SOCIJALNA ANALIZA UMJETNIČKOGA RADA I DJELOVANJAEgon Schielea

Egon Schiele

Kao što postoje određene riječi ili izrazi koje kao da izražavaju samu bit cijelog

jednog razdoblja, želje određenog društva, ciljeve, brige i misli vodilje, jednako tako postoje ključne slike u radu svakog umjetnika koje najjasnije otkrivaju njegov karakter i vrelo njegovih kreativnih poriva. Naravno, možda postoje razlozi, svjesne ili nesvjesne prirode, zbog kojih se umjetnik stalno iznova vraća određenom motivu, zbog kojih oni opsjedaju njegovu maštu, zbog kojih dominiraju njegovim opusom. U njima možemo vidjeti žarište značenja koje prožima stvari izražene drugdje u djelu tog

umjetnika. Ovu pretpostavku možemo donijeti osobito kada je (kao u slučaju Egona Schilea) taj trajni motiv autoportret. Veliki broj od otprilike sto autoportreta pokazuje ne samo da je Schiele od svih umjetnika najviše promatrao sam sebe, već nagovješćuje i određenu narcisoidnost. Istina je da je Schiele s maničnom pozornošću promatrao

sam sebe te da je volio bilježiti vlastiti izgled i poze.

Međutim, ova preokupacija ima dugu i uvaženu tradiciju u umjetnosti te je ne smijemo prebrzo osuditi. Potreban je kratak osvrt na tradiciju autoportreta kako ne bismo pali u napast donošenja krivih zaključaka.

Ono što prvo primjećujemo od najranijih autoportreta (od 1905. do 1907.) jest Schieleov pokušaj korištenja grandioznih egzibicionističkih verzija samoga sebe kako bi nadomjestio nedostatak priznanja od strane obožavanog oca (otac mu je nedugo nakon toga umro) . Nesumnjivo je umjetičkom samopouzdanju mladog Egona godilo

Autoportret s rukom na prsima, 1910. ;Gvaš, akvarel i ugljen 44,8 x31 cm

kada je u ranijoj dobi od 16 godina primljen u Bečku Akademiju. Samopouzdanje je tu vidljljivo u šminkerskoj pozi sa paletom u ruci. Slika u zrcalu je njegov alter ego, otuđeno ja. U ovom razdoblje stalnih pokušaja bijega od definirane osobnosti, osnovna svojstva su fizička vitkost, iskrivljeni položaji tijela , mračni i bizarni izrazi lica kojima vladaju često nerazumljivi afekti te često raščupana kosa koja strši kao da je naelektrizirana. U njegovim djelima označava se razdvajanje od izvornog subjekta. To je vrlo blisko Nietzscheovom opisu modernog umjetnika (1888.):˝ Moderni umjetnik, psihološki blizak histeriku, i u samom svom karakteru nosi znakove histerije... Apsurdna uzbuđenost njegove građe, koja svako iskustvo pretvara u krizu i unosi dramatičnost u obične životne slučajnosti, čini ga krajnje ne predvidljivim: on više nije jedna osoba, već skup osoba pa će čas jedna, a čas druga među njima biti najuočljivija, s nepokolebljivim samopouzdanjem. Upravo zato je on veliki glumac; sva ova jadna stvorenja kojima nedostaje volje, ovi subjekti medicinskog istraživanja, su nevjerojatni zbog svog mimičkog dara. Moći preobrazbe, sposobnosti da preuzmu bilo koju osobnost.˝

Schiele se bez sumnje susreo sa Nietzscheovim idejama i tekstovima koji su su

Beču bili jednko aktualni kao i u Munchenu i Berlinu. Međutim, ne možemo pretpostaviti da je Schiele , čovjek kojim su vladali vid i osjeti, čitao ili proučavao Nietzschea; to nije toliko važno. Ostaje činjenica da su mnoge njegove slike i pjesme srodne s Nietzscheovim, izravan utjecaj je neporeciv. Jedan od primjera je i Nietzscheova ideja iz djela Tako je govorio Zaratustra : ˝ Iza tvojih misli i osjećaja, brate, stoji moćan gospodar, neznani mudrac. Njegovo ime je Ja. On živi u tvom tijelu. On jest tvoje tijelo ˝ .

