DRAMSKE TEHNIKE U PREVENCIJI POREMEĆAJA U PONAŠANJU I

FUNKCIONIRANJU DJECE I MLADIH

Josip Janković Pregledni članak

Slavica Blažeka UDK 376.54

Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu Primljeno: listopad 2000.

Studijski centar socijalnog rada

Mario Rambousek

Centar za socijalnu skrb Zagreb

Ured Črnomerec

Sažetak

Rad je posvećen prikazu primjene dramskih tehnika u primjeni malih kreativnih

socijalizacijskih skupina (MKSS) i drugim pristupima i programima kao mogućem novom

kompleksu metoda i tehnika u prevencije poremećaja u ponašanju i funkcioniranju djece i

mladih izloženih rizičnim činiteljima visokog intenziteta u njihovom rastu, razvoju,

sazrijevanju i socijalizaciji. Posebno je naglašena mogućnost primjene dramske ekspresije

u radu sa djecom i mladima s posebnim potrebama koja su zbog psihofizičkih ili odgojnih

poteškoća smještena u institucije. U radu su prikazana iskustva primjene dramskih tehnika

stečena dvogodišnjim radom u okviru programa “Male kreativne socijalizacijske skupine”

sa populacijom djece i mladih s posebnim potrebama koji borave u ustanovama Centar za

odgoj i obrazovanje Vinko Bek i Specijalna bolnica za zaštitu djece i mladih sa

neuromotornim i motoričkim smetnjama - Goljak. Rezultati permanentne evaluacije rada

malih kreativnih socijalizacijskih skupina dobiveni kvantitativnom analizom, korištenjem

skala procjene i kvalitativnom analizom, korištenjem dnevnika vođenih tijekom rada s ovim

1

skupinama pokazuju da je elemente odgojnog teatra kao i pripadajuće tehnike moguće

dobro uklopiti u već postojeći sustav prevencije. Iskustva voditelja ovih skupina pokazuju i

visok stupanj učinkovitosti dramske ekspresije u brojnim elementima promjene percepcije,

stavova i ponašanja kod djece s posebnim potrebama izložene dodatnom visokom riziku.

KLJUČNE RIJEČI: support-sistem, prevencija poremećaja u ponašanju, male kreativne

socijalizacijske skupine, koncept otpornosti, strouk, djeca s posebnim potrebama, dramski

odgoj, dramske tehnike.

UVOD

Živimo u vremenu u kojem su djeca i mladi u svom rastu i sazrijevanju opterećeni

brojnim rizicima, gdje obitelj i postojeće institucije odgoja i obrazovanja najčešće ne

uspijevaju dovoljno kvalitetno odgovoriti na sve specifične potrebe mlade populacije niti

kompenzirati djelovanje sve brojnijih rizičnih činitelja. Izgradnja kvalitetnog sustava

podrške (support-sistem), učinkovitog, a ujedno bliskog ranjivoj populaciji djece i mladeži,

izazov je na koji pokušavaju dati odgovor različiti teorijski koncepti i na njima zasnovani

pristupi i programi psihosocijalne pomoći i prevencije poremećaja u ponašanju i

funkcioniranju.

U novije vrijeme kao zajedničko polazište većine programa prevencije javlja se

strategija eliminiranja utjecaja rizičnih čimbenika kroz poticanje i jačanje čimbenika

zaštite1. Tako sve više dolaze do izražaja programi koji sustav podrške temelje na

konceptu otpornosti 2 čije je glavno usmjerenje prepoznavanje i zadovoljenje temeljnih

1 Čimbenici zaštite su unutarnje i vanjske snage koje pomažu djetetu da bolje podnosi rizike ili koje ublažuju rizike (Ajduković, M., 2000., prema Fraser 1997.)2 Otpornost se definira kao “kapacitet osobe da bude dobro čak i kada je suočena sa životnim poteškoćama” , (Urbanc, K., 2000., prema Fraser, 1997.)

2

potreba djece i mladih, te poticanje razvoja konstruktivnih kapaciteta kojima svaki

pojedinac raspolaže, da bi se na taj način otvorio prostor za mogućnost realizacije

pozitivnih rezultata unatoč prisutnom riziku3.

U kontekstu potrebe za osnaživanjem pojedinca "optimalni proces socijalizacije

više ne znači zaštititi dijete od svih problema, poteškoća i gubitaka. Optimalni proces

socijalizacije jest takav da nauči dijete kako da se s takvim situacijama konstruktivno

suočava koristeći svoje resurse i resurse svoje okoline"4 (Ajduković, 2000.).

Temeljna postavka za razvoj otpornosti u svakog pojedinca je mogućnost bazičnog

zadovoljenja njegovih potreba. Danas postoje brojne teorije koje na različite načine iznose

ideju o osnovnim ljudskim potrebama koje trebaju biti zadovoljene da bi se osoba mogla

osjećati zadovoljno i da bi mogla funkcionirati djelotvorno. Osim zadovoljenja osnovnih

bioloških potreba, različiti autori navode razne psihološke i duhovne potrebe čovjeka.

Tako na primjer Glasser, autor teorije izbora, navodi četiri temeljne psihološke potrebe

koje su presudne za normalno funkcioniranje čovjeka i njegov osjećaj zadovoljstva i sreće.

To su: potreba za ljubavlju, moći, zabavom i slobodom5.

E. Berne, osnivač transakcijske analize, u svojoj teoriji motivacije spominje pojam

svojevrsne "gladi" koju svaka osoba osjeća kad joj nisu zadovoljene bazične psihološke

potrebe6. Kao temeljnu potrebu on navodi glad za podražajima ili poticajima bez čijeg

zadovoljenja je čak nemoguće preživljavanje ljudske jedinke.7 Sljedeća temeljna potreba

koju svaki pojedinac želi zadovoljiti u kontaktu s okolinom je glad za prepoznavanjem. To

je potreba svake osobe za posebnom vrstom senzacije - potreba osobe da bude priznato

3 Ur. Bašić, J. i Janković, J.: Rizični i zaštitni čimbenici u razvoju poremećaja u ponašanju djece i mladeži, Povjerenstvo Vlade R Hrvatske za prevenciju poremećaja u ponašanju djece i mladeži i zaštitu djece s poremećajima u ponašanju, Zagreb, 2000. 4 Ibid. str. 55.5 E. Perry Good; U potrazi za srećom, Zagreb, Alinea, 1991.6 Žanko, N. : Osnove transakcijske analize, Alinea, Zagreb, 1999., str. 48.7 Rezultati istraživanja objavljeni već prije pola stoljeća (Bexton, Heron i Scott, 1954.) govore o drastičnim posljedicama nezadovoljenja gladi za podražajem. Stoga “zadivljuje” ljudska pragmatično-sadistička ideja o senzornoj deprivaciji kao najstrožem obliku zatvorske kazne u tzv.“samicama” – prostoru lišenom svakog podražaja …

3

njezino postojanje, da bude prepoznata, da dobije povratnu informaciju okoline o sebi, o

tome da je prihvaćena i vrijedna pažnje ostalih ljudi. Ovu glad može ispuniti samo drugo

ljudsko biće ili, u pojedinim slučajevima, bliski odnos sa životinjom (Berne, 1971.).

