View
273
Download
7
Embed Size (px)
DESCRIPTION
Miloš Petrik SIVA HRONIKA
Citation preview
1
2
SIVA HRONIKA Miloša Petrika čini Emitor 489 / februar 2016 / Godina XXXVI
Emitor je zvanično glasilo Društva ljubitelja fantastike „Lazar Komarčić“
ISSN 1451-995X
Glavni i neodgovorni urednik: Miloš Cvetković
Urednik ovog specijalca: Žarko Milićević
Ilustrovao: Aleksandar Petrikanović — anubisazp @ fb / tumblr / deviant
Štampa: Skripta internacional, Beograd
www.emitor.rs | mailto:[email protected], [email protected]
Samo kratko:
SIVA HRONIKA je prva samostalna knjiga Miloša Petrika.
Danas postoji više puteva kojim autor može stići do knjige. Sasvim je sigurno da ga ja
kao urednik nisam vodio lakšim i bržim putem.
Knjiga pred vama i dalje ima manjkavosti. Knjiga pred vama ima i mnoge kvalitete, i
predstavlja dobrodošlo osveženje i iskorak u odnosu na scenu kojoj hronično nedostaje
umetničke smelosti. Rešeno je stoga da „Sivu hroniku“, uz ovu napomenu, vredi ponuditi
javnosti na uvid.
Urednik
Žarko Milićević
3
I
1.
Đorđe Krtolica se trgao i uspravio u krevetu. Bio je svestan jedino toga da mu nešto
vrlo neprijatno ometa san. Otvorio je oči, i počeo da prepoznaje obrise nameštaja u svo
joj sobi, osvetljenoj jedino uličnim svetiljkama čiji su se zraci probijali kroz proreze na ro
letni. Dohvatio je telefon sa noćnog stočića, i javio se promuklim glasom.
„'Alo?“
Iz slušalice se čuo slobodan signal, a zvonjava nije prestajala. Krtolica shvati da zvoni
mobilni.
„Do kurca.“
Dobauljao je do vrata sobe, gde mu se činilo da je zvonjava glasnija, a zatim iskoračio
u malo i prenatrpano predsoblje. Sapleo se o gomilu kutija za cipele i zagunđao. Ta go
mila, uz crno-bele porodične fotografije koje su prekrivale zidove, bila je životni talog
prethodnog stanara. Kućevlasnik je obećao da će ih skloniti „čim stigne“, ali je za tri me
seca koliko je Krtolica iznajmljivao stan stigao samo da naplati kiriju.
Zavukao je ruke u džepove sive M65 jakne, i našao „Simensovu“ spravu za mučenje.
Mali LCD je goreo narandžastom vatrom pakla svaki put kada bi se oglasilo zvono u vidu
sintetičkog tanga. Krtolica nije prepoznao broj. Prislonio je glavu na hladan zid, pazeći da
pogodi prostor između dve uramljene fotografije.
Pritisnuo je taster sa zelenom slušalicom, i prozborio: „ 'Alo“.
Glas koji mu je odgovorio pripadao je Neđeljku Vojvodiću, višem inspektoru beograd
ske policije, i bio je snabdeven upadljivim crnogorskim akcentom.
„Krtolica?“
„...mmm?“
„Izvini, moj Krtolica, što te budim, hitno je. Znam da treba da se javiš novom šefu tek
u osam, ama izgleda da se desilo neko sranje u Blokovima.“
„...mmrecite?“
4
„Interventna je već tamo, a zvali su i Dragog – Milića. 'Ajde, spremi se i ti, neće ti biti
ništa da malo poraniš. Blok sedamdeset, indijski tržni centar.“
Krtolica opsova ispod glasa, zahvali se na obaveštenju, i spusti slušalicu. Svetleći na
randžasti ekran ga je obavestio da je 3:55, i on sa zidom podeli šta je mislio o tome. Sko
ro da je mogao da oseti kako mu se rugaju deca sa fotografija, ovekovečena na letova
njima u Grčkoj i Dubrovniku.
Ne trošeći vreme na brijanje i tuširanje (među pripadnicima snaga reda uobičajeno
opravdanje za higijensko divljaštvo), Krtolica se, uz nešto pospanog petljanja oko panta
lona, obukao u civilno odelo, i spustio do Železničke stanice. Svitalo je. Na tramvajskom
stajalištu naslonio se na osvetljeni plakat sa koga se smešila anoreksična ruska mane
kenka ubeđujući slučajne prolaznike da je „Stoli-Pop“, mešano piće sa votkom, limunom i
gaziranom vodom, neizmerno kul. Omotala je duge, mršave krake oko uvećane verzije
flaše „Stoli-Popa“, u nadi da će stvoriti utisak da se manekenke lepe za bubuljičave ado
lescente – sinove bogataša koji mogu sebi da priušte takve pizdarije po višestruko nadu
vanim cenama u diskotekama i na splavovima. Ovo je, verovatno, bilo tačno. Pored Krto
lice, na klupi, pijanac upadljivog mirisa blaženo je hrkao, držeći flašu jeftine rakije u ne
žnom zagrljaju.
Posle kraćeg vremena, u crveno obojena „sedmica“ bešumno je doklizala do stanice, i
otvorila grafitima išarana vrata. Krtolica je ušao, i seo na sedište u zadnjem delu tramva
ja. Iz dosade, osmotrio je ostale putnike: usnulog starijeg kolegu, saobraćajca, glave
spuštene na prekrštene ruke, lepo obučenog sredovečnog gospodina koji je sa žarom
vodio glasan i važan razgovor sam sa sobom, i mladu devojku svetlozelene kose, udob
no opruženu između redova sedišta. Kada je kod Starog Mosta u tramvaj ušao kontrolor,
Krtolica mu je pokazao policijsku legitimaciju. Kontrolor je letimice pogledao Krtolicine
saputnike, i slegao ramenima, odlučivši da ih ne uznemirava.
Iskoristio je nekoliko dremljivih minuta koliko je „sedmici“ trebalo da po glatkim, čelič
nim šinama dojezdi do Bloka sedamdeset kao priliku da razmisli o situaciji u kojoj se,
evo, našao već prvog dana po isteku suspenzije. Kada je, pola godine ranije, počeo da
radi u policijskoj stanici Stari Grad, u Ulici majke Jevrosime, brzo je stekao utisak da se
komandantu stanice, samostalnom inspektoru Đuroviću, nije dopao, a nije bio omiljen ni
među uniformisanim kolegama. Na kraju prvog meseca na poslu, u fioci stola našao je
koverat sa trostrukim iznosom plate, u evrima.
Odmah je otišao do Đurovića, tražeći objašnjenje, i odmah ga je i dobio: „Slušaj, mali,
juče si došao, i ne znaš. Da ti objasni nešto kolega: ili si deo tima – ili nisi.“ Ni manje ni
više.
Vratio se za sto i ostavio koverat gde ga je našao. Istog dana predao je na pisarnici
stanice krivičnu prijavu protiv NN lica zbog pokušaja podmićivanja. Sutradan je dobio re
šenje o suspenziji, i nalog da se pojavi pred disciplinskom komisijom zbog niza prekrša
ja, većinom izmišljenih (osim pušenja na radnom mestu, ali za to niko od zaposlenih nije
bio nevin).
5
Komisija je rad otezala mesecima, dok je nije preuzeo viši inspektor Vojvodić, koji ga
je oslobodio svih optužbi uprkos očiglednom negodovanju drugih članova. Posle nekoli
ko dana, stiglo mu je rešenje o novom rasporedu, i to u Jedinicu za posebne istrage, za
koju nikada ranije nije bio čuo. Zvao je Vojvodića da se raspita, ali odgovor mu se nije
dopao: „To ti je, Krtolica moj, prva čast do govna. Dragi Milić – za tebe viši inspektor go
spodin Dragan Milić, moliću lijepo – je šef, i ima možda još dvoje-troje saradnika. Njemu
zapadne sve što niko drugi neće da radi. Ali, ima to svojih prednosti. Milić odgovara di
rektno ministru. Za tebe je bolje da se ne vraćaš u Majke Jevrosime, vjeruj mi kad ti ka
žem.“ Krtolica je, razume se, vjerovao kada mu je rečeno.
Krtolica je ustao kada se sa leve strane ukazala niska zgrada tržnog centra, obojena
u grozne drečave boje. Dok je uz pomoć šipke odvajao dupe od sedišta, distorzirani žen
ski glas iz zvučnika imenovao je stanicu: „Blok sedamdeset“. Uhvatio je svoj odraz u sta
klu tramvajskih vrata, i jedva se prepoznao, tako podbuo i neobrijan. Magično ogledalo
kao da je bilo dvadesetak godina u budućnosti, u Krtolicinim srednjim godinama. Od
mahnuo je glavom, i vrata su se otvorila. Krtolica je sišao, i prešao pust bulevar koji ga je
odvajao od tržnog centra i visokih zgrada cigleno-betonske fasade iza njega.
Sa zadnje strane tržnog centra video je blještanje plavog rotacionog svetla terenca In
terventne brigade. Prostor oko zapadnog ugla zgrade bio je obeležen plavo-belom tra
kom, koju je oko jedne bandere zamotavala mlada uniformisana policajka sivozelenog
lica. Krtolica je procenio da je prisutno desetak njegovih kolega, ne računajući četvoricu
pripadnika Interventne brigade, strogog i sirovog izgleda, koji su se nonšalantno šetkali
unutar ograđenog prostora, na užas zamenika tužioca i dvoje ljudi u tamnosivim jaknama
Kriminalističkog instituta. U sredini prostora omeđenog trakom bilo je telo, opruženo uza
zid zgrade. Nad njim se nadnosilo dvoje ljudi u civilnoj odeći: visok muškarac prosede
smeđe kose, i vrlo mršava plavokosa devojka sa konjskim repom i farmerkama toliko us
kim da je Krtolica bio ubeđen da nije u stanju da diše normalno. Po građi ga je podsetila
na manekenku sa reklame za „Stoli-Pop“, ali nešto u njenom držanju činilo ju je previše
muškobanjastom da bi je iko pomešao sa ženama kakve reklamiraju piće. Krtolica je pro
šao pored zamenika tužioca i kriminalističara koji su pušili i pili čaj iz obližnjeg automata,
mahnuo legitimacijom kolegama iz Interventne, i provukao se ispod plavo-bele trake.
Muškarac koji je razgledao telo podiže glavu, i mahne mu da priđe.
„Dobro jutro, kolega“, rekao je, dobacivši Krtolici par plavih rukavica od lateksa. „Dra
gan Milić. Ovo je gospođica Sanja Nešić, naš saradnik.“
Plavuša je podigla glavu i trepnula, uputivši mu jedan plavooki pogled, koliko da poka
že da je primila k znanju njegovo postojanje, a zatim se vratila posmatranju leša kroz
okular teškog fotoaparata koji joj je visio o vratu. Navlačeći rukavice, Krtolica se primače
telu. Muškarac, četrdesetak godina, bledog lica i kože orošene znojem ležao je na beto
niranoj stazi uz zgradu.
„Krtolica. Đorđe Krtolica.“
Malo mu je laknulo kada je video da je i Milić neobrijan i zarozan. Milić klimnu glavom
i pokaza na telo okruženo numerisanim trostranim piramidama od plastike.
6
„Recite, kolega, šta vidite ovde.“
Krtolica malo smiri stomak koji je počeo da ga steže, proguta pljuvačku, i osmotri leš.
„Muškarac, srednjih godina, indijskog ili romskog porekla. Sudeći po odeći“ – ovde poka
za na Nehru-košulju – „verovatnije ipak Indijac. Bledilo prisutno, blede mrtvačke mrlje.
