Dijalog [godina 17, broj 3-4; 2011.]

8/13/2019 Dijalog [godina 17, broj 3-4; 2011.]

http://slidepdf.com/reader/full/dijalog-godina-17-broj-3-4-2011 1/264

Časopis za filozofijui društvenu teoriju

CENTAR ZA FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA

3-4, 2011

Rasprave i osvrti

Umjetnost i vizuelna konstrukcija kulture

Mjesto i uloga sociologije ubosanskohercegovačkom društvu







DIJALOG 3-4 (2011)Časopis za filozofiju i društvenu teoriju

Izdavač:CENTAR ZA FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA ANUBIH (CFI)Sarajevo, Bistrik br. 7, tel. 20 60 34, 21 09 04, fax. 20 60 33E-mail Centra: [email protected] časopisa: [email protected]

Savjet časopisa:ARIF TANOVIĆ VLADIMIR PREMEC – predsjednik Savjeta i direktor Centra za filozofJASMINKA BABIĆ-AVDISPAHIĆ – član CFISADUDIN MUSABEGOVIĆ – član CFI

Glavni i odgovorni urednik:UGO VLAISAVLJEVIĆ – član CFI

Zamjenik glavnog i odgovornog urednika:SULEJMAN BOSTO – član CFI

Tehnički sekretar:FATIMA K IRLIĆ

Lektor i korektor:S NJEŽANAĆERIĆ

Računarska obradaZLATKO EMINAGIĆ

Časopis izlazi tromjesečno

Žiro račun Dijaloga je:ANUBiH 1610000010720063Raiffeisen bank DD BiH, Sarajevo

Za izdavača:VLADIMIR PREMEC

Tiraž300 primjeraka

Štampa:



Rasprave i ogledi

Abdulah Šar č ević – Ot-čaravanje Istoka i Zapada .....................

Momir Đurović – Svijet u kojem živimo .................................

Marina Katnić-Bakaršić – Prozor kao znak:

višestrukost semiotičkog

čitanja ..............................

Dražen Pehar – Herodot, Kafka pred Zakonom,

i višeznačnost kao pokretač književnoga zapleta

Anela Hakalović – Narcis i Eho: priča o utjelovljenju i rastjelovlj

Drago Perović – Lice ranjivosti – Hegel i Levinas: do gole ko

Umjetnost i vizuelna konstrukcija kulture

Sadudin Musabegović – Kultivisanje vizuelne percepcije .......

Asja Mandić – Recepcija umjetnosti – Problem sa savremenom u

Dubravka Pozderac-Lejlić – Ekspanzija kulture –

pucanje šavova kulturalnog carstva .....................Senadin Musabegović – Dislokacija – kreativni potencijal lok

Mjesto i uloga sociologije u bosanskohercegovačkom dru

Izlaganja sudionika ..................................................................

Vladimir Premec – Odsjek za filozofiju i sociologiju ..............

Prikazi i osvrti





Rasprave i ogledi





Abdulah Šar čević

Ot-čaravanje Istoka i Zapad“Zapjenjeni protivnik”

Dijalog kultura i religija Ni arogancija niti defetizam

“FUNDAMENTALIZAM OKCIDENTA”/ STRAH

K ULT OPOZICIJE I POLARITETA

Tako se – u tom interkulturalizmu ili u visokokulturn – uspostavlja i novi odnos prema znanstvenoj kult

porijeklo ima u Evropi. Interkulturalni mislioci strahuju od “

ma Zapada”, od kulta opozicije i polariteta, kulta koji direkt

vodi do apsolutiziranja polemosa ili polemologije, nezaustav

forme kulture koja svoj sublimirani izraz nalazi u zapadnoj je vrh Hegelova apsolutna dijalektika.

Kada je riječ ofilozofskom dijalogu sa kulturama Istoka

je toliko stoljeća višestruko dospio u mistično-mitologijs

pred-metafizičkog mišljenja. Danas već govorimo o “ot-čarnapose o Evropi i azijskim carstvima u 18. stoljeću.1 Mož

samo neki nagovještaji i naznake, koje nalazimo u novijima (J. Osterhammel i drugi). Prvo, ustanovljujemo da je utalu 19. stoljeća iščezao “ne-evropski svijet”, to znači Azinog horizonta građanske publike. Zanimanje za ovaj kontu periferne zone, nije potpuno izgubljeno. Prije svega, u fi

UDK /UDC



8

Kažimo ovako: ona je bila kontinent za svakovrsne mis

je počivala na prosvjetiteljstvu, na vjeri da će napredak znatehnike i industrije, sam napredak, neizbježno proizvesti m

dak, rast slobode i mira, sreće i pravednosti. Ona je optereti ju – danas planetarnom kulturom i civilizacijom, dovela na bijedu bijelog čovjeka, njegovu narcističku oholost i mazo

prema drugim narodima Dalekog i Bliskog Istoka.

Tek je u doba novog osvita u 21. stoljeću mogu

će govoritgućnosti, o potrebi prevladavanja totalizirajućih figura mišlj

no s nekim razlogom se to odbija; u tome se prepoznaju zna jeta. I to je uvjerenje “tradicionalista” ili “konzervativaca” usmislu riječi. Ta kriza se, vjeruju “tradicionalisti”, može prevvratkom na klasične predaje Zapada.2 Za filozofski diskurs izuzetno je važna ilustracija historije onog Istoka: onog “egz

jentalnog karaktera” i “orijentalne mistično-mitologijske zbznati teškoće interkulturalnog spo/razumijevanja znači svagodnosa morala i ćudorednosti, “internog odnosa značenja i vskog konteksta jezika i kultura.

DA LI JE JOŠ MOGUĆA FILOZOFIJA POVIJESTI? VARIJANT

ILI TUŽNE TEORIJE. K O JOŠ VJERUJE DA POSJEDUJE ISTINDIVERGENTNI PROCESI UČENJA/ “ARHEOLOGIJA REVOLU

U novom mnoštvu historijskih mijena u odnosu izmeđuda, uočava se da je Azija sada nešto drugo no što je bila, nastoljeću; ona je antipod Zapadu (das Gegenteil des Abend-

je Azija bila u 19. stoljeću – to je slika koju je diktirao ko

tički Zapad. Hegel je u Filozo fi ji povijesti izrazio tu zapadoholost. Kineski narod, na primjer, reći će on, nema osjeć

stva i krivnje. Danas bismo rekli: “Čovjekova bijeda ne sasnjegovim patnjama koliko u nesposobnosti da bude sam krhoće biti sam kriv za njih ”3 Narod koji nema osjećanje st



ABDULAH ŠAR ČEVIĆ

Azija – posebno za japanske filozofe – pojavljuje kao žuđe

Čemu? Alternativa prema “površnom racionalizmu” zapadmišljenja, evropeizmu, prema dramaturgiji ništavnosti matnih ciljeva. Treće, vrlo brzo se skliznulo u drugi ekstrem; onrakterizirati kao vizija demonske Azije, divlje i podmukle.

Ona se zgušnjava u novu apokalipsu, u “žutu opasnost”. i danas ima fatalan prizvuk. Ona naslućuje samo zlo/kobnost

ove projekcije – ufi

lozofskom smislu – iskazuju poremećedarda racionalnosti određenih slika svijeta ili tradicija. Živ

i nehotično za rasipanje multikulturalnih društava i za babi pomutnju u jednom odviše kompleksnom svjetskom društvdonosi političke odluke i da realizira ljudska prava.4

Sva ova razmatranja nam nameću i pitanje o kritičkoj rekoma dugog 18. stoljeća. To je bilo “razdoblje ravnoteže izme

pe i velike Azije”. Jürgen Osterhammel dokazuje slijedeće: obrazovanu Evropu Azija bila nešto manje od carstva fantasnešto više od “ogromnog materijalnog polja za studij čovjekagove civilizacije”.5 Čini se da su nestali evropski i evropeiza

pi jer je Evropa sa svojim znanostima i filozofskim prosvjetčila otvorenost prema svijetu, jednu nezasitnu znanstvenu zngućila jednu svoju projekciju: besprimjerno nezainteresiran“azijskim stranim”. Cijeli su kontineti postali predmet višesvanja, napose etnologije.

Danas se to zove ot-č aravanje Azije. U 20. stoljeću u Evro ber govorio o protestantizmu i duhu kapitalizma, o proboju liteta i o ot-čaravanju. Odnosilo se to na cijelu Aziju; odnos

nent koji je stariji nego porijeklo svih religija i kultura, u svi u svojoj demoniji, zlokobnosti. Međutim, ono što je ovdjeot-čaravanje, bilo je znak tektonskih promjena. Arapi, IndijcKinezi postali su, kaže J. Osterhammel, za kratko vrijeme “j di ” S ji j bi ć t i dij l i k



10

ekonomske i “mentalna karta svijeta”: nova veoma osnažen

jest o moći u doba Napoleona i bujanja evropskih nacionalvali su evropo-centrirani samoodnos.Ova izražena evropska svijest otvorila je istodobno prost

ideologije poslanstva jedne “civilizatorske misije.”6 Otvaralstvo. Putnici, avanturisti, učitelji jezika, diplomate i filozofi,u one suvremenike bez predrasuda, suvremenike 18. stoljeć

toč jakim demarkacionim linijama izme

đu Istoka i Zapadatura i tradicija, religija i ćudorednosti, – nastojali da ono što

đ er respektiraju iako ga ne mogu pojmiti. To je bio jedan nturno-moralni stav.

HIPERPOLITIKA / “IZGLEDI ZA GRAĐANSKI SVJETSKI RAT

Ova optika dolazi do izraza u svojevrsnom vrednovanju

sno posredovano. Oni su “junaci”, jer im je bila jasna “ambivravanja (die Entzaüberung)”.7 Oni su uvijek bili u prelaženjunuli su se da “harmonija i konflikt kultura dospiju u umni ole su kosmopolitske ideologije, evropska obrazovanost, ne oBila je kosmopolitski orijentirana, bila je višejezična, nacionigrale neveliku ulogu. Philosophers nisu bili žrtve narcističk

davanja, bili su dovoljno veliki da su bili samokritični, da bsusretali doduše ne kao iste, ali ipak su ih priznavali kao alteživota. Ove debate nisu mirovale u kulturnom i filozofskom

Središnji motiv je bila analiza borbe oko priznavanja i inspo/razumijevanja. Pri tome može se reći da su Voltaire, Ei Carsten Niebuhr bili imena epohe prosvjetiteljstva. Jürgen

također pokazuje da je u djelima o Aziji dominiralo rasističksvakom slučaju jedno ponašanje u smislu naklonosti onog kozna; i to je bilo u 19. i u 20. stoljeću. Stoga je Osterhammelovsvjetiteljstvu mogla biti razumljiva. On je, međutim, razjaspolitiku i ponašanje ukoliko se i sam pitao o porijeku evrop




Autentična drama je to kako je Evropa nabacivala proje

ne onog neevropskog, istočnog; u svojoj dramaturgiji – kao zalnog ustanovljenja poretka. No, što se u povijesti sve višeispravnu blizinu onom stranom, drugom u njegovoj drugostno

bio veći izazov evropskom smislu za poredak”. I to je, ipak, bizbavljenja. Drugim riječima, Evropa je tragala za sobom inašla svoju supstanciju, ukoliko se sama oslobađala tradicio

ža azijskih kultura. Ovo se može učiniti plauzibilnim za evrtiteljstvo u cijelosti. Sada se Evropa distancirala od Azije, “

vremeno uvijek dublje ponirala i skoro kolonijalno potčinjaznači za intelektualnu Evropu. J. Osterhammel je ponudio spAzije. Pokazao se kao dobar znalac i interpretator oko središnvremenog svijeta, o teorijskim raspravama o “vlastitom i dr

VELIKI DISKURS ZAJEDNICE / FASCINACIJA STRANIM, NEPSVIJETOM / EXODUS INTELIGENCIJE / EVROPSKA HERMEN

To da ne zapadnemo u zlokobne promašaje u susretanjuznačajan korak u interkulturalnom ili postmodernom disku

tekstovi o Aziji moraju izbjeći pojednostavljenu i krnju argumoni nose sa sobom sjenku jedne melanholične hermeneutike

logičkog kao i praktičkog potkopavanja svojeg vlastitog funAko plediramo – kao što to čini J. Osterhammel u djelu

Azije” – da se evropski tekstovi o Aziji ili Istoku situiraju ukretne kontekste društvene prakse, u povijesno-kulturni kontveć na putu da ga učinimo dostupnim pronicanju ili razumijegog. Pri tome se moramo uvijek osvrtati na sjenku filozofa i

ra, na najvažniji umni potencijal jednog svjetskog interkultunja, jer samokritički duh otkriva kada se i u kojoj mjeri iza nutičkih ili intelektualnih mjerila događaju maskirana nastoj

politike, kolonijalnog potčinjavanja ili marginaliziranja.10



12

Priznanjem mogućnosti propitivanja granica hermeneuti

struktura pojmovnosti i intelektualnih mjerila mi sebi omoznanje polivalencije tog, apstraktno govoreći, drugog u njenosti. U Kini, Japanu, Indiji etc. hermeneutički tekstovi o Aovog osebujnog svijeta u ranijem vremenu, ona su dvoje ist

jekti evropske moći uobrazilje ili imaginacije i pokušaji da seti sa spoznajnim sredstvima svagdašnjeg vremena”.11

Jedan nepristrani pogled na stranu kulturu Dalekog Istse bori za mjesto na suncu duhovnosti ili komunikativnog onalnog uma. Tu više nije riječ o tome da se pomišlja da seda nadmudriti od strane zapadnih totalizirajućih figura miš

ska psihologija, vjerna svom kritičkom impulsu, zna za neonadvlada ono pojednostavljeno i paušalno suprotstavljanje

djeg – drugog, to što dominira i na Zapadu i na Istoku. Nadmijevanje, koje uvijek ima svoju dramaturgiju; tu su međ utizgubljeni; nastupa ono nerestriktivno i fino opažanje difereva-konstrukcija diferencija.

SVIJEST I SOPSTVO / SFERIČ NA POVEZANOST

Zato se i postavlja pitanje i nama Evropljanima i Azijcim

Indijcima, Kinezima ili muslimanima: U čemu se sastoje rEvrope i Azije, svagda u perspektivi pojedinih autora? Kakvrednovati? Ili: Kako bismo mogli “savladati užasavanje pred

strah pred drugim kao drugim? Kako da dospijemo u svjetskistadij višejezičnosti, u kojoj je moguće susjedstvo drugog, kno, usprkos svoj drugotnosti, (alteritas) posredovano nama

U ovome je kontekstu, međutim, spoznaja krivih puteva bismo mogli otkriti u politici i diplomaciji, u opisima putovanjima, u pustolovinama. Na putu vlastitog samoizviđanja Evvlastite stranputice. Prikazuje neposredno iskustvo putujućs jedne strane, i ono što čitatelji mogu da otkriju u njihovim




siromaštvu nacija. U studiji o “zbiljskim i nezbiljskim desp

bismo naći nastojanje oko samoimenovanja Evrope kao potsobom: u tome kako su Evropljani bili u prijeporu sa forma

poretka u Aziji i kako su nastojali da izvuku nauk ili pouku Na taj način dolazimo i do spoznaja o stanovnicima odr

Aziji, o naslijeđu određenih kultura i religija koje bismo htjrespektirati, iako ih emocionalno, vjerovatno, nikada nećemčemo spoznanje koje tradicije ti stanovnici odre

đenih regijave ili da prekinu, ili da preformiraju, kako se ophode, na pri

Japanu, u Indiji, u Pakistanu ili na Srednjem Istoku, sa svohistorijskom sudbinom, kako se ophode međusobno (mutuko, sa samom prirodom.14

DA LI SU SVE SINTETIČKE ENERGIJE STAVLJENE IZVAN SN

DRUGO U NAŠIM OSJETILIMA SIMPTOMATIČ NI STAV.Dakako, povijest susretanja Istoka i Zapada nije jednozna

se reći da je nova povijest – u diskusiji o ljudskim pravima moguća u jednoznačnoj perspektivi. Zapad – kao i Istok – traga za sopstvom, za vlastitim identitetom, stvara ljudima iliku za susret sa onim velikim i mjerodavnim u svjetskoj po

gostrukim kulturama, ali i sa svojom vlastitom sjenkom. Tokojem otkrivamo šta smo izgubili, zaboravili, potisnuli u rsmo pervertirali. Stupanjem na put mi prešutno priznajemo žnja za drugim ili boljim sopstvom, estetikom moralnog bićkada ne možemo dospjeti izravno.

Ali svagda i u interkulturalnom susretanju želimo izbje

koji sve pervertira, koji potire i istinu kada je nastoji izreći želimo patologiju života, nego umjetnost života. Samo onana za mrtve. Čini se, samo ona zna ono do čega znanje ne “samo ono što sebi nanosi bol počinje tražiti sebe – ispunjeboljim sopstvom koje bi bilo pravo jer bi prestalo patiti zbo



14

MI SMO NAUČILI DA SVAGDA MISLIMO NA KRAJ

ILI NA ODGOĐENI KRAJ ILI NA KRAJ BEZ KRAJA.17

“Utopija o jednom kontinuumu koji potj

Otuda nova perspektiva svjetske povijesti koja nije u

sa nadređeni/podređeni, dijalektike gospodara i sluge, kakopisao u Fenomenologiji duha, nije sukob kultura. Imati vsopstvom, svagda znači htjeti-drugo-kao-drugo; znači počga svakovrsne narcističke slike svijeta, za koju će svako binteligencija dospijeva u krug nesretne svijesti koja je svjda je supstancijalni duh izgubljen i da se ništa više ponovidentičan način.

Da podsjetim na sudbinu Ibn Rushda ili Averroesa (Abu

mmad ibn Ahmad ibn Muhammad ibn Rušd, al-Hafid). On jerizik svakog filozofskog istraživanja i prosuđivanja. I to veogov prijatelj i prethodnik na dužnosti liječnika, Abu Bakr I

je bio autor čuvene filozofske robinzonade sa lijepim naslohus Autodidactus (Der von sich selbst gelehrte Welt-Weise)

je prvi put kalifu. Tada ga je suočio sa izazovnim pitanjem

stvoreno ili je od vječnosti do vječnosti? Na to je pitanje Ibligentan i darovit, pronicljiv, odgovorio: “Verwir-rung und Fmen mich, und ich begann, nach Aus fl üchten zu suchen...”18

No, pogledamo li pažljivo u tkanje sudbine Ibn Rushdada je bio “komentator” Aristotela, koji je važio kao “filozo

da je tako veliko djelo gr čkog filozofa steklo svoju djelotvo

svijest, u smislu Gadamerove hermeneutike. Djelovalo je na pad. Učilo ga je, i to je ironija povijesti, spoznalo ga na putskog svijeta i islamske kulture, u kojoj je vrhunio Aristotel.

Ibn Rushd je, kao što je znano, izrazio ideju o nestvorenosranje je samo davanje forme Jasno je porijeklo pluraliteta i d




taire ili u 19. stoljeću Ernest Renan, u 20. stoljeću, prije svi

sa svojim konceptom “aristotelovske ljevice”, bila je nova blimacije i interpretiranja ovog arapskog filozofa.

“POJAM ARHEOLOGIJA-SUVREMENOSTI”Ko počne misliti iz povijesnosti filozofi je i znanja uopć

spoznati plodotvornost susjedskog razumijevanja i višestruvezivanja i posredovanja evropskog i islamskog prosvjetit

mjer, Ibn Rushda ili Voltairea. Tim se u pozadinu povlači varkoba kultura, koji još uvijek fascinira duhove i na Istoku i nizmeđu fundamentalističkog načina zapadnog liberalizma i damentalizma, prikriva onu veliku i dramatičku mogućnost

jeta: smisao za pluralitet i integritet različitih koegzistirajuć jednog multikulturalnog društva.

Taj smisao za koegzistenciju različitih kulturnih univerzuturni individuum razvija u sebi sa vlastitim kulturnim i duhotom. Hegelovski rečeno: na razini uzajamnog priznavanja ranih slika svijeta ili živototvornih interpretacija. Taj jedan pusoko-kompleksnim društvima, u novoj političkoj kulturi kolja integrirane građane, koji dijele vedru umnost – ne onu n

nalno motivirana uvjerenja stvaraju razobručivanje komunida o kojima je najizazovnije pisao Karl Jaspers u svojim djeu Die grossen Philosophen.

Ovo razobručivanje komunikativnih sloboda u političkojna Istoku tako i na Zapadu, uvodi demokratsku proceduru u rjkoflikata u svijetu, posebno u Evropi i Africi. Riječ je o pra

kanaliziranju vladanja koje smanjuje izglede oslanjanja na ii na upotrebu administrativne moći u jednakomjernim interTo nije prepuštanje nedostižnome, lakovjernoj utopiji. Na

zalizam pravnih principa i ljudskih prava i dužnosti uopće koj zastarjeloj ideologiji, zakržljalom načinu mišljenja. On



16

du su sistem prava i principi pravne države na osnovu njen

stičkog sadržaja sa ovim moralom”.

21

Skoro je suvišno rećisudbonosan za sve više civilizacijske ili svjetske procese, k

tako i na Zapadu.Da: tu je svagda uključeno etičko-političko sporazumije

donijelo istovremeno i to da su pravni sistemi “etički impre“u njima ogledava politička volja i forma života neke konkre

jednice”. To dolazi do punog izraza u slučaju imigracije. Nekmlje, na primjer, nastoje da preventivno djeluju na imigracimalja. One dozvoljavaju – kako kaže jedan holandski istražde Kaa) – rad sa osobama koje raspolažu sposobnostima vtnim za društvo u sasvim izuzetnim slučajevima (soccer plaspecialits) koji dolaze iz USA, znanstvenici iz Indije etc.

One kombiniraju restriktivnu unutarnju politiku sa politikomna zahtjeve za azilom i sa praksom deportiranja bez odlaganja.on is, that they will individually and jointly use all means at tstem the tide.”22 Znamo da je ta politika u odnosu na imigracizemljema, uz sve kompromise oko azila, ono što većina stanžava. To sada dobija formu tvrdoće. Širi se netrpeljivost premkoja ide skupa sa narcističkim deformacijama političkog siste

lujućom shizofrenijom ili paranoidnom prostotom jednog druI Charles Taylor i Jürgen Habermas i mnogi drugi teoreti

potraže odgovor na pitanje o ovoj vrsti politike prema imisvega, in abstracto, a potom osvjetljavajući, na primjer, njeo azilu u 1992/93. godini, također o njenoj historijskoj pozanudili alternativu koja nas vodi do debate o etičko-političko

jevanju. Taj razvoj ka višem zahtijeva, posebno u balkansksvijetu, svijest o krhkosti demokracije, multikulturalnog dru

prava i dužnosti uopće.

NIVELIRANJE SUDBINE I NESREĆE




multikulturalno društvo, koje je u Bosni stoljećima nadživj

ke sistreme i katastrofe, izgleda da je stvarfi

lozofskih zanedaju kao novo opsjenarstvo u očima onih koji su izjednačilsreću, sudbinu i katastrofu. Ta sumanutost se preobrazila unalno/nacionalsitičko pravo: na rat i istrebljenje drugih.

Svaka nada u uvođenje čovječnosti ili, drugim riječima, komunikativnih sloboda, smatralo se i danas se smatra umišonoga ko se smije nadati samo nesreći.23 Pravilo čovječnostiđuje izuzetkom kojeg prakticiramo. Opasnost raste i u Evro

politički sistemi proizvode sredstva, svrhe i ideje za uzajamvojnu, hegemonijalnu i uništavajuću konkurenciju”.24 Politikral? To nije pitanje in abstracto.

Mir jeste pervertirano pravo na mir i koegzistenciju; miže ravnotežom progresivnog terora i straha. Mi znamo odavmeđ utonovi tužne antropologije: “Ovo uvjerenje je istodobnapsolutno paranoidno. Realističko, jer odgovara interakciji pstema; paranoidno, jer je na duge staze i u osnovi potpunoOvom sistemu igre je, dakle, realistično biti nepovjerljiv sv pravnosti na opasnost. Ali to nepovjerenjenje, istodobno,

pravcu permanentnog naoružavanja, kao da ono više u na

da neutralizira ono manje u nepovjerenju. Moderna politikna to da jedno gigantsko folie a deux (ludilo udvoje) držim

jesti o realnosti.”25

PROCEDURALNI KONSENZUS I DIJALOG

U to se uvjeravamo kada nastojimo oko uspostavljanja on

ture koja preferira proceduralni konsenzus i dijalog – integr pluralističko društvo. Prvi je korak iskušenja prilagodjavanjrealizmu. Projekcija pluralizma i multikulturalizma čini se lozofa ili dobroćudnih individuuma. Znamo da su u pravu Mi Th. W. Adorno. Oni kažu: “Čak i nepravda, mržnja, razar



18

Onaj ko se suprotstavlja pomahnitalom koru, dalekosežn

vim projekcijama ili slikama buduć

nostič

ovječ

anstva. Stogadjeluje u toj pomahnitalosti uma. Ona zahtijeva pomirenje sasa čovjekom i prirodom, povrh svake fašističke solidarnosti.suprotstavlja subjektima impregniranim nacionalizmom, sa vjerenjem između individuuma i naroda, taj mora biti pripravfamirati “kao nekog ko je, vođen vjerovatno dobrim namjeradikt”, “Predika na brdu”), pribjegao bijegu iz zbiljnosti. Alto. Pojam zbiljnosti se, kao ni jedan drugi, lažno upotreblja

bamo pobjeći u zbiljnost iz sistematski postale paranoje našnih svjetova.”27

Stoga komunikativne slobode zahtijevaju svojevrsni bijeU jednako vrednovanje mnogostrukih kultura i tradicija, relinosti, u društveni život koji nije idila carstva slobode i mirne

je izvor svih opasnosti i ideologiziranja ili desublimacija.Ako želimo ući u povijest jer smo iz nje ispali vlastitom

smo u egzodusu iz biologije i prirode uopće – ljudske i izvanam u susret dolazi samo prisutnost duha. Ona je tajna pomstitim bližim i daljim u prostoru i vremenu. I priroda za kojuslimo da joj moramo priznati njeno vlastito pravo, da govor

cheom, ponovo sklapa alijansu između čovjeka i čovjeka. Jstvarena, neprijateljska, pobijeđ ena priroda ima danas šansukovinu pomirenja sa svojim izgubljenim sinom, sa čovjeko

premošćuje jaz koji dijeli ljude i narode, povijest i prirodu. Etika razumijevanja, smisla za odnos čovjeka i prirode,

nja ili supatnje (tele-pathije), postaje konstitutivni dio disku

i etici. Ona je prvi korak u iskušenju da se uđe u povijest, je jetu bez povijesti (Gadamer) ili u svijetu bez č ovjeka28.

JER : ČOVJEČANSTVO DOŽIVLJAVA DANAS SA NEUROZOM (2001) ISTODOBNO VELIKU REALNU KRIZU...




Tako je s pravom kazivao Meyer-Abich: “Potrebno je rćanje sa pirodnim okolnim svijetom, jer u ovom osje

ćanju mmo da važi radi sebe same.”29

Jedna od premisa ovog zaključka je svakako da su svi org jom pozicionalnošću, koji su, dakle, određeni ili omedjeni svcijom prema okolnom svijetu, da su, u stvari, ne samo iden

posmatrače nego su to ujedno rudimentarni identiteti “za seDa bismo to razumjeli, moramo kritički rekonstruirati histor

za život uopće, za etiku suosjećanja, da bismo istinu supatnje ili stleid; sympathy, compassiossion, pity, empathy, understanding,

patibility, warmth etc) mogli transformirati u ekologijsku pathAli to nam kazuje da pitanja o prisutnosti duha sežu sve do

i etike, do filozofi je prirode.Čak i onda kada prizovemo Quinrečenicu (kako je naziva R. Rorty): “Nemojmo izbaciti epistem

ona postane psihologija”, koja je “sasvim prihvatljiva ako jekažemo šta se od empirizma može sač uvati kad se izbace dog

Ethos je ime za tu prisutnost duha. Ljudi koji sudjeluju u tose od užasa, kojeg treba promisliti i razjasniti: u njegovom pstemologiji i antropologij, u filozofi ji države i prava. Mi zna

preferiraju normativna pitanja; oni misle svagda orijentirani n

je pak sa filozofima? Mislim da je Habermas u pravu što vjenastoje da umaknu ovom decizionističkom pritisku. “Kao susičnih misli, koje sežu više nego dva tisućljeća, oni sebe razumkao sudionike u vječnom razgovoru. Utoliko više fascinira todan filozof kao Charles Taylor pokušava da svoje vrijeme shvsvoje filozofske uvide učini plodnim za politički hitna pitanja

29 Klaus-Meyer-Abich, „Dreissig-Thesen-zur-praktischen Naturphilosophieker/Ed./, 1986, S. 104; dalje: Dieter Birnbacher, „Sind wir für die Naturu: Birnbacher /Ed./, 1980, S. 118.; Dieter Böhler, „Mensch und Natur!”schrift für Philosophie Nr9/1991, S. 999-1019.



20

K ATASTROFA BI BILA TADA DA JE STALNO SVE ISTODOBNO

ŠTO MISLI BAUDRILLARD, DA SU SVE NAŠE UTOPIJE REALPotrebni su nam, drugim riječima, uvidi koji kazuju da jesobna da živi u horizontu iskustva; da ne hita za novim podda očuva smisaonu vezu sa klasicima filozofi je. Ferdinand Fdavno ukazivao na osnovno: da je filozofi ja svagda razgov

ma u povijesti.35 On misli – analogno Jaspersu, Gadamaeru

ru – da se ophođ

enje sa klasicima može učiniti smisaonim ise stavljaju u pitanje ne samo njihovi odgovori nego i njiho

prepuštanje stegama stare metafizike dalekosežno odgovaravremenog filozofskog mišljenja. Bio bi to kraj epohalne bciljevima ljudskog opstanka – u razdoblju krize svijeta ili a je teža nego ona prva.

Danas pomahnitali um završava svoj programski spis. Humviđenje odavno je kompromitirano. Ono je izvan zbiljnosti

balo pobjeći: izvan volje za visoko-kulturnim podnošenjemnja kulture je ona moć koju je teško precijeniti. Umberto Etoga da umnogostručava paničan strah od samodestrukcije zacije – zna da više nema ni simboličkih osigurača. Izvornauspoređuje sa suvremenim osjećanjem kraja, kraja vremena

na kraju drugog tisućljeća. Današnji milenarizam (Millenari poredivo dramatičniji nego onaj prije dva tisućljeća.

Tu su: nuklearna opasnost, superinteligentne rakete, shizra subjekta koji formira i državu primjereno svojem statusu,moodržavajući-ego, koji nije zaplašen ničim, ni budućim rasamo još rat shizofrenih bića i mašina, “herojskih robota”, k

mirovno-istraživačkoj misiji koji je prispio na Mars, crvenugim riječima: experimentum mundi je na kraju.

Poruka: čovjek je bio veliki promašaj evolucije na Zemlj bila potrebna takva terapija – spoznajom istine, jednom epk j j j j ij kl i j i k li ič




Ili:

“U svjetlu uma svijetli i prirodno svjetlo katastrofe do konas”.37 Tu su ne samo nuklearni arsenali, već i ozonska rupame, bio-tehnologija ili manipulacija genima. I Umberto Ecokardinalom Carlo Maria Martinijem u časopisu “Liberal” tanju u što vjeruje onaj ko ne vjeruje) demonstrira svojevrspoznaje. On kaže: “Ja mogu odvagnuti sada tvrdnju da jevremena u današnje doba tipičnija za svijet onih koji ne v

kršćane.”38 Filozofi ja koja se ne pita za to najsudbonosnije,kalipsu, upušta se u arhaične forme istine, u starome-tafizičku ponižavajuću banalnost.

Moto: Ali ja nisam nauč io misliti poč etke, ni sa sunceTragove toga ja sam osjetio u sebi već od povr

kada sam pojmio da evropski intelektualci nisu susresti se sa novim započ injućim životom, ni s

inicijativama, nego su u stanju prepustiti se str

DEPRESIJA / POSTOJI LI CENTRIPETALNA SILA?Ovo očajavanje ima svoju pretpostavku ili iskustvenu osn

vremena (das Ende der Zeiten) neminovan, da smo se opr

Ono što je na djelu i na sceni nije istinito.Zaborav bitka je sudba povijesti bitka na Zapadu, rekao

degger. No, postoji li još pojam nade? Ili pojam odgovornosi naraštaje koji dolaze? I da li bi taj pojam odgovornosti monički vjernicima i onima koji ne vjeruju? Kako je onda uopsliti? Jer sutra će do riječi doći apatija, savitljivost prema po

ni koja je često u znaku svijeta bez povijesti ili prisutnostionih koji za sebe traže građ anski konfor, narcistič ke volje

bio politički mazohizam.Je li pak veličina čovjeka da bude jači od svoje sudbine? I “

dbi d j di i či d j l d j d b d



22

nodušnosti? To bi bili razgovori sjena! Mi bismo se lišili p

oblikotvorni smisao života.Č

ak i onaj (na primjer, Camusoslilaca) poziv da se uzdignemo na razinu očajanja, možda pravlja da govorimo o najvišoj nadi, onoj koju tražimo krozi koja je nalik na pobjedu”.41

Duhovna oskudica, “duhovni vakuum vremena”, mogu svim iskustvom mišljenja, a za to su potrebni odvažnost i l

sva iskušenja krize svijeta “mjera veličine ljudskog očaja”. ka epistemologija ostavlja iza sebe očajničku sliku koja kazše biti domišljat u zlu nego u dobru”.42

U polemici sa Umbertom Ecom Carlo Maria Martini se čuzočaranosti. Nada ne leži s onu stranu apokalipse. Rekli bisnu tisućljetnog evropocentričnog profetstva. Nada je u onomi sada. Ona nije samo “projekcija frustracija suvremenosti”

je za njega put koji vodi do cilja koji nije imanentan samoj pizvan ili povrh nje same. Ali s nama je kriza svijeta ili planvilizacije i znanstvenog diskursa dospjela do vrha.

METAFIZIČKA VJERA U KULMINACIJI ETC.Ugrožavanje planetarnog života pripada onom duhu koji

stegu identiteta, koji čovjeku oduzima pravo na jedinstvenona vlastitu i neponovljivu smrt. Pripada duhu koji je ignoratiae; koji nema pojma o tome kako bi mogao ograničiti mo

jeta i sinhroniziranje naspram svojeg vlastitog samorazarando danas nije u stanju da spozna hoće li nadrasti svoje stezakontrakciju. Za sve to, za raspravu o krizi svijeta, o povijes

mogućnostima za svijet, za Istok i Zapad, potreban nam je svim novi jezič ki multiverzum.

JE LI MOGUĆA LIRIKA? / APOKALIPTIČKA DINAMIKA

Ko posmatra unutarnje napetosti i nepodnošljivosti suvre




znati – ono o čemu je pisao Erich Kästner 45 – da je zbiljnostćanja na kojima – prema konvencijama – može da cvate krhOno lirsko, čini se, osuđeno je na jednu samotnost ili n

one, pak, koji su se upustili u onu mučninu koja se ne da aguća je samo ironična lirika, kao što je svakako Kästnerova.sta onog duha koji sebe otkriva i čuva u totalnom gubitku dkoji je lažan. To je onaj paradoks: u “okvirima lažnog sistemtačne lažne mjere”.

U jednom eseju on nas je na nov način podsjetio na idejunosti. Ona se sastoji u tome da je apsolutno hermetična, neri kada hoće da bude istinita; ili više nije umjetnost istinita akmljiva. Nikakvo vanjsko uobraženje ne može prikriti ovu “U našem položaju pomažu neizbježni pojednostavljivači. Onći, ali “danas nedostaju pravi posrednici između jedva razum

nerazumljivog, ipak onog koji teži razumijevanju”. U Fabitragediju ili, tačnije, krizu kulture, s mišlju da je sam izvan

Konformistički san vodi u smrt smisla, slobode i kreativ ben gehorcht und sind es nicht gewesen.” Mi smo se pokora bili. Mi smo “egzistirajuće Ništa”, Nitko. Niko nije zaviriosingularnosti.46 I mi – s razlogom – pitamo nisu li poslije Dru

rata, kao i poslije katastrofe multikulturalne Bosne, u svojevskom ratu: um, vjera i nada? Pravda i nemogućnost sreće, teljstva i transparentnost istine?

Preostaje li nam samo skepsa i nada iz očaja? Ali, skepsvoj identitet. On jedva sebe može uvjeriti kako misli skepu svakoj formi razara osjećaj samovrijednosti. Ipak, Kästne

zirao odnos prema tom krugu identiteta, zajedničkih vrijednmir i sloboda, pravednost i sreća. “Meni se čini da mi i u nasovima kada ni u šta ne vjerujemo, još uvijek u sve vjerujemu ispunjena nadanja – ovdje, sada i posredstvom nas samih



24

VRSTA VEDRINE / EVROPA U SMJERU ISTOKÂ KOJI NE PO

VJERU U KULMINACIJU / “BESKRAJNO DUBOKA DOLINA”Ta vrsta vedrine u tragediji bila je bliska starim Grcimaonim individuumima koji su bili razgovjetni u odnosu na Ta

predavao u USA. Mi u sebi pronalazimo duh koji je prinudačinjanje. Povrh ponora cinizma. Umjetnost – koja je uvijek rom i volja za istinom – ona je “fikcija realiteta” (Erich Käst

pravom da bez umjetnosti i literature nema istine, jer ona nkao E. Bloch, puzanje po tabanima zbilje. Ona je uvijek potrza sposobnostima da se sama izrazi, s onu stranu konsenzusnih i osobnih laži. Erich Kästner sudjeluje u debatama o filo

ji literature. Tu su sjećanja, moć fantazije, riječ iskustva i mnost duha koji je uvijek kako kritički disponiran tako i krea

Građanski rat je postao estetički rat, poniranje u svagda koja otvara dubinu.

Tako svaka patnja i bol uviru u ono što je povrh-patnje-umjetnost, u spoznaju koja je čovjekovo egzistencijalno nadrugome i s drugim. Sve do danas mi vjerujemo da će ljudestetičkog iskustva u najdubljem smislu riječi, koja je i kriptto-logika podnošljivog života, savladati rat, nevolju, politič

nekog daljeg svjetskog rata.Za nas sada na kraju 20. stoljeća, poslije najteže društven

tastrofe, koja je i mentalna, i jezička katastrofa, postaje, paračajna “integrativna estetička racionalnost”.47 To nije ona nana hladna mahniotst, nego je tragedija ćudorednog (od onogima u Hegela do Ch. Menkea) koja se kod nekih izražava i k

no razdoblje, kao paradigma za to kako se ustanovljuje komoderne: pravo i individualitet, na primjer.48

Kolizija moralnih normi i iskustava patnje, koja su uvijedospijevanje do zbiljskog uvida, samo-mudrog ili razborito

b l č j b i d i i j j




Umjetnička forma tragedije – daleko je od one volje zadanjem, od cinizma, koji jeste pervertiranje prava na svijet kslobodom i suverenitetom. U njoj se uzdiže granična situatet, ona čini ono nesvakodnevno svakodnevnim.49 Uvidjeli gedija u zapadnoj povijesti umjetnosti i povijesti literature vestetičke moderne, dakle, od sredine 19. stoljeća (u ovom Hebbela) pojmljena u difuznom rastvaranju.”50

ESTETSKO ISKUSTVO I MORALITETMi bismo samo podsjetili na Adornovu ili Lyotardovu est

nos prema moralu. Ili na “postmoderno-estetičko rehabilitira je našlo svoj suvereni izraz u filozofi ji Nietzschea, Foucau pak u okvirima neoaristotelizma – stjecanje značenja estetičknje etičkog, kao što je to slučaj kod Gadamera i Martha Nuss

se okreće protiv programa rehabilitacije ekološko-estetičke protiv redukcionističkih i esencijalističkih varijanti “fundameke etike prirode”, koju predstavljaju različiti pisci: Rudolf i(“estetika atmosfere”). On je u argumentativnom diskursu izrazličitih pozicija naspram estetike: Bubner, Bohrer, Jauss,

Danas je vrlo izražen diskurs o estetič kom iskustvu i m

o odnosu sreće i morala, o jedinstvu umjetnosti i morala, eFrüchtl postavlja pitanje o značaju estetičkog iskustva u okone suvremene etike. I govori o fundamentalno-estetičkoj eva da je estetika fundament etike. Prije svih je to razvio samtom i Lyotrad.

SLOBODA LJUDSKIH PRAVA I POSTMETAFIZIČKO RAZDOBL

Ali to zahtijeva postmetafizičko razdoblje, dalekosežno pvrijednosti. Albert Camus je u tom smislu spoznao značenje

“Pred zastrašujućim perspektivama koje se otvaraju pred još opažamo da je mir jedina bitka za koju se valja boriti. T



26

ono. Nalikuje na Nietzscheovu filozofi ju, filozofi ju čovjeka“kao orgijast i psiholog”.

Duh kojim se “izdaje za vedrog, objektivnog, radoznalogzdravog i pakosnog – a to je kod bolesnika, kako mi se čini,ukusa? Finijem oku i suosjećanju neće međutim promaći

sačinjava draž ovih spisa – da neko ko pati i oskudijeva go pati i ne oskudijeva.”

Samo-nalaženje-sebe-u-drugima, sa-drugima, u “srodnostelacijama”, događa se u ponoru specifične racionalnosti. Tke racionalnosti “koja se sastoji u tome da druge načine obraliter sjedinjuje u jednu harmoničku ili neprinudnu zajedničkshvaćanje nosi u sebi jednu neotklonjivu aporiju: da se, s jevorizira praktička mudrost u opažanju koje je senzibilno ndruge strane, nastoji da se usmjeri na etiku sa tragičkim ko

i ljudskog djelovanja.Ovdje su mjerodavne figure arhitekti i arheolozi53 sa sv

pozivima. Oni znaju što znači dati prednost jednoj određ eno stemu vrijednosti svagda sklonom da potisne ili stavi van snase ne podudara sa njegovim vlastitim preferencijama, da to

bljima ili sjećanjima. Na što će to izaći?

TAJNA VJERE (ECO-MARTINI)Kako razjasniti da su u studijama polemički sudovi, na

mislilaca kao što su: Derrida (“elaborirano ispredanje privatnAdorno (“nediferencirana cjelina estetičkog iskustva”)55, D

tard (“u vakuumu luksuza njihovih teorija najstrašnijeg –

izvoditi najneupadljivije nizove riječi”)

56

, Hegel (“perfekcifi ja svijesti”).57

Smisaono strukturirati i oblikovati svijet znači također temnje pitanja o kojem u najnovije vrijeme raspravljaju UmberCarlo Maria Martini. To je presudno pitanje o etici, o poslj




je, političke iluzije, koje su “forme samoobmanjivanja na Isdu i u drugim krajevima svijeta, također sada ponovo pripronog skrajnjeg da bi se održale?”58 Forme koje stvaraju svo ju patnje, algodiceju, opravdanje patnje u svijetu, koje namhovnu prisutnost, koje dospijevaju u metafizičke jezičke artne traže od nas novi fatalistički odnos prema povijesti.

Ali zahtijevaju “kolebanje duša između paklova diferen

identiteta” – jedno novo razdoblje ot -č aravanja. Ono traži mo ono što ne znamo: kako da umaknemo sjenama naše epratovima i katastrofama koje sežu do katastrofe jezika ili ljunosti govora, da se bude tužan ili vedar, da se prozre istina i

jalnih, kolektivnih i osobnih laži.Carlo Maria Martini je čini se imao na umu ono tragajuć

je pitao na čemu se temelji izvjesnost i imperativni karakter

lovanja i onih koji ne vjeruju (Nichtgläubiger)? Ako se onagnostici – ne žele pozivati na dvije instancije za utemeljenetike: a) meta fi zič ke principe koji su nam znani još od Grkastotela do Hegela i Heideggera ili na u svakom slučaju trans jednosti, b) ili na univerzalno važeći kategorič ki imperati

smislu. Što nas u tome danas toliko fascinira nije samo form

i sposobnost opažanja, s onu stranu scientogenog idiotizma lističkog odnosa prema povijesti i svijetu. Martini ne sumnja

je ljudi koji moralno ispravno djeluju i bez ovog posljednjegda postoje ljudi koji lažno djeluju, iskvareno, usprkos posljljenju u starometafizičkom ili novo-metafizičkom smislu.

Bilo je u prirodi stvari da se kaže: samo ono što je apsolu

no moglo bi obavezivati bezuvjetno. To je dovoljan razlog zvanje i uzimanje na ovom svijetu. Umberto Eco pak traži osvima tjelesnosti drugih”, oslonište za etiku, za jednu “ prirovoj raspravi započinju da nas obogaćuju i pitanja koja su u

ki i l k tički d h



28

elemenata” sa drugim egzistencijalistič kim kultom oslobođ Parafraziram P. Sloterdijka: egzistencijalizam je bio i još uvkos svojoj romantič koj politič koj filozo fi ji i politici, – monum

bode. On ironič no dodaje: “Veoma lijepo, ja znam, sve to zvdaleko kao galijski rat .”60

Treba računati sa novim prisustvom pitanja i odgovora. Tono što nas čini darovitim, podsticaj blizak umu koji se distafizičkih himera, od “monstruma povijesti”. I u ovoj rasprvali: dva političara, dvojica žurnalista, dva filozofa. Ništa no. Ono što nas najviše dotiče je svakako ono što dolazi oddro Montanelli kaže da osjeća svoj nedostatak u vjeri “kaonepravdu, koja uzima sav smisao mojem životu sada, jer so svođenju računa. Kada se dotle dospije da se oči zatvoreodakle dolazim, kamo idem i što ja ovdje trebam, nikada ih

otvoriti. On, Indro Montanelli, se nada da kardinal ovu njegneće shvatiti kao bestidnost. Ona je, sažeto, stilizirana premmo-izražavanja neuspjeha.

ETHOS I ISTINA KOJI NISU DANAS OD NAS DALEKO KAO ONAJ RAT O KOJEM SVJEDOČI, OKO GALIJE.

Martini se na kraju rasprave vraća središtu svoje argum je o odnosu ethosa i istine. Znamo da duh vremena, da raznehoneuroze traže svoje filozofske pokrovitelje, sustav oprav

želi da moral utemelji u smislu “prirodne etike”, kao što to čsac i filozof, na “instinktu preživljavanja ljudskog roda”, čismatra promjenljivim i relativnim. U sjećanje nam dospije

kih klasičnih tekstova, drama Antigone i Kreonta. Kada se Ažila i odlučila za više zakone no što su pozitivni zakoni ili

ona je na sebe dobrovoljno uzela smrt, onda se i mi pitamoraspravi: Da li u tome spoznajemo prirodnu etiku u smisluonaj moral koji izrasta iz “instinkta preživljavanja ljudskog




Iskon i smisao. Č ovjek i sudbina kulture Zapada (1971). Tu pitanje iz perspektive prvog lica u pluralu koje smjera na zaSvakako, jasno je da se tu radi o tome kako sami sebe razuralnoj zajednici, da li postoji izvjesni prioritet pitanja o istinnaspram pitanja o dobrom životu.

Prema č emu smo orijentirani? Što nam je in the long runMi hoćemo da znamo ko smo, odakle dolazimo, koju tradicikoji način? Da li nam je moguće iznaći “deliberative priorityu prvoj osobi u pluralu koja nije egocentrična ni evropo-cen

Spoznavanje se artikulira kao moralni č in, kao stvaranjna forma kojom se uspostavlja sistem preferencija, atraktivnu kojima razumijemo i oblikujemo svoj život. To će reći dani dio spoznavanja i znanosti uopće kritika tradicije, metafistemologijskih katastrofa koje su vodile do onih zbiljskih k

nove apokalipse.Kritika “logocentrizma” ili sustava samoobmanjivanja,

ne samo u prosvjetiteljskom smislu, to je onaj nezaobilazni nih kolektivnih životnih formi ili individualnih životnih povodnosu teorija je svagda kritič ka teorija ili revizija njenih temva; zato što nastoji da raskrije simptome prinudnih ili otuđ

vota.61 Parafrazirajući najstrožiju kritiku povijesti, mogli bisamo ono što je Heidegger rekao o metafizici Zapada, o zabke diferencije i istine bitka samog, o kraju metafizike koji sesvjetska civilizacija, visokotehnička, kao socijalna država, ssfera medija. Izrazili bismo duhovno-povijesno razočaranjeformi prinude bez nasilja, u formi ritma uspjelog i profitabil

lozof nosi sa sobom svoju vlastitu sjenku “koja više znači ntička odsutsnost budućeg svjetla”.62

Mogli bismo reći: “Vom 17. Jahrhundert an breitet sich

mierten Massen der Ersten Welt, die neue psychokosmologE fi d di M h i d E l ti d



30

Göttin des Werdens, nicht gemeint.”63 Ko još hoće da motri je gore, dospijeva u ljudsku praznoću i zemaljsku udaljenoststoji relevantna granica”. “I u materijalno najsitnijem (najmvaju se kompleksnosti pri kojima smo iskjučeni, udaljeni. Snjivanje o našem Gdje smisao nije nego ikada.”64

Tu se susreću kritika civilizacije, njenih represivnih katego ja, sa neo-ontologijom, koja ima na umu svjesno i smisaono nje života. Riječ je o autencititetu životnog projekta “u anal

vom istinosnosti ekspresivnih jezičkih djelatnosti”, koje se zahtjev za važenjem višeg stupnja”. Ovo se može okaraktermasovim riječima: to kako stvaramo ili kako vodimo naš žviše određeno je time kako ga sami razumijemo.65 Od presu

ja znati da etički uvidi zahvaćaju posredstvom interpretacijazumijevanja orijentiranje našeg života.

Kao uvidi, koji povezuju volje, oni polučuju svjesno vođtome se manifestira u etičkom smislu slobodna volja. S tog ešta preobražava se sloboda, da se moja vlastita samovolja posimama mudrosti, da se u slobodi odlučujem za autentični ž

U tijesnom nadovezivanju na kritiku visoko-tehničke civ jalne države, svjetskog tržišta i medijske imperije, na kritik

ma u sociologiji i arhitekturi, koju iskazuju filozofi danas, Koslowski, postavlja se dvostruko pitanje. Prvo, kako je monju iskusiti to da scijentistič ko samointerpretiranje svijeta prijeklo krize društva u kojemu je na djelu funkcionalistički onalistički smisao kulture? Drugo, kako je moguće artikulir giju, jedan “postmoderni esencijalizam”, prvenstvo ideje i o

su na funkciju?Htio bih predstaviti jednu vrstu odgovora ili interpretacije

ter Koslowski. I teškoće koje se javljaju sa idejom multikultva. Prvo, znanstvena autonomija, koja se posebno ističe ui t t iji t k i ij t ili bl k lt “j




nja objektom.”67 Drugim riječima, u modernom decentriranoničkom društvu, industrijskom svijetu, pojavljuje se “etičkficit”. I sam P. Koslowski obesnažuje stav: “ Form follows fda forma nastaje iz funkcije, stav koji je predstavljen od sochitekture. Taj je stav lažan.

FUNKCIONALIZAM/I STAV: NE POSTOJI TEZA I POZICIJA, NE POSTOJI STANJE, NIŠTA DOMESTICIRANO

Funkcionalizam je stoga zlokoban. On je nihilistička vjtičnost i funkcionalnu simulaciju, u tehniku kibernetič kog ovladavanja upravljanim svijetom. Nasuprot dezificiranju fcionalističkog modela društva, pojavljuje se “postmoderni eOn insistira na autentičnosti ili na pravosti onoga što se manziva se na velike ideje i na mit nužnosti. Prvenstvo zbiljskog

nama. Prvenstvo u odnosu na moguće i funkcionalno, na onreno, zahtijeva redefiniranje kulturnog sadržaja. On dolazi dsam a ne kao privid funkcije. “Zbiljsko ima beskrajno prvesamo mogućeg. Od mogućeg i funkcionalnog nismo u stanjušto je zbiljsko. Nije funkcija ono zbiljsko već je ob/lik zbilj

To se podudara s drugim razmatranjima: da proces civ

prvenstvo funkcije; da nas ona,čije jezgro

čine znanosti, “mo distanciju prema ljudima i stvarima, tako da ih pred sob

‘predmete’.69 Gubi se physiognomijski um ili smisao koji kaki oblik mnogoznač an ili višejezič an. Zna se još od starih Gmislimo na Thao (ili: Dhao) – da je njegova tajna intimitezina, susjedsko razumijevanje, prijateljstvo, nač elo nepovr

spoznavanja ili ob/likovanja. U umjetnosti to su lirska stanjga. Umjetnik je onaj koji nam kazuje: Er weiss, dass alles Gdass jede Gestalt mehrfach zu uns redet; die Haut kann hövermögen zu sehen, und die Augen unterscheidet warm und k

ognomische Sinn achtet auf die Spannungen der Formen und



32

Ako kažemo da funkcija nije zbiljsko, da funkcionalističuspjelo društvo u smislu komunikativnih sloboda, smisaoneizmeđu individuuma i naroda posredstvom kulture i slobod povrh svih skrivenih ili manifestnih represivnih moći, institulazimo uporište i za kritiku prosvjetiteljstva, onog u biti defi

je težilo postvarenju znanja, njegovom funkcionaliziranju. Odovesti svijet physio-gnomičkog u šutnju. 71

Pojam objektivnosti, koji je danas uzdignut u fetiški poja

tak one susjedske blizine koja kazuje: niko ne može biti sloslobode drugih. Individuumi se jedino na putu komunikacijvanja – individuiraju. I tu sloboda individuuma sa svim drugnegativno povezuje, putem uzajamnih ograničavanja koja s

povijesni i društveni kontekst.“Ispravna omeđivanja su, naprotiv, posljedica zajednički pr

mozakonodavstva. U nekoj asocijaciji slobodnih i jednakih msvi zajednički razumjeti kao autori zakona, uz koje se osjećajkao adresati. Stoga je ovdje u demokratskom procesu pravnlizirana javna upotreba uma ključ za jamstvo jednakih slobo

Nije odviše razgovjetno kada čujemo da prosvjetiteljstvo dsvijet physio-gnomijskog; da se pojam objektivnosti u znano

kom blizine, intuicije, esprit de finesse, gubitkom estetike, esetike, gubitkom erotike. Tamo gdje ob/lik višestruko govorima svoju šansu koja ničim nije zajamčena: da se kreće u tovivijalne duhovnosti kakvu još nalazimo u onome što su stanovali kao Thao ili danas u novijoj – egzistencijalistički ili fski orijentiranoj – japanskoj filozofi ji, u američkoj post-mo

AUTONOMIJA I IDENTITET/FANTAZMA O INDIVIDUACIJI/K RITIKA MULTIKULTURALNOG DRUŠTVA

Istina, može se reći, parafrazirajući Petera Koslowskog, da fupervertiranje prava na autentičnost – ili na samo/oblikovanje lju

Š




The Dis-Enchantment of East and Wes

“the Feverish Adversary”The Dialogue of Culture and Religion

In any event, we do not hesitate to say that this intercuse resembles a psychodrama. Dialogue with the cultures anthe East, and in particular the Far East – China, India, Japan

blend of memory and commemoration, cognition and transalogue also bestows on us the pleasure of neighbourly enc

process “that unwinds in Ariadne’s thread of horrifying truhaps, we may see the similarity with other endeavours aroself-understanding, for example of American and EuropeaSome have seen this as an encouraging step into postmode

Thus, in this interculturalism or high-cultural pluralism,is established towards scientific culture, the roots of whichIntercultural thinkers are fearful of the “fundamentalism ofthe cult of opposition and polarity, a cult that leads directlyto the absolutizing of polemos or polemology, an unstoppaform of culture that finds its sublimated expression in Wes

the culmination of which is Hegel’s absolute dialectics.In the case of philosophical dialogue with the cultures of

ch achieved the mystical, mythological role of pre-metaphso many centuries ago, we now speak of the “dis-enchantmand in particular of Europe and the Asian empires of the 1few indications or suggestions such as are found in recent stu

hammel and others) may suf fice. First, we find that in the of the 19th century the “non- European world,” which is tsappeared from the educational horizon of the general pubthis continent was confined to the margins, but was not who



Momir Đurović



Momir Đurović

Svijet u kojem živimo

Avaj Budućnost nam

Vaša ekselencijo predsjedniče Akademija nauka i umj

Hercegovine gospodine Matiću, uvaženi članovi Ak

i gospodo.

