DEFINICIJA I KLASIFIKACIJA MENTALNE RETARDACIJE

DEFINICIJA I KLASIFIKACIJA MENTALNE RETARDACIJE

Mentalna retardacija nije bolest ili specifična nesposobnost, već je admi-nistrativno određeni naziv za različita genetska, socijalna i medicinska stanja koja imaju zajedničku karakteristiku- značajno ispodprosječno intelektualno funkcioniranje.U mnogim zemljama dijagnoza mentalne retardacije postav-lja se samo u slučajevima kada je takvoj osobi potrebna pomoć društva tije-kom njezinog života.

Prema DSM-IV (Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje objavljenom u hrvatskom prijevodu Naklade Slap /1996./), men-talna retardacija označava značajno ispodprosječno intelektualno funkcioni-ranje, praćeno značajnim ograničenjem adaptivnog funkcioniranja s počet-kom prije 18. godine.

Za primjenjivost definicije važne su sljedeće četiri pretpostavke:

1. ispravna procjena, koja mora uzeti u obzir kulturalne i lingvističke razli-čitosti, te razlike u komunikaciji i ponašanju

2. postojanje ograničenja u adaptivnim vještinama, koje se javlja unutar konteksta okruženja i karakteristično je za dobnu skupinu osobe

3. specifična adaptivna ograničenja, koja često postoje paralelno s uspješ-nošću u drugim adaptivnim vještinama i sposobnostima

4. potpora, koja ako je prisutna, značajno poboljšava funkcioniranje poje-dinca s mentalnom retardacijom.

U starijoj literaturi nalaze se za isti poremećaj nazivi kao što su oligo-frenija, slaboumnost, psihička zaostalost, nedovoljna mentalna razvijenost i drugi.

10 Mentalna retardacija

Opće intelektualno funkcioniranje definirano je kvocijentom inteligen-cije /IQ/, a dobiva se primjenom jednog ili više standardiziranih individualno primijenjenih testova inteligencije, npr. Wechlerove ljestvice inteligencije za djecu /Wechsler Intelligence Scale for Children-Revised/, Stanford-Binetova testa, Kaufmanove baterije za procjenu inteligencije i dr.

Potrebno je napomenuti da standardni testovi za ispitivanje inteligencije neće objasniti zašto neka osoba ne daje očekivani odgovor.

Važno je naglasiti da je prilikom procjene neophodno voditi računa o pretpostavkama važnim za primjenjivost dijagnoze. Testovi kojima se služi-mo pri procjenjivanju stupnja inteligencije dat će pogrešne rezultate ako nisu prilagođeni za određenu kulturalnu sredinu ili nisu napisani jezikom koji ispitanik dobro razumije.

Prilikom određivanja stupnja mentalne retardacije nezaobilazan ele-ment prema definiciji iz DSM-IV je adaptivno funkcioniranje, što uključuje motivaciju, socijalne i kulturalne aspekte i humano intelektualno funkcioni-ranje, što se može mjeriti brojnim mjernim instrumentima.

Suvremena psihijatrija u klasifikaciji mentalne retardacije uglavnom koristi Međunarodnu klasifikaciju bolesti i srodnih zdravstvenih proble-ma /MKB-10/ i Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje /DSM- IV/.

MKB-10 definira mentalnu retardaciju kao stanje zaostalog ili nepotpu-nog razvoja uma, posebno karakterizirano oštećenjem sposobnosti koje se očituju za vrijeme razvoja, sposobnosti koje pridonose cjelokupnu stupnju razvoja inteligencije, kao npr. mišljenje, govor, motorika i sposobnosti ostva- rivanja društvenog kontakta.

Intelektualne sposobnosti i socijalna prilagodba, mijenjaju se tijekom razvoja djeteta. Razvoj može imati kontinuirani tijek, a mogu se evidentirati i stupnjevite promjene.

