Doc. dr. sc. Berislav Radiši - vef.hr¡ića-tetiva-i... · Doc.dr.sc. Berislav Radišić - Bolesti mišića, tetiva i ligamenata konja Ozljeda tetive rezultira oštećenjem stanica

Doc.dr.sc. Berislav Radišić - Bolesti mišića, tetiva i ligamenata konja

Doc. dr. sc. Berislav Radišić

Bolesti mišića, tetiva i ligamenata konja – verzija 2

Tetive su snažno fleksibilno tkivo koje ujedinjuje, odnosno povezuje mišiće s kostima.

Njihova funkcija je prijenos sile kontrahiranog mišića na kost i gibanje zglobova potrebnih za

kretanje životinje. Tijekom lokomocije, tetive nose energiju koja kada se prenese ponovo na

skelet povećava učinkovitost pokreta. Kako bi mogle obavljati ovu zadaću, tetive trpe veliku

napetost i moraju imati izražen visok stupanj elasticiteta te imaju mogućnost kliziti preko

peritendinoznog tkiva. Tetive i ligamenti konja su evoluirale strukture koje su dio

kompleksnog potpornog sustava koji ekstremitetima omogućuje fleksiju i ekstenziju, a

zglobovima određenu stabilnost. Fleksorne tetive i akcesorni ligamenti, zajedno sa

suspenzornim ligamentom, proksimalnim sezamoidnim kostima i distalnim sezamoidnim

ligamentima, su od presudne važnosti za potporu tijekom opterećenja tijela. Bilo kakav

poremećaj u njihovoj fiziološkoj funkciji, uzrokovan upalom ili prekidom kontinuiteta,

rezultira značajnom nemogućnošću kretanja i hromošću.

Nakon ozljede tetive uslijedi upala, zatim reparatorni procesi i procesi remodeliranja novog

tkiva. Na cijeljenje utječu brojni čimbenici, primjerice vrsta ozljede, koja je tetiva zahvaćena,

tip tkiva koje okružuje tetivu i samo liječenje. Krajnji rezultat cijeljenja, odnosno reparacije je

formiranje vezivnotkivnog ožiljka. Ovo tkivo može vratiti tetivi njen kontinuitet, ali joj ne

osigurava dovoljno snage i elasticiteta. Također postoji mogućnost nastanka adhezija koje

potom ugrožavaju fiziološku funkciju tetive. Ozljeda tetive čak i nakon cijeljenja nosi veliki

rizik za ponovno ozljeđivanje kad se konj vrati punom treningu.

1 Copyright Klinika za kirurgiju, ortopediju i oftalmologiju 2010.


Ozljeda tetive rezultira oštećenjem stanica i matriksa, što dovodi do upale tetive. Upala

uključuje vaskularni i celularni odgovor koji brani organizam od infekcije, uklanja nekrotično

tkivo i potiče procese cijeljenja. U cijeljenju se aktivira čitavi niz isprepletenih radnji, a sve

započinje nakupljanjem fibrina koji zapunjava nastali defekt u tetivnom tkivu. Na mjesto

ozljede dolaze neutrofili, stanice prve linije obrane od infekcije, koji zajedno s monocitima

fagocitiraju nekrotično tkivo i debris iz rane. Monociti postaju tkivni makrofagi koji

stimuliraju proliferaciju fibroblasta na mjestu ozljede, koji potječu od perivaskularnog tkiva

koje okružuje ozljeđenu tetivu. Daljnjim procesima dolazi do stvaranja kolagenog vlakna, a

tkivni makrofagi potiču neovaskularizaciju i transformaciju fibrina u fibrovaskularno

granulacijsko tkivo. Ozljeđeno tkivo vrlo brzo bude prožeto fibroznim tkivom koje ima malu

snagu rastezanja i kao takvo se održava kroz 8 tjedana. Tijekom remodeliranja nezrelo

kolageno tkivo se zamijeni s kolagenim vlaknima tipa I koji povećavaju snagu rastezanja

tetive. Ovaj proces traje od 8-og do 12-og tjedna cijeljenja. 24-og tjedna nakon ozljede,

reparatorno tkivo se razvije u ožiljkasto tkivo s longitudinalno usmjerenim vlaknima kolagena

tipa I. Na mjestu defekta ostaje nešto malo nezrelih kolagenih vlakana koja predstavljaju

mjesto manje otpornosti i predilekcijsko mjesto ponovnog ozljeđivanja. Faza remodeliranja

može potrajati i traje mjesecima, ali konačni rezultat i utjecaj na fiziologiju tetive nije

razjašnjen u potpunosti.

U cijeljenju tetive sudjeluju intrinzički i ekstrinzički tetivni čimbenici,a potonji prevladavaju.

Intrinzički čimbenici cijeljenja osiguravaju bolju kvalitetu reparacije ozljeđene tetive.

Ekstrinzički čimbenici inicijalno su okarakterizirani fibroblastnom produkcijom kolagena tipa

III. Kolagen tipa I proizvod je diferenciranijih tenocita, stoga je poželjnije stvaranje tog

kolagena zbog kvalitetnijih rezultata reparatornog procesa. Inzulinu sličan faktor rasta (IGF-1)

povećava produkciju kolagena tipa I i stimulira staničnu proliferaciju površinske digitalne

fleksorne tetive. Primjena IGF-1 in vitro jedna je od mogućih metoda liječenja za pojačanje

intrinzičkog utjecaja tenocita na produkciju kolagena tipa I. Cijeljenje obuhvaća i niz reakcija

tkiva koje okružuje ozljeđenu tetivu. Rezultat je fibroplazija mase kolagenog ožiljkastog

tkiva. Spoj tetive s okolnim tkivom može imati suprotni učinak ograničavanja ili sprječavanja

klizeće funkcije zacijeljene tetive. Imobilizacija odmah nakon ozljede i kirurškog liječenja

sprječava nastanak adhezija i pomaže u potpunom povratku klizeće funkcije tetive.

Nepravilno primjenjena rana imobilizacija može dovesti do formiranja procjepa na mjestu

reparacije. To se kasnije odražava na cijeljenje tetive, odgađa sazrijevanje kolagena, uzrokuje



nepravilnu proliferaciju fibroblasta, povećava nastanak adhezija i umanjuje mogućnost

klizanja tetive po okolnim strukturama.

Vanjsku traumu, koja rezultira razderotinom ili rupturom fleksorne ili ekstenzorne tetive,

često susrećemo kod konja svih dobnih skupina bez pasminske predispozicije. Ove traume

posljedica su djelovanja bilo kakvih oštrih metalnih predmeta ili nastaju zatrčavanjem u

žičane ograde. Ozljede fleksorne površine ekstremiteta su često locirane distalno od tarzusa ili

karpusa i ishode različitim stupnjem oštećenja digitalnih fleksornih tetiva i mekih tkiva tog

područja. Rane površinske digitalne fleksorne tetive rezultiraju osrednjom hiperekstenzijom

putišta. Kada je umjerena hiperekstenzija putice popraćena s hiperekstenzijom distalnog

interfalangealnog zgloba, što se uočava kao odizanje kopita od tla, možemo posumnjati na

rupturu površinske i duboke digitalne fleksorne tetive. Ozljede koje dovode do prekida

kontinuiteta obje fleksorne tetive i suspenzornog ligamenta rezultira potpunim gubitkom

putičnog potporišta. Životinja u tom slučaju hoda na palmarnoj ili plantarnoj strani prsta.