Nije jednostavno odlučiti o čemu da govorim pred ovako rijem, pogotova kada većina Vas zna da sam najveći dio svog

života proveo u elektrotehnici i da sam, između ostaloga, rado

doživio tu privilegiju da budem inostrani član ove značajne

kao i svim starijim naučnicima interesovanje mi se polako po

balnim problemima. To nije značilo samo globalnim probem

ci već mnogo više ka onim koji se odnosi na budu

ćnost. O bgovorio više puta na raznim mjestima, što je, sigurno, uvijek n

zahvalno. Ukazivati na ono što se eventualno može desiti jes

No, u svijetu u kojem živimo postalo je veoma nejasno na o

ba, čak i da ukazujete na ono što se može desiti u budućnosti

Danas, uglavnom, slažemo se da će do 2050. godine na

nažalost i ne mnogi od nas, živjeti u svijetu koji će vjerovatn

lijardi ljudi koji će praktikovati umjereni ekonomski rast u k

tarni GDP rast lako biti utrostručen ili čak učertovostručen

njak triliona dolara danas na više od 300 triliona dolara sred

Zahtjevi za hranom će se duplirati u odnosu na današnje, dje

UDK /UDC 339.9:3

316.42:

316.334

327:339

36



36

U takvoj situaciji osnovno pitanje je šta treba da uradimo ka

gli sve zamke koje mogu donijeti ove prognoze? Najčešće, m

rješavanjem pitanja ekonomskog rasta rješiti svi problemi sa k

čeni i sa kojim ćemo se suočiti. No, ekonomski modeli na ko

sada razvijali, pri čemu je je dominirala nekontrolisana tržiš

regulacija koju je Alan Grinspan, Reganov eksekutor agresiv

rajuće uveo u naše živote rezultirali su specijalnim tipovima

ekonomski rast se povećao u odnosu na 1960. godinu skoro d

me nije, pri tome, jasno po kojoj cijeni i kako se to desilo. Ui je izbavio moge iz siromaštva, jednovremenu uvlačeći mnog

nje, omogućavajući da oko 20% populacije planete živi dobr

uglanom nije vodio brigu o našem prirodnom sistemu kao i

sledicama, pri čemu je mjerenje ekonomskih performanci b

pogrešnim pretpostavkama, netačnim mjerama i iluziji da su

i dobro življenje (well being) iste stvari. Takav razvoj je uglana finansijskom i fizičkom kapitalu, a naročito na pozajmnica

dućnosti. Takođe, on je počivao na prirodnom kapitalu planet

može smatrati najgorom praksom u istoriji ljudske vrste.

Izgleda, što je predmet interesovanja značajniji sve su veće

mačenjima onoga što se desilo ili se predviđa da će se desiti.

smišljeno ili ne, to jeste glavno pitanje današnjice? Da li se glamanipuliše pod motivom demokratije i zaštite onih koji plaća

to ustaljeno, makar činovnici Evropske komisije, vole da kažu

lisa, nekom globalnom centralizmu ili, kako je predsjednik Ev

menta skoro, jednom prilikom, rekao, a danas mnogi, Global

Prije četrdeset godina Rimski klub je objavio Meadows-o

nice rasta. Bilo je to prvi put da se na svjetskoj sceni počne riti o održivosti i neodrživosti, pa čak i o fatalnim scenariji

vještaj štampan u većem tiražu nego što se to radi sa Sveti

je u osnovi bio veoma kontroverzan i ne baš prihvaćen od s

čl Ri k kl b N I j š j j d ži i fi

MOMIR ĐUROVIĆ



MOMIR ĐUROVIĆ

Pojavile su se mnoge organizacije širom svijeta, kao i g

ni environmentalisti koje su se do nevjerovatnih razmjera p

tive mnogim mogućim ljudskim aktivnostima, naročito oni

u bilo kojoj mjeri uticati na biodiverzitet. Ima se utisak da

ljudskog bića u centar pažnje postavili biodiverzitet, što mn

kriju. Da karikiram, kao da je malo važno hoće li ljudska

ti na planeti Zemlji u odnosu na biodiverzitet. Pri tome se za

uvjek u prošlosti, kao što će i u budućnosti nestajati odgov

životinjske vrste, kao i nastajati nove.Sa druge strane, pojavili su se, naročito poslije objavljivan

borg-ove knjige Skeptič ni environmentalisti, i oni koji žele

je sva ta priča u stvari izmišljotina onih koji žele da globaln

jetom. Tako, Vaclav Klaus kaže da takav pokret environmen

nije živio u komunizmu ne može da razumije, a Ian Plimer

stanka prijetnje od blokovskih podjela Zapad je našao vrlo dmatske promjene kako bi motivisao i homogenizovao popul

jeme težeći da pravi svjetsku ili češće nazvanu globalnu vla

Očigledno da se nalazimo u temi koju, mislim, da je isp

konfuzijom o klimatskim promjenama, što, htijeli ili ne da pri

ipak kao vrlo dobra osnova za manipulisanje građanima, pa

skom populacijom. Stavljajući se na čelo environmentalistaći Nobelovu nagradu zajedno sa Međuvladinim panelom o k

mjenama (IPCC) 2007. godine, Al Gore je prikazao promjen

u posljednjih hiljadu godina, u svom filmu Nesporna istina u

nencijalnim grafikonom, na način na koji je to uradio Mihael

ći na osama razmjere, “štapom od golfa”, što je kao novi term

učnu terminologiju. Međuvladin panel o klimatskim promjen IV izvještaj u kojem je, takođe, kopiran taj štap od golfa. Raje

predsjednik IPCC, tom prilikom rekao je “IPCC-ov četvrti izv

temeljac u našem naučnom saznanju o klimatskim promjenam

t l t k j j d š j kli t k j ”

38



38

sko biće mijenja klimu na planeti Zemlji u smislu prijetnje n

ekosistemu od kojega zavisimo. Naročito su u svojim oglaša

ljivi na mnoge skorašnje napade na “klimatske” naučnike” o

riču klimatske promjene i koji su “posebno inspirisani specij

ma ili dogmama, a ne iskrenom željom da se dokaže teorija

dibilitetom dokazala alternative”. Međuvladin panel o klima

nama kao i ostale naučne asocijacije koje se bave klimatskim

koje uključuju hiljade naučnika koji proizvode masovne i o

vještaje, proizvode potpuno očekivano i neke greške. No, nukazuje i one se ispravljaju. Ova grupa naučnika, političara

talista tvrdi da nema ništa značajno identifikovano u posljed

bi moglo promijeniti fundamentalne zaključke o klimatskim

Oni uglavnom tvrde:

Planeta Zemlja se zagrijava zbog povećane koncentracij –

robljenih gasova u našoj atmosferi. Veoma sniježne zimei na drugim mjestima ne mijenja ovu činjenicu. Pa ni ov

Najveći dio povećanja u koncentraciji ovih gasova u pr –

posljedica je ljudske aktivnosti, posebno sagorijevanja

i deforestacije.

Prirodni uzroci uvijek igraju ulogu u promjeni klime na pl –

oni su sada manje značajni od onih koje indukuju ljudskSvjedoci smo veoma strogih upozorenja koja se daju, ta

nevno. Tako James HaInsson, NASA-in glavni naučnik, p

balno društvo ima devet do deset godina da postigne čvrst d

njenju emisije gasova staklene bašte ukoliko želimo da izb

strofu”, Bruno Latour je primjetio da “opasni ekstremisti ko

ment socijalnih konstrukcija kako bi razorili teško stečenu emože spasiti naše živote”, dok nam Martin Rees, doskorašn

Kraljevskog društva, ostavlja nekih pedesetak godina još, a

listi sa Univerziteta u Posdamu možda samo dvadeset. Gru

č j ih j ih lič ti k j j i č t d i d

MOMIR ĐUROVIĆ



MOMIR ĐUROVIĆ

znaju da je, a neki nije, u posljednje vrijeme došlo do pove

vanja planete, kažu da za to nije kriv čovjek već sami priro

planeti Zemlji, pozivajući se na Milankovićeve cikluse, akt

energiju koja dolazi iz kosmosa, kao i kretanja tektonskih p

ći na to da od 1998. godine nije zabilježen porast temperatu

to – da mi ulazimu u hladni period, malo ledeno doba.

Oni koji osporavaju globalno zagrijavanje ukazuju na to

Zemlja ne može posmatrati kao sistem koji je zavistan od m

ne promjenjive CO2, a naročito ne samo one njene komponesledica ljudske aktvnosti, te da se mogu zanemariti sve ostal

superkompjuterima, koliko god bile brze, jednostavne su u o

pleksnost planete Zemlje gdje je atmosfera podložna procesi

duboko u Zemlji, u okeanima, u atmosferi, na Suncu i u kos

rati aktuelne klimatske promjene svedene samo na jednu pro

ili tačnije, na malu proporciju te promjenjive, naime ljudski ka pošto to zahtijeva da zaboravimo sve ostalo što znamo o

Suncu i kosmosu. Takav model mora biti pogrešan tvrde on

Nadalje, oni kažu da ukoliko se pogleda na koncentraciju

feri kroz prošlost, lako je utvrditi da je ona bila veća od dan

vremena, naime, da porast temperature povećava koncentra

obrnuto, kako tvrde današnji environmentalisti. Veoma je mnema geologije, arheologije i istorijskihčinjenica u diskusija

skih promjena. Planeta Zemlja je dinamični sistem. Ona je tr

nom dobu, CO2 u atmosferi je samo 0.001% u odnosu na uk

se nalazi u okeanima, površinskim stijenama, vazduhu, tlu i

Tvrditi da mi možemo razdvojiti uticaj čovjeka na klimu od

je isuviše naivno. Dokazivati da su prirodne promjene klimsuprotno je poznatim činjenicama.

Iako zvanično podržan od mnogih vlada i institucija, tačn

IV-ti izvještaj proizveo i mnoge nesporazume. Jedan od nji

č j l l d d b k j d il d 1280 di d

40



40

mašni. I to sve je posljedica naše greške. Nadalje, Izvještaj

40% šuma u Amazonu biti drastično pogođene globalnim

što je preuzeto od World Wildlife Fund-a, grupe aktivista kraju za SAD vladinu environmentalnu politiku. Ništa manj

jući i podaci da će se led ubrzano topiti na vrhovima planin

će da glečeri na Himalajima nestanu do 2035. godine. Prvi p

uzet iz jedne anegdote objavljene u magazinu Climbing i t

radu, a drugi je opet došao od strane Word Wildlife Fund-a

je pokazao da se planeta hladi u 100 godina od posljednjih 1kada je čovjek generisao značajnu količinu CO

2 što ni u kom

bila potvrda veze GHG i temperature.

Sve ovo može biti pogrešno pošto nema utvr đene relacij

sije GHG i njihove koncentracije u atmosferi. Naime, sma

gasova ne znači nužno njihovu manju koncentraciju u atm

se ne pokaže da je čovjek jedini koji upravlja prirodnim proneti Zemlji.

No, pokazalo se da je Izvještaj manipulisao naučnim ist

bi zadovoljio političke agende. Skandal je eksplodirao kada

net haker objavio e-mailove iz Klimatske istraživačke jedi

Britanskom univerzitetu East Anglia, jednom od glavnih iz

za IPCC. E-mailovi su pokazali izuzetnu negostoljubivost i nnost između naučnika u CRU i njihovih saveznika prema

stavljao pod sumnju njihove alarmirajuće podatke o globaln

nju. U jednom mejlu čak se osmišljava kako da se onemogu

– skepticima prema globalnom zagrijavanju da objavljuju u

učnim časopisima.

Mediji su postali ludi za ovim informacijama, vlade su trp pritisak od environmentalnih grupa što je rezultiralo naglim p

sti o globalnom zagrijavanju. U takvoj situaciji trebalo je osa

štap od golfa razjasni. IPCC ga je tiho, bez posebnog objašnje

i j št j P k k ji litički dl č j (S

MOMIR ĐUROVIĆ



aktivnosti, pri čemu neki od tih naučnika ostaju bez posla u

skim zemljama. Sva ta naučna istraživanja su ignorisana od

Na nesreću, korupcija naučnika ide i dalje od IPCC i CRski programer Micheal Smith je skoro otkrio da su NASA G

Institut za kosmos, kao i NOAA-ov centar za klimatske poda

Karolini, smanjili broj njihovih meteoroloških stanica za mj

ture sa 6,000 na 1,500. Većina tih stanica pokazivale su hlad

je bilo suprotno željama za očitavanjem toplijih temperatur

Sva ova konfuzija o jednom od, po mnogima, najvažnijitanja na Planeti veoma je dobra ilustracija civilizacije u koj

i moći nauke i onih koji žele da manipulišu sa njenim rezul

u ovom slučaju tačno ono što je Patric Moor, osnivač Greenp

“Pokret zelenih je preuzet od strane neo-marksista koji pro

govinu, antiglobalizam i anticivilizaciju”, ili je istina na st

Al Gore sa svojm sljedbenicima dokazuje trošeći pri tome g joj luksuznoj kući u Tenesiju 220.000 kWh zelene električn

dišnje, koju kupuje od kompanije čiji je vlasnik?

Da li mi stvarno živimo u vremenu u kojem različite i

kao što su Trilaterala, Bilderberg grupa, iluzionisti sa Yal

spas, Savjet za inostrane poslove, Eugenisti, Globalisti i sl

našim životima veoma vješto manipulišući iza scene sa grama, medijima i naučnim podacima? Da li je tačna tvrdnja,

tori bestselera, knjige Ko doista vlada svijetom, da ako žel

doista vlada svijetom, morate znati šta to radi Savjet za me

nose iz Nujorka?

Ništa manju konfuziju ne unose ni pitanja vezana za održ

nomski rast, kvalitet života ili kako danas globalisti vole da kljenje (well being), kao i globalne krize. Tako, mnogi, naro

nih zemalja, zagovaraju da kvalitet života više nije zavisan

ime da BND nije odgovarajuća mjera, naročito ako se on r

l j i K k k ž Sti lit j j BND ž i

42



42

ti? Da li nas uče da zaustavimo naš razvoj na elementima na k

sada izgrađivan i da se vratimo našim korjenima te da upotpu

“novu” ekonomiju? Da li se ozbiljno mogu shvatiti pozivi kood zelenih, da treba da se organizujemo na principima koji s

postojanja kineskih komuna i koji ne dolaze više od izolovan

Tačno je da u životu ima i stvari koje nijesu direktno mje

ali isto tako tačno je da je novac postao jedinstven paramerar

ri sve. Novac danas pokreće svijet. Zbog toga je značaj nov

ji veliki. To više nije samo jedinica za vrijednost u kratkomzija koja se stvara ovakvim tumačenjem, sa jedne strane, a

zvijenog svijeta, pa i u našem slučaju, Evropske komisije d

jemo život po njihovim mjerilima je takve prirode da se, n

mala zemlja, teško snaći.

U dekadi koja je iza nas svjedoci smo više kriza, jedne u s

dine. Dvije su bile finsijske, dvije ekološke, a sve su bile, kažljudskom aktivnošću. Svjedoci smo svijeta u kojem nekoli

izobilje, dok se jedna trećina stanovništva još uvijek guši u

Finansijska kriza pogodila je milione ljudi na planeti. On

problemima pojedinačnih banaka još 1970. godine pa na da

salo se sad u globalnu krizu u realnom svijetu ekonomije. F

za praćena je i krizom hrane čiji indeks cijena je, ovih danaveći nivo u istoriji. Ona je rezultat ubrzanog rasta cijena št

istorijski niskih cijena što je nemoguće dalje održati, tehno

proizvodnji, konkurencije u korišćenju zemlje i za druge akt

proizvodnju hrane, kao i porasta cijene vode i fertilizatora. P

balna ekološka kriza utiče ne samo na savremenost, već prije

sa ireverzibilnim procesima što ugrožava održivosti planeteKonfuzija oko finansijske krize, koja se sve češće sada

nomskom je jedna od najvećih nepoznanica današnjice. Do

očevici, makar u Evropi, da su zemlje za ugled, kada je u p

h j bil I k I l d E t ij i Fi k S j d i

MOMIR ĐUROVIĆ



no li ne, spavaju. Većina svjetskih ekonomista, kao i onih ko

lučuju ostaju i dalje uljuljani u ugodan san. Neke od držav

mogu da raskinu sa prošlošću, oslonjenoj na protekcionizasektora ekonomije po uzoru na starog engleskog kralja koji

lu i zabranio plimi da nadolazi.

Ekonomski modeli uglavnom su ignorisali dobro gazdov

sredinom i prirodnim resursima. Danas, svima je nejasno ka

guće dozvoliti toliko prekomjeran izlov ribe, toliku siječa š

zobzirno narušavanje životne sredine. Postojeći sistem je kDaly primjetio “opasnost svijetu kao biznis u likvidaciji”.

Neosporno da je u dosadašnjem ekonomskom razvoju pri

no mjerenje bogatstva ignorišući pri tome vrednosti prirodn

rodnog kapitala, kao i njegove sposobnosti da doprinose pro

cjenjujući prirodne izvore i ne uvažavajućI cijenu njihovog o

ohrabruje se gubitak naše planete. Mi smo navikli da uvećav bioloških resursa planete svake godine za 30% što, jasno je

Uprkos velikom progresu u dugom period ekonomskog

živimo u svijetu većih nejednakosti nego ikada u istoriji. N

40% svjetske populacije ostvaruje samo 5% ukupnog prih

svjetske populacije živi u zemljama u kojim se ova neuravn

Pri svemu ovome globalni ekonomski prihod raste eksponetvrdi Giatrini, sa nekih $ 12 triliona u 1980. godini na skor

na u 2006. godini.

U ekonomiji se ignorešu dugotrajne posledice i stalno se f

kotrajne efekte pri čemu se ohrabruju parcijalna rešenja inte

ma. Opšta kriza ne odziva se na parcijalne ili ad hoc mjere

veoma jasno u slučajufi

nansijske krize. Ne uvažavajući najslijede se neodgovarajuće politike koje često adresiraju po

pogrešno vreme i na pogrešnom mjestu.

Od početka devetnaestog vijeka od kada su se veliki ekon

i j ili i k i li č j k k t ij d d

44



Ekonomski svijet u kojem su živjeli Smith, Ricardo i Ke

svijet od ovoga u kojem živimo na početku 21. stoljeća. Ni

mogao ni pretpostaviti učinak tehnologija na protok informslovni svijet, karakter posla kao i percepciju svijeta u koje

mjera radi, u doba Ricarda golub pismonoša je poslužio da s

vijesti o velikoj pobjedi Nelsona kod Trafalgara. Ali, tehno

sa globalnom ekonomijom, najviše je promijenila geopolitič

tvarajući nacije – države starog kova u anahronizam. U dan

mnogi modeli nijesu važeći prosto zato što vrijeme ne staje zgovarajućih teorija. Teško da se više mogu naći jednostavn

se može opisati ekonomija, jer je u igri mnogo parametara i

nomskih jedinica. Očigledno, kako tvrde Giarini, Stiglitz, N

Fundation i drugi, postoji potreba za novom terorijom kojom

ku od dosadašnje logike, obezbijedila maksimalna ekonom

bogatstvo i korektnost za sve, a što je najvažnije budućnostOdnos ekonomije prema održivom razvoju posebna je pr

žive u održivom razvoju. Brutlandova komisija je izvorno d

vi razvoj. No, tačno je da su se pojavile i druge definicije. P

logika je veoma podržana od administracije najrazvijenije

neti smatra da je održivi razvoj sve ono što je od koristi za sl

cije. Tačno, u principu, ali da li to znači da imamo pravo i dkao i odgovorniosti da mi, u ovom trenutku, tumačimo šta je

buduće generacije? Da sve sada iskoristimo, naročito neobn

energije kao i ostale prirodne resurse pod izgovorom da ra

sljedeće generacije. Veoma provokativno tumačenje održiv

jeste životno pošto neke od najrazvijenijih zemalja takav raz

Ništa manje nije pitanje: Da li svi na Planeti žele da žive u od ju? Makar, u ovom trenutku! Neke od zemalja jasno kažu n

tikovati održivi razvoj tek kada one dostignu nivo ekonoms

nog razvoja razvijenih zemalja, kada iskorijene siromaštvo

iji šti ki t lj it j D li j št t

MOMIR ĐUROVIĆ



do sada trošili jeftinu energiju mislim da se zloupotrebljava

gija jeste preduslov za svaki ekonomski razvoj, pa i za nap

vrste. Tvrditi da je došao kraj jeftinoj energiji znači mnogolazak sa jednog vida obezbjeđivanja energije na drugi. U p

či siromašniji pojedinac, pa naravno i društvo. Posebna pri

novljivim izvorima. Izvorima koji su još uvijek u tehnološko

da je kWh iz njih višestruko skuplji od konvencionalnog. P

vu može biti najbolji primjer. Ukoliko bismo, na primjer, že

jevamo u Evropi automobile biogorivom, danas popularnomracijom, bilo bi nam potrebno 450.000 kamiona šumskog o

Ili, ako bismo to isto željeli da uradimo u SAD, ne bi osta

gradove, niti za gajenje drugih poljoprivrednih proizvoda. T

očigledno, bez obzira na naše želje, ne postoje i nijesu mogu

bijede. Ništa manje nije dubiozan i trend u automobilskoj in

trični pogon automobila, valjda je jasno, ne znači rešenje pru suštini, samo u domenu finalne energije pomjeranje sa je

drugi, a ne sa jednog primarnog energenta na drugi.

Trgovina ugljenikom i emisijom gasova je od Boga data

bijaju glavu u pijesak. Ona će rezultirati većim troškovima

Predviđeno oporezovanje ugljenika, trgovina emisijom GH

slučaju samo će doprinijeti novim poteškoćama. Novac ne niti klimu, ne može promijeniti kosmičke zrake, ponašanje

nu orbitu, struje u okeanima i tektoniku ploča. Trgovina e

nika će obogatiti nekolicinu, ali napraviti većinu siromašni

rati nekima veći profit, a na drugoj strani haos koji će rezu

njem mnogih biznisa.

Koliko god bilo vjerovanje environmentalista u uticaj ngrijavanje procesa proizvodnje i potrošnje energije, njihov

litičare može samo stvoriti društvene probleme. Smanjenje p

gije po glavi stanovnika može samo smanjiti standard življ

lj di ž i ti ij l i i t bil ti l d U

46



crvenog mesa u ishrani, –

uvozne robe koja je došla sa značajnih rastojanja, –

automobila sa velikom potrošnjom, – putovanje kolima ili avionom radi uživanja i razonode, –

smanjenje službenih putovanja na račun video-konferen –

Mnogi, naročito ekstremni environmentalisti, sugerišu da

mo tako da u našim lokalnim zajednicama obezbjeđujemo, n

hodno utvr đenih tehnologija, uglavnom sve što nam treba, v

taj način u doba kineskih komuna.Vrijeme jeftine energije možda prolazi, ne zbog problem

vanju i povećane potrebe za energijom već zbog toga što p

drugih interesnih grupa, pa i politički pritisak, koji su najče

nema nikakve veze sa naukom, žele da društvo gurnu da prež

danoj skupoj energiji. Obnovljiva energija, mada poželjna, j

pa i mnoge dekade razvoja su potrebne prije nego ona poskontributor u obezbjeđivanju naših potreba. Treba znati da je

ja esencijalna za svaku zemlju i svaku ekonomiju. Sa nedos

pljom energijom mi ćemo jednostavno postati siromašniji. M

danas smatramo normalnim može postati čak nepristupačno

fuzija, često, rezultira u tome da čekajući prave odgovore

mate ništa. Zar za to nije dobar primjer i konfuzija oko onova na prostorima mnogih novih država na teritorioji bivše J

je energetika u pitanju?

No, ono što nas ovdje interesuje najviše jeste u kojoj mje

nosi svim prethodno diskutovanim konfuzijama i mnogo če

Podsjetimo se da je nauka po definiciji vjenčana sa čin

se izvode iz posmatranja, mjerenja i eksperimenata.činjenisumnjama tako da naučnici raspravljaju o korišćenim metod

ponovljivosti i raznovrsnosti prikupljenih podataka. Ukolik

biti ispravno vrednovani, onda, kako je Aristotel rekao: “Pr

či j i t bj š j j ” Obj š j j i j

MOMIR ĐUROVIĆ



pogledima, etikom, moralom ili kulturom. Uprošćeno, nije

iz Kine, Australije, čada, Crne Gore ili Bosne i Hercegovine

renjima je dokazano da je brzina svjetlosti 299.792,5 km považno da li je dan ili noć, ona ima istu vrijednost. No, tačno j

uka sudara sa činjenicom, kako je Talmud rekao: “Mi ne vid

kve jesu. Mi ih vidimo kakvi smo mi”.

U vremenu kada je nauka rođena, konsenzus je stvaran n

političkoj osnovi, te na predrasudama, misticizmu i ličnom

predmeti kojim se bavi nauka ne mogu se definisati autorsenzusom. Apel za konsenzusom u nauci nije ništa novo. O

Newton-a, te kroz mnoga stoljeća nauka je osporavala kon

rimentima, mjerenjima, računicama, posmatranjima, ponov

vanjem. Metodoligije u nauci dozvoljavaju da se problemi i

mada, ponekad, pod političkim pritiskom javljaju se i nauč

Izgleda, takav jedan primjer je i nauka o globalnom zagrijastoji konsenzus među naučnim aktivistima koji su envirome

se čini da je dizajniran da potvrdi političko mišljenje. Naim

sak da naročito kada su konsenzusi podržani sa naučnom aut

čajnih institucija, nema više potrebe za pravom naukom. Na

ka, nažalost, postaje sistem vjerovanja koji je podržan auto

senzusom. Tako, iako je Michel Manov golfski štap bazirannim i nedovoljnim statističkim metodama, to nije važno po

mo o njemu konsenzus. Mnogi koji misle suprotno ustaljeni

ma proveli su cio život u nauci i više ne mare puno za fond

žavaju naučnu aktivnost. Tako je Nazick konstatovao: “Nau

na, vrijednosti nijesu objektivne, tako da vrijednosti nemaj

uci”, a Tom Paine kaže: “Fakti su superiorniji od rezonova je”. Skepticizam je fundament nauke. Sve dok dogme i orto

su izazovi mi smo u svijetu predrasuda i autoritarnosti. “Suz

nih ideja je mnogo opasnije za društvo nego što je na primje

ij j ” k k V l Kl t di



MOMIR ĐUROVIĆ



Pored svega, veoma je prisutan rat među naukama, mada

o tome da pričaju. Rat nauka je iniciran 90 tih godina prošl

serija intelektualnih bitki između nauč nika realista i postmodtičara prirode naučnih teorija. Postmodernisti su ispitivali n

tivnost, pri tome na široko kritikujući nauč ne metode i na

mnogim disciplinama , a naroč ito studijama kulture, kulturno

ji, ženskim studijama, komparativnoj literature, studiji med

nauke i tehnologije. Sa druge strane naučni realisti su optu

dernističke kritičare za nepoznavanje nauke koju kritikuju. ti na umu da većina onih koji “kritikuju nauku” i koji partic

nauka žele da se identifikuju kao post-strukturalisti. Ukratk

cizam se svodi na to da nauka nije to što mi podrazumjevam

znanje socijalno konstruisano.

Napad na vrednosti nauke od strane onih iz društvenih i

nauka zabrinuo je mnoge u naučnom okruženju, naročito kad je zastupala alternativne naučne paradigma uspostavila jezik

strukcije. Mnogi naučnici su razumjeli ovo kao želju za p

trolom nauke u društvu, nazvajući taj pokret kreativnom na

gentnim dizajnom. Veoma ugledni Paul R. Gross i Norman

li posmodernističke kritičare ( Higher Superstition: The Aca

Its Quarrels With Science 1994) na način što su tvrdili da ov ju malo o naučnim teorijama koje kritikuju i da koriste vrlo

gument u svrhu političkih ciljeva.

U knjizi Iza rata nauka Ulicca Segerstrale iznosi pregršt č

temi. Tako, podrobno objašnjava kako je došlo do poznatog

va prevara objavljivanjem članka: Pomjerajući granice: Ka

noj hermeneutici Kvantne gravitacije, učasopisu Social Text , je vezao skorašnja dostignuća u kvantnoj gravitaciji sa sadr

postmodernog i liberalnog društva. U isto vrijeme u drugom

gua Franca, Socal je objavio da je to sve bila prevara kojom

d j i d li d k ji j i k kt či i d h

50



Možda je ona samo pokazala da su prirodne nauke teže od

On lično objasnio je svoju prevaru kao eksperiment kojim je t

tualni standard određenih akademskih supstruktura, odnosno čio: “Eksperiment je pokazao da su neki moderni sektori am

ske sredine postali lijeni”.

Rat nauka može se jednostavno objasniti kao konflikt d

zličita koncepta nauke što za posljedicu ima dva suprotna p

gu nauke u društvu u odnosu na političku situaciju, pa prem

će konsenzuse o naučnim činjenicama, pa i političkim. IzgManheim bio u pravu kada je pisao: “Prirodne nauke su izu

su na pravilo da je znanje u opštem slučaju pod uticajem ide

i koliko griješim ako konstatujem da se ovo veoma praktiku

mnogim zemljama u tranziciji?

Analiza nauke od strane nenaučnika nije novi fenomen. F

i sociologija nauke zajedno sa imenom Robert Mertona imajuriju. Ono što je iritiralo naučnike bio je poktret ka socijalnoj a

nauke uz jednovremenu analizu njene socijalne organizovano

poznata kao socijologija nauč nog znanja javila se rahih 70 tih

ga vijeka. Jedan od njenih principa bila je dogma da se u isto

ra naučna istina i naučna laž. Naučnici su ovo doživjeli kao n

spektivu: Na neki način to je značilo ignorisanje naučnih istin postavljali naučni zaključci u smislu društvene perspektive,

atak na one stvari do kojih naučnici najviše drže. Tako, naučn

da kažu da je nauka zagađena, često, sa društvenim faktorim

Ono što se postavlja kao krucijalno jeste pitanje koliko se m

jemo osloniti na interpretiranje naučnih činjenica koje nam se

najčešće ne od nau

čnika. Da li je odgovor kako kaže Newth Ginijedan antinaučni argument danas nije opasan koliko zahtjevi

ju radikalni environmetalisti i slične interesne grupe”. Takavih

našnjem vremenu. Tako, velike opasnosti sa kojima smo suoče

if t ti k tk k i d ij

MOMIR ĐUROVIĆ



The World in Which We Live

This is a talk delivered at the Academy of Science and

and Herzegovina, May 20, 2011. The world we are living in i

ds an uncertain future. Some global problems are discussed

climate change, poverty reduction, the depletion of energy

technology, together with global economy, that has most r

ged the geopolitical world order making nation-states obsois both on how much science has contributed to the reignin

world politics, economy, technology, culture etc., and how m

in solving the confusion. There is an urgent need for a new

that would be able to insure economic stability and prosper

fortunately, the truth is that political interferences and capita

aten scientific integrity as never before. While the world is w

lution science has recently become an arena of confrontatio

irreconcilable camps: empirical realists and postmodernists

Marina Katnić-Bakaršić



Prozor kao znak:

višestrukost semiotičkog čita

Utekstu Semiologija i urbanizam Roland Barthes sebe n

znakova i gradova, upotrebljavajući riječ amateur uznačenju, u smislu ljubitelj, onaj koji voli (1994: 191). Naza sebe mogu reći da sam ljubiteljica znakova, posebno znaznakova svakodnevice, te da odgonetanje prirode, funkcija i

znakova smatram važnim i inspirativnim zadatkom (v. Katnić- jer sam uvjerena da je interpretacija znakova put ka boljemčovjeka, kulture, svijeta. Poput Sherlocka Holmesa, koji j

interpretator znakova i stoga uvijek prisutan u semiotički

ja znam koliko se toga može vidjeti i saznati “samo ako na(Berger 1984: 18).

Semiotika prostora i semiotika svakodnevice neizbježnolikom deskripcije i interpretacije mnogih znakova što su dživota. Takav je susret posebno zanimljiv prilikom prouča

prozora. Prividno jednostavan znak, dio kuće, segement arhzor posjeduje cijeli niz dodatnih značenja, posebno metaforič

kih. Prozor je prije svega arhitektonski znak , jedan od onih ne primjećujemo jer su do te mjere dio arhitekture kao znak

Nekad prozore percipiramo ne razmišljajući o njihovoj funelemente nekog arhitektonskog ritma”, tako da arhitekta mlažne prozore koji nemaju stvarnu funkciju, ali i oni “u arhite

tekstu” funkcioniraju kao prozori pri čemu njihova utilitarn

UDK /UDC

MARINA K ATNIĆ-BAKARŠIĆ



vezuje dom sa ostatkom sveta i sa kosmičkim svetom, na pri(mesecom) stranama sveta, smenom dana i noći, svetlošću

(Petreska 2000). Vrata su obično shvaćena kao dinamičan znzor često percipiran kao statičan. Val Clery tako piše: “Akokuće, vrata su njena usta. Prozori su pasivni, vrata su aktivzore možemo vidjeti šta se dešava, ali “kad prođemo kroz vri najvjerovatnije postajemo uključeni u ono što se dešava izVrata/usta propuštaju da neko/nešto u njih ulazi i iz njih izla

ri/oči posmatraju šta se dešava. Međutim, ni u tom smislu psvim jednoznačni: prozor se može otvoriti i zatvoriti (bar vetako da poprima veću dinamičnost. Ipak, dok je prolazak kčajena funkcija, očekivana, ulazak/izlazak kroz prozor po ptra ekscesom – bilo kao znak invazivnog prodiranja izvanakuće kao prostor slobode, zaštićenosti, sigurnosti i privatno

pova ili tajnog posjetioca nekom od ukućana), bilo kao znakako kuća zbog nečega predstavlja prijetnju ili zatvor (stereo bavnika koji bježi od ljubomornog muža ili mladih koji bjoca). Prolazak kroz vrata, a rjeđe i prozor, može biti praćen prenošenje mlade preko praga u mnogim tradicijama, ili naro

vanja gostu kruha i soli na vratima (o ritualima prolaska kr

zore u makedonskim svadbenim običajima v. Petreska 2000slov zbornika eseja iz francuske i frankofone stilistike što gašimir Bagić Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor (Zda MD, 2006), odlično je iskorišten frazem koji sugerira neobilaženja stila i svjedoči o primarnosti prolaska kroz vratazak kroz prozor konotiran kao neočekivan, nekad izraz nes

pomalo tajan, čak nasilan. Naravno, treba uzeti u obzir i velike kulturološke razlike prozora – u nekim engleskim starijim književnim djelima, jevodima na naš jezik romana Agathe Cristie, junaci ulaze i

b i lj i t “k ” li t ij k d

54

U l č j “ d k ji blj d i f k



U tom slučaju “predmet koji se upotrebljava denotira funkcciji, prema kodovima” (Eko 1973: 219). Možda bi stoga bol

diti englesku riječ prozor iz primjera koji sam ranije navelavrata” jer je i tu funkcija predmeta jasna.

Nema nikakve sumnje da vrsta prozora i u arhitektonskored denotativne, može imati i konotativnu funkciju – takvu

ju npr. okrugli prozor čići na brodu, veliki prozori sa vitražiašik-pendžeri u bosanskim kućama, oblik prozora – puni luk,

ukazuju na određenu “koncepciju stanovanja (...), konotirajunu ideologiju koja je prethodila delatnosti arhitekte”, te zapri “simboličku funkciju” (Eko 1973: 219). Šta reći o prozoruPrvobitno vezan za zatvor kako zatvorenici ne bi mogli iza

bjeći, on postaje nepropusna granica i signal neslobode. Mešće se stavljaju rešetke na prozore kao vid zaštite od lopova

na prozorima onemogućavaju ulazak izvana u unutrašnjost odnosu na zatvorske rešetke, ove imaju promijenjenu perspesamim tim što signaliziraju nepropusnu granicu, i ovi prozori

tragu za sigurnošću i za zaštitom unutrašnjeg svijeta od opaga. Prozori mogu postati umjetnič ke č injenice – uz neke čuve

traže katedrala (npr. katedrale Notre Dame), čija je funkcija

kralne atmosfere, igre svjetla i boja, spomenut ću samo proskom gradu Tomar, na tvr đavi templarskog samostana, iz 15

su kameni reljefni motivi netipičnog okvira pravo remek-djKada se govori o prozoru, obično se naglašava da je nje

ment okvir : na taj način uspostavlja se analogija između proz

nosno između prozorskog okvira i okvira slike. Pri tome se,

žava opseg semantičkog polja prozora i svodi na “pravokutili na krovu neke zgrade” (Beker 1993: 61) za razliku od sv

kojima se prozor javlja. Schapiro (1994) smatra da okvir sliri posmatrača, i to je tačno kada je riječ o slici. Kada je riječt j d ij i j t i k i k ji i lji iji


t ti t š j t št či d d t



prozor posmatrati unutrašnjost, što znači da odnos posmatr jeste dvosmjeran. Tako posmatrač može izvana otvoreno g

mice viriti kroz prozor i na taj način bar virtualno prodrijetikuće. Obrnuto, posmatrači iz kuće gledaju spoljašnjost, neka

skriveni iz raznih razloga. Sve to potvr đuje tezu o prozoru kznaku izmeđ u unutrašnjosti i spoljašnjosti, i to znaku koji zlja oč i nekog zatvorenog prostora, ali za razliku od očiju fusmjerno, kao propusna granica bar na vizualnom planu.

Neki prozori imaju širu dasku u/na kojoj se može sjedjeneko (čovjek ili mačka, čak pas) može biti u prozoru kao prBiti u prozoru slično je kao biti na pragu, jer se u oba slučajizmeđu ili o “ne-mjestu”. Prozori se ukrašavaju cvijećem,

nečim trećim, tako da pogled na prozor izvana može biti mdjela – odličan primjer predstavlja motiv prozora na slikam

Na tim slikama pogled je usmjeren na prozor sam po sebi, nturu njegova okvira, na znakove trošnosti, te na detalje koji ju – na saksiju sa muškatlama, stari crveni lonac sa bijelim kva slika, koja je usmjerena na sam prozor, kao da budi obza onim što se nalazi iza tog prozora, slutnju nekog drugogličnog života. I inače se može reći da se pogled kroz prozor

je sa kontemplativnošću i sjetom, pa i nostalgijom i tugom. na arhetipski motiv usamljenog putnika koji s čežnjom posokupljene u za njega nedostižnim ritualima svakodnevice, tosti, ali i na bajku “Djevojčica sa šibicama”, gdje se opozicunutrašnje pridružuju i opozicije hladno/toplo, siromašno/bo

sretno. Ponovo se vidi da prostorne opozicije često imaju diričke korelate u drugim kategorijama, često etičkim i vrijed

Još jedan ukras prozora – zavjesa, potencira i asocijacijegova značenja, na vezu sa teatrom. Spuštena ili podignuta,dojam da se iza prozora odvija predstava, teatarski čin. Prk k j j št ž biti i lji t

56

te idi bist a i a pro ora s sjedne k će ali aplet nastaje k



te vidi ubistva iza prozora susjedne kuće, ali zaplet nastaje kdokazati i riješiti slučaj ubistva, kazniti ubicu, a ne može jer

i jer svi misle da mu se događaj samo pričinio. Napetost kostruka uloga prozora – jednog kroz koji se gleda i drugog izava ubistvo – ostaje kao jedna od najsnažnijih i najzačudnijihma. Nepokretnost posmatrača iza prozora na drugi način funtresnom i fascinantnom eseju američkog pjesnika Donalda H zor (The New Yorker, 23. januar 2012, str. 40-43). U ovom

pjesnik piše kako u devetoj deceniji života provodi najveći dći uz prozor, prateći sve promjene u prirodi iza prozora kao činila njegova majka u starosti. Za Donalda Halla starost seno očituje u smanjenom opsegu kretanja: taj je opseg sve mkraju ostalo – gledanje kroz prozor.

Vratimo se na trenutak zavjesama na prozoru. Često posma

podignutu ili sklonjenu zavjesu promatraju događaje “iza prsu i već pomalo stereotipne priče o radoznalim komšinicamći prate sve što se dešava u komšiluku. Postoji i špijunsko ili

ćenje kroz prozor jedne kuće osumnjičenih u drugoj kući, izora. Danas nije rijedak slučaj da se, posebno u javnim prostomobilima, stavljaju prozorska stakla koja onemogućavaju

dok se iznutra vidi sve što se dešava spolja. Ovo je s jedne čuvanja privatnosti unutrašnjeg prostora, ali je i izraz nepovspoljašnjem svijetu, prema svemu što bi moglo izgledati kaćeni prostor. Takav prozor ima sličnu funkciju kao zaključagnalizira svojevrsnu nepropusnost, potrebu očuvanja snažntra/spolja, intimni/javni prostor . Dakle, iza nekih prozora pnastaju tračevi, drugi, kao što smo vidjeli, kriju dosadu ili p

pogled u svijet, dok treći prozori dobijaju funkciju mjesta isreta zaljubljenih, kao što je slučaj sa ašik-pendžerima. Skrvojke, oni joj omogućavaju da razgovara sa mladićem, a taja

d d t t f č ž j i j j


kao “prozora u svijet” što je svakako bazirano na stvarnoj s



kao prozora u svijet , što je svakako bazirano na stvarnoj szijskog ekrana i prozora. Još jedna čuvena literarna i kultura

metafora jeste Puškinov stih o Petru Velikom, koji želi izgrgrada “v Evropu prorubit’ okno” (u Evropu otvoriti prozor

je postao opće mjesto o nastanku i značaju Petrograda (Sankmože se iščitavati i drugačije nego što je to uobičajeno: Petaotvoriti vrata Rusije ka Evropi, već tek otvoriti prozor na

“Gledanje” Evrope tako pokazuje distancirani odnos Mi – D

označava Rusiju, sve domaće, “naše”, ovdje, dok Drugi jestno, tuđe, “njihovo”. Posmatranje je još uvijek pasivan čin, adovesti do promjene u odnosu među unutarnjim – svojim, i đim. Naravno da je Petar Veliki i ovim metaforičkim otvoredoveo do dijaloga Rusije i Evrope, unijevši niz promjena i života u svojoj zemlji, ali indikativno je da stih ne govori o o

što bi označilo mnogo veću propusnost između Rusije i Evr primjera vidi se kako su metafore kognitivno i kulturno uvjterpretacija metafora pomaže razumijevanju kultura, epohanosti se susreće metafora prozora u tumačenju nekih drugihLotman tumači san kao “semiotički prozor” i pokazuje kako jim epohama interpretirao kao prozor u tajanstvenu budućno

psihoanaliza pokazala kako je san prozor u naše nesvjesno 168-172). Dodajmo ovome još ulogu riječi prozor u kompjulogiji, počev od najpoznatijeg programa Windows (Prozori)

u korištenju web-stranica tipa “kliknite desno i otvorite prozvidjeti da smo stalno okruženi stvarnim i metaforičkim proz

U književnosti motiv prozora također igra značajnu ul

ma junakinje kroz prozor posmatraju svoga dragoga, neka

raju s njim sa prozora ili preko posrednika. U čuvenoj pjesđ oh na Bembašu, na vodu znakovita je distinkcija između sdrage: “Sve djevojke Bembašanke na kapiji stajahu, Moja dli dž ” U ki i i t j j i

58

nametljivi gosti? Prozor stavlja čovjeka u situaciju nesigurn



nametljivi gosti? Prozor stavlja čovjeka u situaciju nesigurnnosti u svijetu predmeta.” (Pieniąžek-Marković 2012: 6). P

Rilkeovoj pjesmi gube predmetno značenje i moraju biti shzički, odnosno sakralno: “Upoznao me, zna me u svemu,/ Zanagnuća; On, tako dubok: Prozor sam njemu./ A on je kuća

Konačno, kao ljubiteljica znakova, pokušala sam u ovom

kle odškrinuti prozor promišljanja i interpretacije prozora karena da i prozor, kao i vrata, jeste granični znak, ali priraštaj

jek je najveći upravo na liminalnim mjestima, koja mogu posreta sa Drugim, a ne bijega od njega.

LITERATURA:

Barthes, Roland (1994) Semiology and Urbanism. U: The Semiotic

Berkeley, Los angeles, London: University of California Press. SBeker, Miroslav (1993) Okvir oko znaka (Uloga prozora u romanu D

U: Oraić-Tolić, D., Žmegač, V. (ur.) Intertekstualnost & autorefeZagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Zagrebu. Str.59-70.

Berger, A.A. (1984) Signs in Contemporary Culture: An Introduction

Ney York, London: Longman.Clery, Val (1978) Doors. New York: The Viking Pess of New York.

Eko, Umbertu. (1973) Kultua, informacija, komunikacija. Beograd:

Katnić-Bakaršić Marina (2006) Značenja vrata: Prilog semiotici svaDijalog, Sarajevo, vol. 1-2. Str. 88-102.

Petreska, V. (2000) Vrata i prozori u makedonskim svadbenim obredEtnografskog instituta SANU, br. 49. Str. 127-133.

Pieniąžek-Marković, K. (2012) Gotski grad. Zagrebačka slavistička Dostupno na adresi: http://www.hrvatskiplus.org


Window as a Sign - The Multiplicity of Semiot



Window as a Sign - The Multiplicity of Semiot

The paper explores the denotative, connotative (particulacal) and symbolic meaning of window from the perspective otics. Windows may be viewed as architectural signs, but atthey can be symbolically regarded as the eyes of the house.doors, windows are markers of boundaries, dividing space ininside, but at the same time making the boundary potentionaTheir function is more passive and static than the function o

The different meanings and functions of window are relacontexts and cultures. These meanings are interpreted in evarchitecture, in literature and in art in general.

Dražen Pehar

Herodot Kafka pred Zakono



Herodot, Kafka pred Zakono

i višeznačnost kao pokretač književnoga

HERODOT

UPrvoj knjizi Povijesti Herodot pripovijeda o Gygesukojemu je sudbina odredila da na svirep, ali neizbje

stane Lidijskim kraljem.1 Gyges se sa sudbinom suočio kro

svojega gospodara i prethodnika Kandaula, i svoje gospodaricsupruge, kojoj Herodot, a vjerojatno niti prethodne povijestOna je generički oblik, platonski arhetip. Kandaul je prvo Gda potajno gleda njegovu suprugu obnaženu dok se priprem

počinak, kako bi mu dokazao da je riječ o predivnom ob

međutim, primjećuje tu predstavu i doživljava ju kao najveć

traži osvetu. Ona Gygesa stavlja pred izbor: iliće potajice i zauzeti njegovo mjesto, ili će sam biti ubijen. Gyges bira o

rob izabrao: on ubija svog gospodara na način koji izravn

način koji je izabrao Kandaul kako bi svoju suprugu izložitajnom i nezakonitom pogledu drugoga. Uz malo sreće, vjenezadovoljstva Kandaulovom vladavinom, Gygesa Liđani

novoga kralja. Gygesovo je preuzimanje prijestolja prihvaćDelfi jskog proročišta koje ipak dodaje jednu rečenicu koju će

potisnuti sve dok ne dođe vrijeme njenog ostvarenja – da ć

pasti na Gygesovo peto koljeno.K j đ ti j k ji j d ih k lj H d t

UDK /UDC 1:8 1:8 140 140

DRAŽEN PEHAR

ćoj knjizi Retorike, upotrijebiti kako bi objasnio samu prirodu



j j , p j j p

i time će mu produžiti život i značenje stoljećima i milenijima

čeno: Pređeš li rijeku Halis u pohodu na Perziju, uništit ćeš jeljevstvo (gr č. tēn megalēn archēn). I Krez to shvaća kao optim

zu, kao predviđanje koje ide u korist njemu, a ne Kiru. Iza scen

da čekaju na Gygesovo peto koljeno. Naravno, nakon pada KDelfe da su ga prevarili. No, Delfi, koristeći moći višeznačnooptužbu i Krez shvaća da se njegova tužba ne može jednozna

Kao svi oni koji, nakon visokog uspona, padnu, i Krez prihvama kojoj mu je Sudbina odavno namijenila pad i iskoristila skoji su joj uopće mogli doći pod ruku.

Priča o Krezu je nevjerojatno kompleksna i malo je onikraja pročitali i ozbiljno pokušali shvatiti. Većina čitatelja dtočke koju im je odredio Aristotel. Malo je onih koji su ozb

o epizodi Krezovog slanja okova Delfi

ma (koje je on prethogradio zbog proročanstva koje je izgledalo kao da njemu iddijelu te epizode koji govori o posrednom razgovoru Kreza

poslanika-Liđana, i Delfa na temu “prevrtljive višeznačnosmalo je onih koji vide vezu između priče o Gygesu i priče o

je i dublje razmišljanje navelo bi nas na sljedeće zaključke: U

nutku Herodot proročanstvu daje epitet “nevjernog, patvoredelon)”. Drugim riječima, on zamišlja da su Delfi poput nev

su takve i njihove višeznačnosti. Te riječi rade jedno, a živdrugo. Naivni suprug vidi jednu stvar, a njegova supruga ravremeno održavajući iluziju da je sve normalno. Između trodnos koji je moguć samo ukoliko jedna od tih osoba biva

jom, i ukoliko jedna druga osoba prethodnu hrani tom iluzi višeznačna proročanstva. Naravno, ono što Herodot tako

predstavlja personifikaciju sudbine za koju nitko nikada nijeno jest i što znači. Sudbina je poput nevjerne žene koja te zah ći t ji l b ti t ji ži ji i t ji

62

nosti. Tako on biva zaveden. Delfi su poput Kandaulove sup



p p p bolički ponavlja potez svojeg perverznog supruga, baš kao št

Kreza da zapravo sam odredi svoju sudbinu. Gygesovo “petća kaznu ponavljajući sudbinu Kandaula, kralja koji je samomtu nesreću da ga vlastiti rob, na naredbu vlastite supruge, ubij

prijestolje. Primijetimo, također, da kada Herodot govori o “n jetvornom proročanstvu”, on prihvaća Krezovu prvotnu verzkojoj su ga Delfi zaveli i prevarili. Ustvari, nitko nikoga nije

što je Krez možda prevario samoga sebe. Niti Delfi niti Kandne rade nešto što je neopravdano, ili bez osnova. Značenje njdjela određeno je unaprijed, s jedne strane Kandaulovom pegovom odlukom da nago tijelo svoje supruge izloži nepozvadrugoga, a s druge, Krezovim optimizmom kao i zaboravom ruke i prethodnog Delfi jskog upozorenja o ‘petome koljenu.’

