Zoran Stamenić

ČOVJEK I SVEMIR

Apstrakt: "Čovjek i svemir" uz ranije objavljene eseje "Evolucija uma" (Emzin 2/10) i "Svrha i smisao života" (Emzin 3/10) sadrži do sada neobjavljeni tekst "Evolucija svemira". Svako od tri navedena poglavlja se može čitati i zasebno, a zajedno daju zaokruženu cjelinu sagledavanja Univerzuma kroz čovjeka u smislu generičkog bića, ali i pojedinca, koji povećavajući saznanja o poznatom svemiru sve više širi svijest o opsegu i dimenzijama svojega neznanja. Na tom putu smo kao vrsta i neponovljivi pojedinci u stalnoj potrazi za sintezom rastućeg znanja i razumijevanja prirode, društva i nas samih. Kroz paralelno sagledavanje smisla i svrhe života kao segmenta evolucije svemira, daje se stoga i zaključak, koji je ujedno i nova hipoteza sagledavanja dimenzija postojanja, oslonjena na najnovija saznanja teorijske fizike, filozofije, psihologije i drugih uvida znanosti 21. vijeka, ali i jednako važne arhetipske resurse religijske mitologije i iskustva svakodnevnoga života i meditacije. Ključni pojmovi: evolucija, akceleracija, vrijeme, sinkronicitet, struktura subatomske čestice, strune, jesam.

ZAGREB, svibanj 2011.

EVOLUCIJA UMA Poznavati druge je inteligentno, spoznati sebe mudro. Kontrola drugih je snaga, a kontrola sebe moć. Lao Tse Inteligencija je svojstvo uma, koje omogućava sposobnost za učenje iz iskustva, prilagodbu na nove situacije, razumijevanje i korištenje apstraktnih pojmova i znanja za snalaženje u novoj okolini i okolnostima. Ona je potencijal koji se dograđuje, a ne potpuno razvijena sposobnost. Inteligencija je stoga kombinacija urođenih karakteristika živčanog sustava i razvojne inteligencije pojedinca i vrste, oblikovana iskustvom i učenjem. Koja je, međutim, veza inteligencije čovjeka kao pojedinca i vrste homo sapiens i opće inteligencije uma? Razmotrimo ovo pitanje putem relacija individualne i kolektivne svijesti i nesvjesnog aspekta psihe kao pojava opće "inteligencije" izvora svijesti? Priroda uma Um možemo promatrati kroz dvije krajnje razine: individualnu kao elemetarnu i univerzalnu kao opću i sveobuhvatnu. Između njih je kolektivna svijest i kolektivno nesvjesno različitih jedinki obdarenih inteligencijom i emocijama. Prema Buddhinom učenju, ali i nekim drugim filozofskim i religijskim sustavima, u čitavom Univerzumu postoji samo jedan Um (1), koji se individualizira na zasebne struje, odnosno manifestira kroz svijest bića. Bez obzira na mitske ili konfesijske razlike i specifičnosti, ovi religijski i znanstveni sustavi podrazumijevaju da vaš i moj um nisu dva potpuno odvojena uma, već su kao različite struje jednoga Uma dvije istovrsne, ali različite i posebne manifestacije. Prema C. G. Jungu (2) ovo možemo objasniti kolektivnom sviješću i kolektivnim nesvjesnim, koji nadopunjavaju individualnu svijest i individualno nesvjesno i sastavni su dio Univerzalnog uma. Starogrčki filozof Platon je smatrao da se učenjem prisjećamo znanja koja su zaboravljena od strane naših inkarnacija, a mudrost je razviti unutrašnji glas koji vodi prakticiranju dobrote i spoznavanju istine. Doživljavanje strukture materije u znanosti kao skupa međusobno jasno razdijeljenih predmeta i kartezijansko razdvajanje uma i materije kao nepovezanih entiteta, koje se uspoređivalo s dva potpuno odvojena, ali vremenski savršeno usklađena mehanizma, prevladano je u 20. stoljeću kao i podjela filozofije na idealističku i materijalističku. Priroda uma je znatno suptilnija i ne može se reducirati na poredak stroja, a poredak prirode daleko je složeniji od Newtonovog eksplicitnog poretka materije. Premda um sadrži i eksplicitne mehaničke poretke djelovanja, prihvaćeno je da oni izranjaju iz mnogo dubljega i složenijeg ne-mehaničkog implicitnog poretka. Svijet i njegove sastavne dijelove u 20 st. više nismo zamišljali poput biljarskog stola na kojem se materija nošena impulsima sila sudara i odbija kao kugle jedna od druge. Znanosti 21. stoljeća, u kojem dolazi do ubrzavanja razvoja novih područja spoznaje i naglog napretka nano tehnologija, više nije dovoljno istraživanje mikro strukture materije preko molekula. Za novu paradigmu o svijetu oko nas nedovoljna je i predodžba atomske strukture s puno praznina

unutar i između čestica. Traži se odgovor na pitanje kakva je struktura subatomskih čestica, a viša kvaliteta znanstvene spoznaje svijeta u nama i oko nas odbacuje dogme u istraživanju veza duhovnog i materijalnog aspekta postojanja. Fizika materijalnog aspekta Svemira otkriva red unutar njegovih obrazaca, simetrija i odnosa, a elementarne čestice u teorijskoj fizici sagledavamo svjesni da činjenica njihovog promatranja utječe na ishod eksperimenta. Tvorac kvantne teorije Werner Heisenberg je smatrao da se osnova stvarnosti ne nalazi u elektronima, mezonima i protonima, nego u nečem što je iza njih - u apstraktnim simetrijama koje se očituju u materijalnom svijetu, a asociraju na Platonove idealne oblike. Pored toga što su konstitutivne i opisne, one imaju imanentnu i formativnu ulogu, koja je odgovorna za vanjske oblike prirode. To upućuje da treba istraživati porijeklo uma u dinamici objektivne inteligencije koja nije ni um ni materija, već je na temeljnoj razini: njihovo ishodište i izvor. Jung je s druge strane pokazao da ispod poznatih razina svjesnosti i nesvjesnog potiskivanja leži objektivna razina uma i da se objektivno nesvjesno stapa s instinktivnim reakcijama životinja, te u određenom smislu, takav red može obuhvatiti svekoliki život i materiju. Biolog Charles Darwin je bio prethodnica ovoga zaključka tumačenjem porijekla vrsta prilagodbom živih bića kao generičkih vrsta koje se kontinuirano mijenjaju da bi opstale. (3) Pokazalo se da život sadrži poredak razvijanja i obuhvaćanja, koji je zajednički i umu i materiji. U istraživanju Prigoginovih raspršenih ustrojstava, kolektivne prirode plijesni u glibu kao i kod istraživanja nežive tvari na primjeru elektronskog plina, otkrivena su također nova načela ustrojavanja, različita od mehaničkog poretka slijeda i eksplicitnih predmeta, s različitim smještajima u prostoru i vremenu, koja nagovještavaju kako se može otkriti novi aspekt ne mehaničkog poretka svijeta. Teorije Ruperta Sheldrakea i Davida Bohma otkrivaju kako ti novi poreci uključuju rad djelatnih razina informacija i obuhvaćanja. Unutar implicitnog poretka se može pokazati da je sva priroda sadržana u jednom elementu prostora i vremena, tako da se oblikovana načela prirode mogu izložiti u mikrokozmosu. Takav implicitni poredak primjenjiv je jednako i na materiju i na svijest, a nije isključen niti beskrajan niz razina vremensko prostornoga kontinuuma u kojima se um i materija šire izranjajući iz zajedničkog poretka.(4) Svoja razmišljanja o kolektivnoj svijesti i arhetipovima Jung je započeo 1909. godine, kada je sa Sigmundom Freudom i Sandrom Ferenzom boravio na turneji po SAD, gdje su držali predavanja. Putujući danima, razgovarali su o svojim iskustvima i međusobno analizirali snove. Jung im je ispričao svoj san, koji je počinjao na trećem katu njegovoga doma, gdje su sobe bile namještene kao u 18. stoljeću. Prizemlje je bilo uređeno u stilu kuće iz 16. st., a ispod je bio podrum izgrađen od rimske opeke. Na podu podruma je bio pravokutan kamen s pričvršćenom okruglom alkom. Podigavši kamen pogledao je dolje u špilju punu prethistorijske grnčarije i drevnih ljudskih lubanja. Freud je san protumačio kroz Jungova osobna potiskivanja želje da uništi nekog sebi bliskog, koja je pokopao duboko unutar svoje kuće iz sna, ali se Jung nije složio njegovim tumačenjem. Pišući o tome kasnije, Jung je tvrdio da ovaj san predstavlja povijest europske svijesti od svojih neolitskih prapočetaka, preko uspona Rima, kasne renesanse do prosvjetiteljstva 18. st. Kao što fizički mozak sadrži anatomske ostatke svog razvojnog porijekla, tako je ovaj san njemu naznačio da um sadrži primitivna, skrivena sjećanja svoje daleke prošlosti. Ove pretpostavke su dobile svoju potvrdu kada je narednih godina u svojim istraživanjima naišao na grčki izvještaj o drevnom Mitrijanskom obredu, koji govori o tubi, koja se spušta sa sunčeva lica i koja je

izvorom vjetra. Nalaz je usporedio sa tvrdnjama pacijenta, kojega je u Cirihu liječio 1906. godine od paranoidne šizofrenije. Pacijent je tvrdio da Sunce posjeduje penis, što je Jung zapisao i pohranio zabilješku. Saznanje o objektivnoj razini kolektivnoga uma ispod subjektivnog sloja individualnoga nesvjesnoga otvorilo je pitanje može li takav red pojasniti i sam fenomen života i materije općenito. Materiju je stoga potrebno promatrati kroz stalno dinamičko obnavljanje umjesto statičkog pohranjivanja i uravnoteživanja elemenata i sila, a kolektivno nesvjesno preko temeljne dinamike stvaralačkog reda, koje je Jung nazvao arhetipovima. Bit kolektivnog nesvjesnog leži u značenju njegovih arhetipova: dinamičkih obrazaca i simetrija koje odražavaju njegovu unutarnju strukturu. Njegov smisao je stoga jezgra i materijalnih struktura i kolektivnog nesvjesnog i nalazi se u srcu "objektivne inteligencije", kao formativno generativno značenje, koje nije niti um niti materija. Arhetipovi koji stvaraju dinamičku osnovu kolektivnog nesvjesnog ne mogu se izravno shvatiti, jer nemaju istu narav i bit kao misao. Slično kao što mozak naređuje svojim neuronima pokretanje tijela, ali nema neurone koji će nam izravno reći kako to djeluje i objasniti nam svoje unutarnje djelovanje, indirektno znamo kako funkcionira, struktura uma je rezultat dinamičke igre arhetipova, koja se ne može izravno pokazati. Velikom eruditi i vrsnom istraživaču nije promakla napadna podudarnost između mita starog 2.000 godina i mašte švicarskog pacijenta iz 1906. godine. Nakon toga Jung je istraživao nove podudarnosti i naišao na druge podudarnosti koje su se manifestirale unatrag dvije tisuće godina. Zapazio je da srednjovjekovni crteži prikazuju božanske zrake koje zrače iz Sunca, neke legende tvrde da je Djevica na sličan način začelo po Duhu Svetom, a Božja kazna se u Japanu doživljavala kao božanski vjetar. Pretpostavio je stoga da je bit ovoga mita o Suncu zajednička ljudskome duhu unazad barem dvije tisuće godina. Usporedio ih je sa snovima i budnim fantazijama pacijenta i istraživao mitove i legende Azije i Afrike. Naredna desetljeća je skupljao rukopise iz srednjeg vijeka, tekstove gnostika i zapise iz Kine, Indije i Tibeta te prikupio mnogo dokaza i lucidnih argumenata za postojanje kolektivnog nesvjesnoga. Otkriće kolektivnog nesvjesnog i arhetipova predstavlja Jungov izvorni doprinos psihologiji, ali i poticaj pronalaženju nove znanstvene paradigme, koja će poput formule specijalne teorije relativnosti, koja objašnjava vezu materijalnog i energetskog aspekta mase (5) pojasniti veze energetsko-materijalnog aspekta s duhovnim aspektom postojanja. Fizičar Pauli je usporedio Jungova saznanja s paralelnom pojavom kvantne teorije i uočio podudarnost pomicanja saznanja fizike i psihologije. Stoljećima je fizika predstavljala objektivno proučavanje prirode odvojene od promatrača, a pojavom kvantne teorije promatranje prirode vidimo da sadrži i subjektivan element: i neraskidivu vezu između promatrača i promatranog. Slično tome Jung je pokazao da osobna priroda uma sadrži objektivnu, neosobnu razinu. Pauli je zaključio da dualizam između objektivnog i subjektivnog ukazuje da postoji mnogo dublje sjedinjenje materije i uma od onoga što se do tada pretpostavljalo. Heisenberg i drugi fizičari 20. st. dali su naslutiti da iza kvantnog svijeta ne postoji temeljna osnova koja je materija kakvu poznajemo, već temeljne simetrije i načela reda kao zajednički nazivnik duhovnog i materijalno energetskog aspekta postojanja. Slično je i kod uma gdje je ispod subjektivnog područja osobnog potiskivanja Jung na dubljim razinama otkrio objektivne sadržaje, koji se više ne mogu izravno promatrati, već se o njima može imati samo posredni uvid preko njihovih tragova, ili sjena koje se pojavljuju u pojedinčevoj svjesnosti i njegovom nesvjesnom u obliku mitova, simbola, snova. fantazija, slika i umjetničkih djela.