Ozljede distalnih dijelova ekstremiteta obično uključuju i ozljede mekih tkiva, poput tetivnih

ovojnica, krvnih žila i živaca što dodatno komplicira liječenje i cijeljenje. Razderotine

ekstenzorne tetive najčešće su pozicionirane u dorzoproksimalnoj regiji treće metatarzalne

kosti (MT III). Kliničko značenje ozljede ovisi o stupnju oštećenja mekih tkiva i kosti te

ozljedi zglobnih struktura. Obično su ozljede ekstenzornih tetiva popraćene opsežnijim

oštećenjima okolnog tkiva, avulzijama ekstenzornih tetiva i periosta. Gubitkom funkcije

ekstenzije, konj hoda dorzalnom stranom kopita ili dorzalnim dijelom članka prsta. S

vremenom konj nauči zaljuljati nogu prema naprijed kad ju predvodi te time olakšava

oslanjanje potplatom kopita. Na taj način dolazi do pravilne raspodjele težine tijela na noge. U

većini slučaja, lokomocija se vraća u fiziološke okvire nakon što rana zacijeli, ukoliko nema

komplikacija. Ozljede koje nastaju sekundarno nakon preopterećenja tetive čest su uzrok

bolesti tetiva i ligamenata kod konja. Obično su zahvaćene površinska digitalna fleksorna

tetiva prednjih ekstremiteta u metakarpalnoj regiji.

Nakon oštećenja tetivnih vlakana, sekundarno dolazi do upale tetive (tendinitisa) što se očituje

oteklinom tetive i hromošću. Uzroci tendinitisa su brojni i postoje brojne teorije o njegovoj

etiopatogenezi. Do ozljede tetive može doći već nakon samostalnog inzulta, najčešće kada je

potporni mehanizam distalnog dijela ekstremiteta preopterećen, kad se promijeni stav ili kod

lokalnog stresa tkiva tijekom velikog opterećenja za vrijeme brzog hoda na neprimjerenoj

podlozi. Degenerativne promjene dio su kliničke slike tendinitisa, a najvjerojatnije



predstavljaju temeljni patološki odgovor na kronični stres uzrokovan ponavljanim

preopterećenjem tetive. Širenjem degenerativnih procesa zahvaćeno je sve više tetivnih

vlakana oko kojih se nalazi reparatorno tkivo. Najčešće dolazi do rupture tetive koju prati

akutni upalni odgovor, što tendinitis učini klinički evidentnim.

Suspenzorni aparat

Suspenzorni aparat konja uključuje modificirani interosealni mišić ili suspenzorni ligament,

proksimalne sezamoidne kosti i distalni sezamoidni ligament. Suspenzorni ligament slične je

strukture i funkcije kao fleksorna tetiva, osim što vlakna skeletne muskulature mogu

sadržavati do 11% struktura suspenzornog ligamenta. Suspenzorni aparat često nije učinkovit

kod konja koji nisu utrenirani, a najčešće prvo dođe do loma proksimalnih sezamoidnih

kostiju.

Suspenzorni aparat funkcionira pasivnim otporom na hiperekstenziju putičnog zgloba.

Suspenzorni ligament sprječava dorzofleksiju proksimalnog interfalangealnog zgloba.

Desmitis suspenzornog ligamenta ima sličnu patogenezu kao upala površinske digitalne

fleksorne tetive.

Ruptura digitalnih fleksornih tetiva

Prekid kontinuiteta tetive nastaje najčešće nakon ozljede, a ovisno o lokalizaciji rane mogu

biti oštećeni samo jedna ili obje digitalne fleksorne tetive (površinska i duboka), suspenzorni

ligament, sinovijalne strukture, uključujući zglobne čahure i tetivne ovojnice te

neurovaskularne strukture distalnog dijela ekstremiteta.

Zbog prognostičke varijabilnosti, pri liječenju pacijenta u obzir valja uzeti:

-stupanj kontaminacije rane

-opseg devitaliziranog tkiva tetive

-vrijeme od nastanka ozljede



-iskorištavanje životinje

-gospodarski aspekt

-temperament konja

Ako je uz rupturu fleksorne tetive kompromitirana i neurovaskularna opskrba distalnog dijela

noge, poželjno je konja eutanazirati. Nastale ozljede tetive koje poštede krvne žile i živce

mogu se uspješno liječiti. Konji s rupturom digitalne fleksorne tetive i njene ovojnice imaju

prognostički loše izglede da se vrate u atletsku formu. Razlog tome je upala tetivne ovojnice

uslijed koje je oporavak duži i komplicira se adhezijama.

Nakon rupture tetive nastaje trenutna visokogradna hromost, a životinja zbog hiperekstenzije

prilikom hoda gazi po petnim dijelovima kopita. Osim bolnosti, lokalno uočavamo oteklinu

koja se nakon nekoliko dana povlači.

Dijagnoza se postavlja na temelju anamneze, kliničkog pregleda te dodatnim kliničkim

pretragama. Aplikacijom kontrastnog sredstva uz istodobno radiološko snimanje te pomoću

ultrazvučne pretrage možemo utvrditi točnu lokalizaciju ozljede tetive te oštećenje okolnih

struktura (mišića, žila i živaca, sinovijalnih struktura zgloba i tetivnih ovojnica).

Liječenje počinje već poznatim i ustaljenim načinom sanacije rane. Nakon temeljitog čišćenja,

ranu valja detaljno pregledati kako bi se utvrdio opseg oštećenja tetive. Debridmanom

uklanjamo strana tijela i devitalizirano tkivo. Pritom ne diramo peritendinozna tkiva i pazimo

da ne oštetimo krvne žile i živce. Krvarenje zaustavljamo direktnom kompresijom. Nakon

debridmana ranu pokrivamo sterilnim kompresama,a prethodno se mogu, prema potrebi,

nanijeti i antimikrobne masti te potom aplicirati modificirana Robert Jones bandaža. Na

zahvaćenoj nozi se postavlja udlaga koja će ograničavati oslanjanje na nogu i umanjiti

digitalnu hiperekstenziju. U suprotnom, može doći do opsežnijih oštećenja koja tada

zahvaćaju i krvne žile i živce. Primjenjuju se antibiotici široka spektra djelovanja i sistemski

NSPUL. Za ublažavanje bolova preporuča se primjena ksilazin hidroklorida i butorfanol

tartarata.

Samo liječenje provodi se konzervativnim i/ili operacijskim metodama, što ovisi o prirodi

ozljede, o iskorištavanju konja i gospodarskoj isplativosti.



Konzervativno liječenje se obično ne provodi kod trkaćih konja, iako su zabilježena cijeljenja

tetive koja potom može izdržati velike napore uslijed treninga. Važno je nogu poviti kako bi

se spriječila digitalna hiperekstenzija, umanjuje se retrakcija prekinutih tetivnih završetaka,

umanjuje se napetost rane i potiče se cijeljenje rane per secundam.

Operacijsko liječenje se provodi kako bi se tetivi vratila njena fiziološka funkcija bez

stvaranja adhezija. Prednost je u tome što se tako potiče ranije sazrijevanje tkiva na mjestu

cijeljenja. Nakon operacije, ozlijeđene tetive treba zaštititi od mogućih rastezanja sve dok

kolageno ožiljkasto tkivo ne dostigne dovoljnu rastezljivost koja može podnijeti teret

opterećenja noge. Kirurško liječenje valja provesti što je ranije moguće nakon nastanka

ozljede. Brzim liječenjem umanjuje se mogućnost nastanka sekundarnih ozljeda uslijed

digitalne hiperekstenzije, a debridmanom se umanjuje mogućnost nastanka infekcije rane.

