BIBLIOTEKA »TAJNE SILE«

REDAKCIJA

BRUNO AMERL, MARIJAN BARIŠIĆ, VOJMIR KLJAKOVIĆ, OMER LAKOMICA, ĐORĐE LIČINA, KONSTANTIN MILES

i JAGODA ZELIĆ-RUKAVINA

RECENZENTI MARIJAN BARIŠIĆ ĐURO RADUMILO

LIKOVNO RJEŠENJE OVITKA

HINKO BOR

ĐORĐE LIČINA

DVADESETI ČOVJEK

CENTAR ZA INFORMACIJE I PUBLICITET

Z A G R E B , 1979.

COPYRIGHT BY CENTAR ZA INFORMACIJE I PUBLICITET, ZAGREB, 1979.

Kasimu Alijagiću, Luki Bošnjaku, Milošu Popoviću i njihovim drugovima

Knjiga je inspirirana uglavnom istinitim događajima koji su se zbili između 1956. i 1972. godine. Imena nekih sudionika iz razumljivih razloga su izmijenjena pa nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Isto tako autor se koristio pravom slobodne fikcije i dio događaja smjestio izvan stvarnog vremena i prostora.

Autor

PREDGOVOR

Đorđe Ličina, autor dviju već zapaženih knjiga - »Špijuni su prešli granicu«, i »Tragom plave lisice« - javlja se, evo i trećom, izuzetno zanimljivom: »Dvadeseti čovjek«, koja je u stvari i dokument i svjedočanstvo o nekim ne tako davno minulim zbivanjima, čiji se epilog odigrao na tlu naše zemlje.

Autor se i za ovu, kao i za prve svoje dvije knjige, koristi autentičnim bilješkama, podacima, dokumentima... govori o njima na jednostavan, ali vrlo uvjerljiv način, kao da je i sam bio neposredni sudionik istine o kojoj priča.

Ova knjiga svojevrsno je svjedočenje o dobru i zlu. Na jednoj strani su oni kojima je i lice i naličje crno - ustaški teroristi Oni su na sljedbenike Pavelićeve ideologije u fašističkom podzemlju u inozemstvu, nalik kao jaje jajetu, tamo je ljudski život i danas najjeftiniji, gdje vlada zakon sile... Knjiga je vjerna slika stanja međusobnih odnosa ustaške emigracije, puna je istinitih podataka ne samo o terorističkoj djelatnosti i spremnosti da se ubija nego i o intrigama, podvalama, trvenju, ucjenama, prijetnjama i obračunima u kojima se, ne rijetko, ostaje i za glavu kraći Prikazuje stalnu borbu za vlast i povezanost fašističkih ostataka s međunarodnom reakcijom, čijim interesima oni, u stvari, i služe i o čijoj volji najčešće ovisi aktivnost ustaške emigracije protiv naše zemlje.

9

Na drugoj strani je naš čovjek i njegova svijest o potrebi da živi u slobodnoj zemlji slobodno, da je za sigurnost svoje zemlje, za njen nesmetan socijalistički samoupravni razvoj, za njen integritet odgovoran baš on.

Zbivanja o kojima je riječ imala su i svoje junake, odlučne da se za ljepotu tekovina naše revolucije, u kojoj se dostojanstveno raste, živi i umire, ne štedi ni vlastiti život. O tome svjedoči trinaest žrtava, čiji nadgrobni spomenici, kao simbol, opominju da je u svijetu još mnogo zla.

Samo dobrodošli, osnovna je poruka ove knjige, imaju pravo na gostoljubivost i gostoprimstvo zemlje koja se nikada nije mirila s terorom i nasiljem.

Bespuća u kojima se našlo devetnaest ustaških terorista u ljeto 1972. godine samo su njihova stranputica.. . Mi smo tu na svome, to su staze naših ranijih pobjeda i opomena da drugačije nikada neće ni bitu Jer, u ovoj zemlji korov ne raste.

U ovo su se uvjerili i ustaški teroristi i svi oni koji ih na zlodjela nagovaraju, pomažu ih i podstrekavaju.

Što se zapravo dogodilo? Prije sedam godina u Jugoslaviju je ilegalno ušla grupa sastavljena od devetnaest ustaških terorista mračne prošlosti, dobro obučenih na poligonima smrti i moderno naoružanih. Došli su u Jugoslaviju da, kao što su to činili i njihovi prethodnici, ubijaju nedužno stanovništvo, miniraju mostove, željeznice, pošte, truju vodovode, da siju paniku, izazivaju kaos...

Njihova zabluda bila je golema: istina, žrtve su pale, to je cijena koju je svaki jugoslavenski građanin spreman platiti kada je u pitanju njegova i sloboda njegove domovine. Ali zna se kakav je bio krajnji epilog.

Centralna ličnost ove knjige svakako je »dvadeseti čovjek« koji je iz svoje zemlje, koju nikada i nije prestao voljeti, i ne znajući, zapravo, zašto i zbog čega, ilegalno otišao u inozemstvo i ne sluteći što ga i kakav ga tamo život čeka. Bio je i previše neiskusan da bi odolio smišljenim smicalicama i zamkama psihologije koja se bavi samo prljavom rabotom Pao je u klopku. Našao se u žrvnju: od provalije dijelio ga je samo jedan korak.

Na rubu posrtaja, zlu kojem se intimno stalno opirao, stvarao je i jačao svoj otpor prema sredini neljudi, odlučio se na bitku koja se javlja kao izraz njegovih dubokih osjećanja da se protiv zla, koje ga okružuje, mora do kraja boriti, pomoći svojoj zemlji i svome narodu i tako spasiti i vlastitu čast.

On nije pošteđen ni uvreda, ni proganjanja, ni sumnji, ni lažnih obećanja i priznanja, prošao je kroz sva iskušenja jazbina fašizoidnih karaktera, ali je ipak odolio zlu.

Knjiga je nabijena dramatskim događajima, neočekivanim obratima, puna je nepredviđenih situacija. Radnja ima svoj logičan smisao i kontinuitet, svaki akter dovoljno je dobro i jasno obilježen i svojom ulogom i svojim mjestom

Vrijednost je ove knjige šireg značenja: osim što će poslužiti kao istina i dokument o jednom vremenu, bit će još više poticaj čovjeku za obranu najviših ljudskih vrijednosti.

ĐURO RADUMILO

10 11

I DIO

TAJNA

»

1.

ŠEST METAKA U LOMAS DEL PALOMARU

Nad Bremenom je sipila ledena kiša, nošena sjevernim vjetrom. Nebo je bilo osvijetljeno munjama i zastrto olovnim oblacima. Iza sivih betonskih lukobrana, na kojima se tiskala gomila užurbanog svijeta, čula se bijesna rika i lomljava valova. Vitla su škripala i zveckala, a brodovi se češali o zidove obale.

»Caster Felice« bio je privezan za gat broj osamnaest. Dio posade koji nije bio u službi stajao je na palubi pomiješan s putnicima, koji su gledali preko ograde broda s čudnom sjetom u očima. Činilo se da su sve na kopnu, što su mogli u tim posljednjim trenucima obuhvatiti pogledom, željeli ponijeti sa sobom na dugu i neizvjesnu plovidbu.

U subotu 28. lipnja 1958. »Caster Felice«, sa 350 putnika različitih nacionalnosti, u tijesnim kabinama i na palubi koja je mirisala na ribu, digao je sidro, isplovio iz bremenske luke i usmjerio pramac prema Australiji. Bilo je predviđeno da se zadrži u Dakaru, Capetovvnu i Singapuru. Krajnja luka bio je Melbourne.

Ilija Tolić,* prebjegli vozač iz okolice Dervente imao je isprave političkog izbjeglice, besprijekorno ovjerene dokumente koji su mu omogućavali da se naseli u Australiji i počne nov život. On je imao sasvim jasnu

Vidi objašnjenja kratica i pojmova i registar imena.

15

predodžbu o svojoj budućnosti. Njemu, koji je u dvije godine uspješno prošao »kandidacioni staž« u izbjegličkim logorima u Zapadnoj Evropi i koji je za svoje obavještajne podatke iznesene na policijskim saslušanjima u Austriji i SR Njemačkoj dobio prolaznu ocjenu i koji je bez pogovora plaćao članarine i doprinose fašističkim organizacijama, njemu više nije bilo mjesta u smrdljivim bavarskim kanalima i mračnim rurskim rudnicima. Naposljetku, razmišljao je intenzivno, naposljetku je stigao do stanice o kojoj su mu njegovi zaštitnici pričali kao o novoj budućnosti. Superiornim pogledom mjerio je jadnu svjetinu što se tjeskobno i oborenih glava vukla po palubi. Nije bilo radosti na »Caster Feli-ceu«, toj olupini koja je na svaki udar vala jezivo škripala, propinjala se, pa opet propadala, dašćući kao starac na uzbrdici. Nije bilo ni znatiželjnog motrenja morskog beskraja, iako je mnogima to bila prva prava plovidba.

Čopor razbijača, koji se bio organizirao još u prolazu kroz La Manche, donekle je narušavao brodsku monotoniju. Rado su pili, ali samo dobru kapljicu. Rado su i jeli, ali samo dobra jela. Krali su gdje su god mogli krasti.

Ilija Tolić bio je posve siguran da ga ti momci neće dirati: novca nije imao, dragocjenosti također. Sve što su mu mogli ukrasti bio je stari, platneni kovčeg u kojem su bile dvoje hlače, jedan kaput i tri košulje. I, naravno, adresa fašističkog emigranta Jure Marica u Sy-dneyu. Sama pomisao na taj komadić papira, što mu ga je prije puta dao dr Mehmed Mehičić, ispunjavala ga je blaženstvom. Nije svatko imao preporuku za Juru Marica. Još u Salzburgu mu je Mehičić objasnio da »brat Jure Marić ima velike mogućnosti da pomogne izbje-glim Hrvatima koji su spremni da se priključe ustaškoj organizaciji«.

U svojem životu Tolić je, međutim, upoznao premalo ljudi da bi shvatio da Jure Marić nije rijetkost u vremenu u kojem živi i prostoru što ga okružuje. Takvim Marićima i emisarima sličnima njemu vrvio je cijeli svijet. U tzv. jugoslavenskoj političkoj emigraciji, koja se sve više smanjivala i bila razdirana stalnim sukobima zbog prevlasti i novca, vladalo je jedno jedino pravilo: opljačkaj, pa ukloni tragove.

Lišena unutrašnje kohezione snage i suočena s vrlo neizvjesnom budućnošću, ta emigracija je brzo popri

mila sva obilježja podzemlja, u kojem je zaista bilo teško razgraničiti politiku od kriminala. Grabež, ucjene, prisile, međusobni obračuni kolovođa, krijumčarenje novca i ljudi, tajna putovanja i otvoreni sukobi sa zakonima zemalja koje su im davale utočište i tolerirale njihovu antijugoslavensku djelatnost - sve je to činilo zatvoren krug izbjegličkog života o kojem Ilija Tolić nije znao ništa ili je znao premalo.

Na papiru su se množile »političke« organizacije i nizale titule: »šef HOP-a za Evropu«, »šef V zbora za Evropu i Srednji istok«, »zapovjednik zone A i B za SR Njemačku«, »zapovjednik Glavnog starješinstva hrvatskog domobrana«, »predsjednik Središnjeg odbora hrvatskih društava Evrope«, »glavni povjerenik HNO za Oceaniju« . . . Ilija Tolić nije mogao, niti je smio, znati da iza svih tih organizacija stoji desetak ljudi koji se sastaju u mračnim, zadimljenim periferijskim krčmama i kuju planove o pljačkanju emigranata i njihovu regrutiranju u terorističke organizacije koje rade pod patronatom i kontrolom obavještajnih službi.

1

Novac i zlato opljačkani u vrijeme rata brzo su se otopili zbog nezasitnih i nerealnih ambicija i želja iz-bjeglih fašističkih glavešina. Nije bila dovoljna ni pomoć što su je pružale obavještajne službe i »dobrotvorna društva«, pa se počelo grozničavo tragati za novim izvorima prihoda i lake zarade. Kad je 1949. Pavelić u Argentini okupio svoju »vladu« i obnovio »V zbor«, kao »vojnu silu NDH«, počela su nicati brojna »hrvatska društva« nazvana imenima ustaških zapovjednika Eriha Lisaka, Ante Moškova, Božidara Kavrana, Jure France-tića, Juce Rukavine . . . Društva su uglavnom osnivali isti ljudi, ali da bi se stekao dojam svestrane akcije i širokog emigrantskog angažmana i interesa, nazivana su različitim imenima i locirana na različitim mjestima.

Zabluda o vlastitoj međunarodnoj poziciji i nezasitna pohlepa za novcem motivirale su mnoge fašističke emigrante da osnuju vlastite grupe i udruženja. Neki su se, osobito poslije usvajanja koncepcije tzv. specijalnog rata, uključili u rad obavještajnih službi kao »eksperti za Jugoslaviju«. Ta doktrina je zapravo još više poten-

16 2 - DVADESETI ČOVJEK 17

cirala ulogu i značenje neprijateljske emigracije u tero-rističko-diverzantskim i propagandno-psihološkim planovima međunarodne reakcije.

»Rojnici«, »satnici«, »bojnici«, »krilnici«, »doglavnici« i »vitezovi« pomamno se i panično utrkuju tko će se spretnije i bolje dodvoriti novim moćnim zaštitnicima, a zatim što više zagrabiti iz tuđe kese. A emigranti-no-vajlije, neupućeni u sve trikove i perfidnosti fašističkih emigranata, postaju lak plijen svakog srebroljupca.

Fašistička emigrantska štampa skromne je tiraže, ali ne i skromnih ambicija: preplavljena je brojnim apelima za novčanu pomoć »hrvatskim društvima koja njeguju domaće običaje i folklor« i koja imaju »sportske, kulturne i karitativne planove«.

Većina obmanutih došljaka ne zna da su računi tih društava vlasništvo poznatih fašističkih emigranata, koji nigdje ne rade, a žive na visokoj nozi.

»Braćo, ženi se naš vitez Vjekoslav Luburić, general Drinjanin. Novčane priloge (manje od deset dolara ne primamo) šaljite na adresu: 'DRINA', Apartado 5024, Madrid.«

To je novi način da »vitez« ostane u vezi sa svojim »časnicima«, »dočasnicima« i »jurišnicima«.

Stari, lukavi emigrant Stjepan Šego, koji sebe naziva »glavnim povjerenikom za HNO u SAD«, a u potaji snuje podvale Luburiću, traži da se novčani prilozi za »hrvatsku stvar« šalju na njegovu adresu u Chicagu, St. Princeton Ave. 2703/16.

»Deset je godina, braćo Hrvati, kako su crveni bezbožnici iščupali duše iz naših junaka Božidara Kavrana, Ljube Miloša, Mirne Rosandića i još četrdeset ustaških sinova. Sjetimo se na rujanske žrtve. Flectamus genua! Prignimo koljena. Novčani prilozi skupljat će se u crkvi 'Concepcion', Independencia 910, Buenos Aires ...«

Blagajnici su neumorni, brzi i lukavi: »Otkupite dionice Hrvatske domobranske mladeži. Gradilište je već kupljeno i ovoga mjeseca imamo položiti 40.000 dolara. Tko ne može platiti dionicu od 1000 dolara odmah, neka je otkupi u obrocima od 100 dolara. Naš klub u Tortugui Tasu bit će i vaš. Obavijesti: Hrvatski dom, Salta 1241, Buenos Aires ...«

»Obavještava se da je brat Srećko Rover, glavni povjerenik HNO za Oceaniju, promijenio adresu. Molbe i

novčane priloge možete slati na Margaret Street 20, Favvkner, Victorija, Australija...«

Šešir je ispružen - moljaka se novac. Što više novca. Međusobna razračunavanja, spletke, intrige i grabež

- to je sve što je ostalo od »političke« emigracije. Svećenik Stjepan Kukolja, s titulom »počasnog predsjednika 'Sabora hrvatskih društava Evrope' (SHDE)«, odapi-nje otrovne strijele na dra Branka Jelića i njegov »Hrvatski narodni odbor«, koji ima dvadesetak članova. »Prije nekoliko dana«, piše Kukolja, inače u vrijeme rata agent Gestapoa, poznat pod pseudonimom Kra-kauer, a poslije rata suradnik nekih zapadnih obavještajnih službi, »dopao mi je do ruku letak pod naslovom 'HNO - jelićevci', u kojem se tvrdi da sam njihov član. Nikad i nigdje to nisam bio ...« Kukolja galami, prijeti i odriče se Jelića, koji u emigraciji ne kotira visoko. Pohlepan je na novac, a posljednji »posao« te 1958. bio mu je pljačka 20.000 maraka, koje je dobio u ime priloga za »hrvatsku stvar«.

2

Svi se bore za rukovodeće položaje, a još žustrije za novac, kojeg je sve manje. Bude se zatomljene ambicije i instinkti. Mnogi fašistički emigranti, koji su vrijeme provodili u neradu i tučnjavama, krijumčarenju i sitnoj sumnjivoj trgovini, vide u ekonomskim pečalbarima svoju šansu da se brzo obogate. Zbog tolerantnosti nadležnih vlasti u zemljama gdje su dobili utočište, a i zbog raskola i sukoba u emigraciji, javlja se na desetke »nezadovoljnika« koji žele svoj dio kolača.

Tako je počeo nepoštedan rat za svaku novčanicu, za svaki položaj, a s fašističkog emigrantskog obzorja nestajali su jedan za drugim komandanti zločina. Najprije su pale sitne dodvorice, denuncijanti, trećerazred-n i . . . Kad su navečer 10. travnja 1957. godine odjeknuli pucnji u predgrađu Lomas del Palomara i pogodili Antu Pavelića, bio je to drugi, mnogo ozbiljniji, čin krvavog razračunavanja u fašističkom emigrantskom podzemlju, koji je unio pravu paniku u ustaške redove.

U vezi s atentatom na Antu Pavelića 12. travnja Ra-dio-Pariz je, u emisiji vijesti u 20 sati, objavio: »Po izjavama funkcionara argentinskog ministarstva unutraš-

18 19

njih poslova, atentat je rezultat obračuna među Hrvatima. U svakom slučaju, s obzirom na zločine koje je Pa-velić počinio u vrijeme rata u Jugoslaviji, sasvim je razumljivo da je taj bivši Hitlerov sluga i suradnik imao velik broj neprijatelja ...«

Tko je pucao - bilo je jedno jedino pitanje koje je od te večeri počelo mučiti Pavelića. Neposredno pošto se oporavio, u svojim je izjavama novinarima tvrdio da je atentat na njega »djelo komunista«.

Međutim, budućnost će pokazati da je on već tada slutio tko je ispalio tih šest za njega kobnih metaka. Sumnjao je u najvjernijeg među vjernima - Vjekoslava Luburića. Tih je dana »general Drinjanin«, uz pomoć ađutanta Srećka Rovera, poslao pisma nekim emigrantima u kojima kritizira Pavelića, te uz to »smatra da je poglavnik u takvu položaju da više ne može obavljati ulogu šefa emigracije«. Naravno, Luburić je odmah predložio i novog šefa - sebe osobno.

Pavelić, koji se teško oporavljao od rana zadobivenih u atentatu i koji je živio u stalnom strahu od novog napada, odlučio je da napusti Argentinu. Razlog više za takvu odluku bio je i zahtjev jugoslavenske vlade da argentinske vlasti ratnog zločinca izruče pravdi. Sredinom 1957. Pavelić je umakao iz kućnog pritvora, u koji je bio stavljen po naređenju argentinske policije, i zametnuo trag. Kasnijom rekonstrukcijom događaja utvrdit će se da su Pavelić i njegov najuži štab, kojim je rukovodila njegova kći Višnja, primjenjujući metode najstrože konspiracije, napustili Buenos Aires 16. srpnja 1957.

Automobilom su prebačeni u Rio Galegos, 8000 km južno od Buenos Airesa, a odande 23. srpnja 1957. avionom odletjeli u Punta Arenas, u Čile. Međutim, ni ondje, kao ni u Argentini, Pavelić se nije osjećao sigurnim. U Punta Arenasu živjela je, naime, kolonija Bračana doseljenih još prije rata, ali koji su bili u stalnoj vezi sa starim krajem i visoko cijenili napore Jugoslavije u njezinoj borbi za afirmaciju političkih, društvenih i kulturnih tekovina revolucije. Živeći u stalnoj psihozi od novog napada, Pavelić je odlučio da se prebaci u Asun-cion, u Paragvaj. No ondje ga je čekalo novo iznenađenje. U paragvajskoj prijestolnici tih su dana operirale židovske potjerne grupe koje su tragale za nacističkim zločincima. Strah da bi mogao biti otkriven prisilio je Pavelića da razmišlja o novom, sigurnijem utočištu.

Na sugestiju najbližih suradnika i kćeri Višnje, odlučio se za Španjolsku. Poslije detaljno razrađenog plana i uspješne Višnjine misije u Madridu, gdje mu je uspjela osigurati azil i siguran smještaj u samostanu na Trgu San Francisco el Grande, Pavelić je 29. studenoga 1957. stigao u glavni grad Španjolske.

Pavelićev dolazak u Španjolsku unio je novi m mir u redove fašističke emigracije, osobito onog dijela koji je smatrao da je evropsko tlo poligon rezerviran isključivo za njihovu djelatnost i akcije. Luburić sa svojim istomišljenicima ponovo kuje zavjeru: ovaj put ide nasi-gurno. Novcem kupuje spremnost dra Ivana Šarića, poznatog frankovca i bivšeg vrhbosanskog nadbiskupa, da zajedno likvidiraju Pavelića. Šarić je, naime, bio u sprezi s nekim svećenicima u samostanu u kojem se krio Pavelić.*

U proljeće 1958. Luburić je sasvim jasno definirao svoje stavove prema Paveliću; otvoreno mu je prijetio i zahtijevao da se povuče s rukovodećeg položaja. U žestokoj kampanji pomagali su mu najbolji suradnici, među kojima se posebno isticao Srećko Rover, član ustaškog pokreta od 1930, a u vrijeme NDH funkcionar »Redarstvene službe« u Sarajevu. Ali ni Pavelić nije ostao miran na Luburićeve napade. Odgovorio je lukavim pro-tuudarcem: okružnicom je obavijestio da Luburića i Rovera razrješava svih dužnosti, položaja i činova, i za rukovodioca emigracije u Evropi postavlja Andriju Ilica.

To je bio konačni raskol. U mafijaškom stilu uslijedile su nove likvidacije. Uplašeni za vlastitu sigurnost, mnogi fašistički emigranti povukli su se u strogu ilega-lu, a neki su se razmiljeli cijelim svijetom, tražeći mjesta gdje će moći zatajiti svoj identitet i sačuvati život. Oni moćniji, kojima su zaleđe osiguravale obavještajne službe, osnovali su vlastite organizacije, čiji cilj nije bilo okupljanje obezglavljenih emigranata, već utrka za novcem, obična pljačka koja im je omogućila da budu financijski nezavisni od Pavelića i njegove ispražnjene blagajne.

* Već 10. travnja 1958. Paveliću će stići paket u kojem je policija otkrila tempiranu bombu »užasne razorne moći«. Šarić je poslije neuspjeha s bombom unajmio nekoliko fratara koji su Pavelića postepeno trovali, sipajući mu u hranu specijalno priređene otrove. Od posljedica ranjavanja Pavelić je umro krajem 1959. godine.

20 21

njih poslova, atentat je rezultat obračuna među Hrvatima. U svakom slučaju, s obzirom na zločine koje je Pa-velić počinio u vrijeme rata u Jugoslaviji, sasvim je razumljivo da je taj bivši Hitlerov sluga i suradnik imao velik broj neprijatelja ...«

Tko je pucao - bilo je jedno jedino pitanje koje je od te večeri počelo mučiti Pavelića. Neposredno pošto se oporavio, u svojim je izjavama novinarima tvrdio da je atentat na njega »djelo komunista«.

Međutim, budućnost će pokazati da je on već tada slutio tko je ispalio tih šest za njega kobnih metaka. Sumnjao je u najvjernijeg među vjernima - Vjekoslava Luburića. Tih je dana »general Drinjanin«, uz pomoć ađutanta Srećka Rovera, poslao pisma nekim emigrantima u kojima kritizira Pavelića, te uz to »smatra da je poglavnik u takvu položaju da više ne može obavljati ulogu šefa emigracije«. Naravno, Luburić je odmah predložio i novog šefa - sebe osobno.

Pavelić, koji se teško oporavljao od rana zadobivenih u atentatu i koji je živio u stalnom strahu od novog napada, odlučio je da napusti Argentinu. Razlog više za takvu odluku bio je i zahtjev jugoslavenske vlade da argentinske vlasti ratnog zločinca izruče pravdi. Sredinom 1957. Pavelić je umakao iz kućnog pritvora, u koji je bio stavljen po naređenju argentinske policije, i zametnuo trag. Kasnijom rekonstrukcijom događaja utvrdit će se da su Pavelić i njegov najuži štab, kojim je rukovodila njegova kći Višnja, primjenjujući metode najstrože konspiracije, napustili Buenos Aires 16. srpnja 1957.

Automobilom su prebačeni u Rio Galegos, 8000 km južno od Buenos Airesa, a odande 23. srpnja 1957. avionom odletjeli u Punta Arenas, u Čile. Međutim, ni ondje, kao ni u Argentini, Pavelić se nije osjećao sigurnim. U Punta Arenasu živjela je, naime, kolonija Bračana doseljenih još prije rata, ali koji su bili u stalnoj vezi sa starim krajem i visoko cijenili napore Jugoslavije u njezinoj borbi za afirmaciju političkih, društvenih i kulturnih tekovina revolucije. Živeći u stalnoj psihozi od novog napada, Pavelić je odlučio da se prebaci u Asun-cion, u Paragvaj. No ondje ga je čekalo novo iznenađenje. U paragvajskoj prijestolnici tih su dana operirale židovske potjerne grupe koje su tragale za nacističkim zločincima. Strah da bi mogao biti otkriven prisilio je Pavelića da razmišlja o novom, sigurnijem utočištu.

20

Na sugestiju najbližih suradnika i kćeri Višnje, odlučio se za Španjolsku. Poslije detaljno razrađenog plana i uspješne Višnjine misije u Madridu, gdje mu je uspjela osigurati azil i siguran smještaj u samostanu na Trgu San Francisco el Grande, Pavelić je 29. studenoga 1957. stigao u glavni grad Španjolske.

Pavelićev dolazak u Španjolsku unio je novi m mir u redove fašističke emigracije, osobito onog dijela koji je smatrao da je evropsko tlo poligon rezerviran isključivo za njihovu djelatnost i akcije. Luburić sa svojim istomišljenicima ponovo kuje zavjeru: ovaj put ide nasi-gurno. Novcem kupuje spremnost dra Ivana Šarića, poznatog frankovca i bivšeg vrhbosanskog nadbiskupa, da zajedno likvidiraju Pavelića. Šarić je, naime, bio u sprezi s nekim svećenicima u samostanu u kojem se krio Pavelić.*

U proljeće 1958. Luburić je sasvim jasno definirao svoje stavove prema Paveliću; otvoreno mu je prijetio i zahtijevao da se povuče s rukovodećeg položaja. U žestokoj kampanji pomagali su mu najbolji suradnici, među kojima se posebno isticao Srećko Rover, član ustaškog pokreta od 1930, a u vrijeme NDH funkcionar »Redarstvene službe« u Sarajevu. Ali ni Pavelić nije ostao miran na Luburićeve napade. Odgovorio je lukavim pro-tuudarcem: okružnicom je obavijestio da Luburića i Rovera razrješava svih dužnosti, položaja i činova, i za rukovodioca emigracije u Evropi postavlja Andriju Ilica.

To je bio konačni raskol. U mafijaškom stilu uslijedile su nove likvidacije. Uplašeni za vlastitu sigurnost, mnogi fašistički emigranti povukli su se u strogu ilega-lu, a neki su se razmiljeli cijelim svijetom, tražeći mjesta gdje će moći zatajiti svoj identitet i sačuvati život. Oni moćniji, kojima su zaleđe osiguravale obavještajne službe, osnovali su vlastite organizacije, čiji cilj nije bilo okupljanje obezglavljenih emigranata, već utrka za novcem, obična pljačka koja im je omogućila da budu financijski nezavisni od Pavelića i njegove ispražnjene blagajne.

* Već 10. travnja 1958. Paveliću će stići paket u kojem je policija otkrila tempiranu bombu »užasne razorne moći«. Šarić je poslije neuspjeha s bombom unajmio nekoliko fratara koji su Pavelića postepeno trovali, sipajući mu u hranu specijalno priređene otrove. Od posljedica ranjavanja Pavelić je umro krajem 1959. godine. •

21

3

Prononsirani ustaški ideolog dr Branko Jelić, koji je već bio u sukobu s Pavelićem, osnovao je 1958. u SR Njemačkoj »izbjegličku socijalnu službu«, koja je umnogome podsjećala na onu u Salzburgu, na čijem su čelu bili Vilim Cecelja i dr Mehmed Mehičić. U podnesku ministarstvu za izbjeglice SR Njemačke Jelić je naveo da će »hrvatska socijalna služba gajiti domaći folklor i običaje«. I biti regrutni centar za mnoge terorističke akcije u sklopu doktrine specijalnog rata, što nije naveo, ali što se sasvim podrazumijevalo.

Slične »socijalne službe«, koje su plaćale sve troškove puta bez povratka, već su djelovale u Francuskoj, Italiji i drugim zapadnoevropskim zemljama, a cilj im je bio da okupe što više simpatizera, koji su potom, poslije rigoroz-ne fizičke selekcije i intenzivne vojničke obuke, dobivali sasvim precizne zadatke, uglavnom na »vrućem tlu«, u zemljama gdje su bjesnjeti oslobodilački ratovi i gdje su bili potrebni plaćenici, ili gdje je trebalo raditi teške fizičke poslove. Većina novopridošlih emigranata, koji su zemlju napustili pedesetih godina, zbog kriminala, ekonomskih, avanturističkih i drugih pobuda, prošla je kroz te »socijalne ustanove« i centre za obuku, a zatim bila raspoređena širom svijeta, po potrebi: jedni su mimo vlastite volje završili na ratištu u Indokini, drugi su se kao plaćenici borili u Angoli, treći su vrbovani za vojsku diktatora Trujilla u Dominikanskoj Republici...

Posebno uporni tih su dana bili Trujillovi emisari, među kojima je bilo i više ustaških emigranata. Neki od njih, na primjer Mile Ravlić i Vlado Sečan, imali su visoke činove u diktatorovoj vojsci. Regrutni centar nalazio se u Francuskoj, u ambasadi Dominikanske Republike u Parizu. Bjelosvjetskim skitnicama i avanturistima nudjena je plaća od 200 dolara mjesečno i plaćeni put do Santo Dominga za »statiranje u Trujillovoj vojsci ili lagan vojnički posao«, kako je bilo navedeno u propagandnom materijalu.

Pedesetih godina bila je najintenzivnija imigracija u Australiju. Na golemom prostranstvu, uglavnom nenaseljenom, okupljali su se ljudi sa svih kontinenata u potrazi za dobrim poslom ili lakom zaradom. U Evropi su djelovali legalni uredi za useljenje, ali su po pravilu bili u rukama obavještajnih službi i osvjedočenih nacističkih i fašističkih kolaboracionista iz drugoga svjetskog rata. Tako je migracijska rijeka, iako je većina ljudi ima

la sasvim poštene namjere i planove, bila pod kontrolom ne samo obavještajnih službi, koje su iz sasvim razumljivih razloga bile u sprezi s političkim izbjeglicama, već i samih ekstremista, koji su sa starim, ali i novim emigrantima imali sasvim određene namjere.

Jedan od najznačajnijih punktova za regrutiranje i konstituiranje jugoslavenske fašističke emigracije i njihovih organizacija u Australiji bili su, nesumnjivo, izbjeglički logori, * ali i neke vjerske institucije u Evropi. Zavod sv. Jeronima u Rimu, na primjer. Tu visokoškolsku ustanovu rimokatoličke crkve iz naše zemlje, u kojoj su boravili svećenici doktorandi u toku postdiplomskog studija, uzurpirali su u vrijeme rata svećenici-ustaše, a zatim je postala jedan od najvažnijih centara antijugosla-venske djelatnosti. Članovi »Bratovštine sv. Jeronima« posebno su se angažirali u spašavanju ratnih zločinaca i njihovu prebacivanju u Južnu Ameriku.

* Postojale su tri vrste izbjegličkih logora: karantenski, tranzitni i »azilski«. Veliku većinu tih emigrantskih sabirališta opremale su i držale pod kontrolom obavještajne službe zemalja u kojima su se nalazili. San Sabo, na primjer, izbjeglički logor kraj Trsta, bio je karantenski. Ondje su dugo ispitivali izbjeglice koje su poslije slane u tranzitni logor Catua ili »azilski logor« Latina, u neposrednoj blizini Rima.

Ili Kaiserslautern, veliki vojni logor u SR Njemačkoj, koji pripada snagama NATO-pakta. U njemu su se godinama pripremali komandosi za gerilsko ratovanje. Među polaznicima takve obuke bilo je i onih koji su regrutirani iz emigrantskih redova, i to s dvojakom svrhom: ili bi ih slali u Vijetnam, nakon svršene obuke, ili su školovani za druge, »dugoročnije ciljeve«. U posebnim barakama u logoru emigranti su bili razmješteni po nacionalnostima, a oznaka nacionalnosti bila je na vratima svake barake.

Svi emigranti koji bi dospjeli u neki od tih logora po pravilu bi prošli kroz vrlo razrađen sistem obavještajne obrade. Procedura prihvaćanja emigranata svugdje je ista. Izbjeglice koje hapse policajci ili vojne patrole, ili se sami prijavljuju, dovode u zatvor ili logor gdje ih podvrgavaju mučnom i temeljitom ispitivanju.

U vrijeme kada se zbog nereguliranih odnosa Jugoslavije s pojedinim zemljama još nije lako dobivao pasoš ili viza za neku drugu državu, ili kad su postojale druge prepreke za odlazak u inozemstvo, pojedinci su ilegalno bježali preko granice. Prebjeg im je omogućavao da se lakše deklariraju kao politički protivnici sistema u Jugoslaviji i da neusporedivo brže dobiju status izbjeglice, a usporedo s tim i politički azil. Brojni su primjeri koji dokazuju da se sve to ilegalnim bijegom ostvarivalo brže i efikasnije nego pasošem u džepu.

22 23

Istaknutu ulogu u vrbovanju emigranata za fašističke organizacije u Australiji, ali i u Evropi, Sjevernoj i Južnoj Americi, imali su klerofašisti u tzv. Hrvatskom povijesnom institutu, koji je 1955. u Chicagu osnovao fra Dominik Mandić, profesor franjevačkog sveučilišta »Antonianum« u Rimu i komisar hercegovačkih franjevaca u SAD. Nominalni zadatak te ustanove bio je humanitarni rad i kulturna djelatnost. Međutim, inspira-tori terorizma stvorili su u njemu snažno fašističko uporište čiji je zadatak bio da okupi ustaške prvake i druge fašističke emigrante kako bi se organizirali za borbu radi ponovne uspostave NDH.

Povijest je tako bila vraćena petnaest godina unatrag: klerofašizam i ustaštvo ponovo su bili u sprezi, a najčešće se nije znalo što je ustaško, a što klerikalno. Svećenici-emigranti, koji su u vrijeme rata bili vjeran saveznik i jedan od stupova ustaštva, ponovo su odbacili mantije, agitirajući za NDH i ideje koje nisu imale nikakve veze s idealima evanđelja.

Svećenici-agitatori, koristeći se svojom pozicijom, pa čak i naklonošću Vatikana pod pontifikatom pape Pija XII, osobito pozicijom dušobrižništva u izbjegličkim logorima, okupljali su emigrante i slali ih na terorističku obuku širom zapadne Evrope, u Australiju i druge prekomorske zemlje.

U Evropi sve konce u svojim rukama tih godina drže Krunoslav Draganović, Vilim Cecelja, dr Stjepan Kukolja, Dragutin Kamber, Rafael Medić Skoko, bivši sarajevski nadbiskup Ivan Šarić i fra Nikola Šušnjara, svećenik iz Sinja i bliski suradnik dra Branka Jelića. Šušnjara je jedno vrijeme bio rukovodilac »Hrvatske katoličke misije« u Munchenu, ali su ga nadležni crkveni organi smijenili zbog izrazitog zloupotrebljavanja svećeničkog položaja za politički rad s antijugoslavenskih pozicija.

One koji su dolazili u Australiju s izbjegličkim pasošima po pravilu su prihvaćali svećenici-emigranti Josip Kasić, Jole Bujanović i Roko Romac. Svaki od njih imao je svoj centar za odabir i vrbovanje emigranata.

Jedan od glavnih punktova za prihvaćanje došljaka i za vezu s odgovarajućim fašističkim emigrantskim organizacijama u Melbourneu drži svećenik Josip Kasić, koji rukovodi tzv. Hrvatskim katoličkim centrom u Clifton Hillu. Pod njegovom kontrolom je emigrantski list »Uzdanica« (kasnije »Hrvatski dom«) i klub »Croa-tia«, u kojem se okupljaju ustaški emigranti i koji sura

đuje sa sličnim klubovima u SAD, Južnoj Americi i Evropi. Kasić je u ustaškim krugovima priznat kao neosporan stručnjak za odmetništvo i terorizam. Prije dolaska u Australiju sudjelovao je u akcijama križara i jatakovao s odmetnicima u okolici Sarajeva. Zbog toga je bio osuđen na četiri i po godine strogog zatvora. Nakon izdržane kazne pobjegao je u Australiju.

Sličan je curriculum vitae i svećenika Josipa Jole Bu-janovića koji, zajedno sa fra Rokom Romcem, kontrolira prihvaćanje emigranata u Svdnevu. U vrijeme NDH, zbog svojih zasluga, vrlo je brzo postao »bojnik«, a nakon smrti velikog župana Frkovića župan Like i Gacke. Sudjelovao je u organiziranju »I ustaške bojne«, koja je u Lici počinila neviđena zvjerstva nad golorukim stanovništvom. Bio je također vođa i organizator gospićkih križara.

Crnomantijaš Roko Romac davno je ostavio oltar i propovijedi: njegova specijalnost je nabava eksploziva. Emigrante vrbuje u sidnejskoj luci, sačekujući brodove iz Evrope, ili putuje u izbjeglički logor Bonegillu,* odakle na prijevaru dovodi izbjeglice i prisiljava ih na suradnju. Njegov je službeni ured u Oueen Streetu 121, VVoollhara, Svdnev. Australska obavještajna služba (Australian Securitv Intelligence Organisation - ASIO) vodi ga u specijalnom dosjeu pod brojem 2413.

Bez kvalifikacija, bez radnih navika, većina došljaka morala je prihvatiti poslove koje su im nudili njihovi »dobročinitelji« jer su se samo tako mogli održati u surovim uvjetima života.

Djelatnost trojice svećenika-emigranata samo je jedna karika u dugom lancu fašističke aktivnosti u Australiji. Ostale karike, tzv. rukovodeću jezgru čine Srećko Rover, Jure Marić, Ivica Kokić, Fabijan Lovoković, Geza Paštv i Josip Senić.

Srećko Rover je stari znanac ASIO. Kad su svojedobno, na zahtjev australske demokratske javnosti, zatraženi podaci o djelatnosti fašističke emigracije na petom kontinentu, a nakon toga objavljeni tajni doku-

* Bonegilla je najveći emigrantski logor u Australiji. Nalazi se 190 milja sjeverno od Melbournea, na jezeru Hume, deset minuta vožnje automobilom od australske vojne baze Bandia-na, gdje su goleme radionice za popravak tenkova. Ondje je i često spominjani gradić VVodonga, u blizini kojeg su i veliki vojni poligoni. Na tim poligonima mnogi teroristi, koji su kasnije uhvaćeni ili likvidirani u Jugoslaviji, završili su specijalnu obuku za komandose.

24 1

25

menti o perjanicima i inspiratorima ustaškog terora, pljački i nasilja, koji su se u Australiji krili pod plastom raznih »dobrotvornih i kulturnih društava i klubova«, Roverov dosje bio je najopsežniji: imao je šezdesetak stranica. U njemu je bilo sadržano sve što je tog još pri-jeratnog zakletog člana ustaškog pokreta izbacilo u sam vrh rukovodstva fašističke emigracije.

Rover je u vrijeme rata bio jedan od funkcionara ustaške »Redarstvene oblasti« u Sarajevu, a zatim ustaški natporučnik u PTS-u. Emigrirao je 1945, povlačeći se pred jedinicama JNA. U inozemstvu se odmah povezao s američkom i engleskom obavještajnom službom i postao njihov agent. Jedno vrijeme živio je u Trstu i Austriji, gdje se zajedno sa drom Mehmedom Mehičićem, Vilimom Ceceljom i drugim ustaškim emigrantima uključio u pripremanje i realizaciju supertajne Paveliće-ve operacije »10. travanj« - upućivanje u zemlju špijun-sko-terorističke grupe Kavran-Miloš. Međutim, upravo neki Roverovi diletantski potezi u vezi s pripremama za sondiranje terena za ubacivanje Kavranove grupe naveli su Udbu da pojača oprez, a zatim i da uhvati sve konce akcije i stavi pod kontrolu cjelokupne pripreme ustaških terorista. Nakon neuspjeha operacije »10. travanj« Rover je, osjetivši da bi ga mogao stići metak najbližih suradnika, morao bježati: Povezao se s Luburi-ćem, koji je u to vrijeme živio u Španjolskoj. Po Lubu-rićevim instrukcijama, on je 1955. godine okružnicom obavijestio fašističku emigraciju da je »Pavelić spriječen da dalje rukovodi pokretom i da rukovodstvo preuzima Vjekoslav Luburić«. Bio je to i uvod u raskol i polarizaciju fašističkog emigrantskog rukovodstva i predigra krvavog razračunavanja.

Da bi prikrio svoj dio krivice za neuspjeh akcije »10. travanj« Rover se žestoko okomio na Pavelića, tvrdeći da je »Pavelićeva nesavjesnost i slaboumnost dovela do gubitka stotine najboljih ustaša«.

Rover je inače svoj dolazak u Australiju odmah nastojao protumačiti kao bijeg pred »komunističkim teroristima«, što mu je u atmosferi tadašnje opće hladno-ratne histerije i antikomunizma djelomično i uspjelo. Prve javne istupe iskoristio je da se ogradi od svoje ustaške hipoteke, tvrdeći da su »fašizam i ustaše samo prošlost« i da su »organizacije na tlu Australije obični društveni klubovi koji nemaju nikakav vojni karakter,

već se bave društvenom, kulturnom i sportskom djelatnošću«."

U Roverovim »kulturnim i sportskim društvima«, nazvanim imenima Ljube Miloša, Božidara Kavrana, Jure Francetića i drugih zakletih ustaša, ekonomski emigranti bili su prava rijetkost. Ako je netko i bio njihov član, onda je na to bio prisiljen mafijaškim metodama: ucjenama, prijetnjama i fizičkom prisilom. Mnogi napredni građani, koji su se tome odupirali, bili su premlaćeni, likvidirani ili optuženi kao »komunistički agenti«, što je tih godina u Australiji praktički značilo biti žigosan i obespravljen čovjek.

Okosnicu djelatnosti u tim »organizacijama« i »društvima« činili su fašistički emigranti: Jure Marić iz Stoca, sin ustaškog policajca, zatim Fabijan Lovoković, tehničar iz okolice Našica, također poznati ustaški suradnik, zbog čega je 1945. i emigrirao . . . Jedan od rukovodilaca Pavelićeva HOP-a u Australiji Ivan Kokić bio je u vrijeme rata ustaški natporučnik i intendant u III ustaškoj diviziji u Zagrebu. Ustašku zakletvu položio je 6. ožujka 1942. a u toku rata sudjelovao je u brojnim pljačkama i zločinima, o čemu postoje neosporni dokazi. Kokić je iz Jugoslavije pobjegao 15. svibnja 1945, za-

* S tim u vezi zanimljiv je intervju što ga je Rover svojedobno dao reporteru australske TV u kojem je fašističku emigraciju pokušao sasvim odvojiti od Pavelićeve ideologije, a sebe proglasiti »prognanikom bez razloga«.

Fragmentarno, taj je intervju tekao ovako: Reporter: Vidjeli ste filmske inserte iz proteklog rata (Ro-

veru su prije početka razgovora emitirani dokumentarni filmovi o zvjerstvima ustaša u vrijeme drugoga svjetskog rata, op. pis.).

Rover: Vidio sam to nije ništa novo. To je snimljeno u toku rata i predstavlja fašističko divljanje.

Reporter: Da li su to ustaše doista radile? Rover: Jesu. Međutim, te ljude ne možemo miješati s pri

padnicima organizacija koje danas djeluju u Australiji. Reporter: Zašto? Rover: Mi nemamo takvih želja, mi se borimo za prava

koja su nam oduzeta. Reporter: Koja prava, možda građanska? Rover: Svakakva. Mi smo kao nacija doživjeli fijasko. Reporter: Vi osobno ili ljudi oko vas? Rover: Moji suradnici i ja možemo ovdje egzistirati zato

što je Australija demokratska zemlja. Reporter: Što ste vi bili u vrijeme rata? Rover: Ustaški oficir . . .

26 27

tim kraće vrijeme živio u Austriji, Italiji i Argentini, odakle se prebacio u Australiju, gdje se zaposlio u ministarstvu rada i postao čak viši funkcionar u odjelu za useljenička pitanja. Najveći broj emigranata iz Jugoslavije prolazio je kroz njegov odjel; ondje su bili podvrgnuti specijalnoj obradi i ustaškoj indoktrinaciji, a nakon toga učlanjivani u fašističke organizacije. Ono što nije polazilo za rukom Kasiću, Romcu, Bujanoviću, Roveru, Maricu i Lovokoviću, učinio bi Ivan Kokić koji je, zbog svojeg položaja u ministarstvu rada i sprege s policijom, imao široke »ovlasti« i mogućnosti.

Snažnu potporu u antijugoslavenskoj djelatnosti u Australiji Rover, Kasić, Marić, Lovoković i ostali imali su i u dvojici besposličara i avanturista, Gezi Paštvju i Josipu Seniću, koji su 1953, odnosno 1957. godine pobjegli iz Jugoslavije jer je bilo otkriveno da su izvršili više krivičnih djela. Taj kriminalni tandem posebno je poglavlje u aktivnosti ustaške emigracije u Evropi i prekomorskim zemljama te izvanredna ilustracija mračne strane, tvrdoće i bijede emigrantskog života. Kad je utvrđeno da su prisvojili veliku svotu novca koji je pripadao Roveru i njegovim »doglavnicima«, ali i da su suvišni u svim daljnjim planovima, najbliži suradnici su ih likvidirali bez milosti: Senić je 9. ožujka 1972. izrešetan revolverskim mecima u hotelskoj sobi u Heidelbergu, a za Paštvja se i ne zna kako je ubijen, jer leš nikada nije pronađen. Nestao je u misterioznim okolnostima 1965. godine.

Krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina svi su oni došljake iz Evrope čekali kao lešinari. Čekali su osobe za koje je iz evropskih »socijalnih službi« signalizirano da su »uspješno položile sve testove političke i nacionalne pripadnosti i da mogu biti odani članovi ustaške organizacije«.

Među došljacima iz Evrope koji su imali pasti u njihovu mrežu bio je i Ilija Tolić, prebjegli vozač iz Ljup-ljanice, kraj Dervente.

Kad je brod »Caster Felice«, nakon 13.000 prevalje-nih milja, krajem rujna uplovio u melburnsku luku, Iliji Toliću bilo je preostalo još mjesec dana obaveznog boravka u izbjegličkom logoru Bonegilla, a zatim ga je čekao toliko željeni susret s Jurom Marićem, o kojem su dr Mehmed Mehičić i Vilim Cecelja ispredali najljepše priče.

28

2.

FAŠISTIČKO GNIJEZDO U BUCKINGHAM STREETU

Atmosfera koja je pritiskala Katoombu, gradić u Blue Mountains, sedamdesetak kilometara udaljen od Svdneva, počela je djelovati i na Martina Jurišu." Paklenski ga je proganjala, mučila i izazivala želju da se ubije. Htio se izvući iz te prljave rupe prije nego što sasvim izgubi osjećaj za vrijeme i život. Nepovjerenje i odbojnost Australaca . . . Mržnja, strah, napetost, sve to činilo mu se suviše surovim za jednog došljaka koji je navikao na drukčiji način života. Osim toga, nisu mu se sviđali ni ljudi s kojima je danonoćno pio pivo u zadimljenim kafeterijama. Sve je to bio polusvijet u koji nije htio utonuti, iako je zapravo bio već duboko zabrazdio u nj.

Pretežak posao, čudan, izgubljen položaj u kojem se nalazio, neprestana napetost zbog socijalne nesigurnosti i straha da će oboljeti, urezali su mu u lice nešto što je ljude ispunjalo grozom. Učinilo mu se da je nekako brzo ostario i da mu je brazgotina na licu odjednom po-

* Imena nekih ljudi koja se spominju u ovoj knjizi iz razumljivih su razloga izmijenjena i nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Lik Martina Juriše zapravo je simbioza više likova; to je osoba čiji je curiculum vitae načinjen od elemenata prošlosti desetak osoba, pa je svaka sličnost sa živim čovjekom sasvim slučajna. Isto tako, autor se koristio pravom fikcije, smjestivši neke događaje u gradove u kojima se nisu dogodili. Takav je postupak bio nužan kako bi se zaštitili nedužni ljudi.

24

stala dublja i veća, što je njegovu licu davalo još grublji i oporiji izraz.

Kad bi s društvom ušao u neku kafeteriju, čovjek za tezgom uvijek je nastojao da ih što prije isprati van, iako je Juriša obično praznio sve džepove i nije žalio posljednji sitniš kad je trebalo kupiti pivo i sendvič. Martin Juriša je mislio sve najbolje o sebi kao kupcu, ali gostioničar nije skidao oka s njega, pratio je svaki njegov korak i pogled. Ako bi u kafeteriju svratio s većim društvom i počeo galamiti još na vratima, gostioničar je predosjećao gužvu; oprezno i blago, prikrivajući strah, rekao bi: »Oprostite, gospodo, upravo zatvaram.«

Neki ljudi u ovom gradu bili su sasvim izgubljeni, iako to nisu htjeli priznati: svatko se nadao da će sutra dobiti bolji posao ili bogatstvo na kladionici. Ali to brojenje dana do nepostojeće prekretnice, uzdržljivo neiz-govaranje činjenica, koje se nisu mogle ili željele izmijeniti, sve je to bila velika zabluda koja je samo zakratko odgađala posljednji dan.

Deset tisuća emigranata iz cijelog svijeta koji su, tražeći svoj novi dom i nove, dobre susjede, nagrnuli u taj daleki beskraj bili su prisiljeni da se snalaze po receptima lišenim svih pravila humane igre, da pišu najdojmljivije poglavlje priče o emigrantskom kruhu s devet kora, da trpe podneblje na kojem teški sivi oblaci izgledaju vječni, a život nema budućnosti.

Martin Juriša je vlastitu situaciju ocjenjivao upravo s ubitačnom objektivnošću: to nije bio život koji je želio, a ni Jure Marić nije bio gazda kojem bi mogao okrenuti leđa. Australija je zemlja, ustvrdio je Juriša, u kojoj je šuštanje i zveckanje novca najljepša pjesma. Čovjeka naprosto fascinira ta svakodnevna neviđena i nepoštedna utrka za novcem. Tko nema gotovine, živi na kredit!

Možete kupiti kuću na kredit, možete kupiti automobil na kredit, možete kupiti omču na kredit, možete pojesti pile na kredit, možete ići u crkvu na k r e d i t . . . Jure Marić je sposoban poslovan čovjek. Nudi vam kamu, bodež, eksploziv i revolvere na kredit. Meni, Mar-tinu Juriši, sve je to Marić ponudio na kredit, ali uz nepovoljne uvjete: traži da založim vlastiti život. Prije ili kasnije, kaže, morat ću pristati. On će strpljivo čekati dok me život ne smekša. Tako je to!

Jure Marić nije moćan čovjek, kao što je to Ivan Kokić, ali mu se ipak ponekad posreći dokazati što je sve u stanju učiniti malom čovjeku. Samo mali čovjek mora poštovati njegove zakone. Ako mali čovjek nema morala, to je zato što ga nema ni Jure Marić. Ako Jure Marić smatra da treba ubiti, mali čovjek bezuvjetno mora ispuniti zapovijed. Mali čovjek krade, razbija zube, ucjenjuje, plaća članarinu, postaje »hrvatski dobrovoljac« . . . On čini sve što traži Jure Marić i ustaška organizacija. A ona sama sebi stvara zapovijedi, jer je svemoguća, jer je sveznajuća, jer je svuda prisutna. Ona nema nad sobom suca koji bi je pozvao na odgovornost, i ako mali čovjek imalo počne sumnjati, ona mu pred nosom zamahne kamom i zaurla mu u uši: »Za dom i poglavnika, spremni.« A mali nemoćni ljudi brbljaju sve to za njom jer ih je, neprestanim prijetnjama i ucjenama, pretvorila u strojeve i automate koji svoje ruke, noge, oči i moždane vijuge pokreću točno onako kako to želi ona, ustaška organizacija.

Ona ima iskušan recept kako se mogu smekšati mali ljudi. Kad je krajem 1956. stigao u Australiju, Martin Juriša je već prvih dana iskusio razrađen sistem kojim se organizacija služi u prepariranju i vrbovanju došljaka iz Evrope. Nešto od te spoznaje donio je i iz Austrije i SR Njemačke, gdje je boravio poslije ilegalnog odlaska iz Jugoslavije. Mjesecima je radio najteže fizičke poslove: sjekao šećernu trsku u Oueenslandu, rušio golema stabla na Tasmaniji, liječio zagnojene žuljeve u rudarskom Coober Pedvju.. . Ali ne zato što nije bilo drugog posla, nego zato što je tako htio Jure Marić. Uza sve to, morao je plaćati ustaškoj organizaciji razne članarine i pristojbe. Ona zna vješto iskoristiti svakog nezaštićenog čovjeka u stranom svijetu. Kad opusti duša emigranta, kad mu oduzmu i posljednju mrvicu samopouzdanja i ljudskog dostojanstva, kad čovjeka obuzme teška mora zbog neizvjesne sutrašnjice, ustaška ga organizacija nemilosrdno zgrabi svojim kli-ještima i više ne ispušta. Ona će mu ponuditi novu budućnost: iscrpljujući i ponižavajući posao, obaveznu članarinu na ime pripadništva »pravom ustaškom pokretu« i »zaštitu od agenata Jugoudbe, koji u Australiji pucaju na hrvatsku braću kao na glinene golubove«.

30 31

1

Početkom 1959. Martin Juriša iznenada je ostao bez posla. U Coober Pedyju rekli su mu jednostavno: »Gospodine, niste nam više potrebni.«

Kako odjednom nepotreban kad je osjećao da mu je prašina iz rudnika zamaglila pluća i otupila čula?

Našao se na ulici, znajući da je i to stupica koju mu je namjestila organizacija. Kad je čovjek na ulici, upozna svakojake ljude i nauči kojekakve metode pomoću kojih se može održati na životu. I spozna strašnu istinu: nitko neće nekoga tako hladnokrvno pustiti da skapa od gladi kao čovjek kojem je stalo da ima moć.

Iz Coober Pedvja vratio se u Sydney. Sav očajan vukao se ulicama lučke četvrti, gdje se uvijek mogao dobiti posao. Svakog dana dolazio je pred golema skladišta u nadi da će moći zaraditi koju funtu. Jurio je za poslom kao sumanut, a poslodavci su bili vrlo jasni: »Danas nema ništa, dođite sutra ujutro.« I tako iz dana u dan, mjesecima. Živio je samo o vodi i kruhu, a kad je u nekom hotelu trebalo oprati suđe, odmah bi požurio da se prijavi jer je znao da će se u kuhinji najesti do mile volje. S tugom se sjećao svoje žitorodne Slavonije i majčine kuhinje u kojoj je mirisala slanina s jajima. Kad bi barem imao novac za brodsku kartu?

Cijelo to vrijeme osjećao je da ga netko prati i motri na svaki njegov korak. Učinilo mu se da je tog malenog, suhonjavog čovjeka već vidio, u društvu s Jurom Mari-ćem, ali nije bio posve siguran. Pratilac je nosio bijelo odijelo i crne cipele, i izgledao kao klaun. Imao je namješten osmijeh i neodređen pogled, i neodoljivo je podsjećao na Iliju Tolića, kojeg je Juriša bio upoznao za kratkog boravka u SR Njemačkoj. Kad bi Juriša ušao u kafeteriju, muškarac bi stao na suprotnu stranu ulice i čekao; kad bi ušao u podzemnu željeznicu, pratilac bi ulazio u isti vagon; a kad bi umakao kroz sporedni izlaz, čovjek u bijelom odijelu nije očajavao, već za nekoliko dana ponovo bi ga pronašao i opet mu bio za petama.

Jednog četvrtka, rano ujutro, dok se spuštao niz Par-ramatta Road, a muškarac u bijelome ga pratio u stopu, Martin Juriša odlučio je da najzad sazna tko je taj neznanac čiji je dah neprestano osjećao za vratom. Smišljao je kako da mu namjesti stupicu.

Parramatta Road je široka avenija koja se u Ashfiel-du utapa u Liverpool Street, a zatim gubi ime i postaje Broadway. Blještavi sidnejski Broadway. Dvadeset i četiri milje zapadno, u Harris Parku, veže se na Great Western Highway, kojim se iz Sydneya stiže u Katoom-bu i Blue Mountains. To je jedna od najprometnijih ulica Svdneva, kojom danonoćno puzi nepregledna kolona automobila, u kojoj je nemirno kao u mravinjaku i gdje čovjek u trenu može nestati u kućnoj veži a da to nitko i ne primijeti, jer je svatko zaokupljen svojim brigama i planovima. U jednoj takvoj mračnoj rupi Juriša je neočekivano dograbio pratioca i pritisnuo ga uza zid, daveći ga njegovom kravatom.

»Ima mnoštvo ljudi koji vrlo rano ustaju«, zarežao je Juriša, unoseći se izbezumljenom i zatečenom čovjeku u lice, »ali ti si se, momče, jutros prerano probudio. Tko je navio budilicu? Tko? Pjevaj.«

Čovjek u bijelom odijelu krkljao je iskolačenih očiju i iskrivljena lica. Pokušao se dokopati noža, koji mu se nalazio u unutrašnjem džepu kaputa, ali Juriša ga je, osjetivši da nešto sprema, pogodio koljenom među noge, tako da je užasno zaječao i odmah omlitavio, kao da mu je netko iščupao kičmu.

»Već mi danima brojiš rijetke zalogaje, motriš gdje ću se popisat i . . . Samo što mi se i u postelju nisu uvukao. Zašto? Čija je to zamisao? Govori«, vrištao je Juriša, znojna čela i divlja pogleda. Uzdigao je uhvaćenog pratioca na nožne prste, a zatim popustio stisak pod vratom. »Govori.«

» . . . Buckingham . . . Oni traže . . . Naredili su ...«, teško je govorio muškarac.

»Ah, dakle tako. Buckingham Street. Gospodin Jure Marić, tko li?«

Pratilac je samo nemoćno klimnuo glavom. »Što žele?« bio je Juriša uporan. »Sto sad opet žele

kad su već učinili da ostanem bez posla u Coober Pe-dyju?«

»Našli su ti novi posao u Katoombi.« »I ti si me sve vrijeme pratio da bi mi to saopćio?« Stisak pod vratom malo je popustio, i pratilac je

sada mogao širom otvorenih usta udahnuti zrak. »Ne, pratio sam te da bih vidio jesi li spreman obno

viti članarinu. Već mjesecima nisi svraćao u 'dom', a mnogo toga se u međuvremenu izmijenilo. Došli su i

32 i - DVADESETI ČOVJEK 33

neki iz Evrope. Jedan se već zanimao za tebe, kaže da ste zajedno pobjegli iz Juge. Ilija Tolić, mislim da se tako zove.«

»Ilija Tolić, kažeš. Znači, i njega su preveli žedna preko vode. I to su sve novosti?«

»Nisu«, kriještao je. »Senić i Paštv bi te rado vidjeli prije nego što odeš u Katoombu. Mislim da su obojica posve zadovoljna tvojim kandidacionim stazom. Uspješno si svladao sve prepreke; ni u jednom trenutku nisi se pokolebao, niti pao u napast.«

Čelični stisak pod pratiočevim vratom sasvim je popustio, i Juriša se svom težinom tijela naslonio na suprotni zid, gledajući u to lice, žuto i šiljato kao u lisice, koje se krivilo u pakostan osmijeh. Tanke usne otkrivale su dva niza karijesom nagrizenih zubi, a bijelo odijelo visilo je na njegovim uskim i koščatim ramenima kao na vješalici.

»Tolić je rekao da bi te svakako želio vidjeti prije nego što odeš na Blue Mountains«, rekao je, cereći se i povlačeći desnim kažiprstom po rubu usana.

»Još mi je samo on trebao. Nemaš pojma koliko želim da ga vidim«, rekao je.

»Tolić je vrlo prodoran tip. Ovdje je relativno kratko, a već je pokazao svoje organizatorske sposobnosti. Povjerili su mu i neke zadatke.«

»Bit će mu kao meni: skapavat će od gladi.« »U Buckingham Streetu kladili su se na tvoj račun«,

nastavio je pratilac, popravljajući kravatu i namještajući hlače, pod kojima je još osjećao Jurišin udarac koljenom. »Kladili su se da ćeš naći kakvog udbaša koji će ti prekratiti muke i do sita te nahraniti. Ipak, dobro si se držao. Pepa Senić zbog toga će Gezi morati platiti deset funti." Izgubio je okladu, kao i Jure Marić, koji je rekao da ćeš crknuti od gladi. U svakom slučaju, dobro si se držao i ja ću u svojem izvještaju navesti sva svoja zapažanja, kao i to da si mi koljenom zdrobio jaja. Ništa neću prešutjeti.«

»Gubi se«, zaškrgutao je Juriša. »Gubi se dok te nisam nahranio tvojim zubima.«

»O.K. Gubim se«, rekao je pratilac, mašući rukama i povlačeći se prema izlazu. Glumio je ravnodušnost, ali

* Funta je u Australiji bila nacionalna valuta do 1970, a zatim je kao platežno sredstvo uveden australski dolar.

nije mu bilo svejedno. »Zapamtit ću ovaj dan. Nastojat ću da ti sve vratim istom mjerom.«

Zatim je žurno izišao na ulicu i nestao u rijeci ljudi koji su promicali prema Flemingtonu. Juriša je ostao naslonjen na zid, zatvorenih očiju. Pokušao je srediti košmarnu sliku koja mu je razdirala mozak, obuzdati drhtanje i smiriti puls koji je tukao po bubnjićima kao indijanski tam-tam.

Dakle, tako! Josip Senić i Geza Paštv namjestili su mu igru u Coober Pedvju. To je mogao i pretpostaviti. Zbog njih su mu mjesecima zavijala crijeva, a želudac se toliko smanjio da je jedva mogao podnijeti krišku kruha i hrenovku. Gadovi. Martin Juriša, rekao je u sebi, nije jedini tegleći konj u ovome gradu, a Senić i Paštv žele me opet vidjeti. I poslati me u Katoombu. Možda nije riječ o poslu, možda mi opet pripremaju namještaljku? Ja sam se dobro ponio, kažu. Poslije četiri godine boravka u Australiji čovjek otvrdne. Budalaština, to je najobičnija budalaština. Nitko ne otvrdne. Ja osjećam čežnju za domovinom.

Što je imao od te četiri godine provedene u Australiji? S večeri, ako nije trunuo u kanalu kopajući zemlju, odlazio bi u »dom« u Buckingham Streetu 47-49 i opijao se do besvijesti, a zatim u zboru, podrigujući i štu-cajući, pjevao: »Jedan, dva, tri, ustaše smo mi.« Do vraga, poznavao je neke ljude u Sydneyu koji nisu znali tko su Pepa Senić, Geza Paštv i Jure Marić. Nisu znali ni gdje se nalazi »dom« u Buckingham Streetu, jer ih to jednostavno nije zanimalo. Živjeli su svoj život, sasvim pristojno i, što je bilo najvažnije, nisu plaćali nikakvu članarinu. Imali su svoj posao, imali su što jesti i gdje prespavati. Kad prevagne podne i primakne se noć, nisu bili opterećeni mišlju što će im donijeti sutrašnji dan.

Kroz vrata je s ulice u kućnu vežu banuo zdepast policajac bikovska vrata i golemih šaka. Naravno, nijedan dan ne može proći bez policije, pomisli Juriša. Nastade strašno natucanje. Juriša je slabo znao engleski, ali čim je vidio policajca, odmah je izvadio osobne dokumente.

»Jeste li bolesni?« pitao je policajac, uzimajući Juri-šine dokumente.

»Ne, gospodine, nisam bolestan.« Izgovorio je to odmah, u jednom dahu.

34 35

Policajac je nešto bilježio: »Vi ste malo prije pokušali opljačkati jednoga gospodina? Morat ćete sa mnom u stanicu.«

»Pokušao opljačkati jednoga gospodina, rekoste? To je laž, to je velika i odvratna laž.« Juriša se skamenio. Osjetio je kako su mu se mišići napeli i kako drhte. Stisnuo je zube i pesnice, a zatim mahao glavom, ne vjerujući da je bezrazložno optužen. Nekoliko trenutaka je potrajalo dok nije vratio dah. Želio je da mu glas zazvu-či odlučno: »Gospodine, vjerujte mi, nikoga nisam orobio . . . Evo, nemam ni funte u džepu ...« Sad je grozničavo prevrtao džepove i izvlačio njihov sadržaj. Imao je samo ček na sedam funti, i danas ga je želio unovčiti. »Bio je neki klipan u bijelom odijelu.. . Zgrabio sam ga, to stoji, ali ne zbog novca . . . Ucjenjuje me . . . Danima me prati u stopu ...«

Juriša je panično tražio riječi kojima bi policajca uvjerio da govori istinu. Oh, kako bih te zviznuo preko nosa kad si tako lako nasjeo na prijevaru onog pokvarenjaka, razmišljao je Martin gledajući u naoružanog momka koji ga je držao u škripcu. Sad je računao: ako udari policajca, to još ne znači da će uspjeti i pobjeći. Vani su sigurno patrolna kola s drugim policajcem. Do đavola, ako i umakne, opet će ga brzo naći: policajac je već pribilježio neke podatke u svoj notes. Prevrnut će cijeli Sydney dok ga ne nađu.

Policajac je slutio da Juriša nešto smjera; mirno je spustio ruku na revolver i glavom pokazao prema izlazu.

Kučkin sine, pozobat ćeš vlastite zube, opsovao je Juriša u sebi misleći na pratioca.

Kako je i pretpostavljao, vani je stajao patrolni automobil upaljena motora. Unutra su sjedili policajac i muškarac u bijelom odijelu. Juriša obiđe automobil, ugura se na stražnje sjedalo i istrusi psovku:

»Majku ti pedersku, trebao sam ti maloprije iščupati grkljan . . . Ali nikad nije kasno, nikad ...«

Policajac, vođa patrole, reče: »Vozi, Perrv. Momke ćemo srediti u stanici.«

Prošli su pet blokova prema jugu, skrenuli lijevo u ulicu Concord, pa desno, vozili se još milju i zaustavili se u North Strathfieldu. Sve vrijeme Juriša je krajičkom oka mjerio suputnika koji mu je sjedio s lijeve strane. Ta mrcina u bijelom odijelu, taj bestidni lopov uvalio

ga je u gadan sos, mislio je predbacujući samome sebi što se nije prije sjetio da bi mogao upasti u takvu nepriliku. Vrlo lukavo je to izveo, vrlo lukavo, mislio je dalje. Sve to može ga stajati nekoliko mjeseci zatvora, ako taj gad ne povuče optužbu. Do vraga, što da učini? Što? Da ga pokuša umlatiti njegovim oružjem? Mora brzo nešto smisliti, inače će se loše provesti.

»Slušaj, ti . . .«, procijedio je Juriša poluglasno, ne okrećući glavu. Gledao je ravno u vozačev potiljak, od kojeg ga je dijelilo debelo neprobojno staklo s čeličnom mrežicom.

»Ime mi je Zvonko . ..«, podlo se smješkao suhonjavi.

»Slušaj, dakle, Zvonko. Ako mi padne ijedna vlas s glave ili ako zbog tebe budem morao robijati u ovoj klokanskoj zemlji, jebat ću ti sve po spisku.« Sad je opet iskosa motrio Zvonka; vidio je kako su mu se na sljepoočici zacrvenjele žilice. »Ali to nije i najteže što će te snaći. Uzalud smišljaš plan kako ćeš se sakriti. Meni ne možeš umaknuti. Prevrnut ću cijeli svijet, razumiješ, cijeli svijet, samo da te ulovim. Već od danas ću početi oštriti britvu ...«

»Došlo ti tijesno, a?« »Tijesno ili ne, moja je stvar. A ti ćeš u rukama imati

vlastita crijeva. Dva reza britvom, jedan preko drugoga, pa crkavaj. Još ako budem imao sreće da te privežem uz mravinjak, bit će to pravi doživljaj.« Juriša je sada vidio kako Zvonko gricka donju usnu, nervozno i snažno. Sad ga treba pritisnuti, dok se ne pokoleba. »Ili hoćeš da ti odrežem ruke? Bit će zgodno vidjeti te kako sjediš na Port Jacksonu sa šeširom pred sobom i moliš milostinju. Ili hoćeš da ti odrežem nos, da sličiš na sovu ...«

»Prestani...« Zvonko je gubio hrabrost i samouvjereni smiješak na licu. »Prestani, kad kažem ...« Vrškom jezika ovlažio je usne, a lice mu je posivjelo. Brzo je treptao. »Misliš li da ću se povući, da ću detektivima reći kako sam se šalio i kako u svemu onome što sam im ispričao nema ni zrnca istine? To misliš?«

Juriša je gorio od želje da ga opali po njušci. Sad se to kopile pokušava izvući: »Mislim što me volja. Ali zapamti: ako u roku četrdeset i pet sekundi, koliko nas još dijeli do policijske stanice, ne povučeš svoju odvratnu laž, bit ćeš mrtav. Mrtav i ništa drugo.«

36 37

Mrtav i ništa drugo! Zvonko je grozničavo razmišljao, dlanovima trljajući koljena. Juriša to misli ozbiljno, sasvim ozbiljno. Mora da je izgubio četiri kilograma u ovih posljednjih pola sata koliko je razmišljao kako da se izmišljenom pričom o razbojničkom prepadu osveti tom kopaču kanala za sva ona stezanja pod vratom koja su ga gotovo izbezumila u kućnoj veži na Parramatta Roadu. Mora brzo povući iskaz, jer će inače visiti. Juriša mu taj trik nikada neće zaboraviti. Dao bi i posljednjih dvadeset funti samo da se nije uvalio u ovu nepriliku.

U devet sati tog jutra patrolna kola zaustavila su se pred policijskom stanicom u istočnom dijelu Svdneva, a Martin Juriša i Zvonko čekali su da im Perry otvori vrata automobila.

»Slušajte, gospodine«, reče iznenada Zvonko, »mislim da ste pogriješili: ovog čovjeka ne poznajem«. Sad je Zvonko rukom pokazivao na Jurišu. »Ovog čovjeka, kunem se, nikad do danas nisam vidio. Posrijedi je greška.«

Policajci su sada zabezeknuto gledali najprije Zvonka, pa Jurišu. Sve to bilo im je neobjašnjivo.

Juriša i Zvonko protezali su noge na pločniku, strpljivo čekajući što će odlučiti dvojica policajaca. Što god se sada dogodi, razmišljao je Juriša, ne može biti gore od onog što je očekivao. Zvonko je povukao iskaz, a to je bilo sasvim dovoljno da ga spasi zatvora.

»Ulazite«, reče iznenada vođa patrole. »Unutra ćemo sve razjasniti.«

Detektivski odjel nalazio se u desnom krilu policijske stanice. Prošli su dugački hodnik s desetak vrata iza kojih su se čuli udarci pisaćih strojeva i žamor. Sve to Jurišu je neodoljivo podsjećalo na atmosferu u policijskoj stanici u Austriji, kamo je, poslije ilegalnog bijega preko granice, bio doveden pod oružanom pratnjom.

Slijedećih dvanaest sati Juriša je proveo u sobi za ispitivanje, u prostoriji veličine četiri prema četiri metra, u kojoj je jedan zid bio prekriven imitacijom cigle. Na njemu je visio stari kalendar avionske kompanije »Quantas«. Osim velikog masivnog stola i četiri jednostavne stolice, koje su se mogle sklopiti i spremiti iza vrata, unutra su se još nalazili električni ventilator i malen pisaći stroj. Soba je imala fluorescentno osvjetljenje i veliko ogledalo na pregradnom zidu. Juriša se odmah

38

zapitao čemu služi ogledalo, kad ispod njega nema ni umivaonika ni police za češljeve ili brijaći aparat. U blizini nije bilo čak ni električne utičnice. Juriša je jednom u Buckingham Streetu slušao priču Jure Marica, sina ustaškog policajca, koji je govorio o metodama rada australske policije, saslušanjima i trikovima prilikom ispitivanja, a pri tom je spomenuo i lažna ogledala što ih imaju gotovo svi detektivski odjeli. Kroz njih se iz susjedne sobe motri na ispitanika i bilježe sve reakcije. Juriša se mogao zakleti da je ovo ogledalo trik-ogledalo o kojem je pričao Jure Marić.

U dvanaest sati, koliko je proveo u detektivskom odjelu, Jurišu su ispitivali o brojnim okolnostima u vezi s njegovim boravkom u Australiji: čime se bavio u protekle četiri godine, tko su ljudi s kojima se sastajao, kakve su bile teme sastanaka koji su se održavali u »Hrvatskom domu« u Buckingham Streetu, tko je Zvonko i od kada ga poznaje, da li je član neke tajne hrvatske organizacije ...?

Temeljito su ga ispitivali i o nečem što nije imalo nikakve veze s njegovim boravkom u Australiji i o čemu je već jednom, neposredno poslije dolaska u izbjeglički logor Bonegilla, opširno govorio ljudima iz australske tajne policije. U detektivskom odjelu zanimali su se posebno za »problem sukoba i odnosa Hrvata i Srba«, za »rasprostranjeno mišljenje o potrebi dijeljenja Jugoslavije na veliku Srbiju i NDH«, za »srpsku kolonizaciju Hrvatske« i drugo.

Odgovorio im je kratko: »Gospodo, sve što bih vam danas rekao bilo bi

neobjektivno i iskonstruirano, jer sam iz Jugoslavije pobjegao 1956. godine, a otada se mnogo toga promijenilo, možda nagore, a možda nabolje. Najpouzdanije informacije o sadašnjem stanju u Jugoslaviji dobit ćete od braće Marica, Lovokovića i Rovera, koji ionako govore da su u stalnom kontaktu s policijom; oni su u SR Njemačkoj organizirali mrežu svojih ljudi koji ih svakog mjeseca obavještavaju o novostima u Jugoslaviji.«

O događaju u Parramatta Roadu postavili su mu jedno jedino pitanje!

Istog četvrtka, pošto je bio pušten iz policijske stanice, Juriša je svratio u »Hrvatski dom« u Buckingham Streetu, da bi još nekoga zgrabio za vrat. Ondje je već bio Zvonko, polupijan i razbarušene kose. Ondje su bili

39

i neizbježni Jure Marić, Fabijan Lovoković i manja grupa ustaških razbijača, koji su ubacivali novčiće u automate uzalud čekajući da se u limeni pretinac sruči gomila sitniša. Neke od njih vidio je prvi put; pretpostavljao je da su došli iz Evrope. Juriša je odmah zaključio da se unutrašnjost »doma« nije nimalo promijenila u onih nekoliko mjeseci koliko nije zalazio u nj. Sve je bilo na starome mjestu: bar s desne strane, automati za igru, Pavelićeva slika s crnim florom i ustaška zastava na čeonom zidu . . .

»Ne laži samome sebi da nisi htio doći«, odmah s vrata dočekao ga je Jure Marić. »Ti ne možeš bez nas. Nije te bilo sedam mjeseci, a na kraju si ipak došao.«

Jure Marić je češkao nos, ne krijući zadovoljstvo što je njegova ideja još jedanput trijumfirala. On Jurišu nikad nije želio otpisati. Naprotiv, smatrao ga je vrlo pogodnom ličnošću za terorističke akcije. Pitanje je bilo samo hoće li taj mladić uspjeti preživjeti sve spartanske torture koje mu je nametala ustaška organizacija. Najprije su ga, sjećao se Marić, mazili u Austriji, davali mu novac da se provodi sa ženama, a zatim ga poslali u Australiju i ostavili da se sam snalazi. Tako je to! Svinju najprije naučiš na kukuruz, a zatim joj danima ništa ne stavljaš u korito. Prvih dana je uznemirena, zatim užasno cvili, kao da joj netko reže uši, i na kraju bijesno rok-će, spremna da razvali svinjac. Tako je to i kod Juriše. Malog su u početku navikli na kolač, a poslije su mu dali splačine. Marić je imao detaljan izvještaj o Juriši-nim mukama u vrijeme dok nije imao posla i dok se prazna želuca povlačio sidnejskim ulicama i smetišti-ma. Imao je i izvještaj kako je Juriša obilazio lučku četvrt i moljakao posao, i kako je u jednom hotelu pristao ribati zahodske školjke samo da bi preživio. Gotovo je i dobio taj posao, za koji se tjedno moglo dobiti 25 funti, da ga lukavi Geza Pašty nije prozreo i telefonirao vlasniku hotela.

»Taj čovjek je u Jugoslaviji dvanaest godina proveo u zatvoru jer je zamalo ubio neku ženu zbog ručnog sata. Čuvajte se momka, taj zna svoj posao«, u povjerenju je rekao Geza Paštv vlasniku hotela, i Juriša, naravno, nije dobio taj posao.

»Bili smo iznenađeni kad smo čuli da si otišao iz Coober Pedvja«, cinično se smješkao Marić, vodeći Jurišu u gornji dio sobe. »Za nas je to bilo neobjašnjivo.

Zbog čega? Zašto si odjednom napustio taj posao kad smo danima bljuvali krv da ti ga osiguramo.«

»Dobio sam otkaz. Eto, to se dogodilo. Jednostavno su mi dali nogu, bez ikakva objašnjenja«, odgovorio je Juriša, suzdržavajući bijes zbog Marićeve pokvarene igre.

»Otkaz?« zaprepastio se tobože Marić. Sjeli su za stol. »To mora da je bila greška.«

»To nije bila greška. To je bio Geza Hladnokrvni.« »Geza Paštv, kažeš?« Marić je i dalje nevjesto glumio

čuđenje. »Hladnokrvni to nikad ne bi učinio. Uvijek mi je govorio da si dobar brat i da ćemo u tebi imati izvanrednog suradnika.«

»Onda je to Pepina namještaljka. U svakom slučaju, netko od vas im je dao signal da me šutnu u guzicu i izbace van.«

»Krivo misliš, Martine, krivo«, lagao je dalje Marić kitnjastim riječima. »Svi su nas izdali. I Bog! Ako sami sebi ne pomognemo, neće nam ni drugi. Čini mi se da me prezireš. A to ne bi smio. Ja sam ti ovdje i otac i majka. Svi smo mi beskućnici, jer su nas crveni prognali. Zbog toga moramo zbiti redove, a ne jedan drugome kidati srce. Udbaši su se namnožili i u ovoj zemlji. Motre na nas i čekaju pogodan trenutak da nas umlate. I mene, i tebe, i sve nas. A ti si, Martine, miran. Ovčjom mirnoćom čekaš da ti srbokomunisti i hrvatožderi prerežu vrat i ispiju krv. Zbog toga smo se ovih dana mnogo brinuli za tebe ...«

» . . . Pa ste poslali Zvonka da me čuva, tog prokletog idiota koji me je zamalo strpao u buharu«, režao je Juriša, nervozno udarajući prstima po stolu.

Marić je progutao pljuvačku i digao obrve: »Nisi u pravu, Martine. Zvonko ti ništa nažao nije htio učiniti, a ti ga umalo nisi udavio. Nisi to smio ...«

»Kučkin sin, zbog njega su me cijedili punih dvanaest sati.«

»Što si im rekao?« »Rekao sam im da je ovo prokleta zemlja i da je

Zvonko prvi na popisu ljudi kojima ću prosuti crijeva.« »Slušaj, Martine, i pamti: budeš li vukao policiju za

nos, lako bi ti se moglo dogoditi da te doista zviznu u stražnjicu i pošalju u Jugoslaviju. A ondje će te noć pozobati dok trepneš. Dalje, čuvaj snagu i riječi za popis koji mi imamo, a zajedničke prijatelje i suradnike osta-

40 41

vi da u miru obavljaju svoj posao. Uskoro će doći vrijeme da zajednički poradimo na tom popisu. Pepa i Geza imaju krasne planove. Žao mi je što ih nećeš moći čuti; otišli su u Melbourne, na razgovor s Roverom.«

»Mogu ih pričekati.« »Ostalo je premalo vremena. Već si se morao javiti

na posao u Katoombu.« »Pepa i Geza su me željeli vidjeti prije nego što

odem. Tako mi je barem Zvonko rekao.« »Nemamo vremena za čekanje. Oni će ostati u Mel-

bourneu mjesec dana. Sve što su ti oni namjeravali reći, to ću ti reći i ja. Dakle, moraš hitno u Katoombu. Ondje se namnožila gomila komunističkih gnjida. Zadaju nam dosta briga. Zamisli, neki dan su u svojoj nastambi izvjesili komunistički barjak.«

»I kakve to veze ima sa mnom?« Ne dajući se smesti, Marić je nastavio: »Putuješ u

Katoombu kao naš čovjek. Onim ćeš gadovima pokazati tko ovdje vodi glavnu riječ. Prebit ćeš im nekoliko rebara, pa će se smiriti. Osim toga, spalit ćeš i tu crvenu krpu koja im se vijori nad glavama.«

»Ja nikome neću slomiti rebra, niti ću bilo što zapaliti«, odbrusio je Juriša. Brazgotina na njegovu desnom obrazu upravo se zažarila. »Za to se ide u zatvor. Ovo nije zemlja u kojoj možeš činiti što te je volja. Barem sam se u to uvjerio posljednjih mjeseci...«

»Sjećaš li se kako je velečasni Romac olakšao onog tipa iz Hercegovine, koji je došao da mu se ispovijedi? Sjećaš li se, a?«

»Pa. . . sjećam se. Velečasni mu je uzeo tri tisuće. Vraga uzeo, ukrao ...«

»I što se dogodilo?« »Čovjeka su našli mrtvog pod Harbour Bridgeom.« »Ma, ne pitam te za Hercegovca. Što se dogodilo ve

lečasnom Romcu? To mi reci. Što se dogodilo velečasnom?«

»Ništa... koliko znam, ništa mu se nije dogodilo.« »Dakle?« »Što dakle?« »Idiote«, zaurlao je Marić, da je cijela soba zabren-

čala, »velečasnom se ništa nije dogodilo jer policija nije imala dokaza, niti je željela da se petlja u taj slučaj.«

Svi u velikoj sobi sada su gledali u Marićev i Jurišin stol. Čekali su što će se dalje dogoditi.

42

»Policija nam vrlo često gleda kroz prste, jer to želi, a osim toga imamo i dosta utjecajnih veza«, nastavio je Marić povišenim glasom. »I, konačno, što je, do vraga, policiji stalo do nečijeg spaljenog barjaka i nekoliko slomljenih komunističkih rebara. Ona ima pametnijeg posla.«

»Pa lijepo . . . Putovat ću u Katoombu, ako to uistinu želiš«, procijedi Juriša. »I mrzit ću koministe, i Hrvate izdajice, i srpske psine, ako to želiš.«

»Ne samo da želim nego ti i naređujem«, reče Marić oštro. »Bit ćemo u stalnom kontaktu. Volio bih da te svakog mjeseca ne opominjem kako treba raditi. Kad je svoju lekciju shvatio glupi Ilija Tolić, koji je već napravio čuda u Port Kembli i Wollongongu, onda ćeš je, vjerujem, naučiti i ti. Ili želiš opet lunjati po sidnejskim smetlištima? Izaberi sam . . . Nemoj poslije govoriti da smo te mi prisilili. Lukavo, zar ne?«

»Vrlo lukavo i pametno, gospodine Maricu«, dobacio je od bara Zvonko, crvena nosa i krvavih očiju. U rukama je okretao nož i stezao mu korice od bjelokosti. »Kujin sine, budi kao ja. Ja, Zvonimir Krtalić, zidar iz Mostara.« Zvonko je to sada govorio Juriši. »Nikad se nećeš vratiti u Jugu ako ne budeš kao ja. Pristani na sve. Platit će ti brodsku kartu do Splita, ako bude trebalo. Samo te Marić može naučiti na tuđinu. Samo Marić. Pristani!«

I Juriša je pristao, iako vrlo teško. Poslije božičnih praznika otputovao je u Katoombu, gdje ga je na tamošnjem gradilištu novog hidrosistema čekalo mjesto kopača kanala. Sve je to, međutim, smatrao samo privremenim porazom.

2

Od trenutka kad su ga poslali iz Sydneya Juriša je osjećao kako tone u apatiju, koje je bio posve svjestan. Vrlo rado bi je bio suzbio, ali mu je nedostajalo i snage i hrabrosti. Sve njegove nade završile su ovdje, trinaest tisuća milja od rodne Slavonije, koja mu ni trenutka nije izlazila iz misli. Juriša je osjećao da su ga silom gurnuli u Katoombu, kako bi ga omekšali i prisilili na privrženost. Pomisao na Juru Marica i Buckingham Street, članarinu i prijetnje, sve češće mu je zaustavljala dah,

43

.

kidala mu utrobu, nezadrživo razdirala mozak . . . Ništa od svega toga nije želio, ali su mu oni majstorski namjestili klopku, i sada je osjećao da se davi u njoj, da ga napušta razum i da misli samo o tome kako da na najjednostavniji način samome sebi prekrati muke.

Tri mjeseca poslije dolaska u Katoombu Juriša je bio doveden pred gotov čin: ili će izvršiti akciju ili će ga Roverovi i Marićevi egzekutori Pepa Senić i Geza Hladnokrvni uzeti u svoje ruke. A to je značilo ostati bez posla, a možda i bez glave. »Za 10. travnja 1961«, javljao mu je Marić iz Svdneva, »hoću da se komunističkoj đubradi tresu gaće. Potpali nešto, razbij njušku nekom udbašu, učini što hoćeš, samo se mora čuti.«

Martin Juriša znao je da svi ljudi imaju točku na kojoj omekšaju. Ali isto je tako znao da je i njemu došlo vrijeme da pokaže tko ga može smekšati. Nisu to bile ni Marićeve prijetnje, ni Paštvjev bodež, ni Senićev »kolt 32«, ni ispovijedi kod velečasnog Romca. Točka je imala žensko lice i zvala se Zrinka. Radila je kao konobarica u »Ludvigovoj vinariji«, odakle je pucao prekrasan vidik na The Three Sisters.

Mnogo kasnije Juriša će samome sebi priznati da je susret sa Zrinkom Milas bio neka vrsta prekretnice, da je ona bila melem za sve njegove rane koje su ga godinama trovale. Ime Zrinke Milas iz Čitluka, dvadeset i petogodišnje djevojke crnih očiju i pristala tijela, postalo je simbol Jurišine sveopće sreće. Ali i nesreće, na koju je, čini se, bio pretplaćen.

Upoznali su se u vinariji, kamo je Juriša često svraćao poslije napornog rada na hidrosistemu. Odmah mu se svidjela. U vinariji je bio i onda kad nije imao novca.

Svidjela mu se djevojka, a posljednje četiri funte morao je poslati u Sydney na ime članarine za HOP. Pepa Senić mu je zaprijetio: »Šalji novac ili ću ti uši odrezati.« Poslao je, dakle, te posljednje četiri funte i ostao bez novca.

Slijedećih dana pratio je Zrinku do velike, tihe kuće u središtu Katoombe. Kuća je bila ograđena visokim drvećem i nasadima, okruženima živicom. Obično bi se zajedno s njom popeo širokim stepenicama i prošao mračnim hodnikom na kraju kojeg se nalazila soba 36. Jedva se usuđivao otvoriti vrata, jer se plašio da se Zrinka ne uvrijedi. Volio je Juriša Zrinkinu odrješitu i žilavu snagu, čestitost i ženstvenu toplinu.

Dani su postajali sve kraći. U svibnju su počele padati prve jesenske kiše. Bližila se dosadna australska zima. Radovi na hidrosistemu bili su sve teži i Juriša je osjetio da ga fizički napori sve više umaraju. Odlučio je da nađe lakši posao, da se odmori i predahne od kanala. Počeo se raspitivati treba li tko u gradu sposobnog električara. Otkad je došao u Australiju nije smio ni misliti na svoj električarski zanat; uvijek su mu drugi nalazili posao na kojem je čovjek mogao samo crknuti. Kanali, kanali i opet kanali; činilo mu se da je za te četiri godine prekopao čitavu zemlju.

I Zrinka mu je pomogla u traženju posla; poznavala je neke ljude. Obećali su joj da će se zauzeti. Više puta su je posjećivali u »Ludvigovoj vinariji« i obavještavali je kako napreduju pregovori. Dobar posao nije se dobivao preko noći.

Svega toga Juriša je bio svjestan, pa nije gubio strpljenje, niti je jurio glavom kroza zid. Štoviše, bio je prezadovoljan da će se sve riješiti postepeno i bez buke. Vjerovao je da će njegov odlazak iz radničke nastambe na hidrosistemu biti neprimjetan, da se nitko posebno neće raspitivati kamo je otišao i gdje je dobio novi posao. Juriši je bilo posebno stalo da se makne iz sredine kojoj je sada pripadao: Marićevi ljudi, bilo ih je desetak, koje je predvodio emigrant Ante Turk, malen, mršav čovječuljak, želuca zalijepljena za kičmu, umrka, bezizražajna lica, zelenih zuba i vodnjikavih očiju, bili su mu stalno za petama. Tražili su da redovito dolazi na sastanke, da se više angažira u batinaškim akcijama, prijetnjama i ucjenama, da redovito plaća članarine, daje dobrovoljne priloge za »Hrvatski dom« i da se ne odvaja od grupe, koja je sebe već zvala »rukovodeća jezgra HOP-a za Katoombu«.

Juriša je vrlo dobro znao da Turk svakog tjedna u Sydney šalje kompletan izvještaj o aktivnosti HOP-a u Katoombi i svoja zapažanja o ponašanju njegovih članova. Znao je i to da se članovi međusobno uhode, a zatim informacije dostavljaju Turku, koji ih najčešće upotrijebi za vlastite akcije; ucjenjivao je i jedne i druge, a novac stavljao u svoj džep. Turk je lukavo kontrolirao njihovu slobodu i volju. Izbezumio bi ih svojim hrvatova-njem, zatrovao svojim nacionalističkim otrovima i raspametio idejom o separatizmu.

44 45

Juriša je i sam nekoliko puta bio žrtva Turkovih ucjena: tražio je novac da šuti o njegovim vezama sa Zrinkom Milas, za koju je tvrdio da je »crveni agent« i »beogradski plaćenik«. Nije bila tajna da su takve »agente« pod svoje obično uzimali Pepa Senić i Geza Pašty, i da su mnogi od njih netragom nestali ili su nađeni premlaćeni negdje na otvorenoj cesti. Senić i Paštv i njihovi razbijači stručno su obavljali posao; rijetko su ostavljali tragove, a ako se moglo naslutiti tko stoji iza napada, obično su žrtve bile zauvijek ušutkane ili tako premlaćene da se nisu usuđivale ništa prijaviti policiji.

Sve to Jurišu je sililo da se napokon okrene samome sebi, da spozna mladenačke zablude i da raskrsti s prošlošću, koja ga je pekla kao žeravica. Razmišljao je: zbog ilegalnog bijega preko granice morat će, kad se i ako se vrati u Jugoslaviju, odležati nekoliko mjeseci. Morat će, znao je, platiti račun i za ono što je brbljao u policiji u Austriji i Australiji. Neće mu, naravno, biti oprošteno ni što se povezao s fašističkim emigrantima. Znao je da će za tu nepromišljenost morati platiti najskuplju cijenu. Ako se, dakle, želiš vratiti u Jugu zajedno sa svojom Zrinkom - govorio je Juriša samome sebi - onda ćeš morati nadmudriti sve te U-vampire i podmetnuti leđa. I, naravno, smoći dovoljno funti za dvije brodske karte do Evrope.

3

Sredinom lipnja u Katoombi se iznenada, vozeći se u žutom sportskom »fordu«», pojavio Pepa Senić. Došao je sam i odmah sazvao hitan sastanak u Turkovoj sobi. Takva hitnost zabrinula je Jurišu. Ako se Pepa Senić žuri, onda mu doista gori pod petama. Ili njemu, ili nekom drugom.

Dvije stvari zbunile su Jurišu: zašto baš Senić i zašto Katoomba? Moglo se to objasniti s više razloga. Očito, razmišljao je Juriša, posrijedi su bili razlozi koji nisu trpjeli odgađanje. Množile su se pretpostavke: od onih da su Turkove informacije o aktivnosti HOP-a u Katoombi izazvale gnjev Marica, Lovokovića i Rovera, pa do događaja u Svdnevu i Melbourneu, koji su zahtijevali da se o njima hitno obavijeste svi članovi HOP-a u Australiji.

A Senić je doputovao u Katoombu i zbog jednoga i zbog drugoga.

Sastanak je počeo odmah poslije šesnaest sati. Soba je bila slična blagovaonici: dugački drveni stol, četiri visoke, grubo izdjelane stolice ravnih naslona, tri željezna kreveta prekrivena pokrivačima od merino-vune i drvene police na kojima su visile ili bile razbacane razne limene posude: zdjele, tanjuri, šalice i lončići. Na zidu kraj prozora bio je pričvršćen veliki crno-bijeli grb sa slovom »U« i dvije trobojnice, sa svake strane po jedna.

Iznad kreveta visile su dvije fotografije pripadnika Francetićeve »Crne legije«, karta NDH iz »Hrvatske grude«, fotografije Ante Pavelića, Božidara Kavrana i Zvonimira Pospišila, skupna fotografija s nekog primanja kod Ante Pavelića i Turkova slika u ustaškoj uniformi. Slika je visila na istom čavlu na kojem i veliki bodež u sjajnim aluminijskim koricama.

Turk je mislio na sve, uz ostalo i na to da bi sastanak mogao dugo potrajati, pa je kupio pet litara najjeftinijeg vina, dva pakovanja dvopeka i pola kilograma maslaca. Sve to stavio je na stol, a prije nego što su stigli Senić i ostali skinuo je s ulaznih vrata stari pornografski kalendar sa slikama golih, debelih žena. Turk je, sa svojih pedeset i pet kilograma, bio pomalo nastran čovjek, volio je samo žene koje su bile teže od stotinu kilograma. Tu svoju nastranost krio je čak i od najbližih suradnika i prijatelja.

Deset minuta poslije šesnaest sati u sobi su se okupila osmorica, među kojima i Juriša. Dvojica su došla kasnije, a trojica nisu došla jer su radili u poslijepodnevnoj smjeni. Morala su doći ukupno dvadeset i dvojica, iz samoga grada i okolice, ali neki su otkazali pravdajući se bolešću, a neki se uopće nisu ni odazvali pozivu.

Josip Senić Pepa zauzeo je mjesto u donjem dijelu stola, a odmah do njega sjeo je Ante Turk.

»Nemamo mnogo vremena«, počeo je Senić karakterističnim hrapavim glasom, gledajući sve redom: najprije one koji su sjedili za stolom, a zatim i one koji su sjedili na krevetu, među kojima i Jurišu. »Nemamo vremena jer su nas mnogi događaji pretekli, a drugi će nas preteći ako budemo radili kao stare babe. HOP je, braćo, sasvim omlitavio, od stare slave ostalo je samo ime. Predviđalo se da će smrću Ante Pavelića neprijatelj po-

46 47

kušati svojim utjecajem smrtonosno ugroziti hrvatski narod općenito, a osobito HOP. Od prvog časa kad više nije bilo njegova autoriteta pokušalo se skrenuti HOP u Australiji i drugim zemljama s puta beskompromisne borbe na put različitih kompromisa. To nama ne odgovara, mi i dalje ostajemo beskompromisni. U Argentini i u Evropi, ali i ovdje u Australiji, moralo je doći do toga da se HOP rascjepka i da se istinski hrvatski rodoljubi odvoje od raznih kolebljivaca i špekulanata, koji su prihvatili politiku suživljavanja s komunističkom Jugoslavijom. General Drinjanin u Madridu sasvim se odvojio i ima svoj program, vrlo dinamičan program. Vrančić također. U Evropi, posebice u SR Njemačkoj i Švicarskoj, osnivaju se tajne revolucionarne ustaške postrojbe i hrvatska bratstva.«

»Možda je to bolje«, primijetio je Turk. »Ja sam također za odvajanje od onih snaga koje nas koče u našim naporima da stvorimo Hrvatsku do Drine i Zemuna.«

»Greška je misliti da se program HOP-a promijenio«, nastavio je Senić. »Ništa se nije izmijenilo od tog programa. Nisu se čak promijenili ni ljudi, a to je tragedija. Savjetuju nas oni isti koji su se ovih godina pokazali nesposobnima i koje je vrijeme pregazilo.«

»Znači, treba ih ukloniti«, zaključio je Juriša. »I to, ako smatramo da je potrebno. Međutim, ovog

trenutka je najvažnije da priznamo samo jedno rukovodstvo, rukovodstvo kojem ćemo biti odgovorni za svaku našu akciju.«

»Da ne duljimo«, presjekao ga je Turk. »Predloži nam kome da se priklonimo.«

»Vidite, to je vrlo teško. Život HOP-a u Australiji bio je do sada u stalnom opadanju, kako u moralnom, tako i brojčanom smislu. Ovih dana iz Evrope su nam stigli novi ljudi, koji žele akciju, a mi im to ne možemo osigurati jer trebamo odobrenje iz Argentine od gospodina Hefera. Rover, Marić i Lovoković su ljuti, njima ne odgovara suzdržanost argentinskog ogranka HOP-a. Oni žele voditi svoju politiku, svoje akcije . . . Zato smo odlučili da poduzmemo nešto na vlastitu ruku, mimo svih pravila koja smo dosad zagovarali i koja su u osnovi suprotna našim stalnim nastojanjima da učvrstimo HOP kao jedinstvenu ustašku organizaciju.«

48

Senić je posljednje riječi naglasio, jer ih je smatrao vrlo važnima. Sve to popratio je i ispruženim prstima, kao da prijeti. Trenutak je čekao, kako bi se uvjerio da su svi oko njega ošamućeni i zbunjeni. To se, međutim, primjećivalo samo na mršavom Turku, koji je s neskri-venom zavišću gledao u debeli Senićev podbradak. Se-niću je bilo tek dvadeset i pet godina a već je pokazivao znakove debljanja.

»Dobro ste čuli«, nastavio je Senić, »unijeli smo neke novosti u naš rad, koje se mogu ali i ne moraju svidjeti Heferu i ostalima. Bili smo prisiljeni poduzeti hitne mjere kako bismo spasili ono što se još moglo spasiti. HOP je na sebe navukao tešku hipoteku prošlosti: neki ustaški dužnosnici su se dokraja kompromitirali, glupo otkrili metode našeg rada i sada nas Ju-goudba zoblje jednog po jednog i obara kao snoplje. Zna što smo sinoć večerali, kolje nas kao piliće, jer je otkrila gdje prebivamo, kuda se krećemo i s kim se družimo. Podmuklo se uvukla u naše redove. I ovdje, u Katoombi zaudara od njezinih agenata, ali o tome poslije. Mi smo svega toga svjesni i možemo joj doskočiti i vratiti udarac samo novim sistemom rada, koji će se zasnivati na formalnom raskidanju s HOP-om i strogo konspirativnim akcijama.«

»To je izdaja, ili nešto slično«, uzbudio se Turk. »Ja sam godinama član HOP-a i ne mogu mu sada odjednom okrenuti leđa. HOP je za mene NDH, a ideju o nezavisnoj nikad neću napustiti. Razumijete, nikad. Za po-glavnikove ideje borio sam se u ratu, borit ću se i danas. Ponavljam napuštanje HOP-a je izdaja.«

»Ne«, bio je Senić kategoričan. Suzdržavao je bijes zbog Turkova glupog suprotstavljanja, koje nikamo nije vodilo, a moglo je samo zbuniti emigrante od kojih je Senić morao izvući još gomilu funti. »Mi nismo izdajice, jer nismo nikoga izdali, a posebno ne ustaške ideje na kojima se temelji HOP. Nismo izdali ni poglavnika, jer smo ga do njegove smrti smatrali poglavnikom, samo se nismo slagali sa svim poglavnikovim činima. Nu gospodin Hefer, današnji vođa HOP-a, svojevremeno se nije slagao s činima dra Mačeka, predsjednika HSS-a, te se priključio poglavniku, ali mi ga zato ne nazivamo izdajicom. Mi i dalje želimo HOP, ali ne ovakav kakav je danas i kakvom je na čelu Hefer, koji u ovih nekoliko godina rukovođenja nije napravio ništa revolucionarno

4 - DVADESETI ČOVJEK 49

i oslobodilačko, već je, naprotiv, zatajio i razočarao mnoge dobre Hrvate i ustaške borce. Da bi netko bio zapovjednik HOP-a nije dovoljno izgovoriti nekoliko nesuvislih riječi u nekrologu, već je, u najboljem slučaju, potrebito stanovito vrijeme dobronamjernog i korisnog rada. Smatram, a to je jedinstveno mišljenje našeg rukovodstva u Australiji, da je naše političko i vojničko vodstvo stožer 'Hrvatskog narodnog otpora' s generalom Drinjaninom na čelu.«

»Nije li se general Luburić zahvalio na dužnosti i povukao?« pitao je Juriša, prisjećajući se da je letak sličnog sadržaja čitao u Queen Streetu 121 kod velečasnog Roka Romca.

Turk je okrenuo prekidač iza vrata i na sredini stropa zasvijetlila je prljava žarulja.

»Da, točno je,« odgovorio je Senić strpljivo, jer je znao da će s Jurišom imati poseban razgovor. Obećao je samome sebi da će tom tvrdoglavom momku s brazgotinom na licu pokazati zube. On i ne sluti što je sve u stanju učiniti Pepa Senić iz Nove Gradiške. Ako bude trebalo, tranširat će ga kao što je Geza Paštv raskomadao brbljavog Želimira Sovica, a zatim njime nahranio morske pse kod Gerringonga. »Da, točno je, general Drinjanin se zahvalio na dužnosti zbog nepravde u hrvatskim redovima. Ali mi ga, unatoč svemu, smatramo našim zapovjednikom jer smo samo uz njega sposobni ostvariti ono što smo naumili«.

»Znači li to da od danas nećemo više plaćati članarinu HOP-u?« To je pitao okrugli dvometraš s trećeg kreveta, pognutih ramena, neobično dugih ruku i sasvim spljoštena nosa, kao da ga je pogodilo brvno.

Senić je pobjesnio; ponašao se kao da ga je uhvatila konjska padavica: »Slušaj t i . . . t i . . . orangutanu. Budeš li i dalje srao ono što ne možeš požderati, kuglom ću ti prosvirati lubanju.« Zatim je iz unutrašnjeg džepa kaputa izvukao »kolt 32« kratke cijevi, i namjestio ga među gorostasove oči. »Ubit ću te ako još zucneš i riječ o članarini.«

Bijesno je sijevao očima, a revolver je spremio tek kad je dvometraševo lice pozelenjelo a u očima mu se pojavio neopisiv strah. Zatim je nastavio mirnijim glasom:

»Članarina će se plaćati ne samo HOP-u već i HNO-u u Madridu, a i za organizaciju koju smo ovih dana os-

50

novali u Melbourneu. Bilo bi sada uistinu nepromišljeno sasvim raskinuti s HOP-om. Udba bi to odmah nanjušila i ne bi joj bilo teško utvrditi da smo se prestro-jili. Ostaje, dakle, mjesečna obaveza od četiri funte na ime članarine za HOP. Plaćat ćemo istovremeno i za HNO, što će jugouhode zbuniti. Zacijelo će se izbezumiti kad uvide da ne mogu utvrditi kome zapravo pripadamo i što nam je stvarni program. I, najzad, tu je i treća članarina, u početku četiri funte mjesečno, za organizaciju koja je nešto sasvim novo ...«

»Mi ćemo, koliko mi se čini, morati svojski zapeti da bismo smogli novac za sve te članarine«, primijetio je Juriša, očekujući buru.

»Dobro zapamti, Slavonce«, završio je Senić, ustaju-ći iza stola. Prišao je Juriši i unio mu se u lice, škripeći zubima i tresući vilicama. »Dobro zapamti, na tu tvoju svinjsku njušku osobno ću urezati drugi ožiljak.« Uhvatio ga je zatim za bradu, dušmanski ga stežući palcem i kažiprstom. Istog trenutka Juriša mu je zabio šake u želudac i bacio ga na stol. Prostorijom se prolomio tre-sak razbijene boce s vinom. Skočili su ostali i postavili se između Juriše i Senića.

»Braćo«, zapomagao je Turk, »ne počinjite opet.« Podigao je Senića s poda, a zatim Jurišu gurnuo natrag na krevet: »Ne brbljaj gluposti, Martine. Mogao bi doista ostati bez glave. A ti Pepa ...«, sad je gledao u Senića, koji se previjao na stolici, » . . . ti se nemoj razbacivati prijetnjama, jer raspaljuješ ljude. Nastavi. Govori, zaboga, kakva je to organizacija?«

Senić je i dalje stenjao i škrgutao zubima na Jurišu: »Žao mi je što među nama još ima ljudi koji ne shvaćaju koliko nam je potreban novac za naše akcije ...«

Posebice Juri Mariću, govorio je u sebi Juriša, suzdržavajući se da Seniću još jedanput ne zabije šaku u slabine. Novac, novac! Posebice Juri Mariću, koji nas tetoši, voli i štiti, koji australskoj policiji zabranjuje da nas maltretira i pendreci i koji dobrim i poslušnim emigrantima obećava da će ih on osobno voditi u novi rat i da će rukovoditi novom balkanskom klaonicom. I koji, naravno, troši teško zarađeni novac ovih zagluplje-nih jadnika da bi svoju kuću na Fairv Meadovvu uredio u engleskom stilu i vozio se u tamnoplavom »falkonu«. A ti, Juriša? Ti kopaj kanale, krvari i udaraj zubima na

51

drobilici i kranovima kako bi mogao uštedjeti novac za dva obilna ručka tjedno.