Ljudski mozak sadrži niz evolutivnih razina, počevši od primitivnog moždanog debla reptila do moždane kore s funkcijama viših primata. Osim toga postoje brojni evolucijski ostaci u kemijskim putovima različitih neurotransmitera, peptida i drugih kemikalija kojima se mozak koristi. Ljudi su sposobni stvoriti velika umjetnička djela i dostignuća u znanosti, ali su još uvijek kao životinje pod utjecajem starijih područja mozga, što je lako vidljivo kada se čovjek nađe u ekstremnim uvjetima preživljavanja kada animalna područja nerijetko nadvladaju uljuđeno ponašanje i područja ljudskog mozga s posebnim namjenama. F. David Peat stoga ističe da svakodnevnu svijest često pokreću sile koje se nisu same stvorile, a ona ih pokušava protumačiti u obliku snova, fantazija, poriva i iracionalnih emocija. Tako je po njemu prenaglašeno domoljublje na primjer odgovor nižeg mozga na emotivno nabijeni simbol kao što je vijoreća zastava. "Nadolazeća plima aktivnosti u nižem mozgu tada se pretače u viša područja, gdje ju razum pretvara u odanost, čast, istinu i nacionalni ponos" (6) Povezanost između misli i mozga beskrajno je suptilnija od jednostavne podudarnosti između ponašanja i krute materijalne strukture. Jedan od vodećih istraživača neurona Eric Kandel smatra: da je "čak i za vrijeme jednostavnog društvenog doživljaja, kada dvoje ljudi razgovara, djelovanje neuronskog stroja u mozgu jedne osobe sposobno napraviti izravan i dugotrajan učinak na promjene sinaptičke veze druge osobe." (7) Primijetio je da će u morskom pužu cjelokupno značenje određenog signala ili situacije imati učinak mijenjanja sinaptičkih poveznica unutar povratnih krugova puževog živčanog sustava. Stoga informacija o okolini ima djelatni učinak na materijalne procese životinjskog živčanog sustava i u određenom smislu iznova stvara "mozak" jedinke. "Novi mozak" će s druge strane skupljati svježe informacije o svojoj okolini i graditi novu sliku okoline. Kandel ukazuje da značenje ima stalan, djelatan učinak i na ljudski mozak. Učinak unosa informacija, pa i običnog razgovora dvoje ljudi za njega stvara suptilnu preobrazbu unutar mozga, koja će djelovati na sam tok razgovora, jer djeluje na misao i djelatnost. Stoga je um u kontinuiranom procesu stvaralačke promjene i odgovara cjelokupnom obrascu prirode, tako da pojedinac poput solitona pronalaženjem novih obrazaca može pronaći svoje mjesto u njima. Soliton je naziv za usamljeni val otkriven kod različitih nelinearnih sustava kao sto su električni krugovi, živčani impulsi i titranje atoma. Potpuno su samostojni u tlu koje ih je stvorilo u odnosu na lokalne pojave i izgledaju poput elementarnih entiteta i neovisnih jedinica svijeta. Poput prve molekula vode u loncu koja počinju vrenje u nekom isječku vremena, dok su ostale još sasvim mirne tako i nova informacija u ljudskom mozgu može izazvati soliton koji ce ili postati nova paradigma ili se pak ugasiti ostavši jedinstven i neponovljiv, kao na primjer molekula soliton, ukoliko zbog prestanka rasta topline u tom lonca ne dođe do vrenja. To ne znaci da u drugom loncu nema takvih pojava kao i onih lonaca gdje se nakon pojave solitona zagrijavanje nastavilo pa u masi molekula vrenje vise nisu solitoni, već opća paradigma ponašanja molekula vode toga lonca. Sigmund Freud je prvi razjasnio potrebu psihoanalize i razumijevanja nesvjesnih dijelova psiha. Dokazao je da sadrže osobna iskustva i želje koje su bile potisnute iz svjesnih dijelova. Njegov doprinos predstavlja izuzetan pomak u razumijevanju funkcija mozga i uma, ali ne odgovara na pitanje kako preskočiti barijere "svakodnevne jadikovke" životne patnje, već u najboljem slučaju daje rezultat kroz poništavanje neuroza i dovođenje pacijenta u stanje "pozitivne nule". Dakle, psihoanaliza ima ograničeno terapeutsko

djelovanje i njezin najveći uspjeh je kada dovodi pacijenta do odsustva neuroza kao negativnih vrijednosti, jer ne daje pozitivan pomak prema pozitivnim emocijama i sretnom životu. Humanistička psihologija sredine 20. st. (8) i nakon nje pozitivna psihologija i znanost u 21. st. za predmet svojih istraživanja uzimaju zdravog, inteligentnog i emotivno uravnoteženog čovjeka, umjesto životinja i neurotičnih i psihotičnih ljudi koji su do tada bili isključivi predmet psiholoških istraživanja. One konačno postavljaju pitanje: kako ostvariti sretan život, a Jungovo otkriće kolektivno nesvjesnog objašnjava zašto se naše nesvjesno može sastojati i od materijala koji nikada prije nisu dotakli našu svijest. Dublje razine uma su za njega objektivne, jer pripadaju cijeloj ljudskoj vrsti, a ne samo osobnom i subjektivnom vlasništvu pojedinca. Nesvjesne su jer postoje u za nas skrivenom obliku, koji nije dostupan našoj pažnji. Poput neke šifrirane poruke, koja se ne može izravno razumjeti, najdublje nesvjesne razine ne mogu izravno doći do naše svijesti. Prema Jungovom mišljenju kolektivno nesvjesne kao i individualno nesvjesne razine postoje u našoj psihi i posredno se manifestiraju. Meditacija i um Nesvjesno se prema Viktoru Franklu (9) sastoji od dva sloja: nesvjesnih nagona (podsvijest) i duhovnog nesvjesnog (nadsvijest). Oba sloja su vrlo moćni realizatori afirmacija vjerovanja i uvjerenja, koje duhovnim vježbama namjerno, ili nesvjesno u svakodnevnici unosimo u svoju psihu. Svjesno zadate afirmacije u sklopu meditacije ponekad mogu dati rezultat, koji se čini čudesnim, jer pacijent prethodno nije reagirao niti na jednu metodu klasične medicine i psihologije, ali nije uvijek tako da se problem lako razrješava čim dopremo do nesvjesnoga pozitivnim afirmacijama. Postoji puno faktora rizika narušavanja ljudske sreće i zdravlja, koji istovremeno s pozitivnim afirmacijama djeluju na organizam. Ishod se događa kao rezultanta svih utjecaja na osobu u nekom vremenskom razdoblju. Ponekad proces liječenja može dugo trajati, jer su druge sile jače od pozitivnih utjecaja afirmacija na organizam. Zato nesvjesnom treba dati vremena i priliku da izvrši pozitivne učinke, čime je potvrđeno da je čovjek sastavni dio, a ne posebni i odvojeni dio Univerzalnoga uma. Introspekcija je za svakog istraživača znanstvenih fenomena važna psihološka metoda, ali je ograničena međusobnim isključivanjem svjesnog i nesvjesnog aspekta psihe. Kad spavamo nismo svjesni okruženja i tek po sjećanju kada se probudimo analiziramo snove, koje možda nismo dobro zapamtili. Stoga je meditacija korisna kao komplementarna metoda introspekcije, koja povezuje aspekte budnog stanja i počinka. Bez meditacije i općenito zadubljenja kroz kontemplaciju muskulature i koncentraciju pažnje istraživanje njezinih nesvjesnih sadržaja preostalo bi samo indirektno istraživanje kroz analizu snova, asocijacija, simbola, mitova i hipnozu. Svakodnevno prakticiranje meditacije je stoga od izuzetne važnosti, jer s jedne strane daje mogućnost poniranja u nesvjesne sfere, a s druge strane proširuje individualnu svijest i ujedno čisti podsvijest, koja je dio psihe opterećen stresom bližih i ranijih razdoblja života. Meditaciju definiramo kao zadubljenje uz pomoć kontemplacije tijela i koncentracije uma na mantru, koja nas vodi u nesvjesne sfere našega postojanja. Kroz dugi niz stoljeća se potvrdila kao metoda, kojom se čovjek višegodišnjim prakticiranjem može osloboditi dominacije lokalnog uma. (10) Ona je ujedno i prva vrsta introspekcije, koju tisućama godina prakticiraju duhovni tragaoci u različitim kulturama. Postoji puno tehnika meditacije, autogenog treninga i duhovnih vježbi. Neke od njih su se stoljećima prenosile posebnim procesom inicijacije, ili su bile prezahtjevne za široke

slojeve stanovništva, koje nije imalo dovoljno obrazovanja i slobodnog vremena za rad na sebi, jer se borilo za puko preživljavanje. Zahvaljujući rastu životnog standarda i obrazovanosti, kao i sve bržem razvoju sredstava moderne komunikacije, duhovnost je postala dostupna većini ljudi. Hoćemo li je, i koliko, razviti zavisi od osobne motivacije. (10) Kad počnemo koristiti mantru, uz pomoć naše svijesti stvaramo vibracije u individualnoj i kolektivnoj unutrašnjosti uma. Kako naš um postaje sve mirniji, tiši i koncentriraniji, ove vibracije se sve više prenose s individualnog svjesnog preko individualno nesvjesnoga aspekta naše psihe do univerzalnog područja uma. Meditacijom se postupno otapaju prepreke između individualnog svjesnog i nesvjesnog univerzalnog uma. Zbog tih su prepreka naši umovi lokalizirani i odvojeni jedan od drugog; vi ne znate što ja mislim kao što ni ja ne znam što vi mislite. Uklonivši prepreke, vaš um i moj um ne postaju jedan um, ali nam postaje sve lakše komunicirati kao svjesni dio nelokaliziranog uma, suosjećati i razumjeti druge ljude. Um je dakle univerzalna matrica, a sastoji se od nižih razina kolektivne svijesti i kolektivnog nesvjesnog, pri čemu je osnovni element upravo naša psiha koja ima svoj svjesni i nesvjesni aspekt. Cilj duhovnog razvoja nije gubljenje naše osobnosti, već njezino usklađivanje s nelokaliziranim Univerzalnim umom. Često se pod umom podrazumijeva proces mišljenja, ali prema učenjima drevnih religija i moderne znanosti um nije samo misao. Misli i osjećaji su izražaji uma kao što su valovi manifestacije mora, a ne samo more. Poput fotona koji su i zasebni entiteti i dijelovi svjetlosnog vala, tako su misli kojima prenosimo informacije i emocije dijelovi uma koji se manifestiraju u gotovo beskonačno malom dijelu vremensko-prostornoga trajanja sadašnjosti (12). Um je stoga istodobno i misao i svijest o misli i materijalna pretpostavka svijesti o misli. Ta svijest je dvojaka - vanjska i unutarnja. Kad nešto opazite pomoću osjetila, tada znate da je vaša svjesnost okrenuta prema van. Kada razdvojite um od osjetila, svjesnost postaje unutarnja. Um možemo okrenuti u oba smjera. Kada um postane ekstrovertiran, on doživljava oblik, zvuk, dodir, okus i miris, ravnotežu i orijentaciju pomoću naših organa percepcije. Ova osjećajna doživljavanja su manifestacija uma. Kada je um introvertiran, osjetila su pasivna. Čovjek tada ne vidi, ne čuje, ne osjeća miris ili dodir. Kada se lokalizirani um uz meditaciju okrene prema unutra, prilazite barijeri postavljenoj prema nelokaliziranom umu i počinjete stjecati uvid u Svemir sa svoje infinitezimalne pozicije, što predstavlja jedno beskrajno iskustvo, a čovjek osjeća smisao i svrhu i pritom zna da je koristan sebi i drugima. (13) Što god čovjek sazna i doživi pomoću osjetila, ostaje mu utisnuto u podsvjesnom dijelu. Ovi utisci ili obličja toliko su mnogobrojna da ih nije lako klasificirati. Neki su slabi, nevažni, dok drugi imaju snažan utjecaj na karakter, navike i čovjekovu prirodu. Drugi su slučajni ili povremeni, dok su treći stalno uz vas. Jasno je da snažne misli poput ljutnje, strasti, zavisti ili straha s vremena na vrijeme ulaze u um, ali za vrijeme meditacije i mnoge nevažne misli stalno prolaze kroz um. To se događa zato što nismo očistili um od stresnih utisaka ili tvorevina uma. Zbog toga je prvi preduvjet za meditaciju mentalno pročišćenje. Bez ovladavanje tvorevinama uma, za vrijeme meditacije mnoštvo misli prolazi kroz um i uzrokuje entropiju misli. Korištenje mantre jedan je od najboljih načina zadubljenja i uspostavljanja reda i harmonije lokaliziranog i nelokaliziranog uma.

Tvorevine uma imaju tri razine: nemir, jedno-usmjerenost i potpunu raspršenost. Prva razina se događa kada um stalno skače s jednog mjesta na drugo i nikad nije smiren. Npr. kada ponavljate mantru, a druge misli vam prolaze kroz um. To je prvi nivo utisaka u umu. Druga razina utisaka nastupa kada ste odvojili svoj um od osjetila te nastaje usmjerena svjesnost. Nastaje kada počinjete, bez da ste to željeli, razmišljati o nekom problemu ili pak imati vizije. Koncentrirali ste se ponavljajući mantru, ili se molite uz brojanicu, meditirate prateći svoj dah ili uz koncentraciju na plamen svijeće i počinjete imati vizije, gledate svoj unutarnji televizor! To su razni izrazi vaših psihičkih utisaka i nad njima nemate kontrolu. Pitate se kako ovladati tim utiscima? Misli jednostavno treba pustiti neka teku, a mantru ponavljamo unutar meditacije koliko stignemo. Bez napora, bez grča, potpuno opuštenoga tijela i svaki puta kada se prisjetimo mantre nastavljamo je ponavljati. Postoji i treća, vrlo snažna tvorevina uma. (14) Nastaje kad počnete meditirati ponavljajući mantru, a zatim ste nakon utisaka koji su vas zaokupljali odjednom u praznini. Nema mantre koju ponavljate, nema ni psihičkih utisaka koji izviru iz našega nesvjesnoga dijela psihe, nema ni misli. Nema ničega izvana niti iznutra, a vi ste potpuno spokojni i u beskraju nesvjesnih dubina se ne osjećate izgubljeni. To je jako ugodno stanje u kojem vam je sva muskulatura potpuno opuštena, a nervni sustav u stanju potpunog mirovanja. Dakle, postoje tri faze meditacije(15). Oni koji meditiraju znaju da se u jednoj meditaciji od petnaest ili trideset minuta, pa i kraćoj od toga, sve ove faze mogu izmjenjivati. Jedno vrijeme ponavljate mantru, zatim imate neke misli, smeta vas neki zvuk izvana, pa opet utonete u neke misli, ponavljate mantru, a zatim ste bez misli, bez mantre, a opet potpuno budni, zatim ponavljate mantru itd. Nije problem niti zaspati za vrijeme meditacije. To se događa kada smo previše umorni i kontemplacija mišića te koncentracija psihe kroz smirivanje napetosti vodi u ono stanje svijesti koje nam je u tom trenutku najpotrebnije. Mišljenje je stoga proces promatranja. Um se ne kreće, iako vidite um u dijelovima i zato mislite da se kreće. To je varka kao i naša percepcija da se Sunce kreće, a Zemlja miruje. Ovo je jedna od najvažnijih stvari koju svatko od nas mora razumjeti. Ta ideja je iz yoge, i za našu modernu tehniku JESAM (16) vrlo važna. Ima utjecaj na čitavo naše mentalno stanje, poimanje našega postojanja. Osjećamo kako se kreću misli, kako navaljuju podivljale emocije, a strasti nas salijeću, ali znamo da su to naša iskustva i naši osjećaji - to nisu činjenice. Univerzalni um je istovrstan; on se ne može razdijeliti vremenski ni prostorno. Vrijeme i prostor su unutar njegove matrice, a time i mi i naš um koji ovo misli. Meditirajući uvijek dobivamo pa i kada se u našem umu pojavljuju negativne emocije i destruktivne misli, ili kad dođu misli o životnoj radosti i suosjećanju - sve je to dio procesa otapanja naplavina stresa, artikulacije i transformacije naše osobnosti. Za razliku od principa dobra i osjećaja empatije i ljubavi koji nam pomažu distancirati se od negativnih emocija, u svakodnevnom životu ne možemo uništiti ideju zla, jer to znači uništiti i ideju o dobru. Ljudi koji su uspjeli transcendirati barijere života mogli su to učiniti tek kada su slijedeći ideju dobra kao vrhovni princip života shvatili ovu istinu potrebe distanciranja i kontrole od negativnih emocije, koje su sastavni dio života. Svakodnevna meditacija ne služi zaustavljanju ovog vječnog procesa, niti uništavanju osnove sposobnosti i znanja, već upravo obrnuto, buđenju viših uvida i puta oslobađanju od dominacije negativnih emocija, koji vodi do prosvjetljenja. Čovjek se stoga za duhovni razvoj koristi umom u interakciji s drugim bićima. Na tom putu samoostvarenja naučit će kako transformirati loše u dobro, kako iz neprilike napraviti priliku. Najveća otkrića u