Koliko je nužna usmjerenost svakog čovjeka na drugu osobu kako bi se zadovoljila

prisutna psihološka glad za poticajem i prepoznavanjem Berne objašnjava teorijom

stroukova8. Termin strouk prevodi se u našem jeziku najčešće kao poticaj, prepoznavanje,

a sam autor ga bazično koristi u kontekstu dječje potrebe za dodirom (maženjem). Stoga

možemo pojednostavljeno strouk definirati kao jedinicu prepoznavanja, jedinicu pažnje

koja daje stimulaciju individui. Strouk je iznimno važan jer u sebi sadrži brojne dimenzije:

stimulaciju, podražaj, poticaj, važnost, prepoznavanje, dodir, informaciju, pažnju, te može

zadovoljiti nekoliko razina našeg postojanja (biološku i fiziološku, socijalnu, psihološku i

egzistencijalnu)9. Strouk se može izraziti verbalnio, neverbalno i fizičkim kontaktom (riječi,

osmijeh, mig, kimanje, tapšanje), a prema konotaciji on može biti pozitivan i negativan.

Ovisno o vrsti strouka i njegova intenziteta različita je i kvaliteta "zadovoljene gladi"

primanjem strouka, no prisutnost stroukova u svakodnevnom životu nužna je osnova za

razvoj zdrave osobnosti svakog pojedinca.10 Tako na osnovu proučavanja mnogih studija

Berne dolazi do općeg zaključka da su i negativni stroukovi bolji nego nikakvi (jer

osiguravaju bar preživljavanje). Ipak, da bi stoukovi imali istinski pozitivan utjecaj na rast i

razvoj osobe, oni trebaju biti realni i važni osobi kojoj ih upućujemo.

Ovakva i slična teorijska objašnjenja daju izniman značaj postojanju bliskih,

neformalnih odnosa u kojima će osoba doživjeti suštinsko prihvaćanje. Podržavajuća

8 Bernov izbor riječi STROUK koji se kod nas prevodi kao poticaj, prepoznavanje, odnosi se bazično na dječju potrebu za dodirom (maženjem).9 Žanko, N. : Osnove transakcijske analize, Alinea, Zagreb, 1999. , str. .51.10 Na osnovu proučavanja mnogih studija Berne dolazi do općeg zaključka da su i negativni stroukovi bolji nego nikakvi (jer osiguravaju bar preživljavanje). Ipak, da bi stoukovi imali istinski pozitivan utjecaj na rast i razvoj osobe, oni trebaju biti realni i važni osobi kojoj ih upućujemo.

4

socijalna mreža11 javlja se kao protektivni, zaštitni faktor koji ima presudan značaj za

uravnotežen psihosocijalni razvoj mlade osobe.

U kontekstu iznesenih teorijskih postavki preventivnih programa baziranih na

konceptu prepoznavanja potreba pojedinaca i njihova osnaživanja posebnu pažnju treba

posvetiti naročito ranjivoj skupini djece i mladih ş posebnim potrebama. To je skupina koja

se uz prisutne poteškoće u fizičkom i psihosocijalnom funkcioniranju uzrokovane

organskim deficitima kao što su poremećaji vida, senzomotorike, mentalnog

funkcioniranja i slično, u svom rastu i sazrijevanju često susreće s brojnim dodatnim

rizičnim čimbenicima socioekonomske i obiteljske etiologije. Poseban rizik vezan je uz

kontekst njihova institucionalnog smještaja. Rizični faktor institucionalnog smještaja

susrećemo i u populaciji djece i mladih koji su zbog nepovoljnih socijalnih okolnosti i

odgojnih deficita u obitelji povjerena na skrb i odgoj odgojnim institucijama. Navedena

populacija djece i mladih susreće se sa dodatnim poteškoćama u zadovoljenju bazičnih

potreba.

Kad se promatra kontekst životnih uvjeta djece i mladih koji su radi posebnih

potreba institucionalno smješteni u neku od ustanova, već i površno poznavanje njihovih

životnih okolnosti upućuje na zaključak o dominantno prisutnoj "gladi za

prepoznavanjem". Svakodnevni život u ustanovi nosi sa sobom objektivna i subjektivna

ograničenja koja se odražavaju i na problem kvalitete odnosa između samih štićenika, te

između štićenika i zaposlenika ustanove. Pravila ponašanja i način organizacije života i

rada ustanova najčešće ne ostavlja mogućnosti za prepoznavanje individualnih potreba

pojedinaca i njihovo zadovoljavanje. Funkcioniranje međuljudskih odnosa unutar

institucionalnih okvira tako se najčešće bazira na institucionalnim pravilima, na izmjeni

informacija, na dominantno prisutnom obrascu “komunikacije kroz formalne uloge” koji ne

11 O teoriji socijalne mreže vidi više u Janković, J.(1996.a): Pristupanje obitelji, Zagreb, Alinea, 1996., str. 49.

5

ostavlja mogućnost za struokove, za individualno prepoznavanje osobnosti pojedinca. To

često dovodi do nemogućnosti zadovoljavanja bazičnih psiholoških potreba djece i mladih

u institucionalnom smještaju što, uz probleme imanentne njihovoj razvojnoj dobi, te čestu

prisutnost narušenih obiteljskih odnosa i drugih rizičnih faktora u odrastanju, predstavlja

čitav niz ozbiljnih poteškoća na putu sazrijevanja te populacije.

SOCIJALIZACIJSKI I TERAPIJSKI EFEKTI DRAMSKIH TEHNIKA

Imajući u vidu navedene bazične psihološke potrebe koje trebaju biti zadovoljene

kao osnova razvoja zdrave osobnosti svakog pojedinca s jedne strane, te sliku brojnih

rizičnih faktora rasta i razvoja djece u institucionalnom smještaju s druge strane, otvara se

pitanje o mogućem efektu intervencije u proces socijalizacije ove djece s posebnim

potrebama, koja bi u radu s tom ranjivom populacijom poslužila kao zaštitni, ali i faktor

poticanja rasta i razvoja i to u pozitivnom smjeru i odigrala presudnu ulogu u prevenciji

poremećaja u ponašanju i funkcioniranju. U tom kontekstu u novije vrijeme sve je više

prepoznata mogućnost rada s populacijom djece i mladih izložene dodatnim rizičnim

čimbenicima korištenjem dramskih tehnika, upotrebom dramskog odgoja u širem smislu.

Pod dramskim odgojem se podrazumijeva “skup metoda poučavanja i učenja koje

se koriste dramskim izrazom kao čovjekovom sposobnošću kojom se on služi tijekom

sazrijevanja i odrastanja. Dramski izraz podrazumijeva svaki oblik izražavanja u kojem su

stvarni ili izmišljeni događaji predstavljeni pomoću odigranih uloga i situacija. Dramski

odgoj nema za svoj isključivi cilj profesionalno bavljenje dramskom umjetnošću ili tek

njezino lakše razumijevanje. Dramski odgoj prije svega odgaja za život…”12 On podučava

12 “Na prijelomu milenija-izjava o dramskom odgoju u Hravatskoj 2000.” iz “Dramski odgoj”- Glasilo hrvatskog centra za dramski odgoj, 4 (5), veljača 2000.

6

kroz doživljeno iskustvo, njegovu raščlambu i razmišljanje o njemu. Osobito je pogodan za

intervenciju u socijalizacijski proces djece i mladih, jer tu sudionici imaju priliku doživjeti

iskustvo neuspjeha, sukoba s okolinom, kršenja pravila, pogrešnog izbora, mogućih

posljedica određenih postupaka i slično, ali u uvjetima zaštićenosti i bezuvjetne podrške.

Na taj način oni iskustveno uče, ulazeći u uloge i situacije, ono što bi jednom morali

naučiti u realnim situacijama i to često s vrlo teškim posljedicama stvarnih neuspjeha,

promašaja i udaljavanja od konstruktivnih i socijalno prihvaćenih oblika ponašanja ili

funkcioniranja.