Rekao bih da je mrtav najviše sat vremena.“
Milić podiže oči ka Krtolici, i spusti okrugle naočare na vrh nosa. „Ovo kažete na
osnovu...“
Krtolica pogleda leš još jednom, i pokaza ljubičaste tačke na zadnjoj strani vrata žrtve,
koja je ležala očiju uprtih u nebo. „Slivanja krvi. Pojedinačne mrlje.“
Milić ozbiljno klimnu glavom nekoliko puta. „Vrlo dobro, kolega, ali, ne mogu da se
složim“, reče, izvlačeći novčanik i druge lične stvari iz džepova žrtve. Kažiprstom i sred
njim prstom pritisnu žrtvinu bradu. Krtolica je kroz tanki lateks video da su Milićevi prsti
bledi od pritiska, ali donja vilica se nije mrdala. „Potpuna ukočenost viličnog zgloba. Noć
je bila umereno hladna, oko petnaest stepeni...“
„Šesnaest“, ubaci se Sanja, čitajući sa „ajfona“.
„...hvala, što će reći da je gospodin... Balasingam, sudeći po ličnoj karti, umro pre bar
dva sata, ako ne i tri.“
Krtolica se namršti, pokušavajući da sabere sve čega se sećao sa vežbi na Akademiji
i iz skromne prakse. „Dobro, ali, gde je krv?“
Milić pažljivo okrenu leš na desni bok držeći ga za rame i glavu, i pokaza Krtolici stra
nu koja je bila okrenuta zidu. Na vratu su se isticale dve okrugle rane.
„Naravno, poslednju reč će reći medicinari“, reče Milić, ne osećajući potrebu da dovr
ši rečenicu, dok je Sanja nekoliko puta škljocnula aparatom pored Krtolicine glave.
Krtolica sa zanimanjem osmotri dve, kako je procenio, ubodne rane, i polukružni po
dliv koji se protezao preko njih, a zatim slegnu ramenima. „Vampir?“
Sanja povuče jedan ugao usana malo nagore, ali ga odmah opusti (Krtolica je bio pre
zadovoljan što je izazvao bilo kakvu reakciju kod nje), a Milić frknu, i odmahnu glavom.
„Ne budite smešni, Krtolica. Vampira ovde nije bilo još od sedamdeset devete.“
2.
Oko oivičenog kruga već se skupila velika grupa posmatrača, uglavnom radnika tr
žnog centra. Neki su se bunili zato što ne mogu da dođu do svojih radnji, neki su sa ga
đenjem okretali glave, ali većina je samo zainteresovano posmatrala. Posle nekog vre
mena, dogodilo se neizbežno: neko je izvadio mobilni telefon, i počeo da snima. Policajci
su isprva mirno posmatrali, da bi ubrzo zatim, vičući i režeći, oduzeli nekoliko aparata.
Ostali su svoje na vreme sklonili. Uz glasne proteste vlasnika telefona, jedan policajac
prikupljene aparate stavi u papirnu kesu, koju predade svom pretpostavljenom. Ovaj po
gleda unutra, izvadi jedan, i zameni SIM i memorijsku karticu sa onom iz sopstvenog te
lefona, koji zatim odloži u kesu.
7
8
Krtolica odmeri mahom smeđa lica u gomili. Posle naseljavanja velikog broja Indijaca
pod bivšim režimom, Blok sedamdeset Novobeograđani su zvali „Bombaj“. Naravno, kri
za koja je izazvala veliki talas iseljavanja iz južne Azije uglavnom je pogodila istočni deo
zemlje, tako da je iz pravog Bombaja bilo srazmerno malo doseljenika. Većinu su činili
Bengalci, Tamili, Telugui i Sinhalci. Krtolica je na Akademiji naučio da pravi razliku, što je
bio jedan od razloga zbog kojih su ga u Majke Jevrosime smatrali čudakom.
Uskoro je došlo i klimatizovano vozilo Instituta za sudsku medicinu, iz koga je izašao
lekar u belom mantilu i dvojica nosača sa nosilima. Milić, Krtolica i Nešićeva su se odma
kli, oslobodivši ekipi prolaz do leša. Lekar je odmahivao glavom, negodujući što je telo
pomerano pre nego što je on stigao do njega, a zatim konstatovao smrt na osnovu uko
čenosti i slivanja krvi. Savršeno glatka lekareva ćela blještala je na jutarnjem suncu dok
je davao uputstva nosačima koji su ga ćutke slušali. Tek onda lekar udostoji pažnje osta
le prisutne, i uozbilji se kada prepozna Milića.
„Opet vi? Da li se džabe nadam da ste se slučajno zatekli...?“
Milić se suvo osmehnu, i odmahnu glavom. „Na žalost, da. Ovo je, čini mi se, tipično
za moj fah.“
Lekar isprati pogledom momke koji su utovarivali telo u četvrtasti zadnji deo vozila.
„Predivno. Proslediću ga odmah na obdukciju. Dobićete rezultate kad stignu“, reče, i
udalji se bez pozdrava. Krtolica i Milić obratiše pažnju na tragove na mestu događaja.
Na betoniranoj stazi u neposrednoj blizini tela nije, prirodno, bilo nikakvih vidljivih tra
gova, ali se jedan trag ocrtavao na prašnjavom tlu onoga što je samo formalno bila zele
na površina između zgrade tržnog centra i pristupnog puta, iza koga su se dizale stam
bene zgrade. Milić je pokazao Krtolici da priđe, i Krtolica odmeri svoje stopalo spram tra
ga. Bilo je približno iste veličine, iz čega Krtolica zaključi da je trag verovatno napravio
neko slične visine. Žrtva, koju je odlučio da ne zove Balasingam do konačne potvrde
identiteta, bila je opružena na betonskoj stazi, pa je Krtolica procenio da je moguće da
trag pripada žrtvi. Nešićeva je prišla da pogleda, spustila crno-beli ugaoni razmernik po
red stope u zemlji, i okinula nekoliko puta. Ponovila je postupak za još tri ili četiri jasne
stope. Trag je vodio do asfaltirane pristupne staze. Pošto su se probili kroz zainteresova
nu gomilu uz malu pomoć kolega u uniformi, Krtolica i Milić su pronašli trag na drugoj
strani, ali su mogli da ga isprate samo nekoliko metara do betoniranog parkinga između
višespratnica.
Milić ponovo pogleda Krtolicu preko naočara. „Dobro, kolega, šta znamo sada?“
Krtolica sa nešto izdignutog pristupnog puta osmotri pravac traga u oba smera. „Ako
ovaj trag pripada žrtvi, kao što se čini, izgleda da je ona bez ičije pomoći od parkinga sti
gla do tržnog centra, naslonila se na zid, i pala unazad. Pedesetak metara, čini se da je
moguće.“
Milić ovo potvrdi klimanjem glave. „Štaviše, kolega, čini se da je verovatno. Pogledajte
razmak između pojedinih stopa. Za čoveka vaše visine, jedva pola koraka. Bez ulaženja
u to kakva je tačno sudbina zadesila žrtvu, mogli bismo reći da se njoj ili nije žurilo, ili,
naprotiv, da je otežano koračala. Za sada, ne vidim gde bi žurio.“
9
Krtolica osmotri ugao zgrade. U prolazu koji je vodio ka pročelju, blizu mesta gde je
žrtva pala, nalazila se pekara, sa velikim, cilindričnim pećima. Preko puta nje, frizeraj.
Pored su se nalazila dva robusna automata: za čaj, i za gotove obroke, sa malom mikro
talasnom pećnicom za podgrevanje.
„Držim da nije bio gladan“, reče, izazvavši Milića da mu još jednom pokaže umorni
osmeh pun požutelih zuba.
3.
Žena koja je otkrila telo sedela je na zadnjem sedištu patrolnih kola, nogu izbačenih
kroz otvorena vrata. U ruci je držala stiroporsku čašu čaja iz automata, dok je drugom
odsutno čupkala rese velikog šala kojim je bila ogrnuta. Pored nje, na plastičnoj stolici na
rasklapanje, sedela je uniformisana policajka, i buljila u telefon periodično ga čačkajući.
Krtolica i Milić odlučili su da obave preliminarni razgovor, ali nijedan od njih se nije previ
še uzdao u svoje poznavanje imigrantskih jezika. Policijski tumač je bio pozvan, ali niko
nije imao bližu predstavu o tome kada će stići. Stoga, Krtolica odluči da ipak pokuša na
srpskom, i kao jedini odgovor dobije bujicu telugua akcentiranu jecajima i energičnom
gestikulacijom. Zatim se okrenu policajki koja je sedela pored. „Je li gospođa do sada
govorila isključivo telugu?“
Krtolicina koleginica nije dizala pogled sa telefona. „'De znam. Džedžim ovde sat vre
mena i celo vreme nije ništa rekla ali nisam joj ja mama.“
Krtolica baci pogled na pločicu sa imenom na njenim grudima i pročita „PEROVIĆ“, ne
očekujući da će zapamtiti. Davno je shvatio da mu nikada neće uspeti da zapamti imena
svih kolega koji bi ga iznervirali.
Okrenu se, i nađe se licem u lice sa ženom približno njegovih godina, Indijkom, obu
čenom u poslovno odelo bele boje, i ogrnutom sivom svilenom maramom.
„Uma Bimana, sudski tumač“, rekla je, i pružila mu vizitkartu bež boje na kojoj je pisa
lo isto to. Krtolica prihvati kartu, pogleda je, i odloži u džep.
„Inspektor Krtolica, Jedinica za posebne istrage. Legitimacija mi još nije izdata.“
Bimana i Krtolica se odmeriše međusobno. Krtolica je pred sobom video profesional
ca koji je zračio tačnošću, urednošću i samopouzdanjem. Plašio se i da razmišlja o tome
na šta bi on mogao da liči gospođici Bimani.
„Drago mi je, inspektore Krtolica. Hoćete li mi vi reći zašto sam pozvana ovamo u ovo
doba?“
On je još jednom pogleda procenjivački. Srpski je govorila sa blagim stranim akcen
tom, ali ne indijskim, već zemunskim. Ipak, izgledala je prestaro za imigranta druge ge
neracije; najstariji su imali dvadesetak godina. Bilo mu je neobično da sretne Indijku koja
se ne bori sa njegovim jezikom.
Uma Bimana je razmenila nekoliko reči na teluguu sa ženom koja je sedela u policij
skim kolima, a onda se okrenu Krtolici: „Gospođa Gupta je spremna za vaša pitanja.“
10
Razgovor je potrajao nekoliko minuta. Iskaz koji je dala gospođa Gupta Krtolici nije
mnogo značio: radila je u pekari u tržnom centru, i bila je pošla da zamesi testo i zagreje
tandure, kao što radi svakog dana oko pola četiri, kada je našla žrtvu, koju je prepoznala
kao gospodina Balasingama iz broja 111. Poznavala ga je, ali samo površno. Krtolica je
zapisao broj zgrade. Kada je videla da leži na betonskoj stazi, pomislila je da mu nije do
bro ili je pijan. Pogledala je bolje, shvatila da je Balasingam mrtav, i dala se u vrisku.
Neko od suseda je pozvao policiju, koja je stigla u roku od tri minuta, za koje vreme ona
nije ništa pomerala. Krtolica joj se zahvali, i pošalje je kući.
Okrene se zatim Bimani, i otpusti je: „Hvala vam. Očekujemo vašu fakturu. Kako stva
ri stoje, možda ćemo se videti u bliskoj budućnosti.“
Bimana se nasmeši, i stavi vrhove prstiju na prsni džep njegovog izgužvanog odela,
gde je Krtolica bio odložio njenu vizitkartu. „Znate kako da me nađete.“
Krtolica ju je ispratio pogledom dok je odlazila prema tramvajskoj stanici, a zatim pri
meti da mu Milić, koji je do malopre razgovarao sa vođom interventne ekipe, prilazi.
„Jeste li gotovi, kolega? Odlično, hajdemo u kancelariju. Odbaciću vas.“
4.
Krtolica je spustio ruke na zelenu plastičnu ploču svog novog stola. Bio je smešten na
novom radnom mestu, u zgradi gradske uprave policije u Despota Stefana, u tesnoj kan
celariji u podrumu u koju je nekako nagurano još pet stolova. Nasuprot njegovom nalazio
se sto Sanje Nešić, na kome se nalazio fotografski štampač i nekoliko debelih belih fa
scikli, uredno složenih na uglu ploče. Iza njega se nalazio plutani pano sa nekoliko crno-
belih umetničkih fotografija krupnog formata. Predstavljale su, uglavnom, voće i povrće u
različitim belim posudama minimalističkog dizajna.
