podunavlju, južnom dijelu današnjeg jugoslavenskog primorja i sjeverne Albanije postojale dvije provincije: Superior provincia Illyricum i Inferior provincia Illyricum. Koliko je to znanstveno uvjerenje prodrlo, dovoljno je da navedemo što о tom pitanju kaže Real-Encyklopaedie der classischen Altertums- wissenschaft. Pod riječju Illyricum piše Nikola Vulić: »Auch nach dem erfolgreichen illyrischen Kriege Octavians (J. 35-33) haben die Dalmater mehrmals versucht das schwere römische Joch abzuschütteln (Aufstand von J . 16 v. Chr., Tiberius Krieg J. 12-10 v. Chr; pannonischer Auf- stand J. 6-9 n. Chr.). Doch endlich wurden sie und das ganze illyrische Gebiet erobert, und es kamen unter die römische Herrschaft ganz Dal- matien (im späteren römischen Sinne) und Pannonien. Die neuen Erwer- bungen erchielten den Namen I. (Illyricum) (wohin warscheinlich das spätere Obermösien gerechnet wurde, vgl. Tac. hist. I. 76). Derselbe blieb auch, als Dalmatien und Pannonien administrativ getrennt wurden und eigene Statthalter erhielten. Das erste heisst eine Zeitlang superior provincia Illyricum (CIL. III. 1741) was dazu führt, das Pannonien die inferior provincia Illyricum hiess, obwohl wir dafür keine direkten Be- weise haben (doch werden beide Provinzen oft einfach Illyricum genannt, so dass man in Verlegenheit ist, an welche zu denken). Erst unter den Flaviern kommen die Namen Dalmatia und Pannonia vor (obwohl auch später die Schriftsteller I. statt Dalmatien sagen).« 1 1 Pauly-Wissowa, Real-Encyclopädie der classischen Altertumswissenschaft, IX, Stuttgart 1914, st. 1087 (Vulić s. ν. Illyricum).

epidaurum Novak

Embed Size (px)

DESCRIPTION

epidaurum novak

Citation preview

Page 1: epidaurum Novak

G R G A N O V A K

Q U v E S T I O N E S E P I D A U R I T A N A E

I

J E L I P O S T O J A L A S U P E R I O R P R O V I N C I A H I L L Y R I G U M ?

I u naučnoj, i u popularnoj literaturi, i udžbenicima rimske povijesti često, kada j e riječ о našim krajevima u doba careva Augusta i Tiberi ja , nalazimo tvrdnju da su na sjeverozapadnom dijelu Balkanskog polu­otoka i u kraju između Save i Drave i u današnjoj Hrvatskoj (Podravini, Posavini, Dalmaci j i ] , zapadnom Podunavlju, južnom dijelu današnjeg jugoslavenskog primorja i sjeverne Albanije postojale dvije provincije: Superior provincia Illyricum i Inferior provincia Illyricum.

Koliko j e to znanstveno uvjerenje prodrlo, dovoljno j e da navedemo što о tom pitanju kaže Real-Encyklopaedie der classischen Altertums­wissenschaft. Pod riječju Illyricum piše Nikola Vulić: »Auch nach dem erfolgreichen illyrischen Kriege Octavians ( J . 35-33) haben die Dalmater mehrmals versucht das schwere römische Joch abzuschütteln (Aufstand von J . 16 v. Chr., Tiberius Krieg J . 12-10 v. Chr; pannonischer Auf­stand J . 6 -9 n. Chr.). Doch endlich wurden sie und das ganze illyrische Gebiet erobert, und es kamen unter die römische Herrschaft ganz Dal­matien (im späteren römischen Sinne) und Pannonien. Die neuen Erwer­bungen erchielten den Namen I. (Illyricum) (wohin warscheinlich das spätere Obermösien gerechnet wurde, vgl. Tac . hist. I. 76). Derselbe blieb auch, als Dalmatien und Pannonien administrativ getrennt wurden und eigene Statthalter erhielten. Das erste heisst eine Zeitlang superior provincia Illyricum (CIL . I I I . 1741) was dazu führt, das Pannonien die inferior provincia Illyricum hiess, obwohl wir dafür keine direkten B e ­weise haben (doch werden beide Provinzen oft einfach Illyricum genannt, so dass man in Verlegenheit ist, an welche zu denken). Erst unter den Flaviern kommen die Namen Dalmatia und Pannonia vor (obwohl auch später die Schriftsteller I. statt Dalmatien sagen).« 1

1 Pauly-Wissowa, Real-Encyclopädie der classischen Altertumswissenschaft, I X , Stuttgart 1914, st. 1087 (Vulić s. ν. Illyricum).

Page 2: epidaurum Novak

U istoj velikoj publikaciji u kojoj je Vulić napisao i obradio pojam »Illyricum« obradio j e Patsch pojam »Epidaurum«. Patsch kaže: »Von grösserer Bedeutung war die Stadt gleich in der ersten Kaiserzeit, da hier die civitates superioris provinciae Hillyrici dem Statthalter des Tiberius P. Cornelius Dolabella das Ebrendenkmal C I L I I I 1741 erichteten.« 2

Pred nas se postavlja pitanje da li j e doista bar neko vrijeme postojala rimska Superior provincia Hillyricum, ili j e to proizvoljno postavljeno. Isto tako treba da pogledamo kako j e došlo do toga da se tvrdilo kako j e ta provincija doista postojala.. Pri tome nije ni od kakve važnosti, da li se j e ona nazivala Superior provincia Hillyricum ili Superior pro­vincia Illyricum. Isto tako treba vidjeti kako je došlo i do druge tvrdnje: da j e postojala i Inferior provincia Illyricum.

Mommsen j e , publicirajući u C I L I I I natpis 1741, napisao i ovo: »Vel­lerns 2,125 postquam dixit de Iunio Blaeso a. p. Chr. 14 Illyricum in-ferius sive Pannoniam obtinente sic pergit: cuius curam ac fidem Dolabella quoque vir simpli citat is generosissimae in maritima parte Illyrici per omnia imitatus est.«

Prvi koji j e upotrijebio Mommsenovo mišljenje u C I L I I I bio j e Šime Ljubić u svojoj raspravi » 0 upraviteljih Dalmacije za rimskoga vla­danja«. Međutim on nije, kao što j e to učinio Mommsen, označio šta postoji sačuvano od napisa, a šta j e u C I L I I I 1741 dodano, tako da či-ialac dobi j a dojam da j e natpis čitav. 3

Ljubić bez rezerve piše ovako: »Iz ovog natpisa ne samo izilazi, da j e Dolabella upravljao gornjom Ilirskom, nego i to, da j e tu upravu dobio već za života Augusta, dakle poretkom, ako ne prije, god. 14 po Is., kada j e Blaesus ravnao dolnjom Ilirskom.« 1

U tom smislu Ljubić nastavlja i dalje. Slijedeći Mommsena, Cons ! j e pošao još dal je kad piše: » Aussi, en même

temps que Dolabella était à la tête de la partie qu'on appelait Illyrie supérieure ou maritime, le nord du pays, la Pannonie, avait pour admi­nistrateur Junius Blaesus. . .« Tome dodaje Cons u noti citat iz Vele ja Patercula: »Cujus (Junii Blaesi) curam ac fidem Dolabella quoque, vir simplicitatis generosissimae, in maritima parte Illyrici per omnia imitatus est« (Veli. Pat., I I , 125) . 5

Cons smatra da su postojale dvije provincije: Illyricum Superior i Panonija, ali kaže i to da nije moguće tačno odrediti granicu koja ih j e dijelila. 6

Cons ovdje kaže da j e Dolabella bio na čelu onog dijela Ilirika koji se nazivao Gornji Ilirik ili Primorski Ilirik, dok njegov izvor Veleius

2 Patsch Carl, »Epidaurum« u Pauly-Wissowa, cit. VI, Stuttgart 1907, st. 52, s. v. »Epidaurum«.

3 Š. Ljubić, О upraviteljih Dalmacije za rimskoga vladanja, Rad J A Z U , knjiga X X X I , Zagreb 1875, str. 27.

4 Ibid. 5 Cons Henri, La province romaine de Dalmatie, Paris, Thorin 1882, str, 173. 8 Cons, о. с. str. 174.

Page 3: epidaurum Novak

Paterculus to ne kaže, nego samo da je Dolabella upravljao u »primor­skom dijelu Ilirika«, što j e sasvim nešto drugo.

I Dizionario epigrafico di antichità romane di Ettore De Ruggiero vol., IV, uzima to ovako: »Una sola volta si ha, al tempo di Tiberio, provincija superior Illyricum (CIL. I I I 1741) quando si vuol distinguere dalla Pannonia.« 7

Slično govori i Šišić u svojoj »Povijesti Hrvata« I : »Već godine 10. po Hr. odmah poslije ugušena ustanka, Rimljani su podijelili doslije jedin­stvenu provinciju Ilirik (provincia Hillyrici, Illyricum) u dvije: Panoniju i Dalmaciju.« Tako Šišić navodi u tekstu, a u bilješci 2. dodaje: »Još prije toga Rimljani su jedinstven Ilirik dijelili na Gornji ili docniju Dalmaciju i Donji ili docniju Panoniju, (up. natpis podignut u čast rimskom namjesniku Dolabelli godine 14. po Hr., nađen kod Cavtata: P. Corne [lio] Dolabel l fae] , [co(n)s(uli)] V I I viro epul[oni] sodali Tit ie[nsi l]eg(ato) pro prae(tore) divi Aug[usti et Ti(berii) Caesaris Augusti, civi-tates superioris provinciae Hillyrici (CIL I I I . 1741). Danas j e veći dio natpisa izgubljen, ali j e tekst sačuvan u starijim prijepisima, kad j e natpis bio još čitav.« 8

Ova tvrdnja, koju smo gore iz raznih pisaca iznijeli nalazi se i kod drugih, koji su о rimskoj Dalmaciji pisali, a oslanjali se na ranije pisce u uvjerenju da j e taj problem obrađen. 9

Međutim to nije tako, i pitanje nije nikada šire razmotreno, a pogo­tovo ne možemo reći da j e riješeno. U vezi s time mi ćemo najprije razmotriti što nam о tome kažu suvremeni rimski pisci.

О Jul i ju Blaesu znamo nešto, ali vrlo malo. Poznato j e iz Tacitovih Anala da j e Junius Blaesus bio na čelu panonskih legija u doba Augu-stove smrti. 1 0 N a glas о toj smrti te su se legije pobunile, i Blaesus ih j e mirio. On j e , kaže Tacit , zaklinjući legionare da se smire govorio: »Mea potius caede imbuite manus: leviore flagitio legatum interficietis quam ab imperatore desciscitis .,. . « и

Iz Tacitova se pripovijedanja jasno vidi da se svi dogođaji, kojima Jun i je Blaesus rukovodi ili koje on sprečava, dešavaju u Panoniji. Ako ovome dodamo da j e jedan natpis nađen u staroj rimskoj Promoni, odnosno u njenoj neposrednoj blizini u selu Teplju, i da se na njemu spominje Jun i je Blaesus kao legat propretore, ali se ne označuje niti spominje Illyricum uopće, a niti provincija Ilirik, možemo reći samo to da j e Blaesus bio vojni zapovjednik rimskih legija u Panoniji sa naslo­vom legata propretore za vrijeme Augusta. luni j e Blaesus bio j e stalno

7 E . Ruggiero, Dizionario epigrafico di antichità romane, vol IV, Fase. I, pg. 23. 8 Šišić F. , Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1925, str. 104

i nota 2. • G. Novak, Prošlost Dalmacije I, str. 68. M. Barada, Dalmatia Superior, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjet­

nosti, knjiga 270, Zagreb 1949, str. 93. 1 0 »castriis aestivis tres sirani! legiooes habebantur, présidente Iunio Blaeso . . .«

Cornelii Taciti Ab excessu divi Augusti lib. I, 16. I I Tacit, о. с. I, 18.

Page 4: epidaurum Novak

u borbama sa Panoncima, a imao je uz to i mnogo briga unutar svojih legija. Kako j e došlo do toga da j e natpis u Promoni po njemu datiran, doista možemo protumačiti samo tako da nekih granica između Panonije i Illyricuma nije u to vrijeme bilo i da organizacija rimskih udaljenijih provincija ni je bila još sasvim ustaljena. Blaesus je imao vrlo mnogo briga oko Nauporta, a ne oko Promone. Možda je to natpis nekog vete­rana u Blaesusovoj vojsci, koji j e svoj natpis po njemu datirao.

Drugi pisac, koji govori о Juniju Blaesu jest Vellerns Paterculus, koji prema Blaesusu ima naročite simpatije. I Mommsen 1 2 i Cons 1 3 sasvim krivo uzimaju riječi Velleiusa Patercula: »Cujus curam ac fidem Dola­bella quoque, vir simplicitatis generosissimae, in maritima parte Illyrici per omnia imitatus est .« 1 4 I Mommsen i Cons uzimaju, da se ono »cuius curam et fidem« odnosi na Juni ja Bleasusa, međutim mi mislimo da se to odnosi na Messalinusa, kako j e to kurzivom označio i izdavač Velleiusa Fridrich I iaase . 1 5 Zbog toga je potrebno da donesemo Velleiusov tekst, koji se na ovo odnosi. On glasi:

»Sed haec omnia veteris imperatoris maturitas, multa inhibentis, ali-qua cum gravitate pollicentis, inter severam praecipue noxiorum ultionem et mitis aliorum castigationes brevi sopiit ac sustulit. Quo quidem tempore ut pleraque gnave Germanicus, ita Drusus . . . singulari adiutore in eo negotio usus Iunio Blaeso, viro nescias utiliore in castris, an meliore in toga, qui post paucos annos proconsul in Africa ornamenta triumphalia cum appellatione imperatoria meruit. At Hispanias exercitumque. vir-tutibus celeberrimaque in Illyrico militia (illustris Messalinus, ut) prae-diximus, cum imperio obtinens, in summa (pace) quiete continuit, cum ei pietas rectissima sentiendi ac auctoritas quae sentiebat obtinendi su­peresset. Cuius curam ac fidem Dolabella quoque, vir simplicitatis gene-rosissimae, in maritima parte Illyrici per omnia imitatus es t .« 1 6

Kako se bez ikakve sumnje vidi ovdje nema govora о tom da bi Dolabella bio slijedio »curam ac fidem«, koje je imao Blaesus, nego j e to bio Messalinus, koga j e Dolabella slijedio. Messalinus »In Illyrico militia, cum imperio obtinens«, t j . bio j e vojni zspwjedn 'k . Iz toga slijedi da ni Vellerns Paterculus ne kaže da j e Dolabella bio legat Au­gusti propretore u Gornjem Iliriku, dok j e Blaesus bio u Donjem.

Kakav je dakle odnos između Jun i ja Blaesusa i P. Cornelija Dola-belle?

Da j e Juni je Blaesus bio legatus pro pretore nema nikakve sumnje. To se vidi i iz pisanja Tacitovog i onog Velleiusa Patercula, mada oni to izričito ne kažu, ali to izričito kaže spomenuti natpis iz Promone, koji glasi : 1 7

1 2 Mommsen u CIL, cit. 1 3 Cons, о. с. 173. 1 4 Vellerns Paterculus, Historia Romana II, 125. 1 5 M. Vellei Paterculi ex Historiae Romanae ad M. Vicinium cos. libris duobus,

rec. Fr. Haase, Lipsiae 1874, str. 91. 1 β Ibid. C X X V , str. 91. 1 7 CIL III 6407.

Page 5: epidaurum Novak

PON. MAX. TRIB. POTEST BLESO. LEG. PRO. PR.

Na žalost ovaj natpis nema gornji red, koji j e otrgnut, i u njemu se nalazilo ime cara. Isto tako manjka ovom natpisu vjerojatno još jedan, a svakako neka slova s desne strane.

Važna j e ovdje činjenica da j e Blaesusu, sudeći po ovom natpisu, pri­padala i Promona. Međutim j e vrlo dobro poznato da Promona nije nikada bila u Panoniji. Iz toga bi se moglo zaključiti da je Blaesus bio legatus pro pretore cijelog Ilirika.

Ovdje nam nisu važne riječi Velleiusa о tome kako j e Dolabella išao za primjerom Messalinusa, a ne Blaesusa, nego riječi Velleiusa da j e to Dolabella činio »in maritima parte Illyrici«.

Međutim Veleius ne kaže ovdje da j e ta »maritima pars Illyrici« bila zasebna provincija, nego izričito da j e to dio Ilirika, t j . dio provincije Ilirika. Postojala j e dakle samo jedna provincija Illyricum, a u jednom njezinom dijelu, t j . u primorskom, zapovijedao j e kao legatus propretore postavljen od Augusta Publije Kornelije Dolabella. dok j e u krajevima oko Dunava zapovijedao Juni je Blaesus.