Očemu Herodot zapravo govori? Što je to što je zajedni

č

gesu i priči o Krezu? U obje priče višeznačnost se pojavljutrenutku, kao pokretač ključnoga zapleta: prvi put kao Gyge

jim se Kandaulova supruga (opravdano prijetvorna, učinjenKandaulovom perverzijom) sveti Kandaulu; drugi put kao ročanstvo kojim Sudbina osvećuje Gygesov prijestup tako š

va u propast. U obje priče krivnja za pad pada na same akteče. Kandaul pada jer svoju suprugu obmanjuje na ružan nač

jer vara samoga sebe vjerujući u tumačenje proročanstva ko prilog. Kandaul također dopušta svojoj perverziji da ga potak jednostavne, ali vrlo važne moralne činjenice. Krez, slično K

šta proročanstvu da ga potakne na zaborav mudrih Solonovi je rob koji postaje kralj zbog perverzije svog gospodara, zbozaboravljivosti i zbog sposobnosti jedne opravdano uvrijeđe

vjernu suprugu. U svemu tome vidimo ljude koji sami sebi onu tako što neobjašnjivo zaboravljaju nešto što ne bi smjelt k št i j ć j š ih t i š ij V

DRAŽEN PEHAR

Višeznačnost je tradicionalno opisivana, počevši od Arist



stvo prijevare pa, samim tim, i sredstvo optužbe za prijevaru

Aristotel svoju kvalifikaciju višeznačnosti kvalificirao jednimne koristi u neke druge svrhe…” Vidjeli smo kako se Delfi i K

pruga, mogu osloboditi te tužbe. No, time priča još uvijek nijnije li Kandaulova ‘nevjerna’ supruga mogla izabrati neki dr

Nije li njena osveta, iako je riječ o barbarskoj ženi, drastična?fi, u trenutku svoje obrane od Krezove tužbe, kazuju nešto št

vo sa njihovom pričom o sudbinskoj naravi Krezova pada: oKrez trebao postaviti dodatno pitanje. To nije vjerodostojno je

sa pričom o sudbini i predodređenosti. Problem sa višeznačnšto je ona, također, sredstvo generiranja sub-verzija koje napraju Kandaulovu perverziju. Kandaulova perverzija sastoji seželji da se nešto sveto onečisti tako što će se u prostor (zajed

pustiti nešto što je svetome strano, i to iza leđa drugoga, u foza njega. Nije jasno što hrani tu perverziju: želja za obmanji

ga ili nedostatak osjećaja za granicu, ili pak idiosinkratična vjtrebalo biti dostupno svima. Sličan efekt ima i višeznačnost: ominantnu, usvojenu verziju prisiljava na uzmicanje tako što datne, na prvi pogled skrivene elemente koji se mogu objasn

jama drugačijima od one dominantne. Takav će efekt polučitiDelfi jskog proročanstva, koje će u priči o Gygesu funkcionir‘osveti u petome koljenu’ (to implicira zločinačku narav Kastva), a u priči o Krezu kao iskaz/savjet o biranju vojno najspza saveznika u ratu protiv Perzije. Drugim riječima, priča o Kskrivljenoj sudbini, ili o Kandaulovom poticanju supruge na dGygesu, samo je jedna od sub-verzija. Dakle, višeznačnost nostanemo u polju čiste subverzivnosti jer sve su sub-verzije, značnosti, podjednako moguće i podjednako (i)legitimne. Prim

nako je moguće da je Kreza Delfi jsko proročište obmanulo, at lj iš č ti j il d ij b l k i

64

hova posljednja poruka Krezu naprosto značila da su i sa po



nome trenutku, željeli zadržati prijateljski, blagonaklon odno

etlu višeznačnosti, pravi, istiniti smisao priča o Krezu ili GygČitatelju biva predano jedno mnoštvo tumačenja, mnoštvo vrangirane prema plauzibilnosti. Osvetoljubivost Kandaulovezina prijetvornost mogu se objasniti povredom njenog moralnnjezina ponuda Gygesu da preuzme Kandaulovo prijestolje nsniti njezinom osvetoljubivošću. Tako čitatelj mora početi pon

djelo, ili sam započeti pisanje novoga djela. Les textes lisiblspontano u les textes sriptible.Ponovno, zapitajmo se o čemu Herodotove pripovijesti go

mogli smo izvući sljedeći preliminarni zaključak: one govonim ljudskim slabostima koje počivaju na prirodnim svojs

bića. Te univerzalne slabosti bivaju opisane univerzalnim i

metaforama. Sudbina je poput ‘prijetvorne žene’ ili ‘višeznkata’; ne vidimo prijetvornost jer smo sami zavedeni nedotog sjećanja ili vlastitim perverzijama. Budućnost je za nas na kada nam se dogodi, mi shvaćamo da su naša očekivanja Mi također shvaćamo da smo znakove nadolazeće budućno

pogrešan način, da su nas zavele vlastite slike. U tu tamu bud

uzroka koji su joj odredili oblik, retroaktivno projiciramo slik

dokučivih bogova koji su davno, bez našega znanja, ispričakoju mi spoznajemo sa zakašnjenjem, retroaktivno – mi, glav

smo metafori samo oni koji bogovima pomažu, na način prisamima stran i neshvatljiv, ispričati našu priču. I te projekcinašom sklonošću personifikacijama, našom sklonošću da u mznato projiciramo neke poznate oblike. U budućnosti koja našim očekivanjima vidimo, a što drugo nego neku posebnkrije, neko viđenje prijateljskog lica koje ustvari nije prijatel

je, pogrešno smo vjerovali, obećavalo uspon a dalo pad. Vt kl k d t d či i t d t j č t

DRAŽEN PEHAR

dota. Krez je, suočivši se sa vlastitim samo-proizvedenim pal d l idj i j li i i i j ij



ogledalu vidjeti svoje lice na isti način. Nema sumnje, riječ

nom skriptu, univerzalno razumljivom, postavljenom na unstva: vremena, nužnosti predviđanja, nemogućnosti i pred-zđanja, neizbježne usmjerenosti vlastitim sjećanjima, za kojispostaviti da je bilo bolje da nisu bila naša, sklonosti zabotrenog prihvaćanja odgovora, neobaziranja na upozorenja, nsobnosti da se višeznačni znakovi privremeno uzmu upravo

ni… Dakle, Herodotova nam Prva knjiga u biti govori o unvidu univerzalnih ljudskih slabosti koje daju građu i inspira prelijepih priča, parabola, metafora koje nas podsjećaju na

slabosti, ali ih ujedno fiksiraju, pružaju pogledu kasnijih gekle definiraju ljudski rod, ali svjedoče o i sposobnosti da se šu, usporede, ponude na analizu – borhesovska univerzalna k

poznaje samo jednog, ali anonimnog autora koji piše jednu ujedno sve knjige, i za koju je svaka knjiga samo beskrajno kčiji su likovi važniji i stvarniji od stvarnih pisaca koji ih piš

je, nama danas, upravo zbog Homera Odisej poznatiji od onopjevao, ili Hamlet poznatiji i bliži od Shakespeare-a.

Ipak, pretposljednji nam paragraf govori o nečemu drugamu što je i mnogo teže i mnogo ozbiljnije. Višeznačnost, kao verzija’, ne može se izjednačiti sa višeznačnošću kao parabolnosti sudbine, o mimikriji u protoku vremena koja zavodi uniznimno manjkava ljudska bića. Zato sam, sa savršenom ozbilj

da Herodot još uvijek nije do kraja, iscrpno, ozbiljno pročitandot ne govori o univerzalnim ljudskim slabostima, on govorigom. Prisjetimo se da Herodot na kraju opisuje Kreza kao dafi jsko objašnjenje višeznačnosti; Krez priznaje da je zabludada je on krivac, a ne Delfi. Ipak, Delfi jsko objašnjenje dalekovog. Pametnome čitatelju odmah će pasti na pamet pitanja na ji d d j ih tič i či t ški

66

Na ova pitanja niti Herodot niti Delfi ne nude nikakav od t t it j t lj j ih t k t i li i T



dot ta pitanja ne postavlja, no njegov ih tekst implicira. To

liko što, budući da proročanstvo jest bilo višeznačno, Delfimna mogućnost jednoznačnog pobijanja tvrdnje da je to prorno nevino, nedužno u odnosu na Kreza. Dakle, priča o Krečudnoj atmosferi ne-eksplicitne pat-pozicije, atmosferi nemnoznačne optužbe/okrivljavanja Delfa, kao i nemogućnostidokazivanja njihove nevinosti. Drugim riječima, Krez nije m

ti svoju vlastitu krivnju, on nije morao preuzeti svu odgovozbog toga, priča o univerzalnoj ljudskoj slabosti, privremenu Krezu, nije jednoznačno ispričana u Prvoj knjizi HerodoSpomenuo sam da višeznačnost djeluje kao generator sub-ve

verzivno djeluje na svaku jednoznačnu priču o Krezu, ukljuKrezovoj slabosti, sljepoći, kratkovidosti, taštini i sl., i priču

obmanjujućom višezna

čnoš

ću posredovanom, navo

đenju Ktiv Perzijanaca kako bi ga se zavelo i uništilo jer mu je uni

dodređeno zbog Gygesova zločina. To je taj Herodot koji nverzalnoj ljudskoj slabosti, nego o nečemu drugome. Ali, o č

vo govori ako uzmemo da govori istovremeno o više različitMožemo li uopće doživjeti Kreza kao realno ljudsko biće, mo sve te različite subverzije kao podjednako uvjerljive? Štoreći o Krezu, ukoliko bismo tako shvatili dotične subverzije

Prethodna tri pitanja važna su ne samo za čitatelje Heročitatelje uopće. Ona od čitatelja traže jasnije razumijevanjecije višeznačnosti u priči, kao i jasniji odnos prema prirodi kako ga pripovijedanje zamišlja i prikazuje. Ona također tražzna postavljati pitanja tekstu, koji književnost doživljava kstavku ispitivanja i traganja, kao nešto što bi trebalo biti relkome vremenu, za svakoga. Naracije o univerzalnim ljudskrazumljive su i uvijek inspirativne. No, čine li uistinu dubokk j č id H d t i št iš d k i

DRAŽEN PEHAR

činje, kroz višeznačnosti svojih književnih zapleta, izlagati i l i lj d ki ć ti U t h K



vor o univerzalnim ljudskim mogućnostima. U tu svrhu, Ka

njegova ‘skriptura,’ moralo postati u većoj mjeri fiktivno, alćoj mjeri racionalno u smislu prezentacije argumenata i lanai implikacija čija se težina, adekvatnost i relevantnost podvnju. Treće, vidjet ćemo da Kafka, majstor višeznačnosti, zniskoristiti potencijal višeznačnosti kao izvora jednog mnoštnepomirljivih, ali podjednako (i)legitimnih i (ne)valjanih (s

tako da višeznačnost, na koncu, prestaje biti važna i/ili probstoji u neposrednoj svezi s drugom točkom. Četvrto, vidjetKafku, pitanje o priči koja zna izaći na kraj sa višeznačnošneutralizirati, svodi na pitanje o jednoj izuzetnoj, primordimogućnosti – da se bude zadovoljan za vrijeme umiranja.

ipak, ne znači da se jedan zaseban književni tekst mora tumčiv na

čin - kao govor o univerzalnim mogu

ćnostima ili govnim slabostima, a ne kao i jedno i drugo.

K AFKA PRED ZAKONOM1. Koncem 1914. godine, koja je za Kafku značila perio

jeg stvaralaštva, Kafka piše legendu pod nazivom Vor dem G

konom.

5

Legenda je dio romana, ili projekta, poznatog podces. Iako je legenda dodana u Proces, ona je već za vrijeme objavljena dva puta: jednom samostalno (7. rujna 1915. u neo

skom tjedniku Selbstwehr), a drugi put kao dio zbirke Ein Loski liječnik. Nesumnjivo je da je Kafka priču zamislio kaodel za razvoj zapleta Procesa i čovjeku ne treba velika pametio. Naime, i u legendi, koju je Kafka zvao ‘Türhüterlegendčuvaru vrata/stražaru6), i u Procesu, radi se o osobi koja bi žti do zakona, ali u tome, zbog raznih razloga, prividno na uKafka umeće legendu u roman i pridodaje joj egzegezu kojk l d k j j ć dj l i i f j d

68

di jest lik s kojim bi se Jozef trebao identificirati. Legenda izvanredne ljepote Sadrži samo dva lika čuvara vrata i č



izvanredne ljepote. Sadrži samo dva lika - čuvara vrata i č

Drugi dolazi pred vrata zakona i traži pristup. Čuvar vrata,kona, kaže da čovjeka ne može pustiti unutra, još uvijek neči čekati. Čekanje traje mjesecima, godinama, traje toliko d

pred vratima zakona. Na koncu on primjećuje neko svjetlo k probija kroz vrata Zakona. No, već je kasno. Njegovo se če bija u jedno jedino pitanje: kako to da, tijekom svih ovih go

došao tražiti pristup zakonu, kada je rečeno da je zakon otda svi streme zakonu? Stražar, vičući na čovjeka, jer ovaj u gubi i sluh, i svijest, i život, kaže: “Ovaj je ulaz (njem. Eingza tebe određen: idem sada i zaključavam ga.”

Legenda je, naravno, odmah kod Kafke samoga (kao p

izazvala potrebu za tumačenjem.7 Jozef K. protumačio ju je

stražarevom obmanjivanjučovjeka. Sve

ćenik je na to dao amačenja, koja već postoje u spisima, a ona spominju čak m

sam stražar obmanut. Jozef K. kaže da to ne isključuje prv No, onda svećenik dodaje da, budući da je stražar dio Zakon

smije i ne može sumnjati. Jozef K. tome odgovara da bi to što je stražar rekao moramo uzeti za istinito. Svećenik odgosamo kao nužno. Jozef ponovno tome odgovara: to bi značistala svjetskim poretkom. Nešto prije toga, svećenik upućuje

da su čak sva tumačenja naprosto iskaz očajanja zbog neprogende, u smislu zapisanog djela, a Jozef K., na kraju, postanključi da je, kroz tumačenja i raspravu, “eine einfache Gesmlich geworden.”8 No, čini se da svećenik ne uspijeva uvjezefa u ono što je prvotno bilo zamišljeno – da sud, ili zakonnikoga, da nitko, niti čovjek sa sela niti sam Jozef K., nisu o

U književno-teorijskom i filozofskom smislu, o legen

more literature.9 Njoj je zajedničko ono što dobrim dijelomk fk l ij ij l ti t j d t lj št

DRAŽEN PEHAR

da na majstorski je način ispunjena višeznačnostima. Kafkapisao tako da ona tijekom čitanja čitatelja vuče ka međuso



pisao tako da ona, tijekom čitanja, čitatelja vuče ka međuso

vim hipotezama o značenju same priče. Navest ću samo nera: Stražar kaže da čovjeka ‘još uvijek ne može pustiti (u Zkraju kaže ‘ovaj je ulaz bio za tebe određen.’ Kako je već s

jetio, između ova dva iskaza ne postoji proturječ je, ali takova hipoteza da prva rečenica nekako upućuje na drugu (vjeslu da je stražar mislio “(hier) doch noch nicht ‘ovdje’ ali jo

da ‘ovdje’ upućuje na ‘dieser Eingang – ovaj ulaz’), djeluje‘Eingang’ u kojeg čovjek ne ulazi i nije pravi ulaz). Nadalj

da čovjeku ne bi bilo pametno ulaziti zbog stražarenja ostalih

pogled onog trećeg ni ja sam ne mogu izdržati.” To, naravnstražar vjerojatno nije vidio te ostale, moćnije stražare. To

ra da bi stražarevo upozorenje moglo predstavljati neku vrst

da propagande koja se propagira glasinama ili tradicijom. Unutku čovjek sa sela počinje stražara podmićivati što nikakvjeku koji traži pristup zakonu. No, onda stražar na to kaže:

je darove jedino da ti ne bi pomislio da si nešto propustio.”ma, stražar kaže da nije riječ o podmićivanju; on uzima da bdobio, a ne da bi on nešto uzeo. Stražar, dakle, prividno osnos ostane u granicama zakonitog, moralnog i legitimnog. Nrečenice da čovjek sada uočava neki sjaj, koji nezaustavljivvrata zakona, Kafka će reći da čovjekov vid slabi, tako da sa

biva nejasno postaje li uistinu mračnije oko njega, ili ga vidriječima, Kafka kao da kaže: ne vjerujte u potpunosti ovoj mčovjekovom uočavanju neke svietlosti koja izbija iz vrata zsan splet višeznačnosti koje stupaju neposredno jedna iza drču čine tipično kafkijanskom, enigmatskom. Legenda, osimsadrži i šale, ili šaljivi ton: senilni starac u jednome trenutkuočajan da nastoji uvjeriti buhe, koje je vidio u stražarevom

i b t t ž T k đ d k j t ž k

70

mo ono najvažnije: pitanje je li se radilo o prijevari. Kod Hje moći proročište koje bi trebalo osigurati znanje o budućn



je moći proročište koje bi trebalo osigurati znanje o budućn

ke, figura moći je stražar, koji pušta u Zakon, ali također zarava znanje o njegovoj budućnosti. U oba slučaja imamo eHerodota ona je nešto razvučenija: Krez tumači na jedan nažen, pa onda traži objašnjenje od Delfa koji onda daju alterčenje. To tumačenje Krez na koncu prihvaća. U Procesu nali je slično. Egzegezi u Procesu bila bi striktno paralelna ra

Kreza (ili inteligentnogčitatelja koji ne prihva

ća posljednjeod strane Delfa Krezu) i Delfa koja se ne bi završila jednoz

bjedničkim interpretativnim rezultatom. Dakle, kod Kafke inastavak Herodota, pretvaranje/nastavljanje (samo prividnoče o Krezu u priču o procesu tumačenja legende koji se neravno, tema je obje priče identična i definirana pitanjima: t

je koga obmanuo, što se sačovjekom sa sela/Krezom zapravli njihova ‘sudbina’ zaslužena i pravedna, ili ne? Zato je po

uvjerljivo tvrditi da Kafka proširuje i obogaćuje Herodota.Još jedna činjenica o Legendi ostala je neprimijećena, pr

bjašnjena. Tu ću činjenicu opisati, a onda ju privremeno ost24. siječnja 1915. Kafka je sreo Felice u Bodenbachu, o čemgov dnevnički zapis. Za vrijeme sastanka uglavnom se osješto se može reći za visoki postotak njegovih susreta s Felicstanka razgovarali su, ali je Kafka, vrlo predvidljivo, njoj nsvojih djela. Pri kraju, dnevnički zapis kaže sljedeće:

“Eine laue Bitte ein Manuscript mitnehmen und abschreBei der Türhütergeschichte größere Aufmerksamkeit und

tung. Mir gieng die Bedeutung der Geschichte erst auf, auch

richtig, dann allerdings fuhren wir mit groben Bemerkungeich machte den Anfang.”10

Drugim riječima, Kafka ovdje tvrdi da je njemu, neko

i j L d ( kih 2 3 j ) č j t ij ti

DRAŽEN PEHAR

tički rad, ali rad bez rezultata i okončanja, rad koji bi navodsjećati i na čekanje pred vratima Zakona i na potragu za kr



sjećati i na čekanje pred vratima Zakona i na potragu za kr

K., Kafka je, nakon nekog vremena, zajedno sa Felice Bauečenje Legende, i to je shvaćanje doživio u dovoljnoj mjeri njemu ostavio dnevnički zapis.

2. Vidjeli smo da se, kod Herodota, priča o Krezu, uprznačnosti proročanstva što su mu ga Delfi priopćili, može s

pretvoriti u nekoliko konkurentskih sub-verzija koje su pod

mne i podjednako moguće. Ta subverzivnost višezna

čnostinije prevedena u narativ, odnosno Herodot pripovijest o Kre

je jedna verzija prihvaćena. Nesumnjivo je da kod Herodotigra ulogu pokretača književnog zapleta; ona je interpretabče na sukob oko interpretacija, ona označava jedno ukrštanjzovu odluku da krene jednim putom, što možda nije njegovizvorom napetosti koja će se morati kasnije razriješiti. U trve odluke status Delfa postaje nejasan, ali ga Herodot kasnijupravo interpretaciju samoga proročišta (barem nam tekst ntome da on možda nije prihvatio tu interpretaciju), obnavljake je situacija drugačija. On višeznačnosti ne određuje jednstu, nakon kojega situacija uistinu postaje dramatična, konflOn sa višeznačnošću počinje i sa višeznačnošću završava. Dr

dok kod Herodota višeznačnost igra ulogu jednog konkretno

pleta, koji se kasnije raspliće, kod Kafke višeznačnost dolazčetku i nastavlja trajati sve do kraja, što znači da Kafka cijelovome slučaju Legendu, pretvara u jedan zaplet koji se nikTakvu nam sliku, čini se, sugerira i egzegeza dana u Proces

Kafka, dakle, priču odmah pretvara u jedan skup manjih

zija, koje su podjednako moguće, a također podjednako locjelokupne pripovijesti. No, a to je za sada jedino bitno, svče, sub-verzije, ostaju u domeni puke mogućnosti. Naime,

ći li i i ičit i ič i T j

72

ušao u Zakon jer Zakon se tako manifestira. Ili primjerice: nstražaru da obmane čovjeka sa sela, dvosmisleno mu obeća



j ,

da bi se vidjelo kako će se čovjek ponašati i koliko uopće m jednome mjestu; na kraju, on kroz svoje pitanje pokazuje damanut, ali stražar uklanja i tu slutnju tako što mu sugerirana svojemu mjestu, čineći time obmanu savršenom i trajnomce: Zakon je odredio da nekim ljudima nije moguće dobiti pno, to nije moguće otvoreno reći. Stoga stražar mora obman

sela, ne zbog njega samoga, nego zbog svih ljudi. Naravnosmije vidjeti, a Zakon računa i na to da će mu u tom obmanći i sposobnost pojedinaca da se samo-obmanu, primjerice nacijama. U ovoj verziji, posljednje riječi ustvari znače: “Dkona onoliko koliko si ti, kao pojedinac, mogao dobiti. Zamogu pristupiti svi u potpunosti.”

Dakle, Kafkina Legenda ustvari izlaže istovremeno neko podjednako mogućih priča, dajući jedan okvir koji se moževiše različitih načina. U tim pričama, čovjek sa sela i Stražarazličite načine. Oni se, zbog višeznačnog okvira, pretvaraju u

sa sela i moguće stražare koji ipak prolaze kroz jedan skup istava. Ta iskustva ne čine ‘sub-verzivne’ ljude sa sela, i stražma upravo zbog toga što je zbirni učinak iskustava višezna

je, Kafkina Legenda predstavlja više mogućnosti koje ostajćima. Ne radi se naravno o mogućnostima u smislu neke alče, priče u kojoj čovjek pokušava nasilno ući u Zakon, ili podmah odlazi jer ne vjeruje stražaru. Mnogi čitatelji upravona Legendu, dakle, misle o nekim drugačijim mogućnostimvajući da sama priča, uzeta u cjelini, upravo generira bitno

gućnosti ovisno o tome kako kreativni čitatelj odluči povezarati, ili objasniti, narativne elemente. Ipak, do sada je jasno Legendu, književnosti daje u zadatak da govori ne o univerz

l b ti i l i lj d ki ć ti O

DRAŽEN PEHAR

ra Legende, elementi koji su jednostavni i razumljivi na počan način: oni su identični u svim sub-verzijama. Čovjek d



j j

ta Zakona, pored kojih već stoji drugi čovjek koji se predstažar’, tamo obojica dugo ostaju, a prvi čovjek stari i umire nstu na kojem je priča počela.

Međutim, što moramo još reći o spomenutim univerzalni

ma? Nesumnjivo je riječ o univerzalijama: svaki čovjek možtražiti Zakon, svaki čovjek može biti zadržan, svaki čovjek

manut od strane onih koji navodno predstavljaju Zakon, svak biti samo-obmanut. Odmah nam mora biti jasno da ovdje nćima. Književnost koja govori o univerzalnim ljudskim mogovori o posebnim ljudskim moćima. Ona ne prikazuje ljudsnažnije, ili moćnije, od književnosti koja govori o univerzaslabostima. Prvo, ta književnost govori samo o mogućnostimrealnostima. Ona ne prikazuje ljude kao zbiljski ovakve ili oona prikazuje ono što se ljudima može dogoditi ne tako da pči realizaciju tih mogućnosti, nego tako da mogućnosti ostanma unutar same priče, na način ne alternativnog rješenja ilizvoja priče, nego na način da priča, uzeta u cjelini, istovrem

podjednako mogućih priča približno podjednake duljine. Ovidno, još također bitno jest to da je mogućnosti više, i da n biti sve realizirane istovremeno. Također, podrazumijeva s

mogućnostima u svjetlu kojih ljudska bića mogu ispasti i bonego što uglavnom, ili u prosjeku, jesu.

Kafka je ljude, u svojim pričama, najčešće zamišljao u, alnosti, nemogućim situacijama: nijedan čovjek ne sjedi prema danima i godinama, nijedan se čovjek ne budi u krevetu

fer, ne postoji stroj koji može raditi onako kako radi ‘drljačkoj koloniji, ne može postojati Dr Bucephalus, Lovac Gracc

No, Kafka je također znao da se, na osnovi nemogućih poči ič ti jj ij ič ć ti i l

74

uzima u obzir činjenicu da se njegov glasovni aparat u bitno pa biva iznenađen kada njegova obitelj na njegove iskrene i



ve’ reagira onako kako reagira).Opet u Preobrazbi, jedna od očevidnih poanti početnoga p

sudara između novih situacija-problema i zadržavanja rutinonemogućuje kreativnu prilagodbu nego i početnu situaciju težom, kao i općeljudske sklonosti da se ono zastrašujuće nkvo, što je još više zastrašujuće od samoga zastrašujućeg, i

znanje dogodi, doživi, izloži ili prezentira na više načina. Ikinih najljepših skica, Careva poruka, govori o mogućnostim

skoro nevidljiv način. Naime, ona govori o mogućnosti na

bez osnova i mogućnosti nade/očekivanja s osnovom. Na prne vidi, no čim razumijemo višeznačnost skice, razumjet ćemnosti. Skica govori o poruci koju je Car uputio jednome poo nemogućnosti da poruka uopće dođe do podanika. Ali, krečenica: Ti tu poruku, sanjama dočaravaš dok dolazi večernicu o nemogućnosti poruke uzmemo kao dominantnu, cijekao izmišljotina, potpuna nemogućnost (nada bez osnova), mišljena kao poruka o poruci. No, čim shvatimo da se činjenustvari poruka o poruci, koja je došla do ‘podanika ‘- Tebe, mdominantni aspekt priče, shvaćamo i da bi sama poruka mkada doći do podanika (nada s osnovom). Ipak, Kafka pričsljednjom rečenicom koja dodaje još jedan aspekt.

Kafkolozi moju priču o Kafkinoj književnosti, kao govonim ljudskim mogućnostima, vjerojatno neće pozdraviti dobr

ime, ta priča neposredno implicira da se Kafka ne može redunoga pisca. On nije glasnik totalitarnih režima, ljudskoga ot

danja čovječanstva, ili stradanja Židova. Kafka je mnogo b pisac. Kafka je, također, mnogo složeniji pisac. Zbog njegov pisca, mnogi su ga nastojali svojatati. Opet zbog njegove ve

i t j li j k ji ji i ti k i t

DRAŽEN PEHAR

ga je u Procesu nastojao prikazati kao niti jednoznačno nevnoznačno krivoga. Osim toga, Sud je u toj knjizi posebna



se ne može jednoznačno usporediti sa sudovima kakvi realnte sud prihvaća kada dolaziš, i pušta te kad odlaziš”; to je čovjek skoro da nosi u samome sebi. Također, riječ je o sudnije diskontinuirana u odnosu na postupak. Na koncu, sjetimka početnu inspiraciju za Jozefa K. dobio nakon neugodne danja prvih zaruka sa Felice Bauer, kojoj se tada pridružila

u Hotelu ‘Askanischer Hof’ (za Kafku je to bio Gerichtshofsrpnja 1914.12 – dakle, radilo se o jednoj vrsti skoro neočekstrane bliske ili voljene ženske osobe (za koju je Kafka znai sam kriv) tijekom ljubavne veze koja je trebala rezultiratimo li se Kunderine prezentacije Kafkine književnosti, svi ti

ju nevidljivi. No, ukoliko se držimo teze o Kafkinom specio univerzalnim ljudskim mogućnostima, svi ti aspekti ostajkle, Kafka će vjerojatno ostati zanimljiv i epohalan svjetsk

budućnost, mnogo stoljeća nakon dvadesetostoljetnih iskumom, lenjinizmom, Holokaustom, i to pisac podjednako blkom i židovskom narodu, kao i ostalima.

Pogledamo li, pak, ponovno u univerzalne ljudske mogunam se nameće sljedeće pitanje: zašto su one, odnosno književ

o njima, bile Kafki bitne? Također, zašto bi one mogle postkao čitateljima Kafke, čitateljima uopće, ili kao ljudima uopnja dobit ćemo odgovor nakon izlaganja sljedeće dvije točk

3. Iako Kafka u Pred Zakonom pravi majstoriju tako što m

zalnih ljudskih mogućnosti omogućuje da, u obliku mini-przija, prosijavaju kroz višeznačnost narativnog okvira, ton j

miran, neuzbuđen, lucidan i odmjeren. Što objašnjava taj tonvidan ili realan? Ako se još jednom upustimo u refleksivno č

povijesti, jedna će nam stvar odmah pasti u oči. Premda u k d iš č t d l i d h k th d i

76

ran, da to znači ‘nikada.’ Ne znamo da li čovjek stražara pono znamo da je, iz njegove perspektive, učinjen još jedan p



Znamo također da čovjek postaje očajan, odnosno da se učekanja budi vjerovanje da nikada neće ući, zato se on bunri sve tiše. Ne znamo da li je sjaj što ga čovjek sa sela ‘vidino znamo da se njemu činilo da kroz vrata zakona taj sjaj ne

ja. Znamo također da čovjek stari, da mu čula otupljuju, da p budalast, ili iracionalan, čak i pretjerano, naivno optimističa

znamo štočekanje do samoga kraja zna

či, da li je rije

č o nav još uvijek nadi. No, znamo da je čovjek pred sam kraj post

gično pitanje. Znamo da se zapitao o smislu svog čekanja. vrijeme, ulaz je uistinu postao njegov. Kada stražar kaže da, nitko drugi nije mogao ući, to je iz perspektive čovjeka kojno i istinito i nebitno. Činjenica jest da nitko nije ni tražio uvjek umire na mjestu na kojem je gajio velike nade, što je jsnost Legende. ‘Ein Mann vom Lande,’ čovjek sa sela, umi

posljednja rečenica cjelokupnom iskustvu što ga je taj čovj pravo ništa ne dodaje. Za čovjeka koji umire pred bilo kojimznači zaključavanje svih vrata, uključujući i ona pred kojimata, u smislu onoga kroz što se može u nešto ući, nestaje jer sući, jer se ne otključava. Drugim riječima, kakve god bile

same pripovijesti, one su na koncu u jednome svijetu nuž

Čovjek sa sela može pred kraj razmišljati o raznim mogućnočito i čini, on kao da naslućuje prevaru ali mu, na koncu,

jedna jedina mogućnost: umrijeti ondje, ili kraj mjesta gdjekao, na koje je bio najviše usmjeren. To vrijedi za svakoga, vjeka sa sela. Na koncu, ne možemo izbjeći zaključak da je

čovjek sa sela dobio odgovor. I da, na neki način, svaki čitat priču dobiva, iz kuta koji je možda jedini bitan, odgovor n pitanja koja, u okviru priče, može postaviti o priči: čovjek j

j t t i i k i št t j d d i

DRAŽEN PEHAR

nom, višeznačnosti je sve manje i manje. S vremenom, svak biva na neki način razriješena. Iako je dobro uvijek održati sv

č



nostima, svijest koja bez okvirne višeznačnosti sama nije mKafki očito bitna, bitna toliko da on pravi novi tip književno

jesti, u jednome trenutku sve mogućnosti moraju nestati, nesmo mi uzeli u obzir. Kada to uzmemo zajedno s točkom 2

postoji jedna tenzija: Kafka stvara književnost kao novi diszalnim ljudskim mogućnostima, i u tu svrhu koristi višezn

prekidan, a ne epizodni, pokretač književnog zapleta, ali to

č

glasio poantu da se mora suočiti s nemogućnošću. No, nakoke vidjet ćemo da tenzija ustvari ne postoji. Sljedeća će namdati objašnjenje zašto su mogućnosti Kafki bile bitne i zaštome morale biti bitne.

4. Jedno od tipičnih obilježja Kafkina stila, ono u kojem bio prvoklasan majstor, sadržano je u njegovim šalama, njehumora koji je uvijek humor crne, teške, bezizlazne situacijčovjeka koji se nalazi pred onim što će ga upravo progutati,

progutalo: u jednoj epizodi iz Preobrazbe otac predbacuje m preuzela posao čišćenja Gregorove sobe, također govori sekada ne smije čistiti Gregorovu sobu, a u cijeloj situaciji jedtaj Ungeziefer, ponaša kao normalno i razborito ljudsko biradije da zatvore vrata i poštede ga takvih scena.13 U Kažnniji izvor je humora osuđeni vojnik, koji ne zna da je osuđ

jer ne govori relevantnim jezikom, ne razumije objašnjenjači’ putnik-istraživač dobiva od oficira.14 U posljednjem pognalazimo remek-djelo crnoga humora u obliku scene sa poldera svoj ogled o Kafki počinje jednom pričom iz komunis

vačke, koja zvuči kao šala,15 Benjamin svoj ogled počinje ‘cPotemkinu i Šuvalkinu,16 a Camus će, u svom ogledu o Kafo luđaku koji peca ribu u kadi, i koji na pitanje ljekara “Je li

“N b d l t j k d ”17 N j ž ij t bilj

78

“Auf dem Nachhauseweg sagte ich Max, daß ich auf dem

rausgesetzt daß die Schmerzen nicht zu groß sind, sehr



werde. Ich vergaß hinzuzufügen und habe es später mit lassen, daß das Beste was ich geschrieben habe, in diesefrieden sterben zu können, seinen Grund hat. An allen distark überzeugenden Stellen handelt es sich immer darustirbt, daß es ihm sehr schwer wird, daß darin für ihn eiwenigstens eine Härte liegt und daß das für den Leser w

ner Meinung nach rührend wird. Für mich aber, der ich gSterbebett zufrieden sein zu können, sind solche Schildeheimen ein Spiel, ich freue mich ja in dem Sterbenden zudaher mit Berechnung die auf den Tod gesammelte Aufm

Lesers aus, bin bei viel klarerem Verstande als er, von dem

daß er auf dem Sterbebett klagen wird, und meine Klage i

chst vollkommen, bricht auch nicht etwa plötzlich ab wie

ge, sondern verläuft schön und rein. Es ist so, wie ich denüber immer über Leiden mich beklagte, die beiweitemwaren wie die Klage glauben ließ. Gegenüber der Mutteallerdings nicht soviel Kunstaufwand wie gegenüber demU navedenom dijelu Dnevnika Kafka nam je objasnio z

piše i što ga pokreće kada piše. S jedne strane, postoji svijest

treba biti dijelom prevaren, obmanut, usisan u fikciju. To Kčom o umirućem čije umiranje, iz perspektive čitatelja, treb(pod jednim tumačenjem) kao nepravedno, teško. No, Kafkzbog svojega zadovoljstva, zadovoljstva izjednačavanja s oSamo umiranje, u smislu kraja, ima isključivo književnu, allaznu funkciju - da djeluje kao granica, kao ono nakon čeg

ječi, kao ono nakon čega više nema interpretacija niti potre

18 Kafka (1997 str 443): “Putem dok smo odlazili rekao sam Maxu da ću

DRAŽEN PEHAR

tacijama. Ipak, Kafka smatra da do te točke treba doći na način, na način onoga koji zadovoljno umire i čije zadovo

č



nju umiranje pretvara učistu i lijepu žalopojku, žalopojku kstvarne, koja se ne prekida nego teče. To sveukupno znači d

i sebe u priču, u smislu svoje sposobnosti da umre zadovoljasposobnost daje sposobnost da se lijepo žali, ali ujedno u prtatelja koji se ne može tako lijepo žaliti, koji je privučen patndama, tvrdoćom umiranja. Kafka tako uvijek opisuje umiru

koji doživljava agoniju, koji ima mnogo razloga da ostane naopisom zapravo ‘usisava’ čitatelja; druga strana opisa jest ikina – ta strana predstavlja izraz Kafkinog perverznog zadovranju, izraz njegove sposobnosti da kontrolira priču i ispričai upravo na osnovi neugodnosti njezina predmeta. Kada domora reći: “Dobro je”, i čitatelj to također mora moći razab

Kafkino spominjanje svojih iskustava, kao djeteta koje privuklo majčinu pažnju, treba uzeti savršeno ozbiljno (ta biđer mogla biti od neprocjenjive vrijednosti za estetiku, teorsti, i psihologiju i teoriju kreativnih procesa). Dijete, iako nsebe predstaviti kao onoga koji je u stanju pokreta ka umirdijete iz toga je očito izvlačio veliku količinu zadovoljstva.dobivao majčinu pažnju, njegu, ljubav i slično, nego je učio

trati, kontrolirati svoje iskaze o sebi i, na koncu, zamišljati dlje i gore, svjetove. Kafka-dijete udvajalo je svoje reprezenza majku druga je za maloga pripovjedača, i to je vjerojatnmeljni izvor višeznačnosti koje nalazimo u njegovoj priči. Vmorala biti održana tijekom cijele priče jer mali je pripovjed

po i čisto, ali o realnim patnjama koje nisu bile “onoliko vel

ja puštao da se vjeruje.” Patnje su morale biti poduprte zato je ta višeznačnost prema kojoj Kafka stvara jedan posebknjiževnost inovativan odnos.

P i ij ti d d t d K fk k ž t ‘j ž li

80

ranje, nisu izvan Kafke. Oni se uvijek nalaze i u njemu. Stolikovi tako posebni. Oni su pisani uzimajući u obzir dvije pe

ć



vremeno: perspektivu pisca koji osjeća zadovoljstvo tijekomzbog toga što o umiranju dobro piše tako i zbog toga što ima

da umiranje vidi na jedan poseban način; i ujedno perspektivse buni, koji pati zajedno sa likom, koji se nastoji oduprijettime može samo produbiti agoniju i svoju žalopojku pretvonije niti čisto, niti kontinuirano, niti lijepo. Za Kafku-pisca, nijeti zadovoljstvo ako ju uspješno pretvorimo u narativnu fu

ima smisla kao završetak priče koja je ispričana tako da samsmisla. Nesumnjivo da je to bilo najteže za Kafku, ali u nema on do tako oblikovane priče uistinu uspijevao doći. Za Kumiranje je nepravedno u smislu priče koja ima jednu osebuj

tvrdoću/nepravednost, neprozirnost, napetosti, prekide, u smse buni protiv svog završetka. Kafka-čitatelj teško je usklad

piscem, ali, kada do je do sklada dolazilo (Kafka jasno kažeuvijek), kasnijim su pokoljenjima ostavljena remek-djela.

To, na koncu, objašnjava zašto su Kafki univerzalne ljudsti, kao sub-verzivne interpretacije sadržane u samoj priči, što one svakom ljudskom biću moraju biti bitne. Kafka pričzavršetak-smrt, u smislu suočavanja sa konačnom nemogućn

sao, tako da razrješuje višeznačnosti, odnosno da prekida suk ji između mogućnosti. Za to je potrebno i to da ne postoji dnost koja bi se mogla pokazati savršenijom od onih već zam

bi mogla omogućiti neku vrstu smislenog nastavka priče. Uvršeno i donosi zadovoljstvo onda kada, pod uvjetom suk

sti, ne postoji rješenje u postojećem okviru, kada se ne mo

ili jedna od mogućnosti uistinu postane zbiljskom, u nastavneka nova, superiornija mogućnost iskrsne kroz nastavak prranje djeluje kao nešto što sve mogućnosti proglašava nevažčit t lj ć j j d t lj i lj

DRAŽEN PEHAR

ju dodaje jednu ili dvije rečenice, primjerice: Stražar reče “pr

ili “sve si ove godine uzalud čekao;” bi li nam to, u dotičnomć č



od neke pomoći?; ili okon

čanjem narativa kroz narativno unoga lika, okončanjem koje ne presuđuje između mogućno

sto potvr đuje nemogućnost njihove koegzistencije, ne brišusebnu mogućnost kao takvu, samo ih proglašavajući iz jedsve irelevantnima, što nam može pomoći da priču pročitamgačiji, ogoljeni, jednoznačni način. Dovoljno često, prvi se materijalizirati i Kafka nam možda zbog toga, možda i zbodrugi način u većoj mjeri sliči ljudskome životu, a možda i da se jedan od dva načina mora materijalizirati, preporučujeupravo zbog svijesti o tom drugom načinu Kafka svoju umkao “izdizanje svijeta u ono čisto, istinito, nepromjenjivo” (hre, Unveränderliche; Dnevnik – 25. rujan 1917.)

No, vjerujem da su Kafki univerzalne mogućnosti mor

zbog dodatna tri razloga. Prvo zbog čitatelja koji, zajednokom, mora proživljavati “tvrdoću umiranja” u atmosferi nei

petosti, a za takvu su atmosferu univerzalne mogućnosti neovjesnosti života, koji zbog tih neizvjesnosti kao da stalno tragu, i uz kojega se ‘lakovjerni’ čitatelj stoga tako snažno stisneposredan odraz u nesigurnim interpretacijama-mogućnos

šeznačne priče i otvorenom i neizvjesnom procesu tumačensvakom dodanom verzijom ili rečenicom mora postati slabi manje spasonosno, što zna i iskazuje Kafka-pisac, a ne njni čitatelj). Drugo, zbog vjere da je umiranje s punom svijenešto ljudskije od bezumnog umiranja životinje, a za to je

ba o prošlim, podjednakim mogućnostima također neophodn

vjere da posjedovanje svijesti o mogućnostima znači najsiod prijevare, obmane ili samo-obmane, kao moralne ili inteti koja je gora od fizičke.

82

nje neizvjesnosti izbora, koji neminovno prate istu stvar. Svne činjenice ljudskoga života. One taj život čine možda više

ć



nje vrijednim življenja od života bića koja ne govore i koja,sjeduju svijest.

Nemamo mnogo mogućnosti u suočavanju ili usmjerav

kursa. Herodot nam govori o jednoj mogućnosti, ali kao dai onu Kafkinu. Ne znamo, danas, dovoljno o svemu onomelo da Kafka diskursu višeznačnosti da onaj smjer koji je dau obzir taj diskurs znači danas sebe značajno osiromašiti kaKafka je taj diskurs pratio tijekom cijeloga života: od stab

prividno čvrsto stoje u snijegu; preko čovjeka u rijeci za koutapa li se i zove u pomoć, ili nas samo pozdravlja; čovjekakao nevin, ali niti kao onaj čija je krivnja dokazana; jedne sve do umjetnika u gladovanju koji možda i nije umjetnik sto anoreksičan; i same Kafkine oporuke kojom je naložio dostalo iza njega uništi nepročitano. Da se kroz taj diskurs izgča, to je nemoguće. Ali Kafka je iskoristio mogućnost da skurs, ispriča istovremeno više podjednako mogućih priča ira jedan sukob koji se ne može razriješiti. Takva uporaba disomogućila da osjeti zadovoljstvo u umiranju preko identifikumirućim glavnim likom, a samo mu je to zadovoljstvo om

pripovijeda “lijepo, neprekidno i čisto.”On je jedan od rijetkih pisaca-mislilaca dvadesetoga stolj

protno predodžbi koja je o njemu stvorena, shvatio da svaknužno biva prevladana i razriješena. Jedino je bitno kako se milanja višeznačnosti i konačnog oslobođenja od višeznačn

praviti lijepa priča. On je također nekako došao do razumij

ce da se univerzalne ljudske mogućnosti mogu i moraju priknačin koji ih nužno prevladava i da priča o ljudskome životuispričana jedino onda kada nam omogućuje da život doživk klj č k ži t h ć ž iš č ti i k

DRAŽEN PEHAR

BIBLIOGRAFIJA

Agamben, G. (2006), Homo sacer, Zagreb: Arkzin, s talijanskoga M



Arieti, J.A. (1995), Discourses on the First Book of Herodotus, MaryAdams Books

Aristotle (1877), The Rhetoric of Aristotle, Book III (s komentarom Cope, ur. John E. Sandys), Cambridge at the University Press

Benjamin, W. (1974), ‘Franz Kafka’, u: Eseji, Beograd: Nolit, prijevM. Tabaković, str. 242-257

Binder, H. (1993), ‘Vor dem Gesetz’. Einführung in Kafkas Welt, StVerlag J.B. Metzler

Bogdal, K.M. (ur.) (1993), Neue Literaturtheorien in der Praxis. TexKafkas ‘Vor dem Gesetz’, Opladen: Westdeutscher Verlag

Bourdieu, P. (1982), Ce que parler veut dire, Paris: Fayard

Camus, A. (1989), ‘Nada i apsurd u djelu Franza Kafke’, u: Mit o SiV. Masleša, Svjetlost, s francuskog prijevod N. Smailagić

Derrida, J. (1992), ‘Before the Law,’ u: Acts of Literature (priredio D New York, London: Routledge, str. 181-220

Fisher, N.R.E. (1992), Hybris, Wiltshire: Aris & Phillips Ltd.

Hart, J. (1982), Herodotus and Greek History, London, Canberra, NeHelm, St. Martin’s Press

Herodotus (1952), The History of Herodotus, Chicago, London, TorEncyclopaedia Britannica, Inc. (engleski prijevod George Rawlin

______ (1993), Herodotus Book I (s komentarima George A. SheetsBryn Mawr College

Kafka, F. (1968), Pripovijetke, Zagreb: Zora, hrvatski prijevod Z. Go ______ (1990), Der Process (priredio M. Pasley), Frankfurt/M: S. F

______ (1997), Tagebücher 1909-1923, Frankfurt/M: S. Fischer Ver

84

Robertson, R. (2004), Franz Kafka, Oxford, New York: Oxford Univ

Solar, M. (1989), Teorija proze, Zagreb: SNL



Sussman, H. (2002), ‘Kafka’s Aesthetics: A Primer: From the Fragm Novels’, u: A Companion to the Works of Franz Kafka (ur. J. RoRochester: Camden House, str. 123-148

Herodotus, Kafka before the Law,and Ambiguity as an Engine of Narrative

This essay deals with discourses of ambiguity first by Her

ries, Book I, “The story of Croesus”), which assumes historic

then by Kafka as exemplified in his story ‘Before the Law’discourses tell us something important about possible uses as an engine of narrative plot, and also about some viab

man coping with ambiguity.Whereas Herodotus, under the standard interpretation, na

of Croesus and of ambiguities of Delphic prophecies in or

universal weaknesses of human nature, Kafka, while leaninginsubtle ways, uses ambiguity to intimate some universal hulities as flickering through his own narrative. In addition, Kambiguity to guide the reader to the conclusion that, at so

ambiguity and the possibility of meaningful asking of questend. This enables us to approach Kafka’s narrative universfferent, retroactive reading and understanding, and also hanto explain Kafka’s ‘narrative satisfaction at dying’ as a keyhis aesthetics.

Kafka is probably the only writer whose narrative maste

Anela Hakalović

Narcis i Eho: priča o utjelovljerastjelovljenju jezika



I

Mit o Narcisu i Eho spada u jednu od onih mitskihstruktuirale ne samo kulturno-socijalne identitarne

nog čovjeka, nego i u velikoj mjeri odredile određene teorevropskog mišljenja. Podcrtavajući antropološko razlikovamodernog čovjeka, mit o Narcisu se uspio upisati u sam na

mišljenja o svijetu.1 Psihoanalitička reinterpretacija ovogFreudovog i Lacanovog učenja u velikoj mjeri je odredila snje Narcisa kroz pojmove identifikacije, zasljepljenosti vlakomercijalizacije pojma narcizma. Ipak, čitanje mita o Nar

pomjereno i u okvir teorija o umjetnosti, što također nije osu okviru teorijskih rasprava o umjetnosti.

Namjera ove interpretacije nije toliko da preispita postojetumačenje ovog mita, koliko da kroz njegovo čitanje u ključ

pojmova, pokuša da uspostavi vezu između strukture mita o povijedanja. Namjera interpretacije je da prepozna trenutke grešnog citiranja, odraza, kao momente utemeljivanja poetik

povijedanja koja se može transformirati u etički performativ

će biti čitan mit o Narcisu je tačka promašaja; referencijalnće u teorijskom smislu biti čitano kroz psihoanalizu i teorijučija zajednička karakteristika i jeste element referecijanog p

V ij it N i k j j k k lt k

UDK /U

86

fe Liriope koja je jednom pitala Tiresiju (proroka) da li će Nduboku starost, na što je Tiresija odgovorio: “Hoće, ne pozn



dije 60). Do vremena kada je napunio 16 godina, u Narcisa vale mnoge djevojke i mladići, međutim, on nije uzvraćao nJednog dana Narcisa je ugledala Eho, nekada brbljiva nifmaosudila na kaznu ponavljanja tuđih riječi, i zaljubila se u nj

je u šumi, čekajući da on prvo izgovori nešto. “Jednoć se usvojih drugova i vikne:/Je li tko ovdje?, a Jeka odgovori mu

Čudi se Narkis tome i obazrje na sve strane/I zdravo povikntad pozivača zovne, ogleda on se i kad niko ne dođe, reče:žiš? I natrag sve riječi dobije svoje./ Stane te razgovora zav

Narkis/ “Ovdje se sastan’mo reče, a Jeka koja nijednu/Rije bi odvratila, Sastan’mo vikne” (Ovidije 60). Nakon toga, Ehnula u Narcisov zagrljaj, ali on ju je odbio riječima: “Ne ću umrijet prije bih htio/Ona ne odvrati ništa, do samo “Prije b

dije 61). Ponižena i povrijeđena, Eho je otišla u šumu, gdje pretvorilo u zrak, kosti u kamen, a ostao samo njen glas. Nasa svojim životom, prezrevši još više nifme, što je uzrokovanjih zamoli bogove da Narcisa stigne ista kazna; što se i desil

kad je Narcis došao do jezera da ugasi žeđ. Na površini vodene znajući da je to on sam, zaljubljuje se u njega. “Reko bi:

žeš; međ dragima vrlo je malo/Razmaka” (62). Spoznavši odraz na vodi, Narcis umire, a za njim ostaje samo žuti cvij

U strukturi mita o Narcisu mogu se izdvojiti dva ključnanos Narcisa sa Eho i odnos Narcisa sa samim sobom, pri čemelementa pojavljuje moment praznine; to su ispražnjena m

je Narcisov odraz tijelo kojeg nema, a glas Eho se također u

prazno mjesto. Na različite načine mit o Narcisu provocira i pusnost granice između onoga što su odnosi između glasa i površine i dubine, stvarnosti i njene reprezentacije. Ipak, prvi

i l d či i i ih tlji i k i ih j

A NELA HAKALOVIĆ

ma poziciju s koje se nikada ne može proizvesti zasnivajućmim tim ne može osvojiti za sebe aktivnu subjekatsku pozic

ćd i

či

đi i b li

čk š



mogu nost da na pravi na in u e u registar simboli kog, štoda ona govori sa neke predsubjekatske pozicije. Eho, koja b bala postojati tek kao projekcija nekog drugog subjekta i sovog zasnivajućeg govora, ipak uspijeva izaći iz monološforme razgovora. Razlika između jeke koju proizvodi Eho k

Narcisove riječi i one koje se dešava kao posljedica kazne ( ječi svih drugih) je u tome što se odnos između Narcisa i Ekao ljubavni (iako jednostrano). Iz toga proističe da odgovoi jeste pravi odgovor, a ne samo refleksija njegovih riječi, ia

je tek kao odjek. Eho ponavlja samo posljedne Narcisove rinom glasu dobivaju sasvim novi smisao i funkcioniraju nenego kao odgovor. Ipak, tu se može govoriti o samo jednom

Narcisov govor koji Eho uspijeva subverzirati putem svog g

se reći da subverzija simboličkog obrasca dolazi iz realnogtijelo (glas) proizvodi reverzibilan obrazac u kojem je mogulo upiše u jezik. Neuspjeh u jezičkom odrazu stvara procjep guće pojavljivanje nesimbolizirane stvarnosti i otvaranja mkoja nije uglavljena u sistem antropoloških hijerarhija.

Glas Eho se pojavljuje kao utjelovljenje njenog bića, nču i strukturu mita o Narcisu. Iz prvotnog odnosa u kojemmeđu dvoje ljubavnika onemogućen zbog nijemosti ovog stavlja se priča u kojoj Narcisov jezički iskaz postaje zastupče. Eho je uspjela progovoriti, izraziti svoju žudnju, a istovnjeno ukalupljivanje u okove jezičnog. Eho je radikalna oduprizorenje moguće kroz otvaranje procjepa u jeziku; kroz

ja da se transformira u jezik. Dezintegracija Ehinog bića ktijela (njeno tijelo/meso odlazi u zrak, kosti se pretvaraju u

je samo njen glas) omogućava transgresiju u predsubjekatsj j š ij k ij t lj Z k O št i l d

88

lesnih granica” (Moranjak-Bamburać 146). U tom smislu, nse uspostavlja kao politički čin osvajanja pozicije u sistemuvremeno redefiniranje samih osnova na kojima počiva taj Za

j l lj j i j l lj j N i k i N



vremeno utjelovljuje i rastjelovljuje Narcisa; kroz upis Narra u njen glas, Eho postaje tek produžetak Narcisovog bićaistom smislu kao ogledalo); međutim, ona ga istovremenoizvr ćući poruku u svoju korist.

Drugi dio priče koji se sastoji od Narcisovog zaljubljivastiti odraz, također sadrži element iznevjeravanja stvarnosti za. Tiresijino predskazanje koje kaže da će za Narcisa samtrenutak smrti otvara priču o autističnoj i homoerotičnoj zagđutim, kao i u slučaju sa Eho, radi se o nepodudaranju izmenjenog prikaza, pri čemu taj nesklad otvara treće mjesto, tran

stor izvan strukture uobičajnog zasnivanja percepcije stvarvo prvotno pogrešno prepoznavanje svog lika proizvodi ilu

moguća aktualizacija žudnje, iako objekt ljubavi ostaje dočiv. Ono što narušava početnu iluziju je spoznaja ili misao k

postaviti paralelizam između strukture svijeta (stvarnog Narstrukture prikaza. Narcis obitava u slici, u polju imaginarnomoment prepoznavanja sebe u ogledalu uspostavlja kao tren

je pandan trenutku prelaska u simboličko. Narcis, kao psih

bjekt koji još uvijek nije Edip ipak izbjegava postajanje Edu priči umire pretvarajući se u cvijet. To je prelaz sa metonna nivo metafore koja ima mogućnost onoga što se u okvi

psihoanalize naziva prošivnim bodom, a podrazumijeva upagistar simboličkog.2 Ono što se uspostavlja kao zajedničkažudnja Eho i Narcisa je element promašaja, referencijskog

u slučaju Eho realizira na nivou jezika ili referencije, dok selizira na područ ju identifikacije. Struktura mita o Narcisu i Eda u okviru umjetničkog teksta pitanje istine shvaćene u sm(l t) 3 ž biti t lj N t l i i t l šk

A NELA HAKALOVIĆ

mišljanja koje teži ideji uspostavljanja geometrijskih struktu jezika, istina umjetnosti se realizira kroz metaforu, pa samizaobići zamku babilonske kule.

J ički ili f ij l i k k i t kt it



Jezički ili referencijalni eksces u okviru strukture mita pandan u okviru teorijskog mišljenja može pronaći u teoriji va, tačnije u koncepciji performativa u onom smislu kako gna Felman, na tragu dijalogizacije psihoanalitičkog i lingvišljanja, dok se identifikacijski eksces ili Narcisovo nepronalrenog lika u ogledalu može promišljati u kontekstu Lacanimaginarnom. Jedna takva dijalogizacija antičkog mita i teonja može biti uvod ili prigodan interpretativni okvir za čitasti koja bi htjela postati mjesto utjelovljenja nove misli, onodosad utvr đenih modusa izričaja.