povijesti, najveće pobjede, najveća likovna djela, kompozicije, ali i bezbrojna mala ostvarenja i neprimjetna ostvarenja svakoga od nas, zajednički su proizvodi našega uma i kumuliranih doprinosa drugih umova. Dokazano je da meditacija može smanjiti razine neurokemikalija povezanih sa stresom, uvelike smanjiti napetost mišića, smanjiti visoki krvni tlak, usporiti puls, te brzo stvoriti osjećaj duboke opuštenosti Premda znanstvenici provode istraživanja na određenim područjima i za određene primjene, nitko još nema opipljive dokaze je li mozak, ukupan nervni sustav čovjeka ili pak total svih tjelesnih organa, žlijezda i funkcija u čovjeku medij koji spaja materijalni i duhovni aspekt postojanja. Istraživači se pitaju gdje bi mogla biti granica duhovnoga i materijalnog aspekta postojanja. Postavljaju hipoteze i obrazloženja mogućih rješenja, premda je znanost tek počela doticati površinu spoznaja, koje bi mogle donijeti novu znanstvenu paradigmu.. Studije koje su proveli psihijatri, psiholozi, terapeuti, znanstvenici, sportski treneri, obrazovni radnici, te drugi istraživači, otkrivaju kako se ispravnim nastojanjem i meditativnim treningom u svakodnevnom životu on može učiniti sretnijim, a psihosomatsko stanje čovjeka zdravijim i snažnijim. Razvoj novih tehnika meditacije baziranih na starim metodama zadubljenja u posljednjih dvadesetak godina dokazao je kako ljudsko tijelo treba stimulaciju, izazov i duhovnu vježbu kako bi ostalo zdravo, te da njezin izostanak, isto kao i manjak fizičke aktivnosti, dovodi do nastanka raznolikih bolesti. Cilj je oslobadjanje od negativnih emocija, dakle oslobadjanje od neuroza koje dozivljavamo kao patnju. Svaka od tih tehnika je poput kljuca: nije vazno je li napravljen od zeljeza, srebra ili zlata, ako slobodi otvara vrata. Brojna istraživanja mozga pokazuju kako mozak kao i tijelo, treba stimulaciju i izazov kako bi optimalno funkcionirao. Meditacijom možemo naše duhovne sposobnosti bitno ojačati kao što naši mišići postaju snažniji od fizičkog vježbanja. Ugledni znanstveni časopis Proceedings of the National Academy of Sciences (17) objavio je rezultate ispitivanja dvanaest ljudi koji su u meditaciji proveli od deset do četrdeset tisuća sati u razdoblju cetrdeset godina. Usporedili su ih s dvanaest dobrovoljaca iste dobi, koji nisu imali takvo visegodisnje iskustvo, jer su tek tjedan dana prije testiranja naučili meditirati. U laboratoriju su testirani elektroencefalogramom (EEG) koji bilježe promjene u električnoj aktivnosti mozga i funkcionalnim prikazom magnetske rezonancije (fMRI) koji mjeri protok krvi u različitim područjima mozga i precizno određuje cerebralnu aktivnost. Elektrode su pokazale veliku razliku između grupa koje su testirane. Iskusni meditanti su puno bolje sinkronizirali kretanje valova sto se očitovalo dramatičnim povećanjem visokofrekventne aktivnosti mozga koju označavamo gama valovima (18) za razliku od kontrolne grupe, kod koje je za vrijeme meditacije došlo samo do neznatnog porasta gama valova. To nam pokazuje da se mozak može uvježbati i psihički mijenjati na način kako većina ljudi ne može niti zamisliti te da meditanti mogu namjerno regulirati svoju cerebralnu aktivnost, sto je Ricard Davidsona navelo na zaključak kako „meditacija ne mijenja samo kratkoročno rad mozga, nego vrlo vjerojatno prouzrokuje trajne promjene u mozgu“(19) Tome ide u prilog činjenica da su praktičari i u neutralnom stanju kada nisu meditirali pokazivali znatno veću gama-aktivnost od kontrolne skupine. To ukazuje na da se mozak poput ostalih dijelova tijela može neprestano mijenjati.

Dokazi sugeriraju kako duhovna vježba može osigurati potrebnu stimulaciju i izazov koji mogu ojačati um, povećati broz veza i stvarnu veličinu i zdravlje neurona u mozgu, povećati inteligenciju i stvoriti stanje optimalnog osjećaja dobrobiti. Osnovni je razlog treninga duha putem meditacije povećavanje kvalitete svakodnevnoga života. Meditanti postaju tolerantniji u radu i zabavi, povećavaju inteligenciju, kontroliraju negativne emocije i sprečavaju njihovu pretjeranu manifestaciju, uviđavniji su prema drugim ljudima, korisniji za sebe i članove vlastite obitelji te općenito za sve ljude, koje počinju promatrati uz pojačanu empatiju i suosjećanje, što generira kvalitetniji način komunikacije među ljudima i sreću kao najvažniju životnu vještinu.(20) Završna razmatranja Nama poznati Svemir, planeta Zemlja, biljke i životinje na njoj, pa tako i homo spiens i mi koji ovo razmatramo samo smo jedan od oblika evolucije uma koji se kroz eone iz ništavila vremensko-prostornog kontinuuma transformira stvarajući prvo anorganske energetsko-materijalne oblike pa organske, a iz njih i samog čovjeka. Mitski „istočni grijeh“ je arhetip našega otuđenja od prirode s kojom su ljudi poput svih ostalih primata funkcijom nesvjesnih instinkta bili usklađeni u svojem čoporu i prirodnom okruženju. Jačanje kognitivnih funkcija evolutivnim promjenama u borbi za opstanak nekada najbespomoćnijem stvorenju stvara intuiciju i brz razvoj mozga, smanjujući tako snagu instinkta. Posljedice su, ne samo bolno rađanje zbog posljedica širenja mozga i lubanje, već i brojni problema u svakodnevnom životu "netom" osviještenih primata. Oni nastaju zbog iluzije da smo samo mi kao osviješteni pojedinci i pripadnici netom osviještene vrste obdareni inteligencijom. Promjene donose dominaciju ega koji podrazumijeva da je centar Univerzuma. Širi se ljudska svijest i paralelno s tim procesom kroz jedva sto tisuća godina dograđuje mozak kao materijalna pretpostavka ovog detalja evolucije uma. Poput zablude da se Sunce okreće oko Zemlje a ne obrnuto, tako nasa vrsta vjeruje da je jedina razumna u Univerzumu, a velika većina njenih pripadnika u svome egu vidi centralnu os oko koje se sve vrti i okreće. To je ujedno i razlog neuroza i sukoba koji u svakodnevnom životu nastaju zbog prenaglašenog egoizma koji sprečava skladan život pojedinca s drugim ljudima i prirodom. Sintezom najnovijih znanstvenih dostignuća i drevne mudrosti učimo kako suosjećanjem i koegzistencijom s prirodom i drugim ljudima koristiti resurse Univerzuma, a da ne uništimo jedni druge i planetu na kojoj živimo. Meditacija je jedna od metoda razvijanja pozitivnih emotivnih i kognitivnih sposobnosti uma, neophodnih za daljnju evoluciju ljudske vrste. Onima koji je prihvaćaju daje spokojstvo, sreću i duševni mir koji uz svakodnevno prakticiranje meditacije dolaze uz empatiju i suosjećanje kao zamjena egocentričnog svjetonazora i neuroza, što se rađaju iz mržnje i straha zbog nedostatka razumijevanja i ljubavi. Bilješke:

1. Univerzalna razina uma je Biblijskom terminologijom rečeno Duh, u filozofiji (Hegel) Apsolutni duh, općenito u religiji Bog, u znanosti prirodne zakonitosti, čista svijest i kozmička svijest u yogi i literaturi New Age. 2. Mnogi istaknuti znanstvenici istraživali su veze duhovnog i materijalno-energetskog aspekta postojanja. C. G. Jung je nezaobilazan u tom području, jer je u svojim istraživanjima osim velikog doprinosa koji je dao na području psihologije, potaknuo mnoge znanstvenike s kojima je surađivao da pokušaju doći do nove paradigme u znanosti. Zanimljivi su, na primjer, zajednički pokušaji Carla Junga i fizičara Wolfganga Paulija koji su rezultirali otkrivanjem sinkroniciteta kao vremenske podudarnosti dva ili više uzročno nepovezana događaja, koji imaju isto ili slično značenje. 3. The Autobiografhy of Charles Darwin 1809-1882, ed. Nora Barlow, London: Collins, 1958. Darwinova teorija je u cijelosti objavljenja 1859. godine pod naslovom Postanka vrsta. (The Origin of Species). Reakcija na Darwinovu knjigu bila je veoma brza. Neki zalijepljeni dogmom, unatoč izuzetno velikom broju dokaza spočitavali Darwinu kako ne može dokazati svoje hipoteze. Najžešći napadi na Darwinovu teoriju su dolazili od strane crkvenih predstavnika. Darwin je život proveo proširujući različite aspekte problema koje je postavio u svom djelu. Objavio je nekoliko knjiga u kojima je te probleme nastojao obrazložiti: The Variation of Animals and Plants Under Domestication (1868.; Promjenjivost životinja i biljaka pod domaćim uvjetima), The Descent of Man (1871.; Podrijetlo čovjeka), The Expression of the Emotions in Animals and Man (1872.) i The Descent of Man and Selection in Relation to Sex (1872.). 4. D. Bohm and B. Hiley, The Causal Interpretation of Quantum Theory, forthcoming. D. Bohm and F. David Peat, Science, Order and Creativity, New York: Bantam Books, 1987. 5. Einsteinov rad "O elektrodinamici pokretnih tijela" ("Zur Elektrodynamik bewegter Körper"), bio je objavljen u lipnju 1905. Ovaj rad predstavlja uvod u posebnu teoriju relativnosti, kao teoriju vremena, prostora, mase i energije, koja je u suglasnosti s teorijom elektromagnetizma. Neki povjesničari znanosti vjeruje da su i Einstein i njegova suradnica matematičarka Mileva s kojom je bio u braku, bili upoznati da je čuveni francuski matematičar i fizičar Henri Poincare bio već objavio relativističke jednadžbe, par tjedana prije nego što je Einstein prijavio svoj rad za objavljivanje. U radu, "Ovisi li inercija tijela o njegovom energetskom sadržaju?" ("Ist die Trägheit eines Körpers von seinem Energieinhalt abhängig?"), objavljenom krajem 1905. Einstein pokazuje da je iz relativističkih aksioma moguće izvesti čuvenu jednakost koja izražava ekvivalenciju između mase i energije. Energetski ekvivalent (E) nekog iznosa mase (m) jednak je masi pomnoženoj sa kvadratom brzine svijetlosti (c). Međutim, Poincaré je bio prvi koji je objavio ovu “energetsku jednakost” 1900. godine, u neznatno drugačijoj formi, naime kao: m = E / c2 6. F. David Peat: "Sinkronicitet - moć između materije i uma", Dvostruka duga, Čakovec, 2000., str. 115. 7. Eric R. Kandel, "Small Systems of Neurons"", Scientific American 241 (September 1979): 66-67 str.

