Hrvatski studiji

Sveučilište u Zagrebu

Hrvatska jezikoslovna normativistika u 20. stoljeću

Seminarski rad

Kristina Jozak

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

Prof: Mario Grčević

Veljača, 2015.

Sadržaj:

Sadržaj...................................................................................................................1

1. Uvod..................................................................................................................2

2. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika...........................3

3. Nastanak Deklaracije.........................................................................................5

4. Sastavljanje Deklaracije...................................................................................6

5. Hrvatske kulturne i znanstvene ustanove koje su potpisale Deklaraciju...........6

6. Objavljivanje Deklaracije..................................................................................8

7. Sankcije za potpisnike.......................................................................................9

8. Zaključak.........................................................................................................10

9. Literatura.........................................................................................................11

1

1. Uvod

Ovaj seminarski rad kao svoju glavnu temu ima ''Deklaraciju o nazivu i položaju

hrvatskog književnog jezika'' iz 1967. godine. Za taj dokument se naime kaže da je jedan od

važnijih dokumenata, ako ne i najvažniji, za hrvatski jezik, u 20. stoljeću. Kako bi se dokazala

ta konstatacija najprije moramo objasniti što je to ''Deklaracija...'', što je njome donešeno, a

naposlijetku i kako je nastala te kako je izgledalo sastavljanje iste, gdje je objavljena, što se

dogodilo s potpisnicima i kakvi su zapravo njeni odjeci. Naime, kao glavni zadatak ovog

seminarskog rada ističe se upravo predstavljanje značenja ''Deklaracije...'' za hrvatski jezik, ali

i hrvatski narod. Kako bi se to valjano odradilo, moramo objasniti prilike u Hrvatskoj u doba

nastanka ''Deklaracije...'', ali i događaje koji su uslijedili nakon objavljivanja.

2

2. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

''Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika'' je jedan od najvažnijih

dokumenata u 20. stoljeću koji se vežu uz hrvatski jezik. Treba napomenuti kako pisanje o

''Deklaraciji...'' kao o povijesno-nacionalnom dokumentu nije bio nimalo lak ni jednostavan

posao. Kada se referiramo na dokumente koji govore o okolnostima njenog nastanka, o

njezinom ''pokretaču'', o tome tko je sačinjavao komisiju, moramo imati u vidu da se ne

možemo na njih osloniti u potpunosti, jer su napisani naknadno, po sjećanju autora

''Deklaracije...''. Moramo imati na umu kako je pisanje o ''Deklaraciji...'' bilo zabranjeno sve

do 1990. godine, a ako se je i negdje spominjala, o njoj se pisalo vrlo malo i s velikom

zadrškom. Dokumentacija u Matici hrvatskoj uništena je 1971. nakon Karađorđeva, a nije je

ni bilo mnogo, jer se već pri donošenju ''Deklaracije...'' znalo da će biti raznih napadaja na

nju.1 Za ovaj rad koristila sam, uz ostalu literaturu, knjigu ''Deklaracija o nazivu i položaju

hrvatskog književnog jezika'', koju bi posebno izdvojila. Ona daje uvid u sam tekst

''Deklaracije...'' i prikazuje njezino značenje i važnost za našu povijest.

Da bi upoznali ''Deklaraciju...'', nužno je poznavati prilike u kojima je ona nastala,

ponajviše sociolingvističke, tj. sociopolitičke prilike koje su prethodile samoj ''Deklaraciji...''.

Sama ''Deklaracija...'' sastavljena je 13. ožujka 1967. godine. Ideja o ''Deklaraciji...'' nastala je

na sastanku u Matici hrvatskoj. O okolnostima toga sastanaka ne postoje zapisi, zbog tajnih

službi koje su pratile svaki korak hrvatskih intelektualaca. Naime, upravo zbog toga, sve se

rješavalo telefonski ili sastancima uživo. Zaključak tog sastanka je, dakle, bio da treba izabrati

komisiju od sedmero ljudi koji će na temelju rasprave sastaviti amadman na savezni ustav, u

kojem će se obraniti naziv hrvatski književni jezik i opovrgnuti smisao dvočlanog naziva

(srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski).2 Nakon toga je formirana i komisija koja je

sastavljala tekst. Treba reći kao se u većini literature koje obrađuju ''Deklaraciju...'', navodi

kako je u komisiji bilo sedam članova. Članove komisije činili su: Miroslav Brandt, Radoslav