II

PROMAŠAJ U JEZIKU: SKANDALOZNI PERFORMATIdeja razlikovanja između konstativnih i performativnih isk

zičke filozofi je i najčešće se veže uz ime John L. Austina koji teoriju performativa, ukazujući na razlikovanje između iskaza

de, opisuju stanje stvari i istiniti su i lažni” i onih koji “nisu nite u zbilji izvode (perform) radnju na koju referiraju” (Peternaod konstativa, koji podliježu krititerijima istinitosti i lažnosti,

podložni kriterijima uspješnosti ili neuspješnosti (felicitous/inf

gućnost neuspješnog performativa je trenutak koji će u svom posebno naglasiti Shoshana Felman. Ona analizira formu ob priču o Don Juanu čije se zavođenje realizira kao stalno davobećanja i njihovo kršenje. Radi se o dva poretka jezika koji

jedan drugome, pri čemu je “dijalog između Don Juana i ostaizmeđu dvaju poredaka koji u stvarnosti ne komuniciraju: poretka značenja, registra uživanja i registra spoznaje” (Felman

k i i č j l č i

90

kog i performativnog tematiziranja polja referencijalnog jesteorije mogućnost dosezanja realnosti vide kroz čin promaš

Zbog toga i naslov knjige Shoshane Felman Skandal tijela

Scandal of the Speaking Body) naglašava da je polje iskliznuća



Scandal of the Speaking Body) naglašava da je polje iskliznućano u polju tjelesnog. Skandal se dešava zbog čina neuspjeha dica je “samoreferencijalne prirode jezika (...). Čin neuspjehareferencijalnog ili nemogućeg stvarnog – ne zbog toga što nveć stoga što je učinjeno nešto drugo, ili je pak nešto drugo izšaj ne ukazuje na odsutnost, već na uprizorenje razlike” (Felmnost promašaja je imanentna samom performativu, pri čemu p

je na autoreferencijalnu prirodu jezika i radikalizira odnos izm jela, pri čemu se tijelo pojavljuje u dvostrukom smislu. S jedn je instrument govora, međutim, s druge strane, tijelo je i seksuznačenju, tijelo omogućuje realizaciju govorne intencije, ali jekopava; ono je istovremeno organski uslov davanja obećanja i

njegovog iznevjeravanja (Butler, “Afterword”, The Scandal obody 119). Na ovom mjestu postaje značajan upliv Lacanovokog poimanja jezika u formi jezičke poruke koja je uvijek namme. Kako je mjesto adresanta uvijek prazno, ispostavlja se daod uslova iznevjeravanja jezičke intencije i vraćanja jezika sa

Ono što je Shoshana Felman nazvala poretkom čina, ret

nije produciranje istine nego proizvođenje stvarnog učinka ještanja umjetnosti. Suspenzija pripovjednog iskaza ili konkoja se ne uspijeva razrješiti, može se uzeti kao primjeren m

puta ka “nemogućnoj stvarnosti”. Ono što se označava kaoni obrat teorije pripovijedanja” podrazumijeva čitav niz teokoji su prisutni u drugoj polovini dvadesetog stoljeća, a pol

mjenjivanje pojma “istine” pojmom “učinka”. (Biti, Etika i vijedanja 7 )6 U okviru naratologije, to je značilo uvođenje pna mjesto pojma priče7, čime se pitanje referencije izmjest

A NELA HAKALOVIĆ

nosa prema stvarnom u polje autorefleksije. Ipak, tendencijnja teorijskog mišljenja koja za svoj predmet uzima književgovo distanciranje od svog predmeta, proizveli su mogućnnost koja ide dalje od same teorije i ipak uspijeva proizves



nost koja ide dalje od same teorije i ipak uspijeva proizvesnije toliko etičko-politički, koliko je učinak samog života.

III NEUROTIČ NI EDIP I REVOLUCIONARNI ŠIZOFRENIPsihoanalitička priča o Edipu koja, najprije razrađena k

tim kod Lacana, kroz dramu Edipove sudbine postaje “refeključnom pričom-primjerenom pričom psihoanalize” postavlj

ovjere”, može se čitati i kao struktura koja ne dozvoljava pr je priče (Felman 259). Felman ističe kako je Freudovo ukazikao ključnu priču struktuirano pomoću tri pitanja koja se tiču

sti priče, zatim pitanja o prepoznavanju i pitanja o valjanosti

orije (260).8 U tom smislu, mit o Edipu postaje utemeljujućhoananalize koji omogućuje transformaciju pripovijesti u isnuje značaj priče iz konstativa u performativ. Uloga analitina ovom mjestu postaje ključna, jer “dar tumačenja nije kognitivan) nego performativan: taj dar nije toliko dar istine, ili značenja: on je u bitnom smislu dar jezika” (Felman 275

Struktura edipovskog trougla (mama, tata, ja) konstituirafizika psihoanalize”, a svojstvo “edipovskog beleženja jestene isključive, ograničavajuće, negativne upotrebe rastavne suze/Guattari 61). Deleuzova i Guattarijava kritika edipovskoće upravo od ustanovljujućeg ili performativnog karaktera glašavajući represivni karakter edipalnog utrouglavanja, ov

žu model šizoanalize nasuprot psihoanalizi, a cilj jedne takrazrješenje Edipa; naprotiv, šizoanaliza “sebi daje za cilj dono nesvesno, da bi dospjela do istinskih problema. Ona im

d čj b di lj k ( )

92

hozama, a da bi ilustrirali represivni karakter uglavljivanja palnu strukturu, oni uvode model šizofreničara kao alternatiurotičara. “Šizofrenična šetnja: to je bolji model od neurona kauču” jer ukazuje na procesualnost na nomadsko kreta



na kauču , jer ukazuje na procesualnost, na nomadsko kretača, za razliku od neurotičareve, odupire dešifriranju značenjtičar ostaje smješten u rezidualnim ili veštačkim teritorijalnsuprot njemu, šizofreničar “svojim klecavim korakom, u neljenju, lutanju, posrtanju, hrli uvijek dalje u deteritorijalizasuprot neurotičaru, šizofreničar ne pripada rigidnim struktu

jeva pronaći uvijek nove putanje i ostati izvan dometa nasilnja, a to je moguće jer je on (šizofreničar) bez principa, “onako je nešto drugo” (Delez/Gatari 71).

U teoriji psihoanalize, poziciju koja nije još uvijek Edip Narcisa. Radi se o konstrukciji imaginarnog ili onoga što jeogledalnim stadijem u konstituciji subjekta, a predstavlja f

djeteta kada ono, u dobi između šest i osamnaest mjeseci, psliku koju prepoznaje kao sebe (Lacan 1). Kroz proces identkom formira se ego; pri čemu proces identifikacije korespono Narcisu i momentom njegove smrti kroz samospoznaju. što je ključna Lacanova intervencija u antičku priču je to štega utemeljeno više na pogrešnom uspostavljanju veze izme

(idealnog ega) nego na prepoznavanju; ego vjeruje da je slistiti produžetak (Pelek 19).

Ipak, osvajanje subjekatske pozicije realizira se tek ulasksimboličkog, u jezik. Radi se o Narcisovoj metarmofozi; o snom samospoznajom što pandan u okviru Lacanove psihoanzi u otuđenju subjekta i njegovoj stalnoj rascijepljenosti. Na

ra u Edipa, ulazeći u jezik postaje “neskaldan samo sebi” i no kruženje oko rupe realnog. Strukture jezika su “označene

perativom – Očevim pravilima, zakonima i definicijama”, či t k j Z k (W i ht 3) Edi k

A NELA HAKALOVIĆ

biti zamijenjen pojmom proizvodnje. 10 Subjekt iskaza u svonoj ulozi će promijeniti odnos prema jeziku; on odbija da k“izvan tih problema”(21). Šizofreničari se opiru edipizaciji,traju stvarima nesposobni su za transfer liče na filozofe što



traju stvarima, nesposobni su za transfer, liče na filozofe, štoovi autori, za Freuda bila “nepoželjna sličnost” (21).

Ovi autori poriču lacanovski koncept “nemoguće stvarno

zvodi ono stvarno, ali edipizacija onemogućava putanje željdostaje ništa, njoj ne nedostaje njen objekt” (23). Poželjan

je “transkurzivno pisanje” koje je “čudnovato višeznačno i cizirano (...) nikad diskurzivno” (Delez/Gatari 32).

Model šizofreničara ne dozvoljava Edipu, ključnoj priči p

preuzme legitimitet nad njegovim putanjama. Ipak, “zlo je uč

je izabrala put edipizacije (...) protiv šizofrenizacije koja treod terapije” (Delez/Gatari 55). Otpor je moguć u polju umjet

postoji “edipovski oblik književnosti”, to je njen “tržišni ob

dina prava književnost ona koja “sama sebi podmeće bomb

IVPOTRAGA ZA PROCJEPOM U NARATIVNOM PROSTO

POLITIČKA ČUDOVIŠNOSTU studiji Towards aPostmodern Theory of Narrative A

upostavlja topos pripovjednog prostora kao ključno mjesto naratoloških pojmova i redefiniranja strukture pripovjednog

na koncepta znanja koji je u okviru postmoderne postalo raodređeno i udaljeno od koncepta cjeline i unitarnosti, zahtma stajalištu Gibsona, i promjenu ključnih pojmova u okv

je. Prema vlastitim riječima, Gibson vrši dvostruku dekonst

analizira ključne naratološke pojmove, a zatim uvodi njihote. Radi se o pojmovima kao što su glas, razina, reprezentac

povjedno vrijeme, tema, subjekt kojima Gibson nudi altern

94

osnovi sadrži antropološki redukcionizam i nemogućnosti pvog iskaza, moguće je izvesti kroz transkurzivni pogled na kat revizije teorije pripovijedanja, koju nastoji izvesti Gibsojeva otvaranje prostora nad kojim nije moguće izvesti znan



jeva otvaranje prostora nad kojim nije moguće izvesti znannje. Geometrijsko ustrojstvo onemogućava pričanje drugačratologija “geometrijski kroti prostor teksta njegovom prešukacijom s perceptivno usredištenim prostorom gledanja” (B

suvremene književne i kulturne teorije, 333).Gibsonov projekt je “revaluacija ključnih kategorija klasi

je i teorije pripovijedanja”(32). U historijskom presjeku, ponaratologija svoje postulate gradila na nasljeđima formalizmopću orijentaciju analitičkog interesa prema umjetničkoj formovnik suvremene književne i kulturne teorije, 146). Interes pr

ratologija duguje i strukturalizmu, u okviru koje se i začela. Ustruističkom maniru, Gibson pojam forme (form) nastoji (kro

Lyoardovu, Nietzscheovu lektiru) zamijeniti pojmom snage (glasio isprepletenost pripovjednih prostora i nemogućnost nnja. Sam pojam naratologije uveden je od strane Todorova krao “analitičke tekovine svojih neposrednih prethodnika” (Lev

thes, Greimas), ali i nasljeđa ruskih formalista (V. Propp) (B suvremene književne i kulturne teorije, 327). Orijentacija ka d

turi teksta, koje se možda najbolje očituje u Greimasovom protanskog modela, nudi model teorije pripovijedanja koja prošlje interesa i na druge narativne forme, što predstavlja svojevtizaciju njenog predmeta i načina znastvenog promatranja. Me

meno se radi i o rigidnom sistemu interpretiranja koji, pronalko svojstva različitih modela pripovijedanja uspostavlja norm

va svaki novi tekst. Riječ je o temi koja se ne tiče samo unutarteksta, načina njegovog funkcionisanja, nego i o modelu svijsuje primjerene obrasce ponašanja. U tom smislu, u poglavljui č d iš t Gib it j li ličj i j d i k

A NELA HAKALOVIĆ

nalič jem ljudskog je nasljeđe Nietzcheove misli; radi se o žrtnoga koje se desilo pojavom Sokrata koji je umro radi istine. radi se i o političkom zasijecanju, budući da je monstruoznoke naravi; o davanju glasa iskazima koji nemaju očinsku fig



; j g j j gljenje pripovjednog prostora kroz čitanje pomoću plastičnih fina predstavlja ne samo pitanje književne forme; radi se o izveć uspostavljenih struktura i značenja. To je model znanja kda proizvede mjesto slušanja, nego do pokuša čuti ono što donica jezičkog/ljudskog.

VUMJESTO ZAKLJUČKA: NARCISOVA POETIKA I EHIMišljenje zapadnog čovjeka počiva na potrebi iskazivanj

o retoričkom poretku koji kao ključno načelo proglašava lonje iskaza koji svoj adekvatan pandan treba pronaći u poretk

ces predstavljanja “deo je našeg zapadnjačkog nastojanja dai stoga se ne može odvojiti od vladavine govorećeg subjekto predstavljanju može govoriti kao o “vrsti nasilja starog ko

padnjačka historija” (Popović Perišić 11).Ipak, postoji nešto što uspijeva poremetiti prijenos izmeđ

ri i svijeta jezika/iskaza i subverzirati poredak u kojem su

korili prostore označenoga. Neuspjeh adekvacije potiče izkoje, iako ispisano jezikom kulture, pokoreno vladajućim n

jeva iskazati sebe, otvarajući rupu u vladajućem poretku. Ocira jedna takva subverzivna praksa naizgled je obeshrabruspram politika obitavanja u okoštalim formama. Radi se o

ju, u svijet u kojem se ne može govoriti, al’ se ipak mora re

tari). Sintaksa koja može proizvesti upad u bezizlaznu situnaizgled se čini kao posustajanje pred intencijama dominsa, medjutim, aporija može biti izlaz i nada za mogućnost p

i k k ji ć i i i lj j k i

96

gućnosti umjetnosti da uzmakne pred zahtjevima istinitog gternativu ponudi iskustvo života izvan sistema kodificiranjakona. To znači pronaći rupu u jeziku i prepoznavanju, istovrči uspostaviti etiku i politiku.



p pAporija je i prošivni bod , ostatak realnog (nepokorene stv

boličkom. Mit o Narcisu i Eho radikalizira prijelaz od Narci pa) ka Edipu; od obitavanja u svijetu nestalnih struktura domnosti ključnoj priči (edipalnom utrouglavanju) nad putanjamželje. Priča o Narcisu je tragična; Narcisov grijeh nije ljubav

resijino proročanstvo koje kaže da će za Narcisa trenutak samtrenutak smrti je davanje vlasti Sokratu, davanje primata istinIpak, Narcisova smrt je metafora, on je odbio postajanje Edipo

u cvijet koji simbolizira periodično pojavljivanje smrti (mrlje boličkom?). To nije poraz, nego bijeg; prijelaz od diskurzivnzivnom pisanju. Narcis utemeljuje poetiku uspostavljajući pri

model pripovijesti koja nadrasta formu transparentnosti jezičS druge strane, Ehina pripovijest je priča o politici, pri čem

iz “pozadine narcističke scene, koja je, kao što je poznato, izm

govora riječima drugog. Nekako iz offa, ova figura remeti sve g

jući Narcisa, biva prizvana u posao de-politizacije sablasne lonja prijatelja i neprijatelja u njihovom zrcalnom odrazu” (Mo

rać 85). Razotkrivajući formu prijateljstva i njegovu antroponost kroz kategorije narcističkog zrcaljenja/prepoznavanja, D

Politike prijateljstva (2001) upućuje da figura prijatelja pripad bratskoj i dakle, androcentričnoj konfiguraciji političkog” (18guracije isključeni su svi oni koji ne sliče na nas; u ogledalim“forme drugosti” koje su “nasilno ili rafinirano lišene sopstv

teta”, međutim, moguća je osveta “naroda iz ogledala” (Bodrdrillar u studiji Savršen zloč in (1998) naglašava da “naša slika

nevina”, iza svakog “predstavljanja krije se pobeđeni drugi” d b d i ti” (165) Eh j i j d l bić k j bij

A NELA HAKALOVIĆ

Priča o Narcisu i Eho naglašava solipsizam vlastitog gouspostavljanja drugačijeg jezičkog registra. “Ako je ljubav či da je Drugi odsutan, suštinski nem, vrda, izmiče” (Popov

Narcis i Eho se ne mogu pronaći u registru spoznaje, nego



što je Shoshana Felman nazvala donžuanovskim registrom zu čiji je cilj da zavede, proizvede uživanje, a ne da kaže is

pobjeći od svakog konačnog smisla u svijet u kojem posto jezičkog bilježenja. Na kraju, Narcis i Eho se susreću u prihovog stvarnog susreta nikada ne dolazi. Radi se o obećano

nas je iznevjerio, umjesto značenja ponudio prazna mjesta kće uhvatiti; cvijet koji se periodično javlja i glas koji odjeku

BIBLIOGRAFIJA

Austin, John L. How to do things with words. Oxford: Oxford Univers

Biti, Vladimir. Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije. ZaHrvatska, 2000.

“Performativni obrat teorije pripovijedanja”. Etika i politika pripovij

Vladimir Biti. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. 2002. 7-31

Bodrijar, Žan. Savršen zločin. Prev. E. Ban. Beograd: Časopis beograd

Butler, Judith. “Afterword.“ The Scandal of the Speaking Body. StanUniversity Press. 2003. 113–123.

Telakojaneštoznač e: o diskurzivnimgranicamapola. Prev. SlavicaMiSamizdat B92, 2001.

Delez, Žil/Gatari, Feliks. Anti-Edip:kapitalizam i šizofrenija. Prev. ASremski Karlovci: IK Zorana Stojanovića, 1990.

Kafka. Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 1998.

Derida, Žak. (=Derrida Jacques) Politike prijateljstva. Prev. Ivan MiBeograd: Časopis Beogradski krug, 2001.

Felman, Shoshana. Skandal tijela u govoru. Prev. Gordana V. Popov

98

“O biti istine”. O biti istine. Ur. i prev. Ivan Kordić. Zagreb: Hrvatsknaklada, 1996.

Irigaray, Luce. “When our lips speak together”. Signs, Autumn 1980

Lacan, Jacques.. “The Mirror Stage as Formative of the Function of i h l i i ” É i S l i Al S



in Psychoanalytic Experience.” Écrits: a Selection. Trans. Alan SLondon: Tavistock, 1977. 1-7.

Moranjak-Bamburać, Nirman. “Vrijednosti i modeli u feminističkoj kritici”, u: Izazovi feminizma. Sarajevo: Forum Bosnae (119-193

“Ima li rata u ratnom pismu?” Sarajevske sveske, 2003 (79-93).

Petek, Polona. Echo and Narcissus: Echolocating the spectator in thaudinece research. New Castle: Cambrige Scholars Publishing, 2

Peternai, Kristina. U č inci književnosti: performativna koncepcija pr

teksta. Zagreb: Disput, 2005.

Popović-Perišić, Nada. Literatura kao zavođ enje. Beograd: Prosveta

Slapšak, Svetlana. “Narcis i Eho: oko i glas ljubavi”. Zeničke sveske

sveske. 2009 (24-27)Wright, Elizabeth. “Strukturalna psihoanaliza: psiha kao tekst”. Prev. Iv

Psychoanalyric criticism: theory in practice. London and New York

Narcissus and Echo –A Story of Embodiment and Disembodiment of

The myth of Narcissus and Echo is one of the most famouhs. It is one of those mythical stories which have structured c

cial identities of Western man. This myth has also determinedtical postulates of European thought.The purpose of this paper is not so much to revise the dom

tation of the myth as it is to try to establish a relationship betw

Drago Perović

Lice ranjivostiHegel i Levinas: do gole kože



UDK /UDC

Iako se u literaturi o odnosu Emanuela Levinasa prema ocjene koje tvrde da je njegova kritika Hegelove filosofi

sumarna” i “neizdiferencirana” i tiče se samo “opšte kritike onse čini da u ključnim djelima ne postoji ni jedna tvrdnja koja nanegativan uzor nema dovršenje zapadno-evropske filosofi je u Hmu1. Imajući prije svega u vidu značaj i oštrinu Rozencvajgove

i njeno preuzimanje od strane Levinasa jasno je da je i sami n Beskonač nost djelo te radikalne kritike, kao što i “‘S onu stranznači s onu stranu hegelovski razumljene istorije” (Weber 199

Uz sve to, iznenađujuće nam zvuči konstatacija da “Levin ja ima moć da zaboravi Hegela” (Weber 1990, 18). Imajući gelovsku klimu filosofi je u posljednja dva vijeka, čini nam

posthegelovsko mišljenje i samim zaboravom Hegela (ukolikmoguć) ostalo uz Hegela. Naprosto, pitamo se da li mislilacgog, kakav je Levinas, može i smije da zaboravi onog ko je fičiji. Prije bi se reklo da se Levinas na svaki mogući filosofski“raskida” hegelovskog totaliteta sistema i istorije, odiseje idevanja i mišljenja, dakle, raskida kontinuiteta hegelovske svije

silnosti hegelovske terminologije.Jedan od najočiglednijih primjera za to je analiza jednog “od mova Autrement-a”, ranjivosti (vulnérabilité) lica drugog čovjtača mišljenja pojma ožiljka sa kojim se raskidaju “tradicion

DI100

IJasno je od početka da nijesmo na terenu neposredne up

nas čeka pitanje da li je opravdano bilo kakvo poređenje dvana mislioca ako se ono izvodi na momentu koji se uopšte nj d d i lil ( l č j k d l 3) k d d



jednog od mislilaca (u ovom slučaju kod Hegela3) a kod drugigra možda centralnu ulogu. Svjesni smo da u ovom radu, dkritičku snagu Levinasove pozicije, možemo naznačiti samo Fenomenologije duha i vremena njenog nastanka kao i uzg početak tog mišljenja. Za ovu priliku poslužićemo se ipak j

koji svojom sažetošću izražava, po nama, opštu klimu Hegi daje nam priliku da je uporedimo sa Levinasovom. Taj op(prekinut na pola) glasi: “Rane duha zacjeljuju a da njihovi

ju”. Ovaj bezmalo pjesnički izraz, čini nam se, jeste čisti odnog vremena i njegove filosofi je krajnjeg jedinstva i cjelovi

Kao što znamo, hegelovski duh u svom lukavstvu “proždsreće i sa svakim novim vraćanjem sebi ispunjava se kao vanja neidentičnog i stranog. Budući da se radi o sistemskosvakom njegovom pojedinačnom momentu ogleda se i oprsistema. Ipak, sam Predgovor nam nagovještava da bismomenologije mogli naslutiti kao moguće postojanje levinasovtike. U pitanju je tom vremenu zadato traganje za formom fi

nom predstavljanja: ideja ili slika) primjerenom izmirenjurascijepljenosti, saznanju Apsoluta. Odgovor naravno nije

fihteanski ni helderlinovsko-šelingovsko-mladohegelovski:stem ( Hegel 1974, 3, 13) a ne bilo kakav “estetski akt” i intžaj vode do apsolutnog znanja.

Odjeljak i pododjeljci za koje smo prvenstveno zainteres

nost , Savjest, lijepa duša, zlo i njegov oproštaj, Praštanje i nam jedan sjajan primjer tog metodskog misaonog puta u pedo 1806., puta na kome je mjesto sveizmirujuće ljubavi zauzj ć P ij i d li ičk k

DRAGO PEROVIĆ

ožiljaka”. Naime, budući da duh u svom nužnom samorazvisaznanju izmiruje u stvarajućoj cjelovitosti sve jednostrane kretanja, pa i samo zlo moralnog djelanja i moralne savjestilinom, svako pojedinačno djelo u svojoj “jedinstvenosti” i pr

i ć j ič j d h “ i t b ”



zava i vraća se u svoj zavičaj, duh ga “uzima natrag u sebe”mora moći zacijeliti. U tom odisejevskom kretanju subjektža samog sebe u drugome” ( Isto u Drugom) i nalazi da je

lanje drugog (njegov “nepriznati sud”) “mora da pogazi” s prevladavanja, da ga izmiri u već postojećem duhu i tako t

jamnog priznavanja kao sami apsolutni duh, kao dolazak do punoći i beskonačnosti.

Ali upravo tu, u zacjeljenju svih rana, gdje filosofi ja ukiže tradicionalnu, prvenstveno pjesničku tematiku, dolazim

kakve namjere, do “kraja svake dijalektike” i apologije jer bez ožiljaka zacjeljuje rane... izmiče dijalektičkom posredo

1971, 271) i misliocu uzima dizgine iz sopstvenih ruku. Na li upravo zacjeljenje svih rana ukida žudnju za Apsolutom i solut u njegovoj konačnoj predstavi, do koje su već, drugili umjetnost i religija? Ostaje li sam pojam nemoćan pred onvim? Ili, pak, nastajanje nove pokretačke rane u nepostojećemu) više nije moguće!?

Iz ove kratko skicirane perspektive jasno je da svi momentna njegovom nužnom razvojnom putu, sve jednostranosti, je“rane duha” koje se moraju moći zacijeliti (opravdati) u cjelkog kretanja sistema i istorije. I, naravno, svaka rana je nuž

jalektičkog ukidanja (zacjeljenja) suprotnosti. Jedna od tih ljanja je i sama umjetnost, rana za koju su religija i filosofi ja

jekovi koji ne ostavljaju nikakve ožiljke, osim tvrdnje o “kraPitanje da li je kraj bilo čega, a ne samo umjetnosti, zacjeljkoji se ne da izbrisati stoji pred nama kao putokaz mogućegđ ž ti i t i ij j ji ti d h

DI102

njost dok ono istinski unutrašnje ostaje skriveno ali naznačesnije, za Hegela, na samom ljudskom tijelu jer se na njemu nutku može vidjeti da čovek predstavlja jedno te isto biće kdušu” ( Hegel 1975, 146). I to je ono najvidljivije na tijelu:

“Njegova koža nije pokrivena omotima biljne prirode i be



Njegova koža nije pokrivena omotima biljne prirode i beranje krvi može se videti na njenoj celoj površini, kucanje ssveprisutno i pojavljuje se takođe spolja kao izraz naročite žgor vitae, kao taj život koji tu buja. Isto tako koža se pojavljva svuda i pokazuje takvu nežnost i takvu boju koje često d

ke do očajanja” ( Hegel 1975, 146).Uprkos tome, ljudsko tijelo ostaje animalno jer se “na nje

izražavaju isto tako znaci prirodne potrebitosti, i to u odvajarezima, borama, rupicama, dlačicama, žilicama itd. Sama k

prosijava unutrašnji život, jeste jedan zastor koji služi sam

vjeka, štiteći ga od spoljašnjih uticaja, to jest jedno samo ce

stvo koje stoji u službi prirodne potrebitosti” ( Isto).Ono što i Hegel zapaža tiče se osjetljivosti ljudskog tijela

ispoljava sama duša (unutrašnjost) ali, ipak, nikada u cjelin prirodna koža, prirodni oklop unutrašnjosti koji svoj krajnjistrajavajući u bivstvovanju.

Isto tako, čovjek je kao svakodnevna tjelesna jedinka pr

tjelesnošću da stupi “u vezu sa drugim i u stanje najraznovrsod drugog”, izvan carstva slobode i “druge ljude srozava nstih sredstava da bi, pomoću njih, zadovoljavao svoje vlastite( Hegel 1975, 148-149). Otuda je u carstvu zavisnosti, bez unde, pojedinac lišen ljepote. Uslovi egzistencije i istorijske prsvoje rane na genetskom potencijalu, tako da se na osnovi s

sti ljudskog života” formiraju “opustošene fiziognomije” u snjoj ništavnosti i površnosti” ( Hegel 1975, 151). Sama nesamjenljivost ljudskog lika za Hegela je “konačnost koja ne od

j ” j j b k č ti i l b di (I t ) N i li

DRAGO PEROVIĆ

“subjekt koji je veran samom sebi” ( Hegel 1975, 158). Nje je čovjek u prolaznoj konačnosti zahvaćen u svojoj postojan

U ovom tjelesno-duševnom sklopu dominira oko kao o

duša u svojoj slobodi gleda i u kome se ogleda ( Hegel 1975, 1je krajnji zadatak umjetnosti da pretvori u “oko ne sam



je krajnji zadatak umjetnosti da pretvori u oko, …, ne samizraz lica, izrazni pokret i položaj, već isto tako i radnje i zbi tonove, i niz njihovog razvoja pod svim uslovima pojavlj1975, 154). Ipak, tek u carstvu duha, njegovom radinošću, nliku utisnut je u potpunosti “žig” njegove “beskonačnosti i s

ćanja sebi” ( Hegel 1975, 155). Ovo podudaranje spoljašnjonjim stanjem jeste istina same umjetnosti. Umjetničko djelljenje ideala, nastaje, dakle, iz predstavljačkog elementa dugovom uzdizanju ka svom pojmovnom elementu. Otuda surane duha nužne i prisutne, ali samo do njenog kraja. Tada ihožiljaka religijske predstave i filosofski pojmovi.

Ali, uprkos ovoj skici, odavno je ukazano i pokazano da sovog Hegelovog uvida imaju i svoju drugu, egzistencijalnunije samo jedan od likova u Helderlinovom viđenju forme psjedinjenja, onaj koji treba da se suprotstavi Empedoklu i onost i nužnost individualne žrtve u jednoj “nenauč noj knjiziva smrt ), već je i Fenomenologija duha jedan “patološki dis

to već naslutili njihovi zajednički prijatelji (Isaak von Sinclskih dana, “terapija nesrećne svijesti” (Schmaus 2011, 68)kao filosof terapeut.

Dosadašnje interpretacije su pokazale da su svezacjeljujui duha Hegelov krajnji odgovor na ove žive prijateljske razrane”) koji su vođeni u frankfurtskom periodu i kasnije izm

na i Hegela, na očekivanja koja je imao Helderlin i na ulog jelio Hegelu u svojoj tragičnoj pjesničkoj viziji odnosa aps

DI104

beskonačnog i konačnog. S druge strane, razumijevajući pruzajamno priznanje Hegel je Helderlina (pored Kanta, Fihtevalisa, Šelinga) “smjestio” na više razvojnih stupnjeva Fenom

srećna svijest, lijepa duša, tvrdo srce)7. Prije svega, metodintrojekcije (Helderlina) Hegel nas u Fenomenologiji “vodi



introjekcije (Helderlina) Hegel nas u Fenomenologiji vodive polemike” sa Helderlinom “u Predgovoru preko jedne ra

je kritike u figurama nesrećne svijesti, srca, Antigone, lijepeva sa izmirenjem u apsolutnom znanju” (Schmaus 2011, 73nju svih rana konačnosti uopšte. Ali, da li je moguće izmir

nje duha znanjem kao samim sobom?U svim ovim prevladavanjima ono drugo (Helderlin, poez

sve što je predmet žudnje, mora da se poništi u svojoj drugizgubljeno jedinstvo. I upravo tako “u pripijanju uz Helderlnju od njega” Hegel “je postao filosof svoje epohe.” ( Henriclosof čija se filosofi ja da interpretirati kao “put u bolest” i “je

ljenja” bolesti (Schmaus 2011, 95). Međutim, sam razvoj sittran iz Frojdovog ugla, pokazuje da su i melanholija (Hegelderlin) rane koje se ne daju zacijeliti, već svojom otvorenosamu nemoć duha (Schmaus 2011, 89), na njegovu suštinskdogađanje u kome se ono drugo, uprkos “zacjeljiteljskoj mouvijek vraća u svojoj drugosti (91) i samom duhu zadaje peč

dije. U tom kretanju, dakle, i samo apsolutno znanje zavara je “rana koja se drži otvorenom – otvorenom za ono od čega jalno pokazuje zavisnom” (Schmaus 2011, 99).

IIKlima Levinasovog mišljenja nije pogodna za bilo kakv

zacjeljenja, pa ni ova fenomenološkog tipa. Naprotiv, u njoj monikli izdanak lica Drugog kao uslov mogućnosti konstit

bjektivnosti “od krvi i tijela” koja je za razliku od Hegelovozavisna od avanture znanja” (Levinas 1999, 98)8. Budući da

DRAGO PEROVIĆ

stvo nije određeno samoodnosnom samodovoljnošću, samoomoposjedovanjem niti apodiktičkom izvjesnošću moje smrno nalogom Drugog, transcendencije, u svojoj nemoći, sa

njivo i izgnano izvan mirnog utočišta u samom sebi.Golost i ranjivost lica Drugog, same kože, svojim značen



Golost i ranjivost lica Drugog, same kože, svojim značennemoć moćniju od svake moći koja polazi od Ja mislim i primogu da imam i pratim sve moje predstave tragom Beskonzapovijeda mi zabranu ubistva i svojom izloženošću raskidopštosti i svaki štit apstrakcije iza kojih bi se skrivala prvotn

ranjivosti i smrtnosti lica Drugog. O čemu se radi?“U znanju, koje je po sebi simboličko, vrši se prelaz od s

sebi partikularna i ograničena, prema totalitetu... Zapadnjačkkad nije dovodila u sumnju gnoseološku – a u daljem i ontoturu značenja. Tvrditi da je ta struktura sekundarna u osjetilđutim, osjetilnost znači kao ranjivost, to znači priznati jeda

dje nego u ontologiji i čak znači podređivanje ontologije tonu stranu bivstvovanja. Neposrednost lica kože osjetljivostvost – u procesu saznanja postaje umrtvljena... potisnuta ili U odnosu na tu ranjivost (...) znanje – otkrivenost bivstva obilježava jedan raskid s neposrednim i u izvjesnom smisluciju.” ( Levinas 1999, 101)

Tragajući za smislom s one strane jedinstva tematizovanvanja bivstvovanja i mišljenja Levinas nas opsjeda sa osjetine da redukovati na bilo koji stepen saznanja, “na gledanj

opažaj” ( Levinas 1999, 106), na hegelovsko oko. Naime, igičkog (uključujući estetsko) i etičkog značenja “zjapi mnnor” ( Levinas 1999, 107) od onoga koji se da prevladati z

dijalektikom izmirenja unutrašnjosti sa svojim spoljašnjim budući da se u susretu licem-u-lice preokreće kartezijanskau za-Drugog, ovo umnije mišljenje (s one strane identiteta

išlj j i t t lit t i t ij ) t b j h l k ( dij

DI106

1999, 80). Kako se izražava sama ranjivost? 10. Da li je tragrana ili ranjivost na licu konačnog?

Lice je za Levinasa “č ist izraz , izručenost bez odbrane, be

vo krajnja čestitost jedno licem prema... koje je u toj goloti pasivnost i čista ranjivost... sama smrtnost drugog čovjeka”



p j g g j216). I prije nego što uspijem da svojim očima sagledam i rui oslikam ili obrišem obrise, crte, rane i ožiljke lica drugogstrane svakog ospoljavanja (odraza) neke prikrivene unutrase izražava preko svoje gole kože značenjem do kojeg dopir

na optika. To znači da sve ono što nam se otkriva “vizuelnma” nije lice (boja oči, oblik nosa, čela) već hegelovski spotrašnjosti. Za razliku od njega “lice je ono što nekog obavez

pred vratima kaže: ‘Poslije Vas, moj gospodine’” ( Levinas 19etičkom značenju lice se ne pojavljuje kao neki fenomen vedaje bez ostatka, u svojoj ranjivosti kao svom bivstvovanju

81). Lice znači samo sobom, “bez konteksta”, s one strane svta, “prije pojave drugoga” ( Levinas 1999, 116), ono se izražahodi svakoj fenomenološkoj konstituciji smisla. Tako se nanjegovom uzmicanju i opiranju mojim moćima, kod Levinsama moralnost u susretu traga Beskonačnog koji je uvijek vnjivosti lica koje se nikako ne da predstaviti, a kamoli zacij

U toj izloženosti lica Drugi je uvijek-već na nišanu, prijei “prije svakog ljudskog ciljanja – kao pri nišanjenju ‘iz nepne’” ( Levinas 1998, 193). Lice Drugog u svom apsolutnom

jek za mene istovremeno i iskušenje da ubijem, da postane brana ubistva, istovremenost zapovijesti: “Ubij!” i “Ne ubijsto lice mi se obraća svojom nevidljivom smrtnošću kao či

za koju sam jedini odgovoran, da ga ne ostavim samog sa nću i u smrtnom času. Paralisan optužujućim izrazom, konkršću, ja stojim izvan svake apstrakne alternativne dijalektike

išt R ji t i t t i i j Ubi t j ij k

DRAGO PEROVIĆ

na bilo kakvu sliku unutrašnjosti i identifikaciju. Ona u svojžava upravo alergiju na sve dijalektičke lijekove i meleme uligijskog predstvljanja i filosofskog pojmovnog znanja. R

tjelesnost (kao starija od mišljenja – svijest se pojavljuje “(Weber 1990, 57)), nezalječiva i ne ukida se od strane duha



( , )), jsvjedoči da sve što je u svijesti nije postavljeno od svijesti i ka sebi, da ja nije inicijator 11, ni izvor slobode i Beskonačno

protno, njegova sloboda je stavljena u pitanje kroz nemoć posadašnjenja Beskonačnog. Zapavo, smrtnost i ranjivost su

izrazi za upad drugosti, onog što se ne da oprisutniti i opredzovati i sinhronizovati, pretpostaviti i pojmiti, predstaviti i očiti i dijalektički zaliječiti.

Iako je i kod Levinasa analiza ranjivosti vezana za sjeć

nje, sjećanje je u svom etičkom značenju opsesija, trauma,iz koje se nemoguće vratiti sebi. Licem-u-lice, odnošenje b

odnos blizine, objavljuje se kao anti-fenomenološko iskustvskida “dijalektika spoljašnjeg i unutrašnjeg” pa Hegelovo nja i pounutrašnjenja biva “traumatizovano” (Weber 1990, 7tnoj i nevinoj ogoljenosti”, nepredstavljivosti i nepojmljivose transcendencija i vidljivo i mame tajnu društvenosti, jedn“Evo me!” – odgovornost za Drugog. Istovremeno sa zabr

bom javlja se strah da svojim golim postojanjem postajem pgućeg Drugog, da mu svojim istrajavanjem u bivstvovanju ruzimam njegovo mjesto pod Suncem ( Levinas 1998, 198).

Lice samo sobom jeste izloženost koja se ne može ponistvom. I s jedne i s druge strane ono je “suspenzija” a ne “alovom iskustvu (Weber 1990, 87). Čulnost je izloženost drug

njivost” ( Isto, 50) u svojoj pasivnosti. Kao takva ona je invanja u bivstvovanju ( Levinas 1999, 116). Apsolutno izlože prije svake zdravstvene i fizičke slabosti je slabost koju tr

t bi t j ć A t t L i ij

DI108

nenasilni otpor je beskonačan i ne može se savladati jer, buvinasa “golotinja lica nije stilska figura” (kao u poeziji), licsobom” ( Levinas 1998, 22), s one strane svakog horizonta

one strane ontološke igre skrivanja i otkrivanja.S druge strane, hegelovski rečeno, rana pogroma ostaje ne



nezacjeljiva. Tu nemogućnost zacjeljenja prati i sami stil pis primjetni “ožiljci i raskidi u tekstu” kojima se raskida mogtičkog iskaza, superlativi koje ne trpi ni jedan a kamoli HeTako se govor konkretno potvr đuje kao “ranjivost par exce

1990, 46, 68).

IIIRanjivost lica u svojoj otvorenosti i neuporedivosti sa b

nom koja se da zacijeliti naznačava da je samo lice nepredstneiscrpnog transcendentnog smisla koji se ne može sažeti u

stem, pa ni onaj hegelovske nužnosti i sveobuhvatnosti. Nap je ta koja svojim nevidljivim značenjem, svojim nijemim gosvaku masku i svlači svaku sliku sa lica. Lice kao otvorenasveca, ostaje izvan svakog intencionalnog odnošenja kao idevazilazi svaku ideju o njemu i rasprskava svaku plastičnu slinije samo živa slika već trag transcendencije, trag Boga koj

prošao. Ono se čak ni umjetnički ne da oprisutniti i predstavni bog”. Koje mjesto onda pripada samoj umjetnosti?

Iako se može reći da je Levinasova “filosofi ja centriranslika” sama tema slike nije značajno obrađivana, posebno nskoj ravni ( Dungs 2003). Budući da blizina bližnjeg nije sosadašnjiti, već nešto nesvodivo na sliku, ona se nalazi izv

javljivanja i podlijeganja moći svemoćnog tandema oko-rusamo način predstavljanja sa kojim se gubi neposrednost su

jek, s druge strane, po Levinasu, slika upućuje na izvjesno žnju ka objektivizaciji i cjelini. Ona je ono Rečeno, a ne lice

DRAGO PEROVIĆ

vosti kao samo Izricanje. Otuda je za ranog Levinasa umjetnoka stvarnosti” koja nas (jednim dijelom hegelovski) ne dov

praizvornog smisla ( Esterbauer 1996, 32). Zbog toga se on

“s one strane umjetnosti” ( Esterbauer 1999, 16). Ipak, već bivstva umjetnost nalazi svoje mjesto između Izricanja i Re



značenje, kao i značenje lica nam uzmiče, ne da se bez ostti u svojoj neuhvatljivosti. Umjetničko djelo sadrži jedan smkonačan već stoji u odnosu spram beskonačne mogućnost

posmatrača, slušaoca... Ono nas naprosto pogađa i izaziva svo

svojim “transcendentnim licem” i dovodi nas do granica ettime što sama umjetnička slika jeste uvijek više nego slikastrane bivstvovanja u cartsvo etičkog smisla. Uprkos takve mterpretacije, suštinski gledano, i umjetnost je nešto što zajed

jom dolazi poslije onog “Evo me! Vama na raspolaganju”, p pasivnog prihvatanja odgovornosti za smrt Drugog i njegov

Ovaj kratki zapis nam pokazuje da se i Levinas da razumjezapadnoevropskog mišljenja kao same otvorene rane. Ranjistorije kao istorije rata i mira, a svako ubistvo pokušaj da seda ranjivost. Otuda ni jedno oko nema moć da se njega vrać

jivost, kao što ni jedna slika lica ne ostaje “vijerna sebi” u svornoj odgovornosti za Drugog. Sama koža etički jeste nešt

umjetničkog “prosijavanja unutrašnjosti” – sami upad transcenog plamena koji gasi sve moje moći. Dakle, kao što lice kao što ranjiva koža nije istrajavanje u bivstvovanju već r

bivstvovanja, kao što smrtnost nije prolazna konačnost, taknije prvi odgovor na ranjivost i smrtnost Drugog, na prisudencije nad kojom ne mogu moći. Zbog toga, za Levinasa, z

kati i zaboraviti znači jedno te isto. I otuda se ova svojevrsn ja sastoji u odgovornosti za ranjivosti i smrtnosti Drugog, uvoru licem-u-lice kao vrelu smisla koji se ne može pojmiti

išlj j k j i li iš št ž d i li Zb t

DI110

LITERATURA:

Agamben, G., Das Offene. Der Mensch und das Tier , Frankfurt/M. 2

Dungs, S., “Bildlichkeit bei Emmanuel Lévinas”, u: Magazin für Th Ästhetik 25 (2003); http://www.theomag.de/25/sd1.htm

Esterbauer R “Schattenspendende Moderne Zu Lévinas’Auffassu



Esterbauer, R., Schattenspendende Moderne. Zu Lévinas Auffassuu: Thomas Freyer; Richard Schenk (Hg.), Emmanuel Lévinas – F Moderne, Wien 1996, 25–49.

Esterbauer, R., “Das Bild als Antlitz. Zur Gotteserfahrung in der Ku

Lévinas”, u: Josef Wohlmuth (Hg.), Emmanuel Lévinas – eine H für die christliche Theologie, Paderborn ²1999, 13-23.

Hegel, G. V. F., Fenomenologija duha, BIGZ Beograd, 1974.

Hegel, G. V. F., Estetika I , BIGZ Beograd, 1975.

Henrich, D., “ Hegel und Holderlin”, u: Isti, Hegel im Kontext , Frankfurt

Hirsch, E., “Die Beisetzung der Romantiker: Ein Kommentar zu demüber der Moralität”, u: H. F. Fulda (Hg), Hegels PhänomenologieHegels ‘Phanomenologie des Geistes’, Frankfurt a/M., 1973, 245

Левинас, Е., Међу нама: Мислити-на-Другог, ИК Зорана СтојаноКарловци / Нови Сад, 1998.

Левинас, Е., Друкчије од бивства или с ону страну бивствовања1999.

Левинас, Е., Тоталитет и Бесконачност, Јасен Београд 2006.

Levinas, E., “Gespräch mit Emmanuel Levinas”, u: Jacob, M. (Hg.), Denkens, München 1994, 41-54.

Matt von, P., … fertig ist das Angesicht: Zur Literaturgeschichte desGesichts, Frankfurt a/M., 1989.

Reinicke, H., Register : G. W. F. Hegel: Werke in zwanzig Bänden, Frank

Schmaus M., “‘Die Wunden des Geistes hellen’. Zur Autobiographiemelancholischen Geistes oder der ‘Fall Hölderlin’ in Hegels Phä







Umjetnost i vizueln

konstrukcija kultur



Sadudin Musabegović

Kultivisanje vizuelne percepcVizuena kultura – Kosta Bogdanović

UDK /UDC



Barem su dva razloga koja su opredijedila Akademiju lnosti u Sarajevu da organizira Okrugli sto o vizue

to sa veoma znakovitim ali, u isto vrijeme, i dosta podstica

Vizuelna kultura – Kosta Bogdanović. Kažem znakovitim

zato što je u samom nazivu, imenu Okruglog stola zacijelo

tura postavljena na jednu stranu, na drugu, Kosta Bogdan

njih je tire-crtica, što i čini neobičnost, pa i znakovitost tosklopa, budući da je upravo u tireu-crtici smješten šav, mj

razdvajanja relata tog sklopa, njihovog povezivanja i, u isti

tire-crtica je, zapravo, onaj međuprostor, ono između, u k

isti mah, nisu i jedno drugo. Samo je, dakle, krhka granic

gura tire-crtica onemogućila da dođe do identifikacije i stap

jednog i drugog. O tom tireu-crtici, šavu, međ

uprostoru, odizemeđu, u kojem i nisu i jesu i jedno i drugo, bilo bi zanim

se, otvoriti širu raspravu, ali u nekoj drugoj prilici. Sada,

već zacrtani smjer i slijed.

Prvi razlog da Akademija organizira Okrugli sto o vizu

Kosti Bogdanoviću ili, pak, o vizuelnoj kulturi u vidiku Kos

ća, pri čemu se misli na njegov doprinos istraživanju preobr

mogućnosti vizuelne percepcije u sferi vizuelnih formi savr

života, u tome je što je upravo iz štampe izašla njegova nov

i lik u vizuelnoj kulturi koja kroz odnos bića i slike lica i lik

116

odnosa, odnosa lica i lika zapravo, osljanjajući se i na neka

ma sam, istina u drugim vezama, nešto šire govorio i pisao.

Naime, fiksacija prirodnog oblika, njegov izbor, izdvajan

niranje iz prirodnog niza, svojevrsni je produktivni čin koji, ifološkom operacijom, pretače prirodni oblik, kombinirajući

drugim, u lik. Između prirodnih oblika i umjetničkih formi,



drugim, u lik . Između prirodnih oblika i umjetničkih formi,

stoji, dakle, zajednička “procedura” – način njihove proizv

umjetnička forma, “posuđuje” od lica, predmeta, prirodno

ono što bi, rekao bi Kant,3 i on sam mogao da stvori. Ili, dru

njena” forma ne podražava lice, “neučinjenu” formu; on ponjegove produktivnosti, a ne njega samog; ogledanje nije, dak

produkta – prirodnog i umjetničkog – nego između dvije pro

je lice, koje drži stranu bića, lice vremena. Da nije vidio sv

nije ovremenio, Narcis bi, veli legenda, bio dugovječan. Ov

ga, on je vidio i ono što nije smio vidjeti, vidio je, zapravo,

ti, i zato se premetnuo, kroz sliku, dvojnika zvuka – odjek, znu neprolaznost, koji svake godine nestaje i, opet, svake se

vo obnavlja. Tajna ga je, u kojoj je vidio svoje lice, progutal

na strani predstave, slike, odjeka, i koji se događa prvo u m

vima da bi se potom nastavio i u mimetičkim i simboličkim

stituiraju na principu i metafore i metonimije, sličnosti i bl

se u sam jezik, njegovu leksiku ustvari, da samog sebe odremah, i u riječi s/lik /a i u riječi raz/lik /a. U liku se, zacijelo,

zličitost, identično i neidentično, simetrično i disimetrično,

prolazno, ogledaju.

Drugi, pak, razlog, a koji podupire i ovaj prvi, retrospekt

Koste Bogdanovića, prvenstveno njegovih plastičnih formi,

posredniji način demonstriraju i dio njegovih konceptualnihliza i redeskripcija, sadržanih u njegovim knjigama. Između p

je investirano u njegovom djelu, i konceptualnog, na kojem

t j ih i t ži j i k ji t ji l d k

SADUDIN MUSABEGOVIĆ

tio cjelinu istraživanja Koste Bogdanovića, stvaraoca i herm

zuelnih praksi, koji se nije libio, kako je to i on sam naglas

za značenjskom osnovom savremenog vizuelnog iskaza i vi

traga i za značenjskom osnovom svog vlastitog.Ipak, kada je riječ o Akademiji likovnih umjetnosti u S

organizuje ovaj Okrugli sto, postoji još jedan razlog koji re



o g uje ov j O ug s o, pos oj još jed og oj e

kultura – Kosta Bogdanović, čini neupitnom, a koji bi se čak

nuti i kao primarni. Radi se, naime, o tome da je predmet V

na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu utemeljio upra

danović, koji ga je i izvodio na svoj poseban i specifičan načkada su veze i komunikacija Akademije i Sarajeva sa svije

lini pokidane i prekinute. Ali, Akademija je, uprkos izuzetn

nosti u kojima se zadesio opsjednuti grad, nastavila sa svoj

njenom nastavno-umjetničkom programu ostao je i predme

tura, s nadom da će Kosta Bogdanović, na naše zadovoljstv

zadovoljstvo studenata, nastaviti sa izvođenjem ovog predmto se nije desilo.

Ova kratka istorija predmeta Vizuelna kultura na Akad

umjetnosti u Sarajevu nije ovdje uvedena da bi ilustrirala t

dice i pustoš koju je za sobom ostavilo strašno vrijeme uruša

i poništavajući sve ljudske vrijednosti, koje su čuvale i bra

ju, kulturu i obrazovanje; ona nije ovdje navedena ni samo sta Bogdanović, kako rekoh, utemeljio ovaj predmet na Akad

umjetnosti u Sarajevu. Njena svrha je, prije svega, u tome d

stajalište da je atipično utemeljenje ovog predmeta, u odnos

ne akademske forme i metode, išlo zajedno sa njegovom izv

ći da su predmet i način njegove izvedbe u svojevrsnoj i ner

sjedinjavajući u sebi poziciju umjetnika, istori

čara i mislioKosta Bogdanović je bio i njegov autentični pronositelj. Kaž

ne znanstvenika ili teoretičara neke normativne teorije, pogo

ti k j di t d i d fi iti j š j t

118

pomeni.5 Na prevođenju u vizuelne ekvivalente pojmovnih

pojma, kojih u svakom pojmu, zatvorenom u oblik, ima neo

na iznalaženju vizuelne korespondencije između binarnih o

nomija, analogija i tautologija, ostvarivao se i osnovni zadati sam predmet zasnovan – “kultivisanje vizuelne percepcije

delatnih i misaonih oblika rada u ljudskom postojanju”.



j p j j

Ipak, ovdje je nužno napomenuti, kako se ne bi izveo kriv

naglasak na vizuelnim praksama i kultivisanju vizuelne per

Kostinim knjigama, tako isto i u njegovom koncipiranju i iz

meta Vizuelna kultura, nije išlo na uštrb teorije, niti ju je, pstranu, ili prebacio na marginu. Za nastavu koju je izvodio

meta, a pogotovo za njegove knjige, nipošto se ne može re

pustljive prema teoriji, ili da su ateorijske; naprotiv, riječ j

rijskom diskursu koji vezu između Koste Bogdanovića um

Koste Bogdanovića mislioca vizuelne kulture, ne raskida, n

taje, što njegovoj teoriji vizuelne kulture i daje specifično veza ostaje posebno netaknuta zato što u korišćenju pojmov

ji svojih ideja, Bogdanović bira riječi koje su, prije svega,

ka, a ne, na primjer, iz jezika teorije, odnosno njenog katego

ta, s jedne stane, i zato što se u njegovom tekstu, koji pretpo

no bogatu teorijsko-kritičku erudiciju, revnosno ne navode,

orije, na koje se on oslanja, mada se one implicitno, ispod tvom potkožnom tkivu, mogu “napipati”, pa i dekodirati, po

lističkih i ikonoloških teorija, geštalt-teorije, vartburgske šk

kulturalnih i vizuelnih studija, s druge strane. Koristeći rije

zika i jezika umjetnosti – ili bar čineći to u najvećoj mjeri

izmiče kategorijalnom shematizmu i logocentričkoj jednod

sti kritičko-teorijskog diskursa. Najzad, svjedoci smo neslućenog razvoja vizuenih iskaz

riraju iz promijenjenog odnosa svijeta života, tehnologije, z

ti i k lt Slik k j t ji t lj tdi i li i

SADUDIN MUSABEGOVIĆ

optiku naših naočara”,7 što čini da “zajedno sa idejom priro

svetiteljstva, nestaje i ideja stvarnoga u stoljeću brzine svje

savremeni oblici proučavanja vizuelnih fenomena danas ne

krilu proučavanja klasičnih, pa ni modernih vizuelnih formi;takve razmjere koje ih neposredno uključuju u događanje sa

njenih aktivnih sudionika, što je u domeni interdisciplinarni



jima informatička tehnologija, sociologija, politika, antropo

ja, teorija telekomunikacija i komunikativnog djelovanja, tr

sto. Ali, takav iskorak, uslovljen, kako rekoh, enormnom ek

zuelnih iskaza i njihovim neposrednim uplitanjem u tokove i kulture, nipošto ne dovodi u pitanje kultivisanje vizuelne p

“spoznaju delatnih i misaonih oblika rada u ljudskom posto

u predmetu Vizuelna kultura Koste Bogdanovića, jednako

vom djelu, našlo svoju najpotpuniju otjelovljenje; ono ih, u

stavlja. Stoga bi razgovor o Vizuelnoj kulturi Koste Bogdan

disciplini, mogao da se kreće i u tom smjeru.9

Cultivating Visual Perception

The paper recounts a brief history of the conceptual con

Kosta Bogdanović has developed as a university subject und

sual Culture”. He planned to further elaborate this subject a

into Theory of Visual Culture so as to introduce strategies

king and culture characteristic for present day environmen

is focused on the conceptual content of this teaching subject

cifically on its new, creative mode of presentation which ch

blished academic conventions.

Asja Mandić

Recepcija umjetnosti –Problem sa savremenom umjetn

UDK /U



UVOD

Problem recepcije savremene umjetnosti krajnje je zapost

noj teoriji i kritici, kao i u literaturi o muzejskoj teoriji upravo i bavi javnom ulogom i funkcijom muzeja, odnosno inodgovornošću da djelovanje usmjeri na društvenu zajednicu, na

šire definiranu, ne podrazumijevajući samo umjetničku elitu. je i u oblasti psihologije, odnosno teorije percepcije umjetno bavili različiti pravci u psihologiji: psihoanaliza, eksperiment

(uključujući bihejviorizam), gestalt teorija, i psihologija infor pokušavali percepciju umjetnosti objasniti u smislu generaln procesa. Međutim, psihologija nije ponudila koherentnu teo

percepcije umjetnosti, pogotovo savremene umjetnosti.Ovaj rad posmatra pitanje recepcije savremene umjetnosti storije i teorije umjetnosti, njenog odnosa sa književnom teorij

teorijom ili postmodernom teorijom kulture iz kojih savremen

inspiraciju, kao i analizom konkretnih primjera čime se ilustirnog opažaja. Da bi se teorijski obradili problemi recepcije savnosti, potrebno je proučiti fenomen percepcije, kao značajan recepcije umjetnosti, te pozabaviti se i ograničenjima teorije pgih psihologa, uključujući Arnheima i gestalt psihologiju, koji k t i dj l j k lt i d št k ž j i l

ASJA MANDIĆ

čevog fizičkog i spoznajnog angažmana u procesu konzumirkog djela i njegovih značenja. Pitanje problema recepcije sav

nosti izuzetno je važno za procese kulturnog, društvenog i po

žmana u demokratskim društvima, kako umjetnika tako i pdan od ciljeva ovog rada je da i na to ukaže.



SAVREMENA UMJETNOST:DEFINICIJA I KRATKI OSVRT NA NJENU POJAVNOSTHistorija umjetnosti ne definira jasno šta je to savreme

kada ona počinje, ali na osnovu tekstova likovnih kritičara i 1970-ih godina o nastajanju nove umjetnosti (Pierre Restan

ed, Lucy Lippard), filozofskih razmišljanja oko ideje o “kra(Arthur Danto i Hans Belting) i definicija savremene umjetnlikovne kritičarke i kustosice Catherine Millet u odnosu nalatnost, njeni počeci se mogu situirati u šezdesete godine. Iz

orijskih izvora vidljivo je da se tih godina desio izvjestan psno raskid umjetnika sa konvencionalnim poimanjem umjetmatski stvara izazove pri njenoj recepciji.