8. Što su neke potrebe na nižoj razini to su sličnije kod različitih ljudi smatra Abraham Maslow . Najveće su razlike u potrebama između pojedinaca na najvišim razinama u hijerarhiji. Osim toga potrebe koje su na višim razinama u hijerarhiji su više ljudske potrebe, a manje životinjske, one su karakteristične za ljudsku vrstu. Fiziološke potrebe organizma (primarne biološke potrebe) – To su najvažnije, najosnovnije i najjače od svih potreba čovjeka. Nezadovoljavanje tih potreba dovodi do smrti organizma. Ako jedna od ovih potreba nije zadovoljena ove ostale ne mogu funkcionirati. To su: potreba za hranom, vodom, kisikom, spavanjem (sanjanjem), potreba za seksualnošću (opstanak vrste), zaštita od ekstremnih temperatura i potreba za izlučivanjem Potreba za sigurnošću – temeljna psihološka potreba. To je potreba za stalnošću, redom, poretkom, strukturom i potrebe za predvidljivošću događaja u bližoj ili daljnjoj budućnosti Kad su zadovoljene ove prve dvije potrebe, onda dolazi do zadovoljavanja ostalih potreba. Potreba za pripadanjem i ljubavlju – Privrženost, odanost i ljubav stvara odnos s drugim ljudima. Potreba za poštovanjem i samopoštovanjem – traži da se pojedinac zna nositi s poteškoćama i da ih rješava. Samopoštovanje treba razlikovati od oholosti gdje se čovjek vidi u boljem svijetlu nego stoje. Sliku o sebi stvaramo na temelju onoga što nam drugi kažu. Potreba za samoostvarenjem – Samoostvarene osobe su one osobe koje su postale sve ono što su mogle postati. Mi smo bića koja su uvijek u nastajanju. Pojedinac koji je postigao samoaktualizaciju ostvario je i iskoristio sve svoje kapacitete, potencijalnosti i talente. Iskrenost prema sebi je za kompletni razvoj pojedinca, a neiskrenost prema sebi je pravo otuđenje čovjeka Potreba za samonadilaženjem (transcendencijom) – Ovu je potrebu Maslow nadodao pred samu svoju smrt kad se već naziru obrisi transpersonalne psihologije kojoj je on također jedan od prvih začetnika i osnivača. 9. Viktor E. Frankl, "Bog kojega nismo svjesni", Provincijat franjevaca trećoredaca, Zagreb, 2001. 10. Zoran Stamenić: "Meditacija Jesam", Elektroničke knjige, Zagreb, 2009., www.elektronickeknjige.com 11. Zoran Stamenić, "Put", Zagreb, 1999. 12. Ovisno o manifestiranju stvarnosti, pod umom se u yogi podrazumijeva razlučujući intelekt, sadržaj uma i ego. Ljutnja, strast, pohlepa, ljubomora, ljubav, sjećanja, prosuđivanje - sve su to obrasci uma, a ne um. 13. U tantri se naziva laya, što znači rastapanje, obustava. U njoj je svijest potpuno odstranjena i postoji samo potpuna praznina. 14. Vrste samskara su: nemir ili rastresenost, psihičke vizije i potpuno smirivanje svijesti. 15. Pokušavajući kontrolirati um razdvajamo svoju osobnost. Zbog toga se zapitajte tko ste vi i koga želite kontrolirati? U zen budizmu je uloga ovakvih pitanja (koana) bitna pretpostavka duhovnog buđenja (satori). Dok koristite mantru, svaki put kad vam dođe loša misao, bez napora nastavljate ponavljati mantru, a lošoj misli ne dajete nikakve energiju "hraneći je pažnjom", već je ignoriranjem stavljate na stranu. Opet se zapitajte tko to radi, i s kim? Tko kontrolira, tko je kontroliran i tko kontrolira proces kontrole? To ste sve vi –

vaš lokalizirani um koji se na taj način transformira u nelokalizirani, dakle vi sami i percepcije koje su se razvile u vama. 16. Više o "Meditaciji Jesam" i održavanju tečaja meditacije možete naći na stranicama Zagrebačkog društva za samoostvarenje: www.meditacija.hr 17. A. Lutz, L.L. Greischar, N.B. Rawlings, M. Ricard i R. J.Davidson, „Long-Term Meditators Self- Induce High-Amplitude Gamma Synchrony During Mental Practic,“ PNAS 100:46, 16.11.2004. 18. Mjerenjem titraja mozga počeli su se prikupljati materijalni dokaz uloge zadubljenja na tokove svjesnog i nesvjesnog aspekta psihe. Delta valovi (0.1Hz - 4Hz): Valovi najniže frekvencije i najviše amplitude. Karakteristični su za spavanje bez sna te za stanje transa. Theta valovi (4Hz do 8Hz): Theta valovi se pojavljuju npr. kod budnog sanjarenja. Pojavljuju se i kada obavljamo istrenirane, automatizirane poslove poput vožnje autocestom u kojima se mozak praktički može isključiti. Poznato je i kao vrlo kreativno stanje te stanje u kojem je vrlo lako inducirati hipnozu . Alpha valovi (8Hz do 13Hz): Karakteristični su za budno, ali opušteno stanje. Alpha stanje se najčešće javlja prilikom buđenja i neposredno prije spavanja. Beta valovi (13Hz do 40Hz): Kada je mozak uzbuđen i aktivno uključen u mentalne aktivnosti, dominiraju signali beta frekvencija . Beta valovi imaju relativno malu amplitudu , ali i najveću frekvenciju (osim gama valova). Karakteriziraju zaokupljen um . Osoba koja razgovara , rješava analitičke zadatke , prosuđuje ili analizira svijet oko nas nalazi se u beta stanju . Beta frekvencijsko područje se dijeli na tri dijela : SMR , beta 1 i beta 2. SMR ( sensor i motor rhytam ) je područje od 13-15 Hz . Povezuje se sa kretanjem tijela . Povećavanje utjecaja ovih frekvencija može rezultirati opuštenom koncentracijom i povećanom pažnjom . Beta 1 je podru č je od 15-20 Hz . Povećanjem utjecaja može se povećati mentalne sposobnosti , IQ i fokus . Beta 2 (20-40 Hz ) donosi sa sobom izuzetnu pažnju , ali također i nervozu. Gama valovi (iznad 40Hz): Istražuju se tek od nedavno. Istraživanja pokazuju kako se ovi valovi javljaju prilikom visokih razina procesiranja informacija. Svaka skupina valova može se dijeliti u podskupine tako da je gotovo moguće okarakterizirati točno u kakvom smo stanju svijesti za svaki pojedini herc moždanih valova. 19. Inervju s Davidsonom u „Meditation Gives Brain a Change, Study Finds, „Washington Post, 3.1.2005. 20. Matthieu Ricard, "Sreća vodič za razvijanje najvažnije životne vještine, Teledisk, Zagreb, 2008.

SVRHA I SMISAO ŽIVOTA

Tražeći odgovor na pitanje koja je svrha i koji je smisao života čovjeka kao pojedinca i generičkog bića, polazim - kao i u tekstu „Evolucija uma“ - od shvaćanja inteligencije kao svojstva uma koje se dograđuje i nije potpuno razvijena sposobnost, već kombinacija urođenih karakteristika živčanog sustava i razvojne inteligencije pojedinca i vrste, oblikovana iskustvom i učenjem.(1) Humanistički princip o znanstveno-filozofskoj i religijskoj upućenosti čovjeka i prirode u modernoj kozmologiji ukazuje da je svemir, u kojem jesmo i koji opažamo, izbor između svih mogućih svemira temeljem činjenice da upravo mi kao inteligentna bića u sadašnjem trenutku moramo biti prisutni da bismo opažali i razumijevali njegovo postojanje, ali i da su temeljne prirodne konstante tako vrednovane, a fizičke zakonitosti međusobno postavljene, da se inteligentni život kao takav mogao i trebao pojaviti i postojati u svemiru. Inteligenciju dakle podrazumijevamo kao ljudsko svojstvo, ali ne osporavamo njezinu univerzalnost i rasprostranjenost obuhvata i na druga nama nepoznata i poznata bića, na primjer roda, koje se svakog proljeća vraćaju na krov s kojega su odletjele u daleki južni kraj, ili jegulja koje od dalekih mora nepogrešivo dolaze do zadate rijeke. Često kažemo da je to samo instinkt, ali iza takve preciznosti jedinki i vrste stoji inteligencija, jednako kao što stoji iza tri milijuna godina nastajanja homo sapiensa i pedeset, sto ili još više tisuća godina postojanja homo sapiens sapiensa, a manifestira se putem zakona fizike, prirode i društva pa i Vas koji čitate ovaj tekst svjesni da je 95% svega što je čovjek ikada otkrio o tajnama svemira, života i unutrašnjim previranjima vlastita mozga otkriveno u posljednjih 10 godina.(2) Danas fizičari procjenjuju da nam je poznato oko 10% svemira (3), ali je samo pitanje vremena kada će znanost III. milenija prihvatiti činjenicu da unatoč sve jačim teleskopima i sve većim dostignućima astrofizike naše neznanje o Univerzumu ima daleko veće razmjere. Razlog je u ograničenosti vremensko- prostornog isječka iz kojeg promatramo beskonačnu stvarnost u kojoj naše znanje raste linearno, a svijest o neznanju eksponencijalno. Samo oni koji nikada ne razmišljaju o svrsi i smislu postojanja ne razvijaju svijest da malo znaju o beskrajnom prostorno-vremenskom realitetu u svojem okruženju i samom ishodištu iz kojeg pokušavaju sve to shvatiti. Misle da nema tajni u koje nisu proniknuli, vjerujući da ljudi trebaju vjerovati u dogme, a da je ono što ne znaju dobro poznato njihovim uzorima i autoritetima iz područja tako formirane dogmatske svijesti.

Simulacija početka Znanstvena simulacija je u fizici 21. stoljeća, uz teoriju i pokus, novi znanstveni način slaganja mozaika znanstvene spoznaje. Fizički svijet u simulacijama ne ostaje više stvar po sebi u Kantovu smislu doslovno, već stvar čiju bit simulacijom razabiremo više nego osjetilnim zapažanjem. Osjetilnost Lockeova ili Kantova tipa proširena je i produbljena suvremenom informacijskom tehnologijom kao podrškom nove ontologije. Simulacija tako dobiva i epistemološku ulogu u širenju znanstvene sinteze filozofije evolucije uma koristeći rezultate različitih znanstvenih disciplina, a njezina vjerojatnosno-statistička

priroda sagledavanja njezinih rezultata zamijenila je apsolutnu i determinističku fiziku i općenito dogmatsku znanost i filozofiju. (4) Teorija Velikog praska je aktualni kozmološki model, koji kaže da je svemir nastao iz praiskonskih početnih uvjeta ekstremne gustoće i temperature u određenom trenutku u prošlosti (novija mjerenja sugeriraju da se to dogodilo prije 13,7 milijardi godina) te se nastavlja širiti do današnjeg dana, kao što će činiti i u budućnosti. Na pitanje do kada i što je bilo prije Velikog praska nemamo odgovora, ali se uz pomoć velikoga sudarača čestica (LHC) može pokušati rekonstruirati uvjete koji su vladali u svemiru neposredno nakon Velikog praska. Veliki prasak se temeljem ljudskoga znanja (srećom) ne može eksperimentalno ponoviti, ali se mogu eksperimentalno stvoriti uvjeti za simulaciju prve slike sudara protona na 7 TeV-a stanja materije nakon Velikog praska, takozvanu kvark-gluonsku plazmu. Kvark-gluonska plazma stanje je materije u kojem su osnovni elementi materije slobodni, a ne međusobno povezani kao što su u uobičajenom stanju materije. Znanstvenici se nadaju to stanje ostvariti sudaranjem masa atoma olova pri visokim energijama, pri čemu bi mogle nastati visoke temperature kakve nisu postojale od najranijih trenutaka svemira. U tim bi se uvjetima kvarkovi i gluoni mogli međusobno odvojiti, a promatranje ponašanja takvih, pojedinačnih čestica koje još nikada eksperimentalno nisu bile razdvojene moglo bi odgovoriti na pitanja o tome zašto se one tako čvrsto drže zajedno i što elementarnim česticama daje svu masu koju imaju. Znanstvenici laboratorija u Brookhavenu koji rade s Relativističkim sudaračem teških iona (Relativistic Heavy Ion Collider -RHIC) su u veljači 2010. godine objavili da su u svom sudaraču stvorili temperaturu od oko 4 bilijuna stupnjeva Celzija, te da je tom prilikom nastala kvark-gluonska plazma. Prije početka njegovog rada senzacionalisti su upozoravali da će on uništiti Zemlju kad proradi na svom maksimumu, no RHIC radi već 8 godina i proizvodi iznimno vrijedne znanstvene rezultate. Čestice u LHC-u putuju, a protonske zrake imaju toliku brzinu da naprave preko 10000 krugova u sekundi oko 27 km dugačke kružne cijevi sudarača. Tako nastaju stotine tisuća sudara, detektori ih mjere, a računala spremaju one među njima koje vrijedi pohraniti. Znanstvenici će desetljećima analizirati spremljene podatke, kako bi pronašli odgovore na mnoga pitanja koja se pred LHC postavljaju. Ukoliko pronađu Higgsov bozon kroz posredan dokaz, zasigurno tu vijest neće odmah objaviti, nego će pričekati da se takav rezultat ponovi kako bi se uvjerili da su bili u pravu. Pretpostavlja se da će analiza podataka koji u LHC-u nastaju trajati desetljećima, a da dokaz o postojanju Higgsova bozona ne možemo očekivati u prvih par godina rada akceleratora. Stephen Hawking, najpoznatiji svjetski fizičar, kladio se u 100 američkih dolara da se to neće dogoditi. Ako se pokaže istinitim, ovo otkriće moglo bi temeljito promijeniti naše znanje o galaksijama i načinu na koji su se formirale. Pretpostavlja se da crna tvar čini 90 posto svemira. Ne možemo je vidjeti, no znanstvenici smatraju kako postoji, zbog gravitacijske sile koja ju iskrivljuje. Gravitacijska sila bi stoga mogla pomoći shvaćanju ˝tvari koja nedostaje˝, koja bi s druge strane objasnila zašto galaksije rotiraju trenutnom brzinom. Znanstvenici su tražili dokaze tvari od 1970-tih godina i na Zemlji i u svemiru. Provedeno je mnoštvo eksperimenta kojima se pokušavalo otkriti WIMP čestice (Weakly Interacting Massive Particles) za koje se smatra da čine crnu tvar. Ako crna tvar doista postoji, onda velik broj čestica koje ju čine, a oslobođene su Velikim praskom, moraju prolaziti svake sekunde kroz Zemlju. No problem je što ih se ne može registrirati. Jedan od eksperimenata

kojima se traže WIMP čestice provodi se u podzemnom laboratoriju Soudan u Minnesoti. Na taj način se štiti hladni germanij i silikonske detektore od kozmičkih zraka koje svakodnevno pogađaju Zemlju. Vjeruje se da će ti kristali, veličine paka za hokej, vibrirati ako ih pogode WIMP čestice. Apokaliptičari nas pokušavaju uvjeriti da su sudari koji se sad događaju u LHC-u najjači, najenergičniji od Velikog praska do danas, da su čestice najbrže i tome slično. To je daleko od istine, jer se svakodnevno događaju sudari kozmičkih zraka s česticama u gornjem sloju Zemljine atmosfere, koji su nerijetko i tisućama puta veće energije. Uz to, na Paul Scherrer Institutu u Švicarskoj postoji akcelerator čestica koji već nekoliko godina stvara protonske snopove veće snage zračenja. Fascinantna je činjenica da 14 TeV, energija koju se znanstvenici nadaju postići kada LHC bude radio na maksimalnom opterećenju, iznosi oko jedne nano kalorije, odnosno milijun puta manje od jedne kalorije. Izračunato je kako ljudski organizam čitajući tekst sličan ovome troši stotinjak puta više nanokalorija samo na disanje! (5)