Katičić, Dalibor Brozović, Slavko Pavešić. Za petog člana, predložen je Stjepan Babić, no on

je odbio poziv. Predložio je da u sastav komisije uđe i jedan književnik. Tako je izabran

Slavko Mihalić3 za petog člana. Šesti član komisije bio je Tomislav Ladan. Kao sedmog člana

1 Babić, Stjepan, Deklaracija-međaš dvaju razdoblja, Jezik, časopis za kulturu hrvatskog književnog jezika, 44, 3; Zagreb, 1997., str. 86.2 Mihalić, Slavko, Puni smisao Deklaracije, Državnost, časopis za politiku, znanost, kulturu i gospodarstvo, 1, 1., Zagreb, 1997. str. 73.3 Mihalić je tada bio tajnik Saveza književnika Jugoslavije.

3

komisije Miroslav Brandt i Slavko Mihalić navode Vladimira Blaškovića, koji je u to vrijeme

bio gospodarski tajnik Matice hrvatske i predstavnik Istre. Budući da je on bio bolestan, posao

na ''Deklaraciji...'' preuzima Vlatko Pavletić.

Uđemo li dublje u analizu samog teksta ''Deklaracije...'' možemo vidjeti da se on može

podijeliti na dva dijela. Prvi dio je uvod, a drugi dio prijedlozi (zahtjevi). U samom uvod

''Deklaracije...'' se jasno očituje pozivanje na važne odluke koje su tada vladale, ali i na neke

društvene norme. U daljnem tekstu se navode prijedlozi kojima su se koristili. Prvi prijedlog

je bio taj da se preformulira 131. Članak Ustava SFRJ, tako da glasi:

„Savezni zakoni i drugi opći akti saveznih organa objavljuju se u autentičnom tekstu

na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenskom,

makedonskom.

U službenom saobraćanju organi federacije obavezno se drže načela ravnopravnosti

svih jezika naroda Jugoslavije.“

Što se željelo postići tim prijedlozima? Prvim prijedlogom željeli su utvrditi jasnu i neupitnu

jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga,

makedonskoga. Naime, željelo se ukazati kako često dolazi do sinonimizacije pojma

hrvaskosrpski odnosno srpskohrvatski jezik, te da se ne poštuju ravnopravni nazivi hrvatskog

i srpskog književnog jezika. Samim time dolazi do toga da se srpski jezik nameće kao

jedinstveni jezik za Srbe i Hrvate. Ustanove koje su potpisale Deklaraciju smatrale su da

hrvatski narod nije zastupan i da nije doveden u ravnopravan položaj.

Drugi prijedlog glasi:

„U skladu s gornjim zahtjevima i objašnjenjima potrebno je osigurati dosljednu

primjenu hrvatskoga književnoga jezika u školama, novinarstvu, javnom i političkom životu,

na radiju i televiziji kad god se radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i

javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u

kojoj djeluju.“

Drugim prijedlogom upućuju na to da bi se hrvatski jezik trebao primjenjivati kad god se radi

o hrvatskom stanovništvu pa bi tako svi službenici, nastavnici i javni radnici trebali službeno

upotrebljavati hrvatski književni jezik. Do toga je došlo zbog toga što je u Hrvatsku dolazilo

4

sve više službenika i nastavnika koji su govorili srpskim jezikom i nisu se trudili govoriti

hrvatskim jezikom. Sve to je dovelo do nezadovoljstva i odlučili su sastaviti ''Deklaraciju...''.

3. Nastanak Deklaracije

Kao poticaj i potporanj nastanku ''Deklaracije...'' navodi se napomena profesora

Sjepana Ivšića4 koju je pribilježio pri potpisivanju Novosadskog dogovora. Treba istaknuti

kako je prof. Ivšić potpisao taj dogovor uz napomenu da ga prihvaća samo ako on ne bude

iskorišten za ugrožavanje položaja hrvatskog književnog jezika.5 No, ta njegova napomena

bila je prešućena i nije nigdje objavljena. Obajvljivanjem ''Pravopis hrvatskosrpskog

književnog jezika'', 1960. godine, a uz to i teksta ''Novosadskoga dogovora'' i njegovih