Pierre Restany, kritičar i promotor francuskog pokreta n

manifestu “The New Realists” (1960) tvrdi da su ranije usta bulari, jezici i stilovi već iscrpljeni, kao i svaki tip klasično

menu slikarstva i skulpture; da nova umjetnost traži korištesvakodnevnog života u njihovom “sirovom stanju”; te da zniji društveni angažman.1 S druge strane, američki kritičar Meseju „Art and Objecthood” (1967) primjećuje da nova umjva granice i ograničenja sopstvenog medija, što se posebnogovu kritiku minimalizma okrakterizirajući ga “teatarskim”

insistiranja na prisustvu posmatrača kao sastavnog dijela umla, kao i zbog prolazne, efemerne prirode samog djela. Takv

nica između medija i integriranje teatarskih elemenata u me

122

1960-ih dešavalo nešto radikalno. Takvu situaciju vjerovatnsuje Lucy Lippard (1967. godine) pojmom „dematerijalizaci

predmeta,” odnosno postupkom kojim umjetnici gube intere

pekte djela, kojim ona postaju sve više „naučna i postestetskzahtijevaju duži vremenski i intelektualni napor u njenoj re

Posmatrajući umjetnost 1960-tih godina i njen historijski ra

i hi ič j i i A h D fil f j i



ting, historičar umjetnosti, i Arthur Danto, filozof umjetnosti,godina desio značajan historijski preokret. Danto primjećuje d

počinje transmutirati u filozofi ju i nestaje nastankom sopstve

o kraju umjetnosti govori u smislu njenog „podražavačkog pronovim tendencijama u umjetničkom postupku i “klasična” hissti dolazi do kraja, zaključuje Belting, i objašnjava da je neoći se od poimanja savremene umjetnosti kao negacije umjette da je novi pristup neophodan da bi se smjestila umjetnost kva odnos sa životom i remeti granice između umjetnosti i me

cije i realnosti kao i realnosti i hiperrealnosti.7

Pokušavajući osavremene umjetnosti iz pozicije muzejske prakse, Catherineanketno istraživanje među muzejskim djelatnicima na osnovu

je da se savremena umjetnost javlja u periodu između 1960. jer tada umjetnička djela kustosima počinju postavljati izazoih prisiljavaju da preispituju svoj proces rada i ulogu, jer dola

u načinu izlaganja, prezentiranja i konzervacije umjetnosti.

8

4 Lucy Lippard i John Chandler, “The Dematerialization of Art,” u Concecal Anthology, (ur.) Alexander Alberro i Blake Stimons (Cambridge, M1999), 47-49.

5 Arthur Danto, “The End of Art,” u Arthur Danto, The Philosophical Dis Art (New York: Columbia University Press, 1986), 81-115.

6 Arthur Danto kraj umjetnosti vidi u djelu Andyja Warhola “Brillo Box”, odjelo postavlja pitanje filozofske prirode umjetnosti Naglašava da je razlik

ASJA MANDIĆ

Na osnovu toga može se zaključiti da se počeci savremene u

situirati u šezdesete godine dvaesetog stoljeća, odnosno u vrijzi do očitog raskida s tradicionalnim medijima (uvođenje zvu

vih tehnologija u slikarstvo i skulpturu i stapanje različitih mmatiziranja prirode i funkcije umjetnosti od strane umjetnika,

tičnosti, originalnosti i jedinstvenosti, statusa autora, kao i uloT k i bl i ij j t ti



Tako se i problemi recepcije savremene umjetnosti mogu prom

nove odnose kao i kroz neke od osobenosti njene pojavnosti.Šezdesetih godina umjetnost je imala nove ciljeve i funkc

dalitete senzibilnosti. Sredstva za umjetničku produkciju dovi umjetnici eksperimentiraju s novim materijalima i metodamdruštva mase (reklama, komercijalni procesi, industrijska tehhanička reprodukcija, sa većom proizvodnjom multipla, koriš

ziranih materijala (kao što su pleksiglas i špera) i proizvoda innologije (kao što su neonska svjetla) u jednostavnim modular

aranžmanima, karakterističnim za minimalizam, potpuno uklanvo prisustvo u stvaranju multipla. Benjaminovo predviđanje u

umjetnosti, odnosno njene autentičnosti, originalnosti, jedinst

nosti, ostvareno je pojavom mehaničkih procedura u umjetn proizvedenim predmetima i serijskom proizvodnjom industri

Od šezdesetih godina umjetnost jasno uspostavlja odnos

kulturnim i političkim, a njena teorija uz historijske i umjeske analize crpi i iz složene mješavine socijalnih i političkih t

nih teorija, prakse i kritike te prakse, tako da tekstovi iz teorlozofi je u određenoj mjeri mogu dati okvir kroz koji se umjesmatrati, izučavati, i analizirati. Tih godina izvjestan broj teorazmatranjem pojave nove kulture u kontekstu postindustrijsdruštva, kao posljedice brzog rasta društva mase, kroz masonju i masovne medije.

Teoretičar Guy Debord daje snažnu kritiku modernog k

d št k t š čk d št ili d št “ kt k l ”

124

društvenom i političkom okruženju, gde niko ne može biti se pojedinačno produžava u društveno.

Prema nekim teoretičarima, sa novom tehnološkom revolu

društvenim i političkim pokretima šezdesetih, više ne važi trstinkcija između naučne i književno-umjetničke kulture. Knjnička kultura šezdesetih često je bezličnog karaktera, više uegzaktnosti u smisao “istraživanja” i “problema” navodi S



egzaktnosti, u smisao “istraživanja” i “problema”, navodi Szaključuje da je takva kultura bliža duhu nauke nego umjetnnalnom smislu.11 I umjetnost poprima drugačije obilježje po

neumjetničkog svijeta, iz industrijske tehnologije, komercijslika tako da umjetničko djelo postaje jedinstveni i masovn predmet, koji crpi iz industrijske serijske proizvodnje i popa ne iz ličnog izraza, navodi Sontag i zaključuje da takva unikakvo individualno obilježje.12 Tokom šezdesetih osporavcionalne barijere između visoke i niske kulture (masovne i

među umjetnosti i neumjetnosti, čime se ukazuje na to da nredak između umjetnika, umjetničkog djela i publike.Umjetnost ruši granice između visoke umjetnosti i popula

rištenjem jednostavih, gotovo banalnih slika iz masovnih m proizvodnje i potrošnje. U novom društvenom poretku, druš

se tradicionalni centri autoriteta, a pojam samodovoljnog ho

dinca dovodi se u pitanje što vrhunac dostiže u u liku umjetngenija. Teza Rolanda Barthesa o “smrti autora” koja uvodi među pisca i čitaoca – shvatanje da je “rođenje čitaoca po ctora” – analogna je situaciji u savremenoj umjetnosti gdje staje koautor u kreativnom činu, kroz učešće u procesu stvnja značenja umjetničkog djela.

Uz ovakve nove odnose između umjetnika, umjetničkogtrača, dekonstruira se autoritet umjetnika kao samostalnog, h

jedinca-stvaraoca. Sada se konstrukcija značenja pomiče, odn

d j t ik k iji t č ili k t d i

ASJA MANDIĆ

Konceptualni umjetnici radikalno reaguju na ideju umjet ja, uklanjajući njegovo prisustvo u manuelnom radu kao štokoji je davao pismenu potvrdu (uputstva i skice za izradu ra

potvrda zamijenila autentičnost fizičkog objekta, kao i permse rad može više puta rekonstruirati). Uključujući posmatrač

prolaznika kao koautora ili autora djela, Braco Dimitrijević tstruira funkciju i tradicionalni status umjetnika i njegov stv



struira funkciju i tradicionalni status umjetnika i njegov stvUmjetnici, kao što su Lawrence Weiner i Joseph Kosuth, uvni aspekt umjetničkog djela, koji označava tendenciju po ko

ideja postaje njegov najznačajniji aspekt,13

ili umjetničko dza funkcije umjetnosti i njene održivosti,14 što ilustrira načiLippard poima dematerijalizaciju umjetnosti po cijenu oslo“Ideja kao umjetnost” dovodi u pitanje i fizičke i vizuelne ničkog djela, pa se pojavljuje i umjetničko djelo kao tekst.15

cije, a posebno procesualna umjetnost koja značaj stavlja na

cese i vrijednost sirovih materijala, gdje proces stvaranja djegov subjekt (na primjer earth works, različiti oblici perform jući body art 16 ...) dekonstruiraju umjetnički predmet.

U savremenoj umjetnosti postaje nemoguće imati “čist” m

menata svake druge umjetnosti: skulptura posuđuje od perfood skulpture i performansa, instalacija uključuje skulpturu, sl

pokret, itd. Nestalnost, nestabilnost, nevezanost za određ

envremenost savremene umjetnosti destabiliziraju fizički prenost postaje sve manje koherentna i sve više rasuta i hetero

Pojavom postmodernizma umjetnost usvaja nove strategcije (kao što su decentriranje fiksnih hijerarhijskih struktura m

tacija, fluidnost granica …), neodredivosti (dvosmislenost, pluralizam, revolt, deformacija) i inkluzivnosti. Sedamdeset

13 Sol LeWitt, “Paragraphs on Conceptual Art,” u Art in Theory 1900-1900Ch i Id 834

126

tih godina umjetnici uvode novi pristup stvaralaštvu, koji krecikliranje, citiranje, parafraziranje, parodiranje, ponavljannje postojećih slika i stilova. To se odnosi na strategije apro

tiranja ranijih umjetničkih djela, izraza i stilova (ili onoga šthes naziva intertekstualnošću). Aproprijacija se koristi u duzimanje prikaza i predmeta iz popularne kulture, uključujuvanje u umjetnička djela u svrhu analize i kritike savremene



vanje u umjetnička djela u svrhu analize i kritike savremenetva; (2) posuđivanje djela iz historije umjetnosti da bi se prop

nje originalnosti ili validnosti ranijih stilova, štočesto podra

živanje, analiziranje ili ponovno definiranje značenja djela,stavlja u drugačiji kontekst. Sherrie Levine, najekstremniji p

nog korištenja aproprijacije, neka je od svojih djela temeljilafotografiranju djela američkih fotografa Walkera Evansa i Ena, čime je propitivala “auru” i “robni status fotografi ja”, ovala auru, dekonstruirala kultna djela modernizma i tretiral

ski materijal. Ključni teoreti

čari koji su se bavili fenomenomu umjetnosti, Benjamin Buchloch, Douglas Crimp, Craig O

ster, o aproprijaciji govore kao o strategiji koja destabiliziraoriginalnost, koja istražuje i zauzima kritički stav prema varijskog označavanja, te kritizira savremenu kulturu i društvaproprijaciju vidi kao oblik reakcije i otpora, ili kritike kul

slike roba, i estetske prakse koja se drži umjetnosti originalglas Crimp primjećuje odnos između šire kulture i aproprijametode aproprijacije šire na sve aspekte kulture – od reklamde, do kritičkih strategija umjetnika.19 Aproprijacija je blisko

javom pastiša u umjetnosti, odnosno trenda imitacije ranijstilova, koji Frederic Jameson posmatra kao rezultat fragmenekcije i decentriranja ranije centriranih subjekata, odnosno

tnog jedinstvenog stvaraoca i nestanka ličnog stila.20

17 O i d ih ič f ij ij idi k d B

ASJA MANDIĆ

Umjetnici rade na spajanju različitih formi, ranije odvojen

umjetnosti i masovne kulture, što ilustrira tendenciju savrem

ka razaranju centra, autoriteta, hijerarhije i jedinstva, koja

kroz način na koji Jean François Lyotard poima razaranje tonosti i reda, kroz gubitak velike naracije, odnosno uvođenjem

– fragmentiranih, nepotpunih, djelimičnih ili relativnih struPluralnost hibridnost i interdisciplinarnost pristupa u pos



Pluralnost, hibridnost i interdisciplinarnost pristupa u pos

taciji savremene umjetnosti, posebno vidljive u posljednjoj dsetog i na samom početku dvadeset prvog vijeka, dodatno uru

čenja, rubove i okvire umjetničkog polja djelovanja. Takvi u bođeni društvenih i kulturnih, pa čak i ličnih ograničenja, kstupna umjetnička i neumjetnička sredstva da iznesu svojeideje. Rade kao kustosi,21 društveni aktivisti, uslužni djelatniili etnografi.22 Raznovrsnost i pluralnost umjetničkih postupumjetnikova polja djelovanja i ulazi u neumjetničke discipl

se u historijska, antropološka i sociološka istraživanja, u nau politički aktivizam, čak i u socijalni rad. Interdisciplinarno pristupa i mjesta gdje se ona ostvaruju sve manje pokazuju šuloga i funkcija umjetnika i šta tačno predstavlja umjetničk

Nepostojanje kriterija u savremenoj umjetnosti koji nav postaje umjetničko djelo i kako bi ono trebalo izgledati, te čmože biti umjetničko djelo stvara izazove ne samo neumj

ci, već i historičarima i filozofima umjetnosti u smislu tražemetoda i pristupa takvim djelima kao i njihovog pozicionir

ji umjetnosti. U kontekstu pitanja pristupa savremenoj umjosvrnuti na karakter iskustva koje ona stvara u interakciji

pri čemu je značajno razmotriti način kako umjetnici pristupču u smislu produkcije i recepcije njihove umjetnosti jednarakteristike samog perceptivnog procesa.

128

DVOJBEN ODNOS SAVREMENE UMJETNOSTI I RECPoznato je da je konceptualna umjetnost napravila jedan

nijih raskida sa modernističkim pristupom umjetničkom stv

jedinstvenosti umjetničkog djela i njegovog stvaraoca što stuje u načinu na koji je Joseph Kosuth, možda njen najapstračajniji protagonist, u svijet umjetnosti uveo poimanje da idejmogu biti umjetnička djela U svojim konceptualnim radovim



mogu biti umjetnička djela. U svojim konceptualnim radovim

skim tekstovima, koji predstavljaju značajan segment njegovčito se zanimao za definiciju umjetnosti kao ideje, kao i za pr

ne prirode i funkije.23 U odnosu na stvaralački proces, on uvumjetnost dolazi prije svoje fizičke realizacije, da je ukorijenikovoj namjeri, i da je zadatak umjetnika da bude analitičar

nosti u smislu njene samoreferentnosti, odnosno da umjetnitrati umjetnost samo kroz nju samu, a ne kroz pretpostavke ise umjetničko djelovanje proširuje na oblast teorije i kritike

umjetnička djela postaju analogna analitičkim propozicijamsame umjetnosti jer su sadržana u onome što se naziva prosto

alizaciji umjetnikove namjere.24 Kosuth slikarski medij zamj

i kroz niz radova propituje funkciju jezika u umjetničkom dj

umjetničko djelo i istražuje odnos između riječi i njene (ne)pnosno koncepata i onoga na šta se ti koncepti referiraju.

Radovi Josepha Kosutha, koji se bavefi

lozofskim aspeksti, njenim karakterom i funkcijom svojom konceptualnommaruju odnos sa publikom izvan svijeta umjetnosti.25 U njegsti, kao i u mnogim drugim analitičkim formama konceptuaaktivnost recipijenta zamišlja se ne kao forma razmišljanjaces propitivanja prirode umjetnosti,26 što sasvim očigledno

23 Ova analiza prvenstveno se bavi Kosuthovim ranim radovima, koji su ncije konceputalne umjetnosti koja se javlja šezdesetih godina. Njegovi sj li j j j difi i l (k ij iš b i dij l ški

ASJA MANDIĆ

samo onog ko je upoznat sa konceptualnom umjetnošću, čtrač kao generalna kategorija isključuje. Ovakvo shvatanje osamo kroz analizu vizuelnih i konceptualnih svojstava njego

kog rada, već i čitanjem eseja “Art After Philosophy”, gdjenavodi: “Počinje se uviđati da je ‘stanje umjetnosti,’ zapravno stanje. Jezičke forme u koje umjetnik uokviruje svoje prsu u ‘privatnim’ jezičkim kodovima, što je neizbježan ishod



p j , j jumjetnosti od morfološke sputanosti. Iz toga proizilazi da bupoznato sa savremenom umjetnošću, da bi je se moglo shv

ti i cijeniti (engl. Appreciation).”27

Mada je u tekstovima s kraja devedesetih naglašavao damjera u umjetnosti bila da “uključi učešće posmatrača/čitaoca

ranja značenja”, objašnjavajući da “tekst koji posmatrač unganizira ono što se vidi”,28 Kosuthova djela nisu odražavalaru. U njima, kako to primjećuje Lyotard, „odsustvo vizueln

evocira odsustvo značenja iz ozna

čavanja koje se može prda se može zaključiti da je Kosuth stvarao za umjetnički so

bliku, odnosno onu koja je u stanju da “pročita” apstraktnozuelnog i teoretskog pristupa.

Za razliku od Josepha Kosutha umjetnica Sherrie Levine in

posmatrača. Aktivnu ulogu i funkciju čitaoca (ili gledaoca) ofrazirajući famoznu rečenicu Rolanda Barthesa “Rođenje po

biti po cijenu slikara”,30 a umjetnika vidi kao plagijatora koji ne nosi humor, više sa sobom ne nosi strasti, osjećanja i dojmogromnu enciklopediju iz koje crpi.”31 Konceptualnom stra

vanom na korištenju, preuzimanju i prisvajanju modernističkmuških autora, odnosno refotografiranju fotografi ja Edwarda kera Evansa, bez bilo kakve modifikacije, na prikazivanju vkopiranju kopije, ona ne samo da postavlja pitanja originalno

parodira stil i negira robne vrijednosti djela, već feminizirajud i d di it j k t k ij j t ik šk

130

menog potrošačkog društva i kulture u kojoj su slike roba, alke estetike koja slavi umjetnost originalnosti. Takvom strategcije Levine odlazi dalje od pukog posuđuvanja ili citiranja um

la, ona propituje prirodu i definiciju same umjetnosti, indivicije i reprodukcije, kao i pitanja autorskih prava.Funkcija recipijenta u ovom kontekstu, usmjerena je na

grafi je kao teksta, punog nevidljivih slojeva značenja, jezik



g j p g j j j jstavljenog jezika, kao enciklopedije koja pruža izvor inform pasivni čin evidentiranja slike. Od njega se očekuje prepo

prisustva i odsustva, iščitavanje intelektualnih kompleksnos je rad, što pretpostavlja i poznavanje i prepoznavanje postmstrategija aproprijacije, diskreditiranje autorstva i originalno

jama destabilizacije (decentriranja i fragmentacije), dekonstura moći, kao i historiju moderne umjetnosti, odnosno cik

ja Westona i Evansa.

Umjetnički opus Brace Dimitrijevi

ća, koji donekle premošha Kosutha i Sherrie Levine, odnosno strategije dematerijaliz

kog predmeta i kritike originalnosti i autorstva, s postmodertegijama propitivanja velike naracije, aproprijacije i reciproi niske kulture, pretpostavlja aktivno,fizičko učešće recipije

kom procesu. Njegovi konceptualni radovi (s kraja šezdesetih

skluzivni položaj umjetnika i mit o originalnosti uklanjajućko učešće iz procesa stvaranja umjetnosti, učešćem slučajnistvaralački čin. Smrt autora i rođenje slučajnog prolaznika k

u ciklusu „slučajnih” radova gdje se fizički čin stvaranja zasnom učešću prolaznika: naprimjer, umjetnik stavlja gomilu s kamerom čeka da se preko nje preveze prvi automobil i stšine koji postaje “Sluč ajna skulptura” (1968), ili koristi istsipa boju na ulicu, da bi stvorio “Sluč ajnu sliku” (1968). Tna pločniku sad postaje splash painting , koja se može posm

t kt i k i i ili iš k k itik t k

ASJA MANDIĆ

svijetu umjetnosti i kulture uopće. Permanentnost podrazumi

nost, materijalnost, bezvremenost umjetnosti koja je, naročkulturi, direktno vezana za pojam starine ili antikviteta, za p

rijskih i vrijednih umjetničkih predmeta, što znači s tržišnosa psihologijom sakupljanja i dokazivanja posjedovanja umkao robe koja se može prodavati ili razmjenjivati. Dimitrijeni” radovi ostaju samo u foto-dokumentaciji, u mehanički r



slikama. Uz probleme prihvatanja fotografskog medija kao u bljenje „aure” mehaničkom reprodukcijom, komercijalna u

potreba fotografi je, mogućnost da svako bude fotograf pojafoto aparata), ovdje čak ni sama fotografi ja nije umjetničkosamo služi da dokumentuje rad umjetnika. Međutim, i u funkta ona pruža samo ograničen uvid u cjelokupan rad. Uz to, fizložena u muzejskom kontekstu ne naznačava konkretno dmentarna fotografi ja, već samo dokumentacija umjetničkog

datno stvara poteškoće pri recepciji ovakvog rada.Recepcija radova Brace Dimitrijevića, kao i radova ameri

Josepha Kosutha i Sherrie Levine, publici zaista predstavlja

zira na to koliko umjetnost za cilj ima da se obraća recipijenčuje u sam kreativni čin, izuzetna složenost radova i pristupa

onemogućava njihovu recepciju. Korištenjem fragmentacije

dekonstrukcije, zajedno s dvosmislenim, neodređenim, neporenom formama, umjetnici odbijaju da daju značenje. Oni ra

svoja pravila i sistem vrijednosti, kršeći i osporavajući konve

nekad usvajaju strategije koje su antivizuelne, informativne potpuno nematerijalne (ponašanje, geste, događaji, tj. perfo

Vrlo često, umjetnikov tekst postaje dio konstrukcije umj

zajedno sa fizičkim predmetom. Tekstovi umjetnika kao štosuth, Robert Morris, Martha Rosler ili Victor Burgin, daju te

pristup za razumijevanje njihovih djela, tako da i nepoznavt k t ili i j j i” ć ij d



ASJA MANDIĆ

psihologa,36 koji su odbacivali iskustvo i djelovanje kulture i dr

ženja na percepciju, treba upotpuniti društveno svjesnijim pris

no u kontekstu neoavangardne prakse i uopće savremene umj

U nedostatku adekvatne teorije percepcije umjetnosti ko primijeniti na savremenu umjetnost, najprimjerenijim sečin

orija percepcije, zbog toga što pristup umjetničkim djelimava kompleksne misaone procese kao što su dedukcija, kom

j i đi j i i i i j i i k i



novanje i prosuđivanje. Kognitivni pristup je i više eksperimmože povezati sa širim kontekstom percepcije, koji ne pretpčivo percepciju slika.

37

Međutim, i kognitivna teorija perc proširiti društveno svjesnijim pristupima, odnosno moraju s

sociološke i kulturološke determinante, jer je postulat teorigledalac interpretira umjetničko djelo na osnovu vlastitih živa i kulturnog porijekla, koje je determinirano društvenim f

U oblasti kognitivne psihologije jedno od najsveobuhvatni

o procesima koji upravljaju percepcijom napravio je psiholog koji tvrdi da percepcija nije samo izoliran sistem, proizvod auminanti ili determinanti podražaja, već i iskustvenih, motivadruštvenih faktora.38 Percepcija nije pasivno bilježenje podražu kojem primalac aktivno odabire i kategorizira informacije ili

iz vizuelnog svijeta, te stvara perceptualne hipoteze. U tom pr

kompromisa između svojstava koji dolaze podražajem i onoguticajem različitih mentalnih funkcija i bihejvioralnih determ

jući motivaciju, mišljenje, rezonovanje, pamćenje i druge otako da naša percepcija zavisi od pretpostavki koji unosimo uaciju — ono što vidimo koriguje se i adaptira u odnosnu na ramentalne sisteme ili sheme, koje ponekad i mijenjaju percepc

Navedene studije kognitivnog pristupa percepciji objašnj

ces opažanja rezultat stimulacije pripremljenog, eingestalt slučaju kad organizam nije pripremljen, ili kad poticaji nisu

134

ceptivnim očekivanjima, javlja se otpor prepoznavanju percdinac ga smatra neprimjerenim. „Problem nepodudaranja” po

Bruner objašnjava barijeru što blokira proces percepcije i sp

znavanje podražaja, nastaje kada se naruše očekivanja subjestepeno grade na osnovu ranijih interakcija s okruženjem.40

dražaja ili prekid percepcije predstavlja neuspjeh subjekta dsnu i stabilnu mentalnu sliku onog što je percipirao nakon

j d t hi t ili k š k t i i ti d



sve svoje dostupne hipoteze ili pokušao kategorizirati podrsirane obrasce ili standardizirane mentalne sadržaje. Kako

izolovana jedinka od društvenog konteksta,fi

ksirani obrasciinstance i sociološki konstrukt. Stoga je potrebno uvesti i so

rološki pristup u proces percepcije, a koji je posebno značaciji savremene umjetnosti koja nije samoreferentna, samokdovoljna u odnosu na kontekst.

Psiholog Marx Wartofsky tvrdi da razumijevanje proces

odnosu na pikturalno predstavljanje, ne može biti ograničenkognitivni sistem, jer je ono što vidimo, znamo ili učimo odr

nim kulturnim i historijskim kontekstom i njegovim promje je određujući faktor naše percepcije kontekst, a naročito kultnjegov razvoj. Osnovna ideja filozofi je percepcije Wartofskosko viđenje samo po sebi artefakt, odnosno proizvod ljudsk

“Samo viđenje je ljudska aktivnost, a ne neurološki dogakoji vide, a ne naše oči, niti naš vidni korteks, čak ne ni naloški sistem, već mi kao ljudska bića, tj. kulturološki i histni i diferencirani agensi čiji je perceptivni sistem organ ili na ne njen agens.”41

Jedna od njegovih osnovnih teza je da se ljudsko viđenjetekstu socijalne prakse,42 u promjeni vizuelnog okruženja,

vim oblicima društvene, tehnološke, naučne i umjetničke akIma vjerodostojnosti u ovakvom stavu, jer je zapadno d

i l ik k t h l šk d t l š

ASJA MANDIĆ

ne oči, ono što nas uči da vidimo, jer je ljudsko viđenje samfakt koji proizvode drugi artefakti, kao što su slike, koje stva

ju naši načini predstavljanja.43 On primjećuje analogiju izm

slike i gledanja slike objašnjavajući da su i jedno i drugo nasti ljudskih bića i da obje imaju historiju razvoja. 44

Wartofsky zaključuje da društvene, kulturne i umjetničkenja slika uobličavaju ljudski vid i razvijaju ga “dalje od biol

k i ”45 št či d ti i i



oka sisara,”45 što znači da su perceptivni procesi prepoznakacije i diskriminacije sociološke i kulturološke sposobnost

jaju kroz proces uvježbavanja, usavršavanja i prilagođ

avanji kulturne kodove predstavljanja. Stoga percepcija zavisi odne prakse i način na koji percipiramo, mijenja se s promjenloškim oblicima predstavljanja.46

Ovakav argument podržava rezultate psihološkog istraživ je i predstavljanja trodimenzionalnog prostora u slikarstvu, p

cepcija dubine na slici kulturološki određena i nau

čena. NDavidoff navodi studije u kojima je kod afričkih plemena

cepcija trodimenzionalnosti u slici: južnoafrički Bantu naroiz dvodimenzionalne slike rekonstruirati trodimenzionalnu

knjizi Art and Illusion, Ernst Gombrich tvrdi da Japanci i Krazumijeti i cijeniti zapadnjačku perspektivu, jer se kanoniili konstruiranja vizuelnog prostora u slikarstvu razlikuju u turama. Zapadne kulture su izumile i predstavile linearnu pevrijeme renesanse. Prema tome, vidjeti i predstavljati trodiu dvodimenzionalnim slikama je nešto što se uči i razvija k

predstavljanje jedne kulture.U pristupu percepciji koji zastupa Wartofsky, značajnu ul

storijske implikacije znanja” kojim objašnjava duži vremens

sfer znanja u okviru jedne kulture. On tvrdi da je ono što vono što učimo u odnosu na kulturne i historijske promjene i t klj č j d “ i l di l čki l di ”48 tj d j

136

Uloga znanja i obrazovanja u procesu percepcije umjetnnaglašena u radovima francuskog sociologa Pierrea Bourdieu

ciji prilazi iz konteksta socijalne i kulturne prakse. Bourdieu

percepcija umjetnosti implicira proces svjesnog ili nesvjesnokoji podrazumijeva više od brzog, trenutačnog poimanja perdekodiranje značenja na osnovu vrijednosti koje uspostavljnosti. On uvodi termin “kulturni kod”,49 kojim opisuje umjetenciju koja omogućava adekvatnu recepciju umjetnosti ta



tenciju koja omogućava adekvatnu recepciju umjetnosti, tamora savladati kulturni kod koji ga oprema kompetencijom

razumijevanje i uvažavanje umjetničkih djela. Stoga nivo kkod pojedinca određuje nivo njegovog estetskog iskustva.50

Bourdieu smatra da je umjetničko djelo interesantno is

koji posjeduju kulturni kod kojim je to djelo kodirano, a pokvog koda akumulira se dugim procesom sticanja, koji uklju

ko djelovanje porodice ili pripadnika grupe (porodično obraz

zovane članove društvene formacije (difuzno obrazovanje) stitucije (institucionalizirano obrazovanje).”51 Objašnjava d

informacije i njena recepcija veće kad se što direktnije pokvanjima koja gledalac ima, prvenstveno u odnosu na svoj pi društvene okolnosti, uključujući akademsku kulturu i obr

je, prema tome, percepcija umjetnosti naučena.53 Za Bourdidruštveno-obrazovna institucija, igra značajnu ulogu, naročićava rani i direktni kontakt s umjetničkim djelima i ukolikostvo ponavlja, tako da se kod za recepciju umjetničkih djestopnim percipiranjem, u dužem vremenskom periodu, ili uumjetnošću kroz ponovljenu eksponiranost. 54

Kulturološka potreba za konzumiranjem umjetničkih djdieuovoj teoriji, rezultat obrazovanja, kako pokazuje i njeg

rad s Paulom Darbelom, objavljen u knjizi “The Love of Art

Museums and Their Public” u kome je istraživao posjećeno

ASJA MANDIĆ

lerija. Zaključio je da redovne posjete muzejima rastu s rastozovanja i na osnovu toga uspostavio korelaciju između nivoili nivoa kulturne aspiracije i muzejske posjećenosti.55

U svojoj sociološkoj teoriji percepcije umjetnosti, osvrnukoće pri opažanju savremene umjetnosti. Takva djela, tvrdivlače samo one koji su razvili složene vizuelne vještine i one

adekvatno znanje ili “kulturni kod” objašnjavajući da će, u koji korespondira s kodom umjetničkog djela pojedinac ne



koji korespondira s kodom umjetničkog djela, pojedinac ne jeniti kod koji je dobar samo za percipiranje poznatih predmće u procesu recepcije umjetnosti primijeniti neke vanjske k jednosti, koje nisu vezane za percepciju umjetnosti, odnosn

ganiziraju njegovu svakodnevnu percepciju i usmjeravaju njne odluke i procjene. Zbog toga je, objašnjava Bourdieu, taskloniji realističnim prikazima u umjetnosti.57 Ovakvo shvat

je s Brunerovom teorijom neuspjeha perceptivne spremnostve nespremnosti i nesposobnosti da percipira određene predđaje, jer posjeduje kategorije koje su neodgovarajuće za adeđanje okruženja. Raniji konceptualni okviri i predispozicije greške u prepoznavanju, jer njihovim uticajem dolazi do privarajućih kategorija i do preuranjene kategorizacije podraža

U kontekstu recepcije savremene umjetnosti, Bourdieu igra značajnu ulogu, jer učenje u školi ima tendenciju da stva

određenoj umjetnosti, onoj koju obrazovne institucije prihv ju vrijednom. Nastavni materijal u školskom obrazovanju o je jedina vrijedna i valjana umjetnost ona iz nama daleke prosistem također ima sklonost stvaranja naklonosti prema rem

padnoevropske pikturalne tradicije, zasnovanim na sposobnda pretvore viziju u reprezentaciju, da reproduciraju, da imit

umjetničkom djelu, što podrazumijeva shvatanje stvarnostitako da se kod ljudi stvara sklonost prema tradicionalnijim u

d i k i l i diji i li tič ik i

138

nata umjetničke produkcije dolazi prije transformacije instrum

cije umjetnosti, a na transformaciju načina percepcije možro utjecati”.58 Prihvatanje nove umjetnosti zahtijeva period

nove kriterije, baš kao i nove načine percepcije, dok obrazo pristupaju novim umjetničkim izrazima kroz okvire ustanovnalnim vrijednosnim i kategorijalnim sistemima.

Stoga se može zaključiti da je glas javnosti uglavnom kooslanja se na romantičko poimanje da umjetnost ima univerz



oslanja se na romantičko poimanje da umjetnost ima univerzzumljiv jezik i da kod posmatrača izaziva emocije, tako da lj

vencionalan, a priori kriterij o tome kako bi umjetnost trebkakvu reakciju može izazvati. Važno je naglasiti da se te renose na osjećanja nego na intelekt, što se može povezati i s nim definicijama estetskog iskustva koje podrazumijevaju svakodnevnog života, odnosno iskustvo što zahtijeva percesebe ili bezinteresnu percepciju,59 koja pretpostavlja iskustv

pog, zadovoljstva, ispunjenja, užitka i prosvjećenja. Međutni filozofi liberalnije definiraju estetsko iskustvo, odnosno kniciju iskustva s umjetnošću, da bi naglasili njenu ulogu u sšali razumijevanje i uvažavanje umjetnosti.60

UMJESTO ZAKLJUČKA: NOVO ESTETSKO ISKUSTVSavremena umjetnost operira s drugačijom vrstom estet

traži nove načine precepcije, nova shvatanja i pristupe stvarn

šće kognitivnih procesa ili procesa višeg nivoa intelektualnTakvo, modificirano estetsko iskustvo zahtijeva aktivnu parvremenoj stvarnosti, kroz direktnu interakciju s umjetničkim

proces koji je John Dewey okarakterizirao kao „estetsku per

ći da gledalac „mora stvoriti sopstveno iskustvo da bi neštoUz svjesnost o složenosti i opsegu značenja “estetskog”

trebno je razmotriti pragmatičnije korištenje termina “estetsk

ASJA MANDIĆ

se njegova tradicionalna i uobičajena definicija u filozofi ji bljepote i podrazumijeva distancirano, formalističko razmatrašto ne odgovara iskustvu vezanom za recentniju umjetničk

tralna figura avangarde i najveća inspiracija savremenih umcel Duchamp naprimjer, svoj umjetnički rad opisuje kao služskoj funkciji i antiestetsko ili postestetsko se često pojavljujnjima recentnije umjetničke teorije i prakse, da bi se umjetferencirala od njihove uske definicije, koja se više veže za



ferencirala od njihove uske definicije, koja se više veže zanost i iskustvo lijepog.

Estetska teorija borila se s antiestetskim konceptima hisnosti kao i umjetničkih djela, koja su označena kao antiestezof Harold Osborne predložio novu definiciju umjetnosti:

biti umjetničko djelo, čak i ako ga njegov stvaralac i nije naptom estetske kontemplacije”.62 Pojam estetskog iskustva btrebalo istraživati uz vrlo fleksibilnu definiciju estetike, jer nka djela i ne moraju biti lijepa, mogu čak biti i ružna.63 Esttako može biti pozitivno, neutralno ili negativno, ali se još ufinirati kao takvo, sve dok postoji interakcija s umjetničkimgova recepcija. U vezi s tim, američki filozof Monroe Beardumjetnosti, u smislu njenog estetskog iskustva, definirao je čin: “Kad dobrovoljno prihvatamo one stvari koje su rezultrada, to radimo s namjerom da steknemo estetsko iskustvo,mo estetski interes za te stvari”.64 Beardsley vjeruje da čakska namjera umjetnika pri stvaranju djela minimalna, ili akna izvedbe nedostatna, društvena funkcija koja to djelo definničko proširuje definiciju umjetnosti u okviru estetike.65

Činjenica je da je korištenje termina „estetsko iskustvo” i

u kontekstu savremene umjetnosti, ali ono što takva umjetn

je direktno, aktivno, participativno iskustvo, a ne estetsko stako može govoriti i o atipičnom estetskom iskustvu, drugak j j t di i l j t šć

140

i neodređene strukture. Umjetnici koriste reprezentaciju sam

kolebali, dezintegrirali i doveli u pitanje, da bi izrazili svoje knje i stav ili da bi se poigravali granicama između reproduk

realnosti i hiperrealnosti. Savremena umjetnost koristi dvosmherentnost, inkluzivnost, kompleksnost i kontradikciju. Uspoži kontakt sa životom, umjetnost se proteže ka mnogim aspi kulture, koji uključuju reklame, modu, industriju zabave, takorporira i predmete masovne kulture i kič. Ona negira defin



p p gsti: predstavlja situacije u kojima sve i svašta prolazi i može

vo; dekanonizira akademski stav prema historiji umjetnosti iumjetnosti u smislu napretka ka novim; propituje prirodu i funsti.66 Sada se može govoriti o novom estetskom iskustvu, kojeonalnu estetiku fokusiranu na “ljepotu” ili “jedinstvenost” umla, kao i shvatanje koje podrazumijeva da je ono izolovano ose, jer umjetničko djelo više nije autonoman kontemplativni

jen od društvenog i kulturnog okruženja, već ono odražava soke, političke, lične, kao i nevidljive mehanizme koji oblikujnevno životno iskustvo.

Hal Foster govori o tome da neoavangarda kreira novo estkognitivne veze i političke intervencije,67 pa takvo iskustvo nem

s predstavljačkim, naročito s mimezisom, ili s “vječnim umjetn

koja traže uređen i univerzalno validančin interpretiranja ili pr

Često ona zauzima kritički, analitički i reakcionaran stav sprakulturnog i političkog okruženja pokušavajući da uključi posvan perceptivni i intelektualni proces. Stoga je aktivnost gleda

ne toliko u formi kontemplacije ili transcedencije, već više kakog propitivanja društveno-političke stvarnosti. Od njega se tne od senzornog ka spoznajnom iskustvu i kroz aktivno posm

koautor rada i učesnik u kulturnoj, društvenoj, čak i političko Na taj način umjetnička djela postaju kanali kroz koje posm

t ž t ti i k ti i i litički či J R iè

ASJA MANDIĆ

nja ili stvaranja.70 Kroz estetsko iskustvo ili kroz direktnu intfrontaciju s umjetničkim djelima (koja uključuje i kult šokatiče kritičko djelovanje), gledalac postaje aktivan u društve

stvarnosti. Savremeni umjetnici bave se društvenim i političma identiteta, rasnim i etničkim predrasudama, otuđenjem i

ma s kojima se susrećemo u svakodnevnici, odnosno oni, ksnici svojih zajednica, kroz prepoznavanje i izražavanje “r

stvaraju umjetnost. Interaktivnost s umjetničkim radovima,



j j j ,smatranje i produktivna percepcija, može dati osjećaj zajed

ničkog pothvata, ali samo po sebi može postati i politi

čkiči Novo estetsko iskustvo bilo bi iskustvo proširenog polj

društvenog i političkog funkcionisanja i zbog toga je situašira publika osjeća distanciranom i otuđenom od savremennjenog sadržaja zaista paradoksalna.

The Reception of Art – The Problem with Contem

This essay deals with the problem of the public receptionrary art as an important issue in the process of cultural, soci

engagement of both the artist and the viewer. Contemporawith a different kind of experience than art from the distant ires productive reception or the processes of active spectatothe viewer becomes engaged in the process of art production

pant in the cultural, social and even political actions. The chved in the viewer’s reception of contemporary art were obse

and analyzed through the definitions and manifestations ofart, through the analysis of nature of artworks and the strategtion and creation of its authors their approaches in relation



DUBRAVKA POZDERAC-LEJLIĆ

sto u ljudskom životu. Simboli, prema Cassireru, pripadaju no proširivanoj i istančavanoj umjetnosti skretanja s puta”omogućava da prekine svoj organski saobraćaj sa svojom ok

li svoje iskustvo u jedinstvenim nosiocima srednje vrste. Ovjeka jeste sposobnost stvaranje simbola, a kako je umjetnos bolizacije, ona je ono što čovjeka najviše čini čovjekom4.

“Osobitost stvorenja koje stvara simbole jest to da je u ndi da sebe nadilazi”, kaže Terry Eagleton, ostvarujući uz po



trebnu razdaljinu između sebe i svog materijalnog okruženja

žava u povijest. Pomak iz osjetilne opstojnosti prema nestamiotičkog života bio je za čovjeka felix culpa, upozorit će nEagleton, jer smo “u isti mah simboličke i somatičke životinno univerzalne ali bijedno ograničene, ugrađena nam je sposkost... Jedino jezična životinja kadra je stvoriti nuklearno omaterijalna životinja može na nj biti ranjiva. Mi nismo tolispoj prirode i kulture, materijalnosti i značenja, koliko amfi buhvaćene u skoku između anđela i zvjeri”5.

Cjelokupni proces diferencijacije i specijalizacije znanjčan za period moderne, pogodovao je činjenju pojma kulture

uopćenijim i univerzalnijim, dok se istovremeno sam pojamse vezuje za neku određenu kulturu, sve više koristio kako stupak kroz koji se kulturalne radnje uspoređuju, relativizira

ju, odnosno, njegova je upotreba težila razvijanju jedne pers bi se “kulture” mogle promatrati u množini.

Samo širenje granica kulture bilo je podstaknuto i potrebo

nijim istraživanjem medija koji postaju odlučujući u stvararanju kulturne semantike suvremenog društva, kao i iskazivćeg zanimanja prema povijesti tijela, prema istraživanju “ku

3 Cassirer Ernst Philosophy of Symbolic Forms (1923-29) Yale Univers

144

nja”, ali ne više onog muzealiziranog i arhiviranog u spremre i depoima kulturnih umjetnina, koje se prema potrebi moi po želji napuštati, već kao “neprekidno gašenje i obnavljan

bola, kroz koje kontingencija trenutka postaje refl

eksivna”6

Proširivanje granica kulture odnosi se podjednako i na sad

storno proširenje. Potonje, prostorno proširenje, predstavlja sko širenje kulture na svako mjesto na kojem se dogodila rere ili na kojem je započelo stvaranje kulturnog prostora. Šire



meno odnosi i na pojavu nekih novih, još neistraženih, nepo

ja, ali i na obuhvatanje onih koji su još deceniju ranije tretirkulturni tereni. Širenje kulturnog polja uvjetovalo je i nestatrizma ili bilo kojeg drugog kulturalnog fundamentalizma, kno slijedila pojava sinkretizma kao forme koja najbolje odgo

vom i umnoženom kulturalnom procesu razmjene, kretanja i

Jedan od važnijih pravaca koji kulturi pristupa sa pozicije situra predstavlja i onaj “cultural mappinga” (kulturalnog mapne kartografi je) suvremene postkolonijalne teorije u čijem resovanja nalaze pitanja vezana za fenomene postkolonijalnkultura. Među njima je i mišljenje Homi Bhabhe koji, uvažaEdward Saida, nastoji ponuditi osnov za manje nasilan odnma drugim kulturama nastao na tradicionalnim zapadnim rma stranih kultura7. Meta njegovih napada postaje zapadnja

i upotreba određenih binarnih opozicija poput centar/margindivlje ili prosvijećeno/nepismeno. Jednom kada se binarnost

ju, smatra Bhabha, moguće će biti razumjeti kulture kako djesiraju i transformiraju jedna drugu na daleko kompleksniji nto binaristički pristup dosada omogućavao. U tom kontekstuispitivati koncepte poput hibridnih identiteta ili jezičnih mu

STUDIJI KULTUREji j č j iji d i i d fi i j ij


je istraživačke i teorijske ekspanzije, prešlo i na američki kon

ranje kulturalnih studija inicirale su radikalne promjene kojmenu odvijaju unutar kulture, a od kojih je najznačajnija po

popularne kulture. Sami kulturalni studiji u svojem su raduzaokupljeni istraživanjem odnosa između kulturalnih formiSvoje porijeklo kulturalne studije ne crpe iz nekog jednozna mnoge od tema koje su se obrađivale mogu se istovremenlima drugih humanističkih diskurza.

P l iš k l l ih dij l i d ij ij



Polazište kulturalnih studija nalazi se unutar dvije teorijs

Jedna je u francuskom strukturalizmu koji uočava značaj jezik ji subjekta i naglašava neophodnost i potrebu za tretiranjem kčenjske prakse. Strukturalizam je istodobno odbacio i svaki vkurz čime je omogućio da raznovrsni, kulturnom ekspanzijomžaju uvećani kulturalni proizvodi postanu vrijednosno jednaki

digma iz koje kulturalni studiji crpe svoj izvor nalazi se u marijskoj tradiciji, a za kulturalne studije posebno inspirativna sulazi izvedeni u filozofi jama Louisa Althussera i Antonia Gram

rova najveća zasluga nalazi se u kritici marksističkog ekonomnizma koji se iskazivao u uspostavljanju reduktivnog, uzročnodnosa između ekonomske i ostalih sfera društvenog života, sser unaprijediti konstatacijom da je ekonomska praksa sam(naddeterminirana) drugim praksama i da, prema tome, ideo

stavlja samo lažnu svijest već da ima i određenu semiotičku vlozofi je Gramscija kulturalni studiji preuzimaju teoriju hegemse dominacija kulture ili kulturno vođstvo ne postižu isključivnudom onih koji vladaju već i svojevrsnim pristankom onihvlada. Određene društvene grupe pristaju biti potčinjenim jer

pristajanje na tuđu dominaciju ili vođstvo u njihovom vlastitom

dima Gramscija, postalo je očitim da se polje kulture tvori u dnijem i izraženijem konfliktu nego li je to predvidio Althusse

Z k lt l t dij “k lt ” d fi i k j




“Složenost značenja (u opsegu pojma) ukazuje na složenosodnosa između općeg ljudskog razvoja i pojedinačnog načinodnos između toga dvoga i djelovanja i praksi umjetnosti i i

Svoje značenje, nalazi Williams, kultura proizvodi u odnosumentima diskurza, kultura je diskurzivna tvorba ovisna o ko

trebama, a njezina je povijest – povijest diskurzivne proizvnih upotreba.

Suštinsko poznavanje ovog općeg ustroja jedne posebne jetit će Williams moguće je samo u vlastitom prostoru i v



jetit će Williams, moguće je samo u vlastitom prostoru i vsno unutar jednog osobitog osjećaja života, u osobitom zajed

va kroz koja na osobit način prolaze sva obilježja posebnogTaj posebni osjećaj Williams naziva “ struktura osjećaja”, živ

oblikovano u posebnom vremenu i prostoru. Kultura se pojadoblje, kao skup zajedničkih vrijednosti koje su aktivne u ži

pine, klase ili društva. Strukturom osjećaja Williams izbjegakoncept “duha vremena”, jer kultura nije neki apstraktni meh

povijesno i generacijski mijenja. Sama struktura u jednom foslu ne može biti naučena, ne predstavlja pitanje obrazovanjnog preuzimanja jer svaka “nova generacija na vlastite nač

jedinstveni svijet koji nasljeđuje; ona nastavlja brojne tekovklo nije teško otkriti, te reproducira mnoge vidove ustroja kzasebno opisati, ali pritom čitav svoj život osjeća ipak nekak

svoj stvaralački odgovor oblikuje u novu strukturu osjećajaTri su, prema Williamsu, razine kulture. Življena kultura

nička i dostupna onima koji su živjeli u istom vremenu i pzabilježena kultura, u kojoj se nalaze elementi u rasponu odsvakodnevnih činjenica, a koja predstavlja kulturu određentreća, kultura selektivne ili izabrane tradicije koja vrši kont

reizbor vlastitih prethodnika.Iz ovakvog poimanja kulture proizilazi i njezina narav. O

i t d b i t di i l i j klj č j i j bič

148

“Dok živimo u nekoj kulturi, ona uvijek ostaje dijelom n jelom neostvarena. Osnivanje zajednice uvijek je istraživanjmože prethoditi stvaranju, a ne postoji recept za nepoznato i

ga moramo s punom pozornošću uzeti u obzir svaku sklon jednost, jer ne znamo kakva će biti budućnost, nikad nismo

može obogatiti”13.

CULTURE IS ORDINARY14

Kultura je obična: to je najvažnija činjenica reći će Willia



Kultura je obič na: to je najvažnija činjenica, reći će Willia

odrednicom Williams je premjestio kulturu iz elitističke oasolutnih vrijednosti, kolekcije velikih umjetničkih djela i uz

u obično iskustvo svakodnevnog života. Ovakva koncepcija

stavila se do tada preovlađujućoj humanističko-liberalnoj ko

joj je kultura samo ono što je najbolje i najljepše, ono što vo prestanom usavršavanju čovjeka i duha.

Za kulturalne studije kultura je obična, društveno lociranelitističke isključivosti, vezana je za sveukupni način života,

ne djelatnosti koje počivaju na određenim vrijednostima i stv

značenja. Kultura se ovakvim promišljanjima po prvi puta di otvorila za istraživanja proizvoda popularne kulture, poputna, reklame, popularne muzike, televizije ili radija15. U osnstudija nalazi se kulturalni populizam, odnosno mišljenje dka iskustva i prakse običnih ljudi od većeg analitičkog i polinego li je to bila kultura sa velikim početnim slovom (Kultu

Sama proizvodnja značenja za kulturalne studije neodvojtvene strukture u kojoj su isprepleteni različiti partikularnistrijska su društva klasno, rasno, nacionalno, dobno, obrazo

politički, podijeljena društva, pa se unutar kulture sukob okovladavine pojavljuje kao sukob oko značenja. Dominantni mtacije postaju modeli za nadziranje značenja, onaj tko svoj in



150

likost oblika koje može poprimiti, primjerice, rasizam”18. Kadkulture, a u cilju slavljenja širine i raznolikosti pluralizma, poformiranjem različitih parcijalnih oblika poput “kulture mafi je

sualnih psihopata” ili “kulture policijskih kantina”, ironičan je E je manje očiglednim da ih se treba odobriti samo zato što i sam

oblike kulture ili dijelove unutar raznolikosti njezinih pojavlji

POPULARNA KULTURAInteres kulturalnih studija koji se profilirao oko fenome



Interes kulturalnih studija koji se profilirao oko fenome

nog označen je svojevrsnim “kulturalnim obratom”, pomjernja samih kulturalnih studija prema popularnom, prema pita

ljenosti i međusobnog odnosa “visoke” i “niske” kulture, te i

trebe za razvijanjem kritičke metode kojom bi i proizvodi pop

mogli biti vrednovani. Naznačeni se obrat nije pojavio unut pline da bi se potom iz nje proširio na ostale oblasti, već se,vremeno pojavljivao unutar različitih disciplinarnih lokacija

Popularnoj kulturi novija teorija ne pristupa na način da je t

spjeli ili manje vrijedan pokušaj mimetiziranja djela ili proizv

ture. Naprotiv, popularnoj se kulturi odaje status drugačije i guracije koja sadrži vlastitu logiku i iziskuje vlastiti kritički diviše ovisiti o hijerarhijskoj binarnoj podjeli na visoko (dobr

(loše) unutar polja kulture. “Velika djela modernističke visok

da se radi o Shoenbergu, Beckettu ili čak Brechtu – ne mogusirana točka ili vječno mjerilo kojim se procjenjuje ‘degradirsovne kulture”19, zapaža Jameson krajem 70-tih, u vrijeme pnovije umjetničke proizvodnje (hiper ili foto realizma u vizuaili tekstova poput onih Pynchona u postmodernističkoj knjižegovorile o sve većem prožimanju visoke i popularne kulture.

Govoreći kroz upotrebu jednog već usvojenog estetičkogliko je naglasak visoke kulture bio na formi, naglasak popul

f k iji li k i i li ž j i di


“Službena kultura, očuvana u umjetničkim galerijama, mučilišnim kolegijima iziskuje kultivirani ukus i formalno pre

Iziskuje trenutke pozornosti koji su odvojeni od tijeka dnevn

pularna kultura, međ

utim, pokreće taktilno, slu

čajno, prolainstinktivno. Ona ne uključuje apstraktno estetičko izražava

nih predmeta, nego uključuje pokretni poredak osjeta, ukus pularna se kultura ne prisvaja aparatom za kontemplaciju...

Dok se za konzumente visoke kulture općenito može reruju u samo predstavljanje negoli u stvari koje se predstav



j p j j g j p popularne kulture, “narod, uglavnom, očekuje predstavljanjkoje upravljaju njima da bi im dozvolile da ‘naivno’ vjeruju

predstavljene”22. Svojevrsna estetska “razdaljina” koja je svkoj kulturi zapravo je predstavljala njezino poricanje same f

popularna kultura označila konačnu pobjedu instrumentalizhovitosti bez svrhe” (Kant). Dok visoka kultura inzistira na p

popularna kultura inzistira na pitanju “šta”.Kao jedna od specifičnih karakteristika samog popularno

gla bi se u tom smislu izdvojiti i njegova svojevrsna željaekspresivnosti, za jednim izlaženjem prema vani, odbacivanhomogenosti i kompleksnosti u korist izvanjske dramatičnolja može označiti i kao želja za “transparentnosti” koju popostvariti posezanjem za gestom, fizičkom radnjom i neverba

ma koji su se oduvijek doživljavali kao daleko ekspresivnijiči. Diskurz popularne kulture time, mada su sami jezički znaki, usvajajući Peirceove teoriju znaka i njegovu podjelu23, pozaciju i ostavlja dojam ikoničkoga znaka.

“Ako, prema Freudovoj semiološkoj distinkciji, svjesn

obuhvata prikazivanje stvari i prikazivanje riječi koja joj pri

sno prikazivanje prikazuje samu stvar, pri čemu je predod bolička, a predodžba stvari ikonička”24, ponovno možemo

l i di k iš j d čj f t ij









156

vaju granice između kulturalnih studija, proučavanja medija je, a pokazuje međusobna povezanost između kulture i medmedijske kulture. U suvremenom društvu, naime, u kojem s

punosti kolonizirali kulturu postavši osnovnim prijenosnicidistribuiranju i širenju i sama je kultura postala medijska.