Uloga gena Svaki je čovjek svijet u malom, a u razvoju jedinke od začeća do smrti manifestiraju se sve faze nastanka svijeta i evolucije vrste. To potvrđuje ontogeneza, koja je u biti ponovljena filogeneza. Razvoj fetusa ide prijenosom genetskog zapisa od jednostaničnog oblika preko svih faza evolucije čovjeka uz pomoć zapisa roditeljskog genoma i specifične varijante našeg nastanka i postojanja u obliku jedinstvenog i neponovljivog bića, koje je dodalo po koju informaciju za slijedeće generacije. U djetinjstvu prolazimo spoznajne faze razvoja od prvobitnih ljudi do nas, a nakon zadnjeg izdisaja i smrti fizičko tijelo svakog ljudskog organizma raspada se u niže organske i anorganske oblike, jer nema više životne sile koja sprječava ovu entropiju. Jedinka je nastala iz "praha" i "prahu" se vratila, ali prije fizičkog nestanka svaki je čovjek ostavio neki doprinos kao infinitezimalni trag ne samo u genima, već i u kolektivnoj svijesti i kolektivnom nesvjesnom (6), a samim time i svoj trag u zbivanjima Univerzuma. Bit kolektivnog nesvjesnog leži u značenju njegovih arhetipova - dinamičkih obrazaca i simetrija koje odražavaju njegovu unutrašnju strukturu. Njegov smisao je stoga jezgra i materijalnih struktura i kolektivnog nesvjesnog, a nalazi se u srcu "objektivne inteligencije", kao formativno generativno značenje, koje nije niti um niti materija. Arhetipovi koji stvaraju dinamičku osnovu kolektivnog nesvjesnog ne mogu se izravno shvatiti, jer nemaju istu narav i bit kao misao. Slično kao što mozak naređuje svojim neuronima pokretanje tijela, ali nema neurone koji će nam izravno reći kako to djeluje i objasniti nam svoje unutrašnje djelovanje, indirektno znamo kako funkcionira. Sukladno tome, struktura uma je rezultat dinamičke igre arhetipova koja se ne može izravno pokazati. Biolog Bruce Lipton ističe da je prije novijih istraživanja i dostignuća u biologiji i genetici i sam mislio se da se geni samostalno ostvaruju, da se mogu sami »uključivati i isključivati« da bi mogli upravljati evolucijom života. Među znanstvenicima koji proučavaju stanice pojavilo se početkom 21. stoljeća radikalno novo shvaćanje da aktivnošću naših gena upravlja naša percepcija odnosno interpretacija okoline preko procesa koji se naziva epigenetska kontrola. Taj novi pogled na biologiju čovjeka ne smatra da je tijelo samo mehanički uređaj, već priznaje ulogu uma i duha. Promjenom svoje percepcije ili uvjerenja šaljemo svojim stanicama potpuno nove poruke i

tako reprogramiramo njihovo djelovanje. Prihvaćanje ove činjenice kao nove paradigme u modernoj biologiji od ključnog je značaja za sve vrste liječenja. Nova biologija otkriva zašto ljudi ponekad mogu uz meditaciju, autogeni trening, duhovne vježbe ili molitvu doživjeti spontana ozdravljenja pa čak se i oporaviti od ozljeda za koje se smatralo da uzrokuju trajni invaliditet. Funkcionalne jedinice života su pojedinačne stanice od kojih se sastoje naša tijela. Iako je svaka stanica inherentno inteligentna te može samostalno preživjeti i kada se odstrani iz tijela, u tijelu se svaka stanica odriče svoje individualnosti i postaje član višestanične zajednice. Tijelo u stvari predstavlja suradnju zajednice od pedeset bilijuna pojedinačnih stanica. Po definiciji, zajednica je organizacija individuuma predanih promicanju zajedničke vizije. Sukladno tome, premda je svaka stanica slobodan entitet, tjelesna zajednica se pokorava željama i svrsi svog »središnjeg glasa«, onoga što percipiramo kao um i duh. Kada um opaža da je okolina sigurna i prijateljska, stanice se bave rastom i održavanjem tijela. U stresnim situacijama međutim, stanice napuštaju svoje uobičajene funkcije i zauzimaju »obrambeni stav«. Energetski izvori tijela – koji se obično koriste za podržavanje rasta – preusmjeruju se u sustave koji osiguravaju obranu za trajanja stresa. Jednostavno rečeno, kada je sustav pod stresom, procesi rasta se ograničavaju ili prekidaju. Iako se naši tjelesni sustavi mogu prilagoditi razdobljima akutnog (kratkotrajnog) stresa, produženi ili kronični stres ih slabi budući da crpi energiju potrebnu za njihovo održavanje, što posljedično dovodi do poremećaja i bolesti. Glavni regulator stresa je um kao »središnji glas« sustava. Lipton ovu regulaciju uspoređuje s vožnjom automobila. Upravljamo li umješno svojim ponašanjem, možemo očekivati dug, sretan i ispunjen život. S druge strane, neprikladnim ponašanjem naš um ponekad pogrešno upravlja osjećajima i slično lošem vozaču, izlaže stanično »vozilo« stresu, te slabi njegove performanse i izaziva »kvar«. Zapitajte se: Jeste li dobar ili loš vozač? Prije nego što odgovorite na to pitanje, upozorava Lipton, uočite da »središnji glas« koji upravlja tijelom sačinjavaju dva odijeljena uma. Samosvjesni um je za Liptona misleće »ja«, kreativni um što izražava slobodnu volju u smislu Jastva koje kao i kod Kierkegaarda predstavlja oživljavanje odnosa između Boga (apsoluta) i pojedinca. Ovaj je odnos zasnovan na slobodi kao čovjekovom bitnom obilježju. Njegov partner i pomoćnik je podsvjesni um, super-računalo s bazom podataka odnosno programiranih ponašanja. Jedan dio njegovih programa proizlazi iz genetike; to su naši nagoni i oni predstavljaju prirodu. Podsvjesni um nije sjedište rasuđivanja niti kreativne svijesti; on je isključivo uređaj koji reagira na podražaje. Kada se signal iz okoline percipira, podsvjesni um refleksno aktivira od prije pohranjen bihevioralni odgovor odnosno ponašanje, nešto što ne zahtijeva razmišljanje. Podsvjesni um je programibilni autopilot koji može upravljati »vozilom« bez opažanja ili znanja pilota – svjesnog uma. Kada podsvjesni autopilot upravlja ponašanjem, svijest sanjari o budućnosti ili revidira prošlost. Djelotvornost sustava s „dvostrukim“ umom određuje kvaliteta programa u podsvjesnom umu. U biti, Vaše vozačko umijeće oblikuje osoba koja Vas je naučila voziti. Na primjer, ako su Vas naučili da vozite jednom nogom na gasu, a drugom na kočnici, neizbježno će te prije jamstvenog roka pokvariti kočnice ili motor. Slično tome, ako je Vaš podsvjesni um programiran neprikladnim bihevioralnim odgovorima na životna iskustva, Vaše će „vozačko umijeće“, koje je ispod optimalnog, pridonositi životnim nedaćama i havarijama.

Na primjer, bolesti krvožilnog sustava, glavni uzrok smrti, mogu se izravno pripisati programima ponašanja koji loše upravljaju tjelesnu reakciju na stres. U našem svjesnom, kreativnom umu možemo se smatrati umješnim vozačima bez obzira na auto destruktivne i ograničavajuće programe ponašanja koji neopaženo potkopavaju naša stremljenja. Ljudi su uglavnom nesvjesni svojih temeljnih predodžbi i uvjerenja o životu. Uzrok tome krije se u činjenici što prenatalni i neonatalni mozak u prvih šest godina ljudskog života djeluje pretežno na delta i theta EEG frekvencijama. Ta niska razina moždane aktivnosti naziva se hipnogogično stanje. Dok su u tom stanju, roditelji ih ne moraju aktivno podučavati, jer ona svoje programe ponašanja stječu promatranjem roditelja, braće i sestara, vršnjaka i učitelja. Tijekom prvih šest godina života dijete podsvjesno stječe repertoar ponašanja potreban da postane funkcionalni član društva. Povrh toga, djetetov um također usvaja uvjerenja koja se odnose na njega samog. Kada roditelj malom djetetu kaže da je glupo, nevrijedno, odnosno da posjeduje bilo kakvu negativnu osobinu, to se u djetetov podsvjesni um registrira kao »činjenica«. Ta stečena uvjerenja tvore »središnji glas« koji upravlja sudbinom tjelesne stanične zajednice tijela. Iako osoba u domeni svjesnog uma može imati visoko mišljenje o sebi, moćniji nesvjesni um istovremeno može promicati autodestruktivno ponašanje. . Kod autopilotskog mehanizma nevolja je u tome što su podsvjesni postupci programirani na način da se odvijaju bez da ih svjesno nadziremo, pa čak i bez da ih opazimo. Budući da je većina naših postupaka pod nadzorom podsvjesnog uma, rijetko ih zamjećujemo, a kamoli da znamo da su se uopće počeli odvijati. Mada Vaš svjesni um percipira da ste dobar vozač, nesvjesni um, koji većinu vremena drži ruke na upravljaču, mogao bi vas voditi putem uništenja. Kada postanemo svjesniji i sve se manje oslanjamo na automatizirane podsvjesne programe, prestajemo biti »žrtve« vlastitih programa i postajemo gospodari svoje sudbine. Svjesnost posredstvom vlastite sposobnosti da prerađuje ograničavajuće predodžbe (uvjerenja) i auto destruktivna ponašanja može aktivno preobraziti narav našeg života tako da bude ispunjen ljubavlju, zdravljem i napretkom. (7)

Svrha i smisao čovjeka Pojedinačne znanosti prikazuju stvarnost na toliko različitih načina da te slike često bez mogućnosti cjelovitog sagledavanja protuslove jedna drugoj. Jednako tako subjektivni i objektivni aspekt svijeta pokazuju primjere odstupanja od starog hermetičkog pravila: „kako vani tako unutra“. Viktor Frankl (8) je tvrdio da ova „parcijalna protuslovlja“ ne protuslove stvarnosti okruženja i subjektivnoj stvarnosti čovjeka. Poslužio se analogijom u geometriji, gdje vodoravni presjek cilindra predstavlja krug, a okomiti presjek predstavlja kvadrat. Nitko nije uspio pretvoriti krug u kvadrat, upozoravao je Frankl razmatrajući somatska i psihološka gledišta na ljudsku stvarnost. Coincidentia oppositorum nije moguća unutar bilo kojeg dvodimenzionalnog poprečnog presjeka, već samo negdje izvan toga u višoj dimenziji. Na biološkom smo polju suočeni sa somatskim gledištem čovjeka, a na planu psihologije sa psihološkim gledištem. Tako nam u više znanstvenih pristupa

nedostaje jedinstvenost, koja je dostupna samo u punoj ljudskoj dimenziji. Samo u njoj leži unitas multiplex, kako je čovjeka definirao Toma Akvinski. Čovjek je jedinstven u svojoj raznolikosti bez obzira na te raznolikosti. Ono što je Frankl nazvao samotranscendencijom postojanja, označava temeljnu činjenicu da biti čovjek znači biti u odnosu prema nečemu ili nekome, nečemu izvan sebe, bio to smisao koji treba ispuniti ili ljudsko biće koje se očekuje. Ako te samotranscendentne kvalitete nema, onda i samo postojanje čovjeka doživljava padove i nesigurnosti. To svojstvo daje otvorenost kao bitno obilježje ljudskog bića. Jedan poprečni presjek dodiruje, a drugi zaobilazi pa se zatvorenost i otvorenost usklađuju kao i sloboda i determinizam. Čovjek nije oslobođen uvjeta koji mu se postavljaju, no slobodan je da zauzme stav u odnosu na njih, jer uvjeti ga ne uvjetuju u potpunosti. Samo do svakoga od nas kao pojedinačnog bića stoji hoćemo li ili ne podleći iskušenjima i predati se prije dostizanja nekoga cilja. Svrha i smisao cilja, pak, određuju koliko će biti naše nastojanje i žrtva. Frankl je s time u vezi dao slijedeću usporedbu: "Kao profesor na dva područja, neurologiji i psihijatriji, potpuno sam svjestan u kolikoj je mjeri čovjek predmet bioloških, psiholoških i socijalnih uvjeta. Ali, uz to što sam profesor na dva područja , ja sam i preživjeli internirac iz četiri koncentraciona logora, što znači da kao takav svjedočim i o neočekivano velikoj mjeri u kojoj je čovjek sposoban da se ne predaje i da bude hrabar, čak i u najgorim uvjetima." (9) Interdisciplinarna istraživanja sprječavaju jednostranost, a ljudska sloboda uključuje i čovjekovu sposobnost da se odvoji od sebe sama u smislu ega lokaliziranog uma. Nisu važni naši strahovi i tjeskobe kao takvi, već stav koji zauzimamo prema njima, a taj stav je stvar našeg slobodnog izbora. Svijet u kojem živimo sadrži razloge i smisao, ali razlozi i smisao se prema Franklu isključuju ukoliko čovjeka promatramo kao zatvoreni sustav. Ono što u tom slučaju preostaje su uzroci i posljedice. Posljedice se prikazuju pomoću uvjetnih refleksa ili odgovaraju na poticaj, a uzroke predstavljaju procesi uvjetovanja ili porivi i nagoni. Porivi i nagoni guraju, ali razlozi i smisao vuku. Za razliku od Freudove psihoanalize Adlerova individualna psihologija poklanja pažnju samotranscendenciji. Čovjek je za njega biće koje je više usmjereno prema ciljevima nego što je vođeno porivima. No pobliža istraživanja pokazuju kako ciljevi ne transcendiraju čovjekovo sebstvo ili njegovu psihu. Frankl ih shvaća kao nešto intrapsihičko, kao što su težnje u konačnoj analizi samo sredstvo da se usklade osjećaji inferiornosti i nesigurnosti. Logoterapija podrazumijeva da budućnosti u sadašnjosti još "nema" jer su nepoznate varijacije u kojima će se pojaviti ono što predviđamo kroz neke vjerojatnosti, ali je prošlost istinski stvarna. Frankl na primjeru pješčanog sata ukazuje kako zrnca pijeska možemo malo protresti i promijeniti njihov položaj protjecanja kroz uski otvor sadašnjosti pa time i mijenjati budućnost svega pa i sebe, no prošlost ostaje nepromijenjena. Nemoguće je mijenjati poredak zrnaca pijeska, koji su već protekli kroz usko grlo sadašnjosti. U prošlosti je sve pohranjeno zauvijek. Neosporivu prolaznost života logoterapija ne osporava, ali vidi svrhu u mogućnosti da se u sadašnjosti nešto stvara, doživljava pa i pati uz osjećaj da je smisleno živjeti. Kada se jednom takve mogućnosti ostvare, one više nisu prolazne. Iako su za pojedinog čovjeka prošlost, one ipak na neki način postoje, jer su dio prošlosti, koja je čak i nakon smrti pojedinca i dalje poznata drugima. Kada jednom mogućnost pretvorimo u stvarnost učinili smo to za čitavu vječnost. Logoterapija smatra da "nešto što je bilo" još uvijek znači neki oblik postojanja, možda čak i najsigurniji. Tako na primjer u rečenici "Nešto je bilo pa prošlo" logoterapija stavlja naglasak na "bilo". Martin Heidegger je u znak slaganja s takvim poimanjem na poleđini slike koju je poklonio Franklu napisao: "Što je prošlo, otišlo je; što je prošlost, doći će."