potpisnika, dolazi do izražaja velikosrpska hegemonija. Ipak Ivšićeva ograda od

''Novosadskog dogovora'' postala je polaznom točkom sveukupne borbe za spas hrvatskog

jezika i samobitnosti hrvatske kulture uopće.6 No, nije samo Stjepan Ivšić bio jedini borac

protiv posrbljavanja hrvatskog jezika. U ovom kontekstu nezaobilazno je spomenuti našeg

jezikoslovca Ljudevita Jonkea, predstojnika katedre za hrvatski jezik na Filozofskom

fakultetu u Zagrebu.7 Svakako je njegovo djelovanje vezano za donošenje i objavljivanje

''Deklaracije...''. Naime, svojim javnim djelovanjem stalno je upozoravao na opasnost

zajedničkog ''Novosadskog dogovora'' i stvarnim ciljevima tog dogovora. ''Novosadskim

dogovorom'' jezik se naziva hrvatskosrpski, odnosno srpskohrvatski i njime je dogovorena

''prividna ravnopravnost'' među narodima. Svi narodi, a tako i njihovi jezici su trebali biti

jednako važni. Naravno do nezadovoljstva je došlo kako smo već i prije spomenuli zbog toga

što su hrvatskosrpski, odnosno srpskohrvatski jezici bili shvaćani kao sinonimi. Tako se sve

više umjesto hrvatskog upotrebljavao srpski jezik. Najbolji primjer za to nalazimo u tome da

se srpski jezik upotrebljavao u saveznim glasilima, televiziji, na željeznici, itd. Tim

nametanjem srpskog jezika, hrvatski književni jezik sve je više gubio svoj značaj i tako je

doveden u neravnopravn položaj. ''Deklaracija o nazivu i položaju...'' bila je prvi dokument

koji se protivio tome da su hrvatski i srpski jezik ravnopravni. Njome se zahtijevao

ravnopravan položaj hrvatskog jezika u jugoslavenskoj federaciji, slobodno oblikovanje

4 Tadašnji šef katedre za hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.5 Babić, Stjepan, Brozović, Dalibor, Hekman, Jelena, Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, Građa za povijest Deklaracije, Matica hrvatska, Zagreb, 1997., str. 159.6 Brandt, Miroslav, Još o pripremanju Deklaracije ,Vjesnik, Panorama, 22. veljače 1991., str. 19.7 Brandt, Miroslav, Hrvatska jezična pobuna, Vjesnik, Panorama. 22.veljače 1991., str. 18.

5

hrvatskog jezika u sladu s hrvatskom tradicijom te potvrđivanje hrvatskog jezika u svim

sferama života.

4. Sastavljanje Deklaracije

Ideja o ''Deklaraciji...'' nastala je na sastanku u Matici hrvatskoj. O tome kako je

izgledalo sastavljanje ''Deklaracije...'', najviše saznajemo iz sjećanja autora ''Deklaracije...''.

Nakon sastanka u Matici hrvatskoj, predviđena komisija se uputila u Leksikografski zavod. U

kancelariji Tomislava Ladana, nastala je skica amadmana na postojeći Ustav, koja će kasnije

biti jezgra ''Deklaracije...''. Pisanje teksta izvršeno je u posljednjoj, najdubljoj sobi Matičina

hodnika u prizemlju.8 Budući da je ''Deklaracija...'' smatrana kao amadman na Ustav, bilo je

potrebno da bude potpisana od svih tadašnjih kulturnih i jezikoslovnih institucija, koje su bile

zainteresirane za ostvarivanje cilja ''Deklaracije...''. O njezinu cilj je već nešto prije rečeno, no

spomenut ćemo još jednom. Dakle, cilj ''Deklaracije...'' bio je da se ustavnim propisom utvrdi

i zagarantira jednakost i ravnopravnost četiri književna jezika federativnih članica Savezne

Federativne Republike Jugoslavije. Predstavnici osamnaest kultrunih ustanova imali su

zadaću potpisati tekst ''Deklaracije...''. Tekst je bio potpisivan tako da su ga fizički potpisivali

članovi pojedinih ustanova ili je prihvaćen dizanjem ruku, a potpisao ga je voditelj pojedine

ustanove.9 Netko od članova Društva hrvatskih književnika je još iste večeri odnio (ili

poslao?) tekst ''Deklaracije...'' u Beograd, gdje su književni krugovi na nj odgovorili svojim

''Predlogom za razmišljanje''.10 Nakon što je ''Deklaracija...'' bila prihvaćena i potpisana,

predana je Ustavnoj komisiji kao prijedlog amadman Matice hrvatske na izmjenu Ustava iz

1963. godine.