Terapijske i socijalizacijske mogućnosti dramskog izražavanja danas su poznate i

široko priznate, posebno u razvijenim zapadnim zemljama. Tijekom posljednjeg desetljeća

sve više raste zanimanje za odgojne mogućnosti dramskog rada i u Hrvatskoj. U novije

vrijeme dramske metode prisutne su sve više i u onim ustanovama (edukacijskim i

rehabilitacijskim) koje nisu usko specijalizirane za dramski rad s djecom i mladeži.

U terapijskom i socijalizacijskom smislu dramske tehnike se primjenjuju obično u

okviru grupnog rada s djecom i mladima. Izbor pojedinih dramskih tehnika i dramskih

aktivnosti koje se primjenjuju u grupnom radu uvjetovan je objektivnim mogućnostima

razvojne dobi i psihofizičkim sposobnostima svakog djeteta, te grupe u cjelini. Dramske

tehnike se stoga često modificiraju u svom sadržaju prema mogućnostima sudionika,

uvjetima i potrebama. One otvaraju prostor za individualan pristup svakom pripadniku

grupe i njime se već u startu rješavaju prepoznati početni strahovi i otpori, uz istovremeno

otvaranje mogućnosti za kasnije oslobađanje blokiranih, neprepoznatih ili skrivenih

potencijala i sposobnosti djeteta. Terapijski i socijalizacijski efekt dramskih tehnika postiže

se uz stručno vođenje poticanjem uzajamne komunikacije i razvijanjem kvalitetnog

7

socijalnog kontakta u ozračju sigurnosti i prihvaćenosti, spontano kroz igru i zabavu. Pri

tome treba reći da su određene dramske tehnike posebno pogodne za postizanje različitih

specifičnih socijalizacijskih i terapijskih ciljeva.

Iskustvo pokazuje da su za postizanje ugodnog grupnog ozračja naročito pogodne

različite dramske vježbe i igre kroz koje se na zanimljiv način potiču i razvijaju fizičke i

mentalne sposobnosti, te komunikacijske vještine. To su različite vježbe za poticanje i

razvoj koncentracije, percepcije, memorije, pažnje, strpljenja, aktivnog slušanja i suradnje,

koordinacije i sinkronizacije pokreta, govora i misli.

Vođenom fantazijom, efikasnom dramskom tehnikom za međusobno otvaranje i

osvještavanje vlastitog unutarnjeg svijeta, te samoanalizu i analizu doživljaja i otkrivanje

novih spoznaja o sebi i drugima, djecu se lakše motivira da govore o svojim željama,

očekivanjima, doživljajima i iskustvima. Vođenu fantaziju moguće je prilagoditi cilju kojem

se teži, odnosno interesu, problemu ili sadržaju koji zaokuplja grupu u određenom

trenutku.

Stvaranje i nadogradnja priče, predviđanje ili mijenjanje sadržaja priče potiče

maštu, otkriva želje i interese sudionika, ali i upućuje na suradnju i uvažavanje potreba

ostalih pripadnika skupine, jer u kreiranju priče sudjeluje čitava grupa.

Ovisno o mogućnostima i sposobnostima pripadnika skupine, za međusobno

otvaranje i bolje upoznavanje, te jačanje suradnje i grupne kohezije mogu se koristiti

tehnike; zajedničkog crteža, zajedničkog pisanja, stvaranja i nadogradnje scene ili

skulpture, vođena improvizacija, oblikovanje prostora.

Za prepoznavanje, usvajanje i prihvaćanje životnih i društvenih uloga, osobina i

karaktera, te analizu međuljudskih odnosa posebno su pogodne pantomima, tehnike

zamjene uloga, pripremljene uloge, ogrtača stručnjaka, vrućeg stolca, dijaloga kroz

uloge, dijaloga sa zamišljenom osobom i scensko uprizorenje.

8

Svaka od navedenih tehnika na nov i zanimljiv način sudionicima otkriva prednosti i

nedostatke određene uloge, karakterne osobine ili ponašanja što otvara mogućnost

lakše identifikacije, prepoznavanja poželjnih i prihvatljivih obrazaca ponašanja, te

modifikaciju vlastitog ponašanja prema željenom pravcu.

Voditelj u ulozi je dramska tehnika kojom voditelj, kroz preuzetu ulogu vezanu uz

sadržaj koji se obrađuje, moderira i vodi grupnu dinamiku i tako dodatno motivira

pripadnike skupine (npr. učenika u raspravi “moje mjesto u razredu”). Ova tehnika

pogodna je za usmjeravanje skupine na prednosti i nedostatke koji nisu uočeni u analizi

neke uloge, osobine, karaktera, ponašanja ili odnosa kroz potpunu ravnopravnost u

diskusiji i bez uobičajene podjele voditelj – skupina. Time se otvara prostor za slobodnije

izražavanje misli i stavova i olakšava put do jasnijeg i potpunijeg uvida u situaciju.

Pogodna dramska tehnika za analizu uloga, karakternih osobina, ponašanja i

odnosa je tehnika unutarnjeg monologa ili misli naglas, koja će u kombinaciji sa

vanjskim dijalogom i/ili vanjskim ponašanjem zorno prikazati unutarnju psihodinamiku

osobe koja je vrlo često u većem ili manjem neskladu s vanjskim ponašanjem. Tako na

dojmljiv način pripadnici skupine stječu uvid u tuđe, ali i vlastite psihološke procese i lakše

osvještavaju uzroke i posljedice vlastitog i tuđeg ponašanja.

Neovisno od specifičnosti pojedinih dramskih tehnika13 treba naglasiti da dramskom

ekspresijom sudionici imaju priliku razvijati sebe u fizičkom, psihičkom i socijalnom smislu;

a) U fizičkom smislu uče kontrolirati cijelo tijelo i osviješteno njime upravljati.

b) U psihičkom smislu oni razvijaju vještine percepcije, brzog razmišljanja, zaključivanja i

snalaženja u različitim novim situacijama te jačaju svoju koncentraciju i kreativnost.

13 o specifičnostima pojedinih dramskih tehnika detaljnije vidi u Neelands, J. (1990.) Structuring drama work. Cambrige: Cambrige University Press.

9

c) U socijalnom smislu razvijaju svoju socijalnu percepciju, komunikaciju kao

dvosmjeran proces, te uče i jačaju brojne komunikacijske vještine. Uče se kvalitetnoj

neposrednoj i uspješnoj komunikaciji u kojoj je način izražavanja precizan, usmjeren

prema jasnom cilju i potkrijepljen osobnim uvjerenjem što je osnovni uvjet za

mogućnost prenošenja tog uvjerenja ili poruke drugima.

SPECIFIČNOST PRIMJENE DRAMSKIH TEHNIKA U RADU S DJECOM S

POSEBNIM POTREBAMA

Temeljno polazište u dramskom radu sa djecom s posebnim potrebama je pružiti

mogućnost svakom djetetu da maksimalno razvije svoju osobnost u fizičkom, psihičkom i

socijalnom aspektu usprkos zdravstvenim, psihofizičkim i/ili socijalnim poteškoćama

kojima je zahvaćeno. Pri tom je nužno uvažavati sve specifičnosti zdravstvenog, fizičkog i

psihološkog stanja djeteta u trenutku provođenja pojedinih dramskih aktivnosti te pronaći

pravu mjeru u postavljanju zadataka i zahtjeva pred svakog pojedinca.