Kod Schielea je nago tijelo postajao središnji predmet autoportreta od 1910.god nadalje. Na autoportretima –aktovima Schiele usvaja programatsko protivljenje ornamentalnom skrivanju tijela kakvo je prakticirao Gustav Klimt i pripadnici secesije. Za Schielea je akt najradiklaniji oblik samoizražavanja, ne zato što je tijelo

izloženo , nego zato što je doživljeno kao cjelina. Ovu izloženost i izolaciju vlastite tjelesnosti prati neumoljivo odbijanje prikazivanja prostornih okolnosti. Schiele

Autoportret s rukom na obrazu, 1910.; Gvaš, akvarel i ugljen 44,3 x 30,5 cm

neutralizira pozadinu pomoću monokromatske jednodimenzionalosti koja tijela prikazuje nesigurnima i njihovim pokretima daje nervozna obilježja.

Posebice kada Schiele svodi ili osakačuje tijelo samo na torzo vidimo koliko malo njegovo promatranje i autoportretiranje ima veze s vanjskim, površnim izgledom.. Njegova upotreba boje ne služi za dočaravanje prirodnih

svojstava tijela. Snažni naglasci i široki, oštro suprostravljeni potezi kista sugeriraju vitalnu energiju . Zajedno s povremenom upotrebom debele bijele konture oko lika, ovakva upotreba boje podsjeća na pismo koje je Schiele, u svom nespretnom i pomalo i nejasnom stilu, napisao Oskaru Reichelu u rujnu 1911. :˝ Kada vidim

cijeloga sebe, trebat ću vidjeti sebe i znati što želim, ne samo znati što se događa u meni, već koliko mogu gledati, koja sredstava su moja, od koje zagonetne tvari sam sačinjen i koliki dio toga percipiram ili sam već u sebi

percipirao.Vidim se kako sve više isparavam i izdišem, oscilacije moje astralne svjetlosti su brze, izravnije, jednostavnije, poput dubokog pogleda u svijet. Stoga stalno postižem sve više, proizvodim beskonačno svjetlije stvari samoga sebe, sve dok me ljubav, koja je sve, ovako obdaruje i vodi me prema onome što me instiktivno privlači, onome što želim uvući u sebe kako bih napravio nešto novo, što sam vidio usprkos sebi.˝ Ako pogledamo neke od Schieleovih portreta nastalih nakon 1910.god imajući na umu ovaj odlomak, mogli bismo posumnjati da ih je smatrao konkretnom umjetničkom realizacijom duhovne suštine.

Čini se kako je Schiele prihvaćao ove ideje i integrirao ih u vlastiti pogled na svijet jednako ne kritično kao i Nietzscheove ideje . Jedino na ovaj način možemo objasniti ˝mesijanski ˝ ton kojim Schiele ponekad piše o vlastitoj umjetničkoj karizmi : ˝Moje biće, moje dekadentno ne-biće prenijeto u trajne vrijednosti, mora prije ili kasnije uspostaviti moć nad visoko ili više obrazovanim bićima poput religije sa svom pojavnošću vjerojatnosti. Ljudi će posvuda obraćati pažnju na mene , oni koji su još

više udaljeni će me gledati, a moji negativi će živjeti iz moje hipnoze! Toliko sam bogat da se moram davati.˝

Naravno pogriješili bismo kada u razmatranju akta-autoportreta ne bismo sagledali i prisutne elemente narcisoidnosti i egzibicionizma. Nagi umjetnik ipak prikazuje samoga sebe kao seksualno biće. Moguće je i da je Schiele pokušavao istjerati vlastite