»Maritima pars Illyrici« j e onaj dio teritorija Ilirika, koji j e na moru i nedaleko njega. Ako gledamo dogođaje koji su se u krajevima sjeve­rozapadnog Balkanskog poluotoka, zatim u krajevima između Save, Drave i Dunava događali od početka Batonovog ustanka na ovamo, mi ne možemo nikako pretpostaviti da j e u ovo doba, pa ni u godinama poslije toga, postojala u ilirskim krajevima jedna čvrsta i solidna rim­ska organizirana vlast. Široki i daleki krajevi od Dinarskih planina i Velebita do Drine i Šar-planine, u unutrašnjosti, a na primorju od Raše do Lješa, na sjeveru do Dunava, preko Bosne u Srbiju, Kosovo i Metohiju, i na sjeveru u Podunavlje preko Podravine i Posavine, sve se to u tada­nje vrijeme nazivalo Ilirik i Panonija. Kad j e dakle Vellerns kazao da j e Dolabella upravljao primorskim dijelom Illirika, on je htio istaknuti upravo onaj dio koji j e bio čvrsto u rimskim rukama, i svijesno isklju­čivao one krajeve u kojima rimska vlast još nije bila sigurno učvršćena. Pri tom on nije nipošto mislio kazati da j e postojala neka posebna pro­vincija Primorski Ilirik odnosno Illyricum Superior, nego j e krajeve Ilirika, u kojima j e Dolabella mogao razviti punu djelatnost, označio kao »primorsku stranu Ilirika«.

Mi se nećemo ovom prilikom osvrtati na netačnu tvrdnju da se tek za Flavijevaca dotadanja provincija Illyricum počela nazivati Dalmatia, nego samo na pitanje kako j e došlo do toga da se stalno tvrdi, da su u prvoj polovini I stoljeća postojale dvije provincije Illyricuma, od kojih se jedna nazivala »superior«, a druga »inferior«.

Vidjeli smo da je Luciusa, a i druge naveo na tvrdnju, da j e postojala Superior Prov. Illyricum, Dolabellin natpis.

Mi donosimo ovdje fotografiju natpisa, kakav se danas nalazi u Cav­tatu, starom Epidaurumu u zbirci Historijskog instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (si. 1). Ta j natpis glasi:

Page 6: epidaurum Novak

P. CORNE DOLABELL

VII. VIRO. E P U L SODALI. T I T I E N EG. PRO. PR. DIVI. A

Mommsen ga j e popunio ovako, t j . onako kakvog ga j e našao kod Luciusa:

P. CORNELIO DOLABELLAE. COS VII. VIRO. EPULONI SODALI. TITIENSI LEG. PRO. PR. DIVI. AVGVSTI ET. TI. CAESARIS. AVGVSTI CIVITATES. SUPERIORIS PROVINCIAE. H I L L Y R I C I 1 8

Ovo se čitanje Mommsenovo razlikuje od onoga koje donosi I. Lucius po tome što se Mommsen držao tačno redaka, dok to Lucius nije uradio, očito zbog toga što natpisa vidio nije. Evo čitanja Luciusova:

P. CORNELIO. DOLABELLAE. COS. VII. EPVLON SODALI. TITIENSI. LEG. PROP. D. AVG. E T . TIB. CAES. AVG CIVITATES. SVPERIORIS. PROVINCIAE. H I L L Y R I C I 1 0

Mommsen j e dodao svom iznošenju natpisa »contuli quod superest«, ali to nije nipošto dodao on nego neko prije njega.

Nešto drugačije od Luciusa donosi taj isti natpis Nikola Ivana Bone u izdanju Ludovika Cerve Tubera »De origine et incremento urbis Rhacu-sanae«, koje j e izašlo u Dubrovniku god. 1790. On donosi taj natpis ovako:

P. CORNELIO. DOLABELLAE. COS. VIIVIRO. EPVLON. SODALI. TITIENSI.

LEG. PROPR. DIVI. AVGVSTI. ET. TI CAESARIS. AVGVSTI.

CIVITATIS. SUPERIORIS. PROVINCIAE. HILLYRICI .

Tome on dodaje unaprijed nekoliko riječi objašnjenja: »Inscriptiones Romanae, de quibus in principio sermo fuit sunt hae. Primum lapis inter Epidauri ruinas inventus in agro nobilis familiae de Resti, et a Grutero, et J . Lipsio citatus, et quo Lucius Traguriensis doctissimus et accuratissimus scriptor probare nititur, post Augustum Illyricum Univer­sum in superius et inferius divisum fuisse.«

1 8 CIL III 1741. 1 9 Joannis Lucii, De regno Dalmatiae et Croatiae, Amstelaedami apud Joannem

Blaeu, 1666, str. 22.

Page 7: epidaurum Novak

»Sed huic opinioni P. Ignatius Giorgi antiquitatum Illyricarum tom. I. disq. I V . reponit, Civitatis superioris in supradicto lapide idem esse, quod civitates superiores, nam familiäre fuit Romanis tertiae formae casus nominandi, accusandi, vocandi, in plurativo numero per es, is, eis promiscue efferre, ut tres, tris, treis; urbes, urbis, urbeis e tc .« 2 0

Lucius zaključuje ovako: »Ex quibus Inscriptionibus / quamvis nemo Auctorum id referat I argui potest, superiorem Illyricum, Illyricum proprium simul cum Dalrnatia comprehcndis.se: inferiorem ν ero Libur -niam cum Iapidia . . . « 2 1

Godine 1802. izašla j e knjiga Franje Marije Appendinija Notizie istorico-critiche sulle antichità storia e letteratura de'Ragusei, I, u kojoj on spomenuti natpis donosi ovako:

P. CORNELIO. DOLABELLAE. COS. VIIVIRO. EPVLON. SODALI. TITIENSI.

LEG. PROPR. DIVI. AVGVSTI. E T . TI. CAESARIS. AVGVSTI.

CIVITATIS. SVPERIORIS. PROVINCIAE. HILLYRICI.

Kako vidimo Appendini donosi natpis tačno kao i Ivan Bona. Značajno j e za naše pitanje da Appendini za ovaj natpis kaže: »Ma

oltre queste testimonianze (da je Epidaur postao rimska kolonija, o. p.) abbiamo la seguente lapide riportata dal Lucio, dal Gretero, dal Ban-duri, e dal Celario, ed ancora esistente sulla base del sepolcro di P. C. Dolabella fra le antiche rovine di Epidauro nella valle di Obod.« 2 2

Ako usporedimo natpis kako je iznesen kod Luciusa, Bone i Appendi­nija, vidimo da nijedan od njih ovog natpisa nije vidio, jer reci nijednog od njih ne odgovaraju originalnom natpisu, kakav j e pred nama, i koji smo u nekoliko navrata fotografirali.

Mommsen koji j e natpis koji mi danas imamo vidio, mada donosi n je­govo popunjenje prema Luciusu, svejedno kaže da taj natpis »ех libris omnino, non ex lapide dederunt auctores Dalmatici posteriores«. (Lucius Daim. p. 22, iniscr. p. 17; de Sorgo p. 5 1 ; Appendini 1, 4 4 ) . 2 3

Iz svega navedenoga slijedi da mi nemamo pouzdanog dokaza da j e natpis glasio onako kako ga j e donio Lucius, i da se možemo pouzdati samo u ono što taj natpis danas ima i kakav j e vidio Mommsen. Luciusa su bez rezerve slijedili dubrovački, a i kasniji pisci, a oni koji su slijedili C I L I I I 1741 nisu dovoljno pažnje posvetili tome, da j e Mommsen izričito

2 0 Commentariolus Ludovici Cervarii Tuberonis De origine et incremento Urbis Rhacusanae ejusdemque ditionis descriptio auctore Nicoiao Joannis De Bona, et Stephani Gradi Antiquitatum Rhacusanarum brevis diatriba, Rhagusii 1790, str. 51, 52.

2 1 Lucius, о. с , ed. cit., str. 23. г а (Appendini), Notizie istorico-critiche T. I., Ragusa, Martecchini 1802, str. 44. 2 3 CIL III 1741. str. 288.

Page 8: epidaurum Novak

upozorio kako j e on vidio samo slomljeni natpis, i da su tri posljednja reda uzeta ne iz natpisa, nego iz pisaca, što nikako шје pouzdano.

Mihovil Sorkočević (Sorgo), izdavač djelca Nikole de Bona, koji j e ujedno i komentator ovog izdanja, izašlog god. 1790, kaže da se j e spo­menuti natpis »našao medu ruševinama Epidauruma u polju plemićke obitelji Res t i« , 2 4 dok j e Manutius zabilježio da se taj natpis našao »u vinogradu gospodina Ursa Gervina«. 2 5

Mi smo na drugom mjestu ukazali da se ovdje ne radi о grobnici Publija Cornelija Dolabelle, nego о natpisu koji j e njemu u čast po­stavljen za vrijeme njegova upravljanja u Iliriku, j e r je Dolabella, po­slije službovanja u Iliriku, pošao kao prokonzul u Afriku.

Appendini, koji j e god. 1802. štampao svoju knjigu »Notizie istorico--critiche sulle antichità, storia e letteratura de'Ragusei« (Zabilješke hi-storijsko-kritične о starinama, historiji i literaturi Dubrovčana) kaže na jednom mjestu: »Grobnica Dolabelle morala se nalaziti u centru grada na javnom forumu. Grad j e dakle zahvaćao prevlaku, koja j e bila pretvorena u utvrdu, i obuhvatao široku sjevernu luku, pred kojom se unutar kopna još uvijek divimo bazi prokonzulovog kipa, a nalaze se i drugi amo-tamo razbacani ostaci starih zgrada, koje j e srušilo nešto vrijeme, a dijelom ljudi da sagrade novi Epidaur .« 2 6

Govoreći о samom natpisu, о kome j e ovdje riječ, kaže Appendini, da se taj natpis »još uvijek nalazi na bazi groba P. C. Dolabelle medu antiknim ruševinama Epidaura u uvali Obod.« 2 7

Mada se spomenuti pisci ne slažu u pojedinostima, jedno je sigurno da se natpis našao u Obodu i da se neko vrijeme nalazio sve do najnovi­jega doba, t j . do polovice X I X stoljeća, na bazi, na kojoj se nalazio jedan kip, navjerojatnije kip samog P. Corneli ja Dolabelle.

Još su god. 1876. pokazivali cavtatski ljubitelji starina mjesto na kojem se dizala zgrada, slična oniskoj kvadratičnoj kuli. T a zgrada navodno j e bila pokrivena kupolom, a netko od tih ljubitelja starina tvrdio j e kako j e i vidio ostatke te kupole. Četverouglasta površina pod­nožja ove male kule imala je , navodno, 6 m 2 . U njenim se ruševinama prema kazivanju dubrovačkih ljubitelja starina našao i ovaj Dolabellin natpis pored glave i drugih dijelova jednoga kipa.

Ova se porušena zgrada nalazila u Obodu, oko jedne milje daleko od rimske ceste, koja j e sa sjevera vodila u stari Epidaur. - Tako nam j e zabilježio Artur Evans god. 1878 . 2 8

Već prije njega bio j e u Epidauru Mommsen. On j e , međutim, vidio sačuvani dio ovog natpisa u kući Baltazara Bogišića, koji ga j e bio od nekoga kupio. Ta j j e fragmenat vidio još Sabl jar . Mommsen se zadovo­ljava, da označi kako j e Nikola Ivana Bone zabilježio da se »u zaseoku,

2 4 Commentariolus Ludovici Cervarii etc. cit. str. 51. 2 5 Mommsen u CIL III ad 1741. 2 6 Appendini, о. c. 49.

2 7 Appendini, о. c. 44. 2 8 Evans, о. c. str. 12.

Page 9: epidaurum Novak

koji se zove Obod, koji je udaljen od ruševina starog Epidauruma jedan stadij vidi grobnica Rimljanina Dolabelle sa njegovim natpisom.« 2 9

Prema dubrovačkoj tradiciji, koja j e ušla i u stranu literaturu, Dola-bellin j e natpis nađen »kraj crkve sv. Tome god. 1547, sa fragmentima i glavom kipa .« 3 0

Nikola de Bona. koji j e živio od oko god. 1635. do 1678. vrlo deci­dirano tvrdi da se kraj Cavtata nalazi grobnica Dolabelle Rimljanina sa njegovim natpisom.

Juni je Resti, koji j e živio u drugoj polovini X V I I i u prvoj polovini X V I I I stoljeća (1666-1735) , i koji j e prema dubrovačkom kroničaru Ivanu Marina Gunđuliću, koji je umro god. 1650, napisao svoju Kro­niku, kaže: »i nalazi se još i sada grob Dolabelle. rimskog prokonsula, sa jednim latinskim natpisom.« 3 1

Sasvim drugačije od spomenutih pisaca govori о Dolabellinom natpisu (CIL I I I , 1751) Henri Cons. ». . . les villes, de leur côté - piše Cons - éri­geaient en memoire de Dolabella, une colonne que on voit encore à Ragusa-Vecchia (Épidaure), où on l'appelle improprement le tombeau de Dolabella, et dont l'inscription est une des mieux conservées de la Dalmatie.« Pri tome ispisuje Cons u noti, koja se na te njegove tvrdnje odnosi, natpis kakav j e u CIL , ne označujući ničim što od njega imamo sačuvano, a što j e konjektura. 3 2

Onaj kome zaista možemo vjerovati jest Sabljar, koji j e natpis vidio u Obodu, 3 3 opisao ga ovako polomljena kakav j e danas. Takvog su još opisali Steinbüchel, 3* Sabl jar i Eitelberger.

Da je natpis popunjavan proizvoljno od onih koji su ga prvi popunja­vali, meni j e očito iz teksta.

Kada j e natpis postavljen, bio j e Dolabella »legatus pro pretore divi Augusti«, a kada ga j e okrnjenog dobio u ruke onaj koji ga j e popunja­vao, bilo mu j e poznato da j e Dolabella bio i legatus Augusti pro pretore Tiberijev, i on je to dodao, kao što je dodao i Superior Provincia Hilly­rici.

Lucius, čiji j e tekst tolikima služio kao izvor, odmah poslije toga teksta nas tavl ja : 3 5

»quem Dolabellam legatum propraetorem inferioris quoque, totiusque Illyrici fuisse, alter lapis Jadrae existens testatur:

2 9 Mommsen u CIL III str. 288. • i 0 Mommsen, о. с. 1. с. 3 1 Chronica Ragusina Junii Restii, digessit Speratus Nodilo, J A Z U MSHSM,

Scriptores II, Zagreb 1893, str. 15. 3 2 Cons, о. c. str. 173. 3 3 Steinbüchel, Wiener Jahrbuch А. В. 12 а 1820 str. 18. Cfr. Mommsen CIL III

1741. 3 4 Jahrbuch der Centralcommission 5, 288. Mommsen 1. c. 3 5 Lucius, о. c. ed. cit. 22.

Page 10: epidaurum Novak

TIB. CAES. D. AVG. F. AVG. IMP. PONT. M A X TRIB. POTEST. X X . COS. III. L E G . I X . LEG. X I

P. CORN. DOLABELLA. L E G . PROPR

Pored toga j e očito da natpis nije nadgroban, i da on ne nabraja sve časti Dolabelline. Na njemu nema spomena о Dolabellinom afričkom prokonzulatu, koji bi svakako bio unesen u njegov cursus bonorum da se na takvoj ploči htjelo nabrojiti sve njegove časti. Mogao bi se postaviti prigovor da j e August tek poslije smrti diviniziran, t j . postao »divus«. Na to odgovaramo: to upućuje na to da j e ovaj natpis postavljen nepo­sredno poslije smrti Augustove, a prije nego j e Tiberi je postavio Dolabellu za svoga legata pro pretore. D a je tako, vidimo iz toga što u kasnijim natpisima Dolabella nigdje ne kaže čiji j e legatus propretore, nego uvijek samo legatus pro praetore.

Pitamo se sada da li je za vrijeme Luciusa, koji ne kaže ništa da j e natpis okrnjen, natpis doista bio čitav. Isto tako ne kaže ni Sorgo da je natpis okrnjen. Ali ni Lucius ni Sorgo nisu taj natpis vidjeli. Danas j e on okrnjen, i to u onom dijelu koji bi spominjao Gornji Ilirik..

Natpis j e bio poznat i prije Luciusa, jer j e nađen - kako j e zabilje­žio Manutius - godine 1547. u vinogradu Ursa Gervina, dubrovačkog vlastelina, koji se nalazio nedaleko Cavtata . 3 6 Natpis je dakle bio vrlo dobro poznat, pogotovu nakon publikacije Luciusova djela, pa j e teško pretpostaviti da bi on bio poslije godine 1666. ofcrhnut. Nama se čini da j e on bio okrhnut i onda kada j e nađen i da ga j e još prije Luciusa neki humanista popunio onako kako ga nalazimo popunjena kod Luciusa, a da sam Lucius natpisa - kako rekosmo - nikada nije vidio.

Mommsen ne popunjava natpis recima kao Lucius, nego prema Sorgu, jedino, što ne slijedi Sorga u čitanju C I V I T A T I S , nego on ima C I V I T A T E S ,

ali u tome ne slijedi ni Ignata Đorđića (Giorgi) j e r ne prihvaća S U P E -

R I O R E S , nego S U P E R I O R I S . 3 7

Mi, kako smo istakli, imamo samo ovaj dio natpisa koji ovdje repro­duciramo onakvog kakav j e danas, t j . bez ikakve dopune, j e r nam nije vjerojatno da j e poslije Luciusove knjige bilo tko mogao natpis okrnjiti, i prema tome smatramo da j e i u doba Luciusovo, a i onda kad se j e natpis našao, on bio ovako okrnjen.