Svijet nije samo šifrirani rukopis koji treba odgonetnuti kako je rekao veliki egzistencijalistički filozof Karl Jaspers, već je i list papira na koji možemo izdiktirati svoje poruke, isticao je Frankl, a biti odgovoran prema vlastitom životu znači odazvati se životu. Za njega je jasno da logoterapija ne predstavlja samo "optimizam prošlosti" (za razliku od egzistencijalističkog pesimizma sadašnjosti), nego i "aktivizam budućnosti" za razliku od kvijetističkog spajanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u "fatalizam vječnosti". Tajna kreativnosti je da promičemo sadržaje iz ništavila budućnosti sada i ovdje u "dio prošlosti". To je razlog prolaznosti: sve je nepostojano zato što sve nestaje i prelazi iz praznine budućnosti u sigurnost prošlosti! Sadašnjost je granica između nestvarnosti budućnosti i vječne stvarne prošlosti. Njome je vječnost ipak ograničena do sadašnjeg trenutka, u kojem biramo ono što želimo da našim (s globalnog aspekta infinitezimalnim) djelovanjem uđe u vječnost. Svakodnevno tisućama puta odlučujemo što treba ovjekovječiti, a što ne. (10) Vrijeme ćemo dobiti samo optimalnim prijenosom u prošlost. Stoga bih potaknut Franklovom usporedbom vremena s pijeskom što teče pješčanim satom dodao da sliči finom zlatnom prahu kojeg često nehotice propuštamo kroz prste, a da njegovu vrijednost ne shvaćamo. Ako ga želimo dobro iskoristiti trebamo za početak biti svjesni kako je dragocjeno pa ga ne treba gubiti bez prožimanja trenutka naše sadašnjosti i svrhe i smisla nas samih i njegova protoka. Osobi koja ne osjeća svrhu i smisao svojeg postojanja vrijeme postaje duga, jednolična linija života. „Olovno“ vrijeme je pritišće poput teškog tereta dosade i neuspjeha i odbrojavanja do smrti koje se boji, ali je i priželjkuje zbog neizdržive dosade. Herber Spencer je smatrao da vrijeme koje ljudi bez svrhe i smisla ne mogu „ubiti“ na kraju ubija njih, a Seneka da nije problem kada čovjek ima malo vremena, nego da puno vremena trati. Vrijeme kontemplacije je jednako zlatno kao i aktivno vrijeme učenja, stvaranja, građenja, postizanja osobnih ciljeva i posvećenja dobrobiti drugih ljudi. Dopušta da jasno pogledamo u sebe kako bi shvatili svoj unutarnji svijet i otkrili suštinu svrhe i smisla života: kako od olovnog napraviti zlatno vrijeme. Takva je preobrazba čovjeka prema Jungu u psihološkom smislu bit nekadašnjeg alkemijskog traganja za kamenom mudraca, koji onome koji uspije tom traganju daje sposobnost gospodarenja vremenom u smislu samoostvarenja kao na primjer ocu moderne medicine i farmacije Paracelzusu, iako se kao cilj alkemičara deklarirala potraga za kontrolom vremena putem eliksira vječne mladosti i moči nad materijom kroz bogatstvo koje donosi pretvaranje olovo u zlato. (11) Preobrazba tragača koji je otkrio svrhu i smisao svojega života je duhovna preobrazba koja nas ući gospodarenju vremenom, ali ne i gospodarom vremena što ostaje u domeni apsoluta. Unatoč prividnoj neaktivnosti onoga koji se oslobađa jarma olovnog vremena ili njegovih različitih, a ponekad za zajednicu i apsurdnih aktivnosti, ovaj proces omogućuje da samooslobođeni i preobraženi čovjek cijeni sadašnji zlatni trenutak i razvija unutrašnje kvalitete, koje omogućavaju pomoć sebi i drugima. Tako preobraženome i oslobođenom od jarma ega lokaliziranog uma je svaki trenutak dragocjen i on ne trati svoje vrijeme, jer su mu otvoreni resursi nelokaliziranoga uma, a Khalil Gibran ga je opisao riječima kao čovjeka što „u tišini svoje nastambe postaje flauta kroz čije se srce šaptanje sati pretvara u glazbu života“. Bilješke:

1. Zoran Stamenić: "Evolucija uma" eMzin, časopis Hrvatske Mense, travanj/svibanj 2010. 2. Tony Buzan: Snagom uma“, Veble commerce, Zagreb, 2007. 3. Ostatak čine crna materija i crna energija. LHC je do sada najveći svjetski znanstveni eksperiment koji se provodi u Švicarskoj. Akcelerator je tunel dugačak 16.78 milja ovalnog oblika i nalazi se duboko ispod zemlje. U njemu se sudaraju čestice na najvišoj energije ikada postignutoj. Instrumenti iz eksperimenta velikog sudarača čestica (LHC) mogli bi registrirati crnu materiju, za koju znanstvenici smatraju da čini 25 posto svemira, iako njeno postojanje nije nikada dokazano. Višestruki sudari osloboditi će energiju od sedam tera-elektron volti, što znači da će svaki od njih biti minijaturni veliki prasak. Sudari čestica biti će obavljani sa manjim prekidima do kraja 2011. godine. Potom će stroj biti ugašen na godinu dana. Cilj LHC je pokušati pronaći teoretske čestice nastale neposredno nakon Velikog praska i omogućile nastanak zvijezda, planeta i na kraju života - na zemlji, a možda i drugdje. Misteriozna čestica je prozvana Higgsov bozon po škotskom fizičaru koji je prije tri desetljeća, predložio se da na sličnim eksperimentom objasniti porijeklo mase u svemiru, prenosi ABC News 9.3.2010. 4. Tomislav Petković: "Ekspirementalna fizika i spoznajna teorija", Školska knjiga, Zagreb, 2005. 5. Standardni model u fizici čestica općeniti je model koji povezuje elementarne sile i čestice kojima te sile upravljaju. To je model koji opisuje sve što čovječanstvo zna o tome kako je građen naš svemir. Svi eksperimenti u fizici čestica provedeni u posljednjih pedesetak godina, dali su rezultate koji odgovaraju pretpostavkama Standardnog modela. No, iako sveobuhvatan, neke od njegovih pretpostavki još do sada nisu eksperimentalno dokazane. Jedna od njih je postojanje elementarne čestice i njoj pripadajućeg polja, u interakciji s kojima su sve čestice nakon Velikog praska dobile masu. Postojanje takve čestice predložili su istovremeno fizičari Peter Higgs, Robert Brout i François Englert, no belgijski su znanstvenici Higgsu morali prepustiti većinu slave za ovo otkriće. Jedan od najpoznatijih znanstvenika na svijetu vrlo rijetko istupa u javnosti, kloni se popularnosti a sam česticu naziva "bozonom koji se zove po meni". On sam nikada nije prihvatio teistički naziv "Božja čestica", koji su novinari tako spremno počeli koristiti, a javnost prihvatila. Taj je termin prvi put upotrijebljen kao naslov popularnoznanstvene knjige "Božja čestica: Ako je svemir odgovor, što je pitanje?" Leona Ledermana, dobitnika Nobelove nagrade i jednog od najuglednijih svjetskih eksperimentalnih fizičara čestica. Anegdota kaže da je Lederman knjigu i česticu htio nazvati "ona prokleta čestica", ali se izdavač tome usprotivio i dao ovakav naziv zbog kojeg je danas znanost zasićena bedastoćama poput one da se znanstvenici igraju boga te da je LHC sotonski ksperiment. 6. Zoran Stamenić: "Meditacija Jesam", Elektroničke knjige, Zagreb, 2009., www.elektronickeknjige.com 7. Bruce Lipton smatra da nam različiti modaliteti nove energetske psihologije omogućavaju da brzo i temeljito reprogramiramo ograničavajuća podsvjesna uvjerenja koja potom staničnoj zajednici, to jest našem tijelu, šalju skup poruka drukčije kvalitete. Upotreba tih modaliteta predstavlja ključ za osobni razvoj i fizičko zdravlje. Sve to govori u prilog postavci da živimo u svijetu svjesnog izbora, a ne genetskog determinizma. http://www.brucelipton.com/

8. Viktor Frankl: "Nečujan vapaj za smislom", Naprijed, Zagreb, 1981. 9. Isto, str. 45. 10. Marcel Proust: "U traganju za izgubljenim vremenom " o idejama i inteligenciji koja ih stvara piše: "Jer je moja inteligencija morala biti jedna - a možda čak i ne postoji nego jedna jedina u kojoj su svi sudionici - inteligencija u kojoj svatko iz dubine svog zasebnog tijela upire poglede, kao u kazalištu gdje svatko ima svoje mjesto, a ipak postoji samo jedna jedina pozornica. Bez sumnje, ideje koje sam svakako nastojao dokučiti nisu bile one koje je Bergotte obrađivao u svojim knjigama. Ali, ako je to bila ista inteligencija morao se on, slušajući me gdje ih izražavam, njih sjećati, voljeti ih, smiješiti im se, zadržavajući vjerojatno pred svojim duhovnim okom čitav neki drugi dio inteligencije, nego što je ona od koje je jedan izrezak prešao u njegove knjige, i prema kojoj sam zamišljao čitav njegov misaoni svemir." Marcel Proust: "U traganju za izgubljenim vremenom, III svezak - Okolina gospođe Swann", Zora-Mladost, Zagreb, 1972., str. 136. 11. Carl G. Jung i suradnici, "Čovjek i njegovi simboli", Mladost, Zagreb, 1974.

EVOLUCIJA SVEMIRA

Sinkronicitet i akceleracija Stoljećima je fizika predstavljala samo objektivno proučavanje prirode odvojene od promatrača, a pojavom kvantne teorije promatranje prirode pokazuje subjektivan element neraskidive veze promatrača i promatranog. Sličan je obrat ustaljenog shvaćanja uslijedio na području psihologije, gdje se nesvjesne slojeve psihe smatralo samo subjektivnim sadržajem sve do Jungova saznanja kako osobna priroda uma sadrži i objektivnu, neosobnu razinu sakrivenu duboko ispod subjektivnog nesvjesnog sloja. Wolfgang Pauli je usporedio saznanja kvantne fizike kojima se bavio i saznanja C. G. Junga o arhetipovima kolektivno nesvjesnog sloja svijesti. Vremenski paralelna pojava kvantne teorije i arhetipova ga je navela na istraživanje fenomena vremenske podudarnosti ovih značajnih pomaka saznanja fizike i psihologije, koja su Jung i on u zajedničkim nastojanjima traženja objašnjenja nazvali sinkronicitet. Pauli i Jung su zaključili da dualizam između objektivnog i subjektivnog ukazuje na postojanje mnogo dubljeg temelja sjedinjenja materije i uma od onoga što se do tada pretpostavljalo.(1) Heisenberg i drugi fizičari 20. st. dali su naslutiti kako iza kvantnog svijeta ne postoji temeljna osnova koja je materija kakvu poznajemo, već temeljne simetrije i načela reda, što je po Pauliju i Jungu mogući zajednički nazivnik duhovnog i materijalno energetskog aspekta postojanja. Time je pripremljen teren za istraživanje nove znanstvene paradigme kao temelja napretka u ovom mileniju, koja će poput Newtonovog (prva paradigma tumačenja fizičkog svemira) i Einsteinovog (2) iskoraka u znanosti (druga paradigma objedinjenog energetsko-materijalnoga svemira), dati novi skok u sagledavanju nama poznatog svijeta što je samo neodređeno mali dio Univerzuma putem pobližeg određenja veza energetsko-materijalno-duhovnog aspekta postojanja.(3) Dosegli smo točku u evoluciji kada znamo mnogo, a razumijemo sve manje u odnosu na potencijale ukupno akumuliranog znanja. Pokazuje se stoga sve veća potreba suptilnijih metoda sagledavanja svijeta u nama i oko nas od linearnog pojednostavljenja stvarnosti unutar tri prostorne i četvrte vremenske dimenzije postojanja. Čovjek ima dva načina uvida svijeta: centralni i periferni, a zorni putovi: svjesni i nesvjesni, mogu biti individualni i kolektivni. (4) Centralni uvid koristimo za precizan rad, pri čemu nam se oči, uši i ostali organi poput reflektora fokusiraju na mali prostor ili dio okruženja. Periferni uvid je manje jasan i svijest nije usredotočena na samo jedan predmet već na cjelinu prostora i događanja. Često nesvjesno primjećujemo objekte i pokrete percipirajući mnoge stvari istovremeno. Centralno viđenje po principu jedan po jedan događaj, isprepliće se s perifernim procesima našeg izuzetno složenog organizma. Složenost doživljavamo radi pokušaja njegova shvaćanja u terminima linearne misli, riječi i koncepta, što je nalik pokušaju viđenja obrisa u velikoj sobi uz pomoć niza od stotinjak linearno povezanih fotona svijetlosti, bez svijesti o činjenici kako je za to nedovoljna i cijela jedna svjetlosna zraka koja sadrži trilijune fotona, već treba upaliti svjetlo, koje nam je nadohvat ruke. (5) Srećom, postajemo i sve svjesniji razmjera svojih ograničenja i neznanja, upravo zahvaljujući činjenici da nikada u ljudskoj povijesti nije postojala akumulacija znanja kao zadnjih trideset godina i tako snažna akceleracija akumulacije znanja. Stoga nam je sada,