» . . . za naše akcije, braćo«, govorio je dalje Senić nekim svečanim glasom. »Eksploziv treba platiti, komunističke pasoše treba ukrasti, a nitko ne krade ako mu prethodno ne mahneš pred nosom barem s deset funti, treba obilaziti kolonije Hrvata širom svijeta, a 'Quantas' nam još ne dijeli besplatne avionske karte. Dalje, novac nam treba jer nas netko mora učiti postavljati dinamit u vlakove, pod željezničke pruge i mostove, u automobile jugodiplomata, u crvene konzulate, ambasade i trgovačka predstavništva. Instruktori svoje znanje i trud skupo naplaćuju. Telefonski treba uznemiravati agente Jugoudbe, prijetiti njihovoj djeci, koja se useru kad čuju nepoznat glas u telefonskoj slušalici... A sve to, braćo, treba platiti. Sve. I još mnogo toga što nisam spomenuo. Za to nam treba novac i ni za što drugo. Vi morate shvatiti da će vam se taj novac jednog dana višestruko vratiti, ili vam se već vratio. Dobili ste ovdje, u ovoj dalekoj zemlji, sigurnu zaštitu od komunističkih stjenica, osigurali smo vam posao, a time stan i hranu, dobili ste i moralnu potporu za svoja politička uvjerenja. Dalje, naše rukovodstvo radi na tome da se jednog dana svi vi, Hrvati koji vjerujete u poglavnikove ideje, vratite u porobljenu domovinu, gdje ćete dobiti.. .« Zamalo mu se omaklo »metak u čelo«, ali se u posljednji čas ugrizao za jezik. » . . . gdje ćete dobiti svoja prava koja su vam nasilno oduzeta, visoke položaje i odgovorna mjesta u državnoj administraciji. Moram vam reći da postoji brižljivo razrađen plan tog povratka, postepenog vraćanja u Hrvatsku, gdje je politička i privredna situacija upravo sazrela za našu akciju i gdje nas očekuju otvorena srca i raširenih ruku. Propale su iluzije o jedinstvenoj Jugoslaviji, njoj su sati odbrojeni. Tisuće je hrvatskih domova koji danas zjape prazni jer ih je komunistička diktatura osiromašila, mnoštvo je neizo-ranih polja, jer su Hrvati prognani i zabranjeno im je da se vrate. Mi stoga moramo krenuti u akciju, odmah. Mi moramo slabiti tu jugoslavensku državnu tvorevinu što više, jer što je Jugoslavija slabija, Hrvatska je jača. Razarajmo sve ono što jača Jugoslaviju, ubijajmo komuniste, sve redom, sve koji su protiv nas. Akcije će zasad voditi isključivo 'Hrvatsko revolucionarno bratstvo' što smo ga ovih dana osnovali u Melbourneu. HRB je naša

nova nada. Osnovana je na inicijativu našega proslavljenog Geze Paštvja. HRB je, ponavljam, organizacija koja će zapaliti komunističku Jugoslaviju, organizacija koja će razoriti i ubiti sve što nije hrvatsko. HRB će, razumije se, morati djelovati u strogoj ilegali i prije će se zemlja prestati okretati nego što će nas Jugoudba nanjušiti. Članovi nove organizacije regrutirat će se iz najboljih ustaških društava, i već je odlučeno da ogranak u Katoombi kompletan uđe u HRB. Uz društvo 'Boži-dar Kavran' u Wollongongu, koje je osnovano na inicijativu našeg brata Ilije Tolića, koji je prije dvije i po godine stigao iz Evrope, vaša aktivnost, pogotovu u prikupljanju novčane potpore, nesumnjivo je najprimjetnija. Stoga se ne morate čuditi što vam bez ikakva straha od mogućih posljedica otvoreno govorim o budućim planovima; vi ste se dokazali i u vas imamo puno povjerenje.«

Senić je sada listao malu bilježnicu, jezikom vlažeći prste, a prisutni su ga pažljivo motrili, čekajući što će se dalje dogoditi. Soba je bila ispunjena dimom cigareta i kiselkastim mirisom prolivenog vina. U međuvremenu Turk je sa stola sklonio maslac i dvopek, jer nikome, čini se, nije bilo do jela. Vani je počela sipiti ledena kiša, bubnjajući po prozoru. Turk je tek tada primijetio da zavjesa nije navučena, ali i to da je nema. Do vraga, rekao je u sebi, opet je onaj prokleti Talijan cijedio čaj i nije vratio zavjesu. Turk je uzeo vuneni pre-krivač s jednog od kreveta i uz dvometraševu pomoć prekrio prozor.

»Da. . . dosta toga je odlučeno i ne mogu se svega sjetiti. Dakle . . . dakle . . . Ah, da! Članovi HRB-a morat će pod zakletvom čuvati u tajnosti svoju pripadnost organizaciji, a formalno će se deklarirati kao članovi pjevačkih, tamburaških ili folklornih društava. Zakletva u biti nije nikakva novost jer su ustaše prije rata, u ratu i kasnije polagali zakletvu. No ova zakletva će obavezivati više nego ikoja druga; tko je prekrši, bit će istog trenutka ustrijeljen bez milosti, dakako, ako bude dostupan časnom sudu. A ako ne bude, stavit će se na listu osoba koje po svaku cijenu, bez obzira na vrijeme i mjesto, treba likvidirati. Shvatite to krajnje ozbiljno, jer dosta je bilo anarhije u našim redovima.«

»Nije dovoljno što nas tamani Udba nego uvodimo i bratoubilački rat«, reče kao usput Turk.

52 53

»Moramo uvesti reda, neki ljudi su nam se sasvim razularili. Otupio im je oprez i zbog toga nas je posljednjih godina sve manje«, objasnio je Senić, a zatim nastavio: »'Hrvatsko revolucionarno bratstvo' bit će ustrojeno na principu ilegalnih trojki, čiji se članovi neće međusobno poznavati. Primjer: Turk neće moći biti član trojke u kojoj je, recimo, Juriša. Time ćemo konspirativni rad dovesti do savršenstva. U sklopu HRB-a djelovat će trojka za obavještajni i kontraobavještajni rad, trojke za diverzije i likvidacije, trojke za politički i pro-mičbeni rad, te druge trojke za kojima se ukaže potreba. Svaki član HRB-a imat će konspirativno ime i osobni broj, o čemu će se voditi posebna evidencija u 'Glavnom ustaškom stanu', koji će rukovoditi svim akcijama organizacije.«

»Stvari, rekao bih, i mimo nekih nedorečenosti, poprimaju ozbiljan tok«, ocijenio je Turk. Svi ostali su šutjeli; oni nisu imali što reći, niti su se usuđivali. Samo su poslušno klimali glavom. »'Hrvatsko revolucionarno bratstvo', kao nova ustaška postrojba«, nastavio je Turk, »imat će golem zadatak, a samim tim svaki neuspjeh ili propast sručit će se na naša leđa. Mi smo, Pepa je to dobro rekao, dosad dobro radili, a morat ćemo i ubuduće. Došlo je, čini se, vrijeme pravih akcija.«

Mršavko se popravlja, opametio se i više ne brblja gluposti, zaključio je Senić, zadovoljno se smješkajući. Još kad mu kažem što smo otkrili, sasvim će smekšati i neće više pričati besmislice o HOP-u, kad su HOP i HRB ista stvar.

Turka je predvidio za akciju u kojoj će se moći sasvim potvrditi i dokazati da može biti član i »Hrvatskoga revolucionarnog bratstva«. Upravo na njemu se vidjelo da je mnogo više impresioniran onim što je danas bilo rečeno u sobi nego svi ostali. Senić je to utvrdio s osobitim zadovoljstvom. Ta spoznaja učvršćivala je njegovu sigurnost i samopouzdanje, te mu otvarala široke mogućnosti da na najbolji način objasni i opravda predstojeću akciju.

Svi su šutjeli, čekajući da Senić završi ili da objavi da sastanak još nije dovršen. Što je tišina duže trajala, to su osjećali veću neizvjesnost. Sjedili su već dva sata u zadimljenoj prostoriji, slušajući kao omamljeni kakvu su im sutrašnjicu namijenili Rover, Paštv, Senić i ostali.

U očima im se čitala ravnodušnost i nekakva čudna i neobjašnjiva tupost. Samo je Jurišin razum bio bistar. Razmišljali su samo o tome kako će smoći novac za novu članarinu i hoće li, ako se imalo usprotive, ostati bez posla i biti izbačeni na ulicu.

Svima njima bilo je posve jasno da su Marić i njegovi dužnosnici Pašty i Senić imali utjecajne veze na gradilištu hidrosistema u Katoombi i da je bio dovoljan samo njihov mig pa da nepoželjni emigranti budu otpušteni. Na gradilištu nije bila tajna da su neki predrad-nici povremeno dobivali vrlo skupe poklone iz Sydneya i Melbournea na ime »zahvalnosti za sve ono što čine za ugroženu hrvatsku braću«.

Pepa Senić je sada ustao i počeo hodati gore-dolje po sobi. Svaki put kad bi došao do zakritog prozora, na-mrštio bi se; u tom trenutku ispod očiju, na čelu i uz korijen koščatog nosa urezale bi mu se duboke bore. Čovjek mu je upravo tada mogao dati blizu četrdeset, iako je imao samo dvadeset i pet godina. Surov emigrantski život ostavio je i na njemu duboke tragove. Teško bi se moglo reći kako bi Senić izgledao da je uza sve to još i danonoćno morao kopati kanale i gurati va-gonete s ugljenom u paklu Coober Pedyja. Za njega, kao i za dvije godine starijega Gezu Paštyja, bilo je uvriježeno mišljenje da su na najbolji način unovčili svoju spremnost da neprijateljski djeluju protiv Jugoslavije, iz koje su pobjegli zbog više kriminalnih čina. Povezali su se s Roverom jer su znali da je to najbolji način da ništa ne rade, a da uvijek imaju dovoljno novca.

Hodanjem po sobi i mrštenjem kod prozora Senić je očito htio u prisutnih izazvati dojam tajanstvenosti. On je zapravo bio pravi majstor da i najobičniju stvar uzdigne na pijedestal neslućene važnosti. Od toga je bio razvio pravu umjetnost; od nje je i živio.

»Bilo bi mi drago kad bih znao da ste shvatili ozbiljno sve ono što sam vam rekao«, objašnjavao je Senić sa žarom, sjedajući ponovo za stol. Vani je bubnjanje kiše gušilo tutnjavu betonskih miješalica i zvrndanje buldožera na gradilištu, koje se nalazilo osam stotina metara od barake. »I bit će mi drago da prilikom idućeg susreta budemo svi na broju.«

Turk je prstima kuckao po stolu, pokušavajući shvatiti logiku Pepe Senića. Juriša je pogledavao čas jednoga, čas drugoga, a pogledi svih ostalih bili su uprti u Senića.

54 55

»Rekao sam vam maloprije da su se i ovdje u Australiji namnožili jugoagenti i da vrebaju na nas ondje gdje se najmanje nadamo. Oni znaju svoj posao i imaju svoj stil rada od kojeg ne odstupaju. Kad su 1957. imali petlje da pucaju u poglavnika u prijateljskoj Argentini, budite sasvim sigurni da se pet godina kasnije neće ustručavati i da ovdje, u Australiji hladnokrvno ustrijele našeg brata Antu Turka.«

U sobi je nastao žamor, svi su se zbunjeno promatrali, samo je Turkov pogled bio ukočen, kao i cijelo lice. Bilo je mučno gledati njegovo blijedo lice, iskrivljeno u grimasu straha.

»Dugo sam se premišljao kako da vam to saopćim na najmirniji i najbezbolniji način«, rekao je Senić. »Nu ostajem u uvjerenju da je ovo bio ipak najbolji put.«

»To nije moguće . . . to je, vjerujem, nečija neslana šala«, mucao je Turk, čvrsto se držeći za stol, da bi prikrio drhtanje ruku.

»I mi smo u početku vjerovali da nas netko želi povući za nos«, nastavio je Senić ozbiljnim glasom, »ali događaji su, na žalost, pokazali da se time ne treba šaliti. Prije kratkog vremena u Australiju su doputovali neki naši dužnosnici iz Evrope i donijeli nam sasvim pouzdane informacije da je Udba načinila listu osoba u inozemstvu koje pod hitno treba likvidirati. Među njima je i ime našeg brata Ante Turka. Sasvim je sigurno da je na toj listi još netko od nas, ali o tome vam zasad ništa ne mogu reći jer taj povjerljivi papir nismo imali u rukama, iako se nadamo da ćemo se njega domoći. Popis je, naime, podijeljen svim jugoambasadama, i mi ćemo nastojati upasti u neku od njih i popis ukrasti.«

»U svemu tome ipak nešto ne razumijem«, upozorio je Juriša. »Ti tvrdiš da je informacija pouzdana, a osobno nisi vidio popis ni Turkovo ime na njemu. Sve to može biti najobičnija podvala, Udbin trik da nas zaplaši.«

»Ne bih rekao da je tako«, suprotstavio se Senić. »Informacija o postojanju popisa došla je iz dva različita izvora, jedna iz Dortmunda u SR Njemačkoj, od Franje Perčića, a druga iz Italije, od braće Andrića.«

»I oni tvrde da su na popisu vidjeli baš moje ime?« Turkovo lice bilo je sada sasvim sivo.

Senić je lukavo motrio Turka; »Meni je sasvim shvatljiva tvoja sumnjičavost, ali to je loš način da pri-

kriješ strah. Strah zapravo ne bi smio ni pokazivati. Na tebi je sada da nam pomogneš da otkrijemo čovjeka koji je zadužen da te likvidira. To isto zatražili smo i od Ilije Tolića, Josipa Oblaka, Dražena Tapšanjija, Rade Stojića, Branka Podruga, Stanka Zdrilića, Krešimira Perkovića i još neke braće koju ne poznajete, a koja se također, prema Perčićevim i Andrićevim informacijama, nalaze na istom popisu. Bilo bi besmisleno sada tražiti da Perčić i Andrići otkriju izvore svojih informacija; mi na tome nećemo inzistirati jer im apsolutno vjerujemo. Dalje, sasvim je sigurno da akcije Jugoudbe neće uslijediti preko noći; ona će se prije toga morati brižljivo pripremiti za svaki korak. I sami znate da će nastojati prikriti svoju prisutnost u svakoj zemlji, ali i da će uložiti sve svoje znanje da se neprimjetno uvuku u naše redove. Prošlost nas uči da su Udbini agenti bili obično ljudi u koje smo najmanje sumnjali. Imamo neoborive dokaze da su čak i neki rođaci naših dužnosnika, pod prijetnjom smrću, morali pristati da rade za tajnu jugopoliciju. Obećavali su im novac, posao, premije, vilu na moru, samo da odu u inozemstvo i likvidiraju 'ustaške bandite', kako nas zovu.«

»Ima li kakvih informacija o tome tko bi mogao ubiti Turka?« pitao je dvometraš snishodljivo. Svoje pitanje popratio je gestikulacijom koja je mogla dvostruko značiti: »ako ubiju Turka, onda će i nas«, ali i: »neka konačno umlate tog parazita koji godinama živi na tuđi račun.«

»Da, nešto smo prikupili, ali to još ne znači da smo na pravom tragu«, odgovorio je Senić.

»Jesam li dobro čuo? Vi ste na tragu, a ja pojma nemam ...«, pitao je Turk, užasavajući se. »Za ime boga, ja pojma nemam da ste već nekoga nanjušili.«

»Htjeli smo te obavijestiti tek kad budemo posve sigurni da upravo osoba koju trenutno pratimo želi da te strovali u mrtvački sanduk.«

»Pepa, brate, kazuj tko je to«, frktao je Turk, sijevajući očima, »kazuj, preklinjem te. Reci tko je to da mu živome grkljan iščupam.«

»Još ti ne smijem ništa reći. Takav je stav 'Glavnog ustaškog stana'. Ja ne bih želio uraditi nešto mimo njega. Međutim, budi siguran da ćemo tu komunističku uš prepustiti samo tebi, kad dođe vrijeme. Mogu te i umiriti, agent je tek počeo plesti mrežu oko tebe. Trebat će

56 37

mu još barem dva mjeseca da se sasvim pripremi. Međutim, mi ćemo ga preduhitriti i prepustiti ti da učiniš s njim što hoćeš. Za najmanje petnaest dana iz Svdneva ćeš od mene ili od Geze dobiti pismo i u njemu njegovo ime i prezime. Sve ostalo učinit ćeš sam. Možda ćeš biti iznenađen otkrićem, ali nemoj oklijevati. Nemoj ni časa oklijevati, jer ćeš izgubiti glavu. Ti i ne slutiš kakve je sve podlosti Udba u stanju učiniti.«

Vrijeme je brzo promicalo, bližilo se devet. Senić je za kraj ostavio razgovor s Jurišom.

»Raspravio bih još nešto s Jurišom. Tko želi, može ostati, a tko ne želi, vrata su mu otvorena«, rekao je Senić.

Nitko nije izišao. Željeli su znati sve o Senićevoj misiji u Katoombi.

»Onda počnimo.. .« uozbiljio se Senić, cupkajući konac iz rukava na kaputu. »Dakle, Juriša, moram odmah udariti u sredinu. Marić nije najzadovoljniji tvojim ponašanjem i radom. Prema posljednjoj informaciji što smo je dobili od Turka ...«

Turk je progutao pljuvačku i počeo brzo treptati. Juriša ga nije ni pogledao. Znao je da ga taj čankoliz neprestano uhodi.

» . . . sve rjeđe dolaziš na sastanke, odbijaš izvršiti neke zadatke i uza sve to nisi zadovoljan poslom koji smo ti našli ovdje u Katoombi. Čuli smo da tražiš novi posao.«

»Istina je, tražim novi posao, jer sam izgubio zdravlje i toliko onemoćao da više ne mogu čučati u kanalima«, mirno je odgovorio Juriša. Ležao je na krevetu poduprt laktovima, glave naslonjene na zid. »Svi vi dobro znate da sam po zanimanju električar i da bih mogao mnogo više zarađivati kad bih radio u nekoj zanatskoj radionici. S više novca mogao bih plaćati i veću članarinu.«

»Marić to vrlo dobro zna i zbog toga je oprezan. Plaši ga tvoja svojeglavost i pomama za novcem. On ne želi ostati bez tebe. Ti si, kaže, pametan momak koji će jednog dana biti značajno ime u emigraciji. Novac bi te mogao pokvariti. Zbog toga 'Glavni ustaški stan' želi da još više očvrsneš, da se politički dokraja izgradiš... Dalje, Marić želi da ti postavim otvoreno pitanje: želiš li i dalje biti član naše organizacije ili ne želiš? Prema onome kako se ponašaš čini mi se da su neke sumnje opravdane.«

»Što bi mi se dogodilo kad bih se povukao?« »Što bi ti se dogodilo? Netaktično pitanje, prava be

smislica. Ti vrlo dobro znaš što bi ti se dogodilo; progutala bi te noć. Previše znaš o nama da bismo te samo tako pustili da odeš.« Zatim je nastavio sarkastično:

»Čuli smo da imaš nekakvu malu. Jure te, međutim, opominje da se čuvaš žena, pogotovo ako ne znaš odakle su i koje su vjere. Ja te upozoravam da se kloniš 'Ludvigove vinarije'. Kokić nam je dojavio da se u njoj okupljaju ljudi za koje se sumnja da su crveni. Tko ti može garantirati da i tu tvoju malu već nisu obradili? Osim toga, kad smo već kod te m a l e . . . kako se ono zove?«

»Zrinka Milas«, reče Juriša, sluteći da se sprema neko zlo.

»Kad smo, dakle, kod nje moram ti reći nešto što te neće baš mnogo obradovati. Mala je došla u Australiju posve legalno, a to je sumnjivo.«

»Zašto bi bilo sumnjivo?« »Iz Evrope nemamo o njoj n a š i h podataka. A to je

isto kao kad se kližeš na tankom ledu. Milasi su iz Hercegovine, ali nisam baš siguran da ih ima u Čitluku.«

»Odakle znaš da je iz Čitluka?« začudio se Juriša. »Turk nas je obavijestio da se sastaješ s nekom ko

nobaricom, pa smo morali utvrditi odakle je i kome pripada. Mariću se cura ne sviđa, jer je Turku odbila plaćati neke pristojbe.«

»Turk, Turk! Do đavola i Turk«, povikao je Juriša. »Može li u ovoj Katoombi proći nešto mimo Turka? Ako nije plaćala, zacijelo postoji ozbiljan razlog zašto to nije činila. Možda nije imala novca.«

»Imala je, imala, samo nije htjela platiti. Inatila se i rekla da smo đubrad i prodane duše«, rekao je Senić mračna pogleda.

Juriša je sada zapanjeno promatrao Senića. Htio je reći: to i jeste. Ali samo odbrusi: »Čini mi se da bolje poznaješ Zrinku nego ja.«

»Ne samo nju već i gomilu druge gamadi, slične njoj.«

»Mogao bih ti zbog tih riječi razbiti zube, Pepa«, prasnuo je Juriša, stisnutih šaka. »Međutim, odustajem. Odustajem od bilo kakva izravnanja računa dok ne čujem i Zrinku Milas. Zapamti, stalo mi je da sve izvedem načistac.« i

59

»To je tvoje pravo«, odgovorio je Senić, istežući zglobove na prstima. Zatim je nastavio u sebi: mislim da je ta kurvica pogrešnih opredjeljenja i da bi nam mogla pri-činjavati ozbiljne teškoće. Ali križat će se u našoj crkvi i ljubiti naš oltar i raspelo. To joj obećaje Josip Senić. Nisam klao u ratu, ali ovdje su me naučili kako se obijaju ljudske duše i kako se tamani kopilad. Pepa Senić zna svoj posao; obavit će to polako, stručno i bez buke.

»Nikad mi ništa nije govorila o tome«, otresao je Juriša više za sebe. Uistinu, nikad mu se nije potužila da joj bilo tko prijeti i prisiljava je da daje novac u ime potpore za »ustašku zaštitu«. Jednom jedinom prilikom rekla mu je da je ponekad nečiji piskutav glas uznemi-rava telefonom. »Morat ću je pitati što se dogodilo«, zaključio je Juriša sjedajući na krevet.

Pitati, pitati, nego što, cerekao se Senić u sebi. Samo požuri, ostalo je još malo vremena. Tko nagazi na Pepu Senića, bolje da samome sebi prekrati muke. Jer Pepa je nemilosrdan.

Prošlo je još petnaest minuta prije nego što su se razišli. U međuvremenu, Juriša je razmišljao: što mi je, do vraga, sve to trebalo? Ta bagra će me sasvim upropastiti. Nije im dovoljno što motre na svaki moj korak, što me prijetnjama prisiljavaju da radim nešto što mi se gadi, što me zovu »ustaškim bratom«, što su me mjesecima tjerali da udišem smrdljiv zrak prekapajući sidnej-ska smetlišta, što su mi naredili da u tami na Marric-kvillu sačekam nekog krakonju iz Konjica i željeznom šipkom mu prebijem rebra a zatim mu uzmem posljednjih četrdeset i pet funti. Nije im dovoljno što sam krstario autobusnim stanicama u Kingsgrovu, Randvicku, Castle Hillu i širom popisanog Svdneva kradući toj glupavoj australskoj stoci novčanike i funte, što sam na Central Rly. Station zajedno sa štakorima bježao pred policijskim stampedom, koji je prijetio da me zgazi zbog osam ukradenih funti. Ni to im nije dovoljno, pa žele da mi se uvuku još i u krevet. Martine, morat ćeš nešto učiniti, inače će tobom nahraniti morske pse.

Senić je na vratima svakome stegao ruku i zaprijetio prstom: »Prozbori li netko nešto o ovom sastanku, poslat ću ga u jugokonzulat da od njega naprave sapun za ribanje zahodskih školjki.«

Nešto poslije jedanaest u Turkovoj sobi ugasilo se svjetlo.

60

3.

LJUDI KOJI SU ZAGONETNO NESTALI

Padala je kiša i sav je bio mokar kad je pokucao na vrata sobe broj 36 na kraju hodnika. Oprezno se popeo stepenicama na kojima je stršio poderani linoleum; vjerovao je da ga nitko nije čuo, čak ni dremljivi portir na ulazu, kojem je gurnuo u ruku pet funti.

Nitko nije odgovarao. Pokucao je još jedanput snažnije. Iz sobe su doprli šumovi; netko je papučama strugao po parketu. Vrata su se odškrinula za širinu stopala.

»Zrinka, ja sam, Martin. Otvori«, šaptao je Juriša cvokoćući zubima.

Brzo je otvorila: »Što se dogodilo? Odakle ti u ovo doba?« Žmirkala je svojim crnim očima i provlačila prstima kroz kestenjastu kosu.

Uvela ga je u malen stan, skromno ali lijepo namješten. Neuredan, ali neuredan onoliko koliko je to bila zgužvana posteljina na razmještenom krevetu i garderoba prebačena preko jednog od tri široka stolca. Juriša je skinuo mokar kaput, toplom vodom isplahnuo usta nad umivaonikom, a zatim se srušio na stolicu, duboko uzdahnuvši.

»Martine, što se dogodilo?« zabrinuto je pitala Zrinka. Ogrnula je kućnu haljinu i sjela na krevet, nasuprot Juriši, koji je nervozno masirao sljepoočice.

»Što se dogodilo? I ja se pitam.«

61

Kako da počne? Što da joj kaže? O tome je razmišljao još dok se penjao na treći kat i stajao pred vratima na kraju hodnika. »Ni sam ne znam što se dogodilo, Zrin«, rekao je. »Zbog toga sam i došao. Molim te da budeš dokraja iskrena, da mi ništa ne kriješ.«

Zapalila je cigaretu. »Nikad ništa nisam od tebe krila, Martine. Sve što si

me pitao, rekla sam. Iskreno. Ono što me nisi pitao, nisam ti mogla ni reći. Takva sam. Što da te opterećujem nečim što je samo moja briga?«

»Reci mi, Zrin, gdje si radila prije nego što si došla u Katoombu?«

»U Svdnevu, kao sobarica u hotelu 'Crestar'.« »Zašto si ostavila taj posao?« »Nisam ga ostavila, dobila sam otkaz.« »Zbog čega?« »Nisu mi dali objašnjenje.« »Imaš li razloga da sumnjaš da si otpuštena zbog

toga što je to netko namjerno htio?« »Ne, mislim da je to bio otkaz kao i stotine drugih;

jednostavno im više nisam bila potrebna.« »Gdje si stanovala?« »U Newtownu, u zajedničkoj sobi s još dvije djevoj

ke.« »Jesi li mogla naći novi posao?« »Vrlo teško. Trebalo je plaćati nekakvu članarinu, a

ja nisam htjela. Gdje god sam pokušala dobiti posao rekli su mi da me ne trebaju. Netko je očito želio da me slomi.«

»Da te slomi...?« »U Svdnevu su neki plaćali članarinu. Sav taj novac

odlazio je u 'Hrvatski dom' u Buckingham Streetu i velečasnom Romcu u Queen Streetu. Ja naprosto nisam željela dati ni dinara tim ljudima, jer nisu ništa učinili za mene, a osim toga čula sam da su sve to sumnjivi tipovi. Nisam željela da s njima imam ikakve veze. Ja sam ovamo došla pošteno raditi, a ne baviti se politikom, kako oni to zovu. Mene to uopće ne zanima.«

Bacila je ostatak cigarete u pepeljaru na rubu stola. »Ta članarina . . . to je bio glavni razlog što si otišla

iz Sydneya?« »Ne samo članarina. Prijetili su mi, najčešće neka

kav okrugli muškarac koščata nosa i buljavih očiju. To je bilo užasno. Znao je usred noći provaliti u našu sobu

62

i izvući nas iz kreveta, a potom cijeli sat šamarati. Govorio je svakakve bljuvotine.«

Juriša je osjećao kako se znoji, a kapljice se slijevaju iza usnih školjki i niz brazgotinu na licu.

»Što je govorio?« Na djevojčinu licu bila je grimasa očajnika: »Molim

te, Martine, nemoj me siliti da ti o tome pričam.« »Zrin, sve mi ispričaj.« U zjenicama Zrinke Milas čitala se molba, ali Juriša

je bio neumoljiv. Pred tim crnim, uplašenim očima sada je titrala košmarna slika iz male podstanarske sobice u Nevvtovvnu, gdje je, sjećala se, zajapureni razbijač vitlao nožem i prisiljavao ih da se skinu dogola, govoreći: »Koja prozbori i riječ, poslat ću je u jugokonzulat da od nje skuhaju sapun za ribanje zahodskih školjki.« Gledao ih je pomamna pogleda i sjajnih očiju, kružeći oštricom noža ispod brade. »Ne zvao se je Pepa Senić ako vas ne dovedem u red. Bljuvat ćete i krv i funte.«

»Martine«, počela je Zrinka vlažnih očiju, nastojeći spriječiti da iz nje provali plač. »Martine, bila sam ponižena . . . ali ništa, ništa se nije dogodilo . . . prije bih se ubila. Samo je vitlao nožem i . . . govorio.«

»Što je govorio, Zrin?« »Nabrajao je čime će nas slomiti. Rekao je da ima

kamu, čekić, kliješta, željezne šipke, maljeve, klavirsku žicu . . . Oh, Martine, ja se tako plašim žice . . . Zbog toga sam pobjegla u Katoombu.«

Juriša je šutio kao sleđen, čak je bio izgubio i dah. Da, to je upravo ono što čine Marićeva »braća«, a i on s njima. Sve je istina. Zrin ništa nije propustila reći, osim onog što nije doživjela. Ovo što je rekla bio je samo dio arsenala što ga je propisao Marić u svojim terorističkim akcijama.

»Pobjegla sam u Katoombu, ali i ne od ljudi iz Buckingham Streeta«, nastavila je Zrinka Milas, paleći novu cigaretu. Ruke su joj drhtale dok je kućnu haljinu navlačila preko koljena. »Pronašli su me i ovdje. Najprije nekakav dvometraš, a zatim Ante Turk. Dobro sam upamtila to ime. Više puta svraćao je u vinariju i govorio da je svijet premalen da se sakrijem. Teško mi je, ne mogu to više izdržati, ali tebi ništa nisam htjela govoriti jer imaš i svojih briga. Ni tebi nije lako. Proklela sam onaj dan kad sam došla u Australiju. Samo kad bih se

63

mogla vrat i t i . . . Nešto sam uštedjela, ali još je premalo za brodsku kartu.«

Juriša se osjećao kao da je upravo izišao iz kade s vodom. Bio je posve mokar, košulja mu se zalijepila za leđa kao da ju je netko pribio čavlima. O, majko jedina, zašto se to baš meni moralo dogoditi, zavapio je suzdržavajući se da ne zaurla od jada. Sve mu je ispričala, sve. Ništa nije zatajila. Kako će joj sada objasniti čemu je sva ta priča trebala. I zbog čega je kao sumanut u pola noći kucao na njezina vrata? Da joj također kaže istinu? Ne, to bi je dotuklo.

Juriši je bilo jasno da će Zrinka Milas s vremenom proniknuti i u njegovu tajnu. To što je on krio od nje nije se još dugo moglo tajiti. Pogotovo ne sad, kad je Pepa Senić počeo dolaziti u Katoombu i kad je Juriša u Marićevim planovima zauzimao vrlo važno mjesto. A kako će joj reći? Nije to kao vodom uz nogu. Slušaj, Zrin, ne ljuti se, i ja sam jedan od tih Marićevih podlaca koji okolo otima novac. To i nije tako strašno kao što ti tumačiš. Najstrašnija je smrt, a još te nitko nije pokušao ubiti, samo su ti bezazleno prijetili. Nož pod vratom! Što je to, zaboga? Neprilike počinju tek kad ti ga netko zabije među rebra, kad ti puste krv.

»Martine, zbog čega si ti otišao iz Jugoslavije?« upita iznenada ona, vukući kratke dimove.

Zbog čega? Što da joj kaže? Razmišljao je da zapravo nikad nije bio propalica, samo ga je život prevario. Mislim da sam u biti pošten čovjek, rekao je u sebi. Greška je bila što se povezao s tim tipovima. Prokleto je zlo iskušenje ništa ne raditi i živjeti na tuđi račun. Mamili su ga i domamili u tu klopku, i sad mu se sve pobrkalo u glavi. Bio je to život na koji ga nitko prije nije učio i sad je vidio da zbog toga srlja iz greške u grešku. Htio je izbjeći da ga progone, da ga drže pod kontrolom i nameću mu svoja mišljenja, ali ništa se više nije moglo izmijeniti; čvrsto su ga ščepali, ucijenili i zaprijetili mu smrću. Sve je bilo izgubljeno.

»Zbog čega sam pobjegao?« pitao je također Juriša, gledajući brižno u Zrin. »Ni sam ne mogu odgovoriti na to pitanje, naprosto ne mogu.«

Nedopušenu cigaretu bacila je u pepeljaru. »Što se dogodilo kad si tako kasno došao? Kad sam te ugledala na vratima bio si blijed kao da si jeo sirov krumpir.«

Nasmiješio se, ali mu nije bilo do smijeha. Sad se morao odlučiti. »Slušaj, Zrin, ja sam zao čovjek, vrlo zao. Proganjaju te ljudi koje poznajem i kojima, štoviše, i sam pripadam.«

»Moj bože, Martine, baš si našao trenutak da se šališ sa mnom«, govorila je Zrinka.

»Ja sam gad, Zrin. Mlatio sam ljude tim istim šipka-ma kojima su u ustaškim zatvorima odbijali bubrege. Radim to već četiri ili pet godina, ni sam više ne znam. A onaj koji ti je prijetio nožem u Nevvtovvnu, to je Pepa Senić. Dobro ga poznajem. Večeras je bio ovdje. I tebe je spominjao.«

Zrinka se brzo povukla prema krevetu. Na licu i u očima čitao joj se neopisiv strah. Drhtala je, izbezumljena i požutjela lica, držeći se rukama za vrat. Sad joj je bilo posve jasno kako od mašte do realnosti treba prijeći vrlo trnovit put.

Pepeljastosiv u licu, Juriša je ustao, ali se opet srušio na stolicu. Govorio je blagim glasom. »Bolje da se smiriš i o ovome porazgovaramo kao normalni ljudi. Želio sam da pravu istinu saznaš od mene. Ti ljudi su me ulovili u svoju mrežu . . . Uhvatili su me na prijevaru još u Austriji i poslali u Australiju. Godinama živim kao pašče podvita repa, udaraju me preko kičme i hrane samo otpacima. Ja sam postao poslušna životinja u njihovim rukama. Ali došli smo do kraja. Otići ćemo iz Katoom-be na sjever, na zapad, bilo gdje. Australija je velika. U tom prostranstvu možemo zametnuti trag. I naći novi posao. Uštedjet ćemo i za brodsku kartu. Vratit ćemo se u Jugoslaviju.«

1

Slijedećih petnaest dana Martin Juriša i Zrinka Milas potajno su se spremali da napuste Katoombu. Odredili su i radne zadatke: Martin je dva puta putovao u West Wyalong, gdje je, navodno, na obližnjim farmama bilo posla, a Zrinka je svakoga dana čitala oglase u novinama nadajući se da će naći mjesto koje će im najviše odgovarati. Međutim, već je počela zima i posla je bilo sve manje. Ipak, nisu gubili nadu.

Dvanaestoga srpnja Franjo Turk je imao ugovoren telefonski razgovor s Pepom Senićem, koji je poručio

64 5 - DVADESETI ČOVJEK 65

da će zvati iz Wollongonga. Razgovor je bio kratak, ali vrlo značajan, ocijenio je Turk. Senić ga je obavijestio da mu je u Katoombu poslao paket i vrlo važno pismo, te da nikog drugog ne obavještava o sadržaju pošiljke. Riječ je o najstrožoj tajni, upozorio je Senić i lakonski dodao: »Unutra je ime tvojeg čovjeka o kojem smo nedavno razgovarali u Katoombi.«

Naravno, bilo je vrlo riskantno spominjati bilo kakva imena, jer nikad se ne zna da li netko prisluškuje telefonski razgovor. Zato Turk nije inzistirao ni na kakvim detaljima, iako je gotovo iskočio iz kože kad je saznao zbog čega ga je Senić zvao.

Pošta se na gradilištu dijelila oko deset. Turk je tog jutra odmah preuzeo pošiljku, ne čekajući obavezni red, i otišao ravno u svoju sobu. Grozničavo je otvorio omot i kao sumanut dograbio pismo. Sad će znati tko mu to radi o glavi, tko ga želi likvidirati i tko je Udbin plaćenik u Katoombi.

U nevjerici, drhtavi prsti pratili su svako slovo. Dotad modre usne poblijedjele su, a lice se grčilo kao na samrti. Pročitao je jedanput, pa još jedanput, i nije vjerovao. Naprosto nije vjerovao. Ali nije smio sumnjati; Pepa Senić i Geza Pašty znali su svoj posao. U to se uvjerio već nekoliko puta.

»Brate Ante, tvoj čovjek se zove Zrinka Milas. Čudit ćeš se; zna

mo, ali ništa se tu ne može izmijeniti. Sve smo provjerili i sve se slaže; viđana je ovdje, u Sydneyu kako se tajno sastaje s čovjekom za kojeg smo pouzdano utvrdili da je agent Udbe. Izmijenili su nekakve papire. Australska tajna policija snimila ih je skrivenom kamerom. Kokić će nam pribaviti te fotografije. Udbaš se sastao s još nekim ljudima koji su na našem 'crnom popisu', a nakon toga odletio avionom, vjerojatno natrag u Evropu. Zao nam je što je umakao; već smo imali plan kako da mu ogulimo kosti.

Što još reći o toj lukavoj komunističkoj stjenici? Dobro znaš da je svojevremeno boravila u Sydneyu i da je nakon toga pobjegla u Katoombu, samo da ne bi plaćala članarinu. Bila je uporna i bezobrazna, drska i nepokolebljiva, a takva je samo komunistička gamad. Lukavo je radila. Namjeravala se preko Martina uvući u naše redove, a zatim napraviti pokolj. Zao mi je Marti

na. Ali što mogu, bio je glup kad se tako naivno dao navući u zamku. Djevojke s kojima je Milasova stanovala u Nevvtovvnu otkrile su nam nešto zastrašujuće: taj mali pokvareni gad imao je već pripremljen otrov kojim je namjeravao otrovati meso u trgovini gdje se opskrbljuje naš Jure. Spetljala se s mesarom, legla s njim u krevet, a onda ga ucijenila: ili ću roditi tvoje dijete, ili ćeš likvidirati Marića. Mesar je sve prijavio policiji, ali ništa nisu uspjeli dokazati.

Zrinku Milas prepuštamo tebi, radi s njom što hoćeš. Ovdje ti šaljemo nešto čime bi sve to mogao najlakše obaviti. Nitko neće sumnjati. Svi će reći: evo još jedne koja se nije mogla privići na australsko podneblje.

Naravno, Juriša o svemu ništa ne smije znati, jer bi vjerojatno htio voditi privatnu istragu. Ali istraga nije potrebna, jer sve što je trebalo istražiti, mi smo učinili. Zrinka Milas je jugoagent kojeg pod hitno treba ukloniti. Ako se plašiš, javi nam, poslat ćemo našeg čovjeka. Ali zapamti: ako nisi u stanju ništa učiniti za sebe, ako nisi u stanju samome sebi spasiti život, onda ćemo i mi biti u dilemi jesi li sposoban da učiniš nešto za nas.

Javljam ti na kraju jednu radosnu vijest: sigurno ću uskoro u Evropu, kod Perčića. Bimbo je odobrio akciju na jedan jugokonzulat. Mislim da će to biti negdje u starom kraju, ali detaljno će se znati tek kad se vratim. Napravili smo odličan plan, bit će pravi užitak sudjelovati u njegovu provođenju.

Kad pismo pročitaš, odmah ga spali. Za Dom i Poglavnika! Spremni!«

Pepa«

Slijedećih petnaest minuta Turk je koračao sobom, bijesno stružući cipelama po podu. Držao je u ruci papir i siktao kao zmija. Ta kurva, šaptao je stisnutih zuba, ta kurva će umirati polako i onako kako ja budem htio.

Zgužvao je pismo i zapalio ga u pepeljari, a paketić spremio u noćni ormarić.

2

Slijedećih dana Ante Turk bio je sve češći gost »Lud-vigove vinarije«. Svaki njegov dolazak Zrinka je popratila grimasom gađenja. A Turk se samo cinično smješ-

66 67

kao. Jedino što ga je zanimalo bilo je žestoko piće, u kojem je tražio hrabrost. I vrat Zrinke Milas, koji je trebalo slomiti. U vinariji je sjedio i Martin Juriša, ali ne za istim stolom s Turkom. To je bila jedna od mjera pre-dostrožnosti na kojoj je uvijek inzistirao Pepa Senić; članovi organizacije morali su izbjegavati da se druže na javnim mjestima. Osim toga, Juriša uopće nije podnosio tog opakog čovječuljka.

Uz čaše Turk je kovao plan. Pakleni plan. Najveća zapreka bio mu je, naravno, Juriša, koji je gotovo svake večeri Zrinku pratio do stana. Gotovo svake večeri. Samo utorkom to nije činio, jer je do kasno radio kod gospodina Roberta Gavvlera, koji je imao električarsku radionicu i bio zadužen za instalacije na brdskoj željeznici, glavnoj turističkoj atrakciji tog dijela Australije.

Utorak je, dakle, bio dan kad je Turk mogao obaviti planirani posao bez bojazni da će ga Martin Juriša uhvatiti na djelu.

Ante Turk, u kojem je sve više narastala plima osvete, vraćao se u sobu na gradilištu obično nešto prije ponoći, kad se zatvarala vinarija, a Zrinka Milas u pratnji Juriše odlazila kući. Ulazio bi u prostoriju oprezno, na prstima, jer je znao da dvometraš, s kojim je dijelio stan, ima lagan san, a nakon toga, ruku zabijenih pod potiljak, još bi čitav sat ležao zažarenih očiju zureći u strop i intenzivno razmišljajući o najboljem načinu kako da ubije Zrinku Milas. Mnogo je razmišljao o savršenom zločinu, ali bio je ljutit što mu neke okolnosti nisu išle u prilog, posebice Zrinkin stalni oprez, Juriši-na pratnja i portir koji je čuvao ulaz u kuću. Bez obzira na to što je Zrinku Milas namjeravao likvidirati na način koji je i stručnjaka odmah mogao uputiti na samoubojstvo, Turk nije želio da ga bilo tko vidi u zgradi u kojoj je namjeravao obaviti posao.

Posebnu pažnju posvetio je tome da iz Jurišina svežnja ključeva potajno uzme otisak ključa Zrinkine sobe. To nije bilo teško jer je Juriša svoje ključeve ostavljao u garderobi na gradilištu u koju se moglo ući svako doba za radnog vremena. Jurišin i njegov garderobni ormarić bili su jedan do drugoga, pa mu je i to olakšalo posao. Jedini problem sastojao se u tome što nije znao koji je ključ Zrinkine sobe, pa je odlučio da uzme otiske svih ključeva. Planirao je da uđe u Zrinkinu sobu u utorak navečer, u vrijeme kad je portir odlazio na obavez-

68

nu čašu piva u obližnji restoran. Sačekat će je da se vrati s posla. Sve ostalo bit će stvar rutine.

U utorak je Martin Juriša do kasno radio kod gospodina Roberta Gavvlera. Zrinka Milas otišla je kući nešto prije ponoći. Ante Turk te večeri nije bio u vinariji, ali se vratio u sobu u samo svitanje. Čekao je da starog portira svlada san pred zoru.

U srijedu ujutro Zrinka Milas nije izlazila iz svoje sobe. Poslijepodne se nije pojavila ni na poslu. Uvečer ju je tražio Juriša, ali vlasnik vinarije samo je slegao ramenima.

Možda je bolesna, bilo je prvo što je Martinu palo na pamet. Požurio je u njezin stan. Stotinjak metara od kuće počeo je trčati. Projurio je mimo starog portira, koji mu je samo odmahnuo rukom. Jedan je čas stajao pred vratima da bi vratio dah, a zatim pokucao. Ništa se nije čulo. Pokucao je još jedanput. I opet ništa. Gurnuo je ključ u bravu, ali vrata nisu bila zaključana, nego samo automatski zatvorena.

»Zrin, što se dogodilo?« Okrenuo je električni prekidač, ali svjetlo se nije upalilo. Iznad umivaonika bio je još jedan prekidač; sada je sobu obasjala žuta svjetlost, koja se Juriši istog trenutka učinila kao žmirkanje svijeća uz katafalk.

Vidio je Zrinku obješenu o klavirsku žicu na kvaki prozora, poluuspravljenu i ukočenu, pomodrjela lica i iskolačenih očiju.

»Majko jedina! Majko jedina«, grcao je Martin stojeći nepokretan na sredini sobe, svjestan da tu više ništa ne može učiniti.

69

4.

ZAKLETVA NAD USTAŠKIM SIMBOLIMA

Sasvim neuobičajeno za njih, Pepa Senić i Geza Paštv došli su 14. kolovoza u Katoombu na pogreb Zrinke Milas. Stigli su tek kad im je Turk javio da je policija dopustila pokop jer su sve indicije upućivale na samoubojstvo. Na tijelu nesretne djevojke nisu nađeni nikakvi tragovi nasilja, niti je bilo tko mogao istražne organe navesti na pomisao da je Zrinka Milas ubijena. Nitko, osim Martina Juriše. A on je šutio.

U informativnom saslušanju na policiji nije prozborio ni riječi o svojim sumnjama. Svi njegovi iskazi svodili su se na već otrcanu frazu: »Ništa mi nije poznato.« Ponovio je, ne zna po koji put, da se Zrinka Milas htjela vratiti u Jugoslaviju, ali da nije imala novca za brodsku kartu, zbog čega je, kako pretpostavlja, pala u depresiju, nakon čega je uslijedilo samoubojstvo. »Ništa mi nije poznato«, uporno je ponavljao Juriša.

Ali Juriša je mnogo toga znao, možda i previše. Otkad je prije pet godina stigao u Australiju, mnogi su završili kao Zrinka Milas. On sam znao je za tri »samoubojstva« u koja su bili umiješani prsti fašističkih emigranata. Znao je također da su neki ljudi, koji su se suprotstavljali ustaškoj organizaciji, zagonetno nestali i nikad nisu bili pronađeni. Jure Marić, Srećko Rover, Fa-bijan Lovoković, Ivica Butković i mnogi drugi, zajedno sa svojim egzekutorima Pepom Senićem i Gezom Pa-

70

štvjem Hladnokrvnim i njihovim razbijačima, bili su pretvorili svoje obračune s »jugokomunistima« u pravu umjetnost. Sve to znao je Martin Juriša, ali je šutio. Da nije bio takav, zacijelo bi i sam već davno visio na kla-virskoj žici. Međutim, život ga je naučio kako da se ponaša, što i gdje da govori i kako da radi za organizaciju a da bude zapravo daleko, daleko od nje.

Otkad su ubili Zrinku, koja mu je značila sve u životu, Juriša je bio na rubu ludila, ali je iz sebe čupao posljednje atome snage i spokojstva da bi sve to prikrio. Nikome nije htio pokazati koliko ga je taj gubitak slomio i sasvim mu ispraznio dušu. Samome sebi se odjednom čudio odakle mu tolika snaga i volja da živi, kako uspijeva da ne podigne ruku na sebe kad je toliko puta prije bio na granici da kapitulira zbog stvari koje su u odnosu prema posljednjem događaju u Katoombi zvu-čile kao bezazlena dječja priča.

1

Kad je i posljednje grumenje zemlje palo na Zrinkin mrtvački sanduk, s groblja je svatko otišao na svoju stranu, samo su Senić, Pašty i Juriša završili u automobilu. Uputili su se cestom prema Hartleyu. Vozio je Senić, a Paštv i Juriša sjedili su na stražnjem sjedalu. Penjali su se serpentinama iznad grada, odakle je pucao širok pogled na stjenovit kanjon i The Three Sisters, a zatim i na cijelu brežuljkastu dolinu, obraslu gustom šumom.

Vozili su se šutke sve dok nisu prošli Blackheath. Senić je pušio cigaretu i pepeo otresao kroz poluotvoren prozor. Mučio se da zaobiđe kamion za smeće. Kad god bi kamion poskočio na neravnoj cesti, zapljusnuli bi ih mlaz vode i gomila smeća, koje je vitlao vjetar. Pašty je kuckao prstima po koljenima, svaki čas se premještajući lijevo-desno. Nikako nije mogao skriti nervozu, koja mu je izbijala iz svakog pokreta. Juriša je gledao naprijed, u uključene brisače, koji su monotono rastjerivali vodu s vjetrobrana, i nastojao zaboraviti ono što mu je bolno i teško pritiskalo srce. Činilo mu se da se vrata automobila otvaraju i da ga neka nevidljiva ruka vuče natrag na groblje. Misli mu se vratiše mjesec dana unatrag. Soba na trećem katu puna smijeha, či-

71

graste crne Zrinkine oči, topli dodiri prstima i nosom, draži čekanja pred vinari jom... A sad, sad je utučen i sam. Sam sa Zrinkinim duhom. Ako se nešto dogodi, ako nekog ubijem - razmišljao je Martin - ako nekome iščupam srce, to će biti za tebe, Zrin. I zbog toga što godinama živim štakorskim životom.

Kiša je šibala. Sive sjene sumraka već su zastirale vidik. Kad su prešli željezničku prugu za Lithgovv, progovorio je Pašty.

»Nismo došli samo na pogreb. Marić nas je poslao da nam najzad daš precizan odgovor: možemo li u svako doba računati s tobom?«

»Mislim, Geza, da ću morati ponoviti ono što sam već rekao Pepi: ja vas nikad nisam namjeravao napustiti, niti mi to sada pada na pamet. (Pogotovo ne sad, kad sam odlučio da vam vratim svaki udarac, rekao je u sebi.) Tražio sam samo da drukčije postupate sa mnom i da mi pružite ozbiljnije šanse, a ne da se samo ograničavam na džeparenja, tučnjave i prijetnje. Posljednji put Pepa je mnogo govorio o HRB-u. Mislim da je to nešto novo, nešto što bi i mene zanimalo.«

»Znači, pristaješ?« raskravio se Pašty. »Pristajem.« »Pristaješ položiti prisegu na vjernost 'Hrvatskom

revolucionarnom bratstvu'?« »Pristajem.« »Pepa, skreni u šumu«, reče Pašty i udari Senića

po ramenu. Juriši je samo trenutak zadrhtalo srce od bojazni da bi ga mogli likvidirati. Ali već sekundu kasnije vidio je na Paštvjevu licu zadovoljan osmijeh, i to ga je umirilo. Kad je Geza Pašty ubijao, nikad se nije smijao.

Senić je našao blatnjav put koji je vodio lijevo, u brdo. Odvezli su se milju od glavne ceste, a zatim zaustavili. Motor je dalje radio.

»Obavit ćemo to ovdje«, rekao je Senić i spustio prednje sjedalo »forda«. Zatim je izišao iz automobila i iz prtljažnika donio putnu torbu od skaja. Kiša je i dalje padala, a stakla su se maglila.

»Ceremonijal je vrlo jednostavan, ali za pripadnike HRB-a uzvišen. Bit će čast svakom hrvatskom rodoljubu da izgovori one iste riječi koje su ustaški vitezovi iz-

72

govarali na »Janka Puszti«,* pred poglavnikom u nezavisnoj ili poslije rata širom slobodoljubivog svijeta«, objašnjavao je Geza Pašty. »Svaki član HRB-a polaže prisegu pred svjedocima. Mi ćemo ti biti svjedoci, Martine, jer smo već zakleti.«

Senić je u međuvremenu ugasio svjetla na automobilu, zatim sav sadržaj torbe istresao na prednje sjedalo. Radio je to vrlo vješto. Ispale su dvije svijeće, bodež sa sedefnim koricama, smotak crnog sukna i raspelo. Na sve to Senić je još dodao svoj »kolt«, koji je izvadio iz džepa kaputa.

Pritisak u Jurišinoj glavi rastao je iz sekunde u sekundu. Sad je tek vidio da mu neće biti tako jednostavno priseći kao što je u početku mislio. Bilo bi glupo i smiješno da sad odbije, jer je znao da bi ga istog trenutka ubili i ostavili da ga razderu životinje. Kad Martin Juriša danas postane član HRB-a, svi, od Rovera do Senića, klicat će mu kao novom ustaškom članu. A on sa svim tim nema ništa, ama baš ništa. A zbog plana što ga je već skovao nije smio odustati.

U automobilu je sada vladala mistična atmosfera. Prednje sjedalo bilo je prekriveno crnim suknom, naprijed su gorjele dvije svijeće, jedna veća, druga manja, uglavljene u kutije šibica, a između njih je bilo postavljeno raspelo. Naprijed, do Juriše, ležali su prekriženi nož i Senićev »kolt«. Vani se bilo sasvim smračilo, a titravo svjetlo svijeća obasjavalo je Senićev koščat nos.

»Evo, Martine, mi smo spremni«, rekao je Pašty kad mu je Senić rukom pokazao da je namjestio simbole ustaške zakletve. »Jesi li ti spreman?«

Juriša je znao što mu je sada činiti. Kratko je rekao: »Spreman sam.«

»Krasno«, smješkao se Pašty. »Stavit ćeš ruku na pištolj i ponavljati za mnom riječi zakletve. Počnimo.«

»Počnimo«, odreza Senić i ugasi motor. »Ja, Martin Juriša ...«, govorio je Geza Pašty. »Ja, Martin Juriša...«, ponavljao je Martin, držeći

desnu ruku na revolveru i nožu. » . . . zaklinjem se Bogom svemogućim ...« Paštvjevo

lice kod svake nove riječi poprimalo je sve crveniju

* Ustaški logor »Janka Puszta« u Mađarskoj osnovan je 1931. Obuku u njemu organizirao je poznati ustaški emigrant Gustav Perčec. Logor je raspušten 1934, ali je do današnjih dana ostao sinonim ustaškog terora.

73

boju a u očima mu je titrao čudan sjaj; bio je to ravnodušni i bezizražajni pogled kojim je fiksirao određenu, sasvim nevažnu točku na automobilskom staklu s Juri-šine desne strane.

» . . . zaklinjem se Bogom svemogućim ...«, pratio ga je Juriša, razmišljajući o tome koliko se Zrin željela vratiti u svoj Čitluk i koliko je on sam spreman da tim ba-tinašima poremeti sve račune.

» . . . i svime što mi je sveto«, govorio je Pašty jednoličnim glasom, a Juriša ponavljao, »da ću se držati ustaških načela i pokoravati propisima, te bezuvjetno izvršavati sve naloge, da ću svaku povjerenu mi tajnu najstrože čuvati i nikada nikome ništa neću odati.«

Jedna svijeća je dogorjela, a vosak je kapao po crnoj tkanini. Pašty je požurio.

»Ako se ogriješim o ovu prisegu, svjestan svoje odgovornosti za svaki svoj čin i propust i prožet osvjedočenjem dužnosti, ima me po propisima 'Hrvatskoga revolucionarnog bratstva' stići kazna smrti . . .«

» . . . kazna smrti . . .«, govorio je Juriša. »Tako mi Bog pomogao! Amen!« završio je Pašty. »Tako mi Bog pomogao! Amen!« jedva je izgovorio

Juriša. »Čestitam«, rekao je Pašty. Zatim ga je zagrlio i po

ljubio. »Ostanimo vjerni poglavnikovoj oporuci, prihvatimo svim srcem njegov program da naš uspjeh bude okrunjen uspostavom Nezavisne Države Hrvatske.«

I Senić se pridružio čestitkama. Dok je Senić spremao rekvizite u torbu, Pašty je

nastavio: »Položivši zakletvu, ti si, Martine, sada postao jedan od rijetkih pravih članova HRB-a. Imaš pravo da izabereš konspirativno ime, ili želiš da ti ga mi damo?«

»Ja ću ga sam izabrati«, rekao je Juriša, a zatim trenutak razmišljao. »Neka to bude . . . neka to bude Zrin, Martin Zrin.«

»Neka bude. Martine Zrinu, bit ćeš član udarne trojke o kojoj će se brinuti osobno Jure Marić i Srećko Rover. To je velika čast.«

Pašty je potanko objašnjavao kakva je to čast i tko ju je sve dosad uživao, a zatim nastavio glasom punim ushićenja:

»Dalje, dobit ćeš i svoj broj, pod kojim si upisan u registar članova HRB-a«.«

Potom je iz unutarnjeg džepa kaputa izvadio malu bilježnicu i počeo listati, pijuckajući u prste. »Ti s i . . . ti si, Juriša, broj 20. Ti si dvadeseti čovjek u HRB-u. Evo, vidi, prije tebe su samo Pepa, ja i još neki. To je uistinu veliko priznanje.«

Biti dvadeseti na popisu, to je uistinu velika stvar. Da mi je samo novac za brodsku kartu, odmah bih vam rekao što mislim o tom vašem dvadesetom čovjeku. A ovako, morat ću crknuti kao i svi vi. Negdje pod Sy-dney Harbour Bridgeom, kod O'seas Ship Terminala, ili će mojom utrobom nahraniti morske pse na obalama Tasmanije, razmišljao je Juriša.

Senić je upalio motor i čekao da se odmagle stakla. Vani je i dalje lila kiša, pomiješana sa snijegom. Morao je voziti još milju i po, do jednog proplanka, kako bi mogao okrenuti i vratiti se na cestu za Katoombu.

Na vidiku se ukazalo pošljunčano proširenje na cesti, i Senić proturi glavu kroz prozor, mjereći prostim okom hoće li imati dovoljno mjesta za manevar. »Ovdje ćemo okrenuti«, reče. »Čini mi se zgodnim mjestom.«

S glave mu se cijedila kišnica i kapala po sjedalu. Pašty ga uopće nije slušao, zagonetno je promatrao

Jurišu. »Martine«, upita iznenada, »da li bi ti bio spreman

da se vratiš u Hrvatsku po zadatku, ako to zatražimo od tebe?«

»Naravno«, odgovorio je ne razmišljajući ni trenutka. Nešto slično već mu je padalo na pamet; u tom putu vidio je svoju šansu da se zauvijek vrati kući. »Naravno, spreman sam kad to god zatražite od mene. Čak bih volio da mi se priključe Rover i Marić. Bila bi to izvanredna ekspedicija. Stvarno, Geza, nikad to nikog nisam pitao: jesu li Bimbo i Marić ikada poslije rata bili u Jugi u nekoj tajnoj misiji? Pitam te to zbog toga što sam na nekoliko sastanaka naše organizacije u Buc-kingham Streetu često slušao kako Rover i Marić govore: 'Ako budemo gorjeli u paklu za Hrvatsku, gorjet ćemo svi.' To mi dođe kao da će nam se i oni pridružiti kad zatražimo.«

Paštvjevo lice nadulo se od bijesa: »Martine, to si rekao preda mnom i pred Pepom, i ni pred kim drugim. Stvarno si sretan momak. Kad bi Marić i Rover čuli o čemu govoriš, satjerali bi ti obje noge u jednu čizmu. A znaš što to znači? To znači da bi te sravnili sa zemljom

74 75

i da se nikad više ne bi digao. Izbjegavaj postavljati glupa pitanja i radije govorimo o drugim stvarima.«

»Onda govorimo o drugim stvarima«, rekao je Juriša i odmahnuo rukom, kao da traži ispriku.

»Vidiš, Martine«, rekao je Geza Pašty dok je automobil poskakivao na neravnu putu, »HRB je nešto novo, nešto što je trebalo da sjedini napore svih nas koji živimo u emigraciji. Mislim da će on to uspjeti, a?«

»Pa ...«, lovio je Juriša brzo misao, »sve ovisi o tome kakve ćemo ljude imati.«

»Odlično si to primijetio. Sve ovisi o ljudima. A nas, pravih jurišnika, sve je manje. Morat ćemo se razmiljeti po cijeloj Australiji da ih što više pronađemo i vrbujemo. Danas je vrlo teško naći pouzdane ljude, koji bi dokraja bili odani našoj stvari. U Evropi ima dosta emigranata, ali sve je to jad i čemer. Izbjegavaju nas jer ih obrađuju u jugokonzulatima i ambasadama. A siguran sam da bi svi, svi Martine, prišli nama kad bismo im ponudili pravi program. Nešto od tog pravog programa jest i HRB. Njime ćemo postići ono što drugi nisu. Ovdje, u Australiji obučavat ćemo ljude koje ćemo slati u Jugoslaviju da vrše diverziju, da ubijaju komunističku gamad, da ubijaju i djecu u kolijevci ako su protiv nas. Imamo već prešutnu dozvolu ovdašnjih vlasti da osnujemo logore za obuku. Imamo i novac. Moraš biti sasvim svjestan činjenice da mi ipak nemamo snage i novca za akcije velikih razmjera. Bez podrške sa strane teško bi se što moglo učiniti s one četiri funte članarine i novcem što bismo ga pribavili pljačkom i ucjenama. Rover je već nekoliko puta boravio u Evropi i u Americi. Putuju i drugi. A to stoji novca. I ja ću vjerojatno krajem godine na put. Treba pripremiti baze za prihvat ljudi u Evropi, osigurati kanale kojima bi se naši ljudi ilegalno ubacivali u Jugoslaviju. Moramo pribaviti mnogo novca i uspostaviti čvrste veze i s našim suradnicima u SR Njemačkoj, Italiji, Australiji, Francuskoj, Švedskoj. . . Moramo pozvati sve najbolje jurišnike pod naš barjak.«

Automobil je sada izišao na asfaltnu cestu i polako se spuštao prema Katoombi. Juriša je slušao Paštvjevu priču.

»Nekim članovima već su podijeljene uloge i raspored rada. Rover i ja zaduženi smo za organizaciju i prihvat ljudi u Evropi. Zbog toga ću i morati na put. Pepa

i Marić će raditi na odabiranju kandidata u Australiji, velečasni Kasić i Raguš na političkim pripremama, kontroli i provjeri kandidata. Odlučili smo da će 'australske grupe' dobiti osnovno znanje ovdje, a da će biti 'dorađene' u Stuttgartu. Zatim će ih 'Glavni stožer za Evropu' slati na zadatke u zemlji. Pripreme neće smjeti trajati duže od šest mjeseci. Ocjenjujem da ćemo tim akcijama uzdrmati režim u Jugoslaviji i prisiliti ga da najzad kapitulira. Tada će nam i drugi morati priznati našu političku snagu. Borba za nacionalno oslobođenje bit će teška, i bit ćemo nemoćni ako nam ne pomognu zapadni financijeri. A uvjeren sam da će oni vrlo rado razvezati kesu. Rover ih dobro zna i neće mu biti teško da od njih dobije novac.«

U daljini su se nazirala svjetla Katoombe. Paštv je i dalje neumorno govorio: »Sad nam je dragocjen svaki čovjek. Zato ćeš ostaviti posao u Katoombi i prijeći u Sydney. Ne plaši se, nećeš više kopati kanale. Od danas ćeš postati pravi gospodin. Marić je rekao da bi te vrlo rado poslao na Tasmaniju, da ondje vodiš posao na prikupljanju novca i raspačavanju našeg tiska. Imat ćeš dovoljno novca i žena. Drugi će umjesto tebe kopati kanale i plaćati članarinu. Što misliš o tome?«

»Naravno, učinit ću sve što bude u mojoj moći. O tome sam već i razmišljao«, rekao je Juriša, osjećajući da ga peče brazgotina na licu. To je osjećao uvijek kad je bio na rubu pameti.

»Ti si silan momak, broj 20. Mislim da ćemo s tobom napraviti čuda«, laskao je Pašty.

»Dvadeseti čovjek učinit će sve onako kako je dogovoreno, sve. Recite Maricu da uskoro dolazim u Sydney i da pripremi brodsku kartu za Tasmaniju.«

»Ne šali se, Martine. Ljudi kao ti više nisu za putovanje brodom. To Marić neće dopustiti. Letjet ćeš avionom, što ti i dolikuje. Osim toga, brodovi uopće ne pristaju u Gwory Parku.«

Odvezli su ga do barake u kojoj je stanovao, a zatim nastavili put u Sydney. Gledao je za njima sve dok se crvena signalna svjetla automobila nisu izgubila iza prvog ugla. Zatim se naslonio na zid barake, pustivši da mu se ruke klate niz tijelo; bio je posve prazan, bez ijedne misli.

76 77

5.

LOV NA LJUDE

Potkraj 1961. i početkom 1962. godine ustaška organizacija počela je neviđen lov na ljude. Roverovi, Cece-ljini, Jelićevi i Luburićevi emisari razmiljeli su se cijelim svijetom u potrazi za novim, »svježim snagama«, kojima je trebalo popuniti »hrvatska bratstva«, a osobito »Hrvatsko revolucionarno bratstvo« u Australiji i njegove »ispostave« u Evropi. U lovu na ljude svestrano su se angažirali i oni fašistički emigranti koji su se, zbog svojih »neradikalnih političkih kombinacija i slijepog robovanja preživljenoj strategiji«, već nalazili na listi »otpisanih«. Obnavljale su se zaboravljene i prekinute veze, emigrantske jazbine grmjele su od propagandnih govora, stvarala se dinamitaško-revolveraška atmosfera, agitatori inozemnih obavještajnih službi razbuktavali su ekstremističke strasti, nicali su »glavni revolucionarni stanovi«. Sve to zato da bi jednim odlučnim potezom »HRB slomio kičmu komunističkom režimu«.

Desetak-dvadesetak inspiratora regrutacije »novih snaga« bilo je u stalnom dosluhu s obavještajnim službama. Sklopljeni su prešutni dogovori o otvaranju specijalnih logora za vojničku i diverzantsku obuku, u kojima će vrbovanim emigrantima stručnu pomoć pružati eksperti za ručnu izradu mina, špijunažu, gađanje živih pokretnih ciljeva, upotrebu otrova, instaliranje tajnih radio-stanica...

78

Riješivši tako ključno pitanje obuke, kolovođe HRB-a tražile su zatim način da se financijski osiguraju. »Operaciju novac« na sebe je preuzeo osobno Geza Pašty, ne samo zato što je prije ilegalnog bijega iz Jugoslavije bio pravi specijalist za razbojničke prepade nego i zato što je znao da će u toj gomili novca znatan dio moći spremiti i u vlastiti džep.

Geza Paštv, uz svestranu pomoć Rovera i Marica, a pošto su sva trojica dobila čvrsto obećanje da će i neke obavještajne službe razvezati kesu, napravio je detaljan plan prikupljanja »potpore za oružane akcije u Jugoslaviji«. Plan nije bio ništa novo, ali je bio siguran: Paštv je predložio da se povećaju pristojbe i članarine svim ljudima koji rade za »hrvatsku stvar«. Zatim je predložio da se ucjenama i prijetnjama vrši konstantan pritisak na »komunističku gamad koja živi u inozemstvu«; vjerovao je da će i tim metodama inkasirati stanovitu svotu novca. Dalje, planirao je i prepade na banke, draguljarnice i poštanske urede, iz kojih je trebalo krasti isključivo novac. Posebna poglavlja u njegovu planu bili su desničarski financijski moćnici u SAD, Australiji, Južnoj Americi i Evropi, koji su i prije nudili i davali novčanu pomoć za akcije neprijateljske emigracije, ne samo jugoslavenske već i iz istočnoevropskih zemalja.

1

Paštvjev pohod u Evropu bio je kratak ali pedantno planiran. Mnogo kasnije jedan od suradnika, koji je Paštvja pratio na njegovoj »evropskoj turneji« i koji se poslije proglašenja amnestije za političke emigrante vratio u zemlju, ovako je rekonstruirao taj pohod:

»Svoj boravak u Evropi početkom 1962. Paštv je iskoristio i za brojne kontakte s fašističkom emigrantskom vrhuškom u SR Njemačkoj, Austriji, Italiji, Francuskoj i Španjolskoj, posebno s Luburićem i Jelićem. U španjolskoj je boravio zajedno s Jelićevim suradnikom i članom 'Hrvatskoga narodnog odbora' Nedjeljkom Ši-mundićem. Paštv je Luburiću detaljno govorio o planovima HRB-a i pripremama za terorističko-diverzantske akcije u Jugoslaviji. Luburić ga je pažljivo slušao i na kraju mu predložio da se HRB uključi u njegov 'Hrvat-

79

ski narodni otpor', a da on, Pašty, ostane u Španjolskoj i bude direktor štamparije 'Drina'. Slično mu je kasnije u SR Njemačkoj ponudio i dr Branko Jelić, predloživši mu da uređuje njegovu 'Hrvatsku državu'. Međutim, Paštv je odbio i jedno i drugo, ističući da je od Rovera dobio zadatak da HRB-u pokuša osigurati rukovodeću ulogu u ustaškoj emigraciji u Evropi i prekomorskim zemljama, a ne da ga uključi u emigrantske okamine. Paštv je razgovarao s dosta emigranata, ali ih je vrlo malo uspio zainteresirati za akcije HRB-a. Ne zbog toga što su fašistički emigranti, evenutalno, posumnjali da se te akcije ne mogu izvršiti, već zato što se svatko plašio za svoj rukovodeći položaj, ali i zbog bojazni da će im HRB uzeti novac i baciti ih na prosjački štap. Većina tih emigranata ipak je Paštvju obećala podršku, ali tek pošto je detaljno iznio plan akcije. Izuzetnu pažnju u tim akcijama, rekao je, treba posvetiti organiziranim napadima na jugoslavenska diplomatsko-konzularna i trgovačka predstavništva. Tom prilikom govorio je i o postojanju nekakva popisa hrvatskih emigranata koje jugoslavenska tajna policija namjerava likvidirati. Ti popisi, govorio je, nalaze se u jugoslavenskim predstavništvima, što nas, kako je istakao, još više obavezuju da ih dižemo u zrak, palimo i razaramo, a usporedo s tim i ubijamo jugoslavenske diplomate. Paštv je svoj boravak u Evropi također iskoristio za kontakte s predstavnicima albanskih i ukrajinskih emigranata, kao i s članovima rukovodstva nekih neofašističkih i desničarskih organizacija u Italiji i Francuskoj. Posebno se zanimao za uspostavljanje čvrstih veza s 'Centralom za psihološko vođenje rata' u SR Njemačkoj, pod čijim su pokroviteljstvom organizirani 'Dani sudetskih Nijemaca' u Kolnu, 'Pobjedničko slavlje Krete', neofašistički 'Savez njemačkih padobranaca', 'Šleski sastanak' u Hannove-ru, 'Njemački susret saveza povratnika' u Miinchenu i druge revanšističke manifestacije i grupe. Istodobno, pred Paštvjem su neki emigranti položili zakletvu na vjernost 'Hrvatskom revolucionarnom bratstvu' i obavezali se da će sudjelovati u njegovim akcijama. Paštv je posebno srdačno bio primljen u Miinsteru, kod Branka Orlovića, urednika lista 'Mlada Hrvatska', koji je odmah imenovan za rukovodioca propagandnih poslova evropskog povjereništva HRB-a. Slično su ga primili Marijan Šimundić i braća Kovačići, Niko i Ivan,

80

koji su imali trgovačku radnju u Stuttgartu, u Schvvab-strasse 80. Kasnije je Paštv svoj boravak u Stuttgartu ocijenio kao vrlo značajan, jer je uspio nagovoriti Ši-mundića i braću Kovačiće da preuzmu brigu o 'doradi' terorista koji su imali stići iz Australije ...«

2

Vraćajući se poslije višemjesečne turneje po Evropi, Paštv nije nosio samo ohrabrujuće vijesti već i gotov plan nekih akcija za koje je osobno mogao tvrditi da će biti »revolucionarne«. Mjere i pomoć što su ih ponudili Jelić, Cecelja, Luburić i ostali smatrao je apsolutno prihvatljivima, ali samo u onom dijelu u kojem se nisu suprotstavljale rukovodećoj ulozi »Hrvatskoga revolucionarnog bratstva«. Njegov osobni dojam bio je da će se akcija razvijati upravo onako kako su planirali Rover i Jure Marić.

Treba reći da podrška evropskog dijela fašističke emigracije tek instaliranom HRB-u nije bilo jedino što je Paštv nosio u Australiju. On je te 1962. već imao razrađen plan prihvaćanja, obuke i smještaja terorista iz Australije. Nosio je također odluku da se »glavni revolucionarni stan« HRB-a za Evropu smjesti u Stuttgartu, a da se u blizini Bodenskog jezera otvore specijalni poligoni za obuku.

Marijanu Šimundiću, njegovim kasnijim egzekutorima braći Kovačićima (likvidirali su ga zbog novca i prevlasti) i Branku Orloviću, koji su također bili prisegnuti nad ustaškim simbolima i već pripadali Jelićevom »Hrvatskom narodnom odboru« (HNO) ili njegovu najekstremnijem ogranku »Hrvatskom demokratskom odboru« (HDO), povjeren je zadatak da u SR Njemačkoj, Austriji i Italiji uspostave baze, preuzmu specijalan postupak pri prihvaćanju i »doradi« terorističkih trojki poslanih iz Australije, te da u sklopu priprema za pronalaženje i regrutiranje »novih snaga« potiču destruktivne akcije, koje je Paštv nazvao »koncentracijom i stjecanjem borbenog iskustva«. O kakvu se zapravo »borbenom iskustvu« radilo pokazat će bestijalan napad što su ga teroristi, skriveni iza maske religioznih, kulturnih, socijalnih i karitativnih društava, izvršili na

6 - DVADESETI ČOVJEK 81

jugoslavensku misiju u Bad Godesbergu.* A sve to samo nekoliko mjeseci nakon Paštvjeva povratka u Australiju.

Zakletim članovima »Hrvatskoga revolucionarnog bratstva« u SR Njemačkoj bila je također prepuštena briga o nabavi eksploziva, oružja i municije, kojima je trebalo da se opskrbe trojke za diverzantsko-teroristi-čke akcije protiv jugoslavenskih diplomatsko-konzu-larnih i trgovačkih predstavništva u inozemstvu te za akcije u Jugoslaviji. Očito je bilo da je Paštvjev boravak u Evropi iskorišten najviše za to da se utvrde precizni okviri svih terorističkih akcija, ali i da se uz pomoć eksponiranih predstavnika obavještajnih službi, koje su bile zainteresirane za takve akcije, razradi taktika, usmjere planovi i odredi najpogodnije vrijeme za početak provođenja tajnih nauma.

Akcija okupljanja i obuke fašističkih terorista za tajne operacije nije bila ograničena samo na SR Njemačku, Austriju i Italiju. U Munchenu je Paštv prije odlaska u Australiju dobio od dra Branka Jelića popis ljudi i iz drugih zemalja na koje se HRB mogao čvrsto osloniti u svim oblicima svojih priprema za »konačni udarac«. Nema sumnje da je Jelić veoma ozbiljno shvatio Pašty-jeve planove, pa se potrudio da preko svojih suradnika pribavi podatke o novim, »potencijalnim snagama« koje su bile razasute širom Evrope. Bilo bi naivno vjerovati da je samo Jelić sudjelovao u konačnom oblikovanju tog popisa. Sama činjenica što su na popisu bili ljudi koji nikad i nigdje nisu kontaktirali s Jelićem, niti s njegovim emisarima, i koji su se, dapače, nalazili i u nekim prekomorskim zemljama, upućuje na logičan zaključak da su u akciji okupljanja i regrutiranja terorista bili upleteni još nečiji prsti, mnogo moćniji nego što su to bili prsti »objekta 707« (pod kojom šifrom je u arhivima nekih stranih obavještajnih službi bio evidentiran Jelićev dosje).

Lov na ljude organiziran je po već okušanom sistemu. Većina budućih terorista regrutirana je u izbjegli-

* Grupa fašističkih terorista, s ratnim zločincem, svećeni-kom-emigrantom Rafaelom Medićem na čelu, izvršila je 29. 11. 1962. oružani napad na zgradu jugoslavenskog predstavništva u Bad Godesbergu, predgrađu Bonna, i ubila domara zgrade Momčila Popovića. Na zgradi je pričinjena i velika materijalna šteta, jer su teroristi, nakon napada u prostorijama, izazvali više eksplozija i podmetnuli požar.

82

čkim logorima i »socijalnim ustanovama« u Austriji, Italiji i SR Njemačkoj, a dio je pronađen u podzemlju evropskih metropola i bio angažiran isključivo kao plaćenici, po metodi tipičnoj za Murder Incorporated (Sindikat ubojica). Njih uopće nije zanimala »specifičnost situacije u Hrvatskoj«, kako je agitirao Paštv; oni su radili isključivo za novac. A njega za početak nije nedostajalo. Štoviše, prikupljeno ga je poprilično, jer je Paštvjeva »operacija novac« bila vrlo uspješna, pogotovo u onom dijelu koji se odnosio na pljačke, razbojstva i ucjene čije su žrtve bili jugoslavenski radnici na privremenom radu u inozemstvu. U nekim njemačkim, talijanskim, austrijskim, francuskim i belgijskim gradovima bili su stvoreni pravi »sindikati«, čiji je isključivi zadatak bio da i najbrutalnijim metodama prikupljaju novac za ekstremnu emigraciju.

Emisari ustaške organizacije, koji su tvrdoglavom upornošću obilazili izbjegličke logore u Evropi, Južnoj Americi i Australiji, vrbujući nove ljude, polako su popunjavali svoje kvote. Vrlo često su im u poslu bili pri ruci i oni emigranti koji su već imali, bili zatražili, ili su namjeravali zatražiti politički azil. Tako su se na popisu »vjernih i pouzdanih suradnika HRB-a« našli i Petar, Ambroz i Adolf Andrić, Đuro Horvat, Mirko Vlasnović, Vejsil Keškić, Pavle Vegar, Josip Oblak, Ilija Tolić, Dražen Tapšanji i drugi, od kojih neki još nisu bili članovi HRB-a, ali su se pripremali da to uskoro postanu.

Nesumnjivo, posebno poglavlje u toj emigrantskoj strukturi i galeriji svakovrsnih bjegunaca iz Jugoslavije bila su braća Andrići. Petar je šezdesetih godina u organizaciji kotirao već prilično visoko, bio je u rukovodstvu evropskog »stožera« i zadužen za Niču, odnosno za Francusku. Ambroz i Adolf Andrić, obojica kemijski tehničari, stigli su u emigraciju 1960, odnosno 1961. godine. No zahvaljujući prije svega tome što su već imali osiguranu preporuku, što je bila jedna od bitnih pretpostavki uspješnog uključivanja u redove ustaške organizacije, za što su se bili pobrinuli neki emigranti, a i tome što su odmah nakon dolaska u Italiju zatražili politički azil, obojica su ubrzo u očima tadašnjeg rukovodstva fašističkih organizacija postali ljudi od povjerenja, što im je omogućilo vrlo brzo napredovanje na hijerarhijskoj ljestvici. U vrijeme Paštvjeva boravka u Evropi

83

Ambroz i Adolf Andrić čekali su dokumente i brodsku kartu za Australiju.

Mirko Vlasnović se u vrijeme Paštvjeve evropske misije već nalazio u Venezueli, u Caracasu. Vlasnović, koji je pobjegao iz Jugoslavije još u kolovozu 1956, iz avanturističkih pobuda, boravio je jedno vrijeme u Italiji, najprije u Trstu, a zatim u izbjegličkim logorima u Udinama i Gaeti. Uz pomoć Ceceljine »socijalne službe«, koja je imala svoju ispostavu i u Italiji, sredinom 1958. otputovao je u Venezuelu i ondje se zaposlio kao fizički radnik na nekoj farmi. Naravno, otišavši iz Evrope u Južnu Ameriku, Vlasnović nije izgubio kontakt sa svojim »dobročiniteljima«. Ti kontakti nisu se svodili samo na dopisivanje, već i na članarinu, koju je Vlasnović plaćao ustaškoj organizaciji.

Đuro Horvat, koji je do listopada 1960. godine radio kao zidar u Mariboru, a zatim ilegalno prebjegao u Austriju, gdje je odmah upao u Ceceljinu mrežu, nije 1962, kad je Pašty boravio u Evropi, bio član HRB-a (on će to postati tek 1967. u Gwory Parku na Tasmaniji). No upravo zahvaljujući kontaktima s Ceceljom, Đuro Horvat bio je vrlo brzo prepariran i uvučen u kolo iz kojeg se moglo izići samo - s nogama naprijed.

3

Vraćajući se tog ožujka avionom iz Evrope u Australiju, Geza Pašty nije razmišljao samo o ljudima s popisa, na kojem su bili, uz ostale, i Đuro Horvat, Mirko Vlasnović, braća Andrići i drugi, već je razmišljao i o planovima kako da te ljude najbolje upregne u kola HRB-a. Taj mu je prizor bio neprestano pred očima, mogao ga je oduševiti i impresionirati, ali i baciti u očaj. Mnoge je sate Pašty u Evropi proveo sam, sjedeći u kutu nekoga trećerazrednog emigrantskog brloga i detaljno razrađivao natuknice plana čiji su glavni idejni kreatori bili on i Srećko Rover. Okosnicu plana činile su oružane akcije protiv Jugoslavije. Rover je, naime, na sastanku užeg rukovodstva HRB-a, što je krajem 1961. održan u Melbourneu, predložio da se stvore specijalne »udarne« grupe, koje će se ilegalno ubacivati u zemlju, ubijati i paliti, a zatim se, ako ne naiđu na očekivanu podršku naroda, povlačiti natrag preko granice. Pašty

je taj plan ocijenio kao - revolucionaran. Marić i Senić također. Ali nitko od te rukovodeće jezgre - Paštyju je to bilo sasvim jasno - nije bio spreman da krene u Jugoslaviju.

HRB, koji je trebao da vodi akciju, bio je osnovan. Postojalo je i rukovodstvo. Postojali su čak i članovi HRB-a, najzad, postojao je i interes stanovitih krugova u inozemstvu da se takve akcije izvedu. Međutim, nije postojala »vojska«, barem ne onakva kakvu je opisao Pašty. Malo je, naime, bilo članova HRB-a koji su mogli nepokolebljivo reći: »Spremni smo da otputujemo u Jugoslaviju i izvršimo zadatak.« Izuzimajući neke patološki opterećene pojedince i fanatike, u HRB-u uistinu nije bilo mnogo članova koji su mogli to reći. Strah pri pomisli da bi već na prvom koraku u Jugoslaviji mogli biti likvidirani bio je jači od svake prisile kojom je prijetio Rover. Pašty je to dobro znao. Polazio je, naime, od samog sebe. Nije bilo te sile koja ga je mogla natjerati da se vrati u Jugoslaviju. Često je samog sebe beskrajno dugo preslušavao i na kraju ipak dolazio do jednog jedinog zaključka: radije će poginuti u tuđini nego da ga pogodi metak u Jugoslaviji.

Imao je i sasvim čvrste razloge za takav zaključak: tješio se, naime, da su mogućnosti da ga u emigraciji stigne metak ravne nuli, a da bi ga u Jugoslaviji ubili već u prva 24 sata. Imao je, na nesreću, toliko neplaćenih dugova u domovini da bi računi, po zdravoj logici, morali biti izravnani već prvih sati. Zato Pašty uopće nije ni razmišljao o mogućnosti da se priključi »udarnim grupama«. Ocijenio je da bi akciju u Jugoslaviji trebalo prepustiti »jurišnicima« koji će, tek kad ih pogodi metak, shvatiti što im se dogodilo.

Doći u Jugoslaviju s desetak pušaka ili pištolja, u namjeri da se sruši društveno uređenje, bilo je ravno samoubojstvu. Paštv je to vrlo dobro znao, ali je, unatoč tome, imao svoj plan, koji je sadržavao četiri bitne pretpostavke.

Prvo, vjerovao je da će se među stotinjak emigranata, koliko su ih pod kontrolom držali Rover, Marić, Senić i on, naći barem trojica koja će biti spremna da bez pogovora otputuju u Jugoslaviju. Tu trojicu, računao je, trebalo je pronaći među onim malobrojnim fanaticima koji su poslušno i s neviđenom strašću izvršavali svaki zadatak ustaške organizacije, smatrajući da čine naj-

84 85

uzvišenija djela. Paštv je, razmišljajući o mogućim kandidatima za tu grupu, imao na umu dvojicu-trojicu, koji su mu se činili kao naručeni za ubacivanje u Jugoslaviju.

Drugo, ostatak grupe, vjerovao je, popunit će lukavom varkom. Pronijet će glas da je u Jugoslaviji buknula pobuna velikih razmjera i da narod s nestrpljenjem očekuje svoje borce iz inozemstva. Ispričat će i da su granice prema Jugoslaviji blokirane, što će samo potvrditi da se nešto ozbiljno događa u zemlji, te da su neki članovi HRB-a iz SR Njemačke već krenuli u bosanske planine i na Velebit, gdje će biti uspostavljene baze za daljnje akcije protiv komunista.

Treći adut temeljio se na već razrađenom i bezbroj puta okušanom sistemu zastrašivanja: lukavom širenju priče o prisutnosti agenata Udbe u emigrantskim redovima. Paštv je odlično poznavao psihologiju emigranata, njihove slabe točke i uvjerenje da sve zlo koje ih može snaći u tuđini dolazi od Udbe. Ljudi koji žive u neprestanom strahu da su na nekakvu Udbinu popisu za likvidaciju u stanju su izvršiti djela koja su ponekad i iznad njihove moći. Paštv je to vrlo dobro znao a to su potvrđivali i neki primjeri iz bliske prošlosti. Ubojstvo Zrinke Milas, na primjer. Anti Turku nije bilo teško da djevojku hladnokrvno objesi na klavirsku žicu u njezinu stanu, smatrajući je agentom Udbe. Učinit će to i drugi, računao je Geza Hladnokrvni, pogotovo ako im se spretno predoči podatak da su na popisu za likvidaciju. Uistinu, bilo je stotine načina da se zaplaše emigranti i prisile na slijepu poslušnost i pokornost.

I četvrto, vjerovao je da će »trojke« koje budu poslane u zemlju odmah pasti u ruke Udbe, tako da ga nitko nikad neće moći naknadno zgrabiti za grlo, pritisnuti uza zid i reći: »Slušaj, Geza, lagao si. Sve si lagao.«

Paštv je, dalje, ne misleći da je to i najbolji plan što ga je mogao smisliti, stavljao na vagu svoju sposobnost da bez mnogo muke obmane lakomislene. Mnogo toga išlo mu je u prilog. Bio je jedan od rukovodilaca HRB-a, a to nije bila mala stvar. Posjedovao je - inače ne bi nikad ni došao na to mjesto - sve potrebne kvalifikacije: dugu i uspješnu karijeru. Dalje, pratio ga je glas da u presudnim trenucima donosi zdrave sudove koji se, znao je, premda često pogrešni, uvijek slažu sa sudovi

ma njegovih pretpostavljenih. Posjedovao je, zatim, i ugled čovjeka, koji je u stanju sve učiniti, ako zatreba, i nekog skratiti za glavu.

Paštv je dobro poznavao svoje mogućnosti; ocijenio je da su mu četiri dana sasvim dovoljna. Uz svojstva utjecajnijeg člana organizacije Geza Hladnokrvni imao je i izvanredan smisao za podvale. Sve to, računajući i one četiri bitne pretpostavke plana, pružalo mu je sigurnu garanciju da će uspješno dovršiti započetu igru. Isto tako, bilo mu je posve jasno da to nije igra kao one prijašnje. Mnogo puta obavljao je sad ovakav, sad onakav »poslić«, pružajući Roveru i Maricu uvjeravanja da nisu pogriješili kad su ga izabrali za svojeg »doglavnika«. Nekoliko je puta svojim domišljatostima ili, bolje reći, grubostima pomogao da se organizacija domogne znatne svote novca. Njegova je ideja bila da se zapali jugoslavenska zastava u Katoombi, a u pomanjkanju povjerenika sam je obilazio članove i prikupljao članarinu. Radio je Paštv poslušno i druge stvari, ali to se više nije moglo usporediti s onim što je još trebalo učiniti. Rover i Marić uvijek su tražili nove ideje, iako su ih sami rijetko imali, nešto zbog intelektualne ograničenosti, a nešto zbog želje da što manje budu eksponirani u opasnijim poslovima.

Sada je Paštv premetao po pameti: evropsku misiju ocjenjivao je vrlo povoljno, smatrao je također da će uspješno realizirati svoj plan od četiri točke, obradovala ga je i pomisao da će u tom poslu odvojiti koju funtu i za svoj džep. Pomisao na novac uvijek mu je davala nove inspiracije i silila ga da troši maksimum napora kako ne bi zakasnio na dijeljenje kolača ili na neku drugu svečanost kojoj su osnovni ton davali zveckanje i sjaj srebrnjaka. Od siječnja 1953, kad se našao u emigraciji, uvidio je da je Pavelićeva vojska spala na jadnu skupinu vojnika, da je ustaška politika u službi novca, a da su poslijeratni emigranti, o kojima su Pavelić, Hefer, Rover, Jelić, Luburić i ostali rukovodioci ustaške organizacije raspredali priče kao o novopridošloj braći po krvi i političkoj vjeri i kao o vojnicima HOP-a, zapravo eksponenti vlastite, specifične politike: lova na novac i laku zaradu. Okrutno varljiv bio je taj život. Paštv je to ocijenio ne samo po sebi već i po Pepi Seniću, i drugima koje je susreo u inozemstvu, ili bio na neki drugi način s njima povezan.

86 87

Šefovi ustaške organizacije bili su upravo žedni novca, a Geza Pašty je to ne samo znao nego je bio i svjedok brojnih nastojanja Marica, Rovera, Lovokovića i ostalih »stožernika« da novac prikupljen od raznih članarina i pristojbi, ucjena i pljački, međusobno raspodijele na način koji je odgovarao samo jednome od njih. Točnije, svaki je za sebe nastojao ugrabiti što više, a bijedni ostatak bio bi položen u banku kao pokriće da se novac ustaške organizacije ipak ne troši - uludo.

Geza Pašty, a osobito Josip Senić, bili su često putnici na liniji Sydney - Melbourne, gdje je živio Marić, odnosno Rover. Služili su im kao »živa veza«, prenoseći najčešće povjerljiva pisma i novac, te instrukcije za buduće terorističke akcije. Budući da su obojica uživala neograničeno povjerenje svojih gazda, Geza Hladnokrvni i Pepa Senić često su taj svoj položaj zloupotrebljavali više nego što su smjeli; odlazili su u Woollongong ili Geelong, gdje je ustaška organizacija imala najjača uporišta, i prikupljali novac za svoj račun.

0 svemu tome je u avionu razmišljao Geza Pašty. Znao je da će pripreme za predstojeće akcije udvostručiti njegova i Senićeva putovanja na relaciji Sydney -Melbourne, i da će vjerojatno obojica dobiti zadatak, koji mu se činio posebno značajnim, da pronađu pogodne terene za obuku udarnih grupa. U golemom australskom prostranstvu, gdje se stotinu ljudi moglo izgubiti kao igla u plastu sijena, nije bio problem naći pogodno područje. Problem je bio u tome što tereni nisu smjeli biti suviše udaljeni od Melbournea i Sydne-ya, gdje je živjelo najviše članova ustaške organizacije. Trebalo je, dakle, pronaći zemljište blizu tih gradova, kako bi se izbjeglo gubljenje vremena na putovanja, jer što se više bližilo vrijeme akcije, svaki dan je bio dragocjeniji.

Dok mu je mozak vrio u nekakvu divljem, slavodobitnom prkosu i kovitlale se vizije o tome kako će postati glavni »bos« za HRB-ovu blagajnu, Geza Pašty je razmišljao o ideji da poligone za obuku smjesti u trokutu koji su zatvarali grad Wodonga, australska vojna baza Bandiana i izbjeglički logor Bonegilla, na jezeru Hume. Nalazio je više razloga da upravo taj teren predloži za diverzantsku obuku članova HRB-a. Prije svega, taj prijedlog se poklapao s prijašnjim Roverovim upozorenjem da će u obuci vjerojatno sudjelovati i austral

ski vojnici i stručnjaci. Dalje, to su bili vojni poligoni na kojima se moglo pucati bojevom municijom i gdje su se odmah mogli vidjeti i ocijeniti rezultati obuke. Uza sve to, u VVodongu se moglo iz Melbournea, odnosno Sy-dneya, stići za vrlo kratko vrijeme, za dva i po, odnosno tri i po sata. Sve su to, ocijenio je Pašty, velike prednosti koje se u konačnoj odluci nisu smjele zanemariti.

On je sada bio sasvim siguran da će Rover i ostali bez ikakvih kalkulacija pristati na njegov prijedlog da se okolica Wodonge pretvori u poligon za obuku članova »Hrvatskoga revolucionarnog bratstva«. Bio je, također, posve siguran da će se Roverovi znanci iz policije pobrinuti da se u program obuke unesu i neki elementi obavještajnog rada, ali da će isto tako nastojati prikriti svoj interes za tajnu djelatnost i pripreme fašističkih emigranata.

Geza Pašty nije znao mnogo o međunarodnoj politici i njezinim pravilima, ali je znao dosta toga o sprezi nekih australskih političara s članovima fašističkih organizacija. Marić, Rover, Kokić i Lovoković imali su vrlo utjecajne prijatelje u australskim političkim krugovima, i time su se vrlo izdašno koristili.

Avion na liniji 812 sad je pravio obavezan krug nad zaljevom Botanv Bav, morskim biserom Sydneya, uz koji su načičkane vile i ljetnikovci mondenog svijeta. Diskretno zvono, uvod u svijetleće upozorenje »ne pušite« i »vežite pojasove«, opomenulo je Paštvja daje već sasvim svanulo i da se bliži vrijeme slijetanja. I da je to kraj misije u koju je uložio sve svoje znanje i spretnost, ali i zamašan svežanj novčanica.

U ustaškoj organizaciji sve uvijek počinje i završava novcem, brzo je Pašty premetao po mislima. Jednog dana će ipak saznati gdje su Marić i Rover smogli toliko novca za njegovo putovanje u Evropu. Od članarine sigurno nisu. Ni od pomoći emigranata iz prekomorskih zemalja, nema sumnje. Čak ni od prodaje stvari koje su pripadale nekim fanatičnim članovima organizacije. Sve je to bio sitniš. Veći dio novca, ocijenio je, ipak je morao doći iz mnogo veće blagajne. Pretpostavljao je čak i iz koje, ali se nije usuđivao o tome govoriti glasno. Čak ni on, Geza Pašty. Pogotovo ne sad, kad je ponovo bio pod neposrednom kontrolom svojih nared-bodavaca.

88 84

6.

TERORISTIČKA OBUKA U WODONGI

Radnička nastamba - sedam drvenih baraka - bila je zbijena usred šume. Unutrašnji zidovi bili su površno okrečeni, a pod nabijen zemljom. Na tri zida bila su po dva prozora prljavih stakala, a na četvrtom rasklimana vrata s čvrstim zasunom. Barake su bile nalik jedna na drugu kao jaje jajetu.

Uz zidove bilo je postavljeno osamnaest željeznih kreveta, šesnaest njih prekriveno gunjevima, a ostala dva grubim presvlakama. Iznad svakog ležaja čavlima je bila pribijena drvena polica za osobne stvari. Martin Juriša imao je aparat za brijanje, sapun, četkicu za zube, dva limena tanjura s voćem i veliki lovački nož. Blizu Jurišina kreveta bila je velika limena peć na kojoj se u svako doba mogla skuhati kava ili pripremiti nešto toplo za ručak.

U noćnom ormariću, koji je bio pod ključem, držao je vrednije stvari: nove cipele, tri košulje s kravatom, privatna pisma i uredno složeno odijelo. Svaku ušteđenu funtu odmah je spremao u banku u Gwory Parku, udaljenom dvanaest milja od nastambe.

Bila je prva nedjelja u travnju. Ledeni vjetrovi s Južnog pola prodirali su duboko u

srce Tasmanije, ali i u srce emigranata-drvosječa koji su bili podigli logor u blizini Gwory Parka. U toku svih godina provedenih u Australiji Martin Juriša se najjadnije osjećao na Tasmaniji. Pritiskala ga je neka nedefinirana

90

mora, svrdlala mu mozak i prisiljavala ga da razmišlja o nečemu što je svim silama nastojao potisnuti u stranu. Ustaška organizacija! Osjećao ju je kao potkožno tkivo, proganjala gaje u snu u liku Pepe Senića, kljuca* la mu je mozak brzo i bolno kao žuna.

Povukli su ga iz Katoombe pošto je bila ubijena Zrinka Milas. Kratko vrijeme boravio je u Sydneyu, a zatim su ga poslali u Gwory Park, da osnuje ogranak HRB-a. Koje li ironije? Poslali su na Tasmaniju Martina Jurišu da vrbuje nove članove za HRB, onaj isti HRB kojem se on spremao slomiti kičmu, staviti ga na lomaču a pepeo prosuti u svemir, da se nijedna čestica nikad ne dodirne.

Ali Jure Marić imao je u Martina Jurišu neograničeno povjerenje i ništa nije slutio. Zato mu je te prve nedjelje u travnju i poslao hitnu poruku. »Odmah dolazi. Za uskrsne blagdane organiziramo logorovanje u Wo-dongi. Ako imaš kojeg pouzdanog čovjeka, može ti se pridružiti.«

Martin Juriša osjetio je kako mu žuč ispunjava usta i probija se kroz čvrsto stisnute zube. Pouzdana čovjeka, kažeš. Ovdje vrvi ljudima koji su spremni da nam se pridruže, poštovani gospodine Maricu. Ovdje ne mogu bez HRB-a, ovdje naprosto luduju za zakletvom. Ovdje, Maricu, žive tri jadnika iz Hrvatske koji nemaju pojma što je to HRB, ali bi, kako kažu, vrlo rado postali njegovi članovi, ako će im za to biti plaćeno po satu. Oni, poštovani gospodine Maricu, naprosto ne žele gubiti vrijeme.

Dalje, u samom Gwory Parku pronašao sam novu četvoricu. Kad sam im spomenuo »nezavisnu«, izbili su mi dva prednja zuba. Ne lažem, vidjet ćeš, doći ću u Wodongu bez dva prednja zuba. Znam, reći ćeš da mi je teren morao pripremiti naš ogranak u Hobartu. Ali oni nisu učinili ništa, nisu mrdnuli guzicom, gospodine Maricu. Samo se opijaju.

Zbog toga u VVodongu dolazi samo Martin Juriša, vaš dvadeseti čovjek. I pronađite mi dobrog zubara.

Iste nedjelje još najmanje trideset ljudi dobilo je poruke, telefonske, usmene ili pismene, slična sadržaja kao i ona upućena Martinu Juriši. Za obavještavanje osobno je bio zadužen Jure Marić, a za svaki propust njemu su odgovarali Pepa Senić i Geza Pašty. Nitko na koga se ozbiljno računalo nije smio ostati neobaviješten.

91

Rover je dobio specijalan zadatak da osigura prisutnost australskih vojnika, oficira i podoficira pod punom ratnom spremom, te dovoljnu količinu oružja i municije. Bila su mu obećana i jedna oklopna kola i tri vojna automobila, pa je morao nekoliko dana prije početka logorovanja pouzdano znati hoće li obećanje biti ispunjeno. Rover se također morao pobrinuti da osigura i dovoljnu količinu stručne literature, posebno o na-gaznim, odskočnim i drugim vrstama mina, gerilskom ratovanju, gađanju iz snajperskih pušaka i automatskog oružja, praktičnom rukovanju radio-stanicom, eksplozivima . . .

Bilo je predviđeno da glavni instruktori budu Josip Senić, Jure Marić, Geza Paštv, Fabijan Lovoković, Ivica Kokić i, naravno, Šefko Ališehović, koji se kao komandos borio na Srednjem istoku u sastavu Legije stranaca. Uz Pavla Vegara, koji je također bio legionar i koji je od 1960. živio u Melbourneu, Šefko Ališehović, znan i pod pseudonimom Šefko Alisa, imao je bogato iskustvo u gerilskom ratovanju i kao takav zauzimao vrlo visok položaj u ustaškoj organizaciji. Ališehović je, na primjer, bio zadužen isključivo za skupljanje članarine. Ono što su Pepa Senić i Geza Paštv bili u Svdnevu, to je Šefko Ališehović bio u Melbourneu.

1

Te prve nedjelje u travnju Geza Pašty je pisao: »PRIMA GOSPODIN« MIRKO VLASNOVIĆ ESTE 8 BIS. No 21 ELGNE CARACAS V E N E Z U E L A SOUTH AMERICA

Brate Mirko, ovo pismo ti pišem u najsvetijem hrvatskom mjese

cu. Iz ove natuknice odmah ćeš, vjerojatno, shvatiti zbog čega ti se javljam. Iako se nikad nismo susreli, niti razgovarali, pouzdano znam da su nam mišljenja i politički stavovi identični. Nedavno sam bio u Evropi i dosta toga saznao o tebi. Rekli su mi da si u kolovozu 1956. pobjegao iz Hrvatske zajedno sa ženom, jer nisi

mogao podnijeti crvenu diktaturu. Pišem ti i u pismu te molim da ne očajavaš. Doći će naše vrijeme. To ti kaže Geza Paštv iz Čepina.

A sada da prijeđem na glavnu stvar. Slobodan sam ti, brate Mirko, ponuditi da dođeš k nama u Australiju. Ovdje ćemo ti naći posao i pomoći ti da se brzo snađeš. Ima dosta naših ljudi i nećeš biti usamljen kao što si, vjerojatno, sada u Venezueli. Imamo dosta planova i u tim planovima računamo na tebe. Evo, baš ovih dana organiziramo obuku naših ljudi u blizini Melbournea. Mi se ozbiljno pripremamo. Znam, ne možeš odmah doći, ali neće biti kasno ako dođeš i slijedeće godine. Za ono što mi pripremamo nikad nije kasno.

Što da ti kažem o nama? Logorovanje kraj Melbournea samo je uvod u širu akciju na kojoj radimo već mjesecima. Kako rekoh, nedavno sam se vratio iz Evrope, gdje sam naišao na izvanrednu podršku naše braće. Svi su mišljenja da je kucnuo čas da zmiji zdrobimo glavu.

Zašto želimo da nam se baš ti pridružiš? Više je razloga, a ja ću ti navesti samo dva, najvažnija. Tebe su mi u Evropi preporučili kao vrlo pouzdana i provjerena čovjeka, a upravo takvima oskudijevamo. Osim toga, znamo da si služio vojsku u graničnim jedinicama, pa bi nam tvoja saznanja o načinu čuvanja granice bila vrlo dragocjena. Budući da imamo sasvim određene planove vezane za jugogranicu i za pogranična područja u Sloveniji, svaki tvoj savjet dobro bi nam došao. Uzgred, napominjem još jedanput da u našim planovima zauzimaš vrlo značajno mjesto.

Brate Mirko, nadam se da ćeš shvatiti razloge koji su me motivirali da ti napišem ovo pismo. Polako se spremaj, rasprodaj stvari koje ne možeš prenijeti u Australiju i dođi k nama u Sydney ili Melbourne. Mi te nestrpljivo očekujemo. Naravno, pravodobno ćeš nas morati obavijestiti o svojoj konačnoj odluci kako bismo poduzeli sve da ti boravak u Australiji bude što ugodniji.

Za Dom, brate Mirko, i do skorog viđenja. Geza Paštv«

Prve nedjelje u travnju Geza Paštv napisao je još tri pisma. Jedno je poslao braći Andrićima u Italiju; Ambroza je zateklo, ali Adolf je bio već na putu u Australiju. Drugo je dobio Đuro Horvat u Austriji, a treće Ma-

92 93

rijan Simundić u Stuttgartu. Sva tri pisma imala su istu poruku: kucnuo je čas za konačni obračun.

U pismu Marijanu Šimundiću Geza Hladnokrvni je upozorio i na obaveze evropskog ogranka HRB-a prema australskoj grupi koja uskoro treba da ode u SR Njemačku.

Prve nedjelje u travnju zbilo se nešto i u Jugoslaviji, nešto neovisno o događajima u Australiji, Venezueli, SR Njemačkoj i Italiji. Pekar Ilija Glavaš, rođen 8. prosinca 1939. u Lužanima kod Bugojna, zaposlen u pekari »Soko« u Beogradu, sa stanom u Krnjači, odlučio je te prve nedjelje u travnju da pobjegne iz Jugoslavije. (On će to uistinu učiniti, pet mjeseci kasnije. Kratko vrijeme boravit će u Austriji, a zatim će se preseliti u Australiju i nastaniti u Melbourneu, gdje će ubrzo, za 75 funti, biti »imenovan« - ustaškim generalom.)

2

Logorovanje članova HRB-a u blizini Wodonge počelo je u petak 20. travnja, i trajalo već treći dan. Već treći dan jeli su i kokošju juhu iz konzerve.

Martin Juriša nije bio mrzovoljan samo zbog jednolične prehrane već i zbog toga što je sam morao snositi troškove puta od Gwory Parka do Sydneya. Uza sve to, morao je u »Hrvatskom domu« u Buckingham Streetu uplatiti nove četiri funte za kupovinu specijalne odjeće - zelenih bluza i kratkih hlača.

Juriša je bio mrzovoljan i zbog još jedne stvari: vodio je operativni dnevnik logorovanja. Taj činovnički posao uvalio mu je Pepa Senić, pakosno se smijući. Ku-jin sin.

»Petak 20. travnja 1962: U Wodongu smo stigli pojedinačno. Ja sam stigao nekavim starim kamionom, ukrcavši se u nj na periferiji Svdneva. Kad sam iz Gwory Parka svratio u Buckingham Street, svi su već bili otišli. Tajnica 'doma' tražila je samo da uplatim četiri funte za odjeću, i onda mi rekla da hvatam prvi autobus u Wo-dongu.

Stigao sam poslijepodne, upravo u vrijeme kad su bili pri kraju s uređenjem bivka. Na sredini je bio postavljen jarbol na kojem se vijorio ustaški barjak. U blizini našeg logora, na oko pola milje, nalazi se i logor

94

australskih vojnika. To je golemi kompleks baraka. Rekli su mi da će u našim vježbama sudjelovati i dvadesetak vojnika, i da su pod punom ratnom spremom. Ovdje su i jedna oklopna kola i tri vojna automobila.

Uvečer nas je Marić sazvao kod svojeg šatora i ukratko nam izložio plan logorovanja, rekavši da će imati tri osnovna dijela: vojni, politički i organizacioni. Zatim je imenovao i rukovodioce vježbe: Fabijana Lovokovića i Josipa Babica iz Svdneva i Šefka Ališehovića iz Mel-bournea.

Nakon toga otišli smo spavati...«

3

»Subota 21. travnja 1962: Glavna streljana je u dolini, kako bi se što manje osjetio vjetar. Do nje treba pješa-čiti pola sata. Svi oni koji su imali nove, neizgažene cipele i sasvim tanke čarape odmah su dobili plikove. Među njima i Geza Hladnokrvni.

Mete su bile postavljene na dvadeset i pet, četrdeset, pedeset i sto metara od vatrene linije. Neke su bile pomične, na malim koturaljkama, a neke sasvim stabilne. Iza meta uzdiže se blag brežuljak obrastao niskim raslinjem, u koji su se zabijali neprecizno ispaljeni meci.

Kad smo stigli na streljanu, sunce je već tuklo u potiljak.

Vojnici su nam razdijelili oružje i municiju. (Puške s okvirom od deset metaka, male engleske automate, pištolje i snajperke.) Svatko je dobio i po jednu plastičnu posudu u koju smo ubacivali ispaljene čahure.

Bili smo upozoreni i na šarene zastavice koje su lepršale lijevo i desno od meta i pokazivale snagu, brzinu i pravac vjetra.

Međutim, prije nego što smo ispalili ijedan metak u metu vojnici su nas naučili kako se puca iz ležećeg, sje-dećeg, klečećeg i stojećeg stava. Svaki je čovjek morao naučiti osnovna pravila gađanja iz puške i revolvera. Instruktori su posebnu pažnju poklanjali gađanju iz automatske puške.

Glavni instruktor je Šefko Ališehović. Vježbali smo prema uputama 'Hrvatskoga strojevog

pravila' iz vremena rata i NDH. Međutim, Ališehović se pritom izdašno koristio svojim znanjem i vještinama

95

stečenima na srednjoistočnom bojištu. Dva sata učio nas je kako se pritišće obarač na pušci, a kako na revolveru. A osobito kako treba pucati u živo meso.

'Postoje tri osnovna pravila u borbi protiv crvenih: obavezan metak u cijevi, hladnokrvnost i hitac u trbuh. Pojasnimo to još više: imati metak u cijevi znači biti u mogućnosti da se u svakom trenutku uspješno i pravodobno reagira na svako iznenađenje. Hladnokrvnost je odlika beskompromisnih jurišnika. Tko se pokoleba ili zadrhti u odlučnom trenutku, potpisuje samome sebi smrtnu presudu. Zapamtite, oni tamo naučeni su da nas tamane kao insekte. Zato mi uvijek moramo biti brži i precizniji. Braćo, pucajte u trbuh, to je polagana, ali jeziva smrt.'

Šefko Ališehović govorio nam je zatim o vrstama oružja i načinima kako se njime najefikasnije koristiti. Svi smo ga pažljivo slušali, svi osim Pavla Vegara, koji je nezainteresirano stajao po strani i grančicom crtao krugove u pijesku. Za Vegara smo znali da se kao plaćenik borio na Dalekom istoku i da je u izvršavanju stručnih i taktičkih zadataka bio ravan Ališehoviću.

Vegarov stav i osmijeh bili su prezrivi. Osjećao se superiornim u ovoj gomili neznalica, za koje je vjerovao da nikad dotad nisu čuli za »momke iz Indokine«. Osobno znam - Jure Marić mi je o tome govorio - da je Vegar došao u Wodongu da nam kaže istinu o »momcima iz Indokine« i da nam izvede nekoliko trikova iz prašume. Vegar se često, pa i ovdje, hvalio kako je utrobom kosookih hranio ribe u Mekongu. Sve što se može srediti novcem jeftino je, obično bi govorio. Glumio je utjecajnu i važnu ličnost. Isticao je i svoje veze s američkom obavještajnom službom. Svakim svojim pokretom želio je ostaviti dubok dojam na prisutne.

