FUNKCIJA PODJELE RADA

METOD ZA ODREĐIVANJE OBJE FUNKCIJE

Smisao riječi „funkcija“.

Riječ funkcija upotrebljava se na dva prilično različita načina. Ona čas označava sistem

životnih pokreta bez obzira na njihove posljdice, a čas izražava odnos uzajamne saglasnosti

koji postoji između tih pokreta i izvijesnih potreba organizma.

Funkcija podjele rada nije proizvod civilizacije. Posljedice podjele rada: povećavanje

proizvodnih snaga i umješnost radnika, ona je bitan uzrok duhovnog i materijalnog razvića

društva; ona je izvor civilizacije.

Umjetnost je apsolutno protivna svemu što podsjeća na neku obavezu, s obzirom da u njoj

vlada sloboda. Nasuprot tome moral je neophodan minimum, krajnja nužnost, bez koje

društva ne mogu da žive. U pravom smislu riječi umjetnost sama po sebi nije moralna. Među

svim elementima civilizacije nauka je jedina koja predstavlja moralno obilježje.

Društvena solidarnost je moralna pojava koja se, sama po sebi, opire tačnom posmatranju i

naročito mjerenju. Tamo gdje društvena solidarnost postoji, ona, uprkos svojoj nematerijalnoj

prirodi, ne ostaje u stanju čiste mogućnosti, nego potvrđuje svoje prisustvo uočljivim

posljedicama. Tamo gdje je snažna ona snažno upućuje ljude jedne prema drugima, često ih

dovodi u vezu, umnožava prilike koje oni imaju da zasnuju uzajamne odnose. Što su članovi

jednog društva u većoj mjeri solidarni, oni utoliko u većoj mjerio državaju razne odnose bilo

jedni s drugima, bilo s grupom kao cjelinom. Broj tih odnosa nužno je srazmjeran broju

pravnih pravila koja ih uslovljavaju. Opšti život društva ne može da se proširi na neko polje, a

da se na njega u isto vrijeme i u istoj srazmjeri ne proširi i pravni život. Društveni odnosi se

mogu ustaliti, a da pri tome ne uzmu na sebe pravni oblik. Ima ih čije uređenje ne dostiže do

tog stanja čvrstine i tačnosti; oni zbog toga ne ostaju neodređeni, nego, umjesto da budu

regulisani pravom, bivaju regulisani običajima.

Podjela prava: jasno i privatno pravo; za prvo se smatra da uređuje odnose pojedinca sa

državom, drugo odnose pojedinaca između njih. Svako pravo je privatno, u tome smislu što su

uvijek i svuda pojedinci ti koji su prisutni i koji postupaju; ali naročito svako pravo je javno, u

tome smislu što je ono društvena funkcija i što su svi pojedinci, iako po raznim osnovama

funkcioneri društva.

Pravna pravila treba razvrstati prema različitim sankcijama koje su im pridodate. Njih ima

dvije vrste. Jedne se sastoje prije svega u nekom bolu, ili, u najmanju ruku, u nekom uštrbu

koji se nanosi učiniocu, njima je svrha da ga pogode u njegovoj imovini, ili u njegovoj sreći,

ili u njegovoj slobodi, da ga liše neke stvari koju uživa. Kažemo da su one kaznene; to je

slučaj krivičnog prava. Sankcije koje prate isključivo moralna pravila nose isto obilježje;

samo one se primjenjuju na jedan difuzan način, od strane cijeloga svijeta bez razlike, dok se

sankcije krivičnog prava primjenjuju posredstvom određenog organa, one su organizovane.

Pravna pravila razvrstavamo u dvije velike grupe, prema tome da li one povlače sobom

organizovane kaznene sankcije, ili samo restitutivne sankcije. Prva obuhvata cijelo krivično

pravo, druga građansko pravo, trgovačko pravo, sudske postupke, upravno i ustavno pravo, sa

izuzetkom krivičnih propisa koji se u njima mogu naći. Restitutivno pravo ne povlači sobom

nužno patnju činioca, on biva lišen svake društvene vrijednosti.

MEHANIČKA SOLIDARNOST ILI SOLIDARNOST PO SLIČNOSTIMA

Veza društvene solidarnosti kojoj odgovara kazneno pravo je veza čije prekidanje

sačinjava krivično djelo. Jedina obilježja zajednička svim krivičnim djelima koja su ili koja su

bila priznata kao takva su ova:

krivično djelo vrijeđa osjećanja i shvatanja koja imaju svi normalni pojedinci

posmatranog društva;

ta osjećanja i shvatanja su snažna;

ona su određena.

Krivično djelo je dakle čin koji, vrijeđa snažna i određena stanja kolektivne svijesti.

Svako pisano pravo ima dvostruku svrhu: da naloži izvjesne obaveze, da odredi sankcije koje

su im pridodate. Krivično pravo, izriče samo sankcije, ali ne kaže ništa o obavezama na koje

se one odnose. Dijeljenje kaznene pravde uvijek teži da ostane više ili manje difuzno. U vrlo

različitim tipovima društva, nju ne vrši organ nekog posebnog suda, nego u njoj učestvuje u

užoj ili široj mjeri cijelo društvo. U primitivnim društvima, u kojima je cjelokupno pravo

krivično, narodna skupština je ta koja dijeli pravdu. Krivično pravo se teže mijenja nego

običaji, ono predtavlja oblast pozitivnog prava koja se naviše odupire promjeni.