U tom kontekstu valja prepoznati često prisutne objektivne (poteškoće vida,

motorike, slabijih mentalnih sposobnosti, hiperaktivnosti i slično) i subjektivne poteškoće

(različiti oblici straha, nesigurnosti, negativizma spram sebe i drugih…) koji se redovito

javljaju kao početni otežavajući faktor u dramskom radu s djecom s posebnim potrebama.

Prisutnost otežavajućih faktora povezana je sa širim kontekstom životnih uvjeta u kojima

se odvija socijalizacija te, brojnim rizicima opterećene, populacije. Oni izviru iz loših intra i

interpersonalnih odnosa te brojnih negativnih iskustava i doživljaja neprihvaćenosti i

manjevrijednosti, pa predstavljaju realnost psihičkog integriteta, pripadajućeg selfkoncepta

velikog djela populacije osoba s dodatnim potrebama. U podlozi tih subjektivnih razloga

gotovo uvijek susrećemo različite oblike straha koji, osim što blokira pozitivne potencijale

10

osobnosti, inducira i pojačane otpore koji se javljaju kao izraz neadekvatnog načina

zaštite vlastite osobnosti osoba s posebnim potrebama.

Imajući na umu rečeno, vrlo je važna pripremljenost voditelja malih kreativnih

socijalizacijskih grupa za pravilno suočavanje s tim i brojnim drugim poteškoćama i

njihovo adekvatno tretiranje. S obzirom na to da su uz objektivne ograničavajuće faktore,

upravo subjektivni razlozi ti koji dominantno nepovoljno utječu na cjelovitu socijalizaciju i

individualizaciju djece s posebnim potrebama, treba naglasiti da primjena dramskih

tehnika nikako nije rezervirana samo za rad s dramski darovitom djecom koja pokazuju

poseban interes i sklonost za ovakav oblik rada. Iskustva primjene dramskih tehnika u

radu s djecom s posebnim potrebama potvrđuju da najveći dio ove populacije, unatoč

objektivnih i subjektivnih poteškoća, vrlo brzo prihvaća ponuđene oblike i sadržaje

dramskog rada, te da nakon uklanjanja početnih otpora s velikim entuzijazmom sudjeluje

u kasnijoj provedbi svih dramskih aktivnosti. Nadalje, treba naglasiti da primjena dramskih

tehnika pokazuje najbolje rezultate upravo u kontekstu promjene navedenih subjektivnih

rizičnih faktora socijalizacijskog procesa. Korištenjem dramske ekspresije vrlo brzo se

postižu veoma vidljivi pomaci u mijenjanju stavova, a onda i ponašanja pojedinaca u

smislu otvaranja, prevladavanja strahova, razvijanja percepcije i autopercepcije,

prihvaćanja i uključivanja, jačanja samopoštovanja, izgradnje poželjne slike o sebi,

razvijanja poštovanja, uzajamnosti i tolerancije.

Primjena dramskih tehnika u radu s djecom s posebnim potrebama pokazuje da se

dramskim radom oslobađaju kapaciteti i resursi koji, s obzirom na specifične i otežane

uvjete sazrijevanja i odrastanja uzrokovanim organskim i/ili socijalnim odstupanjem, često

ostaju blokirani i neprepoznati u socijalnoj sredini u kojoj dijete odrasta. Naime, iskustva

pokazuju da djeca s posebnim potrebama u svom nastojanju da se što potpunije prilagode

socijalnom okruženju, u cilju vlastitog preživljavanja i samoodržanja često koriste

11

strategije ponašanja koje nisu prepoznate kao poželjne i društveno prihvatljive. To

dodatno otežava njihovu delikatnu poziciju, a rezultat izbora i razvijanja takvog obrasca

ponašanja je posve suprotan od onoga što dijete želi postići. Umjesto prilagodbe i

prihvaćanja u socijalnoj sredini, dijete postaje neshvaćeno i neprihvaćeno zbog

“nesposobnosti da se prilagodi okolini”, što intenzivira djetetovu frustriranost i tako se

spirala rizičnog i neprihvatljivog ponašanja nastavlja u sve dubljem poniranju.

Dramske tehnike i dramska ekspresija u cijelosti pogodan su medij za

prevladavanje uočenih teškoća u socijalizaciji osoba s posebnim potrebama, odnosno

djece i mladeži rizičnog ponašanja, jer se kroz igru i improvizaciju omogućuje i potiče

sudionike na konstruktivne načine zadovoljavanja svojih potreba, na pozitivno

potvrđivanje sebe pred drugima, na samoupoznavanje uz jačanje samosvijesti i

samodiscipline14. Kroz igranje različitih životnih uloga na indirektan se način pridonosi

razvijanju komunikacijskih i socijalnih vještina. Upotrebom dramskog izraza sudionici su

upućeni na suočavanje i rješavanje realnih životnih problema kroz aktivno sudjelovanje i

promatranje drugih u uvjetima zaštićenosti i slobode reagiranja. Takav model učenja kroz

vlastito iskustvo pojačava motivaciju sudionika za sudjelovanjem i olakšava postizanje

željenih rezultata. Osim toga, rad kroz dramsku ekspresiju omogućuje i efikasno

rješavanje ili prevladavanje osobnih frustracija i agresivnih impulsa kroz ulogu, zamišljenu

situaciju ili inscenirani prizor bez traumatskih posljedica za sudionika ili njegovu socijalnu

sredinu u stvarnim životnim situacijama. Time dramska ekspresija postaje prikladna

metoda za postizanje socijalizacijskih i odgojnih ciljeva, ali i efikasno terapijsko sredstvo.

Zaključno treba reći da, premda je njihova primjena otežana objektivnim i

subjektivnim okolnostima u kojima se nalaze djeca s posebnim potrebama, dramske

14 deteljnije vidi u Zaključci savjetovanja “Mogućnosti dramskog odgoja u radu s djecom i mladeži s posebnim potrebama”; u Dramski odgoj (1999), Glasilo Hrvatskog centra za dramski odgoj, 3 (3), ožujak, str. 2-4

12

tehnike i dramska ekspresija značajno pridonose postizanju pozitivnih pomaka u primjeni

malih kreativnih socijalizacijskih skupina, a u skladu s tim i procesu socijalizacije i

individualizacije djece s posebnim potrebama. Dramska ekspresija razvija u pojedincu

sposobnosti “znati reći ali znati i čuti, znati pokazati, ali znati i vidjeti, uočiti; znati dati i

znati primiti, kao i znati podijeliti” ( Šušković-Stipanović, 1998). Rad u području dramske

ekspresije omogućava sudionicima da nauče pravilno izraziti sebe (govorno, tjelesno,

emotivno), ali i da budu pripravni prihvatiti i druge. Dramskom ekspresijom članovi grupa

uče jedni od drugih, "isprobavajući" tako vještine potrebne za snalaženje u sličnim

životnim situacijama koje ih očekuju. Konačno, iz iskustava u njezinoj primjeni može se

zaključiti da u mnogome pridonosi učenju komunikacijskih vještina, razvijanju kreativnosti

na polju socijalnih odnosa, samoupoznavanju i upoznavanju drugih, ali i doživljaju vlastite

uspješnosti, samopotvrđivanja i socijalne potvrde, onih sposobnosti koje su ranije bile

skrivene. I što je osobito značajno, to omogućuje doživljaj sreće u zajedništvu, suprotno

ranijim životnim iskustvima ove djece. Sreća s drugim umjesto na račun drugih kao prava

sreća, konačni pravi cilj ljudskih nastojanja, kako god ona bila formulirana, time se

realizira i postaje novi spiritus movens kvalitetnog razvoja ove djece. Dramska

komponenta time se na najbolji mogući način uklapa u korpus metoda i tehnika koje se

koriste u radu malih kreativnih socijalizacijskih skupina ili samostalno.