Sa desne strane nalazio se sto pretrpan papirima, tako da je jedva bilo mesta za mo
nitor i tastaturu jednog zastarelog desktop računara. Pored toga, po njemu je bilo nasu
mično razmešteno nekoliko iznenađujuće zelenih sobnih biljaka u malim saksijama, i ve
liki broj „Hello Kitty“ artikala, od držača za olovke do heftalice. Krtolica nije video toliko
roze boje otkad je njegov kablovski provajder izuzeo RAI iz osnovnog paketa. Slutio je,
takođe, da je osoba kojoj je sto pripadao odgovorna za mali, loptasti kaktus koji je našao
na svom stolu, uz poruku „Dobrodošao na groblje karijera! -_- XXX“. Pločica je vezivala
sto za ironično ime „Sam. Insp. Slavica Talijan“. Sa desne strane stola samostalnog in
spektora Talijan nalazila se kuhinjica sa malim frižiderom, mikrotalasnom pećnicom i
aparatom za espreso.
Levo od stola Sanje Nešić nalazio se sto samostalnog inspektora Željka Dujovića, su
deći po pločici. Na stolu se nalazio jedan stariji laptop, fiksni telefon, beležnice sa korica
ma od imitacije kože, neispražnjena pepeljara i nekoliko prljavih šolja za kafu. Levo od
njega nalazili su se izlaz u podrumski hodnik, i ulaz u Milićevu kancelariju. Između je bila
bela tabla sa markerima, na kojoj je Milić ispisivao podatke o aktuelnom slučaju, i drugi
pano od plute, na koji je Nešićeva pribadala sveže odštampane fotografije lica mesta.
11
Sa Krtolicine desne strane nalazio se sto višeg referenta Siniše Veličkovića, starijeg
čoveka sa potpuno sedim vencem kose koji je sedeo u kožnoj fotelji sa točkićima, udob
no zavaljen, zatakavši palce ispod crvenih tregera. Desni lakat mu je bio umočen u veli
ku šolju crne kafe, ali nije izgledalo kao da ga to ometa. Koncentrisao se na Milićeva
krupna i nečitka slova na tabli.
Najzad, sa Krtolicine leve strane bio je sto stručnog saradnika Mirka Parezanovića,
skoro opsesivno čist. Bio je ubeđen da može da oseti miris sredstva za poliranje name
štaja. Na njemu su se nalazili samo „ajped“ i staklena flaša Evijana. Sam Parezanović je
bio jedini policajac koga je Krtolica ikada video u kvalitetnom i ispeglanom odelu na rad
nom mestu, sa sve prugastim prslukom, civilizovano vezanom kravatom i zaslepljujuće
belom maramicom u prednjem džepu. Stajao je pored Sanje Nešić, naslonjen na zid.
Kosa mu je bila toliko sjajna od gela da se Krtolica ozbiljno uplašio da će, kada se od
makne od zida, u njoj poneti i nekoliko krupnih ljuspi maltera, koji je ionako visio sa zido
va u krpicama.
Kada je do polovine ispunio tablu nečitkim žvrljotinama, Milić se okrenuo skupu.
„Onda, mogli bismo i da počnemo.“
Parezanović se odmaknu od zida da bi ga bolje video, i upita, sedajući na ivicu stola:
„Nećemo čekati Slavicu?“
Milić odmahnu glavom, i stade sa strane. „Slavica neće doći još neko vreme. Zaglavi
la se na Žirafi.“
Veličković najzad primeti da mu je lakat bio u kafi, i odsutno poče da tapka fleku pa
pirnom maramicom.
„Znači, svi smo tu“, nastavi Milić. „Dobro, za početak, možemo poželeti dobrodošlicu na
šem novom kolegi, inspektoru Đorđu Krtolici, koji nam se pridružio praktično direktno sa
Akademije, posle pripravničkog staža i kraćeg boravka među kolegama iz Majke Jevrosi
me…“ Ovo je izazvalo kolutanje očima kod svih osim Nešićeve. „…A ima i diplomu Filolo
škog fakulteta.“ Dizanje obrva. „Kolega, dobrodošli, i nadam se da ćete doprineti našem
radu ovde. Posao je nezahvalan, radno vreme je dvadeset i četiri sata dnevno, plata je
mala, perspektiva za napredak nikakva, kolege nas se plaše i preziru nas, birokrate iz Mini
starstva ne znaju šta bi sa nama, a sam ministar se najčešće pravi da ne postojimo, mada
čita tromesečne izveštaje. Ako vam ne odgovara – žao mi je.“ Krtolica značajno klimnu gla
vom, i rukova se sa Parezanovićem i Veličkovićem. „A sada – na posao.“
Milić je ukratko izneo pojedinosti sa lica mesta, ilustrovane fotografijama i skicom koju
je Nešićeva napravila pre nego što je Krtolica bio pristigao. Parezanović je, zatim, izneo
svoju verziju na osnovu raspoloživih podataka, koja se poklapala sa Krtolicinim utiskom:
žrtva, Balasingam, bio je napadnut negde u Bloku sedamdeset, gde su mu nanete dve
rane na vratu (i eventualno druge povrede, o čemu se čeka lekarski nalaz), kada je izgu
bio mnogo krvi, ali na takav način da mu se to nije videlo na odeći. To je ukazivalo na
više napadača, koji bi bili potrebni da ga savladaju i iskrvare. Zatim je od mesta napada
bio prešao bar pedeset metara do mesta gde je nađen. Kada je nađen, rane nisu bile po
krivene, iz čega je Parezanović zaključio da je krvarenje bilo zaustavljeno nekim predme
12
tom koji je uklonjen kada je Balasingam pao. Milić se sa ovim slagao, a dok je Parezano
vić govorio, stigla mu je i poruka sa Instituta za sudsku medicinu da su rezultati pregleda
gotovi, i da će uskoro početi obdukcija. Veličkovića je uputio u Institut, a Parezanovića,
Nešićevu i Krtolicu nazad u Blokove da potraže mesto napada. On sam se zaputio u bi
blioteku, ostavivši cedulju sa nekoliko ispisanih redova na vrhu gomile papira na stolu
Slavice Talijan.
5.
Parezanovićev hibridni „leksus” grabio je ka Blokovima, i Krtolica oseti da ga stiže po
spanost zbog neprospavane noći. Tek se približavalo podne. Da se ne bi uspavao, on
odluči da započne konverzaciju sa novim kolegama.
Okrenuo se ka Mirku Parezanoviću, pošto se Sanja Nešić bavila proverom terenskog
kompleta. „Recite mi, onda, Mirko, kakav je plan.”
Parezanović se nasmeši. „Otkud znam? Vi ste inspektor, ja sam samo stručni saradnik.”
Krtolica duboko uzdahnu. Tako, znači. „Dobro, ako je tako. Pokušaćemo da identifiku
jemo mesto na kome su Balasingamu nanete rane, kao i da saznamo što više o žrtvi.
Prvo ćemo svi zajedno pregledati parking gde se tragovi završavaju, a onda možemo da
prečešljamo komšiluk. Susedi, prijatelji, rođaci, znate već.”
Nešićeva i Parezanović su na to samo podigli obrve i uzdahnuli. Kao što su već i zna
li, imigranti nisu bili skloni da veruju policiji, naročito posle promene režima, kada je do
seljavanje bitno otežano za sve osim za visokokvalifikovane stručnjake deficitarnih profi
la, a oni postali predmet čestih i grubih kontrola. Osim toga, mnogi imigranti nisu imali
važeće boravišne i radne dozvole, zbog čega su činili sve da imaju što manje kontakta
sa vlastima.
„Ne znam koliko imate na umu i to da treba da razgovaramo sa ljudima koji uglavnom
ne razumeju naš jezik”, reče Parezanović, na šta Krtolica izvadi iz sakoa vizitkartu Ume
Bimane i mobilni telefon. Odsutno poželi da je stigao da se obrije, a onda okrene broj.
Parezanović je našao mesto za parkiranje na betoniranom parkingu između pet viso
kih zgrada, sa brojevima 111, 74, 77, 52 i 22 ispisanim belom farbom na fasadama od
betona i cigle, visoko, navodno da kreativni omladinci sa sprejevima auto-laka ne bi bili u
stanju da ih dohvate. Krtolica nikada nije razumeo ezoteriju numeracije zgrada u novobe
ogradskim Blokovima. Uvek je sumnjao da neka logika postoji, ali, koliko god razmišljao
o tome, izmicala bi mu.
Činilo se da se Bombaj vratio u normalu: tržni centar je bio uobičajeno popunjen za
radni dan, iz lokala se širio miris hrane, ljudi su išli unaokolo za svojim poslom. Na sta
rom košarkaškom igralištu između zgrada jedna grupa tinejdžera je igrala kriket, dok su
druge grupe stajale po uglovima sa nezainteresovanim izrazima lica i trudile se da izgle
daju kao da ih ne zanimaju grupe tinejdžerki koje su se muvale okolo kokodačući i kiko
ćući se. Jedino što je odskakalo bio je krug od plavo-bele trake na jednom uglu zgrade,
13
koju je već čerupao jedan bučan čopor dece. Od uniformisanih policajaca nigde nije bilo
ni traga.
Ekran Krtolicinog „simensa” zasvetli, a mašina ispusti jedan optimistični razloženi
akord. Od Bimane je stigla poruka da je ne očekuju još sat vremena, zbog gužve u sao
braćaju. Krtolica predloži da malo razgledaju okolinu, i pokušaju da pronađu mesto na
pada. Neposredna okolina tržnog centra nije se razlikovala mnogo od bilo kog drugog
novobeogradskog komšiluka, osim, možda, po tome što je na interfonima oko pola prezi
mena bilo nečitljivo. Nekoliko zgrada imalo je u prizemlju lokale, uglavnom male radnje
sa različitom vrstom robe, hemijske čistionice, krojača (koji je Parezanoviću ljubazno
klimnuo glavom), i prodavnicu hrane koja je mirisala teškim i slatkim mirisima cimeta,
kardamona, kima, đumbira, i ubitačno ljutih suvih paprika. Ispred nje je sedeo na džaku
crvenog sočiva jedan ostareli sik, sa krajevima brade zataknutim ispod turbana, i jeo ve
getarijanski „burek” iz masnog papira. Iza betoniranog četvorougla omeđenog zgradama
111, 74, 77, 52 i 22 prostirala se „zelena površina”, jedna od retkih preostalih u široj oko
lini. Taj komad urbanog parloga bio je zarastao dobrano preko visine kolena u korov ne
prijateljskog karaktera: sve što nije bilo kopriva, imalo je trnje. Najveći deo prostora zau
zela je velika četvrtasta humka, visoka Krtolici do grudi. Sa njene dalje ivice dizala su se
četiri tanka betonska tornja sa isto tako betonskim kutijama na vrhu, a na dva vidljiva
ugla nalazila su se delimično ukopani ulazi, do kojih je vodila izrovana betonska staza.
Atomsko sklonište, izgrađeno kada i blok.
Većina ovakvih skloništa je, za vreme bivšeg režima, pretvorena u streljane, teretane i
striptiz-klubove, koje su kontrolisale lokalne „ekipe”. Ovo je, iz nekog razloga, izgledalo
netaknuto preduzetništvom. Krtolica odluči da ga osmotri iz blizine, i zaputi se ispucalom
betonskom stazom ka najbližem ulazu. Teška čelična vrata bila su prislonjena na okvir,
ali im je nedostajala brava. Šarke su bile redovno podmazivane, i Krtolica pokuša da ih
otvori, ali zastane. Čim je Krtolica dodirnuo vrata, Parezanović se trgao, i uhvatio za fu
trolu pištolja ispod sakoa. Krtolica upadljivo podignu obrvu prema njemu, ali ovaj samo
odmahnu rukom, i pokaza mu da nastavi.