Ališehović je ukrućen obilazio vatrenu liniju. 'Pazi na mušicu i nišan . . . Brza paljba . . . Ciljaj u tr

buh. Dobar pogodak . . . Zaustavi disanje i ukoči ruku. Pištolj drži u visini očiju . . . Ne štedi municiju . . . Pepa, moraš promijeniti revolver. Što je cijev kraća, to je veća mogućnost promašaja. Geza, kundak uz obraz, opruzi koljena, noge raš i r i . . . Juriša, ruke su ti suviše mlitave. Podboči kundak nadlakticom. Raspali u visini pupka. Tako! Odlično! Sedam metaka u isto mjesto. Odlično, Mart ine! . . . Što to radiš, budalo? Da, ti na kraju. Pobit ćeš nas kao zečeve na spavanju. Okreni pištolj prema

%

meti. Tako. Zategni okidač i razmakni stopala. Krasno. Zauzmi položaj za gađanje. Cijev u razini očiju i otvori oba oka. Ne ciljaj; probušit će te dok trepneš. Nema vremena za ciljanje. Ispali čitav okvir. Užasno, nisi pogodio ni u brijeg. Ustrijelit će te čim promoliš nos . . . '

Cijelo prijepodne, sve do ručka, meci su zviždali na streljani. Vojnici koji su baratali metama dali su ocjenu gađanja. Nismo postigli osobite rezultate, ali Rover i Marić bili su zadovoljni, Ališehović oduševljen, a Lovo-ković i Babić zamjetljivo veseli.

Poslije neizbježne kokošje juhe iz konzerve, koju smo u slast smazali za ručak, nastavili smo trening na poligonu za taktičku obuku. Glavni instruktor bio je Geza Paštv, a pomagala su mu dva australska vojnika i Zvonimir Krtalić. Puzali smo ispod dvostruke bodljikave žice, svladavali vještinu kamuflaže, čitanje topografskih karata, baratanje nožem i borbu prsa u prsa.

Geza Hladnokrvni bio je osobito temeljit kad se vježbala upotreba noža i borba izbliza. 'Nož ima mnogo prednosti, ali samo ako se nalazi u dobrim rukama. To je tiha i brza smrt. Mora biti kratak, ravan i, po mogućnosti, s dvije oštrice. Nije preporučljivo bacati ga na žrtvu. To još možete vidjeti samo u jeftinim filmovima. Najbolje je da to činite ovako . . . Krtaliću, izađi da im pokažemo što znaš!'

Krtalić je hitro koraknuo naprijed, skinuo kaput i jednim pokretom ruke omotao ga oko lijeve podlaktice. Potom je izvukao svoj nož i lukavo, kao kobac, počeo kružiti oko Geze Hladnokrvnog, koji je stajao na oprezu, očiju prikovanih za oštricu. Neko vrijeme glumili su udarce: Krtalić je vrh noža uvijek usmjeravao prema Paštvjevim preponama i trbuhu.

'To je borba oči u oči', dahtao je Paštv poskakujući. 'Morate voditi računa o protivnikovoj brzini, pokretljivosti, sluhu, vidu, i nastojati ga stjerati na onu stranu gdje tuče sunce. Ono ga može zaslijepiti, i to u većini slučajeva rješava borbu. I zapamtite: oštrica uvijek mora biti u ravnini tla.'

Zatim su vježbali napad s leđa, ubode u lopaticu, bubrege i lijevu stranu grudnog koša. Cijelo vrijeme Paštv je objašnjavao: 'Lijeva ruka, točno na laktu, mora biti u položaju davljenja. Udarac nožem . . . Evo, ovako . . . Munjevito i odmjereno. Vrlo dobro, Krtaliću. I ne

7 - DVADESETI ČOVJEK 97

zaboravite, kad se nož nađe u mesu, okrenite ga lijevo--desno. To strahovito razara unutrašnje organe . . . '

Kasnije je svojim uputama uskočio i Jure Marić. On je najprije nadugo i naširoko pričao o tome što nas sve može zadesiti u Jugi dopadnemo li šaka Udbi ili njihovim potkazivačima. Imao je vlastitu teoriju o tome kako Udba muči uhvačene jurišnike HOP-a; spominjao je »komoru ludila«, te elitne profesionalce specijalizirane za čupanje nokata, batinanje po tabanima i elektro-šokove. Govorio je zatim o posebnim iglama koje udbaši uhvaćenim jurišnicima zabijaju u oči sve do mozga, ili ih muče na stotinu drugih načina.

'Okupili smo se u Wodongi da bismo se pripremali za odlučnu borbu', pleo je Marić, zaključivši da je pogodio pravu temu jer su ga svi pažljivo slušali. 'Nešto slično još nikad nismo organizirali. Cilj su nam željezničke pruge, mostovi, telefonske komunikacije, vodovodi, električne centrale, trafo-stanice, dalekovodi, h o t e l i . . . Dat ćemo im lekciju za sva vremena, to mi vjerujte. Tako spremni možemo postići što želimo. Ali, braćo, morate šutjeti o našim namjerama. Nitko ne smije znati što spremamo, čak ni vaši najbliži prijatelji. To je u interesu vaše i naše sigurnosti. Vi ste odabrani da izvršite povijesni zadatak. Rekao sam već nešto o karakteru akcije; a kako ćete je izvesti naučit ćete na ovom logorovanju. Ali htio bih vas upozoriti na neke stvari što se izravno tiču članova udarne jezgre: ako vas uhvate, presudite sami sebi. Posve je besmisleno da razmišljate o tome kako će vam komunisti poštedjeti život ako se predate. Rekao sam vam već: okanite se svake nade ako vas opkole i uhvate.'

Kraj dana bio je u znaku Pepe Senića. Obučavao nas je kako se izrađuju, postavljaju i tempiraju mine. Temeljito nam je objasnio kakvih sve mina ima i koje su najefikasnije za miniranje automobila, mostova i zgrada, rušenje pruga, dalekovoda, trafo-stanica i vodovoda. Pravio je crteže, presjeke i objašnjavao na koliko se sve načina mogu postaviti mine.

Te subotne večeri, uz logorsku vatru, o kojoj se brinuo Pavle Vegar, Rover je održao strastven govor. Najprije je iznio uspomene na kraj 1937. i početak 1938. godine, kad se pod okriljem Hrvatskoga kulturnog dru-

98

štva 'Kranjčević' u Sarajevu počeo razvijati ustaški pokret u Bosni i Hercegovini. Govorio je zatim o Dragi Ji-leku i Božidaru Kavranu, koji su u Sarajevu, odnosno u Zenici, organizirali prve ustaške rojeve. Organizacija je radila na principima stroge tajnosti i bespogovornog izvršavanja svih zadataka pretpostavljenih. Grupe su, rekao je Rover, imale tri do pet članova, koji se međusobno nisu morali poznavati. Izvršavali su naređenja dobivena iz nekog središta čije je sjedište bilo poznato samo malom broju članova. Ustaške grupe u Bosni i Hercegovini bile su međusobno povezane, a glavni organizator bio je Drago Jilek. Istaknuti pomoćnik bio mu je sam brat Srećko Rover. Pri kraju je Rover govorio i o jugoslavenskom nasilju i teroru nad hrvatskim narodom. Svi su mu aplaudirali, a Paštv najviše.

'Danas smo na jezeru Hume', rekao je Rover dalje, nastojeći da mu glas zvuči još uzvišenije i sigurnije, 'a sutra, ako Bog da, bit ćemo na Drini. Naše je ime naš program, a Drina označava teritorijalnu cjelovitost programa naše organizacije. Međutim, moram vam priznati da mi već postaje dosadno slušati kako nije daleko čas uspostave hrvatske države. Ja ću u takve priče početi vjerovati tek kad se svi zajedno, jedan uz drugoga, budemo borili za našu nezavisnu državu Hrvatsku u povijesnim i etničkim granicama. Poslije propasti NDH, u toj Hrvatskoj nije ozbiljno ispaljena nijedna puška. Bilo je, istina, nekih pokušaja, ali sve su to činili ljudi bez kvalifikacija. Gdje su, dakle, te snage koje su kadre srušiti Jugoslaviju? Mi smo ta snaga. Mi stoljećima tražimo junake u ljudima koji su promašili svoje narodne i političke živote, a s mnogo kritike i nepotrebnog optuživanja ili prešućivanja šapćemo o svojim pravim junacima, kao što su bili Jilek, Gustović, Luburić, Lisak, Moškov, Vrban, B l a š k o v . . . Ono što su oni učinili mnogo je, ali bit će premalo ako se svi vi ne odazo-vete pozivu domovine, koja čeka. Mi se ne smijemo ponašati kao hrvatska mladost u domovini, koja se drži kukavički.'

Poslije Rovera govorio je Lovoković. Najveći dio govora posvetio je značenju osnivanja nove emigrantske organizacije 'Hrvatska mladež' i njezinim ciljevima u borbi protiv režima u Jugi. I Lovokoviću su svi aplaudirali, a Pepa Senić najviše.«

99

4

»Nedjelja 22. travnja 1962: Cijeli dan proveli smo na poligonu za gađanje. Učili su nas kako se rukuje vojničkom puškom. To je poluautomatsko oružje s okvirom od deset metaka, engleske proizvodnje. Puška je vrlo lagana, ima velik domet i snažnu ubojitost. Vegar nam je objasnio da su to zapravo stare puške kojima su se Englezi koristili u borbama protiv Japanaca na Dalekom istoku i da su u australskoj vojsci već praktički izvan upotrebe.

'Više se upotrebljavaju maleni automati, također engleske proizvodnje', rekao je Vegar važno i još važnije dodao: 'Međutim, za sličnim automatima američke proizvodnje zaostaju vatrenom moći i nekim drugim svojstvima. U Indokini sam imao priliku iz jednih i drugih pucati u žive ciljeve: kosooki su padali kao snoplje.'

Predvečer smo ugostili australske vojnike. Došli su u logor oklopnim kolima. Neki su se odmah popeli na njih, a Pepa Senić napravio je nekoliko snimaka.

Završni dio logorovanja bio je posvećen izboru radnog tijela koje se trebalo brinuti o daljnjoj obuci jurišnika. Poslije žestoke prepirke, koju je začeo Senić, jer je očekivao položaj, za tajnika je izabran Fabijan Lovoko-vić, a za predsjednika Josip Babić.«

100

7.

»GRUPA DEVET«

Cijela zima protekla je u znaku opsežnih i temeljitih priprema za okupljanje terorističke grupe koju je trebalo da vodi Ilija Tolić. Za regrutiranje i okupljanje grupe, čiji su zadaci sada bili posve jasni, Marić i Rover zadužili su Gezu Paštvja i Josipa Senića. Njima nije trebalo mnogo vremena da iz grupe koja je bila obučavana u Wodongi izaberu desetoricu terorista, te da ih podvrgnu dodatnoj vježbi u »Hrvatskom domu« u Bucking-ham Streetu i u napuštenom vojnom logoru u Lari, trideset i šest milja zapadno od Melbournea. To je veliki kompleks zemljišta označen na specijalnim kartama kao You Yangs Teritorv, koji je australskoj vojsci nekad služio kao poligon za obuku.*

Stanko Zdrilić, jedan od terorista kasnije uhvaćenih u Jugoslaviji, potanko je opisao kakav je to bio logor i što su u njemu sve radili: »Jednom nas je Geza Paštv vodio na vikend u mjesto Laru. Išli smo zakupljenim manjim autobusom. Nije nas bilo više od deset-dvanaest. Ondje nas je dočeko Srećko Rover s jednim visokim, krupnim, plavokosim Australcem crvena lica. Paštv i Marić rekli su nam da je to napušteni vojni logor... Ondje smo ostali dva dana. Gađali smo iz vojničkih pušaka koje imaju deset metaka u okviru, iz malih engleskih strojnica, iz pištolja i snajperskih pušaka. Streljiva smo dobili koliko smo htjeli. Gađali smo glinene golubove i mete ljudskog rasta. Pokazivali su nam i kako se postavljaju nagazne mine. Mi se nismo smjeli raspitivati čiji je to logor.

101

Svaki od tih ljudi, koje je organizacija lukavo ulovila u svoju mrežu, nosio je u sebi drukčiju, vlastitu predodžbu o budućnosti. Za svakoga od njih ta je budućnost značila nešto drugo, ovisno o njihovim željama, brigama i nadama.

Jedni su željeli da sami uživaju plodove svoga teškoga rada, da se osamostale. Nisu željeli da ih na stotine načina varaju i pljačkaju, da im otimaju novac ili dio novca, koji su zarađivali u surovim i vrlo često nepodnošljivim uvjetima. Jednostavno, željeli su raskinuti vezu s fašističkim organizacijama, jer ta veza za njih same nije imala nikakva smisla ni vrijednosti.

Drugi su svoju budućnost poistovjećivali s apsolutnom pokornošću Juri Mariću i Srećku Roveru, koji su ih obasipali dužnostima bez prava. Oni su se brinuli samo o tome kako da se elastično uklope u ustašku or-

Međutim, po onome što su nam rekli Marić i Pašty, a i po bodljikavoj žici kojom je bio opasan prostor, po eksplozijama i pucanju na drugoj strani brijega, moglo se lako zaključiti da je to zaista vojni logor.«

Ta obuka je ponekad imala karakter pravih vojnim manevara, uz upotrebu najsuvremenijeg automatskog oružja i eksploziva. Umirovljeni pukovnik australske vojske H. M. Hoar, koji živi u predjelu šumskog rezervata You Yangs, bio je neposredni svjedok obuke ustaških terorista. On je u dnevniku »Australian« svojedobno izjavio:

»Probudili su me rafali iz pušaka i automatskog oružja. U prvi mah pomislio sam da se radi o kakvim vojnim vježbama, pogotovo kad sam opazio konvoje automobila kako zamiču u šumu. Tek kasnije sam saznao da nije riječ o vježbama australske armije nego o obuci grupe mladića jugoslavenskog porijekla koji sebe nazivaju ustašama.«

Umirovljeni pukovnik zatim je izjavio da se obuka ponavlja uvijek u toku vikenda. Kolone vozila prolazile bi pored njegove kuće petkom ili subotom uvečer oko jedanaest sati, nestajale u šumi, i vraćale se rano ujutro nedjeljom ili ponedjeljkom.

I čuvar rezervata You Yangs John Dixon potvrdio je pukovnikove izjave: »Poslije takvih vježbi«, rekao je Dixon, »u šumi sam nalazio gomile čahura od automatskog oružja. U posljednje vrijeme primijetio sam da su ljudi naoružani puškama s prigušivačem ...«

Ubačeni teroristi Dražen Tapšanji, Ilija Tolić i Branko Podrug izjavit će kasnije, pošto budu uhvaćeni u Jugoslaviji, da su bili u grupi kojoj je Josip Senić osigurao boravak od pet dana u planinskom predjelu koji je udaljen oko 50 milja od Melbournea. To je, izjavili su, poligon australske vojske gdje im je bilo omogućeno da gađaju iz lakog oružja kojim se služe komandosi...

ganizaciju i da susretljivo izvršavaju svaki zadatak svojih inkvizitora. Samo su u tome vidjeli osiguranu egzistenciju i mogućnost da ostanu u Australiji.

Treći su se potajno nadali da bi u budućnosti mogli slomiti vrat Pepi Seniću i Gezi Hladnokrvnoi i, i tako im vratiti ona brojna podmetanja i brutalna teroriziranja koja su morali podnositi bespomoćni emigrai ;.

Četvrti su bili posve otupjeli i ni o čemu uopće nisu ni razmišljali, pa čak ni o budućnosti.

Petima je budućnost bila opsesija. Danonoćno su razmišljali o tome kako da učine nešto što će im donijeti visok položaj u ustaškoj organizaciji, a time i privilegije u raspodjeli novca od članarina. Među takvima bio je i Ilija Tolić, odbjegli vozač iz Ljupljanice.

Koliko god su neki pojmovi kojima su baratali Marić i Rover bili posve nerazumljivi Iliji Toliću, on je uporno nastojao da ih shvati i, štoviše, da ih protumači na način koji je graničio s ustaškim fanatizmom. Onaj isti mladić koji je iz Jugoslavije pobjegao zbog avanturizma, i koji je žarko želio da završi u Legiji stranaca, sada je bio potpuno prepariran i mogao je poslužiti kao izvanredan primjer čovjeka koji više nije u stanju kontrolirati ni svoje riječi, ni svoju volju, ni svoje postupke. Činio je nešto što je bilo lišeno svakog zdravog razuma: bio je robot bez duše!

Josip Senić i Geza Pašty strelovito su obradili Toli-ća; slomili su u njemu čak i ono malo otpora što ga je mimo Mehmeda Mehičića bio prokrijumčario u Australiju. Pokorno je izvršavao svaku naredbu.

Za nešto više od tri godine, koliko je boravio u Australiji, Ilija Tolić je uspješno položio sve ispite pred koje ga je stavljala ustaška organizacija. Prošao je sve one »kandidacione« torture kojima su i ostali bili podvrgnuti, promijenio je na desetke najtežih poslova, od kojih je neke morao raditi i pod prisilom. Savjesno je plaćao četiri funte članarine i ostale pristojbe; Marić i Rover bili su pravi majstori kad je trebalo izmisliti naziv za neku novu novčanu potporu. Redovito je dolazio na :,astanke u Buckingham Streetu, sudjelovao u svakovrsnim akcijama koje su organizirali Marićevi »dužnosnici«, svestrano se založio da Martin Juriša ode na Tasmaniju i ondje osnuje ogranak HRB-a, obilazio je stare prljave kavane i u njima vrebao nove »jurišnike« . . .

102 103

Ilija Tolić poslušno je reagirao na svaki mig svojih na-redbodavaca.

Nekoć je smatrao da je Svdnev loše mjesto za nj, ali sad je morao misliti onako kako su mislili Senić, Paštv i Marić. Oni su bili čuvari njegovih misli i discipline. Nije znao, niti je smio proturječiti, jer bi ga odmah podsjetili na emigrantski logor Bonegillu, odakle su ga izvukli kad je već bio na rubu ludila. Neizbježni Pepa Senić imao je specijalan način obrade kolebljivih emigranata.

»Ovo tu, vidite, otvorit će oči i slijepima«, govorio bi Senić maliciozno, pokazujući bilježnicu žutih korica na kojima je bio bezbroj masnih otisaka. »Ovo je popis 'žutih' koji nisu pristali da ih organizacija izbavi iz izbjegličkih logora. Svi oni završili su u paklu: jedni u zagrobnom, a drugi u ovozemaljskom. Slušajte: gospodin Ivan Blinja iz Tuzle, pomračena uma, bacio se pod vlak. Pokupili su ga lopatom . . . Dragutina Vukčevića iz Dalmacije smjestili su na dvadeset godina u ludnicu. Čovjek jednostavno nije razlikovao mjesec od s u n c a . . . U ludnici su završili i braća Sokoli, Ivanka Martinjak, Luka K r a k a r . . . Australske ludnice pune su Hrvata koji su odbili pomoć organizacije. Moram vam u povjerenju priznati da su neki s ovog popisa završili u 'žutim kućama' iako su bili zdrave pameti. Ali organizacija je moćna, ona će uvijek naći način da neposlušnima naplati dugove, pa bilo to i, hm, besplatnim dijeljenjem luđačkih košulja...«

Fašističke organizacije uistinu su znale stotinu načina kako da u većini emigranata, s kojima su unaprijed računale, satru svaku kolebljivost i dilemu.

Kad se Geza Paštv 1962. vratio iz Evrope, donoseći gomilu planova i ohrabrenja za nove antijugoslavenske akcije, trideset dvogodišnji Ilija Tolić radio je u željezari u Port Kembli, zajedno s Jurom Marićem bio je predsjednik »muzičkog« društva »Božidar Kavran« u Wool-longongu i jedan od funkcionara sličnog udruženja, koje je nosilo naziv »Vitez Jure Francetić« i koje je također imalo sjedište u Woollongongu. U krugovima Jure Marica i Srećka Rovera odbjeglom vozaču iz Ljup-ljanice svi su laskali, kitnjastim riječima govoreći da je u tri godine boravka u Australiji ostvario - blistavu karijeru. Tolić je zažarenih očiju ponosno primao pohvale

104

i čestitke, i ne sluteći da su mu Marićevi dužnosnici Pepa Senić i Geza Paštv već pripremili zamku."'

* Tolić se ubrzo nakon toga prebacio u Evropu, prošao obaveznu terorističku obuku u okolici Stuttgarta, a potom zajedno s još osmoricom pripadnika fašističke emigracije ilegalno ušao u Jugoslaviju, sa zločinačkim planovima i zadacima.

Međutim, prije nego što su uspjeli ostvariti ijedan planirani zadatak pali su u ruke Službe sigurnosti. Bilo je to u srpnju 1963. U terorističkoj grupi, uz Tolića, bili su: Josip Oblak, Rade Stojić, Dražen Tapšanji, Vlado Leko, Krešimir Per-ković, Mirko Fumić, Stanko Zdrilić i Branko Podrug.

105

8.

NEUSPJEH OPERACIJE »VRUĆE LJETO 63«

Scenarij operacije »Stuttgart 7« sadržavao je sva obilježja strogo konspirativnog i nadasve važnoga obavještajnog rituala.

Uporno i s najvećom dozom opreza, koji je s vremenom prerastao u uznemirenost i zabrinutost, Nikola Kovačić, trideset trogodišnji srednje situirani trgovac galanterijskom robom iz Schvvabstrasse 80, svakoga dana rano ujutro automobilom je odlazio pred zgradu štutgartske pošte 7, a zatim uzrujan, zategnutih mišića i stisnuta srca ulazio unutra i kod službenice na šalteru poste restante zanimao se za sva pisma adresirana na »gospodina Josipa Šarića«. Kovačić je dobro znao da je Ilija Tolić, prema planu, već morao poručiti iz Jugoslavije kakav je ishod njegove misije. Njemu je prije ilegalnog ulaska u zemlju bila predana adresa u Stuttgartu na koju se morao javiti šifriranim pismom, a bile su mu objašnjene i najmanje sitnice vezane za tajno komuniciranje, pa je i sam bio uvjeren da je sve urađeno sjajno i da neće biti komplikacija.

Međutim, poštanski pretinac »gospodina Josipa Šarića« i dalje je zloslutno zjapio prazan; od Ilije Tolića i njegovih »jurišnika« nije stizala nikakva vijest. Posljednjih dana srpnja 1963. Kovačić se još nadao da će se ipak uspostaviti kontakt s nestalom Tolićevom grupom. Vjerovao je, naime, da su devetorica njegovih »ko-

106

mandosa« obavila planirani zadatak i da se sada kriju negdje u bespućima Gorskog kotara ili bosanskih planina, čekajući najpovoljniju priliku da ponovo umaknu preko granice. Doduše, za takvu pretpostavku nije imao nikakvih čvrstih argumenata, čak ni nagovještaja, ali je sada odjednom, kao nikada dotada, polagao neizmjernu nadu u Tolićevu nepogrešivost i sposobnost da se izvuče i iz najkritičnije situacije.

Šimundić se prvi počeo baviti mišlju da je »grupa devet« pala, čak je jednom prilikom to indirektno spomenuo Kovačiću. Međutim, Kovačić je još vjerovao da se sve sretno svršilo, pa je i dalje uporno odlazio u poštu 7, očekujući Tolićevo pismo-lozinku. Tvrdoglavo je vjerovao u uspješan početak realizacije ne samo operacije »Stuttgart 7« već i cijele akcije »vruće ljeto 63«.

Utaman! Svakog jutra poštanska službenica otpratila bi ga riječima:

»Žao mi je, gospodine, ni danas ništa nije stiglo na ime HeiT Šarića.«

Jasno se zapažalo da je poštanska službenica dobar dio te igre pokušala prenijeti na razgovor u šaljivu tonu; nezgrapno se smješkala i uvijek istim, pomalo paradnim korakom, prilazila poštanskom pretincu i otvarala škripava metalna vratašca. Međutim, Kovačiću nije bilo do šale. U njemu je - sada je bio svjestan toga - sve više dozrijevala misao da je njegova odlučna bitka izgubljena, i da Juru Marica mora hitno obavijestiti o neuspjehu Tolićeve misije.

Krajem kolovoza 1963. Kovačić je već slutio što je glavni uzrok Tolićeve šutnje. Bio je posve siguran da se negdje u Jugoslaviji zatvorio obruč oko devetorice terorista i da su oni već u zatvoru ili, u što je također čvrsto vjerovao, dva metra ispod ledine, zakovani u jeftinim jelovim sanducima. Tu svoju pretpostavku temeljio je na apsolutnoj Tolićevoj šutnji. U tako napetoj situaciji, kao što je bilo iščekivanje šifrirane poruke iz Jugoslavije o razvoju operacije »vruće ljeto 63«, kidanje veze s ubačenom grupom moglo se protumačiti samo potpunim neuspjehom akcije.

Situacija nipošto nije bila tako povoljna kao u početku. Štoviše, u njemačkom ogranku HRB-a prijetilo je opće rasulo i panika. Monolitnost se održavala samo umjetno, zahvaljujući prije svega tome što se još nije pouzdano znalo jesu li Tolić i njegovi »jurišnici« uhva-

107

ćeni živi ili su se ubili prije nego što je Udba iz njih uspjela iščupati bilo kakav podatak o organizaciji. Bez obzira na uporne Kovačićeve tvrdnje da članovi »grupe devet«, ako su uhapšeni, ni po koju cijenu neće priznati tko ih je poslao u Jugoslaviju, niti će kompromitirati ostale članove HRB-a - »obavezuje ih, zaboga, zakletva«, govorio je većini osoba koje su bile u vezi s Toli-ćem, Oblakom i ostalim ubačenim teroristima - činilo se da je ipak neizbježno zavarati trag ili čak pobjeći iz Evrope. Plašili su se mogućnosti osvete Tolićevih i Oblakovih najbližih prijatelja. Takve mogućnosti, koja je bila sasvim realna, plašio se čak i Niko Kovačić, pa se okružio dvojicom tjelohranitelja vještih oružju, koji ga nisu napuštali ni kad je lijegao u krevet.

1

Bilo kako bilo, u Stuttgartu više nitko nije vjerovao u to da bi se već otpisana »grupa devet« (u dokumentima poznata i kao »grupa 3x3«) mogla iznenada javiti iz nekakva tajnog skloništa u Jugoslaviji. Svima, pa čak i najvećim optimistima, sada je splasao optimizam i bilo im je sasvim jasno da su Tolić i njegovi »gerilci« nepovratno izgubljeni. Rastao je i bijes onih koji su smatrali da je akcija bila pripremljena diletantski, nestručno. Rastao je bijes, ali s prizvukom uobičajene oprezne ograde od cijele operacije; sada su se svi odricali Tolića i njegove grupe, jer su znali da će im to biti hipoteka za budućnost i loša preporuka za nove pokrovitelje, koji su kao jastrebovi vrebali iz obavještajnih gnijezda.

Već 6. rujna 1963. Vjekoslav Luburić je iz Madrida pisao Ibrahimu Pjaniću, svojem vjernom suradniku u SR Njemačkoj.

»Dragi viteže, šaljem ti ovo, a ti upoznaj ljude. Pozdravi Bracu i sve

ostale. Još jedanput: ne gubite živce, znam da nije lako, ali treba izdržati i vjerovati.

Nijedan naš nije pao, i ja sada iz Italije povlačim ovamo sve ugrožene . . . Maksa neće prevariti Rover: nema, kaže, s tim ništa, a on je poslao ljude ovamo ...«

Ogorčeni Luburić shvatio je neuspjeh Tolićeve operacije kao dobru priliku i za svođenje nekih računa u

fašističkoj emigraciji. Odlučio se na javnu kritiku rukovodstva HRB-a, od koje je, međutim, zbog taktičnih razloga, a i nekih osobnih motivacija i obaveza, poštedio Srećka Rovera, svojega glavnog eksponenta u Australiji. Tog istog rujna kad je pisao Ibrahimu Pjaniću samozvani »general Drinjanin« poslao je okružnicu nekim svojim suradnicima u Evropi i prekomorskim zemljama, odbijajući svaku vezu s HRB-om i njegovom neuspjelom akcijom u Jugoslaviji. U istoj okružnici Luburić je »priznao« da nije želio ni spriječiti ni pomoći Tolićev pothvat. Zašto?

Na to pitanje dao je vrlo egzaktan odgovor: »Prvo, nemamo prava da ih sprečavamo. Drugo, da

sam to pokušao, pridavali bismo organizaciji (HRB) veću važnost. Treće, pali bismo na kategoriju HOP-a, koji denuncira druge organizacije. Četvrto, bili bismo predstavljeni kao kočničari, koji ne damo preda se iz zavisti...«

Luburić zatim u istom pismu ozlojeđeno nastavlja: »Nitko one mlade ljude, fanatike, nije mogao odvratiti. Sve su to posljedice potpune zataje starih hrvatskih emigrantskih struktura, posebno stanja u HOP-u, čiji su članovi ti mladi ljudi bili. Da smo ih još mi pritisnuli, onda bi nam točno HOP navijestio rat, i to krvavi, i tada bi na nas bacili krivnju da smo uzročnici bratoubilačkog rata među nama ...«

Optužujući Gezu Paštvja za nesposobnost i brzopletost, Luburić se u spomenutoj okružnici indirektno okomio i na Juru Marica i na Josipa Senića: »Moram vam spomenuti da su u isto vrijeme dok su govorili o Arlukoviću, 'Drinjaninu' i Roveru prema vani davali izjave da ne žele suradnju ni s kim od starih, te da će oni sami udariti sa svojim ljudima, provesti revoluciju i preuzeti vlast. Posebno dvoličnu ulogu imali su u Evropi Niko Kovačić i Branko Orlović, koji su 'Bratstvu' služili za petljanje tobožnje veze s domovinom, te za mistifika-ciju kako sve dolazi iz Evrope i iz domovine ...«

I neupućenima je bilo jasno što se sve može dogoditi kad Luburić prijeti i sumnja; mogući su obračuni svake vrste.

Nikola Kovačić, lukavi trgovac iz Schvvabstrasse 80, bjesnio je i opravdavao se na svoj način. Kad je bio posve siguran da su Tolić, Oblak i još sedmorica njihovih »jurišnika« zaglavili u Jugoslaviji, žestoko se okomio na njih, tvrdeći da poslije ulaska u zemlju nisu poštovali ni najosnovnije mjere opreza, te da su zato bili otkriveni.

108 109

Kovačić je zapravo, kao i uvijek, igrao dvostruku igru: otvoreno je kritizirao Tolićeve propuste, ne spominjući pri tom i vlastite, ali nije bježao ni od dokaza o svojim prijateljskim osjećajima prema rukovodiocu razbijene »grupe devet«. On je, naime, dobro znao i bio svjestan toga da dobar dio krivice za slom akcije »vruće ljeto 63« snosi i sam, pa je tražio način da se na bilo koji način dodvori onima koji će nesumnjivo inzistirati na tome da stratezi i planeri propale operacije povuku određene »političke« sankcije. Osnovna pravila kažnjavanja diktirao je »Glavni ustaški stan« u Australiji, dakle Rover, Marić, Senić i Paštv, i Kovačić je znao da bi mu u takvoj, za nj dosta nepovoljnoj, situaciji netko mogao mirne duše sprašiti metak u potiljak, osobito pošto ga je Luburić žigosao kao jednog od krivaca za poraz. Sporedni, drugorazredni akteri neuspjele operacije, dakle ljudi Kovačićeva, Orlovićeva i Šimundićeva kalibra, koji su previše znali o akciji Tolićeve grupe, bili su sada velik i opasan balast. Moglo se sasvim realno očekivati da će Rover i Marić, radi osobne zaštite i sigurnosti, takve suradnike nastojati ušutkati silom ili im na drugi način dati do znanja da drže jezik za zubima.

Sudeši prema prvim znacima koji su tih dana stigli iz Australije, Rover i Marić bili su odlučni i spremni na tako nešto. Oni su odmah, čim su spoznali da je propala Tolićeva ekspedicija, i na signal »generala Drinjanina«, pregrupirali rukovodstvo HRB-a u Svdnevu i Melbour-neu, naredili da se to isto učini i u Evropi, a sve »dužnosnike« koje je, po logici zdrava razuma, mogao kompromitirati Tolićev pad u Jugoslaviji potisnuli su u drugi plan. Sve osim neizbježnih Josipa Senića i Geze Pa-štvja. Uz Pavla Vegara, braću Andriće i Ljubomira De-dića taj opaki tandem i dalje je činio kičmu ustaške organizacije u Australiji. Osim toga, Marić im je već bio namijenio novu ulogu: okupljanje grupe koja će ispraviti sve greške što su ih počinili Tolić i Oblak, a zbog kojih je »grupa devet« kapitulirala.

2

Kovačić se tih dana Maricu i Roveru, pa i samom Luburiću, kojeg baš nije osobito cijenio, nastojao nametnuti prijedlozima koji, doduše, nisu bili ništa novo

110

ni originalno u djelatnosti fašističke emigracije, ali su mogli zapaliti maštu lakovjernima: predložio je da se osveti Tolićeva grupa. Imao je i sasvim određen plan: oteti nekog jugoslavenskog diplomata ili napasti jugoslavenski brod u nekoj od zapadnonjemačkih luka.

»Glavni stan« HRB-a nije šutke prešao preko Kovačićeva prijedloga. Štoviše, objeručke ga je prihvatio i Kovačiću dao u zadatak da nađe ljude koji će ga ostvariti. Uz to su ga zadužili da sazna zbog čega je i kako propala Tolićeva misija. Smutljivi trgovac iz Schvvab-strasse 80 uložio je sve svoje intelektualne i fizičke snage da obavi oba zadatka. Međutim, ne samo što nije uspio pronaći ljude za novu akciju nego ni riješiti tajnu neuspjeha Tolićeve operacije. Za nj, ali i za cijelo rukovodstvo HRB-a i organizacije, to je bila tajna zapečaćena sa sedam pečata.

Naravno, nema dvojbe da ni Rover, ni Kovačić, ni itko od sudionika planiranja operacije »vruće ljeto 63« nije želio neuspjeh Tolićeve grupe u Jugoslaviji, osobito ne u okolnostima koje su se činile kao vrhunac dezor-ganizacije HRB-a. Zapravo, svima njima bilo je neobično stalo da »grupa devet« uspije, barem polovično. Od Tolića se najviše očekivalo da odgovori na pitanje jesu li slične akcije moguće u Jugoslaviji, a ako nisu, što sve treba učiniti da bi postale realnost. Čak i za samog Marica operacija je bila bumerang. On se, doduše, riješio Tolića, ali mu je Rover istog trenutka natovario na vrat novi, mnogo delikatniji zadatak: okupljanje nove grupe terorista za akcije u Jugoslaviji. Za nj je to praktički značilo početi iz početka.

Marić je, bez obzira na neke očite propuste pri organiziranju Tolićeve grupe, bio vrlo važna ličnost u toj novoj Roverovoj kampanji. Kao njegov dugogodišnji bliski suradnik i neposredni rukovodilac ustaške organizacije u Australiji on je, u što Rover nije sumnjao nijednog trenutka, znao više nego itko drugi o stvarnim mogućnostima fašističke emigracije da formira takvu »gerilsku« grupu.

111

II DIO

»FENIKS«

8 - DVADESETI ČOVJEK

1.

PLANOVI O TAJNIM POLIGONIMA

Nakon neuspjeha operacije »vruće ljeto 63«, fašističko podzemlje imalo je na umu nov, sasvim konkretan plan.

Jure Marić bacio se s neviđenim žarom na taj novi zadatak. Doduše, njemu to nije bilo nimalo teško, jer je u glavi već imao neke planove, o kojima je razmišljao čak i prije nego što su Tolić i njegova grupa uopće krenuli iz Australije u Evropu. Koliko god to zvučalo paradoksalno, i unatoč Luburićevim osudama, Marić je odlučio da i u toj novoj, supertajnoj operaciji, koja će osam godina kasnije dobiti konspirativni naziv »feniks«, angažira iste ljude čiji je diletantizam bio uzrok sloma akcije »vruće ljeto 63«. Marić se, unatoč bijesu nekih članova organizacije, i dalje oslanjao na pomoć Josipa Senića i Geze Paštvja, iako manje nego prije. Da bi barem prividno umirio ogorčene šefove i djelomično uklonio vlastitu krivicu za neuspjeh Tolićeve grupe, odlučio se na lukav kompromis: svoje vjerne, ali sada očito i ne najsposobnije suradnike Gezu Paštvja i Josipa Senića namjeravao je poslati u Evropu, u novu misiju. To mu, ocijenio je, može donijeti trostruk probitak: prvo, slanje kompromitiranog tandema preko oceana moglo mu je u svakom pogledu donijeti epitet bistra i realistična čovjeka, čovjeka koji,i sebi i onima koji su mu potčinjeni postavlja vrlo stroga mjerila ponašanja.

115

Drugo, iako je znao da je upravo zahvaljujući Paštvju i Seniću uspješno rješavao neke vrlo delikatne zadatke u ustaškoj organizaciji u Australiji, osjećao je da taj duo više nije u stanju da racionalno i pravodobno reagira, te da je pomalo izgubio sluh za disciplinu i pokornost. Evropa ih može, vjerovao je, izbrusiti i smekšati. Treće, obojica su u stanovitom smislu bila njegove oči i uši, što će reći da su previše znali o njegovim novčanim transakcijama. Upravo zbog toga čak mu je odgovaralo da Paštv i Senić zaglave u Evropi.

Istodobno, Marić je razmišljao i o tome da odlaskom Senića i Paštvja ne obezglavi ustašku organizaciju u Australiji. U rukovodeće tijelo u Melbourneu »promovirao« je Pavla Vegara, Ambroza i Adolfa Andrića i Vej-sila Keškića. Ubrzo zatim to isto doživjet će i Mirko Vlasnović, došljak iz Venezuele, koji je već bio u rukovodstvu HOP-a za Australiju i član »Hrvatskoga narodnog otpora« (HNO) u Melbourneu. Drugog izbora nije imao, armija mu je s tridesetak bila spala na desetak vojnika.

1

Koliko god se pravio naivnim, Marić to ipak nije bio. Znao je, naime, da je neuspjeh Tolićeve grupe iz temelja uzdrmao ustašku organizaciju, i da će sada biti vrlo teško naći nove ljude spremne za sličan zadatak, pogotovo u trenutku kad se još pouzdano nije znalo u kakvim su okolnostima uhvaćeni Oblak, Stojić, Zdrilić, Fumić, Leko, Perković i ostali. Isto tako, Marić je znao da će Tolić i njegovi pratioci, ako su u Jugoslaviji uhvaćeni živi, ispričati sve što znaju o djelatnosti ustaške organizacije u Australiji i Evropi, samo da bi spasili život. Nije imao nikakvih iluzija o tome da bi ih ustaška prisega mogla na nešto obavezivati. U trenutku kad zaprijeti opasnost da im se smrsne omča oko vrata oni neće tajiti istinu; sjetit će se i onih pojedinosti kojih se inače u normalnim okolnostima nikad ne bi sjetili. Sudio je to po sebi.

Problem nije bio samo pronalaženje i vrbovanje »svježih snaga« za novu terorističku grupu. Naime, za ostvarenje takva zadatka, s obzirom na to da je cijela ustaška organizacija imala nešto više od 350 ljudi, bili

su prijeko potrebni i neki drugi preduvjeti, na primjer precizan odgovor na pitanje zašto su i kako uhvaćeni Tolić i članovi njegove grupe. Jednako važan bio je i zadatak da se pred Udbom sakrije istina o novoj »gerilskoj« grupi, koju bi ona mogla otkriti analizom taktike razbijene Tolićeve grupe.

Marić je isto tako bio svjestan da nitko od njegovih suradnika, kao ni on sam, ne zna pravu istinu o tome što se zapravo dogodilo Toliću i ostalima. O razlozima i načinima njihova pada mogli su samo nagađati. (Tek kad se grupa početkom 1964. godine pojavi na suđenju u riječkom Okružnom sudu Marić će saznati da su Tolić i njegovi »jurišnici« pali bez ijednog ispaljenog metka, drugim riječima da je Udba bila posve spremna na njihov dolazak. Ili, još točnije, da ih je pratila od samog ulaska u Jugoslaviju i uhvatila ondje gdje je smatrala da je to najsigurnije).

Naravno, rukovodstvo organizacije, s Roverom, Luburićem, Jelićem i drugima na čelu, temeljito je analiziralo uzroke neuspjeha Tolićeve misije. Oni se nisu zadovoljili samo pukim konstatacijama, već su poveli i svestranu istragu, tražeći izdajnike u svojim redovima.

»Ta mogućnost je bila tako realna da se nije smjela odbaciti. Udba je bila obaviještena o situaciji; sada je samo trebalo prozvati izdajnika iz gomile sumnjivih. Kakvu su cijenu spremni platiti u ustaškoj organizaciji ovdje u Australiji samo da saznaju okolnosti Tolićeva kraha! Svi smo ovdje bili uključeni u istragu, svi smo tragali za izdajnicima, ali njih nije bilo. Nedavno mi je Paštv prilikom susreta u Buckingham Streetu rekao: 'Slušaj, Martine, izjeda me mračna sumnja o tome otkad Udba zna za Tolićevu akciju, otkad zapravo traje ta pripovijest, i nastavlja li i dalje njuškati u našoj sredini a da toga uopće nismo svjesni. Njihova akcija bila je vrlo važna. Tolić nam je morao odgovoriti na brojna pitanja, uz ostalo i na ono najvažnije: da li je i koliko realna mogućnost da u Jugoslaviju ubacimo grupu komandosa koji će biti u stanju da sruše režim?' Odgovorio sam mu vrlo jasno i precizno: Tako nešto, po svemu sudeći, zasad nije moguće. A on je primijetio: 'Jedina je naša sreća što se nismo nalazili uz Tolićevoj ekspediciji',« napisat će Martin Juriša u pismu koje je krajem prosinca 1963. poslao svojoj vezi u SR Njemačkoj.

116 117

Još jedna briga u vezi s neuspjehom Tolićeve grupe, mučila je Marica. Kad je u listopadu 1962. krenuo u Evropu, Tolića su u Australiji vrlo temeljito podučili kakvom taktikom treba da se koristi kad ilegalno uđe u zemlju, te kako da organizira i rasporedi trojke. To isto - koliko je Marić bio informiran - podučili su ga i Ko-vačić i Simundić, ne samo u Stuttgartu već i poslije u Italiji, pred upad u Jugoslaviju. Sada je Marica kopkala zagonetka jesu li se Tolić i grupa slijepo držali te taktike ili su odstupali od nje? Ako jesu, zašto su to uradili, a ako nisu, da li je baš neki od dijelova tog očito loše razrađenog taktičkog plana zapečatio njihovu sudbinu. Pitanja su se rojila, ali Marić je grozničavo tragao za ključnim: na koju kartu da sad zaigra? Osim toga, htio je znati koliko mnogo ili koliko malo smije govoriti o predstojećoj »gerilskoj« akciji pred potencijalnim članovima nove grupe. Naime, ljudi na koje je već računao činili su jezgru ustaške organizacije, pa nije bio posve siguran hoće li se oni tako lako odreći parazitskog i dokoličarskog života u Australiji i pristati da otputuju u Evropu, a zatim da se ilegalno prebace u Jugoslaviju radi diverzantsko-terorističkih akcija. Premda je bio lukav agitator, osjećao je, da je sve manje članova ustaške organizacije koji su uistinu spremni krenuti na zadatak u zemlju. Većina ih je, naime, sasvim realno zaključivala da takve »gerilske« grupe nemaju baš nikakvih šansi da se održe unutar jugoslavenskih granica, a kamoli da dignu »ustanak«. Zato je Marić mogao računati samo s osobama čija je spremnost da sudjeluju u najnovijoj akciji bila osnovana ne samo na pogrešnim pretpostavkama nego i na apsolutnom političkom sljepilu.

Druga kategorija ljudi na koje je Marić računao bili su plaćenici, čeljad koja se baš nije mnogo razumjela u politiku, ali koja je za novac činila sve, pa i ubijala. S takvima je već imao bogata iskustva jer su u sidnej-skom i melburnskom podzemlju obavljali stanovite usluge za nj i ustašku organizaciju.

(Razlike između tih dviju kategorija ljudi zapravo i nije bilo. I jednima i drugima novac je bio osnovna preokupacija. Samo oni Marićeva, Senićeva ili Roverova kalibra svoju su pohlepu i paranoidnu grabežljivost lukavo krili pod plastom politike. Novopridošle emigrante, koji su o politici znali koliko i o teoriji relativiteta, lukavi pokrovitelji morali su nečim zapanjiti i opčiniti

prije nego što ih uvuku u svoju mrežu i pridobiju za sebe. Politika im se činila upravo idealnom za takve obmane, jer je pružala neviđene mogućnosti za laž i privlačna obećanja. Priče o politici imaju u sebi čar dramatičnosti, neizvjesnosti i napetosti, u njima se vrlo često zvecka i šuška novcem, pogotovo ako iza njih stoje krugovi čija su osnovna preokupacija svi prepoznatljivi, ali i oni malo poznati oblici subverzije i taktike neposrednog nastupanja.)

Kako nije bio spreman, niti je imao hrabrosti, da se i sam upusti u ilegalnu akciju u Jugoslaviji, Marić je, po već dobro poznatom, okušanom obrascu i maniri fašističke emigracije, odlučio da za novu »gerilsku« grupu angažira ljude koji će shvatiti karakter operacija u Jugoslaviji tek kad ih ondje pogodi metak ili zapadnu u neku opasnost i nepriliku. Ta lukava, dobro sračunata i odvagnuta odluka imala je još jednu svrhu: da se tim istim osobama, podložnim na svaku laskavu riječ, pa bila ona i očita laž, dokaže kako ustaška organizacija »ozbiljno računa s njihovom pomoći u trenucima presudnima za Hrvatsku«. Marić je imao svoj stil rada; u poslovima kakav je bio ovaj nisu se smjela birati sredstva kako bi se obmanuli lakomisleni emigranti.

Dakako, to je bio samo jedan od lukavih Marićevih poteza, koje su, razumije se, po potrebi dopunjavali i korigirali moćni pokrovitelji, specijalisti za obavještajni rad, terorističku obuku i slanje emigranata na put bez povratka.

Geza Pašty prvi je krenuo na takav put; poslali su ga u Evropu, i nakon toga nikad ga nitko više nije vidio.

I mnogima drugima koji su krenuli za njim također se zauvijek zameo trag.

Ali Marić i Rover nisu zdvajali, ponajviše zato što su znali u kakvim okolnostima nestaju ti jadnici. Mnogima su, naime, oni osobno potpisali smrtnu presudu, bilo zato što su previše znali o njihovim novčanim i drugim smicalicama, bilo zato što više nisu bili upotrebljivi za ustašku organizaciju. Osim toga, ispražnjena mjesta popunjavala su se novim ljudima, uglavnom došljacima iz Evrope koji su već bili prošli neizbježan sistem provjera u izbjegličkim logorima u Italiji, SR Njemačkoj i Austriji i koji, najčešće zbog vlastitog neznanja i neobaviještenosti, nisu mogli spoznati stvarne razmjere opasnosti od svoje sprege s fašističkim podzemljem.

118 119

Jedan od tih došljaka koji su automatski radili sve što su drugi htjeli, i koji su imali suviše dobro mišljenje o sebi, a premalo znali o stranputicama života i ljudskim vrijednostima, bio je i Ilija Glavaš, pekar iz sela Lužana, čovjek problematične prošlosti, mračne sadašnjosti i neizvjesne budućnosti.

Zvali su ga Alija, ali on je bio najsretniji i osobito počašćen kad su ga oslovljavali s »gospodine generale«. Polagao je legitimno pravo na taj čin. Epoleta, doduše, nije imao, uniforme također, ali je unapređenje platio 75 funti, što je smatrao povoljnom prilikom, jer je cijena generalskim činovima u slobodnoj prodaji u Mel-bourneu bila između 75 i 100 funti. Kupovinu čina po najpovoljnijoj cijeni smatrao je svojim uspjehom i tumačio izrazitom nadarenošću za najsloženije trgovačke poslove.

2

Samozvani »general« Ilija Glavaš, snažan čovjek srednje visine, četvrtaste, masivne glave i surovih pogleda, bio je obaviješten o Marićevu i Roverovu stavu. Oni su ga trebali. Obavijest o tome čekala ga je na ulazu u mrtvačnicu u Cambervvellu, u bijeloj omotnici bez marke.

U zgradu mrtvačnice, koja je bila u sklopu stacioni-ranih objekata duševne bolnice, ulazilo se s dvorišne strane, kroz teška metalna vrata s trostrukim zasunima. Od ulaza je vodio širok hodnik sive boje, popločen imitacijom bijele keramike, a dijelio je zgradu na dva nejednaka dijela. S lijeve strane bile su tri skučene administrativne prostorije svijetlozelenih zidova na kojima su bili izlijepljeni kalendari »Coca-cole« i reklamni prospekti pogrebnih tvrtki. Nadesno se ulazilo u dvije velike dvorane.

U prvoj dvorani bili su samo mramorni stolovi i tri golema hladionika iz kojih su virila žutobijela stopala s pločicama oko desnog gležnja, s ispisanim imenom i prezimenom, uzrokom i danom smrti. U kutu iza vrata čekala su dva metalna lijesa.

U drugoj dvorani, koja je imala sličan raspored stolova i hladionika kao i prva, s tom razlikom što se rjeđe upotrebljavala, i u kojoj sada nije bio nijedan leš, sjedio

120

je Alija i čitao pismo; bio je u raspoloženju »generalskog« nadahnuća. Kombinirao je: ustaška organizacija s njim računa kao s »revolucionarnim kadrom«, »s jurišnikom« koji će impresionirati svoju okolinu ne samo spretnošću i znanjem nego i generalskom taktikom.

»Naravno, vi ste čovjek kojega trebamo. Odlično poznajete jugoprilike. Imate iskustva s tom gamadi, zar ne?« rekao mu je jednom prilikom Ambroz Andrić, ne krijući svoju zabrinutost zbog sve manjeg broja umješnih ljudi u ustaškoj organizaciji. »Razumijete me, vjerujem. Nama trebaju ljudi na koje ćemo se moći osloniti u svakom trenutku; uravnoteženi i smireni dužnosnici.«

Alija se smatrao obaveznim prema ustaškoj organizaciji; našli su mu posao čistača i čuvara u mrtvačnici, a osim toga prodali su mu generalski čin za samo 75 funti, što je za nj, računajući uz to i tromjesečni popust na članarini, značilo svojevrstan probitak.

Sad su mu javljali da dođe u Sydney. Neizostavno. Poruka je bila naslovljena na njegovo ime, a u za

glavlju je nosila oznaku »Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta«.

»Poštanski pretinac 1 Surrey Hills NSW Br. AS-1013/64

Brate Alija, Ovim te pozivamo na treći tečaj obuke 'Hrvatskoga

oslobodilačkog pokreta' koji će održati za uskrsnih praznika, 27, 28, 29. i 30. ožujka ove godine u okolici Sy-dneya.

Svaki sudionik vježbe mora stići u Sydney u noći između 26. i 27. ožujka i do 12 sati se prijaviti, zajedno s ovom pozivnicom, glavnom rukovodećem u 'Hrvatskom domu' u Sydneyu, Buckingham Street 47-49, od kojeg će dobiti dalje instrukcije.

Vježbe počinju 27. ožujka točno u podne i do tog vremena svi moraju biti spremni na svom položaju, pa i ti, brate Alija.

Za hranu i materijal, uključujući i vojnu uniformu (koja ostaje u vlasništvu), svaki sudionik mora uplatiti pet funti. Taj novac zajedno s popunjenom izjavom o učešću, koja se nalazi pri dnu ove propusnice, mora se predati na vrijeme.

121

Svi sudionici moraju sa sobom ponijeti dva para jakih cipela, dvije košulje, dva para čarapa, donje rublje, četkicu za zube, britvu i drugi pribor.

Ako sviraš neki muzički instrument, možeš ga ponijeti.«

Pismo je imalo i potpis, ali ga Alija nije mogao odgonetnuti. Mogao je samo pretpostaviti da je to rukopis Ambroza Andrića.

Sama pomisao na Domagoja (tako su Ambroza Andrića zvali zakleti članovi HRB-a u Geelongu) ispunjavala je Aliju nečim što je bilo na granici straha i optimizma. Ponekad, morao je to priznati, nije shvaćao Domagojeve priče, često su mu bile nerazumljive, ali ne i posve strane. O njima je nešto znao još iz vremena dok je boravio u izbjegličkom logoru u Austriji.

U dugim satima čamotinje u mrtvačnici Alija je pokušavao naći pravi odgovor na pitanja koja je sam sebi postavljao i koja su mu se činila dijelom njegove budućnosti: na što je mislio Ambroz Andrić kad je govorio o »mađarskim događajima«, »rastvaranju vlasti u Jugoslaviji« i »stvaranju i uspostavi nezavisne Hrvatske s povijesnim i etničkim granicama«? Stoje Domagoj htio dokazati tvrdeći da su Tolić i Oblak svojim »užasnim i početničkim greškama zadali neoprostivu pljusku HRB-u i čitavoj ustaškoj organizaciji«? Sve što je razumio bila je samo priča o NDH, sve ostalo bilo mu je posve nejasno. Takve praznine popunjavao je Domagojevim replikama.

»Dosad se previše taktiziralo«, često mu je govorio Ambroz Andrić. Obično bi se našli u Alijinoj kući u As-cot Valeu 212, a zatim se automobilom vozili prema Geelongu. »Tolerancija i pasivnost ovladale su našim akcijama. Tražili smo uporišta ondje gdje nismo smjeli, u Niki Kovačiću, na primjer, koji, priznajem, ima trgovačkog duha, ali je politička neznalica, ograničeni br-bljavac i hvalisavac, bolesni pohlepnik koji nam je upropastio devet odanih ljudi. Oslonili smo se i na Paš-tyja, koji je imao smisla za organizaciju, ali ne i izoštren sluh za izbor najboljih. Slijepo smo mu vjerovali, a on nas je, lopov, podlo potkradao i plaćao kurve po sidnej-skim bordelima. Zato smo ga poslali u Evropu. Evropa je za sve nas velika škola i neiscrpno vrelo novih, dragocjenih iskustava. Moram reći da se ni Pepa Senić nije

122

najbolje iskazao. I sami ste toga svjesni. Dali smo mu, stoga, novu šansu. Možda ćemo ga poslati u Ameriku; mislim da bismo morali uspostaviti vezu s 'Kolumbovim vitezovima'. Imamo neke nagovještaje da su zainteresirani za našu djelatnost. Seniću će to biti jedinstvena prilika da pokaže koliko stvarno vrijedi. Vidite, gospodine generale, glupo je bilo s Marićeve strane što je Paštvju i Seniću povjerio tako važne zadatke a da prije toga nije objektivno procijenio njihove mogućnosti. Organiziranje i prebacivanje Tolićeve grupe u Evropu nipošto se nisu smjeli tako olako shvatiti; to je bio ozbiljan, vrlo ozbiljan zadatak. Marić priznaje svoje greške i sretan je što Tolićev slom ipak nije tako tragičan i katastrofalan za nas kao što se u prvi mah mislilo. Vrlo brzo smo se konsolidirali i uskoro ćemo biti u stanju da u Evropu pošaljemo komandose koji će, nema sumnje, učiniti mnogo više nego što je trebalo da učini razbijena Tolićeva grupa. Nećemo mnogo taktizirati, niti ćemo se oslanjati na ljude koji su suviše kompromitirani. Gospodine generale, mi želimo da nam se i vi pridružite. Sada je prilika da naše akcije obogatimo novim detaljima, da u njih unesemo nove elemente rada. To više neće biti kruto politiziranje, već čista gerila. Imat ćemo svoje specijalne snage, po uzoru na neke zapadne zemlje. Lagao bih vam kad bih tvrdio da nemamo i podršku nekih inozemnih faktora. Dalje, pogrešno bi bilo tvrditi da smo izgubili vjeru u naše ljude u Evropi. Naprotiv, neki od njih, najbolji, razumije se, bit će i dalje kičma naših akcija protiv Jugoslavije. Vjerujem da ste u Austriji imali priliku upoznati najbolje, gospodine generale.«

Ilija Glavaš bio je od onih ljudi koji teško pamte i lica i ljudske sklonosti. Sve što mu je ostalo u glavi iz vremena boravka u Austriji bio je velečasni Vilim Ce-celja u Salzburgu, njegov »počasni blajburški vod« i »Glas srca Isusova«, časopis koji nije čitao, ali je znao da postoji i da oko sebe okuplja neke pripadnike ustaškog pokreta koji su 1945. pobjegli iz zemlje pred jedinicama JNA. Pamtio je i dugotrajna, mučna ispitivanja u austrijskoj pograničnoj policijskoj stanici, ali ipak ne tako jasno kao »socijalnu službu« velečasnog Cecelje, koji mu je omogućio da otputuje u Australiju i čvršće se poveže s ustaškom organizacijom.

123

3

Cesta putovanja od Ascot Valea kroz Flemington i mimo Footscrava, pa dalje putem Princes kroz Werri-beeu do Geelonga - četrdeset i šest milja pokraj crvene zemlje i sparušene trave - bila bi nezanimljiva i zamorna za »generala« da Domagoj svaki put nije pričao novu priču i da se nije usrdno trudio da svaki put ponovo za-golica i raspali suputnikovu maštu. Jasno i sažeto objašnjavao je ciljeve i planove ustaške organizacije, dajući naslutiti da će u svim predstojećim akcijama, uz Rovera i Marica, voditi glavnu riječ. Isto tako nije krio da će neke »jurišnike« koji su se pokazali nesposobnima i koji su dotad bili praktično nekorisni morati ukloniti, čak i fizički ako to budu zahtijevale okolnosti.

»Mislim da neke treba smjesta ukloniti. Ne smijemo gubiti vrijeme. Svi smo svjesni da u mnogim elementima igre moramo krenuti od samog početka, te sačuvati apsolutnu konspiraciju. Dosad je rukovodstvo naše organizacije nudilo suviše jednostavna i površna rješenja za neke složene planove.«

Nakon takvih ozbiljnih ocjena Ambroz Andrić bi obično na trenutak zastao, čekajući kakav će dojam njegove riječi ostaviti na sugovornika. To je bilo lukavo mjerkanje u kojem su se miješali sarkazam, podlost, laž i podsmijeh. Zatim bi nastavio još oštrije:

»Takav rizik više ne smijemo dopustiti. To bi nas potpuno upropastilo. I Tolić, i Oblak, i svi drugi koji su se zajedno s njima tako nespretno i šarlatanski ponijeli u Jugoslaviji bili bi spremni prihvatiti poraz samo da sačuvaju vlastiti život. Kad bi im postalo gusto, oni bi se jednostavno predali i razvezali jezik. Vjerujem da ćete se složiti sa mnom, gospodine generale, da nam takvi ljudi ne trebaju.«

»Gospodin general« obično je potvrdno klimao glavom i pri tom se zamišljeno češkao po četvrtastom potiljku, ili svojim širokim pekarskim dlanovima važno udarao po koljenima.

»Vidite«, nastavljao bi Domagoj, »moj brat i ja često razmišljamo o tome što bi trebalo činiti ubuduće. Neke smjernice već smo dobili od Marica i Rovera. Oni mudro gledaju na stvari. Po njima, naše su šanse iz dana u dan sve realnije. Mnogo toga ide nam u prilog, osobito trenutna politička situacija u svijetu. Mislim da su

i Zapad i Istok spremni da Jugi prebiju kičmu, samo čekaju zgodnu priliku. Mi ćemo im je uskoro pružiti. Gospodine generale, dovoljna je odlično uvježbana grupa gerilaca i nekoliko munjevitih oružanih akcija, i režim komunističkih bezbožnika rasprsnut će se kao mjehur od sapunice. Formirat ćemo elitnu grupu komandosa čija će osnovna značajka biti visoka borbena spremnost, izoštrena vojnička taktika i slijepa odanost. Vjerujem da za grupu neće nedostajati kadrova. Vaša umješnost i znanje bit će nam također od neprocjenjive koristi. Tu su zatim moj brat Adolf, pa Vegar, Keškić, Vlas-nović, Horvat, Juriša . . . Imamo i nekoliko vrlo pouzdanih ljudi u Evropi. Svi su oni izrazili uvjerenje da će svaka buduća akcija uspjeti samo ako bude lišena improvizacija i ako se poduzmu sve mjere opreza. Naravno, svatko od nas može pogriješiti, ali u ovoj stvari ne smije. To treba zapamtiti. Mislim da će Rover i Marić svakog od nas zgrabiti za gušu ako zadatak ne obavimo profesionalno.«

Vozeći se posljednji dio puta Ambroz Andrić i Ilija Glavaš ponekad su se običavali zaustaviti u Little Rive-ru i pojesti prženi krumpir i pečenu piletinu, zalijevajući ih pivom ili vinom. Domagoj bi pokazivao prema sjeveru, u smjeru šumovitog You Yangsa, oko kojeg se skupljala niska magla.

»Došlo je takvo vrijeme da sami moramo raščistiti situaciju. Obnovili smo organizaciju novim ljudima, odlučni smo da nešto učinimo, a osim toga ovdašnje vlasti nam ne prave nikakve smetnje. Što još hoćemo? Gore u You Yangsu vidjet ćemo koliko zbiljski vrijedimo.«

Andrićeve šake bile su tako čvrsto stisnute da je nestalo krvi iz blijedih zglavaka. »General« ga je sumnjičavo gledao, vjerujući da Domagoj opet nešto izmišlja i da mu je duh opsjednut zbrkanim priviđenjima. A Andrić se samo smješkao zbog te njegove zbunjenosti.

»Moj razum je potpuno bistar. Marić je rekao nešto što držim da vam mogu prenijeti. Kad bismo uspjeli kupiti zemljište u You Yangsu, imali bismo neviđene mogućnosti za gerilsko usavršavanje. U tom šumovitom rezervatu podigli bismo tajni logor, iskopali podzemna skladišta za oružje, municiju i eksploziv, sagradili poligone za obuku. Kao što je rekao Marić, mi moramo pronaći neko vlastito tajno mjesto za vježbe, koje neće

124 125

biti pod policijskom kontrolom. To je vrlo važno ako želimo realizirati planirane zadatke.«

Malo je zastao, pa nastavio: »Gospodine generale, vi morate shvatiti da smo vam

mnogo pomogli, da ste uz našu pomoć dobili častan posao u Cambervvellu i, najzad, da smo vas spasili od Ud-binih agenata i doušnika. Zapamtite dobro ovo što ću vam sada reći: sav taj otrov koji se ovdje nalazi na tzv. privremenom radu, pa i oni koji su se prije rata iselili iz Jugoslavije, nisu za našu stvar. Posao im služi samo kao kamuflaža za špijuniranje onih koji su svoju domovinu napustili zbog neviđenoga komunističkog terora. Mi smo na te špijune već nekoliko puta upozorili ovdašnje vlasti. U parlamentu se upravo priprema zakon koji će ići nama naruku: iz Australije će biti protjerano 120.000 emigranata pod optužbom da su komunistički špijuni.«

Sada i nema nikakva smisla, razmišljao je Domagoj, da mu govorim pravu istinu, jer više nije u stanju da razluči što je laž, a što zbilja. Isprat će »generalov« mozak do te mjere da ni o čemu neće razmišljati svojom glavom.

Ambroz Andrić imao je sasvim jasnu predodžbu o tome što bi Ilija Glavaš mogao raditi u ustaškoj organizaciji. U Melbourneu su mu bili namijenili višestruku ulogu. Prvo, znalo se da se Glavaš predobro snalazi kad su posrijedi ljudske slabosti i gadosti. Ta njegova osobina nije mogla proći nezapažena u »Hrvatskom domu« u Melbourneu, Bridsport 266. Roverovi jastrebovi odmah su ga zamijetili. Ocijenili su da je on kao stvoren da kvari ljude, da ih kupuje, podmićuje, da im prijeti klavirskom žicom i metalnim bokserima načičkanim čeličnim šiljcima, da ih terorizira ili ucjenjuje. Drugo, od trenutka kad je došao u Australiju i pristupio HRB-u Glavaš je postao oličenje brutalnosti, arogancije i fanatične odanosti. Obilazio je Melbourne uzduž i poprijeko, od Diamond Creeka do Nevvporta, od Keilora do Lvsterfielda i, prijeteći nožem i željeznim korbačima, uspostavljao »kontakte« s ljudima koji nisu htjeli ni čuti za ustaška društva. Treće, bio je jedan od onih naivaca koji su, dajući zarađeni novac u blagajnu ustaškog »doma« u Albert Parku, vjerovali da time kupuju vlastitu sigurnost i nesmetanu egzistenciju.

4

Ponavljalo se to tjednima - automobilom su u Gee-long, uz Ambroza Andrića i njegova brata Adolfa, ponekad putovali Vegar i Keškić, naizmjence. Razgovaralo se uglavnom o HRB-u, novim obrascima za vrbovanje ljudi, gerilskoj obuci, nabavi oružja i eksploziva... Vegar se iskazao kao stručnjak za gerilsko ratovanje. Opširno i sistematski iznosio je svoja praktična iskustva legionara iz Indokine, a zatim bi se kritički osvrtao na neke vježbe koje su se održavale na području VVodonge, tvrdeći da je bila velika Roverova i Marićeva greška što su u to upleli i australsku armiju.

»Naši sigurno nisu znali da je u te vježbe u stanovitom smislu bila uvučena i australska obavještajna služba. Bilo bi glupo vjerovati da ona ništa nije znala o onome što se događalo u VVodongi. Ona nas je kontrolirala. Kladim se da nas je potajno i prisluškivala. Njoj je stalo da nas drži pod stalnom prismotrom. To je, vjerujem, bio i glavni razlog što nam je velikodušno ponuđena stručna pomoć australskih oficira. S tim tipovima čovjek nikad nije načisto: oni se ponašaju onako kako to nalažu politički događaji. Dosad su nam išli naruku, a možda će tako biti i ubuduće, ali ja sam protiv toga da o našim akcijama i djelatnosti išta znaju oni koji bi jednog dana mogli promijeniti ćud i prevrnuti kožu.«

Poslije Vegara obično bi govorio Vejsil Keškić Krajišnik, koji je u ustaškoj organizaciji važio kao obavještajni stručnjak. Međutim, njegovo obavještajno znanje bilo je prilično oskudno.

»Bilo je slučajeva«, govorio bi Keškić, »da su se činile ozbiljne greške zato što nismo znali tko nam se sve uvukao u organizaciju. Hoću reći da će svaki budući jurišnik, kojeg vrbujemo u Australiji, obavezno proći kroz moje šake. A Tolićevu grupu uhvatili su kao zečeve na spavanju samo zato što nismo imali pravih obavještajnih podataka o situaciji u zemlji, a osim toga neki naši ljudi bili su suviše brbljavi.«

Vejsil Keškić bio je čovjek niska rasta, dugih, košča-tih ruku i jajolike glave, na kojoj su se isticale sitne, mišje oči ispod čekinjastih obrva. Hodao je kao osoba prebijene kralješnice i koračao je sporo i tromo, malo pogrbljen, vukući desnu nogu. Kad je govorio, palucao

126 127

je jezikom, i u tom trenutku neodoljivo podsjećao na zmiju u lovu.

Pošto su Geza Paštv i Pepa Senić pali u nemilost (iako ih je Jure Marić i dalje nastojao održati), braća Andrići preuzeli su njihove funkcije i postali glavni »dužnosnici za vrbovanje i obuku novih jurišnika« ne samo u državi Victoriji već i u Sydneyu. Dobili su široka ovlaštenja, kakva su imali i njihovi prethodnici, s tom razlikom što im Marić i Rover više nisu dopuštali samostalno raspolaganje novcem od članarine i drugih pristojbi; loše iskustvo sa Senićem i Paštvjem, koji su profućkali dio novca i tako im osiromašili blagajne, bilo im je velika pouka.

Adolf Andrić, ta štrkljasta figura mrgodna, isposni-čka lica i orlovskog nosa, na koji su bile nasađene naočale sjajnih čeličnih okvira, vrlo brzo je postao jedan od glavnih praktičara i »teoretičara« fašističkog podzemlja u Australiji. Bio je sušta suprotnost brbljavom Pepi Seniću i samouvjerenom Gezi Paštvju. Sve probleme rješavao je bez svjedoka, podmuklo i perfidno. Nožem se podjednako dobro služio kao i jezikom. Imao je nešto čime se dvojica njegovih prethodnika nisu mogla pohvaliti: hladnu sračunatost, slatkorječivost, i prepre-denost. Taj vješti Marićev agitator plijenio je pažnju emigranata - ljudi bez ikakvih prihoda i sredstava za život, od kojih većina nikad nije ni spoznala kakva im je sudbina namijenjena, jer bi ih, prije nego što bi i počeli razmišljati o tome, stigao metak ili klavirska žica HRB-ovih egzekutora, ili bi, izgubivši svaku nadu u pošten život, sami sebi presudili.

Putujući ponekad u automobilu zajedno s Glavašem, Adolf Andrić se oduševljavao »generalovom« spremnošću da bude njegov čovjek do smrti. Glavaš je bio pravi tip razbijača, nešto mnogo bolje nego što je to bio, recimo, Zvonimir Krtalić iz Sydneya. Adolf Andrić ga je hvalio na sva usta. »General« je, na kraju krajeva, bio njegovo otkriće; pronašao gaje u nekoj periferijskoj krčmi kako pije pivu i prevrće karte. Doduše, Glavaš je imao i preporuku iz Austrije, od Ceceljine »socijalne službe«, ali je taj komadić papira, na kojem je bila i adresa braće Andrića, u nejasnim okolnostima izgubio pošto je stigao u Australiju. Tako se, iako već prepariran, uključio u djelatnost ustaške organizacije s nekoliko mjeseci zakašnjenja.

128

Ilija Glavaš bio je čovjek od kojeg su mogli imati koristi samo ljudi Andrićeva kova.

»Na svijetu ima ljudi«, govorio mu je Adolf Andrić, znan i pod imenom Lemić, »bez kojih naša organizacija ne može. Među njima ste i vi, gospodine generale. Sada je upravo nepojmljivo nešto učiniti a da i vi u tome ne sudjelujete. Otišli ste iz Jugoslavije legalno, imate crvenu putnu ispravu, s kojom se svakog trenutka možete vratiti odakle ste došli a da pri tom ne izazovete ničiju sumnju. To bi za organizaciju moglo biti značajna stvar. Mi vas trebamo zbog toga, a i zbog vaše mudrosti.«

Lemićeva podvala sastojala se u tome da postane jedna od rijetkih osoba kojoj će Glavaš slijepo vjerovati. Jer »general« se nije plašio smrti; on ju je naprosto tražio! Andrić je ocijenio da bi bila prava ludost tako nešto ne iskoristiti za dobrobit ustaške organizacije. Sve što je Glavaš radio, radio je s mnogo volje, pa čak i onda kad je čistio zahodske školjke u »Hrvatskom domu« u Bridsportu 266. U svakom trenutku htio je pokazati koliko vjeruje u riječi braće Andrića, iako mnogo toga, unatoč golemim umnim naporima, uopće nije shvaćao. Osnovno mu je bilo da ne ostane bez posla; plašio se toga više nego smrti, naročito otkako je od Vegara i Keškića saznao da ustaška organizacija ima moćan utjecaj u australskim biroima za zapošljavanje. Glavašu, naravno, nije bilo ni nakraj pameti da tako nešto provjerava; nije imao razloga da u to ne vjeruje. Smatrao je to naprosto obzirnom istinom, ili prijateljskim upozorenjem koje treba prihvatiti.

U takvim prilikama »general« se osjećao i važnom osobom; imao je, naime, dojam da mu braća Andrići posvećuju više pažnje nego ikome drugome u ustaškoj organizaciji. Redovno su ga obavještavali o svim novostima, bez ikakva ustručavanja govorili su mu o planovima, čak i o kupovini farme u blizini Little Rivera, na kojoj je trebalo sagraditi skladište za oružje, municiju i eksploziv, a možda instalirati i tajnu radio-stanicu. Dalje, svojedobno su ga zamolili da neka svoja praktična iskustva i znanja iskoristi u održavanju »Hrvatskog doma« u Bridsportu 266. Doduše, to su bili najobičniji fizički poslovi, ali »generalu« nije bilo teško ni ispod časti da mete prasne prostorije »doma«. Smatrao je velikim priznanjem što je sudjelovao u svim dotadašnjim većim akcijama protiv »jugokomunista« i »agenata

9 ~ DVADESETI ČOVJEK 1 2 9

Udbe«, te protiv nekih »Hrvata-izdajnika« koji nisu htjeli plaćati članarinu i čitati Roverova, Kasićeva i Mariće-va glasila.

U svojoj glupoj naivnosti Glavaš, međutim, nije prepoznao osnovnu taktiku braće Andrića. Njima su trebale »generalove« pekarske šake za ucjene i prebijanje tuđih rebara, trebala im je njegova surovost i sirovost, koja je zadavala strah već i samom svojom pojavom, a ponajprije im je trebao njegov novac i spremnost da taj novac da čak i onda kad je bio uvjeren da je to čista pljačka. Ustašku organizaciju uvijek su interesirali takvi ljudi koji su po prirodi bili lakomisleni, brutalni i bez ikakvih skrupula.

Braća Andrići vrlo brzo su nanjušili te Glavaševe osobine i skrenuli pažnju Maricu i Roveru. Proučili su njegov slučaj, i tako je robusni pekar iz Lužana dobio »poslić« smrtonosne naravi koji nije trpio dileme.

»General« je shvaćao da ga Rover i Marić trebaju, ali mu um nikad nije bio tako bistar da dokuči što se sve krije iza te njihove taktike. Glavaš je duboko u sebi vjerovao da će mu ustaška organizacija jednog dana sasvim pokloniti povjerenje i dopustiti mu da rukovodi grupom »jurišnika«. »General« je to zaslužio, govorio bi samome sebi, svojim dosadašnjim radom, pa je podoban zapovijedati i ljudima Andrićeva kova.

I sad, dok je u tišini mrtvačnice u Cambervvellu čitao Ambrozovu pozivnicu na vježbe u okolici Sydneya, Glavaš je nehotično pomislio da je najzad došao trenutak za njegovu zbiljsku generalsku promociju. Ne zovu ga, dakako, zbog sporednih stvari na vježbe. Uvrstili su ga, nema sumnje, u komandni kadar, rekao je u sebi, slavodobitno se smješkajući. Rover i Marić pokazali su koliko mu vjeruju, a on će to povjerenje opravdati na vježbama.

Dobit će, poručili su mu, vojničku uniformu, a on sam će na nju prišiti generalske epolete. Koračat će dostojanstveno mimo stroja, paradnim korakom, s uzdignutom desnom rukom. U svijesti je zamišljao tu scenu kao osobni trijumf.

130

2.

BROJ 149

Malen, zbijen čovjek u plavim pamučnim hlačama i šarenu kaputu, koji je tog nedjeljnog jutra stajao na pragu barake broj 12 u Gwory Parku, iznenadio je Martina Jurišu svojom ružnoćom: njegovo nepravilno lice činile su još ružnijim bubuljice, a vrhunac svega bio je njegov piskutavi glas.

»Đuro Horvat?« upitao je Juriša kratko. »Đuro Horvat«, potvrdio je došljak uvlačeći u bara

ku svoj sivi platneni kovčeg s tamnom ručkom. »Ali možeš me zvati i George. To je mnogo jednostavnije.«

»Možeš zauzeti jedan od ovih kreveta«, rekao je Juriša pokazujući na dva ležaja blizu vrata.

»Uzet ću ovaj«, odlučio se ne razmišljajući ni trenutka.

Došljak je zatim svoje stvari, među kojima i gomilu emigrantske štampe i Bibliju, odložio na slobodan krevet iza vrata, srdačno pružajući obje ruke Juriši. Međutim, s tom se iskrenom kretnjom neosporno radosnog i spontanog pozdrava nije poklapala čudna ukočenost ravnodušnog domaćina; Juriša mu nije pošao u susret ni jedan jedini korak. Čekao je da se Horvat sam približi.

To je, dakle, taj Horvat na kojeg su ga upozorili u Buckingham Streetu kad je posljednji put boravio u Sy-dneyu. Istina, i prije je znao za njega, još otprije neko-

131

liko godina, jer je Horvat, došavši iz Austrije i ne radeći ništa, živio na račun nekih članova HOP-a, koji su s opravdanjem negodovali zato što se nisu željeli odricati dijela vlastite zarade, koji je, kako je tvrdio Marić, imao karakter »solidarne pomoći jurišniku Đuri Horvatu«. Ukratko, taj isti Đuro Horvat, koji je sada stigao u Gvvorv Park, dugo je živio na račun drugih, jer jednostavno nije želio raditi. Bio je spreman da se svakome zalijepi za džep.

»Dakle, dragi George, uistinu mi je drago što te vidim. Marić mi je dosta govorio o tebi neposredno pošto si doputovao iz Salzburga. Vjerovao sam da ću te upoznati još na uskrsnim vježbama, prije tri godine, ali koliko znam, bilo si spriječen, pa sam bio lišen tog zadovoljstva«, mrsio je Juriša lukavo.

Sjeli su na Horvatov krevet, a ružni je došljak nadla-nicom trljao svoj kozičavi nos. Bili su sami u baraci.

»Da, imao sam neprilika. Ali sad je sve u redu i u Božjim rukama.«

»Da, u Božjim rukama«, potvrdio je Juriša glumeći ozbiljnost. I u rukama Jure Marica, dodao je u sebi. Zatim je rekao glasno: »Sto se mene tiče, ovdje se osjećam dosta dobro. Vjemjem da će se i tebi svidjeti. Ima nas malo, moram priznati: ja i još dva-tri čovjeka na koja se možemo osloniti s povjerenjem. Svih ostalih treba se čuvati; ne žele ni čuti za nas. Inače, svake druge subote odlazimo u Hobart i ondje organiziramo sastanke. Nego, kakve mi novosti donosiš s kopna? Davno nisam bio u Svdnevu i Melbourneu.«

»Ako su momci dosad bili strpljivi, ne bi se moglo reći da će tako biti i ubuduće«, rekao je Horvat važnim glasom. Htio je Juriši svakako dati do znanja da je sve ono što je dosad učinjeno u Gvvorv Parku premalo za ugled koji uživa ustaška organizacija. Upravo se tako ponašao. Juriša je za nj bio mali emigrant nedostojan ozbiljnije pažnje. Nitko ga nije mogao razuvjeriti u to da su upravo njega, »dužnosnika« Đuru Horvata, poslali na Tasmaniju da razbije učmalost i inertnost članova organizacije u Gvvorv Parku. »Ambroz i Adolf Andrić preuzeli su sve u svoje ruke. Marić i Rover dali su im široka ovlaštenja. Okupili su oko sebe najbolje jurišnike: Vlasnovića, Keškića, generala Glavaša, Vegara, mene ... Znam da ozbiljno računaju i na tvoju pomoć.«

Juriša ga je izravno pogledao, pokazujući zanimanje.

132

»Pred odlazak na Tasmaniju«, nastavio je Horvat istim umornim, piskutavim glasom, »boravio sam stanovito vrijeme u Geelongu kod Domagoja. Rekao mi je, otprilike, da ću preuzeti Gvvorv Park, a da ćeš se ti vratiti kako bi mogao biti u stalnoj vezi s rukovodstvom. To je sada uobičajen postupak za sve ljude kojima će biti povjereni specijalni zadaci.«

Juriša je iznenada postao svjestan važnosti što mu je pridaju Marić i braća Andrići. Ta spoznaja ga je još više učvrstila u uvjerenju da sve ovo vrijeme nitko nijednog trenutka nije posumnjao u njegove stvarne namjere. Bila je to samo njegova tajna. Iznenada, osjetio se vrlo sigurnim i spremnim da iz Horvata iscijedi svaki podatak koji ga je zanimao.

»Specijalni zadatak, kažeš?« »Naravno. Imamo već dosta toga u planu.« Uslijedio je zatim mali trzaj glavom i Juriši je posta

lo jasno da taj trzaj nije slučajan, već da je i to jedna od Horvatovih tjelesnih anomalija.

»Mislim da će to biti važna akcija. Možda nešto najvažnije što smo dosad organizirali«, rekao je Horvat.

»Misliš, naravno, na okupljanje nove grupe koja bi mogla otići u Jugoslaviju sa sasvim određenim zadacima?«

»Upravo to. Domagoj mi je o tome nedavno vrlo opširno govorio. Stekao sam dojam da Marić, Rover, De-dić i Mudronja ozbiljno rade na tome.«

»Ako je ta stvar tako značajna, onda ne vjerujem da se o njoj govori pred ljudima koji nisu članovi HRB-a«, rekao je Juriša, provocirajući Horvata.

On se trgao kao preplašen, ali je bio zapravo zgranut Jurišinom drskošću i izazovom.

»Ti dobro znaš što znači biti član HRB-a. To znači držati jezik za zubima i ne brbljati ono što je u suprotnosti s pravilima organizacije. Ali, nakon ovog tvog izazova, koji mogu shvatiti i kao uvredu, nemam više snage da se suzdržim. Ti zacijeli ciljaš na pogrešnog čovjeka. Đuro Horvat je, zapamti, član HRB-a. Postao je to pnje dva mjeseca u Geelongu. Kumovi su mu bili osobno Adolf i Ambroz Andrić. Upisan je pod brojem 149, dobio konspirativno ime Zrinski i određen je Vegarovu trojku. Osim toga, već se uspješno okušao u konkretnoj akciji: spalio je eksponate na jugoslavenskoj izložbi u Melbourneu. Je li to dovoljno?«

133

Juriša se vješto pravio kao da mu je žao što se za-trčao i što je svojeg sugovornika uvrijedio:

»To mi je dovoljno. Primit ćeš moju ispriku, nadam se.«

Horvat se ponašao kao da oklijeva, ali je na kraju tekao:

»Prihvaćam ispriku, ali gorćina je ostala.« Slamnati mozgu, dometnuo je Juriša za sebe, to je

najmanja čaša žuči koju si ispio u svojem životu. Nisi još ni svjestan koliko ćeš ih ispiti.

Zatim se vratio na prijašnju temu razgovora. »Sve je to vrlo lijepo zamišljeno, ali unatoč svemu ja

sam još skeptičan. Mi smo daleko od same akcije, što će reći da grupa ubačena u Jugoslaviju vrlo brzo može izmaći našoj kontroli. Slučaj s Tolićem nesumnjivo ide u prilog takvoj tvrdnji.«

»I što ti predlažeš?« Juriša se pravio kao da intenzivno razmišlja, a zapra

vo je gledao u Horvatovo nisko čelo i sitne mišje oči. »Zar to ne bi mogla preuzeti Evropa? Hoću reći, zar

to njima ne bi bilo mnogo jednostavnije?« Horvat se namrštio. Polagano se osvrtao po praznoj

baraci, zatim je zurio u Jurišu, sve dok nije rekao gotovo prijeteći.

»Evropa je imala brojne prilike, ali ih je prokockala.«

»Ali u Evropi još ima sposobnih ljudi. Nije li tako?« inzistirao je Juriša, ni sam ne znajući zbog čega.

Horvat nije odmah odgovorio, smatrajući da će dobiti na značenju ako bude odugovlačio s odgovorom.

»Bojim se da Evropa oskudijeva ljudima koji su sposobni da ostvare naum i planove braće Andrića. Osim toga, u Evropi su izbile svađe; ljudi se međusobno obračunavaju. Čini se da je posrijedi borba za prestiž i rukovodeće položaje. Prije četrnaest dana pao je Marijan Šimundić. Netko ga je s jedanaest metaka ustrijelio u Stuttgartu. Sumnja se da je to učinio Niko Kovačić, ali nema dokaza.«

»Marijan Šimundić ubijen?« tobože zgranuto upitao je Juriša. Zapravo, morao je samome sebi priznati da je uistinu iznenađen. Bilo mu je nepojmljivo da je netko uspio nadmudriti opakog Šimundića, koji je uvijek spavao otvorenih očiju, kao zec.

134

»Da, ubili su ga i još mu nacrtali kukasti križ na čelu.«

»Slušaj, dragi moj George, osjećao bih se totalnim glupanom kad bih izbjegavao komentiranje Šimundiće-ve smrti«, rekao je Juriša. Sve mu se više sviđao ovakav razgovor, jer je Horvat sve manje mislio na konspiraciju. »Mislim da ga je mogao ukloniti Niko Kovačić ili netko drugi po njegovu nalogu. Stvari su se u Evropi, čini se, toliko zakomplicirale da je moguće svašta očekivati. Ćini se da opet - to si dobro primijetio - počinje borba za rukovodeća mjesta i politički prestiž. Otkad je nestao Geza, u mnoge ljude uvuklo se uvjerenje da su upravo oni predodređeni da nadomjeste nenadomjesti-vog Paštvja. Ako pažljivo pratiš ta previranja, sigurno ti to nije promaklo.«

»Naravno, meni ne može ništa promaći«, hvalio se Horvat.

»Šimundića je mogao ubiti Niko Kovačić, ali i Pepa Senić, koji se također trenutno nalazi u Evropi. Možda, kažem. Senić ne može preboljeti Gezinu smrt i ubit će svakoga u koga iole sumnja da je umiješan u Paštvjev nestanak.«

»Pepa je sada u Švedskoj. Morao je pobjeći iz Stutt-garta jer je prijetila opasnost da ga policija uhapsi zbog ilegalnog posjedovanja oružja i falsificiranja službenih dokumenata. Taj momak se sasvim izgubio; govori se ua je nekad pripadao eliti ustaške organizacije. A sad? Sad ga policija lovi kao sitnog džepara. Sramota. Takve ljude ne bismo smjeli trpjeti u svojoj sredini.«

»Pred nama su takvi zadaci da uistinu moramo imati najbolje jurišnike«, provocirao je Juriša dalje.

»Zato je naša dužnost i ničija više da sami obavljamo najsloženije operacije, u sklopu naših redovnih zaduženja«, rekao je Horvat, ponovo trznuvši glavom ulijevo. »Izbjegavali bismo odgovornost kad bismo tako značajne zadatke samo proslijedili Evropi. Biblija lijepo kaže: među mrtvima moj je ležaj. Mi moramo pasti za našu stvar, a ne netko drugi, razumije se.«

»To je, dakle, naš problem«, ustvrdio je Juriša glasno, a zatim dometnuo u sebi: ovaj fanatik, kojem su sasvim ostrugali mozak u Buckingham Streetu, ima vrlo visoko mišljenje o svojoj ulozi u fašističkoj organizaciji. On je, stječem dojam, već davno naoštrio kamu, a sad samo čeka najpogodniju žrtvu da joj prereze vrat.

135

1

Mnogo kasnije Juriša je, razmišljajući o Horvatovu fanatizmu, ustvrdio da nitko nije tako razorno i opako djelovao na Tasmaniji kao ta rugoba kozičava nosa i piskutava glasa. Tasmanija je nesumnjivo bila vrhunac njegova terorističkog studija. Odrekavši se boga kao inkarnacije vjerovanja u nešto humano, prihvatio je terorizam i zločin kao novu religiju. Srećko Rover bio mu je bog, Jure Marić sin božji, a braća Andrići veliki apostoli. Đuro Horvat osjećao se pozvanim da sudjeluje u novom neobičnom križarskom pohodu; on je imao svoj način i obrazac kako će spasiti kršćanstvo. Svoje je zadatke i dužnosti primio kao najuzvišeniju, svetu obavezu. Prvi put u životu imao je Đuro Horvat, čini se, priliku da nekom zabije nož u leđa a da pri tom nikome ne polaže račune. Imao je, računao je, priliku da ostvari svoje bolesne ambicije, da bude netko i nešto; ne više zidar, s muljem i prašinom ispod nokata, već osoba koja potkopava i razara režim za koji su mu njegovi zaštitnici govorili da je izvor svih zala i nesreća što su snašle emigrante u Evropi i prekomorskim zemljama.

Đuro Horvat, ocijenio je Juriša, nije bio od onih ljudi koji su znali razumno vagati riječi i raščlanjivati dobro od zla; sve što je znao bilo je da pokorno sluša druge, pa i onda kad su mu ti isti pred vlastitim očima kopali grob.

»Naravno, to je naš problem i ničiji više. Mi ga moramo sami riješiti«, rekao je Horvat, učinivši laganu kretnju prema novinama koje su bile razastrte na krevetu. »A kako ćemo to učiniti, poručuje nam general Drinjanin iz Madrida. Slušaj pažljivo, to su velike riječi.«

Zatim je uzeo fašistički list »Otpor« i počeo čitati samodopadnim glasom: »Naš stav je jasan: rušiti svaku Jugoslaviju! Rušiti je s Rusima i Amerikancima, s komunistima, nekomunistima; rušiti je sa svakim koji je ruši. Rušiti je dijalektikom riječi i dinamita, ali rušiti je bezuvjetno, jer ako jedna država nema prava opstojati -onda je to samo Jugoslavija.«

Broj 149 važno je pogledao Jurišu: »Onda, što misliš?«

Što mislim, pitaš - rekao je Juriša u sebi. Ako su to uistinu riječi Vjekoslava Luburića, za kojeg je sam Gestapo, koliko znam, ustvrdio da je patološka ličnost

136

sklona sadizmu i za kojeg sam negdje pročitao da je u Jasenovcu hladnokrvno ubijao, onda znaš što mislim. Dalje, mislim odakle ti toliko otrova u krvi i kakvim su s e to užasnim sistemom pritisaka, ucjena i prijetnji koristili Marić i braća Andrići kad su ti tako temeljito isprali mozak. Mislim, zatim, kako ćemo te jednog dana mi Hrvati zgrabiti za gušu i zauvijek ukloniti, da nam ne služiš na sramotu. Eto, to mislim o tebi, tvojem Lu-buriću i tvojoj organizaciji.

Sad je Juriša ustao s kreveta i krenuo prema prozoru, nastojeći tako prikriti bijes i pepeljastosivu boju koja mu je prelila lice: »Nisam imao prilike da to prije pročitam«, rekao je. Stajao je kod prozora i gledao van, držeći skrštene ruke na leđima. Pokušao je razgovor prebaciti na drugu temu.

Horvat je počeo iz kovčega vaditi najprije odjeću, slažući je na krevet, a zatim losion za kosu, električni aparat za brijanje, dvije plastične čaše i, najzad, sliku u okruglom okviru. Prošetao je kritičkim pogledom po baraci, gledajući svaki predmet posebno. Krišom je gledao i na slike obnaženih žena koje je netko zalijepio na zidu s dvorišne strane.

»Zgodno mjestance. Sviđa mi se.« »Nije loše«, rekao je Juriša glasom koji je odavao ap

solutnu nezainteresiranost. Broj 149 najprije je složio odjeću u noćni ormarić, a

zatim pogledavao zid iznad svojeg kreveta; htio je zabiti čavao i objesiti Pavelićevu sliku, koju su mu poklonila braća Andrići.

Juriša je to primijetio, pa ga je odmah upozorio. »Rekao sam ti, ovdje nas je vrlo malo. Objesiš li sliku na zid, može se lako dogoditi da i sam jednog dana budeš visio. Naši su protivnici vrlo dobro organizirani i praktički nemamo mnogo prostora za nesmetanu djelatnost. Upozoravam te stoga da budeš oprezan. Ne bih želio da već u početku izbije gužva. Uostalom, moramo obojica biti vrlo taktični, ne smijemo se previše eksponirati.«

»Imaš pravo, gužvu ćemo ostaviti za kasnije. Sada nam uistinu nije potrebna. Mislim da bi Domagoj pukao od jada kad bi mi se nešto dogodilo. I tebi, naravno. Organizacija ozbiljno računa s obojicom.«

»U čemu?«

137

Sad se Juriša okrenuo i uputio prema sredini sobe. Pod je škripao.

»Pa, koliko sam mogao zaključiti iz razgovora s Ma-rićem, obojica smo predviđeni za gerilsku grupu koja ima zadatak da se u dogledno vrijeme ubaci u Jugoslaviju.«

»Tako, dakle. Vjerujem da već postoji nekakav plan. Ali ako ostvarenje plana bude kilavo kao što je bilo s Tolićevom grupom, onda me sasvim slobodno mogu prekrižiti. Uzmimo jednostavno da je netko navikao na ozbiljan i temeljit posao.«

»Shvaćam te i sasvim je razumljivo što tako reagiraš. Tolićeva grupa je zaglavila jer se išlo glavom kroza zid. Ovaj put to se, međutim, neće dogoditi.«

»Siguran si u to?« »Sasvim siguran. Braća Andrići imaju dovoljno is

kustva.« Juriša je nepovjerljivo pogledao u Horvata. »Što time želiš reći?« »Želim reći da bi tu grupu vodila braća Andrići

osobno. Priključit će im se general Glavaš, Vlasnović, Keškić, Vegar. . . Zacijelo će tražiti i naš pristanak.«

»To je odveć sjajno da bi bilo istinito«, lukavo je Juriša izigrao svoje karte.

»Nemoj biti tako nepovjerljiv. Ovo što sam ti rekao već je odobrena stvar: Marić i Rover već su dali svoju suglasnost.«

»Dobro, ako je uistinu tako, što možemo učiniti nas osmorica? Moglo bi to biti odveć opasno.« Sada je Juriša nastojao da na svojem licu održi izraz ozbiljne zabrinutosti. »Posve si siguran da se radi samo o osmorici?«

Horvat je promatrao Jurišu, koji je stajao pred njim, udaljen četiri-pet koraka. Pljesnuo se dlanovima po koljenima i napravio značajnu grimasu.

»Ovo što ću ti sada reći ne bih smio, jer mi je Domagoj izričito naredio da nikome ništa ne govorim o predstojećim planovima. Međutim, siguran sam da pri tom nije mislio na tebe, iako je čak i to moguće. Stani, ne prekidaj me . . . Vjerojatno je želio da ti to osobno saopći. Ja ću ti reći, a ti se pravi kao da to ne znaš. Dakle, više uopće ne treba sumnjati da će nova grupa krenuti u Jugoslaviju. Kada će to biti, još se ne zna, sve ovisi o tome koliko ćemo ljudi prikupiti. Domagoj planira da

138

to bude između pedeset i šezdeset jurišnika. Jezgru grupe činili bi članovi HRB-a iz Australije.« Horvat se nekoliko puta osvrnuo lijevo i desno i dao znak Juriši da sjedne pored njega. Želio je da mu sve ostalo kaže šapatom. »Stvar je neobično važna: australska jezgra prebacit će se u Evropu i okupiti oko sebe nove ljude. Zatim ćemo svi zajedno ilegalno ući u zemlju i početi ustanak.«

Juriša je slegao ramenima, povlačeći prstom po licu: »Ne vidim ništa novo u svemu tome. To isto učinili su Tolić i Oblak, a na kraju su ipak zaglavili.«

»Oni uopće nisu bili pripravni za dugotrajnu i ozbiljnu akciju. Sve što su radili, radili su na brzinu.«

»Ne bi se baš moglo reći da je tako, prošli su obuku u Wodongi, usavršili znanje u Evropi, imali su eksploziv, oružje. . . A opet je njihova misija propala.«

»Obuka je bila kratka, psihološke pripreme također. Mi ćemo krenuti u zemlju tek kad budemo posve sigurni da smo spremni za gerilske akcije, osposobljeni za dugotrajan i iscrpljujući rat. Prije nego što operativna gerilska grupa upadne preko granice, naši suradnici pokrenut će tzv. psihološki rat. Njihov zadatak bit će da razaranjem javnih objekata, atentatima, paljevinama, trovanjem vode, izazivanjem zaraza i epidemija te širenjem lažnih glasina unesu pometnju među stanovništvom. Ako uza sve to uspiju oteti i ubiti nekog političkog rukovodioca, a sliku njegova unakažena lesa pošalju na različite adrese, uspjeh će biti potpun. Poslije takvih operacija slomit će se volja i otpor najčvršćih osoba.«

»Ako naši suradnici obave sve to što si nabrojio, što će ostati za nas, dragi moj George?« pitao je Juriša naoko mirno, iako je u sebi osjećao kako ga hvata oma-glica od zaprepaštenja. Sve to bilo je za nj velika i šo-kantna novost, iako je naslućivao da se ustaška organizacija u Australiji priprema za takav plan. Prvi nagovještaji tih mračnih nauma mogli su se zapaziti još na posljednjoj uskrsnoj vježbi u predjelu You Yangsa, u neposrednoj blizini Melbournea, gdje su braća Andrići, zajedno s Vegarom i još nekim teroristima, temeljito razrađivali najvažnija poglavlja američkih psiholoških operacija u Vijetnamu. Na istoj vježbi Juriša je prvi put čuo da su Adolf i Ambroz izradili nekoliko eksplozivnih knjiga i olovaka za potrebe ustaške organizacije i njezinih akcija zastrašivanja emigranata na petom kontinen-

139

Sad se Juriša okrenuo i uputio prema sredini sobe. Pod je škripao.

»Pa, koliko sam mogao zaključiti iz razgovora s Ma-rićem, obojica smo predviđeni za gerilsku grupu koja ima zadatak da se u dogledno vrijeme ubaci u Jugoslaviju.«

»Tako, dakle. Vjerujem da već postoji nekakav plan. Ali ako ostvarenje plana bude kilavo kao što je bilo s Tolićevom grupom, onda me sasvim slobodno mogu prekrižiti. Uzmimo jednostavno da je netko navikao na ozbiljan i temeljit posao.«

»Shvaćam te i sasvim je razumljivo što tako reagiraš. Tolićeva grupa je zaglavila jer se išlo glavom kroza zid. Ovaj put to se, međutim, neće dogoditi.«

»Siguran si u to?« »Sasvim siguran. Braća Andrići imaju dovoljno is

kustva.« Juriša je nepovjerljivo pogledao u Horvata. »Što time želiš reći?« »Želim reći da bi tu grupu vodila braća Andrići

osobno. Priključit će im se general Glavaš, Vlasnović, Keškić, Vegar. . . Zacijelo će tražiti i naš pristanak.«

»To je odveć sjajno da bi bilo istinito«, lukavo je Juriša izigrao svoje karte.

»Nemoj biti tako nepovjerljiv. Ovo što sam ti rekao već je odobrena stvar: Marić i Rover već su dali svoju suglasnost.«

»Dobro, ako je uistinu tako, što možemo učiniti nas osmorica? Moglo bi to biti odveć opasno.« Sada je Juriša nastojao da na svojem licu održi izraz ozbiljne zabrinutosti. »Posve si siguran da se radi samo o osmorici?«

Horvat je promatrao Jurišu, koji je stajao pred njim, udaljen četiri-pet koraka. Pljesnuo se dlanovima po koljenima i napravio značajnu grimasu.

»Ovo što ću ti sada reći ne bih smio, jer mi je Domagoj izričito naredio da nikome ništa ne govorim o predstojećim planovima. Međutim, siguran sam da pri tom nije mislio na tebe, iako je čak i to moguće. Stani, ne prekidaj me . . . Vjerojatno je želio da ti to osobno saopći. Ja ću ti reći, a ti se pravi kao da to ne znaš. Dakle, više uopće ne treba sumnjati da će nova grupa krenuti u Jugoslaviju. Kada će to biti, još se ne zna, sve ovisi o tome koliko ćemo ljudi prikupiti. Domagoj planira da

138

to bude između pedeset i šezdeset jurišnika. Jezgru grupe činili bi članovi HRB-a iz Australije.« Horvat se nekoliko puta osvrnuo lijevo i desno i dao znak Juriši da sjedne pored njega. Želio je da mu sve ostalo kaže šapatom. »Stvar je neobično važna: australska jezgra prebacit će se u Evropu i okupiti oko sebe nove ljude. Zatim ćemo svi zajedno ilegalno ući u zemlju i početi ustanak.«

Juriša je slegao ramenima, povlačeći prstom po licu: »Ne vidim ništa novo u svemu tome. To isto učinili su Tolić i Oblak, a na kraju su ipak zaglavili.«

»Oni uopće nisu bili pripravni za dugotrajnu i ozbiljnu akciju. Sve što su radili, radili su na brzinu.«

»Ne bi se baš moglo reći da je tako, prošli su obuku u Wodongi, usavršili znanje u Evropi, imali su eksploziv, oružje . . . A opet je njihova misija propala.«

»Obuka je bila kratka, psihološke pripreme također. Mi ćemo krenuti u zemlju tek kad budemo posve sigurni da smo spremni za gerilske akcije, osposobljeni za dugotrajan i iscrpljujući rat. Prije nego što operativna gerilska grupa upadne preko granice, naši suradnici pokrenut će tzv. psihološki rat. Njihov zadatak bit će da razaranjem javnih objekata, atentatima, paljevinama, trovanjem vode, izazivanjem zaraza i epidemija te širenjem lažnih glasina unesu pometnju među stanovništvom. Ako uza sve to uspiju oteti i ubiti nekog političkog rukovodioca, a sliku njegova unakažena lesa pošalju na različite adrese, uspjeh će biti potpun. Poslije takvih operacija slomit će se volja i otpor najčvršćih osoba.«

»Ako naši suradnici obave sve to što si nabrojio, što će ostati za nas, dragi moj George?« pitao je Juriša naoko mirno, iako je u sebi osjećao kako ga hvata oma-glica od zaprepaštenja. Sve to bilo je za nj velika i šo-kantna novost, iako je naslućivao da se ustaška organizacija u Australiji priprema za takav plan. Prvi nagovještaji tih mračnih nauma mogli su se zapaziti još na posljednjoj uskrsnoj vježbi u predjelu You Yangsa, u neposrednoj blizini Melbournea, gdje su braća Andrići, zajedno s Vegarom i još nekim teroristima, temeljito razrađivali najvažnija poglavlja američkih psiholoških operacija u Vijetnamu. Na istoj vježbi Juriša je prvi put čuo da su Adolf i Ambroz izradili nekoliko eksplozivnih knjiga i olovaka za potrebe ustaške organizacije i njezinih akcija zastrašivanja emigranata na petom kontinen-

139

tu. Jednom takvom tempiranom bombom braća Andri-ći pokušali su 17. studenoga 1966. ubiti uglednoga hrvatskog iseljenika, pomorskog kapetana Marijana Jurje-vića. Paket s bombom poslali su na Jurjevićevu adresu u Melbourneu, ali je eksploziv pravodobno otkriven na glavnoj melburnskoj pošti. Razmišljajući o svemu tome, Juriša je najzad rekao: »Imam dojam da će naš zadatak biti da zadamo samo konačni udarac.«

»Upravo to«, odgovorio je Horvat, zatvarajući kovčeg. Nogom ga je gurnuo pod krevet, a zatim stavio Bibliju na noćni ormarić. »Sasvim je sigurno da će, recimo, nekoliko istodobnih eksplozija ili operacija trovanja izazvati neviđenu paniku u zemlji. Policija i vojska bit će angažirani u potjeri za akterima tih akcija, što će nam omogućiti da se neometano i neopazice prebacimo u srce zemlje i započnemo oružanu borbu.«

»Kako je krasno čuti tako nešto«, govorio je dalje Juriša, a istodobno osjećao da mu neka studen prožima kosti. »Međutim, osjećam da bi se neke stvari mogle za-komplicirati, odnosno krenuti naopako. Koliko znam, upotreba bilo kakvih otrova u ratnim operacijama zabranjena je i suprotna međunarodnim zakonima.«

Horvatove oči zasjale su kao dvije žeravice, a lice mu se iskrivilo u prezirnu grimasu. »Bilo bi uistinu glupo razbijati glavu takvim besmislicama. Tko se još danas vlada po nekakvim zakonima? Uostalom, tko će nam dokazati da smo upotrijebili otrove, svršit ćemo s njima prije nego što pozovu međunarodnu zdravstvenu komisiju. Osim toga, valjda nećemo biti toliko nerazumni da, pošto preuzmemo vlast, ostavimo vidljive tragove. Spalit ćemo uginulu stoku da od nje ni pepeo ne ostane.«

Juriša je iznenada samog sebe uhvatio u mislima kako iz potaje vuče kratkocijevni revolver »kolt 32« i puca ravno u Horvatovo čelo. Zaključio je da taj čovjek uopće nije vrijedan življenja.

»Zaražena stoka i nije ni za što drugo nego za lomaču«, dometnuo je na kraju broj 149, sjajnih očiju, s trijumfalnim smiješkom.

»Baš sam budala što sam mislio da je okupljanje To-lićeve grupe i njezino slanje u zemlju najsavršenija stvar koju smo mogli smisliti.« Nasmiješio se smiješkom koji Horvat nije mogao prozreti, a pri tome je razmišljao kako su Marićeve hijene ponovo spremne na zločin

140

unatoč dotadašnjim lošim iskustvima u sličnim operacijama. Očito, Maricu i Roveru trebala je nova akcija, ali ne samo zbog same akcije nego i kao pokriće pred onim ljudima koji su se, spoznavši neke svoje zablude, počeli polako povlačiti iz organizacije i okretati leđa njezinu rukovodstvu. Akcija će, računali su Marić i braća Andrići, biti ohrabrenje, ali i upozorenje da bi se ko-lebljivcima i špekulantima mogla smrsnuti omča oko vrata ako se povuku. »Za novu akciju treba gomila novca. Vjerujem da rukovodstvo već zna kako će financirati operaciju.«

Na Horvatovu naboranu licu, koje je podsjećalo na mrtvačku masku, pojavio se ironičan izraz:

»Od članarine, dabome, ne možemo podmiriti ni troškove nabave oružja i eksploziva. Dakle, morat ćemo posegnuti u džep australskih Hrvata, a i srpske kopila-di: sačekivat ćemo ih u mračnim ulicama i noževima prisiljavati da rezvežu kesu. Upravo onako kako smo to i dosad činili. U svakom slučaju, novca neće nedostajati, jer su i neki ovdašnji krugovi zainteresirani za našu djelatnost.«

Horvat je bio neumoran u objašnjavanju predstojećih akcija u koje - Juriša je stekao takav dojam - ustaška organizacija polaže velike nade. Govorio je, temeljito i opširno, i o formiranju i organiziranju nove grupe (nazivao ju je »gerilskom«), te o tome da će njezinu okosnicu činiti braća Andrići, »general« Glavaš, Mirko Vlasnović, Pavle Vegar, Vejsil Keškić i on sam. Nekoliko puta istakao je da ustaška organizacija u novoj akciji ozbiljno računa i na Martina Jurišu.

U međuvremenu Horvat je neumorno agitirao za ustašku organizaciju.

»Moram vas upozoriti da je vaše pravo na domovinu Hrvatsku samo simbolično; dok su komunisti na vlasti, takvo pravo nikad nećete steći«, govorio bi ljudima koje je zaticao u kavanama ili ih tražio u njihovim barakama. »Hrvatski radnici morali su u pečalbu zbog crvene politike, koja potiče nerazvijenost i nezaposlenost u Hrvatskoj. Bacite jugopasoše i priključite se našoj organizaciji, koja će štititi vaše interese ne samo u Australiji nego i u Hrvatskoj, dabome, kad preuzmemo vlast.«

Nakon mjesec dana provedenih u Gvvorv Parku, Horvat je s iznenađenjem ustanovio da su njegove riječi

141

ozbiljno shvatila samo četiri čovjeka: jedan kojeg su zvali inženjer i tri kopača. Ocijenio je da od te četvorice ne može mnogo očekivati. Ohrabrivali su ga samo »inženjerovi« stavovi, iako je bilo očito da je to više posljedica želje za lakom zaradom i parazitskim životom nego nikakva politička svijest. Horvat je, naime, obećao da će svakom novom članu organizacije biti osiguran mnogo lakši posao i mnogo više novca. Međutim, što se zapravo krilo iza tih obećanja najbolje je znao Martin Juriša; već godinama je slušao takve priče i odlično znao njihov pravi smisao.

Broj 149 je četvoricu vrbovanih ljudi uvrstio u popis svojih najodanijih suradnika. Jednog četvrtka okupio ih je oko sebe u baraci i održao im panegiričan govor u slavu ustaške organizacije: »Mi ćemo se poslužiti svim sredstvima kako bismo postigli pravo na vlastitu državu. Pri tom mislim i na primjenu oružane sile. Organizacija je vaša budućnost, u njoj ćete riješiti svoje životne probleme. U njoj ćete biti duboko poštovani i cijenjeni.«

Drugi je put govorio o »diverzantskim trojkama«: »Svima vama može se jednog dana ukazati čast da postanete gerilci. Pristupite u ustašku organizaciju, pa ćete naučiti pucati iz pištolja i puške, besprijekorno rukovati nožem i željeznim korbačima, bacati bombe i granate, praviti mine i upoznati tehniku miniranja...«

3

»Reci mi«, upitao je Juriša Horvata jednog dana, »što sada namjeravaš? Rekao si mi da ti jedan od ovih ljudi treba za sasvim određenu stvar.«

»Moramo pronaći čovjeka za tzv. početne operacije«, odgovorio je Horvat.