Nijedan pisac, Dolabellin suvremenik, nije spomenuo da postoji Gor­nji Ilirik, a isto tako nijedan pisac ne spominje Donji Ilirik, nego kad govore о ovim krajevima i ovoj provinciji, spominju samo nazive Ilirik, odnosno Dalmatia.

Iz ovoga se natpisa mnogo toga zaključivalo. Ako j e postojala pro­vincija »Illyricum Superior« i Dolabella bio u njoj »legatus Augusti propretore«, a ovaj se natpis našao u Epidaurumu, to j e Epidaurum bio glavni grad ove provincije.

3 8 Mammsen u CIL III str. 271, Nr. 1741. 3 7 Commentariolus Ludovici Cervarii Tuberonis etc. cit. str. 51, 52.

Page 11: epidaurum Novak

Mi međutim znamo vrlo dobro, i zato imamo ne samo nekoliko natpisa nego i spomena iz pisaca, da se ova provincija u to vrijeme zvala Illy­ricum, 3 8 i da j e Dolabella bio u ovim krajevima legatus propretore. 3 9

Već j e Resta (u 17. st.) napisao da se u Cavtatu nalazi grob Dolabellin sa jednim latinskim natpisom. T o j e isto kazao Nikola Iv. de Bona ( X V I st.), i onda Appendini. Vjerojatno je iz Appendinija preuzeo R. Bartocini to isto, kada ističe da j e natpis Dolabellin u C I L I I I 1741 nadgrobni natpis, zatim da j e Dolabella umro u Dalmacij i . T im se Bar-tocinijevim tvrdnjama pozabavio Rendić 4 0 i dokazao da nisu tačne, i da j e Dolabella bio najpri je propretor u Iliriku, a iza toga prokonzul u Africi, gdje j e on, prema pisanju Tacitovu, bio 2 3 - 2 4 . godine n. e. Boravak Dolabellin u Iliriku, u službi Tiberijevog legata propretora, nama j e tačno natpisima utvrđen, a napose onim u C i L I I I 2908, koji j e nađen u Zadru (lader) i koji glasi:

TI(BERIUS) CAESAR DIVI AVG(VSTI) F(ILIUS) AVGVSTVS IMP(ERATOR) PONTIF(EX) MAX(IMVS) TRIB(VNICIA) POTEST(ATE) X X CO(N)S(VL) III LEG(IO) VII LEG(IO) X I P(VBLIO) CORNELIO DOLABELLA LEG(ATO) PRO PR(AETORE) 4 1

Isto tako nam tačno utvrđuje boravak Dolabelle kao legata propre­tora čuveni natpis о gradnji cesta od strane Dolabelle, na što se odnose i oni koji su nekada bili uzidani u zvoniku splitske katedrale. Ime Dola-bellino nalazi se ovako:

ti caesar DIVI AVGusti f. augustus imp. pont. M A X TRIbunicia potestate COS ITErum viam a colonia SALONITAna aperuit

Ρ DOLAbella leg. pro pr . 4 2

Kada ovaj natpis dovedemo u vezu s onima s njim zajedničkim u C I L I I I 3201, mi imamo tačno vrijeme Dolabellinog namjesnikovanja u I l i­riku, i ne može biti nikakove sumnje da je Dolabella poslije toga postao

3 8 CIL III 3198 a, 10156 a, 3200. 3 9 CIL III 1741. III 6416, X I V 3605, 3606, CIL III 2908. D. Rendić, Druzov boravak u Dalmaciji u svjetlu novog viškog natpisa, Vjesnik

za arheologiju i historiju dalmatinsku, sv. LIV, 1952, T. X V 3. A. Marinović, Epigrafski spomenici о rimskom namjesniku Dolabelli u Cavtatu,

Anali Historijskog instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, VI-VII, 1957, str, 121 ss.

D. Rendić-Miočević, P. Cornelius Dolabella, legatus pro praetore provinciae Dal-matiae, proconsul Africae Proconisularis, Akte des IV. internationalen Kongresses für griechische und lateinische Epiigraphik, Wien 1964, etr. 341.

4 0 R. Bartocini, Dolabella e Tacfarinas in una iscrizione di Leptis Magna, Epi-graphica, Rivista Italiana di Epigrafia, X X , 1958, p. 3.

4 1 Rendić-Miočević je potpuno opovrgao Bartocinijeve tvrdnje, ν. cit. rad pg. 338 ss.

4 4 CIL I I I 2908. - CIL I I I 3199.

Page 12: epidaurum Novak

prokonzulom u Africi i potukao Tacfarinasa, kao i to da poslije toga nije bio ponovo propretor u Iliriku. 4 3

Nalazom natpisa kraj Jablanca, odnosno tačnije na brdu nad Jablan-cem, dakle u liburnsko-japodskom kraju, nama j e danas moguće još nešto kazati о Dolabelli. Ovaj se natpis nalazi u Muzeju grada Senja, i još nije publiciran.

Mi nećemo ovdje da izvršimo sve ono što će trebati učiniti, kad se on znanstveno objavi. T o će učiniti drugi, a mi ćemo uzeti samo grubo čita­nje i potreban nam podatak koji smatramo da treba da uzmemo i do­damo našim argumentima о legatu propretore, Publiju Korneliju Dola­belli., Natpis se našao u suhozidu i označavao j e granicu između Beka i Ortoplinaca, kakvu j e odobrio Dolabella. On glasi:

( E ) X DEC(RETO) P. CORNELII

DOLABELLAE (LEG) PRO PR AV(GVSTI) INTER BECOS E T ORTOPLI(NOS)

Ako j e moje čitanje tačno, a mislim da jest, imam u ovom natpisu potvrdu da j e Dolabella za vremena carevanja, t j . za živa cara Augusta legatus propretore i upravljao ne samo južnim ilirskim primorjem nego i sjevernim, koje j e zahvatalo i u Velebit.

Da zaključimo: Nema nikakvog sigurnog dokaza da je ikada postojala Superior pro­

vincia Hillyricum (odnosno Illyricum). N a fragmentu natpisa koji imamo toga imena nema.

Epidaurum nije nikada bio sjedište Illyricum Superior. Glavni je grad cijelog Ilirika bio Salona.

Kada j e natpis C I L I I I 1741 postavljen Dolabella j e bio »legatus pro pretore divi Augusti«, a ne »et Tiberii Caesaris Augusti«. On j e bio izvjesno vrijeme, dok su se prilike u Rimu sredile »legatus pro pretore divi Augusti«.

Kad j e Tiberije preuzeo carsku vlast, on je postavio dotadanjeg legata pro pretore, koga j e August postavio za svoga legata pro pretore, i kao takvog mi nalazimo na nekoliko natpisa u Dalmaciji .

Ne postoji nijedan siguran prijepis navodnog dijela spomenutog nat­pisa, kojeg dijela danas nema.

Ni Taci t ni Velleius Paterculus ne spominju provinciju Gornji Ilirik. Sve kad bi najstariji prepis, ukoliko nije to bila odmah konjektura,

bio tačan, i na natpisu stajalo » C I V I T A T E S S V P E R I O R I S P R O V I N C I A E

H I L L Y R I C I « ne bi to bila nikakva potvrda da j e postojala provincija Illyricum Superior, nego bi to moglo biti samo tako protumačeno da su gradovi »gornjeg dijela provincije Ilirika« podigli spomenuti spomenik, a ne, kako su to krivo protumačili mnogi, da je neko vrijeme bio Dolabella legat propretore provincije Gornjeg Ilirika, kome se kasSnije dodala, uvijek samo proizvoljno, i provincija Donj i Ilirik.

4 8 Rendić-Miočević, о. c , str. 338 ss.

Page 13: epidaurum Novak

II

G D J E S E D I Z A O S T A R I E P I D A U R U M ?

Prvi se put spominje Epidaurum god. 47. pr. n. e. u velikom sukobu između Cezara i Pompeja. Tada je Cezarov legat Vatmije došao pod Epidaur, koji j e bilo podsjelo Pompejevo brodovlje i vojska pod zapo­vjedništvom Pompejevog legata Oktavija. U Epidaurumu se nalazila rimska posada odana Cezaru. T a j e posada čuvala i branila grad i uspjela je da ga obrani sve do dolaska Vatinijeve mornarice, ispred koje se Oktavijeva mornarica povukla. Vatmije j e pojačao posadu u Epi­daurumu i odmah otplovio za Oktavijevom mornaricom. 1

Plinije Sekund, opisujući rimsku provinciju Dalmaciju i pojedinačno njene kolonije i municipije, spominje Epidaurum, koji naziva »koloni­jom«. 2

Ali ni Hircije, ni Plinije ne kažu tačno gdje se grad E^pidaurum nalazi.

Iz Hircijevog »Bellum Alexandrinum« očito j e da se Epidaurum nalazi na morskoj obali, j e r ga podsjeda mornarica i do njega dolazi druga mornarica, koja iskrcava vojsku. Pored toga j e iz Hircijevog opisivanja sukoba između Oktavi j eve i Vatinijeve mornarice jasno da se taj grad nalazi negdje južno od Salone.

Plinije nam izričito kaže da se Epidaurum nalazi u naronskom kon-veniu i da je udaljen od rijeke Narone (Neretve) stotinu hiljada koraka. Ravenates identificira Epidaurum s Ragusiumom (Dubrovnikom), 3 a Kon­stantin Porfirogenet kaže da su Dubrovčani vladali kaštelom (castru-mom) Pitaurom. 4 U srednjem se vijeku uzima da se Dubrovnik prije nego su ga nazivali Ragusium zvao Epidaurum. Prema Tomi Arhidja-konu neprijatelji su napadali Epidaurum i konačno su uspjeli da ga

1 A. Hirtii Pansae Comeritariorum De bello Alexandrino liber unus. cap. X I V . ed. Patavii 1763, str. 383.

2 Plini Secundi Hist. Nat. III 22. ed. Teub. 1870, str. 152. 3 »Epidaurum id est Ragusium - Ravenatis« 4 oi δέ αυτοί Ραυσαίοι t o πάλαιαν έκράτουν to κάσίρον τό έ.-ηλεγόμενον I l i tavpre

Gonstantini Porfirogeniti De administrando imperio c. 29. ed. Bonn, str. 128.

Page 14: epidaurum Novak

osvoje. Kad su ô a zauzeli, porušili su ga do temelja. Njegovi su stanov­nici zajedno sa okolnim osnovali Dubrovnik i u njemu se stalno naselili. 5

Uvjerenje da se Epidaurum nalazio na mjestu današnjeg Cavtata, postojalo j e stalno sve do Mannerta, koji ga, oslanjajući se na Tabulu Peutingerianu i udaljenosti koje ona označuje, postavlja na mjestu Pre­vlake na zapadu Herceg-Novoga, na ulazu u Boku kotorsku. Tabula Peutingeriana označuje da j e Epidaurum udaljen od Narone, kada se pojedine udaljenosti od međustanica zbroje, G U I m. ρ. (103,000 rimskih koraka), a Epidaurum od Lissusa (Lješa) C V m. p., što odgovara polo­žaju na kojem se danas nalazi Prevlaka.

Mommsen donosi jedini natpis za koji kaže da j e nađen u Prevlaci, na izbrežju koji prema zapadu zatvara vanjski zaliv Kotora, zatim prenesen u Kotor, gdje ga j e uzalud tražio Sabljar. Iza toga donosi on sam natpis i kaže da ga j e prepisao i opisao arhimandrit kotorski Popović i taj pri­jepis i opis predao Sabljaru. Mommsen donosi taj natpis u C I L I I I 1738.

U vrijeme kad je Sabljar bio u Kotoru nije tog natpisa u Kotoru više bilo.

Postoji još jedan prijepis natpisa, koji se nalazio u rukopisu kod Nisitea. T a j se prijepis uglavnom slaže sa onim koji j e Mommsen prema Popovi ću publicirao, ali prepisivač nije uspio da ga pročita.

Uzimajući kao tačno sve ono što j e Mommslen uz spomenuti natpis naveo, ne može nas nalaz jednog natpisa uvjeriti о postojanju jednog municipija ili čak kolonije na mjestu toga nalaza, pa ni grada Epidau-ruma. Godine 47, kada se Epidaurum prvi put spominje, pods j eda ga rimska Oktavijeva vojska s mora i s kopna, a podsjedati se može na taj način samo neki dobro utvrđen grad, okružen zidinama i kulama. N a Prevlaci nema od svega toga ni traga.

Prema Mommsenovoj publikaciji u C I L I I I natpis glasi ovako:

G. EGNATIO C. F. SERG

MRCELLO. DEC.

IVLIA. T E R T V L L A . MATER IVL1VM. PHILINVM. E T IVLIVM. CRESCENTEM LVBERTOS. TESTAMENTO

PONERE. IVSSIT L . D. D. D.

Mada j e u rukopisu kod Nisitea loše čitanje, opet se vidi da j e to čitanje prijepis istog natpisa. 6

5 Thomas Archidiaconus, Historia Salonitana, Mon. Spect. Hist. Slav. Merid. X X V I , Zagreb 1894, str. 30.

« CIL III 1738, str. 287. G. Novak, Isejeka i rimska Salona, Rad J A Z U 270, Zagreb 1949, str. 88-90.

Page 15: epidaurum Novak

Iz ovoga vidimo jasno da natpis nikako ne pripada Epidaurumu, j e r G. Egnatije j e kao građanin pripadnik tribusa Sergija, dok su Epidauri-tanci pripadali, kao rimski građani tribusu Tromentina. Međutim mi imamo u Saloni, pored salonitanskih građana, koji redovito pripadaju tribusu Tromentini, i onih koji pripadaju tribusu Sergiji kojemu j e pri­padala Issa. Tu anomaliju, mi smo na drugom mjestu posebno raspra­vili. Nema nikakva razloga koji bi ovdje govorio da je C. Egnatij bio epidauritanski građanin i pripadao tribusu Sergiji. Kako su tribusu Tromentini pripadali rimski građani Risliniuma, koji j e nedaleko Pre­vlake u Boki kotorskoj, nama se nametalo pitanje, ni je li ovaj natpis donesen nekom prilikom iz Risna. Natpis j e to interesantniji što j e C. Egnatije bio dekurion municipija i što mu je dekretom dekuriona dano mjesto za pokop i podizanje spomenika kako je to označeno na kraju natpisa.

Još nas j e pri tome smetalo i to što j e Popović, koji j e natpis prepisao i obradio, sve to pripovijedao Sabljaru, ali mu natpis nije pokazao, i u to vrijeme nije natpisa u Kotoru bilo. 7

Natpis za koji kaže Mommsen da j e nađen na Prevlaci, koja zatvara spoljašnju luku Boke kotorske, nije nađen na ovoj Prevlaci koja završava sa Oštrim rtom (Punta d'ostro) i zatvara na sjevernoj strani Bokeljski zaliv. Prevlaka gdje se još i danas nalazi taj natpis jest malen poluoto-čić u Tivatskom zalivu, dakle na suprotnoj strani Boke kotorske. Na tom j e poluotočiću crkva sv. Troj ice i u njoj fiksiran u pod crkve s desne strane oltara, iza ikonostasa, nalazi se spomenuti natpis, koji j e dobrim dijelom pokriven jednim komadom crkvenog namještaja. Natpis pripada bez sumnje rimskom municipiju Acruviumu, koji se tu nedaleko nalazio, i po tome se današnje selo Grbalj naziva. 8

Mnogo j e j ač i argumenat da je stari Epidaurum bio na mjestu dana­šnje Prevlake: udaljenost u rimskim miljama od Narone do E^pidauruma i od Epidauruma do Lissusa.

T i podaci, koje nam daje Tabula Peutingeriana, smetaju toliko Monim-senu da j e iznio svoje mišljenje, prema kojemu bi Rimljani bili osnovali koloniju Epidaurum najprije na mjestu današnje Prevlake, a onda su kasnije zbog još nepoznatih razloga tu koloniju preselili sa Prevlake i sagradili novi Epidaurum na mjestu današnjeg Cavtata. 9

Takvu pretpostavku mi ne možemo prihvatiti i odbacujemo j e sasvim, i to iz ovih razloga:

7 Da sve to bolje vidimo, obratio sam se svom prijatelju, direktoru Pomorskog muzeja u Kotoru prof. Ignatiju Zlokoviću, s molbom da mi javi da li se taj natpis nalazi u Kotoru. On je pak zamolio stručnjaka, arheologa prof. Jovana Martinovića, koji mi je dao tačne podatke о ovom natpisu, na čemu srdačno obojici zahvaljujem.

8 Mladen Crnogorčević, Miholjisfci zbor u Boci kotorskoj, Starinar, god. 10, 1-2, Beograd, 1893, str. 18.

Ivo Stjepčević, Prevlaka, Bogoslovska smotra, god. XVIII , Zagreb 1930, str. 318, 319 i 320.