Krtolica je otkopčao futrolu ispod leve mišice, i položio dlan na glatku plastičnu dršku
pištolja. Čuo je kako su Parezanović i Nešićeva prešli iza njega i udesno. Levom rukom
je povukao vrata, i otkrio kratak hodnik od sivog betona, sa jednim sijaličnim grlom, ali
bez sijalice. Iz rupe u zidu koju je nekada pokrivao prekidač, sada su ispadale bakarne
žice. Istovetna čelična vrata zatvarala su suprotni kraj hodnika, dok su na obe strane bile
niše. U njima su se nekada nalazile police od kojih su ostali samo zarđali i iskrivljeni šra
fovi, do pola u zidovima. U hodniku, smrad memle i buđi mešao se sa jasnim zadahom
sandalovine, ali i nečim drugim, oštrijim.
Krtolica izvuče „Zastavin” CZ-PG sa gumenim mecima iz futrole. Nešićeva izvuče iz
tašne i otkoči sopstveni CZ-10, standardnu „desetku“. Parezanović je uz svoju „desetku“
držao i malu ali moćnu halogenu lampu, kojom osvetli vrata. Krtolica udahnu duboko, za
drža vazduh, i levom rukom povuče vrata, trudeći se da stoji po strani.
14
Vrata su se otvorila na prostranu prostoriju niske tavanice ispresecane debelim beton
skim gredama koju su podržavali masivni četvrtasti stubovi. Parezanović prošeta plaviča
sti zrak lampe unaokolo. Čudni i preteći oblici zaigraše po zidovima i tavanici, kao u po
zorištu senki. Sa leve strane nalazio se jedan prastari generator na dizel, koji je poslednji
put radio verovatno još u prošlom milenijumu. Svuda su bile razbacane grube metalne
klupe sa propalim drvenim sedištima; nekoliko (nekada) rasklopivih pomoćnih ležajeva
sa metalnim okvirima umesto odmora obećavali su tetanus bilo kome dovoljno glupom
da pokuša da ih raširi. U sobi se sandalovina upadljivo osećala, ali dominirao je oštar
smrad varikine. Kada je u sobu ušla i Nešićeva, sa sopstvenom lampom, Krtolica primeti
da je u sredini skloništa raščišćen deo prostora. Šest ispravnih klupa bilo je raspoređeno
u tri reda naspram improvizovanog podijuma od drvenih paleta spojenih okvirom od četiri
daske. Stojeći u sredini skloništa, Krtolica nije mogao da vidi zidove. Činilo se da mali
uređeni prostor sa svih strana ograđuje tama.
Krtolica, Nešićeva i Parezanović pažljivo osmotriše podijum i prostor oko klupa, i slo
žiše se da je relativno skoro korišćen. Međutim, ko god ga je koristio, bio je toliko uviđa
van prema eventualnim budućim korisnicima da temeljno počisti iza sebe.
Parezanović se primaknu podijumu, zatvori oči, i nagnu glavu malo unapred i u stra
nu, kao da nešto sluša, a onda pruži ruku ka podijumu.
Krtolica odluči da se ne obazire na ovu ekscentričnost, i zamoli Nešićevu da iz teren
skog kompleta izvuče UV svetiljku. Podigao ju je iznad glave, a Parezanović i Nešićeva
ugasiše svoje halogene lampe. Sablasna svetlost pokazala je na podu svetle polukružne
mrlje, brisotine, u bledoj luminescenciji. Na najbližem stubu ocrtavale su se četiri jasne,
svetle tačke. Krtolica je iz mraka čuo škljocanje Sanjinog fotoaparata.
Prečešljali su celo sklonište najbolje što su mogli, ali novih nalaza nije bilo. Čak su i
toaleti, iz kojih su davno bile iznete sve instalacije, bili potpuno čisti. Parezanović je spa
kovao komplet, dok je Nešićeva vatom i fiziološkim rastvorom uzela nekoliko uzoraka sa
poda i stuba, i odložila ih u pažljivo obeležene papirne kesice, koje je upakovala odvoje
no. Krtolica na nekoliko mesta pokuša da dijazafluorenonom u spreju izazove otiske pr
stiju, ali su sve glatke površine bile očišćene sa podjednakom pažnjom kao i ostatak pro
storije, i sprej je odavao samo nejasne mrlje.
Kada su završili, Krtolici zazvoni telefon. Dok je tango odjekivao u memljivoj pomrčini,
Krtolica osmotri ekran, i vidi da svetli imenom Ume Bimane.
„‘Alo.”
Sa druge strane čuo je viku, automobilske sirene, i Bimanin glas koji se prekidao.
„Inspektore, nema šanse da ću skoro do vas. Saobraćaj je zaustavljen, ne idu tramvaji.”
„Zaustavljen? Zašto?”, upita Krtolica, grabeći ka izlazu i boljem signalu. Iz telefona se,
preko buke sirena, začulo nešto kao pucanj.
„Ama, kako ne vidite? Gde ste vi, u bunkeru?”
Krtolica se osvrnu i vide stub crnog dima koji se dizao iz Bloka 70A, naginjući se malo
preko Save.
„Da”, odgovori, „moglo bi se tako reći.”
15
6.
Nešto manje od dva sata kasnije, Krtolica, Nešićeva i Parezanović sedeli su u Bengal
Baru, u tržnom centru, gde je kapetan policije Blažović, komandant interventne jedinice
policijske stanice Zemun, organizovao bazu operacija na terenu. Njegova jedinica bila je
pozvana da pomogne policijskoj brigadi i policajcima iz stanice Novi Beograd u suzbija
nju nereda čije su prirodu i motive vlasti i mediji još uvek pokušavali da odgonetnu i obja
sne; prvi sebi, potonji drugima. Bar je bio pun policajaca u uniformama i oklopima. Troji
ca su bila lakše povređena, sa posekotinama i ogrebotinama na licima, i jedan policijski
bolničar im je pružao prvu pomoć. Vlasnik bara i njegova izblajhana kelnerica služili su
čaj, kafu i lasi. Ispred su bila parkirana dva policijska terenca, i pored jednog od njih je
stajao Blažović, primajući obaveštenja preko radija u vozilu. Ekran u uglu je prikazivao
specijalni program vesti državne televizije. Jeremija Ružić, u ozbiljnom crnom odelu, či
tao je saopštenja za štampu ministarke policije, predsednika, i predsednika vlade. Pare
zanović je preko „ajpeda” pratio TV Primu, na kojoj je dugonoga Milena Stevanović mar
širala po studiju, komentarišući ovaj ili onaj prilog sa lica mesta.
Posle kraćeg vremena, počela je da se formira kakva-takva slika. Kako se ispostavilo,
Konidžeti Balasingam je bio neka vrsta neformalnog vođe lokalnih hindu Telugua. Na te
leviziji su ga zvali „viđenijim čovekom iz zajednice”. Telugui su povremeno dolazili u su
kobe sa muslimanima Bengalcima, a Balasingam je, kao osoba od autoriteta, nekoliko
puta učestvovao u smirivanju strasti. Kada se pročulo da je ubijen, grupa ekstremista je
pokrenula glasine da su ga napali Bengalci, i poveli su nekakvu na brzinu sabranu grupu
u napad na novoizgrađenu džamiju u susednom Bloku 70A. U prvi mah, prisutni Bengal
ci su se razbežali, i Telugui su uspeli da zapale džamiju. Međutim, Bengalci su se brzo
organizovali u sopstvene grupe, i kamenovali hindu hram na drugoj strani ulice. Neredi
su se brzo proširili, i jedna veća grupa pokušala je da se skloni u tržni centar Theta City.
Obezbeđenje korporacije Teta je reagovalo brzo, i ustrelilo dvoje ljudi, tako da se masa
okrenula i vratila ka Blokovima. Uskoro je nastao opšti metež, tučnjava i pohara, i policija
je intervenisala da razdvoji zavađene grupe. Urgentni centar je pretrpan povređenima
koji još pristižu, ali nema izveštaja o poginulima. Zbunjenom Ružiću sa državne televizije
otelo se da je povređeno „devedesetoro ljudi i petnaestak policajaca”, a onda su obe te
levizije prešle na dramatičnu muziku i amaterske snimke uz kajron koji je najavljivao gra
donačelnikovu konferenciju za novinare. Krtolica, Nešićeva i Parezanović nisu je ispratili,
jer se u međuvremenu do njih probila Uma Bimana, pa su odlučili da prođu kroz komši
luk, u nadi da će neko imati upotrebljive informacije.
Kao što se moglo očekivati, nisu iščeprkali ništa korisno: naravno, gospodin Balasin
gam je vrlo poznat. Naravno, nisam video/la ništa, ali krivi su Bengalci. Ili: naravno, go
spodin Balasingam je vrlo poznat. Naravno, nisam video/la ništa, ali sigurno nisu krivi
Bengalci; odgovori su neznatno varirali u zavisnosti od toga na čija vrata bi pokucali, ako
bi uopšte uspeli da ubede bilo koga da im otvori. Krtolica se nije previše iznenadio kada
je primetio da Uma Bimana govori, pored telugua, i bengalski i hindi. Međutim, stan Koni
džetija Balasingama u zgradi sa brojem 111 dao im je određene uvide, pre svega u to
16
koliko mogu da računaju na kolege van Jedinice. Neko je stavio policijsku traku sa peča
tom preko vrata, i smatrao da je time ispunio svoju dužnost. Traka je bila prisutna samo
u tragovima, a od pečata je ostala samo mrlja na dovratku. Pločica na vratima objašnja
vala je na tri jezika da stan pripada Konidžetiju Balasingamu, CA, što je Bimana objasni
la da označava sertifikovane računovođe u zemljama Komonvelta. Vrata su bila odškri
nuta, a brava, po svoj prilici, obijena, tako da je Krtolica dozvolio pretragu.
Balasingamov stan je bio mali, i sastojao se od jedne sobe sa radnim stolom, kreve
tom, jednim većim stolom, na kome je stajala činija sa limetom i mangom, i malom kuhi
njom na kraju sobe. Iz glavne sobe jedna vrata su se otvarala u kupatilo, a jedna u pla
kar sa odećom. Odmah je bilo očigledno da sa radnog stola nedostaje desktop kompju
ter, koji je neko bez mnogo obzira iščupao i odneo, ostavivši kablove da leže unaokolo.
Pljosnati monitor i kabasti kancelarijski štampač ostali su na mestu. Jedna fotografija ne
što mlađeg Balasingama sa dve žene u sarijma, slikana na nekoj svadbi u domovini, le
žala je na podu. Registratori sa Balasingamovim poslovnim knjigama bili su uredno slo
ženi na polici iznad, i nije izgledalo kao da bilo šta fali, sudeći po datumima ispisanim na
koricama. Za svaki slučaj, Krtolica uze poslednji, kao i nekoliko vizitkarti, dok je Nešićeva
fotografisala. U kupatilu nije bilo ničeg neobičnog. Balasingam je, izgleda, živeo sam: je
dan brijač i jedna četkica za zube ležali su na podu, među ostacima čaše koja je nekada
stajala na umivaoniku. U ormariću su bili pena za brijanje, pasta za zube, dva neotpako
vana sapuna, kutija aspirina, i vitamin C. Frižider je bio poluprazan, i sadržavao je uglav
nom gotova jela i pivo. U ormaru se nalazilo nešto osnovne odeće, većim delom proizve
dene u Indiji, ali zapadnog kroja.
Već je bilo kasno popodne kada Krtolica odluči da pusti Bimanu kući, i vrati se u zgra
du Uprave u Despota Stefana. Parezanović i Nešićeva, vidno umorni, spremno su ga po
držali. Vratili su se taksijem: u opštem neredu, neko je porazbijao stakla na Parezanovi
ćevom „leksusu”, išarao ga grafitima, i ubacio zapaljene novine kroz prozor. Šteta nije
bila prevelika, ali je Parezanović bio besan – istina, tiho i hladno. Posle jednog napetog
poziva osiguravajućem društvu, do stajališta kod „Sava Centra” nije rekao ni reč. Tamo
se oprostio , i otišao svojim putem. Krtolica je izašao kod Železničke stanice da bi svratio
do stana i pokupio kartonsku kutiju sa stvarima kojima je planirao da napuni sto. Kompo
zitni TV ekran na zgradi Pošte prikazivao je vesti državne televizije. Ružića je zamenila
neka plavuša čije ime Krtolica nije znao, ali nije imala da kaže ništa novo. Zaputio se ka
stanu, a zatim ka stajalištu autobusa u Kneza Miloša.