»I misliš da si među onom četvoricom pronašao upravo takvog?«

»Mislim daje inženjer kao stvoren za takvu misiju«, zaključio je Horvat s optimizmom u glasu. »Takav posao može obaviti samo profesionalac.«

»Ako ciljaš na to da inženjer ode u Jugoslaviju i obavi neke važne poslove prije našeg dolaska, onda moraš znati koliko je vješt i spreman za nešto takvo. Od kakve će nam koristi biti ako zataji ili ne obavi posao onako kako smo zamislili?«

142

Zatim se Juriša u sebi pitao kakav je to važni posao koji bi bio povjeren »inženjeru«. Budući da je vec odavno zapazio da je Horvat vrlo brbljav, vjerovao je da će i sada lakomisleno razvezati jezik i otkriti mu stvarnu pozadinu akcije.

Međutim, broj 149 tog trenutka zapravo nije ni znao za kakvu je akciju trebalo da angažira »inženjera«. Njegovo je bilo samo da pronađe pogodnog i pouzdanog čovjeka, a sve ostalo držao je u rukama Ambroz Andrić, »stožernik« HRB-a za Australiju.

»Inženjer je u našim rukama, u to ne treba sumnjati«, govorio je Horvat. »Sada je na Domagoju da kaže što želi od njega. Ja mogu samo pretpostavljati da će to biti izuzetno važan zadatak i da će biti neposredno vezan za naš odlazak u Jugoslaviju.«

Sad se Juriša latio mučne zadaće koja mu je uvijek bila na pameti kad je razmišljao odakle Horvatu i njemu sličnima taj poticaj za rušenje i ubojstva, kad su prije toga bili, reklo bi se, sasvim obični, razumni i normalni ljudi. Odakle im taj nagon za destrukcijom?

»Plašiš li se povratka u Jugoslaviju?« upitao je Juriša iznenada.

Horvat se, začudo, nije zgranuo zbog tog pitanja: »Bilo je potrebno mnogo više hrabrosti da se po

bjegne iz Jugoslavije. Ovo što ću sada reći tebi nije poznato jer si emigrirao još prije jedanaest godina. Ali moram te upozoriti na tu užasnu stvar. Znaš li što se događalo kad bi policija saznala da netko namjerava pobjeći iz Jugoslavije? Ubijala je bez suda, na licu mjesta. Mnogi su tako skončali.«

»Nisam znao da se tako nešto događalo«, primijetio je Juriša, samo da bi umirio sugovornika i dao mu na znanje da vjeruje njegovim pričama. »Doista nisam znao za to.«

Sad je Horvat, ne sluteći podvalu, igrao svoju igru, točno prema pravilima ustaške organizacije. »Moram ti reći da je sada stanje u Jugoslaviji nepodnošljivo. U gradovima je uveden neviđen teror, čitava sela su raseljena, a ljudi strpani u koncentracione logore. Užasno je to što se događa u našoj domovini. Crveni su se sasvim povampirili.«

»Ti si, čini mi se, vrlo dobro informiran o situaciji?« »Pa, kako se uzme. Sve to čuo sam, zapravo, od bra

će Andrića. Oni su, kažu, povezani s nekim ljudima u

143

zemlji i od njih dobivaju informacije o komunističkom teroru i nezadovoljstvu naroda. U takvim prilikama, kad narod očekuje svoje spasioce, ja ni trenutka ne mogu osjećati strah od povratka. Štoviše, sretan ću biti ako to uslijedi što prije, kako bismo pošten živalj spasili od sigurnog uništenja. Nije li tako?«

»Imaš pravo. Krajnje je vrijeme da ispunimo svoju povijesnu dužnost«, odgovorio je Juriša, a zatim dometnuo u sebi: žarko se nadam da ćeš dopasti ruku tom istom narodu, i da će ti on pokazati u kakvoj si zabludi živio i kakvim si se iluzijama pothranjivao.

Trećeg mjeseca boravka u Gwory Parku Horvat je za četvoricu vrbovanih ljudi već bio otvorio pravu malu školu terora. Opširno i temeljito je govorio o potrebi okupljanja vlastitog »revolucionarnog kadra« ustaške organizacije, s obaveznim stručnim znanjem, i o nužnosti terorističkih akcija u zemlji. Pri tome se često pozivao na operativne vježbe članova ustaške organizacije, za koje su - kako je isticao - otvoreno zainteresirane neke obavještajne službe, a kojima je cilj da »u mladih idealista stvore kompaktnost i borbenu spremnost«.

Četvrtog mjeseca boravka broj 149 bio je već sasvim preparirao četvoricu nesretnika, s »inženjerom« na čelu. Budući da im je obećao gomilu novca, odlikovanja i visoke položaje u novoj hrvatskoj vladi, bili su spremni da krenu u zločin. Horvat im je govorio: »Ako se pokažete kao ljudi od povjerenja, poslat ćemo vas u Jugoslaviju da iskopate prve grobove za komunističku gamad, da budete prethodnica hrvatske vojske u njezinu novom slavnom pohodu.«

Petog mjeseca Juriša je već imao razrađen plan kako da zauvijek ušutka Đuru Horvata. Sama egzekucija nije bila problem. Naime, Horvat je na Tasmaniji stekao glas jednog od najokrutnijih »utjerivača dugova«, ljudi koji su uz pomoć metalnih boksera i željeznih kor-bača skupljali »članarinu« i novac na ime zaštite od »Udbinih agenata«. Tako je postao veoma omrznut čovjek. Juriša je vrlo dobro znao da je potrebno samo izazvati iskru, pa da Horvat završi kao hrana morskim psima. Imao je nekoliko planova kako da ga najlakše ukloni: mogao je, uz ostalo, proširiti priču kako Zrinski potajno troši novac od prikupljene članarine i ucjena. Takvo Horvatovo dopunjavanje prihoda bilo bi dovoljno da se nađe na listi osoba koje neizostavno treba

144

ukloniti, ali ne, naravno, zbog toga da bi se sačuvao »autoritet« ustaške organizacije, već zato što su Rover i Marić bili vrlo osjetljivi kad je netko uzimao novac koji je pripadao njima.

Juriša je imao izvanredno dobru klopku za Horvata. Međutim, hitno su ga pozvali u Bridsport 266, i plan je propao.

Povratak na kopno nije odgovarao Jurišinoj predodžbi o bezbrižnu životu, u kakvom je bar djelomično uživao na Tasmaniji. Znao je da će ga predstojeći kontakti s braćom Andrićima i razgovori o terorističkim akcijama sasvim odvojiti od poštenog svijeta i da će, kani li uistinu razoriti zločinačke planove tih bijednika, nesumnjivo morati priznati poraze koje u normalnim okolnostima nikad ne bi priznao.

U svakom slučaju, očekivao ga je mučan i težak posao. Bilo je izgleda da uspije u njemu samo ako besprijekorno odigra svoju opasnu ulogu. U suprotnome, mogao je očekivati da će ga stići metak Marićevih i Ro-verovih egzekutora.

10 - DVADESETI ČOVJEK 145

3.

NAORUŽANJE »MINIMALNOG STANDARDA«

»Spavat će na dnu mora ako ne pronađe barem desetoricu koji će biti spremni da nam se priključe«, zelen u licu prijetio je Ambroz Andrić.

»Sve što ti mogu reći svodi se samo na komplimente. Tvoja je uznemirenost bezrazložna, jer će Horvat učiniti čuda na Tasmaniji. On je čovjek koji zna što želi. Imat ćeš najmanje četvoricu za odabir; broj 149 zanatski je obavio posao. U svakom slučaju, bolje nego što sam mogao i zamisliti«, rekao je Martin Juriša sigurnim glasom, zadovoljan sam sobom. Živite svoje posljednje godine, rekao je u sebi, a potom glasno dodao: »Mislim da ćeš biti apsolutno zadovoljan.«

Ambroz Andrić, Pavle Vegar i Martin Juriša sjedili su tog poslijepodneva u Ambrozovu stanu na Clifton Hillu i razgovarali o pripremama za osnivanje »gerilske grupe«.

»Želio bih da cijela operacija teče onako kako sam zamislio«, govorio je Andrić. »Mi, moram ponoviti, možemo obaviti taj posao i dokazati Maricu i Roveru da im je izbor bio besprijekoran. Ne zaboravite, mi možemo sve urediti. Nipošto nećemo dopustiti da se ponovi gomila grešaka iz slučaja s Tolićevom grupom. Te kukavičke hulje dopustile su da ih udese prije nego što su ispalili ijedan metak. Analizirajući uzroke njihova neuspjeha stekli smo, logično, brojna iskustva i otkrili

146

neke nedostatke u taktici kretanja i skrivanja. Mi ćemo imati posve drukčiju strategiju i, dabome, najbolje ljude Vježba koju smo u siječnju prošle godine upriličili kod Litlle Hillsa pokazuje da raspolažemo dobrim revolucionarnim kadrom, da imamo organiziranu avangardu revolucionarne sile.«

»Znači li to da već postoji detaljno razrađen plan za novu akc-ju?« pitao je Juriša. Postavljao je otvorena pitanja, jer je znao da u Andrićevim i Vegarovim očima uživa reputaciju odanog člana ustaške organizacije. A bilo je i krajnje vrijeme da sazna što je rukovodstvo HRB-a sve smislilo i kako zamišlja svoje nove poslove smrtonosne naravi.

Domagoj je šetao sredinom sobe, skupljenih očiju i mračna pogleda. Vegar je skrštenih ruku stajao kraj prozora, grickajući drvce šibice, a Juriša je sjedio kraj vrata, nalakćen na drveni naslon stolice. Vani je padala kiša, a duž Heidelberg Roada vukla se nepregledna kolona automobila upaljenih svjetala za maglu. Spuštala se noć, hladna i vjetrovita.

»Pa, smislili smo nešto«, preuzeo je Ambroz Andrić poslije kraće pauze. Hodao je, s rukama na leđima i sagnute glave, sav zadubljen u misli. »Vjerujem da će neki dijelovi plana u konačnoj varijanti doživjeti izmjene, pa ne znam odakle da zapravo krenem.«

»Kreni od onog što će najviše zanimati brata Jurišu«, predložio je Vegar glasom promuklim zbog prehlade.

»Prijedlog nije loš, ali stvari se ne tiču samo Juriše. Taj posao ima opće značenje pa bi bilo korisno da kažem sve što smo smislili, bez obzira na sve kasnije izmjene i dopune.«

»Što se mene tiče ja bih želio znati svaku pojedinost«, primijetio je Juriša, paleći cigaretu. Ugašenu šibicu bacio je u pepeljaru na stolu, razmišljajući kako je izravna igra najbolji način da sazna sve Andrićeve i Ve-garove tajne.

Računica se pokazala ispravnom. Andrić je najprije zagladio prorijeđenu kosu, pa sjeo

sučelice Juriši: »Dobro, pođimo redom.« »Pođimo redom«, pristao je Juriša. »Marić i Rover predložili su plan odlučujuće geril

ske akcije u Jugoslaviji. To bi zapravo trebalo da bude Pravi mali rat. Sve upućuje na zaključak da ćemo taj rat dobiti.«

147

»Za takve zaključke Bimbo i Marić moraju imati uistinu čvrste argumente. Ti također.«

Andrić se nasmijao i odgovorio dvosmisleno: »I drugi su uspjeli na sličan način ostvariti svoje planove.«

»Tko, na primjer?« »Castro je s dvadeset i devet ljudi, mislim, srušio Ba-

tistin režim na Kubi.« Juriši se zamaglilo od te usporedbe, a lice mu se sa

svim iskrivilo, kao da ga je ošinuo hladan vjetar. Nije mogao prijeći preko te Andrićeve besmislice. Rekao je: »Uz Castra je bio narod.«

»Odlično«, umiješao se Vegar sa strane, sumnji-čavao zirkajući buljavim očima. »I mi uza se imamo narod.«

»Mislim da je to velika zabluda«, rekao je Juriša. Zatim je, da mu ne bi nakalemili bilo kakve primisli, brzo nastavio. »Mislim da se taj narod izdajnički ponio prema Toliću i njegovoj grupi. Nitko nije ni prstom mrdnuo da im pomogne. Štoviše, stječe se dojam da je taj isti narod jedva čekao da se Toliću i njegovim momcima smrsne omča oko vrata«.

»Od tog vremena prošlo je gotovo punih pet godina i mnoge stvari su se u međuvremenu promijenile. Narod je, garantiram, na našoj strani. To pokazuju i izvještaji iz Jugoslavije«.

»Jesu li izvještaji pouzdani?« »Apsolutno pouzdani i provjereni«, tvrdio je Andrić,

a Vegar mu potvrđivao klimanjem glave. »U Jugoslaviji je situacija zrela za našu akciju. Političko i armijsko rukovodstvo je razjedinjeno. Sve to prate i sukobi na nacionalnoj osnovi, a privredni sistem je pred raspadom. Nama, dakle, preostaje samo da pokupimo čahure, jer će se međusobno pobiti.«

»Upozorio bih da su se takve procjene davale i prije Tolićeva odlaska u zemlju. I što se ispostavilo? Ispostavilo se da su izvještaji bili netočni«.

»To su bili drugi ljudi i drugo vrijeme«, bio je Andrić uporan.

»U Jugi vlada pravi kaos«, dometnuo je Vegar. Kutovi njegovih usta bili su uzdignuti u pakostan osmijeh. »Nama preostaje samo da upadnemo preko granice i zmiji zdrobimo glavu.«

Domagoj se naslonio preko stola, gledajući oštro u Jurišu. Ovome se učinilo da njegove oči nemaju nika-

148

kve dubine, da uopće nisu slične ljudskim očima. Još jedna slika bila je uz tu vezana: Andrićevo ponašanje, govor i nos neodoljivo su ga podsjećali na ustaškog emigranta koji ga je, dobro se sjećao, obrađivao u izbjegličkom logoru u Austriji, poslije ilegalnog bijega iz Jugoslavije.

»Slušaj, Martine«, nastavio je Andrić, »menije posve razumljiva tvoja skepsa, jer si stari emigrant. Prošlo je već dvanaest godina otkako si prešao granicu. U tebi su shvatljivo, ostali stari dojmovi kojih se ni uz najbolju volju ne možeš otarasiti. Zatim, tu je i neuspjeh Toliće-ve grupe što, dakako, u tebi izaziva dodatni oprez. Svega toga smo svjesni kad razgovaramo s tobom. Međutim, ponavljam, sada su drugi ljudi i drugo vrijeme. Moraš nam vjerovati. U hrvatski pokret uključili smo nove emigrante, posebno naš cvijet, našu snagu, hrvatske radnike u Zapadnoj Njemačkoj. Oni su naš sastavni dio.«

Taktika tog lukavog čovjeka bila je rafinirana, ali ne i neodgonetljiva. Juriša je vrlo dobro znao da Ambroz Andrić upravo izgovara riječi kojima se želi ne samo dodvoriti svojem sugovorniku već i dati izuzetno značenje cjelokupnoj akciji. Ta taktika bila je doista okrutna i bezobzirna, jer je broju 20 bilo savršeno jasno da ga Ambroz Andrić vrbuje i priprema za zločin bezumnika. Taj pasji sin, rekao je Juriša u sebi, zaista je pravi majstor za podvale i prepariranje. Danima ga je već pripremao za ovaj sastanak i razgovor, pri tom vješto glumeći vrlo brižna čovjeka koji je spreman da se, kako je rekao, odrekne brojnih zadovoljstava e da bi imao dovoljno vremena da svoje »jurišnike« upozna s pravim ciljem terorističke akcije. Drugim riječima, Ambroz Andrić nije bio od onih ljudi koji su donosili nagle odluke: sve je kod njega išlo postepeno, ležerno i temeljito, pa čak i onda kad je nekog kljukao očitim lažima ili ga pripremao da svojoj žrtvi podlo zabije nož u leđa.

»Za mene je velika novost da u Njemačkoj imamo toliko ljudi«, rekao je Juriša tobože iznenađen, aludirajući na Andrićevu izjavu o hrvatskim radnicima koji su sastavni dio revolucionarnog kadra organizacije. Pri tom je očima tražio kakav sumnjiv trzaj na Domagojevu licu. »Čini mi se da se od Tolićeva vremena ipak dosta toga promijenilo.«

Andrić je značajno kimnuo glavom.

149

»Kad dođeš u Evropu, nećeš je više prepoznati; stvorili smo čuda u Njemačkoj, Francuskoj, Švedskoj i Austriji. Svestrano smo analizirali situaciju i zaključili da samo uključivanjem cjelokupne hrvatske emigracije, dakle i pasošara, u našu stvar možemo doseći davnašnji cilj o nezavisnoj državi.«

»Što se tiče mojeg povratka u Evropu, čini se da je to nesporazum«, upozorio je Juriša. »Ja nisam pristao ni na kakvo putovanje u Evropu.«

Sada je netremice promatrao Andrića, dajući mu tim riječima do znanja da ne voli, niti će dopustiti, bilo kakve kalkulacije, osobito ne one koji bi se mogle ticati njegove kože. Zapravo, sve je to bila vrlo uspješna gluma, jer je put u Evropu bio nešto što je Juriša godinama potajno priželjkivao. Sve je to bila maštovita hazardna igra koju je razumio samo broj 20.

Iz Evrope se mogu i pješice vratiti kući, često je znao samome sebi govoriti dok je u noćima bio obuzet slatkim mislima o novoj budućnosti. Otpuzat ću na koljenima, ako bude trebalo, samo da se zauvijek riješim njih, rekao je u sebi i te večeri u Clifton Hillu.

»Vrijeme je, dakle, da sasvim otvorimo karte, iako ni prije nije bilo nikakva razloga da išta krijemo pred tobom«, rekao je Andrić. Vegar i Andrić odjednom su poprimili ozbiljne izraze, što je Juriša protumačio kao znak da je strateška okosnica ovog razgovora bila unaprijed pripremljena i dogovorena.

»Znači li to da mi nudiš sasvim konkretan posao u Evropi?« upitao je Juriša, i dalje glumeći da je potpuno neobaviješten.

»Pa, tako nešto«, odgovorio je Andrić, i sjeo za stol. To isto učinio je i Vegar. »Znamo da si o nekim našim odlukama i planovima ponekad bio informiran s priličnim zakašnjenjem, ali to nije bila naša krivica, već više stvar tehničke naravi. Bio si predaleko, a mnogo toga o čemu smo raspravljali ovdje u Melbourneu nije bilo uputno spominjati u pismima. Ne proganja nas manija konspiracije, ali neke stvari nisu za svačije uši. Neke planove moramo čuvati kao najstrožu tajnu.«

»Neoprezno brbljanje o akcijama može izazvati opasne situacije, shvatit ćeš«, dodao je Vegar glasom koji je bio na granici šapata. Pri tome se vidljivo naprezao da bude veoma uvjerljiv.

150

»Znam te običaje«, rekao je Juriša. »Ali, molim vas, recite već jednom što želite od mene. Zrinski me je mjesecima obasipao sličnim zagonetkama kao što su ove večeras. To nikamo ne vodi. Recite najzad gdje sam ja u svim tim planovima. Ako se plašite, onda me niste trebali ni pozvati iz Gwory Parka. Ondje mi je bilo sasvim dobro.«

Ponudio je obojicu cigaretama. Vegar je odbio, jer je i dalje grickao drvce, a Andrić je uzeo jednu i odmah je zapalio. Učinio je to vrlo sporo, kao da su mu ruke premazane nekom ljepljivom masom koja mu otežava kretanje. Juriša je u toj sporosti vidio još jedno Andri-ćevo nastojanje da atmosferi u sobi, a i samom razgovoru, da vrlo značajan okvir, te da pri tome istakne svoj poznati smisao za »donošenje logičnih i razumnih zaključaka«.

Treba reći da je Ambrozu Andriću malo tko od bliskih suradnika osporavao posjedovanje zdrave logike i razuma, jer je imao vrlo čvrste »argumente«: imao je nož i pištolj, kojima su se, po tradiciji ustaške organizacije, mogli steći ne samo ugled i slava nego i pamet. Kad su sijevali noževi, praskali revolveri i zviždali željezni korbači, onda je malo tko mislio gdje počinje, a gdje prestaje Andrićeva pamet.

»Čuj Martine, pripremamo grupu za Jugu. To će biti nešto specijalno, nešto što će odjeknuti kao grom i višestruko isplatiti Tolićev poraz.«

Juriša je šutke duboko uvlačio dimove i katalogizirao najvažnije detalje Andrićeve priče.

»Jezgru gerilske grupe činit će odabrani ljudi iz Australije: Vegar, Glavaš, Horvat, Vlasnović, Adolf, ja, ti i još neki. Zamišljeno je da se naša grupa u određenom trenutku preseli u Evropu, da ondje brojčano ojačamo i obavimo posljednje pripreme za ubacivanje u Jugoslaviju. Vjerujem da će između 40 i 50 ljudi biti sasvim dovoljno da jednom zauvijek riješimo stvar. Bit će to veliki finale o kojem su neki dosad samo sanjali. Slušaj, Vegar i ja želimo znati koliko si spreman da nam se priključiš.«

»Spreman sam toliko koliko i vi«, odgovorio je Juriša kratko. Motrio je krajičkom oka Andrića, pa Vega-ra; obojica nisu krila zadovoljstvo. Ovo je moja partija, dometnuo je u sebi, a iskra mu je bljesnula u očima. Osjećao je da mu se vraćaju mir i sigurnost.

151

»Što misliš o toj akciji?« pitao je Andrić. »Pa, ideja nije loša. Samo, ne znam koliko smo joj

mi, dakle ti, Vegar, Glavaš, Keškić i ostali, dali prave okvire. Mislim, koliko je ona rezultat vaših razmišljanja, a ne nekakve euforije iz vremena Geze Paštvja i Pepe Senića.«

Cigareta među Domagojevim prstima bila je sve kraća; pušio je grozničavo, snažno uvlačio dim, a zatim ga u tankim pramenovima ispuštao prema vratima, šiš-teći kao lokomotiva na uzbrdici.

»Akciju su predložili Rover i Marić, a mi smo preuzeli obavezu da je realiziramo, dali smo joj, dakle, prave okvire. Sve, od načina okupljanja gerilaca, pa sve do njihova upada u zemlju.«

»Kakav je plan?« Vegar je prešao preko sobe, okrenuo prekidač kod

vrata i sobom se razlila žućkasta svjetlost iz žarulje na sredini stropa.

»Plan je savršen«, rekao je Vegar sjedajući na isto mjesto.

»Čekaj malo, Skorzenv, ja ću mu sve objasniti«, prekinuo ga je Andrić pokretom ruke. Zgnječio je cigaretu u šalici za kavu, koja je služila kao pepeljara, a zatim nastavio: »Temeljili smo ga na nekim praktičnim iskustvima velebitskog ustanka* i poslijeratnih akcija ustaške emigracije. Budući da je naša revolucija nacionalno-oslobodilački rat, ona će se i odvijati po ustaljenim normama takva rata, tj. pomoću organiziranih političkih skupina. U početku ćemo voditi gerilski rat, dok hrvatske jedinice ne ojačaju i postanu dovoljno snažne da zadave srpski imperijalizam i pomlate Hrvate-izdajice. Dakle, morat ćemo napadati iznenada i brzo, jer iznenađenje je jedno od najdjelotvornijih sredstava za paraliziranje i uništenje neprijateljske premoći.«

* Takozvani velebitski ustanak - jedna od ustaških akcija koja je 1932. imala cilj da podgrije atmosferu nespokojstva i neizvjesnosti i bude dokaz nestabilnosti političkih prilika u predratnoj Jugoslaviji. Po Pavelićevoj zamisli, akcija je trebala da preraste u opći ustanak u Lici, ali se na kraju završila lokalnim sukobima, manjim diverzijama i oružanim napadom na žandamerijsku stanicu u selu Brušanima. U napadu je sudjelovalo ukupno dvadesetak ustaša-emigranata i pripadnika ustaške organizacije s gospićkog područja.

»Što im sve pripremamo?« »Pripremamo im vruće ljeto: rušit ćemo električne

centrale, dalekovode, rafinerije, manja i veća skladišta benzina, naftovode i plinovode. Uništavat ćemo, zatim, mostove, ceste, vlakove, pruge i teretna vozila.«

»Sve me to podsjeća na jedno logorovanje u Wodon-gi, gdje su se obučavali Tolić i njegova grupa. Marić je s istim takvim ushićenjem govorio o 'vrućem ljetu 63'. Međutim, znaš i sam kako se sve to završilo. Vjerujem da bi Tolić i Oblak ovog časa dali sve da Maricu, Ro-veru, Seniću i Paštvju mogu zavrnuti vratom. Bojim se da bismo se i mi mogli naći u sličnom položaju. Uostalom, kako zamišljate da to obavimo kad smo 13.000 milja udaljeni od Evrope?«

»Rekao sam da ćemo se prebaciti u Evropu i odande rukovoditi akcijama. Nu, dužan sam razjasniti još jednu stvar. Naš će zadatak biti da vodimo gerilski rat, a pasošari će organizirati diverzantske akcije: razarati privredne, vojne i druge objekte. Hoću reći da će se naša grupa ubaciti u Jugoslaviju tek kad prvi vlakovi, pruge i trafo-stanice odlete u zrak. Uspostavit ćemo ustaničke baze u bosanskim planinama, organizirati pokret otpora na širokom oslobođenom području, što će opet biti znak da se u zemlju prebace i ostale grupe, koje će čekati u pripremi.«

»Zgodno, vrlo zgodno«, primijetio je Juriša, tobože značajno kimajući glavom. Međutim, duboko u njemu rasla je plima bijesa i mučnine, zatim je osjetio kako ga podilaze žmarci, a neka nevidljiva oštrica para mu utrobu i razdire pluća. Što su te krvopije sve smislile u svojim plitkim i ograničenim mozgovima? Kako ta gomila probisvijeta zamišlja svoj susret sa zemljom koja im je s gađenjem davno okrenula leđa i odrekla ih se kao naj-bjednijih izroda?

Juriša nikako nije želio propustiti priliku da barem sa strane promatra taj susret. Već sada, sjedeći u sobi u Clifton Hillu, znao je da će se Ambroz Andrić i njegovi »jurišnici« zalediti od šoka koji će im biti priređen s druge strane granice.

»Stvari su, pretpostavljam, vrlo jasne«, rekao je Andrić dalje. Pri tom je vrlo često udarao kažiprstom po stolu i ustajao sa stolice u blaženom zanosu, želeći time Pokazati Juriši kako ga ta ideja neobično zaokuplja i kako mu ne dopušta da se smiri. »U ovom trenutku mo-

152 153

ramo se osobito angažirati na okupljanju i provjeri pa-sošara, koji će ući u zemlju prije nas. To moraju biti zaista odabrani ljudi, mladići zdrava duha i tijela, idealisti koji su voljni sebe žrtvovati, pravi vukovi.«

Vegar je iz ormara izvadio tri čaše i ,pivo, raspore-divši ih na stolu. »Kad ih pustimo s lanca, bit će to gozba za lešinare«, rekao je, grgljajući oporu tekućinu. Zatim je dometnuo u pola daha: »Što mislite, a? Prava divljač. Mislim da je to ključ hrvatske revolucije.«

»Dobro misliš, Skorzenv«, dodao je Andrić zadovoljno. »To su hrvatski revolucionari i rodoljubi. Od njih ćemo stvoriti diverzantske trojke koje će biti osposobljene i za najdelikatnije zadatke. Ilegalno će upadati preko granice, rušiti samo određene objekte i ubijati samo određene ljude, a zatim se, ako bude trebalo, istim putem tajno vraćati u baze u inozemstvu. Svaki od njih imat će naoružanje i opremu minimalnog standarda, dakle revolver sa 150 metaka, nož, eksploziv, pušku dugog dometa, s pedeset metaka, te snajperske i optičke sprave. Za osobnu opremu dobit će, osim odjeće, i tranzistor, kliješta za žicu, sjekiricu i lopaticu, visokoka-loričnu hranu, sat, kompas, kartu, džepnu lampu, zalihe baterija, prvu pomoć s najnužnijim lijekovima, morfij ili tablete za ublažavanje bolova, tablete za samoubojstvo, ljutu papriku, papar, mirisne sprejeve i petrolej za zavaravanje tragova. Ukupno dvadeset kilograma eksploziva, opreme i naoružanja. To, kažem, moraju uistinu biti fizički i tjelesno sposobni ljudi, osobe koje će shvatiti strategiju naše borbe za goli život.«

»Gdje ćemo pronaći takve ljude?« pitao je Juriša, za-uzdavajući mučninu.

Andrić je ispio svoju čašu nadušak, palucajući jezikom kao zmija prije ugriza. »Gdje ćemo ih pronaći? To barem nije problem. U Njemačkoj i Austriji ima i takvih koji će se prodati za deset maraka.«

»Zašto to baš moraju biti pasošari?« »Hm«, lukavo se smješkao Andrić, »događaji, među

njima i oni najvažniji, ne bi smjeli promaknuti javnosti, osobito ne sada, kad smo od stanovitih krugova dobili signal da krenemo u akciju. Želim reći da ta javnost mora steći dojam da Jugoslaviju ne želi srušiti samo politička emigracija, već i ekonomska. Dakle, kad netko tko ima crveni pasoš stane Jugoslaviji za vrat ili joj pokuša slomiti kičmu, onda će se svjetska javnost sasvim

umljivo upitati: nije li uistinu kucnuo čas da tim obespravljenim ljudima pomognemo? Mi moramo stvoriti takvu klimu iz koje će neupućeni izvući jednostrane zaključke, zaključke koji samo nama odgovaraju. Vidiš, poslužit ćemo se još jednim trikom, angažirat ćemo i plaćenike iz Legije stranaca.«

»Ne bismo to smjeli učiniti«, rekao je Juriša, nastojeći Andrića uvjeriti kako je to pogrešno. Vjerovao je da bi energičnim stavom mogao pokolebati tog opakog čovjeka koji je, čini se, bio već sasvim spreman da započne svoj krvavi rat. »To nisu ljudi za nas. Sve treba prepustiti HRB-u. Ne bih se iznenadio ako legionari predlože svoj plan. To bi bilo fatalno, jer Jugoslavija nije Madagaskar, Čad, Somalija ili neka druga zemlja gdje je Legija stranaca mogla činiti što je htjela. Jugoslavija ipak ima regularnu armiju, a to je nešto na što legionari nisu navikli.«

»Vidim, ti si protiv legionara, ali ja nisam«, rekao je Andrić zlobno nakrivivši glavu, kao da je time htio zaprijetiti Juriši. »Moram biti sasvim otvoren. Za neke stvari još nisi dorastao. Slušaj, angažirati legionara ne znači samo pronaći dobrog borca, već i napraviti dobar politički potez.«

Juriša sad više ništa nije shvaćao. To je odmah jasno dao do znanja svojim sugovornicima.

Andrić je nastavio: »Kad gerilac HRB-a, koji je prije toga bio u Legiji stranaca, javno kaže kako je napustio legionarski kruh jer ga zove domovina, onda je to veliki politički dobitak. A mi ćemo igrati upravo na tu kartu. Legionari će morati pjevati pjesmicu kako su se dobrovoljno javili u našu vojsku, jer je to, razumije se, izraz patriotizma i želje da pomognu porobljenom hrvatskom narodu u Jugoslaviji.«

»A ako odbiju pjevati tu pjesmicu?« »Onda ćemo kupiti klavir i lijepo ih daviti klavir-

skim žicama. Jednoga po jednoga.« »Ne misliš valjda ozbiljno?« tobože u čudu pitao je

Juriša. Istog trenutka u sjećanju se, načas, vratio sedam godina unatrag, u Katoombu, u sumornu samačku sobicu Zrinke Milas. Čuo je njezin drhtavi, uplašeni glas. Zgrozio se od same pomisli da bi još netko mogao visiti o klavirskoj žici, da bi još netko mogao umrijeti u jezivim mukama kao Zrinka Milas.

154 155

»Mislim sasvim ozbiljno«, odgovorio je Andrić odlučnim glasom, pa nastavio: »Isto tako mislim sasvim ozbiljno da posao pronalaženja pasošara i legionara preuzme Martin Juriša, osobno.«

»Ja?« iznenadio se Juriša. Bio je kao gromom ošinut, a to nije bilo namješteno; uistinu ga je taj prijedlog iznenadio. Govorio je s očajem u glasu. »Ja . . . ja taj posao ne mogu obaviti, jer smatram da sam nesposoban. Vi dobro znate da je Australija nezahvalna zemlja za lov na pasošare. Ovdje ih ima nekoliko desetaka tisuća, ali ih je, kladio bih se, najviše dvadesetak koji bi pristali da nam se pridruže.«

»Ako ih pronađeš deset, bit ću zadovoljan«, dometnuo je Andrić tvrdoglavo. »Ali ne u Australiji, već u Evropi. To će biti tvoj zadatak. U Evropi, Martine, u Evropi.«

Juriša je ustao sa stolice i počeo šetati sobom. Četiri koraka naprijed, pa četiri natrag. Tražio je najbolji način da izbjegne taj posao. Ako ga prihvati, budućnost će mu biti još neizvjesnija, s tim je bio sasvim načisto. Ali to ga je čekalo i ako odbije poslušnost.

»A Pepa?« reče iznenada. Htio je realno riješiti problem. »Što je sa Senićem. On je trenutno u Evropi i mogao bi obaviti taj posao umjesto mene.«

Andrić se smiješio, onim istim zluradim i lukavim smiješkom kojim se često koristio kad bi želio dokazati svoju nadmoć i pronicljivost.

»Pepa više nije u Evropi«, rekao je kratko. »Vratio se? Kako to?« začudio se Juriša. »Nije se vratio svojevoljno. Šveđani su ga protjerali.

Otkrili su da je imao krivotvorenu putnu ispravu, praznoglavo kopile.«

Vegar je ponovo u čaše natočio pivo. Oči su mu bile neprestano uprte u Andrića.

»Taj idiot će nas sasvim upropastiti«, procijedio je kroza zube, trljajući uho sve dok nije pobijeljelo.

Juriša je i dalje hodao po sobi, ne mogavši se smiriti. Na licu mu je bio onaj zamišljeni izražaj koji ga je, doduše, prividno činio uravnoteženim, ali po kojem ni Andrić ni Vegar nisu mogli ocijeniti da li je to odraz straha i kolebljivosti ili nastojanja da pronađe najbolje rješenje za posao u Evropi. Ili čak nešto treće, što njegovi sugovornici nikako nisu mogli dokučiti.

156

»A Kovačić? Mogli bismo njemu prepustiti taj posao«, rekao je iznenada, pucnuvši prstom. Pogled mu se zaustavio na Domagojevu požutjelom i smežuranom licu koje je odavalo poodmaklu starost, a ne čovjeka od dvadeset i devet godina.

»To nikako, ne dolazi u obzir«, odrezao je Andrić, napola prekinuvši gutljaj. Nikako nije želio odstupiti od svojeg plana. Osim toga, kad god se razgovaralo o Niki Kovačiću iz Stuttgarta, Domagoj je svojim sugovornicima stavljao do znanja da je prisutnost tog čovjeka u nekim akcijama HRB-a više simbolična nego realna. »Suviše je orijentiran na vlastite krijumčarske poslove, o tome nema sumnje. Uvjereni je solist. Ne vjerujem da će u svim prilikama plesati onako kako mi budemo svirali. Ima praznu glavu, iako samostalno misli. Osim toga, kompromitiran je u akciji s Tolićem i Oblakom; nikako ne bih želio da nam Udba opet sjedne za vrat.«

Te Andrićeve riječi na račun Kovačića Vegar je popratio novom optužbom: »Svoj zadatak da pomno nadzire momke u Njemačkoj shvatio je suviše bukvalno. Neke, koji mu se nisu sviđali, našli su smrvljene lubanje ili prosviranog čela. Šimundića, na primjer, koji se, čini se, latio mučne zadaće da ga prevari. Sve što je Šimun-dić dobio u toj igri jest jedanaest preciznih metaka u potiljak.«

Juriša se na trenutak zaustavio kraj prozora; kiša je lila sve jače, a prolaznici u Heidelberg Roadu sve rjeđi. Bližila se ponoć. Na susjednom prozoru vjetar je lama-tao razderanom zavjesom.

»Onda, recite mi najzad kako sve to zamišljate?« Vegar nije rekao ništa, a Andrić je najprije usiljenim

kašljem pročistio grlo, pa značajno dometnuo: »Rekao sam ti da će jedna od tvojih obaveza biti da

pronalaziš legionare i ljude koji će se spremno odreći svojih obaveza prema crvenom pasošu. Dalje, nama je u neku ruku stalo da u Njemačkoj organiziramo vlastitu obavještajnu službu, da pridobijemo što veći broj članova, osvježimo organizaciju najodanijim pasošari-ma i da, naravno, budemo u toku događaja u Hrvatskoj. Dakle, druga tvoja obaveza, o kojoj ćeš nešto pobliže saznati u razgovoru s Keškićem, kao šefom našeg obavještajnog odsjeka, bit će da se povezuješ s takvim ljudima i da ih vrbuješ za prikupljanje potrebnih podataka.«

157

»To je vrlo složen i zamršen posao. Moram reći da nisam ni neki osobiti ekspert za to. Uza sve to, nimalo mi se ne sviđa takav posao, shvaćao to Keškić ili ne. Vi dobro znate da je raditi tako nešto vrlo opasno i da takve poslove po pravilu obavljaju ljudi koji nisu kompromitirani.«

»Upravo zbog toga smo odabrali tebe. Koliko znamo, Udba te uopće nema na svojem popisu za likvidaciju. Na suđenju u Rijeci uopće nisi bio

spomenut.« »Odakle vam tako pouzdana informacija?« Uslijedila je kratka šutnja. Andrić je zurio u svoju

čašu i, očito, smišljao najbolji odgovor. Iznenada, pala mu je na um epizoda s nekim Matom Margetićem, o čemu mu je govorio Vejsil Keškić.

»Keškić ju je dobio iz Njemačke.« »Vrlo dobro. Nemojte misliti da sam ja idiot, pa da

vam vjerujem tako nešto. Pretpostavljam da je to još jedna uspjela izmišljotina članova organizacije u Njemačkoj, na koju ste vi blesavo nasjeli.«

Andrić se kratko nasmijao, i omeo ga da nastavi iznositi svoje pretpostavke.

»Nema razloga da bjesniš. Vjeruj mi, informacija nije izmišljena. Pouzdana je da ne može biti pouzdanija. Imali smo prebjeg.«

»Prebjeg?« začudio se Juriša. »Upravo to. Prije četiri mjeseca u Njemačkoj se po

javio neki Mate Margetić, zidar iz okolice Zagreba, koji tvrdi da je agent Udbe i da je poslan u Berlin da ubije dra Branka Jelića. Zatražio je politički azil jer se ne želi više vratiti u Jugu.«

»Agent Udbe, kažeš?« »Baš to. Naši ljudi već su kontaktirali s njime. Izja

vio je da su mu za likvidaciju gospodina Jelića ponudili vilu kod Dubrovnika i visoku mirovinu. Rekli su mu, navodno, da će to za nj biti rutinski posao.«

»Znači, taj Margetić je već ubijao po Njemačkoj?« »Može biti, ali nismo sigurni; o tome ništa nije go

vorio.« »Ali rekao je da se emigrant Martin Juriša, član us

taške organizacije HRB u Australiji, ne nalazi na Udbinu popisu za likvidaciju. Ako je tako, onda je taj čovjek uistinu dobro informiran. Čudi me samo jedna stvar: kako se jedan zidar uspio naći na platnoj listi vrhunskih Udbinih agenata?«

»Vrbovali su ga u zatvoru. Bio je osuđen zbog trideset i osam provala u automobile. Obećali su mu oprostiti kaznu ako ubije gospodina Jelića. I, naravno, vilu kod Dubrovnika i visoku mirovinu.«

»I kako je momcima u Njemačkoj palo na pamet da pitaju Margetića nalazi li se Martin Juriša na listi ljudi kojima Udba priprema mrtvački sanduk?«

»Pa, slušaj, nisu pitali samo za tebe, već i za ostale. Margetić je dosta opširno govorio o hvatanju grupe To-lić-Oblak i suđenju u Rijeci. Njegov iskaz potpuno se slaže s nekim našim prijašnjim informacijama, među ostalim i s podatkom da se tvoje ime nije spominjalo na procesu. Otuda i naš zaključak da nisi kompromitiran.«

»Zaključak je ispravan«, rekao je Juriša, susprežući se da ne prasne u smijeh zbog farse sa zidarom, »agentom Udbe« Matom Margetićem, koji je »prebjegao na Zapad«. Bilo je upravo nevjerojatno kako ih je taj sitni provalnik i džepar sjajno povukao za nos, osiguravši sebi pri tome nesmetan boravak u SR Njemačkoj i privremeno parazitsko uhljebljenje.

»U svakom slučaju, momak nam je dobro došao«, zaključio je Juriša važno, nastojeći Andriću pokazati kako je sada uvjeren da je epizoda sa zidarom Matom Margetićem ipak »značajan politički poen« za ustašku organizaciju. »Pokušat ću s njim stupiti u kontakt čim stignem u Njemačku.«

»Prekasno. Čujem da se već prijavio u Legiju stranaca i otputovao na Korziku«, preuzeo je Vegar nenadano.

»Aha, tako«, uzdahnuo je Juriša, tobože žalosno, a zatim nastavio krepkijim glasom, u kojem je samo on mogao razaznati sarkazam: »Glavno je da smo prije toga dobili vrlo iscrpne podatke iz Jugoslavije, kao i informaciju da Martin Juriša nije kompromitiran, odnosno da ga Udba nema na popisu za vješanje. Nego, vratimo se mi ponovo našem poslu. Stali smo, koliko mi se čini, kod pasošara i prikupljanja podataka od njih. Kako vas dvojica zamišljate taj postupak?«

»Najvažnije je da uspostaviš kontakt«, nastavio je Andrić. Pri tome nije krio zadovoljstvo što je izmišljenom pričom o »agentu Udbe« Mati Margetiću uspio smotati Jurišu. Dakako, Domagoj uopće nije slutio da ga je Juriša pravodobno prozreo i da je vješto krio svoj pravi sud o toj novoj Andrićevoj zabludi. Andrić je go-

158 159

vorio polako, kao da nožem nabada svaku riječ: »Dakle, bitan je prvi kontakt. Ljude s pasošima ne treba izbjegavati. Naprotiv, s njim se planski i u svakoj prilici mora uspostavljati poznanstvo i veza. Već pri prvom kontaktu treba uzeti osnovne podatke: ime i prezime, iz kojeg kraja Jugoslavije dolazi, što radi, gdje stanuje, s kim se druži. Svaki Hrvat-pasošar može biti dobar oba-vještajac. Mi se zasad ne možemo koristiti tehnikom prisluškivanja beogradskih vojnih i radio-komunikacija, što nam, prirodno, stvara brojne poteškoće. Ali ne treba zaboraviti da su gotovo svi pasošari služili vojsku i da prilično znaju o njezinim vojnim efektima. A to nam upravo treba. Sve što znaju o rasporedu, brojnom stanju i naoružanju vojske i policije treba da stave na papir, a ti ćeš sve to kasnije, s Keškićem i ostalima, analizirati i proučavati. Jer ne treba zaboraviti da je jedan od najvažnijih preduvjeta političkog rada dobra obaviještenost.«

»Tko će mi biti veza u Evropi? Pretpostavljam da ću završiti u Njemačkoj, nije li tako?«

»U pravu si. Otputovat ćeš u Njemačku i ondje se povezati sa Stjepanom Ševom. On, doduše, nije naš glavni čovjek u Evropi, ali nam je neobično stalo da baš njega držiš na oku. On je, naime, dobio zadatak da se pobrine za oružje i eksploziv. Otkad je sa scene sišao Ši-mundić, s oružjem ne stojimo baš najbolje. Ševino je sjedište u gostionici 'Kloster Stube' na periferiji Stutt-garta, gdje se nalazi i naš glavni stan za Evropu. Dakle, neobično je važno da u Njemačkoj, Francuskoj i Austriji držimo pod kontrolom sve punktove kojima ćemo se koristiti u predstojećoj gerilskoj akciji.«

»Ne mislite valjda da ću držati konce u rukama u sve te tri države?« upitao je Juriša zgranuto.

»Ni govora«, odvratio je Andrić. »Tvoj zadatak će biti da kontroliraš Stuttgart, i ništa više. U Francusku ćemo otputovati Adolf i ja, u Austriju Horvat, a Vegarov zadatak bit će da koordinira cijelu akciju.«

Juriša je razmišljao: ovo je operacija pred kojom može popustiti hladnokrvnost i profesionalnog obavještajca. To je bio posao koji se obavlja samo jedanput u životu.

Shvatio je da ubuduće mora biti još oprezniji kako bi bio siguran da će operaciju obaviti besprijekorno i na vrijeme.

160

»A Australija? Tko će koordinirati akciju u Austra-liji?«

Činilo se da se Andrić premišlja. Vegar je smrknuto zurio u čašu ispred sebe, nastojeći smisliti kako da na brzinu smota još jedno pivo.

»Planiranje akcije, kao i sama akcija, isključivo je stvar organizacije u Australiji. Mreža koju imamo u Evropi bit će samo djelomično iskorištena. Rukovodeća jezgra - Rover, Marić, Mudronja, Bratuša i Dević - želi apsolutnu konspiraciju. Osobno su se angažirali da sve pripreme teku u najstrožoj tajnosti. Vjerujem da bi pre-klali svakog jurišnika koji bi rekao ijednu suvišnu riječ o akciji. Smatram da je to najbolja ekipa koja se ovog trena može okupiti.«

Sad se javio i Vegar: »Ništa neće poći po zlu samo ako budemo držali jezik za zubima i ako budemo radili potpuno anonimno i neovisno o drugim akcijama organizacije. Stoga je i razumljiva naša rezerviranost prema nekim ljudima u Evropi. Želimo da to bude isključivo naš posao, kako kasnije nitko drugi ne bi mogao polagati pravo na rukovodeće položaje u novoj državi.«

»Novoj državi? Pa vi ste se, momci, zaista sjajno pripremili«, lukavo je laskao Juriša. Pravi dojam bio je, dakako, sasvim drukčiji. Znao je da ti »programski stavovi« i »strategija« ni u jednom osnovnom elementu nisu originalni, da je sve to nevjesta mješavina raznih stavova i iskustava antikolonijalnih gerilskih pokreta u toku povijesti i američke koncepcije »specijalnog rata« (na kojoj je osobito ustrajao Vegar).

Taj dojam potvrdile su i Vegarove riječi: »Novoj državi, nego što. Nezavisnoj Hrvatskoj koja

će biti oslobođena polukolonijalnog odnosa sa Srbijom i u čiji će sastav ponovo ući silom otrgnuti Srijem, Bačka i Boka kotorska. Hrvatska za koju ćemo se i ubuduće boriti bit će država samo hrvatskog naroda i nikoga više! Nu, sve to uredit ćemo kad se svi zajedno nađemo u Evropi.«

»Kada mogu očekivati vaš dolazak u Evropu?« »Čim obavimo sve pripreme i svestrano ispitamo

toksičnost 'Matilde'«, umiješa se Andrić. »Matilde? Što je to, do đavola?« »Otrov, dragi moj Martine. Najstrašniji otrov za koji

se zna. Ako danas u svijetu postoji najpouzdanije sredstvo kojim ćemo nemilice tamaniti tu prokletu žgadiju,

1 - DVADESETI ČOVJEK 161

onda je to samo 'Matilda'«, likovao je Andrić, ne mo-gavši prikriti zloban sjaj u očima i sumanut izraz lica.

Martin Juriša razmišljao je nekoliko trenutaka, što mu je bilo posve dovoljno da se pribere od prvog šoka.

»Ne bih htio da uzalud tratite vrijeme«, rekao je, teškom mukom svladavajući uzbuđenje i drhtavicu, »ali takav otrov nama nije dostupan. Nije to prašak za pecivo, da ga možete kupiti u prvoj trgovini.«

»Jadni Juriša, ispij svoje pivo i ne lupaj gluposti«, cerio se Vegar samozadovoljno, ubrzano žmirkajući sitnim mišjim očima. »Za nas ništa nije nedostupno, ništa. Razumiješ?«

»Ti kao da nam ne vjeruješ«, dodao je Ambroz Andrić pomalo ljutito. Zatim je s gnušanjem motrio Juri-šino lice; bio je uvrijeđen.

»Ne vjerujem vam«, zabrzao je Juriša oštro. Sada je već igrao vrlo opasnu igru; želio je sasvim isprovocirati svoje sugovornike kako bi saznao što više pojedinosti o otrovu. Gledao je najprije jednoga, pa drugoga. Andri-ćevo lice bilo je zeleno od bijesa, a Vegarove oči zatvorene zbog dima cigarete što ju je držao u ustima. »Uopće nemate takav otrov. Izmišljate... I griješite što se tako nepošteno odnosite prema meni. Doista nemate razloga da me obmanjujete, pogotovu ne sad, kad smo mnogo toga riješili i dogovorili se na obostrano zadovoljstvo.«

»Taj otrov doista nemamo ovdje, u sobi, ali je zakopan u okolici Geelonga i u našim je rukama«, vrisnuo je Andrić zažarenih očiju. »Zapamti, 'Matildu' ćemo poslati po jednom čovjeku u Jugoslaviju i otrovati pola Beograda. Kao štakore, razumiješ li? Pola Beograda ili čak cijeli, ako nam se posreći. Bljuvat će vlastita crijeva i polako umirati. Akciju smo nazvali 'operacija Matilda'. Sad ...«, Andrić je bjesnio i široko mlatarao rukama, «... sad si me uistinu raspalio. Molim te, ne prekidaj me. Namjeravao sam ti to kasnije saopćiti, kad bude vrijeme, ali si me isprovocirao, želio me učiniti lažovom i hvalisavcem. Slušaj, dakle, pažljivo: 'Matilda' će, odlučeno je ovdje, u Melbourneu, završiti u beogradskom vodovodu. Naš će je čovjek ubaciti u rezervoar. Sve je već dogovoreno. A inženjer... da, onaj s kojim si se upoznao u Gwory Parku . . . dakle, taj će inženjer obaviti sličan posao u Zagrebu. Đuro Horvat ga je već sasvim obradio. Momak je pristao da se priključi našoj grupi.«

162

»Misliš Josipa Barišića?« pitao je Juriša. »Upravo njega. Joža će nam signalizirati kad ćemo

upasti u zemlju. Nešto mora odletjeti u zrak. Još nismo odlučili što, ali bit će nešto veliko.«

Surov život kojim je živio u Australiji ostavio je duboke i brojne tragove na Jurišinu ponašanju. U izrazu njegovih očiju, u grčenju mišića na licu bilo je ponekad vrlo teško razlikovati gdje prestaje gluma, a počinje istinski šok. Ista maska i sada je bila na Martinovu licu; naoko mirno primio je istinu od koje mu se ledila krv u žilama. Međutim, duboko u sebi osjećao je užasan košmar. Osjećao se izmrcvaren, kao da je prošao kroz stroj za mljevenje mesa. Srce mu je luđački tuklo dok je slušao paklene naume dvojice luđaka.

»Do vraga, odakle vam takav otrov?« pitao je Juriša samo da ispusti dah iz pluća, jer je osjećao da mu po-nestaje zraka i da diše kao riba na suhome. »Gdje ste ga samo smogli?«

»Adolf ga je ukrao u 'Fordovoj' tvornici u Melbourneu«, rekao je Vegar s trijumfalnim osmijehom na licu. »Čisti cijankalij. Nekoliko kilograma. Sasvim dovoljno da za pet minuta ubijemo milijun ljudi.«

»To je užasno ...«, nastavio je Juriša. Unatoč snažnoj samokontroli, više nije mogao prikriti uzbuđenje.

»Užasno dobro ili užasno loše?« upitao je Vegar cinično.

»Užasno dobro, naravno«, slagao je dvadeseti čovjek, a zatim brzo dometnuo: »Jurišnici HRB-a u Evropi iskočit će iz kože kad saznaju tu novost.«

»Nitko ništa neće saznati«, hladno je odrezao Ambroz Andrić. »To je tajna koju znaju samo najpouzdaniji. Ne bih želio da nas Udba nabije na vile, kao što je to učinila s Tolićevom grupom.«

Bacivši brz pogled prema Andriću, koji je sada ko-simice škiljio u sugovornika, Juriša se više ni trenutka nije htio udaljiti od glavne teme razgovora, »Matilde«. Želio je što više saznati o otrovu, njegovu djelovanju, načinu pakovanja, mjestu uskladištenja i o načinu upotrebe. Svaki podatak smatrao je dragocjenim. Već je smišljao kako će o tom najnovijem planu terorističke grupe obavijestiti svoju glavnu vezu u SR Njemačkoj. Sve što je namjeravao ubuduće učiniti morat će imati glavu i rep. Inače, posljedice bi mogle biti ne-sagledive.

163

»'Matilda' je, kažete, vrlo djelotvorna?« pitao je Juriša, shvativši u posljednji čas da je šutnja u sobi predugo trajala. Već se pobojao da bi Vegar i Andrić mogli posumnjati u dobronamjernost njegovih pitanja; nikad se » nije znalo čime su ga mogli zaskočiti. Obojica su bili lukavi kao zmije.

»Vjerujem da djeluje ubitačno«, rekao je Ambroz Andrić ozbiljnim glasom. Pri tome su mu se oči zasvi-jetlile kao da ima vrućicu. Nije mu bilo pravo što je Vegar mljeo o otrovu, jer je »Matildu« smatrao svojim i bratovim velikim uspjehom. Ipak, suzdržao se od bilo kakvih verbalnih sukoba jer je znao da je Skorzenv, kako su Vegara često zvali, u takvim prilikama vrlo opasan. »Otrov još nismo iskušali, ali sva dosad poznata literatura smatra ga jednim od najjačih toksičnih sredstava. Smrtnost mu je apsolutna. Pitanje je samo kako djeluje u različitim situacijama. Recimo, za koliko sekundi nastupa smrt ako otrov vodom unosimo u organizam, a za koliko ako, na primjer, čovjeka ranimo zatrovanim metkom. Kao kemijski tehničar prilično toga znam o djelovanju različitih otrova. O 'Matildi' također. Međutim, dosad nisam imao prilike da ga iskušam na živom biću.«

»Dakle, vi ste sve to izgradili na pretpostavkama?« provocirao je dalje Juriša. »Tko zna, možda to uopće i nije otrov.«

»Iskušat ćemo ga uskoro u Aniki. Ako si raspoložen, mogao bi nam se priključiti. Pucat ćemo u žive mete.«

Juriša se u prvi mah nije snašao. Podjednako ga je zatekla i ponuda i Andrićev izraz - žive mete. Ne misli valjda pucati u ljude, pomislio je u sebi i stresao se od groze. Mučila ga je još jedna misao: kako je taj luđak uspio zatrovati metke?

Martinova nedoumica nije promakla pažljivu Andri-ćevu oku. Samo se zlobno nasmiješio, a potom kazao: »Izbušio sam desetak metaka i u otvore stavio nekoliko miligrama 'Matilde'. A što se tiče živih meta, ne brini, još nije kucnuo trenutak da pucamo u crvene. Izbušit ćemo najprije nesretnog Sebastijana i još dva-tri njegova, hm, bliska rođaka. Znam da će gospođa Stone urlati od bola, ali mi joj ne možemo pomoći. Njezin mačak miljenik već se nalazi u našem kavezu i osuđen je na smrt.«

164

Vegar je Andrićeve riječi shvatio kao zgodnu šalu, se široko nasmijao. Smijao se i Ambroz Andrić. Ju

riša također. Ali njegov smijeh bio je usiljen. Uza sve to bio je popraćen i mišlju kako bi zatrovane metke trebalo najprije ispaliti na tu dvojicu luđaka, u čije kolo nije upao svojom voljom.

165

4.

DESET OTROVNIH METAKA

Stajao je raskoračen dvadesetak metara udaljen od crnog mačka, kojem je lubanja bila raskoljena revolver-skim metkom i oko kojeg je zemlja bilo krvava i natopljena moždanim tkivom. Drugi mačak, sivkaste dlake, nogu svezanih za stablo, užasno je cvilio i trzao se čitavim tijelom.

»Zašto 'Matilda', pitaš?« zagonetno se smješkao Ambroz Andrić, iskosa motreći Martina Jurišu. Pripremao se da ponovo puca. Ovaj put je revolver držao objema rukama, u visini očiju. Gađao je u stablo ispred sebe. »Vidiš...«, za trenutak je zašutio, zaustavio dah i smirio ruke. Prasnuo je hitac i iverje se osulo sa stabla. «... vidiš, dugo smo se premišljali kako da nazovemo tu našu akciju. 'Matilda' nam se učinila nekako najpogodnijom. To je jedna vrlo zgodna pjesma u ritmu valcera. Sve je u njoj uzvišeno, a upravo smo nešto takvo tražili. Treba nam riječ koja će simbolizirati naša uzvišena nastojanja.«

Na uskom šumskom proplanku, do kojeg je vodio izlokan put posut crvenom prašinom, ukliješten u kržljavo raslinje, stajala su petorica ljudi: organizator vježbe Ambroz Andrić, njegov brat Adolf, neizbježni Pavle Vegar, Horvat i »dvadeseti čovjek« - Martin Juriša. Milju daleko od proplanka nalazila se druga grupa terorista, koju je predvodio Vejsil Keškić: učili su obavještaj-

166

taktiku i načine vrbovanja novih ljudi. Bio je to prvi dan vikenda, a u Geelong su se namjeravali vratiti u subotu u noći, kako bi Đuro Horvat još imao vremena da stigne na Tasmaniju.

Drugi otrovni metak narezanog zrna, što ga je Ambroz Andrić pažljivo stavio u revolversku cijev, odvalio je sivom mačku stražnju desnu nogu, iznad drugog zgloba Životinja je poskočila i jezivo iskesila zube, nemoćno nakrivivši glavu prema ranjenom dijelu tijela. Dlake na vratu su joj se nakostriješile i razdvojile kao ljuske zrele šišarke.

»Sebastijan se odlično drži«, kroz zube je govorio Ambroz, pružajući revolver Vegaru. »Gađaj u drugu nogu, da vidimo koliko će odolijevati otrovu. Prvoga smo prebrzo ubili, pa nismo dobili odgovor na najvažnije pitanje - kako brzo nastupa smrt?«

Netom što je nesretna životinja dobila metak u nogu, napuhala se kao balon i posve izobličila. Krkljala je i cviljela, sve dok je imala zraka u plućima, a zatim uginula u trzajima i s pjenom na njušci.

»Vrlo dobro«, ocijenio je Adolf Andrić, približivši se mrtvoj životinji. »Ako otrov tako efikasno djeluje i na ljude, mislim da smo riješili najvažniji problem. Što misliš, Martine, jesam li u pravu?«

»Svakako. 'Matilda' je doista smrtonosna«, odgovorio je Juriša. Sve vrijeme dok su se braća Andrići, Vegar i Horvat bavili mrtvim mačkama Juriša se nije zanosio nadom da će teroristička grupa odustati od svojega paklenog plana. No smatrao je da će ti manijaci morati još mnogo toga učiniti dok budu sasvim spremni za put u Evropu. To mu je pružalo veliku šansu da ih preduhitri i o njihovim sumanutim namjerama pravodobno obavijesti svoju vezu u SR Njemačkoj. Ti luđaci će pucati u ljude otrovnim mecima sasvim mehanički, kao da gaze žohare. Oni se uopće neće opterećivati mišlju tko će im sve biti na nišanu. U takvim prilikama Juriša se nikako nije mogao opustiti i ostati miran, a bilo je neobično važno da upravo sada bude pribran.

»Otrov djeluje trenutno«, primijetio je Adolf Andrić, kažiprstom i palcem namještajući naočale na vrhu nosa. »Otrovni metak je dostruko ubitačniji od običnoga. To pruža garanciju da će biti mrtav i onaj koga metak samo okrzne. Evo, ove dvije mrcine su crkle samo što su dobile metak. Sebastijan je bio samo ranjen, a ugi-

167

nuo je za nekoliko sekundi. Ovo što se napuhao i što mu je pjena udarila na njušku također treba tumačiti kao reakciju na otrov.«

»Sad bismo još morali utvrditi kako otrov djeluje rastopljen u vodi«, dometnuo je Pavle Vegar. »Moći ćemo mirnije spavati ako već budemo znali kako će crkavati stoka koju ćemo 'Matildom' nakljukati kroz vodovodne slavine.«

Ambroz Andrić je s nevjericom gledao u svoj revolver. »Ako se oslonimo samo na oružje, ništa nećemo postići«, rekao je škiljeći kroz cijev, koja je bila čađava od baruta. Nekoliko puta protjerao je zrak kroz nju, a zatim iz priručne torbe uzeo pribor za čišćenje. »Otrov će, ocjenjujem, biti presudan za cijelu akciju.«

»A inženjer? Rekli smo da je i njegova uloga vrlo važna«, primijetio je Đuro Horvat. »Bilo bi nepošteno da ga razočaramo.«

Sad su se svi pripremali da sjednu u sjenu stabala ispod kojeg su ležala dva ubijena mačka. Juriša se namjestio nasuprot Vegaru, koji je svojim bikovskim vratom zaklanjao pogled na južni dio proplanka.

»Nećemo ga razočarati«, rekao je Adolf Andrić gotovo mahnitim glasom, bacivši pogled na Horvata. »Imam dojam da si zabrinut za Barišića.«

»Nisam zabrinut, ali sam mu saopćio da ozbiljno računamo na njega«, odvratio je Horvat. Zatim se nasmijao kao da ga to izvanredno zabavlja. »Rekao je da će ostati s nama u vezi i kad se vrati u Evropu.«

»Kad se vraća?« upitao je Ambroz, provlačeći krpu kroz revolversku cijev.

»Vjerojatno potkraj ove godine.« »Dobro, zasad mu ništa nećemo govoriti o zadatku

u Jugoslaviji, jer ćemo se zacijelo susresti u Evropi. Uostalom, mogao bi se o svemu izbrbljati, zaviri li dublje u čašu. Na sve moramo paziti. Kad bi Udba otkrila što im spremamo, noć bi nas pozobala iste noći nakon prelaska granice. Stoga pamet u glavu, a o svemu ovome ne biste smjeli ni sanjati«, govorio je Ambroz Andrić.

»Mislim da ne bi bilo loše kad bi inženjer uoči našeg ulaska u zemlju bacio u zrak neku električnu centralu«, predložio je Vegar.

»Ili koju trafo-stanicu«, dometnuo je Adolf Andrić.

168

Ambroz Andrić bio je pri kraju s čišćenjem pištolja. Me dižući pogled s cijevi rekao je: »Još je prerano govoriti o Barišićevu zadatku, jer se o tome još nisu sasvim iskristalizirala mišljenja. Nu, u svakom slučaju, niegova uloga u planu bit će veoma značajna. 0 tome ćemo se, vjerujem, moći dogovoriti tek kad se okupimo u Evropi.«

Zatim je digao pogled prema Juriši. Pokušao je u sebi stvoriti sliku čovjeka koji će ga slijepo slušati, koji će mu se pokorno klanjati i dodvoravati se na svakom koraku. Juriša je to kasnije razabrao iz Andrićeva cinizma, kojim je bila nabijena svaka njegova riječ.

»Slušaj, Martine, ti dobro znaš tko u ovoj igri drži konce u rukama. Dakle, imaš se ravnati prema nama. Ne želim nikakva suprotstavljanja. Ova je akcija neobično značajna, to sam, mislim, već nekoliko puta ponovio. Stoga, jedan čovjek manje ili više. Mislim r e ć i . . . «, govorio je Andrić.

»Misliš reći da bi mi se lako moglo dogoditi da me sutra pronađu negdje u jarku smrskane lubanje ako ikome išta zucnem o ovoj akciji. To si mislio, nije li tako?« upitao je Juriša.

»Brzo shvaćaš«, dodao je Andrić, napadno pokazujući zube. »To će se dogoditi ne samo tebi već i svakom drugom tko bude suviše brbljao.«

Sad je Juriša prešao u kontraofenzivu. Ledenim pogledom motrio je Adolfa Andrića, koji je sklapao revolver. Odsječno je rekao: »Kad sam ja došao u Australiju, ti si još čuvao ovce u Tuzli. Dakle, imaj na umu da nisi najpametniji i nepogrešiv. Osim toga, ja ti neću dopustiti da me guraš tamo gdje znam da neću biti od velike koristi. Učinit ću ono što bude tražila organizacija, ali ništa što se bude planiralo mimo mene.«

»Ne počinjite opet«, zavapio je Vegar, uhvativši se za glavu.

»S Martinom sam dugo živio na Tasmaniji«, dodao je Horvat, »i znam da je tvrdoglav. Međutim, u pravu je kad kaže da ne želi ništa prepustiti slučaju. Ovo je uistinu suviše ozbiljna stvar a da bismo u nekim prilikama morali ići glavom kroza zid. Ja sam na Martinovoj strani. Jedan je od naših velikih aduta da se ne svađamo i da u svakoj stvari pokušamo naći zajednički jezik.«

Sto ti znaš o zajedničkom jeziku, isušeni mozgu? pitao se Juriša gledajući u Horvata. Bilo mu je sasvim ja-

169

sno da je to lukavi Horvatov manevar; nije on samo tako mogao proturječiti Ambrozu Andriću. Očito, ta ljudska rugoba rošava nosa imala je u planu nekakvu kombinaciju koja je zacijelo bila plod dogovora između braće Andrića, Vegara i njega samog. Bilo je, naime, nezamislivo da Horvat izgovori ijednu riječ a da ona nije pod kontrolom braće Andrića, ili pak njihovih pretpostavljenih, Marica i Rovera, ili da izloži bilo kakvu misao koja nije u skladu s naumima tih batinaša.

»Pričaj«, rekao je Juriša, tražeći od Horvata da ne zaobilazi istinu. »Pričaj, prije ćemo završiti.«

»Što da pričam?« zbunio se ovaj. »Znaš ti dobro na što mislim«, špekulirao je Juriša.

»Dosta dugo te poznajem kao i ti mene, a da ne bih mogao shvatiti neke tvoje poteze. Pričaj, kažem. Inače ćeš me uistinu razljutiti.«

Horvat je najprije unezvjereno pogledao u braću An-driće, pa u Vegara. Zatim je zaustavio pogled na Juriši. Ponašanje prve trojice pružilo mu je barem kakvo-tak-vo ohrabrenje, ali Jurišin leden pogled samo ga je još više stjerao u kut.

»Pa . . . kad već želiš ...«, mucao je Horvat. Pri tome je, veoma vidno, tražio najbolji način kako da počne. »Mislim, shvatit ćeš nas, dosta smo vremena izgubili razmišljajući o tome što bi sve mogao učiniti za nas u Evropi.«

»Dakle, gubili ste vrijeme tamo gdje niste trebali«, odrezao je Juriša oštro. »Zna se, moje je da vrbujem pa-sošare. To je, mislim, već dogovoreno. Još prošlog mjeseca, ako se ne varam.«

Braća Andrići i Vegar brzo dignuše pogled. Sva trojica su znala da je Juriša u pravu, ali mu to nisu htjeli priznati. Ambrozu Andriću bilo je poznatije nego bilo kome da je upravo njegova zamisao da se »dvadeseti čovjek« angažira u vrbovanju »pasošara«.

Horvat je nastavio kao da nije ni bio prekinut, što je Jurišu još više raspalilo i učvrstilo ga u uvjerenju da su u međuvremenu neki planovi izmijenjeni, mimo njegova znanja. »Sada smo došli do prijelomnog trenutka«, rekao je Horvat, trzajući glavom. To je uvijek činio kad je bio iznenađen, uzbuđen ili kad je bio obuzet strahom. »Ja se ne skanjujem reći da tvoja uloga u ovoj akciji ima posebnu važnost. Slušaj me pažljivo, Martine, Odlučili smo da otputuješ u Jugoslaviju.«

170

Juriša je šutio samo trenutak, zanesen u vlastite mili Svašta mu je padalo na um: od pomisli da ga smi

šljeno provociraju, pa sve do želje da svakog ponaosob stegne za vrat. U svakom slučaju, Horvatove riječi su ga ošamutile, iako to nije pokazivao, a prijedlog mu se učinio nevjerojatnim.

»Jesam li dobro čuo?« upitao je Juriša, gledajući najprije u braću Andriće i Vegara, a zatim u Horvata.

»Dobro si čuo«, odgovorio je Ambroz Andrić. Napravio je vrlo značajnu grimasu. On se sada sasvim smatrao rukovodiocem terorističke grupe koja se spremala na put u Evropu. »Šaljemo te u Jugu. Nema nijednog čovjeka kojem bismo mogli povjeriti tako odgovorni zadatak. Nitko drugi osim tebe nema izgleda da sam preživi prva 24 sata. Uzdamo se u tvoju pamet, u tvoju sposobnost i odanost. Moramo biti iskreni, ima dosta njuškala, previše doušnika i mnogo izdajnika. Ako baš hoćeš, mi slijepo ne vjerujemo tom Barišiću. Ovo što čini, čini za novac, a ne zbog nekakva svog političkog uvjerenja. Molim te, ne prekidaj m e . . . Htio bih reći ono što je Horvat već ustvrdio: ovo je doista prijelomni trenutak za nas. Ako pristaneš da uđeš u zemlju prije nas, osobno ću se založiti da dobiješ ministarski položaj u našoj vladi.«

Ambroz Andrić je vještinom lukavog agitatora iznosio svoje prijedloge, a Martin Juriša ga je pažljivo motrio, prateći svaki grč na njegovu licu, i nastojao ostati posve pribran. Nikako nije želio izazvati njihovu sumnju, pogotovo ne sad, kad su neke stvari krenule željenim tokom. Martin Juriša je želio napokon saznati pravu istinu. A upravo sad je bila prilika da se Ambroz Andrić dokraja izbrblja.

»Nema sumnje da je ugodno suočiti se s takvom situacijom«, nastavio je Ambroz Andrić, očito aludirajući na ponudu za ministarski položaj. Ostali su glumili zavist, što je Juriša odmah prozreo, ali se i dalje pravio kao da ništa ne razumije. »Uvjeren sam«, govorio je Andrić, »da si jedini ti sposoban da se upustiš u taj važni zadatak. Mi u Jugoslaviji moramo imati sigurnog čovjeka na kojeg možemo računati u svakom trenutku. Zasad ne želimo stvarati mrežu uhoda i agenata, jer bi nam se lako moglo dogoditi da nagazimo na kakva Ud-bina doušnika. To su savjeti i onih koji su mnogo pametniji od nas i kojima je neobično stalo da krenemo

171

naoružani u Jugoslaviju. Po njima, mi moramo spriječiti svaku mogućnost da se jugoslavenska obavještajna služba ukrca u našu akciju pod maskom nekakva političkog istomišljenika. Oni su u stanju da to učine, i u tome moramo biti posebno oprezni. Ako se Udba dočepa informacije da nešto spremamo, možemo mirne duše sve planove baciti u vražju mater.«

I možete, rekao je za sebe Juriša. Zatim je osjetio da je trenutak da zatraži i neka dodatna objašnjenja. Ona su mu zapravo bila posve jasna, imao je čak i točnu predodžbu o tome zašto su baš njega odredili da se ubaci u Jugoslaviju. Htio se samo uvjeriti koliko je u pravu.

»Bez obzira na to tko će to biti, ja ili netko drugi, taj čovjek se neće smjeti tek tako ušetati u Jugoslaviju. On će u njoj morati boraviti tajno.«

»Tajno ili ne, u ovom času za nas je sasvim sporedna stvar. Ako hoćeš znati, prijeći ćeš granicu s krivotvorenim pasošem. Ili na neki drugi način. Mi ćemo se već pobrinuti da te dobro kamufliramo«, rekao je Ambroz Andrić, nimalo ne odstupajući od nekih svojih zamisli. »Najvažnije je da to bude trezven čovjek, koji će znati objektivno ocijeniti situaciju, koji će znati potvrditi ili osporiti neke naše pretpostavke. Dakle, u trenutku kad počne akcija neće biti više vremena za bilo kakve kalkulacije; odluke će se donositi trenutačno i na temelju procjena tog čovjeka, dakle na temelju tvojih procjena. Dugo smo, kažem, razmišljali tko bi to mogao biti i konačno zaključili da si ti upravo idealan. Vjerujem da ne sumnjaš u naše i svoje mogućnosti.«

Juriša je izbjegavao direktan odgovor. Samo je rekao: »Važno je da u zemlju uđem neopaženo.«

»A sve ostalo bit će samo logičan slijed događaja. Odlučeno je da uđemo u zemlju čim grune eksplozija u Zagrebu i 'Matildu' okupamo u beogradskom vodovodu. Tvoj će zadatak biti da pažljivo pratiš reagiranja u zemlji i da nas o svemu pravodobno izvijestiš. Naravno, sam ćeš se pobrinuti da nađeš najpouzdanijeg kurira. Treba reći da ovog trenutka još nismo spremni za konačni udar. Čekamo da se situacija u Jugoslaviji još više zaoštri, a osim toga premalo nas je i još moramo u Evropi pripremiti neke ljude za akciju. Međutim, vjerujem da ćemo u vrlo kratkom vremenu osposobiti grupu, jer će nam u tome pomoći i neki naši prijatelji

172

i simpatizeri. U planu je da se u Evropu najprije preba-imo Vegar, Adolf, Horvat i ja, te da pripremimo teren.

Adolf i ja ćemo vjerojatno najprije u Niču, kod Petra. Ondje ćemo odlučiti što će tko raditi. Horvat će u Salz-burg, kod velečasnog Cecelje, a Vegar u Ofenburg. On će po svemu sudeći, koordinirati cijelu akciju. Nakon nas će u Evropu doći Keškić. Njegov zadatak bit će da prebaci otrov. Odlučili smo da ga proslijedi ravno nama u Francusku. Odvojeno od svih nas, ti ćeš doputovati u Evropu, u SR Njemačku, a zatim se prebaciti u Jugoslaviju. Ševo će se pobrinuti da ti pribavi krivotvorene dokumente. Ako on ne uspije, sigurno će uspjeti Pinjuh. To je naš provjereni suradnik, koji nam je i prije činio neke usluge. Barem su me tako obavijestili iz Njemačke. Nu, sve ćemo znati tek kad stignemo u Evropu. Mislim da je u ovom trenu najvažnije da neopaženo prebacimo 'Matildu'.«

Juriša je tiho zazviždao: »A kako ćemo je prebaciti? Ako je policija otkrije, svima će nam koža otići na bubanj.«

Ambroz Andrić je podigao ruku: »Sve po redu, gospodo. Razumije se samo po sebi da treba riješiti mnoštvo detalja. Mene prije svega zanima slažete li se u principu s ovim zamislima?«

Svi su međusobno izmijenili poglede i potvrdno klimnuli glavom.

»U redu«, nastavio je Ambroz Andrić. »Time smo zapravo riješili najvažniju stvar, principijelni pristanak. Što se tiče prijenosa otrova, slažem se da će to biti vrlo teško i komplicirano. Međutim, Keškić već ima neke planove koji mi se čine vrlo dobri. Njegova je zamisao da otrov sakrije u dječje igračke, koalu i klokana. To je, mislim, najsigurnije i jedina nam je šansa da otrov prenesemo u Evropu a da pri tome ne budemo otkriveni.«

»Ideja nije loša«, primijetio je Vegar. »Ja bih ostao kod nje. Međutim, ne vidim razloga da ne pokušamo naći i neki drugi način. Ako se ukaže potreba, mogli bismo se konzultirati s nekim ljudima. Vi znate na koga mislim.«

»To ne dolazi u obzir«, odlučno se suprotstavio Adolf Andrić. »Staro je pravilo da je tajna nesigurnija sto više ljudi zna za nju. Ja bih ipak ostao pri Ambro-zovu prijedlogu; neka Keškić razbija glavu o tome kako će 'Matildu' prokrijumčariti u Evropu.«

173

»Slažem se«, prihvatio je Horvat, a Juriša je i dalje šutio, pamteći svaki detalj.

»Ima još nekoliko pojedinosti na koje vas moram upozoriti«, nastavio je Adolf Andrić. »Prije nego što Keškić doputuje u Niču, mi ćemo nastojati u Njemačkoj i Francuskoj, i naravno u Austriji, oko sebe okupiti veći broj ljudi koji će nam se moći priključiti u akciji. Ovih dana dobili smo uvjeravanja od više naših dužnosnika da će moći osigurati barem stotinu vrlo provjerenih ljudi. Dakle, kad popunimo tzv. evropsku kvotu, iz Australije će doputovati ostali naši članovi: general i još neki za koje će se pobrinuti Rover, Marić, Mudronja i Bratuša. Nikome od njih zasad ništa nećemo govoriti o namjerama. U ovom trenutku oni su, osim generala, sasvim nekorisni, a svaki od njih može dovesti u pitanje cijelu operaciju ako se nesmotreno izbrblja.«

»A što je s Vlasnovićem?« pitao je Horvat. »Ne mogu sve to zamisliti bez Vlasa«.

»Njega nagriza sušica. Opasno je bolestan, ali ako se oporavi, uključit ćemo ga u grupu. Skupili smo nešto novca da mu pomognemo, ali Marić ga je potrošio. Kupio je pekaru.«

»To bi Jure morao skupo platiti. Vara nas i pljačka kad stigne«, oštro je reagirao Juriša.

»Ne brini, Rover će mu zbog toga već ostrugati rebra«, rekao je Adolf Andrić. »Mogli bismo narediti i zahtijevati temeljitu istragu zbog tog novca; mogao bih jednostavno nekome slomiti vrat. Imam čak nekih indicija da su nas Rover i Marić pljačkali i prije. Međutim, nije sada trenutak da se međusobno glođemo. Kad okončamo planiranu akciju, neke od tih samozvanih šefova morat će progutati noć. U HRB-u se nakotilo suviše političara, a mnogi od njih trče za rukovodećim položajima i otuda silna zavist prema onima koji su već nešto postigli. Moram vam reći nešto u povjerenju, gospodo, sve manje vjerujem Maricu i Roveru. Ali, kažem, nije sad trenutak da se međusobno istrebljujemo. Rover je zaista đavolski lukav čovjek. Otkad je ostao bez nekih svojih vjernih dužnosnika, u nekim igrama nastupa potpuno sam, ne odvaja se samo od svojih tjelohranitelja. S druge strane, Marić također ima na zubu Ro-vera. Boraveći nedavno u Sydneyu, čuo sam kako je Marić govorio Pepi Seniću: 'Kad si u društvu s Rove-rom, nemoj uopće sjedati za stol, odmah pucaj.' Nije

174

teško pogoditi na što je mislio. Bojim se da bi mogli jedan drugog upucati.«

»To, naravno, treba spriječiti, barem u ovom trenutku«, zaključio je Vegar. »Sad nam tako nešto uopće ne bi odgovaralo. Ne bismo se smjeli suviše eksponirati.«

»Znači li to da zasad nećemo ići ni u jednu akciju koju smo planirali u Australiji?« pitao je Horvat zabrinutim glasom.

Vegar ga je odmah utješio: »Imamo neke planove u vezi s jugokonzulatom u Melbourneu. Mislim da će taj posao obaviti Keškić prije nego što otputuje u Evropu. Planut će nešto, od toga ne odustajemo.«

»Neće li to biti opasno?« uključio se Juriša. »Ako nešto plane, policija će odmah znati koga treba ščepati. Zna ona vrlo dobro tko je sve spreman na tako nešto. A ako padne bilo tko od nas, moglo bi se dogoditi da propadne cijela operacija«.

»To je Roverova i Marićeva briga«, odvratio je Vegar. »Oni nam ionako probiše uši tvrdnjama da u australskoj policiji imaju dosta bliskih prijatelja. Međutim, mogu vam točno reći što će se dogoditi ako doista plane taj komunistički zvjerinjak. Neće se dogoditi ništa, kao što je to bilo uvijek dosad. Ovdašnja policija, hm, ima mnogo važnijih poslova nego da proganja nemoćne ljude kao što smo mi.« Sve to Vegar je popratio sarkastičnim smiješkom, uputivši ga najprije Juriši, a zatim i ostaloj trojici. »Kad smo već odlučili da zvijer istjeramo iz brloga, najmanje što možemo učiniti jest da je ustrijelimo.«

Juriša u tim riječima nije nalazio ništa bezazleno. Naprotiv, one su ga još jedanput podsjetile na proteklih četrnaest godina, koje je proživio životom vječno progonjena čovjeka. Od trenutka kad je upao u mrežu tih nasilnika, gramzljivaca i batinaša pa do danas uvijek je slušao iste odzvuke prijetnji i lažnih obećanja. I bio naj-neposredniji svjedok divljanja šačice fašističkih ma-loumnika među poštenim svijetom u Australiji. Uspomene su bile mučne i danas, četrnaest godina kasnije. Štoviše, Juriši se činilo da proživljava pravi pakao, jer je bio načisto s tim što zapravo želi. Pri svemu tome Juriša je morao izuzetno paziti na to da ga braća Andrići i njihovi trabanti ne uvuku u kakvu ozbiljnu raspravu o ishodu planirane akcije. Nije želio nikakve razgovore koji bi od njega tražili konkretno mišljenje o predsto-

175

jećim operacijama u Evropi. Znao je, naime, koliko su takve stvari opasne, pogotovo sad, kad je stekao neograničeno povjerenje braće Andrića i ostalih terorista. Sad je uistinu morao vagati svaku riječ, jer se više nije mogao osloniti ni na Horvatov mozak, ni na Andrićevu patološku opsjednutost nekakvim »ustankom«, ni na Vegarovu intelektualnu ograničenost. Sve što je govorio obavezno je moralo goditi toj gomili ubojica i njihovoj »organizaciji«. Samo je tako mogao biti siguran da će dokraja uspjeti u svojim nakanama.

U slijedećih dvanaest sati teroristička grupa okupljena na usamljenom proplanku udaljenom tridesetak kilometara od Geelonga, vježbala je kako da montira minu u knjigu za to specijalno pripremljenu. Glavni instruktor bio je Ambroz Andrić. On je na teroristički poligon donio dva detonatora i dvije knjige. Zatim su naizmjenično gađali iz puške kalibra 22. Priključila im se i Keškićeva grupa.

Poligon su napustili u svitanje. Iza njih je ostala gomila ispaljenih čahura.

I dva ubijena mačka, otrovana cijankalijem.

1

Slične vježbe organizirali su još nekoliko puta. Članovi grupe koji su bili određeni za operacije u Evropi nisu izostali nijedanput. Okupljali su se uglavnom kod Heldona, na području zvanom Anika, i na tajnom poligonu u blizini Geelonga.

Obučavao ih je terorist Marko Mudronja, zvan Prosijedi.

Zatim su braća Andrići i Pavle Vegar dobili naređenje da prodaju sve stvari i da spakuju kovčege za Evropu. Adolf Andrić imenovan je »stožernikom« HRB-a za Evropu, Ambroz Andrić za rukovodioca operacije koju su nazvali »feniks«, a Pavle Vegar dobio je zadatak da bude glavni koordinator između rukovodstva terorističke organizacije u Australiji i njezinih filijala u Evropi. Kao što je bilo dogovoreno, smjestio se u Ofenburgu.

Ambroz Andrić ostao je kod brata Petra u Nici, a Adolf se smjestio u Strasbourgu.

Sva trojica počela su već prvog dana boravka u Evropi neviđen lov na ljude.

176

5.

SPECIJALNI POSAO U STRASBOURGU

Stigavši iz Australije u Evropu, braća Andrići i Pavle Vegar dali su se u grozničavu potragu za novim ljudima. Najprije su potražili Ivana Pinjuha, koji je i prije činio neke sitne usluge HRB-u. Trebali su ga zbog njegovih dobrih veza s njemačkim podzemljem (morao je hitno pribaviti krivotvorenu putnu ispravu Martinu Juriši), a osim toga vjerovali su da će se Pinjuh bez pogovora pridružiti terorističkoj grupi.

Početkom srpnja 1970. Vegar je hitno doputovao u Dortmund i potražio Pinjuha u njegovu novom prebivalištu u Marienstrasse. To je bila malena, vlažna sobica oguljenih zidova, veličine tri na tri metra, u dvorišnoj zgradi na prvom katu. Od namještaja je imala klimav željezni krevet s čeličnom mrežom, sivi noćni ormarić metalnih vratašca, masivan trokrilni ormar zagasito-smeđe boje, stol i četiri stolice bez naslona i električnu peć u kutu, iza vrata. Tu je još bila drvena škrinja (neuspjela imitacija hrastovine), u kojoj je Pinjuh držao posuđe i pribor za jelo, nekoliko plastičnih čaša . . . U sobi se, zatim, nalazila polica napravljena od četiri grube daske, na kojoj su bez ikakva reda bile poslagane tegle s kompotom i kiselim krastavcima. Iza vrata bio je i velik žuti umivaonik okrnjenih rubova, iznad kojeg je visilo novo ogledalo u okviru od zelene keramike.

12 - DVADESETI ČOVJEK 1 7 7

Vegar je došao poslije šest, prvim večernjim vlakom. Ponašao se kao zvijer koja sluti klopku a ne zna način kako da je izbjegne; hodao je po sobi gore-dolje, crven u licu i skupljenih obrva. Iznenada, udario je dlanom po stolu i sjeo nasuprot Pinjuhu, koji je veliku krišku kruha mazao jetrenom paštetom.

»Mi smo zabrinuti«, rekao je Vegar ozbiljno. Gledao je Pinjuha koji je, posve nezainteresiran, mljaskao kruh i zalogaje zalijevao pivom.

»Tko je zabrinut?« upitao je, pošto je oblizao prste. »Što nije u redu?«

»Ti dobro znaš što se dogodilo«, nastavio je Vegar držeći prekrižene ruke na stolu. »Došli smo u Evropu, a ne možemo naći pametnog čovjeka za predstojeću akciju. Neki su već podvili rep. Tako mi poštenja, ja sam učinio sve što su mi rekli i naredili. Nabavio sam oružje i eksploziv, pronašao mjesto u Austriji gdje možemo vježbati, u blizini same granice . . . A sad? Sad neki hoće da mi oderu kožu, zato što nas je još premalo za akciju.«

»Tko ti želi oderati kožu?« »Ne znam, ali u posljednje vrijeme ovdje su se poja

vili nekakvi otrovni listići na kojima HRB traži moju glavu.«

»To je vrlo ozbiljno«, podgrijavao je Pinjuh Vegara. »Vraga ozbiljno; to je prava katastrofa. Osudili su

me na smrt, mislim.« »Čekaj malo, tko je jednog Pavla Vegara mogao osu

diti na smrt? Tko? To je mogao biti samo netko kome si ti podređen, nikako neka trećerazredna ličnost. Razumiješ li? Možda je sve to blef, zgodan trik osobe kojoj smetaš i kojoj si na putu.« Pinjuh je ciljao na Stjepana Ševu. Jedina želja bila mu je da zavadi te dvije gnjide koje su mu posljednjih mjeseci život pretvorili u pakao i zbog kojih se stidio samog sebe pogledati u ogledalu. Još su mu u živom sjećanju bile scene sa sumornih njemačkih kolodvora na kojima je krao i ucjenjivao nedužne zemljake.

»Kako to misliš?« upitao je Vegar. »Pa, mislim upravo onako kao i ti. Nekome, tko bi

po logici zdrava razuma morao s tobom podijeliti odgovornost za neuspjeh u vrbovanju novih članova, nesumnjivo je stalo da te proguta noć. Mrtvi ljudi ne daju izjave. To i sam znaš.«

178

Vegar se nagnuo preko stola, želeći time daljnjem razgovoru dati povjerljiv ton: »Sumnjaš na Juru Marića?«

»I na njega, naravno«, odgovorio je Pinjuh. Prve tri riječi izgovorio je nešto glasnije, da bi Vegar stekao uvjerenje koliko je siguran u njih. »Htio ti to ili ne htio, Juri Maricu baš nije suviše stalo do tebe. Razumljivo, ti si jedan od nepoželjnih svjedoka nekih njegovih početničkih grešaka. Da budem iskren, i ja bih se ponio kao Marić. Zbog toga te i poslao u Evropu.«

Vegar je bio zatečen. »Ne shvaćam«, rekao je. Pinjuh ga je gledao. Na trenutak mu se učinilo da na

namrštenom licu Pavla Vegara vidi nešto između straha i zbunjenosti.

»Kako, zaboga, ne shvaćaš?« Ustao je, otišao do umivaonika, oprao ruke, a zatim se opet vratio za stol. »Tu nema ničega što čovjek ne može shvatiti: Marić bi te poslije svega što si brbljao o njegovoj nestručnosti vrlo rado vidio u vodoravnu položaju. Konačno, treba li tu uopće još što objašnjavati?«

»Ali, nas dvojica ...« »Da, vas dvojica ste godinama zajedno. Koliko je,

međutim, ta veze iskrena, ocijeni sam. Nije na meni da još time razbijam glavu.«

»Slušaj, Ivo, brate, vjerujem Mariću kao svojim očima. On me sigurno ne želi otpremiti pod ledinu. Prije bi to mogao biti Martin Juriša.«

Vegarove riječi zvučale su krajnje očajnički, zdvojno. U njima se više nije mogao prepoznati brutalni razbijač i nasilnik, netolerantan i obijestan čovjek, već silno uplašena kukavica.

»O Juriši ne želim ništa govoriti, niti davati svoje sudove«, tobože uvrijeđeno je rekao Pinjuh. »Mogu reći samo to da je on jedini čovjek u organizaciji u kojeg imam apsolutno povjerenje. Takav sud sam stekao iz vaših priča. Osobno ga ne znam, ali sudeći po vašim izjavama, to je sasvim ispravan čovjek.«

Vegar nije znao što da kaže. Htio je reći da i sam već dugo ima slično mišljenje, ali samo je procijedio kroza zube:

»Marić, dakle. To će mi platiti, pohlepni gad.« Želio je još dodati najgrublju psovku, ali mu se uči

nilo da takva psovka uz ime Jure Marića iz Stoca još nije izmišljena. A sličnu nije znao.

179

»Meni je poslije svega ovoga posve jasan razlog tvoje zabrinutosti«, nastavio je Pinjuh. Sad je pušio jeftinu cigaretu.

»Slušaj, moram ti objasniti da nisam došao u Dortmund da ti se jadam. Htio sam samo usput izliti žuč. Ovdje sam po sasvim drugom zadatku. To je zamisao Adolfa Andrića. On je, znaš i sam, pravi specijalist za izmišljanje takvih zadataka. Dakle, radi se o jednoj akciji za koju su u Strasbourgu odlučili da bude povjerena tebi. Nisi ništa čuo?«

»Doista nemam pojma. Sve što znam to je da moram pribaviti lažni pasoš za Jurišu. O drugim stvarima doista nemam pojma. Bio sam ovih dana na sjeveru, pa ni s kim nisam imao kontakte. Može biti da me je netko tražio, ali, kažem, nisam bio kod kuće. Osim toga, dobro znaš da se takve stvari ne govore samo tako, javno.«

Pinjuh je spretno i lukavo htio time dati, tobože, stanovito značenje Vegarovu dolasku u Dortmund i tako ga navući da razveže jezik. Ovaj se, naravno, odmah zalijepio.

»Ovo je velika stvar«, rekao je. »Vjerujemo da si samo ti dorastao za nju.«

»Zašto baš ja? Ako nekome treba lažni pasoš - zovi Pinjuha. Ako treba pribaviti novac - opet Pinjuh. Zašto?«

»Nisi kompromitiran. Ovdje, čak i unutar organizacije, malo se zna o tebi. Mnogi misle da nisi naš.«

I nisam, boga vam vašega. Ja sam vaš toliko koliko je riba toplokrvna životinja, rekao je u sebi Pinjuh. Zatim je nastavio glasno, potpuno pribran:

»To je smjela tvrdnja i ona me pomalo iznenađuje.« Vegar kimnu glavom i potapša Pinjuhovu ruku utje

šnom kretnjom. »Ne brini. Imat ćeš priliku da se dokažeš. Stvar je,

rekao sam, vrlo ozbiljna. Možeš sasvim zaboraviti kolodvore i džeparenja; ovaj posao je mnogo otmjeniji.«

»Radit ću u Dortmundu?« »Ni govora, ideš u Strasbourg. To je operativni po

sao. Treba da obradimo neke ljude. Što misliš?« »Ne znam. Teško je reći bilo što dok ne znam kakvi

su to ljudi i kako ih treba obraditi.« »Izgledaju vrlo dobro, predobro za naše prilike. Pro

blem je u tome što su opasni. Treba ih hitno srediti. Prave nam neprilike.«

180

»Kakve neprilike?« »Agitiraju i rovare protiv nas, majku im pokvarenu.

Okupljaju se u gostionici 'Citadella' i pjevaju komunističke pjesme nama u inat. To se nimalo ne sviđa braći Andrićima, a ni meni. Htjeli bismo im izbrojiti kosti.«

»Ako brzo brojite«, u šali je odgovorio Pinjuh, a zapravo je to bio podrugljiv ton, »trebat će vam najmanje tri dana da završite posao.«

»Šalu na stranu, Ivo. Došao sam u Dortmund specijalno zato da te obavežem da preuzmeš taj posao. Ne poznaju te i neće ti biti teško uvući se među njih. A kad saznaš tko su i odakle su, mi ćemo ih sačekati iza ugla i obaviti ostali dio posla. Kad zrakom zviznu čelične šipke i sijevnu noževi, neće im više nikad pasti na um da u ovoj zemlji propagiraju komunizam.«

Pinjuh je u mislima bio kod kuće, u rodnoj Hercegovini. Stajao je pred svojom kućom i gledao preko dvorišta, sve do prvih stjenovitih obronaka. Zaželio se tog krajolika kao nikad dotad.

Bio je, mislio je, tako daleko od dana kad će ponovo stajati ispred svoje kuće. Nije ga toliko plašila vjerojatnost da će, ako se ikada vrati u zemlju (a to je neizmjerno želio), morati platiti neke svoje mladenačke zablude. Znao je da će ga kazna stići. Ali toga se nije toliko plašio. Više se plašio ljudi, što će reći za jednog bjegunca i avanturista koji se, iako ne svojom voljom, povezao s fašističkim emigrantima? Stropoštat će na nj gomilu svakovrsnih uvreda: da je fašist, da je najpodliji izdajnik zemlje, da se za prljav novac prodao u Njemačkoj . . . I, najzad, da je sigurno mogao pobjeći od tih otpadnika, ali nije htio. Čeprkat će po njegovoj prošlosti i naći, kako je, tobože, bio sklon tučnjavama, izgredima i asocijalnom ponašanju. Nakalemit će mu, vjerovao je, i krivicu za neka batinanja u Njemačkoj; mnogi ljudi, od kojih neki, znao je, nisu bili u stanju donositi objektivne, nepristrane sudove, optužit će ga da je posljednji gad među gadovima.

A on to nije bio, osjećao je to duboko u sebi. Od dana kad je, ponesen nerazumnom idejom, pobjegao preko granice, pa sve do današnjeg dana u njemu je neprestano raslo uvjerenje da je, unatoč svakovrsnim iskušenjima pred koja je bio stavljen u Njemačkoj, ipak ostao častan čovjek. Ništa ga nije moglo izmijeniti: ni prijetnje, ni torture, ni moralna posrtanja. Ostao je čo-

181

vjek čista obraza. Iako je znao da će mu to malo tko vjerovati, jer je griješio, mogao je mirne duše reći da su sve životne greške što ih je dotad bio počinio, sporedne u usporedbi s privrženošću koju je gajio prema svojoj zemlji.

Pogriješio je, nema dvojbe. Bio je kadar priznati grešku kad za to dođe vrijeme. Ali sad je želio neke stvari istjerati načistac, osjećao se obaveznim da to učini.

Dok je intenzivno razmišljao o svemu tome, na Pi-njuhovu licu nije zaigrao nijedan mišić. Nije dopustio da u presudnim trenucima prevladaju osjećaji. Želio je da Pavle Vegar i dalje živi u uvjerenju kako je Ivan Pinjuh uvijek bio i ostao njihov.

»Sada ti je cijela stvar poznata«, rekao je Vegar poslije duže pauze.

»Jest«, odgovorio je Pinjuh, »ali ne znam koliko ću u svemu tome uspjeti. Isto tako ne znam jesam li dorastao toj akciji. Ti dobro znaš da tako nešto još nisam radio, barem ne tako temeljito kao što sad tražite. Zašto niste pokušali s nekim drugim?«

»To je specijalni posao. Odlučili smo da ga ti obaviš i sad više nema povlačenja.«

Pinjuh nije znao koliko su braća Andrići i Vegar in-zistirali na tome da baš on obavi zadatak u Strasbour-gu. Bacio je mamac.

»Što bi se dogodilo kad bih vas odbio?« »Ubili bismo te. Smjesta. Ti vrlo dobro znaš da se u

današnjim prilikama neposluh kažnjava samo smrću. Dakle, ubili bismo te, a pri tome ne bismo ni trepnuli.«

Pinjuhu nije trebalo dvaput ponavljati; znao je da bi ga skratili za glavu a da uistinu ne bi ni trepnuli. Oni su bili naviknuti na takav stil rada.

»Dobro, obavit ću taj posao, ali...« »Bez uvjeta«, prekinuo ga je Vegar. »Ti znaš da oni

u Miinchenu i Sydneyu dobiju ospice kad netko postavlja uvjete. A o starom Jeliću da i ne govorim; pobjesnio bi kad bi čuo da stvari ne teku onako kako je on u svojoj glavi zamislio.«

»Što Jelić ima s tim?« »Što i ja s tobom, moj Ivo. To je neprekinuti lanac.

Imao si dovoljno vremena da to shvatiš.« »U redu. Otići ću u tu prokletu 'Citadellu'. Slijedećeg

tjedna, u petak, dolazim na dogovor u Strasbourg. Računajte na to kao na sigurnu stvar.«

182

Kao ptica grabljivica Vegar je sjedio za stolom čekajući što će još reći Ivan Pinjuh. Ponovo mu se vraćalo samopouzdanje, koje je bio izgubio govoreći o prijetećem letku. Sad se ponovo osjećao superiornim i nenadmašnim; Pinjuh je prihvatio posao i to je shvatio kao trijumf vlastite dovitljivosti i mudrosti.

»Slažem se, čekat ćemo te u petak.« Pogledao je na sat. Bilo je prošlo devet. Ustao je sa stolice i Pinjuhu pružio ruku: »Ostavljam te da smisliš najbolji plan. Za trideset i pet minuta polazi vlak u Ofenburg. Htio bih još noćas telefonski obavijestiti Adolfa o ishodu misije.«

Pinjuh je samo slegao ramenima. Bio je to znak da je nemoćan da Vegara zaustavi da prespava u Dortmundu.

Vegar je čvrsto pogledao Pinjuha i odlučno rekao: »Dakle, u petak.«

»U petak«, odgovorio je s uobičajenom mirnoćom.

1

Posljednji petak u srpnju 1970. svanuo je u Stras-bourgu zorom tako vrelom i zagušljivom da su ljudi, u pomanjkanju svježeg zraka, disali kao ribe na suhome. Ivan Pinjuh doputovao je u grad na Rajni ranim jutarnjim vlakom, i bio je prilično umoran. Spopadali su ga njegovi dobro poznati jutarnji napadi kašlja, koje je objašnjavao pretjeranim pušenjem.

Stan Adolfa Andrića bio je u zapadnom dijelu grada, prema četvrti La Robertsau, na drugom katu stare ali dobro održavane kuće smeđih zidova. Dok se vozio taksijem, čuo je kako mu srce glasno kuca; iznenada ga je obuzeo strah od pomisli što će se dogoditi ako ga netko prepozna u toj gostionici u Strasbourgu. Kako će se sve to završiti?

Imao je nejasan osjećaj da će doživjeti neuspjeh. Štoviše, tako nešto je i priželjkivao, jer jednostavno nije mogao zamisliti sebe kako svoje poštene zemljake vrbuje za fašističku organizaciju. Bilo je to kao zbrajanje jabuka i vrućeg kestenja. Osim toga taj mu se posao gadio.

No znao je da mora nešto učiniti, nešto što će služiti kao dokaz da je tobože pokušao razbiti grupu u Strasbourgu. Samo tako bio je siguran da ga braća Andrići i Vegar neće umlatiti.

183

Izišao je iz taksija kod prodavaonice šešira i nastavio pješice niz Rue des Fleurs, pa dalje ulicom Sentier du Grosgut prema groblju. Kao da je mnogo sati prošlo na toj tihoj, jarkoj žezi; osjećao je da mu se od vreline muti svijest. Usput je posljednji put vagao svoje šanse u predstojećoj akciji. Ocijenio je, a te se ocjene nisu nimalo razlikovale od svih prethodnih, da će braća Andrići i Vegar i dalje inzistirati na tome da to bude isključivo njegov posao. Time koliko je taj posao sraman ta trojica maloumnika neće razbijati glavu; vjerovao je da će čak nastojati da mu ga što više otežaju.

Adolfa je našao u postelji. U sobi je zaudaralo na rakiju i kiselinu, a u pepeljari na stolu bila je gomila opušaka. Zavjese su bile navučene, ispod jastuka je virila drška »parabeluma« kalibra 9 mm, na ormariću iza vrata bio je crveni ruž za usne, očito zaboravljen u žurbi, i prevrnuta vinska čaša, iz koje se zelenkasta tekućina bila prolila na pod.

Sve to, a osobito Andrićeve podbule i krvave oči, dokazivalo je da su stanar sobe i njegovi gosti proveli burnu noć. Domaćin se brzo obukao, prebacivši preko postelje šareni prekrivač, pljusnuo se hladnom vodom iz lavora, a zatim se, još polusnen i mamuran, protegao kraj prozora, glasno zijevajući.

»Mozak će mi proključati«, rekao je stojeći skršte-nih ruku kod prozora i buljeći u nebo pod kojim je titrao užaren zrak. Zatim se okrenuo i ponudio Pinjuhu da sjedne na stolicu. On mu je sjeo sučelice, na krevet. Rekao je, snažno trljajući oči: »Nisam te očekivao tako rano. Nu, dobro. Bolje je da to obavimo što prije. Nemam mnogo dodati onome što ti je prošlog tjedna Vegar rekao u Dortmundu. Otići ćeš među tu kopilad i zbrojiti njihove snage. Jučer sam slučajno prolazio tim dijelom grada i vidio dvojicu kako ulaze u gostionicu. Danas je petak, pa vjerujem da će ih večeras biti barem dvadeset. Plan je ovakav: ući ćeš unutra i ponuditi im da kupe 'Hrvatsku državu'. Reci im da su to naše novine. Tko ih ne bude htio kupiti, odalami ga preko nosa.«

»Ti nisi normalan«, rekao je Pinjuh zgranuto. Njemu se taj plan nije nimalo sviđao. Štoviše, bio je vrlo opasan. Odalamiti nekoga posred lica zbog toga što odbija da kupi novine tih maloumnika znači, najblaže rečeno, navući na sebe bijes prisutnih. Odbit će mu bubrege i

prije nego što pobjegne na ulicu. »Takav plan je nerazuman, kao i čovjek koji ga je izmislio.«

»To je moj plan«, grubo je dobacio Andrić. U glasu mu je titrao bijes.

»Tvoj ili nekoga drugoga, nije važno. Pojavim li se u toj gostionici s 'Hrvatskom državom' pod rukom, izbit će mi zube prije nego što otvorim usta. Mogu me i ubiti. Ti dobro znaš da je s njima teško; nije ovo 1960, kad smo ih imali u džepu. Sad su i oni postali drukčiji, opiru se koliko mogu. I sam si toga svjestan.«

»Znači, uplašio si se.« Izgovorio je te četiri riječi polako, u bijesu, šireći nozdrve kao konj u galopu. Zaželio je da Pinjuha zgrabi za gušu, da ga uzdrma iz temelja i prijeteći mu se unese u lice.

»Nisam se uplašio«, odgovorio je Pinjuh staloženo. Slutio je vatru. I u njemu je sve više rasla plima srdžbe. Trebalo je da učini nešto što mu se gadilo i s čim se nikad nije slagao. »Shvati, tvoj plan nije dobar, a osim toga Vegar mi u Dortmundu ništa nije govorio o raspa-čavanju 'Hrvatske države'. Ti dobro znaš koliko je opasno nuditi takve novine ljudima kojima nismo simpatični. Ponavljam, mogli bi me ubiti.«

»Ni za što me nije briga. Želim samo da budu naši ili da ih jednostavno najurimo za sva vremena.«

Pinjuh je bio satjeran pred zid. »Ubit će me, jasno ti je valjda.«

»Nu, dobro«, dometnuo je Andrić hladnokrvno, »morat ćeš bira,ti.« Njegova mirnoća, iza koje se krio suzdržan gnjev, sjekla je kao oštrica britve.

»Što ću morati birati?« »Morat ćeš birati: ili mi, ili oni. Evo, ovako.« Andrić

je potegao revolver ispod jastuka i nanišanio među Pi-njuhove oči. Revolver je imao prigušivač. »Imaš li što dodati? «

Pinjuh je vladao sobom, ali glas mu je i dalje bio oštar. Reče: »Ado, ne čini gluposti i makni tu pucaljku. Može ti se omaknuti.« U zagušljivoj sobi, koja je sada mirisala na smrt, ukočeno je gledao šiljato Andrićevo lice. Čudovišna apsurdnost situacije nije se mogla izraziti riječima.

»Ići ćeš u tu gostionicu ili ću te ustrijeliti. Ovako.« Andrić je cijev revolvera pomakao malo udesno i mirno povukao otponac. Začulo se ono karakteristično

184 185

»puf« i metak je prozujao mimo Pinjuhova lijevog uha zabivši se u zid s druge strane.

Ivan Pinjuh se sledio; nije se uspio ni pomaknuti. Sasvim novim očima gledao je Andrića; u njima se nazirao užasan strah i uvjerenje da će taj bezumnik opet pucati.

»Za ime boga, zamalo si me ubio.« »Imao si sreću. Loše sam gađao«, rekao je Andrić,

ne spuštajući revolver. Ironija u glasu tog čovjeka mnogo je govorila; on više nije vladao svojim razumom. »Dakle?«

Pinjuh ni za trenutak nije zaboravljao svoj položaj. Pitao se samo kako da se dalje ponaša. Reče: »Mislim da me nisi shvatio. Ja nijednog trenutka nisam mislio na to da odbijem zadatak. Bilo je samo pitanje kako da to učinim. Rekao sam samo da plan nije baš najbolji.«

»Učinit ćeš onako kako ja kažem. I nikako drukčije«, rekao je Andrić. Njegovo poleglo čelo sjajilo se od znoja, a ruke su mu podrhtavale. Najzad je spustio revolver: »Nešto si se promijenio u posljednjih nekoliko minuta. Plaća za neposluh i nije baš tako mala, vidiš i sam.«

Pinjuhovim osjećajima dotad je vladao strah, a sada je strah bio potisnut mržnjom. Prkosno je ukrstio pogled s Andrićevim. Nenaviknut na takvu smjelost, Andrić reče:

»Ne igraj se heroja. Spremit ću te u jelov ležaj prije nego što trepneš. Opominjem te, posljednji put.«

»Otići ću u taj komunistički brlog«, rekao je Pinjuh. »Učinit ću ono što ste tražili, i to će biti sve. Nakon toga odlazim u Austriju, i više ne želim čuti za tebe i Vegara. Razumiješ li?«

Zatim je brzinom mačke dograbio Andrića za vrat i žestoko mu utisnuo koljeno među noge, da je ovaj za-urlao od bola. Revolver je skliznuo na pod i Pinjuh ga je drugom nogom gurnuo prema vratima.

»Ubit ću te digneš li još jedanput ruku na mene«, siktao je Pinjuh zajapurena lica. Kratko vrijeme još je pritiskao i stezao Andrića, a zatim ga pustio, odgurnuv-ši ga prema zidu. Iz očiju mu je izbijala prijetnja, a lice se stezalo u čeličnu grimasu. »Dosta ste me gazili svi redom, ali sada je s tim gotovo. Vraćat ću vam istom mjerom, pa ćemo vidjeti tko će duže poživjeti. Uostalom, vama dvojici u posljednje vrijeme baš ne cvjetaju ruže.

186

Mislim čak da vam se i loše piše: dolazi Mudronja iz Australije da naplati neke dugove.«

Andrić je, oslonjen o laktove, zgrčenih usta i zaustavljena daha, gledao uvis, pokušavajući svladati ludilo koje ga je sve više obuzimalo.