Operacija se obavlja u općoj anesteziji i započinje debridmanom devitaliziranog tkiva i

lavažom rane. Ozlijeđenu tetivu eksponiramo na ranu pomoću reza na koži, koji je produžetak

rubova nastale rane. Pri obradi rane i debridmanu valja paziti da ne oštetimo krvne žile i

živce. Nakon obavljanja prethodno navedenih radnji, pristupamo rekonstrukciji tetive/tetiva.

Koristimo se šavom koji ima minimalno djelovanje na vaskularnu mrežu, a ima dovoljnu

snagu zadržavanja spojenih krajeva prekinute tetive. Ako šav uzrokuje ishemiju ili ako ima

prostora između spojenih krajeva prekinute tetive, nastati će adhezije koje ometaju funkciju

tetive. Najčešće se koristi modificirani Kessler-ov šav ili „locking loop“ šav pomoću

monofilamentnog sintetskog nylon konca promjera 2. Također, može se koristiti i

polidioksanon sulfatni konac koji se resorbira unutar 6 mjeseci od operacije, čime se umanjuje

mogućnost nastanka fistule ako dođe do infekcije rane. Postoje različite izvedbe navedenog

šava, a koji će operater primijeniti ovisi o tome koja je tetiva zahvaćena te kojeg je oblika.

Nakon operacije, tetivu treba zaštititi od rastezanja i nogu je potrebno odteretiti kako ne bi

došlo do dehiscencije. Sve okolne strukture koje su oštećene treba rekonstruirati, a ako je

nastala infekcija, rana se ostavlja cijeliti per secundam s dreniranjem sadržaja. U ovom

slučaju često nastaju adhezije koje ometaju funkciju klizanja tetive nakon cijeljenja defekta.

Poslijeoperacijska njega uključuje mirovanje životinje i postavljanje vanjskih fiksatora kako

bi se zaštitila ozlijeđena tetiva. Koju ćemo vanjsku fiksaciju primjeniti ovisi o tome da li je

zahvaćena prednja ili stražnja noga, koje područje noge i same tetive je zahvaćeno

oštećenjem, kakvo je stanje nastale rane i kakvog je životinja temperamenta. Postavljaju se

najčešće sadreni gips (na cijelu nogu) ili udlage (na distalni dio noge). Imobilizacija gipsom

traje minimalno 12 tjedana, nakon čega se udlaga može ostaviti još 4-6 tjedana. Po skidanju



udlage postavlja se bandaža kroz 2-3 tjedna, nakon čega uslijedi potkivanje potkovicom s

petnim produžetkom (potpeticama). Svakih 6 tjedana nakon uklanjanja udlage potrebno je

ultrazvukom kontrolirati cijeljenje tetive. Životinju treba postupno vraćati u trening kojem

prethode lagane vježbe kroz minimalno 8-12 tjedana.

Ruptura ekstenzornih tetiva

Do rupture ovih tetiva dolazi najčešće kod konja koji su smješteni u žicom ograđenom

prostoru. Žica tada najčešće zarezuje tetivu u njenom proksimalnom dorzalnom dijelu MTIII,

ali može oštetiti i tetive prednje noge. Rane su obično popraćene avulzijom mekih tkiva u tom

području, uključujući i digitalnu ekstenzornu tetivu, s ekspozicijom kosti koja je ispod tih

struktura. Pad često dovodi do prekida kontinuiteta tetive m. extensor carpi radialis u

karpalnoj regiji zajedno sa značajnim oštećenjem kože. Pritom može nastati i oštećenje drugih

struktura kao što su zglobovi karpusa i tarzusa i metakarpo/metatarzofalangealni zglob. Sama

rana i njena okolina obično su uprljane i kontaminirane stranim tijelima. U kliničkoj slici

dominira gubitak funkcije digitalnog ekstenzora. Pri hodu konj se oslanja na dorzalni dio

noge, očituje hromost, bolnost i oteklinu u području oštećenja tetive.

Liječenje započinje isto kao i kod rupture digitalne fleksorne tetive, obradom rane. Nakon

čišćenja rane, uklanjanja stranih tijela i debridmana devitaliziranog tkiva ranu treba obilno

isprati fiziološkom otopinom. Na taj način smanjuje se broj bakterija u ozljeđenom području i

uklanjaju se sitnije čestice. Detaljnim pregledom treba utvrditi stupanj oštećenja te koja su sve

tkiva zahvaćena (zglobovi). Što ranijim otkrivanjem koja su sve tkiva oštećena može se

spriječiti nastanak septičnog artritisa koji može imati ozbiljnije posljedice.

U dijagnostici se možemo poslužiti artrocentezom i kontrastnim snimanjem (artrografijom)

kako bi isključili ili potvrdili eventualno oštećenje zgloba.

Konzervativno liječenje često nije dovoljno, naročito kada se u obzir uzima stupanj oštećenja

tkiva, gubitak tetivnog tkiva i nepoželjno stanje rane. Terapija mora osigurati cijeljenje rane

(per secundam) i vraćanje funkcije digitalnog ekstenzora. Rana popraćena izlaganjem kosti

često se komplicira stvaranjem koštanog sekvestra koji zahtjeva kirurško uklanjanje. U

liječenju je najvažnije osigurati ekstenziju distalnog dijela noge i time omogućiti oslanjanje na

potplatni dio kopita. U suprotnom, može se razviti kontraktura zglobova i ankiloza putičnog

zgloba što predstavlja kroničnu degenerativnu promjenu. Ekstenziju distalnog dijela



zahvaćene noge postižemo postavljanjem gipsa, udlaga ili ortopedskim potkovom. Ne

preporuča se aplikacija gipsa iz razloga što rana zahtjeva svakodnevnu obradu i terapiju.

Preporuča se postavljanje udlage na distalni dio noge, osobito u početnoj fazi liječenja.

Kasnije, nakon uklanjanja udlage, obavlja se potkivanje potkovicom koja ima produžetak u

nokatnom dijelu. Spomenuti produžetak spriječava hodanje po dorzumu kopita, a dodatno se

učvršćuje bandažama. Nakon skidanja bandaža, konj se polako vraća u trening, a počinje se

laganim hodom kako bi se zahvaćena noga postupno opterećivala i da bi se spriječila

kontraktura putičnog zgloba. Kod životinja koje su ozljedile cijelu dorzalnu stranu karpalne

regije postavlja se udlaga na čitavu nogu kako bi se spriječila karpalna fleksija i posljedično

oštećenje tkiva. Postavljanjem udlage skraćuje se vrijeme cijeljenja i postižu se bolji

kozmetički rezultati. Rijetka je pojava ozljede kod koje je gubitak i oštećenje tkiva

minimalno. Iz tog razloga, rijetko je primarno cijeljenje rane. Glavni princip kod operacijskog

liječenja, odnosno kod rekonstrukcije oštećene tetive, isti je kao i kod rekonstrukcije rupture

digitalne fleksorne tetive. Tehnika obavljanja operacije ista je kao i kod rupture prethodno

opisanih tetiva, sa zabilježenim komplikacijama unutar 5-7 dana od operacije.

Usprkos sekundarnom cijeljenju, većina konja s rupturom ekstenzornih tetiva je sposobna za

sportska natjecanja nakon potpunog izlječenja. Bolji rezultati oporavka zabilježeni su kod

prekida tetive dugog digitalnog ekstenzora, nego li je to kod prekida tetive lateralnog

digitalnog ekstenzora.

Najčešće komplikacije su pretjerana tvorba granulacijskog tkiva i osteitisa sa sekvestracijom.