7.
Samostalni inspektor Slavica Talijan bila je nasmejana brineta džepnog formata i ko
vrdžave kose, nekoliko godina starija od Krtolice. Nosila je poslovno odelo sa cvetnom
košuljom i previše ogrlica sa krupnim perlama. Dočekala ga je sa pomalo neočekivanim
poljupcem u obraz. Krtolica je iz njene kose udahnuo smolasti parfem, koji je i posle sat
vremena osećao u nozdrvama.
17
„Dobrodošao, kolega! Nadam se da ćemo se lepo slagati ti i ja.“
Talijan ga je odmah oslovila sa „ti“. Krtolici se to nije previše dopadalo, ali očekivao je
da će se navići.
„Svakako, koleginice“, rekao je, i protrljao slepoočnice. Uključio je mašinu za espreso
da se greje, i seo za sto. Tek tada je osetio koliko je umoran.
Izvadio je svoj laptop iz kutije, i pokušao da se poveže na Internet.
„Ja sada idem kući, ali biću dostupna. Moj telefon ti je na stolu. Ja ću ti završiti kafu,
nemoj da ustaješ. Mleko? Šećer?“
Krtolica odmahnu glavom. „Bez. Šta je sa Internetom ovde?“
Slavica mu je donela šoljicu sa nekakvim socijalmodernističkim grbom i natpisom
„Hotel Bellevue – Karlovy Vary“ u kojoj se pušila kafa sa svetlosmeđim velom pene. Ze
nice su mu se proširile već od mirisa.
„Bežični ne dopire do nas“, rekla je Talijan, sagnula se, i izvukla kabl ispod stola.
Krtolica se zahvalio, i povezao računar na mrežu. Otpio je gutljaj iz šoljice, i okusio
najbolju kafu ikada spremljenu u policijskoj stanici.
„Ovo je... baš dobro.“
Talijan se nasmejala, i sklonila limene kutije sa kafom i šećerom. „Parezanović. Prva
stvar koju je uradio kada je došao, bila je da donese aparat. Mi ostali se talimo za kafu.
Na čemu radiš?“
„Hteo sam da vidim da li naš pacijent ima nalog na „Fejsbuku“, možda još ponegde.
Imamo li autorizacioni kod?“
Talijan je klimnula glavom, odlepila jedan ružičasti papirić sa svog monitora, i zalepila
ga na njegov sto. Krtolica je na brzinu sastavio imejl administratorima, stavio kod i Bala
singamovu imejl adresu sa vizitkarte na kraj poruke, i poslao. U roku od nekoliko sati tre
balo bi da dobije ovlašćenje pristupa kompletnom nalogu Konidžetija Balasingama, CA,
iz Beograda. Nešićeva je prišla i spustila pred njega gomilu novih fotografija iz Blokova.
Talijan je nekoliko minuta posmatrala preko njegovog ramena dok je radio, a onda se
oprosti, i napusti kancelariju, mahnuvši mu kratko. Utom iz svoje kancelarije izađe i Milić.
„Kolega, pa vi ste još tu?“
Krtolica zevnu, i počeše se po čekinjavoj bradi od tri dana. „Da, ima još nekih stvari
koje bi trebalo da pogledam.“
Milić slegnu ramenima, i otvori vrata za Nešićevu, koja se takođe spremila da izađe.
„Kako želite. Treba biti vredan, ali nemojte preterivati.“
Nešićeva se pozdravila, i krenula da izađe, da bi na vratima stala, okrenula se ka Krtoli
ci, i zaustila da kaže nešto. Milić je zaustavi oštrim pogledom. „Sanja: idete, ili ostajete?“
Nešićeva se okrenu i izađe, a Milić ju je sledio, i zatvorio vrata za sobom. Krtolica
ustade, i ugasi svetlo. Blještave neonke su mu smetale, a svetlo kompjuterskog ekrana
mu je obično bilo dovoljno.
Drugim srkom dovrši šoljicu espresa, i zaroni u digitalnu mrežu, čeprkajući po javnom
delu Balasingamovog naloga na „Fejsbuku“. Veliki deo bio je ispisan na teluguu, ali polje
18
za ličnu internet stranicu sadržavalo je link ka jednom od popularnijih sajtova za arhivira
nje fotografija. Balasingamove slike su sve bile u jednom albumu. Uglavnom mutne, loše
eksponirane i čudno komponovane – amaterske. Izgledale su kao ona vrsta slika koja se
šalje familiji u zavičaj: Balasingam ispred zgrade u Blokovima, Balasingam na Kalemeg
danu, Balasingam na vrhu Avalskog tornja, a zatim serija iz kancelarije – stana. Krtolica
potraži slike na kojima se vidi kupatilo, zbog ogledala, nadajući se da će videti ko je Ba
lasignama slikao. Nije se preterano iznenadio kada je video da je Balasingam koristio taj
mer, i da na njegovim slikama nije bilo nikog osim njega samog. Svejedno, činilo mu se
da nešto propušta.
Krtolica protrese glavu ne bi li oterao san. Imao je utisak da je zadremao na neko kra
će vreme. Pogledao je u donji desni ugao monitora, i potvrdio taj utisak: bližila se ponoć.
Pogled mu je privukla davno uzajmljena hotelska šoljica na čijem se dnu skorila pena od
espresa, i odluči da je opere pre nego što dobaulja do kuće. Tek što je pod prstima ose
tio hladan dodir glatkog porcelana, primeti da za susednim stolom neko sedi. Kancelarija
je bila mračna; jedino svetlo dolazilo je od Krtolicinog laptopa. Video je samo da čovek
koji se smestio u Dujovićevu stolicu nosi izgužvano sivo odelo i svetlu košulju sa neobič
nim dezenom. Lice mu je bilo u senci.
„Dobro veče“, rekao je čovek od preko puta. „Željko Dujović. Nemojte ustajati.“.
Krtolica se spusti nazad na stolicu. „Krtolica. Đorđe Krtolica.“
Dujović malo promeni položaj, pokazavši Krtolici levu polovinu lica: bio je srednjih go
dina, tamnokos, i očešljan unazad. Kovrdže masne kose provirivale su mu iza uha.
„Šta radite ovako kasno, Đorđe?“, pitao je Dujović.
„Ne znam ni sam. Evo, gledam fotografije žrtve, ali mi se čini da nešto ne vidim. Mo
žda biste vi mogli da mi pomognete.“
Dujović udahne i izdahne duboko. Krkljao je i šištao dok je disao. „Odelo, kolega.
Obratite pažnju na odelo.“
Krtolica odjednom oseti neku neobičnu odbojnost prema Dujoviću, kao hladan nalet
vetra, i podiže se u stolici. Dujović se pomeri još malo, i Krtolica ponovo primeti čudan
dezen njegove košulje. Trže se kad shvati da su u pitanju krupne mrlje od krvi, sasuše
ne, skoro crne. Ne skidajući pogled sa Dujovića, poče levom rukom da traži futrolu pišto
lja koju je okačio preko sakoa o stolicu. Mogao je da oseti kako mu se koža na podlakti
cama ježi, i stomak steže.
„Smirite se, kolega. Zašto ste nervozni?“ Dujović je ustao, prišao stolu, i nagnuo se pre
ko njega, i Krotlica pomisli da će se onesvestiti. Umesto toga, buljio je užasnuto. Desna po
lovina Dujovićevog lica bila je pokrivena dubokim, vlažnim ranama punim sitnih, belih crva.
Dok se kretao, ispadali su, grčeći se. Desno oko je stajalo nakrivo u duplji, klateći se na oč
nom živcu dok je pomerao glavu. Na vratu je imao duboku ranu, od Adamove jabučice do
ispod desnog uha, sa koje su visili dronjci zgrušane krvi. Ispod nje, tkivo je pulsiralo, i vratni
pršljenovi su vlažno krckali dok se okretao. Taman kada se Krtolica uhvatio za pištolj, od
vratna prikaza spusti ruke na gomilu fotografija, i izvuče jednu.
19
„Evo“, rekao je, dok je Krtolica izvlačio pištolj iz futrole, uperio ga u Dujovićeve grudi,
zatvorio oči, i stegao okidač.
Krtolica protrese glavu ne bi li oterao san. Imao je utisak da je zadremao na neko kra
će vreme. Imao je, takođe, utisak da je sanjao nešto, ali nije mogao da se seti šta je bilo
u pitanju. Pogledao je u donji desni ugao monitora, i video da se bliži ponoć. Pažnju mu,
zatim, privuče gomila fotografija na stolu. Na vrhu gomile nalazila se slika Balasingamo
vog ispreturanog ormara. Monitor je i dalje prikazivao Balasingamov Internet-album. Na
većini slika Konidžeti Balasingam nosio je smeđe prugasto odelo koje mu je loše stajalo;
međutim, tog odela nije bilo u ormaru. Krtolica pruži ruku ka fotografiji da je bolje pogle
da, i ona mu se zalepi za dlan. Plastificirani foto-papir je bio nelektrisan. Jedan pogled na
sliku bio je dovoljan da potvrdi ono što je sumnjao: u Balasingamovom stanu nije bilo
odela koje je nosio na najvećem broju svojih slika, niti se ono nalazilo na njemu kada je
nađen.
Kratko „ping“ iz zvučnika ga obavesti da ima poštu, i Krtolica pregleda svoj policijski
nalog. Administratori „Fejsbuka“ su reagovali, i dali mu odobrenje da pregleda Balasinga
mov profil. Ponovo, najveći deo sadržaja bio je ispisan na teluguu, bilo latinicom, bilo te
lugu pismom. Krtolica uoči veliki broj relativno skorih ispisa sa nizovima otvorenih a ne
zatvorenih zagrada iza dve tačke, što protumači kao izjave saučešća ili žaljenja. Ispod
njih bilo je obaveštenje od neke kretenske aplikacije da je Konidžeti Balasingam pre tri
dana bio „99% sExY“, a ispod toga nekoliko slika kojima ranije nije imao pristup. Na svi
ma se nalazio Balasingam, zajedno sa još dvojicom prijatelja. Izgledalo je kao da su gle
dali televiziju na Balasingamovom računaru. Okolo su bile raspoređene flaše „Jelen“ i
„Tanderbolt“ piva, činije popadoma, gomila nan hlebova, plastična čaša „Imlekove“ raite
sa crnim lukom, i tanjiri nečega što je izgledalo kao alu gobi, verovatno iz „Karneksove“
konzerve.
Album je bio postavljen pre tri dana, i Krtolica se seti da je prethodnog dana „Zvezda“
igrala sa „Železnikom“, za koji je premijerno nastupio Radž Podila, mlada nada Bloka se
damdeset. Podila je postigao jedini gol za „Železnik“ na toj utakmici. Balasingam i njego
vi prijatelji izgledali su zadovoljno. Krtolica je, takođe, bio zadovoljan: Katić i Terzić su is
tom prilikom obezbedili tri boda „Zvezdi“. Pažnju mu zatim privuče veliki (i jedini) prozor
Balasingamovog stana. Utakmica je igrana uveče, i sunce je već bilo zašlo kada su nači
njene fotografije na kojima se prozor najbolje video. Na svim fotografijama, jedino osve
tljenje u sobi bio je ekran Balasingamovog računara, a prozor je bio crn pravougaonik na
malo manje crnoj pozadini. Međutim, na nekoliko slika videle su se nepravilno raspore
đene tačkice svetlosti. Krtolica prevrnu gomilu fotografija od tog dana i izvuče jednu na
kojoj se prozor jasno video. Stan je bio na prvom spratu, i gledao je na četvrtastu zelenu
humku napuštenog skloništa. Iza je bio red baraka, i drvored koji ih je odvajao od Sav
skog keja. Dograbio je jaknu i fotografije sa stola, i izađe iz kancelarije.