Jednom postavljena dijagnoza ne mora biti stalna, kako u smislu posto-janja ili nepostojanja mentalne retardacije, tako i u smislu dijagnostičkih su-bkategorija mentalne retardacije. To proizlazi iz činjenice da mentalni razvoj može biti usporen u pojedinim fazama, ali može biti i produljen. Isto tako postoje slučajevi, posebice kod lake mentalne retardacije, da ona bude tek kasnije prepoznata. Rano prepoznavanje i otkrivanje mentalne retardacije zaštitit će dijete od brojnih frustracija koje proizlaze iz nerealnih očekivanja okoline koje dijete ne može zadovoljiti te razvija lošu sliku o sebi, gubi samo-pouzdanje, što se odražava na njegovo kasnije funkcioniranje i razvoj.

11Mentalna retardacija

Važno je od mentalne retardacije razlikovati neke druge psihičke pro-bleme ili pedagoške smetnje, koje često nedovoljno educirani procjenitelj ne prepoznaje, a što bitno utječe na daljnji djetetov razvoj.

MKB-10 dijeli mentalnu retardaciju na sljedeće subkategorije:

Laka mentalna retardacija - približni kvocijent inteligencije proteže se iz-među 50 i 69 /odgovara mentalnoj dobi 9-12 godina/. Ovakva subnormalnost odgovara nekim teškoćama pri učenju. Mnogi će odrasli s tom subkategori-jom mentalne retardacije biti sposobni za rad i ostvarivanje socijalnih kon-takata.

Umjerena mentalna retardacija - približni kvocijent inteligencije proteže se između 35 i 49 /odgovara mentalnoj dobi 6-9 godina/. Većina osoba s umjere-nom mentalnom retardacijom može postići određeni stupanj neovisnosti, što obuhvaća brigu o sebi, učenje i komuniciranje. Odraslim osobama s umjere-nom mentalnom retardacijom trebat će različiti oblici pomoći i potpore za život i rad.

Teška [teža]* mentalna retardacija - približni kvocijent inteligencije prote-že se između 20 i 34 /mentalna dob 3-6 godina/. Takve osobe trebaju stalnu pomoć okoline.

Duboka [teška] mentalna retardacija - kvocijent inteligencije je ispod 20 /mentalna dob je ispod 3 godine/. Osobe sa dubokom mentalnom retardaci-jom imaju ozbiljna ograničenja u komunikaciji i pokretljivosti, te im je po-trebna stalna pomoć i njega.

* Međunarodna klasifikacija bolesti, 10 verzija (MKB-10), koju je izvorno objavila Svjetska zdravstvena organizacija a kod nas je prilagođena i objavljena od strane Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, supotpisana od strane prof. dr. A. Hebranga kao ministra zdravstva, donosi ovdje navedenu klasifikaciju koja se ne slaže s imenovanjima koja se inače koriste u defekto-loškoj praksi. MKB-10 je normativni klasifikacijski sustav koji aktom ministra zdravstva ima snagu podzakonskog akta.

Uobičajeno imenovanje od strane defektologa nalazi se u uglatim zagradama; nap. gl. ur.


Dijagnostički kriteriji mentalne retardacije prema DSM-IV

A. značajno ispodprosječno intelektualno funkcioniranje. Kvocijent inteli-gencije približno 70 ili niži.

B. Istodobni deficit ili oštećenje sadašnjeg adaptivnog funkcioniranja, tj. uspješnosti kojom osoba zadovoljava standarde za svoju dob, postavlje-ne od kulturološke skupine, na barem dva od sljedećih područja: komu-niciranje, briga o samom sebi, obiteljski život, socijalne i interpersonalne vještine, uporaba zajedničkih sredstava, samousmjerenost, rad, slobod-no vrijeme, zdravlje, sigurnost.