Svakodnevnom obradom rane sprječavamo gore navedene komplikacije. Kod opsežnijih

oštećenja tkiva može se napraviti presadak kože (plastičnom kirurgijom) čime se skraćuje

vrijeme cijeljenja i postižu se bolji kozmetički rezultati. Pritom ne izostaju niti bolji

funkcionalni rezultati. Što ranije liječenje nakon ozljede i rekonstrukcija mekog tkiva iznad

eksponirane kosti značajno umanjuje mogućnost nastanka osteitisa i sekvestara, a koji su

uglavnom posljedica periostealnih trauma. U razdoblju oporavka, fleksorne kontrakture

najbolje spriječavamo poticanjem opterećenja noge cijelim potplatom. Jedna od rijeđih

komplikacija je pijetlov hod. U tom slučaju je indicirana miotenektomija lateralnog digitalnog

ekstenzora.



Desmitis suspenzornog ligamenta

Ozljede na mjestu ili u blizini početka suspenzornog ligamenta u proksimalnom dijelu

metakarpusa/tarzusa kategorizirane su kao proksimalni suspenzorni dezmitis (PSD). Konj

očituje hromost različitog intenziteta. Kliničkim pregledom ponekad nije moguće

dijagnosticirati ovo stanje pa je indicirano obaviti dijagnostičku provodnu analgeziju.

Analgezija lateralnog palmarnog živca neposredno distalno od akcesorne karpalne kosti

uklanja bol koja nastaje zbog PSD-a. Druge metode analgezije u ovom području su manje

pouzdane, primjerice izravna subkarpalna/tarzalna analgezija koja može rezultirati lažnim

pozitivnim odgovorom kao posljedica aplikacije anestetika u zglobnu čahuru

karpometakarpalnog ili u tarzometatarzalni zglob. Sigurna dijagnoza se postavlja

ultrazvučnom pretragom gdje se uočava povećanje struktura, gubitak jasnih linija, fokalna

hipoehoična područja i ponekad u kroničnim slučajevima područja povećane eho strukture.

Trabekularne promjene mogu se uočiti radiološkom pretragom.

Liječenje započinje mirovanjem i redukcijom programa treninga. U kroničnom slučaju

prognoza je lošija kod PSD-a na prednjim nogama. Pacijenti sa PSD-om na stražnjim nogama

očituju kroničnu hromost, a liječenje se provodi lokalnom aplikacijom kortikosteroida

produljenog djelovanja. Nakon mirovanja kroz 7 dana uslijede lagane vježbe koje se mogu

postepeno izvoditi kroz naredna 2 tjedna. Ukoliko se hromost ponovo javi, liječenje se

ponavlja.

Ozljeda tijela suspenzornog ligamenta je česta u trkaćih konja. Gubitak funkcije putičnog

zgloba, zajedno s dorzalnom subluksacijom proksimalnog interfalangealnog zgloba obično

prati kompletni gubitak funkcije suspenzornog ligamenta. Uz to je prisutna bolnost, lokalna

temperiranost i oteklina što se lako uočava pri kliničkom pregledu. Ultrazvučnom pretragom

se može utvrditi stupanj oštećenja.

Gubitak funkcije putičnog zgloba, koji nastaje uslijed oštećenja suspenzornog ligamenta, se

može uspješno liječiti konzervativnim putem. Osim mirovanja, životinja se pošteđuje na

treninzima, a oporavak i stanje ligamenta se prati ultrazvučnom pretragom.



Upala tetiva (Tendinitis)

Upala tetiva može biti akutnog ili kroničnog tijeka, a posljedica je rupture tetivnih vlakana

različitog stupnja. Svojstvena je sportskim i radnim konjima, a najčešće se javlja na

fleksornim tetivama prednjih nogu. Kod sportskih konja najčešće dolazi do rupture površinske

fleksorne tetive, a u radnih konja obolijeva duboka fleksorna tetiva.

Tendinitis se uobičajeno javlja nakon intenzivnijeg treninga zbog prevelikog istezanja tetive

kod loše utreniranih konja. Vlakna rupturiraju kada sile vlaka nadvladaju elasticitet tetive.

Intenzivni trening uslijed postojeće upale tetiva uzrokuje ponovno kidanje vlakana i

pogoršava opravak i prognozu. Predisponirajući faktor za nastanak tendinitisa je i nepravilni

potkov konja.

Tendinitis je uglavnom aseptični proces, no kod prodora mikroorganizama uslijed ozljeda

tkiva i tendinitis može poprimiti gnojni karakter. To uzrokuje poremećaj općeg stanja

životinje. U akutnom tijeku uočava se hromost različita stupnja, koja se intenzivira od niske

do visokogradne, bolnost, edem i lokalna temperiranost. Trenutna hromost visokog stupnja do

nemogućnosti opterećenja ekstremiteta javlja se kod potpunog prekida kontinuiteta tetive,

odnosno kod rupture tetive. Kronični tendinitis je obilježen hromošću nižeg stupnja, koja se

lako može uočiti pojačanim radom konja. Palpacijom nalazimo tvrdu, kvrgavu i neravnu

tetivu što je posljedica nastalih adhezija uslijed reparatornih procesa rupturiranih vlakana. Tek

jačom palpacijom moguće je izazvati bolnost. Uslijed reparatornih procesa dolazi do

kontrakture tetive, odnosno njezinog skraćenja.

U dijagnostici tendinitisa, osim metoda kliničke pretrage u dijagnostici hromosti, možemo se

poslužiti ultrazvučnim pregledom, dijagnostičkim analgezijama i testovima fleksije.

Konja treba smjestiti u staju, omogućiti mu mirovanje na ravnoj podlozi, a po mogućnosti,

kod većih oštećenja, imobilizirati oboljeli ekstremitet. Na distalne dijelove ekstremiteta se

postavljanju bandaže. Minimalno vrijeme oporavka je 6 tjedana, a ovisno o opsegu oštećenja

moguć je i dulji period poštede. Ozljede tetive zacjeljuju reparacijom, odnosno formiranjem

kolagenog ožiljka koji nema osobine normalnih tetivnih vlakana što je razlog lošijeg oporavka

i težeg vraćanja konja u punu kondiciju. Prognoza ovisi o opsegu oštećenja, liječenju i

cijeljenju oštećene tetive. Liječenje tendinitisa treba započeti što ranije u akutnoj fazi

primjenom lokalne i sistemske terapije. Kortikosteroidi se primjenjuju sistemski, samostalno



ili u kombinaciji s nesteroidnim protuupalnim lijekovima (npr. fenilbutazon i fluniksin-

meglumin). Kontraindicirana je lokalna primjena kortikosteroida u okolno područje i unutar

tetive. Sistemska upotreba kortikosteroida ne smije biti preduga zbog moguće adrenalne

supresije, nastanka laminitisa i inhibicije cijeljenja rane. Nesteroidni protuupalni lijekovi

(NSPUL) se mogu dulje primjenjivati jer nemaju većeg utjecaja na cijeljenje rane, no mogu

uzrokovati oštećenja želučano-crijevne stijenke kod dugotrajnije primjene. Lokalno se

postavljaju hladni oblozi (led, suhi led, polijevanje hladnom vodom) u trajanju od 20 min, a

ponavljaju se svakih 4-6 sati. Krioterapijom se smanjuje opseg krvarenja (zbog

vazokonstrikcije), smanjuje se eksudacija tekućine u okolno tkivo i minimalizira se bolnost

mehaničkog oštećenja. Nakon hladnog obloga može se poviti distalni dio ekstremiteta poradi

potpore. Lokalno se primjenjuju i NSPUL kroz prvih 48-72 sata od povrede tetive. Nakon

hladnih, lokalno stavljamo tople obloge i resorptivne, antiflogističke masti. Gnojni tendinitis

liječi se primjenom antibiotika i toplo-vlažnih obloga. Za liječenje kroničnih slučajeva obavlja

se perkutana incizija tetivnih vlakana, implantacija vlakana ugljika te desmotomija ligamenta

površinskog fleksornog mišića.