Skup vjerovanja i osjećanja zajedničkih prosječnom članu jednog istog društva čini određen

sistem koji ima svoj sopstveni život; možemo ga nazvati kolektivna ili zajednička svijest.

Ako je definicija krivičnog djela tačna ona mora objašnjavati sva obilježja kazne. Određivanje

tih obilježja:

kazna je reakcija strasti stupnjevite jačine;

ta reakcija strasti dolazi od društva;

ta reakcija se vrši posredstvom jednog organizovanog tijela.

Na prvom mjestu, kazna se sastoji u reakcij strasti. Primitivni narodi kažnjavaju radi

kažnjavanja, nanose patnju krivcu jedino da bi ga izložili patnji i ne očekujući za sebe

nikakvu korist od patnje koju mu nanose. Dokaz za ovo je što oni ne traže ni da pravedno

kazne ni da korisno kazne, nego samo da kazne. Ali danas, kazna je izmijenila prirodu;

društvo ne kažnjava više da se osveti, nego da se brani. Bol koju ono zadaje odsada je u

njegovim rukama samo mudro oružje zaštite. Kaznu više ne određuje srdžba, nego smišljena

opreznost.

Kazna je ostala, bar djelimično, djelo osvete. Sa nepopravljivim kradljivcem postupalo bi se

kao sa nepopravljivim ubicom.

Pravila koja sankcionoše kazneno pravo izražavaju najbitnije društvene sličnosti; prema tome,

ono odgovara društvenoj solidarnosti koja proističe iz sličnosti i mijenja se kao i ona.

U nama postoje dvije svijesti: jedna sadrži samo stanja koja su lična svakome od nas i koja

čine da se razlikujemo od drugih, dok su stanja koja obuhvata druga svijest zajednička

cijelome društvu. Prva predstavlja i sačinjava samo našu individualnu ličnost, druga

predstavlja kolektivni tip i, prema tome, društvo bez koje on ne bi postojao. Međutim, iako su

odvojene, ove dvije svijesti su povezane jedna s drugom, pošto na kraju krajeva čine samo

jedno, budući da za obje postoji samo jedna i istovjetna organska podloga. One su dakle

solidarne. Otuda proističe jedna solidarnost suis generis koja, nastala iz sličnosti, neposredno

vezuje pojedinca za društvo. To je ona solidarnost koju izražava kazneno pravo.

SOLIDARNOST PROISTEKLA IZ PODJELE RADA ILI ORGANSKA SOLIDARNOST

Pošto su pravila praćena restitutivnom sankcijom tuđa zajedničkoj svijesti, odnosi koje

ona reguliše ne pripadaju onim pravilima koja se tiču svih bez razlike; to znači da se ti odnosi

zasnivaju neposredno, ne između pojedinaca i društva, nego između ograničenih i posebnih

dijelova društva koje ti odnosi povezuju jedne s drugima. Ti odnosi su veoma različiti od onih

koje uređuje kazneno pravo,jer ovo pojedinačnu svijest vezuje direktno i bez posrednika za

kolektivnu svijest, to jest pojedinca za društvo. Ovi odnosi mogu dobiti dva veoma različita

oblika: čas su negativni i svode se na čisto uzdržavanje; čas su pozitivni ili odnosi saradnje.

Negativni odnos koji može da posluži kao obrazac društvima jeste onaj koji vezuje stvar za

ličnost. Stvari sačinjavaju dio društva potpuno onako kao i lica, igraju u njemu posebnu

ulogu.

Pravnici razlikuju dvije vrste prava: jednima daju ime stvarnih, drugima ime ličnih prava.

Pravo svojine, hipoteka pripadaju prvoj vrsti, pravo potraživanja drugoj.

Stvarna solidarnost neposredno vezuje stvari za lica, ali ne i lica međusobno. U krajnjem

slučaju, čovjek može da vrši neko stvarno pravo vjerujući da je sam na svijetu, ne vodeći

računa o drugim ljudima. Stvarna prava ne dolaze u sukob, neprijateljstva su otklonjena, ali

nema aktivnog sudjelovanja, ne postoji consensus. Pravo svojine je njihov najsavršeniji

obrazac.

Pravo pojedinaca, kako njima samima tako i na stvarima, mogu se odrediti samo zahvaljujući

dogovorima i uzajamnim ustupcima; jer sve ono što se dodjeljuje jednima nužno se napušta

od drugih.

Odnosi koje reguliše kooperativno pravo praćeno restitutivnim sankcijama i solidarnost koju

ti odnosi izražavaju proističe iz podjele rada.

Što su društva primitivnija, među pojedincima ima utoliko više sličnosti; tjelesne sličnosti,

psihičke sličnosti. Suprotno mišljenje, dolazi otud što se kolektivni tipovi miješaju sa

individualnim tipovima. Prvi se, u stvari, gube, dok se drugi množe i postaju izrazitiji. S druge

strane, podjela rada, u početku nepostojeća, stalno se dalje razvija.

PROGRESIVNA NADMOĆ ORGANSKE SOLIDARNOSTI I NJENE POSLJEDICE

Današnja nadmoć kooperativnog prava nad represivnim pravom dokazuje da su

društvene veze koje proističu iz podjele rada danas brojnije od onih koje proističu iz

društvenih sličnosti.