Page 16: epidaurum Novak

a) Na Prevlaci se nije našao nikakav trag nekadašnjeg grada, što snio već izložili, a stari j e Epidaurum bio utvrđen, i to bedemima i kulama opasan.

b) Jedini natpis koji donosi i spominje Mommsen nije se našao na Prevlaci.

c) Udaljenosti koje daje Tabula za mjesta od Narone do Lissusa su netačne. T e su netačnosti nastale nepažnjom prepisivača, koji su pogre­šno prepisivali broj milja, dodavali ili ispuštali jedinice ili desetice, što se u rimskim brojevima vrlo lako može dogoditi. Izgleda da se dogodilo čak i to da j e , zbog uskoga prostora na kojemu su linije cesta koje su išle iz Narone prema jugu bile tako blizu jedna do druge, prepisivaču izgledala jedna linija, i on j e u svom prijepisu povukao doista samo jednu liniju, dakle jednu cestu, i na njoj postavio sve stanice, koje su prije bile na dvjema cestama, a razumije se i naznačio sasvim krivo udaljenosti.

Mommsen j e na cesti iz Narone ispravio jednu pogrešku u broju rim­skih milja, i to na udaljenosti Narone - (ad) Turres. Na tom mjestu Tabla, t j . prijepis koji je on imao, ima X X I I , a on je taj broj ispravio u X I I I .

Inače Mommsen j e vjerovao u tačnost Tabule, i upravo na tome krivo zaključivao. Međutim mi možemo konstatirati, i to bez velike muke, da je u ovom dijelu rimskog imperija velik broj udaljenosti koje naznačuje Tabula kriv, i da ne odgovara stvarnom stanju. U raspravi »Topogra­fija i etnografija rimske provincije Dalmaci je« j a sam iznio to mišlje­nje, i sada ga ponovo ističem, ali ga ne obrazlažem u detalje, j e r bi nas to predaleko odvelo. Oslanjati se, dakle, na ovako loše označene udalje­nosti Tabule za ove krajeve, i iz toga izvoditi ovako krupne zaključke, kako ih iznosi Mommsen, nije na mjestu.

d) Sve i da se našao spomenuti natpis na mjestu Prevlake kod Her-ceg-Novoga, to ne bi govorilo mnogo u prilog ubiciranju Epidauruma na Prevlaci.

e) I iz gore u noti citiranog mišljenja Mominsenovog vidi se kako on pretpostavlja da se preseljenje starog Epidauruma sa Prevlake u novi, na mjestu današnjeg Cavtata, zbilo u doba cvata Rimskog Carstva, dakle negdje između I i I I I st. n. e. T o j e vrijeme u kojemu žive i pišu mnogo pisci i grčkim i latinskim jezikom. Takav jedan krupan događaj, koji se mogao dogoditi jedino zbog jedne katastrofe, bio bi svakako zapažen, i pisci bi ga bili iznijeli. Međutim о tome svi šute.

f) Katastrofa j e mogla biti uzrokovana prirodnim pojavama: potres, prolom oblaka, goleme oluje i si., ili zbog rušenja od strane neprijatelja,

8 »Quam ob rem aut valde fallor aut ita conciliande sunt auctoritates sibi con-trariae, ut primum coloniam Epidaurum condiderint Romani ad Prevlakam, sed earn deiode non cadente demum imperio, sed vigente et florente ob causas nescio quas transtulerint ad Ragusam veterem fuerintque itaque eiusdem nominis oppida duo, Epidaurum vêtus, unde non habemus nisi unum ti tulum n. 1738 et Epidaurum id cuius sequuntur tituli«. Mommsen u CIL III, str. 281.

Page 17: epidaurum Novak

koji j e grad zauzeo, ili zbog koje velike epidemije. U svakom takvom slučaju bile bi ostale ruševine takove jedne rimske kolonije kakav j e bio Epidaurum. Međutim od toga ništa nema.

g) Ne vidimo nikakva razloga da se čitav jedan grad zajedno sa ime­nom preseli. Po čemu bi to ime bilo toliko važno? Vrlo je vjerojatno da j e u Prevlaci bilo doista jedno malo naselje, sa gostionicom ili više njih za prenoćište putnika i izmjenu konja, j e r j e ovuda prolazila rimska cesta Epidaurum-Risinium-Butuae-Skodra-Lissus, ali da se na Prevlaci nala­zio neki grad, nema nikakva traga.

Tome naprotiv današnji Cavtat, poluotočić i okolica, a napose njen sjeverni dio, puni su ostataka rimske dobi: ruševina većih i manjih zgrada, ostataka i tragova rimske obale, grobnica, rimskih opeka, kera­mike, a Mommsen j e gledao i »ostatke rimskog amfiteatra, isklesanog u samu sti ienu«. 1 0 Pored toga sačuvalo nam se mnogo natpisa, koji nam omogućuju ne samo da kategorički tvrdimo da je Epidaurum bio tu, nego nam oni daju i uvid u municipalni, odnosno kolonijalni život staroga Epidauruma.

Ovome ćemo dodati još i to da Itinerarium Maritimum označuje uda­ljenost Epidauruma od Melite (Mljeta) sa CC stadija, što tačno odgovara stvarnoj udaljenosti na moru, dok je od Mljeta do Prevlake ta udalje­nost daleko veća. Kako su Itinerarium Maritimum i Tabula Peutinge-riana suvremeni, to se ne bi moglo kazati da j e preseljenje starog Epi­dauruma u novi uslijedilo poslije sastavljanja Tabule, a prije Itinera-riuma.

I još nešto što rješava čitavo pitanje. Tabula je nastala u redakciji koju mi imamo u I I I stoljeću п. е., a najvažniji i najljepši spomenici, koji su nađeni u Cavtatu ili u njegovom prederadu su dva natpisa sa imenom legata Augusta propretore P. Cornelija Dolabelle, za koga sigurno znamo da j e tu dužnost vršio 14-20 god. п. е., a to j e i na natpisu datirano. Dakle j e tada Epidaurum stajao i dizao se na mjestu današnjeg Cavtata.

1 Mommsen CIL III str. 287.

Page 18: epidaurum Novak

III

P R I Č A I I S T I N A

Oni koji su pisali о starom Epidaurumu u X V I , X V I I i X V I I I , pa i u X I X , pa čak i u X X stoljeću, a nisu uzeli u temeljit pretres i kritičko naučno istraživanje podatke, kojima su se služili, bilo zbog toga što to u njihovo vrijeme nije bilo moguće, bilo pak što taj posao nisu niti znali, nastojali su na svaki način dovesti početke Epidauruma u vezu sa raznim pričama iz grčke mitologije. Time su, po njihovom mišljenju, a i po mi­šljenju njihovih suvremenika, podizali ugled ne samo starog Epidau­ruma, nego i njegova nasljednika Dubrovnika.

T e priče, često interesantne i po svom sadržaju i po načinu prika­zivanja, nastale u doba humanizma, razgrađene u vrijeme baroka, do­vode Epidaurum i njegove prve stanovnike u vezu sa grčkim božan­stvima.

Appendini j e pokušao da, u vrijeme kada j e nauka već dobrano bila krenula putem solidnog naučnog istraživanja antike, sačuva bar jednu priču za Epidaurum, i to onu koju j e on smatrao najvažnijom, onu о Kadmu i Harmoniji.

Kadmo i Harmonija - kaže priča kaju su već stari registrirali, a na j ­jasni je Apolodor - pobjegoše iz Tebe к Enhelejcima. Enhelejci , koji su se tada nalazili u ratu s Ilirima, uzeše - po uputi proročišta - za zapo­vjednike u tom ratu Kadma i Harmoniju. Pod takvim vodstvom Enhe­lejci pobijediše, ali moradoše priznati Kadma za kralja. Na kraju pre-rušava se Kadmo u zmiju. Kada se j e on prerušio u zmiju i gdje se to dogodilo, pisci se ne slažu, a razilaze se i u tome gdje se to zbilo, a pogo­tovo u tome gdje su Kadmo i Harmonija pokopani.

Široki prostori na kojima su nastavali Iliri , gotovo u neprekidnoj liniji susjedi Grka i Makedonaca, pružali su Grcima doista mnogo mje­sta za smještaj njihovih priča i dogodovština junaka tih mitoloških ili polumitoloških vjerovanja. Imali su dakle dovoljno mjesta i za grobove Kadma i Harmonije, pa i za njihov život, kada su se prerušili u zmije. Pored toga bilo je mogućnosti gotovo posvuda da se smjesti Kadmo i na njegovoj potrazi za sestrom Evropom, koju j e Zeus bio oteo. 1

1 G. Novak, Prethistorijski Hvar, J A Z U , Zagreb 1955, str. 6.

Page 19: epidaurum Novak

Kada Pseudoskilaks u svom »Peripiu.su« spominje da se kod Rhizona (Risna) nalaze klisure Kadma i Harmonije, 2 već su Grci tri stotine go­dina plovili po Jadranskom moru, i već su grčki brodari i trgovci, nasta­njeni barem dva stoljeća prije Skilaksa u Buthoi (Budva), vrlo dobro poznavali možda svaki kutić Boke kotorske. I oni su mu s bez sumnje sve to i pripovijedali i vjerojatno ga i poveli do tih klisura.

Kalimah postavlja stijene Kadma i Harmonije kod Pule, 3 a Eratosten smatra, da se kod Epidamnosa pokazuju grobovi Kadma i Harmonije. 4

Iz grčkih krajeva prelazi priča о Kadmu i Harmoniji i njihovim zgo­dama i nezgodama u Rim, gdje j e prihvaćaju pjesnici i dalje obraduju.

Bilo j e bez sumnje interesantno ono što j e о tome pjevao Ovidije u godinama kada j e čitav Ilirik za Rim i te kako interesantan, i kad Okta­vi j an August poduzima velike vojne i velike napore da rimsku vlast u Iliriku, gdje j e uvelike bi 1 a ugrožena, postavi i učvrsti.

Međutim sve te, kao i druge priče, nemaju nikakve povijesne vrijed­nosti.

Appendini, oslanjajući se na tradiciju, za koju kaže da postoji i kod Konavljana i kod Dubrovčana, postavlja grob Kadmov na podnožje brda Sniježnice, a onaj Harmonije uz drugo brdo, preko puta Konavoske do­line, uz morsku obalu. Pri tome se on poziva na Dionizija i Tzetzesa, 5

Oni pričaju, kaže Appendini, kako se ta dva brda uz stanovit tresak jedno s drugim sukobljavaju, kad god prijeti Ilirima neko zlo.

Appendini odbacuje, istina ovakvo zbivanje, ali mu zato isti pisci služe kao dokaz da su Kadmo i Harmonija imali svoj grob u Konavlima. 8

Svi tobožnji dokazi, koje Appendini navodi za tu svoju tvrdnju, poči­vaju na takvim temeljima koji u pjesničkom ruhu obrađuju priču i pri tome j e dalje proširuju.

Teže ide Appendiniju sa metamorfozom Kadma u zmiju, о kojoj govori Stat i je:

Cadmum commitata jacentem Harmoniae versis in sibila diva querelis Illyricos longo sulcavit pectore campos. 7

2 Scylacis Charyandensis Periplus maris ad litora habitata Europae et Asiae et Lybiae, Geographl Graeoi Minores vol. I, rec. C. Müllems, Parisiis, Didot 1855, str. 30, 31.

3 Kalimah, Fragmenta, 104. 4 Eratosthenes kod Stjepana Bizantinskog s. v. Dyrrhachion. 5 »In Illyriis tumuli Cadmi, et Harmoniae,

Malo quopiam Illyriis, seu detrimento incidente, Mutuo confligentes strepitum edebant, Tanquam indolentes calamitatibus, et damnis « Dionisije In Perieg. (Tzetzes Chil. 4 hist. 139. F. M. Appendini, Notizie istorico-

critiche sulle antichità, storia e letteratura de' Ragusei T. I., Ragusa 1802, str. 8, 9.) 6 »Intanto uno solo fu il luogo di questo sepolcro, cioè le odierne Stjene Kona­

voske riconosciute dagli antichi geografi sotto il nome di saxa Cadmea, et rupes Harmoniae.« Appendini, о. c , str. 10.

7 Statins, Theb. Üb. 2.

Page 20: epidaurum Novak

Potvrdu ovome nalazi Appendini kod Seneke:

Quin ipse torvum subrigens crista caput Illyrica Cadmus regna permensus fuga Longa reliquit corporis tracti notas. 8

Tome dodaje Appendini ono što о tome kaže naš Ivan Luci je : da su Grci tvrdili, kako se Kadmo preraslo u zmiju u špilu, koja se nalazi blizu Epidauruma.

Appendini identificira ovu špilju sa onom koja se u njegovo vrijeme zvala Šipun i nalazila se na poluotočiću na kome se danas diže Cavtat. Stanovnici Cavtata u vrijeme Appendinijevo su pripovijedali da j e nekoć u njoj boravila jedna zmija.

Međutim u to prerušavanje Kadma i Harmonije u zmije Appendini kao katolički redovnik, piarista, ne vjeruje i nastoji da prikaže kako su Enhelejci to zapravo alegorički shvaćali i tako uobličili da uzvise što više Kadmov lik. Prema mišljenju Appendinijevu, Enheleji su bili jedno ilirsko pleme unutar kojeg je bio i Epidaurum.

Apollodor j e napisao da j e Kadmo vladao Ilirima, i da je imao sina koji se zvao Illirije, 9 a Eustatije da je I l i r i ja dobila ime po Iliriju Kad-movom sinu. 1 0 Strabo to pripovijeda drugačije i kaže da su potomci Kadma i Harmonije vladali Enhelej ima u Epiru . 1 1

Prema Appijanu stari su Lakonci, i to građani Epidaura u Parteniji, osnovali naš Epidaurum i dali mu ime svoga grada. T o potvrđuju, kaže Appendini, Antioh Sirakužanin, Strabo i drugi. On čak postavlja i vri­jeme kada se to dogodilo, t j . onda kada su Parteno-Epidaurci pod vod­stvom Falanta osnovali Tarent u području Salentinaca, dakle u V I I st. pr. n. e. T o j e međutim sasvim krivo! Ništa ne kaže Appian о osnutku našeg Epidauruma, nego on govori о osnutku Epidamna. 1 2

Kako j e kult Eskulapa (Asklepija) bio u oba lakonska grada uvelike razvijen, j e r j e on, Asklepije, oživio Kastora, sina lakonskoga kralja Tindara, prenijeli su Epidaurci Asklepijev kult u Epidaurum.

Da j e to doista tako služi Appendiniju kao dokaz jedan natpis, koji j e navodno nađen u okolici Risna. On glasi:

M. TUSCENIO. M.F. ROGATO VET. BEN. PRAEF. ALAE. DALM. COL.

ASCLEPIT. EPIDAUR. MILITAVIT. AN. X X V I I I . V I X . ANN. LIII .

M. I X . D. X V I . M. IVSTEIVS. P. F.CERAVN. DOMO RIZIN. CONTIBERNALI BENEMEREN. P. C.

ET. S. P. Q. S. 1 3

8 Seneca In Hercule furente. » Appolod. Bibl. lib. 3. 1 0 Appendini, о. с. 22. 1 1 Strabo, Geogr. lib. VII. cap. VII.

1 2 Appiani Alexandrini Romanorum historiam quae supersunt, ed. Parisiis, Firmin 1840; De bellis civilibus II. X X X I X .

1 3 Appendini, о. c , str. 29.

Page 21: epidaurum Novak

Ovaj se natpis nalazio - pripovijeda Appendini koji ga nije vidio -u polju Risna. Prepisao ga je neki pop don Giacinto iz Splita i prijepis predao opatu Gjiorgjiću. Appendiniju j e garancija za tačnost natpisa to što j e don Giacinto bio »čovjek iskušane obrazovanosti i vr l ine«. 1 4

Koliko je taj natpis tačno prepisan nije moguće utvrditi. Za Appendi­ng a j e od najvećeg značenja to što se na njemu spominje coL(onia) ASCLEPiT(ana) EPiDAUR(ensis).

Nama j e ovakvo čitanje spomenutoga natpisa temeljito sumnjivo s nekoliko razloga, a navest ćemo samo jedan, koji mislimo da j e dovoljan da u spomenuto čitanje sumnjamo. Isključeno j e da se u carsko doba neka kolonija na Jadranskom moru, dakle u kraju koji j e pripadao latinskom službenom jeziku, nazivala po božanstvu, čije ime glasi grčki, kad j e postojalo njegovo latinsko ime. Mi imamo kolonija koje su se nazvale po nekom božanstvu, kao Colonia Martia Jul ia Salona. Kad bi se dakle Epidaurum nazivao po božanstvu, zvao bi se Colonia Aesculapia Epidaurum, a ne »Asclepitana«. Ima u natpisu još ranjavih mjesta, ali nam j e ovo sasvim dovoljno da u najmanju ruku kažemo da j e natpis loše pročitan.

Još manje može toj tvrdnji Appendinija, a i drugih pridonijeti na­vodna tradicija, kapitel i Eskulapov kip u dvorištu Kneževog dvora, sa natpisom na ploči do njega u stihovima, koje j e složio humanista Су-riacus iz Ancone:

Munera diva Patris, qui solus Apollinis actes Invenit medicas per saecula quinque sepultas, Et docuit gramen quid ad usum, quodque valeret, Hic Aesculapius caelatus Gloria nostra Ragusii genitus, voluit quern grata relatum Esse Deos inter veterum Sapientia patrum Humanas laudes susperaret rata quod omnes Qua melius toti nemo quasi profuit orbi . 1 5

U ovim j e stihovima učeni humanista ustvrdio čak i to da se j e Esku-lap rodio u Dubrovniku.