Dok je prolazio pored Dujovićevog stola, naježio se.
20
8.
Krtolica je dovezao službenog „jugića“ Ulicom Jurija Gagarina do Bloka četrdeset pet,
a onda ga okrenuo za 180 stepeni, i zaputio se ka Bloku sedamdeset. „Automobil“ koji je
dužio imao je civilne tablice, jer je imao nameru da neupadljivo osmotri okolinu. Žuto-ze
leno-crveni tržni centar bio je ostvetljen noćnim svetlima. Konsenzus je bio da je Tržni
centar u Bloku sedamdeset najružnija zgrada na Novom Beogradu, što je tvrdnja značaj
ne težine. Dok je prolazio pored centra, primetio je grupe devojaka, vrlo mladih, kako
mašu automobilima u prolazu. Listom su nosile visoke čizme i mini-suknje, pokazujući
prolaznicima butine boje cimeta. Krtolica se zapitao koliko njih je video tog popodneva u
šetnji Blokom, ali je odlučio da je previše umoran za antropološki pesimizam i skrenuo
misli na zadatak.
Zavio je oko Tržnog centra na pristupni put, i prošao pored još jedne grupe devojaka,
ovog puta beloputih, koja je, kako je izgledalo, bila u pregovorima sa vozačem jednog ta
mnog „opela“. Krtolica se provezao pored, ne zaustavljajući se, ali je upisao broj registar
skih tablica u laptop koji je držao na suvozačkom sedištu. Mesta za parkiranje nije bilo u
celom bloku. Krtolica je parkirao službeni automobil na travu između dva drveta, i izašao
na svež noćni vazduh.
Udahnuo je duboko, boreći se protiv pospanosti. Setio se da je mogao da skuva sebi
kafu u kancelariji, ali bilo je kasno za to. Odlučio se, umesto toga, za odvratnu vodurinu
reklamiranu kao „crni čaj“, iz automata u blizini mesta gde je nađeno Balasingamovo
telo. Platio je SMS-om, i sačekao potvrdu o prijemu. Dok mu je provajder dodavao pede
set dinara na mesečni račun, mašina je škljocnula, i postavila čašu u prorez. Tamna teč
nost zagrgoljila je u misterioznim crevima duboko u utrobi automata, i slila se, što u, što
pored čašice. Krtolica je dohvati oprezno, pušila se, ali je umalo ne prospe kada mu se
na levo rame spusti nečija teška ruka.
„Zdravo, kolega!“, rekao je neko iza njega. Krtolica se okrete na petama, i pogleda u
okruglo lice Siniše Veličkovića.
Veličković se tiho nasmejao sebi u bradu. „Otkud vi ovde?“
Krtolica je srknuo vrelu tečnost iz čaše od stiropora, i iskrivio lice u gađenju. Kofein je
kofein, tešio se. „Došao sam da pogledam malo okolinu. A vi?“
Veličković je skinuo debele naočare sa staromodnim tamnim okvirom, i počeo da ih
glanca.
„Ja – u šetnju. Čuo sam se sa malom Sanjom i Milićem, pa rek'o da vidim šta ima, da
probam da nađem to sklonište. Ne može da škodi.“
Krtolica na to klimnu glavom, a onda mu pokaza fotografije.
„Ovo je slikano u Balasingamovom stanu. Vidite, jasno se vidi prilaz skloništu. E, a
ovo je slika sa Balasingamovog naloga na „Fejsbuku“. Postavljena je pre tri dana, odno
sno dva dana pre nego što je Balasingam ubijen. Sa njegovog prozora vide se nekakva
svetla.“
21
Veličković je pućio usne i klimao glavom. „To me podseti: da li vas zanima izveštaj sa
autopsije? Imam i rezultate krvi iz skloništa“, reče, stavljajući ruku na kožnu torbu koju je
nosio preko ramena.
„Recite mi samo kratko šta ima, molim vas. Čaj?“
Veličković odmahnu glavom, mršteći se na mrki sadržaj Krtolicine čaše. „Što se tiče
krvi, krv iz skloništa se poklapa se sa Balasingamom po grupi i faktorima. Nema dovoljno
dobrih uzoraka za DNK analizu, sve kontaminirano. Obdukcija... uh... smrt je nastupila
zbog šoka usled gubitka velike količine krvi, oko 50%. Krv je istekla iz dve rane na vratu,
koje su probile spoljnu... jugularnu... venu. Mislim. Čini mi se. Rane su nanete verovatno
jednim oružjem, jednim predmetom, na šta ukazuje polukružni podliv, i duboke su oko
dva centimetra. Doktori kažu da rane i podliv ne odgovaraju nijednoj poznatoj konfigura
ciji vilice. Predmet nije ostavio materijalne tragove, niti trag u kostima vrata, tako da ne
znamo precizno kako izgleda ili od čega je napravljen. Vreme smrti su dali kao jedan
juče ujutro. Od drugih povreda prisutni su podlivi od vezivanja na rukama i nogama. Žr
tva je vezivana trakama, pre nego konopcima, što potvrđuje Parezanovićevu verziju.“
Krtolica je slušao dok su koračali prema skloništu. „Mda... Kolega Parezanović ima
zanimljive metode.“
Veličković se na to nervozno počeše po glavi. „Da... bolje da pitate Milića o tome.“
Krtolica je odlučio da ne insistira.
„Ima još nešto“, nastavi Veličković. „Doktor Andrejević je primetio tamne mrlje na jed
nom kapku kada je slikao lice leša. Kaže da je na unutrašnjosti kapka našao malu teto
važu nekakvog pauka ili neke bube, štajaznam. Ima i slika. Ali, tvrdi da je tetovaža sve
ža, nastala verovatno odmah posle smrti.“
Krtolica na ovo podigne obrve. „Je li? Šta Milić kaže na to?“
Veličković slegne ramenima. „On je u Nišu službeno. Prosledio sam mu ceo izveštaj,
još mi se nije javio.“
Dok su razgovarali, izašli su iz kruga zgrada i sa njihove desne strane našla se krup
na humka napuštenog skloništa. Međutim, kada je Krtolica hteo da skrene na betoniranu
stazu, Veličković ga uhvati ispod lakta i povede pravo napred ulicom koja je izlazila na
Savski kej.
„Niste ga videli?“
Krtolica odmahnu glavom.
„Jedan mladić je vrlo zainteresovan za nas; prilepio nam se za guzicu još na parkingu.“
Krtolica pogledom potraži neko improvizovano ogledalo, kao izlog ili stakla na auto
mobilu, ali ne nađe ništa. Između njih i Save ulica je bila pusta; na jednoj strani bilo je
sklonište, a na drugoj zarđale metalne ograde zapuštenog gradilišta.
„Ne vidim ga. Ne čujem ništa“, odgovori Krtolica, dok se trudio da mirno korača ka
reci.
„Samo polako“, odgovorio je Veličković, krećući se naizgled bezbrižno, kao da je po
šao u prodavnicu. Krtolica se potrudio da podražava njegovu mirnoću, ali nije mogao da
22
se oslobodi osećaja da izgleda nervozno i drveno. Najzad, uspelo mu je da stiša sop
stveno disanje dovoljno da bi mogao da čuje tihe korake iza sebe. Ubrzo je poželeo da
nije, jer je odmah morao da počne da se bori sa nagonom da se okrene i pogleda iza
sebe. Toliko se koncentrisao na kretanje napred, da je umalo propustio da primeti kada
je Veličković zavio iza ugla prve zgrade.
Zgrada je bila podignuta između skloništa i nasipa koji je odvajao naselje od savskog
šetališta. Krtolica i Veličković sada su se našli na slabije osvetljenoj strani zgrade okre
nutoj ka reci. Stali su uza zid i čekali, osluškujući približavanje mekih koraka. Krtolica je
podigao kraj svoje jakne i mašio se za pištolj, ali mu Veličković odmahne prstom, i izvuče
policijsku halogenu lampu. Iznenađujuće tiho za tako krupnog čoveka, privukao se ivici
zgrade.
Kada se iza ugla pojavilo lice, upalio je lampu i uperio je ravno u njega. Čovek koji ih
je pratio to nije očekivao, i refleksno je zatvorio oči, što je Veličković iskoristio da ga po
časti levim direktom posred lica. Čovek je tiho uzdahnuo, napravio dva-tri teturava kora
ka unazad, i srušio se na zemlju kao vreća.
Krtolica nije mogao da se ne nasmeje. Prišao je Veličkoviću, koji je sa velikim intere
sovanjem posmatrao njihovog sveže zaspalog pratioca, i potapšao ga po ramenu. „Sva
ka čast, kolega.“
On samo sleže ramenima dok je vadio telefon iz sakoa. „Nije to ništa, kolega. Vi ni ne
znate kakav sam ja bokser bio nekad. Eee, to je bilo milina gledati, kad ja nekom odva
ljujem bubrege... 'Alo? Boro, ti si? Siniša, iz Posebne. E, 'ajde mi pošalji uniforme u Bom
baj kod Savskog keja, treba da pokupe jednog genija. I daj nalog, oslobodi mi u stanici
jednu sobu da ga odma' ispitamo. Je l' ti tu neko što zna indijski?...“
Dok je Veličković razgovarao, Krtolica je osmotrio sinkopiranog Indijca koji je ležao
pred njim. Izgledao je na prvi pogled sasvim obično, mlađi čovek u crnoj „Adidas“ trener
ci, i belim patikama nekog indijskog proizvođača čije ime Krtolica nije umeo da pročita.
Međutim, ovaj sportista je na desnoj ruci nosio neku vrstu rukavice: izgledala je kao mo
torciklistička rukavica od sintetičkog materijala, na koju je bio prikačen improvizovani me
talni bokser. Ono što se naročito isticalo bila su dva zakrivljena komada građevinske ar
mature pričvršćena za zglavak i nadlanicu. Izgledalo je kao da bi se dve šipke armature
protezale preko boksera dva ili tri centimetra ako bi se šaka savila u pesnicu.
Krtolica se sagnuo da to isproba, i spasio sebi život. Između visokih zgrada odjeknuo
je rafal, i fasada iznad Krtolicine glave rasprsla se u parčiće. Oštri komadi betona i cigle
rasuli su se svuda unaokolo. Krtolica nije gubio vreme, skočio je za ugao zgrade i izvu
kao pištolj drhtavom i znojavom šakom. Odmah iza sebe čuo je Veličkovića kako urla u
telefon: „...zajebi me s tim, neko puca ovde! 'Oću odma' da vidim uniforme, ako poginem
ovde, ubiću te, majke mi moje!...“
Pošto se malo sabrao, Krtolica proviri iza ugla na kratko, i odmah povuče glavu, psu
jući kroz zube. Neko je i dalje pucao, dva metka zabila su se u fasadu ispod mesta gde
se maločas nalazila njegova glava, ali to nije bilo ono zbog čega je psovao. Čoveka u
belim patikama sa druge strane zgrade više nije bilo.
23
9.
U roku od petnaest minuta, kraj je vrveo od uniformisanih policajaca. Pristigao je, na
iznenađenje svih, i zamenik tužioca Ćuk, i preuzeo kontrolu nad istragom. Želeo je da
razgovara sa Veličkovićem i Krtolicom. Ćuk je izgledao kao da će svakog časa zaspati,
ali davao je sve od sebe da zvuči kompetentno i zainteresovano. Kada su Krtolica i Ve
ličković završili sa odgovaranjem (tačnije, izbegavanjem odgovaranja) na nekoliko uobi
čajenih pitanja, Ćuk je isključio digitalni diktafon i odložio ga u tašnu, a zatim skinuo nao
čare i protrljao slepoočnice, ispustivši nekoliko teških uzdaha.
„Šta je sa vama, kolega?“, pitao je Veličković.