Ono po čemu se mjeri relativna snaga dvaju društvenih veza jeste nejednaka lakoća s kojom

se one raskidaju. Manje otporna je očigledno ona koja se kida pod manjim pritiskom.

Međutim, ta kidanja su načešća i najlakša u nižim društvima, u kojima je solidarnost po

sličnosti jedina ili skoro jedina.

Sasvim drukčije biva ukoliko se rad više dijeli. Različiti dijelovi skupine, zato što ispoljavaju

različite funkcije, ne mogu se lahko razdvojiti.

U isto vrijeme dok su manje čvrste, veze koje proističu iz sličnosti popuštaju ukoliko

društvena evolucija ide naprijed. U stvari, mehanička solidarnost zavisi od tri uslova:

1. Od relativnog obima kolektivne (zajedničke) svijesti i individualne svijesti. Oni imaju

utoliko više snage ukoliko prva potpunije pokriva drugu.

2. Od jačine stanja kolektivne svijesti.

3. Od stepena određenosti stanja iz kojih se sastoji kolektivna svijest.

Međutim, dok prvi od ovih uslova ostaje u najvećoj mjeri stalan, dva ostala opadaju. Snažna i

određena stanja kolektivne svijesti su korijeni kaznenome pravu.

U jednostavnim društvima, u kojima je predanje svemoćno i u kojima je skoro sve zajedničko,

i najdjetinjastiji običaji postaju silom navike imperativne dužnosti. U Kini kažnjava se ljekar

koji nije pravilno propisao lijek. Najznačajniji gubitak koji je pretrpilo kazneno pravo jeste

gubitak izazvan potpunim ili skoro potpunim iščeznućem prestupa protiv religije.

Sva ili skoro sva krivična djela sastoje se u činjenju, ne u propuštanju. Glavna koja se navode,

su ova: poricanje vjere u bogove, i njihovo postojanje, i njihov udio u ljudskim stvarima,

oskvrnuće svečanosti, prinošenje žrtava, igara, hramova i oltara; povreda prava utočišta,

propuštanje ili narušavanje vjerskih obreda od strene sveštenika, posjećivanje hramova od

strane onih kojima je pristup u njih zabranjen.

U Atini, oskrvnuće hramova, unošenje najmanjeg nereda pri bogosluženjima, ponekad čak

najmanja povreda obreda, bili su kažnjavani smrtnom kaznom.

Ponekad se tvrdi kako zločini protiv individualne ličnosti nisu bili priznati kod nižih naroda,

da su krađa i ubistvo kod njih čak bili uvažavani.

Od trenutka kad ljudi obrazuju društvo, ma koliko ono bilo tek u povoju, moraju postojati

pravila koja uređuju njihove odnose, te dosljedno tome, i izvjestan moral koji, iako nije sličan

našem, pri svemu tome postoji. S druge strane, ako ima nekog pravila zajedničkog svim tim

stepenima morala, to je zacijelo pravilo koje zabranjuje zločine protiv ličnosti; jer ljudi koji su

slični jedni drugima ne mogu živjeti zajedno, a da svaki od njih ne osjeća prema sebi sličnima

neku simpatiju koja se odupire svakom postupku podobnom da izazove njihovu patnju.

U cjelini, zajednička svijest sadrži sve manje i manje snažnih i određenih osjećanja i

shvatanja; razlog tome je što srednja jačina i srednji stepen određenih kolektivnih stanja stalno

opadaju.

Stanja zajedničke svijesti, osobito snažna dobijaju religijsko obilježje, međutim, religija

obuhvata sve manju oblast društvenog života.

Zakon je historije da mehanička solidarnost, koja je u početku jedina ili skoro jedina,

postepeno gubi tle, a da organska solidarnost malo-pomalo postaje nadmoćna. Ali kad se

mijanja način na koji su ljudi solidarni, mora se mijenjati i sklop društva.

Ako pokušamo da zamislimo idealan tip nekog društva čija bi kohezija proisticala isključivo

iz sličnosti, mogli bismo ga pojmiti kao potpuno jednorodnu masu čiji se dijelovi ne razlikuju

jedni od drugih, te prema tome ne bi bili međusobno raspoređeni, kao masu koja bi, riječju,

bila lišena svakog određenog oblika i svake organizacije. Skupina s takvim obilježjima naziva

se horda. Jedan skoro savršeno čist obrazac te društvene organizacije nalazimo kod Indijanaca

u Sjevernoj Americi.