8 Brandt, Miroslav, Život sa suvremenicima, Političke uspomene i Svjetonazor, Zagreb, 1996., str. 80.9 Brandt , Miroslav, Još o pripremanju Deklaracije ,Vjesnik, Panorama, 22. veljače 1991., str. 19.10 Babić, Stjepan, Brozović, Dalibor, Hekman, Jelena, Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, Građa za povijest Deklaracije, Matica hrvatska, Zagreb, 1997., str. 166.

6

5. Hrvatske kulturne i znanstvene ustanove koje su potpisale Deklaraciju

- Matica hrvatska,

- Društvo književnika Hrvatske,

- PEN–klub,

- Hrvatski centar,

- Hrvatsko filološko društvo,

- Odjel za filologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti,

- Odjel za suvremenu književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti,

- Institut za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti,

- Institut za književnost i teatrologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti,

- Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zadru,

- Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu,

- Katedra za povijest hrvatskog jezika i dijalektologiju Filozofskoga fakulteta u

Zagrebu,

- Katedra za jugoslavenske književnosti Filozofskoga fakulteta u Zadru,

- Katedra za stariju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu,

- Katedra za noviju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu,

- Institut za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu,

- Institut za nauku o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu,

- Staroslavenski institut u Zagrebu,

- Društvo književnih prevodilaca Hrvatske.

6. Objavljivanje Deklaracije

Cijela je ''Deklaracija...'' objavljena 17. ožujka na naslovnoj stranici zagrebačkog

kulturnog tjednika Telegram, čiji je urednik bio Slavko Mihalić. Naime, isti dan

''Deklaracija...'' je prvi put dobila mjesto u tisku. Večernji list objavio je najavljeni plenum

Društva hrvatskih književnika i drugu točku devnog reda plenuma pod naslovom: ''Akcija

7

kulturnih institucija radi zauzimanja zajedničkog stava prema problemima ravnopravnosti

jezika''. 16. ožujka javio se prvi javni članak o samoj ''Deklaraciji...''. Izvještaj je napravio

Tomislav Sabljak u Večernjem listu pod naslovom: ''Aklamacijom prihvaćena Deklaracija o

nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika koju je ovih dana na sjednici prihvatilo 18

kulturnih i naučnih ustanova i organizacija u Hrvatskoj''. Dva dana nakon objavljivanja

''Deklaracije...'', započeli su žestoki javni napadi na ''Deklaraciju...'', na njene autore i na

potpisnike. Sljedećih mjesec dana novine su bile pune osuda ''Deklaracije...'' i zahtjeva za

političkim kažnjavanjem njezinih začetnika, autora i potpisnika. Osude je započeo Vjesnik

koji je objavio puni tekst ''Deklaracije...'' uz komentar pod naslovom ''Politika, a ne

lingvistika''. Nakon članaka u Vjesniku, dolaze i dopisi čitatelja. Čitatelji osuđuju

''Deklaraciju...'' ko antidržavni i antisocijalistički dokument. Sve žešči napadi na potpisnike

naveli su neke od njih da povuku svoje potpise, ne samo kao pojedinci nego i kao ustanove.

Tako su svoje potpise povukli Gustav Krklec i Katedra za jugoslavenske književnosti

filozofskog fakulteta u Zadru. Najveće iznenađenje priredio je novi broj Telegrama. 24.

ožujka 1967. godine priznao je da je objavljivanje ''Deklaracije...'' bilo vrlo štetno.

Kritikama koje su uslijedile nakon objavljivanja ''Deklaracije...'', bili su izloženi svi

potpisnici. Kritici je bio izložen i Miroslav Krleža. Preko noći postao je „nacionalni izdajnik“.