REZULTATI I RASPRAVA

U narednom dijelu bit će ukratko opisano praktično iskustvo dvogodišnjeg rada

(1998./1999. i 1999./2000.) i primjene dramskih tehnika u sklopu programa “Malih

kreativnih socijalizacijskih skupina” sa grupama djece s posebnim potrebama na području

grada Zagreba.

13

Provedba programa odvijala se u okviru ustanova:

Specijalna bolnica za zaštitu djece s neuromotornim i motoričkim smetnjama “Goljak”,

Goljak 2, Zagreb,

“Centar za odgoj i obrazovanje Vinko Bek”, Nazorova 53, Zagreb.

U kontinuiranom trajanju od dvije školske godine u program je bilo uključeno

ukupno 49 djece. Tijekom 1998./1999. godine program se provodio sa tri skupine djece

(25 djece), a tijekom 1999./2000. provedba se proširila na ukupno 5 skupina (35 djece,

od kojih je 11 nastavilo sudjelovanje od prethodne godine). Sljedeća tablica pokazuje

pregled broja uključene djece prema dobi i spolu.

Tablica 1. Broj djece u programu prema dobi i spolu

GODINA ROĐENJA

MUŠKO ŽENSKO UKUPNO

1982. 2 1 31983. 1 2 31984. 5 6 111985. 4 5 91986. 4 3 71987. 3 4 71988. 1 2 31989. 0 2 21990. 0 3 31991. 0 1 1

UKUPNO 20 29 49

Kao što je iz Tablice 1. vidljivo, u program je dosad bilo uključeno 29 ženske i 20

muške djece, čija se godina rođenja kreće u rasponu od 1982. do 1991. godine. Sva

djeca spadaju u skupinu djece s posebnim potrebama koja, uz opterećenost smetnjama u

biološkom razvoju kao što su smetnje neuromotornog razvoja, oštećenja vida, blaža

14

mentalna odstupanja i slično, žive u dodatno rizičnim uvjetima rasta i razvoja zbog

odvojenosti od obitelji radi potrebe za institucionalnim smještajem.

Osnovni kriterij izbora populacije uključene u program bio je opterećenost djeteta

brojnim rizičnim faktorima rasta i razvoja. Detaljnija analiza podataka prikupljenih iz

socijalnih anamneza djece uključene u program, te iz razgovora sa stručnim osobljem

ustanova upućuje na prisutnost tri osnovne skupine rizika kod navedene populacije.

Prvu skupinu rizika čine faktori organske etiologije. Tablica 2. donosi prikaz

pojavnosti pojedinih rizičnih faktora organske etiologije u populaciji djece u programu.

Tablica 2. Pojavnost rizičnih faktora organske etiologije

RIZIČNIFAKTORI

MUŠKO ŽENSKO UKUPNO

N %Atetoza 1 0 1 2,04Cerebralna atrofija 1 0 1 2,04Deformacije kosti i zglobova

2 5 7 14,29

Distrofija 1 0 1 2,04Konvulzije (EPI) 1 1 2 4,08Komplikacije u porodu 0 4 4 8,16Microcephalia/Hydrocephalia

1 1 2 4,08

Miopia 0 1 1 2,04Pareza 12 9 21 42,86PCI (cerebralna paraliza) 5 6 11 22,45Phocomelia 0 1 1 2,04Strabizam 2 3 5 10,20Slabovidnost 6 15 21 42,86Sljepoća 2 5 7 14,29Tumor mozga 1 1 2 4,08

15

Vidljivo je da je kod najvećeg broja djece, njih 21, što iznosi 42,86% programom

obuhvaćene populacije, dijagnosticirana pareza, te u istom broju slabovidnost. Čak 11-ero

djece, tj. njih 22,45 %, boluje od cerebralne paralize. Značajan broj njih (14,29 %) suočen

je u svom rastu i razvoju sa sljepoćom, te je u istom broju (kod sedmero djece) prisutna

deformacija kosti i zglobova. Treba istaknuti da je kod svakog djeteta uključenog u

program dijagnosticiran najmanje jedan od navedenih faktora organske etiologije koji su

prikazani u Tablici 2., a česti su slučajevi kombiniranih dijagnoza. Pritom treba imati na

umu da svaka od navedenih medicinskih dijagnoza krije u sebi ozbiljne poteškoće u

svakodnevnom funkcioniranju te djece.

Drugu vrlo važnu skupinu rizičnih faktora čine rizični faktori koji se javljaju usporedo

s prisutnošću primarnih organskih deficita, te se očituju kao:

A) poteškoće u kognitivnoj sferi (vizualno-perceptivni ili pacijalni deficit, dyslexia,

dysgraphia, teškoće pamćenja, granične i ispotprosječne intelektualne sposobnosti) ,

B) poteškoće u motorici (otežano kretanje, nemogućnost kontrole pokreta, poteškoće s

finom motorikom),

C) poremećaji glasa i govora (izrazito otežana artikulacija, mucanje, dysphonia, dyslalia),

D) poteškoće u emocionalnoj sferi (poremećaji u autopercepciji, percepciji okoline…),

E) nepoželjni načini reagiranja i/ili neprihvatljivi obrasci ponašanja.

Sljedeća tablica donosi prikaz zastupljenosti ove skupine rizičnih faktora kod djece

uključene u program.

Tablica 3. Pojavnost rizičnih faktora koji proizlaze iz primarnih organskih deficita

16

RIZIČNIFAKTORI

MUŠKO ŽENSKO UKUPNO

N %Poteškoće u kognitivnoj sferi 10 16 26 53,06Poteškoće u motorici

12 10 22 44,90

Poremećaji glasa i govora 6 6 12 24,49Poremećaji u percepciji okoline 6 8 14 28,57Poremećaji u autopercepciji 7 4 11 22,45Nepoželjni načini reagiranja i/ili neprihvatljivi obrasci ponašanja

20 29 49 100

Iz podataka u Tablici 3. vidljivo je da je kod svakog djeteta uključenog u program

uočen neki od nepoželjnih načina reagiranja i / ili neprihvatljivih obrazaca ponašanja.

Spomenimo najizraženije oblike iz ove skupine rizičnih faktora: impulzivnost, agresivnost,

konfliktuoznost, izrazita povodljivost, manipulativnost, submisivnost, negativan način

privlačenja pažnje i slično.

U uskoj vezi s navedenim poremećajima ponašanja kod 11-ero djece (22,45%)

uočeni su poremećaji u autopercepciji poput izrazite nekritičnosti (narcisoidnosti),

naglašenog samopodcjenjivanja, prisutne naglašene fluktuacije u autopercepciji,

problema vezanih uz spolni identitet i slično.

Specifičnost životnih uvjeta i okolnosti u kojima žive djeca uključena u program

rezultira i pojavom određenih poremećaja u percepciji okoline primijećenih kod 14-ero

djece (28,57%). Oni se očituju najčešće kao izrazita kritičnost, pretjerana ili nedostatna

emocionalna distanca, nerealna percepcija okoline i slično.

Više od polovice djece u programu, čak 26 djece ili 53,06%, pokazuje poteškoće u

kognitivnoj sferi (potprosječno intelektualno funkcioniranje), dok poteškoće u motorici ima

22-je djece (44,90%). Poremećaji glasa i govora uočeni su kod 12 – ero djece (24,49%).

17

Treću, ne manje važnu skupinu rizičnih faktora čine faktori socioekonomske i

obiteljske etiologije. Njihovu zastupljenost prikazuje Tablica 4.