Autoportret s nagim trbuhom, 1911; Akvarel i olovka, 55,2 x 36,4 cm

seksualne demone te da je u svojoj mašti proživljavao ˝nagone koji se nisu uvijek mogli zadovoljiti u stvarnosti˝. Drugim riječima, portretirati svoje nagone i strasti znači nositi se s njima. Međutim, ovo se ne čini kao dostatno objašnjenje, barem ne u slučaju aktova-autoportreta. Schieleovi prijatelji nisu ga opisivali kao neobuzdanog erotomana, a uzevši u obzir često neuglednu i izmučenu pojavu njegove nagosti, pogrešno bi bilo previše naglašavati njegovu erotsku komponentu. Važnijom (a to je

izraženo i u njegovim pismima i pjesmama se čini činjenica da je Schiele naglašavao razumijevanje i istraživanje samoga sebe. To

istraživanje za njega nije bilo mistično i anti-

fizičko iskustvo; to je bio način pronalaženja energije kao duhovne materije. )

Autoportret s podignutim desnim laktom, 1914.; Gvaš, akvarel i crna kreda 47,6 x 31,1 cm

Međutim, to istraživanje uvijek znači shvaćati ga kao

dualnost, jer je subjekt koji istražuje u isto vrijeme i

objekt istraživanja. Max Klinger izrazio je ovu zapadnjačku misao u svom djelu Vom Tode II. Teiluslici nagog filozofa koji mu daje njegov odraz u zrcalu. Henri de Toulouse-Lautrec ovoj temi je pristupio na drugačji način na slici Gospodin Toulouse slika gospodina na kojoj koristi dualnu sliku kako bi naznačio raskol između slikara i aristokrata koji mu pozira. Fenomen podijeljene osobnosti, koju je Toulouse-Lautrec uspješno ironijski obradio, Robert Louis Stevenson je četiri godine ranije pretvorio u klasičnu horor priču u svom djelu Čudni slučaj doktora Jekylla i gospodina Hydea koja je koristila prastari motiv doppelgangera i faustovsko eksperimentiranje s epistemološkom prirodom.

Schiele s također bavio ovim fenomenom u nizu radova. Najvažnija je njegova slika iz 1910. god pod nazivom Samo-vidioci (postoji i druga verzija naslikana 1911., koja je poznata pod nazivom Smrt i čovjek). Naslov Samo-vidioci na početku zbunjuje jer ne odražava sadržaj slike . Likovi na slici, u kojima se nejasno može prepoznati Schiele, ne gledaju jedan drugoga, već frontalno gledaju u nas dok gledamo sliku; tj., ako pretpostavimo postojanje zrcalnog odraza, slikar gleda samoga sebe a naslov slike se odnosi na Schieleov odnos s njegovom slikom- slika ponovno duplicira zrcalni odraz njegovog vlastitog ja. Lik u prednjem planu je gotovo u potpunosti nag; tamna tkanina koja mu pada preko ramena i ruke do nogu ne predstavlja razgraničenja između dva lika, već zaštitni sloj. U prednjem planu ona otkriva mršavu, nježnu figuru, dok se drugi muškarac, nešto drugačijeg izraza lica i pokreta , privija uz prvoga; drugi lik , zamagljen i gotovo nestvaran , gleda iz slike preko ramena prvoga muškarca. U ovom djelu možemo prepoznati ideju (koju je Schiele vjerojatno preuzeo iz ezoterinih izvora) da svatko ima doppelgangera koji se može pojaviti kao duhova aura. Međutim u verziji iz 1911. god pod naslovom Smrt i

čovjek , motiv doppelgangera kao slutnje smrti ( uobičajen u književnosti na prijelazu stoljeća ) je izrazito prisutna. Ovdje blijedi i zamagljeni alter ego prijeteći znamen smrti , a postupak ima kvalitetu vizionarske jezovitosti koja nadilazi ostale suvremene slike s temom slikara i smrti, poput slike Lovisa Corintha .