Nestajanje tradicionalne opreke između visoke i narodne

nacija masovne (medijske) kulture doprinijeli su dodatnom us

nako otežanog definiranje područ ja popularnog. Popularna k

postojati kao dominantna, ona se definira u svom otporu spra

k k ij k iž ji i đ k l ih k j



kao reakcija, u križanjima između kulturnih resursa koje nam

zam i aktivnosti svakodnevnog života. Politika popularne ku

tika svakodnevnog života. “Umjesto da se koncentrira na sv praksu dominantne ideologije, ona pokušava da razumije sv pore i izbjegavanja, koji primoravaju tu ideologiju da vrijedno održava samu sebe i svoje vrijednosti. Ovaj pristup popvidi kao potencijalno progresivnu (mada ne i radikalnu), i o

jako optimistična, zato što pronalazi u energiji i vitalnosti ljmogućnosti društvene promjene, kao i motiv koji je podstič

Dok nam kapitalizam nudi proizvode masovne kulture kojmi te iste proizvode u okviru svojih svakodnevnih životnih pmo u proizvode popularne kulture, čime istovremeno legitimotpor spram dominantnog poretka društvene moći. Popularna

je kao reakcija na ponuđeno. Mada se popularna kultura preknom kulturom, ona istovremeno postoji i kao alternativna prakotpora spram uspostavljenog poretka. Popularna kultura, rećiotpor u polju semiotičkog, ali ne i isključivo, ona je “semiotičtovanje u konfliktima između sila inkorporacije i sila otpora, nutog seta značenja, zadovoljstava i društvenih identiteta s jed

čenja, zadovoljstava i društvenih identiteta nastalih u djelima s pora s druge strane” (Fiske). Naravno, pri tome treba voditi b

j “b l ti” k ji bi k bič j k d


The Expansion of Culture – The Cultural Empire is Coming Apart at the

The rise of aesthetic populism presents one of the most insations of the postmodern culture in which consumer or mascome a space of a new and increased cultural empire, quessthetic “purity” and autonomy of the work of art. Expansion

d i ll l d b h l d i l i



ders is equally related to both contextual and spatial expansio

studies, as a new kind of “postdisciplinary” or “multidiscurmodel and a significant contribution in defining a newer core, culture is contradictory, open and continuous social proction, circulation and consumption of meaning. When tradittion on existence of some pure, homogeneous, authentic anculture came to the end, some new terms like hybridism, cro

and transgression has emerged, liberating the “location of cBhabha) from its traditional and historical forms. The growcultural reception also intensified theoretical interest in the

people actively and creatively produce their own meanings ir own culture as a way of resistance against the established

Senadin Musabegović

Dislokacija – kreativni potencijal

DISLOKACIJA KAO BIJELO PLATNO

UDK /UDC



DISLOKACIJA KAO BIJELO PLATNO

Šta je dislokacija u kreativnom činu? Nije li samo sadislociranje od samoga sebe, prekoračenje vlastite

bi se neuslovljena umjetnikova fantazija unutrašnjeg, mag

otjelotvorila u određenoj formi, ospoljila u određenoj predšto se naziva strah od bijelog papira ili platna, upravo je neznine koja može biti ispisana ili naslikana mnogolikim sm

bjeline upućuje na lavirint mogućnosti koje klize u umjetnUpravo zato smo u činu stvaranja uvijek zbunjeni nelagodom

rečenice, ili izbora ovog poteza kistom, a ne drugog. Jer, kautvr đujemo, ostaje mogućnost koju nismo realizovali, ostajodbacili, koje nas kao neko naše potisnuto Ja doziva, privza sebe pravo na vlastitu samoprisutnost. No, pritom se o

kako odrediti lokaciju, koja je to granica koja podvlači rub je? Zapravo, da li je umjetničko djelo samozatvorena cjelinimanentnosti i slobode opredmećuje sebe u opnu, pa je gr

stišavanje iscrpljenog obilja unutrašnjih kreativnih snaga ili, p

upravo iz igre savitljive granice koja neprestano, kao nedoisključuje-uključuje spoljašnjost u unutrašnjost?

Kada Jacques Derrida u svojoj knjizi Istina u slikarstvu1

vciju Kantove estetike, on obmotava značenje riječi parergon,

dodatak dodatak slici njen spoljašni dio koji nikada nije n

SENADIN MUSABEGOVIĆ

kao što napisani tekst uključuje i svoju prazninu, mjesto na završava, ali ne kao binarnu opoziciju, dijalektički konfliktni jaz koji različitost održava u jedinstvu. Nije, dakle, sintemiruje različitosti, niti je to, pak, jasna i razgovijetna suprotoštre granice, isključuje jedna drugu.

Parergon, prema tome, otvara pitanje granice, osvjetljav

ce. Ali, kada povlačimo granicu između stvari i ucrtavamo punutar prostora da označimo rubove, međe što odvajaju jednge, da bismo ih locirali, koliko onda vibrirajuća i rastezljiva lisama od sebe dislocira u neomeđenosti omogućava postojan



sama od sebe dislocira u neomeđenosti, omogućava postojansrcu same omeđene linije? Ako do našeg pogleda dolazi snoptlosti da li je onda mogućnost ujednačavanja, sravnjavanja i stsenzacija u našoj svijesti unutar vizuelnog sklada i reda, što pvanju jasnih i preciznih linija koje prostorno odvajaju jednui smještaju je unutar neke prostorne raspoređenosti i protežnčini sliku razumljivom, uokvirenom, lociranom u datoj form

sutost vanjskih senzacija sebe stvara kroz uređenu svijest, a pđena svijest nije prozor u svijet, koji daje precizno značenjema iz perspektive, kutka fiksiranog motrišta, uokvirenog subjđuje rasute i raspršene objekte, već je izraz haosa koji se atrikUstvari, dislokacija omogućava lokaciju, haos se ispoljava kse nalazi u statičnom ili, kao to kažu Gilles Deleuze i Felix Gu

torijalizacija omogućava reteritorijalizaciju. Ne postoji, dakle jesti naspram haotičnog prostora, izlomljenog u bezbroju fr jest je razsredištena u prostoru i kada se haos u njemu oglašdreno kroz njega klizi. Fiksirana podjela na subjekat i objekatraspršila unutar otvorene cjeline koja se nikada ne zatvara u jili zatvoreni okvir. Time što ih prevazilazi i prolazi kroz zad

stalno prolazi kroz promjenu vlastite prirode. Samim tim, okunutrašnju logiku stvari koju uokvirujre; on je stalno klizanjek ji ij k j d j ki j d d t k t t k k j





162

Ahistorijska veza između zemlje i tradicije unutar agrarnog narnog društva, koje je svoj odnos spram određenog mjestastatični kosmos uokviren kultom predaka, raspukla se u imeretka, zasnovanog na revolucionarnoj volji proleterijata. Ukradničko društvo koje je stopljeno sa svojom lokacijom, sa tr

rom, koje je, na simboličkom nivou, ukorijenjeno u samomsvojoj zemlji u svojoj vjeri”, sa modernim revolucionarnim

dislocira; ono preinačuje lokaciju i kroz industralizaciju, ovoj budućnosti: dislokaciji – izgradnji utopijskog raja na zezam je, dakle, u vlastitoj osnovi obilježen dislokacijom, zato



zam je, dakle, u vlastitoj osnovi obilježen dislokacijom, zato

ja treba da kroz dinamičke snage stvori novu volju koja će p jet. Ali, ta dislokacija isto je tako povezana sa istinskom težkacije – stvaranjem raja ne zemlji, koji je i u ispunjenju dugo

o pravdi za sve potlačene južnoslovenske narode.Zenica je, u tom kontekstu, uistinu simbol urbanizacije,

timizma, entuzijazma ljudi, koji će kroz modernizaciju dos

života, novog svijeta; ona se dislocira i iz zatvorenog ruralnlizma otvara ka novom životu, bratstvu i jedinstvu, što je nanačin prikazano i filmuVeljka Bulajića “Uzavreli grad” koji

boljom tradicijom italijanskog neorealizma, prati ljudske suve patnje u novom svijetu izgradnje industrijskih pogona. Aca danas? U slijedu tranzicijskih promjena, Zenica je izgub

bolički smisao; nju je ispustilo kormilo istorije koje ju je voćem cilju. Mit da će industralizacija riješiti sve ljudske prob

je u ekološkoj katastrofi. Poboljšanje socijalnog života i emvjeka i njegovog svijeta također su se zaglavili u beznađimlogike. Tako se Zenica, simbol komunističkog društva, ponoona je umogome postala simbol današnjeg života u BiH, ko

rasprodaja budzašto državne svojine, legitimacija sveopštestvo zakona o socijalnoj i radnoj zaštiti, čime se ljudski živj ži t j i ihičk j ž ti

SENADIN MUSABEGOVIĆ

koja tek treba da dođe, ujedinjuju, skoro alkemijski, čovjeka zo koje se topi. Jarkocrvena boja, koju je posebno isticao Go

bija iz užarenog željeza koje se u topionicama topi i kali, što gtransformiše svijet, izbacuje ga iz njegove ustaljene orbite. Oka, nikada ne prelazi u demonsko, koje razgorijeva svijet i njei u kojem su sve veze sa prirodom raskinute, kao što je to, nasa filmskim ekspresionizmom, koji kroz kontrast svijetlog i ta

neorganski život stvari. Naprotiv, jarkocrvena boja vezuje čokroz radničku patnju iz koje se kali čvrstina socijalne solidarnma, zasnovanog na bratstvu i jedinstvu. Plamteće-crvena u sv



, g j

utapa sjenku, odraz i pretače ih, kao što chiaro-scuro, koje isi trodimenzionalnost osvijetljenih predmeta, u čisti intezitet

predmeta, njegov oblik i sjenku unosi u prosijavajući, gorućiterijalizacije. Zahvaljujući upravo tome ona nije boja strave,

jevamo, već boja životnog elana, koja u sebi sadrži sve ostaledi ukupnu harmoniju, poput cijelog hromatskog kruga. Stoga

fikama – radnici, u procesu rada izviru kao siluete, kao odruba da pritom nisu nestali i postali odraz, kao u teatru sjenki, vegarajuću energiju što prevazilazi sve ljudske okove, uzdigli i kret, akcija radničke volje, koja prosijava u vlastitim potencij

U vremenu izgradnje novog društva, umjetnost je posjedovcilj; ona je trebala da bude alatka za izgradnju novog društva, da

čovjeka kao radnika koji će se radom, umjesto puške, boriti proka koje stoje na putu izgradnje pravde na zemlji. Može se, ondtanje šta ove grafike, koje su obol jednom društvu, društvu koju dislokaciji, sada za nas znače i kakva je njihova umjetnička t

padaju li one programiranoj umjetnosti, koja više liči na propnego na izraz stvaralačke slobode, i nisu li one više u službi i

umjetničke svrhe. Odgovor na ova pitanja i nedoumice je u tomstičnim prikazivanjem monumetalnih, zdravih i čilih tijela, kojait l č j k dlij ž kl ič j li tičk j

164

Dislocation – A Creative Potential of Loc

The first part of the essay raises the question on the mean

canvas and the creative potential contained in it. In fact howdegree,” the white square in a painting canvas discussed by vich, contain in itself the fullness of the beginning and the uof the history when history unifies itself through the whitentiness of fullness. Muhamed Bajramović, the artist from Zemeaning of the white canvas to emphasize parergon – that



es surplus, an addition to the painting – such as the dust falface. This dust is in fact that what we usually do not see or sed to see, according to the conventional postulate of lookitist Bajramović is exactly trying to make that visible. Howe

just any dust but the industrial dust which is for decades podangering lives of people living in Zenica. The second part o

ses the question about the art of Socialistic Realism which aithe world through the worker-warrior figure. In fact, the paPerazić used to portray workers in the Zenica so actually heter-worker who was producing a new socialist man. The qto reevaluate the creative potential of the socialistic realist atime of transition and death of communism.

Mjesto i uloga sociolo



u bosanskohercegovačdruštvu*



Ivo Komšić

Uvod u teoriju socijalne pulsa

Izučavanje društvenih konflikata u BiH nema lokalni kničeni teorijski domet. Naprotiv, konflikti u BiH su un



univerzalnost ne dolazi iz opće političke zainteresiranosti svrješavanje, niti samo iz dubine njihove tragičnosti koja je samj

povijesnim tragedijama svijeta. Oni su univerzalni po mehaniz

pokrenuli i po značaju koji imaju za društvenu teoriju uopće.

tih konflikata otvara mogućnost reinterpretacije savremenihteorija i postavljanje nove teorijske paradigme u sociologiji

Društveni konfl

ikti u BiH su bili sveobuhvatni, a to značitili cjelokupnu društvenu strukturu i sve socijalne aktere. S

tio temeljni ekonomski odnos društva, političku strukturu dru

društvene institucije, pravni poredak, društvene i subjektivnDruštveno vlasništvo kao osnovni strukturni element ek

retka se raspalo a da se nisu etablirali novi namentnuti obli privatno i državno: oni su se pojavili samo u suprotnosti s n

Politički odnosi zasnovani na jednopartijskom sistemu koj

legitimitet državnim vlastima se raspao s raspadom vladajugitimitet nije izgubila samo federalna država nego i federalnsu morale ući u političke postupke naknadne legitimacije, astima višepartijskog sistema, tj. novoformiranih demokratskre manje-više reformirane komunističke organizacije.

Pod pritiskom političkih i ekonomskih sukoba raspadaj

društvene institucije. S nestankom političkog jedinstva držav

168

Dakle, u BiH se desilo nešto što se rijetko zbiva u povijdruštva – raspala se socijalna struktura a njeni samostalni međusobni sukob, te socijalni akteri ostali bez vrijednosno

je omogućavao i usmjeravao njihove socijalne aktivnosti. So

je izgubila i tlo pod nogama i glavu.U tom smislu je bosanskohercegovačka konfliktnost i s

postala povijesno iskustvo svijeta.Zadaća je sociologije, kao opće društvene znanosti, pon

dinstvenu teorijsku osnovu razumijevanja kako socijalne s

njenih datosti, tako i socijalne akcije i svih njenih subjekt



snih pretpostavki. Tako bi ovo razumijevanje, sa jedinstven postavkom, izbjeglo dihotomiji društvene strukture i socijatosti i intencionalnosti koja (dihotomija) opterećuje sociolo

početaka do danas. Istina, ta dihotomija je omogućila razvoširinu preko njenih disciplina na obje strane, ali problem to

je otvoren do danas.

Što određuje i usmjerava socijalne aktere u njihovim dje je i danas otvoreno pitanje sociologijskih teorija. Drugim rij ješiti problem kauzaliteta socijalnih praksi?

Da li nam konflikti u BiH, njihovi uzroci i posljedice, pruž

tlo na ovaj teorijski problem?Zbivanja u BiH su imala karakter povijesnog svjetskog

redivog sa Francuskom revolucijom iz 1789. godine i Oktobcijom iz 1918. god. U sva tri ova doađaja socijalne prakse i sture su se morale na nov način konstituirati. Izučavanje tih dakle, daje priliku za razumijevanje čovjekovog djelovanjiz transcendentalnih pretpostavki svijesti ili iz njene intenciz ontologijske datosti socijalnih činjenica čija nužnost ima

fizički karakter, nego iz socijalne prakse koja istovremeno kcijalne aktere i socijalne činjenice. Posebno smo danas u Bj š k flikt it ij klj č j j l k ij l d

IVO K OMŠIĆ

Odgovori na ova pitanja zahtijevaju uvođenje novih ra

pojmova.Zato predlažem da se, prije samog obrazloženja teori

osnovni pojmovi koje će ona koristiti. Smatram to potrebn

skih razloga.Socijalna pulsacija

To je takva vrsta socijalne interakcije u kojoj akteri smisvanja i govorenja ispostavljaju jedan drugome sa zahtjevomistovremeno taj smisao im postaje dostupan tek preko razuterpretacije drugog od kojeg se vraća. Tek to socijalne akter



ma koji se ispoljavaju. (Razumijevanje smisla se podudara zahtjeva za važenjem koji subjekt ispostavlja drugima).

Subjektivnost

Svijest o podudarnosti ili razlici zahtjeva za važenjem kolja drugima i značenja koje se vraća od njih iz njihovih reak

Djelovanje

Pulsiranje koje je stalno pod pritiskom značenja koje močekivanja za važenjem i koje se pod tim pritiskom stalno mvanje ne mora slijediti dobiveno značenje.

Socijalni akter

Socijalni subjekt koji je preko drugog objektivirao značstupaka i tako postao socijalni objekt, i za sebe i za drugog

subjektivnost čuva u svom zahtjevu za važenjem. Socijalni anac, institucija, društvo. Individuacija

Alternacija a ne spontanitet svijesti jer se ponašanje subira iz performativnog odnosa druge osobe i/ili iz razlike k

jeđenjem subjektivnog zahtjeva za važenjem. (Alternacija n

nego priznanje individuacije).Samosvijest

S ij t i di id iji t l lt ij k

170

strukturu, bilo u interakciju socijalnih aktera. I u jednom i u ju radilo se o temeljnom uzroku. Iz ove dihotomije sociologteško ili nikako izlazile. Radi toga, treba uvesti novi pojam k

hotomija prevladava. Predlažem da to bude pojam prenosiv

Zapravo, radi se o tome da je teško locirati tzv. temeljni uzdjelovanja i socijalnog sistema. Bilo da ga smjestimo u socru, bilo da ga smjestimo kod socijalnih aktera, socijalna pra

buhvaćena do kraja. Čini se da nema jednoznačnog određenjmože odrediti i da je objašnjiva sad jednim sad drugim uzrsmo analizirali samo politička ponašanja uvidjeli bismo da



strane uzrokovana socijalno-vrijednosnim datostima i koleksima dok su, s druge strane, same te vrijednosti i socijalne dvane i postavljene određenim političkim praksama. Tako ndržave i društva BiH možemo promatrati iz postojećih institdjela i njihovih nefunkcionalnosti ali, isto tako, treba znati le i nefunkcionalnosti uzrokovane praksom političkih akter

i političkih organizacija. “Temeljni uzrok” društvenog i pose stalno prenosi s jednog socijalnog mjesta na drugo, s jedaktera na drugog, s tim što su socijalni akteri ne samo pojedmisli u svim interakcijskim teorijama) nego i socijalne skup(ali opet ne u strukturalnom smislu). Niti jedan socijalni aktza sebe trajno značaj temeljnog socijalnog uzroka. Uzrok se

nog na drugog, mijenja socijetetno mjesto i smjer djelovanjse može razumjeti i objasniti pojmom prenosivog kauzaliteTakođer, važno je zaključiti da kauzalitet nema ustaljen

noseći se s jednog mjesta na drugo, i s jednog subjekta na dsvoj intenzitet, svoju djelatnu snagu. Socijalni akteri, kao nnih praksi, trebaju se promatrati u kontekstu ovog transfera k

govog promjenljivog intenziteta. Taj kontekst otkriva da serakciji ili komunikaciji socijalnih monada, izvan socijalnog k t k t ti l i j ć d đ ji

IVO K OMŠIĆ

ili potpuno poništava.Tako pojedinac može neutralizirati djei podrediti ih sebi, može neutralizirati institucije, važeće kolnosti, društvene norme i pozitivne zakone države. On možlizrati svoju subjektivnost – njene sadržaje kao što su mržnj

lučnost, licemjerje, zlovolju itd. Pulsirajuća snaga te subjek preplaviti cjelokupno društvo i neutralizirati sve njegove arizam nije samo djelo nečije moći nego i djelo nemoći onihna praksa izgubila snagu.

Ono što vrijedi za pojedinca vrijedi i za ostale socijalne acionalizirane grupacije ili društvo u cjelini koje se etabliral

i jih l ij ž bi i d i ij



tezitet njihove pulsacije može biti dominacija.Ovi pojmovi omogućuju razumijevanje bosanskoherceg

jesnog događanja na jedinstven način. Oni nam omogućujmo kako je jedan jedinstveni mehanizam razorio i društvenustrukturu u BiH, drugim riječima, oni nam omogućuju spozhanizma koji ih producira. Ovo saznanje može biti temeljno

saznanje danas.O kakvom se to djelatnom mehanizmu radi?Poznato je da je M. Weber čovjekovu djelatnost promatr

ni: svrhovito-racionalnoj i vrijednosno-racionalnoj. Ovo Wčenje postalo je klasično i na njega su se nastavljali podjedsociolozi i filozofi.

Za razumijevanje pojma prenosivog kauzaliteta ovo Webciranje djelatnosti je od iznimnog značaja. Obje Weberove d ju kauzalni značaj, samo što se jedan učinak odnosi na pridruštvo. To je kod Webera trajna relacija: čovjek – priroda –vjek – čovjek – institucije i vrijednosti. I prva i druga relacijokrenuti, što čine naturalisti i strukturalisti. Za našu nakanu

i u jednom i u drugom slučaju radi o nepromjenljivoj kauzauzalnosti s nepromjenljivim mjestom prvog uzroka.K d di h it i l j dj l t ti t j š i

172

Socijalne prakse i socijalne strukture se trebaju promatra paradigmi da bi bile razumljive, u ovom naznačenom transta, odnosno u njegovoj pulsaciji.

Zašto ovo nije vidio M.Weber niti neko poslije njega?M. Weber ostaje u granicama svoje tipologije djelatnosti je

gućuje potpuno razumijevanje industrijskih i ekonomskih str

Napredak industrijskih proizvodnih snaga, s jedne strane, a socijalnog sistema i svih njegovih institucija i vrijednosti,

potpuno su objašnjivi ovom tipologijom. Weber nema potrebu

neke više ravni čovjekovog djelovanja jer je on pred sobom

i d t ij k k ki i ij d i i t k ji đ



industrijsko-ekonomski i vrijednosni sistem koji su se međmirali. Religijske i moralne vrijednosti proistekle iz njih imalegitimacijsku moć za ekonomski poredak i društvene strukiz njega. Racionalna praktična primjena kolektivnih vrijedno

je društvenu strukturu u cjelini; održivost i racionalizacija dture povratno je legitimirala te vrijednosti. Socijalne datost

kauzalitet u kolektivnim vrijednostima koje su formirali i diu interakciji, ali su one imale i opravdavajuću snagu za te vrživost društvenog i vrijednosnog sistema bila je osigurana uracionalizaciji svih postupaka, i onih prema prirodi, i onih ljudima, tako da Weber nije imao potrebu za premještanjem cijalne djelatnosti kojeg je već smjestio kod socijalnih akter

Habermas će, uočavajući slabost jednostrano postavljencije uvesti pojam komunikativne djelatnosti kao višeg oblikkojoj se socijalna zbilja ali i socijalni akteri tek izgrađuju. I si samoostvarenje socijalnih aktera, tj. njihovo potvr đivanje

praksi, postiže se tek u interakciji, preko drugog. Sama komkauzalnu snagu i za ljude i za zajednicu koji se tom komuni

đuju. Time Habermas izbjegava jednostranost kauzalnosti imetode i kao pojma kojim se stvarnosti društva i čovjeka isM đ ti id j k ik ij či t iji j d k t

IVO K OMŠIĆ

nosno njihove interese, i socijalne strukture – to je jedan pne strukture nastaju u djelatnostima pojedinaca koji svoje incionaliziraju i na taj način osiguravaju njihovo ostvarenje. Ukidnoj djelatnosti socijalni akteri neprekidno izgrađuju socij

sebe same. Strukturacija je otvoren i nezaključen proces ponvršavanja pojedinačnih i društvenih interesa. Ponavljanjem i

se izbjegavaju napetosti, kako među vrijednostima kojih seri pridržavaju, tako i među socijalnim strukturama koje su sanalizirani interesi tih aktera u prostoru i vremenu. Pojmom sizbjegava protivurječ je socijalnih struktura i pojedinaca. Ak

l i d j t t lik k lik ij l t kt d



lazi onda je to samo utoliko ukoliko socijalne strukture pred bljene interese. U svakom slučaju ove strukture predstavljajresa, one nikada ne gube svoju djelatnu snagu, svoj intenzit

Ono što je zajedničko ovim teorijama jeste povjerenje u p

racionalizacije. Racionalizacija se ostvaruje u dva smjera: socijaliziranja pojedinaca, drugo u smjeru individuiranja so

nosti i normi. Samo se na prvi pogled čini da je ovaj procevurječan. Naprotiv, što je veća društvena diferencijacija i str

je veća individuacija, tako da su mogućnosti razvitka društvmeđusobno povezane i progresivno otvorene. Identitet socijmože izgraditi samo kroz ovaj proces progresivnog individisto tako stabilnolnog i diferenciranog socijalnog sistema.

Međutim, ukoliko pred sobom imamo raspad socijalnihstruktura, onda pojmovi komunikativne djelatnosti i struktur plauzibilni. Prestanak učinkovitosti prvog socijalnog uzro

objasniti tim pojmovima jer oni imaju prospektibilno značen ječima, oni su podesni za objašnjenje stabilnih i obećavajućonih sa ispražnjenim sadržajem i malaksalom snagom.

Radi toga je važno uvesti u objašnjenje društvenog poredjelatnosti nove pojmove – prenosivi kauzalitet i socijalna

j lji i t it t

174

bivaju vrijednosni karakter i djeluju iz sebe kao samosvrhe ju čovjeka. Od sredstva, oni postaju svrhe.

U drugom slučaju, vrijednosti postaju sredstva za ostvariv

su izvan njih, dobivaju karakter prirodnih mehanizama ko

de na djelovanje. Običajne, kulturne, vjerske i spoznajne vrsvoj smisao i snagu samoodrživosti i postaju sredstva (alatinje nečega izvanjskog.

Obje ove situacije dokaz su da je došlo do malaksalosti k jalne djelatnosti na jednoj ili drugoj strani. Jer i ciljno-racionsno-racionalna djelatnost imaju smisla samo dok su racionaln

ruju svoje svrhe Te svrhe se ostvaruju ponavljanjem postupa



ruju svoje svrhe. Te svrhe se ostvaruju ponavljanjem postupa jer se njihovi rezultati potvr đuju kao korisni, valjani i dobri. K jednost tih postupaka i procedura se potvr đuje u njihovim rezuma, strojevima, tehnikama, te vrijednostima, normama, pravilitd. Odatle potreba da se oni ponavljaju, potvr đuju i usavršav

Zamjena ravni djelatnosti nastaje onda kada ova “raciona

kada se gubi snaga kauzaliteta.Transfer kauzaliteta s jedne vrste djelatnosti na drugu dok

he izgubile svoju poticajnost i moć.Ova situacija se može prevladati postavljanjem novih svrh

stići u stanju socijalne pulsacije slabog ili nikakvog intenzitTo je moguće samo s novom stvaralačkom snagom uma

Kod svrhovito-racionalne djelatnosti on se javlja kao inošavanje sredstava i tehnika proizvodnje ili kao stvaranje potnovim svrhama.

Kod vrijednosno-racionalne djelatnosti stvaralačka snaga

kao sposobnost postavljanja novih vrijednosti u stanju u kom bile poticajnu snagu. To je moć uma koja u socijalnoj akciji

institucije, nove društvene datosti, ali producira i nove vrijednointerakciji. Te nove vrijednosti mogu biti i preformulirane stab lj ili i blj i k ji d j i i i



Šaćir Filandra

Stanje i perspektive političke soc

1. CJELOVITOST PRISTUPA

Društveno stanje bošnjačke srpske i hrvatske narodB i i H i i l i 19 20 t lj ć



Društveno stanje bošnjačke, srpske i hrvatske narodBosni i Hercegovini na prelazu iz 19. u 20. stoljeće

bilo obilježeno nacionalnim pitanjem. Konfesionalno-nacionsvih aspekata življenja duboko su prožimala život tih mikroisprofilirane zasebnosti ta društva su egzistirala jedno pore

bitnih međuprožimanja i konvergiranja ali, istovremeno, i j

kroz mnoštvo zajedničkih pretpostavki i odrednica. Ti etnozasnovani i kulturološki profilirani kulturni krugovi, kao bo

i hrvatski, svoj najviši intelektulani izraz imali su u pojediostvarenjima. Sva ta postignuća, u širokom disciplinarnofilozofi je do prava i historije, nosila su biljeg svog vremenarasprave su sadržajno obuhvatale ili nacionalne teme i problnacionalnu prizmu opća pitanja reflektirana. Tek sa znatnmarksističke filozofi je i socijalističkog pokreta tridesetih godu jednom dijelu intelektualne zajednice premoštavaju se te

posebnosti te traga za zajedničkim imeniteljom bosanskohdruštva. A ta zajednička odrednica iznalazila se, prije svega, socijalnom statusu čovjeka kao takvog, čovjeka kao pojedinna njegovu nacionalnu ili konfesionalnu pripadnost.

Jedan dio autora iz tog perioda bosanskohercegovačkepovijesti je tokom razdoblja socijalizma znanstveno obrađ

ŠAĆIR FILANDRA

Znanstveni i društveni zahtjev našeg vremena je cjelovitlektualna ostvarenja iz područ ja društvenih i humanističkisanskohercegovačkih autora s kraja 19. i prve polovine 20.zahtjev se prije svega odnosi na autore i usmjerenja koji su

kim kriterijima pripadali tzv. građanskom teorijskom i ideoTa ostvarenja su, posebno danas, ne samo dio našeg zajedninog naslijeđa, već i nužna pretpostavka za mišljenje i razumćih društvenih pitanja. U tom smislu i za aktualno razumijdruštva i politike u suvremenim društvenim uvjetima neophcjelinu teorijskih ostvarenja bosanskohercegovačkih autora

provenijencije Pri tome se podrazumijeva da je znanstven



provenijencije. Pri tome se podrazumijeva da je znanstvennaslijeđu kritički, i da se on razlikuje, i treba da se razlikuježalost preovlađujućeg nacionalnoromantičarskog. Ovakvomi društveno odgovornom istraživačkom usmjerenju osobno sdina davao prilog. Za ovu priliku navest ću samo čnjenicu dano ranije objavio istraživačke radove o Dimitriju Mitrinoviću

radbegoviću i Mustafi Busuladžiću, te da sam imao izlaganrodnoj znanstvenoj konferenciji o Ivi Pilaru.Moje istraživačko usmjerenje ipak se dominanto odnosil

autore te specifična pitanja s kojima su se oni u naznačenom ra ja bosanskohercegovačkoga društva susretali. Svaka bosansketnokonfesionalna zajednica na prijelazu iz tradicionalnih u m

tvene tokove imala je specifična i za nju karakterisitična društska i politička pitanja. Takav je bio slučaj i s Bosanskim Munašnjim Bošnjacima. To razdoblje kod Bošnjaka obilježava mkoja se u svojoj osnovi izvode iz njihovog određivanja premanizma. Sâm taj pojam tražio je od njih određenje prema nje

ju, odakle su proistekla pitanja: sekularizma, građanskog dru

djelovanja, nacionalnog organiziranja, te pravnog i ekonomsnja prema načelima novog sustava življenja. Taj duševni i di l i ij j d d k i i l

178

sezi bošnjačkih autora. Umjesto toga, ograničit ćemo se na uvirazvrstavanja radova bošnjačkih znanstvenika tog razdoblja pnim područ jima i to na ekonomske, pravne, filozofske, sociolke i kulturološke spise. Ovakva podjela posljedica je disciplin

sti i razdvojivosti samih tekstova. Oni su, dakle, djeljivi više područ ja nego na znanstvene discipline, budući je pojam znanne često korišten u njegovom krutom akademskom značenjušto je sasvim i razumljivo, onu razinu teorijske uznesenosti komena postignuća iz tih disciplina. Njihova teorijska razina odrstupnjem ondašnjeg razvoja teorijske misli u ovim krajevima

nameću znanstvenodisciplinarno razvrstavanje jesu pitanja k



name u znanstvenodisciplinarno razvrstavanje jesu pitanja kPitanja bošnjačkog društva i društva uopće, kao i vremena bur19. u 20. stoljeće u djelima bošnjačkih teoretičara razmatrajuskog, pravnog, filozofskog, sociološkog, politološkog i kulturvišta. Ono što je u tim područ jima najvrjednije a što je sa znanvišta i najbitnije jeste određenje tih pitanja, a ne toliko njihova

2. CENTRIRANOST NA ISLAMU razdoblju od polovine 19. do sredine 20. stoljeća, na nače

vi moderni svijet, proizvest će se najbitnija raslojavanja unudruštvenog bića. Ta pojava, kao isključivo svojstvo bošnjačke

jesti, njihova je diferencia specifica u odnosu na druge južnos

de. Ta diferencia specifica ozakonila je njihovu posebnost. One važnosti za razumijevanje bošnjačkog bića uopće. Glavna je iznalaženje načina življenja kojim se prihvataju tekovine zi civilizacije a, istovremeno, zadržava islamska duhovna sam

Zajednički imenitelj tog stoljetnog razvoja bošnjačkog nvih humanističkih znanosti jeste briga za islam. Islam je bio

čište cjelokupnom duhovnom životu tog perioda. Tu među ii na duhovnom i na idejnom planu nije bilo neslaganja. Zajedj bi d j i l d h čik š j k d j j

ŠAĆIR FILANDRA

Pitanje odnos islama, društva i politike za bošnjačke intelvo postaje aktualno u jednom drugačijem kontekstu, u godinacijalističke Jugoslavije. Bošnjački nacionalni pokret devedesstoljeća svoj ideološki profil nastojao je definirati u skladu s v

cijom. Kategorije bosanskohercegovačke državnosti i islamsktoj tradiciji bile su dominantni polovi. I u bošnjačkom slučajuristila kao instrument regrutiranja masa u delegitimiranju soctema. Korištenje religije kao činioca nove političke socijaliza

bilo intenzivirano i samim karakterom bošnjačkog postkomustva. Vrh tog političkog pokreta činilo je jezgro vjernički opr

jedinaca, uobličenih u grupu kroz proces tzv. muslimanskim i1983 di O i d i l id j



j , g p p1983. godine. Oni su se prema modernom nacionalnom idejnonaslijeđu svoga naroda odnosili parcijalno, ideološki se foku

bliske ideje i nosioce. Njihovo pitanje, stoga, nije toliko bilona bošnjačka politička tradicija, o čemu se moglo raspravljat

balo referirati, koliko šta je to specifična bošnjačka islamska

cija. Kako se u datom društvenom kontekstu orijentirati u odislama, tom vodstvu se postavilo kao pitanje.Da su u tom krugu postojala ozbiljna razmišljanja o ova

pokazuje i tekst “Ummet”, znakovito štampan na naslovnicformativnog glasila “Preporod”. Tekst zagovara političko i dniziranje Bosanskih Muslimana shodno načelima islama, a

rija kapitalizma/profita i socijalizma/nacionaliteta, a kako suno doba organizirani ostali evropski narodi. I samo učitavadoktrine trećeg puta devedesetih godina prošlog stoljeća u vne bosanskohercegovačke društvene odnose značilo je ideol

je i svojevrsno nasilje nad zbiljom. Ipak, javno zagovaranjva1 svjedoči da su dijelovi novog bošnjačkog islamski orijen

kog vodstva dolazili iz duboke povijesne pozadine, te da su bošnjačkim predsocijalističkim paradigmama s početka 20l jih t k š j i t b t žiti či j

180

prema religiji kao takvoj kod svih bosanskohercegovačkih nkvalificirao vjerski pol bošnjačke inteligencije iz javnog živkraju ostavilo traga na njenom političkom profilu. Ta inteligčetka devedesetih djelovala umnogome anahrono. Paradigm

štva prvo je tražila u sebi najbližim, a to je u pravilu značilvaziđenim ideološkim modelima. Istina, to su bile prve djevog bošnjačkog postkomunističkog vodstva. I u njemu je bilratorskog duha, kakvim je obilovalo i srpsko i hrvatsko nacimunističko vodstvo. U svakom slučaju društveno razdobljehtjelo izbrisati, ignorirati ili preskočiti i ponovo početi dru

građanskim socijalnim formama kakve su postojale prije njOd d k i tičk id l ij i d bij



g j p j p j jOd pada komunističke ideologije i ponovno zadobijene

vjeroispovijesti bošnjačko nacionalno vodstvo mnogo je orat većine stanovništva tradicionalnim duhovnim i običajnma značio je i spontanu reislamizaciju dobrog dijela bosanskog društva. Takva identitetska konfesionalizacija društva

tat neke posebne ciljane političke aktivnosti novog nacionto nije bilo njegov izričit rezultat, već prije spontana reakcij pojedinaca na službeni ateizam i višedecenijsko ideološkoreligije. Povrat religioznosti na javnu scenu bio je proces z

postkomunističkim društvima i svim vjerskim zajednicama da Bošnjaci u tome nisu bili izuzetak.

Pad socijalističkog režima bila je i prilika da Bosanski Mumostalno i slobodno definiraju svoj ukupni društveni i političtakva mogućnost samo je teorijski postojala. U praksi su povnirani društveni odnosi određujuće uticali na svaku, pa i bošnZato je bošnjačko političko profiliranje bilo ideološko i odvsuprotstavljenih ideologija 20. stoljeća. Kao što smo vidjeli

devedesetih godina prošlog stoljeća Bosanske Muslimane odrizonta islama pozicionirajući ih između socijalizma i parlame

tij d i đ ij li i k it li k k j t

ŠAĆIR FILANDRA

izraz su zapadnog svijeta, svijeta bez božanskog utemeljenjaki i zato destruktivni i zločinački pokušaji da se u svijetu u kdokinut nađe izlaz, uporište i utočište”3. Muslimani ne smijusunovrat Evrope povuče za sobom. Oni trebaju tražiti vlastite

ziranja i življenja u suvremenom svijetu obilježenim ateizmouniverzalizmom. Na tragu Spenglera, omiljenog među musliligencijom tog vremena, i Tahir Dautbegović je vjerovao u neZapada i to zbog njegovog vjerovanja u slobodu volje nauspduše/Istoka4. Po istom metodološkom modelu, Alija Izetbeg

ješta “između” Istoka i Zapada, između religioznog i materij

tonazora, definirajući ga kao pokušaj da se shvati i prihvati a ovaj primarni dualizma svijeta Po našem mišljenju Izetbegov



ovaj primarni dualizma svijeta. Po našem mišljenju, Izetbegovmatizirano i pojednostavljeno islam pozicionira između kršćlizma, i određuje ga kao “srednji put”, “srednju poziciju5” kojnije bila u stanju pronaći. Pri tome Izetbegović svoj svjetonanostavno transponira na socijalni i politički, stvarajući osnov

metafiziciranje politike. Metafiziciranje politike nije nerazdv politike već procjenjivanje i vrednovanje političke stvarnosti ku, religijsku optiku. Na razini profanog, političkog, to za posu kadrovskoj politici, ima preporučivanje za javne funkcije re

jedinaca kao podobnijih, odnosno poželjnijih. Uporište za taon nalazi u islamu. “Islam je više nego religija”6, izričit je Izetb

Ovim doktrinarnim credom, koji nije za pripadnike islama updava ono “više”, a to je jednostavno prelijevanje islama na drProblem nastaje kada se ovakav stav nekontekstulano primjerecimo, ne uvažava stvarnost multireligijske/multinacionalnene i Hercegovine na kraju 20. stoljeća, te kada se ovakav jedazloupotrebljava od ljudi koji pod krinkom nastupanja u ime

raju osobne ili grupne interese. Metafi

zička kao islamska, i

fi

3 Vidi Š ći Fil d “B l džić i ” d k ji i M





184

A posebno je izražena i prepoznatljiva kod islamskih narodsret s modernizmom izazvao burna politička i duhovna giba

prilike bile su u bošnjačkom susretu s Modernom i podjela liste” i “moderniste” bila je najdublja podjela bošnjačkog dr

Za tradicionaliste, uvjetno govoreći, zadatak politike je biotadašnje bošnjačko mikro-društvo, a što je za posljedicu imkonzervativizam, dok je za moderniste zadatak politike bio se na načela islama, stvori novo muslimansko društvo u modkom dobu. Izvorište ove orijentacijske podjele teško je vezaku, s obzirom na čitav spektar različitih činilaca podjele. Ali

hodišta te pojave sa sigurnošću se može utvrditi pitanje razuma u njegovom dodiru sa savremenom zapadnom civilizacijo



ma u njegovom dodiru sa savremenom zapadnom civilizacijonjačke kao islamske i zapadne kao kršćanske kulture, pitanjse podijelile bitne snage bošnjačkog društva.

Znakovito je da je onaj dio bošnjačke inteligencje i drušhvaćao tekovine novog doba dokazivanje svojih stavova v

islama, baš kao i one snage koje s istih islamskih načela te ravaju. Glavni dokaz snaga saobrazbe islama i Zapada jestestvo vjere i spoznaje u islamu. Prema njima, a za to navodvova Kur’ana i hadisa, islam je naukovno racionalno vjerovstrano raciu strano je i islamu, u prvim stoljećima svog širenvao jedinstvo vjere i znanja, i to je tajna njegova održanja i

nas se islamski, pa tako i bošnjački svijet može obnoviti jenjem iskustava prvih stoljeća islama, kad je u njegovom kril

kovana znanost koja danas cvjeta na Zapadu. Zato na osnovislama i znanosti, odgovaraju na takav način što ističu njihovnužno prihvatanje modernih znanstvenih dostignuća sa stan

Inače, sva ideološka pocijepanost tradicionalnog bošnjačktva dolazila je iz njegovih intelektualnih i političkih krugoke je karakteristično da sva ta previranja i naizgled oštre unb b i i li bit iji d di d h i t j d i

ŠAĆIR FILANDRA

Sociološke rasprave među bošnjačkim intelektualcima ugstajale kao posljedica određenih samo njima svojstvenih prođenih problema jugoslavenskog društva, tako da je čisto ssprava o nekim usko strukovnim preblemima bilo malo. Ali

to, činjenica je da je moderna sociološka evropska misao znata bošnjačkim intelektualcima tog razdoblja, dok se od ira uglavnom ograničavala na Ibn-Halduna. Od škola savrem

je među Bošnjacima preovladavale su tada građanske strujka i pozitivistička teorija društva, mada je i marksistička mčavana. Ogist Kont i njegova rješenja ostavili su, ipak, najd

te sociologe.U teorijskom smislu postignuća Edhema Bulbulovića o



j p gkraciji i politici su najvrjednija. Samo razmatranje tih, u to vnovih društvenih pojava i socioloških pitanja, svjedoči o aznavanju kretanja u savremenom društvu. Bulbulović je biosociološkom planu takvo opredjeljenje dosljedno je ispolja

svim marksistički, što je primjereno njegovoj ranoj fazi, hi jeva kao historiju klasnih borbi, on gomili prilazi biologistikad kaže da ona živi od neposrednog iskustva, umom nepro

je element rada, dogmatski je nastrojena, veoma je upotrebljtivna, reakcionarna i stacionirana u sadašnjost11. Suprotno uotime i pogrešnom stavu da je politika vještina vladanja, on is

tika najvažnijafi

lozofska disciplina. Pozivajući se na Platoncilj filozofi je bude politika a da političke stranke svoje prog

ju na filozofskim postulatima.

Рајко Куљић

Институционални развој социолРепублици Српској

К роз сагледавање релевантних индикатора профес

једне струке може се установити и степен њеног инси академског утемељења као нужног услова будућег разв



К је прилог сагледавању институционализације и профес

социологије кроз анализу података о катедрaма за социологи

Српској – Катедри за социологију Филозофског факулте

Катедри за социологију Факултета политичких наука у Б

Развој социологије у РС текао je у три смера: научно-инаставни и организациони.Ниједан од ових нивоа не искључуј

него cу се прожимали и, на неки начин, један другог стим

При оснивању K атедре за филозофију и социолог

1999/2000. године на прву годину студија уписано је

студента.Од њеног оснивања па до 2006/07. године уписан

а на K атедри за социологију, од њеног осамостаљивања

до школске 2010/2011. године уписано је 104 студента.Пр

уписаних студената већ је дипломирала.Од оснивања до

2006. године на Катедри за филозофију и социологију је об

који је добијао двојну диплому – дипломирани професор

социологије. Одлуком Катедре за филозофију и социоло

факултета, школске 2007/08. године дошло је до осам

K атедре за социологију након чега је радикално промије

програм а промијењено је и звање па умјесто професора

РАЈКО КУЉИЋ

стечених знања и вјештина, индивидуални и професио

развијање критичког, аналитичког, интердисциплинарног

мишљења, као и способности самосталног расуђивања,

и презентовања чињеница и закључака, развијање свије

међународне сарадње у области образовања, културе и Организациони сегмент се огледа кроз развој кадров

за социологију, као и кроз организовање и рад Социолош

Републике Српске. Наставници и сарадници Катедре з

Филозофског факултета на Палама у стручном погледу су

да изводе наставу из Социологије на ци jелом Универзите

Сарајеву.Социолошко друштво РС основано је 2002. године. Д



часопис Социолошки годишњак који од 2002. године из

и уписан је на листу референтних часописа Минист

Републике Србије и Министарства науке Републике Ср

је изашло шест бројева овог часописа. Друштво сваке

организује научне скупове о актуелним социолошким те је организовано 5 научних скупова: Вриједности и квали

Нација и идентитет , Друштвена моћ и насиље , Наци

друштво и Социјализација и савремене друштвене пром

Први истраживачки пројекат под називом “Перспект

науци друштва у транзицији”Социолошко друштво Репуб

реализовало у 2006. години, уз финансијску помоћ Миниси технологије Републике Српске. Руководиоци пројекта

др Пејо Ђурашиновић, проф. др Лазо Ристић, проф. др Р

проф. др Остоја Ђукић. Резултате истраживања Социоло

Републике Српске презентовало је у публикацији “ Перспе

у науци друштва у транзицији”.

Други истраживачки пројекат под називом “Озапошљавање у Републици Српској” реализован је 2

ђ ф ј ћ М

188

као фактор развоја Републике Српске”. Мотив за по

истраживања и за његову реализацију био је став за

Катедри да је неопходно да социолози, између осталог, п

у стварању искуствене основе за закључивање о проц

тренутно одвијају у Републици Српској. Реализација ни осталих емпиријских истраживања ће бити прилика д

социологије укључе у све дијелове истраживачког про

употпунили своје теоријско знање и знање из области

социолошких истраживања. Крајем 2010. године, као

пројекта, објављена je монографија “ Породица као фа

Републике Српске”, у издању Филозофског факултета ПНа основу овог фрагментираног излагања чињеница о инст



развоју Катедре за социологију Филозофског факултета у П

је закључити да је ријеч о катедри чији је рад умногом

специфичним околностима у којим је радила. Најзаслу

Катедре јесу бројни афирмисани професори у области

који су до сада били ангажовани у настави, као и ентузијакадрова који су помогли да се ови проблеми премосте. Д

наведене тешкоће мање изражене и када су створени тех

за боље функционисање, код запослених на Катедри пос

повећање степена њене организованости и квалитета у изв

основних и мастер академских студија социологије.У 20

на Oдсјек cоциологије Филозофског факултета у Паламапрва генерација студената новог мастер студија који ј

принципима Болоњског процеса, и одобрен од стране М

просвјете Републике Српске.Организација и развој студиј

од великог је значаја за континуитет развоја Филозофско

Палама, а посебно са становишта кадровских потреба у

друштвеним дјелатностима Републике Српске.

Asim Peco

Stanje sociologije u srednjim škoBosni i Hercegovini

Ovaj tekst nije rezultat cjelovitijeg i obuhvatnijeg sa

menute problematike nego ga treba shvatiti kao infunatoč svojoj nepotpunosti, može biti ishodište inicijative

l b i j l č j d š f



Oelaboriranje ovoga vrlo značajnog društvenog fenomena.

Podaci koji će biti predstavljeni u tekstu dobijeni su od P

voda Republike Srpske, Pedagoškog zavoda HNK-a, Tuzla

i Zavoda za prosvjetu HNK-a. S obzirom da nije ostvarena k

ostalim kantonima u Federaciji BiH ostaje nam da eventua prijedloge i sugestije temeljimo na pretpostavci.

Prema raspoloživim podacima stanje sociologije u sredn

Bosni i Hercegovini izgleda kako navodimo u daljnjem tek

U HNK-u sociologija se kao obavezan predmet nalazi u

novima gimnazija (opšta, jezička i pedagoška), ekonomsk

škole. Riječ je o nastavnom fondu od dva sata sedmično gd

ciji programa koristi udžbenik prof. Slave Kukića. Napomin

o srednjim školama u HNK-u koje nastavu realiziraju na bo

ku i prema bosanskom nastavnom planu i programu. Slična

ostalim kantonima u Federaciji s pretežno bošnjačkim stano

U dijelu HNK-a gdje se nastava izvodi na hrvatskom jezi

težno hrvatskim planom i programom, sociologija se nalazi u

novima gimnazija a program se realizira uz pomoć udžbeni

prof Nenad Fanukov (zagrebačko izdanje) Slična situacija j

190

Treba, isto tako, kazati da je u Republici Srpskoj u tok

koncipiranju novog nastavnog plana i programa kao i na iz

za nastavu sociologije.

Ako se pažljivije sagledaju prezentirani podaci vidljivo j

o potpunoj neujednačenosti, nepostojanju minimuma zajedšta, što obrazovni prostor BiH čini još više konfuznim i ana

navedenih i drugih činjenica koje ne idu u prilog kvalitetno

smatram da je neophodan ozbiljniji pristup ovoj problemati

žem, pored ostalog, mislim na neophodnost stručne i naučne

sociologije u srednjim školama u Bosni i Hercegovini.

S jedne strane, valja potražiti odgovor na pitanje: Zašto njim školama pokazuju stanoviti animozitet prema nastav

D li j šk k i i j j li d b i



Da li je greška u koncipiranju programa, jesu li odabrani n

čini rada i literatura ili sve zajedno, možemo samo pretpos

vanije tumačenje ovakvog stanja moguće je definirati tek n

jeg istraživanja.

S druge strane, poznato je kako je i u kojoj mjeri obrazovsne i Hercegovine razdijeljen, tako da su lako prepoznatljiv

stemi i politike koje su ideološki pretpostavljene. U tako d

aciji obrazovanje se pojavljuje kao mehanizam koji zaroblj

oslobađa, što je njegova prvenstvena zadaća.

Stoga bi bilo potrebno analizirati mogućnosti i okolnosti

ciologija mogla biti integrirajući faktor, odnosno mogu

ćnomogao započeti proces objedinjavanja obrazovnog prostor

cegovine. Ili je možda sociologija i sama ideologizirana?

Stoga potpuno opravdano smatram da bi ovakva i slična

biti diskutirana na nekoj od sljedećih sjednica Odbora.

Ivan Šijaković

Četiri pitanja o mjestu i ulozi socu bosanskohercegovačkom dru

Stanje i problemi bosanskohercegovačkog društva da

sociologijom i sociološkim promišljanjem, anlizonjem. Već dvadeset godina ovo društvo predstavlja pravu

za društvene nauke posebno za sociologiju To nama ka



Sza društvene nauke, posebno za sociologiju. To nama ka

može predstavljati “zadovoljstvo” zbog prilike da pratimo

istražujemo, komentarišemo, ali kao članovima tog društv

u svakodnevnim događanjima, ostavlja gorak ukus i osjećaj

problema, protivrječnosti, kon

fl

ikata, fragmentacije, tribalinog, kulturnog i duhovnog zaostajanja bosanskohercegovačrazvijenim dijelovima svijeta. Da bi sociologija bila sprem

na takvo stanje i izazove, mora stalno propitivati svoje sta

počevši od teorijsko-metodološkog okvira, akademskog mjdo prihvatanja i priznanja mjesta sociologa u našem društvusmislu, čini mi se, potrebno je imati u vidu i uvijek postav

pitanja o stanju sociologije i njenom uzajamnom odnosu sacegovačkim društvom: 1) Kakvo je teorijsko stanje sociologKakvo je stanje unutar sociologije kao akademske discipliuniverzitetima)? 3) Kakva je sociološka infrastruktura u BiH

prostor i mogućnosti zaposlenja mladih diplomiranih sociol

1. TEORIJSKO STANJE SOCIOLOGIJE U BIHO it j i l ij d bil k t

192

samo sociologija koja prati, razmatra i uključuje se u sve saološke teorijske, metodološke i epistemološke tokove.

U svom istraživanju i edukaciji sociologija treba da zadrži k

likim pitanjima“ (kako kažu Berger i Kelner) društva, čovjek

zistencije, da na osnovu toga stalno propituje, reinterpretira i rstiti naučni habitus. Sociologija treba da zauzme poseban ugačin gledanja, jer svijet je sve manje ono što nam se čini, što vmo, što izgleda da jeste. Zbog toga sociologija mora da drži

putu trostepenog odnosa prema društvu, svijetu, okruženju, smu i pitanju, od lokalnog do globalnog: otkriće – razumijeva

nje. Ako se ispusti neka od ove tri ključne karike, onda naš nasociologiju i proširimo njen uticaj u društvu i svakoj sredini pje težak i neizvjestan Pitanje odnosa objektivnog objektivno



je težak i neizvjestan. Pitanje odnosa objektivnog, objektivnoma) i subjektivnog, subjektivnosti (subjektivizma) u savremeteoriji i praksi postaje sve značajnije. Zadatak nam je da doz

prostora za subjektivni pristup istraživača, ali da ne narušimo

tivnosti (jedan od fundamentalnih principa u sociologiji) i povornost u suprotstavljanju liberalističkoj ideologiji koja, kroz ta i subjektivnog, ubacuje relativizam i time sociološku teoriknjiževnoj i žurnalističkoj naraciji, a sociološka znanja i anarazumskom diskursu. Pred savremenom sociologijom stoji i p

prostora i predmeta istraživanja ugroženog, s jedne strane donike u svim čovjekovim aktivnostima a, s druge strane, pritisnističkim aspiracijama raznih ideologija u društvu. Još jednomene sociologije treba ovdje pomenuti. To je odnos makro iistraživanjima i učenju, odnosno problem ravnoteže teorijskou istraživanju i analizi, kao najvažnije metodološko pitanje.

Snaga sociologije u bilo kom prostoru, pa i u bosanskoherce

tvu, zavisiće od njene sposobnosti i mogućnosti da se prilagodskim tokovima, amortizujući njihove ekstremne uticaje i čuva

t ži i đ t di i l i P t b j d

IVAN ŠIJAKOVIĆ

ma? U tom pogledu, jedno od osnovnih pitanja i aktivnosti sologije jeste pitanje stanja i vrijednosti paradigme i paradigm

paradigma iscrpjela svoju snagu i vrijednost a mi to ne primjnastaje niz problema i teškoća u analizi i objašnjenju pojava i

smo danas svjedoci. Ovdje ćemo pomenuti samo neke paradig jevaju razvoj diskursa koji bi doveo do njihove promjene, kagme o demokratiji, civilnom društvu i državi. Slabosti ove tri

bolje osjećamo danas mi u BiH kada pokušavamo da analizirhercegovačko društvo, a susrećemo se sa problemom korespoteorijskih struktura i stanja u svakodnevnom životu. Na prim

željeli da analiziramo karakteristike države u BiH, onda moramda ona nema skoro nikakav, spoljašnji i unutrašnji suverenitetzumijevala dosadašnja paradigma od državi 1 Zatim u redosl



zumijevala dosadašnja paradigma od državi. Zatim, u redosldržave na prvom mjestu dolazi država kao efikasna administr(centralizovana, decentralizovana, regionalizovana zajednicakao oblik vlasti (monarhija, republika, partiokratija, vidljiva il

garhija, formalna ili stvarna demokratija) i, kao treće, država identitet (patriotizam: ustavni, etnički, kulturni). Ako pogled

hercegovačko društvo, vidjećemo da se tu na prvo mjesto stakod poimanja države a druga dva elementa se zanemaruju. Zbovliko problema u konstituisanju i razumijevanju uloge i znač

Tek ako imamo sve naznačeno u vidu, i još dosta toga štkom osvrtu nije moguće istaći, moći ćemo se ozbiljnije, spritativnije posvetiti analizi stanja u bosanskohercegovačkomložaju sociologije u njemu.