Tablica 4. Prisutnost rizičnih faktora socioekonomske i obiteljske etiologije

RIZIČNIFAKTORI

MUŠKO ŽENSKO UKUPNO

N %Alkoholizam u obitelji 2 6 8 16,33Odvojenost od obitelji 12 18 30 61,22Narušeni obiteljski odnosi 3 6 9 18,37Nepotpuna obitelj 4 8 12 24,49Dijete napušteno od biološkog roditelja

2 3 5 10,20

Kronično narušeno zdravlje člana obitelji

4 11 15 30,61

Niski obrazovni status obitelji 6 12 18 36,73Nezaposlenost članova obitelji 0 3 3 6,12Ispotprosječni materijalno – ekonom.status obitelji

9 6 15 30,61

Neadekvatni stambeni status obitelji

4 1 5 10,20

Niska razina kulturno-higijenskih navika

0 1 1 2,04

Iskustvo progonstva / izbjeglištva 6 3 9 18,37

Kao što podaci pokazuju, najveći broj djece zahvaćen je rizičnim faktorom rasta i

razvoja u uvjetima odvojenosti od obitelji, tj. trajnog institucionalnog smještaja (njih

ukupno 30, što čini 61,22%), što je uvjetovano potrebom za specifičnim programom

rehabilitacije i obrazovanja. Čak 36,73%, odnosno 18-ero djece, dolazi iz obitelji s niskim

obrazovnim statusom, a kod 15-ero djece (30,61%) u obitelji nalazimo kronično narušeno

zdravlje nekog člana. Isti broj djece potječe iz obitelji s ispotprosječnim materijalno-

ekonomskim statusom. Čak kod 12-ero djece (24,49%) uključene u program nedostaje u

obitelji jedan od bioloških roditelja (smrt ili razvod/napuštanje). Od izraženih rizičnih

faktora prisutni su i faktori iskustva progonstva/izbjeglištva kod 9-ero djece (18,37%),

18

narušeni obiteljski odnosi u istom broju, te alkoholizam u obitelji kod 8-ero djece, što čini

16,33% populacije.

Brojnost detektiranih rizičnih faktora u populaciji djece obuhvaćene programom je

vrlo visoka, te u prosjeku iznosi 7,16 faktora rizika po jednom djetetu!!!. To nesumnjivo

ukazuje na izuzetnu potrebu kontinuiranog rada s tom visokorizičnom populacijom. Znanje

o jačini opterećenosti populacije navedenim rizičnim faktorima vrlo je važno za planiranje

sadržaja i načina provođenja grupnih aktivnosti u sklopu provedbe programa. No za

pravilan pristup navedenoj populaciji je, pored neupitne važnosti saznanja o tome s kojim

su sve teškoćama bazično suočena ta djeca i mladi u svom rastu i razvoju, isto tako

važno da uočeni problemi ne postanu dominantno polazište intervencije. Time bi otvorili

mogućnost da se ovakav rad ograniči na dijagnostički okvir te da se prema toj populaciji

postavimo s distancom kao prema “slučaju onih s kojima je vrlo teško raditi, a još teže

očekivati neke rezultate”. Polazište programa "Malih kreativnih socijalizacijskih skupina"

stoga nije usmjereno na negativne aspekte funkcioniranja i ponašanja djece i mladih, već

na utvrđivanje i razvijanje njihovih pozitivnih kapaciteta.

Uvažavajući navedene okolnosti i problematiku, definirani su sljedeći ciljevi rada:

1. otkriti i potaknuti pozitivne potencijale djetetove ličnosti (konstruktivnost,

kooperativnost, samostalnost, kreativnost…),

2. stvoriti milje sigurnosti, zaštićenosti, pripadnosti, ali istovremeno i milje koji će poticati

aktivitet i samoosnaživanje svakog pojedinca,

3. pružiti iskustvo pozitivnog, ugodnog, zabavnog dijeljenja sebe s drugima,

4. raditi na edukaciji i senzibilizaciji “značajnih drugih” (roditelja, odgajatelja) za

prepoznavanje potreba i pozitivnih potencijala djeteta, te pomoć u razvijanju

kvalitetnijeg odnosa na toj relaciji.

19

Uz te ciljeve program je sadržavao sljedeće zadatke:

1. zaustaviti negativno, a jačati pozitivno percipiranje sebe i okoline,

2. eliminirati negativne posljedice odgojnih pogrešaka te drugih traumatskih doživljaja iz

obiteljskog ili vanjskog miljea,

3. osigurati pražnjenje negativnih emocionalnih naboja,

4. pomagati djetetu da razvije odgovarajuće mehanizme obrane kako bi moglo

kompenzirati nedostatke na socijalno prihvatljiv način,

5. stimulirati djetetovu prirodnu okolinu za pozitivno percipiranje, prihvaćanje i odnos

prema djetetu,

6. razvijati i jačati socijalne vještine koje omogućuju što potpuniju i cjelovitiju socijalizaciju.

Strategija rada sastojala se ukratko u sljedećim elementima:

rad sa djecom se provodi kroz vršnjačke grupe sastavljene od 6-12 članova,

svaka grupa vođena je u paru, pri čemu je poželjno da jedan voditelj bude muškog, a

drugi ženskog spola kao ponuđeni model identifikacije,

susreti se provode kontinuirano kroz čitavu školsku godinu, jedanput tjedno po 2

školska sata,

sadržaji aktivnosti prate individualne potrebe, grupne interese te su u skladu s

razvojem grupne dinamike i primjerenošću ciljevima intervencije,

po mogućnosti paralelno sa grupama djece provodi se rad s roditeljima i/ili “značajnim

drugima” (odgajateljima, hraniteljima…) u svrhu senzibilazacije okoline za

prepoznavanje potreba djeteta i razvijanje kvalitetnog odnosa s djetetom,

čitava provedba programa kontinuirano se evaluira i supervizira.

Evaluacija rada provodila se kontinuirano za svaki susret na skali od pet stupnjeva

prema sljedećim kriterijima:

20

1. konstruktivnost i kooperativnost svakog člana grupe (zajednička procjena voditelja),

2. zadovoljstvo susretom (procjenjuje svaki član grupe),

3. rad grupe u cjelini (zajednička procjena voditelja),

4. rad voditelja (osobna procjena voditelja).

Uz kvantitativnu evaluaciju provodila se i kvalitativna evaluacija rezultata rada kroz

pisanje dnevnika susreta i supervizijske susrete svih voditelja grupa.

Osim permanentne evaluacije na kraju dvogodišnje provedbe programa učinjena je

finalna evaluacija, čije rezultate donosimo u nastavku.

Tablica 5. Rezultati evaluacije rada malih kreativnih socijalizacijskih skupina izraženi

prosječnom procjenom15

NAZIV GRUPE

ELEMENTI EVALUACIJE

Konstruk-tivnost

Koopera-tivnost

Zadovoljstvo grupom

Rad grupe u cjelini

Rad voditelja

BOB 4,60 4,85 4,65 4,63 4,505. ELEMENT

4,30 4,19 3,97 3,50 3,77

MOZAIK 4,30 4,19 4,50 4,45 4,50BIG BLU 4,17 4,07 4,08 4,03 4,06ČEVAPČIĆI 3,94 3,99 4,57 3,93 4,23ELMER 3,47 3,79 4,32 4,03 4,56

Grafikon 1. Rezultati evaluacije rada malih kreativnih socijalizacijskih skupina

15 Evaluacija je rađena procjenom navedenih varijabli na skali od 5 stupnjeva (pri čemu ocjena 5 predstavlja najviši rang kvalitete pojedine varijable), na osnovi procjena voditelja o individualnom postignuću svakog sudionika na pojedinom susretu, te na osnovi iskazanog zadovoljstva svakog sudionika pojedinim susretom.