Ovdje ćemo spomenuti i jednu zanimljivu anegdotu u vezi ''Deklaracije...'' i hrvatskog

književnika Miroslava Krleže. Krleža je, kako je poznato potpisnik Deklaracije. U vezi toga

pitaše Krležu:

- Kako to, druže Krleža, da ste Vi potpisali Deklaraciju? Ta Vi ste komunista već 50

godina?

- Jeste - snalazi se brzo mudri Krleža – to je točno, ja sam komunista već 50 godina, ali

ja sam Hrvat već preko 70 godina.11

Naime, postojala je i priča da je Krleža želio povući svoj potpis, ali ga je od toga odgovorila

njegova supruga Bela. Rekla mu je: ''Ti si Krleža, i ako si na nešto stavio svoj potpis, ne

možeš ga više povlačiti kao da si dječarac''.12

Zbog vrlo oštre osude Krleža je želio dati ostavku na članstvo u Savezu komunista. U

vezi s tim pozvao ga je Tito u Beograd. Njegova ostavka nije prihvaćena, ali razriješen je

članstva u CK SKH.

11Petričević, Jure, Krleža i Deklaracija, Hrvatska revija XVII, 1-2, Zagreb, 1967., str. 156.12 Brandt, Miroslav, Život sa suvremenicima, Političke uspomene i Svjetonazor, Zagreb, 1996., str. 83.

8

7. Sankcije za potpisnike

Nakon novinskih članaka koji su žestoko napadali potpisnike ''Deklaracije...'', sjednica

Izvršnog komiteta CK SKH i ostalih političkih tijela, potpisnike se počelo kažnjavati. Tako je

Vlatko Pavelić, predsjednik Društva književnika Hrvatske, isključen iz Gradskog komiteta

SK. U Telegramu je objavljeno da su iz SK isključeni Dalibor Brozović, Petar Šegedin,

Slavko Mihalić, Branko Hećimović, Jakša Ravlić, Duško Car, Vojislav Kuzmanović,

Zvonimir Komarica. Dio ostalih sudionika dobio je opomene.

9

8. Zaključak

Kada se osvrnemo na temu pitanja jezika u 20. stoljeću, nezaobilazno je u tom

kontekstu spomenuti ''Deklaraciju...''. Baveći se i istražujući ovu temu, možemo sa sigurnošću

ustvrditi kako je ovaj dokument bio vrlo važan za razvoj hrvatskog jezika. Samim time što je

njeno sastavljanje i očitovanje njenih potpisnika i danas obavijeno misterioznim velom tajne,

vidimo koliko je veliko njeno značenje. Borba za hrvatski jezik u tom razdoblju je bila vrlo

teška i često se o nekim problemima nije moglo javno govoriti. Svakako trebamo reći kako je

sastavljanje i obavljivanje ''Deklaracije...'' kod Hrvata potaklo razvijanje jezične samosvijesti,

a uz to i razvijanje hrvatske nacionalne samosvijesti.

10

9. Literatura

1. Babić, Stjepan, Brozović, Dalibor, Hekman, Jelena, Deklaracija o nazivu i položaju

hrvatskog književnog jezika, Građa za povijest Deklaracije, Matica hrvatska, Zagreb,

1997.

2. Babić, Stjepan, Deklaracija-međaš dvaju razdoblja, Jezik: časopis za kulturu

hrvatskog književnog jezika, 44, 3., Zagreb, 1997.

3. Mihalić, Slavko, Puni smisao Deklaracije, Državnost: časopis za politiku, znanost,

kulturu i gospodarstvo, 1, 1., Zagreb, 1997.

4. Brandt, Miroslav, Život sa suvremenicima, Političke uspomene i Svjetonazor, Zagreb,

1996.

5. Brandt, Miroslav, Još o pripremanju Deklaracije, Vjesnik, Panorama, 22. veljače

1991.

6. Petričević, Jure, Švicarska štampa o Deklaraciji, Krleža i Deklaracija, Hrvatska revija

XVII, sv. 1-2, Zagreb, 1967.

7. Samardžija, Marko, Nekoć i nedavno: odabrane teme iz leksikologije i novije povijesti

hrvatskoga standardnoga jezika, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 2002.

8. Jandrić, Berislav, Kontroverze iz suvremene hrvatske povijesti, Srednja europa,

Zagreb, 2006.

9. Jelčić, Dubravko, Nasilje žalosnih uspomena, Naklada Pavičić, Zagreb, 2012.

11