Kao jedan od prenosača te tradicije Juraj Baglivi uzima kao podlogu za ove tvrdnje, kada on ističe da j e »Dubrovnik sagrađen na ruševinama starog Epidauruma, gdje je nekoć bio glasoviti hram Eskulapov«. 1 6

Mi ne poričemo da j e i u Epidaurumu postojao pored drugih hramova, posvećenih raznim božanstvima i jedan posvećen Eskulaou, ali о nekom prenašanju Asklepijeva kulta iz lakedemonskog Epidaurosa u naš Epi­daurum ne može biti ni govora.

Appendini j e doznao za jednu špilju u Konavlima, za koju su Kona­vljani govorili da j e u njoj živjela Eskulapova zmija i on j e pošao da tu

1 4 Appendini, о. c , str. 28. 1 5 Natpis se još uvijek nalazi na svom originalnom mjestu. 1 6 Baglivi, In dissert, de Terraeni. Rom.

Page 22: epidaurum Novak

špilju pogleda. Ušao j e u njenu unutrašnjost i zatekao tamo mnogo sta-laktita i stalagmita i jedno jezerce. Da se tradicija sačuva on j e lično dao uklesati natpis:

HRIDNI STAN SMAJA ESKULAPSKOGA

1801 L A CAVERNOSA SEDE

DEL SERPENTE DI ESCULAPIO 1801 1 7

Iz ovoga natpisa, koji j e Appendini dao uklesati, uzeli su neki kasniji da j e taj natpis tu prije bio i tada još postojao.

Ovako j e god. 1802. učeni pijarista Appendini dokazivao, da su Epi­daurci sa Peloponeza god. 593. pr. n. e. osnovali naš Epidaurum, u isto vrijeme, kada su osnovali Taranto.

Međutim j e sve ono što nam oboružan tadanjom erudicijom učeni pijarista hoće naučno da dokaže opetovanje u novom obliku onoga što su nam zapisali Ludovik Cerva Tubero, Nikola Ivana Bone i Stjepan Gradi.

Mi morao sve te priče odbaciti, i one su nam interesantne samo zato što nam pokazuju koliko je humanizam prodro bio u učene dubrovačke krugove i kako su Dubrovčani stvorili i u Dubrovniku humanistički duh, koji j e tražio da se poveže postanak Epidauruma i sa drevnim čuve­nim gradovima grčkoga svijeta i sa bogovima.

God. 1790. izdao j e u Dubrovniku Nikola Ivana Bunić (Nicolaus Joannis de Bona) svoju knjigu »Gommentariolus Ludovici Cervarii Tube-ronis De origine et incremento Urbis Rhacusanae ejusdemque ditionis descriptio«, u kojoj j e dao svoje »Notae ас supplementa«. 1 8

Nikola Ivana Bunić imao j e pred sobom Holstenijev prijevod Skimna Hijskog, koji j e bio izdao Marcio Herakleota. Prema tome j e Skimno Hijski napisao i ove stihove, koje po Holsteniju donosi naš Nikola Bunić:

»Post Italiam statim occurrit Jonium mare . . . Huic tractui insula est propinqua, in qua diem Vitae supremum obiisse Diomedem ferunt, Et deinde Diomaedea dicta est nomine. Supra hosce Phrygi sunt feri, atque barbari, Et civitas Epidaurus imminens mari, Originis Graecae colonia Corcyrae, Superque Phrygos Enchlei sunt siti,

1 7 Appendini, о. c. 34. 1 8 Ovog Nikolu Ivana Bunića kao da su zaboravili i u Hrvatskoj enciklopediji, a

ne spominje ga ni Enciklopedija Jugoslavije. Hrvatska Enciklopedija spominje devet Bunića, ali ovog Nikolu Ivana Bunića ne, što je svakako pogrešno, jer je uza sve nedostatke, koje je njegovo vrijeme u nauci sobom nosilo, on u svojoj spomenutoj knjizi skupio tadanje znanje о nekim pitanjima dubrovačke i epidaurumske po­vijesti.

Page 23: epidaurum Novak

Queis imperasse Cadmus olim dicitur: Vicina proxime his jacet Apo l lon i a . . . « 1 β

Nikola Ivana Bunić, čitajući ovakav latinski prijevod u punom uvje­renju da j e on ispravan, vidio j e u Epidaurusu stari Epidaurum i njemu pripisao ne samo osnutak od strane Grka nego i priču о Kadmu, i onda tome dodao i drug-o što j e о toj priči znao, i sve to priključio našem Epidaurumu.

Međutim j e ovakav prijevod Skimna Hijskog ne samo proizvoljan, nego i čisti falsifikat. Grčki tekst glasi ovako:

431 Προσεχής δέ νησός έστιν, ού φασίν τίνες έλ-θόντα Διομήδην ύπολιπεΐν τόν βίον" όθεν έστ'ι Διομήδεια ταύτη τούνομα. Υπέρ δε τούτους είσ'ι Βρϋγοι βάρβαρο».

435 Προς τη θαλάττή δ'εστιν Έπίδαμνος, πόλις Έλληνίς, ήν Κόρκυρ' άποικίσαι δοκεΐ. Υπέρ δέ Βρύγους Έγχέλειοι λεγόμενοι οίκούσιν, ών έπήρΐ,ε και Κάδμος ποτέ. Οΐς πλησιόχωρός έστιν Απολλωνία Κορκυραίων τε και Κορυνθίων κτίσις. 2 0

Latinski prijevod ovih Skimnovih stihova u istom izdanju j e ovakav:

Finitima insula est, in quam aiunt quidam venisse Diomedem ibique reliquisse vitam: unde Diomedeae huic nomen est. Super hos sunt Brygi barbari. Ad mare vero est Epidamnus urbs Graeca, quam Corcyra condidisse videtur. Super Brygos Enchelei dicti habitant, quibus imperavit Cadmus olim. His finitima est Apollonia, Corinthiorum Corcyraeorumque opus. 2 1

Ne samo iz pojedinih imena nego i iz smisla samoga teksta vidi se bez i najmanje sumnje da se ovdje radi о Epidamnosu, a ne о Epidau­rusu, dakle о grčkoj naseobini, koja se nalazila na mjestu današnjega Drača, a u rimsko vrijeme zvala i Dyrrhachium.

Prema tome j e sve ono što Nikola Bunić iz toga izvodi osnovano na krivom, odnosno proizvoljnom prijevodu Skimnovih stihova.

1 9 N. J . de Bona, Commentaniolus Ludovioi Cervarii Tuberonk De origine et in-cremento urbis Rhagusanae, Rhagusii 1790, str. 49.

2 0 Carolus Müllems, Geographi graeci minores, vol. I., Parisiis, F. Didot 1855. st. 214, st. 431-440.

2 1 Ibid. lat. prijevod.

Page 24: epidaurum Novak

I V I M E

Ono, što nas potpuno uvjerava, da Epidaurum nije kao veće naselje, a pogotovo ne kao utvrđeni grad, postojao ni u I I st. pr. n. e. je potpuno odsustvo arheoloških nalaza toga vremena. U svim grčkim kolonijama, koje su tada na istočnoj jadranskoj obali postojale, nalazimo bar neki, ma i neznatan trag grčke (helenističke) keramike toga vremena, 1 a u Epidaurumu toga nema. Nikakva traga »Gnatia« keramici dakle nikakva traga vezama sa istočnom obalom južnog Apeninskog polu­otoka, a nema ni traga onoj koja j e slična »Gnatii«, a proizvodila se u Issi na otoku Visu. 2 Nema ničega, što bi nam moglo nešto kazati о životu Epidauruma u ovo vrijeme.

Međutim nas samo ime Eoidaurum upućuje na njegovo porijeklo. To ime nije grčko nego staroilirskog, odnosno pelastičkog porijekla, gdje »deuro« znači drvo, šuma. 3 Ono dolazi u nekoliko ilirskih imena, kao: Epi-cadus, Epi-catia, Epi-caris, pa u ilirskim imenima mjesta: Epi-damnos, Epi-dotium, Epi-licus portus, i Epi-daurum. Vjerojatno ilirsko »epi« znači hrvatski »iza«. 4 Prema tome bi ilirski Epi-daurum značio hrvatski »iza šume«. 5

Do velike i lijepe šume, koja j e bez sumnje u ovom doista lijepom kraju, obilatom humusom, na poluotočiću, na kojem se danas nalazi sa njegove istočne strane mjesto Cavtat, podigli su vjerojatno Prailiri na vrhu brda svoju gradinu (kašteljer), bez sumnje već u bronzano ili najkasnije u željezno doba, kojem vremenu pripadaju gomile do samog Cavtata. U toj gradini i oko nje nastalo j e naselje, bez naročitog zna­čenja, ali sigurno od malih navala od strane suplemenika s kopna i od gusara s mora.

1 G. Novak, Stari Grci na Jadranskom moru, Rad J A Z U 322, Zagreb 1961. г G. Novak, Vis, Zagreb 1961, str. 63. ' Budimir M., Iliri i Prailiri, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku LIII,

Split 1952, str. 10-12. 4 A. Mayer, Die Sprache der alten Illyrier, Bd. II: Etymologisches Wörterbuch

des Illyrischen, Grammatik der illyrischen Sprache; Oesterreichische Akademie der Wissenschaften, Phil.-Hist. Klasse, Wien 1959, str. 46.

6 G. Novak, Stari Grci na Jadranu, Rad J A Z U 322, Zagreb 1961, str. 199,200.

Page 25: epidaurum Novak

M a koliko maleno bilo to ilirsko primorsko naselje, ono je bilo po­godno zbog svojih luka da se u nj sklonu grčke lađe, koje su plovile Jadranom prema sjeveru, gdje su se s jedne strane nalazile grčke kolo­nije Issa, Pharos, Herakleia, Korkira Melaina, a s druge daleko na sje­verozapadu glasovita Spina sa sjajnom grčkom keramikom V I i V st pr. n. e., 6 a u Istri Nesakci j , 7 danas Vizače kraj Pule.

T o malo naselje, ojačalo j e negdje krajem I I stoljeća Dr. п. е., svakako poslije rimsko-ilirskog rata god. 167, ili početkom I. stoljeća.

Uzrok tome j ačan ju Epidaura u ovo doba gledamo u tome, što j e . kada j e Rim porazivši Gentija, posljednjeg kralja velike Ilirske države, suvereno određivao i god. 167 proglašavao kod Skodre sudbinu pojedi­nih ilirskih krajeva i gradova, i u ovom dijelu Balkana osigurao svoju suverenu vlast. Tada je pod strogim nadzorom Rima, vladao na Jadranu mir, a rimska i isejska mornarica čuvala sigurnost plovidbe od gusara. Tada su proradile obje luke malog ilirskog naselja Epidauro, u koji su tada češće za nevremena svraćale rimske, a i lađe grčkoga svijeta na Mediteranu, a Rim upoznavao sve više važnost položaja Epidaura. Tada ga j e on dao opasati zidinama, i, vjerojatno za vrijeme prokonzula Ilirika C. Juli j a Cezara, postavio u nj svoju posadu. Pri tome su Rim­ljani za sebe poromanili staro ime Epidauro i nazvali ga Epidaurum, kako ga naziva Cezarov prijatelj i general Hircije, pisac sastava »De bello Alexandrino«, koji se smatra nastavkom Cezarova »De bello civili«. 8

Tim ga imenom naziva i Pl in i je 9 i Tabula Peutingeriana, Je ro l im 1 0 i Pro-kopi je . 1 1 Neki ga nazivaju Epitaurum. 1 2 Epidaurus naziva naš grad samo Ptolemej , 1 3 i Itenerarium Maritimum. 1 4 Tako ga nazivaju suvremeni pisci. Smatrajući, da j e najtačniji naziv, kako su ga nazivali Rimljani, i prenijeli Hircije i Plinije, uzimamo, da j e latinsko ime grada glasilo »Epidaurum«.

* Alflen N.-Arias P.E., Spina die neuentdeckte Etruskerstadt und die griechischen Vasen ihrer Gräber, München 1958.

7 M. Fluss, Nesactium, Pauly-Wissova, Realenzyclopaedie der classisohen Alter­tumswissenschaft X V I I , Stuttgart 1937, st. 66.

G. Novak, Stari Grci na Jadranskom moru, str. 152 i T. I. 8 A. Hirtii Pansae Commentarioruim De bello alexandrino, 44. 9 Plinii Hist. Nat. I l l 143, 144. 1 0 Hieronymus, Acta Sanctorum Oct. I X 18. 1 1 Procopii De bello Gothico I 7, 37. 1 2 Tabula Peutingeriana, Geographus Ravenates, Acta concilia salonitani, v. Far-

lati, Illyricum Sacrum I I , 163. 1 3 P'tolem. I I 16,5. 1 4 Itinerarium Maritimum 520.

Page 26: epidaurum Novak
Page 27: epidaurum Novak

Q U i E S T I O N E S E P I D A U R I T A N A E

H A T T E D I E R Ö M I S C H E S U P E R I O R P R O V I N C I A

H I L L Y R I C U M W I R K L I C H B E S T A N D E N ?

W a n n immer in der wissenschaftlichen und populärer Literatur, sowie auch in den Lehrbüchern der römischen Geschichte von unseren Ge­genden zur Zeit der Kaiser Augustus und Tiberius die Rede ist, stossen wir auf die Behauptung, dass auf dem nordwestlichen Tei le der B a l ­kanhalbinsel: im heutigen Kroatien (dem Drau- und Savegebiet und Dalmatien), im westlichen Donaugebiet und dem südlichen Tei le des heutigen jugoslavischen Küstenlandes zwei Provinzen bestanden: Su­perior provincia Illyricum und Inferior provincia Illyricum.

U m zu zeigen wie sehr sich diese Überzeugung durchgedrungen hat, genügt anzuführen, was darüber die Real-Enzyclopädie der klassischen Altertumsiwisisenschaft sagt. Beim Worte »Illyricum« schreibt Nikola Vulić Folgendes: »Auch nach dem erfolgreichen illyrischen Kriege Octavians ( J . 35—33) haben die Dalmater mehrmals versucht das schwere römische Joch abzuschütteln (Aufstand vom J . 16 v. Chr., T i ­berius Krieg J . 12-10 v. Chr., pannonischer Aufstand J . 6 -9 n. Chr.). Doch endlich wurden sie und das ganze illyrische Gebiet erobert, und es kamen unter die römische Herrschaft ganz Dalmatien (im späteren römischen Sinne) und Pannonien. Die neuen Erwerbungen erhielten den Namen I. (Illyricum), wohin wahrscheinlich das spätere Ober-mösien gerechnet wurde (vgl. Tac . hist. I. 76). Derselbe blieb auch, als Dalmatien und Pannonien administrativ getrennt wurden und eigene Statthalter erhielten. Das erste heisst eine Zeitlang superior provincia Illyricum (CIL . I I I . 1741), was dazu führt, dass Pannonien inferior provincia Illyricum hiess, obwohl wir dafür keine direkten Beweise haben (doch werden beide Provinzen oft einfach Illyricum genannt, so dass man in Verlegenheit ist, an welche zu denken). Erst unter den Flaviern kommen die Namen Dalmatia und Pannonia vor (obwohl auch später die Schriftsteller I. statt Dalmatien sagen).« 1

1 N. Vulić in Pauly-Wissowa. Real-Enzyclopädie etc., Stuttgart 1914, st. 1087., s. v. Illyricum.

Page 28: epidaurum Novak

In derselben grossen Publikation, in welcher Vulić den Begriff »Il ly­ricum« bearbeitet hat, ist von Patsch der Begriff »Epidaurum« erklärt worden. Patsch schreibt: »Von grösserer Bedeutung war die Stadt gleich in der ersten Kaiserzeit, da hier die civitates superioris provinciae Hil­lyrici dem Statthalter des Tiberius P. Cornelius Dolabella das Ehren­denkmal C I L I I I 1741 errichteten«. 2

W i r werden vor die Frage gestellt, ob die römische Provinz Superior provincia Hillyricum wirklich bestanden hatte, oder ob das einfach nur angenommen wird. Ebenso müssen wir dazusehen wie es zu der B e ­hauptung gekommen ist, dass diese Provinz wirklich bestand. Dabei ist es von gar keiner Bedeutung, ob sie Superior provincia Hillyricum oder Superior provincia Illyricum genannt wurde. Ebenso müssen wir auch prüfen, wie es zur Behauptung kam, dass auch die Provinz »In­ferior provincia Illyricum« bestanden hatte.