C. Početak prije osamnaeste godine.Kao što je vidljivo, DSM-IV za mentalnu retardaciju ne nudi kriterij is-

ključivanja, pa prema tome dijagnozu valja postaviti kad god su zadovoljena tri kriterija navedena pod A, B i C. To na određen način predstavlja novinu u odnosu na prethodna poimanja dijagnosticiranja u psihijatriji jer otvara da-leko veće mogućnosti postavljanja drugih dijagnoza uz dijagnozu mentalne retardacije. Prema tim kriterijima moguće je postaviti istovremeno dijagno-zu mentalne retardacije i demencije. Pri tome je obilježje dijagnoze men-talne retardacije stupanj dostignutog intelektualnog razvoja, a za dijagnozu demencije potrebno je postojanje oštećenja onih funkcija koje su ranije bile uredne ili nedovoljno razvijene, ali više nego u času postavljanja dijagnoze demencije.

Budući da je do dobi od 4-6 godina teško odrediti razinu prethodnog funkcioniranja i mentalne subnormalnosti, to se u tom životnom periodu ne stavlja uz dijagnozu mentalne retardacije i dijagnoza demencije.

Važno je poznavati navedene razlike, posebno u forenzičkoj psihijatriji, kada je neophodno odgovoriti na pitanje da li je snižen IQ posljedica zado-bijenih ozljeda. Nepoznavanje klasifikacije, uzroka i svih čimbenika koji su odgovorni za funkcioniranje neke osobe, ne samo da neće omogućiti odgo-vor na postavljeno pitanje već može i direktno oštetiti takvu osobu u njenim pravima.

U praksi se obično ne koriste kombinacije dijagnoze mentalne retardaci-je s nekim psihičkim poremećajima, posebice ne u slučajevima jače izražene mentalne retardacije. Tako se u nas uz dijagnozu mentalne retardacije ne primjenjuju dijagnoze shizofrenije. Ako klinička slika mentalno retardirane osobe zadovoljava ostale kriterije za shizofreniju, preporučljivo je staviti di-jagnozu mentalne retardacije i shizofreniformne psihoze, a ne shizofrenije.


I DSM-IV razlikuje iste subkategorije mentalne retardacije kao i MKB-10, s time da je raspon kvocijenta inteligencije sljedeći: blaga mentalna retar-dacija IQ 50-55 pa do približno 70, umjerena mentalna retardacija IQ 35-40 do 50-55, teška mentalna retardacija IQ 20-25 do 30-40, duboka mentalna retardacija IQ ispod 20 ili 25.

U daljnjem tekstu služit ćemo se nazivima: laka, umjerena, teža i teška mentalna retardacija jer je navedena terminologija ugrađena u naše zakono-davstvo.

Između kriterija MKB-10 i DSM-IV postoji razlika u determiniranosti dobi kada govorimo o mentalnoj retardaciji, koju DSM-IV definira prije osa-mnaeste godine, dok MKB-10 tu dob ne definira. Razlike su i u definiranju subkategorija mentalne retardacije. MKB-10 navodi samo jednu vrijednost IQ-a, dok DSM-IV definira raspon s razlikom od 5 npr. 50-55 prema DSM-IV, a 50 prema MKB-10/. Kao razlog uporabe tog raspona navodi se mo-gućnost pogreške unutar raspona. Prilikom procjene treba uz kliničku sliku voditi računa o ukupnom dojmu u snalaženju i komunikaciji, koje mentalno retardirana osoba u određenom času prezentira. Ako se ustanovi nerazmjer između brojčane vrijednosti IQ-a i ukupnog kliničkog dojma, opredjeljuje se za blaži stupanj mentalne retardacije, posebice u slučaju mlađe osobe.

U kliničkoj su slici dosta česte razlike između pojedinih subkategorija mentalne retardacije, što upućuje na činjenicu da su ostali klinički simptomi dobrim dijelom determinirani kvocijentom inteligencije osobe.

EPIDEMIOLOGIJA

Poznavanje epidemiologije: prevalencije i incidencije mentalne retarda-cije od posebnog je značenja, posebno na planu prevencije, ali i terapije. Iz tog razloga prevalencija i incidencija su intenzivno proučavane i imaju dugu povijest. Danas je poznato da je mentalna retardacija heterogene etiolo-gije. Velike varijacije u odnosu na prevalenciju i incidenciju koje se nalaze u literaturi proizlaze iz primjene različitih metodologija i različitog odabira uzorka.