Autoportret umjetnika koji stoji, 1910.; Gvaš, akvarel i olovka s bijelom konturom ; 55,8 x 36,9 cm

Akt muškarca koji sjedi;1910.; Ulje i gvaš, 152,5 x 150 cm

Sada se može početi shvaćati zašto autoportret igra središnju ulogu u opusu Egona

Schielea. Svaki aspekt ljudskog života, a i smrt, može se prikazati autoportretom . On

je konkavno zrcalo u kojem se iskustvo svijeta istraživanja samoga sebe sažima u

jednoj slici . Ako ga promatramo na ovaj način, autoportret je kod Schielea opipljiva realizacija onoga čemu je Paul Hatwani 1917.god pisao u svom ˝Eseju o ekspresionizmu˝ : ˝Ekspresionističko umjetničko djelo nije samo povezano sa svješću umjetnika, već joj je identično. Umjetnik stvara svijet na vlastitu sliku. Ego je stekao vještinu na božanski način ˝ . Hatwanijeva primjedba upućuje na reinterpretaciju mita

o Narcisu koja se može primijeniti ne samo na autoportrete, nego i na cjelokupni

Schieleov rad. Moderni Narcis ne stvara umjetničku predodžbu koja reproducira stvarni oblik stvari. On obrće perspektivu iz koje se promatra svijet, a u ovom obratu ego ili sami subjekt postaje obzor, kako je to rekao Nitzsche. Svaki objekt koji bi mogaobiti subjekt crteža ili slike postaje ja-objekt, tj.objekt kao dio umjetnikovog ja . Hatvani je ponovno citirao : ˝ U impresionizmu su svijet i ego, unutrašnje i vanjsko, ujedinjeni u harmoniji. U ekspreionizmu ego preplavljuje svijet. Dakle, vanjsko više ne postoji; ekspresionist umjetnost čini stvarnom na način koji se do tada nije mogao

Samo-vidioci, 1910.

pojmiti... Nakon ovog velikog čina okrenutosti prema unutrašnjosti više ne postoje preduvjeti koje umjetnost treba ispuniti. Tako ona postaje primarna i elementarna .˝

Egon Sciele godine 1911. napušta Beč i živi u malim selima, sa sedamnasetogodišnjom prijateljicom. Vodi nonkonformistički način života, pa ga iz prvog sela protjeruju, a u drugom uhićuju 1912. godine zbog zavođenja maloljetnice. Prilikom pretresa studija nađen je veliki broj erotskih crteža i slika. Sud ga ne osuđuje zbog zavođenja, već zbog pornografije koja je bila dostupna djeci. Osuđen je na 24 dana zatvora, koje je izdržao. Nastavio je izlagati sa svojom Novom umjetničkom grupom: u Pragu

1910. i Budimpešti 1912. godine. Prvu samostalnu izložbu imao je u Münchenu 1913. godine, a sljedeću u Parizu 1914. godine. Godine 1915. godine oženio se susjedom Edith Harms, koja je potekla iz srednjeg staleža. Iste godine mobiliziran je

u austrijsku vojsku, ali je nastavio slikati brzim tempom.

Veliku slavu doživio je na 49. izložbi secesije u Beču 1918. godine: prihvaćeno mu je pedeset radova i izloženo u glavnom hodniku. Cijene njegovih slika su ponovno porasle.

Umro je 31. listopada 1918. godine od španjolske gripe. Samo tri dana ranije umrla je i Edith od iste bolesti.

Autoportret u ljubičastoj košulji , 1914.; Gvaš, akvarel i olovka ; 48,4 x 32,2 cm

LITERATURA:

< Ljiljana Kolešnik- UMJETNIČKO DJELO KAO DRUŠTVENA ČINJENICA, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2005.

< Hans Belting - UVOD U POVIJEST UMJETNOSTI, Zagreb 2007.

< Reinhard Steiner- EGON SCHIELE , Taschen; Tisak, Zagreb, 2007.

E.S - autoportret

E.S.