Naziv klan dajemo hordi koja je prestala biti nazavisna da bi postala sastavni dio šire grupe, a

naziv segmentna društva sastavljena od klanova narodima koja su postali putem udruživanjem

klanova. Klan je porodica, u tome smislu što se svi članovi koji ga sačinjavaju smatraju kao

da su rođaci jedni drugima, i što su u stvari, većim dijelom, krvni srodnici. Srodstvo koje

stvara krvna veza uglavnom je ono što ih drži u zajednici. Ali, s druge strane, to nije porodica

u pravom smislu riječi; jer da bi čovjek njoj pripadao, nije nužno da sa ostalim članovima

klana ima određene odnose krvnog srodstva. Dovoljno je ako ima neku spoljašnju oznaku

koja se po pravilu sastoji u činjenici da nosi isto prezime. Klan je osnovna politička jedinica,

starješine klanova su jedine društvene vlasti. Ova organizacija bi se mogla nazvati i političko-

porodičnom. Ali, na ma koji način da je nazovemo, ova organizacija, potpuno kao i

organizacija horde, čije je samo prduženje, ne sadrži drugu solidarnost do one koja proizlazi

iz sličnosti, pošto je društvo obrazovano iz sličnih segmenata i pošto se ovi, sa svoje strane,

sastoje isljučivo iz jednorodnih elemenata. Poznato je da religija u njima prožima cjelokupan

društveni život, ali razlog tome je što se društveni život tu sastoji skoro isključivo iz

vjerovanja i zajedničkih običaja koji zahvaljujući jednodušnoj saglasnosti dobijaju sasvim

osobitu sangu.

Kod primitivnih naroda pojavila se podjela rada. Međutim, veza koja, spaja pojedinca sa

starješinom istovjetna je sa onom koja, u naše vrijeme, vezuje stvar za ličnost. Ti odnosi

nemaju ničega od one uzajamnosti koju stvara podjela rada. Solidarnost je uvijek mehanička

dokle god se podjela rada ne razlikuje u većoj mjeri.

Organizovani tip odgovara organskoj solidarnosti. Sasvim je drukčiji sklop društava u kojima

preovladava organska solidarnost. Ona se sastoje, ne iz redanja sličnih i jednorodnih

segmenata, nego iz određenog sistema različitih organa od kojih svaki ima posebnu ulogu, a

koji se i samo sastoje od diferenciranih dijelova. Društveni elementi nisu poredani ni linijski

kao prstenovi u lancu, niti su uklopljeni jedni u druge, nego su koordinovani i potčinjeni jedni

drugima oko jednog istog središnog organa. U ovom društvenom tipu pojedinci se grupišu, ne

više po njihovim odnosima potomstva, nego po posebnoj prirodi društvene djelatnosti kojoj se

posvećuje. Njihova priroda i nužna društvena sredina nije više rodna sredina, nego

profesionalna sredina. Ono što obilježava mjesto svakome, nije više krvna veza, stvarna ili

prirodna, nego funkcija koju vrši. Stanovništvo se više ne dijeli prema krvnom srodstvu,

stvarnom ili zamišljenom, nego prema podjeli teritorije. Segmenti nisu više porodične

skupine, nego teritorijalne jedinice. Teritorijalne jedinice teže da se specijalizuju u obliku

različitih tkiva, organa ili aparata, sasvim kao nekad klanovi.

ORGANSKA SOLIDARNOST I UGOVORNA SOLIDARNOST

Razlikovanje organske solidarnosti i industrijske solidarnosti kod g.Spensera, ova

posljednja bi bila isljučivo ugovorna. Tačno je da u industrijskim društvima g.Spensera,

sasvim kao i u organizovanim društvima, društveni sklad nužno proističe iz podjele rada.

Njega odlikuje to što se sastoji u saradnji koja se obavlja automatski, samim tim što svako ide

za svojim sopstvenim koristima. Dovoljno je da se svaki pojedinac posveti posebnoj funkciji

da bi postao, silom prilike, solidaran sa ostalima.

Za g.Spensera, industrijska solidarnost, kako je on naziva, predstavlja dvije sljedeće odlike:

pošto je ona samonikla nema potrebe ni za kakvim prinudnim aparatom ni da bi se stvorila

niti da bi se održala. Društvo se dakle ne miješa da bi obezbijedilo saradnju koja se

uspostavlja potpuno sama.

„Svaki čovjek može da se izdržava svojim radom, da razmjenjuje svoje proizvode za tuđe

proizvode, da pruža svoju pomoć i da prima naknadu, da ulazi u ovo ili ono udruženje da bi

vodio preduzeće, malo ili veliko, ne povinjavajući se upravi društva u njegovoj cjelini“.

U tim uslovima jedina veza, koja ostaje među ljudima jeste ptpuno slobodna razmjena.

Međutim, redovni oblik razmjene je ugovor. Ugovorom nazivamo svako pristupanje koje

pojedinac, kad odraste, vrši prema društvu u kome je rođen, samim tim što nastavlja da u

njemu živi. Po tome mišljenju, nema društva ni u sadašnjosti ni u prošlosti, koje nije ili koje

nije bilo ugovorno; jer nijedno ne bi moglo opstati pod isključivim dejstvom prinude. Ali ako

viša društva ne počivaju na nekom osnovnom ugovoru koji obuhvata opšta načela političkog

života, ona bi imala ili bi težila da imaju za jedinstvenu osnovu, prema g.Spenseru, prostran

sistem posebnih ugovora koji međusobno vezuju pojedince. Ovi bi zavisili od grupe jedino u

mjeri u kojoj bi zavisili jedni od drugih, a zavisi li bi jedni od drugih isključivo u mjeri

obilježenoj privatnim i slobodno zaključenim ugovorima.

Društvena solidarnost ne bi dakle bila ništa drugo do spontan sporazum pojedinačnih interesa,

sporazum kome su ugovori prirodan izraz.

Po priznanju g.Spensera, industrijsko društvo nigdje ne postoji u čistome stanju; to je jedan

djelimično idealan tip koji se sve više izgrađuje tokom evolucije, ali koji još uvijek nije

potpuno ostvaren.