2. STANJE SOCIOLOGIJE KAO AKADEMSKE DISCIPDrugo važno pitanje koje zaslužuje našu posebnu pažnj

stanja unutar sociologije kao akademske discipline, pitanje n

strukture, makro i mikro disciplina, kao i pitanje odnosa socli k d ki di i li i jih d

194

“socilogiju poslovanja”, “sociologiju organizacionog ponalogiju medicine” (“medicinska sociologija), “sociologiju biKod ovakvih “specifičnih” socioloških mikrodisciplina postično određenje predmeta i metoda, pojmovno-kategorijaln

orijskog obuhvata. Postavlja se pitanje da li atomizacija socdonosi više štete nego koristi imidžu sociologije u društvu? možemo biti protiv podjele sociologije na posebne i pojedine, kao što se tome nekada suprotstavljao Robert Merton, alti od opasnosti relativizacije sociološke teorije, koja je već otila neke druge društvene nauke, posebno istoriju i ekonom

Jedan od uzroka ovakvih problema u sociologiji potiče ose sociologija potisne iz akademskog prostora, sa pojedinih fciolozi pristaju na kompromis tako što joj mijenjaju ime i u s



ciolozi pristaju na kompromis tako što joj mijenjaju ime i u steme iz drugih disciplina, obično onih predmeta koji su matičn

kome se sociologija bori za opstanak. To je, na neki način, prla predmeta sociologije drugim naučnim disciplinama i dobro

janje od dijela akademskog prostora koji pripada sociologijisociologije neće se na takav način sačuvati i proširiti na duž biti privremena i djelimična rješenja za povratak izvornog z

žaja i mjesta sociologije na univerzitetu i u bosanskohercegtvu uopšte. Naravno, postoji i pritisak, pa i otimanje sociolo

skog prostora od strane mnogih savremenih akademskih discda i pomodnih) koje u svoje silabuse uključuju sociološke tečini menadžment, poslovna etika, komunikacije, organizacioganizaciono ponašanje, ljudski resursi, pa čak pravo i ekonomologija nema dobru i ravnopravnu poziciju u cjelokupnoj akaniici, onda će njena pozicija, uloga i uticaj u bosanskohercegtvu biti sve manja i slabija.

3. SOCIOLOŠKA INFRASTRUKTURA U BIHć ž i j k j dj b i i j

IVAN ŠIJAKOVIĆ

ta kako bi sociologija stekla povoljne resurse i mogla da po bosanskohercegovačkog društva.

Sljedeći važan elemenat u sociološkoj infrastrukturi jesu stitut) koji bi se bavili istraživanjem aktuelnih pojava, tema i

Evropi i svijetu. Kao što je poznato, sociološki institut ne po bi njegovo formiranje (od strane države) u narednom perioduno. Na primjer, institut za sociološka istraživanja u Sarajevu u Tuzli, Mostaru i Banjaluci bio bi od velike koristi za sociol

pno bosanskohercegovačko društvo. Pored instituta, trebalo centri za sociološka istraživanja u pojedinim gradovima, lok

cama, državnim institucijama (kao što je parlament), univerztetima na kojima se izučava sociologija kao poseban odsjek, ski program Na taj način bi se stvorile pretpostavke da socio



ski program. Na taj način bi se stvorile pretpostavke da socioozbiljnoj analizi i izučavanjau važnih pitanja i problema u sasanskohercegovačkom društvu.

Posebno pitanje u okviru sociološke infrastrukture jeste kv

kvalitet studija sociologije. Tu se misli na kvalitet magistarskradova, naučno istraživačkog rada, referenci nastavnika i istra

nastave i kvalitetan rad studenata. Ovo je osnova cjelokupnosociologija dobije adekvatno mjesto u društvu i da mu bude k

4. MOGUĆ NOSTI ZAPOSLENJA DIPLOMIRANIH SOC

Najzad, kaočetvrto pitanje koje ovdje pokre

ćem, ti

če se prossti zaposlenja mladih ljudi koji diplomiraju sociologiju. Ovo je i

rezultat i proizvod svih prethodno pomenutih pitanja, pretposta

Stanje sociologije u bosanskohercegovačkom društvu, uticaj sodnos društva prema sociologiji i sociolozima, prelama se kroz

nosti zaposlenja i potrebe za sociolozima kao profesijom i zanVelika je odgovornost starijih sociologa u tome da svojom cj

tivnošću pomažu da se stalno stvaraju mogućnosti zaposlenja m

d d di i l ih j l j j b j

Braco Kovačević

Od Odsjeka za filozofi ju i socioFilozofskog fakulteta do studij

programa sociologija Fakulteta po

nauka Univerziteta u Banjalu

Odsjek za filozofi ju i sociologiju Filozofskog fakultet

f i j 1994 di d ič k i ij



Oformiran je 1994. godine od strane matične komisije

nik bio prof. dr Braco Kovačević. Komisija je sačinila Elabo

Odsjeka za filozofi ju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u

nastavnim planom i programom studija koji se dosta oslanj

planove i programe filozofskih fakulteta na područ ju bivše posebno Univerziteta u Beogradu i Univerziteta u Novom S

Nastavnim planom i programom je bilo predviđeno izučnih filozofskih predmeta (Istorija filozofi je, Logika, Ontolog

tika, Gnoseologija), kao i temeljnih socioloških predmeta (gija, Istorija društvenih teorija, Sociologija kulture, Sociol

dr.). Takođe se u okviru studija izučavala Psihologija i Pedtodikom nastave, te strani jezik koji studenti po ličnom izbtiri semestra.

Vremenom su vršene i neophodne inovacije u nastavni

programima, uvođeni i predmeti (Filozofska antropologija, S

rodice, Sociologija naselja a kolokvijalno i starogr čki i latin

Opšti kursevi filozofi je i sociologije su bili zastupljeni i nacima Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci (Odsjek za istoriju

BRACO K OVAČEVIĆ

U 2000. godini je Odsjek otvorio dva kolegija postdip

ja: Savremena sociologija i Savremena filozo fi ja. U nastavn postdiplomskim studijima su angažovani i nastavnici sa druta bivše Jugoslavije.

U 2004. godini je počeo sa radom Institut za filozofi ju i dživanja.Iz Filozofskog fakulteta su se vremenom izdvojila četiri

prije je sa svojim studijskim programima formiran Prirodnfakultet, zatim Fakultet za fizičko vaspitanje i sport a zatimkultet i Fakultet politič kih nauka.

Fakultet političkih nauka je osnovan 27.3.2009. godine, a sa je započeo 11.5.2009. godine. Nastao je izdvajanjem četiri stma: Politič ke nauke, Žurnalistika, Socijalni rad i Sociologija



, , j g j programa Sociologija je prof. dr Braco Kovačević, redovni p

Nastavni planovi su nekoliko puta inovirani i revidirani, t

ske 2010-2011. godine novi nastavni plan studijskog progra

ja ima slijedeće predmete: Prva godina – Uvod u politi

čku filozofi ju, Uvod u sociologiju, Osnovi prava, Uvod u so

ku, Uvod u komunikologiju i informisanje, Osnovi ekonomna istorija, Osnove psihologije (ovo su zajednički predmetini za sva četiri studijska programa, (izborni predmeti su straga godina – Opšta sociologija 1, Metodologija društvenih nsociološke teorije, Ruralna sociologija, Savremene sociološciologija rada, Urbana sociologija, Sociologija morala, Soclogija, (izborni predmeti su: Sociologija svakodnevnog živ

ja prava, Socijalna ekologija, Sociologija masovnih komunska sociologija, Sociologija sporta); Treća godina – Socio

Sociologija kulture, Opšta sociologija 2, Studije roda, Socionih konflikata, Socijalna patologija, Sociologija porodice, Sgrafi ja (izborni predmeti su: Etika, Etnologija, Sociologija m

l ij d l ij S i l ij k ) Č t t di

198Predmeti su svrstani u četiri uže naučne oblasti: Teorij

ja, Posebne sociologije, Socijalna antropologija i Metodolkih istraživanja.

Prema ranijem Zakonu o univerzitetu na smjeru Sociolog

van postdiplomski studij pod nazivom Savremena sociologija postdiplomskog studija je prof. dr Braco Kovačević. Studij jkroz četiri semestra sa predmetima: Teorijska sociologija, M

cioloških istraživanja, Sociologija politike, Sociologija relig

kulture, Društveni pokreti, politič ke partije i interesne grup politike u BiH, Kolektivno pamćenje i politič ka kultura, Str

U pripremi je Drugi ciklus studija sociologije ( Master prU nastavnom procesu na Studijskom programu Sociologij

tdiplomskom studiju Savremena sociologija angažovani su



p j g j gdrugih univerziteta sa prostora bivše Jugoslavije.

Kao što se moglo vidjeti, kratak je period od osnivanja o fi je i sociologije na Filozofskom fakultetu, a zatim i Studijs

Sociologija na Fakultetu političkih nauka. Na studijskom pologija se nalazi šest nastavnika (dva u zvanju redovnih pr

zvanju vanrednih i dva u zvanju docenata) i šest saradnika (tvoro magistri). Nanstavnici i saradnici imaju zapaženu na

produkciju radova.Uvođenje bolonjskog koncepta studiranja (četvrta je god

povećanje normi nastavnicima (6 sati) i saradnicima (10 saonemogućili razvoj studijskih programa u smislu da na jedimaju dva ili više nastavnika i saradnika.

Vladimir Premec

Odsjek za filozofi ju i sociolog

K atedra, kasnije Odsjek za filozofi ju osnovan je u jesenkada je upisana prva generacija studenata. Prethodnih g

intenzivno pripreme u smislu kadrovskog jačanja. Prvi nastavn

bili su Ante Fiamengo, Ivan Focht, Andrija Krešić i Šefkija Žulgodina kasnije na Odsjeku rade Arif Tanović, Vanja Sutllić, AbAnte Pažanin i Olga Kozomara Iz Zagreba su dolazili profeso



Ante Pažanin i Olga Kozomara. Iz Zagreba su dolazili profesolipović, Branko Bošnjak, Rudi Supek, Danilo Pejović i Gajo PBeograda Vuko Pavićević, Mihajlo Marković, Svjetlana KnjaStojanović, Andrija Stojković etc. U junu i septembru 1960

nekolicina studenta prve generacije upisanih, a dvoje od njihrović i Kasim Prohić) uskoro su izabrani za asistente.

Odsjek za filozofi ju i sociologiju je nemoguće zamisliti b blioteke. Veliki dio njezinog fonda je propao prilikom minirande Loris u kojoj se nalazio stan profesora Šar čevića. Za održ

blioteke svakako pripada zasluga bibliotekarkama Ljubici Đ

Mirki Curać, magistri bibliotekarstva i prof. filozofi je i soČolović i prof. Emini Kešan.

Unutar redovne naučne i pedagoške djelatnosti Odsjek sekontinuirano proučavanje filozofi jskih disciplina osobenih zstudija. Na Odsjeku se ostvaruje studij historije filozofi je, omena do danas, ontologije, logike, estetike, etike, gnoseolo

nog marksizma, uključujući i posebne discipline sociologijedij filozofije oslanja, tako da je danas zasebno definirana ka



VLADIMIR PREMEC

istraživačkoj i izdavačkoj djelatnosti (ZINK-Prvi Znanstveinkubator u Bosni i Hercegovini, osnivač i pokretnik prof. dstudentski filozofi jski časopis SOFOS, koji je također pokIbrulj). Trenutno je na organizacionim pitanjima filozofskog

ji najistaknutiji prorektor Samir Arnautović, koji je u koordArndtom iz Berlina, predsjednikom Hegelovog društva, orgaII internacionalni Hegelov kongres, polovinom septembra/rdine u Sarajevu. To je bio, poslije Međunarodnog kongresa koji je održan u septembru/rujnu 1967. ovdje u Sarajevu, najzofa sa međunarodnim predznakom u Bosni i Hercegovini.

Filozofi

jski život u Sarajevu i Republici Bosni i Hercegoorganiziran u Filozofskom društvu BiH, preimenovanom u D

zo fi ju Bosne i Hercegovine, koje je gotovo umrtvljeno. Međj fil f k d k j j l k i



no je filozofsko društvo THEORIA, koje je vrlo aktivno, na čdr. Samir Arnautović i ono je organizator Hegelovog kongr

Ovaj kratki radni portret Odsjeka za filozofi ju i socioloželim završiti podatkom o PRVOM RADNOM SAVJETOVA

NATA FILOZOFIJE JUGOSLAVIJE, koje je održano na Fkultetu u Sarajevu, a organizirali su ga studenti filozofi je izgreba, u aprilu/travnju, 1962. godine. Uime studenata, poz

pisali Božidar Gajo Sekulić iz Sarajeva i Jure Juras iz ZagrFilozofskim fakultetima u Beogradu, Ljubljani, Skoplju, Zi Zagrebu. Ne znam, da li je, sub specie aeternitatis, mogućstorijskim slučajnostima...? Očevidno jeste, da filozofi jski žru zabludu: Rat je otac svega.

HRONOLOGIJSKI RAZVOJ ODSJEKA ZA FILOZOFIJU I SOCI

FILOZOFSKOG FAKULTETA U SARAJEVU,PO REDOSLIJEDU IZABRANIH NASTAVNIKA I ASISTENATA

Filozofski fakultet u Sarajevu postoji od 11.11.1950., Oštine Bosne i Hercegovine Prosvjetne vlasti su u Republici

202torirao u Zagrebu. Postao je poznat širom Jugoslavije po svku Osnovi opće sociologije iz 1963. Iste godine prelazi na Fkih znanosti u Zagreb.

02. 1951. godine izabran je za asistenta na Filozofskom

drija Krešić. Studirao je filozofi ju u Lenjingradu, Moskvi i1956. predaje dijalektiku, ontologiju, gnoseologiju i logikuOdsjeka za filozofi ju. Godine 1961. izabran je u zvanje izvfesora, ali iste godine prelazi u Beograd gdje na Saveznomtvenih nauka preuzima dužnost upravnika Odjeljenja za fil

predsjednik Jugoslavenskog udruženja za filozofi ju. Prevod

skog i ruskog jezika. Autor je brojnih knjiga od kojih se izdvligiji, državi etc. Nosilac je Spomenice 1941.03. 1951. godine diplomirao je filozofi ju na Filozofskom b I F ht i i t di i b j j i t t



grebu Ivan Focht, i iste godine izabran je u zvanje asistenta ztom za estetiku, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Godin

je u zvanje redovnog profesora estetike. 1974. g. odlazi u nziju i preseljava u Zagreb. Bio je dopisni član Akademije nasti BiH. Prof. Ivan Focht je u ex-jugoslavenskoj javnosti polac koji je u svojim knjigama izveo najcjelovitiju estetičku dio je sa njemačkog jezika. Focht je kao lični šifrant Valterlovao u antifašističkom pokretu od 1941-1945.

04. 1952. godine izabran je za asistenta na predmetu HistŠefkija Žuljević, usmjeren na proučavanje razvoja filozofi jeuka a posebno je istraživao strukturu religiozne svijesti i atgov prijedlog prevedeno je čuveno djelo protestantskog te

Otto-a, Sveto. Nosilac je Spomenice 1941.05. 1955. godine izabran je u zvanje asistenta na Odsje

ju Filozofskog fakulteta u Sarajevu Vanja Sutlić. Godine 1u zvanje docenta za predmet suvremena filozofi ja, a 1962. z

profesora. Bio je šef Odsjeka. Jedan od pokretača filozofskei j i i i d diš ji l i d ik G di 1964

VLADIMIR PREMEC

nja za filozofi ju BiH, i potpredsjednik Jugoslavenskog udružfi ju. Bio je urednik Pregleda, osnivač časopisa Surway i Dvač i urednik biblioteke Ethos, Polis i Hrestomatija etičkih tni interes akademika A. Tanovića je liberalna politička misa

što se vidi već iz njegove disertacije o Bertrandu Russelu, pgija i etika. Autor je brojnih knjiga. Dobitnik je 27-julske nake Bosne i Hercegovine, Nagrade “Veselin Masleša” i Nagr

Nosilac je Spomenice 1941. i brojnih odlikovanja.07. 1958. dolazi na Odsjek za filozofi ju Filozofskog fak

asistenta i kasnije docenta,Ante Pažanin. Po obrazovanju filo

sta, zanima se za Husserlovu fenomenologiju, marksizam i oi politike. Sada je profesor na Fakultetu političkih znanosti 08. 1960. izabran je u zvanje asistenta na Odsjeku za filo

Š č ić k j d š Od j k fil fij U i it



Šar čević, kamo je došao sa Odsjeka za filozofi ju Univerzitetoku nastavničkog poziva predavao je historiju filozofi je, suvrei marksizam, ontologiju, filozofsku antropologiju, sociologijuu filozofi ju. Redovni je član Akademije nauka i umjetnosti Bovine i emeritirani profesor Univerziteta. Filozofi jski interes ačevića je metafizika, filozofi ja znanosti,filozofi ja jezika, dijalneutika što se vidi iz njegova opusa koji je najveći u balkansk

jeme rata od 1992-1995. boravi u SAD. Dobitnik je 6-aprilskda Sarajeva i 27-julske nagrade Republike Bosne i Hercegov

09. 1961. godine je izabran u zvanje asistenta za estetikuBio je francuski i njemački stipendista. Na Fakultetu je oba

predsjednika Kolegija za postdiplomski studij iz filozofi je, kulteta, predsjednika Savjeta i dekana Filozofskog fakultetavorni urednik časopisa Izraz, Dijalog i filozofske biblioteke vo polje interesa je suvremena filozofi ja i estetika. Objavioi prijevoda sa njemačkog. Dobitnik je 6-aprilske nagrade G

27-julske nagrade Republike Bosne i Hercegovine.10 1961 di i b j j i t t d t

204ciklopedijski interes potvrdio se u istraživanju društvene mislcegovini, u suvremenoj filozofi ji, u politici i diplomaciji etc.no djelo proučava povijest bosanske duhovnosti (u 4 knjige). RAkademije nauka i umjetnosti BiH i vodi akademijin Centar z

i leksikografi ju. Dobitnik je 6-aprilske nagrade Grada Sarajevagrade Republike Bosne i Hercegovine. Učesnik je antifašistič12. 1965. izabran je Milan Damnjanović u zvanje docenta

tičke filozofi je, a od 1967. za historiju filozofi je klasičnog njlizma. Studirao je filozofi ju i psihologiju u Zagrebu, a doktorBeču. 1972. odlazi sa Filozofskog fakulteta, ali se povremen

predavač na postdiplomskom studiju, kao

član je doktorskih klja interesa Milana Damnjanovića su estetika i suvremena filo

fenomenologija. Objavio je više knjiga i prijevoda sa njemač13 1966 izabran je u zvanje docenta na predmetu teorij



13. 1966. izabran je u zvanje docenta na predmetu teorij ja Esad Ćimić. Bio je glavni i odgovorni urednik revije Oddine prelazi na Filozofski fakultet u Zadru. Polje njegovogligija u samoupravnim odnosima, ali i religija kao obilježjesti i njezine transformacije. Objavio je više knjiga koje ga lesociologa religije.

14. 1967. godine izabran je u zvanje asistenta za socio

Jakšić. On je kao sekretar Odsjeka počeo uz filozofi ju pisa ju”, tako da se toj slučajnosti zahvaljujući može govoriti o pka za filozofi ju i sociologiju.

15. 1967. izabran je u zvanje asistenta za antičku i srednlozofi ju Vladimir Premec. Polje njegovog interesa je hist

općenito,i hrvatska filozofska baština, posebno. Bio je predtva za filozofi ju BiH, predsjednik Vijeća Odsjeka za filozofi

ju u tri navrata. Objavio je više knjiga i prijevoda sa latinski talijanskog jezika.

16. 1969. izabran je u zvanje asistenta Risto Tubić na prj litičkih i ij l ih t ij Fil fij j t di B

VLADIMIR PREMEC

19. Krajem 1973. dolazi na Odsjek profesor Pravnog fa jevu Besim Ibrahimpašić. Njegova specijalnost je sociologike. Uređivao je časopis Pregled. Krajem 1984. odlazi u mirotivira na Univerzitetu u Mostaru.

20. 1974. godine izabran je na predmet historija i teorija msim Muminović. Studirao je filozofi ju i germanistiku u Saramagistrirao u Beogradu, a doktorirao u Zagrebu. Objavio jeiz filozofi je i marksizma.

21. 1974. godine izabran je u zvanje asistenta za marksimeunović. 1984. godine izabran je u zvanje profesora na pr

mena historijafi

lozofi

je. Objavio je brojne studije i knjige. Nsjek ujesen 1992.22. 1974. izabran je u zvanje asistenta za sociologiju ku

lić Studirao je i magistrirao na Odsjeku za filozofiju i socio



lić. Studirao je i magistrirao na Odsjeku za filozofi ju i socioskog fakulteta u Sarajevu, a doktorirao u Beogradu. Istraživhistorije i sociologiju kulture. Napustio je Odsjek 1992.

23. 1975. godine izabran je na predmet teorijska sociolog jak. Studirao je u Zagrebu filozofi ju i psihologiju, a specijallogiju kod profesora Tanenbauma na Univerzitetu An Harbsao je o problemima traumatizma, o uzrocima i posljedicammacija”, o političkom profesionalizmu, o mogućnosti emansamoupravljanju, o strukturi stripa etc.

24. 1976. godine izabran je Sulejman Bosto za asistent

ontologija. Studirao je, magistrirao i doktorirao na Odsjekusociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Autor je brojnlozofi je i prijevoda sa njemačkog jezika.

25. 1978. izabrana je u zvanje asistenta pripravnika za eBabić-Avdispahić. Studirala je, magistrirala i doktorirala nalozofi ju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Autor

ga iz područ ja etike i metaetike.26 1979 i b j j i t t t tik P d

20628. 1989. godine izabran je u zvanje asistenta za ontolog

lozofi ju Ugo Vlaisavljević. Postdiplomske studije završava ui doktorira 31.07.1992. Sada radi u zvanju redovnog profesgiju. Objavio je više knjiga. Prevodi sa engleskog, francus

kog jezika. 29. 1990. izabran je u zvanje asistenta za logiku Nijaz Idemske graduse stekao je na Filozofskom fakultetu u SarajeFulbrigtovu stipendiju u USA. Sav njegov opus posvećen je

problema logike i metodologije. Autor je više knjiga. Prevokog i engleskog jezika.

30

. 1990. godine izabran je u zvanje asistenta za sociolović. Napustio je fakultet 1992. Vratio se poslije rata sa doktstekao u Njemačkoj. Istraživao je neoskolastičku tradiciju cegovini Prevodio je sa njemačkog Sada živi u Zagrebu i r



cegovini. Prevodio je sa njemačkog. Sada živi u Zagrebu i rgrafskom zavodu “Miroslav Krleža”.

31. 1992. godine izabran je u zvanje docenta na predmecijalnih i političkih doktrina Salih Fočo, a poslije smrti R. S

je i predmet teorijska sociologija. Diplomirao je sociologij političkih nauka u Sarajevu, a magistrirao i doktorirao na Fkultetu. Autor je brojnih studija i knjiga iz sociologije.

32. 1993. godine izabrana je u zvanje docentice za estetičević. Bila je prethodno metodičarka nastave filozofi je. Stulatinskog jezika završila je na Odsjeku za filozofi ju i romanivu, gdje je i magistrirala. Doktorirala je na Filozofskom faklišta u Zagrebu. Autorica je više knjiga i studija iz estetike.

33. 1996. godine izabran je u zvanje asistenta za suvre

ju Samir Arnautović. Sve akademske graduse stekao je na Ozofi ju i sociologiju. Aktivan je u filozofskom životu. Njegoodržan je u Sarajevu XXVIII Svjetski Hegelov kongres. Tr

rektor Univerziteta u Sarajevu.34 1996 i b j j i t t i t č fil fi

VLADIMIR PREMEC

37. 2007. izabran je u zvanje asistenta za sociologiju Vedvić. Studije filozofi je i sociologije završio je na Odsjeku zaciologiju u Sarajevu.

38. 2007. godine izabran je u zvanje asistenta za teoriju

nan Šljivo. Studijefi

lozofi

je i sociologije završio je na Odsfi ju i sociologiju u Sarajevu.39. 2009. godine izabrana je u zvanje asistentice za soc

Gaković. Studije filozofi je i sociologije završila je na Odsje ju i sociologiju u Sarajevu.

40. 2010. godine izabran je za asistenta na predmetima Hfi

je III i IV Toni Renić. Završio je studij

fi

lozofi

je i socioloskim studijama u Zagrebu.Saraj





Prikazi i osvrti





Nijaz IbruljMilenijski zločin i politike

kompromitacije1

K

njiga “Ples mrtvaca oko Mostara. Filozofsko-političk

Muhameda Filipovića, objavljena u Sarajevu 2012.g

filozofsko-političkih eseja sa prevladavajućim elementima a

kazivanja. Akademik Muhamed Filipović je akter zbivanja prije agresije na Bosnu i Hercegovinu, tokom agresije, a dan

l k



pljivi svjedok agresivnog politikantstva koje se provodi okMostara. To da je knjiga zbirka eseja znači da su činjenice ovisne od ontologije i epistemologije prvog lica, od mor

njima govori, od njegove percepcije i memorije, od njego

i političkih namjera. A onda i od njegove interpretacije tihnije samo subjektivna nego inter-subjektivna, jer tek iz inter

proizaići istina na vidjelo kao skup stanja stvari koja mogu bnegativna. Istina nije gotova pozitivna stvar koja se nalazi u može dobiti negacijom negativnog stanja stvari. I mislim da

djelu. Ova knjiga na taj način postiže svoju istinosnu vrijedsvjesna interpretacija uključuje i monitoring kojeg pisac esu odnosu na samoga sebe.

Unutarnji razlog nastanka ove knjige je (1) da osudi pognjihove predstavnike u Hercegovini, (2) da pruži argumentacij

grad Mostar (a ne za golo preživljavanje spašenih na jednoj o

za jedinstvenu državu Bosnu i Hercegovinu (a ne malo bošnjteritoriji Republike Bosne i Hercegovine) Ako su i naše namj



NIJAZ IBRULJ

Akademik Muhamed Filipović uvijek postupa kao čovjekrješenja temporalna, ovisna od trenutka, od ljudi, od njihovindividualne i kolektivne semantičke historije, od interpersokacije i intersubjektivne interpretacije. Stoga akademik Mu

vić nije nikada bio mislilac ili govornik sa distance, iz sjenne, iz podruma, iz zbjega, iz emigracije, ispod jorgana, sa k

pore. Sve te lokacije, sve te busije, za njega ne postoje, jer sa kojih dolaze zavjerenici koji se u njima skrivaju u šutnji ičima, jer je jedino prirodno mjesto njegovog opstanka uvijektar, epicentar događanja ljudskog racionalnog nemira.

Eto, taj racionalni nemir koji vrši redeskripciju sudbinskglavama ljudi i povijesnih devijacija činjenica, koji vrši racio

pameti u odnosu na brutalnu stvarnost, koji od nas traži da od bježimo nego da je shvatimo i da je promijenimo. Taj raciona

M h d Fili ić fil f i B k ji j d N



sam Muhamed Filipović, filozof iz Bosne, koji putuje od No Novog Mostara sa istom energijom epskog bošnjačkog junakzločine i njihove uzroke i njihove počinitelje da bi sastavio ksudjeluju sva slova jezika zločina. To su prostori koje Muhame

dinama okupira da bi na njima stavio u pogon ljudsko mišlje

2. Ne treba ponavljati sve nalaze koji postoje u ovoj knjizi a

na milenijski zločin izvršen u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ž

da uprkos tome što su činjenice na koje se knjiga odnosi brutterpretacija takvih činjenica uvijek mučna, ova knjiga ipak nijnaroda da je genocidan narod, niti jedne vjerske institucije dinstitucija. Ona više pokazuje da ideje o integralnom hrvatstv

gralnom srpstvu ili ideje o transnacionalnom bošnjaštvu vod zintegriranoj Bosni i Hercegovini, što je zapravo kamen teme

instrument, primarni uzrok zla za ovaj prostor i ljude, dolazidinca, od partije, od etničke i nacionalne elite ili od vjerske e

214dovoljno široka za sve koji žive u ovoj zemlji, koja će omonak razvoj svima, uz uvijet očuvanja svega onog što je bitnoi podjednako unapređivanje i cjeline i njenih dijelova. Dana

politika morala bi, nakon svega što se muslimanima dogod

jedina uzdanica za njih opstanak države Bosne i Hercegovinkratski razvoj, a da je taj opstanak usko povezan sa dosadanj

modela tripartizma, odnosno specifičnog bosanskog političk

svakog drugog multilateralizma, kako kao temeljnog kriterijmiranja vlasti na svim nivoima i djelovanja svih institucija usvugdje gdje je bitno funkcioniranje bosansko-hercegovačstitucija koje su vezane za opće interese svih, ali i onih kojterese posebnih elemenata te cjeline. U tom kontekstu je svana “svojim” posebnim interesima i zbog toga narušavanje društveno-političkih cjelina, koje ne podrazumijevaju ravnoi l ih d i jih č šć i t lj ti



i ulogu svih naroda i pravo njihovog učešća i zastupljenosti cijama i bez obzira jesu li one institucije općeg ili nekog potera i značaja, reakcionarno i ne osigurava ni bosanske ni njnacionalne interese... Poštovanje ovih načela sadrži osnovnsvake normalne i logične, a potom i uspješne politike u Bosnni i od nje se ne smije odstupati ni pod kakvim uvjetima, a ne smiju previđati i zaobilaziti tako da se o njima demagoškgovori, a djeluje protiv njenih načela.” (Filipović, 2012, 13

3.Moguće je na ovom mjestu postaviti pitanje: ko su ljudi govini i u Bosni koji mogu raditi na ovom programu koji je stranici koju sam pročitao? Onda kada se ispišu sve knjigezločinima, kada se izvrše sve interpretacije svih brutalnih č

balo bi o tome napisati knjigu, ali onda bi trebalo pogledati

dućnosti, u skup konsekvenci koje mogu uslijediti iz ovakvocepcije i interpretacije, iz memorije ovakvog stanja. Ne tre

NIJAZ IBRULJ

nizmu nisu samo Bošnjaci borili za Republiku Bosnu i Herci Bosanaca i Hercegovaca u bošnjačkom korpusu koji nisu p

je uvjerenje da je Bosna i Hercegovina, a ne mala bošnjačBalkanu, zapravo ona država koja nam treba svima skupa. T

naći u ovoj knjizi.“Nisu, naravno, svi Hrvati postupali tako, tj. nisu se pona

Tuđmanovom antibošnjačkom i uopće nemoralnom antibosan

slimanskom politikom nagodbe sa srpskim nacionalizmom, njaka muslimana i protiv interesa Bosne i Hercegovine, što do

politička sudbina tadašnjeg predsjednika HDZ-a Bosne i Her pana Kljujića, nego i mnogo jasnije sudbina svih onih bosansksu podržavali bosansku politiku i Bosnu i Hercegovinu kao d

bili progonjeni i nemilosrdno likvidirani u zasjedama i drugikvidacija izvršenih po uzorima likvidatorske policijske, tero

Tuđmana Šuška i njegovih izvršilaca kakvi su bili Mladen N



Tuđmana, Šuška i njegovih izvršilaca, kakvi su bili Mladen Nslični profesionalni teroristi i ubojice. “ (Filipović, 2012, 90)

4.Ipak, krici koji dolaze iz bošnjačke historiografi je, iz memtara, iz autobiografskih kazivanja, iz filozofske i političke essovnih grobnica, mogu i moraju biti permanentno upozorenBošnjake, nego i za duge narode, da politički i ideološki zatro

jek mogu ljudima napraviti zlo na intencionalan način, da u

nu postoji vječno vraćanje jedne i iste ljudske prirode, dokrijetka i slučajna pojava, da opasnost nije prošla niti da je opla na ovim prostorima, da je opasnost po život i ljudsko dosni a ne temporalni čovjekov kontekst.

Ne postoji bosanskiji Bošnjak u svijetu od Muhameda Figuća je konverzija ove sintagme: ne postoji ni bošnjač kiji Bo

hameda Filipovića. Zato je Bosna i Hercegovina u fokusu oneka mala bošnjačka državica-entitet na teritoriji Republik



Mile Babić

Moć uma1

Ivo Komšić svojom knjigom nudi novi pojam sociologij

dijalog s najznačajnijim političkim filozofima, počevš

preko I. Kanta. G. W. F. Hegela i K. Marxa, pa do Maxa W

Heideggera, Richarda Rortyja, Johna Rawlsa, Jürgena HabermTaylora. Najprije analizira razliku između teorijskoga i prak

ističe kako stvaralački um pokazuje da novo nije kontinuit

Kao ilustraciju novoga poimanja sociologije nudi nov pri



situaciji i zbivanjima u Bosni i Hercegovini, koji se očitov

Hrvatskoga narodnog vijeća, a što je opisao u svojoj knj

zemlja. Tko je, kada i gdje dijelio BiH . Na prvim stranicama knjige Komšić pokazuje razliku izm

(društvenih) znanosti, u kojima se vidi kako slobodna volja,

subjektivne ideje utječu na povijesnu praksu. Jedna je krajno

vijest kao niz slobodnih volja bez kontinuiteta i s ograničen

druga je krajnost shvaćati povijest kao kontinuum, kao proce

volje integrirane. Druga krajnost promatra povijest kao prirod ba reći da povijesni proces uključuje izbor između više mogu

i odluka mogu mijenjati karakter okolnosti i konstante pretvo

a varijable u konstante. Tako se u BiH za vrijeme posljednje

lo da je ono što je za nacionalne ideologe bilo konstanta, za d

jentirane ljude to je bilo varijabla. Ukoliko su sredstva za ost

– koje su nosioci nacionalizma postavili – sila, pritisci i zloč

da su te svrhe krive i neodržive. To očituje da povijesno djelo

218

se suprotstaviti uime istine do koje dolazimo svojim umom.

kuje teorijski i praktični um, a politička djelatnost nosi sve o

tične spoznaje i uključuje stvaralačku moć uma, koja će posr

zahtjeva teorijskoga uma i zahtjeva postojeće političke stvarn

Komšić pokazuje da se sociologija od svoga utemeljenja

između društvenih struktura i socijalne akcije, između statike

toj dihotomiji sociologija je uzroke socijalnog djelovanja tra

tvenim strukturama ili u društvenim akterima. Uzroci društv

nje bili su za obje sociologije nepromjenjivi. Tumačiti sve do

tvu samo iz perspektive socijalnih aktera je jednostrano, kao š

no kad se svi događaji tumače iz perspektive društvene struk

pravo monoperspektivistički pristup. Potrebno je spoznati št

među društvene strukture i društvenih aktera, kako struktura

re i kako akteri utječu na strukturu. Ne samo to, nego i uvid

zi do promjene strukture društva i do promjene strukture ličn



zi do promjene strukture društva i do promjene strukture ličn

to dvoje uzajamno povezano. Komšić tvrdi doslovno: „Zada

je kao opće društvene znanosti ponuditi novu i jedinstvenu te

razumijevanja kako socijalne strukture i svih njenih datosti, t

akcije i svih njenih subjektivno-vrijednosnih pretpostavki. Ta

mijevanje, s jedinstvenom teorijskom postavkom, izbjeglo d

tvene strukture i socijalnih aktera, datosti i intencionalnosti k

ja) opterećuje sociologiju od njenih početaka pa do danas. Is

mija je omogućila razvoj sociologije u širinu preko njenih dis

strane, ali problem toga odnosa ostaje otvoren do danas“ (strSvoj koncept sociologije Komšić ilustrira tumačenjem k

posljednjega rata (1992-1995) i ističe da se u BiH dogodilo „

jetko zbiva u povijesti bilo kojeg društva – raspala se socija

njeni samostalni elementi ušli u međusobni sukob, te socija

li bez vrijednosnog sistema koji je omogućavao i usmjerava

jalne aktivnosti“ (str. 106). Zato on predlaže da događanja uij ti l ći d ij ti i j i i t i l

MILE BABIĆ

tako nastoji nadići postojeću dihotomiju u socijalnom istra

svoj predmet razumijevalo polazeći samo od jednoga kauza

cijalne strukture ili od socijalnih aktera. Zbog toga on nudi

sivi kauzalitet , tako što se uzrok prenosi sa socijalne strukt

ne aktere i obratno, te tako što uzrok mijenja svoje mjesto u

smjer i intenzitet djelovanja. Socijalni akteri su socijalni pu

di ne samo za pojedince, nego i za grupe i za cijelo društvo

Komšićevo tumačenje uzima u obzir M. Weberovo shv

djelatnosti koja može biti svrhovito-racionalna i vrijednos

Pojam prenosivi kauzalitet upravo to pretpostavlja. Kad je ri

sno-racionalnoj djelatnosti, treba reći kako je vidljivo da se

nosi sa socijalne strukture na socijalne aktere i obratno, što

zalitet pulsira. Za Komšića, socijalne prakse i socijalne struk

razumljive samo u svjetlu prenosivoga kauzaliteta, tj. u njeg

Weber nije imao potrebu za premještanjem socijalnoga kau



j p p j j j g

smjestio kod socijalnih aktera jer je „pred sobom imao sta

sko-ekonomski i vrijednosni sistem koji su se uzajamno leg

109). J. Habermas je uvidio kako je smještanje kauzaliteta stranu pristrano, pa je uveo pojam komunikativna djelatnost

djelatnosti u kojoj se društvena stvarnost i akteri uzajamno

građuju. No, njegova ideja komunikacije pretpostavlja jedna

aktera, što znači da je takva ideja utopijska jer apstrahira od

nja u društvu. A. Giddens uvodi pojam strukturacija koji ob

jalne aktere i socijalne strukture. Tim se pojmom izbjegavameđu strukture i pojedinaca. U tom procesu dolazi do socij

dinaca i do individuacije socijalnih vrijednosti i normi.

Svi su navedeni pojmovi po Komšiću prikladni za objašn

nih sistema, ali nisu plauzibilni imamo li pred sobom raspad

jednosnih struktura kakav se dogodio u BiH. Prenošenje kau

vrste djelatnosti na drugu dokaz je da su postojeće svrhe izgti j t i ć T k t j ž l d ti t

Abdulah Šar čevi

ć

Socijalna moć uma

“Kad bismo bar mogli reći što mislim

rekli. No č ini se da za to nismo stvoreni. S

sto toga za stalno stanje hipnotič ke pos

pnotič ka postojanost pravi je fantazmič

Svaki je čovjek novi početak, obdaren slobodom za zlovanje.

Ivo Komšić napose u prvim poglavljima živi u jednoj po



Ivo Komšić napose u prvim poglavljima živi u jednoj pofi ji, daleko od novijih filistara među historičarima i političa

plicira suvremeni moralitet. Mjerila su od Platona i AristotHegela, do Sartrea i Camusa, do Malrauxa i Thomasa MannOn je odabrao smisaoni angažman, kao nekada u Pokretu

cuskoj Albert Camus, J.P.Sartre, A.Malraux, Antoane de S

(1900-1944). Odviše voli svoju Bosnu i Hercegovinu, onu kljećima simbol multikulturalizma, onog najvišeg u civilizai Istoka, odviše je volio svoj narod da bi bio nacionalist. Sstavlja u vjeru, u ono nacionalno osjećanje koje je svagda no, koje nikada ne poriče nacionalno. On se vezuje za vrijeda jasno gleda i spoznaje u njemu. Nasuprot osvajačima, onu što je vjerovao i Albert Camus u toku Pokreta otpora u okcuskoj. Vjeruje da “postoji samo jedna korisna akcija, ona kla čovjeka i zemlju”, jer, paradoksalno, veličina je promijeni

“Pojedinac ne može ništa, pa ipak on može sve.” (A.Camus


“Osvajači su samo oni među ljudima koji osjećaju dostagu eda bi bili sigurni da uvijek žive na tim visinama i s puntoj veličini... Osvajači mogu najviše. Ali, oni ne mogu više oka kada on to želi.” (Albert Camus)

Već sam kazao da Zapisi (tako bih mogao imenovati) Ivedoče da se ništa ne može utemeljiti na sili koja sakriva gub

Ništa od osvajača “ne može potrajati, čak ni njegove doctrinčovjek posvjedočio vrijednosti koje su humanističke, kojimtu susrećemo um kao domovinu, lucidnost u Camusovom sm

stavlja ljudsku protivrječnost. Ovdje je prije svega ranjivi no ljudstvo, solidarnost, ljudsko prijateljstvo. Među onim nosjeća svoju moć i svoje granice”. Ova lucidnost obasjava pi izvan nas, ropstvo ideologiji koja ubija svakog drugog sud

Odvažnost i sreća su unutra. “Svatko se ogleda u drugimanas je to teška punoća zrcala istodobnosti različitih vremen



svemir” rezonancije, “apoteoza stapanja” horizonta prošlosLjudska inteligencija nalazi utočište u miru, u dostojanstvu nost pogubnoj ravnodušnosti i relativističkom užasu. “Ali njezina sloboda.” (Albert Camus).

U “Preživljenoj zemlji” su središnji motivi: volja za živdostojanstvu, a to znači kraj ratu i stradanju. To je, čini se, ono tajno sunce” (Octavio Paz, Labirint samoće), forme onuzdiže ljubav i slobodu ljudi, koji prezire laž koja je već po

autentičnosti. Ništa nije prekriveno oprezom i zasljepljujućostoji samo duh koji analizira, pati, koji zapada u teški melancizam, koji nije u stanju da laska, da se udvara i da se pretv

Vjerujem da je za pisca ove knjige “ura-optimizam perverz

tiva koji je nekada imao bolje dane” (Th.W.Adorno). Od toodijeliti kritika agresivnog nacionalizma i šovinizma, na koje

mir i sloboda ne mogu utemeljiti. Umaraju nas naivno optimij li i litičk č j O fil fij “ ž l

222To je snaga duha da se odupre barbarizmu nacizma, da

vjerenje slobodi i pravdi zajedničkog života, da se ova beskmlja dovede do duha veličine koji je i duh Evrope, koja sno“zbog osamljenosti pred koju je postavljena”. (A.Camus)

Ima u “Preživljenoj zemlji” prizora koji izazivaju bolnođenje: od onih koji javno prepoznaju strahote rata, dalekoseodluka, iluzija, do gotovo lirskog prizivanja beskrajne brig

bliskijim. Poruka je kao i u svim velikim tragedijama. Alberu pravu kada je govorio o Francuskoj u toku Drugog svjetskrio je kao i Ivo Komšić o filozofi ji koja je dobra za život. Ljvide uvijek u čemu je njihov izgled na slobodu, mir i pravduhovo pravo na bogatstvo”. Mi se otvaramo kazanom u Prežako se borimo protiv ravnodušnosti i lakomislenosti u namu Evropi u kojoj je i umno i neumno.

“Ono je toliko umno koliko je neumno: umno utoliko što



lopoklonstvo, neumno utoliko što se okreće protiv svog vlas

je prisutan samo tamo gdje se ne mora potvrditi ni pred kojo

niti pak pred intencijom: nema sreće bez fetišizma”. (Th.W.Prizivamo ideju filozofi je da je čovjek umno biće, da je sp

lovanje primjereno umu, ljudskom dostojanstvu, ideji slobovoljna da se dobro živi: u miru a ne izigravanju slobode i re

Doista, tako je moguć interkulturalni um, povrh pošast

monomanije sistema. Mogući su u vlastitim kulturama i tra

vrh njih živa koegzistencija i zajednički život. Nasilnost, ideotanje religije u politiku onemogućavaju život dostojan čov

ju samoodgovornost u karikaturu i laž, jer je za sve to mogusamo ljude. To jest očajnički čin, ali za vedrog Sizifa, čak sropisuje Albert Camus na kraju knjige Mit o Sizifu, jer je Sizno, ne samo figura opasnosti nego i nade.

Da: “Nema sunca bez sjene i valja upoznati noć”. Onaj vd i Si if d č j j j db “S bitk


bama, na vjeri i umu, s onu stranu nacionalne arogancije. Tiznimno vrijedno u “Preživljenoj zemlji”. Nacionalno nalazonom meta/nacionalnom.

U OVOM SVJETLU RASVJETLJAVA SE povijesno/filHeideggerove analitike tubitka u svoj kompleksnosti. To je jenijih analiza. Autor je skloniji da ga situira ne samo u povijest

i u agoniju suvremenosti, evropske povijesti, prosvjetiteljstvdućnost života i komunikacije. Ta je analiza stilski briljantna,U skladu je sa proširenim razmatranjem ideje bitnih pitanja ljucije koji se uzdižu u za suvremenu “teoriju socijalne pulsacijenije ograničena samo na posebnu filozofi ju povijesti ili socija

Na suvremenoj pozornici dramaturgije mišljenja to je pitaDrugim kao drugim koji postoji i u “samotnosti tu-bitka”. Tu j

ja zlokobne nivelacije, zapadanja na ono “Se”, svagdašnje ko prije svega, u javnom aktivizmu. Tu je svojevrsni doprinos kr



nju koje ukazuje na to da je ovdje u agoniji svagdašnjice izgubnost: motiv preoblikovanja života u ljudskoj egzistenciji što do

je i sloboda privid, da je vazda pervertirana: to je do danas jeljudskih problema s kojim se izokreće ljudska subjektivnost, istinom ili za redefiniranjem pojma istine i slobode. Suodređicijala, prošlosti i budušnosti, zajednice i individuuma, odnosanosti ljudskog bitka i prema smrti, odlučnosti i slobode, uzdiže

stilskom snagom, praćen mnoštvom pitanja i znakova neizvj

Ona sežu do pitanja i filozofskih odgovora u novijim povdijama, i u onim u Bosni i Hercegovini. Potresaju našu ljud

ju, norme i vrijednosti. I ta su pitanja u pustošećim vremenovim esejima, stilistički suvereno i briljantno. Pitanja o priro

rode, o povijesti i kraju povijesti. Sve je to inscenirano krizo

tanjem o pravu na slobodu. U ovoj prilici se sabiru mnoge

znaje koje nisu u znaku sumnje i teških pitanja.M it j d l i šl ti k j i ij šl

224analizi središnje ideje o zaspalosti ili otuđenju koje Martin sebno ističe 1947. godine u poznatom Pismu o humanizmu.

Visoko aktuelne su analize savjesti, odgovornosti i slobgerovoj filozofi ji. Ivo Komšić rekonstruira Heideggerov dop

bitku tu-bitka, o ljudskom opstanku, o povijesnosti i vremenma čovjekovog postavljanja u svijetu”, o djelatnoj spoznaji la iz ophođenja prema sebi i drugom”. Njegovo analiziranjranje “Heideggrovih pojmova iskustva života” rasvjetljavajnjegovo vlastito iskustvo života: filozofsko i u svakom smissprave o suvremenoj filozofskoj teoriji bile bi mnogo značaako bi se uzeli u obzir ti doprinosi.

Istina, na tom su putu Aristotel, Platon, Kant, Hegel, Mar Nietzsche. Filozofskim pitanjima pristupa sa stanovišta uči potican i pitanjima autorovog suočavanja sa pitanjima o istidobru i zlu. Ali svagda u znaku ključnog pitanja: “...kako je

l i i i i j ij ih d đ j ” ili W b



stveno legitimirati spoznaju povijesnih događaja” ili Web

“konkretnih kulturnih pojava u njihovim povezanostima”.

Oslanjajući se na kritiku “ patologije uma” i na sve ono dak i nazadak u evropskoj povijesti, oslanjajući se na vlastistave, Ivo Komšić analizira – rekonstruirajući Maxa Weberli je moguća znanstvena povijesna spoznaja kao što je kod ća znanstvena spoznaja povijesti”? Povratak društvu, povije

pitanjima, sukladno Maxu Weberu, uvodi put diferenciranja

todoloških puteva i mogućnosti, povrh opasnosti naturalizmonalizma. Temeljni pojmovi znanosti, prava, moraliteta i ćuflektiraju forme djelovanja i spoznavanja, koje nikada ne znasredovane i proširene moralnosti koja je uvijek i u suvremeznak erozije stvaralač ke moći uma, karaktera i povjerenja.

Ivo Komšić u toj diferenciranoj i lucidnoj analizi izbjegav

dukcionizma; nastoji da pokaže da su moral i pravo zapravo, si i ij l l b d i ij l ti M W b t



226“spoznaje gubitak svoje zbiljnosti i traga za potpuno novim nosti; nema moć nad njim jer je njena umnost za njega išče

Ne oklijevam da kažem da to nije izgubljeno ni u knjizi “uma”, niti u “Preživljenoj zemlji”. Nije se prevario Eugen

nema onih nečuvenih pretenzija u filozofi ji, ali kazuje:“Postoje stanja duha koja su apsolutno izvanpovijesna. In

sežu nadvremeno. To je veoma važno...Jer umjetnik shvaća neposrednoj intuiciji, on je u tom smislu pravi filozof. U širin

nicljivosti u tom smislu filozofskog viđenja svijeta, u njegovo

zofi ji temelji se njegova veličina. Dolazi kvalitet umjetničkotome, ova je filozofi ja živa i ne počiva u apstraktnom mišlj

Shakespeare ne piše historiju, premda se njome ispomaže, amoju povijest, našu povijest, moju istinu s onu stranu svakovremenu transcendira on vrijeme i doseže obuhvatnu filozo

Ovo spoznavanje moći uma ukida kako subjektivizam tazam Ali omogućuje: blizinu teorije onaj konstruktivni put



zam. Ali omogućuje: blizinu teorije, onaj konstruktivni putkoji je moguć u jednom velikom razgovoru, nemogućem di

krize svijeta, krize globalizma, mita i populariteta tržišta, u jem je kultura po prvi put u povijesti “ogranak robne produći kapitala.To je dijalektika diskontinuiteta uma.”Još je znač

je u tom smislu um “iskorak iz stvarnog,o n je djelo uma ksamo oslonac i poticaj...”

To je polazište za kritičku analizu temeljne socijalne, po

ne situacije u Evropi, u Bosni i Hercegovini; u toku rata i pose centrira oko ideje rata, agresije, političke podjele, nacionznak da su se dogodile iznimno tragične stvari. Sve je to iskavišta kritičke rekonstrukcije Kantove filozofi je čistog uma, zaliteta. Ivo Komšić analizira temeljne ljudske vrijednosti, rednost, tradiciju, srodstvo, jezik, simbole.

Stoga je ona protiv demisioniranja uma i slobode, protivf t li ij ti i i ij O j tlj t


Kritička rekonstrukcija Hegelove filozofi je na mjerodavaljava ono u čemu se pokazuje “znanost spoznaje zbiljnosti”,

načne volje do zbiljnosti slobode”, uz “unutarnji zakon umase time centrira na sva ključna mjesta Hegelove filozofi je knost spoznaje zbiljnosti, Država kao zbilja uma, jedno sveobrazmatranja. On je na primjeren način promislio sve ključnHegelovoj filozofi ji, sve do spekulativne spoznaje: znanostkon uma”, vladajuće mnijenje, politika, pozitivno i filozofsktalitetu sa zakonodavstvom uopće”, koje je “stanje kao dio ssa i karaktera koji određuju jedan narod i jedno vrijeme”.

U toj brizi za društvo i državu, za javnost, Ivo Komšić zna

ži sebe u mišljenju, u moći uma i suvremenosti, ono filozofsk“koje mora pokušati još učiti iz stranputica prošlosti da bi selo za teške ali posve druk čije zadaće budućnosti”.On se pozivlera ali on to radi već desetljećima u kritici apsolutizma politikog totalitarizma krivotvorenja duha Tako gledajući dolaz



kog totalitarizma, krivotvorenja duha. Tako gledajući, dolaz

ovog poznatog filozofa i promišljenog kritičara svake naci/fi

prolaženja užasa u staroj i novijoj povijesti, napose u Bosnina Balkanu i u Evropi. On je kritičar svega onog što je fašistno i imperijalističko, što je neprijateljsko slobodi i ljudskim neprijateljsko kulturi i civilizaciji. To je veliko u ovom djelui Aristotela, Maxa Webera i Heideggera. U ovoj argumentacsvjetlo, um trijumfira, i tek se u njemu nalaze simboli spason

slobodnih formi života svih naroda. Dolazi na vidjelo pojam sploatacije i u strujanjima modernog kapitalističkog razdoblj

I kritika neokonzervativizma, ideologije “bijega u ludilo”

društvenih institucija. Povjerenje prema umnom pluralizmušto određuje povijest, što čini moć uma, kulturu, što ne dopčanstvo doživljava sumrak uma i smrt prije umirenja, Ivo K

žava u ovom djelu. On nije pristalica ideje o kraju “prosvjetd blj Z d D t ij ij ti i l d j j

228osvijetlio um u Hegela, pojam prava i pravde. Ono je svojevrmoć i dramaturgiju uma, za produbljeni uvid ne samo u povijmišljenja nego i u životne odnose suvremenosti, za novo preuvornosti za svijet u kojem živimo i u kojem bismo željeli živj

On ozbiljno uzima u obzir i kontingenciju u razvijanju vlassti iskustva i društvenog preobraženja. Značajan dio teksta je p

ci pojma kontingencije i onoga što su za Hegela bile “furije zlcuske revolucije. U “spajanju neodređenosti i određenosti”, dorednosti i države kao zbiljnosti uma, građanskog društva. Omišlja Marxa u skladu sa novim tendencijama da se “pre/miš

Fascinantna je analiza i kritika “iskustva povijesti kroz k

li od 1990. do 1995. godine”, koje “otkriva da zablude, mržodlučnosti i ostali subjektivizmi mogu preuzeti na sebe zbi

bitno odrediti povijesne procese. One ne moraju ostati na msti nego mogu dobiti formu stvaralačke prakse”. Ona donosrijekla zla ideologije rasapa moć autoritarnog duha Pokaz



rijekla zla, ideologije rasapa, moć autoritarnog duha. Pokazsne himere nacionalizma, subjektivizma, bijeg od uma u “pa

On analizira umnost države i s tog stanovišta kritikuje poguu Bosni i Hercegovini i na Balkanu uopće, ukazuje na klju

subjektivizacija naroda” koje, prema Hegelu, stvaraju lošu“bolesno tijelo koje također egzistira ali nema istinski realite

sebno je značajan doprinos rasvjetljavanju okolnosti rata u govini i na osnovu vlastitog iskustva.