na kraju prvog desetljeća III milenija, krajnje vrijeme zapitati se: koja je uopće svrha znanja, za što nam ono služi i što smo učinili s novim saznanjima za dobrobit našega okruženja kao okvira postojanja nas samih i budućih generacija? Nažalost jako malo, jer znanje samo po sebi nije dovoljno. Manjka nam razumijevanje situacije, koja donosi sve brži tempo promjene. Ljudska vrsta se ponaša poput nekog minucioznog znanstvenika ili teologa što živi bez suosjećanja, empatije i ljubavi, ali je prostudirao sve, s teološkog, antropološkog, biološkog pa čak i biokemijskog polazišta, o ljudskom fenomenu koji se zove ljubav i vjeruje kako zna sve o ljubavi koju u svakodnevnom životu ne prakticira ili je reducira na goli seks.(6) Bez razumijevanja sve većeg broja raspoloživih informacija i mudrosti primjene tog znanja, znanstvenik ili teolog ne poznaje bit ljubavi i pri tome nije svjestan svojega slaboga znanja o ljubavi koju izjednačuje sa seksom, ili bolje rečeno ne pozna suštinu ljubavi. Dok ne živi ljubav, ne može je niti razumjeti kao fenomen različit od nagona, jer samo kada je usklađen s predmetom istraživanja čovjek razumije dobivene rezultate, dok u suprotnom samo akumulira informacije kao neko ogromno, zakrčeno skladište. Zbog ubrzavanja toka zbivanja ulazna informacija nam predstavlja nepregledno, ograničeno i nedovoljno artikulirano znanje iz kojega tek ponešto iščeprka neki izvanredni pojedinac. Takva je do 21. stoljeća bila funkcija znanosti. Međudjelovanje novih pomaka znanja među znanstvenim disciplinama, s druge nam strane, sve više i brže rastvara ovaj gordijski čvor znanosti podijeljene u dijelove i sve uže discipline. Stoga bilježimo i sve više interdisciplinarnih istraživanja i suradnje znanstvenika različitih područja, jer razumijevanje dostatno trećoj paradigmi mora biti holističko i težiti ka što većoj preglednosti i dostupnosti znanstvene riznice. Postoje stoga valjani razlozi uvjerenja da će istraživački projekti i općenito razvoj znanosti u idućem desetljeću odgovoriti na ovaj izazov. Ohrabruje da se 2010. u CERNU uspjelo proizvesti mini Veliki prasak i antimateriju atoma vodika, registriranu makar samo u vremenu djelića sekunde, te da se istovremeno došlo i do dokaza novih, raznolikijih biokemijskih mogućnosti nastanka života. Tako se u samo jednoj godini bitno proširilo ljudsko znanje o nastanku energije i materije, i s druge strane života, jer se utvrdila i raznolikost preduvjeta života u svemiru, što predstavlja sinkronicitet jednako zanimljiv sinkronicitetu otkrića kvantne fizike i arhetipova kolektivno nesvjesnog sloja psihe, kojim su se u prošlom stoljeću bavili Jung i Pauli. Struktura subatomskih čestica Ideja eksperimenata koji se provode u 21. vijeku je započela kada je Jeronim Friedman iz Bostona, 1990. dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, dokazao postojanje elementarnih čestica unutar protona i neutrona za koje se do tada smatralo da su nedjeljivi dijelovi jezgre atoma. To su kvarkovi i gluoni, koji ih drže na okupu u protonu i neutronu silom barem 100 milijuna puta većom od najveće nama poznate sile u svemiru. (7) Kvarkovi su nazvani prema pojmu iz romana koji je napisao Jamesa Joyce. Potvrda postojanja kvarkova je dovela do oblikovanja općeg modela u fizici elementarnih čestica koji "dozvoljava" sva međudjelovanja materije osim gravitacije. Kvark se (za sada) ne može izmjeriti, a gornja granica njegove veličine je 10-19 m. Kako bi se došlo do teorije kojom bi se stvorila nova paradigma tumačenja svijeta pošlo se od pretpostavke djeljivosti i tako malih neizmjerljivih čestica na sastavne dijelove: strune.(8)

Strunama se izražava objedinjenost svemira, jer su sve poznate čestice materije: elektroni i kvarkovi, radijacijske čestice, fotoni, gravitoni, prema teoriji struna građeni od tog jedinog elementarnog entiteta. Stoga su, prema teoriji struna, sva materija i sve prirodne sile svrstane zajedno u skupinu vibrirajućih struna, što je odlična hipoteza istraživanja ne samo objedinjene teorije energetsko materijalnog aspekta postojanja, već i objašnjenja njihove veze s aspektom duhovnog postojanja. Matematika teorije struna pokazuje kako se ova teorija ne uklapa u svemir sa samo tri prostorne dimenzije, a niti u svemir sa četiri, niti pet, šest, sedam, osam ili devet prostornih dimenzija. Prema Brianu Greenu proučavanje funkcionira samo u svemiru koji ima jedanaest dimenzija (10 prostornih dimenzija i jedna vremenska), čime potvrđuje ranije ideje da naš svijet, ispravno opisan, ima više dimenzija od onih koje vidimo. Neki znanstvenici vjeruju da uvođenje spoznaje o dodatnim dimenzijama sadrži odgovor na možda najozbiljnije pitanje teorijske fizike i općenito znanosti: pitanje "pomirenja" kvantne teorije i teorije relativnosti putem potpunog objašnjenja relacija materije i energije. Time bi se razjasnila dualnost fotona koji je dio svjetlosnog vala a istovremeno i čestica koja ima neku (malu) masu, ali ne i veza energetsko-materijalnog i duhovnog aspekta postojanja. (9) Ono stoga upućuje na novo pitanje: zašto dvadesetak markantnih brojeva, što opisuju nama poznati svemir moraju imati baš te vrijednosti koje imaju. To su brojevi poput mase čestica, elektrona i kvarka, jačine gravitacije, jačine elektromagnetske sile, dakle lista od dvadesetak brojeva koji su izmjereni s velikom preciznošću, ali nitko ne može objasniti zašto ti brojevi imaju baš tu vrijednost, zašto je svemir i naš život nemoguć ukoliko bi se promijenio samo jedan od njih za milijunti dio iskazane vrijednosti? Teorija struna ne daje konačan odgovor na ovo pitanje, ali njezini tvorci vjeruju da bi odgovor na pitanje zašto ti brojevi imaju upravo te vrijednosti koje imaju, mogao ovisiti o obliku dodatnih dimenzija. Činjenica da svemir kakav poznajemo ne bi postojao, ukoliko bi ti brojevi imali neku drugu vrijednost od postojećih, otvara ključno pitanje: zašto su ti brojevi tako suptilno podešeni da omogućuju zvijezdama sjaj, a nama život. Vrlo vjerojatno i život na drugim planetima poput Zemlje te postanak i trajanje Vas i mene do određenog trenutka. Znamo, dakle da bi makar najmanjom izmjenom veličina u tim brojevima kao rezultat imali nestanak nama poznatog svemira, planeta Zemlje, pa i nas samih. Teorija struna sugerira kako određenje tih dvadesetak brojeva ima veze s dodatnim dimenzijama. Kad govore o dodatnim dimenzijama u teoriji struna, fizičari više ne govore o samo jednoj dodatnoj dimenziji, kao što je ranije bilo prisutno u idejama Kaluze i Kleina, već za dodatne dimenzije podrazumijevaju bogato isprepletenu geometriju. Stoga, kad bismo hipotetski znali kako dodatne dimenzije izgledaju, mogli bismo izračunati "note" vibriranja svemira. Kad bismo znali pravila postojanja mogli bismo izračunati uzorke vibriranja, mogli bi izračunati i tih dvadesetak ključnih brojeva koji objašnjavaju relacije nama poznatoga svijeta. Ukoliko bi se rezultati koje tada dobijemo iz naših proračuna slagali s vrijednostima tih brojeva, koje su određene detaljnim i preciznim eksperimentiranjem, imali bismo prvo fundamentalno objašnjenje zašto je struktura svemira ovakva kakva je. Drugo ključno pitanje je kako bismo izravnije mogli testirati postojanje dodatnih dimenzija? Je li to samo zanimljiva matematička struktura, koja bi mogla objasniti

prethodno neobjašnjiva svojstva svijeta, ili stvarno možemo testirati postojanje tih dodatnih dimenzija? Čestica zvana graviton je ostatak kakav očekujemo da bude izbačen ako dodatne dimenzije postoje. Međusobno sudaranje čestica u LHC-u će uzrokovati da nešto energije od sudara odleti u dodatne dimenzije. Eksperiment će se provoditi sljedećih desetak godina, a ako uspije, znat će se u trenutku izbacivanja takve čestice, jer će biti manje energije u našoj dimenziji nego prije početka, što će dokazati postojanje dodatnih nama nepoznatih dimenzija Univerzuma. Brian Green teorijom superstruna pokušava odgovoriti na pitanje: što su osnovni, nedjeljivi, sastojci koji sačinjavaju sve na svijetu oko nas. (10) Znamo da se elementi sastoje od atoma. Nakon spoznaje da atomi imaju elektrone koji kruže oko centralne jezgre sastavljene od neutrona i protona, a neutroni i protoni imaju u sebi još sitnije čestice: kvarkove i gluone, teorija struna polazi od toga da u dubini tih čestica postoji još nešto, ali nematerijalno. To je žareća nit energije. Izgleda kao vibrirajuća struna i odatle uopće i sama ideja o teoriji struna. Kao što vibrirajuće strune kod čela mogu vibrirati na različite načine, tako i ove mogu vibrirati po različitim uzorcima. One ne proizvode različite muzičke note, već različite čestice koje čine svijet oko nas. Stoga, ako su ove ideje fizičara teorije struna točne, mikroskopski krajolik svemira se sastoji se od velikog broja malih, sitnih nematerijalnih niti vibrirajuće energije, koje vibriraju na različitim frekvencijama. Različite frekvencije stvaraju različite čestice, a različite čestice čine materiju u svijetu oko nas. Temeljna ideja ove teorije je stara najmanje pet tisuća godina. U indijskoj mitologiji je osnovni element svega prana, a jednako se opisuje u Staroj Grčkoj kod Demokrita pod pojmom atom, što je znanost 20. stoljeća prisvojila kao naziv za osnovnu česticu elemenata, još dok se mislilo da je nedjeljiva. Akceleracija i vrijeme

Fizičari Stephen Hawking i Leonard Mlodinow, autori nedavno objavljene knjige, “The Grand Design”, smatraju da je priroda nasumična i u njoj je sve moguće barem, na razini elektrona, protona, neutrona i kvarkova. (11) Njihova M-teorija je za fizičare izgledan kandidat za teoriju svega, jer se nadaju pronaći teoriju koja bi objedinila sve postojeće fizikalne zakone i ujedinila ih s kvantnom realnošću.

Dali je M-teorija zaista takav "zajednički nazivnik" tek treba dokazati, ali ako se pokaže da jeste ona će predstavljati model prema kojem je svemir stvorio sam sebe; veliki dizajn. Možda se ta misao čini radikalnom, osobito zagovornicima teorije da je Bog stvorio svemir, no ako je Bog vrhunsko biće, koje je stvorilo samo sebe, zašto bi bilo toliko nemoguće zamisliti i da je svemir, slično Bogu, samog sebe kreirao? Potvrda M-teorije međutim ne bi bila dovoljan dokaz nepostojanja Boga, već samo da je naše poimanje Boga pojednostavljeno, kao što je do nedavno bilo vjerovanje da je Bog stvorio svijet u šest dana, a sedmi dan se odmarao. (12)

Prema M-teoriji, prostor-vrijeme ima deset prostornih dimenzija i jednu vremensku. Hawking i Mlodinow objašnjavaju kako se sedam od 10 prostornih dimenzija uvilo ili zakrivilo do te mjere da su toliko male da ih ne primjećujemo, ostavljajući nas u iluziji

kako živimo u tri poznate dimenzije, što je u skladu i s teorijom struna, na kojoj M-teorija počiva. Prema teoriji struna čestice nisu točke, nego uzorci vibracije koji imaju duljinu, ali ne visinu i dubinu – poput beskonačno tankih niti struna. U M-teoriju dobro se uklapa i teorija o više različitih svemira, od kojih svaki ima svoje prirodne zakone, pa je sasvim moguće da uistinu postoji mnoštvo različitih svemira. “Da biste otprilike dobili ideju koliko je točno svemira, razmislite o ovome: kad bi neko biće u samo jednoj milisekundi moglo analizirati zakone za svaki od tih svemira, a počelo je s tom analizom u vrijeme Velikog praska, dosad bi uspjelo analizirati njih 1020. I to bez pauza za kavu”, naglašavaju Hawking i Mlodinow.

Nakon Velikog praska prije 13,7 milijardi godina uslijedilo je širenje materije što je bio preduvjet postanka nama poznatog svemira. Nukleosinteza velikog praska (engl. Big Bang Nucleosyntesis, BBN) je dio teorije Velikog praska koji objašnjava omjere količine različitih lakih elemenata u svemiru. U trenucima nakon Velikog praska, svemir je bio vruća mješavina raznih vrsta čestica. Kako se svemir hladio, barionske čestice kao što su elektroni, protoni i neutroni, počele su se vezivati u atome, uglavnom vodika i helija, koje se prema teorija BBN smatra dominantnim elementima u svemiru i utvrdila je njihov međusobni omjer.

Edwin Huble je 1929. godine otkrio proporcionalnost između udaljenosti pojedine galaktike i brzine kojom se ona udaljava od nas. Ta se proporcionalnost naziva Hubbleov zakon i navodi na zaključak da je svim galaksijama trebalo podjednako vremena za pomak od početne pozicije do današnjeg položaja. Dugo se vjerovalo kako brzina međusobnog udaljavanja konstantna, te će se zbog sila gravitacije tokom milijardi godina usporavati. Danas su znanstvenici precizno izračunali i dokazali stalnu akceleraciju međusobnog udaljavanja galaksija. Stoga znamo, neka snažna sila kontinuirano djeluje na povećavanje brzina međusobnog udaljavanja rojeva zvijezdi u zrakopraznom prostoru svemirskih prostranstava. Galaksije bi se u suprotnom udaljavale jednolikom brzinom ili bi nakon mnogih eona izgubile brzinu i počele pod utjecajem konstantnog djelovanja sve slabije gravitacije, put svojega povratka prema epicentru iz kojega je svemir započeo. (13) Svemir je na početku bio sažet u zamišljenoj točki i od tada se ubrzano širi, pa je u 10-34 sekundi narastao od 10-15 m do veličine deset milijuna promjera sunčevog sustava. U toj epohi nastaje mala asimetrija između materije i antimaterije, koje su se nakon toga uglavnom poništile, no "mali" višak materije stvorio je naš današnji svemir. Neposredno prije Velikog praska nije bilo dužine, širine niti visine, naš svemir je dakle bio sav u jednoj točki iz koje je kretanjem u nekom infinitezimalnom vremenu došlo do stvaranja visine, širine i dužine, a onda i brzine njihovog radijalnog širenja. Teško nam je to zamisliti uzimajući vrijeme kao četvrtu dimenziju pa pokušajmo umjesto toga vrijeme promatrati kao posljedicu kretanja, dakle kao zavisnu varijablu, a samo kretanje kao nezavisnu. Uz širinu, dužinu i visinu uzmimo stoga brzinu kao četvrtu dimenziju nama poznatog svemira, koja dovodi do postojanje vremena kao veličine potrebne nekoj čestici da stigne iz jedne točke do druge. Završna razmatranja

U teoriji struna su svi brojevi odrazi načina na koji strune mogu vibrirati, slično kao što kod nekog instrumenta vibracija zraka ovisi o obliku instrumenta. Dakle, kao što su i strujanja zraka ovisna o zakrivljenosti recimo nekog muzičkog instrumenta, strune ovise o vibrirajućim uzorcima u geometriji unutar koje se gibaju. Vibrirajući stvaraju pretpostavke svemira, a način na koji vibriraju ovisi o geometriji dodatnih dimenzija. Do početka 20. vijeka veliki je broj znanstvenika vjerovao kako Zemljom, "nebom", prirodom i životom upravlja nekoliko jednostavnih zakona, a neobrazovani puk je doživljavao mitske pojmove raja, čistilišta i pakla kao vrhunac osobne etike i gnoseologije. Intelektualna elita je vjerovala u realitet apsolutnog prostora, koji je prema Newtonu pozornica događaja našeg svemira kao jedino mogućeg aspekta Univerzuma. Elementarna čestica se tražila unutar mikro svijeta, ali nije pronađena niti u tisuću puta manjem nano svijetu, iako je znanost prve polovice dvadesetog stoljeća prihvatila atom kao najmanju česticu elementa, a proton, neutron i elektron kao najmanje čestice u svemiru. Početkom dvadesetog stoljeća Einstein otkriva da se prostor i vrijeme mogu uvijati i kriviti, a nakon teorije relativnosti dolazi teorija struna po kojoj gravitacija, kvantna mehanika i elektromagnetizam imaju zajednički nazivnik pod uvjetom da svemir ima više dimenzija nego što ih vidimo. Ova hipoteza se istražuje u eksperimentu, koji bi je mogao provjeriti još u toku našeg života. Projekt koji se provodi u CERN-u, kraj Ženeve u Švicarskoj, koristi u tu svrhu stroj nazvan veliki hadronski sudarač. To je uređaj koji šalje čestice duž kružnog tunela, u obrnutim smjerovima, brzinom bliskom brzini svjetlosti. Svako malo čestice će biti usmjerene jedna prema drugoj tako da dođe do izravnog sudara. Ako sudar stvori dovoljno energije, možda izbaci neke ostatke sudara iz naših dimenzija i natjera ih da uđu u druge dimenzije. Da li se to uistinu dogodilo saznat će se mjerenjem količine energije nakon sudara, jer će se usporediti je s količinom prije, i ako nakon sudara energije bude manje nego prije, imat ćemo dokaz da je energija nekamo otišla. Dakle, ako energija ode na način koji se može ponoviti i izračunati, imamo dokaz da postoje dodatne dimenzije.