Upala tetivnih ovojnica (Tendovaginitis)

Pod pojmom tendovaginitisa se podrazumijeva upala sinovijalne membrane i fibroznog sloja

tetivne ovojnice.

Brojni su uzroci nastanka i kliničke manifestacije bolesti. Najčešći uzrok tendovaginitisa je

trauma kojoj uslijedi oštećenje tkiva tetive i njene ovojnice. U mlađih životinja nerijetko

uzrok bolesti ostaje nerazjašnjen. Osim navedenog, uzrok upale tetivnih ovojnica mogu biti i

mikroorganizmi.

U praksi je najčešća upala tendovagine m. extensor carpi radialis i upala distalne digitalne

tendovagine površinskog i dubokog fleksora prsta. Lokalno uočavamo oteklinu duguljasta

oblika, temperiranu, bolnu i na palpaciju fluktuirajuće konzistencije. Noga je grčevito

flektirana, konj teško hoda i pritom se o tlo oslanja samo nokatnim dijelom kopita.

Po tijeku upale razlikuju se akutni i kronični, a po karakteru upale septični i aseptični

tendovaginitis. Osim navedenog, pojavljuje se i idiopatski tendovaginitis. Idiopatski

tendovaginitis u mlađih životinja nepoznatog je uzroka, a pretragom se utvrdi pojačana

punjenost tendovagine sa sinovijom rastezljivog karaktera. Septični oblik javlja se najčešće



zbog penetracije mikroorganizama kroz ozlijeđenu kožu, kao posljedica lokalne infekcije i

hematogenog prijenosa infekta u tijeku sistemske infekcije. Aseptični tendovaginitis je

posljedica traume tkiva (udarca, nagnječenja). Klinički simptomi očituju se znakovima

lokalne upale i različitim stupnjem hromosti.

Dijagnoza se postavlja kliničkim pregledom životinje i ultrazvučnom pretragom. Potrebno je

učiniti punkciju otekline, a karakteristike dobivenog punktata olakšavaju postavljanje

dijagnoze. Kod aseptičnog tendovaginitisa punktat je tekuće konzistencije, žućkasto-

narančaste boje s primjesama fibrina, dok kod septičnog oblika redovito nalazimo gnojni

sadržaj. Za postavljanje točne dijagnoze još se koriste i dijagnostičke analgezije i testovi

fleksije.

Liječenje akutnih stanja svodi se na mirovanje životinje na ravnoj podlozi, lokalnu primjenu

hladnih obloga te sistemsku primjenu nesteroidnih protuupalnih lijekova. Nakon 48 sati

nastavlja se s toplim oblozima i lokalnom primjenom resorptivnih masti. Bandaža se više

primjenjuje u kroničnim slučajevima. Kod septičnog oblika tendovaginitisa nužna je primjena

antibiotika kroz minimalno 7 dana uz obavezno dreniranje. Lokalno se može aplicirati

glukokortikoid u kombinaciji s antibiotikom, najčešće do prestanka hromosti. U početnom

stadiju bolesti prognoza je povoljna, dok se napredovanjem bolesti pogoršava klinička slika

hromosti što nije prognostički povoljno. Moguća komplikacija i posljedica kronične upale je

nastanak adhezija između tetive i njene ovojnice što dovodi do trajne hromosti.

Bolesti mišića

Bolesti mišića mogu biti uzrokovane brojnim čimbenicima. Osim što mogu biti prirođene,

mogu biti i stečene. U konja je opisano nekoliko specifičnih bolesti mišića.

Fibrozirajući miozitis (Myositis fibrosa; Fibrotic myopathy)

Bolest je uzrovana fibrozom, odnosno bujanjem intermuskularnog vezivnog tkiva m.

semitendinosus s povremenim promjenama na m.semimembranosus i m.biceps femoris.

Zabilježena je i fibroza m.gracilis. Karakteristična je jedinstvena anomalija hoda stražnjim

nogama, koja je posljedica ograničene aktivnosti navedenih mišića.

Kod većine konja uzrok bolesti je trauma mišića s posljedičnom fibrozom i stvaranjem

adhezija. Trauma mišića može nastati kod razderotina, ozljede tijekom treninga, pada ili kod

zapinjanja na ogradu ili užad. Fibrozirajući miozitis je zabilježen i kod ždrjebadi, već pri



porodu (kongenitalni fibrozirajući miozitis) čija etiologija nije poznata. Ždrjebad rođena s

ovom bolešću također očituje karakteristične promjene u hodu. Ponekad se bolest javlja nakon

prijevoza konja u prikolici i uzrokovana je lokalnom upalom mišića. Simptomi, odnosno

karakterističan hod prestaje ubrzo nakon provođenja pravovaljanog liječenja.

Dijagnoza se postavlja na temelju anamneze i kliničkog pregleda. Promjene se uočavaju već

pri inspekciji i palpaciji. Analizom hoda uočavamo mehaničko ograničenje aktivnosti

zahvaćenih mišića, iskoračaj je skraćen, a noga se neposredno prije polaganja na tlo naglo

povlači kaudalno za 5-15 cm. Ovaj način hoda, odnosno šepanje nije povezano s boli, ne

reagira na primjenu analgetika i ne očituje se bolnošću pri obavljanju testova fleksije.

Poremećaj u hodu se očituje pri svakom tipu hoda, ali se njegov karakter može mijenjati

ovisno o brzini i tipu hoda. Fibrotično ili osificirajuće područje može se palpirati s kaudalne

strane natkoljenice u razini koljenskog (femorotibijalnog) zgloba ili neposredno iznad njega.

Ultrazvučnom pretragom se mogu precizno lokalizirati mjesta promjene, dok je radiološkom

pretragom lakše lokalizirati osificirajuće promjene.

U liječenju fibrozirajućeg miozitisa opisano je mnoštvo kirurških metoda, poput tenektomije,

miektomije, miotomije, tenotomije i kirurške lize nastalih adhezija. Tradicionalna kirurška

metoda uključuje resekciju fibrotičnog ili osificirajućeg dijela mišića i uklanjanje adhezija

oko mišića. Ovu kiruršku metodu zamjenile su druge zbog dugotrajnog oporavka i

nepoželjnih eksterijernih karakteristika nakon oporavka. Modificirana tradicionalna kirurška

metoda obuhvaća resekciju otprilike 10 cm mišića i tetive. Nakon uvođenja životinje u opću

anesteziju postavlja se rez u duljini od 15-20 cm izravno iznad spoja mišića i tetive s kaudalne

strane koljenskog zgloba. Uklanja se 5 cm mišića i 5 cm pripadajuće mu tetive te adhezije oko

zahvaćenih mišića. Kroz novi rez potrebno je postaviti kateter za dreniranje sadržaja, a

kirurški rez se zatvara u tri sloja.

Druga modificirana metoda prema Irwinu i Howellu obavlja se u lokalnoj anesteziji na konju

koji stoji postavljanjem okomitog reza u duljini od 3-4 cm neposredno iznad zahvaćenog

tkiva. Sva palpatorno zahvaćena tkiva se transverzalno prerežu škarama, a dodatne incizije se

postavljaju medijalno ili lateralno u odnosu na prvi rez. Nogu je za vrijeme zahvata potrebno

povući prema naprijed kako bi se lakše moglo prepoznati ograničeno područje adhezija. Rana

se ostavlja da cijeli per secundam, a životinja počinje hodati tom nogom nakon 7-10 dana iza

operacije. Poremećaj u hodu u potpunosti prestaje do 14 dana nakon operacije, no značajno

poboljšanje uočava se već nakon zahvata.