»Vratit ću ti to jednog dana«, vikao je Andrić, žut od gnjeva. »Ubit ću te, kopile štrkljasto.«

»Nećeš imati vremena, dečko«, odgovorio mu je Pinjuh, povlačeći se prema vratima, gdje je ležao revolver. »Morat ćeš misliti na vlastitu glavu, jer se nalaziš na Ševinu popisu. A on je vrlo brz. Kao zmija. Obavit će to vrlo stručno: Adolf Andrić bit će naj-mrtviji od mrtvih.«

Zatim se prignuo, uzeo revolver i naciljao prema zaprepaštenom Andriću: »Ali zašto da to učini Ševo kad i ja imam njegove sposobnosti. Sami ste me to naučili ovih godina. Što misliš, Andriću?«

Andrić je dahtao, osjećajući samo strah i znoj koji mu je natapao košulju: »Ivo, preklinjem te, ne čini to. Kriste Bože, ne. Ne pucaj.« Zatim se bacio na koljena; lice mu je bilo izobličeno od straha, a donja vilica nekontrolirano se tresla.

»Što je, Andriću? Postaješ nemiran!« »Preklinjem te, poštedi mi život.« »Pao si na koljena? A sam si mi govorio da nikad ne

klečim pred drugima, osobito ne kad treba tražiti milost za život. . . Kako si ono rekao, ono o klečanju? Žrtvu treba . . . Kako ono, Andriću?«

»Žrtvu treba prisiliti da klekne, a onda joj sprašiti metak u čelo i još je očepiti cokulom«, dahtao je izobličena lica.

»Dalje!« »Što dalje?« mucao je Andrić. »Jesi li to ti izmislio, Adolfe?«

»Nisam, Ivo, znaš i sam. Tako su ustaše ubijale u vrijeme rata. I mi tako ubijamo.«

»Baš lijepo. Kažeš, žrtva najprije klekne, a ti joj spra-siš metak u čelo i još je zgnječiš cokulom, kao odbačeni opušak koji uporno tinja. Ovako, kažeš.«

Pinjuh je napravio pokret kao da će pucati. Andrić je panično mahao glavom.

»Ne pucaj, preklinjem te!« »Imaš pravo, šteta je metka.«

187

Rekao je to prezirno, gledajući u skvrčenog i na smrt prestrašenog Andrića, a zatim brzo spremio revolver u unutrašnji džep kaputa i žurnim koracima izišao iz sobe.

Preskačući po dvije-tri stepenice odjednom je osjetio da mu duh oživljava iz očajanja prošlih dana. Bio je opet u svojem elementu, jer je proveo mnoge godine upravo u ovakvim prilikama punim opasnosti. Izišavši preko dvorišta na ulicu, duboko je udahnuo vreli zrak; učinilo mu se da mu je toplina spržila pluća. Zatim je pozvao taksi.

Modri »mercedes« krenuo je prema jugu.

Sada, kada su događaji iznenada poprimili sasvim drukčiji tok, Pinjuhov položaj nije bio blistav. Iza njega bila je nemilosrdna i brutalna prošlost, a ni budućnost nije bila ništa utješnija. Nakon svega što mu se dogodilo u Andrićevu stanu, budućnost mu se uistinu činila krajnje neizvjesnom.

Sjedeći udobno zavaljen na stražnjem sjedalu taksija Pinjuh je u jednom trenutku bio iznenađen svojom hrabrošću da se suprotstavi Adolfu Andriću. Vidio je sebe kako još prije mjesec dana sjedi u društvu s tim jastrebovima i javno odobrava svako njihovo mišljenje. Doduše, ta je podrška bila lažna, ali su u njoj vukovi iz Andrićeva i Vegarova čopora vidjeli značajan smisao. Najzad, on sam mogao je za vlastito zadovoljstvo igrati dvostruku ulogu, ali to nitko nije smio znati. Njegova tajna morala je ostati samo njegova. Pogođen točnošću te ocjene Pinjuh je osjećao kako ga podilaze žmarci. Sto će se dogoditi kad u ustaškoj organizaciji saznaju da je stegao za vrat Adolfa Andrića Lemića? Možda će ga jednog dana izvući mrtvog iz kakve močvare, ili će ga policija naći kako visi o klavirskoj žici u svojoj samačkoj sobi? Ona naduta mješina Andrić nikad mu neće oprostiti njegovo ponašanje i svoju sramotu.

2

Deset sati poslije sukoba s Adolfom Andrićem, Ivan Pinjuh je sjedio za stolom broj osam u gostionici »Cita-della« u južnom dijelu Strasbourga. Pio je pivo i motrio ljude.

188

Svatko je bio zaokupljen svojim brigama. Za stolom do Pinjuha sjedila su tri čovjeka: jedan je bio omalen zdepast i mogao je imati najviše četrdeset i pet godina. Drugi je bio mlađi, imao je ugodan glas i pravilne crte lica. Prva dvojica su večerala, a treći - čvrst, mišićav, mlad čovjek malo krivog nosa, smeđe, kovrčave kose - samo je pušio, otpuhujući duge dimove preko stola. Razgovarali su o tome gdje će i kako provesti godišnji odmor. Planirali su da to bude neki hotel u Dalmaciji.

Uz šank je stajalo pet-šest ljudi, od kojih su barem trojica bila Francuzi. Ostali su govorom, ponašanjem i karakterističnim smijehom odavali svoje porijeklo. Kako se gostionica sa sumrakom sve više punila, mijenjali su se i ljudi ispred debelog barmena crnih brkova i zlatnih zubi. Jedan je, međutim, uvijek bio na starome mjestu, nalakćen na kraju šanka s čašom vina ispred sebe. Bio je svježe obrijan, mladolik čovjek, velikih, oštroumnih očiju, iznad kojih su se u pravilnom luku širile obrve, što mu je davalo privlačan, šarmantan izgled. Imao je jaku, četvrtastu brada s brazgotinom i guste pramenove kose na čelu. Pinjuh ga je dugo i uporno promatrao, jer je frapantno nalikovao na brijača iz Mostara kojeg je često ljeti susretao na mjesnom kupalištu.

Sličnu upornost u promatranju pokazivao je i čovjek za šankom, gledajući gosta za stolom broj osam. Zgodimice su izmjenjivali poglede i, kako je vrijeme odmicalo, obojici je postajalo jasno da to obostrano zanimanje nije slučajno: prepoznali su se. Želeći izbjeći mučna objašnjavanja i neprilike, Pinjuh se pripremio da napusti lokal. Međutim, prije nego što je to učinio, za njegovim stolom već su bila tri muškarca, među kojima i čovjek s brazgotinom.

»Jesi li to ti, Pinjuh?« Trgnuvši se, Pinjuh se okrenuo prema čovjeku s

brazgotinom i više nije mogao izbjeći njegov upitni pogled. Sad ga je prepoznao: bio je to uistinu brijač Josip Lamonja iz Mostara.

»Ja sam, tko bi drugi bio«, rekao je Pinjuh, hineći srdačnost. Pružio je trojici došljaka ruku u znak pozdrava. Svatko je izgovorio svoje ime i time je ceremonijal predstavljanja bio završen. Potom je ispio ostatak piva i bio spreman da napusti gostionicu.

189

»Ne žuri, htio bih te nešto pitati«, rekao mu je Lamonja, zaustavivši ga rukom.

»Pitaj brzo, žurim. Kasno je, još večeras moram biti u Dortmundu. Ti dobro znaš kakve su njemačke gazde, cijede te dok sasvim ne presahneš.«

Sad su sva četvorica sjedila za Pinjuhovim stolom. »Ma slušaj«, započeo je Lamonja, gestikulirajući rukama, »čitav Mostar bruji kako si se u Njemačkoj priključio ustaškom ološu. Vidiš kako zlobnici mogu ocrniti dobrog momka.«

Pomalo zaprepašten zbog iznenadnog susreta u »Ci-tadelli«, Pinjuh je polako sređivao misli. Najprije je poželio da objasni odakle takve priče i kako je stjecajem nesretnih i nepredvidivih okolnosti dospio među te ljude. Bio je zapravo spreman ispričati svoju priču, od onog dana kad je ilegalno prešao granicu, međutim samo je rekao: »U dokolici ljudima svašta pada na pamet«, rekao je Pinjuh i mahnuo starom konobaru. »Večeras budite moji gosti, naručite što želite.« Raskravio se kao snijeg u proljeće.

Lamonja je uzeo još jedno vino, ona dvojica su zahvalila; nisu ništa naručili. Pinjuh je htio hladno pivo.

»Zna se da si pobjegao iz zemlje.« »Čovjek se osjeća izgubljenim, misli da je posljednji

od posljednjih«, rekao je Pinjuh, ne krijući tugu u očima.

»Baš tako. Nema tog novca kojim se može zatomiti nostalgija i čežnja za poznatim prizorima. Vidiš, nas trojica«, Lamonja je sada pokazao rukom na dvojicu svojih prijatelja, »nas trojica odemo kući svakog ljeta. Oni u svoju Dalmaciju, a ja u Mostar. Nakon toga osjećamo se kao preporođeni. A ti, kad si posljednji put bio kod kuće?«

»Ne pamtim, ali ne poslije 1956, u to sam siguran«, htio se našaliti. Pinjuh.

Lamonja je ovu rečenicu progutao u nekoj vreloj šutnji. Zatim reče:

»Kako sam glup, pa ti si ilegalno pobjegao. Nemaš čak ni pasoša.«

»Imam izbjegličke putne isprave, nešto kao pedigre da sam najgadnija hulja. Vjerujem da tako nešto ne priznaju na našoj granici.«

»Nisam baš siguran. Prije nekoliko godina bila je proglašena opća amnestija i mnogi su se vratili u ze

mlju. Među njima mnogi su imali izbjegličke pasoše. Slušaj, ako nisi ovdje činio kakve gluposti, mislim ako nisi imao posla s onim gadovima, znaš na koga mislim, onda se slobodno vrati.«

»Da, nešto sam čuo o amnestiji, ali ne znam detalje. Osim toga nisam se baš pokazao ...«

Došao je konobar i donio naručeno piće. Ali Ivanu Pinjuhu nije bilo suđeno da ga ispije, a ni da nastavi započetu priču; u »Citadellu« su iznenada, u razbijačkom raspoloženju, banula tri muškarca. Dvojicu je odmah prepoznao; poleglo čelo Adolfa Andrića i bikovski vrat Pavla Vegara. Trećeg došljaka - prsnog koša nalik na trokrilni ormar - nije poznavao, ali je bilo očito da pripada HRB-ovu mračnom klanu.

Sve, već bezbroj puta promozgane misli iščezle su u trenutku i Pinjuh je osjetio da mu se čitavo tijelo ispraznilo u jednom hroptavom grču koji nije bio izraz ni straha ni zabrinutosti, već apsolutne nemoći. Prekorio je samog sebe zbog neopreza. Uistinu nije smio svraćati u »Citadellu« poslije događaja u'Andrićevu stanu. Zatim je šutke primio sve što je slijedilo, očekujući da će se dogoditi čudo.

»Opet ova trojica«, prasnuo je Lamonja bijesno, pokazujući na došljake. »Već nas mjesecima teroriziraju, prijete nam noževima i željeznim korbačima. Uporni su kao uši. Međutim, nitko od nas ne želi se spustiti tako nisko da zaprlja ruke na njima. Ima nas toliko da bismo ih mogli progutati u čaši vode.«

»Poznajem dvojicu. Pripadaju ustaškoj organizaciji u Francuskoj i Njemačkoj. Došli su prije godinu dana iz Australije. Gdje su oni, metež je siguran«, rekao je Pinjuh. »Mislim da znam zbog čega su večeras ovdje. Traže jednog čovjeka.«

»Jednog čovjeka?« ponovio je Lamonja u čudu. »Kojeg čovjeka?«

»Mene«, odvratio je Pinjuh kratko, spremajući se da ustane.

»Stani, čovječe. Ako ti prijeti opasnost, samo reci. Zgazit ćemo ih u prašinu.«

»Ostavi, Joža, ne shvaćaš ti neke stvari.« Andrić je surovim pogledom sijevao po gostionici.

Kad je ugledao Pinjuha, lice mu se rasteglo u zadovoljan, trijumfalan osmijeh. Dao je rukom znak dvojici

190 191

svojih pratilaca da ga zgrabe. Pinjuh se uopće nije namjeravao oduprijeti. Mogao je povući revolver i pucati, ali nije želio krvoproliće, osobito ne ovdje, gdje su mogli nastradati nedužni ljudi.

Kad su se Andrićevi pratioci približili stolu, Lamo-nja je stao ispred Pinjuha i zatvorio im put.

»Dalje prste od ovog čovjeka. Inače bi moglo biti krvi.«

Andrić se cerio: »Prijatelju dragi, budite ljubazni i dopustite mojim ljudima da razoružaju tu bitangu koju štitite. Ni sami niste svjesni opasnosti koja vam prijeti. Štitite vlastitog ubojicu.« Zatim se približio Pinjuhu. »Tuđina čini ljude netaktičnim i nerazumnim; spremni su na svaku glupost. I ovaj čovjek«, sada je Andrić pokazivao na Pinjuha, »dakle, ovaj čovjek bio je spreman da večeras ubije barem petoricu ljudi u 'Citadelli'. Evo, tu je neoboriv dokaz.« Zatim je iz Pinjuhova unutrašnjeg džepa kaputa izvukao revolver »parabelum« kalibra 9 mm s prigušivačem. »Mogao vas je pomlatiti kao stoku da nismo došli. I onda bi se u Francuskoj opet proširila gadna priča o nama, poštenim hrvatskim emigrantima. Proširila bi se priča kako smo mi ubojice, koljači, lopovi . . . A sve to zbog luđaka kao što je ovaj, koji se podlo uvukao u naše redove.«

Pinjuh je slijedio perfidnu logiku Andrićeve optužbe. Mogao je pobiti svaki njezin dio, ali je znao da mu to nitko ne bi vjerovao i da bi bio glasno ismijan. Neka hladna jeza uspinjala mu se kroz kosti, sve do mozga.

»Spasili smo vas sigurne smrti«, govorio je Andrić dalje. »Možete nam biti samo zahvalni.«

Josip Lamonja je najprije s izrazom gađenja i prezira pogledao Pinjuha, a zatim došao do Andrića i snažno ga stegao za košulju blizu grla. Oči su mu se sjajile od bijesa.

»Kasnije možete vježbati maštu, prijatelju. A sad se čistite odavde, i vi i taj vaš plaćeni ubojica«, zagrmio je. Istog trenutka oko trojice došljaka i nemoćnog Pinjuha stvorio se krug ljudi iz čijih je očiju izbijala apsolutna nepokolebljivost.

»Rekao sam, gubite se. Iz ovih stopa«, povikao je Lamonja i snažno odgurnuo Andrića. Ovaj je zateturao i gotovo se opružio po podu. Škripao je zubima, ali nije

192

rekao ni riječi. Samo je zaprijetio stisnutom šakom i izišao na ulicu.

Za njim su odmah izišla i dvojica tjelohranitelja, vukući za sobom Pinjuha, izobličena i pomodrjela lica.

3

U prvo vrijeme, mnogo kasnije, Pinjuh uopće nije bio svjestan toga gdje se nalazi. Jedino je osjećao da je živ; čuo je nekakve zvukove u tami i s olakšanjem ustanovio da može micati nogama i rukama. Posljednje čega se sjećao bila je Vegarova šaka koja ga je brzinom zmije snažno pogodila najprije u podbradak, a zatim posred lica. Osjetio je slatkast okus vlastite krvi, koja je provalila iz zdrobljene čeljusti i izbijenog zuba. Zatim je, u trenutku dok je vrtoglavo tonuo u tamu, dobio još jedan udarac u slabine; imao je dojam da mu je kroz utrobu proletjela granata. Nakon toga ničeg se više nije sjećao.

Kad se osvijestio, shvatio je da se nalazi u mračnoj prostoriji i da su ga ovamo dovezli automobilom. Dovukao se do vrata i pokušao ih otvoriti, ali su bila čvrsto zamandaljena s druge strane. Zirnuo je kroz rupu na dovratku i vidio kako je po okolici polegla mliječna jutarnja magla. To je bio jedini prizor koji je mogao uhvatiti pogledom. Zaključio je da se nalazi negdje izvan grada, u napuštenoj kući. Nije se čuo nikakav zvuk koji bi ga mogao ohrabriti; samo su u daljini brujali motori aviona na uzletištu.

Privikavši se sasvim na tamu, pošto su mu oči na trenutak bile izložene vanjskoj svjetlosti, Pinjuh je jasno razaznao gdje su ga Andrić i njegovi tjelohranitelji zatvorili. Bila je to podrumska prostorija sivih, pljesnivih zidova s otočićima vlage u kutovima. Nasuprot vratima nalazio se malen, četvorokutni prozor, zakovan daskama, pokriven ter-papirom i osiguran željeznim rešetkama. Pod prostorije bio je prekriven krpama i slamom. Vonjao je na vlagu i mokraću.

Pinjuh je sjeo u jedan kut i čekao. Točno je znao i što čeka. Bio je na pragu smrti. Već

tada mnogo toga mu je bilo jasno. Jedina stvar koju tog trenutka nije mogao dokraja razjasniti bilo je pitanje za-

13 - DVADESETI ČOVJEK 193

što ga odmah nisu ubili, već ostavili ovdje da crkne od gladi ili da skonča na neki drugi način.

Kad bih barem mogao razvaliti vrata, mislio je. Mogao se poslužiti samo vlastitim rukama, ali one su bile preslabe. Snažno i očajnički je viknuo, vjerujući da će ga netko čuti. Ali nitko se nije odazivao. Sve što je čuo bio je odjek vlastitoga glasa.

Čekao je u tišini. Možda su prošla dva-tri sata u tom potpunom miru,

koji je Pinjuha nagrizao kao opaka bol u želucu. U međuvremenu je pokušao prikupiti snagu i razvaliti vrata, ali sve se završilo psovkama. Ruke su mu bile teške, ukočene i nemoćne.

Bio je gladan i više nije znao što će, osim da ne može pobjeći iz ove krletke. Osjećao je da mu se život primakao kraju; već ga je hvatala i tresla ona karakteristična groznica koja je odraz malodušnosti i mirenja s nečim što je kad-tad moralo doći. Maglila mu se svijest od pomisli da će umrijeti kao žigosan čovjek, da će otići a da prije toga pred javnošću neće moći skinuti sramotni pečat sa svoje prošlosti.

Ponovo je krenuo prema vratima i šakama zabub-njao po njima. Učinilo mu se da izvana dopire neprirodan šum. Kad je provirio kroz otvor na dovratku, ustanovio je da šum potječe od krckanja suhih grančica što su se lomile pod teškim koracima Pavla Vegara. Pinjuh je istog trenutka spoznao da je sve ovo vrijeme bio u velikoj zabludi. Vegar je u posljednjih nekoliko sati motrio na kuću u kojoj je bio zatočen Pinjuh, te bio spreman da mu u svakom trenutku onemogući bijeg. Ležao je, zacijelo, pritajen negdje u blizini i sad ga je, očito, lupa na vratima nervirala.

»Imaš sastanak?« dobacio je izvana glasom punim cinizma. »Ne očajavaj, dobit ćeš ispričnicu. Za otprilike dvadeset i pet minuta.«

Svakako, rekao je Pinjuh u sebi, smijući se vlastitoj naivnosti. Kako je uopće mogao i pomisliti da su ga ostavili samog, bez stražara.

»Šutiš, jezik ti se osušio, valjda? Što li?« podbadao je Vegar dalje. U ruci je okretao nekakvu željeznu motku obloženu gumom. »O, kako ćeš ti pjevušiti, samo da znaš. Nismo mi od onih koji nemaju sluha i koji mrze pjesmu. Osobito smo zainteresirani za tvoj labuđi pjev.«

Nasmijao se glasno i grubo, uživajući u vlastitom crnom humoru.

»Pripremili smo za tebe specijalan program: svirku po rebrima. Zvučat će to vrlo zgodno, ako su ti rebra dobro naštimana i raspoređena. Doduše, bit će i dodatnih šumova - krckanja, praskanja, jecanja i stenjanja -ali, za ime boga, nećemo sada valjda biti sitničavi. Kad čovjeku drobe kosti, treba očekivati da on to neće primiti stisnutih zuba. Kod tebe će ići vrlo brzo i lako: gola si kost i koža, i meso te neće boljeti. Tu si, vidiš, u velikoj prednosti u odnosu prema debelima i mišićavima. Njih treba mlatnuti najmanje dva-tri puta prije nego što im prsne kost, a tebe . . . Ma, tebe je dovoljno samo dodirnuti, nasloniti šipku na rebra, i stvar je sređena. Nije li tako?«

Pinjuh je šutio, šćućuren u kutu, na gomili slame. U mislima su mu se munjevito izmjenjivale slike prošlosti: sjetio se djetinjstva, majke, sestre, prijatelja, svega što je bilo lijepo. Znao je da takvi prizori u normalnim prilikama čovjeka nikad ne zaokupljaju; taj košmar u glavi bio je, dakle, još jedan neosporan nagovještaj kraja.

»Predlažem da to obavimo čim stigne Ado. Ne plaši se, neće dugo trajati: pet-šest udaraca željeznom šipkom po bubrezima i kičmi, pa malo brašna, pa opet koji udarac preko plećke . . . Kažem, bit će to izvedeno vrlo brzo i stručno. Brašno, mislim, nećemo ni upotrijebiti, jer si ionako sušičav.«

Pinjuh je, svladavajući drhtanje i jezu u kostima, osjećao kako ga Vegar polako priprema za smrt, kako mu monstruoznom hladnokrvnošću objašnjava ceremonijal jezivog umiranja koje mu je namijenio Adolf Andrić. Sada je već točno znao kako će umrijeti i gdje će ga nakon toga slučajni namjernici pronaći mrtvoga; imao je jasnu predodžbu o tome kako će ga Vegar duš-manski i bolesnom strašću mlatiti po rebrima, sve dok sasvim ne poplavi. Zatim je, znao je, bio na redu specijalni postupak: izazivanje žestokog kašlja brašnom ili gipsom. Nadimanje pluća i širenje grudnog koša, napori od refleksnog izbacivanja praha iz bronhija u času kad su rebra slomljena ili napukla, izaziva velika unutrašnja krvarenja i neizdrživu bol koja para mozak i muti svijest. Nakon toga opet slijede udarci šipkom ili korbačem, pa brašno . . . Na kraju će ga, izmrcvarenog i krvavog, ugurati u automobil i izbaciti negdje usput,

194 195

na sporednoj cesti, kako bi policija mogla utvrditi da je emigrant Ivan Pinjuh, vlasnik izbjegličkog pasoša broj 7632, poginuo u još neobjašnjivim okolnostima u prometnoj nesreći u Francuskoj, u srpnju 1970.

Ništa od toga - ni željezne šipke, ni brašno, ni inscenirana prometna nesreća - nije bilo nepoznato Ivanu Pinjuhu, jer je dovoljno dugo živio u sredini u kojoj se takav način međusobnih obračuna uklapao u standardne obrasce.

4

Toga ranog subotnjog poslijepodneva, u vrelini južnog predgrađa, Ivan Pinjuh je, sklupčan na podu i mokar od udaraca, proživljavao najstrašnije trenutke u životu. U bunilu, zamagljene svijesti, čuo je Andrićevo cerekanje:

»Mi te nećemo ubiti; bio bi to za tebe spas. Umrijet ćeš kad budemo htjeli: sutra, za dvadeset dana, slijedeće godine. U svakom slučaju, molit ćeš da te ubijemo. Moliti, razumiješ li?«

Kroz krvavu zavjesu koja mu se bila navukla na očne vjeđe Pinjuh je nazirao golemu siluetu Pavla Ve-gara, koji je nervozno lupkao čeličnom šipkom čekajući naređenje da nastavi mrcvarenje. Adolf Andrić je stajao zdesna, pripremajući se da zamahne nogom. U podrumu su bila još dva nepoznata čovjeka riđe kose.

»Evo ti, kopile štrkljasto, crkni«, derao se Andrić, nogom udarajući nemoćnog Pinjuha, koji je ječao i tr-zao se na svaki udarac. »Najradije bih te vidio mrtvog, ali živjet ćeš i dalje, da ti produžimo agoniju i muke.«

Pinjuh je imao osjećaj da mu se pri svakom Andri-ćevom udarcu cipelom otkida komad po komad utrobe. Neizdrživa bol širila se lijevo i desno od kralješnice, pa sve do bubrega i slabina. Snaga ga je bila sasvim napustila, ali ne i volja za životom; više nego ikad prije sada je želio živjeti.

»Najmršavije rezultate postigli smo u radu s ekonomskim emigrantima. Ta gamad se uspješno organizira u klubovima, unatoč našim pritiscima i prijetnjama. Komunistima je pošlo za rukom da između nas i ekonomske emigracije podignu čerčilovsku zavjesu, i to zahvaljujući najviše ovakvoj ljigavoj đubradi koja ne ispu-

196

njava naše zapovijedi i potcjenjuje naše planove«, bjesnio je Andrić, i dalje udarajući Pinjuha. »Stoga se postavlja pitanje: što da se radi? Treba li ovakve stjenice odmah zgnječiti ili im dopustiti da nam i dalje sišu krv?«

»Ubiti, nego što«, dobacio je Vegar i šipkom žestoko udario preko leđa. Pomodrjelo Pinjuhovo tijelo sad se sasvim umirilo. Činilo se da u njemu više nema nimalo života. Oči su mu bile sklopljene, a lice umrljano krvlju.

»Ubacite ga u kombi. Riješit ćemo se njega usput. O svemu ovom drugima ni riječi, razumije se«, naredio je Andrić, i žurno napustio podrum.

Dvojica Andrićevih pratilaca dograbila su mlitavo okrvavljeno tijelo Ivana Pinjuha i bacila ga u stražnji dio sivog kombija francuske registracije, koji je bio parkiran pred napuštenom kućom. Zatim su krenuli prema gradu, ali ne suviše brzo; čekali su da se sasvim smrači, kako bi Pinjuha mogli neopazice izbaciti negdje uz cestu.

Počevši od ranog jutra, kad su ga slomljenih kostiju i polumrtva pronašli u jarku, pa u slijedećih dvadeset i sedam dana, Ivan Pinjuh će ležati u šok-sobi gradske bolnice, bez imalo nade da će preživjeti. Cak ni liječnici nisu vjerovali u čudo.

Bio je u dubokoj komi. Dopremljen je u bolnicu s teškim potresom mozga

i frakturom baze lubanje. Imao je nekoliko slomljenih i napuklih rebara s lijeve i desne strane, a veliki plavičasti potkožni izljevi krvi upućivali su na teže unutrašnje ozljede. Mokraća mu je bila krvava, što je bio znak da su i bubrezi oštećeni. Zatim, desno uho mu je bilo razderano, nosna kost slomljena, lice plavo od modrica. Dalje, bila mu slomljena lijeva podlaktica i desni zaglavak, te napukla ključna kost. Rendgenskom snimkom otkrivene su i druge ozljede: na lijevoj potkoljenici i bedrenoj kosti.

Liječnici su učinili sve da ga održe na životu. Očne kapke pomaknuo je tek prvih dana kolovoza.

Bio je to pravi mali trijumf medicine. Prvi put ga je policija saslušala potkraj istog mjese

ca. Izjavio je da se ničeg ne sjeća, osim zvuka kamiona koji mu je došao s leđa i bacio ga preko željezne ograde u jarak.

197

Nije ni pomišljao da kaže što se stvarno dogodilo; znao je da su Andrić i Vegar, davno prije nego što su mu polomili rebra u onoj sumornoj kući na periferiji, imali osigurane alibije. Ostalu dvojicu napadača nije ni poznavao.

Bio je posve siguran da njegove izjave, bez čvrstih dokaza, ne bi mogle mnogo naškoditi Andriću i Vegaru. Zaštitnički zagrljaj zakona ovdje mu nije mogao mnogo koristiti, zato je odlučio da prešuti istinu, ali ne i da zaboravi četvoricu vampira i njihov jezivi bal u podrumu stare kuće. Da nikad ne zaboravi ono što su mu učinili krajem srpnja 1970. u južnom predgrađu, u blizini aerodroma.

Slijedećih osam mjeseci Pinjuh je proveo na liječenju. Za to vrijeme nekoliko puta su ga posjetili Andrić i Vegar, i naredili mu da šuti. Obećali su mu da će se ustaška organizacija zauzvrat pobrinuti da ponovo dobije posao, koji je u međuvremenu bio izgubio.

Pinjuh je pristao, ali ne zbog obećanja. Naprosto više nije želio čuti te ubojice. Osim toga, imao je poseban plan. Ništa ga više nije moglo spriječiti da ga realizira. Da nekome ispriča sve što je znao o planovima terorističke grupe. Trebalo je samo malo strpljivosti i čekati najpovoljniju priliku.

198

6.

U KARLSRUHEU 1971.

Terorist Đuro Horvat - mali činovnik smrti - stigao je iz Australije u Evropu potkraj 1970. Donio je nešto novca, uglavnom vlastitog, prikupljenog od prodaje osobnih stvari, i nove instrukcije od Rovera i Marića. Smjestio se najprije u Beču, a kasnije je otišao u Salz-burg. Već tada se znalo da će fašistička grupa, pošto se okupi u SR Njemačkoj, prijeći u Austriju, i ondje se zadržati dva tjedna na tajnom poligonu za obuku.

Iste godine u Evropu se vratio i vrbovani »inženjer« Josip Barišić, spreman da izvrši svoj dio zadatka, o kojem su ga samo površno obavijestili. Legalno je ušao u Jugoslaviju i nastanio se u Zagrebu, čekajući signal za terorističku akciju. Međutim, već tada je Služba sigurnosti preko svojih suradnika saznala za Barišićeve zločinačke naume, ali ga nije uhapsila. Čekala je da stignu i njegovi naredbodavci.

Potkraj iste godine braća Andrići i Pavle Vegar donijeli su konačnu odluku da vrbovanje »pasošara« sami organiziraju, i da Martin Juriša doputuje u Evropu tek početkom 1972, kako bi se izbjegla bilo kakva mogućnost provale njegove specijalne misije.

U isto vrijeme, Stjepan Ševo i njegovi najbliži suradnici razradili su detaljan plan za nabavu oružja, eksploziva i opreme za terorističku grupu. Povezali su se s dvojicom krijumčara municije za koje se pouzdano zna-

199

lo da su u dosluhu i s nekim obavještajnim službama. Odlučeno je da se oružje i oprema nabave u Belgiji i SR Njemačkoj. Za kupovinu, je iz Australije trebalo da od Franje Perčića stigne 5000 dolara. Isto toliko morao je poslati Jure Marić. (Marić, međutim, nikad nije poslao taj novac; njime je kupio pekaru u Svdnevu.)

Potkraj iste godine s jednakim intenzitetom nastavljeno je vrbovanje novih članova za terorističku grupu. U mrežu braće Andrića i Skorzenvja, uz ostale, pao je i poznati kriminalac i ubojica, osuđenik s Golog otoka, Vili Eršek, zvan Bili.

Rekli su mu: »Ti ćeš biti jedan od grobara komunizma. Zgazit ćemo te ljigave crve, prignječiti ih kao gnjidu među noktima.«

Zatim su mu poslali poruku da se javi u jednu kuglanu u Karlsruheu. Neizostavno. Odazvao se tek kad su mu obećali ministarski položaj u novoj vladi i da će za sve to biti dobro plaćen. Obavijestili su ga da će razgovarati osobno s Adolfom Andrićem. Jedina stvar koja ga je oduševila u svemu tome b'ila je ipak misao da će moći izvući koju marku za svoj džep.

Andrić je nekoliko sekundi netremice motrio Erše-ka. Njegov ga je izgled razočarao, a bio je dobar poznavalac ljudi. Ostavio je dojam čovjeka koji u kritičnim trenucima gubi kontrolu nad sobom.

Adolf Andrić, međutim, nije osjećao nikakvu nelagodnost. U sebi je već sročio rečenicu, koju je proteklih godina vrlo često izgovarao. Naime, bio je siguran da Eršeka neće biti teško obrlatiti.

»Najzad sam dočekao i ovaj dan«, rekao je Andrić svečanim glasom, uvodeći Eršeka u sobu kraj kuglane. Ponudio mu je praznu stolicu, a sam je sjeo na krevet. »Kako je bilo na putu?«

Eršek je počeo pričati kako je put bio naporan i dug, te kako je jedva čekao da stigne na odredište. Zatim je Andriću pružio Jelićevo pismo-preporuku. »Gospodin Jelić me je zamolio da ti ga uručim i da pokušaš nešto učiniti za mene.«

Andrić je pažljivo čitao u sebi. Za to vrijeme Eršek je pogledom šarao po sobi. Bilo je to dozlaboga sumorno obitavalište, koje je Eršeka podsjetilo na sličnu sobu u trećerazrednom frankfurtskom hotelu u kojem je boravio dok je čekao da mu njemačke vlasti izdaju dozvolu za boravak. U sobi je bilo pet stolica i stol, a u kutu

200

krevet. Čist ručnik visio je pokraj umivaonika. Zidovi su bili prljavi od čađi. Boja je tu i tamo bila oguljena, otkrivajući da je zid nekad imao svijetložutu podlogu. U sobi je bilo hladno, i ispod vrata je tukao propuh.

»Budimo iskreni, Vili«, počeo je Andrić, spremajući pismo u džep. »Ja znam tko si ti, a ti znaš tko sam ja. Obojica se bavimo istim stvarima. Poslali su te da obaviš sasvim profesionalni posao, i ja ti moram pružiti podršku i pomoć. Mislim da će sve biti u redu; učinit ću ono što se od mene traži i očekuje.« Sada je Andrić upitno promatrao Eršeka. Dovoljno je dobro poznavao članove ustaške organizacije pa mu nije bilo teško shvatiti kako je ovaj čovjek koji sjedi pred njim upravo ono što je priželjkivao. »Nu gospodin Jelić dobro zna kakve su ovdje prilike. Istina, imamo ljudi, ali nedostaje nam novac.«

K vragu, pomisli Eršek, zar i ovdje. Zar ću i ovdje morati trošiti vlastiti novac? A obećali su da će me dobro platiti.

Počeo se neugodno vrpoljiti: »Je li novac i jedini problem?«

Andrić uze keks iz zdjelice na stolu: »Nije jedini, ali je najveći. Zacijelo znaš da su Nijemci nedavno zatvorili neke naše ljude.«

»Ništa ne znam«, reče Eršek i proguta pljuvačku da ovlaži usta. Cijelo vrijeme od željezničke stanice do kuglane mučila ga je glad. Sad je odjednom bio sit.

»Policija je uhapsila neke naše ljude i strpala ih u samicu«, nastavi Andrić, grickajući keks i iskosa mjereći zabezeknutog Eršeka. »Imali su upute i znali pravila, ali su ipak zaglavili. Uhvatili su ih kao zečeve na spavanju.«

Eršek učini još jednu odrješitu kretnju, dajući Andriću do znanja da mu baš nije osobito žao ljudi koji su dopali u zatvor. Još mu nije bilo jasno tko su ti ljudi. Najzad upita: »Uhvatili su ih na djelu?«

»Tako bi se moglo reći. Ulovili su ih u široj okolici Bodenskog jezera.«

Sad je Eršek znao o kojim ljudima govori Andrić. Začuđeno primijeti: »Znači, uhapsili su ljude koji su organizirali bombaške napade u Jugoslaviji?«

»Da, i sad ćemo zbog toga svi imati neprilika. Šarac je napravio veliku glupost. Bio je neoprezan i dopustio da padnu toliki ljudi. Htio je prirediti spektakl. Sad će

201

biti 'spašavaj se tko može'. Nemam uopće nikakve predodžbe o tome kako će se sve to završiti.«

»Gospodin Šarac će valjda iskoristiti svoj utjecaj u Njemačkoj i spasiti ljude«, zaključio je Eršek. Sad mu se opet vratila glad, i on uze keks iz zdjelice.

»Ništa on neće učiniti, znam ga dobro. Mislit će samo na to kako da spasi vlastitu kožu. Za druge ga nije briga, u to budi sasvim siguran. Najbolje će proći oni koji imaju najviše novca, koji će moći platiti odvjetnicima. A svi os ta l i . . . svi ostali će čekati kao janjci u toru.«

Andrić je sada, škiljeći kroz trepavice, motrio Erše-kovo lice, na kojem je bila grimasa nemoći i neke čudne napetosti.

»Znači, trebat će prikupljati novčanu pomoć?« sinu iznenada Eršeku. Bio je napadno zbunjen i nemiran.

»Upravo to«, reče Andrić sav ozaren. Možda će koja marka kapnuti i u moj džep, pomisli. »Već smo osnovali odbor. Ja sam mu na čelu. Sve bi bilo lakše da je Šarac u akciju poslao dva čovjeka; dvojica su to uistinu mogla obaviti bez većeg napora. Ali ovako . . . Poslao je u zatvor previše ljudi. Za njihovu obranu trebat će gomila novca.«

Eršek se nasmiješio. Smiješak je zapravo više bio čelična grimasa koja je podsjećala na tugu. Eršek, naravno, nije žalio ljude; žalio je svoj novac. Ocijenio je da je Andrić vrlo maštovit i vješt kad se govori o novcu. Nije mu trebalo mnogo vremena da shvati kako je sposoban da u trenu smota i operuša svoju žrtvu.

»Kakve su šanse da se izvuku?« »Čujem da će ih braniti odvjetnici kojima možemo

vjerovati. Barem trojica među njima su nam naklonjena i vjerujem da će već naći način da opovrgnu optužbe.«

Eršek ustade i pođe prema prozoru. Šarac i njegova grupa više ga nisu zanimali. Reče:

»Moram naći stan. Ostat ću u Karlsruheu do polaska u Jugu.«

»Na sve sam mislio«, odgovori Andrić, paleći cigaretu. Ugašenu šibicu bacio je u jeftinu limenu pepeljaru na stolu. »Obavijestili su me o tvom dolasku. I u ovom pismu, koje si mi donio, Jelić me zamolio da ti omogućim da nam se priključiš.«

202

»Da vam se priključim?« začudio se Eršek. Napravio je polukrug, i sada je Andrića gledao sa strane.

»I da ti novčano pomognem koliko mi budu dopuštale mogućnosti«, nastavio je Andrić, pomislivši u sebi: nitko me ne može prisiliti da slušam lekcije ovog umišljenog tipa. Nitko. Učinit ću ono što je dogovoreno, a Eršek neka se sam snalazi.

Eršek je opet netremice gledao kroz prozor. Andrić ustade, što bi činio uvijek kad bi nekome tre

balo otvoriti vrata i otpraviti ga van: »Našao sam ti stan u sjevernom dijelu grada. Zgodna soba. Odvest ću te. Upozoravam te na oprez. A o samoj akciji . . . o njoj ćemo nešto više drugi put. Sad se dobro odmori i prikupi snagu. Trebat će ti.«

»Pođimo«, reče Eršek i uzme svoje stvari. Na stepenicama su dogovorili termin slijedećeg sa

stanka. Zatim su izišli na ulicu, koja je bila vlažna od susnježice.

Slijedećih dana, kad god je izlazio iz svoje sobice na ulicu, Eršek je bio nesiguran. Živio je u stalnom strahu da bi mu netko mogao postavljati nezgodna pitanja. Izbjegavao je restorane za koje je znao da u njih svraćaju jugoslavenski radnici na privremenom radu u inozemstvu, izbjegavao je javne izlaske, bio je diskretno ljubazan prema stanodavcu; katkad bi s njim progovorio nekoliko riječi na njemačkom, onim svojstvenim akcentom, koji je također bio grub i nesiguran. Andriću je govorio da je savršeno zadovoljan. Ukratko, živio je mirno i nije želio nikakvu gužvu.

Andriću je takvo Eršekovo ponašanje očito odgovaralo. U početku je izbjegavao, ali kasnije mu je prešlo u naviku da od Eršeka moljaka novac. Uvijek je nalazio nekakav izgovor: jedanput je to bilo na ime članarine, drugi put za zatočene »jurišnike« i njihova vođu Danu Šarca, treći put bi ga pozvao na večeru koju obično nije plaćao . . . Adolf Andrić bio je pravi primjerak vještog varalice i tipičan izdanak škole u kojoj je Jure Marić bio najviđeniji profesor. A Eršek je plaćao bez riječi, iako mu nije bilo svejedno.

Adolf Andrić nije bio vješt i lukav samo kad se govorilo o novcu, već se ponašao kao pravi izučeni agitator kad je trebalo reći koju riječ i o »jurišnicima« HRB-a koji su bili određeni za ubacivanje u zemlju. Promatraču sa strane ne bi palo ni nakraj pameti da taj mirni

203

i elegantni čovjek, koji u čaši strpljivo miješa svoj vinjak i satima zuri kroz prozor na ulicu, ima mračne planove i da je jedan od rukovodilaca tajne terorističke organizacije koja želi zapaliti vatru na davno ugašenim ognjištima. Adolf Andrić nije nalikovao na čovjeka koji švrlja po fašističkim jazbinama, prijeti željeznim korbačima i batinama, vrbuje i mlati ljude. Njegov krhki, gotovo su-šičavi izgled nije dopuštao pomisao na tako nešto. Međutim, Andrić je bio lukav lisac, koji se znao ponašati u svakoj prilici i koji se rijetko eksponirao kad je trebalo podmetnuti leđa. Iskustvo ga je naučilo da će se u Njemačkoj uvijek naći pokoji zaslijepljeni ždrijebac koji će biti spreman da bez pogovora primi samar na svoja leđa. U toj šarenoj ergeli odnedavno se nalazio i Vili Eršek.

»Poznaješ cijelu akciju, poznaješ i cilj. Bez tebe bismo bili kao riba bez vode«, laskao je Andrić. »Želiš li nam se pridružiti?«

»Moram biti iskren i reći da se nisam navikao na ljude iz Australije. Već sam godinama u Njemačkoj, gdje sam stekao sasvim drukčije navike, a usporedo s tim i drukčije gledam na ljude. Sasvim je sigurno da se članovi organizacije u Australiji i Evropi mnogo čime razlikuju. To je teorija i gospodina Jelića. Po njegovu mišljenju, dužnosnici iz Njemačke su hrabriji i energičniji. U Australiji čim čovjek spomene Udbu, odmah napunite gaće.«

Umišljeno kopile, kipio je Andrić, ne pokazujući svoju srdžbu. Volio bih te vidjeti kako ćeš izgledati ako te crveni ščepaju za vrat. Oh, da mi je iz prikrajka promatrati taj prizor!

»To je loša teorija«, reče Andrić, »dozlaboga loša teorija.«

Šutio je nekoliko trenutaka, sav ukočen od bijesa. U međuvremenu, krv mu je navrla u izdužen vrat, oči se zastrle zlobnim sjajem a mišići na licu se zategli i napeli kao da ga netko guši. Samo mu je glas ostao odmjeren i prigušen. Rekao je Eršeku:

»Mi smo već odavno u Njemačkoj otvorili vrata najhrabrijim jurišnicima. I ne brbljamo okolo, kao što se misli, već radimo. Ozbiljno radimo, Eršeku. U kratkom vremenu izvršili smo nekoliko značajnih političkih akcija.«

Razgovarali su u istoj kuglani u Karlsruheu, gdje je Eršek bio sve češći posjetilac. Dolazio je uvijek u isto

204

vrijeme, kucao uvijek na isti način, govorio uvijek istim ledenim glasom. Ponašao se kao dobro dresiran ptičar.

Na peći je ključala voda za kavu. Andrić je usuo pet žličica i čekao da provri. Zatim ju je ulio u male šalice od kineskog porculana.

»Ako smijem p i t a t i . . . « petljao je Eršek. Srkutao je kavu. »Ako smijem pitati, kakav je plan?«

»Ti znaš kakav je plan. Jelić ti je zacijelo o svemu govorio.«

»Nešto je govorio, ali ne vjeruješ, valjda, da su želje i mogućnosti ista stvar. U vrijeme kad krenemo u Jugoslaviju mnogo toga će biti izmijenjeno. Vidiš, znam da ovog trenutka nismo u stanju.osigurati ni radio-sta-nicu. Iskrsle su, navodno, neke nepredviđene teškoće. Morat ćemo se, čini se, prilagoditi novim uvjetima.«

Andrić se namrštio, želeći pokazati da ga Eršekove riječi nisu nimalo impresionirale.

»Mi ne vjerujemo u nepotrebne rizike. Posao želimo obaviti dobro. Besprijekorno. Mariću i Roveru neobično je stalo do toga. Zahtijevaju ubod u samo srce, da zvijer odmah krepa.«

Eršek se slabašno osmjehne: »Nije to loše, naravno. Ali takvu zvijer teško je uhvatiti na spavanju, osobito u njezinu brlogu. Svemu onome što znamo o njima moramo dodati i ovaj vrlo važan detalj: oni nikad ne spavaju.«

Eršek iznenada osjeti da je ovo idealna prilika da Andriću postavi nekoliko pitanja o situaciji u Jugoslaviji.

»Kakvo je stanje s druge strane granice? Načuo sam nešto o oružanim sukobima.«

»Vrlo je teško doći do pouzdanih informacija. In-formatora je sve manje, jer Udba kontrolira svakog čovjeka.«

Sad je i Andrić pio kavu, na kojoj se već bila stvorila tanka pjena.

»K vragu, znači na svakog emigranta po jedan udbaš?«

»Njemačka je preplavljena njima.« »Nemoj mi reći da nemaš baš nikakvih informacija

iz Jugoslavije.« »Pa. . . nešto ipak procuri. Rekao sam ti, teško je

doći do podataka. Čak i strani državljani, koji posjećuju Jugoslaviju, više nisu pouzdani. Pričaju svakakve buda-

205

laštine. Tvrde da je Jadran preplavljen strancima, da su sagrađeni luksuzni hoteli, da su asfaltirane mnoge ceste, da imaju čak i unutarnje avionske linije. Šire, zatim laži da su prodavaonice bolje opskrbljene nego u Njemačkoj, da više ne treba čekati u redu za kruh, da djeca na selu jedu naranče i piju limunov sok, da se u gradovima podižu nova stambena naselja i, najzad, da ljudi imaju vlastite automobile. Sve je to odvratna laž.«

»Dakle, narod je nezadovoljan?« zaključio je Eršek, zažarena lica, likujući zbog svoje oštroumnosti.

»To je sasvim sigurno. Ljudi su nezadovoljni i jedva čekaju da nešto pukne. U posljednje vrijeme najviše ključa u vojsci. Imamo provjeren podatak da vojnici više nisu naoružani bojevom municijom. Generali se plaše da se vojska među sobom ne pomlati.«

Eršek je cvao od zadovoljstva; zajedno s ostalima napravit će pravi pakao među crvenima.

»A što je s našim oružjem?« upita iznenada. Andrić kao da je očekivao takvo pitanje. Reče: »Oružje će osigurati 'Glavni stan' u Njemačkoj. On

će pripremiti plastične bombe, puške i municiju. U zemlji već postoje ljudi koji rade protiv režima. Oni će dalje organizirati i pomagati našu borbu.«

»Što onda čekamo?« »Ne smijemo se prenagliti, to ti je valjda jasno. Mo

ramo se temeljito pripremiti i čekati najpogodniji trenutak za akciju. Mislim da treba pričekati ljeto, kad stranci krenu na Jadran. Priredit ćemo im 'vruće ljeto', dragi moj Eršeku. Koprcat će se kao ribe na suhome.«

I Eršek je bio prepariran.

2

Zatim su u mrežu ulovili dvadesetogodišnjeg emigranta Ludviga Pavlovića iz Vitine.

Ščepali su ga također u Karlsruheu. Otimali su se za nj kao hijene oko strvine. I dok je pljesnuo dlanom o dlan bio je njihov. Nema na svijetu tih riječi koje mogu opisati njihov sistem rada. Prijetnje i ucjene su im osnova, na kojoj grade cjelokupnu djelatnost. U Karlsruheu ih ima stotinjak. Mnogi od njih su stare ustaše koje su pobjegle iz Jugoslavije odmah poslije sloma Paveli-ćeve marionetske NDH. Okupili su oko sebe čopor bes

posličara, kriminalaca i razbijača, koji teroriziraju i prijete, mlate i ubijaju. Većina tih njihovih »dužnosnika« pobjegla je iz Jugoslavije iz avanturizma ili zbog krivičnih delikata. Naravno, ovdje su se odmah priključili fašističkim emigrantima, prodavši se za sitne novce. Neki, koji su dolaskom u Njemačku ostali bez posla, pristali su da rade za njih samo da bi preživjeli. Fašistički emigranti su u SR Njemačkoj, ponajviše zahvaljujući blagonaklonom stavu nadležnih vlasti, uspjeli uspostaviti prave mafijaške metode rada, a uvukli su se i u neke državne institucije, stekli specijalne veze u policiji. Dio njih radi za ovdašnju policiju, prikupljaju podatke o Jugoslaviji od ljudi koji su u različito vrijeme i u različitim okolnostima napustili svoju zemlju. Razradili su specijalan sistem vrbovanja: već na željezničkim stanicama počinju bjesomučan lov na došljake. Prijete im da se neće moći zaposliti ako se prethodno ne učlane u neku od fašističkih emigrantskih organizacija ili ako ne plate obaveznu pristupnicu. Neupućeni nasjedaju na te trikove, i to je za njih početak kraja, jer ih više ne ispuštaju iz ruku. Može ih rastaviti samo smrt.

Tako je bilo i s Ludvigom Pavlovićem. Upao je u mi-šolovku, i ne sluteći u kakvu će se zvijer pretvoriti.

3

Akcija vrbovanja novih terorista nije bila ograničena samo na SR Njemačku. Lov na ljude bio je organiziran i u Austriji, a organizirao ga je Đuro Horvat.

Trećeg mjeseca boravka u Salzburgu Horvat je preparirao petoricu, otvorivši, kao i na Tasmaniji, pravu malu školu terora. I u Salzburgu je opširno i temeljito govorio o potrebi formiranja vlastitog »revolucionarnog kadra« fašističke organizacije s obaveznim stručnim znanjem i o nužnosti terorističkih akcija u zemlji. Pri tome je često spominjao operativne vježbe članova organizacije i interes obavještajnih službi za njih.

Četvrtog mjeseca broj 149 je petorici terorista obećao gomilu novca, odlikovanja i visoke položaje u »novoj hrvatskoj vladi«. Kvintet je bio spreman da krene u zločin. Horvat im je govorio ono što je govorio i u Australiji: »Ako se pokažete kao ljudi od povjerenja, poslat ćemo vas u Jugoslaviju da iskopate prve grobove za

206 207

komunističku gamad, da budete prethodnica hrvatske vojske na njezinu novom slavnom pohodu. Ali to uistinu moramo obaviti bez greške. Uhvatiti ih na spavanju. Kad 'Matilda' iskesi zube, posao će nam biti mnogostruko olakšan.«

Početkom travnja Đuro Horvat ponovo je došao u priliku da sređuje impresije iz Salzburga. Ovaj put na to ga je prisilio Pavle Vegar, koji mu je javio da je Keškić spreman da s »Matildom« doputuje u Evropu. Unatoč tome, Horvat nije nimalo odstupao od svojih navika i običaja. Govorio je: »Metode borbe su političke i akcio-ne. Obje moramo provoditi istodobno i permanentno. Sve to treba da počne još ove godine. Moramo izdržati do kraja revolucije . . . «

Često je pokazivao razumijevanje za Andrićevu i Ve-garovu žurbu, ipak upozoravajući da se za akciju u Jugoslaviji treba temeljito pripremiti. Mnoštvom zamornih detalja isticao je svoje napore da grupu opremi najboljim oružjem, često je spominjao osobno zanimanje dra Branka Jelića za predstojeću akciju i izražavao svoje uvjerenje da će operacija »vruće ljeto 72« uspjeti. Neko vrijeme isključivo je govorio o grupi Dane Šarca, koja je, zajedno s duhovnim začetnikom napada na jugoslavenska predstavništva, ležala u regensburškom zatvoru. Zatim je izražavao svoje divljenje prema nekim njemačkim odvjetnicima i njihovoj naklonosti prema »hrvatskoj stvari«, da bi najzad stigao do činjenica koje su ga, zapravo, najviše zaokupljale.

Novac! To je bila riječ koja je širila Horvatove mišje zjenice, nadimala njegov glatko izbrijan vrat i vraćala mu crvenilo u blijedo lice. Kad je govorio o novcu, Horvat je bio uglađen i vrlo blag. Njegova lažna krutost začas bi nestala, kao nožem odrezana, i on bi se lukavo smijuljio dok bi govorio, što je značilo da je vrlo zadovoljan. Nosio je tamnoplave kapute i crne hlače, košulje krutih ovratnika, bez kravate, i maramicu, naravno bijelu, u malom džepu s lijeve strane. Subotom i nedjeljom nosio je crne lakirane cipele i tada bi obično govorio da je pozvan u otmjeno društvo. Malo je radio, a svi su znali da ne oskudijeva u novcu. Uz ostalo, redovno je primao »stipendiju« od svećenika Vilima Cecelje. Kad se radilo o novcu, bio je pravi zanesenjak. Mrzio je ljude koji su od njega očekivali bilo kakvu uslugu.

208

Bio je pravi užitak gledati kako se taj varalica umiljava, kako koketno uvija iskrivljena ramena, kako čeznutljivo koluta očima s crnim podočnjacima i sa sladunjavim smiješkom pruža svoje ruke prema tuđim džepovima. Jedva da je mogao reći kako mu je bilo teško pri duši kad su ga drugi upozorili da je od njemačkih »dužnosnika« vrlo teško izvući novac, barem u početku.

4 - DVADESETI ČOVJEK 209

7.

SIGNAL ZA TERORISTIČKU AKCIJU

Svitala je srijeda 20. listopada 1971. Boreći se sa snom u odjeljku drugog razreda brzog

vlaka Napulj-Nica, Vejsila Keškića (ili broj 140, kako je bio zaveden u tajnoj evidenciji HRB-a) zbunjivale su dvije stvari. Prvo, u engleskim listovima, koje je kupio u napuljskoj luci, pošto je sišao s broda, nije pronašao ni jednu jedinu vijest o oružanim sukobima u Jugoslaviji, o kojima mu je prije odlaska u Evropu neprestano govorio Srećko Rover (bio se upravo vratio iz posjeta Starom svijetu). Isto tako osobno se, osvjedočio da jugoslavenska ambasada u Rimu radi sasvim normalno i, štoviše, izdaje vize za putovanja u zemlju. Doduše, od 17. rujna, kad se s najnužnijim stvarima ukrcao na brod u Melbourneu, prošlo je podosta vremena, razmišljao je broj 140, i možda je u međuvremenu pobuna ugušena, ili su se pobunjenici povukli u brda i čekaju najavljene komandose iz inozemstva.

Keškić je sve više razmišljao o sastavu grupe s kojom je trebalo da se ubaci u Jugoslaviju. U Melbourneu su mu rekli da će grupa biti kompletirana u Austriji, i da će je voditi braća Andrići i Pavle Vegar. O njima je imao posebno mišljenje: hladni, proračunati i brzi na oružju. Takvi su mu upravo trebali. Ocjenjujući njihove mogućnosti i sposobnosti Keškić se s neskrivenim zadovoljstvom prisjetio i svojih; upravo je prošla godina

210

dana otkako je bacio bombu na jugoslavenski konzulat u Melbourneu, a policija ga nije otkrila. Nisu ga otkrili ni 17. rujna, kad je u igračkama, koali i klokanu, na brod prokrijumčario tri i po kilograma otrova. »Matildu« je pažljivo umotao u najlonske vrećice a zatim je ušio u igračke, veličine mačke. Marić i Rover će mu, mislio je, čestitati na hrabrosti, nema sumnje.

Ako braća Andrići i Vegar pokažu barem nešto od onoga čime su se busali u prsa u Melbourneu, onda će se moći osloniti na njih, ocijenio je broj 140.

A ostali? O njima će nešto više saznati tek kad doputuje u Francusku, kod Ambroza Andrića. Marić je, međutim, obećao da će to biti odabrani ljudi koji će se moći prilagoditi svim uvjetima borbe. Mogao je očekivati da će Horvat, Vlasnović, Juriša, Glavaš i ostali biti na nivou; akcija u Jugoslaviji nije bila za mlitavce i mekušce.

Zamišljao je sve te prizore i sebe kao Velikog Nena-domjestivog. Nijednog trenutka nije mu na um pala misao da je opet na početku, tamo odakle je 1959. krenuo u Australiju. Na početku ničega, ljudskog i materijalnog.

Keškićev vlak stigao je na željezničku stanicu u Nici ujutro 20. listopada. Uzeo je taksi i odvezao se u St. Roch 104, Ambrozu i Petru Andriću.

Broj 140 znao je malo o Petru Andriću i njegovu mjestu u organizaciji. Samo su mu rekli da je član užeg rukovodstva HRB-a za Evropu, da je zadužen specijalno za francuski jug i da ima dobre veze sa drom Brankom Jelićem i njegovim »Hrvatskim narodnim odborom«. Zato je Keškić s nestrpljenjem očekivao susret s Petrom Andrićem. Međutim, istodobno je bio i uznemiren. Pretpostavljao je da je francuska policija poslije događaja u Stockholmu'' stavila pod prismotru najeksponiranije članove HRB-a koji žive u toj zemlji. Najviše ga je, ipak, plašila mogućnost da ga netko prepozna i dojavi Udbi da je stigao u Evropu. A kad netko prevali put između Melbournea i Nice, zacijelo za to ima ozbiljne razloge.

Opasnost ga je, znao je, vrebala na svakom koraku. Prva stvar do koje mu je u tom trenutku bilo neobično

Misli se na teroristički napad na zgradu jugoslavenske ambasade u Švedskoj i mučko ubojstvo ambasadora Vladimira Rolovića, što ga je 7. travnja 1971. počinila grupa fašističkih emigranata s poznatim kriminalcima Miroslavom Ba-rešićem i Anđelkom Brajkovićem na čelu.

211

stalo bila je da nitko ne otkrije »Matildu« u njegovu kovčegu. To ga je moglo upropastiti. Znao je da bi mu braća Andrići ostrugala rebra kad bi se »Matildi« što dogodilo. Zato je želio da barem u početku njegov boravak u Evropi ne bude povezan ni s čim što bi moglo izazvati pažnju.

Čak ni s taksistom nije progovorio ni riječi. Samo mu je pokazao papirić na kojem je bila napisana adresa Petra i Ambroza Andrića.

Susret u Nici bio je vrlo srdačan. Braća Andrići su ga još s vrata zaskočila: »Što je s 'Matildom'? Djeca će se neobično veseliti igračkama.«

»'Matilda' se izvrsno držala cijelim putem«, odgovorio je Keškić, odlažući kovčeg iza vrata.

Otrov za trovanje beogradskog vodovoda stigao je tako u Evropu, a trojica terorista još su ga istog dana sakrila u unaprijed pripremljeno tajno skrovište u jednom napuštenom zamku izvan Nice.

Zatim je Keškić svoje domaćine obavijestio da uskoro iz Australije treba očekivati i dolazak »generala« Ilije Glavaša, Mirka Vlasnovića i Martina Juriše.

Ambroz Andrić je u međuvremenu nabrojio petnaestak novih imena, uvjeravajući Keškića da se »gerilska grupa popunjava najboljim jurišnicima«. Potom su se složili da broj 140 odmah otputuje u Miinchen i da se ondje poveže sa drom Brankom Jelićem, koji će mu dati najnovije instrukcije za obavještajni rad. Jelić je, navodno, raspolagao nekim strogo povjerljivim podacima koji bi mogli biti dragocjeni u planiranju predstojeće akcije u Jugoslaviji. Obavijestili su ga također da će eksploziv, oprema i oružje biti pravodobno nabavljeni u Belgiji i SR Njemačkoj, a po potrebi i u Austriji. Posljednje značajno što su mu rekli prije nego što je nastavio put u SR Njemačku bila je informacija da će se za uskrsne praznike iduće, 1972. godine u Nici održati sastanak užeg rukovodstva HRB-a na kojem će se donijeti odluka o datumu ilegalnog upada u Jugoslaviju.

1

Srijeda 20. listopada 1971, rano poslijepodne. Tog dana stajao je Đuro Horvat, zvan Zrinski, u svo

joj iznajmljenoj sobi u Salzburgu, motreći kroz prozor

212

ulicu kojom se vukla gomila užurbanog svijeta. Stajao je i kalkulirao, češkajući lice na kojem je već danima

bio grč zabrinutosti. Imao je dogovoren susret s »inženjerom« Josipom Barišićem, ali njega nije bilo. Znao je da »inženjer« nikada ne kasni, imao je s njim dobra iskustva još s Tasmanije, iz Gvvorv Parka, pa se na kraju uplašio da Barišić nije zaglavio u Jugoslaviji.

Razne misli padale su mu na um: Barišić je dopustio da mu metkom prosviraju lubanju.

Oni su lukavi, osjete što je čim nešto šušne, u to se mogao zakleti. Za njih se ne može reći - pečeni su! Oni ne nasjedaju na prijevare. Imaju oni dobar njuh, mi im u tome nismo ravni. Odmah ti namjeste svinjariju: član ustaške organizacije. Kriste raspeti, tko je od nas još priznao tako nešto. Dopuste ti da samo progovoriš dvi-je-tri riječi. Zatim - pras. Metak između očiju.

Đuro Horvat sjetio se i ozbiljnog upozorenja koje je uputio Josipu Barišiću prije nego što je otišao iz Australije.

»Čuvaj se«, rekao mu je, »da te ne otkriju, jer ćeš se inače užasno provesti. Ako te ščepaju, ne razmišljaj, odmah presudi samome sebi.«

Umjesto »inženjera« Barišića te srijede stigli su Viktor Kacijančić i Nikola Antunac. Bili su to Ceceljini momci. Horvat ih je dobro poznavao. Obojica su studirala teologiju.

Odmah su otpočeli razgovor. »Zgodno mjesto«, rekao je Kacijančić, tobože zadiv

ljeno, gledajući sobu. Zidovi su bili sivi. Na nekim mjestima vlaga je bila rastočila žbuku, ostavivši za sobom hrapave otočiće plijesni. »U ovoj sobi moći ćemo dosta toga obaviti.«

»Zgodno mjesto, zaista«, potvrdio je Antunac. »Tko je birao?«

»Ja«, odgovori Horvat. Odrješitim »ja« demonstrirao je ne samo vlastitu samohvalu već i samouvjerenost.

»Lijepo«, potapšao ga je Antunac po ramenu. »Učinio si dobar posao. Sjajan posao, mislim.«

»I vas dvojica kad ste odlučili da nam se pridružite. Velečasni mi je mnogo pričao o vama. Sasvim sam zadovoljan. Sasvim.«

Kocijančić se, polaskan, nasmijao i rekao: »Mi znamo kakve su vaše namjere.«

213

»To je dobro. Sad ćemo se moći posve posvetiti planovima.«

Kacijančić se upiljio u Horvatovo blaženo lice. Svladavao je uzbuđenje. Da nije bio toliko zaokupljen mislima o akciji u Jugoslaviji, bio bi primijetio da Horvat nešto lukavo smjera.

»Kaži, tko je ovdje glavni?« upitao je iznenada An-tunac.

»Kako to misliš?« zbunio se Horvat. Zateklo gaje pitanje, jer je razmišljao o Kacijančićevu novcu.

»Tko rukovodi?« Tišina, apsolutna tišina. Sad se Horvat osjećao važnim čovjekom, od kojeg

su drugi tražili informacije. Okrenuo je svoja uska dugačka leđa prozoru i mršavim, ostarjelim prstima skinuo celofan s kutije cigareta. Ponudio je Kacijančića i Antunca. Obojica su izvukli po jednu. Ne čekajući da sugovornici upale šibice, on škljocnu upaljačem na plin. U trenutku soba je bila prepuna dima.

»Hm, tko rukovodi? To je, vidite, vrlo teško reći.« Horvat se sada upaljenom cigaretom služio kao nado-mjeskom za kratke prste; njome je šarao zrakom koji je bio ispunjen plavičastim dimom. »Mogao bih reći da sam ja glavni, što i jesam, ali ne volim da se to zna. Vi ćete shvatiti zbog čega to krijem. Nije lako izdržati sve pritiske i prijetnje. Ima ovdje u Austriji ljudi koji bi me vrlo rado vidjeli prerezana vrata. Jedan od njih je i Ce-celja, on naprosto ne može otrpjeti činjenicu da sam sposobniji i pametniji od njega. Hoću reći«, brzo će Horvat, »da najbolje ljude ipak treba čuvati i ne dopuštati im da se previše izlažu opasnostima.« Pri tome je mislio na sebe. Glas mu je zvučao neskromno, gotovo hvalisavo.

»Što želiš time reći?« upitao je Kocijančić. »Obojica znate temeljna pravila konspiracije. Treba

da budete što manje upadljivi, jer ne bih želio da vas ovdje proguta noć. Bojim se da će biti premalo vremena i za razonodu.«

»Toga smo i sami svjesni, pa se čuvamo koliko možemo.« Antunac je dopola popušenu cigaretu zgnječio u pepeljari na stolu. Hvatala ga je mučnina od tog duhana. »Tko će držati vezu s nama?«

»Ja«, odgovori Horvat. »I tko još?«

214

»Adolf i Ambroz Andrić, naravno. To su vrlo sposobni momci. Pravi je užitak s njima raditi.«

»Ka'kvi su sada planovi? Ovdje smo izgubili dosta vremena, a ljeto se približava. Koliko čujem, preostalo nam je još osam mjeseci do akcije. U srpnju bismo već morali biti s druge strane granice. Cecelja nam je rekao da ćemo morati proći kratku obuku u Austriji. Nešto smo već naučili, ali premalo.«

Horvat se lukavo smiješio: »Mislili smo na sve, pa i na obuku. U Austriji postoje odlični tereni za to. Što je trenutak za akciju u Jugoslaviji bliži, desetorostruko ćemo usavršavati svoje umijeće u borbi za novi poredak. Svakoga dana ćemo po nekoliko sati vježbati najbrže načine ubijanja puškom, pištoljem, nožem ili kamom - ili toljagom, odnosno kamenom, ili čak otrovom, po potrebi. Svaki naš borbeni zadatak uključivat će i prepade na udbaše, radi izoštravanja refleksa i na-vikavanja na neprekidnu budnost. U tu svrhu imamo odjeljenje specijalno odabranih ljudi. Učit će nas kako da drugome skočimo za vrat i slomimo mu kičmu, kako da čučimo pritajeni u grmlju i napadamo kao divlje mačke, kako da precizno pucamo u želudac, jer je to spora i teška smrt, ali smrt koja donosi političke poene. Prosuti crijeva udbašu, i to još u njegovoj zemlji, to je velika stvar. Ništa nismo previdjeli, čak ni udarce bridom dlana, laktom, koljenom, nogom, ili glavom i čelom. Godinama se pr ipremamo za tu akciju i ništa nismo zaboravili. A podrška? U zemlji ljude hvata mučnina od komunističke diktature. Ondje Marićeve momke dočekuju sa cvijećem. Gomila porobljenih siromaha jedva čeka pomoć svoje prognane braće. Posao uistinu moramo obaviti bez greške. Uhvatiti crvene spuštenih gaća.«

Broj 149 bio je lukav taktičar kad je nekog člana organizacije trebalo »obraditi«. Dvojica došljaka, zbog urođene sirovitosti, bila su upravo idealna za obradu. Stoga ih Cecelja i Horvat nijednog trenutka poslije dolaska u Austriju nisu ispuštali iz šaka.

U početku su ih kljukali informacijama o fantastičnom uspjehu Roverove evropske misije. Zatim su ih, kao uzgred, podsjetili na sudbinu nekih koji su pokušali prevariti organizaciju, pa im pričali hvalospjeve o Pavlu Vegaru i braći Andrićima, koji su učvrstili položaj HRB-a u Evropi, i najzad otkrili istinu o novim pojača-

215

njima HRB-a, koja će stići iz Australije, spomenuvši uz ostale Martina Jurišu i Mirka Vlasnovića.

»Napravili smo detaljan plan obuke ljudi koji će biti poslani u Jugoslaviju. Jedinstveni smo u tome da to uistinu budu najbolji. Na popisu dužnosnika s kojima ozbiljno računamo nalazite se i vi«, rekao je Horvat. »Logorovanje će biti jedan od posljednjih ispita prije odlaska u zemlju. Predviđeno je da obuka traje nekoliko dana.«

»Znaš li koliko će nas biti?« »Ne znam«, odgovorio je Horvat, »ali svim ljudima

s kojima računamo u planiranim akcijama poslani su pozivi i mnogi su već pozitivno odgovorili. Neki su, međutim, spriječeni jer nemaju dovoljno novca.«

»Ne razumijem«, zbunio se Kacijančić. »Dužan sam vas upozoriti da dio troškova za nabavu

opreme neće snositi organizacija. Svaki član dužan je da se sam izdržava prije upada preko granice.«

Kacijančić je bio sasvim zbunjen. Horvat je to primijetio i odmah ga je zaskočio: »Kakvi bismo mi ljudi bili kad ponekad ne bismo upotrijebili i vlastiti novac da očuvamo jedinstvo i život organizacije?«

Kacijančić je malo povisio glas: »Meni neke stvari ipak nisu jasne. Često sam te slušao kako govoriš da novac neće biti u pitanju kad se organizacija odluči na direktne udarce protiv Jugoslavije. A sada, odjednom, nemamo ni dinara da ljudima ponekad platimo tople obroke. Što to znači? Imamo li ili nemamo novca?«

Horvat je osjetio kako ga hvata bijes. Više od tri godine nije čuo ni jedno jedino pitanje o tome kamo odlazi novac od članarina i raznih doprinosa koje su članovi organizacije bili dužni plaćati. Ali vrijeme nagriza strpljivost brže nego laži. »Naravno, novac nije u pitanju«, rekao je, iako bi brbljavom Kacijančiću bio najradije raskolio lubanju. »Imamo novac, ali zaboga, Joža, nećemo ga trošiti na nekakve piknike po Austriji.«

»Nemam mnogo novca. Imao sam neke dugove, pa sam vrlo malo uštedio, a i posao u Salzburgu nije bio dobro plaćen, iako mi je bilo obećano.«

Ali dok je gavran graktao, lisica je odnijela sir. »Sad će sve te neprilike biti prošlost. Preskoči još

ovu prepreku i nećeš požaliti. Ako si već u novčanoj oskudici, prodaj sat, foto-aparat, ako ga imaš, ili tranzi-

216

stor. To ti ionako neće trebati u Jugi. A kad preuzmemo vlast, sve će ti se višestruko vratiti.«

»A što će se dogoditi ako netko odustane?« iznenada je upitao Antunac.

Horvat je mirno odgovorio: »Imamo kamu iz Jasenovca, zatim . . . imamo čekić

kojim je Luburić tukao zatvorenike po tjemenu, imamo kliješta za čupanje noktiju. Nešto specijalno, usavršeno. Dalje, imamo željezne šipke kojima su u Jasenovcu logorašima odbijali bubrege, imamo onaj isti malj kojim su u ustaškim zatvorima drobili kosti, a kukavicama ćemo nasred čela urezati slovo 'U' i kukasti križ, kao svojedobno Marijanu Šimundiću. Zatim, imamo klavir-sku žicu na kojoj će se kukavice njihati kao strašila.«

Antunac je šutio kao sleđen. Da, to je upravo ono što čine Horvatovi momci, a i on s njima. Sve je istina. Horvat ništa nije propustio reći.

Poslije osam sati ostavili su Horvata samoga.

2

U osam i trideset netko je pokucao na vrata. Broj 149 nije odgovarao. Kucanje se čulo još jedanput, snažnije. Horvat je papučama zastrugao po parketu. Odškrinuo je vrata, upravo toliko koliko su bila duga dva sigurnosna lanca, jedan kraj brave, a drugi u visini koljena.

»Zrinski, ja sam, Joža. Joža Barišić iz Zagreba. Otvori«, šaputao je čovjek na pragu.

Odmah su izišli van. Hodali su sami pustom ulicom koja je vodila u središte grada.

Skrenuli su ulijevo, kroz prolaz u kojem je titralo neonsko osvjetljenje, i izbili na ulicu sa stotinama prolaznika. U oba smjera promicali su automobili, upaljenih svijetala.

Sad su morali govoriti glasnije. Horvat je upitao: »Što je s tobom? Jesi li se snašao? Gdje radiš? Nismo

se vidjeli nekoliko godina. Imali bismo dosta toga reći jedan drugome. Što je novo u Jugoslaviji?«

Barišić je šutio, kao da ništa nije čuo, pa najzad rekao: »Novine ništa ne pišu.«

»Dabome da ne pišu jer bi to značilo da priznaju poraz.«

217

Broj 149 nije se mogao načuditi Barišićevoj neobaviještenosti.

Buka automobila se stalno pojačavala kako su se bližili centru. Horvat je zapalio novu cigaretu, a upaljenu šibicu bacio u otvor kanalizacije. Gradom se širio nekakav čudan smrad, i broj 149 je nekoliko puta ot-pljunuo.

»Tražili ste da dođem«, rekao je Barišić. Polako je okrenuo glavu prema Horvatu, sasvim polako, kao da se plaši da će ga uhvatiti vrtoglavica.

»Da, glavna trafostanica u Zagrebu, odlučeno je, mora odletjeti u zrak prije nego što upadnemo u zemlju. Diverzija će biti signal za opću akciju.«

Zatim su nastavili razgovor o detaljima operacije »feniks«. Broj 149 počeo je kratko i jezgrovito objašnjavati kako je rukovodstvo HRB-a zamislilo akciju u zemlji, posebno kakvu su ulogu namijenili Barišiću, Pinju-hu i još nekima za koje se - to nije rekao - smatralo da ne bi smjeli ući u tzv. operativni štab akcije. To su bili ljudi drugog reda, od kojih se tražilo da obave sad ovakve, sad onakve »posliće« smrtonosne naravi.

»Mi trebamo takve ljude čija se sposobnost sastoji u preciznom pogotku u stomak, a ne u lukavoj igri da zaštiti svoj mediokritet«, nastavio je Horvat važno. Učinilo mu se da je tu rečenicu, iščupanu iz neke knjige koja mu je dopala ruku u Salzburgu, odlično tempirao: Barišićevo lice se, naime, u čudu isteglo, jer je rijetko bio u prilici da čuje pametnu riječ iz Horvatovih usta. »Dakle, mi trebamo najbolje. Što da ti kažem? Posao se odlično razvija. Riješili smo mnoge dileme, među njima i onu najvažniju: koliko će ljudi biti u grupi.«

»Mislim da su braća Andrići još u Australiji govorila o stotinjak jurišnika«, podsjetio ga je Barišić.

»To ne dolazi u obzir«, rekao je broj 149. »Ocijenili smo da je trideset najprikladniji broj. Lakše ćemo se kretati, a osim toga za početak je sasvim dovoljno da uđu najspremniji. Previše smo vremena potrošili a da bismo sad cijelu operaciju prepustili nestručnjacima. Ti najbolje znaš što smo sve učinili da se danas zajedno nađemo u Evropi. Uvjeren sam, međutim, da ovo nisu stvari kojima bi se ti trebao opterećivati. Imaš dovoljno i vlastitih briga; dignuti u zrak glavnu trafostanicu u Zagrebu nije dječja igra. To ti je, nadam se, posve jasno.«

218

Josip Barišić osjetio je kako su mu se crijeva skvrčila od straha. Ima pravo broj 149, nije to dječja igra. »Ne brinite, obavit ću to bolje nego što očekujete,« rekao je Barišić, ali više da bi sebe ohrabrio nego da bi odagnao Horvatovu sumnju.

»Poslušaj moj savjet«, upozorio ga je iznenada Horvat. »Ostavi sve ostale poslove i misli samo na ovaj. Budi siguran, uspjet ćeš.«

Sad su opet izabrali sporednu ulicu; vraćali su se prema Horvatovu stanu. S mrakom je došla i hladnoća; na ulicama je bilo sve manje ljudi.

»Imali smo nekoliko sastanaka u Njemačkoj i Francuskoj«, rekao je Horvat iznenada, poslije duge šutnje, koju je samo povremeno remetilo Barišićevo nakašlja-vanje. »Sve je riješeno, slijedeće godine u ovo vrijeme već ćemo sjediti u ministarskim foteljama. Bit će to, istina, naše najduže ljeto, ali sigurno ga nećemo profućkati uzalud.«

»Ima li kakvih nagovještaja kad bih vas mogao očekivati?«

»Datum prelaska još nismo odredili, ali možeš smatrati sigurnim da će to biti u lipnju. Nema razloga da dođemo ni ranije ni kasnije. Preostaje samo da ti kažem da je mjesto prelaska još nepoznato. Ne zato što Ambroz i Adolf inzistiraju na strogoj konspiraciji, već jednostavno zato što od dvije varijante biramo bolju. Postoji, naime, prijedlog da kupimo brod i da se u Jugoslaviju prebacimo morem. Uskoro putujem u Pescaru, u Italiju, gdje treba da pregledam ponuđeni brod. Ako bude odgovarao namjeni, kupit ćemo ga bez oklijevanja. U suprotnome, morat ćemo kopnom, što je, ocjenjujem, mnogo sigurnije i brže.«

»A novac? Što je s novcem? Brod nije korito da se može jeftino kupiti.«

»Imamo osiguranih 5000 dolara. Vjerujem da će to biti sasvim dovoljno. Uostalom, sve će se znati tek kad dođem u Pescaru.«

Trebalo je, međutim, da prođe još punih pet mjeseci da broj 149 otputuje u Italiju.

3

Od Barišićeva povratka u Zagreb pa do Horvatova odlaska u Italiju dogodile su se mnoge značajne stvari.

219

Uz ostalo, teroristička grupa iznenada je počela kuburiti s ljudima; bilo ih je sve manje, iako se agitiralo u Francuskoj, Austriji i SR Njemačkoj. Pokolebali su se čak i neki koji su već dali pristanak. Da bi spasili što se još može spasiti, braća Andrići i Pavle Vegar pritisli su Keškića i Horvata; zahtijevali su da se obojica maksimalno angažiraju na prikupljanju novih terorista. Ni za što drugo nisu htjeli čuti. Ohrabrenje koje im je pružio Cecelja bilo je samo prividno: nekoliko propalih studenata teologije, koji su bili okupljeni oko »velečasnog«, najprije su pristali da se zajedno s grupom prebace u zemlju, a zatim iznenada odustali. Ne samo odustali već se i izgubili, zametnuvši trag.

Pukotine su se, dakle, pojavile u samim temeljima. Da bi spriječili rasulo, braća Andrići povukla su nov taktički potez: Salzburg su proglasili bazom za okupljanje »gerilske grupe«. Psihološki su htjeli utjecati na već vrbovane članove; instalirati teroristički punkt još bliže jugoslavenskoj granici značilo je, zapravo, da više nema povlačenja i da će svaki neposluh biti najstrože kažnjen.

Osim toga, Ambroz Andrić se pobrinuo da među potencijalnim članovima terorističke grupe proširi prijetnju: Domagoj će biti milosrdan prema kukavicama koliko i šinter prema bijesnom psu. Nadao se da će prijetnjama uplašiti kolebljivce.

Istinski ih je zabrinjavala i pojedinost da su počeli gubiti tlo i u samom Karlsruheu, gradu koji su smatrali svojom tvrđavom. Sa svakim novim sastankom u kuglani interes ljudi za njihovu »revolucionarnu akciju« bivao je sve manji, cfok na kraju nije spao na pet-šest plaćenika, među kojima su bili Ludvig Pavlović i Vili Eršek. Prvi je pokazivao interes samo za oružje, a drugi za novac. Gdje se zveckalo sitnišem i šuštalo krupnim monetama - Eršek je bio neizbježan. Sve to prisililo je Ambroza i Adolfa Andrića da pojačaju svoju aktivnost. Uza sve to, bili su svjesni da će, ako se grupa raspadne, morati polagati račune Srećku Roveru i Juri Maricu. A to je, po pravilu, značilo biti kraći za glavu.

Zato je odlučeno da se Ambroz iz Nice preseli u Strasbourg, a Adolf da napusti Francusku i nastani se u Weiblingenu, gdje je već radio u tamošnjoj željezari. Bili su prilično sigurni da će svojom stalnom prisutnoš-ću na tom području spriječiti odlazak članova terorističke grupe.

220

Pozvali su u pomoć i »generala« Iliju Glavaša. On je stigao u Evropu još potkraj srpnja 1971. i bio dodijeljen Horvatovu štabu u Salzburgu.* Izbjegli pekar iz sela Lu-žana nije više bio čuvar mrtvačnice u Melbourneu. Od braće Andrića dobio je zadatak da budno motri na ponašanje vrbovanih članova u Austriji, posebno na Nikolu Antunca i Viktora Kacijančića, te da održava kurirsku vezu između punktova u Ofenburgu, Karlsruheu i Strasbourgu, gdje su djelovala braća Andrići i Pavle Vegar.

Zauzvrat je »generalu« bio obećan jedan od rukovodećih položaja u novoj »hrvatskoj vojsci«, što je ovaj shvatio kao već gotovu stvar.

U isto vrijeme Adolf Andrić je, prelaskom u Weiblin-gen iz Niče, u SR Njemačku prebacio i dio cijankalija namijenjenog trovanju beogradskog vodovoda. Ostatak je u zemlju trebalo da prenese jedan od HRB-ovih suradnika. Trojica najodanijih Adolfovih suradnika, ne računajući brata mu Ambroza i Pavla Vegara - Horvat, Keškić i Glavaš - dobili su tih dana još jedan specijalan zadatak: trovanje revolverskih i puščanih metaka, koje će upotrijebiti prilikom akcije u Jugoslaviji. Činili su to vrlo stručno, po Andrićevim uputama. Najprije su s vrška metka sastrugali leguru bakra i nikla sve do olova. Oštri dio metka su sasvim malo zatupili, a zatim izvrtali sićušnu rupu. U taj otvor su potom sasuli cijankalij, a rupu začepili lakom za nokte. Za kratko vrijeme izradili su oko 1500 takvih metaka, koji su bili dvostruko ubitačniji od običnih jer su sadržavali otrov, a osim toga u dodiru s ljudskim tijelom eksplodirali bi poput granate, dakle razarali su tkivo strasnije od bilo kakva noža. »Matilda«, koja je bila iskušana u Australiji, sada je trebalo da se upotrijebi protiv ljudi.

U tih pet mjeseci rukovodstvo terorističke grupe bilo je suočeno s još jednim ozbiljnim problemom; neprilika se pojavila u liku Josipa Senića. Jedan od najvi-đenijih šefova ustaškog podzemlja stigao je u SR Nje-

* Glavaš je doletio u Austriju s australskim pasošem broj 681860. Odmah s aerodroma u Beču nastavio je put u Salzburg, gdje ga je osobno prihvatio ratni zločinac Vilim Cecelja. Nešto kasnije Cecelja mu je pronašao i posao u jednoj salc-burškoj pekari. Kraće vrijeme Glavaš je stanovao i kod Zeljka Pilića, rođenog brata likvidiranog terorista Ivana Prlića, koji je u grupu također vrbovan u Austriji.

221

mačku sa znatnom svotom dolara koje je trebalo utrošiti za opremanje terorističke grupe uključene u operaciju »feniks«. Međutim, čovjek koji je bio najtipičniji izdanak Marićeve pljačkaške škole nije se tek tako mogao odvojiti od novca; on mu je širio zjenice, vraćao mu samopouzdanje i činio ga sretnim. Jednostavno, smatrao je da je novac koji je imao kod sebe samo njegov i ničiji više. Tako je Pepa Senić, kao i Geza Pašty sedam godina prije, samome sebi potpisao smrtnu presudu. Imalo ga je stići vrelo olovo Marićevih i Roverovih egzekutora. Trebalo je samo otkriti brlog u kojem se skrivao.

Najzad, prije nego što je Horvat otputovao u Pesca-ru da kupi brod, u Salzburgu je, umjesto u Nici, održan sastanak užeg rukovodstva HRB-a, na kojem je odlučeno da se teroristička grupa prebaci na planinu Vran i da ondje organizira »ustaničke« baze. Isto tako, donesena je konačna odluka da se u zemlju uđe sredinom lipnja.

Zatim je Horvat otputovao u Pescaru, ali se vratio već treći dan, jer ponuđeni brod nije odgovarao namjeni. Bio je i skup, a osim toga braća Andrići su ga brzojavno obavijestila da imaju novi plan za prodor u srce Jugoslavije.

•

222

8.

ČETRNAEST KILOMETARA OD GRANICE

Kad je PAN AM-ov 001 - kružna linija oko svijeta -toga kišnog travanjskog petka dodirnuo pistu frankfurtskog aerodroma, »dvadesetog čovjeka« čekala su tri iznenađenja; prvo već na carini. Pokazalo se da su se isplatila njegova uporna uvjeravanja prije puta da u Evropu ne nosi ništa što bi ga moglo kompromitirati, pa čak ni novac namijenjen braći Andrićima. Odbio je to znajući da njemačka policija nije naivna, a osim toga imao je razloga da vjeruje kako sve to što se priprema zacijelo nije promaklo ni australskoj, ni njemačkoj obavještajnoj službi. Nije želio da zbog jednog nepromišljenog poteza padne u ruke njemačkoj policiji i upropasti sve što je godinama smišljao protiv Andrića i njihovih bezumnika.

Pregled pasoša bio je obična formalnost, no kad su njegovi kovčezi stigli na carinsku klupu, ispostavilo se da neće moći izbjeći temeljitu pretragu. Prekopali su sve što je moglo poslužiti kao skrovište, izbacili su mu rublje i odijela, cipele i košulje. U ručnoj torbi imao je i jednu knjigu, ali carinik nije bio nimalo impresioniran njezinim sadržajem - prevrnuo je gotovo svaki list. Sva tri kovčega bila su pomno pregledana, ali carinici su ostali praznih šaka. Ono što su tražili Martin Juriša je nosio duboko u sebi; mogli su mu samo iščupati utrobu, ali ni tada, znao je, ne bi otkrili njegovu godinama čuvanu veliku tajnu.

223

Na izlazu iz aerodromske zgrade čekali su ga Adolf Andrić i Pavle Vegar. Izmijenili su nekoliko kurtoaznih riječi, a zatim se pod kišobranom uputili na parkiralište. Stari nosač nosio je iza njih tri Jurišina kovčega.

»Imao si problema na carini?« upitao je iznenada Andrić.

»Mislim da su nešto tražili«, odgovorio je Juriša. »Nisam siguran jesu li očekivali da ću to 'nešto' baš ja donijeti.«

»Ako si mislio na Matildu', ona je već odavno u našim rukama. Donio ju je Keškić.«

»Znam. Mislio sam na novac. Očekivali ste da ću ga donijeti?«

»Ovih dana dobili smo obavijest da je melburnska ANZ banka prebacila novac na moj račun u Ofenbur-gu«, ubacio je Vegar.

Pošto su otpustili nosača, nagradivši ga s četiri marke, sva trojica su ušla u Andrićev automobil i krenuli put Weiblingena. Brisači su monotono rastjerivali kišu. Sve to Jurišu je iznenada podsjetilo na 14. kolovoza 1961, kad su ga Senić i Paštv, poslije sahrane Zrinke Mi-las, strpali u automobil i odvezli izvan Katoombe da položi ustašku zakletvu. Bili su to teški dani. I ne ponovili se, rekao je u sebi.

Andrić se mučio da iziđe na auto-cestu prema Karls-ruheu. Neprestano je pogledavao u retrovizor, želeći se uvjeriti da li ih netko prati. ,

»Kakve nam novosti nosiš?« pitao je Vegar, koji se izvalio na stražnjem sjedalu. Uživao je u blagodatima ugodne vožnje.

»Mudronja i Perčić će stići, vjerojatno, slijedećeg mjeseca«, odgovorio je Juriša. Bio je vidljivo umoran; iscrpilo ga je dugo putovanje.

»A ostali?« pitao je Andrić. »Bilo je planirano da nam se pridruži i Vlasnović. Što se dogodilo? Da nije odustao?«

»Ni govora«, smješkao se Juriša, gledajući najprije Andrića, pa Vegara. »Vlasnović nam dovodi pojačanje. Bratuša je u Canberri pronašao još dvojicu, Lovrića i Bešlića. Mislim da će stići sredinom svibnja.«

»Odlično«, uskliknuo je Andrić. »Australska jezgra polako se popunjava. Sve teče po planu.«

»A kakav je, najzad, plan?« upitao je Juriša. »Otkad ste vi otišli u Evropu gotovo sam ostao na kruhu i vodi. Svatko je uglavnom brinuo svoje brige. Do mene je dopiralo premalo informacija, što smatram nedopustivim.«

»Imam dojam da su se oni u Australiji malo ulijeni-li«, dometnuo je Andrić. »Sve su prepustili nama, što i nije loše. Barem znamo na čemu smo. A što se tiče plana, on je sasvim dovršen. Može doživjeti samo male izmjene. Krećemo za otprilike mjesec i pol. Bit će nas oko trideset, ne računajući tebe i još neke koji će ući prije, kao prethodnica. Barišić je obaviješten da trafostanica mora odletjeti u zrak najkasnije do 20. lipnja. Eksploziv smo već pribavili. Nalazi se u Ambrozovu stanu u Strasbourgu. Zborno mjesto je Salzburg, gdje se svi moramo okupiti najkasnije do 1. lipnja. Oružje već postepeno prebacujemo u Austriju. Za to smo zadužili Ševu i generala. Zatrovali smo oko 1500 metaka, za početak sasvim dovoljno.«

»A što je s trovanjem vode beogradskog vodovoda?« »Našli smo čovjeka i za to. Prebacit će se u zemlju

kad i ti. Mislim da će to obaviti vrlo stručno, jer nam je sam predložio prihvatljiv plan.«

»Odjeća?« »U prodavaonicama vojne odjeće kupili smo ame

ričke uniforme s natpisom 'Četvrta oklopna četa USA ARMY'. Obuća je prilagođena dugim marševima. Niske, vrlo udobne čizme.«

Sada je Andrić preticao nizozemsku hladnjaču, iza koje se dizao golem oblak sitnih kapi, kotačima dignutih s asfalta. Zatim je ponovo skrenuo na desnu traku.

»Realno, imamo li izgleda na uspjeh?« pitao je Juriša dalje.

»S nekoliko strana dobili smo ozbiljna uvjeravanja da je ovo što planiramo prava stvar«, odgovorio je Andrić. »Imamo Jelićevu podršku; takav svoj stav sigurno nije temeljio na nečem nerealnom. Očito se konzultirao i s nekim krugovima kojima je dosta stalo da uspijemo. Otvoreno nam je sugerirano da više ne oklijevamo ni trenutka. Unutrašnja stabilnost Jugoslavije je neodrživa, raspalile su se i nacionalne strasti a njihov, tamo neki, socijalistički samoupravni poredak ozbiljno se klima. Upali su u neviđene ekonomske teškoće, a i narodu je već dosta totalitarnog komunističkog režima. On traži

224 15 - DVADESETI ČOVJEK 225

nas. U svakom slučaju, pomoći nećemo biti lišeni. Bit će to, ocjenjujem, zgodan izlet.«

»Kakvi su planovi sa mnom?« »Ti ćeš vrlo brzo morati prijeko i prionuti na posao.

Kontrolirat ćeš Barišića i još dvojicu-trojicu kojima smo dali specijalne zadatke. Ako posumnjaš da šuruju s Udbom, metak u čelo, bez razmišljanja. Lažne dokumente smo već nabavili. Za to se pobrinuo Pinjuh. Jesi li čuo za njega?«

»Pinjuh?« prebirao je Juriša po sjećanju. »Ne, mislim da ga ne poznajem.«

»To bolje«, rekao je Vegar naglo. »Barem te neće peći savjest.«

»Ne razumijem«, uozbiljio se Juriša. Upalio je cigaretu, a dim otpuhnuo u vjetrobran.

»Pinjuh previše zna. Moramo ga hitno ukloniti. Odlučeno je da to obaviš ti. Imamo pištolj s prigušivačem; ugovorit ćemo ti sastanak s njim u Dortmundu. Na tebi ostaje samo da povučeš otponac i da mu prospeš mozak.«

Surov život kojim je godinama živio u Australiji učinio je od Juriše tvrdog čovjeka, ali sada je osjetio kako mu se srce ledi od straha na pomisao da bi morao ubiti čovjeka. Međutim, njegovi suputnici nisu mogli dokučiti čime je obuzet.

»Čekali ste da dođem iz Australije pa da mi još na-kalemite i ubojstvo. Vi ne slutite koliko se je u ovom trenutku opasno izlagati takvim stvarima. Što će biti ako me policija uhvati? Ne gine mi petnaest godina zatvora. A tamo ću vam biti sasvim neupotrebljiv.«

»To će te natjerati da posao obaviš bez greške«, dometnuo je Andrić zlobno. »Mislim da je suvišno raspravljati o tome treba li ili ne treba likvidirati Pinjuha. Sasvim smo izgubili povjerenje u nj, a osim toga previše zna o našoj akciji. Kad bi progovorio, mogli bismo mirne duše sami sebi iskopati grob. A ja i svi ostali iz-grupe ne želimo da završimo pod ledinom zbog nekog idiota. Dakle, uklonit ćeš ga da bi nama, a i sebi, olakšao posao. Nismo mu još platili za tvoju krivotvorenu putnu ispravu. To je dobar povod da se nađete u Dortmundu. Spraši mu sedam metaka, i bit ćeš bez brige. Organizirat ćemo posao tako da još istog dana pobjegneš iz Njemačke. Osobno ću se pobrinuti da ovdašnju štampu nakljukam informacijama kako je Udba likvidirala još

226

jednog poštenog Hrvata. Ti dobro znaš da mnogi nasjedaju na te trikove.«

Poslije carine na aerodromu bilo je to drugo iznenađenje. Treće je uslijedilo odmah zatim.

»Uostalom«, nastavio je Andrić istim mirnim glasom, »taj trik je upalio i u Heidelbergu.«

»Što se dogodilo u Heidelbergu?« »Nisi čitao u novinama? Pepu Senića pronašli su

raskoljene lubanje u jednom tamošnjem hotelu. Imao je, kažu, dosta dugova. Pobrinuli smo se da ih skupo naplati.«

Sada se samo čulo jednolično zvrndanje motora. Martin Juriša ostao je nepokretan samo trenutak, dok je prošlo prvo iznenađenje. Zatim je klonulo uzdahnuo. U tom uzdahu bilo je i razočaranja. Čovjek kojeg je hladnokrvno namjeravao ubiti za svojega kratkotrajnog boravka u SR Njemačkoj bio je mrtav.

1

Martin Juriša prespavao je prvu noć u Andrićevu stanu u Weiblingenu. Međutim, prije bi se moglo reći da je to bilo prevrtanje u krevetu nego dobar san; bilo je dosta razloga koji su ga činili nemirnim. Jedan od njih svakako je bila i planirana likvidacija Ivana Pinjuha u Dortmundu.

Tražio je način kako da prevari Andrića i Vegara. Bez obzira na to što je sve taj jadni Pinjuh znao, ili što je sve bio spreman izbrbljati, sada nije bilo vrijeme da umre, a najmanje od Jurišine ruke. Trebalo ga je, dakle, unatoč neospornoj opasnosti, odmah obavijestiti da će mu se stisnuti omča oko vrata ako se ne izgubi bez traga.

Sa svitanjem u Juriši je sazrela ideja kako da to obavi na najbolji način, a da pri tome Vegar i Adolf Andrić ništa ne posumnjaju. Jedini izlaz vidio je u tome da odmah otputuje u Dortmund i potraži Pinjuha.

»Mislim da sam odlučio«, rekao je Andriću tog jutra. »Danas putujem u Dortmund da Pinjuha pošaljem bogu na račun. S novim danom čovjek je uvijek pametniji.«

»Pištolj s prigušivačem dobit ćeš od naše veze u Dortmundu. To je ...«, raskravio se Andrić.

227

»Uopće me ne zanima«, prekinuo ga je Juriša. »Želim što manje svjedoka. 0 tome kako će Pinjuh umrijeti dopustite da ja odlučim. Valjda imam na to pravo. Bit će ne samo mrtav već ga nikad nitko neće ni pronaći. Imam ja specijalnu metodu, da se raspametiš. Betonska cijev i malo žice. Na dnu rijeke nikad ga neće otkriti. Što misliš?«

»Sjajno«, skočio je Andrić. »Možda je i bolje da ne ostavimo tragove. Očito je da poslije događaja u Heidel-bergu njemačka policija vodi temeljitu istragu u našoj sredini. Doduše, nitko ništa neće imati reći, ali je bolje da nam sada policija ne sjedi za vratom.«

»Sve što te molim jest samo da mi na jedan dan posudiš automobil i da mi kažeš gdje Pinjuh stanuje. Za 24 sata dobit ćeš izvještaj koji će biti vrhunac profesionalno obavljenog posla.«

U subotu oko deset sati Juriša je već bio na putu u Dortmund.

Sjedeći za upravljačem automobila sjećao se dana koje je prije odlaska u Australiju proveo u Njemačkoj i Austriji. Bijaše proljeće, kao i sada. Kratko vrijeme, petnaest-dvadeset dana koliko je proveo u Munchenu, bilo je dovoljno da shvati kako je pogriješio upustivši se u avanturistički bijeg preko granice. Još u Austriji trpio je žestoke udarce, koji su ga dovodili na rub pameti, a Njemačka ga je praktički dokrajčila; ondje je izgubio mnogo toga po čemu su ga drugi mogli prepoznati. Mnogo toga preturio je preko leđa. Sada je ponovo, nakon gotovo sedamnaest godina, bio s istim mislima.

Nije imao razloga da se stidi, barem ne sam pred sobom. Znao je, međutim, da ga mnogi još pamte kao posrnula čovjeka, da su ga kao takvog, sumnjivog i ogavnog tipa, zadržali u sjećanju i da će mu, kad god im se za to pruži prilika, tom prljavom životnom zakrpom mahati ispred nosa. Juriša, međutim, nije čovjek koji tek tako može izgubiti samopouzdanje, rekao je u sebi. Doživio je on i mnogo težih trenutaka, ali ga ni oni nisu slomili.

Od pomisli da će za najmanje četiri dana ponovo biti u Jugoslaviji podilazila ga je neka slatka drhtavica. Mogao je ta četiri dana iskoristiti, uz ostalo, i za posljednji dogovor sa svojom vezom. Međutim, čemu bi to koristilo, pitao se. Sve što mu je mogao reći bila je jedna jedina rečenica: »Slušajte, ja sam Martin Juriša.« Sve ostalo bilo je razumljivo.

228

Nije se javio vezi, ne samo zato što je to bilo nelogično već i opasno. Mogli bi ga otkriti pet minuta prije dvanaest, što ipak nije smio dopustiti. Godinama je čekao ovaj trenutak i bilo bi uistinu krajnje nerazumno da ga sad ulove u mrežu.

Mislio je i na ono što će se dogoditi u slijedećih četrdeset i pet dana. Sinoć je još jedanput saslušao An-drićev plan. Vidio je u njemu dosta ozbiljnih pukotina, i to mu je davalo nadu da će teroristi već prilikom prvog oružanog kontakta s jugoslavenskim organima sigurnosti biti razbijeni. U tom razgovoru, koji je potrajao dugo u noć, Juriša više nije inzistirao na detaljima. Sve što ga je zanimalo bio je samo podatak kad će se otprilike teroristička grupa ubaciti u zemlju. Sve ostalo bilo je sporedno i manje važno.

Već te večeri, koja je bila ispunjena dugotrajnim An-drićevim tiradama o taktičkim zamislima akcije i u kojoj je to opako čudovište u ljudskom liku bezbroj puta ponovilo kako operacija nije slučajno nazvana »feniks«, »dvadeseti čovjek« bio je uvjeren da će prvi metak teroriste oboriti tek duboko u Jugoslaviji, kako bi se spriječila svaka mogućnost da ponovo umaknu. Isto je tako bio uvjeren da lov na te zvijeri neće biti nimalo jednostavan i neopasan; dobro je znao što su Marićevi i Ro-verovi »dužnosnici« bili u stanju učiniti. Godinama je živio s njima i znao je svaku njihovu misao i pokret.

Stigavši te subote u Dortmund, Juriša je svojeg čovjeka našao u podstanarskoj sobici u Marienstrasse, u dvorišnoj zgradi na prvom katu. Pinjuh je bio iznenađen i zatečen, jer nije poznavao Jurišu.

»Ja sam Andrija Roglić«, rekao mu je Juriša još s vrata, koja su bila oprezno odškrinuta. »Ne prepoznaješ me? Što, zar sam na slici koju sam poslao iz Australije bio tako ružan?«

»Oprostite«, zabrzao je Pinjuh pripremajući se da Juriši pred nosom zalupi vrata. »Oprostite, ne poznajem nikakvog Roglića, a vas najmanje. Osim toga, putujem.«

Juriša je zaprijetio kažiprstom: »Slušaj, ne pravi me budalom. Pasoš koji si dao Skorzenvju nije za moju tetku, to ti je valjda jasno. Donio sam ti novac i pozdrav od Lemića. Ispričava se što mi se nije mogao pridružiti, ali današnja subota mu je radna.«

I prije nego što je Pinjuh mogao bilo što učiniti Juriša ga je grubo odgurnuo s vrata i našao se u vlažnoj

229

sobi oguljenih zidova. Već poslije nekoliko sekundi »dvadesetom čovjeku« bilo je jasno da Pinjuh nije naoružan i da nema načina da se obrani od iznenadnog gosta. To saznanje popratio je značajnim smiješkom.

Domaćin se povukao do sredine sobe i naslonio se na stol, ispod kojeg su bile spremljene dvije putne torbe.

»Rekao sam Andriću da mi nije hitno«, prekinuo je Pinjuh šutnju.

»Što nije hitno?« pitao je Juriša, pritisnuvši leđima vrata.

»Novac za tvoj pasoš. To je moglo još čekati.« Juriša se pravio kao da ga uopće ne sluša. »Sjedni i

stavi ruke na stol«, naredio je. »Ne pravi suvišne pokrete. Vrlo sam nervozan', mogao bih učiniti kakvu glupost.«

Pinjuh je požurio da sjedne; strah ga je sve više obuzimao. Vidjelo se to po zelenoj boji njegova lica. Juriša je sjeo sučelice, na krevet.

»Očekuješ li još nekog večeras?« upitao je. Pinjuh je odmahnuo glavom; bilo mu je ponestalo

zraka u plućima. »Odlično«, nastavio je Juriša. »Imat ćemo vrlo dug

razgovor i ne bi bilo zgodno da nam netko smeta. Morat ćeš me veoma pažljivo slušati. Andrić mi je sinoć rekao da je imao vrlo ozbiljan sukob s tobom u Stras-bourgu. Navodno ga zamalo nisi ustrijelio. Pazi, ja neću imati nikakvih obzira osjetim li da nešto spremaš. Ono što ti se dogodilo u napuštenoj kući kraj Strasbourga, u srpnju 1970, neusporedivo je poetičnije od onoga što ti ja spremam i što sam ti u stanju namjestiti. Dakle, budi pametan i sve će proći u najboljem redu.«

Sada je Pinjuh ubrzano klimao glavom. Kleo je samog sebe što već nije nabavio pištolj. Da je bio naoružan, mogao je s ovim tipom sasvim drukčije razgovarati; kroz cijev.

»Ako si došao reklamirati neki propust na putnoj ispravi, ja sam tu nemoćan. Bio sam samo naručilac, kao i Andrić«, rekao je mirno.

»Nisam došao zbog pasoša. On je, uzgred rečeno, sjajno falsificiran. Došao sam da te ubijem«, odvratio je Juriša posve staloženo.

Na Pinjuhovu vratu iskočile su žile kao žice na kontrabasu, a lice je posivjelo i omlitavilo. Učinilo mu se da nije dobro čuo, pa se nagnuo preko stola.

230

»Došao sam da te ubijem«, ponovio je Juriša. »Ali ne zbog pasoša, niti zbog Andrića. Navodno, previše znaš o nekim našim akcijama, uz to slabo kontroliraš vlastiti jezik.«

»Sve što znam jest da se zovem Ivan Pinjuh, iako čak ni u to više nisam siguran«, požurio je uvjeriti Jurišu da neće izdati.

»Ne laži da ništa ne znaš«, prekinuo ga je Juriša. »Dosta dugo si u našem zvjerinjaku i zacijelo je dosta toga ostalo u pamćenju. A to je dobro. Dobro je da što više znaš, tako ćeš se barem moći malo iskupiti.« Juriša je napravio malu pauzu, pa nastavio, ritmički udarajući prstima po dlanu. »Možeš li mi vjerovati na riječ?«

»Nisam siguran«, odgovorio je Pinjuh. »Ne mogu ti dokazati, barem ne još, da u Dortmund

nisam došao sa zlim namjerama. Istina, poslali su me da te ubijem. Vegar i Adolf Andrić žele te zauvijek ušutkati. Obećao sam im da ću to učiniti sa zadovoljstvom. Ali još sam u Weiblingenu, prije polaska, bio apsolutno siguran da te neću ubiti, ne zato što to ne znam, već zato što imam bolji plan.«

»Koliko će on biti nježniji od smrti?« »Upozoravam te da nije vrijeme za šalu. Događaju se

čudne stvari u posljednje vrijeme. Nešto od toga zasigurno je i tebi poznato. I ja sam u neku ruku uključen u igru, iako to nikad nisam želio. Neću ti sada pričati svoju životnu priču, jer je suviše duga, niti od tebe tražim nešto nemoguće. Želim samo da prvim vlakom po-bjegneš u Jugoslaviju.«

Pinjuhu se iznenada učinilo da mu je granata proletjela kroz utrobu: »O čemu govoriš? Tražiš od mene nemoguće.«

»Zašto nemoguće? Jesi li ubijao u Njemačkoj?« »Nisam.« »Jesi li položio ustašku zakletvu?« »Sačuvaj bože! Mislim reći, nisam ...« »Pripadaš li nekom fašističkom udruženju?« »Ne pripadam ni samome sebi, a kamoli njima.« »Jesi li duboko zabrazdio?« »Jesam, ako sve ono što su od mene tražili neki

sumnjivi tipovi Andrićeva kova smatraš mrljom na savjesti.«

»Ne pametuj, nego reci istinu.« »Mislim da sam više čist nego prljav.«

231

»Onda pakuj kovčege i hvataj prvi vlak preko granice. Ili ti je draže da svojim kostima griješ njemačku ledinu?«

»To mora da je neki podli trik. Adolf Andrić nije od onih koji ovakve kao što sam ja olako ispušta iz šaka.«

»I nije. U to budi siguran. Zato ti ja pružam šansu, vjerovao to ili ne vjerovao.«

»Dolaze dramatična vremena, mislim. Mogao bih sve ovo ispričati Adolfu Andriću.«

»Mogao bi, ali nećeš, jer znaš ono što i ja: Andrić će te najprije ubiti, pa onda pitati što si trebao.«

»Što će biti s tobom? Moraš Andriću predočiti neki dokaz da si me likvidirao.«

»To je moja briga. Od tebe samo tražim da nestaneš iz Njemačke.«

»To sam i namjeravao. Voznu kartu već sam kupio, a i torbe su spremne. Da si zakasnio samo dva sata, možda se nikad ne bismo sreli.«

Zatim su se obojica nasmijala, s ugodnim osjećajem da su učinili sve što je trebalo.

2

Dvanaest dana poslije Ivana Pinjuha u Jugoslaviju je doputovao i Martin Juriša. Najzad. Godinama je zamišljao taj prizor, beskrajno dugo se u besanim noćima zabavljao tim mislima, i sad je, sjedeći u prvom razredu »Helas-ekspresa«, napajao oči davno zaboravljenim slikama. Činilo mu se da je prelaskom preko granice izgubio svaki osjećaj neizvjesnosti.

Nije čekao pasošku kontrolu. Uputio se kroz vagone, tražeći miliciju. Srce mu je divlje udaralo pod rebrima, a neka čudna mrena bila mu se navukla na oči.

Susret s milicionarom ispao je bolje nego što je očekivao.

»Vodite me«, rekao je Juriša. »Mislim da znam nešto što bi vas moglo zanimati.«

»U redu«, odgovorio mu je čovjek u plavoj uniformi. Sada se sve moglo obaviti bez žurbe, rekao je Juriša

u sebi i sjeo na ponuđeno sjedalo. Ali bilo je ljudi koji više nisu mogli čekati. Članovi terorističke grupe, koja se već bila okupila

u Salzburgu, tražili su akciju.

232

U grozničavoj atmosferi pripremali su se da se prebace na šumqvito područje Deutschlandsberga, dvadesetak kilometara od jugoslavensko-austrijske granice, koje je po Vegarovoj ocjeni bilo upravo idealno za tajno logorovanje i terorističku obuku. Oružje, eksploziv, propagandni materijal i hrana već su se nalazili u ilegalnom skrovištu, a za prijevoz je bio zadužen »general« Ilija Glavaš. On je bio odgovoran ne samo za transport već i za kurirsku vezu između Salzburga i logora, a nešto kasnije braća Andrići, koji su u međuvremenu preko SR Njemačke stigli u Austriju, imenovali su ga i za glavnog rukovodioca »pozadine«. Što je to značilo, Glavaš osobno nije znao, ali su mu, sumanutom i ograničenom, godila sva ta zvanja.