Na njegovo veliko zadovoljstvo, Ćuk se primetno stresao na implikaciju da je jedan
policajac njegov kolega. „Ma, pustite me... Ceo dan vitlam s kraja na kraj ovog jebenog
bloka. A kad sam najzad stigao kući, zovu me da se vratim.“
Izvadio je iz tašne belu plastičnu bočicu sa tabletama i progutao dve. „Šta ste radili
ovde ceo dan? Teško da neredi predstavljaju dobar razlog za tužioca da prisustvuje uvi
đaju“, upita Krtolica.
„Niste čuli? A, da, pa to vas ni ne zanima, verovatno. U toku nereda, nijedna prodav
nica u krugu od dvesta metara nije ostala cela. A svaka krađa počinjena dok traju van
redne okolnosti je teška krađa.“
Krtolica klimnu glavom smešeći se cinično. Iako se prisustvo službenika tužioca for
malno zahteva u raznim slučajevima, od njih najčešće nema ni traga ni glasa na licu me
sta. Ćuk se verovatno vodio idejom da će neredi biti praćeni u medijima, i nije hteo da
bude očigledno da je odsustvovao, a nije shvatio u šta se uvalio dok nije postalo preka
sno. „A osim toga, neki su se i dosetili da upadnu u Theta City sa suprotne strane, i
opljačkali draguljarnicu. Odneli su možda 170 000 evra u zlatu i dijamantima!“
Veličković i Krtolica se značajno pogledaše.
„Šta?“, upita Ćuk. „Jesam li rekao nešto?“
Umesto odgovora, upitani su se oprostili i udaljili.
„Je li moguće da se o tome radi? Mislim, cela ova stvar?“ pitao se Krtolica naglas dok
je pratio Veličkovića do kola.
Veličković je slegnuo širokim ramenima. „Novac. Pohlepa je uvek dobar motiv. Ne bi
trebalo ni da je teško isplanirati nerede, naročito ako je Balasingam bio jedan od umere
njaka ovde. Ukloniš njega, i em imaš povod za nerede, em nemaš koga da ih spreči.
Ono što meni nije jasno je čemu onako surova smrt. Sigurno tu ima još nečega što pro
puštamo...“
Krtolica klimnu glavom. „Ima. A mislim i da znam šta je.“
Veličković pogleda u Krtolicu, a onda u sat na mobilnom telefonu. „Skoro će dva. Da
odemo na po jednu lozu vi i ja, da prodiskutujemo?“
Krtolica odmahne glavom. „Ne, hvala. Popričaćemo sutra po jednu.“
Veličković se uz malo stenjanja smesti na vozačko mesto svog „folksvagena“. „Kako
želite. Laku noć, kolega.“
24
Krtolica mu mahnu, i zaputi se ka službenom „jugu“. Otvorio je vrata i seo, ali je osta
vio ključ da stoji u starteru. Dohvatio je laptop. Nalazio se dovoljno blizu Bengal Bara da
se zakači na bežičnu internet vezu. Bacio se na istraživanje. To je potrajalo dovoljno
dugo da se zapita je li rizik vredan dobitka; želi li sam da se sukobi sa većim brojem oči
gledno okorelih ubica samo da bi ostavio utisak na kolege. Ipak je odlučio da pokuša.
Osećao je da bi prvi utisak mogao biti presudan, a nije bilo druge policije u kojoj bi mo
gao da radi ako se ne bi pokazao vrednim Milićeve ekipe. Osim, naravno, ako bi otišao u
privatnike, ali to mu se nije mililo.
Dugo je Đorđe Krtolica suprotstavljao strah od smrti potrebi za snom; znao je da ga po
smatraju. Ipak, posle određenog vremena shvatio je da će tu bitku izgubiti ako nešto ne
učini. Okrenuo je ključ, i „jugo“ je zabrektao. Krtolica ga je provozao oko bloka sa spušte
nim prozorom, ne bi li se malo razbudio, a onda ga je parkirao nedaleko od polazišta, kod
ruševine džamije koja se još pušila. Mirisalo je na benzin i spaljenu plastiku. Proverio je pi
štolj, ovoga puta „desetku“ sa bojevom municijom, i zaputio se ka atomskom skloništu.
Tagiji. Varalice i ubice koje su engleskom jeziku dali imenicu thug, strah i trepet Indije
devetnaestog veka, „deca boginje Kali“, kako su ih zvali romantičari, morbidno fascinirani
glasinama o krađi beba i ljudskim žrtvama. Krtolica je nameravao da proveri koliko u gla
sinama ima istine. Tagiji iz Indije u osamnaestom i devetnaestom veku imali su jedin
stven i efikasan modus operandi: priključili bi se karavanu kao putnici ili trgovci u nekoli
ko manjih grupa, da ne bi izazivali sumnju, dok postepeno ne bi po broju premašili čuva
re karavana. Kada bi se karavan našao na dogovorenom mestu, napadali bi odjednom,
ne ostavljajući preživele, štiteći tako svoj identitet.
Tagiji su, prema zvaničnim izvorima, istrebljeni u devetnaestom veku, ali ipak su oni
bratstvo zasnovano na zakletvama krvi i zavetu ćutanja. Ko bi mogao sa sigurnošću da
tvrdi da više ne postoje? Koliko se nerešenih ubistava u Indiji i Pakistanu može pripisati
njima? Najzad, koliko grupa tagija se priključilo najvećem hindustanskom karavanu, izbe
glicama Maltusovske krize? Pauk, kao neka vrsta totemskog znaka, simbola boginje
Kali, njihove zaštitnice, bio je često njihov znak raspoznavanja. Tetovirati ga na unutra
šnjosti očnog kapka... Krtolica je to smatrao vrlo pametnim: mesto koje nije očigledno, ali
ipak lako dostupno svakome ko bi znao gde da pogleda, da bi se uverio pripada li stra
nac njegovom bratstvu. Tetovirati Balasingama tako... to nije bilo naročito pametno. Le
kari su lako uočili da je tetovaža sveža, iz kog razloga je i Krtolica bio siguran da jutro
šnja žrtva nije bila umešana. Konidžeti Balasingam se suočio se sa sumnjivim tipovima
koje je primetio u blizini svoje zgrade, i zbog toga je ubijen. Krtolica se spremao da učini
to isto, ali se nadao znatno povoljnijem ishodu.
10.
Krtolica je očekivao da bi grupa tako lukavih i opreznih bandita, sposobnih za opsežno i
komplikovano planiranje, preduzela odgovarajuće korake da se obezbedi od otkrića. Sum
njao je da im je ipak, zajedno sa Veličkovićem, poremetio planove. Plen iz draguljarnice u
25
Theta City-ju i ko zna koliko još prodavnica stradalih u neredima tog dana morao je da ode
negde. Atomsko sklonište možda nije bilo najbolji izbor, ali je bilo bezbedno u kratkom
roku, budući da ga je policija nedavno pretraživala. Ipak, Krtolica je mislio da će ga iste ve
čeri deliti, ili da će pokušati da ga prenesu na neko sigurnije mesto.
Ono što nije očekivao bilo je da zatekne isti tamni „opel“ koji je video ranije te noći
parkiran kod pristupne staze koja je vodila ka skloništu. Pored njega je stajao jedan mla
đi muškarac, Indijac, u farmerkama i košulji, i pušio cigaretu. Krtolica je zastao samo na
pola sekunde, da na brzinu proceni situaciju i improvizuje nekakav plan, a onda se sigur
nim korakom zaputio ka pušaču. Izvadio je iz džepa jednu cigaretu, i stavio ju je u usta, a
onda spustio ruku u džep jakne i napipao teleskopsku palicu.
Kada se približio na oko korak-dva, fiksirao je pogledom namrštenog stražara, i pitao:
„Imaš upaljač, druže?“
Indijac nije odgovorio, ali je spustio pogled ka džepu svoje košulje. Istog trenutka, Kr
tolica je zamahnuo palicom koja se u vazduhu rasklopila do pune dužine, i udario ga po
slepoočnici. Čuvar je glasno zastenjao i pao na kolena. Krtolica ga je šutnuo u stomak
da bi ga ućutkao. Minut kasnije, ruke su mu bile vezane na leđima plastičnim priručnim li
sicama, a jedna noga za obližnju uličnu svetiljku koja nije radila. Krtolica mu je za poja
som našao zataknutu belu maramu, rumal, sa dva čvora vezana na krajevima, i njome
mu je zapušio usta, a onda se tiho vratio teškim vratima skloništa.
Prva vrata lako su se otvorila na snažan pritisak rukom okrećući se bez mnogo buke
na dobro podmazanim šarkama. Druga, nekoliko koraka ispred, bila su odškrinuta, i ja
sno ocrtana slabim i drhtavim svetlom, kao od sveća. Hodnik je bio ispunjen teškim miri
som sandalovine. Krtolica se primakao vratima, i provirio. Iza vrata nalazila se postmo
derna Ali-Babina pećina: na četiri palete bilo je raspoređeno desetak mobilnih telefona,
jedna mikrotalasna pećnica, jedan ručni mikser, gomila bočica parfema, nekoliko flaša vi
skija, dva laptopa, jedna džinovska bombonjera, i dva „ajpeda“. Svuda okolo bile su ra
zasute silne novčanice u svežnjevima i van njih, izgužvane i razbacane, a centralni polo
žaj zauzimala je blistava gomila ogrlica, narukvica i prstenja.
„...om krim kalyai namah...“
Iza četiri sastavljene palete na aluminijumskom stalku bio je razapet iznenađujuće
običan poster indijske boginje, plastificiran i šaren, u svemu nalik na one koji su se mogli
kupiti na pijaci. Slika je prikazivala njenu četvororuku formu, izvedenu u crnoj i tamnopla
voj boji, golih grudi, sa crvenim očima i isplaženim crvenim jezikom koji joj je padao is
pod brade. Oko vrata je nosila ogrlicu od ljudskih glava, a u desnim rukama mač i još
jednu odsečenu glavu. Isturenom levom nogom gazila je grudi neke druge mitološke fi
gure koju Krtolica nije prepoznao: upadljivo belog muškarca sa kobrama oko vrata. Pale
te i poster osvetljavala je svetlost pedesetak sveća, raspoređenih po ivicama raščišće
nog prostora u sredini skloništa.
„...om kalipanaye namah...“
Oko gomile plena, četvorica tagija sedela su na podu i recitovala mantru, slog po slog.
Izgledali su sasvim obično, obučeni u tipičnu mešavinu odeće zapadnog i indijskog kroja,
26
i Krtolica prepozna mladića koga je Veličković ranije bio anestezirao. Držao je ispod
nosa platneni rumal u koji je obilno krvario, ali je govorio uglas sa ostalima, klateći se na
pred-nazad u ritmu.
„...om hrim shrim krim...“
Ispred postera je stajao još jedan Indijac, verovatno vođa grupe, koji nije učestvovao
u mantri. Imao je pospan izraz lica, i Krtolica je pretpostavljao da se nalazi u nekoj vrsti
transa. Nosio je zelenu kesu za đubre preko odeće, na kojoj je izrezao proreze za ruke i
glavu. Na pojasu mu se beleo natpis „SAMO ZA PAPIR – ČUVAMO SRBIJU“, okrenut
naopako. Levom rukom je držao za kosu jednu javnu radnicu koju je uspeo da namami.
Klečala je okrenuta prema vođi, i izgledala začuđujuće mirno, spremna da bude žrtva
mračnoj boginji tagija, znak zahvalnosti na bogatom plenu toga dana i zalog budućih
mračnih blagoslova. Na desnoj ruci nosio je improvizovano oružje od zavarivačke rukavi
ce i debele, niklovane žice, slično onom koje je Krtolica ranije video.
„...parameshvari klike svaha...“
Mantra je postajala brža i glasnija, i vođa obori glavu na grudi. Čak i u nesigurnoj sve
tlosti sveća, Krtolica je mogao da vidi odbljesak beonjača ispod poluotvorenih kapaka.