21

Prikazani rezultati pokazuju visok stupanj kvalitete funkcioniranja sudionika tijekom

dvogodišnje primjene pristupa poznatog pod nazivom "Male kreativne socijalizacijske

skupine". Kvantitativna analiza dvogodišnjeg rada prikazana na gornjoj tablici i grafikonu

ne daje detaljniju mogućnost uvida u dinamiku razvoja skupina i doživljaja kvalitete rada

sudionika i njihovih voditelja, ali svojim prosječnim procjenama govori o prisutnom

izuzetno visokom stupnju konstruktivnosti, kooperativnosti, zadovoljstva s grupom, radom

skupine u cjelini i kvalitete rada voditelja. Vidljive su i određene razlike u procjenama po

skupinama koje istina nisu velike ali su nađene i imaju određeno značenje u vođenju

skupina i superviziji. Njih je moguće pripisati razlikama u jednadžbi procjenjivača,

objektivnim okolnostima u kojima su pojedine skupine radile (skučenost prostora do ispod

minimuma), razlici u sastavu skupina djece prema vrsti i kvaliteti dodatnih potreba i broju i

intenzitetu rizičnih činitelja (hiperaktivnost, depresivnost, agresivnost i slično). Procjenu

zadovoljstva svakim pojedinim grupnim susretom (u tablici “zadovoljstvo grupom”)

sudionici su davali samostalno tako da su se koristile različite tehnike (slijepa djeca su to

22

izražavala brojem kuglica, videća pišući ocjenu, mlađa crtežom i slično). Razlike u

njihovim procjenama su još manje nego kod voditelja, a može ih se pripisati dominantnoj

klimi u pojedinim skupinama, te razlici u tehnikama procjenjivanja (“smajlići”).

Treba naglasiti da analiza detaljnijih zapažanja voditelja o napredovanju pojedinih

sudionika, prikupljena metodom dnevnika grupnih susreta, također potvrđuje iznesene

postavke o izuzetno dobroj prihvaćenosti i izraženom terapijsko-socijalizacijskom učinku

primjene dramskih tehnika u radu s ovom visokorizičnom populacijom djece i mladih s

posebnim potrebama.

Tijekom rada s grupama djece s posebnim potrebama uočeno je da je korištenje

dramske ekspresije u radu MKSS višestruko korisno i poželjno. Sadržaji poput dramskih

igara, vježbi, improvizacija, vođene fantazije, pantomime, igranja uloga i slično vrlo su

dobro prihvaćeni kod djece i njihova primjena ima izniman značaj i učinke. Ove aktivnosti

potvrdile su svoju korisnu namjenu za:

1. upoznavanje djece

2. identifikaciju problema kojima su djeca opterećena

3. suočavanje djece s intrapsihičkim ili socijalnim konfliktima i njihovu proradu

4. otkrivanje pozitivnih potencijala i njihovo razvijanje

5. samopotvrđivanje i potvrđivanje djece u vršnjačkoj skupini

6. potkrepljenje pozitivnih reakcija i modela ponašanja

7. postizanje pozitivnog i slobodnog ozračja u skupini.

Iskustva pokazuju da djeca i mladi odlično koriste igranje uloga u svrhu

osvješćivanja i prorade konfliktnih situacija. Kao najčešće teme javljaju se životne situacije

bliske uzrastu djece, npr. odnosi učenik-nastavnik, roditelj-dijete, slabiji-jači… Vođene

fantazije pokazale su se osobito korisnima u poticanju razvoja vlastite senzibilnosti djece.

23

Pokazalo se da vježbe opuštanja pomažu djeci prebroditi napetosti u trenutnim ili trajnim

kriznim situacijama ili odnosima, te da utječu na smanjenje verbalne i fizičke agresivnosti.

Primjena dramskih tehnika pokazala se osobito opravdanom i poželjnom kod

realizacije složenih dijagnostičkih ciljeva (uočavanje više ili manje ozbiljnih poremećaja i

sl.), te u terapeutske svrhe (preveniranje i otklanjanje nepoželjnih posljedica proživljenih

stresnih doživljaja kroz ventilaciju negativnih naboja, oslobađanje emocionalnih kočnica,

stjecanje novih iskustava, pozitivnog doživljaja sebe i drugih).

Treba napomenuti i to da su korištenjem dramskih tehnika postignuti vrlo dobri

posredni učinci. Dvogodišnje iskustvo pokazalo je da takav oblik rada s djecom i mladima

doprinosi uspostavljanju bliskijeg odnosa između članova grupe, te pomaže prevladavanju

jaza među spolovima u kritičnim razvojnim razdobljima. Nadalje, dramska ekspresija je

pružila prigodu voditeljima za bolje upoznavanje članova, za otkrivanje često duboko

potisnutih problema i negativnih emocija kojima su pojedinci opterećeni. Korištenje

dramskih tehnika pokazalo se vrlo korisno kako kod povučenije, hipersenzitivne i

nesigurne djece (za jačanje njihova samopouzdanja, za stjecanje sigurnosti u nastupu

pred grupom), tako i kod hiperaktivne djece (tu scenska ekspresija pomaže u učenju

samodiscipline i pozornog slušanja drugih, te otvara mogućnost samopotvrđivanja takve

djece kroz konstruktivne sadržaje). Zaključno treba reći da su najrazličitije sadržaje

dramskih aktivnosti u većini slučajeva odlično prihvatili svi članovi grupa, te da su bitno

pridonosili povećanju motiviranosti sudionika za rad u grupi, većoj konstruktivnosti,

kooperativnosti i ukupnom zadovoljstvu sudionika grupnim susretom, te većoj kvaliteti

rada grupe u cjelini.

ZAKLJUČAK

24

Iznesena problematika i iskustva u primjeni dramskih tehnika u radu s djecom s

posebnim potrebama u okviru malih kreativnih socijalizacijskih skupina i samostalno

upućuje prije svega na visokorizičnost i ranjivost navedene populacije, čija životna

realnost najčešće ne ostavlja mnogo prostora za zadovoljavanje bazičnih ljudskih potreba

na zdrav i konstruktivan način. Imajući u vidu brojnost subjektivnih i objektivnih

otežavajućih faktora s kojima je suočena u svom socijalizacijskom procesu populacija

djece i mladih s posebnim potrebama, nameće se kao nužan zaključak zahtjev za

kvalitetnom intervencijom i pružanjem učinkovitog sustava podrške toj visokorizičnoj

populaciji. Postojeći institucijnalni okviri društvene brige za tu djecu vrlo često ne

uspijevaju adekvatno odgovoriti na njihove potrebe uvriježenim načinima komunikacije

kroz formalne uloge, koje ne nude model pozitivne identifikacije niti ostavljaju mogućnost

za prepoznavanje osobnosti pojedinaca i njegovih potencijala. U tom kontekstu iskustvo

primjene dramskog rada s tom populacijom ukazuje na njegovu dobru fokusiranost ka

zadovoljenju neprepoznatih, a prisutnih potreba navedene populacije.

Dramski odgoj pruža prije svega mogućnost za realizaciju kvalitetnije komunikacije

između sustava podrške i primatelja te ostavlja širi prostor za prepoznavanje postojećih

potreba. On postaje medij susreta u kojem osobe sudionici dramskog rada imaju priliku u

zaštićenom okružju doživjeti novo iskustvo osobne prepoznatosti i prihvaćenosti.