Mommsen hat bei C I L I I I 1741 auch Folgendes geschrieben: »Vel­lerns 2,125 postquam dixit de Iunio Blaeso a. p. Chr. 14 Illyricum inferius sive Pannoniam obtinente sic pergit: cuius curam ac fidem Dolabella quoque vir simplicitatis generoslissimae in maritima parte Illyrici per omnia imitatuis est.« 3

Der erste, der die zitierte Meinung Mommsens verwendet hat, war Šime Ljubić und zwar in seiner Abhandlung über die römischen Statt­halter Dalmatiens. Er hat jedoch nicht, so wie es Mommsen tat, ange­geben, was von der Inschrift erhalten blieb und was in C I L I I I 1741 hinzugefügt wurde, wodurch der Leser den Eindruck bekommt, dass die Inischrift unversehrt erhalten sei. 4

Ljubić schreibt ohne Rückhalt Folgendes: »Aus dieser Inschrift geht nicht nur hervor, dass Dolabella das obere Illyrikum verwaltet bat, sondern dass er zu dieser Verwaltung schon zu Augustus Lebenszeit bestellt wurde, daher, wenn schon nicht früher, zu Beginne des J . 14 n. Chr., als Blaesus das untere Illyrikum leitete.« 5

Ljubić setzt in diesem Sinne auch fort. Cons ging Mommsens Ansichten verfolgend noch weiter, indem er

schreibt: »Aussi, en même temps que Dolabella était à la tête de la partie qu'on appelait Illyrie supérieure ou maritime, le nord du pays, la Pannonie, avait pour administrateur Junius Blaesus . . .« In der Fusis-note fügt Cons das Zitat aus Vellerns Paterculus bei: »Cujus (Junii Blaesi) curam ac fidem Dolabella quoque vir simplicitatis generosis-simus, in maritima parte Illyrici per omnia imitatus est« (Veli. Pat. I I , 125). 6

Cons sagt an dieser Stelle, dass Dolabella an der Spitze jenes Teiles des einstigen Illyriens stand, welches das Obere Illyrikum oder das

2 C. Patsch, »Kpidaurum« in Pauly-Wissowa, cit. VI, Stuttgart 1907, s. v. Epidaurum.

» CIL. III., S. 288, 1741. 4 Š. Ljubić, О upravitelj ih Dalmacije za rimskog vladanja, Rad JAZU, knj. X X X I ,

Zagreb 1875, S. 27. « Ibid. « Coras H., о. с , S. 173.

Page 29: epidaurum Novak

küstenländische Illyrikum genannt wurde, während dies in der zitierten Stelle des Vellerns Paterculus nicht erwähnt wird. Dort heisst es nur, dass Dolabella im küstenländischen Teile des Illyrikums herrschte, was doch etwas ganz anderes bedeutet.

Im Dizionario epigrafico di antichità romane des Ettore di Ruggiero finden wir die folgende Meinung vertreten: »Una sola volta si ha, al tempo di Tiberio, provincia superior Illyricum (С. I I I 1741) quando si vuol distinguere dalla Pannonia.« 7

Ähnliches sagt auch Šišić in seiner »Geschichte der Kroaten« I. Es ist notwendig seine Wor te hier anzuführen: »Schon im J . 10 n. Ch., gleich nach der Unterdrückung des Aufstandes wurde die bisher ein­heitliche Provinz Illyrien (provincia Hillyrici, Illyricum) in zwei Pro­vinzen geteilt: Pannonien und Dalmatien.« In der Fussinote 2 setzt Šišić fort: »Schon vorher teilten die Römer das einheitliche Illyrikum in das »Obere« oder das spätere Dalmatien und das »Untere« oder das spätere Pannonien (vgl. die Inschrift zur Ehre des röm. Statthalters Dolabella im J . 14 n. Ch. errichtet und bei Cavtat gefunden: P. Cor­ne [lio] Dolabell [ae] , [co(n)s(uli)] V I I viro epulfoni] sodali Tit ie[nsi l]eg(ato) pro prae(tore) divi Aug[usti et Ti(berii) Caesaris Augusti, civitatcs superioris provinciae Hillyrici (CIL I I I . 1741). Heute ist der grösste Te i l der Inschrift verloren, doch ist der Tex t in älteren Ab­schriften aus der Zeit als die Inschrift noch unversehrt war, erhalten.« 8

Diese Behauptung, die wir oben nach zwei Autoren gebracht haben, wird auch von anderen, die über das römische Dalmatien geschrieben 9

und sich an ältere Autoren gestützt haben, in der Überzeugung, dass dieses Problem schon bearbeitet worden war, aufgestellt.

Über Junius Blaesus wissen wir recht wenig. Tacitus in seinen Annalen berichtet, dass Junius Blaesus an der Spitze der pannonischen Legionen stand als Kaiser Augustus starb. 1 0 Bei der Todesnachricht meuterten diese Legionen und Blaesus trachtete sie zu beruhigen. Nach Tacitus beschwor er die Legionäre mit den Worten: »mea potius caede imbuite manus: leviore flagitio legatum interficietis quam ab impera­tore deseiscitis.« 1 1

Aus Tacitus ' Bericht geht klar hervor, dass such alle Geschehnisse, die Blaesus leitet oder zu vereiteln versucht, in Pannonien abspielen. W e n n wir hier hinzufügen, dass die im alten römischen Promona (bzw. im Dorfe Tepl je) aufgefundene Inschrift Junius Blaesus als Legaten pro praetore erwähnt, dass aber Illyrikum überhaupt nicht darin ge­nannt wird, so können wir nur sagen, dass Blaesus Befehlshaber der römischen Legionen in Pannonien mit dem Titel »legatus pro prae-

7 E. Ruggiero, Dizionario epigrafico di antichità romane, vol. IV, fasc. I, pg. 23. 8 Šišić F., Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1925, S. 104. ' G. Novak, Prošlost Dalmacije I, S. 68.

M. Barada, Dalmatia superior, Rad J A Z U , knj. 270, Zagreb 1949, S. 93. 1 0 »oastriis aestivis tres simul legiooes habebantur, praesidente Iunio Blaeso. . .«

Gornelii Taciti Ab excessu divi Augusti lib. I. 16. 1 1 Taci t , о. с. I, 18.

Page 30: epidaurum Novak

tore« zur Zeit des Augustus war. Junius Blaesus war im ständigen Kampfe mit den Pannoniern einerseits, hatte aber auch viel Sorgen und Arbeit innerhalb seiner Legionen anderseits. W i e es dazukam, dass die Inschrift in Promona nach ihm datiert ist, können wir nur so erklären, dasis es noch keine Grenzen zwischen Pannonien und Il ly-rien gab und dass die Organisation in den entferten Provinzen des römischen Reiches noch nicht ganz festgelegt war. Blaesus hatte viel Sorgen um Nauportum, aber nicht um Promona. Vielleicht stammt die Inschrift von einem Veteranen im Heere des Blaesius, der diese In­schrift nach Blaesus datiert hat.

Der zweite Schriftsteller, der von Junius Blaesus spricht und für ihn besondere Sympathien hegt, ist Vellerns Paterculus. Mommsen 1 2 sowie auch Cons 1 3 haben die folgenden Wor te des Vellerns Paterculus falsch aufgefasst: »Cujus curam ac fidem Dolabella quoque, vir simplicitatis generosissimae, in maritima parte Illyrici per omnia imitatus es t .« 1 4

Mommsen und Cons nehmen an, dass sich dieses »cuius curam et fidem« auf Junius Blaesus bezieht, während wir es Messalinus zu­schreiben, wie das auch der Herausgeber des Vellerns Friedrich Haase in Kursivschrift bezeichnet hat . 1 5 Deshalb ist es notwendig, dass wir den darauf bezüglichen Tex t des Vellerns bringen. E r lautet:

»Sed haec omnia veteris imperatoris maturiraš, multa inhibentis, aliqua cum gravitate pollicentis, inter severam praecipue noxiorum ultionem et mitis aliorum castigationes brevi sopiit ac sustulit. Quo quiidem tempore ut pleraque gnave Germanicus, ita Drusus . . . singu­lari adiutore in eo negotio usus Iunio Blaeso, viro nescias utiliore in casitris, an meliore in toga, qui post paucos annos proconsul in Africa ornamenta triumphalia cum appellatione imperatoria meruit. At His-panias exercitumque virtutibus celeberrimaque in Illyrico militia (illu-stris Messalinus, ut) praediximus, cum imperio obtinens, in summa (pace) quiete continuit, cum ei pietas rectissima sentiendi ac auctoritas quae sentiebat obtinendi superesset. Cuius curam ac fidem Dolabella quoque, vir simplicitatis generosissirnae, in maritima parte Illyrici per omnia imitatus est .« 1 6

Daraus ist zweifelsohne ersichtlich, dass davon keine Rede sein kann, dasis Dolabella »curam ac fidem« des Blaesus übernommen hätte, son­dern es war Messalinus, der dem Dolabella folgte. Messalinus »In Illyrico militia, cum imperio obtinens«, d. h. befehligte die Trappen. Daraus geht hervor, dass auch Vellerns Paterculus nicht behauptet Dolabella wäre legatus Augusti pro praetore im Oberen Illyrikum und Blaesus im Unteren gewesen.

1 2 Mommsen in CIL cit. 1 3 Cons, о. с. 173. 1 4 Vellehiis Paterculus, Historia Romana II, 125. 1 3 M. Vellei Paterculi ex Historiae Romanae ad M. Vicinium cos. libris duobus, rec.

Fr. Haase, Lipsiae 1874, S. 91. 1 6 Ibid. C X X V , S. 91.

Page 31: epidaurum Novak

W a s für ein Verhältnis bestand demnach zwischen Junius Blaesus und P. Cornelius Dolabella?

Es besteht kein Zweifel, dass Junius Blaesus legatus pro praetore war. Das kann man aus den Schriften des Tacitus und des Vellerns Paterculus entnehmen, obwohl sie das nicht ausdrücklich sagen, wohl sagt es aber die Inschrift aus Promona, die lautet: 1 7

PON. M A X . TRIB. POTEST BLESO. LEG. PRO. PR.

Leider fehlt die oberste Zeile der Inschrift, welche abgerissen ist und in welcher der Name des Kaisers stand. Ebenso fehlt dieser In­schrift höchstwahrscheinlich noch eine Zeile und jedenfalls einige Buchstaben auf der rechten Seite.

Wichtig ist hier die Tatsache, dass nach dieser Inschrift zu urteilen, auch Promona zum Bereich des Blaesus gehörte. Es ist wohl bekannt indessen, dass Promona niemals zu Pannonien gehörte. Daraus wäre zu schliessen, dass Blaesus legatus pro praetore des ganzen Illyrikums war.

Hier ist es nicht wichtig, dass Vellerns behauptet, Dolabella sei dem Beispiele des Messalinus gefolgt und nicht dem des Blaesus, sondern die Aussage des Vellerns, nach welcher Dolabella dies »in maritima parte Illyrici« getan hätte.

Doch sagt Vellerns hier nicht, dass diese »maritima pars Illyrici« eine besondere Provinz, sondern, dass es ein Tei l Illyrikums, d. h. der Provinz Illyrikum war. Es bestand also nur eine Provinz Illyrikum, in deren einem Tei le , d. h. im küstenländischen Tei le , zum legatus pro praetore von Augustus Publius Cornelius Dolabella bestellt war, wäh­rend im Donaugebiet Junius Blaesus die Stelle des Befehlshabers inne­hatte.

»Maritima pars Illyrici« ist jener Tei l des illyrischen Territoriums, das am Meere selbst und in seiner nächsten Nähe lag. Betrachten wir die Geschehnisse, die sich in den nordwestlichen Gebieten der Balkan­halbinsel, fernerhin in den Gebieten zwischen der Save, der Drau und der Donau seit dem Beginn des Batonischen Aufstandes bis hieher abspielten, können wir keineswegs annehmen, dass zu dieser Zeit sowie in den folgenden Jahren in den illyrischen Gebieten eine feste und solid organisierte römische Herrschaft bestanden hat. Ausgedehnte und weite Gebiete von den Dinarischen Bergen und dem Velebit bis zur Drina und der Šarplanina, im Süden bis zum Lješ , und im Norden bis zur Donau, über Bosnien nach Serbien, Kosovo und Metohija, und vom Donaubecken über die Drau- und Savegebiete - all dies hiess zu jener Zeit Illyrikum und Pannonien. Wenn also Vellerns sagt, dass Dolabella den küstenländischen Tei l Illyrikums beherrschte, so will er damit j enen Te i l hervorheben, der fest in römischer Gewalt war und schliesst bewusst j ene Tei le aus, in welchen die römische Herr-

1 7 CIL III 6407.

Page 32: epidaurum Novak

schaft noch nicht gefestigt war. Damit will er aber keineswegs be­haupten, dass eine besondere Provinz »küstenländisches Illyrikum« oder »Illyricum superior« bestand, er hat einfach jene Tei le Illyrikums. in denen Dolabella seine volle Wirksamkeit entwickeln konnte, »den küstenländischen Tei l Illyrikums« benannt.

W i r wollen uns bei dieser Gelegenheit nicht an die ungenaue B e ­hauptung kehren, dass erst zur Zeit der Flavier die bisherige Provinz Illyricum Dalmatia benannt wurde, sondern uns nur damit befassen, wie es dazu kam, dass ständig behauptet wird, dass es in der ersten Hälfte des I. Jahrhunderts zwei Provinzen Illyricum gab, von denen die eine »Illyricum superior« und die andere »Illyricum inferior« hiess.

W i r haben gesehen, dass Dolabellas Inschrift u. zw. deren vervoll­ständigter Tei l Lucius und andere zur Annahme der »Provincia Su­perior Illyricum« geführt hat.

W i r bringen hier die Photographie der Inschrift, die sich heute in Cavtat, dem alten Epidaurum, in der Sammlung des Historischen Insti­tuts der Jugoslavischen Akademie der Wissenschaften und Künste be­findet. Diese Inschrift lautet:

P. CORNE DOLABELL.

VII. VIRO. E P U L SODALI. TITIEN EG. PRO. PR. DIVI. A

Mommsen hat die Inschrift so vervollständigt:

P. CORNELIO DOLABELLAE COS VII. VIRO. EPULONI SODALI. TITIENSI LEG. PRO. PR. DIVI. AVGVSTI E T Tl. CAESARIS. AVGVSTI CIVITATES. SUPERIORIS PROVINCIAE. H I L L Y R I C I 1 8

Diese Lesart Mommsens unterscheidet sich von jener, die Lucius bringt, insofern, dass sich Mommsen genau an die Zeilen hält, was bei Lucius nicht der Fall ist, augenscheinlich deshalb, weil er die In schrift nicht gesehen hat. Die Lesart des Lucius lautet:

P. CORNELIO. DOLABELLAE. COS. VII. EPVLON SODALI. TITIENSI. LEG. PROP. D. AVG. E T . TIB. CAES. AVG CIVITATES. SVPERIORIS. PROVINCIAE. H I L L Y R I C I 1 9

1 8 CIL III 1741. 1 9 Joannis Lucii »De regno Dalmatiae et Croatiae«, Amstelodarni apud Joannem

Blaeu, 1666, S. 22.

Page 33: epidaurum Novak
Page 34: epidaurum Novak

Gornju slika: I'oluoločić Prevlaka u Tivatskom zalivu и Boki kotorskoj Donja slika: Crkva Sv. Trojice, u kojoj se nalazi natpis, publiciran od Mommscna

u CIL III 1738. Obere Abbildung: Die Halbinsel Prevlaka in der Bucht von Tivat (Boka Kotarska) Untere Abbildung: Die Kirche der hl. Dreifaltigkeit, in der sich die von Mommsen

(CIL III 1738) publizierte Inschrift befindet.

Page 35: epidaurum Novak

\'at/>is С. Egncitija iza ikonostasa u crkvi Svete Trojice na poluotočiću Prevlaci u Τivatskom zalivu

Dir Inschrift des С. Egiiatius hinter dem Ikonostas der Kirche der hl. Dreifaltigkeit auf der Halbinsel Prevlaka in der Bucht von l'ivat.

Page 36: epidaurum Novak

.Natpis, u kom se spominje Dolabella kao legatus pro praetore (u dvorištu cuvtittskog udjela Historijskog instituta Jugoslavenske akademije u Dubrovniku)

Die Inschrift, die DoUibellti als legatus pro praetore erwähnt (Historisches Institut der Iiitioslavischcn Akademie in Dubrovnik - Museiimshof in Cavtat).

Page 37: epidaurum Novak

Mommsen hat seiner Auslegung der Inschrift: »contuli quod supé-rest« beigefügt - aber das hat schon jemand vor ihm getan.

Dieselbe Inschrift hat Nicolaus Johannis De Bona in der im J . 1790 in Dubrovnik erschienenen Ausgabe des Ludovicus Cerva Tubero: »De origine et incremento urbis Rhacusanae« gebracht. Die Lesart unter­scheidet sich etwas von jener des Lucius und lautet:

P. CORNELIO. DOLABELLAE. COS. VIIVIRO. EPVLON. SODALI. TITIENSI.

L E G . PROPR. DIVI. AVGVSTI. E T . T l . CAESARIS. AVGVSTI.

CIVITATIS. SUPERIORIS. PROVINCIAE. HILLYRICI.