Neobična igra svetla činila je da njegove beonjače izgledaju crvenkaste, kao oči boginje
Kali na posteru. Vođa bande podigao je ruku i stegao pesnicu. Sjajni metalni vršci prote
gli su se preko njegove nadlanice. Devojka koja je klečala ispred njega nije se micala;
nije reagovala čak ni kada joj je podigao glavu i otkrio vrat. Krtolica izvuče pištolj, otkoči
ga, i upre u vrata pokušavajući da ih otvori na brz i dramatičan način, ali bila su preteška.
Umesto toga, posrćući utrča kroz otvorena vrata, upirući „desetku“ u vođu.
„Policija! Lezi na stomak, svi!“
Ruka vođe tagija zamrzla se u vazduhu na trenutak, a onda se spustila munjevitom
brzinom ka vratu žrtve. Međutim, na Krtolicin uzvik, devojka se okrenula, i zakrivljeni šiljci
su je udarili po temenu. Vrisnula je, i pala licem na betonski pod, a Krtolica je pritisnuo
obarač. Tamnocrveni luk krvi prsnuo je iz grudi vođe bandita na poster, natapajući ga od
uzdignutog mača do bosih stopala boginje. Tagi je stenjao od bola, ali se držao na noga
ma. Ostali banditi su, skamenjeni, sedeli tamo gde su se našli.
Vođa zareža, i napravi jedan nesiguran korak napred, a zatim još jedan. Tresao se i
posrtao, ali uspeo je da podigne improvizovanu kandžu iznad glave. Krtolica umiri ruku, i
uperi pištolj još jednom ka banditovim grudima. Vođa tagija napravi još jedan korak na
pred, i dobi još dva metka u grudi. Sklonište se treslo od odjeka pucnjeva. Tagi je pao na
leđa i počeo da se koprca u bolovima, slabašno stenjući. Kičasti poster kratko je zasve
tlucao u punom plastičnom sjaju na svetlosti sveća. Od krvi vođe tagija nije bilo ni traga.
Ostali banditi su u međuvremenu skočili na noge, ali Krtolica se onda okrete njima.
„Rekao sam: lezi na pod! Ruke pored glave, odma'!“, zaurlao je.
Bio je potpuno miran sekundu ili dve, ne usuđujući se čak ni da udahne, dok su ga če
tvorica Indijaca posmatrala, procenjujući svoje izglede. Na kraju su, ipak, odustali, i opru
žili se po podu jedan po jedan. Krtolica odahnu, i veza im ruke plastičnim lisicama. Otrča,
zatim, do devojke koja je ležala na zemlji, ustanovi da joj rane na temenu nisu predubo
27
ke, i da diše normalno, a zatim izjuri iz skloništa da pozove uniforme. Kada je prekinuo
vezu, kolena su ga izdala, i on sede na hladnu zemlju, leđima oslonjen na tamni „opel“.
11.
Krtolicu je u ranu zoru iz nesigurnog sna trgla poruka od višeg inspektora Milića, kojom
ga je obaveštavao da uzme slobodno prepodne i da se naspava. Uz najbolju volju da po
stupi po uputstvu pretpostavljenog, Krtolica je dočekao jutarnji dnevnik sedeći na simsu sa
šoljom mlake kafe u ruci i cigaretom među usnama. Dok je u mikrotalasnoj podgrevao nan,
odslušao je Impotentno Kenjkanje Zbog Stanja U Društvu, godinama već obavezni prilog
svaki put kada se desi nešto previše zanimljivo u imigrantskim naseljima. Izašao je iz sta
na, stomaka punog vrućeg testa, dok je neka prazna plavušica prežvakavala vremensku
prognozu. Jutro je mirisalo na topao dan. Odlučio je da se prošeta do posla.
Prvi put otkako je počeo da radi ušao je u službene prostorije bez osećaja lake mučni
ne u stomaku. Mirko Parezanović dočekao ga je sa ispruženom rukom i polusrdačnim
poluosmehom, Sanja Nešić je trepnula na njega u znak pozdrava, Siniša Veličković sa
drugarski krvničkim tapšanjem po ramenu, dok ga je Slavica Talijan stegla oko vrata i iz
ljubila kao oslobodioca.
„Svaka čast, kolega, prvi dan i odma' žestoko! Ako ovako nastaviš, odosmo svi u pen
ziju do kraja godine.“
Krtolica je promrmljao nešto u zahvalnom tonalitetu. Od ultracvetnog mirisa njene
kose mu se kijalo.
„Slavice, hoćete li pustiti kolegu na minut kod mene?“, čuo se Milić odnekud iza nje.
„Samo ako ga vratite kad završite!“, odgovorila je, i opustila stisak.
„Još jednom, kolega, čestitke“, reče Milić, nasuvši preko kolutića limuna votku u dve
čaše, i pokaza Krtolici da uzme jednu.
Sedeli su u Milićevoj kancelariji, maloj sobi punoj registratora koji su, opet, bili natrpa
ni papirima žutim i sivim od starosti i plesni. Milić je raščistio deo svog stola da na njega
odloži pribor za pečaćenje i poster. Bio je pohaban na ivicama, ali inače potpuno čist.
Krtolica prihvati čašu i srknu. Votka je pekla i grebala grlo. „Hvala. Potrudio sam se.“
Milić potegnu iz čaše, i isprazni je do polovine. „Iz stanice Novi Beograd su mi javili da
su našli veći deo onoga što je prijavljeno kao ukradeno.“
Zamotao je poster u rolnu, vezao ga trobojnom trakom sa arhivarskom karticom i kap
nuo gromuljicu crvenog voska na preklop.
„Našli su i jedno odelo umrljano krvlju u najlon-kesi, i, kako kažu, karakterističnu ma
ramu sa čvorovima koja je Balasingamu verovatno bila vezana oko vrata. Sve je poslato
na analizu, ali mislim da možemo pretpostaviti da pripada Balasingamu.“ Napravi pauzu,
pa dodade: „Mislim da sam napravio pravi izbor kada sam vas pozvao da nam se priklju
čite.“
Krtolica nije bio toliko siguran: „Nadam se.“
28
Milić dovrši svoju čašu, pritisnu pečat na meki vosak, i nasu još jednom. „Reče mi Si
niša da ste imali neko pitanje za mene.“
Krtolica se uozbilji, i spusti čašu na sto. Nije znao odakle da počne. „Nekoliko. Za po
četak, otkud to da nam je dodeljen Balasingamov slučaj?“
Milić se smesti na sto, ispod državnog grba i uramljene fotografije ministarke unutra
šnjih poslova.
„Dispečer upisuje sve prijave u kompjuter. Postoji subrutina u programu za unos prija
va koja reaguje na određene reči, i, ako se to desi, ja dobijem poziv. U ovom slučaju, su
brutina je obeležila da se napad dogodio noću, i neobičan položaj i oblik rana.“
Krtolica klimnu glavom, razmišljajući o tome kako da formuliše sledeće pitanje. Shva
tao je da Milić nije raspoložen da iznosi detalje. „Možete li mi, tačno, objasniti čime se mi
bavimo ovde?“
Na ovo, Milić podiže prosede obrve, a onda se zagleda Krtolici u oči. „Mogu. Vidite,
svet je čudniji nego što mislite. Postoje... pojave... o kojima običan svet ne želi da zna.
Ne mislim na statistiku, ne mislim na korupciju, ili ne u uobičajenom smislu, ne mislim na
morbidne i bizarne detalje pojedinih zločina. Mislim na stvari skrivene u senkama, van
vidnog polja, ispod površine onoga što smatramo realnim i čvrstim. Mi se bavimo time.
Osim toga, mogu da vam preporučim da pogledate arhivu predmeta, ako vas zanima ne
što konkretno. Je li to sve?“
Krtolica je razmišljao o Parezanovićevom ponašanju u skloništu, ali odluči da pitanja o
tome postavi lično. Nije želeo da kolega misli kako mu se radi iza leđa.
„Da, to bi bilo sve.“
Đorđe Krtolica je oprezno podvukao špahtlu ispod neuobičajeno debele palačinke,
ocedio je uz ivicu tiganja, i položio na tanjir. Sa podozrenjem je osmotrio pljosnate cilin
dre prženog testa na tanjiru, i uporedio ih sa dijagramom pričvršćenim magnetom za fri
žider. Prethodnog dana, Mirko Parezanović mu je dao recept ispisan elegantnim ženska
stim rukopisom, sa sve uputstvom za serviranje na belom A4 papiru.
Zadovoljan poređenjem, prosuo je ostatak ulja u žuti kontejner pored šporeta, i odlo
žio tiganj u sudoperu. Kontejner je bio pun, pa ga je zatvorio i zamenio novim, ali je odlu
čio da ipak sačeka sledeću subotu da ga odnese do otkupne stanice GSPa. U međuvre
menu, voda za kafu je proključala, i Krtolica je nasu u dve šolje u kojima je ranije bio po
mešao instant-kafu sa malo mleka. Posvetio se zatim šerpici u kojoj su se presijavale vi
šnje u šećernom sirupu sa biberom i anisom (za koji Krtolica do prethodnog dana nije ni
bio čuo), i odvadio nekoliko kašičica crvenog voća preko palačinki „starajući se strogo o
tome da ne padnu samo kao gomilica na sredini, već da budu naizgled nehajno razbaca
ne“.
Zatim je kašičicom uzeo malo sirupa, i nakapao ga „pravilno ukrug oko ivice tanjira“.
Na kraju je dodao jednu kašiku instant-šlaga („Izvini, Mirko.“) i listić nane i položio tanjire
na mali kuhinjski sto. Okrenuo se da dohvati i šolje sa kafom, kada je začuo poznati glas:
„Što nešto lepo miriše...“
29
Uma je stajala između hodnika i kuhinje, uramljena belim drvenim dovratkom. Nasme
jao se kada je video da je obukla jednu od njegovih flanelskih košulja. Prišao joj je, i spu
stio joj ruku na struk preko meke tkanine.
„Ja sam mislio da se ovo dešava samo u američkim filmovima. Zašto ne nosiš svoju
odeću?“
Nasmejala se i nakrivila glavu. „Sviđa mi se ovako. Šta ima za doručak? Gladna
sam.“
Krtolica joj pokaza da sedne, ali umilni zvuci sintetičkog tanga sprečiše ga da joj se
pridruži. „E, do mojega.“
Našao je telefon na pultu. Zvao je Parezanović.
„'Alo“, rekao je, ne nadajući se ničemu dobrom.
„Halo, kolega. Nadam se da vas ne prekidam u nečemu.“
Parezanovićev glas zvonio je onom dozom kolegijalne zlobe koja se može očekivati
od nekog ko na početku dežurstva shvati da ima odličan razlog da upropasti dan još ne
kome. Krtolica mu nije zamerao, ali mu nije ni prijalo.
„Ne, Mirko, baš sam vas hteo da čujem u ovo divno subotnje jutro.“
Parezanović se suvo nasmejao. „Drago mi je da to čujem. Čujte, trebate nam na Ka
raburmi, u Vojvode Micka. Zvaću Sanju da vas pokupi.“
Krtolica zakoluta očima.
„Dobro, recite joj da ću sići za dvadesetak minuta.“
Potpuno usredsređena na bockanje zlatnožute palačinke viljuškom, Uma je otkopčala
dugme na košulji.
„Tridesetak. Tridesetak minuta.“
30
Ako vam se ovo dopalo, znajte da ostalih ~120 strana „Sive hronike“ možete čitati
jedino u papirnom izdanju Emitora. Poručite slanjem e-maila na [email protected] sa
imenom primaoca i adresom isporuke. Cena je 300,00 din + ptt troškovi (~70din).
Šaljemo pouzećem.
U Beogradu je moguće i lično preuzimanje, ponedeljkom u 19h u Domu omladine
Beograda na redovnim okupljanjima Društva ljubitelja fantastike „Lazar Komarčić“.
Ovaj broj Emitora, kao i ostala naša izdanja možete kupiti u knjižari Beopolis, TC
Eurocentar, ulaz Dečanska 5 ili Makedonska 30, Beograd.
Telefon: 011 33 73 064
31