Tačno je da ugovorni odnosi, koji su u početku bili rijetki ili ih uopšte nije bilo, postaju sve

brojniji ukoliko se društveni rad više dijeli. Ali ono što g.Spenser, izgleda, nije primijetio,

jeste da se istovremeno razvijaju i neugovorni odnosi.

Prije svega, znamo da je porodični život, od prostog kakav je bio u početku, postajao sve

složeniji, to jest da su razne vrste pravnih odnosa koje nastaju iz porodičnog života daleko

brojnije nego ranije. Izraz bračnih odnosa su brak i usvojenje, a to su ugovori. Ali činjenica je

upravo, što se više približavamo najvišim društvenim tipovima, da istovremeno i te dvije

pravne ustanove gube svoje čisto ugovorno obilježje. Ne samo u nižim društvima, nego i u

samom Rimu, do kraja carstva, brak ostaje čisto privatan posao. To je po pravilu, prodaja,

stvarna kod primitivnih naroda, prividna kasnije, ali koja je punovažna samim pristankom

stranaka datim na vjerodostojan način. Ni svečan oblik bilo kakve vrste, niti učešće bilo koje

vlasti nisu tada bili potrebni. Brak dobija drukčije obilježje tek sa hrišćanstvom. Hrišćani su

stekli naviku da njihovu vezu blagoslovi neki sveštenik. Donesen je zakon da se brak više ne

zaključuje slobodno, nego posredstvom jedne javne sile, naime Crkve, a uloga ove se ne svodi

samo na ulogu svjedoka, nego je ona i isključivo ona ta koja stvara pravnu vezu za čije je

zasnivanje dotle bila dovoljna samo volja pojedinaca. Poslije toga, građanska je vlast

zamijenila u ovoj funkciji religijsku vlast, u isto vrijeme je bio proširen udio društvene

intervencije i nužnih formalnosti.

Kod Arabljana, prije Muhammeda, usvojenje je često služilo da se zasnuju prave porodice.

Često se događalo većem broju lica da se uzajamno usvoje; ona su tada postajala braća ili

sestre jedni drugima, i srodstvo koje ih je vezivalo bilo je tako snažno kao da vode porijeklo

od zajedničkog pretka. Na istu vrstu usvojenja nalazimo i kod Slovena. Vrlo često, članovi

raznih porodica uzimaju se za braću i sestre i obrazuju ono što se naziva pobratimstvo. Ta

društva se ugovaraju slobodno i bez formalnosti, za njihovo osnivanje dovoljan je sporazum.

Međutim, veza koja spaja tu braću po izboru, čak je jača od veze koja potiče iz prirodnog

bratstva.

Dok porodične obaveze postaju brojnije, one istovremeno dobijaju javni karakter. Ne samo

da, načelno, one nemaju ugovorno porijeklo, nego i uloga koju tu igra ugovor biva stalno sve

manja. Bez sumnje, kad se ljudi vezuju ugovorom, razlog je što oni, usljed podjele rada, bilo

proste, bilo složene, imaju potrebe jedni za drugima. Ali, da bi skladno sarađivali, nije

dovoljno da stupaju u odnose, čak ni da osjećaju stanje uzajamne zavisnosti u kome se nalaze.

Potrebno je da dužnosti i prava svakog budu utvrđeni, ne samo s obzirom na prilike koje su

postojale u trenutku sklapanja ugovora, nego i s obzirom na okolnosti koje mogu nastati i

izmijeniti ih.

Podjela rada interese ne miješa, ako ih čini solidarnim; ona ih ostavlja da budu odvojeni i

suparnički.

Ugovor, kaže g.Spenser, ima za predmet da radniku obezbijedi naknadu ravnu trošku koji mu

je prouzrokovao njegov rad.

Kažemo da je upravno pravo skup pravila koja određuju na prvom mjestu funkcije središnog

organa, i njihove odnose, zatim funkcije organa koji su neposredno potčinjeni prethodnome,

njihove odnose jednih s drugima, sa prvima i s difuznim funkcijama društva. Historija

pokazuje da je upravno pravo, redovno, utoliko razvijenije ukoliko društva pripadaju višem

tipu; naprotiv, što se više vraćamo u prošlost, ono je sve manje razvijeno.

UZROCI I USLOVI

NAPRECI U PODJELI RADA I U SREĆI

Kojim uzrocima se mogu pripisati napreci u podjeli rada? Prema najrasprostranjenijoj

teoriji, njen jedini izvor bila bi želja koju ima čovjek da neprekidno povećava svoju sreću.

Poznato je, da dohodak biva sve veći što se rad sve više dijeli. Sredstva koja nam on stavlja na

raspolaganje su obilnija, isovremeno su i boljeg kvaliteta. Nauka se obrađuje bolje i brže;

umjetnička djela su mnogobrojnija i istančanija; industrija proizvodi više i njeni proizvodi su

savremeniji. A čovjek osjeća potrebu za svim tim stvarima, čini se dakle da bi on morao biti

utoliko sretniji ukoliko ih ima u većem broju, te da je dosljedno tome, razumljivo podstaknut

da teži za njima.