Tenotomija m.semitendinosus je prvi izbor u kirurškom liječenju fibroze ovog mišića.

Operacija se obavlja u općoj anesteziji u bočnom položaju na strani zahvaćenog ekstremiteta.

Kožni rez se postavlja u duljini od 8 cm iznad mjesta gdje palpiramo tetivu tibijalnog dijela

mišića s kaudomedijalne strane tibije, neznatno distalno od koljenskog zgloba. Rez se

postavlja kaudalno od v.saphena i nalijegajućeg m.gastrocnemius. Kad na reznu ranu

dobijemo tetivu pod nju se postavlja pinceta ili hemostat i obavlja se transekcija. Nakon

miektomije i miotomije poboljšanje se obično očituje već nakon zahvata, no povremeno je

potrebno 3-7 dana za evidentno poboljšanje. Jednostavna miotomija s transekcijom

ograničenih područja omogućuje bolje kozmetičke rezultate s nekolicinom mogućih

komplikacija zbog manjih incizija i manjeg stvaranja fibroznog tkiva tijekom cijeljenja. Kod

obavljanja tenotomije komplikacija je još manje, no postoji mogućnost da se abnormalnost u

hodu ne ukloni u potpunosti.

Pijetlov hod (Hiperfleksija stražnjih nogu; Stringhalt)

Ovaj oblik hromosti karakterističan je po nenamjernoj ili pretjeranoj fleksiji stražnjih nogu.

Postoje šarolikosti u težini ovih znakova koji mogu obuhvaćati ili 1 ili oba stražnja

ekstremiteta. Opisana su dva oblika hiperfleksije:

a) -australski oblik, javlja se iznenada, sporadično ili epidemijski uglavnom u ljeti i

jeseni u konja na ispaši

-povremeno se javlja u Australiji i Novom Zelandu i jednom je zabilježen u

Kaliforniji

-etiologija nije razjašnjena, no uzrokom bolesti smatraju se toksini ili otrovi

povezani s ingestijom trave Hypochoeris radicata, hromost je uzrokovana

perifernom neuropatijom i neurogenom mišićnom atrofijom digitalnih ekstenzora

i m.gastrocnemius

-elektromiografijska aktivnost digitalnih ekstenzora je povećana, a brzina

prijenosa podražaja kroz duboku granu n. peroneus je smanjena

-uz ovo stanje česta je istovremena pojava laringealnih poremećaja

-zabilježeno je spontano izlječenje bez primjene ikakvih terapijskih mjera

b) –konvencionalni, tzv. pravi oblik pijetlovog hoda javlja se sporadično

-može biti unilateralan ili bilateralan



-uzroci bolesti su povezani s ozljedama metatarzusa, tarzusa i koljenskog zgloba,

s boli u kopitu, bolestima kralješnične moždine i adhezijama tetiva, no u većini

slučajeva točan uzrok bolesti nije poznat

-elektromiografijom otkrivamo lokaliziranu denervacijsku aktivnost lateralnog

digitalnog ekstenzornog mišića

-kod ovog oblika bolesti nema spontanog izlječenja

Dijagnoza se postavlja na temelju anamneze i kliničkog pregleda. Tijekom analize hoda lako

se uočava karakterističan pijetlov hod uzrokovan pretjeranom fleksijom 1 ili obje stražnje

noge. Kod australskog oblika proces je obično bilateralan, no na jednoj nozi promjena može

biti izraženija. Kod nekih konja se očituje samo srednje otežano hodanje, a poremećaj u hodu

može se uočiti kod okretanja konja u stranu ili pri kretanju unatrag pa čak i kod podizanja

kopita. Kod nekih se očituje pretjerana fleksija u obliku naglog odgurivanja noge od tla prema

abdomenu. Ponekad putica može i dotaknuti trbušnu stijenku. Klinički znakovi se očituju pri

svakom koraku. Niže temperature zraka i mirovanje naglašavaju ovaj hod, no ponekad se

vježbom pijetlov hod može i reducirati. Također, nije zabilježena pasminska predispozicija.

Diferencijalno dijagnostički ovo stanje treba razlučiti od intermitentne proksimalne fiksacije

(dorzalne luksacije) patele što se postiže pažljivim promatranjem hoda životinje i palpacijom

patele.

Liječenje ovisi o obliku bolesti koja se javlja. Kod nas australskog oblika bolesti nema, a liječi

se uklanjanjem životinje s pašnjaka i promjenom hranidbenog režima. Također su kod ovog

oblika zabilježena i spontana izlječenja.

Kirurško liječenje konvencionalnog oblika neophodno je potpuni oporavak. Preporučene su

brojne metode, a od njih opisana tenektomija i parcijalna miektomija lateralne digitalne

ekstenzorne tetive omogućuje djelomični do potpuni oporavak. Zahvat se može obaviti u

lokalnoj i općoj anesteziji. Distalno dio lateralnog digitalnog ekstenzora u duljini od 2-10 cm i

cijela tetiva se uklanjaju. Kod standardne metode, u liniji od 2 cm aplicira se lokalni anestetik

iznad lateralnog digitalnog ekstenzora neposredno prije spoja s dugom digitalnom

ekstenzornom tetivom na lateralnoj strani metatarzusa. Ovo područje lako se palpira ispod

tarzometatarzalnog zgloba. Drugo područje gdje se aplicira lokalni anestetik je s lateralne

strane tibije 6 cm iznad lateralnog malleolusa tibije u proksimalnom smjeru. Prvi rez se

postavlja neposredno iznad tetive proksimalno od njenog spoja s tetivom dugog digitalnog



ekstenzora. Ispod tetive se postavlja zakrivljeni hemostat (Kelly). Drugi rez duljine 6 cm kroz

kožu, potkožje i fasciju se postavlja iznad lateralnog digitalnog mišića u longitudinalnom

smjeru paralelno s mišićnim vlaknima. Trbuh mišića se izvlači na reznu ranu i ispod njega se

također postavlja zakrivljeni hemostat. Povlačenjem instrumenta ispod mišića i onog ispod

tetive operater se uvjerava da je izolirao na ranu odgovarajuću tetivu i mišić. Na distalnom

rezu se prereže tetiva i izvlači se kroz proksimalni rez. Nakon toga obavlja se resekcija

mišića, minimalno u duljini od 2 cm. Fascija se na proksimalnom rezu šiva pojedinačnim

šavom ili jednostavnim produžnim šavom pritom koristeći sintetski resorptivni konac

promjera 0. Potkožje se zatvara također resorptivnim sintetskim koncem promjera 2-0 i istim

šavom kao i fascija, dok se koža šiva neresorptivnim monofilamentnim koncem. Distalni rez

se zatvara samo u jednom sloju, odnosno šiva se koža. Operacijsku ranu je potrebno pokriti

sterilnim povojima i na cijeli ekstremitet se postavljaju bandaže kroz minimalno 10-14 dana.

Životinja miruje u boksu za vrijeme oporavka, a nakon skidanja šavova može se započeti s

laganim hodanjem. Uobičajeni treninzi mogu započeti već 3-4 tjedna nakon operacije.

Modificirana metoda tenektomije i parcijalne miektomije obavlja se s većom resekcijom

mišića i krajevi mišića se šivaju. Ova metoda se obavlja u općoj anesteziji, a proksimalni rez

je duljine 14-16 cm točno iznad trbuha lateralnog digitalnog ekstenzora.