Teroristički logor bio je duboko u šumi, daleko od naseljenih mjesta i komunikacija." Veća grupa ljudi mogla je u njemu i više dana ostati nezapažena. Skro-višta oružja i eksploziva bila su razmještena na udaljenosti od tri do četiri kilometra, kako bi se u slučaju policijske intervencije mogla negirati bilo kakva veza s naoružanjem.

Došavši u tajni logor, početkom lipnja, rukovodstvo terorističke grupe već je bilo donijelo odluku da se ju-goslavensko-austrijska granica prijeđe noću između 21. i 22. lipnja. Bilo je to vrijeme kad je i »inženjer« Josip Barišić trebalo da digne u zrak glavnu trafo-stanicu u Zagrebu.

Prve noći lipnja i slijedećih četrnaest grupa terorista provela je na borovim iglicama u šumama nedaleko od Schwanberga. Svi su spavali pod vedrim nebom, osim braće Andrića i Vegara, koji su imali šatore. Bilo ih je tridesetak. Iz Australije su u međuvremenu bili stigli Mirko Vlasnović, Filip Bešlić i Ilija Lovrić. U Evropu su doputovali i Marko Mudronja i Franjo Perčić. Ta dvojica rukovodilaca HRB-a smatrala su potrebnim da bra-

* Austrijski nezavisni dnevnik »Die Presse« objavio je u kolovozu 1972. da su na području Schvvanberga istražni organi pronašli prazne sanduke za municiju, koju su teroristi prenijeli sa sobom u Jugoslaviju. Isto tako, objavljeno je da je austrijska policija pronašla stara odijela, što je »Die Presse« navelo da zaključi kako su se na tom mjestu teroristi pre-svukli u uniforme. Također su nađeni ostaci hrane na zabačenom mjestu gdje je teroristička grupa duže vrijeme logoro-vala.

233

ći Andrićima i njihovoj grupi pruže posljednje instrukcije prije upada u zemlju.

Teroristička družina bila je popunjena i s pet-šest poznatih kriminalaca, koji su se već godinama nalazili na jugoslavenskim kaznenim listama.

Teroristička obuka (nastava gađanja, postavljanje mina i orijentacija) u šumama Deutschlandsberga napredovala je sporo i s mnogo pogrešaka, iako su instruktori bili profesionalne ubojice. Vili Eršek bio je najgori. Teško se snalazio na nepoznatom terenu, a nijedanput nije pogodio ni metu, samo je dizao prašinu na brežuljku.

Ambroz Andrić je bjesnio, a Vegar se podsmjehivao. »U što tučeš?« vrištao je Andrić. »U metu, Isusa ti boga«, odgovarao je Eršek ukoče

ne vilice. Cijela desna strana lica bila mu je modra od udara

ca; nikako nije znao zadržati trzanje kundaka, koji bi ga pri svakom ispaljenom metku dušmanski tresnuo u rame, a zatim odalamio i po licu. »U metu gađam, u što bih drugo.«

»Vražju mater gađaš u metu. Nisi danas izbušio nijednu rupu.«

Sad su svi urlali od smijeha, a Mirku Vlasnoviću se podbradak tresao kao želatina.

»Budalo, pucaj u brdo. Možda ćeš tako prije pogoditi u metu«, dobacio je Vegar sa strane.

Smijeh se sad pretvorio u pravu vrisku. »Puška nije za tebe«, siktao je Andrić. »Jučer si, do

vraga, imao skroman rezultat, a danas . . . danas si potpuno podbacio.«

»Kažeš, jučer«, zadirkivao je Vegar dalje. »Jučer sam ja tukao u njegovu metu. Zbog toga je imao dobar rezultat.«

Smijeh nije jenjavao, čak ni onda kad je Andrić objavio da je gađanje završeno.

Poslije ručka postrojili su se pod barjakom, gdje ih je Marko Mudronja slikao.

Vegar i dalje nije štedio Eršeka: »Jasno mi je da treba slikati prave jurišnike, ali ne mogu objasniti zašto se među nas ugurao Bili kad ne razlikuje pušku od toljage.«

Eršekova ruka munjevito je sunula u džep. Bio je bijesan, prijeteći i neumoljiv. Istog trenutka blijesnuo je nož.

234

»Đubre smrdljivo«, zaškrgutao je Eršek. »Pokazat ću ti kome želiš uzeti mjeru.«

Vegar je bio skamenjen samo trenutak-dva. Zatim je osjetio kako su mu se mišići napeli i kako drhte; stisnuo je zube i pesnicu. Smijeh je zamro i sledio se na usnama. Nekoliko je trenutaka potrajalo dok se nije sjetio kako se u ovakvim prilikama, goloruk, najlakše obraniti. Kroz mozak mu je sinuo jedan trik kojim se ponekad koristio u Indokini. Munjevito se sagnuo, zgrabio šaku lišća i zemlje i zasuo Eršeka. Ovaj je odmah ispustio nož, trljajući oči i žestoko psujući.

Vegar je nasrnuo kao divlja mačka, dašćući brzim rasprsnim disajima, ali ga je Eršek ošamutio i zaustavio jednim udarcem preko trbuha. Pokušao se osloboditi, ali ga je Vegar već divlje i hladno mlatio: najprije po ustima, iz kojih je odmah provalila krv, a zatim i po slabinama. Udarci su pljuštali kao kiša. Eršek se našao na zemlji, gdje su ga dočekale Vegarove cokule.

»Prekinite«, vikao je netko iz gomile. Vegar je bio omamljen; ništa nije čuo. Eršeka je

zvjerskom okrutnošću dohvatio za bluzu, podigao ga do visine koljena a zatim ga pogodio žestokim udarcem posred nosa. Čulo se kako pršti hrskavica.

»Glavu ću ti otkinuti. Ti ne znaš na koga si se namjerio, kučkin sine«, dahtao je Vegar. »Ogulit ću te kao vrbu.«

Eršekovo lice bilo je u krvi. Krkljao je i davio se vlastitim zubima, krijući rukama zgnječeni nos i hrskavicu, i zdvojno se braneći.

»Prekini, Skorzeny. Prekini, ubit ćeš ga.« Ali Vegar je podvio glavu, a vilične su mu kosti is

kočile ispod sljepoočica, kako je čvrsto stisnuo zube. Ponovo je udario. Eršekovo tijelo bilo je kao od gume, savijalo se i bespomoćno padalo od svakog udarca. Glava mu je bila sasvim omlitavjela, a oči se natopile krvnim podljevima. Tijelo, otežalo i oteklo od ozljeda, tr-zalo se u grčevima. Vegar je sad pokazivao pravi izbor udaraca, od kojih je svaki mogao čovjeku otkinuti glavu ili slomiti kralješnicu. Eršek se više nije odupirao.

Prišao je Ambroz Andrić i Vegara pljesnuo po plećima.

»Ostavi ga, Skorzeny. Vidiš da će crknuti.« »Ostavit ću ga, ali mora znati na koga se namjerio.

Na Skorzenvja se namjerio, a to je isto kao da je stao

235

zmiji na rep. To vrijedi...« Vegar se sad okrenuo prema ostalima i prosiktao: »To vrijedi i za neke od v Zapamtite, Skorzenv nije ničija vreća za udaranje. Skor zeny čini ono što mu je volja. To je činio u Ljubuškom To je činio u Italiji i u Australiji. To čini i ovdje, a to će činiti i na Vranu.«

Sada su svi šutke gledali Vegara, a netko je Eršeka odvukao na stranu i ostavio ga da krklja ispod stabla

»Ovdje se mora znati tko kome polaže račune«, ubacio je Adolf Andrić. U njegovu glasu također se osjećao prijeteći ton. Htio je svakako ostaviti dojam na prisutne. »Inače, možemo se istog trenutka raspršiti. Jasno vam je valjda da bi to bila tragedija ne samo za nas već i za naš narod, koji nas čeka.«

Učinilo mu se iznenada da je upravo sada najbolji trenutak da održi govor. Brzo je premetao po mozgu tražeći način kako da počne: »Neću vam govoriti da je najbolje da na neprijatelja pucate iz blizine, u želudac. Vidjeti kako crveni drže crijeva u vlastitim rukama za mene je najveće zadovoljstvo. Međutim, mi nećemo ostati samo na tome.« Napravio je kratku pauzu, da pažljivo promotri svako lice, zatim pokazao na grupu u kojoj su se nalazili tek vrbovani emigranti, pa nastavio: »Ova mladost traži nove vođe, mašta o starim i novim autoritetima, kakvi su bili naš poglavnik ili general Dri-njanin, traži u mašti legendarne zapovjednike kakvi su bili Jure Francetić ili Rafael Boban, koji bi je poveli u novu bitku za slobodu svoje zemlje. Svjetski komunizam, taj nepomirljivi neprijatelj legitimnih dobara slobode, pojačao je, osobito poslije drugoga svjetskog rata, ofenzivu za ostvarenje svoga konačnog cilja: podići svjetsku revoluciju i osvojiti vlast nad cijelim svijetom. Međunarodni komunizam, svejedno da li je upravljen iz Pekinga i Moskve, ili iz njihove glavne podružnice Beograda, jednako radi za isti cilj. On je negacija svih legitimnih ljudskih prava i sloboda. On svuda sije mržnju i potiče na osvetu. Svuda mu je glavno oružje laž, širenje straha, te gruba i okrutna sila. Ljudi danas u komunističkoj Jugoslaviji umiru od gladi, poslije rata ondje nije sagrađena nijedna nova tvornica, jer su svi intelektualci pobijeni. Svi smo mi svjedoci kako komunizam sve brže nastoji postići svoj cilj. Priprema revoluciju u cijelom svijetu otvorenom propagandom, a preko svojih pedesetak komunističkih partija, koje postoje u

236

raznim državama, organizira nemire i nerede. S jednog mjesta dirigira štrajkove i razne sabotaže, pa i rušenje legalnih vlada. U posljednje pak vrijeme komunizam

posvuda sve više izvodi razne subverzivne i terorističke akcije, podiže oružane pobune i vodi krvave gerilske borbe. Svijet se nalazi u kritičnom razdoblju. Ideje zapadnjačke demokracije, temeljene na prirodnim ljudskim i narodnim pravima i slobodama, u nepomirljivu su sukobu s idejama apsolutnog totalitarizma i krute tiranije, koje se temelje na nekakvoj marksističko-lenji-nističkoj nauci. Hrvatska mladež je svjesna da u takvim prilikama nema mjesta kolebanju, te da ne može i ne smije postojati bilo kakva polovičnost ili čak neutralnost. To više što se naš narod u sadašnjoj, nametnutoj mu Jugoslaviji nalazi pod krutom vladom komunističke diktature. Zato i idemo na Vran. U sadašnjim prilikama, koje vladaju u cijelom svijetu, a osobito i zbog teškog i kritičkog stanja u domovini Hrvatskoj pod srbokomu-nističkom okupacijom, hrvatska mladež osjetila je potrebu i shvatila kao svoju dužnost da svojim aktivnim radom dade što veći doprinos hrvatskoj oslobodilačkoj borbi i ponovnoj uspostavi NDH. Vi, koji se spremate da uskoro raskolite lubanje komunističkim gnjidama, i koji ćete u domovini naići na oduševljen doček, vi ćete se, naravno, sjetiti svega što sam vam danas govorio i reći da sam bio u pravu«, završio je Adolf Andrić.

Zatim je govorio Ambroz Andrić. Objašnjavao je detalje predstojeće akcije u Jugoslaviji vrlo opširno, govoreći o »bazama na Vranu« iz kojih će »udarne grupe« iz Australije i Evrope zadati »završni udarac komunizmu«. Objasnio je i principe rada HRB-a, rekavši da je to strogo tajna organizacija koja se bavi isključivo terorističkim akcijama protiv Jugoslavije. Zatim je svima razdijelio program HRB-a: proglas »Hrvatskom narodu«, »Prisegu« s tekstom zakletve koju polažu članovi te organizacije, »Temeljna načela« i knjižice »Osvetnici Bleiburga« i »Kletva«, koje je napisao zajedno sa starijim bratom".

Riječ je o instruktivnim terorističkim brošurama koje su rađene po uzoru na slične priručnike o metodama, oblicima i strategiji specijalnog rata. U tim knjižicama, uz ostalo, otvoreno se poziva na sabotaže i oružane akcije u Jugoslaviji, te potiče na ubojstva jugoslavenskih građana u inozemstvu.

237

Svakog jutra Ambroz i Adolf Andrić brojili su ljude logoru. U nedjelju bilo ih je 25, ne računajući Iliju Glavaša, koji je bio u Salzburgu kod Cecelje. Teroristička grupa se iz dana u dan sve više smanjivala. Svatko je imao ispriku, ali nitko nije spominjao strah. Lagali su svi odreda

Adolf i Ambroz Andrić bili su im temeljito objasnili svoju strategiju i svi su pljeskali, hvaleći je na sav glas Međutim, s jutrom bi se ispostavilo da su neki pobjegli pa čak i oni na koje su sigurno računali. Otpala su i trojica za koje je osobno garantirao »velečasni« Cecelja. Bilo je posve jasno da će i dalje odlaziti ako se odmah nešto ne poduzme. Zato je Ambroz Andrić već u nedjelju objavio da će sutra ujutro svima podijeliti oružje. Htio je reći: tko preuzme pušku, preuzeo je i sasvim konkretan zadatak i odgovornost. Računao je s psihologijom tih kolebljivaca. Odavali su dojam silno smetenih ljudi, pa je bilo potrebno da ih nečim ohrabri.

Međutim, Andrićevi »jurišnici« imali su dovoljno razloga da pobjegnu i da se prestraše; vidjeli su da je vrag došao po svoje. Suviše su dobro poznavali prilike u Jugoslaviji a da bi samo odmahnuli na Andrićevu misiju. Trebalo je spašavati vlastite živote; trezveniji se nisu obazirali na one kojima je mozak već bio ispran i zalijepljen.

U podne su založili malo kruha i mesnog doručka iz konzerve. To im je bio dvanaesti suhi obrok, i već su osjećali mučninu u želucu. Sjedili su uz Ambrozov i Adolfov šator,' punili usta kruhom i snažno žvakali. Kruh više nije bio svjež; rezao je nepce kao dvopek.

Poslijepodne su učili kretati se nepreglednim terenom uz pomoć kompasa. Neki su bili i zalutali, pa ih je trebalo tražiti po šikarama. Neki su, opet, nabasali na seljake koji su brali gljive, a neki su iskoristili odličnu priliku, podvili rep i pobjegli.

Uvečer ih ostalo u logoru samo osamnaest. Sutradan je podijeljeno oružje i municija. Braća Andrići opremala su svoju vojsku, nadajući se

da je s bježanjem svršeno. Osim toga, bližilo se vrijeme pokreta, do ulaska u Jugoslaviju bila su preostala još samo nepuna četiri dana.

Prozivali su jednoga po jednoga. Mirko Vlasnović, ilegalno ime Vran, član HRB-a od

1967, dobio je automat »sten« kalibra 9 mm i 500 metaka Ujedno je imenovan zapovjednikom »roja«.

238

Ludvig Pavlović stajao je u laganom stavu mirno dok mu je Ambroz Andrić pripremao stvari: nož metalnih korica, pušku M-2 »INLAND« kalibra 7,7 mm i uniformu.

Vejsil Keškić naoružao se automatom L2 A3 UF kalibra 9 mm i pištoljem 7,65. Ukupno je dobio 450 metaka.

Djuro Horvat, alias Zrinski, dobio je malokalibarsku pušku marke »brauning« s prigušivačem i 150 otrovnih metaka.

Otrovne metke dobili su Vegar i braća Andrići. Svaki od njih uzeo je za sebe još i pištolj kalibra 7,65 s dvadesetak okvira. Uzeli su i prigušivače te snajperske nišane.

Tog jutra razdijeljeno je ukupno šest malokalibarskih pušaka »brauning« s prigušivačima, četiri vinče-sterke - model 94, šest automata, 16 pištolja, 12.500 metaka (1500 otrovnih), 19 noževa i dva primopredajnika kratkog dometa. Članovi »australske jezgre« uzeli su za sebe kompase, geografske karte, dva dvogleda i sanitetski materijal.

Većina naprtnjača bila je teška otprilike petnaest kilograma, računajući konzerve, tablete za samoubojstvo u slučaju da budu uhvaćeni, eksploziv »heligent«, s detonatorima i upaljačima, i otrov za trovanje vode.

Cijeli dan teroristi su mirno i lijeno ležali na tlu, svaki pored svoje naprtnjače, čekajući da se smrači. Neki su već s prvim večernjim satima pokazivali nervozu; nagrizao ih je nemir i strah. Pokazalo se da je dijeljenje oružja četiri dana prije pokreta bio nepromišljen potez.

Sada su svi napetih živaca čekali signal za akciju. A signal je stigao prije nego što je itko mogao i oče

kivati, u liku Ilije Glavaša. »General« je sumanuto dotrčao u logor i produžio ravno u šator braće Andrića.

»Moramo se čistiti pod hitno«, rekao je u jednom dahu, ne čekajući da se braća razbude iz poslijepodnevnog drijemeža. »U ovom trenutku najmanje sedam evropskih policija traga za vama dvojicom.«

Adolf se osjećao kao da je istog trenutka izišao iz kade pune vode, košulja mu se sasvim zalijepila za leđa. To isto, ali u još jačem obliku, osjetio je i Ambroz.

»Što se, do đavola, dogodilo? O kakvoj to policiji govoriš?« vikao je Adolf Andrić.

239

»Interpol nam je stao za vrat. U vašem stanu u Stras-bourgu francuska policija otkrila je eksploziv. Netko nas je zacijelo otkucao.«

»Eksploziv je bio brižljivo skriven i nitko ga nije mogao naći tek tako«, dometnuo je Ambroz.

»Netko nas je otkucao, kažem«, pjenio se Glavaš. Prošle su dvije-tri minute dok su se braća Andrići

snašla. Prvi se javio Adolf: »Mislim da više nemamo što čekati. Siguran sam da naš boravak u Austriji nije ostao nezamijećen. Prevrnut će svaki kamen da nas nađu. Ne moraju nas uhapsiti, ali će nas naći, a to ne želim.«

»Noćas napuštamo logor. Ne čekamo više ni trenutka«, predložio je Ambroz. Bila.je to više naredba nego prijedlog.

Teroristička grupa je o izmjeni plana obaviještena oko 21 sat. Većina nije znala što se dogodilo, ali su pretpostavljali da je nešto krupno čim je logor bio uznemiren a plan izmijenjen.

Više nije bilo vremena ni da sakriju tragove boravka u Deutschlandsbergu. Sve nepotrebno su ostavili, među ostalim i prazne sanduke u kojima se nalazila municija. Ostavili su i svoja stara odijela, a obukli zelene uniforme. Zatim su se južnom padinom, u velikoj žurbi, počeli spuštati u dolinu obraslu šumom i išaranu travnatim proplancima. Imali su pred sobom još četrnaest kilometara pješačenja, a zatim ih je čekala granica.

Dvadeset i četiri sata kasnije, nakon dužeg odmora desno od St. Osvvalda, austrijskog graničnog mjesta, teroristi su se u manjim grupama počeli prebacivati preko granice. Najprije Đuro Horvat, Ilija Glavaš i Ambroz Andrić, zatim Vili Eršek, Vidak Buntić, Ludvig Pavlović i Nikola Antunac, pa ostali: Petar Bakula, Stipe Ljubas, Ilija Lovrić, Vejsil Keškić, Filip Bešlić, Vinko Knez, Vlado Miletić, Mirko Vlasnović, Viktor Kacijančić i Ivan Prlić. Posljednji su stigli Adolf Andrić i Pavle Vegar, za svaki slučaj. Ako se netko premišljao i pokušao vratiti, mogli su mu odmah sprašiti metak u potiljak.

Nisu znali da su ušli u zemlju kod graničnog kamena XIV/52, u blizini sela Mute, kao ni to da je ulazak u Jugoslaviju bio početak njihova kraja.

Martin Juriša i Ivan Pinjuh bili su već, naime, ispričali sve što su znali.

A mnogo toga znala je i naša obavještajna služba.

240

III DIO

RADUŠA

1.

KOTA 1390

Ležali su sklupčani i pritajeni uz rub ceste broj 3, na pola puta između Radija ob Dravi i Dravograda, u nedoumici buljeći jedan u drugoga. Bilo je prošlo već dvanaest sati od trenutka kad su ušli u zemlju a još su se nalazili samo pet-šest kilometara od granice. Tako tijesno nikad im nije bilo. Umor i glad prikovali su ih u jarugu obraslu šipražjem i većina ih uopće više nije vjerovala u ganutljive priče Ambroza i Adolfa Andrića o tome kako će im narod priskočiti u pomoć. Za iscrpljene, izgladnjele i premorene »jurišnike« taj narod je bio sasvim nedokučiv.

Bili su suočeni s opasnošću da se posvađaju, jer nikome nije padala na um spasonosna ideja kako dalje. Nitko nije imao točnu predodžbu o tome koliko kilometara ima do planine Vran, gdje su se namjeravali utaboriti i organizirati »baze«, ali svi do jednoga su znali da to nije preko brda. Put je bio ne samo dug nego i neizvjestan.

»Što se to ovdje događa, do đavola?« pitao je Eršek uznemireno. Kratko vrijeme tumarao je naokolo kao sumanut, i sad se vratio sav crven u licu. »Želite li da nas uhvate kao vukove u brlogu?«

»Čekamo da padne noć«, odrezao je Vegar oštro. »To je otprilike sve što možemo učiniti u ovom trenutku.« Rekao je još nešto, ali je glas bio iznenada ugušen grmljavinom kamiona u prolazu.

243

Tako je to potrajalo još dva-tri sata. Ni na što drugo nisu mislili osim: kako dalje? U toj se misli za njih usredotočio pojam budućnosti.

Zatim je netko, u pola glasa, upitao: »Zašto ne otme-mo kamion? Vozaču ćemo staviti nož pod grlo i prisiliti ga da nas prebaci u Bosnu.«

Trebalo je proći nekoliko trenutaka da taj prijedlog bude registriran u moždanim vijugama ostalih terorista. Zbog dugotrajne napetosti i iščekivanja većini su refleksi bili već prilično otupjeli; sve su činili mehanički i mimo razuma.

U slijedećih dvadeset i pet minuta Ludvig Pavlović - taj novi HRB-ov činovnik smrti - od kartona je izradio lažnu milicijsku kapu i tablicu »stop«, izišao na cestu i postavio zasjedu. Daljnji tok operacije »feniks« bio je sada u rukama toga golobradog mladića koji je sve to shvaćao kao zgodan izlet, upravo onako kako mu ga je godinu dana prije u Karlsruheu bio opisao Adolf An-drić, čuvar njegovih misli i volje.

Čekao je upravo onoliko koliko je čovjeku potrebno da popuši cigaretu. Stojeći na desnoj strani najprije je postao svjestan farova, jer je zavoj ispred njega prigušio zvuk motora. Vozilo je dolazilo vrlo brzo, te je isprva mislio da je riječ o osobnom automobilu. Opazio je da se farovi neuobičajeno tresu i po tome zaključio da to mora biti kamion. Bio je prilično zadovoljan tim malim primjerom dedukcije; mozak nagrizen pićem bio mu je još dosta bistar.

Pavlović je zauzeo klasičnu pozu službene osobe koja ima sasvim određen razlog da zaustavi usamljeno vozilo. Ispružio je desnu ruku s tablicom i kamion MB 165-32 zaustavio se uz rub ceste. Naoružani terorist munjevito je procijenio situaciju: vozač je sam u kabini, a tovarni sanduk prekriven gumiranim platnom; kao naručeno. Prikolica ga uopće nije zanimala jer je znao da se devetnaest ljudi može smjestiti i na kamionu.

Franc Habernik, čovjek za upravljačem, promolio je glavu kroz prozor, upitno gledajući u tjeme čovjeka koji ga je zaustavio. To mu nije bio prvi a, znao je, ni posljednji put da ga zaustavlja milicija. Navikao se već na takve iznenadne noćne kontrole. Jedina stvar koja ga je čudila bila je uniforma; nikad dotad nije vidio milicionara u zelenoj bluzi i hlačama.

244

»Pokažite dokumente«, energično je zahtijevao Pavlović.

Habernik ih je odmah pružio, bez riječi. Pavlović je glumio da ih pažljivo kontrolira, a zapra

vo je smišljao novu varku. Htio je po svaku cijenu vozača namamiti iz kabine. Krenuo je prema stražnjem dijelu kamiona, ali se odmah vratio.

»Iziđite!« naredio je. Habernik je otvorio vrata, zadubljen u misli o svo

jem položaju, koji je bio prilično nelagodan. Ta stvar s uniformom opet ga je stavljala na kušnju. Imao je puno pravo da tog mladića upita kojem novom rodu milicije zapravo pripada. Sve mu se to odjednom učinilo sumnjivim. Bilo je to napola pitanje, napola tvrdnja. Ponadao se ipak da će mu taj čovjek objasniti kako se radi o nečem sasvim novom, nečem što se u miliciji tek iskušava. Kad je dodirnuo zemlju i suočio se s naoružanim čovjekom, Habernik je zapazio kako su se sive pje-ge u neznančevim očima naglo proširile i zamaglile. Pogled tog mladića bio je surov, hladan i beživotan, i vozač je imao dojam kao da se nalazi pred robotom.

»Što želite?« upitao je Habernik neznanca. Pavlovićeva šutnja bila je dovoljan odgovor. Iz mra

ka su izronile dvije snažne sjene i svalile mu se na glavu. Cerekanje jednog od njih bilo je posljednje što je čuo prije nego što su ga ošamutili udarcem nadlanice i svezali. Potom su ga dušmanski bacili u kut tovarnog sanduka i zaprijetili da šuti. Lica nije vidio, čuo je samo glasove.

Kroz uski prorez na ceradi zapazio je da su otkačili prikolicu. Dio tereta izbacili su iz kamiona, a na slobodno mjesto poslagali naprtnjače.

Izvana su dopirali glasovi: »Ja ću s generalom u kabinu, a ostali pod ceradu. Spremni? Upadajte! Krećemo!«

Sedamnaestorica terorista su se nakon toga nekontrolirano, poput divljeg stampeda, sjurila pod ceradu. Habernik je sada jasno razaznavao, jer su mu se oči već bile privikle na tamu, da je svaki član grupe, kojoj on još nije znao porijeklo, naoružan do zuba. Zatim je vidio kako se neka štrkljasta figura provlači prema prednjem dijelu kamiona, puščanim kundakom udara u kabinu i viče:

245

»Gotovo!« Motor kamiona snažno je zabrujao i sablasni zločin

uputio se cestom broj 6 prema jugu.

1

Ne bi se moglo reći da je put do sela Gračanice, u blizini Bugojna, gdje su teroristi napustili kamion i oslobodili svezanog vozača, protekao glatko i bez neprilika. Već u blizini Celja ostali su bez benzina, pa su se morali zaustaviti na otvorenoj cesti i čekati da svane, nakon čega su »generala« s kantom poslali do najbliže benzinske stanice. Adolf Andrić već je bio spreman da nesretnog Habernika stegne za vrat, smatrajući da je sve to njegova podvala.

»Zapisi svaku sitnicu«, rekao je u jednom trenutku Andrić »dušobrižniku« grupe Viktoru Kacijančiću, koji je vodio i operativni dnevnik akcije. »Zapisi sve, da oni prijeko poslije ne kažu kako smo se više provodili, a manje radili.«

Glavaš je bio vrlo loš vozač, pa su se nekoliko puta morali zaustavljati kako bi se »general« snašao za upravljačem. Očito, nije bio dorastao tom zadatku, ali kako su drugi bili još manje, morao se pomiriti.

Putujući prema jugu, pa na istok, Adolfa Andrića neprestano je kopkala misao: »Moglo bi se reći da ovaj narod živi dosta dobro i bit će pravo čudo ako nam se priključi. Morat ću«, zapovjedio je samome sebi, »zacijelo obaviti specijalne propagandne pripreme prije nego što tom svijetu saopćim tko smo i zbog čega smo došli u Jugoslaviju.« Cijelim putem razmišljao je i o tome je li Josip Barišić obavio svoj dio zadatka. Međutim, gajio je neskrivenu nadu da će ta i druga pitanja vezana za operaciju »feniks« riješiti u »ustaničkoj bazi« na Vranu. Tog trenutka nije mu bilo ni nakraj pameti da na Vran nikada neće ni kročiti.

Ostavili su iza sebe Zidani Most, Novo Mesto, Karlovac, Bihać, Bosanski Petrovac, Ključ, Jajce, Donji Vakuf i Bugojno. Sablasni kamion zaustavio se i na tri benzinske stanice, gdje su teroristi pojeli suhi obrok i utažili žeđ. Habernika su ostavili da gladuje.

U subotu 24. lipnja, oko tri sata ujutro, prošli su Bugojno, pa sela Zlavast i Vrbanju, i zaustavili se u Grača-nici. Ilija Glavaš, koji je bio iz tog kraja, predložio je da dalje nastave pješice, preko planina Raduše i Ljubuše i

246

Kupreškog polja. Obrazložio je to potrebom da se ljudi upoznaju s terenom, prije nego što počnu »ratovati«.

U Gračanici je odlučeno što će učiniti s vozačem kamiona. Sav obliven znojem i dršćući od straha Haber-nik je čekao ishod vijećanja devetnaestorice terorista. Sad mu je bilo posve jasno u čijim je rukama. Trebalo je samo da potvrdu o tome dobije od njih samih. Čudan, gotovo izgubljen položaj u kojem se nalazio i neprestana napetost zbog toga što nije znao što mu se sprema nisu Haberniku dopustili da razmišlja i o tome što ti ljudi zapravo rade u Jugoslaviji i kakvi su im planovi. Mogao je samo ocijeniti da su opasni kao zmija u njedrima.

Odluku o Habernikovoj sudbini donio je Adolf Andrić. Najprije mu je održao »politički« govor: »U ovih dvadeset i šest sati koliko si s nama mogao si ocijeniti kakvi smo ljudi i čiji barjak želimo razviti. Mi smo ustaše, to ne krijemo. Ovo što vidiš ovdje samo je prethodnica hrvatske vojske; ima nas nekoliko stotina tisuća. Nemoj se iznenaditi ako već sutra čuješ kako je u ovim planinama pokrenuta borba za ponovnu uspostavu nezavisne države Hrvatske. Jednog dana bit ćeš ponosan što si upravo ti prve hrvatske revolucionare prebacio na vatreni položaj. Slušaj, nećemo te zaklati, iako smo vični tome. Pustit ćemo te na slobodu samo uz jedan uvjet: da šutiš.«

Habernik se sada borio za život. Sam se suprotstaviti ovim luđacima, bilo bi za nj propast, ocijenio je. Klimanjem glave pokazao je da pristaje na uvjet.

»Odlično«, rekao je Adolf Andrić. Na rubu usana zaigrao mu je ciničan osmijeh. Trgao je nož i oštricu stavio pod Habernikovo grlo. »Slušaj me dobro i ne mrdaj. Nervozan sam i moglo bi mi se omaći da ti prere-žem grkljan. Iz ovih stopa sjest ćeš u tu svoju krntiju, i magla. Bez zaustavljanja. Jasno?«

Habernik je očima dao znak da je razumio. »Dakle, bez zaustavljanja«, nastavio Andrić, kružeći

oštricom oko Habernikove jabučice. »Dalje, o svemu ovome vlasti ne smiju znati ništa. Ako si već brbljav, možeš reći samo da si od granice do Zagreba prevezao jači odred hrvatske revolucionarne vojske. A sad nam lijepo ispričaj gdje stanuješ i kolika ti je obitelj.«

Habernik je ispričao ono što je smatrao da je potrebno.

247

»U redu. Sve sam razumio, a onaj gospodin je zapisao«, pokazao je Adolf Andrić na Kacijančića. »Važno je da smo se odlično razumjeli. Progovoriš li, dakle, nešto o tome gdje smo napustili kamion i koliko nas ima, zaklat ćemo najprije tvoju porodicu, pa tebe.«

Završivši razgovor s vozačem, Adolf Andrić je naredio da se iz kamiona istovare stvari i oružje. Zatim su krenuli u planinu. Vodio ih je Ilija Glavaš.

Neuobičajeno anemična ljetna zora zatekla ih je u blizini sela Lužana. Odlično znajući taj teren, »general« ih je odveo do jedne kapelice, gdje su svi ponovo položili ustašku zakletvu i osnovali »ratni sud«; za predsjednika je imenovan Ambroz Andrić, za tužioca Đuro Hor-vat, a za branioca Adolf Andrić. Izbor su popratili čestitkama. Ambroz Andrić im je nakon toga održao »politički sat« u kojem je još jedanput podsjetio na razloge »borbe«: »Vidite, stigli smo u srce Jugoslavije a da nas u tome nitko nije spriječio. Što sam vam rekao? Bit će to mali izlet. Da komunistička vojska ima bojevu municiju, već bi nas, zapamtite, davno ščepala za vrat. Ovako, i da znaju za nas, nemoćni su«, dometnuo je na kraju.

Što je monolog duže trajao, Adolf Andrić se osjećao važnijim. »Nitko ne može sa sigurnošću tvrditi da onaj vozač kojeg smo svezanog doveli dolje do sela neće iz-brbljati što je čuo. Kladim se da je to učinio već u prvoj milicijskoj stanici. Moglo je od tada proći više od dvanaest sati. Da je netko namjeravao da nam poremeti račune, već bi odavno bio ovdje. A, vidite, mi smo i dalje sami u planini.«

Bila je to jedna od mnogih zabluda koje teroristi nisu bili svjesni. Oni, naime, više nisu bili sami, jer im je onaj isti narod od kojeg su tako željno očekivali podršku i pomoć već bio za petama. Naoružan.

2

Polagano su se uspinjali uz brežuljak prema samom hrptu obraslom šumom. Kad su stigli do usjekline, koju je presijecao uzak kolni put zdesna i tri kozje staze slijeva, jutarnji vjetar udari im u lice.

Gore su graktale vrane. Loš predznak, ocijenio je Adolf Andrić. U šest dana koliko su se već nalazili u Jugoslaviji nisu uspjeli sresti ni jednog jedinog čovjeka

248

koji bi bio spreman da im se pridruži. Jedina prinova bilo je malo kljuse koje su pronašli na nekom proplan ku. Prije dva dana nabasali su u planini na grupu lovaca koji su bili šokirani njihovim zahtjevom. »Obrađivali« su ih čitavih pet sati, ali bez uspjeha.

Nitko me ne može uvjeriti da su ti lovci raspoloženi da pucaju s naše strane barikade, zaključio je Adolf Andrić. Sve su to shvatili više kao zgodnu šalu; o nekakvu ratu nisu htjeli ni čuti. Čemu rat? Kakav rat? Vi mora da ste neka zalutala kazališna družina. Čini mu se da mu je jedan lovac baš tako rekao, prije nego što je shvatio da pred sobom ima ustaše. Što se to događa u Jugoslaviji, ljudi? Rover i Marić bi mi rekli da sam izgubio razum kad bih im ovog trenutka sve to ispričao. Ustvrdili bi, zacijelo, da sam sasvim pošašavio.

Kod velikoga glogova grma počeli su slijediti jednu od kozjih staza, krenuvši ravno prema koti 1390. Ambroz i Adolf Andrić trudili su se da svoju družinu predstave kao vojsku dostojanstvena koraka. Ali bilo je to sve drugo samo ne vojska; svi odreda su posrtali, nešto pod teretom naprtnjače, a više zbog višednevnog nespa-vanja i iscrpljenosti. I konjić je umorno klipsao; natovarili su na nj rezervnu municiju, otrov i eksploziv.

Nešto poslije devet izbili su na proplanak obrastao mirisnom planinskom travom. Namjeravali su se odmoriti na rubu šume, a zatim nastaviti još dublje u Radušu.

Ali počevši od tog trenutka pa u slijedećih mjesec dana devetnaestorici terorista više nije bilo suđeno da se odmaraju. Počeo je njihov dramatični »razgovor« s narodom, a njihova nesreća bila je u tome što se taj razgovor vodio samo preko mušice nišana. Mogli su, dakle, biti sigurni da će se uistinu odmoriti tek kad ih pogodi metak.

Kad je objavljeno da se grupa terorist.1, pripadnika fašističkih emigrantskih organizacija, nalazi na Raduši, sela i gradovi koji zatvaraju prsten oko planine preko noći su postali regrutni centri. Dolazili su mladi i stari, žene i muškarci, svi su nudili pomoć i tražili oružje. Svatko je znao nešto što drugi nisu znali: usjekline i pećine u koje se teroristi mogu sakriti, skrivene staze kojima bi im se moglo doći s leđa, najbolja mjesta za zasjede, skrovite bunare s pitkom vodom . . . Iskočili si: ljudi iz toplih postelja, ostavili polja, odgodili putova-

249

nja, zaboravili druge obaveze. Mnogima od njih zakucalo je staro ratničko srce. Slične njima gonili su oni i prije tridesetak godina po tim urvinama i nisu im umakli Iz ostarjelih kostiju i mišića iščupali su još toliko snage da stanu u red za pušku. Sve što su osjećali za mir, nepokolebljivost, hrabrost, privrženost i ljubav prema zemlji mogli su izraziti tim svojim pristupom u vojsku koja se spremala da zaskoči teroriste.

Mnogi su bili suviše stari za prve borbene redove. A u međuvremenu je stasala nova, mlada generacija ratnika. To su bile probrane jedinice sastavljene od zrelih ljudi i mladića, izvrsno naoružanih i odlično uvježbanih.

Takva je bila i četa vojne policije koju je predvodio kapetan Miloš Popović.

Toga 26. lipnja kapetan Popović se sa svojom četom nalazio u potjeri za ubačenim teroristima. Rano ujutro stigli su na Radušu, a oko 9,30 sati već su se našli blizu kote 1390, na samom Raduša-kamenu.

Laganim korakom, koji je odavao veliku pribranost, s prstom na obaraču, Popović je ubrzo izbio na proplanak. Istog trenutka ispred sebe je ugledao kolonu ljudi koja je upravo zamicala u šumu. Već površan pogled uvjerio ga je da je bio na pravom putu. Tragovi koje su otkrili oko pet stotina metara zapadno od proplanka potjecali su od teško natovarena konja. Popović je ispred sebe vidio nekakvo sipljivo kljuse i dvadesetak naoružanih ljudi oko njega. S mjesta gdje je stajao mogao je točno razaznati lica, uniforme i marku oružja. Ništa mu od toga nije bilo poznato, osim što je mogao sa sigurnošću tvrditi da ni jedna osoba gore na rubu šume nije naoružana puškom domaće proizvodnje.

Tišina je naprosto brenčala. Bila je tako iznenadna i neshvatljiva da ju je Popović mogao čuti. Stegao je još čvršće automatsku pušku, sve dok ga prsti nisu zabolje-li. Nešto mu je zašumjelo u glavi; znao je da mu to krv udara u ušima. Disao je duboko i polako.

Sve to - od prvog vizuelnog kontakta pa do odluke - moglo je potrajati nepunih pet-šest sekundi. Ako sad umaknu, tko zna kad ćemo ih opet otkriti, Raduša je golem, stjenovit labirint, rekao je Popović u sebi i podigao ruku, što je bio znak da se svi pripreme na juriš. Kratkim znacima i bez riječi rasporedio je ljude lijevo i desno. Pozadi je ostao samo čovjek s radio-stanicom.

250

Položaj čete uopće nije bio sjajan. Naprotiv, bio je vrlo nepovoljan, trebalo je pretrčati brisani prostor i zauzeti rub šume, gdje su se već nalazili teroristi, koji su pet-šest metara iza sebe imali sigurno zaklonište.

Popović više nije oklijevao ni trenutka, brzo je spustio ruku, što je značilo da je juriš jedini izlaz. Premda ljudi nisu bili opterećeni nikakvim naprtnjačama, koraci su bili vrlo kratki i niski, jer su trčali uzbrdo. Vidjevši da su primijećeni, Popović odmah naredi vatru. Desno i lijevo od proplanka udari brza pucnjava. Kapetan Popović i vojnik Branko Blečić, koji mu se nalazio slijeva, s prvim metkom pali su na zemlju, ali su se odmah pridigli i nastavili jurišati.

Planina je grmjela od pucnjave, oko zbunjenih terorista zujali su meci kao osice, udarali u zemlju, čupajući travu iz korijenja. Na rubu šume prvi je pao konj, natovaren municijom i eksplozivom. Pogodio ga je rafal iz strojnice.

Teroristi su se brzo povlačili u šumu, bez ikakva reda; naprosto su bježali. Zašavši dublje u bukvik ponovo su otvorili vatru. Osula se brza paljba; pojedinačne pucnje potjera nije čula. Šest malokalibarskih pušaka marke »brauning« imalo je prigušivače. Iz tih pušaka dolazila je i najstrašnija smrt, ako se uopće može reći da smrt može biti teža i lakša, jer svaki metak bio je zatrovan cijankalijem i izazivao je trenutnu paralizu organa za disanje, a zatim smrt.

Teroristi su bili sasvim obezglavljeni. Kad su ostali bez rezervne municije, koja se nalazila na ubijenom konju, neki su se morali spašavati bijegom. Ali svaki hitac potjere bio je precizan. Najprije je pao Adolf Andrić. Nije imao vremena ni da se osvijesti od šoka koji ga je iznenada snašao. Nešto kasnije olovo je sustiglo i Ivana Prlića, Vinka Kneza i Nikolu Antunca, Ceceljinu »braću« iz Salzburga.

Posljednji rafal što su ga teroristi osuli po potjeri bio je brži od kapetana Popovića i vojnika Branka Ble-cića. Bacili su se u zaklon, ali sekundu prekasno; već su bili mrtvi.

Četni radio-telegrafist odmah je o oružanom sukobu s teroristima obavijestio operativni štab u Bugojnu. Nije prešutio ni gubitke. Oni su momcima najteže pali.

Kad je pucnjava utihla, pažljivo su pregledali poprište sukoba. Na proplanku je ostalo dosta toga što ih je

251

u svakoj drugoj prilici moglo ošamutiti i zaprepastiti ali sada, kad su znali tko je pucao na njih, ništa ih više nije moglo iznenaditi. Uz ostalo, ondje su našli gomilu municije različitih kalibara, eksploziv »heligent« i nekakav prašak koji je mirisao na badem. Ni nakraj pameti im nije bilo da je to otrov, cijankalij nabavljen još 1968. u Australiji. Isto tako nisu znali da je otrov, prema planu terorističkog rukovodstva, trebalo da završi u beogradskom vodovodu.

Tako je »Matilda« završila na obroncima Raduše, neslavno kao i njezin duhovni otac Adolf Andrić.

252

2.

KOTA 1511

San o uspjehu operacije »feniks« rasplinuo se u jednom jedinom trenu, kao mjehur od sapunice.

Premda je skrovište petnaestorice bjegunaca bilo duboko u šumi i ulijevalo stanovitu sigurnost, sve ih je nešto pritiskivalo i razdiralo im utrobu. Svi su bili ispunjeni mračnim slutnjama. Odjednom se rasparala zavjesa tlapnje, odjednom su se svi do jednoga suočili sa svojim lažima.

Već tada su znali da je njihova bitka izgubljena i da su ih oni u Svdnevu, Melbourneu i Salzburgu otpisali i da ih neće suviše žaliti. U »Hrvatskom domu« u Buc-kingham Streetu i dalje će se okupljati kao da se braći Andrić i njihovim »jurišnicima« ništa nije dogodilo. Organizirat će gozbe na račun broja 140 i 149. Oni ionako trunu u kamenjaru i nikad neće tražiti da im se polože računi.

Šok je bio potpun. »Rekao si nam da vojska nije naoružana bojevom

municijom«, graknuo je Keškić na Ambroza Andrića. Sukob je visio u zraku.

»I da će to biti mali izlet«, dometnuo je Bešlić prijeteći.

Ambroz Andrić našao se iznenada u škripcu. Računao je da je najbolje da odmah potegne revolver; hladan dodir revolverske cijevi na potiljku mnoge je od-

253

vratio od uzmicanja. HRB je uvijek birao najbrutalnije metode da se razračuna s onima u koje je uložio novac, a koji su ga kasnije pokušali napustiti. To je dovoljno kompromitirana organizacija koja sebi ne dopušta sentimentalno ponašanje.

Tražeći najbolji način da se obrani, reče: »Ako ste mislili da se borba može voditi bez mrtvih, onda ste se danas imali priliku uvjeriti u suprotno. Adolfova, Prli-ćeva, Antunčeva i Knezova smrt može nam služiti samo kao poticaj. Ako se sad pokolebamo, htio bih znati tko će preuzeti obavezu da na Vranu organizira ustaničke baze. Nikad neću pobjeći, ma tko mi se približio. Ustanak je blizu.«

Riječima ohrabrenja Ambroz Andrić je pokušao ljude zadržati na okupu, iako je i sam bio ukliješten strahom. Već tada je shvatio da su mu uzalud prošle sve te godine, jer stvarnost je bila jezivija nego što je mislio. Što da učini? Da presudi samome sebi? U Australiji su ga naučili da se tako brani. Dobro, ako to i učinim, nikome neću napakostiti, razmišljao je. Ovi ovdje će me strovaliti u jelov sanduk, čavlima zakovati poklopac i zatrpati kamenjem. Zbogom Domagoju, kao da nikad nisi ni postojao. A u Sydneyu će Marić i družina liti krokodilske suze kako je Ambroz Andrić u m r o kao heroj.

Vođa terorističke grupe imao je i svoju računicu: što više ljudi bude oko njega, to je veća vjerojatnost da ga neće stići prvi metak. U tom trenutku bilo mu je ipak najvažnije da misli na vlastiti život, a da pred družinom i dalje ostavlja dojam kako se nije nimalo pokolebao. Ponašao se zapravo kao utopljenik na sredini rijeke; grozničavo se hvatao i za mjehuriće.

»Planirajući ovu operaciju netko je, čini mi se, grdno pogriješio«, javio se iz prikrajka Vidak Buntić, zvan Roćko. Njega su na brzinu smotali u Njemačkoj, obećavši mu gomilu novca i ministarski položaj u »vladi«, kao i drugima koji su sada drhturili u planini. Bio je na nekoliko sastanaka u kuglani u Karlsruheu, gdje ga je Adolf Andrić učio rasklapati malokalibarsku pušku. Na sastancima su čitali »Hrvatsku državu« i »Osvetnike Bleiburga« i učili kako se eksploziv montira u knjige. »U Karlsruheu mi je rečeno da će se Jugoslavija raspasti poslije prvog našeg metka. A što je ovo? Ne samo što se nije raspala nego nam je i narod okrenuo leđa.«

Andrićeve oči su se zažarile; prosiktao je kao zmija: »Narod je uz nas, ja vam to garantiram. Ovog trenutka, međutim, još ne možemo računati na nj jer ga je vojska prisilno mobilizirala protiv nas. Pričekajte dva-tri dana, uza se ćemo imati stotine novih jurišnika. A ti, Buntiću, ako smatraš da si prevaren, planina ti je široka. Ja te neću zadržavati.«

»Ali ćeš mi pucati u leđa, u to sam siguran.« Sad se javio i piskutav Horvatov glas: »Braćo, nije

vrijeme da se svađamo. Naša situacija nije blistava, to priznajem, ali nije ni izgubljena. Naprotiv, šanse su nam sada veće nego što su bile prije. Pokazali smo da ćemo dati i svoje živote samo da dosegnemo cilj. Broje nas onima koji u grob silaze, ali prerano.« Rekao je to trza-jući glavom.

»Imaš li prijedlog kako da stignemo na Vran?« pitao je Vegar.

»Nemam«, odgovorio je Horvat, češući rošavi nos. Upravo tada pojaviše se nisko nad proplankom dva

helikoptera, leteći iznad samih krošanja drveća. Bili su tako nisko da se sa zemlje mogla vidjeti posada.

»Otkrit će nas ako se odmah ne maknemo«, ocijenio je Vegar. »Znam kako iz helikoptera vrlo efikasno tragaju za bjeguncima. Vidio sam to u vijetnamskoj prašumi. U njima se nalaze dvojica-trojica koji snažnim dalekozorima motre okolinu. Zapaze li nešto neobično, odmah nastupaju snajperisti, koji ti iz džepa mogu metkom izbiti novčić od pet centi. Vjerujem da ništa lošiji nisu ni ovi gore, što nam kruže nad glavom.«

»Imaš li prijedlog kamo da se maknemo?« upitao je Ambroz Andrić.

»Nemam«, odgovorio je Skorzeny. »Baš neko dobro društvo«, dometnuo je Buntić iro

nično. Istog trenutka pogodila ga je preko usana golema

pekarska nadlanica »generala« Ilije Glavaša. Prasak hrskavice prolomio se šumskom tišinom kao zvuk zgaže-nog lješnjaka. Potekla je krv, a »dužnosnik zadužen za pozadinu« samo je dometnuo: »Ovako ja ušutkavam brbljave.«

»Ljudi, prestanite. Pomlatit ćemo se međusobno«, sklopio je ruke Ilija Lovrić. Ramac - pod tim imenom bio je ubilježen u HRB-ovoj tajnoj listi - dobro je poznavao Glavaša, još iz Australije. Često su se susretali u

254 255

Melbourneu, a iz tih susreta posebno mu je u sjećanju ostala epizoda tipična za »generalovo« ponašanje. Glavaša su jednom zatekli u mrtvačnici u Camberwellu u epileptičkom zanosu: bio je poslagao nekoliko mrtvaca uza zid, zatim se popeo na mramorni stol na sredini dvorane i održao govor, držeći da su ti jadnici njegovi »jurišnici«. Pravo je čudo kako ga već tada nisu najurili iz mrtvačnice. Čini se da je to spriječila nečija intervencija. »Ako nitko nema pametnijeg prijedloga«, nastavio je Ramac, »ako, dakle, nitko ne zna što dalje činiti, predlažem da se spustimo niz južne padine Raduše, prema mojem selu. Odlično poznajem taj teren i uvjeren sam da ću vas moći sakriti dok ne prođe potjera. Nakon toga ćemo nastaviti prema Vranu.«

Nitko nije proturječio, samo je Vegar upozorio da se svi drže šume, kako ih helikopteri ne bi otkrili.

Ali, unatoč golemom radijusu kretanja, helikopteri nisu bili u stanju kontrolirati sve tajne i skrivene staze negostoljubive planine. To, zapravo, nije bilo ni potrebno; stanovništvo tog područja preuzelo je ulogu najsigurnije obavještajne službe. Da je netko nepoznat i promakao milicijskim i vojnim patrolama ili stražama tek osnovanih partizanskih odreda, primijetile bi ga osobe koje su bile prestare ili premlade da uđu u sastav teritorijalnih jedinica. Slučajni namjernik mogao je tih dana na Raduši prisustvovati zanimljivim i nevjerojatnim prizorima obavještajne sposobnosti običnih ljudi. Te oči i uši Raduše registrirale su svaki šum i pokret. Teroristi su se mogli na trenutak osjećati sigurnima samo ondje gdje je ljudska noga rijetko kročila. Ali ni ta divljina nije bila domaćinski raspoložena prema njima. Zalihe hrane i vode već su se bile stanjile, i da bi se preživjelo, trebalo se približiti naseljima u kojima se pod okriljem noći, kad i psi spavaju, moglo nešto ukrasti iz vrtova i usamljenih kuća.

Poslije oružanog sukoba terorista i čete vojne policije na koti 1390, operativni štab za potjeru, koji je bio smješten u Bugojnu, bio je obasut brojnim informacijama o kretanju bjegunaca i tragovima što ih ostavljaju iza sebe. U isto vrijeme, patrola koja je stigla na poprište prvog sukoba otkrila je duboko u šumi teško ranjenog terorista Ivana Prlića. Prije nego što je umro, na putu do bolnice, otkrio je namjere grupe, rekavši da se braća Andrići i ostali (nije znao tko je sve ubijen) žele

prebaciti na Vran. Logično, ta informacija je uzeta s rezervom, jer je sve to mogla biti i prijevara. Međutim, kako su s vrha Raduše pristizale nove informacije, raslo je i uvjerenje da se teroristi doista žele prebaciti na jug. Prateći njihovo kretanje planinom, potjeru je put vodio prema selu Rumbocima, desetak kilometara zapadno od Prozora.

Na koti 1511 kraj Rumboka bit će razbijene i posljednje iluzije terorista.

1

Pećina koju je Ilija Lovrić našao u predjelu Bukovca činila im se odličnim privremenim zakloništem. Morali su prekinuti put jer je cijelo područje bilo pod kontrolom milicije i jedinica teritorijalne obrane. Ocijenili su da je najbolje da se privremeno sakriju, a da se noću pokušaju probiti na jug. Bili su u stanovitoj prednosti pred potjerom, vjerovali su. Učinilo im se, naime, da su na Bukovac stigli neprimijećeni. Međutim, to im se samo činilo; sat hoda od njih već je bio neki stariji čovjek. Žurio je da javi kako je vidio »neke bradate i uznemirene ljude koji su sigurno banda«.

Ispred pećine se pružao proplanak ravan kao dlan. Sada su im se oči već bile privikle na tamu; vrebali su iz tog mračnog brloga kao razdražene zvijeri. Vidjeli su cijelu okolicu, jer je ulaz u pećinu bio na povišenu mjestu, odakle je pucao vidik na puškomet.

Ambroz Andrić sjedio je u pećini na jednom kamenu, u kutu blizu izlaza, i promatrao prisutne, zgodimice bacajući pogled i na proplanak. »Ne bih vam htio ponovo govoriti o tome što vas čeka ako živi padnete u njihove ruke. Najbolje što vam se može dogoditi jest da vas nabiju na kolac. Od sada ste sami gospodari svojeg života.«

»Znači li to da se ti povlačiš?« upitao je Pavlović. »Ne povlačim se, već pazim isključivo na svoju gla

vu. Ali to ne znači da ću dopustiti rasulo. I dalje ćete slušati moja naređenja. Tko proturječi, dobit će ono što ga sljeduje po našem zakonu: metak u čelo.«

Njegov izgled odgovarao je prijetnjama. Nastavio je: »Prvo što želim jest da nitko ne puca dok mu ja ne dopustim. Ostali smo bez dijela municije i svaki je metak

256 17 - DVADESETI ČOVJEK 2 5 7

dragocjen. Drugo, ako bude trebalo pucati, a sigurno će se pucati, to će činiti samo oni koji su naoružani karabinkama 22 s prigušivačem. Moramo što dulje ostati neotkriveni, jer samo tako imamo šansu da se izvučemo. Vidite, sprema se oluja. Za otprilike dva sata počet će pljusak. Lovriću, koliko može potrajati takva kiša?«

»Ljeto je, može potrajati samo pet minuta, a može padati svu noć«, odgovorio je.

»Molimo Boga da pada svu noć«, rekao je Ambroz Andrić i nastavio: »Samo da se izvučemo s ove proklete planine. Imam dojam da se i ona urotila protiv nas.«

»Što će se dogoditi ako nas opet napadnu?« dahtao je Vlado Miletić. On kao da uopće nije bio svjestan situacije; još mu se činilo da je ono što se jučer dogodilo s druge strane planine samo ružan san.

Praznoglavo kopile, opsovao je Andrić u sebi. Sto bi se moglo dogoditi? Odnijet ćete gaće na štapu. Eto, to će se dogoditi. Osobito je mrzio ljude koji su bili golo-bradi i koji su postavljali glupa pitanja. U grupi je imao tri takva: Petra Bakulu, Vladu Miletića i Stipu Ljubasa. Uopće mu nije bilo jasno gdje ih je Horvat našao.

Prošla su dva sata, pa još dva, u nervoznom iščekivanju noći.

»Postavit ćemo stražu pred pećinom«, rekao je Andrić. »Mislim da će nas pokušati zaskočiti slijeva.«

Ali prevario se; potjerni vod, koji je vodio milicionar Luka Bošnjak, došao je zdesna. Snažan muškarac širokih brkova prikradao se polako, držeći prst na obaraču. Teroristi su ga odlično vidjeli, osobito oni koji su imali snajperske nišane. Pratili su ga sve dok se nije sasvim približio pećini.

Tri oka stisnutih zjenica gledala su kroz snajperski nišan u čovjeka koji je dolazio.

Luka Bošnjak nije čuo pucanj. Osjetio je samo kako mu je nešto odvalilo nogu. Zatim je iskrvario, a nitko mu nije mogao pomoći.

Crna puščana grotla čekala su novu žrtvu. Ali više se nitko nije pojavljivao. Svi su sad htjeli znati je li milicionar bio sam ili se u blizini pećine nalazi više pritajenih članova potjere.

Vegar je prvi smislio plan kako da riješe tu zagonetku. Pozvao je Vilija Eršeka, pokazujući mu prstom na proplanak gdje je ležao mrtav milicionar.

258

»Bili?« »Slušam te.« »Sjećaš ji se kad sam ti u logoru u Austriji izbio tri

zuba zato što si bio neposlušan?« »Sjećam se«, odgovorio je Eršek, sluteći zlo. »Želiš li da ti izbijem još tri?« »Ne želim.« »U redu, onda me pažljivo slušaj. Želim da provjeriš

tri stvari. Prvo: da li je uistinu onaj tip dolje mrtav? Drugo: da li je bio sam? Treće: što se događa iza onog šibljaka desno, vidiš, gdje se slijeva bujica iz pećine?«

»Skorzeny, brate . . . «, zavapio je Eršek. »Nisam ti ja nikakav brat«, odbrusio je Vegar oštro.

»Želiš li da ti iz ovih stopa polomim rebra?« »Ako izađem van, otkrit ću gdje se nalazimo«, poku

šao ga je Eršek privoljeti da promijeni odluku. »Ništa te nisam pitao. Izlazi ili ćemo te izbaciti mr

tvoga!« Eršek je samo slegao ramenima i četvoronoške ot-

puzao iz pećine. Vegar, Ambroz Andrić i Glavaš promatrali su ga kroz snajperski nišan. Najprije je došao do milicionara, uzeo mu automatsku pušku, a zatim se okrenuo prema pećini dajući znak da je milicionar gotov. Dvije-tri minute osmatrao je okolicu, nastojeći proniknuti u tamu i otkriti tragove nečije prisutnosti. Međutim, svuda je vladala tišina.

Zaputio se zatim prema šibljaku na koji ga je upozorio Vegar. Više nije puzao, već pognut trčao. Preskočio je nekakav kamen što mu se našao na putu, ali tabanima više nije dodirnuo zemlju. Iza šibljaka se na nj sručio rafal iz strojnice i porebarke ga prikovao za kamenjar.

Izišavši iz pećine, Eršek je ne samo ostao bez glave već i otkrio teroristički brlog. Potjera, međutim, nije znala koliko ih je unutra i kako su raspoređeni. Znala je samo da su naoružani puškama s prigušivačem, pa je bilo teško i locirati njihov vatreni položaj.

Ali to, naravno, nije bila najveća neprilika. Mnogo više ih je zabrinjavalo to što je pećinu bilo nemoguće osvojiti običnim automatskim oružjem, jer je priroda od nje napravila pravi neprobojni bunker. Osim toga, prilaz pećini vodio je preko brisanog prostora, koji je mogao kontrolirati jedan jedini dobar strijelac. Mogli su bespomoćno sjediti danima a da situaciju ne promijene u svoju korist. Stoga je odlučeno da se krene u juriš.

259

Sve se odvijalo prema zapovijedi: najprije su se razvili u strijelce, ležeći i dalje na mokrom kamenju po kojem je sada mlatila kiša. Na vrijeme više nitko nije pazio, pa nisu bili načisto ni s tim koliko su tu ispruženi čekajući da se svi pripreme za juriš. Nisu čak ni znali koliko je sati; nikome nije palo na pamet da pogleda na sat i da to ustanovi. Nije bio trenutak da se pale šibice i džepne svjetiljke, jer je i manja iskrica mogla odati njihov položaj.

Krenuli su kad je kiša bila najjača. Izmiješali su se borci Ramskoga i Duvanjskoga partizanskog odreda, nošeni jednom jedinom mišlju: zgrabiti za vrat teroriste. Kad su bili na pola puta između zakloništa i pećine, teroristi su otvorili vatru. Pucali su iz sveg raspoloživog oružja. Kiša se više nije čula; svuda unaokolo sada je bubnjalo smrtonosno olovo.

Teško dišući borci su bili prikovani uz zemlju, ali nisu odstupali. Pucali su prema pećini iako su znali da je mogućnost da nekoga pogode jedan prema tisuću. Ispred njih se bila ispriječila stijena koja je teroristima poslužila kao izvrstan grudobran. Zdesna i slijeva strojnice su sipale ubitačnu vatru, prazne čahure padale su u blato, a planina je vonjala na barut i prolamala se od pucnjave.

Nisu znali koliko je trajala borba na proplanku. U neko doba dobili su naredbu da se svi povuku, jer je pećina s tog mjesta bila neosvojiva. Zdesna i slijeva također; ulaz su joj štitile goleme strme stijene.

Povlačenje im je teško palo, ali nisu imali drugog izbora. Još im je teže bilo kad su vidjeli da se iz borbe nije vratilo pet drugova. Nedostajali su Stjepan Radić, Ismet Čolić, Ahmet Gelić, Milan Sabljić i Kasim Alija-gić. Dvojica drugova bila su teško ranjena: Marijan Bra-dić umro je na komandirovim rukama još iste noći, a Franjo Ivanda kasnije u bolnici.

Kako je Raduša tonula sve dublje u noć, kiša je sve jače šibala. Vidljivost je bila smanjena samo na nekoliko koraka. Tu šansu, koja im se iznenada pružila, teroristi nisu propustili. Znajući da će između prvog i drugog juriša morati proći najmanje trideset minuta, žurno su napustili pećinu, spustivši se u usjek, a zatim se pod okriljem mraka povukli još dublje u šumu.

2

Sve što je poslije sukoba na koti 1511 ostalo od Ma-rićevih i Roverovih »jurišnika« bila je samo skupina izbezumljenih i uplašenih ljudi, koji više nisu mislili ni na kakav ustanak i baze na Vranu, već kako da spasu vlastitu glavu. Rasulo više nitko nije mogao spriječiti; čak ni nemilosrdni Ambroz Andrić, koji je shvatio da se njegov san o »nezavisnoj« srušio onog trenutka kad je prekoračio granicu. Sad je svatko imao svoj plan, ali ne o »revolucionarnoj akciji«, već na koju stranu treba bježati.

Slom je bio potpun. U čudo više nitko nije vjerovao. A zakletva? Ona kao da nikad nije ni postojala. Ni ona, ni euforični govori braće Andrića, ni gerilska »stručnost« Pavla Vegara, ni hvalisavost Đure Horvata, ni »generalova pozadina«, a ni »ratni sud«, kojim su toliko prijetili.

Žestoke svađe i psovke počele su tek što su umakli iz pećine. Posve su ih razbudili oružani sukobi i neumorna odlučnost potjere da ih ščepa za gušu. Nitko se više nije usuđivao govoriti o nekakvoj podršci naroda; sve što su mogli reći bilo je da se nemilosrdno okome na Vegarove i Andrićeve laži.

»Za dva-tri dana treba očekivati da nam se pridruži barem stotinu novih jurišnika. Tako si, mislim, Andriću rekao poslije prvog sukoba«, ljutito se rugao Horvat. Da mu je netko tog trenutka mogao vidjeti lice, podsjetilo bi ga na lokvu sa žabokrečinom. Bio je posve zelen. »Ništa nema od toga; ja se vraćam u Australiju.«

»I ja«, rekao je Ilija Lovrić. Andrić ih je gledao. Onda je pogledao i sve ostale,

koji su stajali oko njega i slušali s kakvim su užitkom ta dvojica spomenula povratak. Pogled mu se napokon zaustavio na Pavlu Vegaru. U njemu je bilo pitanje: znači li to da je uistinu kraj? Odgovor je bez mnogo truda pročitao na svim licima koja su ga okruživala, pa i na vlastitom.

Teroristi su se, sad već srasli s divljinom, kretali bespućem kao progonjene zvijeri, trzali su se na svaki šum, vrebali svaki zalogaj, uvlačili se u svaki brlog . . .

»A zakletva? Položili ste zakletvu na vjernost, majku vam pokvarenu«, vikao je Andrić suludim glasom.

»Govno na tu tvoju zakletvu«, odbrusio je Keškić. »Zadavio se njome. Ja odlazim. Tko će sa mnom?«

260 261

Odvojili su se Đuro Horvat i Viktor Kacijančić. Ostavili su grupu iza sebe i krenuli u noć. Morali su požuriti jer se u daljini već čuo lavež psa-tragača.

Bježali su na istok, prema selu Zahumu. Nadali su se da će negdje na tom području uspjeti pronaći kakvo dobro sklonište i primiriti se dok ne splasne žestina potjere. Koračali su brzo, i to se prije moglo nazvati trčanjem nego ubrzanim korakom. Ostavljali su dojam kao da iza prvoga novog brežuljka očekuju spas, a zapravo su bili načisto da priželjkuju nešto nemoguće.

Od dugog tumaranja šumom lica su im bila išibana oštrim grančicama, ruke prljave i krvave, jer su se često spoticali i padali, a odjeća razderana trnjacima. Napr-tnjače su već davno bili odbacili, Kacijančić još prilikom prvog sukoba prije dva dana. Horvat je nosio plastičnu vrećicu s tri jabuke i dvije glavice luka. To im je bila i jedina hrana posljednjih dana.

Pred zoru, kad je kiša bila već prestala, izbauljali su na seoski put. Prvo što su ugledali bila su tri dječaka; veselo su poskakivali i ne sluteći da će nagaziti na zmiju. Kad su osjetili da više nisu sami, već je bilo kasno: tri bradata muškarca, pobijeljelih zjenica i zadebljalih usana, okružila su ih, uperivši puške.

»Imate što za jelo?« upitao je Horvat surovim glasom.

Dječaci su kao jedan odmahnuli glavom. Horvat im nije vjerovao; naredio je Kacijančiću da

ih pretrese. »Dušobrižnik« je samo nemoćno slegao ramenima, ništa nije pronašao. Keškić je žestoko opsovao.

»Ima li u blizini milicije?« opet je pitao Horvat. Dječaci su ponovo odmahnuli glavom. »Prokleta žgadija«, ljutio se Horvat. Teroristi su zatim krenuli niz južni obronak. Pravac

kretanja promijenili su i dječaci. Vratili su se u selo i odmah se javili u štab narodne obrane. Detaljno su ispričali što im se dogodilo i koga su sreli.

Bio je to dragocjeni podatak: potjerni organi sada su sa sigurnošću mogli zaključiti da se teroristička grupa razbila i da obezglavljeno tumara planinom, tražeći način kako da se izvuče iz okruženja. Taktički uzevši, za potjeru je to bio nov problem; sada se više nije tragalo za grupom, već za svakim teroristom ponaosob. To je zahtijevalo ne samo dodatni oprez već i nove ljude. Pla

ninu je trebalo temeljito pročešljati, zaviriti u svaku škrapu, provjeriti svaki šibljak, ispitati svaki sumnjiv trag . . . A to nije bila u stanju ni vojska od 100.000 ljudi.

Stoga su u potragu krenule sve raspoložive snage. Prvi trag na koji su naišli bila je u žurbi odbačena plastična vrećica s jabukama i lukom. Bilo je očito da se dogodilo nešto ozbiljno čim su se teroristi morali riješiti posljednjih zaliha hrane.

A što se zapravo zbilo? Viktor Kacijančić bio je već na granici ludila. U nastupu izbezumljenosti odbacio je čizme, bluzu i vrećicu s hranom, koju mu je bio dao Horvat, odvojio se od ostale dvojice i, sumanuto zvjerajući uokolo, krenuo putem kojim je i došao; vraćao se ravno u ruke potjeri. Horvat i Keškić nisu ga ni pokušali zaustaviti. Za njih je on bio izgubljen slučaj, a osim toga i sami su imali smrt za vratom. Misao da će »dušobrižnik« uskoro naletjeti na puščani metak i da će se zauvijek rastati od njega, pošto su gotovo dvadeset mjeseci zajednički vježbali najbrže načine ubijanja, bilo je posljednje što im je tih trenutaka moglo pasti na pamet. Za njih je Kacijančić, u času kad je trebalo spašavati vlastitu glavu, bio obična nula. Nitko i ništa.

Kacijančićev primjer slijedio je i Keškić. Njemu, međutim, nije bio poremećen razum. On je točno znao što čini. Ocijenio je, naime, da su šanse da se izvuče živ mnogo veće ako ne bude imao nikakvih privjesaka. Horvata je smatrao opasnim teretom, a osim toga imao je svoj plan kako da se probije iz obruča. Prijateljstvo? Drugarstvo? Bratimstvo? Koga je to sada zanimalo?

Keškić se odvojio od Horvata, prevarivši ga da ide tražiti izgubljenog Kacijančića. Ovaj mu je, glup u svojoj naivnosti i lukav u pokvarenosti, povjerovao; rekao mu je čak da će usporiti korak kako bi ga njih dvojica mogla stići. Razišli su se svaki s uvjerenjem da mu je uspjela podvala.

3

Od trenutka kad je Horvata ostavio samog u šumi Vejsil Keškić se strmim grebenom kretao samo prema istoku. Sve vrijeme orijentirao se samo prema suncu, koje je žarilo među krošnjama i prosipalo vrelinu po kamenjaru.

262 263

U ta dva dana, koliko je bio sam, odmarao se samo tri puta. Rubovi vjeđa bili su mu već crveni od nespa-vanja. Tog jutra, sad više nije znao da li je srijeda ili četvrtak, zatekao se na mjestu koje mu se učinilo pozna-tim. Promatrao je okolicu ne vjerujući očima. Dobro se sjećao groblja s desne strane i kuća uz cestu. Trebalo mu je samo nekoliko trenutaka da zaključi kako se u posljednja dva dana zapravo nije ni makao. Sve vrijeme vrtio se samo u krug, vjerujući da ide prema istoku. Zalutao je, i sad je opet bio na početku.

Ali ni taj početak više nije podsjećao na onaj otprije dva dana; glad ga je potpuno iscrpila. Učinilo mu se da mu se želudac zalijepio za kralješnicu, da mu je utroba prazna i da će mu se rebra urušiti u pluća. Nitko ne zna kako strašna može biti glad dok je sam ne osjeti. Posljednji topli obrok pojeo je ravno prije mjesec dana u Salzburgu, kad je, prije nego što je krenuo u logor na Deutschlandsbergu, ručao u nekoj gostionici u središtu grada. Sada se hranio samo šumskim plodovima i povrćem koje bi uspio ukrasti u vrtovima. Sve rezerve hrane, ako se to moglo nazvati hranom, ostale su na mrtvom konju s druge strane Raduše. Zeleni luk iščupan iz tuđeg vrta smatrao je dobrim ručkom, a šumske jagode i kupine pravom gozbom.

Uza sve to mučila ga je i žeđ. Surova planina krila je u svojim njedrima bistre izvore, ali za njih su znali samo upućeni. Keškić nije imao ni snage ni vremena da ih traži; pio je vodu iz lokava, ako bi na njih naišao.

Našavši se tog jutra - bio je četvrtak 29. lipnja - ponovo u blizini Rumboka, Keškić se kriomice uvukao u groblje, stropoštao se kraj jednog križa i zaspao.

Probudio se sav u znoju; sunce mu je peklo ravno u lice, šireći okolicom nepodnošljivu vrelinu. Gušteri su gmizali usijanim kamenjarom, a groblje je bilo u nekoj čudnoj tišini koja nije obećavala ništa dobro.

Učinilo mu se da mu je netko spalio ždrijelo dok je spavao; žeđ mu je sada mračila razum. Brzo je ustao i potrčao prema selu, spotičući se o pušku, koja mu je mlatarala o desnoj ruci. S ono malo logike što mu je još bilo preostalo zaključio je da bi selo baš sada moglo biti prazno, jer je narod gonio njega i ostale članove An-drićeve družine.

Na putu, u hladovini, natrčao je na prvu lokvu. Kle-kao je uz rub i stao piti iz ruke brzim pokretima gra-

264

beći mutnu, ustajalu vodu. Tada se iznenada sjetio kako mu je Adolf Andrić rekao u Austriji, prije puta: »Slušaj, Krajišniku, treba pred tim narodom pokazati dostojanstvo. Nakon toga svatko će nam pomoći.« Keškić je sad opsovao beznadno, poželjevši krišku kruha.

Krenuo je prema prvim kućama. Goloruka starica bila je naslonjena na ogradu i motrila ga još izdaleka. Molećivo je ispružio ruku, tražeći kruha. Na staričinu licu ostala je ista tvrdoća i prkos kojim ga je i dočekala. Ponovo je tražio, ali ona je i dalje stajala nepomično. Rekla je kratko: »Nemam ja kruha za takve.« Ravnodušnost te žene učinila se kao prijetnja.

Keškiću je iznenada došlo da joj raskoli glavu. Uto je vidio kako snažan .brkajlija, naoružan karabinom, žuri preko dvorišta. Sad više nije bilo vremena za objašnjavanja, trebalo je bježati. Povukao se natraške do ruba puta, zatim se prebacio preko živice i sjurio nizbrdicom. Iza sebe je ostavljao samo lom.

Nije točno znao koliko je trčao, ali kad se zaustavio, više nije imao snage ni da diše. Ova potjera, kleo je spominjući zatrti trag, nije samo stvar milicije i vojske, već i one prkosne starice.

Dugo je kleo i psovao, a zatim počeo govoriti naglas: »Ja više ne mogu ovo izdržati. Ne mogu. Nisam marva. U što su me uvalili, gamad ušljiva.«

Opružio je zgrčeno tijelo i nekoliko časaka ostao tako ležati, osluškujući u vrelini dana zvuk automobilskog motora, koji je dolazio s lijeve strane.

Bez oklijevanja je istrčao na cestu i digao ruke. Automobil je dolazio dosta brzo, dižući iza sebe oblake crvene prašine, ali je iznenađen i zatečen vozač uspio zaustaviti vozilo ispred samog Keškića.

Gledali su se nekoliko trenutaka: vozač Keškićevo smežurano bradato lice i automatsku pušku u desnoj ruci, a Keškić vozačeve oči, kao da u njima traži milost.

»Vozi me«, rekao je kratko, otvarajući vrata na automobilu. Pušku je bacio na stražnje sjedalo.

»Kamo da te vozim?« pitao je vozač u čudu. Mislio je da će ga terorist odmah ustrijeliti.

»Ne znam. Vozi me kamo hoćeš.« Dvadeset i pet minuta kasnije terorist Vejsil Keškić,

zvan Krajišnik, bio je iza rešetaka u Prozoru. Ondje je u slast pojeo topli obrok, za koji je već počeo vjerovati da nikad nije ni postojao.

265

Keškić je odmah ispričao sve što je znao. A imao je i što reći. Najprije kako su se organizirali u Australiji, pa kako su se obučavali na tajnim terorističkim poligonima i, napokon, tko je bio inicijator akcije »feniks«.

Zatim je, vrlo temeljito, govorio kako su se prebacivali u Evropu i okupili se u Salzburgu. Nije zaboravio spomenuti ni »Matildu«, a ni sve osobe koje je znao -počevši od »dvadesetog čovjeka« i Ivana Pinjuha, pa sve do »inženjera« Josipa Barišića. Nekoliko puta je ponovio kako im je cilj bio da se utabore na Vranu i organiziraju »ustaničke baze«.

Na kraju je rekao sve o tome gdje bi se mogli kriti ostali članovi terorističke grupe, posebno Viktor Kaci-jančić i Djuro Horvat, i kako ih je najlakše namamiti u zasjedu.

Ništa nije prešutio Marićev »dužnosnik« i Andrićev obavještajac.

4

Vrativši se u trokut koji zatvaraju sela Rumboci, Za-hum i Varvari, Viktor Kacijančić se - koje li ironije -osjećao zbrinutim. Vjerovao je da je potjera, koja mu je bila za petama, u međuvremenu prošla i da joj se on sada nalazi iza leđa. Zgrozila ga je samo pomisao da je možda pogriješio u računici. A upravo se to i dogodilo.

Potjerni organi nisu, naravno, nijedan pedalj zemlje na tom području ostavili bez kontrole. Iza udarnih grupa uvijek su ostajale straže koje, istina, nisu imale širok radijus kretanja, ali su dobro čuvale ulaze u sela. Tako se Kacijančić nije mogao opskrbiti ni hranom ni vodom. Pružila mu se najstrašnija prilika koja bjegunca i beskućnika može snaći u bespuću: da bira način na koji će umrijeti.

Pomisao da nema hrane i vode još je više pogoršavala njegovo ionako kritično duševno stanje. Put kojim se kretao bio je izložen vrelom ljetnom vjetru, koji je sa zemlje dizao prašinu, otežavajući mu disanje. Pijesak mu je bockao oči, koje su već bile obnevidjele od gladi. Već peti dan ništa nije jeo. Učinilo mu se da zrak ključa, usijava se, pali mu i prži kožu. Nepodnošljiva jara, na koju nije bio navikao, dovodila ga je do ludila. Kad bi pobjegao u hladovinu, tresao se od groznice. Onda bi

opet izlazio na vrelinu, osjećajući da će mu tijelo u trenutku sagorjeti.

Tabane više nije osjećao; bila su to dva drvena potplata išarana krvavim plikovima, koji su se sa svakim novim korakom sve više širili. Prije dva dana bio je naletio na zasjedu u blizini Rumboka, i upravo su ga ti tabani spasili. Sada se više nije mogao pouzdati ni u njih.

Dan se brzo gubio. Svečera ga je počela pratiti kiša, ali i neopisiva glad. Posljednjih dana bio se pretvorio u samu kost i kožu.

Prispio je u blizinu sela Varvara, nadajući se da bi mogao nabasati na Iliju Lovrića, za kojeg je znao da je ondje živio prije nego što je otišao u Australiju. Vjerovao je, također, da bi se u selu mogao prikriti, barem na nekoliko sati.

Ali čim je promolio nos, otvorili su vatru. Bili su nemilosrdni. To ga je dokrajčilo i povukao se u šumu, bacio na zemlju i počeo histerično udarati šakama o kamenje. Bio je na rubu pameti.

Budući da je sada znao da će bez opomene pucati na svakoga tko nosi zelenu uniformu s natpisom »Četvrta oklopna četa USA ARMY«, te noći svukao se dogo-la, utrčao u jednu kuću na kraju sela i pištoljem zaprijetio prestravljenim ukućanima. Tražio je civilno odijelo. Bježeći iz kuće, dograbio je i opanke i pobjegao u noć. Neki mještani vidjeli su ga kako trči kroz šljivike.

0 neobičnom i dramatičnom događaju u Varvarima odmah je obaviještena potjera. Stigli su na uzvisinu iznad kuće, gdje je terorist bio primijećen, ali njemu više nije bilo ni traga. Pozvani su u pomoć vatrogasci s reflektorima. Noć se pretvorila u dan; mlazovi svjetlosti obasjavali su šibljake i kamenjar. Za sumanutim bjeguncem tragalo se cijelu noć, ali bez uspjeha.

Za to vrijeme Kacijančić se krio u plastu sijena ki-lometar-dva od Varvara. Umor i glad posve su ga bili dotukli. Kad se ujutro, 2. srpnja, probudio, prvo što je ugledao bila su dva milicionara, koji su stajali blizu plasta.

Kacijančić je u užasu iskolačio oči. Bijesno frkćući i vitlajući revolverom, bacio se prema iznenađenim milicionarima, želeći ih fizički svladati. Ali rafal iz automata pribio ga je uz ledinu.

266 267

5

»Važan čovjek«, kakvim se Djuro Horvat često želio prikazati, sada je posvuda uokolo grozničavo tražio i najmanju rupu da se sakrije. Tumarao je planinom već peti dan, znajući da bi ga moglo spasiti samo neko čudo. Kad se odvojio od Kacijančića i Keškića, udario je ravno prema istoku i ubrzo izbio na Jablaničko jezero. Međutim, potjera mu je - to je osjećao - bila za petama; gotovo mu se činilo da ga njezin dah tuče po potiljku.

Dok se tako mučio s vrelinom dana i praznim crijevima, jedna jedina misao nije mu izlazila iz glave: kako je potjera u stanju da ga prati u stopu? Tko to iz prikrajka motri na njegovo kretanje i obavještava potjeru? U posljednja dvadeset i četiri sata u planini je susreo samo jednog pastira. Nisu ni poglede izmijenili; mi-moišli su se na jednoj zaravni i nastavili svaki svojim putem. Možda ga je taj mladić izdao? Živo je upamtio izraz njegova lica, čvrst i nepokolebljivi pogled koji nije dopuštao nikakvu pomisao o uzmicanju. Morao sam ga ubiti, psovao je Horvat samoga sebe. Da sam ga ubio, sad bih barem još pet dana bio spokojan.

Horvat je tog 2. srpnja, ležeći povijenih nogu u sjeni jablaničkog tunela, motrio na cestu, priželjkujući kakav automobil strane registracije da njime pobjegne s tog »ukletog« mjesta. Ali umjesto automobila vidio je dva muškarca. Oprezno su se približavali s desne strane. Primijetio ih je dok su još bili u tunelu. Pažljivo je na-nišanio među oči višega, a zatim je puščanu cijev spustio tridesetak centimetara niže, govoreći samome sebi: »Treba pucati u trbuh. Tako su nas učili u Australiji i Austriji. To je polagana i grozna smrt. Metak najprije raspara utrobu, pa raskomada crijeva. Ova dvojica neće ni umrijeti, ali neće ni živjeti. To im obećaje broj 149. Znam, najprije će im se rascvjetati slabine, pa će im ruke otežati od vlastitih crijeva. Sve vrijeme bit će svjesni da je smrt neizbježna i da će doći polako, kidajući komad po komad života iz tijela.«

Horvat je znao da dva naoružana muškarca traže njega. Oslonio je kundak o kost i zaustavio dah, sasvim ukrutivši ruke. Učinilo mu se da je stao i povjetarac u očekivanju pokreta koji je godinama uvježbavao na Tasmaniji i okolici Melbournea, a usavršio na Deut-schlandsbergu.

268

Pritisnuo je obarač i metak je uz prasak izletio iz cijevi, okrznuvši jednog od dvojice. Istog trenutka odgovorili su mu vatrom. Prvi njihov metak je promašio, a slijedećih pet pogodilo je Horvata slijeva nadesno, od pupka prema desnoj ključnoj kosti. Samo se ispružio i zajaukao. Vidio je dvojicu snažnih muškaraca kako mu zaklanjaju pogled u sunce. Jedan od njih bio je ranjen.

Ništa mu nisu rekli. Samo su s nekakvim bijesom gledali u nj i njegove rane, iz kojih je liptala krv. Zatim je vidio kako ih nadlijeće helikopter. Posljednje čega se sjećao bile su riječi čovjeka u bijelome:

»Izgubio je mnogo krvi. Hitno ga treba prebaciti u bolnicu.«

Nakon toga Horvat je utonuo u tamu, iz koje se probudio u bolničkom krevetu.

269

3.

U PROCIJEPU

Razbijena i obezglavljena teroristička glavnina bježala je prema jugu.

Poslije žestokog oružanog sukoba kod Rumboka, gdje ih je potjera natjerala u paničan bijeg, teroristi su se razbili u manje grupe, nadajući se da će se tako uspjeti izvući iz kliješta koja su se nemilosrdno stezala. Đuro Horvat, Vejsil Keškić i Viktor Kacijančić krenuli su na istok, i ondje ubrzo zaglavili. Skupina koju je predvodio »general« Ilija Glavaš krenula je prema Vranu, ali ne da ondje uspostavi »ustaničke baze«, nego da se sakrije u nekoj od brojnih pećina. Zapovjednik neuspjele operacije, zvučno nazvane »feniks«, Ambroz Andrić, te Vidak Buntić, Mirko Vlasnović i »zapovjednik hrvatskih revolucionarnih snaga« Pavle Vegar bježali su prema Čvrsnici.

»Štab revolucionarne vojske« uopće nije vijećao o tome kojeg bi se smjera trebalo držati u »povlačenju«; svakome je na vlastitu volju ostavljeno da bježi na onu stranu koja mu se činila spasonosnijom. Svi su znali da je jedini način da sačuvaju glavu da što dalje odmaknu od potjere i dođu što bliže naseljenim mjestima, u kojima su mogli ukrasti hranu ili, eventualno, nabasati na nekoga tko bi im pomogao.

Oni koji su bili iz toga kraja očekivali su, razumljivo, da će naći sklonište kod najbliže rodbine. Prvome

270

je na um pala takva ideja Iliji Lovriću - Remcu. On je bio u Glavaševoj skupini, koja je bježala prema Vranu. Naravno, Lovriću se nije ponovo išlo u bespuće i divljinu, jer je bio nadomak rodnih Varvara, a osim toga bio je već na izmaku snaga; vjerovao je da nove napore, uspinjanje i tumaranje po Vranu, ne bi mogao izdržati. Zato se, čim se grupa našla povrh Du-vanjskog polja, odvojio od glavnine, rekavši: »Savjest me peče što smo ostavili Horvata, Kacijančića i Keš-kića. Moram ih pronaći. Možda im je potrebna pomoć . . . Ja se vraćam.«

Ali nije se vratio. Ocijenio je da je došlo vrijeme da se sam pobrine za svoju glavu. Tako je počela njegova trodnevna agonija.

1

Današnji hod bio mu je vrlo težak, kao i u posljednjih sedam dana, koliko se potucao planinskim bespućem, u početku zajedno s Andrićevom »vojskom«, a zatim sam.

Put kojim se Lovrić kretao bio je više nalik na kozju stazu. Uspinjao se i spuštao niz stjenovite urvine, prolazio mimo kamenih škrapa, gdje su i ljudi i životinje rijetko zalazili.

Oko podneva ga je jara istjerala u polje, kojim je vijugala uska cesta. U usijanom zraku titrali su obrisi pet--šest »košara«,* zbijenih jedna uz drugu kao krdo uplašenih ovaca. Uputio se prema njima, ali ni sam ne znajući zašto; tjerao ga je neki instinkt da se poslije dugotrajnih besanih noći najzad zavuče pod krov i prepusti snu. Donedavno mladoliko lice sad je bilo izbrazdano borama i masnicama, brada mu je gotovo sasvim izmijenila izgled, a natečene vrećice ispod očiju učinile su ga neprepoznatljivim.

Bilo je već prošlo podne - znao je to po tome što mu je sjena postala duža - kad se iznenada predomislio; ostavio je »košare« po strani i izišao na cestu. Slijeva mu je vidik zaklanjala okuka, a desno, u daljini, kilome-tar-dva od mjesta gdje je stajao, nazirala se bjelina ka-

»Košare« su mala kamena zdanja na osami u kojima prebiva stoka u vrijeme ljetne ispaše.

271

menih krovova Mandina Sela. Dugo je gledao na tu stranu, sve dok ga nije prenula nekakva zvonjava.

Zastao je. Putem iza okuke biciklom je dizao prašinu neki dječak, brzo okrećući pedala. Dječak je mogao imati trinaest-četrnaest godina. Bio je bez kape, u šarenoj košulji kratkih rukava i starim, prašnim hlačama, razderanima na koljenima. Dječak je, poskakujući na kožnom sjedalu, jurio kroz zaparu koja je gušila.

Ugledao je Lovrića tek kad je bio na pedeset metara. Zaustavio se naglo. Prvo što mu je sinulo bilo je - banda. Lovrićeve prljave ruke i odijelo koje mu uopće nije pristajalo dječaka su prisiljavali na takvu pomisao. Međutim, čovjek pred njim bio je goloruk. I to ga je zbunilo. Ako je terorist, gdje mu je puška?

Dječak, međutim, dosta toga nije znao. Uz ostalo i podatak da su neki teroristi, bezglavo bježeći, odbacili oružje, uglavnom puške, jer više nisu imali municije. Tako mu se i Lovrić učinio nenaoružanim, iako je u njedrima držao revolver s metkom u cijevi.

»Dođi ovamo!« zapovjedio je Lovrić osorno. Dječak je u strahu zurio u čudnog neznanca. »Slušaj,

mali«, nastavio je Lovrić istim oštrim glasom, »gonim nekakvu bandu i gladan sam. Može li se tu negdje kupiti nešto za jelo?«

Dječak je bio vrlo blijed. Imao je kovrčavu crnu kosu i preplašene ali pametne oči. Pokazao je rukom prema Borčanima, selu pod brdom.

»Ondje je trgovina u kojoj možete kupiti kruha. Ali pazite se, i ovuda se vucara ona banda. Pucali su noćas gore u planini.«

Zatim su brzo odvezao na biciklu, na osvrćući se. Nesnošljiva glad prisilila je Lovrića da posluša dje

čaka; otputio se u Borčane, pravo u trgovinu. Unutra kao da su ga očekivali.

Zurio je u prodavača. I prodavač u njega, a krupne oči bile su mu crne i drske, sigurne i prkosne.

»Drug želi...?« upitao je svojim zasoptalim glasom, koji je više zvučao kao prijetnja. Ravnodušno je prstima draškao brkove.

»Ja bih, znate, gospodine . . . Imate li...?« zbunio se Lovrić. Izgubio je dah od straha i počeo zamuckivati. Htio je tražiti kruha. Bilo što, samo da utaži neopisivu glad. Zirkao je po trgovini. Bilo je odviše mračno za njegove oči, koje je već danima peklo sunce, da bi mogao

jasno vidjeti sva lica oko tezge i vrata. Učinilo mu se da je vidio i onog dječaka s biciklom.

»Krenuo sam u Imotski. Konj mi je odlutao, pa ga tražim.«

Govorio je to prodavaču, koji je razmišljao: u ovakvim prilikama, kad imaš zmiju pred sobom, ili biježi, ili ubij, a bilo što drugo da radiš špekuliranje je životom, pa na kraju zaglaviš. Grunuo je na Lovrića:

»Mrcino prodana.« Zgrabio ga je za vrat, ali se ovaj brzo izmigoljio. Sli

jedećeg trenutka revolver mu je već bio u rukama. Po-tegao je okidač, ali začulo se samo ono zlokobno »klik« - metak je zatajio. U dva-tri koraka već je bio na vratima trgovine; uspio je samo još vidjeti kako je prodavač dograbio pištolj. Pucao je za njim precizno, ali metak ga je samo okrznuo, prisilivši ga da posrne. Trčao je u kamenjar, i nije se zaustavljao sve dok nije iznemogao.

Uz put nikoga nije susreo, ali je ubrzo čuo da mu se iza leđa približava zvuk traktorskog motora. Nastavio je panično bježati prema Mesihovini, vukući za sobom ranjenu nogu. Sada je za sobom imao čitavu hajku; ljudi koji su radili na poljima krenuli su da ga zgrabe za vrat.

Predveče je prispio u blizinu sela Bukovice. I sve što je učinio nakon toga bilo je još dvadesetak koraka. Nadomak prvih kuća pao je pokošen preciznim metkom iz strojnice, iz koje je pucao jedan od boraca Duvanj-skoga partizanskog odreda.

2

Svršetak hajke u Bukovici označio je da je teroristička grupa prepolovljena. Dvojica su bila uhvaćena živa, a sedmoricu su likvidirali organi sigurnosti i pripadnici jedinica teritorijalne obrane. Cijelo to golemo područje od Bugojna na sjeveru i Mostara na jugu nije se, međutim, predalo spokoju. Deset terorista još se krilo u gorskim vrletima. Prema nekim informacijama, ponašali su se kao divljač puštena s lanca; napadali su sve živo, pucali u sve što se miče i otimali sve što je bilo nalik na hranu.

Tragovi koje je potjera otkrivala na terenu gdje se krila teroristička grupa nedvojbeno su upozoravali da se bjegunci, uz ostalo, žele domoći i mora. Njihovo bje-

272 18 - DVADESETI ČOVJEK 2 7 3

somučno probijanje prema jugu bilo je potjeri sasvim razumljivo: grupa je, zacijelo, vjerovala da se na obali, koja je u to vrijeme vrvjela strancima, može opskrbiti lažnim dokumentima, a zatim izmaći na sigurno. Međutim, taktika ljudi koji su već danima efikasno rukovodili potragom za teroristima nije bila početnička. Koristeći se iskušanom taktikom i strategijom općenarodne obrane, na planinama prema moru podignuti su brojni logori partizanskih četa, čiji je zadatak bio da spriječe proboj terorista na obalu.

Takav logor bio je i na Kamešnici, u sektoru Mali-novac. »Živjeli smo u pravim ratnim uvjetima«, ispričat će kasnije dva člana te operativne grupe. »Bilo nas je 25; imali smo radio-stanicu i najsuvremenije naoružanje. Kontrolirali smo veliki dio planine i neprestano bili u pokretu. Stanovništvu je bilo preporučeno da povuče svu stoku iz tog područja i da se bez potrebe ne kreće terenom što smo ga kontrolirali, osobito ne noću. Ali ljude je teško bilo zadržati kod kuće; dolazili su sa svih strana, netko je donosio kiselo mlijeko, netko kruh, netko vino . . . Teško smo izlazili s njima nakraj, jer, nam nisu vjerovali da imamo vlastitu vojničku kuhinju. Osim toga, iz Livna smo svakoga dana dobivali svježe namirnice, pa smo hrane imali u izobilju. Obroci su bili obilni.«

Potjera je u međuvremenu povukla još i jedan značajan taktički potez: vidjevši da se teroristička grupa raspala na manje skupine, pa čak i da planinama lutaju pojedinci, milicionarima i pripadnicima teritorijalnih partizanskih jedinica prepušteno je temeljito »češljanje« terena, a za opkoljavanje i direktne udare formirana je specijalna jedinica dobrovoljaca u koju su ušli mladići iz cijele zemlje. Bio je to odred za akcije helikopterima. Sačinjavalo ga je sedamdesetak momaka, elitnih boraca, izuzetnih psiho-fizičkih sposobnosti. Na svaku informaciju o pojavi terorista oni su helikopterima kretali u akciju.

Međutim, teroristi kao da su sumnjali što im se sprema iz zraka. Napredovali su samo noću, a danju se odmarali u vrtačama. Helikopteri su uzalud nadlijetali teren. Ni dječaci, mali obavještajci, koji su znali i najskrivenije planinske staze, nisu mogli pomoći potjeri. Uzalud su se tražile i informacije od pastira, ni oni posljednjih dana nikoga sumnjivoga nisu susretali u divljim bespućima.

Teroristima kao da se bio izgubio svaki trag.

3

»Generalovo« vojničko obrazovanje bilo je ograničeno na praktično znanje što ga je bio stekao na terorističkim poligonima u Australiji, pucajući u mete ljudskog rasta onako kako su ga učili čuvari njegovih misli i ponašanja, Adolf i Ambroz Andrić. O tajnama višega ratnog umijeća nije imao pojma, kao ni njegovih pet redova, kojima je stajao na čelu. Sve što je znao bilo je samo da neprestano drži prst na obaraču i puca bez opomene. Osobito ovo posljednje, jer i to je bio dio njegova znanja stečenoga u Buckingham Streetu 47-49, gdje su ga godinama pripremali za ovu akciju.

»General« je dugo čeznuo za tim da ima vlastitu vojsku, i sad mu se pružila prilika da ostvari tu davnu želju. Preuzeo je »vrhovno zapovjedništvo« nad petoricom uplašenih jadnika koji su, iscrpljeni od dugotrajnog potucanja planinama, već bili na rubu živčanog sloma. To što je on komandirao Bakulom, Ljubasom, Beš-lićem, Miletićem i Pavlovićem bio je samo privid; »general« Ilija Glavaš više nije bio sposoban ni da zapovijeda samome sebi.

Odmah pošto se iznad Duvanjskog polja od njih odvojio Ilija Lovrić, u grupi je izbila žestoka svađa zbog toga na koju je stranu sigurnije bježati. Pavlović, Ljubas i Miletić zagovarali su bijeg na jug. Svatko je za svoj prijedlog imao i argumente. Na jugu su se, navodno mogli prikriti kod Pavlovićeve rodbine, gdje im je bila osigurana i hrana. Osim toga, po onom starom, kad prođe potjera, nastavit će put. Glavaš je nudio »sigurniji spas«. Po njemu, trebalo se hitno prebaciti na područje srednje Dalmacije, ukrasti kakav brod i pobjeći u Italiju.

Od lošeg su izabrali gore; krenuli su na zapad. Obroncima Čvrsnice spustili su se do iznad Posušja, izbjegavajući utabane staze. Kad su se približili selu Ra-kitnu, na oko osam stotina metara, Glavaš je naredio da se zaustave i prirede za noćenje. Odlučio je da ne uđe u selo odmah, kako je to isprva namjeravao, nego da počeka dok ne padne noć. Znao je da bi ga danju netko mogao prepoznati, ne samo njega već i njegove »jurišnike«, i obavijestiti potjeru. A kad bi sada zapucalo, prognozirao je »general« važno, svi bi se razbježali kao zečevi, i tko bi ih onda noću mogao sakupiti po kamenjaru i šikarama. Čekali su, stoga, da se smrači.

274 275

U tim krajevima sunce vrlo brzo zalazi, čak i ljeti, jer je cijelo područje opasano planinskim vrhovima s kojih se već u kasnijim poslijepodnevnim satima pružaju duge sjene i' za vrlo kratko vrijeme prerastu u mrak. Sjedeći u gajevima iznad sela teroristi su kovali plan kako da riješe problem hrane, najvažniji koji ih je tog trenutka mučio. Danima su jeli samo ono što su mogli naći pod otvorenim nebom: šumske plodove, travu ili nešto što bi ukrali iz vrtova.* Sada je Ilija Glavaš imao plan kako da se najzad pogoste.

»Selo nije bogato«, rekao je, »ali ćemo kod župnika sigurno naći hrane. Kod njega ionako noću nema nikoga. Ako bude galamio, zgrabit ćemo ga za grkljan, dobro se nakrkati i pobjeći. Dok se župnik snađe, mi ćemo već biti daleko.«

»A možda nas pop i sakrije« rekao je Bešlić. »Riječi ti se pozlatile; gospodin župnik bi time uči

nio dobro djelo«, odgovorio mu je Glavaš. Tog utorka 4. srpnja, kasno uvečer, teroristi su se

oprezno spustili u selo i uputili se ravno župnikovoj kući, koju nije bilo teško pronaći. Ali u zao čas; primijetili su ih neki mještani i odmah pohitali u selo Kongom, na zapadnom rubu Duvanjskog polja, gdje se nalazio glavni operativni štab potjere. Ubrzo poslije seljaka stigao je i svećenik iz Rakitna i obavijestio potjeru da su ga »posjetili nepoznati ljudi, tražeći hranu«. Članovi odreda za akcije helikopterima odmah su krenuli u selo, ali kad su stigli, terorista više nije bilo. Dočekala ih je samo informacija da se naoružana grupa uputila prema zapadu.

Krenuli su njezinim tragom. U međuvremenu, Glavaš i njegova grupa, znatno okri

jepljeni hranom, ubrzanim maršem napredovali su prema Debelom brdu. Slijedeći dan i noć proveli su skriveni u jednoj vrtači, a zatim nastavili put. Ali kod sela Torušića odstupnica im je iznenada bila presječena. U susret im je dolazio streljački stroj vojnika koji su pregledavali svaku rupu i zavirivali u svaki grm. Glavaš je hitno naredio povlačenje. Uvukli su se duboko u gustiš, čekajući što će se dogoditi. Na tome mjestu ostali su

* Kad su obducirani neki likvidirani teroristi, u njihovu želucu pronađeni su samo ostaci jestive trave i zelenih plodova.

276

nepokretni četrnaest sati; ondje ih je zatekla i noć. Bila je to duga noć, često prekidana teškim snovima i priviđenjima.

U svitanje im se učinilo da je opasnost minula. Glavaš je, za svaki slučaj, poslao Pavlovića i Miletića da izvide teren. Vratili su se za nepunih pet minuta i obavijestili grupu da ih vojska opkoljava i da će, ne učine li nešto, biti pohvatani kao ribe u mrežu. Obuzela ih je panika.

»Pucat ćemo tek kad se približe na dvadeset metara«, umirivao ih je Glavaš. »Kad ospemo paljbu, pravo naprijed. Ako se sada probijemo, nitko nas više neće uloviti.«

Faktor iznenađenja bio je na strani terorista. Oni su točno pratili svaki korak streljačkog stroja, koji su sačinjavali borci Posuškog, Ljubuškog i Lištičkog partizanskog odreda. Znali su da će iznenadni napad na trenutak zbuniti potjeru, što će biti sasvim dovoljno da umaknu.

4

Moglo je biti oko jedanaest ili još kasnije, kad je Franjo Grbešić dobio obavijest da se hitno javi u mjesni štab narodne obrane. Kratko su mu poručili: spremi najnužnije stvari, odjeću i pribor za osobnu higijenu, i ništa više.

Sada, poslije desetak dana i isto toliko neprospava-nih noći, dok je zajedno s borcima Lištičkoga par'izan-skog odreda šutke stajao na kamenitoj osami čekajući da mjesec zađe za planinu a duge sjene sakriju ciljeve njihova daljnjeg puta, Franjo Grbešić se više nije mogao sjetiti koji ga je kurir probudio te noći. Znao je samo da je netko dugo i uporno lupao na ulaznim vratima, dozivajući ga imenom, da su se djeca od iznenadne ponoćne buke nemirno okretala u krevetu i da je on odmah izjurio na ulicu, gotovo se i ne pozdravivši s ukućanima.

Grad je mirno spavao, ne sluteći da ga opaka zvijer vreba iz kamenjara. Grbešić je, međutim, pretpostavio da ponoćni poziv, koji ga je prenuo iz mirna sna, znači da je nekome potrebna pomoć. Kad u gluhim noćnim satima netko pokuca na vrata, onda je zacijelo posrijedi nešto vrlo važno, razmišljao je.

m 277

Prispjevši u štab, gdje je već vladala neobična užurbanost, dobio je pušku i uniformu. Razmišljao je samo trenutak-dva i shvatio svu ozbiljnost zadatka koji mu je bio povjeren. Znao je da u rukama drži i malen djelić svoje budućnosti.

Potjera za naoružanom grupom, koja je - obavijestili su ih - već ubila deset ljudi i isto ih toliko ranila, nije se mogla poistovjetiti ni s kakvim bezazlenim, rutinskim poslom. To je bio lov na poskoka, pritajenog negdje u kamenom bespuću i spremnog na smrtonosni ugriz.

O pravom ratu Franjo Grbešić je malo znao. Slabo je pamtio one sablasne prizore iz vremena fašističke okupacije, jer je tada bio dijete. Scene krvavih orgijanja četničkih i ustaških zločinaca u ovom kraju za nj su bile nešto nepojmljivo. Sve što je pamtio iz tog teškog i opakog vremena bilo je da je hodao bos za kozama po sa-gorjelom kamenjaru, da je s vremenom susretao različitu vojsku, dobre i loše ljude, te da je češće bio gladan nego sit.

Kad se završio rat, imao je jedanaest godina. Tada mu je već mnogo toga postalo shvatljivo, iako je na većinu događaja još gledao dječjim očima. Često je tih dana znatiželjnim pogledom pratio visok mršav lik brata Nikole, koji se zabrinut i umoran vraćao iz ovih istih planina kojima sada i on naoružan krstari. Nikola je tih dana Hercegovinom gonio posljednje četničke i ustaške odmetnike, zaklete Baćevićeve koljače i zloglasne Milasove »škripare«. Danonoćne zasjede, kiša, studen, bespuća - sve se to bilo svalilo na iscrpljen Nikolin organizam, i tijelo je posustalo i slomilo se kao krhka grančica. Crnina se tako uvukla u kuću starog Ivana Gr-bešića, zasjela na pragu i ostala sve do današnjih dana.

O svemu tome, o ocu Ivanu, bratu Nikoli, o majci i njezinoj crnini, o svojoj djeci, koju je ostavio u bezbrižnu snu u Lištici, razmišljao je sada Franjo Grbešić, čekajući da se ugasi mjesec i da krene tragom šestorice terorista koji su ležali pritajeni negdje u šipražju.

Sada je trebalo raditi brzo. I savršeno. A to nije bilo nimalo lako: potjerni organi, kojima je pripadao i Franjo Grbešić, bili su uistinu u nezavidnu položaju. Zbog golemog prostranstva, koje je uz to obilovalo brojnim skrovitim mjestima, bjegunci su veoma uspješno uzmicali, najčešće ne ostavljajući iza sebe vidljive tragove.

278

Hajka za njima mogla se, stoga, sasvim poistovjetiti s traženjem igle u plastu sijena. Trebalo je zaviriti iza sva stabla, okrenuti svaki kamen, pročešljati svaki ši-bljak. I pri tome misliti na vlastiti život, jer su teroristi pucali bez opomene.

U zoru 7. srpnja borci Lištičkog, Ljubuškog i Posuš-k og partizanskog odreda prispjeli su na područje Golog brda, ne znajući da su na puškomet ispred njih skriveni teroristi. Napredovali su vrlo brzo, raspoređeni u streljački stroj. Takav način pretraživanja terena bio je naj-SJ gurniji: golemim »grabljama« nitko nije mogao umaći. I u tri prethodna dana koristili su se istom taktikom, pazeći da nijedan grm ne izmakne kontroli.

Prednja je skupina bila samo pedesetak metara udaljena od vrtače u kojoj su teroristi proveli noć. Posvuda je bilo mirno, što je samo pojačavalo dojam da se uskoro nešto mora dogoditi.

Od dugotrajnog pješačenja i probdjevene noći borci su bili umorni, ali nitko nije zaostajao. Naprotiv, svatko je želio biti prvi. Međutim, nitko se nije ni trenutka pouzdavao u sreću ili naklonost slučaja. To je za njih bio pi avi mali rat, koji je trebalo dobiti taktikom. To što su gonili samo desetoricu ubojica nimalo nije obezvređivalo njihove napore i taktiku, jer grupica terorista bila je u stanju da snajperima s prigušivačem ubije najmanje dvadeset ljudi prije nego što se točno odredi njihov položaj.

Premda je svaki borac bio upozoren da teroristi ni jednog jedinog trenutka neće oklijevati da na njih otvore vatru, ako im se za to pruži dobra prilika, nitko toga jutra nije bio zaokupljen time, svima je na umu bila samo misao kako da te plaćenike zgrabe za vrat.

Vrelina im je već počela lijepiti košulje na leđima a kiselkast okus znoja dražiti nozdrve kad se iz šibljaka iznenada osuo bjesomučan rafal. Zaglušena pucnjava resko je odzvanjala usjecima kao najstravičniji nagovještaj smrti. Sve se to dogodilo toliko iznenada da se neki borci nisu uspjeli na vrijeme baciti u zaklon.

Franjo Grbešić osjetio je samo prvi metak; učinilo mu se kao da ga je netko vrelim čekićem udario u lijevu stranu tijela. A zatim je sve utonulo u tamu.

Odmah uz Grbešića pao je Branko Ljubičić, njegov najbliži suborac. Troje djece ostalo je bez oca.

279

5

Osim vlastite kože, za šestoricu bjegunaca nije bilo više ničega što su mogli poštovati. Čak i namrgođeni Vran, koji im je ostao iza leđa, kao neka davna i daleka, neispunjena želja, učinio im se sada negostoljubiv i nepristupačan. 0 »ustaničkim bazama« u toj divljini nitko se više nije usudio razmišljati, čak ni surovi Ilija Glavaš, u čijem je mozgu uvijek bilo mjesta za sulude ideje i naume. »General« je sada bio zaokupljen mnogo ozbiljnijim mislima: kako da spasi vlastitu kožu. Zaprijetio je i naredio: pucati u sve što se miče. Bez razlike. Samo su tako mogli osigurati odstupnicu.

Strah se tako pretvorio u histeriju, a bijeg u bijesno kurjačko uzmicanje. Naoružana grupa nije birala način kako da se domogne srednje Dalmacije, u kojoj su, koje li zablude, vidjeli spas. Htjeli su se svakako domoći obale, smatrajući da bi među mnoštvom stranaca mogli zatrti svaki trag.