Epidemiološka istraživanja temelje se na tri osnovna principa: statistič-kom, patološkom i socijalnom sustavu.

Statistički princip se odnosi na primijenjene statističke metode, a što uključuje određivanje IQ na 2 standardne devijacije. Problem je što statistič-ki model ne priznaje razvojne probleme i rezultate stavlja u kategorije, što uvijek ne odgovara realitetu, posebno kada znamo koliko je značajno pozna-vanje utjecaja dinamike razvoja na dobivene statističke rezultate.

Patološki model usmjeren je na patološke promjene, kao npr. kod odre-đenih sindroma, koji imaju svoju specifičnu patološku sliku i mentalnu re-tardaciju.

Socijalni model se primarno osniva na socijalnom funkcioniranju te funkcioniranju u školskom sustavu, kroz što se procjenjuje i mentalna retar-dacija.

Najveći broj epidemioloških studija analiziran je u okviru jednog po-dručja, najčešće nacionalnog, što smanjuje mogućnost usporedbe i drugih utjecaja na dijagnozu, kao što su kulturalni, te bi kroskulturalna istra živanja bila značajno točnija kada se govori o prevalenciji mentalne retardacije.

Prema najvećem broju istraživanja prevalencija mentalne retardacije u općoj populaciji je manja od 1%. No u brojnim zemljama nalaze se podaci o zastupljenosti od 3%, jer se uključuju i brojni drugi čimbenici koji dovode do promjena u funkcioniranju, a što zahtijeva posebne oblike pomoći tijekom razvojnog perioda kao i u odrasloj dobi.

Na prevalenciju mentalne retardacije utječu i brojni drugi čimbenici kao što je rana dijagnostika, posebno u odnosu na genetske uzroke mentalne re-tardacije. Kontrola trudnica, lijekova, socijalni uvjeti življenja, stupanj zdrav-stvene svijesti i organizacija zdravstvene službe kao i brojni drugi.

Demografske analize vrlo su značajne u procjeni prevalencije mentalne retardacije: godine, spol, socioekonomsko stanje, gradska ili seoska sredina i dr. U odnosu na uzrast djeteta prevalencija će biti različita u zavisnosti od procjenjivanih čimbenika: kod predškolske djece ne analizira se najčešće adaptivno ponašanje, što je od bitne važnosti za dijete školske dobi. Kod adolescenata procjena se vrši kroz mogućnosti zaposlenja i brige o sebi u so-cijalnoj sredini u kojoj adolescent živi, dok će se kod starijih osoba procjena donositi na osnovi drugih čimbenika. Poradi navedenog, epidemiološke stu-dije koje ne uzimaju u obzir dob sasvim sigurno neće dati prave rezultate. U odnosu na spol prevalencija je veća kod dječaka nego kod djevoj- čica što se povezuje uz činjenicu da su brojne genetske anomalije koje idu s mentalnom retardacijom vezane uz spolne kromosome.

Na prevalenciju utječu i socioekonomski uvjeti življenja mentalno retar-diranih osoba. Najveći broj istraživanja vrši se u institucijama, gdje se nalazi već selekcionirani uzorak na osnovi kojega se vrši procjena, dok se daleko rjeđe procjene vrše u obiteljima, posebno u seoskim doma- ćinstvima.

Zastupljenost mentalne retardacije je različita kod invalidnih osoba, te prema pokazateljima zastupljenost mentalne retardacije kod slijepih osoba iznosi 20-25%. Problemi sa sluhom su 3-4 puta češći kod mentalno retardi-ranih osoba, najčešće se spominje da oko 10% mentalno retardiranih osoba ima ozbiljne poremećaje sluha. Posebno su učestali poremećaji govora kod mentalno retardiranih osoba, te se u istraživanjima kod institucionaliziranog uzorka čak u 80% slučajeva kod mentalno retardiranih osoba nalaze i pore-mećaji govora.