Ovakva stanovišta o slobodi sežu sve do Karla Marxa kojthinking-a, koji nam u novom liku za razumijevanje države,

kracije, slobode, ima ponuditi puno toga novog, iznenađujućuvidima u kapitalitstičku modernu. Ono što nas fascinira, to j

na produbljena analiza građanskog društva, privatizma, nacmije, to znači privatnog vlasništva, rada, kapitala, da bi okon

ljenjem, sa minucioznom analizom, sa idejom “staleža” kojij ih “ t l ž ” i ij č j č t V t



230koji je ostavio iza sebe beskrajne patnje, stradanja. U poglavvanje kao praktična djelatnost” analizira druge Rortyjeve katrij kontingencije, vokabulara, samoodređivanja u jeziku i um

je smjeru Ivo Komšić u raspravu uveo Charlesa Taylora, uvidrazumijevanja i djelovanja, novovjekovnu znanost, “prosvjetizam”, racionalnost kao “sposobnost konstrukcije poretka po m

ili razumijevanja...”.U ovom dobu je stvarno značajno pitanjehumanizmu, i to pod pritiskom patnje i poniženja. Uopće fil

politička filozofi ja, obiluje raznim uvidima.T akav je onaj Joh“i teorijski i “praktični um izvlači izvan doktrinarnog područ

Nastojanja i Rawlsa i Habermasa obuhvaćaju sveobuhvatnu

trinu. U jednom veoma argumentativnom diskursu; a teži “stvaradavanju političkog pragmatizma i transcendentalizma”, uvidograđanskog društva, u javni ili praktični um. Ivo Komšić je na

jam uma i u razdiobu između filozofi je i sociologije koja je višvana. On kritički priziva ideje Maxa Webera i uvodi pojam pul



vana. On kritički priziva ideje Maxa Webera i uvodi pojam pul je “uravnotežena pulsacija ideal kome se teži a ne pretpostavlj

Pred sobom imamo višestruko vrijedno djelo, obuhvatno,inovativno kao zanačajan doprinos suvremenoj filozofi ji i teinstitucija, progresa racionalizacije i u “smjeru individuiranja

jednosti i moralnih normi”. Svojim filozofskim analizama so

stvaralačkog uma, dijalektike kauzaliteta, sa uvidima u ljudkoje se razvijaju i ciklusima ,vraćajući se iskustvu, sa “sna

kog uma”, Ivo Komšić vlastitom originalnošću, briljatnim s je odavno još od Nietzschea da je stil istina, uvodi novi scsocijalne pulsacije”, čuva svagda svoju kritičku distancu, uv

denunciranjem” dogmatskog i petrificiranog ljudskog usavrZato s jedinstvenim zadovoljstvom preporučujem knjigu “

uma/Uvod u teoriju socijalne pulsacije”, stilistički i misaon

sane eseje, visoko aktuelne u suvremenom dobu, u blizini oj l ti b dij l E k j id

ABDULAH ŠAR Č

EVIĆ

mist i kao značajan akter u političkoj povijesti Bosne i Herculoga bila i u tome ne popustiti pred katastrofilijom i mržnjolice ove zemlje koja je odavno imala znakove inteligencije, i pluralističke javnosti, estetičkog iskustva, blizine i apstrakcije

drugotnosti Drugoga, radost u onom velikom i cijelom, moć stavljanja. I “Preživljena zemlja” i iskazima vjeruje u te vrijeviše: ona je kritička refleksija midlife crisis. Pripada esejisticzofi je koja ne podliježe sili kao ideologiji, kao gestama osvajamentari o akterima rata, o dobu u kojem je došlo do pomračen

su strasti postale slijepe pred užasom umorstva i zlog trijumfDa bi se spasila neizmjerno tužna zemlja, jedina utopija

vlastitom težinom svoje historije pritišće samu sebe, izlazi ji paranoidne laži i mržnje, puritanskog haračenja, ona utj

ne u osrednjosti duha, nego u kulturi koja je put da se preživda koja je ljudima nanijeta od drugih ljudi. Ta kultura predsthumaniteta. Danas to zvuči kao deziluzionističa romantika



tada odbija da kazuje: “Ja sam pri kraju sa svim snovima”.

suza prkosnoj laudatio temporis acti”.Ivo Komšić je iskazao mogućnosti povijesne svijesti, du

da susreće ono negativno, samu smrt,i da joj odolijeva, kakrao Hegel u svojoj Fenomenologiji duha kojoj je dvijestogoljivanja i koju je Komšić iznimno dobro studirao.

U povijesti Bosne i Hercegovine ne oskudijevamo u onim

najrazboritijim, koji nisu fanatični poklonici pakla, ne oskudvijesti empatije, koja je i čas svijesti. To je politički i kultunas. On stvara kultiviranog čovjeka koji nije onaj poput HimBacha ili Mozarta, čita velika literarna djela, a potom ide nchwitz. Bez obzira na to od kuda dolazimo, mi smo postal

pakao i bezdan svagda mogući. I u nacionalnim osjećanjim

diferenciranju nacionalnih emocijaAli t k j i t j č j j k j j f

232siji, u opsjenama suvremenosti, nacionalnog i internacional“furijama zla” (Hegel) onog i danas nepodnošljivog. Za nas spoznavanja, između “nepodnošljivog i nemogućeg”, pravo

putu dosezanja istine koja nas sve povezuje.Ova filozofi ja izvire iz spoznaje “da samo ono što sebi nan

tražiti sebe – ispunjenu čežnjom za boljim sopstvom, koje b bi trebalo prestati patiti zbog sebe”. (P. Sloterdijk). Na tom pudospijeva u “zaštitujuću distanciju od nepodniošljivog”, do fine uma: od Platona i Aristotela, Hegela i Marxa, Martina HeidWebera. Danas je filozofi ja ono što je Hegel rekao: svagda jse vlastito vrijeme pojmi u mišljenju, ali je i nešto više: kritika

u bestijalnost potiranja svih značajnih moralnih normi, u likuđanskog privatizma”, svega onog što se događa u nacionalnostičke ideologije do “samo/destruktivnog duhovnog i društven

ranja”. Um se neće sjuriti u opsjenu samog sebe, u “provokaFilozofi ja jeste potraga za tim. Kritika uma je u znaku uma.



j j p g j Na tom je putu tragični optimizam Heinricha Manna:

“Moć uma, pak, potajno raste u svima nama. Katastrofe ju njezin rast. Katastrofe nas, dakle, približavaju sreći. Hoću osnovi, ne iz pokvarenosti, nego jer hoćemo sreću...”

Ovdje bih podsjetio i na “diktaturu istine” o kojoj je govlozof, Lešek Kolakovski, koji je dolazio na Kor čulu i zaništo smo radili u filozofi ji. To je ona sila – ne moć – koja se s

“Ostaje nešto iz totalitarnog mentaliteta, jedna određena nesnjenicom da sve nije isto ili slično;ž elja da standardiziramo vota nalik utopijama prosvjetiteljstva; otklanjanje tradicija,

jenjene u stoljetnom razvitku ljudi i naroda – sve to ovdje mtit..” (L.Kolakovski, Sinn und Form, November – Decembe

Ivo Komšić nas u svojim najsuptilnijim teorijskim figura

banaliziranja filozofi je, svagda nošen praktičnom brigom o e“k j d št j d k i i k lt ” (K



Sulejman BostoO moći i nemoći uma:

između iskustva nasilja i ideala s

R iječ o knjizi kolege Komšića želim početi jednostaiskazom: Socijalna moć uma. Uvod u teoriju socij

predstavlja poticajan izazov i novinu u našoj sociološkoj linije, u područ ju društvenih i humanističkih znanosti u širem

autorove perspektive se sastoji u namjeri da se na temeljna“vječna”) – i uvijek iznova postavljana pitanja – sociologijznanosti, odgovori na nov način, uzimajući pri tome u obzir n

i ij k l i ij i d š k j ži i K k



i povijesne okolnosti svijeta i društva u kojemu živimo. Kak

Recimo da je to svijet kojeg, obilježavaju: nova nepreglednos pleksnosti, igra moći i odnosa snaga, nasilje kao metod polukavstvo ekonomskog uma. S druge strane i istodobno, Kofokusiranoj perspektivi tematizira okolnosti, protuslovlja i skohercegovačkog društva koje je oblikovala i odredila naša

politička i društva drama, a u kojoj je Komšić, kao što znamo

akter i svjedok. Ovdje, u ovoj knjizi, Ivo Komšić nastupa k(i preciznije: i kao sociolog i kao filozof ujedno), koji – korkapacitete i pojmovni instrumentarij najznačajnijih autor

filozofi je (od Kanta, Hegela, Maxa Webera, Heideggera, Rmasa etc.), zapravo nastoji obnoviti pitanje uvjeta i mogućnmogućnosti), te razlogâ i domašaja društvenih i humanist

ili drugim riječima: ispitati mo

ć (ili nemo

ć) znanja o poviispitati modalitete tog znanja (demonstriranog i variranog u

SULEJMAN BOSTO

odnosno do autonomije uma i slobode. Kad bismo ovdje

našem kontekstu prilagodili) tri glasovita Kantova pitanja: ? Šta mogu činiti? i Čemu se mogu nadati?, onda bi ta pitarazumijem temeljnu Komšićevu intenciju), u jeziku ove knjig

šta mogu znati društvene (humanističke, duhovne i/ili povijeznanja, šta one mogu činiti, to jest: kako teorijska znanja o po

i čovjeku, mogu biti – ako mogu biti – formativna i normatisvjetovima, u društvenim praksama, napose u političkim prastancijama i poljima društvene moći? Odnosno: mogu li znao nama samima – znanja koja nisu bez ostatka samo djelo i“čistog” uma nego su suodređena neprozirnim sklopovima

elemenata, kultorološkim, svjetonazornim, psihičkim, afektivnetc. elementima, za koje možemo a ne moramo znati – moupravljati ljudskim djelovanjima i društvenim procesima i pvrstu praktič nog uma koji oblikuje i vodi ljudsko djelovanje na

i na načelima moralnih univerzalija (ako nešto kao “moralnć d j ) j d b ć j li j ć



uopće danas još važe)? I najzad: obećavaju li ta znanja moć

kontrole povijesnih ili društvenih procesa, odnosno, posjed“emancipacijsku moć” i predstavljaju li topos nade u mogućobzira na nesposobnost čovjeka i uči iz povijesti, posebno

da uči iz povijesti kao povijesti patnje) nadiđu, promijene društvene, životne i političke prakse i djelovanja (individutivnih aktera društvenog života), da se prozru i onemoguće p

prakse podčinjavanja, kao prakse napravde, kao prakse negirDrugog, kao okrutne prakse nasilja i zločina (nasilja, ne samnego i nasilja nad duhom). Čini mi se da upravo u horizonleži temeljna Komšićeva motivacija koju izražava naslov:uma. Ili, drugim riječima: Komšić iznova i s razlogom zaprafilozofsko) pitanje o moći uma. No, to je pitanje u ovoj knji

i poliperspektivno problematizirano u dvije osnovna razine (ti ij l ž t ij kih i i k t ih

236mu idealističke konstrukcije umne zbilje povijesti, bilo da se

ili tumačenje povijesti i društva rastvara u kontekstualističkoi tobožnjem egalitarnom vrijednosnom važenju takozvanihili vokabukara, bilo da su te jezičke igre “slobodne individ

pluralnih opisa svijeta ili tzv. slobodne “naracije”, bilo da etske, mitsko-političke, ideološke ili mitomanske konstru

– koje svoj sumnjivi alibi traže u krivo shvaćenom pojmu sldakle, u ovoj knjizi na djelu (i) pitanje o socijalnoj moći umda je autor svjestan aporija idje uma te uvjeta i granica njeali i toga da ta svijest o aporijama (i povijesne i društvena o njoj, kao i o aporijama ljudske egzistencije u ljudske nara

znači odustajanje od ideje uma. Na drugoj razini (i to je jedna od specifičnosti ove Kom

Komšić kao direktni akter i svjedok istovremeno/paralelnosam rekao – i o ratnoj i poratnoj drami Bosne i Hercegovinkonstruira njezinu “logiku” i njezina protuslovlja, posebno ik litičk t ć ti d k i i



giku političkog uma te mogućnosti, paradokse i granice u

mom) vođenog djelovanja u sasvim konkretnom povijesnimu uvjetima brutalnog nasilja i okrutnosti. To Komšićevo evotivanje je motivirano upravo vodećim pitanjima o uvjetima,nicama uma i umnog medijatiziranja životne i političke prau toj stvari također zanimljivo je to da Komšić i sem takst sda dotične teorijske pasaže i njihovo važenje (koje nalazi u

la, Kanta, Habermasa, Rortyja etc.) direktno testira, konfronna primjerima iskustava iz rata u Bosni i Hercegovini, odnorima i situacijama žive i življene političke prakse, u kojima kao umni i neumni diskursi i djelovanja.

Ukratko, Komšić ovom knjigom pokazuje kompleksnost

i društvene zbilje, tako i višeznačnost i složenost znanja o to

– na tom osnovu – izvodi kritiku političkog uma. U Komšićetičk l i i d fi i ij kl ič d đ j liti

SULEJMAN

BOSTO

umnog zahtjeva (ukoliko umni zahtjev, u idealiziranoj stilizsamo sposobnost spoznaje i uvida u “činjenice” ili dano stan

je i uvijet mogućnosti slobode i životnog djelovanja koje imstrat, teleologiju slobode i općeg dobra). Nasuprot tome, Kshvaćanje politike kao umijeće “nemogućeg” – što dakako tno shvatiti kao sposobnost kritičkog razumijevanja zbilje i izumom vođenog djelovanja koje nadilazi ili bar nastoji nadićlih odnosa moći, kao odbijanje da se pristane na status quo.

Naravno, autor je svjestan nikad do kraja prozirne dinamformativnih sila povijesti i društva, svjestan je njezinih para

ja, kao i – recimo to tako – tekućeg, promjenljivog, plasti

društvenih fenomema, ljudske egzistencije, ljudskog djelovmotiva, svjestan je sjenovitih mjesta u rijeci povijesnog i

vota, pa zato ostavlja mjesta i za pojam kontingencije i končemu se ne može bez ostatka položiti idealno-tipski mišljennjanje i opravdanje. Pa ipak, zadatak je znanja i znanosti daj ti il t l ičk t j t k l t i k it t



jeti pravilnost, logičko ustrojstvo, kauzalnost i zakonitost –

ći u vidu vremenski karakter iskustva i samoga znanja. Svij jesnoj promjenljivosti društvenih i povijesnih fenomena (čijlogiku standardna sociologija nastoji spoznati istraživanjemnamike) Komšić ovdje izražava pojmom “socijalne pulsacij

jam “pulsacije” ili “pulsiranja” ima i svoju prirodno-znanstu značenju: opažljivog i mjerljivog ritmičkog događanja ili

tjecanja, strujanja sa periodičnim izmjenama napetosti (u p procesa i fenomena), primjena pojma pulsacije u polju povtvenih procesa ovdje (u znanostima o društvu i povijesti) čiki zanimljivom.

I na koncu: ako je (između ostalog) u ovoj Komšićevoj bu stavljeno pitanje “moći uma” – čini mi se prikladnim pod

to pitanje korespondira sa raspravama na suvremenojfi

lozok j j i t d j č d b j lič J

238otvara poznata aporija determinizma i slobode), bilo u koncfunkcionalnog i proceduralnog uma, bilo u odredbi uma kaozumijevanja, etc. Naime, što ostaje kao moguća ideja “idejaipak autonomnog uma koji se obavezuje na humanitet. Njegmože zamisliti druk čije nego povijesno invarijantna struktura

otvorena za povijesna tumačenja.” (Petra Kolmer / Harald Kse da se Komšićeva intencija slaže sa intencijim ove dijagn





2402.

Nakon takvog iskustva koje mi imamo u ovoj zemlji – a z

kustvu je ovdje demonstrirano u nekoliko vokabulara kroz koj

provedeno – gotovo je nemoguće da humanističke i društvene n

nost iščeznu, da se ugase, da se pragmatiziraju, jer one se ne m

ti od tog iskustva čak i ako se realizira poziv na zaborav i oprosnom i kolektivnom planu. Jer ljudska suština je predmet ovih zna

biće se pokazuje kao nepresušni resurs zla, dok su dobra djela sl

načna. Zapravo Ivo Komšić, kao univerzitetski profesor, posjed

cu za dovodjenje društvene teorije i sociologije u filozofsko ener

filozofski vokabular, i obratno. Anthony Giddens kaže: “Društv

izgubljene ako nisu direktno povezane sa filozofskim problemimko ih prakticira.” Za Giddensa, a očito i za Ivu Komšića, važi z

tvene znanosti moraju biti prijemljive / osjetljive za filozofske t

Moglo bi se tvrditi da je prof. Ivo Komšić konceptualni

alnim argumentima u rukama, neortodoksni sociolog i filozo

tima primjerima studijom slučaja a moglo bi se Giddenso



tima, primjerima, studijom slučaja, a moglo bi se Giddenso

reći i da je strukturalni sociolog , koji u ovoj knjizi pravi mrežograničenja (strukturalnih principa) društvene ontologije i pr

posrednog ljudskog iskustva kako bi odgovorio na pitanje viš

ne socijalne intencionalnosti čije su posljedice vidljive u mi

činu napravljenom usred Evrope. Taj zločin treba iluminira

i humanističkim znanostima, a ne sublimirati u sociološkim

3. Neka mi bude dopušteno da uzmem jednu novu paradigmu

nosti i da kažem da je ova knjiga na tragu jedne socijalne str

dan sociološki model ili ( social ) uni fied theory of everythin

koji pokazuje da društveni svijet nema samo tri dimenzije vr

se društveni fenomeni pojavljuju i iščezavaju, nego da se u j

skoj sekvenci ili epizodi otkrivaju nove i nove dimenzije d

NIJAZ IBRULJ

titetskih akcija i reakcija koje su interaktivne, dodirljive, ko

među principijelnih strukturacija i svijeta životnog iskustva

Ako se pogleda iz filozofskog ugla (vokabulara) ove kn

moglo reći da sloboda racionalnog djelovanja ili teorija o

akciji nije i ne može biti odvojena od socijalnog i etič kog ekv

pokušava pronaći u suvremenim društvenim naukama. A tu smonoga što je Amartya Sen postavio kao socijalni organon: slo

sloboda kao instrument . Kad se tako govori o slobodi onda

dati kao lijepa fraza, ali kada se sintagma prevede u termine

o kojem se u ovoj knjizi radi, onda je jasnije ako se kaže: ge

č iš ćenje su instrument, ali isto tako i cilj etno-nacionalnih

pravo instrument i cilj najcrnjeg fašizma čija je semantika bu iskazima mržnje, u teorijama opravdavanja zločina, upotre

institucionalnim deklaracijama, u karakterima ključnih ljudi,

nagovoru na zločinstvo i njegovom današnjem opravdavanj

4.



Iskustvo, i to bosanskohercegovač

ko iskustvo, je temelj ošto je u njoj teorijsko pozvano je ovdje u pomoć da bi se o

cionalnost ljudskog djelovanja koje nije samo fizičko/prakt

balno i socijalno. Socijalna fenomenologija duha ovdje ne

solutnom znanju koje je struktuirano istovremenim kretan

bića i svijesti, nego ide dalje preko ili ispod ove analogije b

ma biću koje djeluje intencionalno i svijesti koja zna ili ne z

litičke konsekvence toga djelovanja u realnom prostoru i vre

koja uvažava ili ne uvažava sisteme vrijednosti. A upravo isk

je da se te dvije stvari (svijest i djelovanje bića) u realnom

menu ne mapiraju nužno, nego da se češće mimoilaze ili da

tradikciji koja proizvodi smrt za sebe i smrt za drugog. U t

izmedju sretnog završetka u apsolutnom znanju Hegelove F

duha i nesretne rekurzivnosti socijalne fenomenologije duh

Dragan Prole

Fenomenologija proširenog u

FENOMENOLOGIJA KAO REFORMISANO PROSVE

R azvoj fenomenološkog pokreta i bogatstvo filozofsk

iznedrio u dobroj meri dugujemo jedinstvenom odnosu prema Edmundu Huserlu. Pažnja usmerena ka fenomenolonjenih poklonika isprva nije bila privučena utiskom o moćnodoktrini. Huserlova fenomenologija se pre iskazala kao prigod

rešavanje zagonetki ljudskog sveta koje je tek trebalo rešiti n

već rešenih zadataka. Uporedimo li je s Hajdegerovom filoz



nesumnjivo imala i još uvek ima zavidan broj pristalica, postrazlika između osobenosti mišljenja koje nas prosto privlačmišljenja koje fascinira ali, pri pokušajima dalje razrade, po

ka beskrajnim prepričavanjima ili zavodi u ćorsokak. Kao što p

i u mnogo čemu dovršene građevine deluje frustrirajuće za sv

s njom nešto da započnu, tako i u stvarima filozofi je vizija do

izazvati odbojnost. Utoliko se nemoć pri susretu s “dovršenom

doktrinom može uporediti s onom koju beležimo u traganjukoje je vreme dugotrajno nagrizalo i posvuda rasulo u krhotin

tome, Huserlovi uzastopni pokušaji uvođenja u fenomeno

su se u atmosferi koja je meandrirala od uverenosti u konarezignirane uverenosti u neophodnost novog započinjanja.

Aura započinjanja zasigurno spada u segmente kojima jgija anticipirala duhovne potrebe savremenosti Pri tome s

DRAGAN PROLE

guć drugačiji i unapređeniji čovek, ali mu dodaje vlastitu nvanja nužnosti usrećujućih rezultata u budućnosti. Ukolikoma ima iste šanse kao i prognoza umne realizacije ljudskoganaša budnost unapred blokirala mogućnost da preraste u sam

Prosvetiteljstvo kojem ne pada na pamet da šanse unapređi

šavanja privileguje u odnosu na šanse katastrofe i duhovnogrodi stvari, će značajno mesto pokloniti samokritici i samoorazliku od svakog skepticizma, Huserlova fenomenologija jegiju posvetila filozofskoj borbi protiv konačnog ustoličenj

upornom traganju za novim, nepoznatim polaznim tačkamaZapočinjanje u fenomenologiji označava strategiju kojom

razlikuje od našeg vlastitoga sveta. Umesto da robusno i nezlja u katastrofu, čak i onda kada su s mnogih strana oglašen

bunu, fenomenologija radije sugeriše pribiranje, zastajanje itanje oko sebe. O krizi i lažima evropske duhovne stvarnosti

ja nije govorila izvlačeći iz rukava apstraktne utehe, nego nasvetskih ratova. Oponenti koji ovakvu misaonu praksu bez p



p j p p

šavaju regresivnim oklevanjem ili čak kukavičkim povlačenjca pred aktuelnim izazovima, trebalo bi da najpre identifikujuziciju koja je o odgovornosti i o nasilju u dvadesetom veku p

blje i dalekosežnije od fenomenologije. Misija fenomenologsvodiva na izbor da “sedi i čeka” dok se oko nje vode žestok

protiv, fenomenologiji je pre svega stalo do toga da ostane fi

ideja “ukidanja” filozofi je kroz praktičko ostvarivanje fenom je previše lepo da bi bila moguća. Upravo zato što je od počena da frontalna transcendencija na nivou kolektiva nije mogulogija nam je pružala instruktivnu i blagotvornu odbranu od to

oloških zamračivanja.Ukoliko se zapitamo zbog čega se recepcija Huserlove filoz

u neobič

no plodnom i višeslojnom svetlu odgovorć

e se pre sj i i ij l ti d kt i k kt F

244menologa. Nadalje, stavom o dinamičkoj strukturi naše horizo

nalnosti Huserl je načelno otvorio neslućene mogućnosti filozo

Umesto da se zadovolji fiksiranjem nekog sadržaja, fenomen pod ruku sa dvadesetovekovnim avangardama, začela procesvlastitog viđ enja koji je i danas na snazi. Kada je naglasak s

ren na viđenje, u prvi plan su dospeli izazovi novog promišljnašega odnošenja, od neposrednih osećaja, preko opažanja, uu svesnome životu, pa do posredovanih i teško dostupnih u

sinteze. Samorefleksija viđenja i horizont su stupili na mesto mosvesti i pojma. Premda je i sama duboko zakoračila u vodtalnog idealizma, Huserlova fenomenologija je bila previše

za osmišljavanje savremenog ljudskog egzistiranja da bi se u dala u ruke apsolutnom. Ukoliko je odnos moga svesnog živomisliv tek kao korelat realne transcendencije3, onda je i njegonužno sklonija egzistencijalnim nego idealnim registrima. Ragije na vlastitom uobličenju protekao je u znaku uočavanja n“Otvorenost”4 fenomenološkoga uma bi se pre mogla pripisat



sti za ono što se najavljuje i po prvi put iskrsava nego njegov pojmovnoj kondiciji da suvereno obujmi sve pred sobom.Već na prvi pogled je jasno da temeljno studiranje svih

nije mogao obaviti samo jedan čovek. Međutim, motiv bezdini poklonici fenomenološkog mišljenja ne bi javljali za rečva za sobom povlačio i pitanje revizije osnovnih pozicija fe

Naime, otkrivanje novih impulsa i prodori u pojedinim pravljaju netaknutim, nego iznova začinju potrebu za promišljalika fenomenologije. Zbog toga danas nije nimalo jednostana naizgled bezazleno pitanje: Šta je fenomenologija? Princrenost” neke filozofske orijentacije uvek se ispostavlja kaoizgradnju i unapređivanje, ali i kao prilika za njenu disperzij

isanje različ

itih varijacija njenih polaznih osnova i krajnjihi bličiti d tlji ti



246 Naprotiv, smatrajući da ponavljanje ne može izbeći da od f

ne načini karikaturu, Vlaisavljević evocira stil koji se ne zaustanju i objašnjavanju već mišljenog, nego i sam započinje da miscija započinjanja kao fenomenološkog imperativa u sferi interpzumeva da onaj ko započinje mora iznedriti i nešto što ranije ni

saznali, onda bismo trebali da očekujemo da Vlaisavljevićev tekmomentima napušta početni trougao Huserl - Merlo-Ponti - D

Upravo iz tog razloga se interpretacija Merlo-Pontija iz pecije koju je docnije zauzeo Derida na plodnim mestima knjigenje Deride na poleđini Merlo-Pontijevih uvida. Ukupno uzevsu stečeni preduslovi za istraživanje koje seže znatno dalje od

zofskim dometima pomenutih mislilaca, a tiče se prohodnih pno razvijanje savremene fenomenologije. Upuštajući se u nj

Vlaisavljević zapravo ne čini ništa drugo, nego poštuje vlas postupak. Ako se on razvija na pretpostavci indirektnog govoodbija stav pasivnog prežvakavanja već rečenog i pročitanog,

knjige nije svodiva tek na novo viđenje pomenutih velikana n



poziv na pokušaj iskoraka iz njihovih viđenja. No, krenimo rVlaisavljevićevo ukrštanje Merlo-Pontija i Deride svoje raz

iz uvida da inovativni potencijali Deridine dekonstrukcije svoMerlo-Pontijevoj viziji fenomenologije. Poenta Deridinog ću

pa se s praksom moralno upitnog “prećutkivanja” porekla iz kriše vlastito filozofiranje. Naprotiv, ona se mnogo više tiče za

privlačenja, tj. obostrane naklonosti ka promišljanju tema Husmišljenja, što znači reflektovanju izvora, povesnosti, idealno

U svojoj studiji Izvor geometrije i transcendentalna fenom

vijesti, čija struktura i vodeće teze predstavljaju merodavanza ovu knjigu, Vlaisavljević je u središte istraživanja stav

gućnosti promišljanja fenomenološke ideje povesne apriorn

ra gradnje smisla Idealnost mišljena kao jedinstvo tradiranol Vl i lj ić čit j H l d t lj

DRAGAN PROLE

Traganja za “skrivenim osloncem” fenomenološke umnosu i u ovoj knjizi, s tim što su njene interpretativne niti doda

pitanjem o granicama fenomenologije i mogućnostima njennja. Na tragu uverenja da se konture koje omeđuju mogućnologije obelodanjuju tek ukoliko nam pođe za rukom da filo

stvima prodremo povrh njih, da ih prevaziđemo i iskoračimfenomenološkoga mišljenja, Vlaisavljević strpljivo ispostavfenomenološke tematizacije istorije filozofi je i duhovnosti

nigde nije toliko prepoznatljiva kao u pojmu napredovanja.Premda je Huserl, poput Hegela, ono istorijski prvo nače

nonimnim sa još uvek nepotpunim, te time dostojnim preva

vršavanja, fenomenologija povesnog sveta je ustanovila nevalentnost odnosa s izvornim i početnim. U njoj se, pored ouočiti i neprevladiv jaz između fenomenologije i hermeneutod hermeneutike, čije poverenje u tradiciju i ono tradirano oljeni boravak nadomak izvora smisla, fenomenologija se upnu vertikalu promišljanja izvora koja se začinje u živoj sa



na svom drugom kraju tangirala “zatvorene dimenzije praevleže u temelju svih povesnih formacija smisla. Umesto hermskosti s tekstualnom predajom kao izaslanikom bivstvovanjrazumeti, fenomenologiji preostaje da izađe na kraj s uvidomčistog smisla ujedno pospešuje i zaborav i odsutnost.

Ako tradicija u fenomenologiji nije poistovećena sa obe

nego sa zaboravom izvora, onda nam ne preostaje ništa druodvažimo na nečuveni vid redukcije. Ukoliko sedimentiranj bom donosi kako bogaćenje novim slojem, tako i novo zastičemu se sedimentiranje odvija, onda fenomenološkim trag

vesnom idealnošću preostaje da stave u zagrade sve slojevetokom procesa sedimentacije. U tome se ovaj vid radikalne

dukcije ispostavlja kao delikatniji od svih drugih Prosto reč

eij ih id l ih li i ih l j š iš

248nološko dospevanje do izvornog pretpostavlja da moramo demo fenomenolozi. Međutim, ukoliko to izvorno dovedemmišljenim, onda nam se istinsko transcendentalno polje iskatranscendencija8, polje naših iskoraka iz sebe samih.

Vlaisavljevićev uvid da se fenomenološke međe iscrtava

prevazilaze počiva, s jedne strane, upravo na produktivnom unog i nemišljenog. Pri tome treba skrenuti pažnju da se u ovo

radi o maglovitoj patologiji izvornosti niti u jalovom prizivan

autentičnosti. Nije reč o sputavanju savremenih kapaciteta ukrućivanjem uz romantizovano zazivanje nepovratno izgusti. Ukoliko ono izvorno promišljamo zajedno s nemišljenim

ne težimo tek onome što još-nije-mišljeno. Naime, do nemiš pevamo prateći tamne mrlje mišljenja, niti tako što uočavam

ne etape na njegovom putu, u kojima je umesto kretanja usle

mestu. Nemišljeno uključuje obuhvatnu tematizaciju latera ja već mišljenog . To znači da, pored standardnih procedura k produbljivanjem manifestnog smisla, Merlo-Ponti poziva na



rivanje. Metafora dubine, kao privilegovane osobine uma, ktija biva preinačena u metaforu širine. Ona, pre svega, podrrak uma iz davno ustanovljenih koordinata. Smeli pokušaj ćivanja u krajolike za koje se dugo smatralo da su odviše škni da bi mogli nešto plodno da ponude racionalnosti. Reč judovanje nekada podrazumevalo kreiranje sve moćnije verti

podseć

a na kreativno povlač

enje horizontale. Ona se sada nreno, s jednog mesta, pa se samim tim i ne orijentiše u odnoili početnu tačku. Kreativno pisanje horizontale objedinjujedelovi linije stižu iz različitih pravaca, što samim tim značiracija stajne tačke izgubila svoju presudnu ulogu. Ideja latera

naizgled skromna i nenametljiva, zapravo ruši potporni stutalne fenomenologije. Stilom koji to nipošto najavljuje, Meč j i h i t d đ išlj j P ši j

DRAGAN PROLE

lja mimo mišljenog, nego posredstvom onoga u mišljenom š poznato i savladano, što se još uvek ispostavlja kao otvorenšljenje. Dakako, taj poziv takođe nije ekskluzivno upućen posa o dijetetici subjektivnosti koji ga očekuju u stavu opuštenoizvora nije tek trijumf našeg “boljeg znanja” prošlosti, niti je

će samoljubivi dokaz superiornosti današnjice koja s lakoćomnekada propuštene šanse mišljenja. O tome nam dovoljno raz

posvedočiti Merlo-Pontijeve skice s kursa o Huserlu i granicalogije: “ovo nemišljeno treba biti posvjedočeno onim riječimđuju ili okružuju. Međutim, riječi ovdje treba da budu shvaćenjihovim lateralnim implikacijama tako i u njihovom manifes

nom značenju”9.S druge strane, Vlaisavljevićeve refleksije ambivalentnost

kog pojma napredovanja iznutra su osigurane i autorovim teranjem teško prohodnih nacrta Merlo-Pontijeve pozne onto

upravo nam Vidljivo i nevidljivo saopštava lucidnu sugestiju nom narcizmu svakog viđenja. Ukoliko pak želimo ka nemiš



cizam ne smemo pothranjivati nego ga po svaku cenu moramče se utisak kao da to napuštanje samorefleksije i nepristajanjkoordinatama vlastitošću markiranog registra implicira da donog ne dugujemo sebi već drugima. Vlaisavljevićevo čitanjezuje transcendenciju vlastitosti i povratak izvoru. On se pak n

ja isključivo blagodareći pametno investiranim, autonomno p

porima sopstva.Premda se poistovećivanje presudnog zadatka fenomenolvanjem izvora na prvi pogled čini preusko i jednodimenzionavić nam pokazuje da iza njega zapravo leži čitav filozofski pro

se ontološka nastojanja ostvaruju heterogeno motivisanom rstitih granica i izlaskom izvan njih, pristup onome nemišljenuzdane tačke oslonca i utemeljenja, dok se etičke intersubjet ti št št ti l tit bić i tk i b k

250 poznatog pod naslovom Preokret kopernikanskog uč enja, za ponalnosti kao takve. Ukoliko raskid s nepopravljivo konstrukmom podrazumeva i izbor nesigurnijeg puta na kojem više n

polaganju neoborive temelje i čvrste oslonce, onda se ne možru u subjektivnom, nego o sâmom izvoru subjektivnog , ispost

strane suprotnosti između autonomije i heteronomije.

IDEJA IZVORNOG KAŠNJENJA KAO RODNO MESTOVlaisavljevićeva promišljanja izvora subjektivnosti vod

kretima koji su karakterisali fenomenološki odnos prema fuontološkoj razlici. Naime, njegovu tezu bismo mogli sažeti u

veliku semiotičko-ontološku prekretnicu fenomenologije Merlo-Pontiju, a ne Deridi. Nakon Huserlovog polazišta u

praznog i otelovljenog značenja i luka preko Hajdegerove orencije, sledeći nezaobilazan korak predstavlja upravo Merlkriće da je pomenuta razlika zapravo jezički sazdana, te da rakterisati terminom originarnog kašnjenja, ili odlaganja. U



onda ni inicijalni Deridin uvid nije opravdano tumačiti u kska” izvan fenomenološkog delokruga, nego u svetlu unutrnja fenomenologije usmerenih ka osvetljavanju osnova sub

bismo dodatno potkrepili i obrazložili ovaj Vlaisavljevićev uno je da se najpre osvrenemo na tekstualne relacije između vih ideja i stasavanja Deridine vlastite pozicije.

Ispisujući više od dve stotine stranica uvoda u Huserlov geometrije, tekst čiji obim ne prelazi tridesetak stranica, Derupravo onim tragom kojim su već zakoračila Merlo-Pontijena pomenutom kursu održanom na Sorboni 1959-60, pod nana granicama fenomenologije. Podsetimo li se da je Deridsanja uvoda, koji je objavljen zajedno sa njegovim prevodo

l d d ti j l 1961 d d i t i t d dlj d id j d

DRAGAN PROLE

tet u kojem je Huserl uvek iznova stavljao u zagrade “konsda bi “razotkrio originalnost konstituišućeg jezika”10.

Uprkos ovom, naizgled jednoznačnom, distanciranju od p

lo-Pontijevih ogleda, pažljivom čitaocu zaključka Deridine st

maći upadljiva srodnost njenih sumarnih završnih rečenica

mislima Merlo-Pontijeve rasprave. Naime, upravo u ogleduku i fenomenologija, Merlo-Ponti će ponovo ispisati teorijste pozicije, koji je u prethodnim radovima već uobličen, alizati i na mogućnosti misaone avanture koje će Derida obeti. Ne mareći mnogo za skroman materijal koji je imao na ne obazirući se na činjenicu da sam izraz Wesenschau Huse

je dosledno i kontinuirano, Merlo-Ponti se hrabro upustio seovog metodskog zahvata da bi iz njega, ni manje ni više, izv presudnih zaključaka svoje fenomenologije opažanja. On n

nema hijerarhije između suštine i pojedinačnog opažaja na k

građuje. Nadalje, Merlo-Ponti ukazuje na izvesno kašenjenjili karakter fenomenološke spoznaje: “za viđenje suštine je



njegovo znanje o sebi samom posteriorno stvarima od kojih ga je suštinsko da sebe zna retrospektivno”11.Okrenemo li se ka Deridi, uočićemo zapanjujuću srodno

vodima. Naime, rezimirajući raspravu o intersubjektivnom

rida mu pripisuje atribute diskurzivnosti i dijalektič nosti, a motiv polemičkog jedinstva pojavljivanja i iščezavanja, što

vodi ka Huserlu nego ka Merlo-Pontiju. Derida zatim nastanje je ovde filozofski apsolut, pošto početak metodičke reflesamo svest o implikaciji drugog apsolutnog izvora, prethodmogućeg…”12. Reč ju, od Merlo-Pontijeve teze o retrospek

teru fenomenološkog uvida bio je potreban samo mali korateze da ono transcendentalno zapravo jeste razlika, tj. da je što uporno zovemo izvornim13.

K k j k Vl i lj ić D idi t ij f l

252voljno i postavljeno na pijedestal na kojem su oni unapred ni koja je fenomenologiju davno prevladala i ostavila iza sesvojnog Merlo-Pontijevog studiranja Huserlovih poznih ogVlaisavljević, i Gramatologija, i ukupan projekat dekonstrusvim upitni, tj. svakako ne bi imali oblik koji imaju.

Jedna od lekcija ove knjige sastoji se u potrebi za uspor banosti i žustrine s kojom se filozofi ja, posebno u Francusfenomenologijom. Ukoliko pažljivo sledimo Merlo-Pontijevarka reprezentacije, tj. oprisutnjavanja koje je po definicijno i odloženo, počiva na iluziji o apriornoj raspoloživosti svkoja po potrebi ponovo stavljamo u pogon, onda ćemo se sa

značaju koji njegove ideje stvaralač kog izraza i indirektnogu savremenoj filozofi ji. Za razliku od Fukoa, Vlaisavljević nžnju da fenomenologija ne može biti tek tako „diskvalifikov

Naime, takva diskvalifikacija je besmislena pre svega zbogmenološki subjekt, onakav kakvim ga Fuko supstancijalizuje sto ne postoji. Štaviše, nikada nije ni postojao. Apetiti za prer



u kojima su prednjačili mislioci poput Blanšoa, Fukoa, Deriduspešnije zadovoljeni da su na vreme shvatili da je fenomenol

nost odavno egzistencijalizovana, što će reći rasredištena i lišeuporišta. To, pored ostalog, znači da su oštrice strukturalističk

promašivale metu, ali i da svaki savremeni iskorak iz subjekmoguć tek posredstvom fenomenologije i kroz nju, a nikako

Ova knjiga predstavlja poziv da, zajedno sa Deridom, iznovMerlo-Pontijeve fenomenologije. To nam se čini neophodno dnavljali jalove procedure usiljenog preskakanja i pomodnog za

se u sučeljavanju s fenomenologijom ne provedemo poput ono

prvi korak od sedam milja već preskočio princezu za kojomisavljevićev rad utoliko pruža dragoceno podsećanje: do savumnosti uma moguće je doći tek njegovim proširivanjem, a d i j L t l t j j k j iš

Ugo Vlaisavljević

Psihoanalitički uvod u psiholo

Uvod u psihologiju je napisan kao udžbenik namijenj početnicima. To nam naglašava autor na prvim str

knjige. To je ono što i očekujemo od knjige koja je ovakočiji autor je univerzitetski profesor koji već godinama studeuvodi u nauku koju su izabrali za svoj životni poziv. Velika je

bogato pedagoško iskustvo iz one oblasti ili discipline za k pisati propedeutiku. Ali to može biti i mana, jer školska ruti položaj onoga za kojeg se pretpostavlja da sve zna pred on pretpostavlja da ništa ne znaju često takve autore čine ne

dosadnim ponavljačima obaveznog školskog gradiva. Veli



donosi i sam žanr: pisati udžbenik, još pri tome uvod, ne pruviše slobode i prostora za inventivnost. Upravo obratno, u pudžbenika obično ide ocjena da je rečeno samo ono što bi morao čuti i zapamtiti.

EPISTEMOLOŠKI PROBLEMATIČ NA NAUKA

Ovdje bismo htjeli da iznesemo pohvalu knjizi koja je zakoristi kao univerzitetski udžbenik, a napisana je kao autorsfatičnom smislu. Ali da bi to uopšte mogli učiniti trebalo bodgovorimo na pitanje ima li u školskim udžbenicima, pa mverzitetski, mjesta za prepoznatljiv autorski rukopis. Pošto jeu psihologiju treba odmah istaći opštepoznatu stvar da nema

gije pa tako ni jednog obavezujućeg puta uvođenja u nju M

254ru pisanja. Predstave se različite škole psihologije, napravi nostavniji historiografski prikaz rađanja ove “mlade nauke”

posebno ukaže na nove trendove koje donose naučne disciprodnim i informatičkim naukama. Onespokojavajući utisakda se uputi u nauku psihologije a u njenom polju zatiče nepo

različitih “pogleda na svet” se tako nastoji ublažiti uvidima nje nauke, koji sugerišu da ako već u prošlosti nije dosegnunaučnosti onda će to ubrzo biti. Ono za što školske knjige trno sigurnosti da jamče, a to je uvijek dogmatska gesta učidruč je i predmet istraživanja neke društvene nauke. Ako seu psihologiju, onda je neophodno uvjeriti početnike da nika

nesaglasnost škola, pravaca i metoda ne može ni na koji nameljno jedinstvo date nauke. Jedan od uobičajenih načina d jeste opštepoznata “činjenica” o nastanku naučne psihologij ju Wilhelma Wundta 1879. godine.

Jednom postavljena kao naučna, psihologija bi, u uobičaverziji tumačenja njene novije historije, trebala ostati na pu



mačenja svojih “predmeta” istraživanja, uprkos svim razliknjenih najuticajnijih predstavnika. Poželjni eklekticizam udž

dan samorazumljivim stavom da o svemu što je važno trebarazlike u školama i pravcima “novije psihologije” pretvararaskošnog metodološkog pluralizma.

Jedna naučna psihologija, opravdana kao jedna nekim mfi

nisanjem njenog područ

ja, a opravdana kao nauč

na isto definisanjem naučnosti, treba da u sjenu gurne postojanje z ja “nauka psihologije” (koliko škola toliko i nauka). Kuhn unesamjerljivosti paradigmi, što se ogleda, između ostalog, une samo metoda nego i “predmeta” psihologije, a to znači pcourt. Pre nego utemeljivanje psihologije kao nauke, Wundmože upisati započinjanje ere naučnih psihologija.

T d ić dij li d džb ik č

UGO VLAISAVLJEVIĆ

ženo naknadnim refleksijama. Tako školski pristup, kao glaganja nekoga ko već ima zavidno pedagoško iskustvo, uvijliježe komplikacijama, u ovu potku su upredane složene i fleksije nekoga ko ima zavidnu erudiciju i bogato iskustvohologa. Razvrstajmo i nazovimo ove naknadne refleksije,

đeni segment školskog gradiva u nekom pasusu teksta pretnačeti problem i neriješenu zagonetku, epistemološkim i pr

plikacijama.Todorović je svoj Uvod napisao kao psiholog sa izražen

loškom sviješću. A to znači da se psihologija tu posmatra kahvat istraživanja u kojem je svako postignuće izloženo preis

tici. Dok se trudi da ponudi čitaocima “osnovna znanja”, on i pava svraćanjem pažnje na ono što je važnije: na istraživanjzačuđenog duha pred svakodnevnicom ljudskog života. Insioritetu istraživanja nad svakim gotovim znanjem, pri čemuzlika između naučnika u laboratoriji i terapeuta na klinici, Tža priliku da ukaže na veliku bliskost psihologije kako sa p

k k ifi

lfi

j i j šć

k k j



kom tako i sa lozo jom i umjetnoš u. Dok na svakoj strange govori o psihologiji kao jednoj nauci, on istovremeno nzloži zašto psihologija nikako ne može da postane nauka, buka. U epistemološkom smislu je to temeljna nauka za sveuke: temeljna ne kao najpouzdanija, nego upravo kao najprTamo se treba raskriti posljednje uporište svih nauka koje

kom i njegovim svijetom, ali pri tome nećemo na

ćičvrsto vo bezdan. U gotovo svakom važnijem momentu Todorovi

tacije, bez obzira o čemu je riječ, od početka pa do kraja ktemeljni epistemološki paradoks psihologije, a to je da je rij

je objekt sam subjekt.Međutim, treba ukazati da ova epistemološka budnost au

“s visine”, sa onog mjesta metapsihološke refleksije kakvufil f D d š t šk bi bil idj ti T d ić j

256PSIHOANALITIČKO POVEZIVANJE NEPOVEZIVOGAko se Todorović pojavljuje sa takvom imanentnom kriti

koja svaku postavku ove ili one psihologije, bez obzira što je veći autoriteti, podriva i drži samo kao manje ili više plodnu i

potezu, onda je pitanje koje on uporište za sebe uzima ako nas

vo kao psiholog drži svoga vlastitog polja psihologije. Doistagovom vlastitom zahtjevu za imanentnom refleksijom psiholo

žemo locirati prema jednoj izvjesnoj školi ili psihologiji. Todoanalitičar i svoj udžbenik je napisao kao klinički psiholog sa vnije iskustva u psihoterapiji. Pa ipak se nije odlučio da napiše

sku psihologiju. Svoje čitaoce je nastojao da upozna sa svim re

hologijama, pa i da bude što objektivniji prema onim školamaanalizi ponajviše tuđe. Doduše, najoštrije opaske, kako se mti, upućene su psihologijama “bez duše”, onim školama kod k“ponašanje”, “neuralni impuls” istisnuli subjektivnost subjekt

pristrasan i nijednog časa ne krije to: kraljevski put u psiholko psihoanalize. Najvažnija saznanja o stvarnosti psihičkog č

ć č ti d F d J R i h L Ak k ji



ge će čuti od Freuda, Junga, Reicha, Lacana... Ako ova knjigau dubinsku psihologiju, onda je možda ipak Uvod u psiholog

sku psihologiju. Jasno je raspoznatljiva instanca čitanja i integih psihologija: tu meta-instancu nudi psihoanaliza.

Već po toj ambiciji ova knjiga privlači pažnju: psihoanaltacija kao pokušaj da se u svemu onome što se odavno predst

nja naučne psihologije prepozna jedna jedinstvena nauka. M je da su sve one psihologije koje su postavljale snažniji zahnjem svoje naučnosti, mjereći to svojom zavidnom blizinomuci, odbacivale upravo psihoanalizu kao pseudonaučnu intedorović ovu eks-centričnu poziciju psihoanalize, a radi se u s

stvu Freudovog učenja iz akademskog univerzuma odsjek ā

ši ij t k i ti d bi ič

j

UGO VLAISAVLJEVIĆ

i ekonomskim aspektima” (GW X, 281). Metapsihologija jekao teorija psihoanalize, a njen epistemološki status je doisteorije s obzirom na Freudove “kliničke teorije” (A. Grünbaud nije krio spekulativni karakter svoje metapsihologije, njlozofi ji, pa i svoje podozrenje prema njoj (“ova spekulativn

može biti napuštena ili promijenjena bez gubitka” po kliničOdvažna i inovativna gesta Todorovića upravo je u tome

iskoristiti Freudovu “teoriju duše ili duha” (Th. Freeman), ne

tapsihologiju u njenom prvobitnom određenju, nego kao sa ju: shvaćenu kao meta-teoriju koja u sebi može povezati i pvalske verzije psihologije. O takvoj namjeri svjedoči preplit

ranje razmatranja iz filozofi je psihologije, u knjizi ima puno bi se tako mogli nasloviti, i psihoanalize u njenim metapsihotima. Kao obrazloženje istih argumenata navode se citati Fggera, Lacana i Jaspersa, Junga i Merleau-Pontyja. Pa ipaknamjera nije bila da se posveti gradnji jedne jedine nauke temeljima Freudove metapsihologije. Pridavati toliko znača

j j d ktič

ih litičk i k t id ti k l t



jenoj od prakti nog psihoanaliti kog iskustva, zidati kulu tata-teorije, nipošto ne bi bilo u duhu rodonačelnika psihoanvić u tom pogledu ne postavlja nikakave “jake zahtjeve” (kaepistemologiji), on se u tom područ ju filozofskih spekulacijoprezno, gotovo na prstima, po uzoru na svog velikog učite

je meta-teorije autor Uvoda je popločao hipotezama i indigovo epistemološko opredjeljenje se, između ostalog, nazirenjem insistiranju da termin psihologija prevodi kao “nauka o

jući tako psihologijama koje su u ime svoje naučnosti “izgubtvrdnjama da predmet današnje psihologije, koja se napokoviti “iznad naturalizma prošlosti”, treba da bude “život”, “ži

potpunoj stvarnosti”, i to shodno koncepciji na kojoj je radtička tradicija od Diltheya do Heideggera. U određenju subij T d ić ć k k k j d k ti L

258će jamčiti za uvjerljivost takvog stava. Dakako, praksu shvkao psihoterapijsku praksu psihoanalitičara:

“Kada se dođe do istine od čega zavisi snaga ideja i odakćanja, što je moguće jedino u okviru psihoterapije, psiholodijelom ispunila svoju naučnu misiju. Ozbiljnijeg proučav

izvan psihoterapijske prakse... teško da ima.”Takav zaključak Todorović izvodi iz određenja biti onog ps

podrazumijeva istinu koja je za klasičnu psihologiju bila nedo

ni život nipošto se ne može izjednačiti sa svjesnim životom, agujemo ponajviše Freudu. Najjednostavnija definicija psihičk

junkcija Svjesnog i Nesvjesnog, što za psihologiju ima daleko

ce. Pozitivistički model nauke se mora držati onoga što je daopitu, mjerenju), a uvođenje kategorije nesvjesnog nalaže bašto nije dato. Freudova psihologija nesvjesnog za klasičnu psstavlja skandalozan epistemološki zahtjev da se izučava ono čciju kao posljednji kriterij istinitosti u stvari nema i, što je još čega ima, što je dato, u svojoj datosti može razabrati samo iz

dato što je odsutno Stoga se za psihologiju kao nauku konci d k j lj lj d j



dato, što je odsutno. Stoga se za psihologiju, kao nauku koncru na prirodne nauke, na mjestu pretpostavljenog posljednjeg ponor. Ponornost ovog ponora možda najbolje opisuje psihogorija “nadodređenosti”, jer se odatle najjasnije može očitati mjenom naučne paradigme: ono dato nije jednoznačno i kononim što nije dato nego su umnoženi, isprepletani i nikada povi pravci njihovog povezivanja. Hermeneutičku paradigmu ps

joj bi trebalo podrediti sve psihologije koje pretenduju na nauvić opisuje tako što na mjesto istinskog predmeta Psihologije

blem Tajne. Psihički život je nešto što treba odgonetati i tumsvjesnog koje mu leži u temelju. Ako je početnike kojima se

potrebno uputiti u osnovna znanja, upoznati sa elementarnim p

učnih psihologija, Todorović je uvjeren da im takođe treba pruž ij k k d šif i k j

UGO VLAISAVLJEVIĆ

tacije, gotovo su svi odreda psihoanalitički. Pa ipak, prigovolako mogu biti oslabljeni: pozivanjem na jednostavnost i bana

pristupa. Ali ništa manje važno je i autorovo insistiranje na jevanju obje vladajuće paradigme u polju gradnje nauke o psihi istina da Todorović govori o jednoj psihologiji, onda je to, d

Devereuxov termin, “komplementaristička psihologija” u kojterpretacija koja je imala odjeka u akademskim krugovima, a produktivna u kliničkoj praksi, drži vrijednom i nezaobilazno

Ovaj psihoanalitički uvod u psihologiju je mogao s dovolj

nosti opravdati svoje zalaganje za komplementarnost “pogled

ponajprije zato što glavni akcent njegove pedagogije nije u

gotovo znanje nego da motiviše usvajanje izvjesnog stila mrović se poziva na Husserla da bi dao jasnije konture i većustila. Studenti bi se trebali obučiti u dešifrovanju tajni, a ne u nesumnjive istine. Otuda bi se moglo zaključiti da autor izva naloge koje mu nameće prihvaćeni žanr udžbenika i da dagoškoj namjeri često podliježe iskušenju da izigra svoju v

ju da ponudi knjigu sa obaveznim školskim gradivomČ

ink d k ć j št ij k i b ć



ju da ponudi knjigu sa obaveznim školskim gradivom. innaknadno uskraćuje ono što mu uvijek iznova obećava.

OBUČAVANJE U ODGONETANJU TAJNI Ne čudi onda da Todorović na nekim ključnim mjestima s

ocima predstavlja i kao neobičan poziv u inicijaciju, za što mu

tive pruža sama psihoanaliza koje sa, kao što je poznato, nikaudaljila od šamanske prakse. Za njega istinsko uvođenje u psstavlja izazov početnicima da “preobraze sopstveni život”, a čitih pogleda na psihologiju poziv “na lično smiještanje u nekda”. Ne treba ovu knjigu čitati budnim okom psihoanalitičara

jetilo da Todorović u njoj na različite načine pokušava opčiniga čitaoca. Izlaganje onih sadržaja koji bi se inače mogli preph šk l k di č ž ilik či d k

260

nego radije da bi iskoristio ovu njenu epistemološki nesigur poziciju kao neuporedivu sposobnost gostoprimstva. Psihoanije u prilici da odbaci ili progna neko učenje iz hrama Nau

bar kod onih koji se brinu oko njenog naučnog statusa, u prrazumijevanje za sve konflikte u pristupima i metodama, pa

ljivost naučnih paradigmi. Ako je iz ugla učitelja psihologij još važna, onda je to pre svega tamo gdje je njena snaga zanetaknuta: Todorović je s ovom knjigom položio kukavič jelize u školsku torbu studenta psihologije.





Mile Babić

Sulejman Bosto

Momir Đurović

Šaćir Filandra

Anela Hakalović

Nijaz Ibrulj

Marina Katnić-BakaršićIvo Komšić

Braco Kovačević

Rajko Kuljić

Asja Mandić

Sadudin Musabegović

Senadin Musabegović

9 7 7 0 3 5 0 6 1 7 0 0 5

ISSN 0350-6177



Asim Peco

Dražen Pehar

Drago Perović

Dubravka Pozderac-Lejlić

Vladimir Premec

Dragan ProleAbdulah Šarčević

Ivan Šijaković

Ugo Vlaisavljević

Documents

Dijalog [godina 17, broj 3-4; 2011.]