Od komplikacija zabilježena je dehiscencija, infekcija te izostanak smanjenja intenziteta

hromosti.

Prognoza je bolja kod prvog (australskog) oblika bolesti, jer su zabilježena spontana

izlječenja, no također su zabilježena i ozbiljnija stanja koja su zahtjevala eutanaziju životinja.

Kod konvencionalnog oblika prognoza ovisi o ishodu kirurškog zahvata što je relativno

nepredvidljivo. Stanje se kod nekih konja poboljša odmah nakon operacije, dok kod nekih ne

nastupi potpuna remisija. Razdoblje oporavka također može varirati, od trenutnog poboljšanja

pa sve do nekoliko mjeseci. Pokazalo se da najbolje izglede za potpuni opravak imaju konji s

adhezijama i ozljedama metatarzalne regije.

Griženje jasli i aerofagija (Cribbing and aerophagia)

Griženje jasli je karakteristična pojava kod konja koji gornjim sjekutićima obuhvaća neki

čvrsti predmet te pritom napinje ventralnu vratnu muskulaturu, savija vrat, retraktira grkljan i

vuče unatrag. Konji koji za vrijeme ove radnje gutaju zrak nazivaju se gutačima vjetra ili



kažemo da gutaju zrak (aerofagija). Stanje ovješavanja sjekutićima o solidne predmete valja

razlikovati od pojave kada konj grize predmet, odnosno drvo. Ovo stanje može biti posljedica

dosade, izolacije ili nedostatka kvalitetne krme. Također je opisano stanje zabilježeno kod

konja koji imaju želučano-crijevne probleme kao način ublažavanja bolova. Gutanje zraka

najčešće je stečena mana konja, ali poznato je da se radnja može naučiti od drugih konja. U

etiologiji nisu isključeni genetski čimbenici.

Griženje jasli je nečujna radnja prilikom koje se konj sjekutićima ovjesi o neki predmet što

uzrokuje veliko opterećenje na zube i napinjanje ventralne vratne muskulature s hipertrofijom.

Konji s ovom manom gube na tjelesnoj masi, imaju želučano-crijevne poremećaje,

flatulencije te su lošiji na treninzima. Ponekad se može prilikom gutanja zraka čuti

karakterističan zvuk. Konji obično ne pokazuju kliničke znakove bolesti, osim onih koji su

posljedica velikog opterećenja i trošenja sjekutića. Ova mana je češće zabilježena u Europi, a

povezuje se s činjenicom da se konji manje drže na ispaši te se tako manje i kreću. U

posljednje vrijeme broj konja s ovom manom sve je veći.

Liječenje može biti konzervativno ili operacijsko.

Konzervativno liječenje obuhvaća mnoštvo radnji i indicirano je u većini slučaja. Zabilježena

je redukcija ove radnje ili potpuni prekid kod konja koji su iz staje premješteni na ispašu.

Valja ukloniti sve čvrste predmete iz staje o koje bi se konj mogao ovjesiti sjekutićima i ostale

površine koje bi mogao gristi premazati tvarima koje daju gorak okus. Na vrat se mogu

postaviti kožni ili metalni remeni koji ograničavaju kontrakciju vratne muskulature i uvijanje

vrata. Time vratni mišići ostaju opušteni, konj nesmetano može uzimati hranu i vodu te disati.

Ne preporuča se skidanje tijekom treninga. U smanjenju ili otklanjanju ove mane korisnom se

pokazala akupunktura i šok terapija, odnosno terapija averzijom.

Operacijsko liječenje uključuje djelomičnu resekciju vratnih mišića (m.sternomandibularis,

m.sternothyreohyoideus i m.omohyoideus), a naziva se Forssell-ovim zahvatom. Modificirana

tehnika osim resekcije pojedinih mišića (m.sternothyreohyoideus i m.omohyoideus) obuhvaća

i neurektomiju ventralne grane 11-og mozgovnog živca (n. accesorius). Ova tehnika je

modificirana na temelju Hamm-ove tehnike neurektomije 11-og mozgovnog živca. Ventralna

grana n. accesorius inervira sternomandibularni mišić koji je najveći mišić vrata kojim se

konj služi pri fleksiji vrata. Obavljanjem same neurektomije ne postižu se željeni rezultati,

stoga se zahvat upotpunjuje djelomičnom resekcijom mišića.



Modificirani Forssell-ov zahvat

Zahvat se obavlja na anesteziranoj životinji koja leži na leđima. Nakon pripreme, postavlja se

kožni rez duljine 30 cm i krajevi se retraktiraju lateralno kako bi na reznu ranu dobili potrebne

mišiće. Sternomandibularni mišić jedne strane vrata odvajamo od m. omohyoideus čime

omogućujemo pristup do medijalnog dijela sternomandibularnog mišića. Ventralnu granu n.

accesorius lociramo pomicanjem spomenutog mišića lateralno, podižemo ga i provjeravamo

da li smo izolirali potrebni živac (na dodir živca kontraktira se mišić). Uklanja se 4-6 cm

živca, a postupak se ponavlja s druge strane vrata. Nadalje, uklanja se 30-ak cm navedenih

mišića (m.sternomandibularis, m.sternothyreohyoideus i m.omohyoideus). Treba ih pažljivo

osloboditi od okolnih struktura (grkljana i krvnih žila) te se na kranijalnom dijelu reza ispod

mišića umeće zakrivljeni hemostat ili škare. Potom se izolirani trbuh mišića prereže i povlači

se kaudalno. Pri obavljanju zahvata pozornost valja usmjeriti na zaustavljanje krvarenja iz

prerezanih mišića. Kroz posebne incizije na svakom kraju reza postavlja se dren. Potkožje se

zatvara jednostavnim produžnim šavom s resorptivnim sintetskim koncem promjera 0. Koža

se zatvara neresorptivnim koncem, a tehniku šivanja odabire operater. Preko operacijske rane

postavlja se bandaža kako bi se zaštitila rana tijekom početne faze cijeljenja.

Nakon operacije životinju smjestimo u staju kroz 2 tjedna. Nakon 2-3 dana se može ukloniti

povoj, a još 4-6 dana nakon uklanja se i dren. Kožni šavovi se uklanjaju 10-14 dana nakon

operacije te se s vježbanjem može započeti već za 21 dan. Hematomi i seromi nastaju rijetko,

a saniraju se ili konzervativnim putem ili dreniranjem. Sve dok je postavljen dren, indicirana

je i primjena antibiotske terapije.

Forssell-ov zahvat se lako obavlja, ne zahtjeva opću anesteziju, a konj se ubrzo nakon

operacije može vratiti u uporabnu svrhu. No, ova metoda pokazala se samo djelomično

učinkovitom i više se ne koristi. Veću učinkovitost pokazao je modificirani Forssell-ov zahvat

koji osim resekcije pojedinih vratnih mišića uključuje i neurektomiju akcesornih živaca.



Ruptura mišića

Prekid kontinuiteta mišića nastaje najčešće kao posljedica djelovanja traume. Uslijed traume

dolazi do prekida pojedinih mišićnih vlakana, ali i krvnih žila koje opskrbljuju krvlju oštećeno

područje.

Na mjestu rupture mišića dolazi do krvarenja, razvija se oteklina, hematom i drugi znakovi

akutnog upalnog procesa. Životinja očituje izrazitu bolnost i hromost, što ovisi o tome koji je

mišić oštećen i u kojem opsegu. Klinička slika se tako razlikuje ovisno o tome koji je mišić

rupturirao.