ETIOLOGIJA

Etiološki čimbenici mogu biti biološki, psihosocijalni ili kombinirani. Prema podacima iz DSM-IV u otprilike 30-40% osoba s mentalnom retarda-cijom ne može se, usprkos napretka u dijagnostici, utvrditi jasna etiologija.

Glavni predisponirajući čimbenici su:Nasljednost /oko 5%/, što uključuje prirođene greške metabolizma, • koje se nasljeđuju autosomno recesivno, abnormalnosti gena koji se nasljeđuju po Mendelovu tipu s različitom ekspresijom /npr. tube-rozna skleroza/, kromosomske aberacije /translokacija kod Downo-va sindroma, sindrom lomljivog X kromosoma/. Rana oštećenja u embrionalnom razvoju /oko 30%/, što uključu-• je kromosomske promjene /Downov sindrom zbog trisomije 21/ ili rana oštećenja alkoholom, infekcije.Trudnoća i perinatalni problemi /oko 10%/, što uključuje infekcije, • traume, malnutriciju.Opće zdravstveno stanje u dojenačkoj dobi /oko 5%/.• Utjecaj okoline /15-20%/.•

Kod procjene mogućih etioloških čimbenika radi jednostavnosti Gillberg predlaže podjelu na mentalnu retardaciju kod koje je IQ ispod 50 i mentalnu retardaciju kod koje je IQ iznad 50. Isti autor, koristeći se rezultatima Ha-gberga i Kyllermana iz 1983.g., iznosi da je kod mentalne retardacije gdje je IQ ispod 5o u l8% slučajeva uzrok nepoznat, prenatalni uzroci su zastupljeni u 55% slučajeva, u što su uključene kromosomske anomalije i drugi genetski čimbenici te multiple kongenitalne anomalije i specifični sindromi. Perina-talni čimbenici su zastupljeni u 15% slučajeva, a postnatalni u 12%.


Kod mentalne retardacije gdje je IQ iznad 50 nepoznati uzroci su zastu-pljeni čak u 55% slučajeva, prenatalni u 23%, perinatalni 18% a postnatalni u 4% slučajeva.

Etiologija može biti klasificirana na različite načine u zavisnosti od uzro-ka ili nekih drugih specifičnih mehanizama.

Prema preporuci Američke udruge za mentalnu retardaciju iz 1992. uzroci se mogu podijeliti na tri skupine: prenatalni, koji nastaju od trenutka začeća do poroda, perinatalni nastaju tijekom poroda, i postnatalni, od po-roda do 18. godine.

Prema drugim autorima, uzroci se dijele na biološke, koji su najzastu-pljeniji u etiologiji mentalne retardacije, i psihoemocionalne.

Iako je učinjen znatan napredak u utvrđivanju uzroka mentalne retar-dacije, još uvijek postoje brojni nedovoljno poznati čimbenici, posebice oni koji se odnose na međusobnu povezanost sazrijevanja mozga, mijelinizacije, integracije senzomotoričkih podražaja i rane komunikacije dijete-okolina.

Psihoemocionalni čimbenici najčešće su posljedica nerazmjera između razvojnih poremećaja, psihosocijalnih struktura i očekivanja, što uvjetuje ne-odgovarajuće odnose u najranijoj dobi i bitno utječe na formiranje ličnosti mentalno retardirane osobe. Najčešće spominjan deficit pažnje kod men-talno retardiranih osoba vrlo je često rezultat poremećenih odnosa između majke i djeteta, što za posljedicu ima razvoj nesigurnosti. Uz majku bitnu ulogu igraju i ostali članovi obitelji, njihov odnos s djetetom, očekivanja i pri-hvaćanja. Tijekom odrastanja na emocionalni život djeteta utječe i djetetovo okruženje izvan obitelji u koje dijete unosi iskustva iz obitelji, što sve zajedno utječe na njegov razvoj. Brojni problemi mentalno retardiranih osoba pro-izlaze iz loše komunikacije s okolinom, loše socijalne perspektive, doživlja-vanjem različitosti u odnosu na zdravu populaciju, što rezultira psihološkom dezorganizacijom. Socijalni problemi nedjeljivi su od razvojnih.