U svakom trenutku historije, sreća za koju smo sposobni da je uživamo ograničena je. Ako

podjela rada ne bi imala drugih uzroka, ona bi se dakle brzo zaustavila, kad jednom dostigne

granicu sreće. Ta granica uzmiče ukoliko se čovjek preobražava. Ali ti preobražaji, pod

pretpostavkom da nas čine sretnijima, nisu nastali radi postizanja toga rezultata; jer, dugo

vremena, oni su bolni i bez naknade.

Ako bi podjela rada stvarno napredovala jedino da bi povećala našu sreću, ona bi već davno

postigla svoju krajnju granicu, kao i civilizacija koja iz nje proishodi, te bi se i jedna i druga

zaustavile. Sama koncentracija čovjeka, uzeta u svakom pojedinom trenutku historije

ograničava ljudsku sreću. Imajući u vidu njegov prirodni sklop, stepen tjelesnog i moralnog

razvoja do kojeg je on stigao, postoji određen maksimum sreće kao i maksimum aktivnosti

koje on ne može da prevaziđe.

Da bi potreba za većom srećom mogla objasniti razvoj podjele rada, bilo bi dakle potrebno da

je taj razvoj istovremeno bio i uzrok promjenama koje su se postepeno odigravale u ljudskoj

prirodi, da su se ljudi preobražavali radi toga da postaju sretniji. Ali, pod pretpostavkom čak

da su ti probražaji konačno imali takav ishod, nemoguće je da su oni i nastali u takvom cilju,

te, prema tome, oni zavise od nekog drugog uzroka. Zaista, svaka promjena u životu, bila ona

iznenadna ili pripremljena, predstavlja uvijek bolnu krizu, jer vrijeđa stečene nagone koji

pružaju otpor. Moguće je da život vezan za jedno stalno mjesto pruža više mogućnosti za

sreću nego nomadski život; ali kad se, vijekovima, nije vodio drugi osim ovog posljednjeg,

onda ga se nije lahko osloboditi.

Jedna iskustvena činjenica koja dokazuje da je život u načelu dobra stvar jeste da ga daleko

najveći broj ljudi više voli od smrti. Da bi tako bilo, potrebno je, da u prosječnom čovječijem

životu, sreća preteže nad nesrećom.

Samoubistvo se uglavnom pojavljuje sa civilizacijom. Odnosno, jedino samoubisvo koje se

zapaža u nižim društvima kao stalna pojava pruža sasvim posebna obilježja koja čine od njega

specijalan tip čije značenje nije isto. Ono nije čin očajanja, nego odricanja. Ako kod

nekadašnjih Danaca, kod Kelta, kod Tračana, starac koji je dospio u duboke godine uduzima

sebi život, on to čini što mu je dužnost da svoju družinu oslobodi jednih nekorisnih usta.

Pravo samoubistvo, ubistvo iz očaja, je stalna boljka civilizovanih naroda. Uzroci od kojih

zavisi porast samoubistava kod civilizovanih naroda nose nesumljivo obilježje opštosti.

Samoubistvo se ne događa na izdvojenim tačkama, u izvijesnim dijelovima društva uz

isključenje ostalih: ono se zapaža svuda. To znači da je sreća čije opadanje potvrđuje razvitak

samoubitava, prosječna sreća.

UZROCI

Uzroci koji uzrokuju podjelu rada:

1. Iščezavanje segmentnog tipa, to jest povećavanje moralne gustine društva, oličene u

povećavanju materijalne gustine.

2. Povećavanje obima društava, pod uslovom da je ono praćeno povećavanjem gustine.

Porast podjele rada je dakle posljedica te činjenice što društveni segmenti gube od

svoje individualnosti, što pregrade koje ih razdvajaju postaju poroznije, jednom riječi što se

među njima obavlja jedno srašćivanje koje društvenoj građi daje slobodu da ulazi u nove

mogućnosti.

Potpuno zgušnjavanje društava tokom historijskog razvoja obavlja se na tri osnovna načina.

1. Dok se niža društva rasprostiru na površinama koje su ogromne s obzirom na broj

pojedinaca koji ih sačinjavaju, stanovništvo se u naprednijih naroda sve više zbija.

2. Obrazovanje gradova i njihov razvoj je drugi znak, još karakterističniji, za istu pojavu.

Porast prosječne gustine može biti isključivo posljedica stvarnog povećanja rađanja, te

se, prema tome, može uskladiti s veoma slabom koncentracijom, veoma uočljivim

održavanjem segmentnog tipa.

3. Broj i brzina sredstava saobraćaja i transmisije.

Podjela rada se mijenja u pravoj srazmjeri sa obimom i zgusnutošću društava, i ako tokom

društvenog razvoja neprekidno raste, razlog toga je što društva stalno postaju sve zgusnutija, i

najčešće obimnija.

Podjela rada nastaje samo u krilu formiranih društava.

PROGRSIVNA NEODREĐENOST ZAJEDNIČKE SVIJESTI I NJENI UZROCI

Podjela rada može napredovati jedino ako se individualna promjenljivost povećava, a

ova se povećava jedino ako zajednička svijet opada.

Mnogobrojni su primjeri u kojima se može neposredno posmatrati taj potirući uticaj

zajedničke svijesti na podjelu rada. Dokle god zakon i običaji budu od neotuđivosti i

nedjeljivosti nepokretne svojine činili jednu strogu obavezu, uslovi koji su nužni za podjelu

rada neće se ostvariti. Svaka porodica obrazuje čvrstu zbijenu masu, i sve se one odaju istom

zanimalju, iskorištavanje nasljednog imanja.