Dijagnoza se postavlja na temelju anamnestičkih podataka i kliničkog pregleda životinja.

Osim toga, mogu se obaviti i dodatne kliničke pretrage, poput radiološke i ultrazvučne

pretrage.

Liječenje ovakvih stanja treba započeti što je ranije moguće, ponajviše iz razloga

zaustavljanja krvarenja. Kao i kod rupture tetiva, konzervativno liječenje započinje

mirovanjem. Po zaustavljanju krvarenja mogu se lokalno primjenjivati hladni oblozi.

Kontraindicirana je lokalna primjena toplih obloga ili masaža zahvaćenog područja jer bi se

time moglo izazvati ponovno krvarenje iz oštećenog mišića i nastanak hematoma. Prvih

nekoliko dana, obično 12-14 dana, životinja mora mirovati u staji uz minimalno kretanje,

dozvoljen je lagani hod pod nadzorom timaritelja. Indicirano je čitavo vrijeme dok postoji

oteklina i lokalna temperiranost primjenjivati hladne obloge ili led te NSPUL. Peroralno se

mogu primjenjivati različiti dodaci hrani koji potiču izgradnju i cijeljenje mišićnog tkiva

(primjerice, Platinum performance´s Myo-Vet, Ani Med´s Muscle-UP Powder).

Nakon regresije otekline i hematoma, obično 2-4 tjedna od nastanka ozljede, počinje terapija

kojom se potiču lokalna cirkulacija i remodeliranje novonastalog tkiva u procesu cijeljenja.

Svakodnevno se primjenjuju topli oblozi, u trajanju od 30-45 minuta, dva puta dnevno.

Preporuča se korištenje toplih kupki ili toplinska terapija ultrazvukom. Masaža zahvaćenog

područja od presudne je važnosti za brži i kvalitetniji oporavak, jer se upravo tim postupcima

potiče remodeliranje tkiva. Nakon 6-7 tjedana od nastanka ozljede, mišićno tkivo postiže

zadovoljavajuću snagu izdržljivosti i vraća se u fiziološku funkciju. To je i vrijeme kada se

životinja može ponovo uvoditi u trening, ali svakako postupno. Brži hod se preporuča izvoditi

tek u kraćim vremenskim intervalima, od 3-5 minuta, a svaki tjedan se produljuje za 5 minuta.



Lagani galop ili kas ne treba počinjati prije 10-og tjedna nakon ozljede, a brzinu hoda i

duljinu opterećenja potom treba povećavati ovisno o tome kako se životinja ponaša tijekom

vježbe i koliki napor dopušta. Ukoliko nema komplikacija i ako se poštuju sve propisane

mjere liječenja, konj se može vratiti u uobičajeni trening nakon 12-14 tjedana od nastanka

ozljede.

Teže, odnosno opsežnije rupture mišića liječe se operacijskim metodama koje se upotpunjuju

konzervativnim načinom liječenja.

Najčešće su zabilježene rupture m. peroneus tertius, m. quadriceps femoris, m. gastrocnemius,

m. brachiocephalicus i m. serratus ventralis.

Ruptura m. serratusa ventralisa je rijetka pojava kod konja, a kada i nastane obično je

bilateralna. Nastaje nakon traume prednjeg dijela tijela, obično vrata i područja lopatice,

odnosno grebena. Najčešće nastaje nakon skakanja konja preko previsokih prepreka ili

skakanjem s povišenih mjesta. Nakon rupture, grudni koš propada ventralno što se lako

uočava po stavu životinje. Dorzalni rub lopatice strši iznad trnastih izdanaka grudnih

kralješaka. Zbog intenzivne bolnosti apliciraju se NSPUL, a životinja bi trebala kroz 30-45

dana mirovati, po mogućnosti biti neznatno podignuta iznad razine zemlje pomoću remenja.

Prognoza je relativno loša, naročito ako se radi o potpunoj rupturi mišića.

Ruptura m. peroneusa tertiusa najčešće nastaje kao posljedica hiperekstenzije

tibiotarzalnog zgloba, primjerice ako životinji noga zaglavi i snažno ju povlači kako bi ju

oslobodila. Ruptura ovog mišića je zabilježena nakon naglog starta na trkama konja, kada

konj poskoči i naglo optereti mišiće stražnjih nogu. Može nastati i kod konja koji nose gips na

cijelog stražnjoj nozi uslijed čega dolazi do hiperekstenzije i posljedične rupture ovog mišića.

Jedan od znakova rupture je što se koljenski zglob flektira, a tarzalni zglob ostaje u ekstenziji.

Kada je noga položena na tlo, konj pokazuje bolnost manjeg intenziteta i nema većih

poteškoća pri oslanjanju na zahvaćenu nogu. Pri hodu se može uočiti manje ulegnuće Ahilove

tetive koja nije napeta, već je labava. Tarzalni zglob se može ekstendirati bez ekstenzije

koljenog zgloba, što se na zdravoj nozi ne može provesti. Životinja treba strogo mirovati,

minimalno 4-6 tjedana, nakon čega se može započeti s lakšim vježbama kroz naredna dva

mjeseca. Ukoliko nema poboljšanja nakon prvih 6 tjedana, prognoza je loša jer postoji

mogućnost da ozljeđena tetiva ne zacijeli.




Ruptura m. gastrocnemiusa uglavnom se javlja kod trkaćih konja, a očituje se hromošću u

fazi opterećenja bolesne stražnje noge. Skraćeno je vrijeme podupiranja noge tijekom

kretanja. Liječenje se provodi postavljanjem Robert Jones-ove bandaže na cijelu nogu i

mirovanjem u staji. Također se može postaviti Thomasova udlaga i cijela noga se postavlja u

gipsani povoj. Nakon što splasne oteklina, gips se mora zamijeniti. Kod odbijene ždrjebadi,

nakon tri tjedna se gore opisani povoj može zamijeniti s Robert Jones-ovom bandažom.

Osifikacija mišića

Osifikacija kosti nastaje uslijed kroničnih traumatskih ozljeda ili upala mišićnog tkiva, a

uslijed čega dolazi do taloženja kalcijevih soli u degenerirano mišićno tkivo. Također, može

nastati kao posljedica metaplazije (nefiziološke transformacije tkiva). Pojavljuje se u dva

oblika, kao osificirajuća miopatija m. semitendinosus i kao osifikacija m. biceps brachii.

Mišićno tkivo uslijed opsežnog oštećenja atrofira, gubi elastičnost i fiziološku funkciju. Čeće

se javlja u trkaćih konja i onih koji obavljaju teže fizičke poslove. Bolest se dijagnosticira na

temelju kliničke pretrage i radiološke pretrage. Prilikom pregleda možemo palpirati ožiljkasto

tkivo tvrde konzistencije (nastaje uslijed kroničnih traumatskih oštećenja), a radiološkom

pretragom moguće je potvrditi postojanje formiranog koštanog tkiva u mišiću. Kada je

promjenama zahvaćen m. biceps brachii, hodu je karakterističan skraćeni korak i oslanjanje

na nokatni dio kopita slično kao i kod podotrohloze. Liječenje se obavlja isključivo kirurškim

zahvatom. Moguće je ukloniti nastalo koštano tkivo ( kada je zahvaćen m. biceps brachii) ili

obaviti transekciju mišića.

Documents

Doc. dr. sc. Berislav Radiši - vef.hr¡ića-tetiva-i... · Doc.dr.sc. Berislav Radišić - Bolesti mišića, tetiva i ligamenata konja Ozljeda tetive rezultira oštećenjem stanica