Ali za tako nešto ne samo što više nije bilo vremena nego ni manevarskog prostora. Golemo prostranstvo bilo je pod neprestanim nadzorom potjere i bilo je samo pitanje dana kad će bjegunci uletjeti u zamku. Događaji su za njih počeli poprimati sve dramatičniji tok. Ponovo su izbile svađe, jer je svatko imao vlastitu ideju o tome kako i kamo treba uzmicati. Uza sve to, pobjesnjeli čopor bio je i načet: u oružanom sukobu na Golom brdu ranjen je Petar Bakula. Metak ga je pogodio u skočni zglob. Samo se krajnjim naporom uspijevao održati na nogama i na popriličnoj udaljenosti pratiti ostalu petoricu. Molio ih je da ga ne ostave, ali »general« je na njegova zaklinjanja samo nehajno odmahivao rukom, govoreći:

»Ti si nam samo teret. Budi sretan da te ne ustrijelimo. Uostalom, poznata su ti pravila igre: ako nekome zaprijeti opasnost da bi mogao biti uhvaćen, sami ćemo mu presuditi. Bolje tako nego da ga nabiju na kolac.«

Cijeli put bio je kamen i samo kamen. Lijevo i desno uzdizale su se planinske litice kao prirodna brana i prijetnja. Sada je trebalo pokazati svu umješnost kretanja po nepristupačnom terenu, a pri tome ne ostavljati tragove, koje je slijedila potjera. Glavaš je rekao da preuzima sav rizik na sebe. Obećao je, uz ostalo, da će brižljivo birati mjesta za odmor, takva gdje ih nitko neće

moći iznenaditi. Ali Pavlović i Miletić nisu se slagali s takvom podjelom posla. Oni jednostavno nisu željeli da vlastiti život prepuste »generalu«, koji je imao i sasvim određene razloge za takav oblik brižnosti. Glavaš je, naime, bio silna kukavica i činilo mu se da bi odmah mogao samome sebi presuditi kad bi ga njegovi redovi ostavili samoga. Bilo je dovoljno da Bakula dobije metak u nogu, pa da »general« pokaže svoje pravo lice. Nije njemu bilo ni do kakvih pravila igre, koje je diktirao HRB, niti mu je bilo stalo da olovom iz vlastitog revolvera Bakulu »spasi od komunističkih bezbožnika«, već je išao slijedom najjednostavnije logike. Ako Bakula bude hramao za njima, a oni zbog toga zastajkivali, potjera će ih ščepati dok trepneš. Kako bilo da bilo, mislio je, najsigurnije je da Bakulu ostave u planini da ondje crkne, ili da ga napune vrelim olovom.

Pješačili su još dva kilometra kosinom, pa se počeli uspinjati. Sve vrijeme birali su staze kroz šipražje, kako bi se sakrili od helikopterskih izvidnica. Prešli su još dva kilometra, ali ni tada se nisu osjećali sigurnima.

»Ovaj nas je lijepo prevario«, ljutito je gunđao Miletić, misleći na Glavaša. »Samo da mi je znati kamo nas vodi.«

Miletić je teško disao. Usne su mu bile sasvim nate-kle i ispucale, a na rubovima su se već širile stvrdnute krvave mrlje i ožiljci. Nije se obazirao ni na koga, čak ni na ranjenog Bakulu, koji je išao na kraju kolone.

Odmah iza njega žurno je grabio Pavlović, i mrmljao:

»Čuj, što hoće taj Bakula? On je ionako gotov. Bolje mu je da se više ne muči. Glavaš bi ga mogao sasvim lijepo smiriti.«

Miletić se osvrnuo: »Čini mi se da je tako. General je pravi specijalist za takve stvari: metak u drob i gotovo. Kao da nikad nisi ni postojao. Stvarno, ako se tako bude vukao za nama, potjera će ga vrlo brzo uloviti. A onda smo i mi u škripcu. Bakula će reći sve što zna: kojim se pravcem krećemo i što namjeravamo. Zato ga treba ubiti. Ovako neće još dugo.«

S obje strane bila je gusta, neprohodna šikara, i Glavaš je naredio kratak odmor i dogovor. Pavlović i Miletić nisu se obazirali na »generalov« znak da se zaustave.

280 281

»To vrijedi i za vas dvojicu«, zaurlao je Glavaš, tresući svojom četvrtastom glavom. »Ako se ne zaustavite, iz ovih stopa ću vam prosuti mozak. Neću čekati ni trenutka; došla su takva vremena da se život prodaje u bescjenje. Osim toga, još ste pod mojom komandom. Vrijeme je da se dogovorimo što ćemo dalje.«

Glavaš je zatim podigao automatsku pušku i cijev namjestio u visini Pavlovićevih i Miletićevih bubrega. Metak je bio u ležištu, trebalo je samo povući otponac.

Sad se Pavlović i Miletić usiljeno nasmiješiše, ali više da bi odagnali vlastiti strah nego da bi oraspoložili Glavaša. Ukopali su se u mjestu i umorno spustili na zemlju. Bili su posve iscrpljeni. Oni su bili najbliže gu-štari. Bešlić i Ljubas ležali su nešto ukoso, prema zapadu, a Bakula je dahtao oslonjen na kamenu liticu. Glavaš je stajao u sredini, čekajući da članovi njegove grupe odagnaju misao na umor, glad i strah.

»Dogovor? Kakav nam dogovor sada može pomoći?« upitao je Bešlić. Njemu je bilo posve jasno da je sve izgubljeno; čak više nije vjerovao ni u čudo. Razmišljao je o tome kako ga je Bratuša na brzinu obradio u Can-berri, obećavši mu visok položaj u novoj vladi. Bratuša je svima ponešto obećao, ali o ovome što su sada doživljavali ništa nije govorio. Čak nije dao ni naslutiti da bi se tako nešto moglo dogoditi, iako je vrlo dobro znao kakva surova avantura očekuje Roverove i Mari-ćeve »jurišnike«. Čemu, dakle, dogovor kad je sve izgubljeno, ponovio je Bešlić u sebi, i ta misao mu sledi dušu. Živo je pamtio izraz Bratušina i Mudronjina lica, koji nije dopuštao nikakvu pomisao na neuspjeh. Čekajući sada u vreloj noći da Glavaš iznese svoj recept za spas, Bešliću je mnogo toga iz prošlosti bilo jasno. Više nije bio besmrtni član HRB-a, u tajnoj listi uveden pod brojem 172, već običan smrtnik, čovjek u velikoj neprilici. Prvi put je na ovoj planini shvatio da će umrijeti usamljen, bez porodice, odbačen od onih koji su ga nagovorili da dođe ovamo. Bešlić pod ledinu, a njegov novac živima, koji od straha ne smiju ni nos promoliti. Osjećao je jaku mučninu, ali više nije znao da li je to od gladi ili od pomisli na Marica, Bratušu i Rovera. Užasan strah da će skončati u bespuću, prije nego što raščisti račune s Bratušom, sasvim mu je sledio pokrete. Iznenada je izgubio kontrolu nad vlastitim postupcima i po-vikao: »Čemu dogovori? Ljudi, treba bježati. . . Bježmo

odavde što dalje. Vidite da su nas o b m a n u l i . . . Bježmo. . .«

Grčevite grimase sasvim su mu izmijenile lice. Strah ga je tjerao da pobjegne što dalje od potjere i sačuva glavu. »Bježmo, ljudi, mi smo prevareni, zar ne vidite? Rekli su nam da će ovo biti kratki i zgodni izlet . . . A što je ovo? Što se to, majko božja, događa s nama. Mi smo gotovi . . . Pobit će nas kao zečeve.«

Glavaš klimne glavom i reče: »Sve je to točno. Ali što sada? Sad smo ovdje, usred planine, i moramo naći način da se izvučemo. Moramo stići na obalu; to nam je jedina šansa.«

»Ovako iscrpljeni i gladni nemamo mnogo izgleda da uspijemo. Uza sve to, Bakula nam onemogućava brže kretanje«, dometnuo je Miletić sa strane.

»Ako je samo Bakula problem, to ćemo vrlo lako riješiti«, nastavio je Glavaš hladnokrvno. »U slijedećih deset sekundi on više neće biti među živima; ja ću mu olakšati muke.«

Bakula je sve to slušao izbezumljena pogleda i iskrivljena lica: »Ne, to ne smijete uč in i t i . . . Ne smijete mu dopustiti da me ubije . . . Ja sam vam pomogao, sjećate li se? Kad se pucalo na Raduši, ja sam vas izveo iz obruča.. .«

»Kakva glupost«, odvratio je Glavaš. »Zašto bismo ubili tog jadnika kad nam je on pomogao. Ha-ha-ha ...« Glavaš se sada tresao od histerična smijeha. »Koga si ti spasio, kopile umišljeno? Spasio si sebe, a ne nas. Podvio si rep kad je bilo najgušće, a sad spominješ nekakvu hrabrost. Zaveži dok ti nisam jezik iščupao.«

»Ne preostaje nam ništa nego da bježimo«, rekao je Bešlić. »Rekao sam da bježimo, a ne da kaskamo, kako to čini Bakula. Mene nije briga ni za koga; jedino što želim to je da se živ prebacim preko granice. Ako treba glasati, onda glasam da Bakulu ubijemo.«

»I ja«, dometnuo je Ljubas. »Stipe, kako možeš?« zavapio je Bakula očajno. »Ne

poznajemo se od jučer . . . Dijelili smo dobro i zlo u Njemačkoj i Austriji... Majku vam pokvarenu ...«

Ni Miletić nije vidio drugog izlaza osim da ubiju Bakulu.

Samo se Pavlović usprotivio: »Pustimo ga da ide za nama dok bude mogao. Kad lipsa, ni metak mu više neće trebati.«

282 283

Nakon kraćeg vijećanja svi su se složili s Pavloviće-vim prijedlogom, i Bakula je mogao odahnuti, iako je bio svjestan da s takvom ranom neće još dugo. Nadao se, međutim, da će ponovo naletjeti na potjeru i da će mu to biti dobra prilika da se preda.

Ali lukavi Glavaš kao da mu je čitao misli: »Ako misliš da nas možeš nasamariti, grdno se varaš. Od danas ću se osobno brinuti o tebi. Osjetim li nešto sumnjivo, preklat ću te kao ovcu. Metak neću trošiti; nožem ću to obaviti na najsavršeniji način.«

»Bude li i dalje išao s nama, on će ječati, a tako nas može otkriti«, uplašio se Bešlić. »Ja ne želim izgubiti život zbog ranjenog balavca.«

»I nećeš ga izgubiti, to ti garantira Ilija Glavaš«, rekao je »general« važno. »Od ovog trenutka Bakula je pod mojim nadzorom. Vjerujem da on shvaća što to znači.«

Bakula je požurio da kimne glavom u znak razumijevanja.

»Odlično«, rekao je Glavaš, »vojska je opet kompletna.«

»Ali neće biti još dugo«, ubacio je Miletić. »Mislim da se ovako dalje ne može. Pavlović i ja odlučili smo da se odvojimo i da se sami pokušamo probiti. Nemamo nikakav plan, samo ocjenjujemo da je opasnost za svih veća ako smo na okupu, a time su manje šanse da se svi izvučemo. Moramo se razbiti na manje grupe.«

Glavaš, ne manje sarkastičan, reče: »Zapravo sam i ja ponešto razmišljao o tome. I treba da odmah s tim budemo načisto: neću dopustiti nikakvo odvajanje, dok sam živ. Poslije možete činiti što vam je volja. More sigurno nije daleko. Do njega može biti dan-dva ubrzanog marša. To ćemo preživjeti. Zato predlažem da se krećemo samo noću i da odbacimo suvišnu opremu.«

»Na što ciljaš?« upitao je Pavlović. »Na oružje«, odgovorio je Glavaš. »Ti si lud«, ustvrdio je Bešlić. »Da bacim oružje koje

mi jedino ulijeva sigurnost.« »Nisam mislio na sve oružje«, ispravio se Glavaš,

»već samo na puške. Za njih ionako više nemamo mnogo municije. Zadržat ćemo samo revolvere. To je sasvim dovoljno da se probijemo. Kretat ćemo se vrhom Dinare, sve dok ne stignemo do ceste za Split. Zatim ćemo se ponovo dogovoriti što dalje činiti.«

»A od čega ćemo živjeti na Dinari? Ja sam već sasvim iznemogao od gladi«, usprotivio se Ljubas.

»To je, mali, tvoja briga. Najzad ćeš morati pokazati što još umiješ osim precizno pucati.«

Ali jedva što je Ljubas završio kad ih uznemiri grmljavina helikoptera. Glavaš brzo naredi da se uvuku u trnjak. Ležali su ondje sve dok nije pala noć. Neki su odmah i zaspali.

Glavaša je probudio neki gmizavac, koji mu je prešao preko ruke. Sjeo je i počeo otresati sparušenu travu s bluze. Dok je tako sjedio i osluškivao pjev i zrikanje noćne šikare, odjednom se prestrašio: posve razgovjet-no je čuo kako netko struže po zemlji. Zvjerao je unaokolo, tražeći ostale. Svi su bili na svojim mjestima, osim Bakule.

»Što se dogodilo?« pitao je Bešlić, kojeg je također probudio neobičan noćni zvuk.

»Mislim da je ono kopile pobjeglo«, reče Glavaš, škripeći zubima.

»Tko?« »Bakula«, odgovori. Zvuk je prestao i sada se ponovo čulo samo zrikanje.

Obojica su otpuzala prema mjestu odakle se čulo struganje. Ubrzo su vidjeli kako Bakula nožem reže nekakav podebeli štap i kako ga veže uz ranjenu nogu; otkinuo je oba rukava s bluze i omotao ih oko štapa i bedrene kosti, a zatim i oko potkoljenice.

Bacili su kamen u šiblje iza njega; sav se sledio od straha, i nož mu je pao na zemlju. Brzo je otpuzao u stranu, vukući za sobom nogu, koja ga je sve više boljela.

Umor je bio sve jači, glad također. Ponovo su se okupili oko Glavaša, nastojeći mirnije razmotriti svoj položaj. Osjećali su da ni ovdje za njih više nema sigurnosti; u daljini se, naime, čula nekakva galama i dozivanje. Nisu znali tko je to, ali im je bilo jasno da iza sebe više nemaju samo vojsku i miliciju, već i stanovništvo. Stoga se trebalo povući još dublje u planinu. Da su teroristi tog trenutka znali u kakvu su osjećaju gnjeva, srdžbe i mržnje prolazile sahrane poginulih boraca, pripadnika potjernih odjeljenja, potražili bi zacijelo naj-pustije mjesto od pustih i nikad se više iz njega ne bi usudili izaći.

Te noći još dugo nisu mogli zaspati. Mučila ih je ne samo pomisao na sutra već i užasna glad. Sada su

284 285

bili sasvim u divljini, daleko od naseljenih mjesta, u bespuću, gdje su mogli nabasati samo na šumske plodove. Slijedećih pet dana grickat će samo ljutu dinarsku travu i komad kruha što ga je Bešlić imao sakrivenog u torbi. San nije dolazio. Ponovo su započeli razgovor, vjerujući da će tako odagnati pomisao na glad.

»Ono što si rekao o oružju. . . kako to misliš izvesti?« upitao je Ljubas. Kad su pošli iz Salzburga, Ljubas je mogao imati oko 75 kilograma, a sada je imao 55, možda i manje. Bilo mu je nepojmljivo da čovjek u tako kratkom vremenu može postati kostur. Izgledao je uistinu sablasno: oči su mu bile utonule u duplje, nos i ja-godične kosti iskočili su kao tri čvoruge, a kroz uši mu se vedrilo. »Mislim, što će se dogoditi ako opet upadnemo u zasjedu, čime ćemo se braniti?«

»Zadržat ćemo jednu automatsku pušku i pištolje. Ostatak ćemo zakopati. A kako ćemo se braniti, to je vrlo umjesno pitanje. Odsad ćemo se braniti samo lukavstvom, borbu nećemo prihvaćati, jer bi to za nas bio kraj. Upotrijebit ćemo i novu taktiku kretanja; pojavlji-vat ćemo se ondje gdje nas najmanje očekuju. Kad se domognemo mora, mogu nam staviti soli na rep . . . «

»Ne bih bio tako samouvjeren, Ilija«, upozorio ga je Bešlić. »Od cijele grupe ostalo nas je samo šest, ako brojimo Bakulu. Ostale je pozobala noć. Gdje su Vegar, Vlasnović, Horvat, braća Andrići? Najzad, gdje je Martin Juriša? Sada, kad nam je najteže, njega nema. A lijepo nam je rečeno u Salzburgu: ako bude gusto, Juriša će nam pomoći. Gdje je to kurvino kopile? Samo su Adolf i Ambroz znali njegovu adresu u Jugoslaviji, a njih nema, prvoga su ubili na Raduši, a drugi je već sigurno s druge strane granice.«

»Ubili su i Jurišu. Vama se mozak, čini se, sasvim zalijepio, razum vam se pomutio. Shvatite jednom i okanite se iluzija: Udba je točno znala da ćemo doći. Jeste li primijetili kako su nas zatekli na Raduši, kao na izletu. Pucali su po nama kao po glinenim golubovima. Za mene je sasvim logično da su ulovili i Jurišu i onog inženjera koji je trebalo da pripremi vatromet u Zagrebu. I što reći nakon svega toga? Da nas je netko preveo žedne preko vode. Stoga želim ići svojim putem i nitko me u tome neće spriječiti, čak ni ti, generale. Nisam kukavica, ali ne želim svoj život prodati tako jeftino. Braća Andrići su nam obećala ustanak, a dobili smo kišu me

taka . . . Mislim da za ustanak još nije vrijeme. Moramo još dosta toga promijeniti u našim planovima, moramo se vratiti i bolje se organizirati.«

To je govorio Vlado Miletić, a odmah ga je prekinuo Glavaš. »Nevjerojatno je koliko se čovjek može promijeniti u tri mjeseca. Slušao sam te 10. travnja kako govoriš na priredbi u Salzburgu, vatreno i u velikom zanosu. Pozivao si sve oko sebe da te slijede, da ti se priključe u akciji koja će - kako si rekao, ako me pamćenje dobro služi - biti okončana za nepunih petnaest dana. A sada? Sada te, dragi moj, više ne mogu prepoznati. Uplašio si se, što li, i bježiš na svoju stranu. Ali zapamti, prije ćeš biti mrtav nego što se i stopu makneš od puta koji sam ja zamislio.«

»Ne želim nikakvu svađu«, rekao je Miletić. »Samo ponavljam da smo Pavlović i ja odlučili da se odvojimo i d a . . . «

Rečenicu nije dovršio. Slijedećeg trenutka pogodila ga je golema šapa Ilije Glavaša i on je pao kao da mu je netko iščupao kralješnicu.'Dobio je žestok udarac u slabine, a udarac je zazvučao kao da je netko pogodio dotrajalu napuhanu mješinu. Izbezumljeni Glavaš sada je nanišanio u Miletićevu glavu i spremao se da ospe rafal.

»Ilija, brate«, zavapio je Bešlić. »Ne pucaj, otkrit ćeš naš položaj, a onda smo svi gotovi.«

Glavaš najzad zapovjedi: »Zakopavaj oružje, napr-tnjače i suvišnu opremu! Zadržite samo pištolje. Uklonite tragove, a zatim pokret. Ne želite valjda da nas ovdje zateknu!? Imate deset minuta vremena. Ovo nije mjesto za spavanje. Slušajte . . . «

Teroristi su plašljivo osluškivali zvukove koji su dopirali iz podnožja planine; bio je to lavež pasa tragača. U mirnoj noći lavež je bubnjao u ušima kao tisuće če-grtaljki.

Pošto su sakrili dio oružja i opreme, Glavaš i grupa krenuli su dalje prema zapadu. Na kraju kolone hra-mao je Bakula; izgledao je kao otjerani pas koji se ne može odvojiti od svojega gospodara. Uporno ih je slijedio. Nije ga gonila privrženost ili vjernost. Sasvim je trijezno razmišljao. Znao je da će ga Glavaš ubiti ako učini i najmanji sumnjivi korak. Znao je također da će od ostale petorice uvijek dobiti nešto za jelo, ako to nešto pronađu u planini, i, najzad, znao je da će s ovakvom ra-

286 287

nom moći hodati još najmanje dva dana. Možda se do tada ukrcaju na kakav brod i pobjegnu.

Više se nitko nije sjećao koliko su dana pješačili planinom. Nijednom od šestorice bjegunaca, užasno opaljenih lica i s ranama na tabanima, mozak nije bio toliko bistar da broji dane. Sve što su sada radili bilo je na granici životinjskog instinkta. Bili su već sasvim srasli s divljinom, oči su im se privikle na tamu.

To više i nisu bili ljudi, već sablasti u ljudskom liku: bradati, smežuranih obraza, natečenih kapaka, blatni i polugoli. Miletić je bio na granici ludila; neprestano je ponavljao kako želi otići u grad. Bakulina rana se zatrovala i nitko mu nije davao više od tri dana života. On toga nije bio svjestan. Samo je ječao. Ljubas je buncao o hrani, a ni ostala trojica nisu izgledala ništa bolje.

U srijedu 12. srpnja pred noć prispjeli su u riječni kanjon blizu sela Čilaša, u podnožju Dinare. Bili su sasvim iscrpljeni; snaga im je dogorijevala u užasnoj groznici. Međutim, Glavaš im nije dopustio da se odmore, govoreći da je noć koja je pred njima presudna.

»Prebacit ćemo se preko Cetine, a onda nam je put otvoren. Danima čekam ovaj trenutak.«

Bešlić zgrabi Glavaša za rukav bluze: »Slušaj, Ilija, brate. To si nam govorio i prije nekoliko dana. Odmah ćeš nam reći što ćemo dobiti ako se prebacimo preko rijeke, na desnu obalu. Ali brzo, bez ikakva izvrdavanja. Došle su mi vile očima; ja više ne mogu.«

»Ma, umiri se, čovječe«, reče Glavaš poluglasno i povuče ih za sobom u šipražje. »Možemo sve to u miru riješiti. Vidite, već nekoliko dana nikoga nismo susreli, niti smo imali sukob s vojskom. Što to znači? To znači da smo u Hrvatskoj i da nam ovdje ne prijeti nikakva opasnost. Ovdje su odbili da pucaju na nas i narod će nas sigurno podržati. O svemu tome ovih dana sam mnogo razmišljao i zaključio da nam više ne prijeti opasnost.«

»Pa, zašto onda ne izađemo među ljude?« pitao je Miletić.

»Zašto, zašto? Pa to je sasvim jednostavno: izgledamo kao strašila i ljudi bi se nas uplašili. Moramo prije toga svratiti u kakvo pusto selo, obrijati se i urediti.«

Nijedan nije mogao slijediti perfidnu logiku Ilije Glavaša. Ništa nisu razumjeli; jedino u što su bili sigur-

288

ni bilo je da ovako više ne mogu. Zato im je svaki, i najmanji tračak nade izgledao kao spas.

»Što sada zapravo namjeravaš?« pitao je Miletić opet. »Neprestano se ovuda smucati ne vodi nikamo. Ja želim u grad.«

»Čim prijeđemo rijeku, blizu je Sinj i imat ćeš sve što želiš«, lukavo ga je tješio Glavaš. Čekao je da Miletić nastavi, ali je on šutio i činilo se da više nema što reći. Zato Glavaš nastavi. »Prijelaz preko rijeke nije tako opasan. Možemo se samo propisno namučiti ako ne budemo pazili gdje ćemo je pregaziti. Opasnost je mnogo veća ako i dalje budemo tumarali lijevom obalom. Nikad se ne zna tko se sve može spustiti s planine. Stoga vam kažem da je najbolje da se odmah prebacimo.«

»To je samoubojstvo«, dometnuo je Pavlović. »Nikome više ništa ne vjerujem, čak ni sebi. Tvoj plan nam, Ilija, ne pruža nikakvu sigurnost. Kad prijeđemo rijeku, opet smo u planini, opet ćemo tumarati i skapavati od gladi. Ja to više ne mogu izdržati. Ja sam gladan, razumiješ li, gladan sam i moram se pod hitno nažderati, inače ću crknuti.«

»Imaš li bolji prijedlog?« pitao je Glavaš. »Nemam ja, ali ima Miletić.« Glavaš prezrivo odmjeri Miletića i prosikta: »Pričaj,

pametnjakoviću. Da čujem kako si zamislio naše daljnje putovanje.«

Ovaj isprva nije razumio što ga Glavaš pita. Ali zatim najednom shvati da bi morao reći nešto o čemu je posljednjih dana veoma intenzivno razmišljao.

»Spas nije na moru«, reče najzad. »Moramo natrag, gore na cestu. Zaustavit ćemo kakav kamion sa šumskim radnicima, pobiti ih, uzeti njihove dokumente i odvesti se u grad.«

Samo se Pavlović slagao s Miletićem. Glavaš, Ljubas i Bešlić bili su protiv; oni nisu htjeli ni čuti da se vraćaju putem kojim su došli. Bakula nije ni glasao; on je bio na samrti. Nitko ga ništa više nije ni pitao.

Jedno pitanje, samo jedno jedino pitanje mučilo je Glavaša: da li da pusti tu dvojicu? On je posljednjih dana dosta razmišljao baš o tome. Koračajući užarenim kamenjarom hranio se i utaživao žeđ tim pitanjem. Računao je: ako ih ne pusti, mogli bi ga ubiti. Tko će voditi istragu o tome i koga će zanimati što je netko ubio Iliju Glavaša? S druge strane, računao je da bi mu nji-

19 - DVADESETI ČOVJEK 289

hov odlazak mogao više koristiti nego štetiti. Vjerovao je, naime, da će im se pridružiti i ranjeni Bakula, što bi ga riješilo još jedne neprilike, a osim toga ocijenio je da će Miletić i Pavlović u povratku sigurno naletjeti na potjeru i zaglaviti. Njihov povratak će, nadao se, zbuniti potjeru; ostatak grupe tražit će na pogrešnom mjestu, ondje gdje otkriju Pavlovića i Miletića. Bakulu je već računao kao mrtvaca. Lukavo je razmotrio te varijante i uvidio kako je mnogo bolje da ih pusti njihovim putem.

»U redu, možete činiti što vam je volja.« Kad je to rekao, Glavaš je postao svjestan da takvu rečenicu prije pet-šest dana ne bi uopće izgovorio, jer je Pavlovića i Miletića uvijek smatrao poslušnom marvom koja ga je ponekad mogla izvući iz neprilike. Sada mu oni, međutim, više nisu trebali. Ili su mu trebali samo utoliko što su mogli poslužiti kao mamac potjeri.

»Mi ćemo se još noćas vratiti«, rekao je Pavlović. »A ti, Bakula? Što si odlučio?« pitao je Glavaš. »Ja ću i dalje s vama«, rekao je posve iznemoglim

glasom. Te noći teroristička grupa se razdvojila. Pavlović i

Miletić krenuli su natrag na Dinaru, prema prijevoju Vaganj, na cesti Livno-Split, a Glavaš i ostala trojica uputili su se Cetinom uzvodno, tražeći najpovoljnije mjesto za prijelaz.

Cijelu tu noć i slijedeći dan Pavlović i Miletić su se uspinjali prema vrhu planine. Napredovali su vrlo sporo, jer su im noge bile izranjene. Od oružja su imali samo revolvere, a od osjećaja samo želju da zaustave kakav kamion, pobiju putnike, obuku njihovu odjeću, a zatim se odvezu u najbliži grad. Međutim, cesta je bila pusta; ništa se nije čulo ni u daljini, ništa osim buke helikoptera u letu.

I tako su išli sve dublje i dublje u planinu. U četvrtak 13. srpnja uvečer bili su na hrptu Dinare, odakle je pucao pogled na široko Livanjsko polje. Stropoštali su se u šibljak, dašćući i osluškujući prve večernje šumove. Bili su sasvim iscrpljeni. Odmarali su se sve dok se nije smračilo. Zatim su krenuli nizbrdicom prema selu Prologu. Bilo im je najvažnije da prijeđu preko ceste i domognu se prvih vrtova, u kojima su mogli pronaći nešto za jelo. Glad im je sasvim otupila reflekse i oprez. S revolverskim metkom u cijevi pretrčali su cestu i naletjeli ravno na zasjedu, koja ih je ondje čekala danima.

Prvi rafal usmrtio je Miletića. Pavlović se sklonio iza stabla, čekajući da se utišaju prvi pucnji, a zatim je na-nišanio na najbližeg milicionara. Ali začulo se samo ono zlokobno klik - metak se zaglavio u cijevi. Terorist je divljačkim pogledom šarao uokolo, dok su mu se približavali ljudi iz potjere. Snažno se leđima oslonio na stablo, smišljajući što će dalje učiniti. Iznenada se bacio prema najbližem milicionaru, pokušavajući ga zadaviti i oteti mu automat. Ruke su mu se sklopile oko milicionarova vrata, i čelična kliješta sve su se više stezala, premda se milicionar grčevito branio. Milicionaru su brzo u pomoć priskočili drugovi, i terorist je najzad bio svladan. Dugo se otimao i trzao u divljem strahu, ništa ne govoreći. Samo je surovo sijevao zakrvavljenim očima, čekajući i gledajući s koje će strane doletjeti posljednji metak. Vjerovao je da će ga potjera odmah ubiti i zakopati zajedno s Miletićem.

Ali strpali su ga u automobil i odvezli u Livno. Za mnoge ljude u potjernom štabu to je bilo iznenađenje. Naime, kad su čuli da je terorist Ludvig Pavlović uhvaćen živ, očekivali su da će vidjeti dvadeset jednogodišnjeg mladića, a pred njima je bio ostarjeli čovjek, srne-žurana lica, sparušene kože, samrtničkog pogleda. Od odjeće je na sebi imao razderane hlače, bluzu i čizme kojima su već bili otpali potplati. Ukratko, bio je živi kostur.

Najprije su ga nahranili. Međutim, nije mnogo pojeo. Od dugotrajne gladi želudac mu se bio smanjio i mogao je podnijeti samo desetak zalogaja.

Sve što je dotad rekao bilo je samo ime i prezime. Ali kad su ga nahranili i napojili, jezik mu se odmah razvezao. Odgovarao je i na ona pitanja koja mu nisu postavljali. Najprije je rekao da se terorist ubijen na Dinari zove Vlado Miletić i da su zajedno boravili u SR Njemačkoj, gdje su postali članovi HRB-a. Zatim je ispričao da su se njih dvojica odvojila od Glavaševe grupe blizu rijeke Cetine, a najzad je rekao što namjeravaju »general« i njegova družina, te gdje su zakopali dio oružja i opreme. O Ambrozu Andriću, Pavlu Vegaru, Vi-daku Buntiću i Mirku Vlasnoviću nije znao ništa, osim da su se razdvojili još na Raduši, nakon oružanog sukoba kod sela Rumboka.

Odmah su provjerili govori li Pavlović istinu. U terenskom vozilu prevezli su se na mjesto koje je označio

290 291

kao skrovište oružja i opreme. Nakon kraćeg tumaranja planinom pronašli su jednu usjeklinu i u njoj skriveno oružje i naprtnjače. Bio je to signal da ni ostale Pavlo-vićeve riječi nisu laž. Hitno je poslana poruka potjer-nom štabu za Dalmaciju da se budno motri na korito rijeke Cetine. »Četiri terorista, od kojih je jedan teško ranjen, namjeravaju se prebaciti na desnu obalu. Po-duzmite odgovarajuće mjere kako bi se to spriječil o . . . «, stajalo je uz ostalo u hitnoj poruci.

Međutim, koliko god poruka bila hitna, stigla je prekasno. Glavaš i njegova trojka već su bili prešli preko rijeke i uspinjali se na planinu Svilaju. Nije pomoglo ni to što je Pavlović iz helikoptera točno pokazao mjesto gdje su se on i Miletić odvojili od grupe. Glavašu, Lju-basu, Bešliću i Bakuli opet se izgubio trag.

Ali ne zadugo. Potjera je najprije otkrila teško ranjenog Petra Ba-

kulu. Pronašli su ga u kamenjaru iznad Cetine. Bio je već u dubokoj komi; ničega nije bio svjestan, čak ni toga da živi svoje posljednje trenutke. Iskrivljena i posve blijeda lica, poluzatvorenih očiju, zgrčio se na vrelom kamenju, držeći u ruci komadić trave iščupane u velikoj muci.

Noga mu je bila posve modra, natečena i gnojna. Pokušali su mu pomoći, ali koliko god je pomoć bila brza i stručna, liječnik mu nije uspio spasiti život. Terorist je umro, promrmljavši na kraju nekoliko nerazgovjetnih riječi, koje su prije bile krkljanje nego suvislo govorenje.

Potjera je zatim krenula u planinu. Samo dva kilometra južno od njih besciljno su lunja

la tri terorista. Držali su se šikare i drugih zakloništa, plašeći se najviše da ih ne otkriju helikopterske izvidnice. Već u prvim satima koje su proveli na Svilaji postali su svjesni da prelaskom preko Cetine nisu dobili ništa, ništa osim što su se riješili Bakule. Ni trenutak nisu razmišljali o tome kako je taj jadnik umro, niti su ga sažaljevali. Najvažnije im je bilo da on ne kaska za njima i da ništa neće moći otkriti potjeri.

Teroristička trojka sada je sporo napredovala prema vrhu Svilaje. U početku su bili oprezni, ali što su ulazili dublje u divljinu, oprez je popuštao. Svakoga novog sata bili su sve iscrpljeniji.

292

Tog i slijedećeg dana teroristi su bili obuzeti mišlju kako da se neopaženo spuste u kakvo selo, ukradu hranu i ponovo se povuku u divljinu. Sada su išli prema jugozapadu, nadajući se da će nabasati na selo. Spuštali su se u vrtače, tražeći vodu, i penjali se na divlje voćke berući plodove.

Nešto zbog jednolične okolice, a više zbog nepoznavanja terena, teroristi uopće nisu primijetili da su se izgubili i da se sve vrijeme zapravo vrte u krug. U tom tu-maranju planinom prvi je kapitulirao Glavaš. Prelazeći nespretno s jedne na drugu stijenu, u blizini sela Ogorja pao je i iščašio nogu. Bilo je to kao da je samome sebi potpisao smrtnu presudu. Znao je vrlo dobro da bi ga Bešlić i Ljubas mogli ostaviti, kao što su sva trojica ostavila ranjenog Bakulu.

Slijedećeg dana u podne, nahranivši se prije toga suhim korijenjem u nekakvoj napuštenoj kućici, tri terorista iznenada su banula u selo Leskur. Na brzinu su skinuli kape i bluze, a revolvere sakrili u džepove. Onako prljavi i bradati ušli su u najbližu kuću, zatraživši hranu od zaprepaštenog domaćina. Došljaci su se predstavili kao šumski radnici koji su se uputili u Sinj. Ali domaćin je odmah prozreo o kakvim je »radnicima« riječ. Ponudio im je da sjednu, odugovlačeći da im iznese jelo. Htio je dobiti na vremenu; pretpostavljao je, naime, da teroristi sigurno nisu nezapaženi ušli u selo. Računao je: što ih dulje zadržim, veća je mogućnost da ih potjera ulovi. Nadao se također da će potjera ubrzo biti obaviještena o dolasku trojice terorista. Sekunde su se otegle kao vječnost, ne samo domaćinu nego i trojici terorista. Vidjevši da ukućani previše oklijevaju, da se nešto sašaptavaju i da je jedan dječak već izišao na dvorište, i više se ne vraća, Glavaš, Bešlić i Ljubas ustali su i žurno napustili kuću, pravdajući se da im se neobično žuri i da će jesti negdje uz put. 0 tome da im se neobično žuri nije bilo dvojbe; u daljini je već grmio motor helikoptera.

Sad su morali trčati uzbrdo. Glavaš je stisnuo zube, zaboravio iščašenu nogu i spotičući se sustizao Bešlića i Ljubasa, koji su grabili prema uzvisini ne obazirući se na »generala«. Helikopter je sletio na plato iznad sela, što tri bjegunca nisu vidjela, ali su čuli da se buka za trenutak utišala. Znali su da će u slijedećih petnaest mi-

293

nuta imati iza sebe najmanje dvadeset naoružanih ljudi, a možda i cijelo selo.

Bjegunci su u kamenjaru nabasali na dječaka koji je čuvao ovce i gledao ih u čudu. Dječak je vidio kako posljednji šepa i čuo kako glasom očajnika doziva ostalu dvojicu, koji su već bili odmakli. Vidio je zatim kako su se tri bradata neznanca zavukla u nekakav prirodni otvor, i ondje se primirili. Najzad, vidio je i kako od sela trči mnogo naoružanih ljudi, koji su se već bili raširili u strijelce. Dječak im je odmah pokazao gdje su se teroristi sklonili.

Bjegunci su čuli kako potjera okružuje mjesto gdje su se krili. Zveckanje oružja pretvorilo se u zaglušnu tutnjavu. Takav užas i beznadno stanje nisu osjetili ni onda kada su se pod kišom metaka povlačili s Raduše. Ležali su s tim strahom sve dok nisu vidjeli prvog čovjeka iz potjernog odjeljenja. Zatim su pucali iz jedinog preostalog automata. Ali ne zadugo. Precizni hici što su došli iza jedne stijene, koja je bila ravno ispred njih, najprije su pogodili »generala«, a zatim i ostalu dvojicu.

Umorni ljudi, iscrpljeni dugotrajnom potjerom, mogli su napokon odahnuti, ali samo nakratko. Pomisao da se još četiri terorista, četiri sumanuta zločinca, kriju negdje u bespuću nije ih mogla ostaviti ravnodušnima i spokojnima. Znali su da će se mir vratiti u te krajeve tek kad ih uhvate.

294

4.

POSLJEDNJA ČETVORICA

Kad su četiri terorista shvatila da je iluzorno očekivati pomoć naroda, za koji su im u Australiji i Evropi godinama tvrdili da će im se pridružiti u njihovu »ustanku«, znali su da za njih više nema nade. Sve kad bi se nekim čudom i dogodilo da im se netko priključi, bila bi to jadna skupina koja se ne bi mogla održati ni dva-tri dana. Pozobala bi ih odlučnost ljudi koji su imali sasvim jasne predodžbe o svojoj budućnosti i vlastito političko uvjerenje.

Živeći godinama pod kontrolom i na jaslama obavještajnih službi, uživajući blagonaklonost ljudi kojima je zanat stvaranje opće nesigurnosti, hladnoratne klime i antikomunističke histerije, teroristi su stekli lažnu predodžbu o tome da je i u njihovim rukama dio moći. Taj naglašeni osjećaj posjedovanja moći stvorio je u njima i sasvim određeno uvjerenje o vlastitoj hrabrosti, u koju su, međutim, vjerovali sve dok ih potjera nije obezglavila i natjerala u paničan bijeg. Nakon toga pojmili su da se njihova hrabrost svodi samo na neizmjernu želju da ih potjera ne ulovi. Hrabrost je za njih sada bilo nešto nedokučivo, kao i sve ostalo što su doživjeli proteklih dana.

U tom izgubljenom položaju davala im je neku snagu samo spoznaja da se njihova sudbina može promijeniti ako umaknu preko granice. Bilo im je posve sveje-

295

dno kako će ih ondje dočekati, hoće li ih smatrati pobjednicima ili kukavicama. U mislima na bijeg bio se za njih usredotočio pojam budućnosti. Stoga su i bježali, panično i bezglavo.

Tih dana četiri terorista nisu znala kakva je sudbina snašla ostale članove grupe. Ambroz Andrić, Vegar, Buntić i Vlasnović odvojili su se od glavnine odmah nakon oružanog sukoba kod sela Rumboka, na planini Raduši, razmišljajući samo o tome kako da se što više udalje od žarišta glavne borbe. Oni, međutim, kao da nisu shvaćali da su sami diktirali mjesta gdje će se voditi najžešće borbe. Živjeli su u iluzijama da će se glavnina potjere okomiti na Glavaševu grupu, a da će s njima imati samo sporadične sukobe. Osim toga vjerovali su da će na području Dalmacije miliciju i ljude koji su joj pomagali zateći nespremne, te da će tako lakše pobjeći. Međutim, bile su to samo puste tlapnje. Ne samo što ih potjera nijednog trena nije ostavljala na miru već je i sva Dalmacija bila na nogama.

Nije potrajalo dugo i teroristi su uvidjeli da im podjednaka opasnost prijeti sa zemlje i iz zraka. Prema tome su usklađivali i taktiku bježanja; držali su se uglavnom šume, gdje su ih helikopteri vrlo teško mogli otkriti, i izbjegavali naseljena mjesta, jer su znali da se gotovo cjelokupno stanovništvo natisnulo u potjeru za njima. Strahovali su od svakog čovjeka. Na tom području nisu više pokušali ni od koga zatražiti pomoć, jer zajedno s njima putovao je i glas da su opasni ljudi koji lakše potežu obarač nego što dišu.

1

Nakon oružanog sukoba kod Rumboka, 27. lipnja, kad se već načeta grupa razbila u nekoliko manjih, Ambroz Andrić, Pavle Vegar, Vidak Buntić i Mirko Vlasnović uputili su se južnim obroncima Raduše prema Lju-buši, pa dalje na Čvrsnicu. Odolijevali su želji da se zaustave i odmore; i sama pomisao da bi ih potjera mogla stići ubijala je u njima svaku nakanu da barem načas predahnu i opuste se. Opasnost je bila golema: istodobno su se morali boriti protiv potjere, umora, gladi i žeđi. To je od njih zahtijevalo ne samo nadljudsku izdržljivost već i visok moral. A poslije Rumboka nisu imali

ni jedno ni drugo. Uza sve to, i rezerve municije bile su pri kraju, što je na svoj način povećavalo opasnost.

Ambroz Andrić jedini je od bjegunaca tog trenutka sasvim trijezno razmišljao. Koliko god je bio obuzet mišlju da je najvažnije spasiti vlastiti život, znao je da ne može opstati sam u toj divljini; nije bio neki osobiti specijalist u kretanju nepoznatim terenom, a osim toga i tjelesna izdržljivost bila mu je loša strana. Stoga je, razmišljajući o vlastitom položaju, istodobno mislio da u ništa boljoj situaciji nisu ni ostala trojica. Trebalo je, dakle, smisliti nešto što im je moglo vratiti samopouzdanje i barem ih privremeno umiriti.

Ocijenio je da bi to »nešto« moglo biti samo brzo uzmicanje pred potjerom. S nogu, u pauzama između trčanja i brzog koraka, upoznao je ostale sa svojim planom: »Pretpostavimo da nas goni nekoliko tisuća ljudi, u što ne sumnjam. Pretpostavimo da nam nitko neće pomoći, kao što i neće, jer došli smo, čini se, u pogrešno vrijeme. Pretpostavimo, dalje, da nitko ne spava, da su svi budni i da nas vrebaju iza svakog šibljaka. Ne smijemo se, znači, pouzdati ni u čiju pomoć, jer su nas izdali i oni od kojih smo to najmanje očekivali. Što učiniti kad se čovjek nađe u tako bezizlaznom položaju? Vjerujte mi, što god mi izmislimo, izmislit će i oni koji nas gone. Nema više stvari koju nam ti bezbožnici ne bi mogli podvaliti. Jedina je naša prednost što oni ne znaju gdje smo. I ta nam prednost može spasiti život.«

»Možda!« dobacio je Vegar, ali nije bio sasvim siguran da misli isto. Neka njegova iskustva iz Indokine nisu se uklapala u takvo poimanje spasa. Sačuvati glavu na ramenu značilo je samo ustrijeliti onoga koji je prijetio da je odrubi. Sve ostalo bili su opasni rizici koji bitno nisu mijenjali njihov položaj. Vegar je bio načisto s tim da i dalje treba iz potaje pucati na progonitelje, i tako ih ne samo brojčano slabiti nego ubijati i njihov moral. »Možda, kažem, ali ja bih vam savjetovao da se baš mnogo ne pouzdajemo u takav plan. Podsjećam vas da smo i prije nego što smo se sklonili u onu pećinu kod Rumboka mislili da nas ondje nikad nitko neće pronaći. A ipak su nas nanjušili. Vjerujem da ovdje ne postoji takvo mjesto gdje bismo se mogli primiriti nekoliko dana a da nas potjera ne otkrije. U svakom slučaju, treba pokušati. Ništa nećemo izgubiti ako pokušamo.«

296 297

»Ja gledam sasvim realno«, nastavio je Andrić, zaobilazeći golemu stijenu koja se bila ispriječila pred njim. Udario je potom stazom koja je vodila još dublje u gustiš. »Uopće ne računam sa sretnim slučajem, pa sasvim realno zaključujem da je najbolje da se neko vrijeme sklonimo u kakvu pećinu i ondje pričekamo dok se hajka ne smiri. Ako uspijemo tako ostati neotkriveni mjesec dana, bit će to za nas spas. U međuvremenu može se svašta dogoditi: može pasti vlada, može nam se netko priključiti, može policija ustvrditi da smo se uspjeli vratiti preko granice i, najzad, može se pojaviti Martin Juriša da nas izvuče iz neprilike.«

»Ne znam kako bi nam on mogao pomoći?« upitao je Vegar s ironijom u glasu. »Ako ga nisu otkrili, već je davno kidnuo preko granice. Nije lud da čeka nož kao janje pred klaonicom. Uostalom, i mi bježimo i nimalo ne bih osudio Jurišu kad bih znao da je pobjegao.«

»Juriša nije pobjegao, u to sam uvjeren. Koliko god smo mi ovog trenutka nemoćni, on se nas zacijelo još plaši. Bilo bi dovoljno samo da mu pošaljemo signal, pa da učini i nemoguće samo da nas izvuče«, rekao je Ambroz Andrić.

Spominjanje Martina Juriše potaklo je u Vlasnoviću i Buntiću nadu da njihov položaj i nije tako tragičan kako su zamišljali. Pomislili su da bi Andrića svakako trebalo nagovoriti da pošalje signal Juriši. Ali kako? To je mučilo obojicu.

»Taj Juriša . . . ima li on uistinu mogućnost da nam pomogne?« pitao je Vlasnović, a Buntić zagrizao jezik, jer mu je isto pitanje bilo na pameti.

Korak im je bio sve kraći, a disanje sve dublje. Hvatala se već i noć. Andrić ni sam nije znao kako da odgovori na Vlasnovićevo pitanje, jedino što je želio bilo je da ga ne razočara i da mu sačuva moral.

»Imam Jurišinu adresu. Još u Njemačkoj smo se dogovorili da mu se javim ako kola krenu nizbrdo. Mislim da je upravo sad takav trenutak.«

»Zbunjuju me dvije stvari«, dometnuo je Buntić. »Ako je Juriša ušao u zemlju pod svojim imenom, onda budite sigurni da više nije među živima. Mislite li da je Udba toliko naivna? Ne bi me čudilo da Juriša već trune negdje u kakvu Udbinu zatvoru, zatučen u potiljak. Dalje, kako misliš stupiti s njim u vezu? Čovječe, ovo je

divljina, nema ni telefona ni pošte. Možeš samo vikati, a ni to nije preporučljivo jer bi nas odmah otkrili.«

»Dobro je što vam u ovakvim trenucima nije ponestalo smisla za šalu«, rekao je Andrić pokazujući zube, iako je smiješak bio usiljen. Najradije bi bio tog trenutka Buntića udario, jer je znao da se šalio i kad su mu oči ispadale. A to nije bila osobina čovjeka zdrave pameti, činilo mu se. »Jurišin dolazak u zemlju temeljito smo isplanirali, Skorzenv vrlo dobro zna. O njegovoj specijalnoj misiji razgovaralo se već u Australiji, kad se još nije znalo ni kad ćemo mi preko granice. Kad je proljetos doputovao u Njemačku, opskrbili smo ga lažnim dokumentima koje mu je osigurao onaj Pinjuh iz Dortmunda. Zbog toga je i otišao pod ledinu.«

»Tko?« upitao je Buntić iznenađeno. »Pinjuh. Previše je znao a da bismo ga mogli pustiti

da slobodno šeta Njemačkom. Nikad se ne zna tko je Pinjuha sve mogao obrlatiti. Za dobar novac on bi bio spreman ispričati sve što je znao. A znao je, kažem previše.«

»I tko se pobrinuo da ga ušutka?« zapitkivao je dalje Buntić. Bilo je to napola pitanje, a napola tvrdnja. Buntić je, naime, gledao ravno u Andrića, vjerujući da je on osobno sredio račune s Pinjuhom. Andrić je odmah shvatio Buntićeve misli. Ciničan smiješak opet je zaigrao na rubu njegovih usana. Rekao je:

»S tim nisam imao ništa. Obavio je to umjesto mene Andrija Roglić.«

»Andrija Roglić?« začudio se sada Mirko Vlasnović. »Mislim da poznajem tog čovjeka. Boravio je u Italiji kad i ja. Međutim, nisam sasvim siguran da je bio za našu stvar; prije bi se moglo reći da je šurovao s Ud-bom.«

Smijeh na Andrićevu licu iznenada se zaledio, a Vegar je zastao u pola koraka. Učinilo mu se da mu je ekspresni vlak protutnjao utrobom. Vlasnoviću nije promaklo Andrićevo i Vegarovo zaprepaštenje, ali ništa nije rekao; čekao je da Andrić ili Vegar potvrde njegovu sumnju.

»Ako je tako, onda je Pinjuh znao više nego što smo pretpostavljali, kučkin sin. Naime, pasoš s kojim je Juriša ušao u Jugoslaviju glasi na ime Andrije Roglića. Pinjuh nam je, dakle, namjestio fantastičnu igru. Sada mi je mnogo toga jasno: i to kako smo bez mnogo muke

298 299

prešli granicu, kako smo bez neprilika stigli na Radušu, kako su nas ovdje dočekali i kako nas sada gone bez milosti. Sada se uistinu ne bih začudio da mi netko kaže da su uhvatili i Jurišu i Barišića. Ništa me ne bi začudilo. Mi smo izdani. U suprotno me nitko ne može uvjeriti. Nismo ih uspjeli obmanuti. Ta gamad je bila o svemu obaviještena; sada je i sasvim razumljivo što se nas želi dočepati. Majko jedina, zar smo bili tako glupi?«

Pomisao da ih je netko izdao sledi mu dušu. Vlasno-vić nikad nije vidio takvo, užasnuto lice Ambroza An-drića. Bio je uplašen poput čovjeka kojemu su upravo saopćili da će ga javno objesiti.

Međutim, ništa bolje nisu izgledala ni lica ostale trojice. Vegar je u sebi žestoko psovao, iako je čak više vjerovao da je riječ o slučajnoj koincidenciji, o dva različita čovjeka. No bilo mu je sasvim jasno da se ime Andrije Roglića nalazilo na listi imena na koje su jugoslavenski pogranični organi bili posebno upozoreni. Ako je, dakle, to ime i prezime bilo šifra za sve ljude koje je obavezno trebalo zaustaviti na granici, onda je Juriša uhapšen istog trenutka kad je stupio na tlo Jugoslavije.

Vlasnovićevo i Buntićevo lice odavalo je duboko razočaranje. Razgovor o tome da će im Juriša možda pomoći u nevolji bio je sada suvišan. I Juriša je, vjerovali su, morao razmišljati kako da spasi vlastitu glavu. U tom trenutku oni doista nisu mogli tražiti od broja 20 da misli i na njih.

Ali Juriša je, unatoč svemu, mislio na Marićeve i Ro-verove »jurišnike«. Sjedeći kod kuće razmišljao je o tome hoće li Andrić i njegova »vojska« doživjeti onakav kraj kakav zaslužuju. Razmišljao je i o tome kako će na prvu vijest da je uhvaćen i posljednji terorist otputovati u Čitluk i potražiti roditelje Zrinke Milas, djevojke koju je prije deset godina upoznao u Australiji. Potražit ću roditelje svoje Zrin i ispričati im sve što se dogodilo u Katoombi, naredio je samome sebi.

Prvo improvizirano odmorište poslije oružanog sukoba kod Rumboka teroristi su imali tek na južnim obroncima Ljubuše. Ali nije to bio pravi odmor, kad

se čovjek bezbrižno opruži i opusti, ne strahujući da bi ga netko mogao iznenaditi i zaskočiti, već polusan iz kojeg ih je trzao svaki šušanj i neprirodan šum. Neopisiv strah koji ih je pratio cijelim putem pretvorio se sada u ponašanje ranjene zvijeri; sve što im je moglo ugroziti život bilo je na nišanu njihovih puščanih cijevi.

Iako su znali bezbroj načina zavaravanja, bjegunci se nisu njima koristili; najprije su željeli prodrijeti što dublje u planinu. Sve do Ljubuše nisu se usuđivali prepustiti ni polusnu. Učinili su to tek na južnim obroncima, kad su bili sasvim sigurni da su izmakli potjeri onoliko koliko im je jamčilo da će preživjeti slijedećih četrdeset i osam sati. A bilo im je neobično stalo da prežive ta dva dana, jer ih je Ambroz Andrić neprestano uvjeravao da ih potjera nakon toga nikad više neće ni vidjeti, a kamoli uloviti. Ostalu trojicu Andrić je, naime, bez mnogo muke uvjerio da plan koji je on predložio odmah nakon rasula na Raduši pruža najveću sigurnost za spas. Svakodnevno slušajući reske rafale iz strojnica, koji su se prolamali planinom, Andriću je bilo jasno da potječu od potjere i njegove razbijene grupe.

»Slažete se, onda, s mojim planom?« zapitao je te noći Ambroz Andrić u zabačenom odmorištu na Lju-buši.

Svi su kimnuli glavom u znak pristanka, čak i Pavle Vegar, koji baš nije osobito cijenio Andrićevu taktiku. Za nj se Andrić u tim trenucima ponašao suviše pasivno, što je ocijenio kao kukavičluk. No sada baš nije bilo vrijeme za izbirljivost, trebalo se ponašati onako kako su zahtijevale prilike.

»Ovo je operativni posao«, nastavio je Ambroz Andrić nervozno češući neobrijano lice, »iako će se možda nekima činiti da baš nije tako. U Australiji i Austriji smo vježbali i neke varijante povlačenja, što nije nimalo sramotno. Povlačiti se u borbi za mene znači samo prikupljanje snaga za protunapad.«

»I ti još vjeruješ u tako nešto?« upitao je Vegar žestoko pljunuvši.

»Slušaj, Skorzenv, brate, mi smo razbijeni, ali ne i uništeni. Dovoljno je da se nas četvorica vratimo preko granice i da okupimo nove snage. U ovoj akciji mnogo smo toga naučili. Bilo je dosta grešaka, nema dvojbe, ali novu grupu bih sasvim drukčije organizirao.«

300 301

»Ne počinji opet, molim te. Hvata me mučnina od svih tih planova. Zar ne vidiš da su se okomili na nas kao na bijesne pse? Ne dopuštaju nam ni da predahnemo, a ti imaš na umu nekakav novi plan. Hoćeš li da ti kažem istinu, Domagoju? S nama je svršeno. Samo luđak to ne bi vidio. Gledaj što se događa. Slom, totalni slom. Nitko na nas ne daje ni centa. Ostavljeni smo da lutamo planinom, da spašavamo vlastitu kožu. Svi nas gone. Do đavola, kao da ne znate da nas svi gone. Nemamo hrane, ostali smo bez municije . . . Poklat će nas kao što smo mi namjeravali njih. Ovo je, dragi moj Domagoju, pogreb svih naših planova i zakletvi. Imaš valjda još toliko pameti da to shvatiš.«

Sada je preuzeo Ambroz Andrić. Glas mu je bio tanak i umoran, ali još dovoljno jak da su ga razgovjetno čuli Vegar, Vlasnović i Buntić.

»Akcija je propala, u to nema sumnje. Ali neću dopustiti da me ulove. Ja bježim natrag preko granice.«

»Bježimo i mi, ali kako?« dometnuo je Vlasnović povišenim i svadljivim tonom. »Tumaramo ovom planinom nadajući se da bi nam netko mogao priskočiti u pomoć. Tako ćemo tumarati sve dok ne naletimo na njihove cijevi. A zašto? Zato što uopće ni sami ne znamo što treba učiniti. Bježimo bez ikakva plana, i to će nas na kraju stajati glave.«

»Ne možeš tako govoriti«, odbrusio je Andrić, uda-rivši šakom o zemlju. »Ja sam vam predložio što da uradimo: zavucimo se, ponavljam, u kakvu pećinu i ostanimo ondje dvadesetak dana, dok se ne stiša potjera. Tako ćemo imati više izgleda da se izvučemo nego da sada idemo glavom kroza zid. Gdje god se pojavimo, pucat će na nas bez opomene. Osim toga, u krugu od nekoliko desetaka kilometara sve je puno vojske i milicije, i nema nikakve nade da probijemo obruč. Ono što me je zapanjilo jest to kako nas nisu ulovili još u onoj pećini kod Rumboka. Pravo je čudo kako smo se izvukli iz one klopke.«

»I nakon svega ti imaš hrabrosti govoriti kako nam je jedini izlaz da se sakrijemo u pećinu na Ljubuši«, planuo je Buntić. »Misliš li ti, čovječe, uopće svojim mozgom?«

»Naravno da mislim«, rekao je Andrić čvrstim glasom. To je značilo da su to činjenice i da tome nema prigovora. »Pećinu sam predložio zato što sam sasvim

siguran da nas ondje više nitko neće tražiti. Osim toga, naći ćemo takvo mjesto koje će biti daleko od očiju potjere. Do đavola, ni oni nisu svemogući. Ne mogu, valjda, okrenuti naglavce cijelu planinu. Ubili smo im i ranili veliki broj ljudi, i to će ih, nema sumnje, natjerati na pojačan oprez. Sve to, nadam se, usporilo je njihovo napredovanje.«

»Ali to ne znači da se već nisu opametili«, objašnjavao je Vegar. »Poslije ovih sukoba sasvim je razumljivo da nas dalje love helikopterima. Jasno vam je, valjda, da nas ne gone oni isti ljudi na koje smo pucali kod Rumboka. Ovdje će nas dočekati drugi, u Dalmaciji t r e ć i . . . Ovo je iscrpljujuća hajka, ali ne za njih, već za nas. Na mjestu gdje se pojavimo čekat će nas spremni; okružit će nas, a zatim pozvati helikoptere s elitnim komandosima. Tako se to radi.«

»To je razlog više da se prikrijemo«, nastavio je Andrić. »Ako nas ne otkriju njihove izvidnice, uzalud će helikopteri kružiti nad našim glavama.«

Sada je Buntić s čuđenjem odmahivao glavom: »Sve si ti to dobro zamislio, Andriću, ali si nešto ipak zaboravio. A to nam je u ovom trenutku veći neprijatelj od bilo kakve potjere: hrana i voda! Od čega ćemo živjeti u toj pećini? Bez hrane možemo biti dan-dva, ali v o d a . . . Od ove vreline i utroba će nam proključati.«

»Razmišljao sam i o tome«, reče Andrić, gledajući u Buntića, pa u ostalu dvojicu. »Svake noći će netko drugi od nas četvorice biti zadužen za pribavljanje hrane i vode. Izlazit će iz pećine, tragati za vodom i brati šumske plodove. Ako budemo pažljivi, sve bi se moglo dobro svršiti.«

Netko upita kako će pronaći pećinu koja će biti daleko od očiju potjere, a blizu kakva vrela i divljih voćaka. Andrić je i na to pitanje imao odgovor.

»Mislim da bi nam u tome najviše mogao pomoći Skorzenv. On je iz ovog kraja.« Andrić je zatim pogledao u Vegara, ali ovaj to nije primijetio jer je noć bila tamna i slabo su se razabirali pokreti. »Možeš li nam, Skorzenv, predložiti takvo mjesto?«

»Ljubušu ne poznajem«, rekao je Vegar, tražeći način da ih privoli da odmah nastave prema Čvrsnici, za koju je znao da u svojim njedrima krije nekoliko takvih pećina. »Ali imam prijedlog koji vam se zacijelo neće svidjeti. Ako ste spremni, ja bih još ove noći nastavio

302 303

prema jugu. Mislim da bi nam u ovom trenutku Čvrsnica mogla pružiti najsigurnije utočište. Iz priča znam da je bogata spiljama.«

»Vegar ima pravo«, dometnuo je Vlasnović. »Što smo dalje od mjesta prvog sukoba, to su veći izgledi da nas nikada ne pronađu. Ako mene pitate što dalje, ja se slažem da nastavimo put, iako sam posve iscrpljen.«

»Bilo bi dobro da krenemo odmah«, predložio je Andrić. »Tako bismo uštedjeli jednu noć. Kad svane, zavući ćemo se u kakvu šikaru i čekati da padne večer; najbolje je da se krećemo samo noću.

Teroristi su još iste noći, nakon trosatnog odmora, nastavili put prema jugu, držeći se i dalje gustiša i skrovitih putova. Ali već nakon nepuna četiri sata morali su se ponovo zaustaviti jer je upravo svitalo, pa su bili prisiljeni da potraže sklonište, u kojem su namjeravali ostati sve do slijedeće večeri.

I ti sati hodanja bili su mučni i zamorni. U naprtnja-čama su imali još nekoliko konzervi, ali su ostali bez kruha. Nemir je još više pojačavala spoznaja da se prehrana neće nimalo poboljšati, nego da će iz dana u dan biti sve gora. Uza sve to, znali su da ih očekuje i najmanje deset dana boravka u pećini, gdje će potrošiti sve zalihe hrane. Boraviti deset dana na jednome mjestu značilo je isto što i sam sebi iskopati grob. Međutim, drugog izbora nisu imali ako su željeli zavarati trag i umaći potjeri.

Kad su ušli u zemlju, teroristi su imali sasvim određen cilj - dizanje »ustanka« i uspostavljanje »gerilskih baza« na Vranu. Sada im ni pomisao na taj cilj nije ništa koristila. Jednako im nije koristila ni otrovna municija kojom su htjeli izazvati psihološki stres kod protivnika; sve im se to vratilo kao bumerang. Poslije rasula kod Rumboka vodila ih je jedino misao da što prije napuste zemlju i vrate se onamo odakle su došli. Gdje god bi vidjeli izlaz iz sadašnje situacije, onamo bi se namjerili. Zato je bilo i razumljivo što su u vrijeme kad im je prijetila opasnost sa svih strana skrivanje u pećini smatrali najboljim izlazom.

Cijelu tu subotu zapovjednik »glavnog stana« Ambroz Andrić, zapovjednik »hrvatske revolucionarne vojske« Pavle Vegar, »rojnik« Mirko Vlasnović i »dovod-nik« Vidak Buntić proveli su u šikari, puni strepnje i nemira. Malo su i razgovarali, halapljivo pušeći posljed

nje cigarete. Samo su se danju mogli predati tom jedinom zadovoljstvu koje im je još bilo preostalo. Noću se lisu usuđivali paliti šibice, jer se nikad nije znalo tko bi

ih mogao zamijetiti. Kako su prolazili sati, snaga im je sve više kopnila.

Nisu više imali ni vode, a jara je bila nepodnošljiva. Na sjeveru su se gomilali tmasti oblaci, ali nije bilo nikakve nade da nad njima prospu kišu; južni vjetar ih je gonio sve dalje od Ljubuše.

Kad je zašlo sunce, ponovo im se vratilo raspoloženje. Postalo je svježije, a Buntić je, tumarajući unaokolo, našao nekakvu lokvu s vodom. Odmah je o tome obavijestio ostalu trojicu. Otišli su na izvor, ali koliko god su bili žedni, smogli su još toliko snage da se ne napiju. Buntić ih je, naime, upozorio da je blizu izvora otkrio i ostatke uginule životinje, za koju je pretpostavljao da je lisica. Okolicom se doista širio smrad strvine u raspadanju i Buntić nije morao posebno uvjeravati ostalu trojicu da govori istinu.

»Ne bih se iznenadio da je voda otrovana«, rekao je s očajem u glasu Pavle Vegar. »Mi njima otrovane metke, a oni nama otrovanu vodu. Lijepo su to smislili.«

»Ne vjerujem da su se toga sjetili«, pokušao je Vlasnović odagnati sve sumnje, iako ga je nagrizala ista misao. Ali žeđ je bila jača od razuma. »Ja ću se napiti, jer više ne mogu izdržati. Usta su mi zagorjela kao pećnica.«

Nitko ga nije sprečavao da klekne kraj lokve i počne piti; ostalima je takav Vlasnovićev postupak čak i odgovarao, jer su tako odagnali svaku mogućnost da i sami padnu u sličnu napast. Vlasnović je pio sve dok nije izgubio dah. Zatim je dlanom obrisao bradu, čekajući što će se dogoditi. Čekali su i ostali.

Ni sami nisu znali koliko su stajali pored te lokve, očekujući da se Vlasnović sruši mrtav, sve dok ih Vegar nije opomenuo.

»Ljudi, ako je voda otrovana, onda mora da su u blizini i ljudi koji su u nju ubacili otrov. Maknimo se brzo odavde jer će nas pobiti kao miševe.«

Prignuli su se i počeli se natraške povlačiti prema mjestu gdje su sav dan ležali. Zvjerali su unaokolo, strahujući da će se iz kamenjara osuti rafal. Ali ništa se nije dogodilo. Čak ni Vlasnović nije umro, kako su očekivali. Nepotrebno su strahovali; voda nije bila otrovana, pa su i ostali mogli utažiti žeđ. Uz to su napunili i posudi-

304 20 - DVADESETI ČOVJEK 305

ce; u slijedeća dva-tri dana što se ticalo vode mogli su biti spokojni.

Poslije 21 sat nastavili su prema Čvrsnici.

3

Tumarajući planinom imali su dosta sreće. U ponedjeljak 3. srpnja rano ujutro na zapadnim obroncima Čvrsnice nabasali su na pećinu koja im se činila idealnom za privremeno sklonište. Bila je to prije oveća medvjeđa rupa nego prava pećina. No bjegunci nisu tražili nikakav komfor, za njih je i taj brlog bio luksuz, jer su već danima spavali pod otvorenim nebom.

Iz prirodnog skloništa pucao je pogled na puško-met, tako da su mogli kontrolirati sve prilaze. Kad su im se oči privikle na tamu, vidjeli su da brlog i nije tako loš, jer im je pružao mogućnost da se sasvim opruže, a da pri tome ne strahuju hoće li im noge ili ruke viriti kroz ulaz. Dovukli su još sasušeno granje i nabacali ga u blizini otvora, kako bi što više zakamuflirali ulaz. Svuda unaokolo vladao je posvemašnji mir; čak nisu mogli čuti ni onu neizbježnu zvonjavu stoke na ispaši. Činilo im se da će ondje moći ostati vječnost, a da ih nitko neće otkriti. S tom mišlju su se prepustili snu.

Ali koliko god su se sada osjećali sigurni, a tijela im bila umorna, san nikako nije dolazio na oči. Zapravo, ponavljalo se ono što su doživljavali već danima. Bio je to onaj poznati polusan, kad se tijelo trza u grčevima, a čovjek iznenada skače na svaki zvuk, dok mu utroba gori u nekakvoj neobjašnjivoj groznici. Koliko god su sva četvorica već bila otupjela na strah, on ih je ipak podsvjesno progonio kao najstrašnija mora, a uza sve to i crijeva su imala svoje prohtjeve. Gladan čovjek može samo lako umrijeti, ali ne i zaspati. Kao vrhunac svega, tu je bila i neizbježna nervoza, koja je također prijetila da ih izbaci iz takta.

Ambroz Andrić prvi je uvidio svu bezizlazno st situacije. Pokušao je naći način da zavara i sebe i ostale. Za-podjeo je razgovor o oružju i opremi.

»Ako se poslije svega ovoga namjeravamo spustiti u kakvo selo, onda nam mora biti jasno da automatske puške više ne možemo nositi sa sobom. Morat ćemo ih ostaviti ili zakopati ovdje u planini.«

306

»Kome koristi zakopano oružje?« upitao je Vlasno-vić. On se nikako nije htio odvojiti od svoje devetmili-metarske strojnice »sten«, jer je vjerovao da ga samo ona može izvući iz svake neprilike. »Nikad se ne zna tko sve može nabasati na zakopano oružje. Ono može dopasti ruku i neprijatelju koji nije naoružan. A to je isto kao da se dobrovoljno javiš da te strijeljaju.«

»Ne misliš valjda s tim mitraljezom hodati selom?« začudio se Andrić, pokušavajući naći najpovoljniji položaj da odmori izmučeno tijelo. Ležao je najprije pore-barke, pa na leđima, zatim potrbuške, ali nikako se nije mogao namjestiti; sve ga je žuljalo i boljele su ga kosti.

»Ako treba birati između sela i puške, onda ću izabrati pušku«, rekao je Vlasnović. Sjedio je naslonjen leđima i potiljkom na zid pećine, držeći ruke među skvrčenim nogama.

»Volio bih te čuti što ćeš reći za nekoliko dana, kad ti oči pobijele od gladi«, upleo se Vegar, koji je ležao uz sam ulaz, motreći umornim očima prostor oko skloništa. Bio je utonuo u nekakvu čudnu ravnodušnost. Unatoč tome znao je da Andrić govori istinu. Koliko god su im strojnice bile potrebne, toliko su im sada bile i teret. »Istina, ne moramo ih odbaciti odmah, ali nije naodmet da razmislimo što nam valja činiti ubuduće. Ja imam sasvim prihvatljiv prijedlog. Ako se već mora silaziti u selo, da bi se pribavila hrana, onda neka to čine samo dvojica ili čak jedan. Imat će na raspolaganju samo revolver, koji može sakriti u džep, a puška će biti kod nas, izvan sela.«

»Za ime boga, ljudi, prestanite trošiti snagu na gluposti«, promrmljao je Buntić sa strane. »Pokušajmo se odmoriti jer nam predstoji dug i naporan put.«

»Imaš pravo, sve su su to prazne riječi«, zaključio je Vegar. »Još je prerano razmišljati o nečemu što je tako daleko. Pozabavimo se radije time tko će večeras ići po hranu.«

»Neka ide onaj koji je najgladniji«, odbrusio je Vlasnović i okrenuo se na stranu, naslonivši lice na zid pećine. Vjerovao je da bi tako mogao zaspati.

Nitko od četvorice terorista nije imao točnu predodžbu o tome koliko su dugo spavali. Ali kad su se probudili, sunce je već bilo na zalasku. Međutim, nije ih to rasanilo, probudila ih snažna buka helikoptera. Iz svojeg skloništa točno su mogli zapaziti kako posada heli-

307

koptera osmatra okolicu. Helikopter je letio pravcem sjever-jug, a zatim napravio krug prema Posušju, vraćajući se na sjever, prema Duvanjskom polju.

»Ne traže nas«, odmah je zaključio Vegar. »Mora da su otkrili ostale. Jeste li čuli pucnjavu? Čini mi se da dopire sa zapada.«

»Bez obzira na to koga traže, ja neću dopustiti da me ulove u ovoj mišolovci«, rekao je Buntić panično. Još se nije bio sasvim ni razbudio, pa je izgledao, sav podnaduo, kao da su ga izbole pčele. Hitro je krenuo prema izlazu iz skrovišta; namjeravao je pobjeći.

»Ti si lud«, dreknuo je Vegar i srušio ga na zemlju, uhvativši ga za noge. »Hoćeš li da svi izginemo? Smiri se, nitko nas neće uloviti. Što dulje ostanemo u ovom skrovištu, to je veća mogućnost da nas ne otkriju . . . Lezi i ne mrdaj, inače ću biti prisiljen da ti polomim kosti.«

Helikopter je opet pravio golem krug, sve se više približavajući obroncima Čvrsnice. Više ga nisu vidjeli, jer je bio zamakao za planinu, njima iza leđa, ali su jasno razaznavali njegov zvuk, koji je bio sve bliže. U jednom trenutku im se učinilo kao da se spušta; čegrta-nje je bilo jednakomjerno. Ubrzo zatim prolomila im se buka tik iznad glava. Letjelica je izronila iza brda u niskom letu, produživši ravno prema Posušju.

»Vidite i sami koliko smo ovdje sigurni«, javio se Ambroz Andrić. »Da smo kojim slučajem sada negdje na brisanom prostoru, ne samo što bi nas otkrili već bi nas i ustrijelili kao zečeve u trku. Neka oni lete, a mi ćemo čekati, pa ćemo vidjeti tko će prije posustati.«

Sada su gledali kako se helikopter gubi u daljini i kako na kraju, kao malena točkica, nestaje na horizontu. Nakon toga brzo se spustila žarka ljetna noć.

S noći je ponovo došla i glad. Istina, u dosta blažem obliku nego prijašnjih dana, jer su se crijeva već polako privikavala na svakodnevni post. Ali ipak je to bila glad koja im je kidala utrobu i tjerala ih da nešto pojedu. Zajedno s gladi došla su i razna priviđenja u obliku obilnih gozbi. Ambroz Andrić sjećao se tako posljednjih uskrsnih praznika u Nici, kad su se gostili puna tri dana slaveći predstojeću akciju u Jugoslaviji. Između pikantnih zalogaja i gutljaja oporog francuskog vina govorili su o miniranju skladišta oružja, vodovoda, željezničkih

308

pruga, dalekovoda i napadima na stanice milicije i vojne garnizone. Raspravljali su o tome koliko će dana trebati da operacija »feniks« potpuno uspije. Bilo je svakakvih izjava, čak i takvih kojima su se morali smijati, ali Adolfova ocjena bila je najbliža realnosti. On je, koliko se sada mogao sjetiti, rekao: »Trebat će nam najmanje mjesec dana. U tom vremenu ili ćemo doživjeti potpun uspjeh ili posvemašnji slom.« Ambroz Andrić, razmišljajući sada o svim tim događajima iz najbliže prošlosti, samome sebi postavljao je pitanja: je li doista znao u što se upušta i gdje mu je bio razum kad je pristao da krene u Jugoslaviju. Bio je svjestan svojeg fanatizma, ali isto tako da će izgubiti glavu ni za što ili, u najmanju ruku, za Marićeve i Roverove ideje koje su, navodno, u ovoj zemlji imale pogodno tlo za duboko korijenje. Imao je brojne razloge da samome sebi postavi još jedno pitanje: gdje je to tlo i kako su Rover i Ma-rić zamišljali da grupa »feniks« posije njihovo sjeme. Unatoč svim nadama, Ambroz Andrić nikako nije mogao prijeći preko toga da su »rat« izgubili upravo ondje gdje su mislili da će ga dobiti. Tu zabludu su sada morali platiti najvišom cijenom.

I Mirko Vlasnović razmišljao je o praznom želucu, plašeći se da će mu višednevna glad ponovo svaliti tuberkulozu na leđa. Nagrizala ga je sumnja da je još kod Rumboka, bježeći iz pećine pod zaštitom kiše, navukao opasnu prehladu, čije je posljedice već počeo osjećati. Ujutro ga je mučio suh kašalj i probadalo ga pod plećkama. Uz to, tijelo mu je slabilo i bivalo sve neotpornije na napore kojima je bio izložen posljednjih dana. Stoga je, ležeći i drhtureći u skloništu u planini, iznenada počeo razmišljati o svojem rodnom Zemuniku. Način na koji razmišljao o njemu još ga je više učvrstio u uvjerenju da je najbolje da se otputi kući, dobro se najede i ispriča sve što je doživio. Ali kad ga je Vegar oštro pogledao, Vlasnović je osjetio da je pogriješio što je uopće razmišljao o toj mogućnosti, pa je - plašeći se mogućih posljedica - odmah opet napravio ponizno lice, kakvo je pokazivao uvijek kad je želio izraziti svoju pokornost.

»Što te muči?« zapitao ga je Vegar.

»Gladan sam i mislim da mi se vraća stara bolest«, odgovorio je Vlasnović.

309

»Ne treba da te zbog toga boli glava. Ni mi se ne osjećamo bolje. Četiri čovjeka u bezizlaznu položaju? Mislite li doista da je ovo kraj?«

»Ako nas ne ubije vojska, umrijet ćemo od gladi, to vam je valjda jasno«, primijetio je Buntić. I njemu su već danima zavijala crijeva, opominjući ga da neće još dugo izdržati.

»Glad, glad! Do đavola i glad! Prestanite već jednom o tome«, zavrištao je Ambroz Andrić. »Ima li nešto pametnije o čemu bismo mogli razgovarati?«

»Ja ću se noćas spustiti u selo i pokušati pribaviti nešto za jelo«, rekao je iznenada Vegar, poslije kraće pauze. »Ako se ne vratim do jutra, nemojte me tražiti.«

»Nemoj samo odmagliti bez nas«, rekao je Buntić, i odmah se ugrizao za jezik, jer ga je Vegar oštro pogledao.

Prošla su još dva sata. Vlasnović je u međuvremenu imao napad jakog kašlja, pa su mu zaprijetili da će ga zadaviti ako ne umukne, a Buntić je predložio da uhvate ovcu i ispeku je na ražnju. Međutim, brzo su ga uvjerili da je to ludost, jer nisu smjeli ložiti vatru, a osim toga nisu imali ni soli ni kruha.

U neko doba noći Vegar je napustio skrovište i uputio se nizbrdicom prema dolini. Dugo su ga pratili pogledom, sve dok nije zamakao u šikaru i izgubio se oko sto i pedeset metara zapadno od pećine. Uslijedili su trenuci strepnje i iščekivanja. Sada tek san nije dolazio na oči. Premda je Ambroz Andrić dobro poznavao Ve-gara, ipak mu nije posve vjerovao. Zbog toga naredi:

»Pripremite se za pokret i budite na oprezu.« Vlasnović i Buntić samo su se pogledali, ništa ne

shvaćajući. Međutim, Andrić im je odmah objasnio na što je mislio:

»Ako Skorzeny naleti na zasjedu i padne im živ u ruke, oderat će mu kožu i mučiti ga sve dok ne prizna gdje se mi krijemo. Zato moramo biti spremni na svako iznenađenje.«

Izvukli su se iz pećine i pažljivo osluškivali. Noć je bila mirna, tišinu nije narušavao čak ni udaljeni lavež pasa. Učinilo im se da je cijeli kraj zamro, pritajio se u nekom posebnom iščekivanju. Čučali su tako napeti sat-dva, neprestano držeći prst na obaraču. Počele su ih već obuzimati crne slutnje.

Vegar se vratio u samo svitanje. Nosio je sa sobom samo vrećicu paprika i luka, dvije-tri jabuke i pregršt šljiva. Gledali su ga upitno, s nadom u očima; mislili su na kruh. On je samo nemoćno odmahnuo glavom.

»Mogao sam ga ukrasti u jednoj kući, ali se nisam usudio«, rekao je. »Ne znam kakav je domaćin, mogao bi okolo pričati kako mu je netko usred noći odnio čitav kruh. Odmah bi svatko znao da to nije bez vraga.«

»Morao si ga ukrasti«, zaključio je Buntić, »ne možemo živjeti samo o jabukama i paprikama.«

»Ukradi ga ti, točno ću ti opisati gdje se nalazi ta kuća. Večeras je ionako red na tebe da se spustiš u selo«, odbrusio mu je Vegar, a Buntić je zašutio.

Teroristi su ležali skriveni u pećini i slijedećih pet dana. Svake noći se drugi spuštao u najbliže selo i pribavljao hranu, ako se hranom moglo nazvati zelenje iz tuđih vrtova i voće iz tuđih voćnjaka. Ali dalje od nedjelje 9. srpnja nisu više mogli izdržati. Počeli su osjećati sve tegobe slabe i jednolične prehrane; mučila ih je crjevobolja, a Buntić je počeo pokazivati prve znakove umne poremećenosti. Zbog toga su odlučili da odmah napuste pećinu i krenu u najbliže selo, kako bi se opskrbili hranom i otarasili Buntića. Međutim, nije im pošlo za rukom ni jedno ni drugo. Spuštanje niz planinu iznenada je posve razbistrilo Buntićev razum, jer je morao razmišljati o mogućim zasjedama, a ni prvo selo na koje su naišli nije se pokazalo nimalo gostoljubivo. Umjesto dobrodošlice, dočekao ih složan plotun jedinica teritorijalne obrane.

Morali su ponovo bježati u planinu. Ali sada se više nisu mogli osjećati sigurnima kao prije nekoliko dana, znali su da su ponovo otkriveni i da će se hajka za njima nastaviti. Bježali su šikarom iznad Posušja, kloneći se putova i naselja. Išli su prema Imotskom. Pred noć im se ponovo nasmiješila sreća, naišli su na veliku pećinu u kojoj su se mogli skloniti sve dok se ne stiša žestina potjere.

Cjelodnevno uzmicanje posve ih je iscrpilo. Ako su namjeravali sutradan nastaviti prema zapadu, morali su se odmoriti i prikupiti novu snagu. Iste noći odlučili su da suvišnu opremu ostave u pećini, jer im je samo otežavala kretanje. Isto su tako odlučili da se po cijenu života još iste noći spuste u najbliže selo i otmu hranu iz kakve usamljene kuće.

310 311

Te noći selo Grljevići nije ni slutilo kakve opake ljude ima u svojoj blizini. Spokojno je počivalo, samo su u zaseoku Brkićima bili budni borci Ljubuškoga partizanskog odreda, koji su stražarili na ulazu u selo.

Četiri sablasne prilike neopaženo su se primakle Brkićima, spremajući se da uđu u prvu kuću. Želja za hranom bila je jača od svakog straha. Vegar, koji je bio iz tog kraja i odlično poznavao teren, predložio je da sačekaju još sat-dva, kako bi bio siguran da nikoga neće susresti u selu. Međutim, Andrić više nije htio oklijevati ni trenutka.

»Čemu čekati?« pitao je šapatom. »Vidiš da cijelo selo spava.«

Blizinu terorista nije odao nikakav glas, osim što bi kadšto pukla grančica pod njihovim čizmama. Negdje je frktala mula i čulo se kako se roškaju krave. Zrikanje skakavaca još ih je više uvjerilo da su zašli duboko u noć i da mještani mirno spavaju.

Ušli su u zaselak glavnim putem, ali čim su stigli do prvih dvorišnih ograda, prasnuo je hitac, najprije jedan, zatim njih pet-šest, i najzad čitava kiša. Zasjeda ih je čekala na putu. Odmah su se bacili u zaklon i uzvratili vatrom. Čuli su glasove i viku. Netko je naređivao: »Opkoli ih zdesna.«

Izbezumljena četvorka počela se polako povlačiti u mrak, ne prestajući pucati ni jednog jedinog trenutka. Prštalo je iverje sa stabala, metalne kugle odzvanjale su po kamenjaru. Teroristi su vatru usmjerili na mjesto odakle im je, kako su vjerovali, prijetila najveća opasnost. S te strane su ih doista mogli zaokružiti, zatvoriti obruč i bez mnogo muke pobiti. Zveckanje oružja, padanje i dizanje, reska pucnjava i galama bili su jedini zvukovi koje su tog trenutka mogli čuti. Zatim su čuli da je netko jauknuo. Znali su da je na protivničkoj strani netko pao pogođen i da će ta smrt, vjerojatno, izazvati malu pomutnju među potjerom, što će biti dovoljno da oni umaknu.

Potrčali su uzbrdo, ostavljajući iza sebe psovke ljudi koji su ih pokušali uloviti. I teško ranjenog borca Lju-buškog odreda Milu Odaka, kojeg je metak pogodio u trenutku kad je pretrčavao iz jednog zakloništa u drugo. Rana je bila smrtonosna i ranjenom čovjeku nitko nije mogao pomoći.

Ali smrt Mile Odaka, kao i ostale dvanaestorice boraca koji su pali prije njega, nije bila uzaludna; četvoricu terorista dočekala je najveća mržnja i otpor upravo u onim krajevima gdje su to najmanje očekivali. Za njih je to zapravo bio i najveći poraz.

4

Iznenadni oružani sukob u Brkićima ponovo je bjegunce vratio u stvarnost. Kao da su se probudili iz hipnoze; bili su zbunjeni i izgubljeni. Bilo je sasvim razumljivo da se u selo više ne mogu vratiti, jer bi svaki pokušaj da se domognu hrane u Grljevićima bio ravan igri života i smrti. Unatoč teškoj situaciji, koje su bili svjesni, bjegunci se nisu predavali ravnodušnosti, živeći i dalje u nadi da će ih spasiti neko čudo.

Bezglavo bježeći iz sela, Andrić, Vegar, Vlasnović i Buntić još su iste noći dospjeli do pećine koju su bili pronašli dan prije. Nakon kratkog vijećanja odlučili su da se primire u tom skrovištu sve dok ne budu sasvim sigurni da im više ne prijeti direktna opasnost od potjere. Prijedlog je izložio Andrić, a ostali su ga prihvatili jer nisu imali ništa pametnije na umu. Jedino su znali da bi ih sada bilo kakvi pokreti mogli uistinu stajati glave, jer je sav kraj bio pod kontrolom, mogli su ih otkriti i sa zemlje i iz zraka. Trebalo se, dakle, zavući u kakvu rupu i čekati povoljniju priliku za bijeg.

U tom skloništu ostali su cijeli tjedan. Ali ponovilo se ono što su već bili preživjeli u pećini na Čvrsnici. Uvidjeli su, naime, da ni takvo skrivanje ne vodi nikamo; opet su bili bez hrane i vode, opet su glad utaživali samo divljim plodovima. Osim toga, više nisu mogli biti sigurni kao prijašnjih dana, dok su se krili na Čvrsnici. Sada je potjera točno znala gdje se nalaze i bilo je logično očekivati da će u slijedećih nekoliko dana prevrnuti cijeli kraj, dok ih ne otkrije u skloništu.

Šestog dana boravka u pećini odlučili su da nastave put. Uz već neizbježnu glad i Buntićevo pogoršano mentalno stanje, sada su na taj korak bili prisiljeni iz još jednog razloga. Tog dana Vegar se, berući divlje plodove u blizini pećine, iznenada našao oči u oči s nekim mladićem, koji je tvrdio da je pastir. Naravno, bilo je besmisleno razmišljati o tome govori li mladić istinu ili

312 313

ne govori. Vegar je, doduše, s neznancem proveo više od pola sata u razgovoru, uspio čak iskamčiti i oveći komad kruha i slanine, ali uza sve to nije mu mogao vjerovati. Pastir se ponašao dosta čudno; na Vegarova pitanja odgovarao je prilično neodređeno, govoreći da ne zna koga vojska goni niti da je čuo o nekakvim »gerilcima« koji su stigli iz inozemstva. Vegar nije imao ni vremena ni prilike da provjerava je li njegov sugovornik uistinu toliko naivan ili se samo pravi takvim. Oprostili su se jedan od drugoga, žureći svaki na svoju stranu.

Vegar je sav zadihan dotrčao u pećinu, ne znajući da i mladić, koji je doista bio pastir, također trči, ali u najbliži štab općenarodne obrane, da ispriča pojedinosti o neobičnom susretu u planini.

Teroristi su na brzinu pojeli kruh i slaninu koju je donio Vegar, a zatim, za njihove pojmove dosta okrijepljeni, napustili pećinu, krenuvši ravno prema zapadu. Spuštala se noć, što im je, vjerovali su, išlo u prilog jer ih potjera neće odmah početi goniti, već tek ujutro, kad je trebalo očekivati da će stići i helikopteri.

Ali bjegunci su se opet prevarili. Potjera nije čekala jutro, već odmah krenula u pravcu koji je onaj mladić označio kao moguće mjesto boravka terorista. Poslije mukotrpnog penjanja i pretraživanja terena potjera je otkrila skrivenu pećinu i unutra tragove boravka terorista: tri vjetrovke, tri bluze i ostatke načetih divljih plodova.

Helikopteri su odmah uzletjeli i počeli pretraživati okolicu. Nadlijetali su usijani kamenjar sve dok nije pala mrkla noć. A zatim su se ponovo vratili na odredište, čekajući novi znak za uzbunu.

Iscrpljena, gladna i polubosa četvorka kretala se sjevernim obroncima Biokova prema Mosoru. Bijela noć ih je pratila u stopu; i mjesec kao da se bio urotio protiv njih. Izbili su na jednu čistinu, daleko od kuća - svuda se širila guštara od kržljava raslinja i kamenjar. To je bila slika koja ih je pratila već danima.

Mjesto na kojem su se odmorili nije bilo dobro. Za potjeru - suviše vidno. Ali nijedan od četvorice terorista više nije bio tako oprezan kao prije desetak dana. Sada su doista bili na rubu iznemoglosti i jedva su čekali da naiđu na prvo selo.

Znali su da ih potjera više ne progoni i da je ne treba očekivati iza leđa, već sprijeda; namještala im je zasjedu. Bila je to taktika na koju bjegunci nisu bili navikli. Zato su bili posve izbezumljeni, ne znajući odakle će doletjeti metak i smrt ih zgrabiti za grlo.

Ovaj put smrt je čekala u Trmbusima, selu povrh Omiša, na istočnim obroncima Mosora.

Dugo su tog petka bjegunci osmatrali selo pod svojim nogama, nastojeći proniknuti u duše ljudi koji su se muvali ispod njih. Stanovnici sela bili su prepušteni svojoj svakodnevici, obavljali su poslove kao i svakog petka ili srijede, brzo su promicali cestom a na licu im se nije moglo pročitati ništa što bi nagovijestilo opasnost.

Četvorici terorista, koji više nisu osjećali simpatiju ni prema kome, učinilo se da bi u tom selu mogli dobiti hranu. Učinilo im se to a da ni sami nisu znali zbog čega. Možda zato što u selu nije bilo vojske ili možda zato što je bilo zabačeno, pa su u nj rijetko dopirale nove vijesti.

Odlučili su da se niz kosinu spuste do prvih kuća. Kao što su i očekivali, nisu ostali neprimijećeni, iako su automatsko oružje bili sakrili u šikari. Imali su samo revolvere, ali i izgled koji je mogao šokirati svakog čovjeka. Gusta brada prekrivala im je lice, koža im je bila spaljena od ljetne jare, oči pobijeljele, a odjeća u ritama, kao da su prošli kroz stroj za mljevenje mesa.

Još dok su smišljali plan kako da uđu u selo odlučeno je da Andrić i Vegar u najbližoj kući potraže hranu, a da Vlasnović i Buntić čuvaju odstupnicu u slučaju da se plan izjalovi.

Nisu ni slutili da im je to posljednja »akcija« i da dvojica od četvorice preostalih članova razbijene grupe »feniks« žive svoje posljednje minute.

Teroristi još nisu bili pravo ni ušli u selo a već je glas o njima stigao u potjerni štab u Omišu. U isto vrijeme obaviještena je i najbliža milicijska patrola, koja se nalazila nekoliko kilometara od sela. Dvojica milicionara nisu oklijevala ni trenutka; odmah su se uputili u selo u kojem su se nalazili teroristi. Namjeravali su izvesti ono za što je bila zadužena specijalna jedinica au-tomatičara obučenih za protudiverzantsku borbu.

Čovjek koji je sjedio za upravljačem milicijskog automobila bio je vrlo miran. U stanici su mu tog jutra po-

314 315

novili koga gone: ubili su već trinaestoricu, a trinaesto-ricu ranili. Nemaju milosti ni prema kome.

Sunce je koso sijalo kroz kržljav maslinik kad je mi-licijski automobil ušao u selo. Dvojici došljaka ljudi su odmah pokazali gdje se nalaze dvojica terorista.

»Ti ćeš paziti na jednoga, a ja na drugoga«, rekao je milicionar svojem mlađem pratiocu.

Milicionari su upali u kuću iznenada, bez najave. Ambroz Andrić stajao je uzdigavši lijevu ruku, kao da se brani, napola otvorenih usta i baš kao da se skamenio onog trenutka kad je primijetio da mu nedostaje automatska puška. Pred sobom je imao odlučna čovjeka.

»Vaše dokumente, molim«, rekao je milicionar. »Dokumente? Ah, da. Evo, tu su«, odgovorio je Am

broz Andrić. Više nije mogao sakriti drhtanje i paniku u glasu. Zavukao je ruku u unutrašnji džep i odmah po-tegao revolver. Istog trenutka dva pucnja slila su se u jedan. Andrić se bez glasa srušio na pod, a milicionar zastenjao. Metak ga je okrznuo i zabio se u zid iza njegovih leđa.

Drugi milicionar vidio je svoju šansu onog trenutka kad je Andrić bjesomučno ispraznio revolver. I sam je osjetio snažan udar, s desne strane, a zatim i u lijevu nogu iznad koljena. Povukao je obarač upravo kad se Vegar spremao da učini to isto. Rafal iz automata pogodio je zatečenog terorista, i više se nije pomakao.

»Vojska« braće Andrića, kojom su upravo tih dana obilato špekulirali neki krugovi na Zapadu, tvrdeći da u Jugoslaviji ratuju »tisuće gerilaca«, tako je spala na samo dva čovjeka. Jedan od njih, Mirko Vlasnović, bio je na rubu snaga, a drugi, Vidak Buntić, sasvim lud.

Bila je to vojska sablasti.

5

Poslije dramatičnog događaja u Trmbusima, Buntić i Vlasnović su se u panici razdvojili i svaki je krenuo na svoju stranu. Ponovo se pojavio neopisiv strah, koji ih je tjerao da se što više udalje od ukletog sela. Strah je bio popraćen nagonom da spas pokušaju naći u rodnom selu. Buntić je stoga krenuo natrag prema istoku, a Vlasnović produžio na zapad.

316

Ali Buntiću više nije bilo lako boriti se s planinom i bolešću. Uza sve to, sunce je ubitačno peklo, prosipajući kamenjarom nesnošljivu vrelinu. Nedostajalo mu je vode. Soptao je i kašljao, posve omamljen umorom, praznih crijeva. Noge su mu bile sasvim otežale, prekrivene brojnim ranama od dugotrajnog pješačenja. Pred očima mu se maglilo i uopće nije mogao kontrolirati pokrete i misli.

Pronašli su ga iza neke ograde u selu Šestanovcu blizu Omiša, posve blijedog i pomračena uma. Bio je na izdisaju. Hroptao je i grcao, a tijelo mu se treslo u strašnim samrtničkim grčevima. Pokušali su ga vratiti u život, ali organizam je bio preslab da izdrži posljednje napore. Tako je završio i osamnaesti član terorističke grupe.

Devetnaesti i posljednji, Mirko Vlasnović, još se krio negdje u teško pristupačnim dijelovima Mosora.

Potjera je nastavljena - i devetnaesti je morao biti uhvaćen.

Pred Mirkom Vlasnovićem bilo je novih dvije stotine kilometara pješačenja i tumaranja planinskim vrletima. Išao je prema Zemuniku.

Sunce je danima peklo. Činilo mu se kao da vrelina i ugljevlje izbijaju iz njegova tijela. Bilo da je posrtao kamenjarom, bilo da se previjao od gladi, stisnut u šipra-žju, bilo da je pio vodu iz napola presahlih bunara, sve vrijeme je u sebi osjećao tešku moru bliske smrti. Danima je drugovao s gušterima i provlačio se šikarom mimo čvornatih maslina, vinograda, terasastih polja, nailazeći na pokojeg magarca koji je u hladovini strpljivo strigao ušima.

Mjesec dana poslije oružanog sukoba na Raduši, kad više nije vjerovao ni u kakvu »operaciju feniks«, već samo zazivao sreću, Vlasnović je bio samo kost i koža. Lice mu je bilo tamno, ali više nije znao da li je to od neprestane žege ili muke koja ga je svakodnevno pritiskala.

Danju se odmarao, a noću putovao. Cijelim putem pratio ga je strah; što će se dogoditi ako naleti na zasjedu? Više uopće nije imao snage da drži pušku. Padao je od umora, pa opet ustajao, na najstrašniji način proživljavajući svaki sat. Posljednjih dana počela ga je mučiti snažna vrtoglavica; nije znao da li je to posljedica sunčanice ili gladi. Sve se u njemu bilo preokrenulo, pa čak i pojmovi o dobru i zlu.

317

Šuljajući se planinom i šikarama, kao progonjeni kurjak, imao je dovoljno vremena da razmišlja o svemu onome što je dotad proživio: o Australiji, gdje je ostavio ženu i djecu, o kratkom boravku u Austriji, gdje su ga još više nakljukali pričama o »ustanku«, o mukotrpnom potucanju Bosnom i Dalmacijom, gdje ga je iza svakoga grma vrebao metak. Što mu je sve to trebalo? Da li mu je mozak doista bio toliko zaslijepljen da neke stvari nije mogao shvatiti? Majko božja, kako se sve to brzo dogodilo, razmišljao je. I završilo onako kako ni u snu nije mogao sanjati. A bili su posve sigurni da će »operacija« uspjeti. Imali su čak i garanciju nekih emigranata, koje on nije poznavao ali koji su - kako mu je bilo rečeno - odlično poznavali prilike u Jugoslaviji.

Sve te misli prolazile su mu mozgom kao davno zaboravljeni fragmenti. Više nije znao gdje prestaje bunilo, a gdje počinje stvarnost.

U četvrtak 27. srpnja uvečer promakao je pokraj poznatih dvorišta i pročelja kuća, ne gledajući ni lijevo ni desno, osim pred sebe. Prepoznao je taj kameni beskraj, ali samo tamo gdje nisu bile sagrađene nove kuće. Mrak, s kojim je stigao u rodno selo, nije mu dopuštao da prepozna i ljude.

Kad je otvorio vrata rodnog doma, nitko mu, izobličenom i poremećenom, nije spomenuo ime, niti su ga dočekali raširenih ruku. Podnaduo i bradat, tresući se u groznici, Vlasnović je te noći spoznao kako je čitav put što ga je prošao bio uzaludan. Najzad, te je noći shvatio mnogo toga što mu dotad nije bilo jasno.

Iste noći iz Zadra je u štab akcije »Raduša« poslana i posljednja hitna poruka: »Noćas u jedan sat u Zemuniku je uhvaćen živ devetnaesti član fašističko-terori-stičke grupe koja se prije mjesec dana ilegalno ubacila u zemlju . . . «

Krug »operacije feniks«, započet sedam godina prije u Australiji i Evropi, bio je tako zatvoren.*

* Sva jugoslavenska sredstva informiranja objavila su 13. travnja 1973. saopćenje Vojnog suda u Sarajevu, u kojem se među ostalim kaže: »Pred Vojnim sudom u Sarajevu održan je od 11. do 21. prosinca 1972. glavni pretres - suđenje uhvaćenim članovima fašističko-terorističke grupe: Đuri Hor-vatu, Vejsilu Keškiću, Mirku Vlasnoviću i Ludvigu Pavloviću. Grupa se prebacila iz Austrije u našu zemlju 20. lipnja 1972. da terorizmom, nasiljem i ubojstvima djeluje na razbijanju

318

Martin Juriša saznao je iz dnevnih vijesti da je zaglavio i posljednji »jurišnik« braće Andrića. Vijest ga je zatekla u kupaonici, pred ogledalom, dok je podrezivao brkove i spremao se da iziđe.

Sad je morao promijeniti plan. Umjesto na dogovoreni sastanak s prijateljima, otišao je na autobusnu stanicu i na prvom šalteru upitao:

»Prodajete li karte za Čitluk?« »Šalter četiri, molim. Kupite kartu do Mostara, a za

tim morate presjesti u autobus za Čitluk«, odgovorila je prodavačica, uopće ne gledajući u Jurišu. Nije joj zamjerio jer je bio obuzet drugim mislima.

Martin Juriša, bivši »dvadeseti čovjek«, bio je tog poslijepodneva obuzet mislima o svojem dotad najtežem putovanju. U tom košmaru nikako se nije mogao sjetiti što će sve zapravo ispričati roditeljima Zrinke Mi-las. Jedino je bio siguran da mora reći istinu.

bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije i rušenju Ustavom utvrđenog poretka SFRJ. Na osnovi opsežnog dokaznog materijala Vojni sud u Sarajevu utvrdio je da su Hor-vat, Keškić, Vlasnović i Pavlović počinili krivična djela protiv naroda i države, te ih osudio na smrtnu kaznu. Razmatrajući žalbe optuženih i njihovih branilaca, Vrhovni vojni sud potvrdio je u cijelosti presudu Vojnog suda u Sarajevu. Optuženi i njihovi branioci uložili su žalbe Vrhovnom sudu Jugoslavije na presude Vrhovnog vojnog suda. Vrhovni sud Jugoslavije odbio je žalbe optuženih i branilaca kao neosnovane i potvrdio presude Vrhovnog vojnog suda. U povodu molbi za pomilovanje koje su podnijeli osuđeni i njihovi branioci Predsjedništvo SFRJ donijelo je odluku da se ne uvaže molbe za pomilovanje Đuri Horvatu, Vejsilu Keškiću i Mirku Vlasnoviću, a Ludvigu Pavloviću usvojilo je molbu za pomilovanje i smrtnu kaznu zamijenilo strogim zatvorom ođ 20 godina. Presude nad osuđenim Đurom Horvatom, Vejsilom Keš-kićem i Mirkom Vlasnovićem izvršene su.«

319

POGOVOR

Suvremeni međunarodni odnosi svakim danom su sve opterećeniji raznovrsnim oblicima subverzije, među kojima terorizam zauzima najistaknutije mjesto. Nesumnjiva je činjenica da je terorizam u svijetu uopće, a na Zapadu posebno, u očiglednu porastu, osobito posljednjih deset godina. Čak bi se moglo reći da je u tom razdoblju u naglom porastu. Sudeći po ne baš zanemar-Ijivim mišljenjima izraženim u različitim napisima i studijama u posljednje vrijeme, subverzija kao sredstvo političke borbe određenih snaga u svijetu za određene političke i druge ciljeve, pa u njezinu okviru i terorizam, još će se masovnije i intenzivnije rasplamsati u idućem desetljeću. Smatra se, naime, da će isto onoliko koliko se oružani ratovi »kao produženje politike« budu isključivali, rasti značenje primjene subverzivnih oblika borbe.

Već i dosadašnji porast terorizma, a pogotovu očekivanja njegove dalje eskalacije u budućnosti, sasvim razumljivo, svakom svojom akcijom ponovo aktualizira pitanje: koji su to politički, ekonomski, sociološki i drugi uvjeti koji ga uzrokuju ili mu samo pogoduju, da li je suvremeni terorizam samo anarhičan izraz očaja i nemoći različitih deklasiranih desperadorskih grupa, pogrešno odabran oblik borbe određenih socijalnih i nacionalnooslobodi-lačkih pokreta, ili integralni dio nekog višeg strateško-po-

21 - DVADESETI ČOVJEK 321

litičkog koncepta organiziranih »izvanparlamentarnih snaga«?*

Svakako, ovom prilikom ne možemo dati iscrpne odgovore na sva postavljena pitanja. Za ovo razmatranje bit će dovoljno samo da podsjetimo da je porast terorizma u cjelini karakterističan za zemlje s kapitalističkim društvenim odnosima, što na svoj način ukazuje na krizu toga sistema. Isto tako, svjedoci smo jače izraženog terorizma u onim zapadnoevropskim zemljama, u kojima je izraženiji rast ugleda nacionalnih komunističkih partija. Pouzdano je da to nije glavni razlog u rasplamsavanju terorizma, ali je isto tako očito da je rast toga utjecaja poslužio kao znak za uzbunu »vanparlamentarnim klasnim snagama« koje su već bile u sukobu sa suvremenim društvenim procesima u tim zemljama. Kako je rast utjecaja KP i uopće lijevo orijentiranih snaga u nekoliko najvećih zemalja na Zapadu starog kontinenta (Francuska, Italija, Španjolska) dostigao stupanj da na osnovi izbornih rezultata, a koristeći se mogućnostima buržoaskog parlamentarizma, vrlo značajno sudjeluje u vlasti, a to znači i mogućnost strukturnih promjena u ovim društvima, »vanparlamentarnim klasnim snagama« ne ostaje drugo nego da pokušaju ukinuti takve mogućnosti. Praktično to znači, ukidanje parlamenta i zavođenje neke vrste diktature. Iz dosadašnje prakse je poznato da je to najčešće tip voj-nofašističke diktature.

Došli smo, dakle, do točke kada tezu o univerzalnosti i vječnosti parlamentarnog sistema građanskog društva ruši sama buržoazija, odnosno onaj njezin sloj koji E. Kardelj u svojoj studiji političkih sistema naziva »mono-polističkim upravljačima kapitala«. »Drugim riječima«, kaže Kardelj, »čim se radnički pokret u tolikoj mjeri probije u parlament da može da postane faktor strukturnih promjena vlasti, tj. ograničavanja ili ukidanja klasne vlasti pojedinaca i monopolističkih upravljača kapitala i njihovih političkih eksponenata, odmah se traži izlaz u nekoj vrsti diktature, bilo fašističkog, vojnog ili nekog drugog reakcionarnog tipa«.

U danim međunarodnim, a i unutrašnjim političkim i drugim uvjetima, taj izlaz i ne može biti drukčiji nego što

* »Pod izvanparlamentarnom vlašću razumijevam onu stvarnu vlast koju vrši vladajuća klasa u ime prava privatne svojine« E. Kardelj, »Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja«.

jest - terorizam, tj. pokušaj stvaranja takve unutrašnje situacije u kojoj će biti onemogućeno biračima da se donekle slobodno izjašnjavaju, odnosno da svojim opredjeljenjima utječu na pravce daljeg društvenog i političkog razvoja u zemlji. Sva ostala prethodna sredstva, među kojima psihološko-propagandni utjecaj na prvom mjestu, već su iscrpljena. S obzirom na to, može se reći da je terorizam u nekim zapadnoevropskim kapitalističkim zemljama svjesno izabran oblik borbe »monopolističkih upravljača kapitala« u određenim uvjetima. Svjedoci smo da opća kriza kapitalističkog sistema vladajuću kapitalističku klasu orijentira sve autoritativnijim političkim sistemima, u kojima, ako već nema diktature, jača izvršna ili (i) izvan-parlamentarna klasna vlast. Posebno mjesto u procesu prelaska od parlamentarne k autoritativnoj vlasti zauzima umjetno izazivanje raznovrsnih unutrašnjih kriza i nereda, sve do terorizma, kojima se »dokazuje« dalja nemogućnost parlamentarne vladavine. Terorizam se u tom procesu javlja kao neka vrst međufaze.

S gledišta vojnonaučne klasifikacije terorizam je oblik specijalnog rata, odnosno »strategije posrednog nastupanja«, danas sve više dominantne strateško-političke koncepcije »međunarodne, odnosno svjetske izvanparlamen-tarne vlasti«. Suština te koncepcije, u najkraćem, ne ogleda se u klasičnoj teritorijalnoj ekspanziji, kolonizaciji i aneksiji, već u posrednoj, prikrivenoj primjeni sile, izraženoj u dugoročnoj i kratkoročnoj djelatnosti raznovrsnih organizacija i institucija, nacionalnog ili međunarodnog karaktera.

* * *

U pojavi i rasplamsavanju suvremenog terorizma, osobito na zapadu Evrope, osim ostalog, uočljive su tri bitne karakteristike: prva, da se on masovnije javlja na prijelomu 60-tih i 70-e godine ovoga vijeka, što koincidira sa splašnjavanjem velikih studentskih demonstracija lijeve orijentacije u zapadnoj Evropi i Japanu; druga, da se najekstremnije ispoljava u zemljama koje su dulji niz godina, prije i poslije drugoga svjetskog rata, živjele pod fašističkim režimima (SR Njemačka, Italija, Španjolska, Portugal i Japan), odnosno u jednom broju latinsko-američkih država, u kojima već desetljećima caruju vojnofašističke diktature; i treća karakteristika, najnovije rasplamsavanje

322 323

terorizma, osobito u nekim zapadnoevropskim zemljama (Italija, Francuska, Španjolska, Portugal) vremenski se poklapa sa sve većom ulogom i utjecajem komunističkih partija na sav društveno-politički život u tim zemljama.

Činjenica da rasplamsavanje terorizma, na zapadu Evrope posebno, vremenski koincidira s porastom utjecaja komunističkih partija na tekuća društveno-politička kretanja u tim zemljama, nesumnjivo je jedno od najznačajnijih ili najznačajnije pitanje u vezi sa suvremenim terorizmom, bez obzira na to da li se on deklarira kao »ultra lijevi« ili »ultra desni«.

U ovom bismo kontekstu terorizam lako mogli nazvati i taktikom provokacija ili uvjetovanja objektivnih okolnosti sračunatih na željene psihološke efekte i izgovore za poteze, radnje i slično, koje bi odgovarale njihovim protagonistima. Događaji u Španjolskoj, u toku 1977. godine, kao što su ubojstva radničkih advokata, policajaca i civilnih gardista, što su ih učinili fašisti, jednako kao i teror što ga u Portugalu provode tzv. »ultraljevičari«, pokazuju da je riječ o jedinstvenoj taktici kojoj je cilj stvaranje takvog unutrašnjeg stanja u tim zemljama u kojem bi, umjesto dalje demokratizacije, koju zagovaraju i za koju se bore progresivne demokratske snage, »zavođenje reda« izgledalo kao jedini spasonosan izlaz iz stvorene situacije.

Ovisno o stupnju ugroženosti vitalnih interesa vlasnika monopolističkog kapitala, taktika provokacija će imati zadatak da proces unutrašnjih političkih, ekonomskih, socijalnih i drugih promjena samo usporava ili da ga radikalno presijeca. U prvom se slučaju inozemni faktor kao po pravilu izravno eksponira, dok u drugom to čini, ne obazirući se pri tom na međunarodne proteste, na nepopularnost zavođenja diktature i slično.