Kako se društvena sredina širi, kolektivna svijest se sve više udaljava od konkretnih predmeta

te, postaje apstraktnija. Neodređenost ostavlja više mjesta individualnoj promjenljivosti.

Međutim, što zajednička svijet postaje opštija, ona utoliko više mjesta ostavlja individualnim

razlikama.

Snagu kolektivnih stanja ne čini samo to što su ona zajednička sadašnjem naraštaju, nego

naročito što su, najvećim dijelom, zaviještanje ranijih naraštaja. Zajednička svijest se stvara

veoma sporo i tako isto sporo se i mijenja.

Ukoliko se društvo širi i usredsređuje, ono obavija pojedinca sa sve veće daljine te je,

dosljedno tome, u stanju da s manje uspjeha obuzdava razlazne težnje koje se javljaju.

Veliki pokretač pažnje, naime interes, nedostaje više ili manje potpuno. Mi želimo da

saznamo djela i postupke neke ličnosti samo ako njena slika budi u nama sjećanja i uzbuđenja

koja su za nju vezana, i ta želja je utoliko življa ukoliko su tako probuđena stanja svijesti

brojnija i jača. Ako je, naprotiv, u pitanju neko koga mi viđamo tek s vremena na vrijeme i

uzgred, ono što se na njega odnosi, s obzirom da ne izaziva u nama nikakav odjek, ostavlja

nas hladnim, te, prema tome, nismo podstaknuti ni da se obavještavamo o onome što se njemu

događa, niti da pratimo šta on radi. Kolektivna radoznalost je utoliko življa ukoliko su lični

odnosi među pojedincima postojaniji i češći; s druge strane, jasno je da su oni utoliko rjeđi i

kraći ukoliko je svaki pojedinac u odnosima s većim brojem drugih. Eto zbog čega se pritisak

mnjenja osjeća s manje snage u velikim centrima. Razlog je što je svačija pažnja rasuta u

suviše velikom broju različitih pravaca, i što se, uz to, ljudi međusobno manje poznaju.

NASLJEDNOST

Nasljednost je prepreka naprecima podjele rada.

Pojedinac stiče rođenjem sklonosti i sposobnosti koje ga predodređuju za izvjesne funkcije

više nego za ostale, i te predodređenosti svakako da imaju izvjesnog uticaja na način na koji

se zadaci raspoređuju. Kako su te urođene sklonosti na nas prenesene putem naših predaka,

one se ne odnose na uslove u kojima se pojedinac sad nalazi, nego na uslove u kojima su

živjeli njegovi preci. One nas dakle vezuju za našu rasu, kao što nas kolektivna svijest vezuje

za našu grupu, i time sputavaju slobodu našeg kretanja.

Nasljednost gubi svoj uticaj jer se sastoji iz sve značajnijih načina postupanja koji nisu

nasljedno prenosivi. Dokaz: a) ne stvaraju se nove rase; b) nasljednost uspješno prenosi samo

opšte i proste sposobnosti.

NEPRAVILNI OBLICI

PODJELA ANOMIČNOG RADA

Nepravilni slučajevi u privrednom životu; industrijske krize su češće ukoliko se rad

više dijeli; suparništvo rada i kapitala.

Prvi slučaj ove vrste pružaju nam idustrijske i trgovačke krize, preko stečajeva koji

istovremeno predstavljaju djelimična kidanja organske solidarnosti; neke društvene funkcije

nisu prilagođene jedne drugima.

Neprijateljstvo između rada i kapitala pruža drugi, još uočljiviji primjer, za istu pojavu.

Ukoliko se industrijske funkcije više specijalizuju, borba postaje žešća, o pojačanju

solidarnosti nema ni riječi. U srednjem vijeku, radnik svuda živi pored svog gospodara,

sarađujući s njim. Obojica su pripadala istom esnafu i živjela istim životom. I jedan i drugi

bili su skoro jednaki; svako ko je izučio zanat mogao je, bar u mnogim zanimanjima, da

otvori radnju ako je imao s čim. Sa XV vijekom, stvari počinju da se mijenjaju. Esnaf nije

više zajedničko utočište; on je u isključivoj vlasti gazda koje u njemu o svemu odlučuju sami.

Od toga doba, ustanovljava se opšta granica između gospoara i radnika. Čim bi radnici našli

da imaju razloga da se žale, oni bi stupali u štrajk, ili bi proglašavali zabranu zapošljavanja za

određeni grad, za određenog poslodavca, i svi su bili obavezni da se pridržavaju zajedničke

zapovijedi. Snaga udruživanja pružala je radnicima sredstvo da se istim oružjem bore protiv

svojih gazda. Međutim, stvari su bile daleko od toga da su već tada stigle do tačke na kojoj su

danas. Radnici su se bunili da bi postigli veće nadnice ili neku drugu izmjenu u uslovima

rada, ali nisu gledali u gazdi svog vječitog neprijatelja kome se pokoravaju zato što su na to

prinuđeni. U XVII počinje treće razdoblje ove historije radničkih klasa: nastanak velike

industrije. Radnik se potpuno odvaja od poslodavca. Svako ima svoj posao i sistem podjele

rada je napredovao.