Bona setzt einige erklärende Worte voran: »Inscriptiones Romanae, de quibus in principio sermo fuit Sunt hae. Primum lapis inter Epidauri ruinas inventus in agro nobilis familiae de Resti, et a Grutero, et J . Lipsio citatus, et quo Lucius Traguriensis doctissimus et accuratissimus scriptor probare nititur post Augustüm Illyricum Universum in superius et inferius divisum fuisse.«

»Sed huic opinioni P. Ignatius Giorgi antiquitatum Illyricarum tom. I. disq. I V reponit, Civitatis saperioris in supradicto lapide idem esse, quod civitates superiores, nam familiäre fuit Romanis tertiae formae casus nominandi, accusandi, vocandi, in plurativo numero per es, is, eis promiscue efferre, ut tres, tris, treis: urbes, urbis, urbeis e tc .« 2 0

Lucius schliesst mit folgenden Worten: »Ex quibus Inscriptionibus (quamvis nemo Auctorum id referat) argui potest, superiorem Illyri­cum, Illyricum proprium simul cum Dalmatia comprehendisse ; infe­riorem vero Liburniam cum Iapidia . . . « 2 1

Im Jah re 1802 wurde das Buch des F . M. Appendini: Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de' Ragusei, I, herausgege­ben, in welchem die erwähnte Inschrift folgenden Wortlaut hat:

P. CORNELIO. DOLABELLAE. COS. VIIVIRO. EPVLON. SODALI. TITIENSI.

LEG. PROPR. DIVI. AVGVSTI. E T . Tl . CAESARIS. AVGVSTI.

CIVITATIS. SVPERIORIS. PROVINCIAE. HILLYRICI.

W i e wir sehen, bringt Appendini die Inschrift genau so wie Bona. Es ist für unsere Frage bezeichnend was Appendini zu unserer In­

schrift sagt: »Ma oltre queste teStimonianze (dass Epidaurum eine rö-

2 0 Coimmenitarioluis Ludovici Cervarii Tiïberonis De origine et incremento Urbis Rhacusanae ejusdemque dibionis descriptio auotore Nicoiao Joannis de Bona, et Ste-phani Gradi Antiquitatum Rhacusanarum brevis diatriba, Rhagusii 1790, S. 51, 52.

2 1 Lucius, о. c. cit., S. 23.

Page 38: epidaurum Novak

mische Kolonie wurde) abbiamo la seguente lapide riportata dal Lucio, dal Grutero, dal Banduri, e dal Celario, ed ancora esistente sulla base del sepolcro di P. G. Dolabella fra le antiche rovine di Epidauro nella valle di Obod.« 2 2

W e n n wir die Inschrift, wie sie von Lucius, Bona und Appendini herausgebracht wurde, mit dem vor uns liegenden und des öfteren photographierten Originale vergleichen, sehen wir, dass keiner von ihnen das Original gesehen hat.

Mommsen hat die Inschrift, wie wir sie heute besitzen, gesehen. Ob­wohl er sie nach Lucius ergänzt, sagt er, dass sie: »ex libris omnino, non ex lapide dederunt auctores Dalmatici posteriores.« (Lucius Dalm. p. 22, inscr. p. 17; de Sorgo p. 5 1 ; Appendini 1, 44.) .

Aus allem Angeführten folgt, dass wir keinen Beweis dafür haben, die Inschrift hätte so gelautet wie sie Lucius brachte und wir können uns nur auf den Wortlaut verlassen wie wir ihn heute sehen und wie ihn Mommsen gesehen hat. An Lucius haben sich Ragusaner und auch spätere Autoren gehalten. Jene aber, die C I L I I I 1741 folgten, schenk­ten nicht genügend Aufmerksamkeit der Tatsache, dass Mommsen nur die beschädigte Inschrift gesehen hatte und dass die letzten drei Zeilen nicht aus der Inschrift stammen, sondern verschiedenen Autoren ent­nommen sind und daher nicht als verlässlich gelten konnten.

Appendini sagt in seinem schon zitierten Buche an einer Stelle: »Die Grabstätte Dolabellas musste sich im Stadtzentrum am öffentlichen Forum befinden. Die Stadt hat demnach die in eine Festung verwan­delte Landenge und den breiten nördlichen Hafen umfasst. Heute noch können wir auf dem Festland vor diesem Hafen die Basis der Statue des Prokonsuls bewundern. Dasselbst befinden sich auch auseinander­geworfene Reste alter Bauten, die zum Te i l von der Zeit, zum Tei l von den Menschen, die das neue Epidaurum erbauen wollten, zerstört wurden.« 2 3

Ferner sagt Appendini, dasis sich die hier besprochene Inschrift noch an der Basis des Р. C. Dolabellagrabes unter den antiken Trümmern des Epidaurums in der Bucht Obod befindet. 2 4

Obwohl sich die Autoren in Einzelheiten nicht einig sind, so ist doch eines gewiss, dass die Inschrift aufgefunden worden ist und dass slie sich bis zur neuesten Zeit, d. h. bis zur Hälfte des X I X Jhdts in Obod am Sockel einer Statue, am glaubwürdigsten einer Statue des P. C. Dolabella selbst, befand.

Altertumsliebhaber von Cavtat zeigten noch im Jah re 1876 die Stelle, auf welcher such ein Bau erhob, ähnlich einer niederen quadratischen Bastei, die angeblich von einer Kuppel überdacht war, deren Über­reste einer von ihnen sogar behaptete gesehen zu haben. Die viereckige Oberfläche des Sockels dieser Bastei betrug 6 m 2 . In ihren Trümmern

2 2 Appendini, Notizie, S. 44. 2 3 Appendini, о. c. 49. 2 4 Appendini, о. c. 44.

Page 39: epidaurum Novak

fand man der Überlieferung nach auch diese Inschrift Dolabellas nebst dem Kopfe und anderen Stücken einer Statue.

Dieses zerfallene Gebäude befand sich in Obod, eine Meile entfernt von der römischen Strasse, die vom Norden zum alten Epidaurum ge­führt hat. Dies hat Artur Evans im J . 1878 aufgezeichnet. 2 5

Schon vor ihm besuchte Mommsen Epidaurum. Er hat hingegen den erhaltenen Te i l der Inschrift im Hause des Baltazar Bogišić gesehen, der die Inschrift gekauft hat. Dieses Fragment hat auch noch Sabljar gesehen. Mommsen begnügt sich anzugeben, was N. De Bona vermerkt, dass sich »in dem von den Trümmern des alten Epidaurums ein Sta­dium entfernten Wei ler , Obod benannt, die Grabstätte des Römers Dolabella samt Inschrift befindet.« 2 6

Nach der Ragusaner Tradition, die auch in die ausländische Lite­ratur Eingang fand, ist Dolabellas Inschrift bei der Kirche des hl. Thomas im J . 1547 samt Fragmenten und dem Kopfe der Statue auf­gefunden worden. 2 7

N. De Bona, der um 1635-1678 gelebt hat, behauptet ganz dezidiert, dass sich die Grabstätte Dolabellas mitsamt der Inschrift bei Cavtat befindet. Der Herausgeber und Kommentator des Werkes N. De Bonas M. Sorkočević (im J . 1790) sagt, die erwähnte Inschrift »sei unter den Trümmern des Epidaurums im Felde der adeligen Familie Resti auf­gefunden worden«, 2 8 während Manutius aufgezeichnet hat dass man die Inschrift im Weingarten des Herrn Ursus Gervinus auffand.

Junius Resti, der in der zweiten Hälfte des X V I I . und in der ersten des X V I I I . Jhdts (1666-1735) lebte und nach dem Ragusaner Chro­nisten Ivan Marin Gundulić seine Chronik sichrieb,2 9 sagt: » . . . und es befindet sich noch immer das Grab Dolabellas, des römischen Pro­konsuls, mit einer lateinischen Inschrift.«

W i r haben schon an anderer Stelle erklärt, dass es sich hier nicht um die Grabstätte Dolabellas, der übrigens nicht in Dalmatien starb, sondern um die ihm zu Ehren aufgestellte Inschrift handle. 3 0

Die Aussagen Henri Cons' über die erwöhnte Inschrift unterscheiden sich sehr von den bisher angeführten: » . . . les villes, de leur côté -schreibt Cons - érigeaient en memoire de Dolabella, une colonne que on voit encore a Ragusa-Vecchia (Epidaure), où on l'appelle impro­prement le tombeau de Dolabella, et dont l'inscription est une des mieux conservées de la Dalmatie.« Dabei übernimmt Cons in der Note, die sich auf diese seine Behauptung bezieht, einfach die Inschrift aus dem C I L ohne dabei anzugeben, was tatsächlich vorhanden ist und was der blossen Konjektur zuzuschreiben sei. 3 1

2 5 Evans, S. 12. 2 6 Mommsen in CIL III, S. 288. 2 7 Mommsen, о. c. 1. c. 2 8 Commentariolus LudWici Cervariii etc., S. 51. 2 9 Chronica Ragusina Tunii Restai, digeesit Speratus Nodilo, J A Z U MSHSM Scrip-

tores II, Zagreb 1893, S. 15. 3 0 D. Rendić-Miiočević. 3 1 H. Cons, L a province romaine de Dalmatie, Paris, Thorin 1882, S. 173.

Page 40: epidaurum Novak

Dass die Inschrift willkürlich vervollständigt wurde, geht klar aus dem Tex te hervor.

Als die Gedenktafel aufgestellt wurde war Dolabella »legatus pro praetore divi Augusti«, und als sie beschädigt in die Hände desjenigen der sie vervollständigte, kam, war dem Betreffenden bekannt, dass Dolabella auch »legatus Augusti pro praetore« des Tiberius war, was er auch hinzugefügt hat, ebenso wie er »Superior provincia Hillyricum« hinzugefügt hat.

Lucius, dessen Text so Vielen als Quelle gedient hat, setzt fort : 3 2

quem Dolabellam legatum propraetorem inferioris quoque, totiusque Illyrici fuisse, alter lapis Jadrae existens testatur:

TIB. CAES. D. AVG. F. AVG. IMP. PONT. M A X TRIB. POTEST. X X . COS. III. LEG. I X . LEG. X I

P. CORN. DOLABELLA. L E G . PROPR

Ausserdem ist es augenscheinlich, dass es keine Grabinschrift war und dass darauf nicht alle Würden Dolabellas aufgezählt werden. Z. B . wird darauf Dolabellas afrikanisches Prokonsulat nicht erwähnt, das ganz gewiss in sein cursus bonorum eingetragen worden wäre, wenn man auf dieser Tafel alle seine Würden hätte aufzählen wollen. Man konnte den Einspruch erheben, dasis Augustus erst nach seinem Tode divinisiert wurde. W i r antworten darauf, dass uns das darauf ver­weist, dass diese Gedenktafel unmittelbar nach dem Tode des Augustus aufgestellt wurde und zwar bevor Tiberius Dolabella zu seinem L e ­gaten pro praetore bestellt hat. Dass dem so war, ersehen wir daraus, dass in späteren Inschriften nirgends gesagt ist, wessen legatus pro praetore Dolabella war, sondern immer einfach legatus pro praetore genannt wird.

W i r fragen uns, ob zur Zeit des Lucius die Inschrift wirklich unver­sehrt war, da er nichts erwähnt, dass sie beschädigt gewesen sei. Heute ist sie wirklich verstümmelt, und zwar in dem Tei le , wo das Obere Illyrikum erwähnt werden sollte.

Die Inschrift war auch vor Lucius bekannt, da sie im J . 1547 im Weingarten des Ursus Gersinus, eines Ragusaner Grundherrn, in der Nähe von Cavtat, aufgefunden wurde.

Die Inschrift war daher wohlbekannt, insbesondere nach der Pu­blikation des Werkes von Lucius. So kann man nicht annehmen, dasis sie nach 1666 beschädigt worden war. Uns kommt es vor, dass sie schon damals als man sie gefunden hatte, versehrt war und dass sie schon vor Lucius von irgend einem Humanisten vervollständigt worden war und zwar so wie wir es bei Lucius finden. Lucius selbst hat die Inschrift niemals selbst gesehen.

Mommsen hält sich bei der Vervollständigung der Inschrift nicht an Lucius, sondern an Sorgo, doch unterscheidet er sich von diesem

3 2 Luoiius, о. c. ed. cit. 22.

Page 41: epidaurum Novak

darin, dass er nicht C I V I T A T I S , sondern C I V I T A T E S liest, und von Ignaz Giorgio, indem er statt S U P E R I O R E S S U P E R I O R I S liest.

W i e wir schon hervorgehoben haben, besitzen wir nur diesen Te i l der Inschrift, den wir hier so reproduzieren, wie er heute aussieht, ohne irgend welche Ergänzung. Es ist nicht glaubwürdig, dass nach der Publikation des Buches von Lucius die Inschrift beschädigt werden konnte, daher nehmen wir an, dass die Inschrift schon bei ihrer Auf­findung so versehrt war.

Kein einziger Autor, der ein Zeitgenosse des Dolabella war, erwähnt den Bestand eines »Oberen Illyrikums«, noch des »Unteren Illyrikums«. Es wird nur von Illyricum, bzw. Dalmatia gesprochen, wenn von diesen Gebieten die Rede ist.

Aus dieser Inschrift wurden viele Schlüsse gezogen. W e n n die Pro­vinz »Illyricum superior« bestanden hat und Dolabella deren »legatus Augusti pro praetore« war und die Inschrift in Epidaurum gefunden war, so war Epidaurum die Hauptstadt dieser Provinz.

W i r wissen indessen sehr gut und besitzen auch nicht nur einige Inschriften, sondern auch Erwähnungen verschiedener Autoren, dass zu jener Zeit die Provinz Illyricum hiess 3 3 und dass Dolabella in diesen Gebieten legatus pro praetore war. 3 4

Schon Resti schreibt im J . 1735, dass sich in Cavtat das Grab Dola­bellas mit einer lateinischen Inschrift befindet. Dasselbe sagt N . De Bona (im X V I I I . Jhdt.) und dannach Appendini. Wahrscheinlich hat dasselbe R. Bertocini von Appendini übernommen, wenn er hervor­hebt, dass Dolabellas Inschrift in C I L I I I 1741 eine Grabinschrift ist, gefunden in Dubrovnik (Ragusa). Mit diesen Behauptungen Bertocinis hat sich Rendić befasst 3 5 und bewiesen, dass sie nicht genau sind und dass Dolabella zuerst Proprätor im Illyrikum und später nach Tacitus ' Angaben in den Jahren 23 -24 u. Ä. Prokonsul in Afrika war. Der Auf­enthalt Dolabellas im Illyrikum als legatus pro praetore des Kaiser Tiberius ist durch Inschriften genau festgestellt und insbesondere durch jene im C I L I I I 2908, welche in Zadar (lader) aufgefunden wurde und lautet:

TI(BERIUS) CAESAR DIVI AVG(VSTI) F(ILIUS) AVGVSTVS IMP(ERATOR) PONTIF(EX) MAX(IMVS) TRIB(VNICIA) POTEST(ATE) X X CO(N)S(VL) III

8 3 CIL II 3198 a - 10156 a - 3200. 3 4 CIL III 1741, III 6416, X I V 3665, 3606, III 2908. D. Rendić, Druzov boravak u Dalmaciji u svijetlu novog viškog natpisa, Vjesnik

za arheologiju i historiju dalmatinsku, sv. LIV, 1952, T. X V 3. A. Marinović, Epigrafski spomenici о rimskom namjesniku Dolabella u Cavtatu,

Anali Historijskog instituta J A Z U , VI-VII, 1957, S. 121 ff. D. Rendić-Miočević, P. Cornelius Dolabella, legatus pro praetore provinciae Dal-

matiae, proconsul Africae Proconsularis, Akte des IV. Internationalen Kongresses für griechische und lateinische Epigraphik, Wien 1964, S. 341.

3 5 R. Bertocini, Dolabella e Tacfarinas in una iscrizione di Leptis Magna, Epigra-phica, Rivista Italiana di Epigrafia, X X , 1958, p. 3.

Rendić-Miočević hat Bertocinis Behauptungen vollkommen umgestossen, s. zitierte Abhandlung, S. 338 ff.

Page 42: epidaurum Novak

LEG(IO) VII LEG(IO) X I P(VBLIO) CORNELIO DOLABELLA LEG(ATO) PRO P R ( A E T O R E ) 3 6

Ebenso bestätigt den Aufenthalt Dolabellas als Legaten pro prae­tore die berühmte Inschrift über den Strassenbau unter Dolabellas Ver­waltung. Darauf beziehen sich auch jene , die in den Glockenturm der Kathedrale von Split eingemauert waren. Der Name Dolabellas wird folgendermassen angeführt:

ti caesar DIVI AVGusti f. augustus imp. pont. M A X TRIbunicia potestate COS ITErum viani a colonia SALONITAna aperuit

Ρ DOLAbella leg. pro pr. 3 7

W e n n wir diese Insichrift mit jenen in C I L I I I 3201 zusammenlegen, so können wir genau die Zeit der Statthalterschaft Dolabellas im Il ly­rikum feststellen und es steht ganz ausser Zweifel, dass er dannach Prokonsul in Afrika wurde, wo er Tacfarinas schlug, sowie auch dass er später nicht abermals Propraetor im Illyrikum war . 3 8

Durch den Fund der Inschrift bei Jablanac, bzw. auf dem Berge über Jablanac, daher im liburnisch-japodischen Gebiet, können wir heute noch etwas über Dolabella sagen. Diese Inschrift befindet sich im Mu­seum der Stadt Senj und ist noch nicht publiziert.

W i r werden hier nicht alles ausführen, was zu tun wäre, wenn die Inschrift wissenschaftlich veröffentlicht würde. Das überlassen wir an­deren. W i r werden nur daraus herausgreifen was wir für notwendig halten um es unseren Argumenten über den legatus pro praetore P. C. Dolabella hinzuzufügen. Die Inschrift wurde in einer Trockenwand aufgefunden und bezeichnete die Grenze zwischen den Beken und Ortoplinern, welche Dolabella begutachtete.