No, utvrđivanje, a to znači i javno dokumentiranje prisutnosti stranog faktora u aktivnostima terorističkih organizacija i grupa u pojedinim zemljama jedno je od najvažnijih, ali zato i jedno od najtežih, ako ne i najteže pitanje u razmatranju i procjenjivanju tog fenomena. Da bi stvarno sudjelovanje stranog faktora u kriznim stanjima pojedinih zemalja ostalo neotkriveno, odnosno da bi taj faktor ostao neidentificiran, poduzimaju se vrlo opsežne i dobro prostudirane mjere. Opredjeljujući se za subverziju kao rentabilnu i vrlo efikasnu aktivnost koja »stoji između

324

diplomacije i otvorene primjene vojne sile«, bivši direktor CIA-e William Colby, među ostalim, kaže: »Smatram da dobre tajne operacije. . . mogu riješiti problem u njegovoj ranoj fazi. Sjedinjenim Državama je potrebna sposobnost da poduzimaju široke operacije za koje se ne mogu smatrati odgovornima. Inače ćemo biti u položaju da se žalimo diplomatskim protestom i da to bude ignorirano ili da se prijetimo da ćemo upotrijebiti vojnu snagu, što nitko ne želi učiniti«. Na prikrivanju svoje uloge jednako je zainteresiran strani faktor koji je u pitanju, kao i unutrašnje snage u nekoj zemlji na koje se taj inozemni faktor oslanja. Pri tom svatko ima svoje interese, koji se, međutim, u ovom pitanju međusobno isprepliću i dopunjavaju.

Nerealno je pretendirati na mogućnost taksativnog nabrajanja svih mjera koje kreatori suvremenog terorizma poduzimaju da bi što dublje sakrili, što bolje kamuflirali prisutnost stranog faktora u pripremi i dirigiranju aktivnostima terorističkih grupa ili organizacija u pojedinim zemljama. Ipak, moguće je, makar i na bazi dosta oskudnih pokazatelja, upozoriti na neke od tih mjera.

Nesumnjivo je da među najvažnije, reklo bi se među mjere strateškog značenja na planu kamufliranja prisutnosti pravog stranog faktora, dolazi formalno ideološko deklariranje najvećeg broja terorističkih grupa i organizacija kao ljevičarskih (ultraljevičarskih), marksističkih, trockističkih i slično, odnosno svjesno i tendenciozno zaklanjanje krajnje desnih, reakcionarnih snaga iza ovakvih naziva. Zapadnom inozemnom faktoru, odnosno nekim zapadnim obavještajnim službama, ta marksističko-ideo-loška maska služi ne samo kao paravan iza kojega se mogu kriti već i kao uspješan način da se pažnja svjetske javnosti, a i javnosti pojedinih zapadnoevropskih zemalja, okrene prema Istoku i prema domaćim komunističkim partijama kao glavnim inspiratorima i organizatorima terorizma.

Razumije se da pri tom imamo na umu da je jedan dio ultraradikalnih, ultralijevih grupa i organizacija u radničkom pokretu pojedinih zapadnoevropskih zemalja ili Japana, nastao kao posljedica određenih ekonomsko-socijalnih i političkih prilika u tim zemljama i neovisno o organiziranom utjecaju izvanparlamentarnih klasnih snaga, ili konkretnije rečeno - domaćeg ili inozemnog obavještajnog faktora. Čak je sasvim sigurno da mnogi pripadnici

325

različitih ekstremističkih grupa i organizacija duboko vjeruju u svoju radikalnu, revolucionarnu, Ijevičarsku orijentaciju, a da pri tom nisu svjesni koliko i tko njima manipulira, U tome i jest najveća tragedija suvremenog ul-traljevičarstva. Poznati talijanski sociolog Angelo Bolaffi u svojem pokušaju definiranja suvremenog terorizma kaže da »terorizam nema ničega zajedničkog s klasičnom romantičnom predodžbom o pobuni protiv nepravde i zla ovoga svijeta i da bi zbog toga poznatoj Kleistovoj izreci - 'osjećaj za pravdu pretvorio ga je u razbojnika i ubojicu trebalo dodati, kao i oruđe klasne prevlasti ugnjetavanja«. Tada bismo, prema A. Bolaffiju, dobili jednu od mogućih definicija suvremenog terorista, koja bi glasila: »Osjećaj za pravdu pretvorio ga je u razbojnika i ubojicu, ali i u oružje klasne prevlasti ugnjetavanja«.

U istom smislu suvremeni terorizam definira još jedan sudionik rasprave koju je o tom fenomenu organizirao list »Rinascita«, Detlew Claussen. Među ostalim, on kaže da se »praksa nasilja u poznom kapitalističkom društvu može definirati kao funkcioniran teror što se iskazuje na pseudorevolucionaran način s kontrarevolucionarnim učinkom«. No, da bi terorizam mogao ostvariti svoju kon-trarevolucionarnu misiju, on mora biti dvosmislen, tj. mora se lažno prikazivati Ijevičarskim S toga stajališta, za mladiće i djevojke koji su sačinjavali prve grupe bilo »Crvenih brigada« ili »Frakcije Crvene armije«, bilo je izuzetno važno da se javno deklarira njihovo antiimperijalisti-čko opredjeljenje. To je bio preduvjet za ozakonjenje njihovih akcija i iznuđivanje solidarnosti u redovima mlade generacije, koja je trebala da lažnu tvrdnju »o lijevoj frakciji« učini vjerodostojnom i tako podstakne neprestano narastanje njihove snage.

Iako je u manipuliranju Ijevičarskom ideologijom i parolom u suštini riječ o već davno provjerenoj metodi tzv. »krađa tuđih ideja«, mora se konstatirati da ta metoda još daje izvanredno dobre rezultate. U najširoj javnosti na Zapadu, pa čak i u dijelu jugoslavenske javnosti, živi dosta rašireno mišljenje da su pripadnici različitih »Crvenih brigada«, »Frakcija Crvene armije«, i slično zaista neki komunisti - ljevičari, samo malo ekstremniji, čak borbeniji od onih koji su legalno članovi komunističkih partija u zapadnoevropskim zemljama. Ubojstvom H. M. Schlaera, kao bivšeg pripadnika nacističke partije i bogatog industrijalca i oglašavanjem »svojih« teorijskih pogleda o izboru

mogućih i efikasnih metoda borbe* teroristička grupa Baader-Meinhoff u SR Njemačkoj je značajno pridonijela daljem širenju uvjerenja da je u slučaju te, i njoj sličnih terorističkih grupa zaista riječ o nekoj vrsti ljevičara, proletera, marksista.

U slučaju otmice Alda Mora u Italiji ta je Ijevičarska maska dalje usavršena, iako je već dala i dovoljno elemenata koji je dosta efikasno kompromitiraju, odnosno mogu je kompromitirati, razumije se, uz uvjet aktivnijeg i osmišljenijeg djelovanja u javnosti u tom pravcu demokratskih snaga Italije, a i međunarodne demokratske javnosti.

* * *

Masovnija pojava terorizma uzrokovala je, logično, i masovnije pokušaje dubljeg sagledavanja mnogostranih uzroka, a ujedno i opredjeljenja prema njemu kao obliku borbe određenih snaga za svoje političke ciljeve. U poplavi različitih tumačenja i teza ipak je moguće razlikovati najznačajnije među njima. Među takvima, svakako, na prvom je mjestu antikomunistička propagandna teza koja u borbi protiv revolucionarnih i nacionalnooslobodilač-kih pokreta pokušava da mu imputira terorizam kao oblik preko kojega subjektivne snage tih pokreta žele prethodno »revolucionirati« mase, da bi ih zatim mogle mobilizirati u borbu. Gotovo sva, uključujući i najnovija američka doktrinarna pravila o protupartizanskim (oni kažu: protuge-rilskim ili protupobunjeničkim) djelovanjima u svojim

* (»Samo gradska gerila može spriječiti dolazak fašizma u Njemačkoj, međunarodni fašizam raspolaže moćnim instrumentom - socijaldemokracijom koja se oslanja na golem ekonomski potencijal njemačkog i američkog kapitala, oblik organizacije proleterskog internacionalizma u centrima kapitala bit će gerila u gradovima« - predstavljaju neke od teorijskih postulata te, terorističke organizacije). No, zbog dubljeg shvaćanja prave vrijednosti teorijskih pogleda grupe Baader--Meinhoff, nije naodmet imati na umu njezinu gotovo doslovnu podudarnost s pogledima Straussa, a naime da je »današnja epoha trenutak svjetskog građanskog rata«. (Vidi: Angelo Bolaffi u raspravi o terorizmu). Razumije se, Strauss uzima plimu terorizma kao povod za zavođenje autoritarnog režima koji će spriječiti kaos i grozote građanskog rata, a ultraljevi-čari kao opravdanje za svoju aktivnost, čiji bi rezultat, objektivno, trebao da bude ukidanje države političkog pluralizma i zavođenje diktature.

326 327

preambulama polaze od tvrdnje da gerilci, osobito u početnim fazama ustanka i pobuna, pribjegavaju terorizmu da bi time u očima masa oborili autoritet postojeće vlasti, i strahom natjerali mase na suradnju, što se navodno u rječniku revolucionarnih pokreta naziva »revolucionira-njem masa«.

Ista teza je prisutna i u sredstvima informiranja gotovo svih kapitalističkih zemalja, iako neka od tih sredstava ne zanemaruju ni javno deklarirane neofašističke snage i njihovo sudjelovanje u terorizmu. Pri tom cilj je vrlo jasan: da se iskoristi općerasprostranjena ozlojeđenost najširih slojeva stanovništva prema terorizmu kao obliku izazivanja straha i nesigurnosti u kapitalističkom zemljama za raskrinkavanja komunista i njihova prikazivanja kao ubojica, ucjenjivača, izazivača nereda, anarhije i bezakonja. Činjenica da se neke terorističke grupe zaklinju u Che Guevaru, služe se terminologijom revolucionarnog radničkog pokreta s početka ovog vijeka i slično, uzima se kao dokaz da je i Che bio terorist, odnosno da je svojom akcijom podstakao terorizam, ne samo u Latinskoj Americi, već i u ostalom svijetu.

Najnoviji izraz takva shvaćanja je jedna studija CIA-e s naslovom »Međunarodni terorizam, svojstva terorističkih događaja«. No, još više nego što je izraz jednoga, u suštini tendencioznoga shvaćanja ta studija je obrazac po kojem se upravljaju mnogi pisci i publicisti na Zapadu. S obzirom na takav svoj karakter ona više ima zadatak da proširi i učvrsti uvjerenje da je terorizam oblik borbe komunista, nego da objasni političke, socijalne i druge razloge koji pogoduju regrutiranju terorista u redovima omladine kapitalističkih zemalja.

Ta studija razlikuje dvije vrste terorizma: prvi, međunarodni, i, drugi, transnacionalni. Pod prvim se razumijevaju akcije pojedinaca i grupa koje inspirira i kontrolira država, dok drugi čine akcije u osnovi, autohtone, nedržavne grupe ili pojedinci, iako i one mogu ali ne moraju, uživati određenu podršku vlada pojedinih zemalja.

Prema ocjeni te studije, prvi oblik se u posljednjih deset godina nije značajnije eksponirao, dok je drugi, upravo kroz to vrijeme, naročito došao do izražaja.

Veoma je važno uočiti, što istraživači CIA-e vide kao glavne razloge pojačavanja terorizma: sukobe na Bliskom istoku, odnosno prisutnost palestinskih izbjeglica, opći tehnološki napredak izražen u povećanom zračnom pro

metu, koji objektivno omogućava teroristima da ostvare više spektakularnih akcija kojima se reklamiraju.

Kao što se vidi, studija CIA-e kao razloge za pojavu terorizma, osobito »transnacionalnog« i ne pokušava da sagleda klasno-socijalne, političke, psihološke i slične uzroke, već uzima samo one tehnološko-tehničke prirode i na njima gradi cijelu filozofiju.

Ono što u toj studiji zaslužuje pažnju kao konstatacija, jeste uočena globalna, internacionalna dimenzija terorizma, izražena međusobnom povezanošću, pa i međusobnom podrškom inače dosta heterogenih ilegalnih terorističkih organizacija. Tako prema saznanjima CIA-e (ali ne i samo nje) surađuju neke grupe palestinskih terorista s onima iz »Frakcije Crvene armije« iz SR Njemačke, ili s »Japanskom crvenom armijom«, ili zapadnonjemački teroristi s nekim pripadnicima »Irske oslobodilačke armije«. »Turska oslobodilačka armija« surađuje s nekim palestinskim komandosima u Siriji, i slično.

Nesumnjivo je da ta internacionalna dimenzija terorizma, kako s gledišta izmjene iskustava, borbenih sredstava, obavještenja, osiguranja privremenih tajnih skloništa, financijske pomoći i slično, tako i s gledišta sinhronizacije u akcijama daje suvremenom terorizmu posebnu specifičnu težinu, koja ga čini mnogo efikasnijim u akcijama i žilavijim u obrani. Razumije se, u studiji CIA-e nije ništa rečeno o glavnim akterima koji imaju ulogu sinhronizatora različitih terorističkih grupa i organizacija u internacionalnim razmjerima. A teško je povjerovati da se ta sinhro-nizacija dešava sama od sebe.

Poistovjećujući gerilu kao borbeni izraz autohtonih oslobodilačkih ili revolucionarnih pokreta u pojedinim zemljama s terorizmom, suvremena američka vojna misao (ali na žalost ne samo ona), i borbu protiv pravoga, nepatvorenoga terorizma dovodi u paradoksalnu situaciju. Naime, ona uporno nastoji da svaki unutrašnji progresivan pokret u nekoj zemlji vidi kao posljedicu »tajne komunističke infiltracije«, odnosno kao dokaz miješanja sa strane. A kako je gerila kao borbeni oblik takvih pokreta i procesa, po tom shvaćanju, isto što i terorizam, unaprijed joj onemogućava bilo kakav efikasan međunarodni dogovor za borbu protiv terorizma.

Suština se takva stava svodi na: kako je terorizam u suvremenim uvjetima postao globalna, internacionalna

328 329

pojava (čak je internacionalno povezan), protiv njega je nužna međunarodna usuglašena, jedinstvena akcija. Na prvi pogled veoma logična i jednostavna postavka. Međutim, jedinstvena usuglašena akcija međunarodne zajednice protiv zajedničkog zla, koga nazivamo terorizam, ne podnosi različite aršine. Pri takvu rezoniranju, očigledno, mjesta ima samo za jedan aršin. I čim se, navodno, s tog »principijelnog stajališta« maknemo, svatko se vraća na svoju poziciju, nestaje jedinstvene kvalifikacije terorizma, a time i usuglašene međunarodne akcije.

Prema toj teoriji, međunarodna zajednica bi morala prihvatiti nemoguću jedinstvenu filozofiju prema kojoj ne postoje proturiječni društveni procesi u društvenim kretanjima, koji se, kao što je cijela dosadašnja historija ljudskog društva bezbroj puta pokazala, neprestano manifestiraju kao konflikti, samo nekad u oštrijim a nekad u manje oštrim oblicima. Konzekvencija koja bi automatski proistjecala iz ovakva stava bila bi odricanje država, političkih partija ili pokreta, od međusobne solidarnosti i pomoći porobljenim narodima, odnosno klasno ugnjetavanim slojevima stanovništva bilo gdje u svijetu i bez obzira na stupanj njihove socijalne bijede ili nacionalne obespravljenosti. Ne treba naglašavati da je autorima ovakvih stavova prema terorizmu u prvom redu stalo baš do takvih konzekvencija.

Razumije se da će ovako nerealno uvjetovanje usuglašene međunarodne akcije uroditi slabim rezultatima. lz-jednačivanje autohtonih nacionalnooslobodilačkih i revolucionarnih pokreta u pojedinim zemljama s terorizmom, ne vodi na put zajedničke borbe suvremene međunarodne zajednice protiv terorizma. Time, naravno, ne želimo reći da ne bi bio koristan prethodan napor, na primjer pod okriljem OUN, da se obostrano prihvatljivo kvalificira terorizam protiv koga ustaje cijela međunarodna zajednica. Naprotiv, držimo da je takav napor nužan i da je on uvjet za efikasno međunarodno dogovaranje i sporazumijevanje u ovom, tako važnom, pitanju.

Međutim, realno treba računati s tim da će zapadne zemlje, predvođene Sjedinjenim Američkim Državama u zamjenu za eventualnu zabranu i stvarno onemogućavanje raznovrsnih terorističkih organizacija emigracije koja kod njih uživa gostoprimstvo, tražiti odgovarajući odnos socijalističkih zemalja prema oslobodilačkim i revolucionarnim pokretima svugdje u svijetu. Pri tom će nastojati

da zanemare činjenicu da politička emigracija na Zapadu danas nije integralan dio unutrašnjih društvenih procesa u matičnim zemljama, jednostavno zato što takvi procesi s istim idejnim i političkim programima koje ispovijeda emigracija u tim zemljama ne postoje, odnosno i ako postoje malobrojni su i zanemarljivi. Kao u pravilu, politička emigracija na Zapadu je ostatak kvislinških formacija iz razdoblja drugog svjetskog rata i današnju svoju djelatnost stvarno zasniva na takvoj prošlosti.

Činjenica da tu emigraciju određene snage u nekim zapadnoevropskim zemljama, SAD, Kanadi, Australiji i drugima tretiraju kao političku opoziciju socijalizmu, na primjer u Jugoslaviji i drugim socijalističkim zemljama, odnosno da čine sve da s nje skinu kvislinšku hipoteku, samo ilustrira dugoročne namjere koje te snage imaju, oslanjajući se na emigraciju. S obzirom na to teško je očekivati i od vlada kapitalističkih zemalja da u okviru jednog međunarodnog dogovora pristanu na preuzimanje čvršćih obveza na planu onemogućavanja emigracije da se bavi terorizmom. Samo onoliko koliko, pritisnute terorističkim aktivnostima u svojim zemljama, same budu prisiljene na međunarodnu suradnju s vladama socijalističkih, a pogotovu nesvrstanih zemalja, vlade će tih i drugih zemalja, bilo u okviru multi-lateralnih ili bilateralnih aranžmana, prihvatiti odgovarajuće obveze u ograničavanju terorizma političke emigracije na Zapadu.

Napokon, treba spomenuti da nerazjašnjeni pojmovi o terorizmu i u socijalističkim zemljama sa svoje strane pridonose poistovjećivanju terorizma s gerilom na Zapadu, osobito u američkoj propagandi, koja, s obzirom na sredstva kojima raspolaže i stvarni utjecaj koji ima na sredstva javnog informiranja u cijelom kapitalističkom svijetu, takav svoj stav bez teškoća pretvara u općeprihvaćeni stav gotovo cijele javnosti toga svijeta. Kvalificiranje manjih gerilskih akcija u početnim fazama ustanka i akcija ilegalaca u okupiranim gradovima, koje se izvode kao integralan dio općeg i masovnog na-cionalno-oslobodilačkog ili revolucionarnog rata u nekoj zemlji, ne samo da je politički štetno nego je i teorijski neispravno.

Pojedinačne akcije i kada su izvođene kao atentati protiv određenih pojedinaca iz redova okupatora ili domaćih kolaboracionista najčešće su bile egzekutivan dio

330 331

»sudske« odluke po kojoj je trebalo kazniti nekog poznatog zlikovca. Pa i onda kada su kao žrtve takvih akcija padali anonimni oficiri ili neprijateljski vojnici, ne može biti govora o teroru, jer u tom se slučaju i svaka druga borbena radnja u ratu s jednakim pravom može proglašavati terorističkom

Osim iznesenih američkih, krajnje ekstremnih, antikomunističkih stavova i tumačenja terorizma, na Zapadu egzistiraju i umjerenija stajališta liberalnih krugova, među kojima ima i takvih koja uočavaju i otvoreno iznose da su se marksisti odavno ograđivali od terorizma kao oblika borbe radničke klase, pogotovu kada on nije oslonjen na masovni pokret (»Le Mond Diplomatique«), odnosno da je pojačavanje terorizma u uzročnoj vezi s međusobnim približavanjem komunista, socijalista i socijaldemokrata i stvaranjem lijevo orijentiranih koalicija (»International Herald Tribune«), u čemu »lijevi« i »desni« anarhisti vide opasnost, prvi od »kompromisa s komunistima« a drugi od »kompromisa s buržoazijom«.

Ti krugovi uočavaju i historijske dimenzije u pojavi terorizma, prema kojoj on ponekad prati velika društvena previranja, ali ih nikada ne uzrokuje i nikada ih ne nad-Živi (»Figaro«), odnosno da ni najsavršenija represivna tehnika ne daje očekivane rezultate sve dotle dok se ne shvate motivi za takvo ponašanje progonjena protivnika, što već asocira na socijalklasnu i političku uvjetovanost terorizma. Prema ovim shvaćanjima, svaka povreda zakona otkriva određene nedostatke jednog društva, koje ponekad više voli da te nedostatke prikriva nego da ih razrješava, ili u najboljem slučaju pušta da se »rane zagade a onda preko njih samo prebaci čiste zavoje« (»Le Mond Diplomatique«).

Kao izdvojena mogu se još navesti i stajališta intelektualne ljevice na Zapadu, u kojoj »Pisma u obranu Republike« u redakciji Heinrich Bolla i grupe zapadnonjemačkih pisaca, zauzimaju posebno mjesto. Ograđujući se od anarho-terorizma i osuđujući ga, ta grupa kao glavnu opasnost za demokratske institucije u SR Njemačkoj vidi od aktivnosti desnice koja se terorizmom koristi kao povodom za vlastitu djelatnost. Zbog toga grupa lijevih pisaca i filozofa u SR Njemačkoj drži da je »sav taj mogući i prijeteći pogromaški nalet desnice veća opasnost za zapadnonjemačku Republiku i demokraciju od Frakcije Crvene armije koja je izolirana i izgubljena«. Očigledno, oni

još ne vide da je i »Frakcija Crvene armije« sastavni, organski dio te pogromaške desnice, bez obzira kojim se ona imenom predstavljala javnosti.

Pritisnuta ovakvim i sličnim akcijama vlada SR Njemačke je bila prisiljena da se izjasni i obeća da neće dopustiti da se akcija protiv anarhoterorista pretvori u hajku protiv svega što je progresivno, odnosno da u SR Njemačkoj neće biti makartizma (intervju Schmita »News-weeku«).

Razumije se, pogledi, mišljenja, pa i javno publicirani stavovi progresivnih umova u Italiji najdalje su otišli u uočavanju veze između »ultradesnice« i »ultraljevice«, odnosno u razotkrivanju velike obmane kojoj su »izvan-parlamentarne klasne snage« dosad uspijevale da terorizam kao svoj oblik borbe protiv institucija Republike, oboje crveno i prebace na račun radničkog pokreta i komunista.

Tako Roberto Guiducci, sociolog, kaže: »Osobno ne vjerujem da danas »Crvene brigade« okupljaju pristaše među očajnim 'autonomnim ili bijesnim metalcima. Uvjeren sam, međutim, da među njima ima onih koji navijaju za brigadiste s istom lakoćom kojom se može navijati za nogometni klub. Stoga mislim da njima treba jasno reći, da taj klub uvijek daje gol na desnom uglu, da igra kako bi unazadio demokraciju i radnike.«

U istom smislu o terorizmu govori i Bruno Trentini, sindikalni funkcionar: »Terorizam postoji jer se u Italiji stvari mijenjaju. Počeo je 1969. godine i od tada je otkucavao svaku etapu demokratskog rasta zemlje, ne uspijevajući ga zaustaviti. Terorizam i dalje nosi žrtve, zato što je radnička klasa jaka. Jer, kada je radnička klasa na koljenima, nije više potreban terorizam U tvornicama, uredima i školama još ima građana koji nisu definitivno ras-kinuli s terorizmom Riječ je o ljudima koji, istina, ne prihvaćaju terorizam, ali samo zato što misle da je to pogrešan oblik borbe, a ne shvaćajući da je terorizam uvijek protiv radnika, protiv radničke klase.«

Svakako su dijagnoze i ocjene talijanskih komunista na jednoj strani o socijalnim i političkim uzrocima pojave ekstrema u suvremenom talijanskom društvu, a na drugoj o vezama tih ekstrema, svejedno da li se zovu »ultralijevi« ili »ultradesni«, s međunarodnim središtima »izvanparla-mentarnih klasnih snaga«, najpribližnije stvarnom stanju

332 333

stvari U potvrdu takva mišljenja citiramo nekoliko rečenica koje je član CK KP Italije Emanuelle Maculuso formulirao:

»Trenutak koji je izabran za otmicu Mora potvrda je subverzivnog plana čija je težnja da se razbiju i onemoguće nove političke ravnoteže koje bi ojačale talijansku demokraciju i otvorile joj nove perspektive. Zašto mislimo i na veze sa stranim državnim, poludržavnim i privatnim službama? Što nas navodi da pomišljamo na te veze? U prvom redu, čileansko iskustvo: štrajk čileanskih komunista nije bio umjetna, nego politička socijalna stvarnost, plod specifične situacije te zemlje. Međutim, naknadno je dokazano da je CIA financirala organizatore tog štrajka. U Italiji 1969, 1970. i 1971. godine desničarsku i fašističku subverziju nisu umjetno stvorile tajne službe, ali je isto tako istina da je ambasador Maetin (protiv mišljenja CIA-e) financirao Michelljja da bi podržao fašističku subverziju. Strane tajne službe nisu osnovale 'Crvene brigade' i nasilni ekstremizam, ali budući da njihova strategija otvoreno teži destabilizaciji demokracije i stvaranju uvjeta za autoritativni režim, logično se može zaključiti da neke nacionalne i međunarodne snage pokušavaju jednim novim putem stići do cilja koji im je dosad izmicao.«

* * *

Terorizam koji organiziraju i izvode najekstremnije grupe jugoslavenske neprijateljske emigracije predstavlja integralan dio suvremenog terorizma i nosi sva njegova obilježja, uključujući i ulogu u raznovrsnim političko-pro-pagandnim i drugim kombinacijama reakcionarnih snaga u svijetu.

Kao oblik specijalnog rata, svejedno da li kao sastavni dio jedne cjelovite strateško-političke koncepcije kakva danas sve više egzistira, ili u okviru parcijalnih obavješ-tajno-subverzivnih aktivnosti nekih stranih obavještajnih službi, samostalno ili u suradnji sa snagama neprijateljske emigracije, odnosno svejedno da li sa Istoka ili Zapada, terorizam je bio primjenjivan i prema SFRJ, sa različitim intenzitetom, gotovo neprekidno u cijelom poslijeratnom razdoblju. Tako je već na prelomu 1947/48. godine registrirano ukupno šest terorističkih grupa koje je

organizirala i ubacila ustaška emigracija - ukupno 48 terorista. Cilj im je bio da preko Slavonije pređu u Bosnu i Hercegovinu i u njoj, u proljeće 1948. godine, »dignu ustanak«.

Tek u razdoblju 1950-1960. godine zabilježen je mali predah. No, treba podsjetiti da su tada, početkom 50-ih godina, u zemlji bili definitivno potučeni ostaci različitih kvislinških formacija iz prošlog rata kao kakvog-takvog oslonca ubačenim grupama izvana, odnosno da se izlaskom Rezolucije Informacionog biroa 1948. godine znatno promijenio međunarodni položaj Jugoslavije. Naša zemlja, pritisnuta gotovo totalnom ekonomskom blokadom s Istoka i izložena neprestanim vojnim prijetnjama, bila se našla pred ozbiljnom opasnošću za svoj nacionalni suverenitet i nezavisnost. Razumije se, u okviru takva pritiska bila je izložena i terorističkim aktivnostima s te strane. U takvoj situaciji neprijateljska emigracija na Zapadu preorijentirala se prioritetno na svoje organiziranje, na podmlađivanje svojih redova i pripremu za eventualne događaje u okviru tada mogućeg ratnog sukoba glavnih svjetskih sila. Analogno tome, u prvoj polovici dekade registrirano je najviše bjegova iz zemlje na kojima su rukovodstva neprijateljskih emigrantskih organizacija, zajedno s nekim stranim obavještajnim službama, u tome periodu posebno inzistirala.

Već u drugoj polovini te dekade broj izbjeglica se smanjuje što je opet u skladu s promjenom kursa kako emigracije, tako i stranih obavještajnih službi. Nužno je s tim u vezi podsjetiti da je u ovom periodu došlo do normalizacije odnosa naše zemlje sa SSSR i drugim istočnoevropskim socijalističkim zemljama, odnosno da je tadašnja američka rukovodeća elita, uključujući u nju i obavještajnu službu, nakon događaja u Mađarskoj 1956. godine, ali i leta prvih sovjetskih satelita, počela diskusija o izmjenama u fundamentalnim osnovama vanjske politike, koja je nekoliko godina kasnije rezultirala sasvim novom strate-gijsko-političkom koncepcijom S tim u vezi i neprijateljska jugoslavenska emigracija već početkom prošlog desetljeća (oko 1960. godine) ponovo je dala težište na obuku terorista u okviru pojedinih svojih organizacija, što vremenski i idejno koincidira s uobličavanjem koncepcije specijalnog rata, uključujući i razvijanje raznovrsnih »nekonvencionalnih« aktivnosti, među kojima i »gerilskog«

334 335

djelovanja na tuđim teritorijama* Zbog toga se i moglo dogoditi da u prvih pet godina prošlog desetljeća (1960-1965) u zemlju budu ubačena ukupno 54 terorista, da bi u razdoblju u tri iduće godine (1966-1969) neprijateljska emigracija uz odgovarajuću pomoć stranih obavještajnih službi pripremila oko 150 novih terorističkih akcija. Prema jednom drugom zbirnom podatku, u razdoblju 1966-1972. godine, što u zemlji, što u inozemstvu, izvedena je ukupno 91 teroristička akcija i to: ustaška emigracija - 58, četnička - devet i sve ostale - 24. Treba reći da je u većem broju tih akcija spriječen njihov krajnji učinak. Iako, dakle, sve planirane akcije zbog raznoraznih razloga nisu izvedene, ili su bile spriječene, već i sam broj planiranih (oko 50 godišnje) pokazuje visok intenzitet te aktivnosti u navedenom vremenskom razdoblju.

No, među svim izvedenim ili neizvedenim terorističkim akcijama, svakako je po mnogo čemu najvažnija takozvana akcija »Feniks«, tj. ubacivanje terorističke grupe od 19 terorista u lipnju 1972. godine, čiji je detaljan opis glavna tema knjige Đorđa Ličine. Na prvom mjestu treba reći da je u licu te terorističke grupe sistem sigurnosti naše zemlje, nakon relativno duljeg vremenskog razdoblja, bio suprotstavljen pokušaju podsticanja unutrašnjeg oružanog otpora ubacivanjem snaga izvana i eventualnim aktiviranjem određenih kontrarevolucionarnih snaga iznutra. Za razliku od svih prije ubacivanih grupa, pa čak i one najbrojnije 1947. godine, ova je grupa ušla u zemlju gotovo neopaženo i s pretenzijama da bude inicijator i organizator »ustanka« i vođenja »gerilskog rata«.

S druge strane, značenje iskustava iz borbe s tom grupom daju i neki unutrašnjopolitički i vanjskopolitički momenti u kojima je ona ubačena u zemlju. Naime, ubacivanje terorističke grupe »Feniks« izvršeno je pošto je bor-

* I osnivanje »Hrvatskog revolucionarnog bratstva«, čije stvaranje tako slikovito opisuje u ovoj knjizi Đorđe Ličina, kao jedne od najekstremnijih ili najekstremnije emigrantske organizacije, koja se u svojoj programskoj orijentaciji bavi isključivo terorističkom metodom borbe, pada u isto vrijeme - 1961. godine, što se ne može smatrati slučajnom koincidencijom. Iako je nešto kasnije nastala (1966. godine), u istom smislu treba vidjeti i osnivanje u okviru »Srpske narodne odbrane« također krajnje ekstremističke terorističke organizacije pod nazivom »Srpski omladinski pokret otadžbine« (SOPO) sa sjedištem u filijalama u Kanadi, Belgiji, Francuskoj, SR Njemačkoj i Chichagu.

336

bom SKJ i drugih progresivnih snaga u zemlji (21. sjednica CK SKJ, Pismo druga Tita i Izvršnog biroa i dr.) bio presječen i zaustavljen kontrarevolucionami atak nacionalističkih, anarholiberalističkih i drugih antisamouprav-nih snaga u našoj zemlji, koje su u odgovarajućoj sprezi s određenim snagama izvana, imale za cilj da izazivanjem i širenjem općeg unutrašnjeg kriznog stanja zauzmu ključne pozicije i bitno izmijene pravce društveno-politi-čkog kretanja u našoj zemlji.

Iako iza terorističke grupe »Feniks«, kao organizator i neposredni operativni rukovodilac stoji »Glavni stan HRB«, u svakom nastojanju cjelovitijeg sagledavanja tog pokušaja, mora se vidjeti povezanost HRB, idejna i organizacijska, kako sa ciljevima reakcionarnih snaga zemalja pod čijim je patronatom cjelokupna aktivnost neprijateljski raspoložene emigracije, tako i s drugim, na prvi pogled manje ekstremnim emigrantskim organizacijama. Neslaganja koja se javljaju među pojedinim emigrantskim organizacijama iste grupacije (ustaške, četničke, bjelogar-dejske i dr.) taktičkog su značenja. Kad je posrijedi neprijateljski stav prema SFRJ kao državnoj cjelini i onemogućavanje izgradnje samoupravnog socijalističkog društva u njoj, neslaganja među njima nema. Upravo radi toga ubacivanje terorističke grupe »Feniks« treba vidjeti kao akciju cjelokupne neprijateljski raspoložene jugoslavenske emigracije, koja je došla kao logičan nastavak dotadašnje neprijateljske aktivnosti te emigracije onog trenutka kad je stranom pokrovitelju, a i emigrantskim rukovodstvima postalo jasno da se do tada primijenjenim oblicima specijalnog rata ne može očekivati ostvarenje krajnjih ciljeva.

Bez obzira na taktička razmimoilaženja različitih neprijateljskih emigrantskih organizacija unutar jedne grupacije, a da se i ne govori o međusobnim razmimoilaženjima pojedinih nacionalnih grupacija, priprema terorističke grupe »Feniks«, kao i izbor trenutka za ubacivanje, sin-hroniziran je s razvojem unutrašnjih političkih prilika u zemlji u periodu od 1969. do 1971. godine. Poznato je da je jezgro grupe »Feniks« od sedam diverzanata došlo iz Australije u Evropu poslije 1969. godine. Nakon povezivanja sa »stožerima« HRB to jezgro nastavlja pripreme za organiziranje većeg broja grupa za ubacivanje u zemlju, kada se za to ukaže prilika. Došljaci iz Australije najprije su bili prihvaćeni u Nizi, a zatim su težište svoje aktivno-

22 - DVADESETI ČOVJEK 337

sti usmjerili na SR Njemačku i Austriju, gdje je bilo najviše naše radne snage na privremenom radu. U tom razdoblju broj naših radnika u tim zemljama je naglo rastao. U isto vrijeme, među radnicima zaposlenima u inozemstvu, počela je i aktivnost na osnivanju ogranka »Matice hrvatske« uz aktivno sudjelovanje čak i nekih funkcionara Glavnog odbora iz zemlje. Sve je to u HRB (i ne samo tamo) ocjenjeno kao objektivna izvanredno povoljna prilika za izbor i regrutiranje terorista, prije svega iz redova radnika, tzv. »pasošara«.

I izbor trenutkd za ubacivanje grupe izvršen je sinhro-nizirano s drugim događajima, a ne neovisno o njima, na što ponekad prividno upućuju taktička razmimoilaženja između pojedinih neprijateljskih emigrantskih organizacija.

I teoretski, prema određenom redu stvari u doktrini i strategiji specijalnog rata, na »gerilska djelovanja« kao viši, oružani oblik te vrste rata, prelazi se tek onda ako se primjenom drugih, manje teških oblika, ne može ostvariti postavljeni cilj. Najčešće do pribjegavanja tom obliku dolazi poslije neuspjeha s izazivanjem i upravljanjem krizom, odnosno poslije neuspjela državnog udara, naravno ako su prisutni i ostali potrebni uvjeti, među kojima kao najvažniji - nužna podrška jednog dijela stanovništva.

Da su »gerilska djelovanja« sastavni dio strategije specijalnog rata koji je prihvatila i jugoslavenska neprijateljska emigracija, najbolje se vidi iz stavova na »Znanstvenom simpoziju« što ga je 1968. godine organizirala i održala u Švicarskoj »intelektualna elita« ustaške emigracije. Na tom je skupu utvrđena taktika nastupanja, koja je predviđala »evolutan« i »revolucionaran« način borbe. Razumije se, taj drugi primjenjuje se samo onda ako prvi, zbog bilo kojih razloga, bude onemogućen.

Na sličan način postupila je i velikosrpska emigracija na kongresima većine svojih organizacija u razdoblju od 1965-1972. godine. Formiranje u okviru »Srpske narodne odbrane« (SNO) terorističke organizacije, koja je odmah nakon svojega ustoličenja izvela niz terorističkih akcija na naša diplomatsko-konzularna predstavništva u SAD, Kanadi i Francuskoj, najrječitiji je dokaz takve orijentacije. Samo da se spomene da je takva strategije bila prihvaćena i od strane tzv. »masovnog pokreta«, odnosno grupe »lidera« okupljenih u »Matici hrvatskoj« u to vrijeme.

Očigledno je, naime, da su i »umjerenija« i »ekstremna« struja tzv. političke emigracije, u odgovarajućim uvjetima, računale na »gerilska djelovanja« i poduzimale praktične korake na planu njihovih priprema. Prihvaćanje tih reakcionarnih snaga obiju navedenih struja dokazuje da su prividno različiti stavovi među njima u suštini dvije strane iste medalje, tj. da se međusobno dopunjavaju.

Odluka o ubacivanju terorističke grupe »Feniks« donesena je u prosincu 1971. godine, neposredno poslije 21. sjednice CK SKJ, koja je presjekla dalju eskalaciju kontrarevolucije u zemlji i otvorila proces borbe protiv njezinih nosilaca, bez obzira na to u kojem se obliku oni manifestirali (nacionalizam, liberalizam i slično).

Povezanost terorističke aktivnosti neprijateljskog dijela jugoslavenske emigracije s inspiratorima i organizatorima međunarodnog terorizma, došla je do izražaja i posljednjih godina, osobito u toku 1978. godine. To se manifestiralo u antijugoslavenskoj kampanji koja se u dijelu zapadnoevropske i sjevernoameričke štampe i drugih sredstava javnog informiranja vodila više mjeseci. Glavna tema kampanje bio je terorizam, odnosno navodni jugoslavenski stav prema toj sve opasnijoj međunarodnoj pojavi.

Cilj te kampanje bio je dvojak: prvo, da se u široj međunarodnoj javnosti Jugoslavija prikaže kao zemlja koja ne samo što odbija konstruktivnu suradnju međunarodne zajednice u borbi protiv terorizma već i kao zaštitnik terorizma, pa čak i kao jedna od zemalja u kojoj opasni teroristi uživaju utočište i podršku; a drugi, da se što šire reklamira navodno postojanje široko zasnovanog »opozicijskog fronta« sadašnjem društveno-političkom sistemu u zemlji u redovima jugoslavenske emigracije na Zapadu. Razumije se da bi i djelomičan uspjeh te kampanje mogao nanijeti određenu štetu i ugledu Jugoslavije u pokretu nesvrstanih, a i na širem međunarodnom planu.

* * *

Terorizam, kao integralna pojava suvremenih međunarodnih odnosa i zbivanja, više nego ikada u svojoj povijesti dominirao je na internacionalnoj političkoj sceni, osobito u toku 1978. godine. Ako je sva dosadašnja povijest terorizma i upućivala na zaključak da je on isključivo

338 339

sredstvo unutrašnje političke borbe, prošlogodišnja teroristička aktivnost, nesumnjivo, upućuje na nov, proširen zaključak: terorizam je prerastao u značajno sredstvo po-litičko-propagandne kombinatorike internacionalnih razmjera. On je prošle godine značajno prisutan u Evropi, Aziji, Africi, Americi i Australiji i to istodobno u međusobnim razračunavanjima unutrašnjih antagonističkih grupa i grupacija, iza kojih je najčešće izravno stajao inozemni faktor, ali i u međudržavnim političkim odnosima, bez obzira na to da li je u javnosti uvijek bila uočljiva određena država, odnosno pojedini njezini organi i organizacije.

Mnogobrojnim i raznovrsnim akcijama gotovo na svim kontinentima, suvremeni terorizam napokon se predstavio kao organizirani oblik borbe određenih snaga za određene političke ciljeve. Više nego ikada prije u međunarodnoj javnosti je prevladana teza o njegovoj spontanosti, s gledišta uzroka, i anarhičnoj prirodi, s obzirom na njegove krajnje ciljeve. Time je istodobno terorizam djelomično lišen misterioznog vela, kao jednog od svojih moćnih psiholoških oružja. Razumije se da će napredne i progresivne snage u svijetu morati ulagati dalje napore u konačnom razobličavanju terorizma, kako bi on izgubio snagu uznemiravajućeg i destabilizirajućeg faktora u unutrašnjem životu pojedinih društvenih zajednica, kakvu je dosad imao, odnosno da bi prestao biti sredstvo u političko-propagandnoj kombinatorici između pojedinih država, što je nesumnjivo dosad bio.

DUŠAN VILIĆ

REGISTAR IMENA

340

Kasim ALIJAGIĆ, borac Donjovakufskog partizanskog odreda. Poginuo je 27. lipnja 1972. u potjeri za ostacima ustaško-teroris-tičke grupe u predjelu zvanom Bukovac, na planini Raduši.

Šefko ALIŠEHOVIĆ, pripadnik emigrantskog terorističkog podzemlja u Australiji i jedan od organizatora neprijateljske djelatnosti protiv SFRJ na petom kontinentu. Kao član ilegalne ustaške organizacije »Hrvatsko revolucionarno bratstvo« (HRB) sudjelovao je u obuci i ubacivanju u Jugoslaviju terorističke grupe Tolić-Oblak.

Adolf ANDRIĆ, emigrirao je iz Jugoslavije 1961. Kratko vrijeme živio je u Italiji, a zatim se preselio u Australiju i nastanio u Melbourneu. U sklopu ustaškog terorističko-fašističkog plana »feniks« 1972. ilegalno je ubačen u Jugoslaviju. Likvidiran je na planini Raduši iste godine.

Ambroz ANDRIĆ, emigrirao je iz Jugoslavije 1960. Boravio je u Italiji do 1963, a zatim se preselio u Australiju, gdje je postao član ustaško-terorističke emigrantske organizacije HRB, koja u svom programu ima kao cilj da nasiljem, diverzijama, ubojstvima i »gerilskim« akcijama podriva i ruši ustavni poredak SFRJ. Ljeti 1972, zajedno s još 18 ustaških terorista, ilegalno se ubacio na teritorij Jugoslavije, gdje je otkriven i ubijen.

Petar ANDRIĆ, član fašističko-terorističke emigrantske organizacije »Hrvatsko revolucionarno bratstvo« (HRB). Ilegalno je pobjegao iz Jugoslavije u Francusku. Prije bijega bio je osuđen na šest godina strogog zatvora kao pripadnik terorističke grupe »Hrvatski pokret mladih«. Ostao je u emigraciji.

343

Nikola ANTUNAC, pripadnik ustaške fašističko-terorističke grupe koja se u lipnju 1972. iz Austrije ilegalno ubacila u Jugoslaviju sa zločinačkim planovima. , r>tunac je živio u Salz-burgu od 1969. i bio jedan od najbližih suradnika ratnog zločinca Vilima Cecelje. Likvidiran je na planini Raduši krajem lipnja 1972.

Andrija ARTUKOVIĆ, član ustaškog pokreta otprije rata. U vrijeme NDH bio je dva puta ministar unutrašnjih poslova, pa tako inicijator i supotpisnik brojnih »zakonskih odredaba« kojim su legalizirana masovna istrebljenja civilnog stanovništva. Pred kraj rata emigrirao je u Austriju, gdje su ga uhvatile engleske okupacione trupe, ali je nakon dva mjeseca ispitivanja bio pušten. Godine 1948, preko Švicarske i Irske, krivotvorenim dokumentima na ime Alojza Anića, pobjegao je u SAD gdje mu je odobren stalni boravak. Danas taj ratni zločinac živi u gradiću Surfsideu blizu Los An-gelesa.

Josip BABIĆ, član ekstremnih terorističkih organizacija u Australiji i jedan od instruktora grupe Tolić-Oblak, koja se 1963. ilegalno ubacila u zemlju sa zločinačkim zadacima.

Petar BAĆEVIĆ, rezervni oficir vojske kraljevine Jugoslavije. U vrijeme rata bio je pripadnik četničkog pokreta Draže Mihailovića i komandant četničkih operativnih jedinica istočne Bosne i Hercegovine. Istaknuti suradnik okupatora. Ubijen je 1945.

Petar BAKULA, pripadnik ustaške emigrantske organizacije »Hrvatsko revolucionarno bratstvo« (HRB) i član fašističko--terorističke grupe koja se u lipnju 1972. ilegalno ubacila u Jugoslaviju. Od početka 1972. živio u Salzburgu. Likvidiran je u srpnju 1972. na planini Svilaji.

Miroslav BAREŠIĆ, pripadnik ustaškog terorističkog podzemlja u Švedskoj. Jugoslaviju je napustio legalno 1970. Početkom travnja 1971, zajedno s još četvoricom terorista, nasilno je upao u jugoslavensku ambasadu u Stockholmu i ubio ambasadora Vladimira Rolovića. Osuđen je na doživotni zatvor, a pušten na slobodu 15. rujna 1972. pošto su tri ustaška terorista otela avion švedske zračne kompanije SAS i u zamjenu za taoce zatražili oslobađanje Rolovićevih ubojica. Prema nekim izvorima, Barešić danas živi u Južnoj Americi, gdje je nastavio svoju neprijateljsku djelatnost protiv SFRJ.

Josip BARIŠIĆ je šezdesetih godina boravio u Australiji, gdje se priključio fašističkoj emigrantskoj organizaciji HRB. Bio je jedan od bliskih suradnika likvidiranog terorista Đure Horvata. Imao je zadatak da uoči upada terorističke grupe Andrić-Vegar digne u zrak glavnu trafo-stanicu u Zagrebu. Uhvaćen je i u Vojnom sudu u Sarajevu osuđen na deset godina strogog zatvora.

Zaldivar y BATISTA, kubanski diktator, svrgnut 1959. u narodnom ustanku pod vodstvom Fidela Castra. Umro je u emigraciji 1973.

Filip BEŠLIĆ, član ustaške terorističke organizacije »Hrvatsko revolucionarno bratstvo« i jedan od devetnaestorice terorista koji su potkraj lipnja 1972. ilegalno ušli u Jugoslaviju sa zločinačkim planovima i zadacima. Bešlić je emigrirao iz Jugoslavije u Austriju 1965, a ubrzo nakon toga s' prebacio u Australiju. Živio je u Svdnevu i Canberri. Ima je australsko državljanstvo i pasoš. Likvidiran je potkraj sipnja 1972. na planini Svilaji.

Stjepan BILANDŽIĆ, e n i g r i r a o je iz Jugoslavije 1958. Živio je najprije u Italiji i Francuskoj, a zatim se preselio u SR Njemačku, gdje je postao član fašističke terorističke organizacije »Hrvatsko križarsko bratstvo«, čija je djelatnost zabranjena početkom 1963. odlukom zapadnonjemačkog ministra unutrašnjih poslova. Bilandžić je inspirator, organizator i izvršilac brojnih terorističkih akata protiv jugoslavenskih građana i institucija u SR Njemačkoj. Zbog te njegove kriminalne djelatnosti više puta su mu sudili njemački sudovi.

Vjekoslav BLAŠKOV, ratni zločinac. Poglavni pobočnik »Glavnog ustaškog stana«, član doglavničkog vijeća i jedan od vodećih ljudi u ustaškom terorističkom aparatu. Pobjegao je iz zemlje 1945. Sredinom lipnja 1948. ilegalno je ubačen u Jugoslaviju. Uhvaćen je i na suđenju pred vijećem Vrhovnog suda u Zagrebu osuđen na smrt.

Branko BLEČIĆ, rođen je 1953. u Lovranu. Kao vojnik Vojne pošte 3945 u Sarajevu poginuo je 26. lipnja 1972. na planini Raduši kod Bugojna u potjeri za devetnaestoricom ustaških terorista.

Rafael BOBAN, ratni zločinac. U ustaškom terorističkom aparatu imao je čin pukovnika i domobranskoga generala. Poslije Francetićeve smrti Pavelić ga je imenovao zapovjednikom zloglasne »Crne legije«. Prema nekim podacima, Boban je 1945. ubijen u okolici Bjelovara.

Luka BOŠNJAK, milicionar iz Prozora, rođen 1926, otac troje djece. Poginuo je 27. lipnja 1972. u predjelu zvanom Bukovac, na planini Raduši, u sukobu s razbijenim ostacima ustaš-ko-terorističke grupe.

Marijan BRADIĆ, borac Ramskoga partizanskog odreda. Rođen je 1949. u Prozoru. Poginuo je 27. lipnja 1972. u potjeri za ostacima ustaške terorističko-diverzantske grupe u predjelu zvanom Bukovac, na planini Raduši.

344

Anđelko BRAJKOVIĆ, Barešićev suučesnik u mučkom ubojstvu jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića u Švedskoj. Iz Jugoslavije je otišao legalno početkom 1970. i ubrzo nakon toga se aktivno uključio u redove ustaške terorističke organizacije »Hrvatsko revolucionarno bratstvo« (HRB) u Stock-holmu. Osuđen je na doživotni zatvor zbog napada na jugoslavensku ambasadu u Švedskoj i ubojstva ambasadora Vladimira Rolovića. Švedske vlasti pustile su ga na slobodu zajedno s teroristom Miroslavom Barešićem, nakon otmice aviona zračne kompanije SAS 15. rujna 1972. na aerodromu u Goteborgu. Poslije bijega iz Švedske boravio je kraće vrijeme u Španjolskoj, a zatim se prebacio u južnu Ameriku, gdje živi i danas.

Dragutin BRATUŠA, u vrijeme rata pripadnik ustaškog pokreta. Bio je u nacističkoj vojsci, u tzv. Vražjoj diviziji. Poslije rata osuđen je na pet godina strogog zatvora zbog neprijateljske djelatnosti. Emigrirao je 1957. Nakon odlaska u inozemstvo aktivno se uključio u rad više ekstremnih emigrantskih organizacija. Dok je boravio u SR Njemačkoj bio je u rukovodstvu emigrantske organizacije »Hrvatski oslobodilački pokret« (HOP). Danas živi u Australiji, gdje je jedan od rukovodilaca terorističke organizacije »Hrvatsko revolucionarno bratstvo« (HRB). Sudjelovao je u obučavanju i ubacivanju fašističke diverzantsko-terorističke grupe emigranata u Jugoslaviju ljeti 1972.

Josip BUJANOVIĆ,po zlu poznati gospićki svećenik koji je u vrijeme marionetske NDH imao čin ustaškog »bojnika«. Bio je župan Like i Gacke, na koje mjesto ga je postavio Pa-velić poslije smrti Jurice Frkovića, ustaškog župana. Emigrirao je iz zemlje i živi u Australiji, gdje je jedan od funkcionara ustaških terorističkih organizacija i organizator neprijateljske aktivnosti protiv SFRJ.

Vidak BUNTIĆ, pripadnik ustaške terorističko-diverzantske grupe koja se potkraj lipnja 1972. iz Austrije ilegalno prebacila na područje Jugoslavije. Buntić je pripadao fašističkoj organizaciji »Hrvatsko revolucionarno bratstvo« u SR Njemačkoj. Likvidiran je 1972. blizu Omiša.

Raffaelo CASERTANO, šef talijanske diplomacije pri plaćeničkoj vladi dra Ante Pavelića i jedan od glavnih protagonista koji su pomagali da se raskomada, porobi i opljačka naša zemlja. Poslije rata umirovljen je u rangu ambasadora.

Vilim CECELJA, ratni zločinac. Prije rata bio je župnik u Hrastovici kod Petrinje i zakleti pripadnik ustaškog pokreta. U vrijeme fašističke NDH imao je više visokih svećeničkih funkcija u ustaškom terorističkom aparatu. Pred njim su položili zakletvu članovi prve ustaške »vlade«. Bio je, među ostalim, i osobni ispovjednik Ante Pavelića. Autor je poznatog molitvenika »Hrvatski vojnik« u kojem se ustaškoj soldateski stavlja kao vjerska dužnost služba okupatoru i odanost Pave-liću i u kojem se veličaju poznati ustaški zločinci. Imao je čin ustaškog potpukovnika. Kraj rata zatekao ga je u Austriji,

gdje i danas živi. Predsjednik je više fašističkih emigrantskih organizacija u Salzburgu i jedan od glavnih inicijatora terorističke aktivnosti protiv SFRJ.

Ismet ĆOLIĆ, borac Ramskoga partizanskog odreda. Rođen je 1951. u Prozoru. Poginuo je 27. lipnja 1972. u predjelu zvanom Bukovac, u blizini sela Rumboka, u potjeri za razbijenim ostacima ustaško-terorističke grupe koja se ilegalno ubacila u zemlju s diverzantskim zadacima.

Ljubomir DEDIĆ, u vrijeme NDH je kao ustaša bio u njemačkim vojnim formacijama. Zbog ubojstva njemačkog podoficira vojni sud NDH osudio ga je na šest godina zatvora, gdje ga je zatekao Pavelićev slom. Poslije rata osuđen je u Mostaru i Osijeku na ukupno četiri i po godine strogog zatvora zbog neprijateljske djelatnosti protiv SFRJ. Godine 1959. ilegalno je pobjegao u Austriju, a odande u Australiju, gdje je uz ostalo bio predsjednik ustaške terorističke organizacije »Hrvatski demokratski odbor«. Umro je 1972. u emigraciji.

Krunoslav DRAGANOVIG, katolički svećenik i jedan od najbližih suradnika ratnog zločinca Ante Pavelića. Prije rata bio je docent na Teološkom fakultetu u Zagrebu, a u vrijeme satelitske NDH potpredsjednik tzv. komisije za kolonizaciju i savjetnik ustaške delegacije pri Svetoj stolici u Vatikanu. Poslije rata angažirao se u skrivanju i spašavanju ustaških ratnih zločinaca, kao i njihovu prebacivanju u Južnu Ameriku. Dugo godina bio je jedna od centralnih figura ustaške emigracije. Krajem 1967. godine vratio se u zemlju.

Vili ERŠEK, poznati kriminalac i čovjek s kaznenih lista. Više puta mu je suđeno zbog teških krivičnih djela, među kojima i zbog ubojstva. Poslije izlaska iz zatvora pobjegao je u inozemstvo, gdje je postao član ilegalne terorističko-fašistič-ke organizacije HRB. Jedan je od devetnaestorice fašističkih zločinaca koji su lipnju 1972. ilegalno ušli u Jugoslaviju. Likvidiran je 1972. blizu sela Rumboka, nedaleko od Prozora.

Jure FRANCETIĆ, ratni zločinac, pripadnik ustaškog pokreta još otprije rata. Proglašenjem NDH Francetić je, kao jedan od najbližih Pavelićevih suradnika još iz vremena emigracije, imenovan za glavnog ustaškog povjerenika za Bosnu i Hercegovinu. Osnivač je i komandant po zlu poznate »Crne legije«. Krajem 1942. avion kojim je putovao Francetić prisilno se spustio u podnožju Male Kapele, a zloglasni ustaški krvnik bio je uhvaćen i ubijen.

Jurica FRKOVIĆ, ustaški funkcionar i veliki župan Like i Gacke u vrijeme NDH. Umro je u toku rata.

Mirko FUMIĆ, pripadnik ustaške terorističko-diverzantske grupe koja se 1963. ilegalno ubacila u Jugoslaviju sa zadatkom da minira privredne, stambene i druge objekte. Uhvaćen je i osuđen na šest godina strogog zatvora.

346 347

Ahmo GF.I.IĆ, borac Ramskoga partizanskog odreda. Rođen je 1943. u okolici Prozora. Poginuo je 27. lipnja 1972. u predjelu zvanom Bukovac u potjeri za razbijenim ostacima usta-ško-terorističke grupe.

Ilija GLAVAŠ, pripadnik ustaško-terorističke organizacije »Hrvatsko revolucionarno bratstvo« i jedan od devetnaesto-rice terorista koji su u lipnju 1972. ilegalno ušli u Jugoslaviju sa zločinačkim planovima. Emigrirao je iz Jugoslavije 1962. Boravio je u Austriji i Australiji. Likvidiran je u Jugoslaviji.

Franjo GRBEŠIĆ, borac Lištičkoga partizanskog odreda. Rođen je 1934. u Listići. Otac dvoje djece. Poginuo je 7. srpnja 1972. u predjelu zvanom Golo brdo blizu Duvna u oružanom sukobu sa šestoricom fašističkih terorista.

Artur GUSTOVIĆ,pukovnik bivše jugoslavenske vojske i general NDH. Kao istaknutog i provjerenog vojnog rukovodioca, Pavelić i Nijemci postavili su ga za komandanta I gorske divizije, koja je s njemačkim jedinicama sudjelovala u ofenzivi na Kozari. Gustović je bio i komandant svih Pavelićevih formacija na srijemskom frontu. Pred jedinicama JNA povukao se sve do Maribora, gdje je 16. svibnja 1945. zarobljen. Na suđenju pred Vojnim vijećem Vrhovnog suda Demokratske Federativne Jugoslavije osuđen je na smrt.

Stjepan HEFER, član desnog, profašistički orijentiranog krila HSS i simpatizer ustaštva. U vrijeme NDH Hefer je bio veliki župan Osijeka i ministar poljoprivrede u Pavelićevoj vladi. Pobjegao je u inozemstvo 1945. i nastanio se u Argentini, gdje je, sve do smrti, bio predsjednik »Hrvatskog oslobodilačkog pokreta« (HOP), najmasovnije i najagresivnije emigrantske organizacije, koja je nastavak Pavelićeva ustaškog pokreta.

Hans HELM, u vrijeme fašističke okupacije šef egzekutivne službe Gestapoa u Beogradu i policijski ataše pri njemačkom poslanstvu u NDH u Zagrebu. Poslije kapitulacije predao se našim organima sigurnosti. Kao ratni zločinac osuđen je na smrt.

Đuro HORVAT, član ustaške terorističke grupe likvidirane 1972. u Jugoslaviji. Ilegalno je pobjegao iz Jugoslavije 1960. Kraće vrijeme živio je u Austriji, a zatim se prebacio u Australiju. Živio je na Tasmaniji. Bio je član ilegalne fašističke organizacije »Hrvatsko revolucionarno bratstvo«. Uhvaćen je u Jugoslaviji 1972. i osuđen na smrt.

Andrija ILIĆ, ratni zločinac, prije rata član HSS. Uspostavom fašističke NDH odmah se priključio ustaškom pokretu. Radio je u poslanstvu NDH u Čehoslovačkoj i Austriji. Pošto je poražena ustaška soldateska, zajedno s Pavelićem i drugim ratnim zločincima pobjegao je u Austriju, a zatim u Englesku. Kraće vrijeme živio je u Španjolskoj. Pavelićevim »testamentom« imenovan je za glavnog »pobočnika« predsjednika

HOP-a za Evropu. Ilić je jedan od osnivača zabranjene ustaške organizacije »TRUP« i organizator terorističkih akcija protiv SFRJ i njezinih građana u inozemstvu.

Franjo IVANDA, borac Duvanjskoga partizanskog odreda. Rođen je 1930. u blizini Duvna. Teško je ranjen 27. lipnja 1972. u oružanom sukobu s grupom ustaških terorista u predjelu zvanom Bukovac, kraj sela Rumboka. Od posljedica ranjavanja umro je u Vojnoj bolnici u Sarajevu.

Branko JELIĆ, poznati ustaški ideolog. Prije rata je kao eksponirani Pavelićev suradnik boravio u Berlinu, gdje je rukovodio grupom ustaških emigranata. U vrijeme rata bio je interniran na otoku Manu, pošto su ga Englezi otkrili u jednoj obavještajnoj misiji. Poslije rata nastanio se u Berlinu i bio jedan od najistaknutijih i najekstremnijih organizatora djelovanja ustaške emigracije. Organizirao je brojne neprijateljske akcije protiv SFRJ. Umro je 1972. u Berlinu.

Dragutin JELIK, ratni zločinac. U vrijeme rata priključio se ustašama. Bio je ustaški povjerenik za Bosnu i Hercegovinu, povjerenik UNS-a u Sarajevu i jedan od zamjenika Eugena Dide Kvaternika. Pred slom NDH pobjegao je u Italiju, pa u Austriju, a zatim se prebacio u Argentinu. U emigraciji su ga ubili njegovi suradnici.

Marijan JURJEVIĆ, ugledni jugoslavenski iseljenik, porijeklom s otoka Korčule. U vrijeme drugoga svjetskog rata radio je kao obavještajni oficir u Intelligence serviceu u Kairu. Poslije rata nastanio se u Australiji, primivši australsko državljanstvo. Umro je 1975.

Viktor KACIJANČIĆ, pripadnik ustaške terorističko-diverzantske grupe koja se potkraj lipnja 1972. ilegalno ubacila u Jugoslaviju sa zločinačkim zadacima i planovima. Boravio je u Salzburgu od 1969, gdje je bio povezan s ratnim zločincem, katoličkim svećenikom Vilimom Ceceljom. Likvidiran je početkom srpnja 1972. u blizini sela Varvara.

Dragutin KAMBER, katolički svećenik u Doboju i zakleti ustaša prije 1941. U NDH postavljen je za ustaškog povjerenika u dobojskom kotaru. U svojim rukama držao je svu političku i građansku vlast. Izdavao je naloge za pljačke i ubojstva. Po njegovu naređenju prilikom ustanka u Doboju ubijeno je 300 osoba, a još 250 predano prijekom sudu. Zbog svojih zasluga u organiziranju ustaškog terorističkog aparata Pavelić je Kambera unaprijedio u čin ustaškog pukovnika i imenovao ga vojnim vikarom. Pobjegao je iz zemlje 1945. pred jedinicama JNA. Umro je u emigraciji.

Josip KASIĆ, katolički svećenik, poslije rata osuđen u Jugoslaviji zbog suradnje i jatakovanja s križarima. Nakon izdrža-ne kazne pobjegao je iz Jugoslavije i priključio se ustaškoj emigrantskoj organizaciji u Australiji.

348 349

Božidar KAVRAN, prije rata jedan od vođa frankovačke grupe studenata, okupljenih oko organizacije »August Še-noa«. Ustašku zakletvu položio je 1937. Odmah poslije okupacije Pavelić mu je kao provjerenom podaniku povjerio brojne odgovorne dužnosti u ustaškom terorističkom aparatu. Bio je, uz ostalo, upravni zapovjednik svih ustaša i zamjenik »po-strojnika« za sve ustaške organizacije. Pošto se raspala marionetska NDH Kavran je zajedno s Pavelićem pobjegao u inozemstvo, odakle se vratio kao glavni organizator operacije »10. travanj«. Uhvaćen je 1948. i kao ratni zločinac osuđen na smrt.

Vejsil KEŠKIĆ, emigrirao je 1959. iz Jugoslavije u Italiju a zatim u Australiju, gdje se odmah priključio ustaškim terorističkim organizacijama u Melbourneu. Kao član fašističke terorističko-diverzantske grupe ilegalno se 1972. ubacio u Jugoslaviju, gdje je uhvaćen i na suđenju u Sarajevu iste godine osuđen na smrt.

Vinko KNEZ, još jedan iz galerije ustaških terorista koji su bili pod neposrednom kontrolom ratnog zločinca Vilima Ce-celje u Salzburgu. Došao je u Austriju 1972. i odmah bio vrbovan u ustašku terorističku organizaciju »Hrvatsko revolucionarno bratstvo« (HRB). Potkraj lipnja 1972, zajedno s još osamnaest terorista, ilegalno je ušao u Jugoslaviju, te likvidiran na planini Raduši.

Ivan KOKIĆ, član ustaškog pokreta od 1942. Bio je intendant u III ustaškoj diviziji u Zagrebu. Pobjegao je iz zemlje u svibnju 1945. Kraće vrijeme boravio je u Austriji, Italiji i Argentini. Danas živi u Australiji, gdje je jedan od funkcionara ustaške emigrantske organizacije »Hrvatski oslobodilački pokret« (HOP) i organizator terorističkih akcija protiv SFRJ.

Ivan KOVAČIĆ, ilegalno je pobjegao iz Jugoslavije u SR Njemačku, gdje se odmah priključio ustaškom podzemlju. Zajedno s bratom Nikom organizirao je više terorističkih akcija protiv SFRJ. Kao član fašističke emigrantske organizacije »Hrvatsko revolucionarno bratstvo« (HRB) zadužen je za vrbovanje novih članova i fizičke napade na jugoslavenske radnike privremeno zaposlene u SR Njemačkoj. Živi u emigraciji.

Nikola Niko KOVAČIĆ, član fašističko-terorističke emigrantske organizacije u SR Njemačkoj. Iz zemlje je ilegalno pobjegao 1959, pošto su organi sigurnosti otkrili da pripada ilegalnoj terorističkoj organizaciji »Hrvatska zajednica mladih«. Organizator je brojnih terorističkih akcija protiv SFRJ. Živi u SR Njemačkoj.

Sjepan KUKOLJA, prije rata profesor teologije. U vrijeme NDH stavio se na stranu ustaša i bio jedan od obavještajaca Gestapoa. Emigrirao je 1945. u Austriju, a zatim u Italiju. Sada boravi u SR Njemačkoj, gdje je član ustaških emigrantskih organizacija »Hrvatski oslobodilački pokret« (HOP) i »Ujedinjeni Hrvati Njemačke« (UHNJ).

Slavko KVATERNIK, ratni zločinac, jedan od osnivača ustaškog pokreta. U svojstvu Pavelićeva zamjenika Kvaternik je 10. travnja 1941, uz pomoć njemačke soldateske, preuzeo vlast u svoje ruke i proglasio fašističku tvorevinu NDH. Zbog sukoba s Pavelićem potkraj 1942. emigrirao je u Austriju. Poslije njemačke kapitulacije saveznici su Kvaternika izručili jugoslavenskim vlastima. Na suđenju u Zagrebu osuđen je na smrt.

Vlado LEKO, član terorističke organizacije »Hrvatsko revolucionarno bratstvo« i fašističke grupe koja se 1963. ilegalno ubacila u Jugoslaviju s diverzantskim zadacima. Uhvaćen je i osuđen na 12 godina strogog zatvora.

Erih LISAK, ratni zločinac, član ustaškog pokreta otprije rata. Od početka okupacije pa sve do oslobođenja bio je organizator i rukovodilac terorističkog policijskog aparata i oružanih bandi kvislinške NDH. U svibnju 1945. pobjegao je pred jedinicama JNA u Austriju, gdje je odmah počeo organizirati ustaške terorističke grupe. U rujnu 1945. ilegalno se vratio u zemlju, gdje je uhvaćen i na procesu u Zagrebu osuđen na smrt.

Mladen LORKOVIĆ, ministar u vladama NDH. Pošto je 1944. otkriveno da je spremao zavjeru protiv Pavelića, ustaše su ga uhapsile i zatvorile. Ubili su ga njegovi nekadašnji suradnici prilikom bijega iz zemlje u svibnju 1945.

Fabijan LOVOKOVIĆ, pripadnik ustaškog pokreta. Emigrirao je iz Jugoslavije 1945. Jedan je od glavnih organizatora terorističkih akcija protiv Jugoslavije i član rukovodstva ustaške emigracije u Australiji.

Ilija LOVRIĆ, pripadnik ustaške fašističko-terorističke grupe koja se potkraj lipnja 1972. ilegalno ubacila u Jugoslaviju. Emigrirao je iz zemlje 1965. Kraće vrijeme boravio je u Austriji, a zatim se prebacio u Australiju, gdje je ubrzo postao član terorističke emigrantske organizacije »Hrvatski narodni otpor« (HNO). Imao australsko državljanstvo i pasoš. Vratio se u Evropu u svibnju 1972. Likvidiran je početkom srpnja 1972. na Duvanjskom polju.

Vjekoslav LUBURIĆ, ratni zločinac i pojam zvjerske okrutnosti u NDH. U četiri godine Pavelićeve ustaške strahovlade Luburić je imao razne rukovodeće funkcije: bio je zamjenik zapovjednika »Glavnog ustaškog stana«, zapovjednik svih koncentracionih logora, zapovjednik II zbora (armije) sa sjedištem u Sisku i drugo. Pred slom NDH pobjegao je u inozemstvo i našao utočište u Španjolskoj, gdje je 1969. ubijen.

Stipe LJUBAS, član ustaške emigrantske organizacije »Hrvatsko revolucionarno bratstvo« (HRB) i jedan od devetnaes-torice terorista koji su ljeti 1972. ilegalno ušli u Jugoslaviju sa zločinačkim zadacima. Živio je u Australiji i Austriji. Likvidiran je krajem srpnja 1972. na planini Svilaji, zajedno s još trojicom ustaških terorista.

350 351

Branko LJUBIČIĆ, borac Lištičkoga partizanskog odreda. Rođen je 1946. u Listići. Otac jednog djeteta. Poginuo je 7. srpnja 1972. u predjelu zvanom Golo brdo, u blizini Duvna, u oružanom sukobu s ubačenom grupom fašističkih terorista.

Vlatko MAČEK, vođa Hrvatske seljačke stranke (HSS) i potpredsjednik u vladama kraljevine Jugoslavije od 1939. i u pučističkoj vladi generala Dušana Simovića. U vrijeme rata živio je u zemlji. Kad je Pavelićeva soldateska doživjela slom, Ma-ček je zajedno s ustašama pobjegao najprije u Austriju, pa u Francusku. Umro je u emigraciji 1964.

Dominik MANDIĆ, poslije završetka teoloških studija jedno vrijeme bio je profesor u franjevačkoj bogosloviji u Mostaru, a zatim (od 1926. do 1932) provincijal Hercegovačke franjevačke provincije. Od 1934. do 1939. bio je direktor Franjevačke gimnazije u Širokom Brijegu, a zatim je otišao u Rim, gdje je postavljen za profesora franjevačkog sveučilišta »Antonianum«. Neposredno poslije rata angažirao se u spašavanju ustaških izbjeglica, među kojima je bio i veliki broj ratnih zločinaca. Sudjelovao je u nizu akcija fašističke emigracije, koje su bile uperene protiv SFRJ. Umro je u emigraciji.

Vid MARIČIĆ, kao vojni dezerter ilegalno je pobjegao iz Jugoslavije šezdesetih godina. Jedno vrijeme boravio je u Austriji, gdje je dobio politički azil, a zatim je prešao u SR Njemačku i povezao se s ratnim zločincem Milom Rukavinom. Kraće vrijeme živio je i u Francuskoj, gdje ga je policija hapsila zbog sudjelovanja u desničarskim neredima. Bio je rukovodilac ustaške terorističke organizacije »Ujedinjeni Hrvati« u Parizu. Ubijen je krajem listopada 1968. u Munchenu u obračunu ustaških emigranata.

Jure MARIĆ, jedan od najaktivnijih pripadnika ustaške emigracije na petom kontinentu. Bio je neposredni inicijator i organizator ubacivanja tridesetak ustaških terorista u Jugoslaviju 1963. i 1972.

Rafael MEDIĆ, katolički svećenik i ratni zločinac. U vrijeme ustaške NDH bio je, uz ostalo, i osobni ispovjednik Ante Pavelića. Emigrirao je 1945. Jedan je od organizatora terorističkog napada na zgradu jugoslavenske misije u Bad Godesber-gu, u SR Njemačkoj, i ubojstva narodnog heroja Momčila Po-povića. Umro je u emigraciji.

Mehmed MEHIČIĆ, pripadnik ustaškog pokreta. U vrijeme NDH bio je Pavelićev ministar socijalne politike i ustaški konzul u Berlinu. Emigrirao je 1945. u Austriju. Ostao je u emigraciji.

Ivan MILAS, pripadnik ustaških oružanih formacija. Poslije rata bio je jedan od organizatora terorističkih križarskih bandi u okolici Mostara. Uhvaćen je 1946. i osuđen na smrt.

352

Vlado MILETIĆ, član ustaške terorističko-fašističke grupe koja se u lipnju 1972. ilegalno ubacila u Jugoslaviju kod sela Mute, u blizini Dravograda. Živio je u SR Njemačkoj i Austriji. Likvidiran je sredinom srpnja 1972. nedaleko od Prologa, na obroncima Dinare.

Ljubo MILOŠ, zloglasni ustaški »bojnik« i komandant koncentracionih logora u Jasenovcu, Staroj Gradiški i Lepoglavi, te rukovodeći službenik u Luburićevu III uredu »Ustaške nadzorne službe« (UNS). Pobjegao je iz zemlje 1945. U sklopu realizacije Pavelićeva špijunsko-terorističkog plana »10. travanj« Miloš se u srpnju 1947. ilegalno vratio u Jugoslaviju, gdje je uhvaćen i na suđenju u Zagrebu osuđen na smrt.

Ante MOŠKOV, jedan od rukovodećih ljudi ustaškog terorističkog režima. Prije rata boravio je na Liparima s Pavelićem i ostalim ustaškim emigrantima. U vrijeme tzv. NDH bio je zapovjednik »Poglavnikova tjelesnog sdruga« (PTS). Kriv je za brojne zločine nad civilnim stanovništvom. Nakon sloma snaga hitlerovske koalicije pobjegao je u Austriju, a zatim u Italiju. U travnju 1947. engleske okupacione vlasti uhapsile su ga u Veneciji i kao ratnog zločinca izručile Jugoslaviji. Na suđenju u Zagrebu osuđen je na smrt. .

Marko MUDRONJA, pripadnik fašističkih emigrantskih organizacija u Australiji. Pobjegao je iz zemlje 1963. u Italiju, a zatim se prebacio u Australiju, gdje je ubrzo postao član HOP-a. Inicijator je terorističkih napada na jugoslavenska diplomatsko-konzularna predstavništva i druge institucije na petom kontinentu i jedan od organizatora ubacivanja u zemlju fašističko-terorističke grupe 1972.

Josip OBLAK, ilegalno je pobjegao iz Jugoslavije 1957. Kratko vrijeme živio je u Austriji, a zatim se preselio u Australiju, gdje ga je u HOP vrbovao ustaški eksponent Fabijan Lovoko-vić. Oblak je zajedno s još osmoricom ustaških terorista ilegalno ušao u zemlju u srpnju 1963. Uhvaćen je i osuđen na 14 godina strogog zatvora.

Mile ODAK, borac Ljubuškoga partizanskog odreda. Rođen je 1936. u okolici Ljubuškog. Otac troje djece. Poginuo je 9. srpnja 1972. nedaleko od Posušja u oružanom sukobu s četvoricom ustaških terorista ubačenih iz inozemstva.

Branko ORLOVIĆ, član ustaške terorističke organizacije »Hrvatsko revolucionarno bratstvo« (HRB). Ilegalno je pobjegao iz Jugoslavije. Jedan je od glavnih opskrbljivača terorističkog podzemlja oružjem i eksplozivom, zbog čega je osuđen u SR Njemačkoj.

Ante PAVELIĆ, ratni zločinac i osnivač ustaškog pokreta. Prije rata proveo je u emigraciji 12 godina. Kad je 1941, uz pomoć fašističkih tenkova, proglašena NDH, Pavelić se vratio iz Italije i postavljen je za »poglavnika« ustaške države. U

23 - DVADESETI ČOVJEK 353

NDH, na čelu s Pavelićem i gomilom fašistički indoktriniranih ustaša, rođen je pokret i državni aparat kojim je legaliziran besprimjeran zločin, genocid, istrebljenje kakvo moderna civilizacija ne pamti. Pred slom NDH Pavelić je pobjegao u Austriju, a zatim se preko Italije prebacio u Argentinu. Pošto je u Buenos Airesu na nj pokušan atentat, preselio se u Španjolsku, gdje je od posljedica ranjavanja umro u prosincu 1959.

Višnja PAVELIĆ, kćerka ratnog zločinca Ante Pavelića. Emigrirala je iz Jugoslavije 1945. Član je ustaške emigrantske organizacije »Hrvatski oslobodilački pokret« (HOP). Ostala je u emigraciji.

Ludvig PAVLOVIĆ, član ustaške fašističko-terorističke grupe koja se potkraj lipnja 1972. ilegalno ubacila u Jugoslaviju sa zločinačkim planovima. Sredinom srpnja iste godine pripadnici jedinica teritorijalne obrane, Službe sigurnosti i Vojne policije, koji su bili u potjeri za razbijenim ostacima terorističke grupe, uhvatili su Pavlovića živog na obroncima Dinare, u blizini Prologa. Na suđenju u Sarajevu osuđen je na smrt, ali mu je usvojena molba za pomilovanje i smrtna kazna zamijenjena strogim zatvorom od 20 godina.

Geza PAŠTY, prije ilegalnog bijega iz Jugoslavije u siječnju 1953. bio je pripadnik terorističke organizacije »Mlada Hrvatska« u Osijeku, koja je u programu imala širenje neprijateljske propagande, uspostavljanje veze s ekstremnom emigracijom, prikupljanje oružja, a sve radi rušenja ustavnog poretka u SFRJ. Prema nekim izvorima, ubijen je 1965. po nalogu Srećka Rovera i Vjekoslava Luburića, zbog pronevjere novca koji je pripadao terorističkoj organizaciji »Hrvatsko revolucionarno bratstvo« (HRB).

Gustav PERČEC, član ustaškog pokreta otprije rata i jedan od najbližih suradnika Ante Pavelića iz vremena emigracije. Kad je otkriven ustaški logor »Janka Puszta« u Mađarskoj 1933, kojim je rukovodio od samog osnivanja, Perčec je pao u Pavelićevu nemilost i bio likvidiran. Ubio ga je njegov zamjenik Vjekoslav Servatzv.

Franjo PERČIĆ, pobjegao je u Austriju 1947. kao aktivni član križarske oružane bande Martina Šajnovića. Sudjelovao je u pljačkanju poljoprivrednih zadruga i ubojstvima predstavnika narodne vlasti. Jedan je od sudionika u mučkom ubojstvu narodnog heroja Momčila Popovića u Bad Godesbergu. Osuđen je u Bonnu na 15 godina zatvora. Živi u emigraciji.

Krešimir PERKOVIĆ, ilegalno je pobjegao iz Jugoslavije 1959. i u Italiji odmah za vrbovan u ustašku emigrantsku organizaciju »Ujedinjeni Hrvati«. Kad je 1960. stigao u Australiju postao je član »Hrvatskog oslobodilačkog pokreta« (HOP), slične terorističke organizacije, koju je stvorio Ante Pavelić. U srpnju 1963. Perković se ilegalno prebacio u zemlju. Uhvaćen je i osuđen na šest godina zatvora.

354

Pio XII (Eugenio PACELLI), vrhovni poglavar Katoličke crkve od 1939. Poznat, uz ostalo, kao veliki simpatizer kvislin-ške NDH, Pavelića i ustaša. Umro je 1958.

Ibrahim PJANIĆ, ratni zločinac, član ustaškog pokreta otprije rata. U vrijeme marionetske NDH Pjanić je, uz ostalo, bio komandant Pavelićeve tjelesne straže. Pobjegao je iz zemlje 1945, najprije u Austriju, pa u SR Njemačku, gdje je postao jedan od glavnih organizatora ustaških terorističkih akcija protiv SFRJ. Umro je u emigraciji.

Branko PODRUG, ilegalno je pobjegao iz Jugoslavije 1960. Jedno vrijeme živio je u Austriji, a zatim emigrirao u Australiju, gdje je postao član ustaške organizacije »Hrvatsko revolucionarno bratstvo« (HRB). U srpnju 1963. ilegalno se vratio u zemlju s terorističkim zadacima. Uhvaćen je i osuđen na 12 godina strogog zatvora.

Miloš POPOVIĆ, kapetan JNA, rođen 1934. u selu Brdu kod Nove Varoši, otac dvoje djece. Poginuo je 26. lipnja 1972. na planini Raduši u oružanom sukobu s grupom ubačenih ustaških terorista.

Momčilo POPOVIĆ, službenik jugoslavenskog predstavništva u Bonnu, kojeg su ustaški teroristi teško ranili prilikom napada na zgradu misije u Bad Godesbergu. Trinaest dana poslije ranjavanja Popović je umro u bolnici u Bonnu. Proglašen je narodnim herojem.

Zvonimir POSPIŠIL, pripadnik ustaškog pokreta otprije rata i jedan od atentatora na kralja Aleksandra u Marseillesu 1934. Boravio je u emigrantskom logoru »Janka puszta« u Mađarskoj i u ustaškim logorima u Italiji. Poslije atentata u Marseillesu osuđen je na doživotnu robiju, ali su ga nakon okupacije Francuske Nijemci pustili na slobodu. Prema nekim izvorima, Pospišil se nakon proglašenja Pavelićeve NDH vratio u zemlju i pridružio ustašama u Hercegovini, gdje je odmah u početku rata ubijen.

Ivan PRLIĆ, član ustaške terorističko-fašističke grupe braće Andrića, koja se ilegalno ubacila u Jugoslaviju potkraj lipnja 1972. Poslije odlaska iz zemlje živio je u Austriji. Likvidiran je na planini Raduši.

Stjepan RADIĆ, borac Ramskoga partizanskog odreda. Rođen je 1935. u okolici Prozora. Bio je lugar po zanimanju. Otac petoro djece. Poginuo je 27. lipnja 1972. u blizini Rumboka u potjeri za razbijenim ostacima ustaške terorističko-diverzantske grupe ubačene iz inozemstva.

Tomo RAGUŠ, pripadnik ustaških terorističkih organizacija u Australiji i bliski suradnik Jure Marica. Jedan je od organizatora neprijateljske djelatnosti protiv SFRJ na petom kontinentu.

355

Mile Vinko RAVLIĆ, ustaški »satnik«. U vrijeme rata radio je u UNS-u u Zagrebu. Emigrirao je 1945. u Austriju; boravio je u Italiji, Argentini i Srednjoj Americi. Borio se kao legionar u Dominikanskoj Republici, a zatim u činu majora postao instruktor za gerilu u Trujillovoj vojsci. Ostao je u emigraciji.

Tomislav REBRINA, pobjegao je u inozemstvo 1963, napus-tivši roditelje koji su živjeli u selu Brda u okolici Kupresa. Odmah se priključio ustaškoj terorističkoj emigraciji i postao jedan od najaktivnijih članova fašističke organizacije »Hrvatsko revolucionarno bratstvo« (HRB) u Švedskoj.

Vladimir ROLOVIĆ, još kao gimnazijalac na Cetinju član KPJ i aktivan sudionik naprednog omladinskog pokreta. Jedan je od organizatora ustanka u Crnoj Gori. Bio je politički komesar prvog bataljona Prve proleterske brigade NOV, rukovodilac političkog odjeljenja 17. divizije i politički komesar 38. divizije. Poslije rata radio je u Ministarstvu unutrašnjih poslova Jugoslavije, od 1951. do 1953. bio je član republičke vlade Crne Gore, a zatim prešao u Državni sekretarijat za vanjske poslove. Bio je ambasador Jugoslavije u Norveškoj i opunomoćeni ministar na Islandu. Poslije toga bio je ambasador u Japanu, a zatim pomoćnik državnog sekretara za vanjske poslove. Mučki je ubijen u Švedskoj u travnju 1971. Proglašen je narodnim herojem.

Roko ROMAC, katolički svećenik i pripadnik ustaškog pokreta. Pobjegao je iz Jugoslavije u Australiju, gdje je postao jedan od organizatora terorističke aktivnosti i neprijateljske djelatnosti protiv SFRJ.

Mimo ROSANDIĆ, ustaški pukovnik i Pavelićev ministar šuma i ruda. Pred slom NDH pobjegao je u inozemstvo, gdje je postao jedan od rukovodećih ljudi ustaške emigracije u Italiji, a zatim i u Austriji. Kao špijun i terorist 1948. je ilegalno ubačen u zemlju. Uhvaćen je i osuđen na smrt.

Srećko ROVER, član ustaškog pokreta otprije rata. U vrijeme NDH bio je najprije jedan od funkcionara »Redarstvene oblasti« u Sarajevu, a zatim ustaški natporučnik u oklopnom sklopu PTS-a. Pobjegao je iz Jugoslavije u svibnju 1945. Odmah nakon rata sudjelovao je u prebacivanju ustaških diver-zantsko-terorističkih i špijunskih grupa na teritorij Jugoslavije i bio jedan od istaknutih suradnika Božidara Kavrana u realizaciji zločinačkog plana »10. travanj«. Danas taj ratni zločinac živi u Melbourneu, u Australiji, gdje je jedan od glavnih organizatora terorističke aktivnosti protiv SFRJ.

Juraj Juco RUKAVINA, ratni zločinac, pripadnik ustaškog pokreta otprije rata. Bio je glavni organizator koncentracionog logora Jadovno kraj Gospića, prvog masovnog gubilišta u ustaškoj državi, gdje je samo u tri mjeseca ubijeno oko 35.000 ljudi. Kad je 16. kolovoza 1941. osnovana »Ustaška

356

nadzorna služba«, Rukavina je postavljen na čelo Ureda II, u čijoj je nadležnosti bila organizacija i vođenje obavještajne službe. Rukavina je poslije rata uhvaćen i osuđen na smrt.

Mile RUKAVINA, ratni zločinac. Prije rata bio je član ilegalne frankovačke organizacije, a odmah poslije okupacije zemlje i proglašenja Pavelićeve NDH stupio je u ustaše. Sudjelovao je i bio jedan od organizatora masovnih zločina nad civilnim stanovništvom na području Like. Poslije rata, sve do 1947, krio se na Velebitu, a zatim je pobjegao u SR Njemačku, gdje je živio pod lažnim imenom. Osnivač je disidentske ustaške emigrantske organizacije »Ujedinjeni Hrvati Njemačke«. Ubijen je u listopadu 1968. u Miinchenu u međusobnom sukobu ustaških emigranata.

Milan SABLJIĆ, borac Duvanjskoga partizanskog odreda. Rođen je 1938. u Duvnu. Poginuo je 27. lipnja 1972. u predjelu zvanom Bukovac, u blizini Rumboka, u oružanom sukobu s razbijenim ostacima ustaško-terorističke grupe ubačene iz inozemstva.

Vlado SEČAN, ustaški oficir i jedan od bliskih Pavelićevih suradnika. Pobjegao je 1945. pred jedinicama JNA. Živio je u Argentini, gdje je postao član rukovodstva ustaške organizacije »Hrvatski oslobodilački pokret« (HOP). Prošao je specijalni tečaj za gerilsko ratovanje. Ostao je u emigraciji.

Josip SENIĆ, pobjegao je iz Jugoslavije 1957. Prije toga osuđen je na uvjetnu kaznu zbog neprijateljske djelatnosti u Novoj Gradiški. Živio je u Italiji, SR Njemačkoj, Australiji i Švedskoj, gdje se odmah povezao s fašističkim podzemljem. Ubijen je 1972. u obračunu ustaških emigranata u Heidelbergu u SR Njemačkoj.

Vjekoslav SERVATZY, ratni zločinac i jedan od osnivača ustaškog pokreta. Prije rata bio je jedan od komandanata emigrantskog terorističkog logora »Janka Puszta« u Mađarskoj, organizator tzv. velebitskog ustanka i član »Glavnog ustaškog stana« u Italiji. Kad je uspostavljena fašistička NDH Servatzv se, zajedno s Pavelićem, vratio u zemlju i postao jedan od glavnih oslonaca ustaškog terorističkog aparata i strahovlade. U toku borbi za oslobođenje zemlje zarobljen je u blizini Maribora i osuđen na smrt strijeljanjem.

Les SHAW, poznati australski desničar i jedan od bliskih suradnika fašističkih emigranata porijeklom iz Jugoslavije. Urednik je lista »Domobran«, koji izlazi u Canberri na engleskom jeziku.

Otto SKORZENY, SS pukovnik i ratni zločinac, sinonim crnih zavjera i pojam zvjerske okrutnosti u vrijeme nacističkog mraka. Nakon sloma hitlerovske Njemačke ostao je u savezničkom logoru kod Darmstadta do 1948, kad je izveden pred američki vojni sud i - oslobođen optužbe. Ostatak života pro-

357

živio je u Španjolskoj, u višestrukoj funkciji: bio je poslovni predstavnik više njemačkih tvrtki, potpredsjednik američke zrakoplovne kompanije US Airways Lines, dobavljač oružja i municije najamnicima i teroristima širom svijeta te fašistički pouzdanik i organizator najreakcionarnijih terorističkih grupa u Evropi. Umro je 1975. u Madridu.

Alojz STEPINAC, zagrebački nadbiskup i poznati kolaboracionist, koji je još prije rata propagirao ustaštvo a u vrijeme NDH stao na stranu Pavelića, organizirajući uz ostalo i tzv. vojno dušobrižništvo i blagoslivljajući ustaško oružje. Poslije rata je u svojem nadbiskupskom dvoru u Zagrebu primao i skrivao ustaške odmetnike i poticao terorističku aktivnost u zemlji. Ste-pinac je 1948. osuđen na 16 godina zatvora^ Umro je 1960.

Rade STOJIĆ, ilegalno je napustio zemlju 1960. U emigrantskom logoru San Sabo u Italiji zavrbovan je u članstvo u ustaškoj organizaciji. U Australiji se povezao s emigrantom Jurom Marićem i postao član HOP-a. Zajedno s grupom ustaških terorista, obučenih u Australiji i SR Njemačkoj, prebacio se u Jugoslaviju u srpnju 1963. Uhvaćen je i osuđen na 12 godina strogog zatvora.

Martin ŠAJNOVIĆ, u vrijeme rata ustaša. Poslije rata formirao je križarsku bandu i stavio joj se na čelo. Banda je operirala na području Međumirja i Slovenije, pljačkajući trgovine, napadajući stanice milicije i patrole KNOJ-a, ubijajući predstavnike narodne vlasti. Banda je 1947, razbijena, a Šaj-nović je pobjegao u Austriju, odakle se prebacio u SAD, gdje se priključio ustaškoj emigrantskoj organizaciji »Hrvatski oslobodilački pokret« (HOP).

Dane ŠARAC, poznati ustaški zločinac, koji je sudjelovao u masovnim likvidacijama zatočenika u koncentracionom logoru Jasenovac. U završnim borbama za oslobođenje Jugoslavije 1945. zarobljen je u Sloveniji, ali je nakon nekoliko mjeseci kao stariji maloljetnik pušten na slobodu. Međutim, ostao je nepopravljiv kriminalac: u kolovozu 1946. priključio se odmetničkoj bandi na području Hercegovine, sudjelujući u pljačkama i ubojstvima. Uhvaćen je 1947. i osuđen na 15 godina strogog zatvora. Društvo mu je pružilo još jednu priliku da se popravi: pušten je iz zatvora prije vremena. Međutim, već 1960. Šarac je pobjegao u inozemstvo, gdje se odmah priključio fašističko-terorističkim organizacijama u SR Njemačkoj, postavši profesionalni ubojica. Sudjelovao je u brojnim zločinačkim akcijama fašističke emigracije protiv naših građana i ustanova u inozemstvu. Danas živi u Francuskoj.

Ivan ŠARIĆ, sarajevski nadbiskup i pripadnik ustaškog pokreta. Zajedno s okupatorima i domaćim izdajnicima pobjegao je iz zemlje 1945. i nastanio se u Španjolskoj. U emigraciji je došao u sukob s Pavelićem, pa se sumnja da je on, uz Vje-koslava Luburića, jedan od glavnih organizatora atentata na njega. Umro je u emigraciji.

Stjepan ŠEGO, jedan od najbližih suradnika ratnog zločinca Vjekoslava Luburića. Zadužen je za prikupljanje novčanih sredstava za ustaške terorističke organizacije u SAD i Kanadi.

Stjepan ŠEVO, emigrirao je iz Jugoslavije 1966. i ubrzo se aktivno uključio u rad više ekstremnih emigrantskih organizacija u SR Njemačkoj. Bio je u rukovodstvu terorističke organizacije »Hrvatsko revolucionarno bratstvo« (HRB) u Stuttgartu i jedan od glavnih opskrbljivača oružjem ustaške grupe koja je ljeti 1972. likvidirana u Jugoslaviji. Ševo je ubijen 1974. u Italiji u međusobnom obračunu ustaških emigranata.

Marijan ŠIMUNDIĆ, ilegalno je pobjegao iz Jugoslavije u SR Njemačku i odmah se priključio ustaškim emigrantima. Šimundić je bio jedan od organizatora ubacivanja u zemlju terorističke grupe Tolić-Oblak 1963. Ubijen je 1967. u međusobnom obračunu ustaških emigranata.

Nedjeljko ŠIMUNDIĆ, član je ustaškog terorističkog podzemlja u SR Njemačkoj i bliski Luburićev suradnik.

Nikola ŠUŠNJARA, svećenik, emigrant u SR Njemačkoj. Emigrirao je pred kraj rata, povlačeći se s vojnim formacijama neprijateljskih snaga. U emigraciji se priključio Jelićevu »Hrvatskom narodnom odboru« (HNO) i postao njegov bliski suradnik. U toj organizaciji povremeno je imao i rukovodeće funkcije i isticao se kao jedan od duhovnih pokretača djelovanja njezinih članova. Svoje ekstremno djelovanje ispolja-vao je posebno kao svećenik, zloupotrebljavajući i svoj položaj, jedno vrijeme, rukovodioca »Hrvatske katoličke misije« u Miinchenu za neprijateljsku djelatnost protiv SFRJ. Zagovornik je najekstremnijih oblika aktivnosti, uključujući i diver-zantsko-terorističke akcije.

Dražen TAPŠANJI, iz Jugoslavije je emigrirao 1954. Iste godine stigao je u Australiju, gdje ga je emigrant Geza Pašty vrbovao u HRB. Ilegalno se vratio u zemlju 1963, gdje je uhvaćen i osuđen na 13 godina strogog zatvora.

Ilija TOLIĆ, član fašističke terorističko-diverzantske organizacije »Hrvatsko revolucionarno bratstvo« (HRB). Ilegalno je pobjegao iz zemlje 1956. Do 1958. živio je u Austriji i SR Njemačkoj, a zatim emigrirao u Australiju. Zajedno s još osmoricom ustaških terorista ilegalno se vratio u zemlju u srpnju 1963. Uhvaćen je i na suđenju pred Velikim vijećem Okružnog suda u Rijeci osuđen na 14 godina strogog zatvora.

Krešimir TOLJ, pripadnik fašističkog terorističkog podzemlja u SR Njemačkoj. Ilegalno je napustio Jugoslaviju 1959. i nastanio se u SR Njemačkoj, gdje je postao jedan od najbližih suradnika ratnog zločinca Mile Rukavine. Više puta je osuđivan u Miinchenu zbog krađa i izgreda. Ubijen je zajedno s Rukavinom i Maričićem u redakciji ustaškog lista »Hrvatska sloboda« krajem listopada 1968.

359 358

Molina TRUJILLO, dominikanski diktator, poznat po okrutnim metodama obračuna s opozicijom. Ubijen je u atentatu 1961.

VOLPI, poznati venecijanski financijer i industrijalac. Kao osobni Mussolinijev prijatelj obogatio se pljačkajući talijanske kolonije. Mussolini mu je dao plemstvo i smatrao ga jednim od svojih najsigurnijih ekonomskih savjetnika.

Pavle VEGAR, član ustaško-terorističke grupe koja se 1972. ilegalno ubacila u zemlju sa zločinačkim planovima. Emigrirao je 1959. iz zemlje u Italiju, a zatim u Australiju. Likvidiran je 1972. u Jugoslaviji.

Mirko VLASNOVIĆ, ilegalno je pobjegao iz zemlje 1956. Kraće vrijeme živio je u Italiji, a zatim se prebacio u Venezuelu. Godine 1961. preselio se u Australiju. Bio je član više ustaško-terorističkih organizacija u emigraciji. U lipnju 1972, zajedno s još 18 fašističkih terorista, ubacio se u zemlju, gdje je i uhvaćen. Na suđenju pred Vojnim sudom u Sarajevu osuđen je na smrt.

Vjekoslav VRANČIĆ, ratni zločinac, prije rata član HSS-a. Boravio je u Argentini, gdje se povezao s ustaškim emigrantom Brankom Jelićem. U NDH je imenovan državnim tajnikom i zamjenikom ministra vanjskih poslova. Bio je također specijalni Pavelićev izaslanik pri komandi II talijanske armije na Sušaku i 342. njemačke divizije u Bosni. Početkom 1944. postao je ministar obrta, veleobrta i trgovine u vladi NDH. Pred sam kraj rata Pavelić mu je povjerio zadatak da se poveže sa savezničkom komandom u Italiji. Tom prilikom Vrančić je uhapšen i interniran. Danas, navodno, živi u Argentini, gdje je jedan od rukovodilaca emigrantskih ustaških organizacija.

Ante VRBAN, ratni zločinac. Stupio je u ustaške redove odmah nakon uspostavljanja NDH. Bio je jedan od funkcionara koncentracionih logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški. U svibnju 1945. taj izvršilac masovnih zločina pobjegao je u inozemstvo, odakle je kao terorist i špijun ilegalno ubačen u zemlju 1947, zajedno s ratnim zločincem Ljubom Milošem. Uhapšen je i osuđen na smrt.

Stanko ZDRILIĆ, ilegalno je napustio zemlju 1959. Boravio je u emigrantskim logorima San Sabo i Latina u Italiji. U svibnju 1960. otputovao je u Australiju, gdje je postao član t nigrantske fašističke organizacije HRB. U zemlju se vratio s terorističkim zadacima sredinom 1963. Uhvaćen je i osuđen na sedam godina strogog zatvora.

360

OBJAŠNJENJA KRATICA I POJMOVA

»Hrvatski demokratski odbor« (HDO): fašistička teroristička organizacija bez značajnijeg utjecaja u emigraciji. Osnovana je 1960. nakon brojnih provala, međusobnih optuživanja i financijskih zloupotreba unutar Jelićeva »Hrvatskog narodnog odbora«. HDO ima malo članova a intenzivno pomaže u realiziranju terorističkih akcija HRB-a.

»Hrvatsko križarsko bratstvo« (HKB): ustaška teroristička organizacija koju je u SR Njemačkoj osnovao glavni vikar ustaške vojske Rafael Medić. Organizaciju je sačinjavalo oko 200 ustaša - mlađih emigranata. HKB je osnovano po nalogu Pavelića, kako bi se u Evropi pojačao utjecaj HOP-a. Unutar te organizacije osnovan je »Tajni ustaški pokret« (TUP), koji je, poslije učestalih terorističkih akcija u SR Njemačkoj, zabranjen 1967.

»Hrvatski narodni odbor« (HNO): ustaška emigrantska organizacija sa sjedištem u SR Njemačkoj. Osnovao ju je 1950. dr Branko Jelić, pošto se odvojio od Pavelićeva »Hrvatskog ustaškog pokreta«. Preko svojih članova u Evropi i u drugim zemljama izvan Evrope HNO je poznat po nizu neprijateljskih akcija protiv SFRJ. Uže grupe pripadnika HNO-a organizirale su i izvršavale razne terorističke akcije protiv jugoslavenskih građana u inozemstvu. Izdaje list »Hrvatska država«, nacionalističko-šovinističkog sadržaja. HNO je sudjelovao i u pripremanju diverzantsko-terorističke grupe ubačene 1972. u Jugoslaviju. Na čelu mu je sve do smrti bio dr Branko Jelić.

»Hrvatski narodni otpor« (HNO): poluvojna ustaška organizacija koja zagovara najoštrije oblike terorističke djelatnosti

363

protiv SFRJ i njezinih građana u inozemstvu. Osnovao ju je 1955. ratni zločinac Vjekoslav Luburić, pošto ga je Pavelić isključio iz ustaškog pokreta. HNO je zapravo izrastao iz Lu-burićeva »Društva prijatelja Drine«, a sastavljen je uglavnom od članova bivše »Ustaške vojnice«. Aktivan je i u okupljanju mladih članova koji su iz avanturističkih i kriminalnih pobuda emigrirali iz Jugoslavije poslije 1955. Organizacijom je do smrti (1969) rukovodio Vjekoslav Luburić, a sjedište joj je bilo u Španjolskoj. Poslije njegove smrti sjedište je preseljeno u Kanadu.

»Hrvatski oslobodilački pokret« (HOP): najmasovnija organizacija i idejno-politička snaga najvećeg dijela ustaške emigracije. Nastavak je ustaškog pokreta čiji su osnivači Ante Pavelić i dr Branko Jelić. Iz te organizacije proistječu uglavnom sve ostale manje emigrantske organizacije, kao posebne grupacije i ogranci u raznim zemljama. Ta organizacija, zajedno sa svojim ograncima, razvija masovnu propagandu nizom emigrantskih novina i letaka skromne tiraže, a u svom programu zastupa i sve oblike neprijateljske djelatnosti protiv SFRJ. Preko posebnih grupa u sklopu raznih ogranaka razvija diverzantsko-terorističku aktivnost.

»Hrvatsko revolucionarno bratstvo« (HRB): strogo ilegalna teroristička organizacija koja djeluje po ustaškim principima rada. Osnovana je u siječnju 1961. u Australiji. Članovi su joj porijeklom iz ustaško-klerikalnih porodica koje su emigrirale iz Jugoslavije poslije rata, kao i vojni dezerteri, avanturisti i kriminalci. Infiltrirani su u sve emigrantske organizacije i grupe. U pravilu, članovi te organizacije pod zakletvom dužni su čuvati u tajnosti svoje članstvo, a formalno se deklariraju kao članovi drugih emigrantskih organizacija, društava ili klubova. Organizacija radi na principu ilegalnih trojki i u svojoj terorističkoj djelatnosti isključivo je orijentirana na oružane i diverzantske akcije. Računa se da danas u emigraciji živi oko 200 aktivnih članova HRB-a.

»Počasni blajburški vod«: sačinjavaju ga pripadnici njemačke vojske i SS divizija te simpatizeri HOP-a u Austriji. Okupljeni su oko ratnog zločinca Vilima Cecelje a njihova teroristička djelatnost maskirana je crkvenim ceremonijalom.

»Ravnateljstvo za javni red i sigurnost« (Ravsigur): poseban odjel ministarstva unutrašnjih poslova NDH koji je nadzirao rad i bio na čelu svih policijskih organa u ustaškoj državi. Imao je devet odsjeka: kabinet ravnatelja, osobni, politički, prometni, putnički i kriminalni odsjek, odsjek za redarstvene straže, računarsko-blagajnički odsjek i pomoćni ured.

»Savez ujedinjene hrvatske mladeži« (SHUMS): ustaška teroristička organizacija iz koje se regrutiraju članovi HRB-a. Osnovana je 1962. u Argentini. Sastavljena je uglavnom od mlađih članova, čiji su roditelji pripadali Pavelićevu ustaškom pokretu ili su na drugi način pomagali snage okupatora.

364

»Središnji odbor hrvatskih društava Evrope« (SOHDE): poslije smrti Ante Pavelića došlo je do rascjepa u ustaškom pokretu. Stvorila su se dva krila: »Područno vijeće HOP-a« u Južnoj Americi i SOHDE u Evropi. Rascjep je uslijedio zbog razlika u metodama djelovanja, ali i zbog političkog suparništva i borbe za rukovodeće položaje u ustaškoj organizaciji.

»Ujedinjeni Hrvati Njemačke« (UHNJ): najbrojnija i najekstremnija ustaško-teroristička organizacija na području SR Njemačke. Ima posebne ilegalne grupe koje se pripremaju isključivo za terorističke akcije, a po pravilu su i članovi terorističke organizacije HRB. Osnovana je 1962. od ekstremističkog krila HOP-a, a zalaže se za terorističke metode rada. U sklopu organizacije osnovan je ogranak »Tajna revolucionarna ustaška postrojba« (TRUP), koja je zbog terorističke aktivnosti u SR Njemačkoj zabranjena, ali svoju aktivnost provodi i dalje preko UHNJ.

»Ustaška nadzorna služba (UNS): jezgra ustaške obavještajne službe osnovana je u sklopu »Glavnog ustaškog stana« u samom početku NDH. Odmah zatim (16. kolovoza 1941) službeno je osnovana UNS-a, koja je, međutim, proradila tek početkom 1942. UNS-a je raspuštena službenom naredbom 24. siječnja 1943, a kadrovi su razmješteni u druge vojne policijske formacije NDH. Međutim, i poslije službenog raspuštanja neki njezini odjeli nastavili su radom.

»Ustaška vojnica«: osnovana je u svibnju 1941. po naredbi Ante Pavelića. U sastav »Ustaške vojnice« ušle su provjerene ustaše i najodaniji Pavelićevi suradnici, ali i mnogi problematični i kriminalni tipovi koji su u toj stranačkoj vojsci vidjeli dobru mogućnost za pljačke, ubojstva, laku zaradu, stjecanje položaja i si. U sastavu »Ustaške vojnice« bili su: »Bojna na službi pri Poglavniku«, »Redovite djelatne bojne«, »Pripremne ustaške bojne«, »Pričuvne ustaške bojne« i »Ustaški podmladak«.

365

ILUSTRACIJE

•er o b i u u u u i i G C K i p o K r e t

IZVORI I LITERATURA

Basta, Milan: Agonija i slom NDH Bilić, Mirko: O sprezi nacionalizma i emigrantskog podzemlja Blum, Hovvard: Wanted! The Search for Nazis in America Bošković, Milo: Jugoslavenska politička emigracija na Zapadu Butić-Jelić, Fikreta: Ustaše i NDH Colić, Mladen: Takozvana Nezavisna Država Hrvatska Deklaracija HOP-a u Torontu Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela

katoličkog klera Janković, Dušan: Teroristi u rukama naroda Jameson, Brvan: Croatian Plot feared Klare, T. Michael: War \vithout end Kolendić, Anton: Iza jednog atentata Larsson, Janerik: Ustasja Milas, Ante: Krvnik sa zapadne obale Milovanović, Nikola: Generali izdaje Novak, Viktor: Magnum crimen Parliamentarv Debates (Commonvvealth of Australia) Rebić, Đuro: Grupa »3x3« Rajković, Mata: Metež u centru HOP-a i drugi članci Rajković, Mata: Slučaj Draganović Vilić, Dušan: Aktuelni aspekti specijalnog rata protiv Jugoslavije Vodinelić, dr Vladimir: Osvrt na proces ustaškim teroristima

u Bonnu Rekonstruirajući autentične događaje opisane u ovoj knjizi

autor se također poslužio napisima objavljenima u domaćoj i stranoj štampi te u glasilima fašističke emigracije. Autor se koristio i povijesnom i drugom arhivskom građom pohranjenom u Jugoslavenskim i inozemnim institutima, pravosudnim i drugim ustanovama.

SADRŽAJ

PREDGOVOR 9

I DIO: Tajna 13 1. Šest metaka u Lomas del Palomaru 15 2. Fašističko gnijezdo u Buckingham Streetu 29 3. Ljudi koji su zagonetno nestali 61 4. Zakletva nad ustaškim simbolima 70 5. Lov na ljude 78 6. Teroristička obuka u VVodongi 90 7. »Grupa devet« 101 8. Neuspjeh operacije »Vruće ljeto 63« . . . 106

II DIO: »Feniks« 113 1. Planovi o tajnim poligonima 115 2. Broj 149 131 3. Naoružanje »minimalnog standarda« . . . 146 4. Deset otrovnih metaka 166 5. Specijalni posao u Strasbourgu 177 6. U Karlsruheu 1971 199 7. Signal za terorističku akciju 210 8. Četrnaest kilometara od granice 223

III DIO: Raduša 241 1. Kota 1390 243 2. Kota 1511 253 3. U procijepu 270 4. Posljednja četvorica 295

POGOVOR 321 REGISTAR IMENA 341 OBJAŠNJENJA KRATICA I POJMOVA 361 ILUSTRACIJE 367 IZVORI I LITERATURA 401

Izdavač CENTAR ZA INFORMACIJE I PUBLICITET

Zagreb

Za izdavača direktor i glavni urednik

BRUNO AMERL

BIBLIOTEKA »TAJNE SILE«

Đorđe Ličina DVADESETI ČOVJEK

Recenzenti MARIJAN BARIŠIĆ ĐURO RADUMILO

Likovna oprema i tehnički urednik HINKO BOR

Lektor PAVICA HROMIN

Korektor RUDIPAŠKVAN

Tisak RIJEČKA TISKARA«, RIJEKA 1979.