Država se kao organ ravija s podjelom rada, ne da bi joj predstavljala protivtežu, nego usljed

izvjesne mehaničke nužnosti. Nije država ta koja može, u svakom času, da određuje uslove

raznih tržišta, da utvrđuje cijene stvarima i uslugama, da dovodi u sklad proizvodnju s

potrebama potrošnje itd.

Ako podjela rada ne stvara solidarnost, razlog tome je što odnosi organa nisu regulisani, što se

oni nalaze u stanju anomije. Pošto određen skup pravila predstavlja konačan oblik koji

vremenom dobijaju odnosi koji se spontano uspostavljaju između socijalnih funkcija, može se

reći a priori da je stanje anomije nemoguće svuda gdje su solidarni organi u dovoljnom i u

dovoljno trajnom dodiru.

Istovremeno sa širenjem tržišta, pojavljuje se i velika industrija. Ona ima za posljedicu da

preobražava odnose poslodavaca i radnika. Mašinski rad zamjenjuje ljudski rad; rad u fabrici

rad u maloj radionici. Radnik je izgubljen u gomili drugih radnika, otrgnut je od svoje

porodice preko cijelog dana; živi sve više odvojen od onoga ko ga zapošljava itd. Ti novi

uslovi industrijskog života zahtijevaju novu organizaciju; ali kako su se ti preobražaji izvršili

izvaredno brzo, interesi u sukobu još nisu imali vremena da se uravnoteže.

Podjela rada pretpostavlja da radnik ne gubi iz vida svoje saradnike, da djeluje na njih i da

prima njihov uticaj. On dakle nije mašina što ponavlja pokrete kojima ne vidi smjera, nego on

zna da oni vode u nekom pravcu, ka nekom cilju koji on više ili manje razgovjetno shvata. On

osjeća da služi nečemu.

PODJELA IZNUĐENOG RADA

Ustanova klasa ili kasta sačinjava jednu organizaciju podjele rada, i to je organizacija

strogo uređena pravnim pravilima; međutim, ona je često izvor razdora. Niže kase budući da

nisu ili da više nisu zadovoljne ulogom koju im je dodjelio običaj ili zakon, čeznu za

funkcijama koje su im zabranjene i pokušavaju da ih oduzmu onima koji ih vrše. Otuda

unutrašnji ratovi koji su izazvani načinom na koji je rad raspodjeljen.

Da bi podjela rada proizvela solidarnost, nije dovoljno da svako ima svoj zadatak, potrebno je

još da mu taj zadatak i odgovara.

Ako ustanova klasa ili kasta dovodi do bolnih trenja, umjesto da stvara solidarnost, razlog

tome je što raspodjela društvenih funkcija na kojoj se ona zasniva ne odgovara, ili bolje reći

više ne odgovara raspodjeli prirodni darova. Niže klase na kraju krajeva ne žude za životom

viših klasa jedino iz sklonosti za ugledanjem. Ugledanje samo po sebi nije u stanju ništa da

objasni, jer ono pretpostavlja i nešto drugo sem samog sebe. Ono je moguće samo između

bića koja su već slična i u mjeri u kojoj su slična; ono ne nastaje između različitih vrsta ili

podvrsta. Da bi se potrebe jedne klase proširile na drugu, nužno je da su razlike, koje su te

klase prvobitno razdvajale, iščezle ili da su se smanjile.

Podjela iznuđenog rada predstavlja dakle drugi bolestan tip na koji nailazimo. Ono što čini

prinudu nije svaka vrsta reglementacije, pošto, podjela rada, ne može da bude bez

reglementacije. Čak i onda kad se funkcije dijele do unaprijed postavljenih pravila, dioba nije

nužna posljedica neke prinude. To se događa čak i pod kastinskim uređenjem, sve dok je ono

zasnovano na prirodi društva.

Podjela rada stvara solidarnost jedino ako je spontana i u mjeri u kojoj je spontana. Pod

spontanošću treba razumjeti odsustvo, ne samo svakog otvorenog i očiglednog nasilja, nego

svega onog što je u stanju sputavati, čak i posredno, slobodan razvitak društvene snage koju

svako nosi u sebi.

Postepeno opadanje kasta, od trenutka kad se pojavila podjela rada, jeste zakon historije; jer

kako su kaste povezane s političko-porodičnom organizacijom, one nužno nazaduju s tom

organizacijom.

Ugovorni odnosi se nužno razvijaju s podjelom rada, pošto ona nije moguća bez razmjene

kojoj je ugovor pravni oblik. Jedna od značajnih podvrsta organske solidarnosti jeste ono što

bi se moglo nazvati ugovornom solidarnošću.

U datome društvu, svaki predmet razmjene ima, u svakom trenutku, određenu vrijednost koja

bi se mogla nazvati društvenom vrijednošću.

U prvo vrijeme, svaki ugovor, zaključen u propisanom obliku, obavezuje, bez obzira kako je

do njegovog zaključenja došlo.

Da bi ugovor postojao, potrebno je i dovoljno je da se obave određene svečane radnje, da se

izgovore određene riječi, i priroda obaveza je ustanovljena, ne putem namjere stranaka, nego

putem upotrebljenih formula.

Zadatak najnaprednijih društava je ostvarenje pravde.