Hawking i Mlodinow tvrde da ne postoji jedan matematički model ili teorija koji mogu opisati svaki aspekt svemira. Umjesto toga, čini se da postoji mreža teorija koja opisuje funkcioniranje svemira, a koju znanstvenici nazivaju M-teorijom. Za njih je svaka od nekoliko teorija u M-teoriji dobra u opisivanju dijela fenomena, a ondje gdje se opsezi teorija preklapaju, podudaraju se i različite teorije, pa se može tvrditi da su sve one zapravo dio jedne, veće i obuhvatnije teorije, ali naglašavaju da niti jedna, pojedinačna teorija unutar te mreže ne može opisati svaki aspekt svemira. Preduvjet valjanosti M-teorije je najmanje deset prostornih dimenzija i jedna vremenska. Ukoliko se pokaže točnom preostat će traženje odgovora na pitanje dali je taj broj konačan, odnosno da li je broj svemira u Univerzumu konačan ili beskonačan?

M-teorija je ujedno solidan temelj na putu traženja energetsko-materijano-duhovne znanstvene paradigme, ali je daleko od nje kao i od odgovora na pitanje postojanja ili nepostojanja Boga. Dokazuje apsurd mitske naivnosti i isključivosti u mnogim teološkim raspravama, ali ne dovodi u pitanje umjetnost, filozofiju i religiju, bez kojih ne može prevladati ograničenost dosega centralnog uvida. Takva redukcija bi bila suprotna i njezinoj osnovnoj metodi sažimanja svih raspoloživih teorija kao resursa znanja, pa bi u tom smislu onemogućila i najbolje istraživače nekog izoliranog znanstvenog područja ili ograničeno umreženog dijela znanstvenih disciplina. Ukoliko bi se odrekli intuicije i perifernog uvida svojstvenog čovjeku, zatajili bi sami sebe koji razmišljamo o evoluciji

svemira, što je dokaz ne samo da jesmo, već i da smo biće sinteze sastavnih dijelova Univerzuma: materije i duha.

Bilješke: 1. Mnogi istaknuti znanstvenici istraživali su veze duhovnog i materijalno-energetskog aspekta postojanja. C. G. Jung je nezaobilazan u tom području, jer je u svojim istraživanjima osim velikog doprinosa koji je dao na području psihologije, potaknuo mnoge znanstvenike s kojima je surađivao da pokušaju doći do nove paradigme u znanosti. Zanimljivi su, na primjer, zajednički pokušaji Carla Junga i fizičara Wolfganga Paulija koji su rezultirali otkrivanjem sinkroniciteta kao vremenske podudarnosti dva ili više uzročno nepovezana događaja, koji imaju isto ili slično značenje. Zoran Stamenić: "Evolucija uma" eMzin, časopis Hrvatske Mense, svibanj-lipanj br.2/2010. 2. Einsteinov rad "O elektrodinamici pokretnih tijela" ("Zur Elektrodynamik bewegter Körper"), bio je objavljen u lipnju 1905. Ovaj rad predstavlja uvod u posebnu teoriju relativnosti, kao teoriju vremena, prostora, mase i energije, koja je u suglasnosti s teorijom elektromagnetizma. Neki povjesničari znanosti vjeruje da su i Einstein i njegova suradnica matematičarka Mileva s kojom je bio u braku, bili upoznati da je čuveni francuski matematičar i fizičar Henri Poincare bio već objavio relativističke jednadžbe, par tjedana prije nego što je Einstein prijavio svoj rad za objavljivanje. U radu, "Ovisi li inercija tijela o njegovom energetskom sadržaju?" ("Ist die Trägheit eines Körpers von seinem Energieinhalt abhängig?"), objavljenom krajem 1905. Einstein pokazuje da je iz relativističkih aksioma moguće izvesti čuvenu jednakost koja izražava ekvivalenciju između mase i energije. Energetski ekvivalent (E) nekog iznosa mase (m) jednak je masi pomnoženoj sa kvadratom brzine svijetlosti (c). Međutim, Poincaré je bio prvi koji je objavio ovu “energetsku jednakost” 1900. godine, u neznatno drugačijoj formi, naime kao: m = E / c2, Isto 3. Isto 4.Zoran Stamenić: "Meditacija Jesam", Elektroničke knjige, Zagreb, 2009., www.elektronickeknjige.com 5. Alan W. Watts, The Way of zen, Pantheon Books Inc., 1957. 6. Znanstvenici koji holistički pristupaju konceptu razvoja su rijetki. Jedan od njih je čileanski ekonomist Manfred Max-Neef, koji je zaslužio međunarodno priznanje pisanjem o razvojnim alternativama. "Ekonomija treba služiti ljudima, a ne ljudi ekonomiji", izjavio je još 1983. godine kao dobitnik Right Livelihood Award, nagrade koja se naziva i alternativnim Nobelom,. Povodom 30 godina dodjeljivanja te nagrade intervjuirala ga je Amy Goodman za Democracy Now!, H-Alter 14.12.2010. 7. Brian Greene THE ELEGANT UNIVERSE 8. Isto 9. Isto

10. Kvantna je fizika mogla modelirati to čudno dualističko ponašanje materije u konzistentnom matematičkom modelu, međutim nikada nije mogla objasniti zašto se elektron ili foton na primjer ponašaju jedan put kao čestica a u drugoj situaciji kao val. Kada se promatraju elektron ili foton kao čestica, sadržani su u ograničenom prostoru, međutim kada se promatraju kao val, on je svugdje jer se valovi šire u prostoru. Pokušati to zamisliti je potpuno nemoguće! Stoga su nazvali taj val-česticu atomskom materijom wav(e)(part)icles (analogijom bi prijevod bio val(čest)ica) indicirajući njihovu dualističku prirodu. Kvantna znanost predviđa postojanje tako zvanog ne-lokalnog učinka. Ne-lokalni učinci su učinci koji se događaju istovremeno između fizikalnih objekata separiranih u prostor-vremenu. U tom slučaju nikakvo vrijeme nije uključeno između uzroka i učinka. To je potpuno protivno teoriji Einstein-a, po kojoj ništa u svemiru ne može prijeći brzinu svijetlosti. Kada je prvi put čuo o predviđanju postojanja ne-lokalnih učinaka kvantne znanosti, nazvao ih je 'sablasnom akcijom na daljinu'. Jednostavno nije u to vjerovao, www.fx-files.com

11. Stephen Hawking “The Grand Design”

12. "Biskup Ussher, nadbiskup cijele Irske od 1625. do 1656., bio je još precizniji u procjeni porijekla svijeta: Bog je stvorio sve, aposlutno sve što postoji, u 9 sati izjutra 27. listopada 4004. godine prije Krista.", Isto.

13. Hawking i Mlodinow polaze od pretpostavke oko koje se danas slaže većina fizičara - svemir je star oko 13,7 milijardi godina, što znamo prvenstveno zahvaljujući Edwinu Hubbleu koji je otkrio da svemir nije statičan, nego se širi. Hubble je do tog zaključka došao analizirajući spektar svjetla koje su emitirale zvijezde – što su zvijezde bile dalje od nas, to su se brže kretale. Ako je to točno – a zasad sve pokazuje da jest – to bi značilo da je svemir nekada bio značajno manji. Ako odemo još malo dalje, doći ćemo do događaja koji znanstvenici danas nazivaju Velikim praskom. Svemir se ne širi na način na koji bi, recimo, netko pokušao proširiti svoju kuću. Dakle, ne tako da sruši jedan od zidova i potom izgradi kupaonicu ondje gdje je do jučer u vrtu stajao masivni hrast. Svemir se, kako je slikovito opisao 1931. astronom Arthur Eddington, širi kao balon koji napuhujemo. Koliko će se dugo i dokle naš svemir širiti, nitko ne može predvidjeti. “Čudo Velikoga praska, odnosno faza nagle inflacije (širenja) svemira, dobiva pravo značenje ako zamislimo da je kovanica dijametra jednog centimetra odjednom, u djeliću sekunde, narasla na deset milijuna puta veću širinu od one Mliječne staze. Prema Einstenovoj općoj teoriji relativnosti, to nije moguće, jer se ništa ne može kretati brže od svjetlosti. No ograničenje brzine, čini se, ne odnosi se na širenje svemira”, pišu Hawking i Mlodinow, Isto. ZAKLJUČAK

Zahvaljujući ubrzanju napretka znanosti znamo da se galaksije sve brže udaljavaju jedna od druge. Sinkronicitet oba procesa podudara se s dojmom da nam vrijeme teče sve brže, a možda otkrijemo i uzročno posljedične veze akceleracije kretanja galaksija s dojmom kako nam se iz godine u godinu čini da nam kao pojedincima i ljudskoj vrsti vrijeme sve brže prolazi. Do saznanja o ubrzanom kretanju galaksija, vjerovalo se kako je to samo subjektivni osjećaj, no sada zahvaljujući dostignućima teorijske fizike, astrofizike, filozofije, molekularne biologije, psihologije i ostalih područja suvremene znanosti znamo da treba tražiti pobliža objašnjenja ovog sinkroniciteta. Dokazano je u teoriji i praksi da tijelo koje se kreće većom brzinom ima objektivno sporiji protok vremena u odnosu na tijelo koje se kreće sporije. Tako se u odnosu na ubrzano međusobno udaljavanje galaksija putem radijalnog udaljavanja od točke Velikog praska, kojim se milijardama godina iz jedne točke širi naš svemir, može hipotetski zaključiti da bi vrijeme bez akceleracije međusobnog udaljavanja galaksija u odnosu na protok vremena kakav je sada, nama samima teklo sporije. Sporije bi teklo i bilo kojem drugom tijelu na zamišljenom planetu nekog drugog svemira jurećih galaksija uz pretpostavljenu deceleraciju, ili jednoliku brzinu. Nasuprot tome, vrijeme bi nam teklo još brže nego sada da smo dio nekog svemira u kojemu galaksije imaju još veće ubrzanje međusobnog udaljavanja, dakle uz pretpostavku da je ta akceleracija veća od postojeće u našem svemiru. Ako nastavimo u tom pravcu razmišljati, odjednom "vidimo" u epohama stvaranja našega svemira unutar prve sekunde postojanja svemira, neposredno nakon Velikog praska, vrijeme koje je sa aspekta protoka našega današnjega vremena teklo bilijunima bilijuna puta sporije od puževog koraka, ali i tada uz akceleraciju, kao što i danas sve brže teče u odnosu na ranije vrijeme našega svemira. Stoga, da nije prije 13,7 milijardi godina bilo Velikog praska, vrijeme bi u našem svemiru i dalje bilo neodređena i neostvarena veličina, ne bi postojalo, jer ne bi bilo ni kretanja, niti svemira, pa niti nas. Eto dakle i objektivnog razloga da nam se čini kako vrijeme što smo stariji sve brže prolazi. Stoga je u novom sagledavanju dimenzija postojanja, umjesto tri prostorne i jedne vremenske dimenzije, logičnije tretirati kretanje kao dimenziju, a vrijeme kao izvedenicu kretanja točke, linije, lika i tijela. Na taj način dolazimo do slijedećeg sagledavanja energetsko-materijalno-duhovnoga svijeta u kojemu živimo: Prva i temeljna dimenzija Univerzuma je ništavilo iz kojega je sve proizašlo pa i druga dimenzija: točka. Kretanje je treća dimenzija. Vrijeme ostaje četvrta dimenzija. Kretanje točke čini dužinu, koja je peta dimenzija. Kretanje dužine daje lik, koji osim dužine ima i širinu, što daje šestu dimenziju postojanja. Sedma dimenzija je visina kojom se lik u kretanju pretvara u tijelo. Osma dimenzija je duh (informacija, znanje). Deveta dimenzija je život, a deseta dimenzija ukupnost strukture i međuodnosa struna, kvarkova i gluona, atoma, elemenata, kemijskih spojeva, anorganske i organske materije, živih bića i bića koja imaju svijest o svijesti ovih beskrajnih procesa. A gdje je "jedanaesta dimenzija" pitat će teorijski fizičari, jer bez nje nema njihove teorije struna niti svemira, pa niti Vas, mene i njih samih. Jedanaesta dimenzija i ostale nama nevidljive dimenzije jesu Univerzum, ili drugim riječima, ono što je kao hologram u svemu sveprisutno, beskonačno i neodređeno, Dakle, jedanaesta dimenzija i sve ostale nama nevidljive dimenzije predstavljaju Boga kao beskonačnu i neodređenu emanaciju, koju ne možemo iskazati i definirati, ali je svatko od nas može svakim svojim dahom osjetiti i potvrditi kao periferni uvid JA JESAM.