Die Inschrift lautet:

( E ) X DEC(RETO) P. CORNELII

DOLABELLAE (LEG) PRO PR AV(GVSTI) INTER BECOS E T ORTOPLI(NOS)

W e n n meine Lesart genau ist und ich nehme an, dass sie es ist, so bietet uns diese Inschrift den Beweis, dass Dolabella zur Regierungs­zeit des Kaisers Augustus legatus pro praetore war und nicht allein

3« CIL III 2908. 3 7 CIL III 3199. 3 8 Rendić-Miočević, о. с. S. 338 ff.

Page 43: epidaurum Novak

das südliche illyrische Küstenland, sondern auch das nördliche, V e ­lebit inbegriffen, verwaltete.

U m zu beschliessen: 1) Es gibt keinen sicheren Beweis, dass die »Superior provincia Hi l ­

lyricum« (bzw. Illyricum) jemals bestanden hat. Auf dem Fragment der Inschrift, das wir besitzen, besteht dieser Name nicht.

2) Epidaurum war niemals der Sitz des Illyricum Superior. Die Hauptstadt des ganzen Illyrikums war Salona.

3) Als die Inschrift C I L I I I 1741 aufgestellt wurde war Dolabella »legatus pro praetore divi Augusti«, und nicht »et Tiberii Caesaris Augusti«. E r war eine bestimmte Zeit, bis sich die Verhältnisse in Rom geordnet haben, »legatus pro praetore divi Augusti«.

4) Nach seinem Regierungsantritt, übernahm der Kaiser Tiberius den bisherigen Legaten pro praetore Dolabella, welchen wir als solchen auf einigen Inschriften in Dalmatien vorfinden.

5) Es besteht keine glaubwürdige Abschrift des verlorenen Teiles der besprochenen Inschrift.

6) Weder Tacitus noch Vellerns Paterculus erwähnen die Provinz Illyricum Superior.

7) W e n n die angebliche älteste Abschrift auch keine Konjektur wäre und auf der Inschrift wirklich » C I V I T A T E S S V P E R I O R I S P R O V I N C I A E

H I L L Y R I C I « stünde, wäre das noch immer keine Bestätigung, dass die Provinz Illyricum Superior bestanden hat. Diesen Satz könnte man nur auf die Weise erklären, dass die Städte des »Oberen Teiles der Pro­vinz Illyrikum« das Denkmal errichtet haben. Die Vermutungen, dass Dolabella einige Zeit legatus pro praetore der Provinz Illyricum Su­perior war, und auch dass eine Provinz Illyricum Inferior bestanden hat, sind unrichtig und willkürlich.

W O B E F A N D S I C H D A S A L T E E P I D A U R U M ?

Epidaurum wird zum ersten Male im Jahre 47 v. u. Ä. erwähnt, während des grossen Zusamnienstosses zwischen Caesar und Pompeius. Zu dieser Zeit kam Caesars Legat Vatinius nach Epidaurum, das durch Pompeius' Heer und Marine unter dem Befehl des Oktavius bestürmt wurde. Der Besatzung der Stadt, die Caesar treu blieb, gelang es die Stadt bis zur Ankunft des Vatinius und seiner Marine zu behaupten. Vatinius bestärkte die Besatzung von Epidaurum und setzte sofort der Flotte des Oktavius nach. 3 9

Plinius Secundus, indem er die römische Provinz Dalmatien und deren Kolonien und Munizipien beschreibt, erwähnt Epidaurum als »Kolonie«. 4 0

** Hirtius, De bello Alexandnno. 4 0 Plinii Secundi Hist. Nat. II 22, ed. Teub. 1870, S. 152.

Page 44: epidaurum Novak

Aber weder bei Hirtius, noch bei Polybius kann man die genaue Lage der Stadt Epidaurum ermitteln.

Dass sich Epidaurum an der Meeresküste befand, ist es aus Hirtius' »Bellum Alexandrinum« klar ersichtlich, da die Stadt von der Flotte des Oktavius bestürmt wurde und da das Heer des Vatinius bei der Stadt landen konnte. Ausserdem kann man aus der Beschreibung des Zusammenstosses der beiden Flotten folgern, dass sich Epidaurum irgendwo südlich von Salona befand.

Bei Plinius wird die Lage von Epidaurum im Conventus von Narona, hundert tausend Schritte vom Flusse Narona entfernt, ausdrücklich erwähnt.

Die Überzeugung, Epidaurum hätte sich an der Stelle des heutigen Cavtat befunden, wurde erst von Mannert erschüttert, der die Stadt an der heutigen Prevlaka, westlich von Hercegnovi am Eingang in die Bucht von Kotor, auf Grund der Tabula Peutingeriana loziert. Der T a ­bula Peutingeriana nach beläuft sich die Entfernung von Epidaurum nach Narona auf CHI m. p. (103,000 röm. Schritte) und von Epidau­rum nach Lissus C V m. p., indem man die einzelnen Entfernungen der Zwischenstationen zusammenzählt. Dies entspricht der Lage der heutigen Prevlaka.

In C I L I I I 1738 bringt Mommsen eine Inschrift, die seinen Worten nach in Prevlaka auf dem Landrücken, der dem Westen zu die Bucht von Kotor absperrt, gefunden und später nach Kotor geschaft wurde. Diese Aufschrift bringt Mommsen wie sie vom Archimandriten von Kotor Popović abgeschrieben wurde. Popović soll diese Abschrift Sa ­bljar übergeben haben, doch Sabljar fand das Original nicht mehr in Kotor.

W e n n wir auch Mommsens Angaben über die Inschrift als glaub­würdig annehmen, kann uns der Fund einer Inschrift dennoch weder über den Bestand eines Munizipiums oder noch weniger einer Kolonie an der Stelle des Fundes überzeugen. Im Jah re 47, als Epidaurum zum ersten Male erwähnt wird, belagert die Stadt das Heer des Oktavius. Da die Belagerung eine längere Zeit andauerte, muss man annehmen, dass es sich um eine gut befestigte Stadt handelte. An der Prevlaka bestehen keine Spuren von irgendwelchen Befestigungen.

Die ersten drei Zeilen der Inschrift lauten nach Mommsen:

C. EGNATIO C. F. SERG

MRCELLO. DEC.

Da C. Egnatius ein Angehöriger der Tribus Sergia und die Ein­wohner von Epidaurum als römische Bürger der Tribus Tromentina angehörten, sehen wir dass die Inschrift nicht aus Epidaurum stammen kann.

Die Inschrift wurde überhaupt nicht auf der Prevlaka, die den west­lichen Eingang in die Bucht von Kotor mit ihrer »punta d'ostro« be-

Page 45: epidaurum Novak

schützt, gefunden. Prevlaka, wo sich heute noch diese Inschrift befin­det, ist eine kleine Halbinsel in der Bucht von Tivat an der entgegen­gesetzten Seite der Bucht von Kotor. Dort, in der Kirche der Hl. Drei­einigkeit befindet sich heute noch, im Boden fixiert, an der rechten Seite des Altares und hinter dem Ikonostas bedeckt durch Kirchen­möbel die besagte Inschrift. Die Inschrift gehörte zweifellos dem rö­mischen Munizipium Acruvium, das sich unweit von dort befand und das dem heutigen Dorf Grbalj den Namen gab. 4 1

Ein starkes Argument, dass sich das alte Epidaurum an der Stelle der heutigen Prevlaka befand, sind die Entfernungen in römischen Meilen von Narona bis Epidaurum und von Epidaurum bis Lissuis.

Mommsen, den die Angaben der Tabula Peutingeriana störten, er­fand darum eine Hypothese, nach der die Römer zuerst eine Kolonie Epidaurum an der Stelle der heutigen Prevlaka gründeten und später aus unbekannten Gründen dieselbe Kolonie an die Stelle des heutigen Cavtat übersiedelten indem sie ein neues Epidaurum erbauten.

Diese Hypothese müssen wir verwerfen aus folgenden Gründen:

a) W i e wir schon dargelegt haben, muss das alte Epidaurum eine stark befestigte Stadt gewesen sein, und auf der Prevlaka fand man davon überhaupt keine Spuren.

b) Die einzige Inschrift, die wir bei Mommsen finden, stammt nicht aus Prevlaka.

c) Die Entfernungen der Ortschaften von Narona bis Lissus sind in Tabula Peutingeriana ungenau angeführt. Diese Ungenauigkeiten sind höchstwahrscheinlich durch Unachtsamkeit der Abschreiber ent­standen die bei der Meilenzahl einzelne Ziffern hinzugefügt oder aus­gelassen haben, was bei den römischen Zahlen sehr leicht geschehen kann. Es konnte auch leicht möglich sein dass die Abschreiber zwei Strassenlinien, die am engen Raum sehr nahe beieinanderlagen, in eine Linie verbunden haben und auf diese alle Stationen der beiden ursprünglichen Strassen gestellt haben. Somit wurden auch die Ent­fernungen verstellt und verändert.

Einen Fehler hat Mommsen auf der Strasse von Narona berichtigt, nämlich die Entfernung Narona- (ad) Turres. In der Tabula, d. h. in der Abschrift findet man für diese Entfernung X X I I röm. Meilen, die Mommsen auf X I I I korrigiert.

Ansonsten war Mommsen von der Genauigkeit der Angaben der Tabula tief überzeugt, doch man kann ohne grosse Mühe feststellen, dass viele Angaben der Tabula für diesen Tei l des römischen Impe­riums falsch sind. Meine Meinung darüber habe ich in meiner Ab-

4 1 Mladen Crnogwcevic, Miholjski zbor u Boci Kotorskoj, Starinar god. 10, 1-2, Beograd 1893, S. 18.

Ivo Stjepčević, Prevlaka, Bogosloveka smotra, god. XVIII , Zagreb 1930, S. 348-349.

Page 46: epidaurum Novak

handlung »Die Topographie der römischen Provinz Dalmatien« genau argumentiert und betone hier nochmals, dasis man auf Grund ungenauer Entfernungsangaben der Tabula nicht so schwerwiegende Folgerungen ableiten kann, wie es Mommsen getan hat.

d) W e n n man auch die genannte Inschrift auch auf Prevlaka bei Hercegnovi gefunden hätte, spräche dies noch immer nicht sehr zu Gunsten der Ubizierung Epidaurums auf Prevlaka.

e) Aus der oben zitierten Meinung Mommsens ersieht man, dass er annimmt die Übersiedlung des alten Epidaurums von Prevlaka in das neue (heutige Cavtat) wäre zur Zeit der Blüte des römischen Reiches (also zwischen dem I u. I I I Jhdt.) erfolgt. So ein bedeutendes G e ­schehnis zufolge einer Katastrophe wäre zweifellos nicht von den vielen lateinischen und griechischen Schriftstellern jener Zeit unerwähnt ge­blieben. Indessen wird dies überhaupt nirgends erwähnt.

f) So eine Katastrophe konnte aus verschiedenen Gründen erfolgen; durch Naturerscheinungen: Erdbeben, Wolkenbruch, grosse Gewitter u. s. w., oder durch feindliche Zerstörung oder durch eine grosse Epi­demie. In allen diesen Fällen blieben doch irgendwelche Überreste so einer grossen römischen Kolonie, wie es Epidaurum war. Doch es besteht davon gar nichts.

g) W i r sehen gar keinen Grund für die Übersiedlung einer ganzen Stadt zusammen mit ihrem alten Namen. Warum sollte der Name so wichtig gewesen sein? Es ist sehr wahrscheinlich, dass in Prevlaka eine kleine Siedlung mit einer oder mehreren Herbergen für Reisende und Pferdewechsel bestanden hatte. W i r wissen dass hier die römische Strasse Epidaurum-Risinium-Butuae-Skodra-Lissus vorüberzog, doch von einer Stadt an dieser Stelle findet man keine Spuren.

Demgegenüber ist das heutige Cavtat, die kleine Halbinsel und ihre Umgebung, insbesondere dem Norden zu, voll von Überresten des römischen Zeitalters: Ruinen von grösseren und kleineren Gebäuden, Spuren des römischen Strandes, von Grabmälern, römischer Ziegeln und Keramik. Mommsen sah auch Überreste des römischen im Felsen eingehauenen Amphitheaters. 4 2 Ausserdem sind viele Inschriften erhal­ten, die uns ermöglichen nicht nur kathegorisch zu behaupten, dass Epidaurum hier gewesen ist, sondern auch das munizipale bzw. kolo­niale Leben des alten Epidaurums kennenzulernen.

W i r wollen noch hinzufügen, dass im Itinerarium Maritimum die Entfernung von Epidaurum nach Melita (Insel Mljet) CC Stadien be­trägt. Dies entspricht genau den Tatsachen, derweil die Entfernung von Mlje t nach Prevlaka weitaus grösser ist. D a das Itinerarium Mari­timum und die Tabula Peutingeriana aus derselben Zeit stammen, so könnte man nicht behaupten, dasjs die Übersiedlung des Alten Epidau­rums ins Neue nach der Abfassung der Tabula und vor dem Itinerarium erfolgt wäre.

4 2 Mommsen CIL III, S. 287.

Page 47: epidaurum Novak

Abschliessend wollen wir noch etwas erwähnen, was die ganze Frage vollkommen löst. In der Redaktion, die wir kennen, ist die Tabula im I I I Jhdt . u. Ä. entstanden. Die schönsten und wichtigsten Denkmäler, die man in Cavtat oder in dessen Vorort fand, sind dagegen zwei In­schriften des Legatus pro praetore des Kaisers Augustus P. Cornelius Dolabella, der seine Funktion in den Jahren 14-20 u. Ä. auch diesen Inschriften nach ausübte. Epidaurum stand also zweifelsohne zu jener Zeit an der Stelle des heutigen Cavtat.

S A G E U N D W A H R H E I T

Die Sagen von Kadmos und Harmonia entbehren jeglicher geschicht­licher Grundlage, inwieweit sie mit der Gründung von Epidaurum in Verbindung gebracht werden. Ebenso ist auch die Behauptung, dass; die Bewohner von Epidaurois in Parthenien das adriatische Epidaurum ge­gründet hätten, ganz und gar falsch.

Das Lesen der von Appendini in seinem Werk »Notizie istorico-critiche«, Seite 28, veröffentlichten Inschrift C O L O N I A A S C L E P I T A N A

E P I D A U R ist äusserst zweifelhaft. Asklepios (Äskulap) wurde vielleicht in Epidaurum verehrt, er mag

dort auch ein Heiligtum gehabt haben, von dem nichts erhalten blieb, doch mit der Gründung von Epidaurum steht Asklepios in gar keiner Verbindung. Die an einer Höhle in Ronavli angebrachte Inschrift, in der die Äskulapschlange (als »Zmaj Eskulapski«) erwähnt wird, wurde erst in Jahre 1801 von Appendini selbst eingemeisselt und erlaubt keine Schlußfolgerungen in Verbindung mit dem alten Epidaurum.

Der Dubrovniker Schriftsteller Nikola Bunić hat völlig eigenmächtig in der Holsteniusschen freien Übersetzung des Skymnos aus Chios (Vers 431-440) den Namen Epidaurus anstatt Epidamnos gesetzt, während im Original nur Epidamnos steht, was auch aus dem Sinn von Skymnos' Versen zu ersehen ist.

D E R N A M E N

Vor kurzem noch wurde von allen zeitgenössischen Autoren ange­nommen, Epidaurum (Epidaurus) wäre eine griechische Siedlung an der Ostküste des Adriatischen Meeres an der Stelle oder in der Nähe des heutigen Ortes Cavtat (Ragusa Vecchia) gewesen.

Das erste Mal wird Epidaurum im Jahre 47 v. u. Z., während des Krieges zwischen Cäsar und Pompeius erwähnt, als Stadt, in der sich eine römische, Cäsar treu ergebene Besatzung befand. Früher wird Epidaurum überhaupt nicht erwähnt, weder zur Zeit der Gründung griechischer Kolonien an der Adria, noch während der römisch-illy­rischen Kriege im 3. Jahrhundert v. u. Z., auch nicht während des

Page 48: epidaurum Novak

Krieges, den Rom mit Genthius im Jahre 167 v. u. Z. führte. Epidaurum hatte auch nie eigene Münze geprägt, wie dies in den autonomen grie­chischen Kolonien Pharos, Issa, Herakleia, Korkyra Melaina üblich war. In Epidaurum wurden keine Spuren weder griechischer noch helleni­stischer Keramik gefunden, was alles zu dem Schluss führt, dass Epi­daurum vor dem 1. Jahrhundert gar keine wichtige, viel weniger j e ­doch eine griechische Siedlung war. Es ist falsch und fehlerhaft, das Wort Epidaurum aus dem Griechischen abzuleiten. Epidaurum ist ein illyrischer Namen, der aus den Wörtern »epi« und »dauro« zusammen­gesetzt ist ,wobei »dauro« »Baum«, bzw. »Wald« und »epi« »hinter« bedeutet. Daraus ergibt sich die Bedeutung »hinter dem Wald« . W i r haben ähnliche illyrische Namen, wie: Epi-cadus, Epi-catia, Epi-caris, Epi-damnos, Epi-dotium, Epi-licus portus und schliesslich - Epidaurum.

Page 49: epidaurum Novak