Emile Durkheim – Biografija

Emile Durkheim smatra se najutjecajnijom osobom u postavljanju sociologije kao legitimne

znanstvene discilpline u Francuskoj. Ustanovio je prvi francuski sociološki dnevnik L'Annee

Sociologique i svojim radom privukao je mnoge na studij sociologije. Iako je bio ponekad

nesiguran u svoj status i često u strahu od neuspjeha, postao je izrazito utjecajna osoba na

Sorbonni da su ga kritici često prozivali „sekularnim papom“.

Durkheim je jedan od utemeljitelja strukturalnog funkcionalizma. Odbijao je upotrebljavati i

nije se slagao sa redukcijskim argumentima. Umjesto toga fokusirao se na društvene

činjenice, društvene strukture, kulturne norme i vrijednosti, za koje je vjerovao da su posebno

predodređene pojedincima. Njegova studija o suicidu definirala je četiri tipa suicida i

podržavala njegovu teoriju da promjene u nematerijalnim činjenicama utječu na rate

samoubojstva.

Njegovi najvećim djelima smatraju se The Division of Labour in Society, Suicide, The Rules

of Sociological Method i The Elementary Forms of the Relogious Life. Iako se iz tih naslova

čini da je njegov rad sadržao široko područje zanimanja imao je primarno dva velika cilja;

prvi je bio dokazati sociologiju kao rigoroznu znanost o društvu, koja bi se isticala od ostalih

znanosti poput filozofije, definirajući stvarnost društvenim činjenicama, a drugi upotrebljavati

tu znanost kao novu bazu društvene solidarnosti koja postaje potrebna kao posljedica

industrijalizacije.

Rođen 1858. u mjestu Epinal koja je graničila sa Njemačkom sa samo 12 godina svjedočio je

prvom velikom ratu koji će utjecati na njegov rad, onome kada francuski vladar Napoleon III

objavljuje rat Prusiji i na kraju gubi prostore Alsace i Lorraine. Drugi, i puno utjecajniji je

Prvi svjetski rat u kojemu gubi sina i mnoge obečavajuće studente, te vlastito zdravlje kada

nekoliko mjeseci nakon gubitka sina i sam umire.

Mnoge su sile utjecale na Durkheimovo sociološko razmišljanje i njegov sociološki rad, poput

utjecaja židovskih korijena i njegove zabrinutosti o izazovima sa kojima su se suočavali

Židovi u Francuskoj. Također na njegov rad utjecali su i različiti intelektualci koji su se

nalazili iza razcoja u francuskoj društvenoj znanosti kao što su bili filozofi Spinoza i Kant,

francuska socijalna i republikanska misao i njemačka društvena znanost. Njegova se

razmišljanja u nastojanju da shvati društvenu znanost nisu previše razlikovala od njegovih

suvremenika, tj postojale su mnoge sličnosti u njegovom radu i u radu Spencera i Toenniesa

koji su svi pokušavali dokazati vlastito uvjerenje da je Zapadna civilizacija na velikom

prijelazu. No, ipak pokušavao je dokazati da se njegovi pogledi ipak razlikuju od njih oboje,

posebice misleći ne Toennisovu teoriju Gemeinschafta i Gesellschafta, vjerujući da je

Toennies na individualizam gledao kao na rad protiv moralnog poretka.

U svojem djelu The Division of labour in Society Durkheim opisuje kako je održan socijalni

poredak u društvima koji se temelje na dvije različite forme (mehaničkoj i organskoj), i

tranziciju iz „primitivnih društva“ u napredna industrijska društva. Durkheim je smatrao da u

„primitivnim“ društvima mehanička solidarnost je ta koja dopušta ljudima koji slično

razmišljaju i sa kolektivnom, zajedničkom svjesti da održe socijalni poredak. U naprednom

industrijskom, kapitalističkom društvu podjela rada znači da su ljudi poredani u društvu

prema zaslugama i prema tome su adekvatno i nagrađeni, gdje društvena nejednakost

reflektira prirodnu nejednakost.

Suicide je Durkheimovo drugo najvažnije djelo, koje se također smatra i jednim od temeljnih

radova u empiričnoj socologiji, iako je uz sve bilo i kritizirano zbog konceptualne konfuzije,

ponekih nelogičnosti i nekih upitnih interpretacija podataka. Suicid se kao idealna tema

istraživanja postavlja Durkheimu zbog njegove zainteresiranosti za načine na koje bi

sociologija mogla igrati značajnu ulogu u postavljanju društvenih problema i informiranju

moralnog shvaćanja. U njemu istražuje opasnosti suvremenog individualizma i priliku za

razvoj teoretskih izvještaja o pojedinim patološkim društvenim uvjetima koji osiguravaju za

izvorima regulacije i/ili privrženosti na određenom levelu intenziteta. Durkheim definira

suicid kao bilo kakav direktan ili indirektan čin koji individualac napravi sa znanjem da će

rezultirati smrću. Određuje četiri vrste suicida – egoističan, altruističan, anomičan i

fatalističan. Na njih gledamo kao na polarne parove povezane regulacijom i integracijom, tj

jačini povezanosti ili nepovezanosti pojedinca u društvo, ili trajanju i stabilnosti njegova

odnosa sa istim.

Max Weber

Socijalna akcija

Weber akciju definira kao ljudsko ponašanje u kojem djelujući pojedinac radnji daje neko

značenje. Ona može biti unutarnja, vanjska ili subjektivna. Akcija je društvena kada na

temelju njezinog subjektivnog značenja ona utječe na ponašanje drugih i prema tome se vrši.

Moč

Moč je prilika ljudi ili pojedinca da vrše neko djelovanje svoje volje u društvenom djelovanju

čak i u situaciji kada se drugi tome djelovanju protive ili opiru

Oblast

Weber postavlja tri tipa oblasti – Tradicionalnu (legitimizirana nepovredivošću tradicije),

Legalno racionalnu (ovlaštena je formalističnim vjerovanjem u sastav zakona i racionalnosti) i

Karizmatičnu(ona u kojoj vođa inspirira druge svojom vizijom i misijom)

Uporabljeni viri:

Williams Dana, Max Weber: Traditional, Legal-rational, and Charismatic Authorithy,

http://danawilliams2.tripod.com/authority.html

MAX WEBER: Basic Terms (The Fundamental Concepts of Sociology)

http://ssr1.uchicago.edu/PRELIMS/Theory/weber.html