Pozitivna iskustva u primjeni dramskih tehnika, stečena na osnovi dvogodišnjeg

rada u ustanovama Centar za odgoj i obrazovanje Vinko Bek i Specijalna bolnica za

zaštitu djece i mladih sa neuromotornim i motoričkim smetnjama - Goljak te na osnovu

intenzivnog jednogodišnjeg vođenja dramske radionice u ustanovi Dječji doma A. G.

Matoš u Zagrebu, potvrđuju izneseno, no svakako bi bilo pretenciozno tvrditi da primjena

dramskog odgoja u cijelosti rješava problem rizičnih faktora i prisutnih nepoželjnih oblika

ponašanja u osoba s posebnim potrebama. Za promjenu godinama razvijanog usvojenog

25

obrasca ponašanja, neprihvatljivog reagiranja, kao i za prevladavanje psiholoških i

socijalnih deficita potrebno je puno više vremena od jednogodišnjeg ili dvogodišnjeg

ulaganja u socijalizacijski proces djece s posebnim potrebama. Oštećenja, deficiti,

smetnje i poremećaji kojima su ta djeca i mladež izložena suviše su kompleksni za

potpunu promjenu u tako kratkom periodu, makoliko kvalitetno radili.

Ipak treba naglasiti da je kroz primjenu dramskih tehnika i dramske ekspresije u

radu s navedenim grupama djece s posebnim potrebama toj djeci ponuđen novi, drugačiji

obrazac ponašanja, razmišljanja i međusobnog komuniciranja od onoga što su u najvećoj

mjeri tijekom svojih života iskusili, razvijali i usvajali.

Zapažanja voditelja potvrđuju uvjernje da su djeca bar jednim djelom prepoznala

prednosti pozitivnih obrazaca ponašanja u odnosu na one obrasce na koje su navikla.

Put od prepoznavanja, prihvaćanja, mijenjanja do konačnog usvajanja novog obrasca

ponašanja izuzetno je zahtjevan, težak i dug te traži kontinuirano poticanje, strpljivost i

ustrajnost svih čimbenika socijalizacijskog procesa. Loše navike i traumatična životna

iskustva brzo zasjenjuju povremene iskre zadovoljstva pozitivnim postignućem.

Zbog toga rad na što potpunijoj inkluziji i socijalizaciji djece s posebnim potrebama

mora biti dugoročan i provoditi se kontinuirano u dobro planiranim aktivnostima unutar

cjelovito strukturiranog pristupa, kao što su to male kreativne socijalizacijske skupine,

kako bi se djeca skladno razvijala u svim područjima psihosocijalnog funkcioniranja.

Raznovrsnim aktivnostima, metodama i tehnikama, pa i dramskom ekspresijom, moguće

je u takvom cjelovitom kontekstu kontinuiranog rada, otkrivati zanemarene i potisnute

sposobnosti, razvijati ih i dalje nadograđivati iskustvenim učenjem omogućavajući djeci i

mladima koja rastu suočena s brojim otežavajućim okolnostima da pronađu svoje mjesto

u socijalnom okruženju u kojemu će znati i moći afirmirati sebe kroz pozitivne i

26

konstruktivne oblike ponašanja, te se u odnosima s njim razvijati i izgrađivati u zadovoljnu,

uspješnu, zdravu, a samim tim i sretnu osobu.

LITERATURA

1. Ajduković, M. (2000.) Ekološki multidimenzionalni pristup sagledavanju činitelja rizika i

zaštite u razvoju poremećaja u ponašanju djece i mladeži. U: Bašić, J. i Janković, J.

(ur.) Rizični i zaštitni čimbenici u razvoju poremećaja u ponašanju djece i

mladeži. Zagreb: Povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske za prevenciju poremećaja u

ponašanju djece i mladeži i zaštitu djece i poremećajima u ponašanju, 47-63.

2. Bašić, J. i Janković, J. (ur.) (2000.) Rizični i zaštitni čimbenici u razvoju

poremećaja u ponašanju djece i mladeži. Zagreb: Povjerenstvo Vlade Republike

Hrvatske za prevenciju poremećaja u ponašanju djece i mladeži i zaštitu djece i

poremećajima u ponašanju.

3. Berne, E. (1971.) Šta kažeš posle zdravo. Beograd: Nolit.

4. Bexton, W. D., Heron, W. i Scott, T. H. (1954.) Effects of Decreased Variation in the

Sensory Environment. Canadian Journal of Psychology, 8, 70-76.

5. Dramski odgoj (1999.) Glasilo Hrvatskog centra za dramski odgoj, 3 (3), ožujak, 2-4.

6. Dramski odgoj (2000.) Glasilo Hrvatskog centra za dramski odgoj, 4 (5), veljača, 2-5.

7. Good, E. P. (1991.) U potrazi za srećom. Zagreb: Alinea.

8. Janković, J. (1996.a) Pristupanje obitelji. Zagreb: Alinea.

9. Janković, J. (1996.b) Zločesti đaci genijalci. Zagreb: Alinea.

10.Neelands, J. (1990.) Structuring drama work. Cambrige: Cambrige University Press.

27

11.Šušković-Stipanović, R. (1998.) Scenska ekspresija u edukaciji studenata Studija

socijalnog rada. Diplomski rad. Studijski centar socijalnog rada, Pravni fakultet

Sveučilišta u Zagrebu.

12.Urbanc, K. (2000.) Kvaliteta doživljaja vlastitih sposobnosti kao zaštitini čimbenik u

procesu odrastanja i sazrijevanja. U: Bašić, J. i Janković, J. (ur.) Rizični i zaštitni

čimbenici u razvoju poremećaja u ponašanju djece i mladeži. Zagreb:

Povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske za prevenciju poremećaja u ponašanju djece i

mladeži i zaštitu djece i poremećajima u ponašanju, 84-97.

13.Žanko, N. (1999.) Osnove transakcijske analize. Zagreb: Alinea.

DRAMA TECHNIQUES IN THE PREVENTION OF BEHAVIORAL AND FUNCTIONING

DISORDERS IN CHILDREN AND YOUNG PEOPLE

Josip Janković

Slavica Blažeka Review Article

Faculty of Law of the University of Zagreb

Study Centre for Social Work

Mario Rambousek

Centre for Social Care Zagreb

Črnomerec Office

Summary

28

This paper presents the application of drama techniques in small creative socialisation

groups and other approaches and programs as a potentially new complex of methods and

techniques in preventing behavioural and functioning disorders in children and young

people exposed to high-intensity risk factors during their growth, development, maturation

and socialisation. It particularly stresses the possibility of applying dramatic expression in

working with children and young people with special needs who have been placed in

institutions because of their psychophysical or educational difficulties. In this paper, the

experiences of applying drama techniques acquired in the two-year work as part of the

program “Small Creative Socialisation Groups” with a population of children and young

people with special needs placed in the institutions of the Vinko Bek Education Centre and

the Special Hospital for the Protection of Children and Young People with Neurological

and Motor System Dysfunction – Goljak. The results of a permanent evaluation of the

work of small creative socialisation groups, obtained through quantitative analysis, by

using evaluation scales and qualitative analysis, and through diaries recording the work of

these groups, show that the elements of educational theatre as additional techniques can

fit particularly well into the existing system of prevention. The experiences of the leaders

of these groups also show the powerful effect that dramatic expression has had on

numerous elements, like changing the perception, attitudes and behaviour of children with

special needs who are exposed to additional high risks.

29