Jedino poznavanjem međusobnih odnosa i utjecaja bioloških, psihoe-mocionalnih i socijalnih čimbenika moguće je procijeniti veličinu problema i odrediti potreban tretman. Isključivanje bilo kojeg od navedenih čimbenika dovest će do donošenja pogrešnih zaključaka iz čega slijedi i pogrešan tera-pijski pristup.


Biološki čimbenici

Pri utvrđivanju bioloških osnova u nastajanju mentalne retardacije po-trebno je:

identificirati biološke poremećaje koji mogu biti prediktori mental-• ne retardacijerano identificirati devijantni razvoj s medicinskog stajališta i njego-• vu biološku determiniranostidentificirati biološke utjecaje kod djece.•

Važno je naglasiti da su znanja humane biologije nedjeljiva od procjene psiholoških i socijalnih čimbenika, te procjenu treba uvijek donositi u kon-tekstu utjecaja i međusobnog djelovanja sva tri čimbenika. S obzirom na de-finiciju u kojoj se naglašava intelektualna i funkcionalna ograničenost osoba u adaptivnim i socijalnim odgovorima, retardacija se primarno procjenjuje u edukativnim i socijalnim procesima. Biološki čimbenici predispononiraju retardirano funkcioniranje, ali ne definiraju funkcionalne kriterije. Kriteriji za rizične grupe za mentalnu retardaciju obilježeni su neuropsihijatrijskim sekvelama i heterogenom grupom čimbenika koji uključuju sadašnje stanje, period trudnoće, perinatalne stresore i brojne postnatalne čimbenike. Prema istraživanjima američkog Nacionalnog instituta za neurološke bolesti, krite-riji za uključivanje djece u rizične skupine /skupine u kojima postoji ozbiljan rizik za razvoj mentalne retardacije i drugih devijacija u razvoju/ jesu između ostalog konsangvinitet roditelja, loše socijalno stanje, endokrine bolesti maj-ke, majčine godine u trenutku trudnoće, postojanje mentalne retardacije u bliskih rođaka, zarazne bolesti majke tijekom prvih mjeseci trudnoće, zrače-nja majke tijekom rane trudnoće, kontakt s različitim kemijskim sredstvima, komplikacije tijekom poroda, upalni proces i nakon poroda i dr.

Posebno su značajna genetska istraživanja (Slika 1). U literaturi se opi-suje više od 500 genetskih poremećaja u kojima se pojavljuje i mentalna re-tardacija. Oko 25 % poznatih genetskih stanja izaziva primarno posljedice na mozgu, dok se kod ostalih promjene javljaju sekundarno. Mnogi od pore-mećaja nastalih u prenatalnom periodu, neposredno nakon poroda ili u ra-nom razvojnom periodu nisu evidentirani kao poremećaji, ali čak u 30-50% slučajeva postoji rizik da se tijekom razvoja razvije mentalna retardacija.


Slika 1. a) Kariotip b) Kariogram


Za postavljanje dijagnoze s medicinskog stajališta potreban je dobro opremljen laboratorij za biokemijska i neurološka istraživanja, radiološki la-boratorij, koji uključuje i posebne tehnike kao što su tomografija, magnetska rezonancija, PET i dr., neurofiziološki laboratorij za analizu elektrokortikal-ne aktivnosti tijekom budnosti i spavanja.

Uz genetske, neurobiološki čimbenici igraju značajnu ulogu u nastanku mentalne retardacije i graničnih stanja, bilo pojedinačno ili u kombinaciji s kromosomskim abnormalnostima. U 30-45% slučajeva to se odnosi na umje-renu i laku mentalnu retardaciju. Prema dosadašnjim spoznajama u otprilike 2/3 slučajeva mentalne retardacije uzroci su poznati, dok je taj postotak pre-ma drugim autorima i do 80%.

Bez obzira na različitosti u pristupu i različite brojčane pokazatelje koji govore o utjecaju pojedinih čimbenika na razvoj mentalne retardacije, danas se ipak može zaključiti da u najvećem broju slučajeva mentalne retardacije uzroci leže u multiplim čimbenicima, te ona nastaje kao rezultat interakcije genetskih čimbenika, okruženja, razvojne preosjetljivosti i trauma. Pozna-vanje mogućih uzroka od posebnog je značenja, posebno kod nekih obli-ka mentalne retardacije jer se ranim prepoznavanjem i intervencijom može spriječiti njezin razvoj /npr. fenilketonurija/.

Poseban problem predstavlja nedovoljan naglasak na razvojnu perspek-tivu mentalno retardirane populacije. Razvojni teoretičari uglavnom su pro-učavali obiteljsku mentalnu retardaciju i normalan mentalni razvoj pri po-stavljanju razvojnih teorija. U posljednje vrijeme prihvaćena je spoznaja o heterogenosti mentalne retardacije.

Razlike u razvoju mogu se promatrati unutar različitih etioloških skupi-na npr. Downov sindrom, Prader-Williev sindrom i dr.

Na razvoj uz maturaciju utječe i okolina iako se istraživači ne slažu u potpunosti koji su najvažniji čimbenici iz okoline i koje vrijeme u razvoju je najkritičnije.

Posebno valja naglasiti tehnike kojima je moguće pratiti ontogenetske promjene u mozgu. Ponašanje novorođenog djeteta u korelaciji je s njego-vim razvojem a to je moguće pratiti npr. kroz metaboličke aktivnosti glukoze (PET, SPECT), te elektrografsku aktivnost (EEG). Korištenjem različitih di-jagnostičkih tehnika prati se sazrijevanje mozga; najprije filogenetski starijih područja a kasnije mlađih. Sazrijevanje u predjelu frontalnog režnja (6-8mj.) prefrontalnog dijela (8-12 mj.), frontalni dio je u korelaciji s pojavom inten-zivnih kognitivnih aktivnosti što je moguće ispitati raznim tehnikama.


Analiza metaboličkih promjena u mozgu pokazatelj je i plasticiteta moz-ga te se pomoću analize metabolizma može pratiti razvoj ozljeda mozga (npr. nakon hipoksije), ali i drugih stanja.

Poznavanje dijagnostičkih tehnika i njihova primjena omogućuje nam dobivanje ranih spoznaja o određenim abnormalnostima mozga i u jednom dijelu i rano terapijsko djelovanje.

U ovom udžbeniku uzroci mentalne ratardacije iznosit će se prema vre-menu nastajanja:

Prenatalno razdoblje

Obuhvaća period od oplodnje do početka poroda a dijeli se na:1) razdoblje od oplodnje do kraja prvog mjeseca. U tom razdoblju stvaraju

se embrioblast i trofoblast. 2) razdoblje koje obuhvaća drugi i treći mjesec trudnoće, kada se razvija

embrij te se za to razdoblje upotrebljava naziv - razdoblje embrija. To je razdoblje intenzivne organogeneze i štetni utjecaju koji djeluju u tom razdoblju izazvat će teška oštećenja- malformacije organa.

3) razdoblje koje obuhvaća vrijeme od trećeg mjeseca do poroda.To je raz-doblje fetusa u kojem se odvija fina diferencijacija u organima, te će štetni utjecaji u tom razdoblju dovesti do strukturalnih promjena na or-ganima.

U literaturi se često nalaze nazivi embriopatije, što obuhvaća oštećenja nastala u drugom razdoblju - razdoblju embrija, i fetopatije, što se odnosi na oštećenja nastala u trećem razdoblju- razdoblju fetusa.

Perinatalno razdoblje

Obuhvaća vrijeme od početka do završetka poroda.

Postnatalno razdoblje

Obuhvaća period od poroda do 18. godine.


Prema prijedlogu Američke udruge za mentalnu retardaciju iz 1992. uzroci se dijele na:

Prenatalne - što uključuje kromosomske poremećaje, različite sindrome, poremećaje metabolizma, poremećaje razvoja mozga te posljedice nepovolj- nog utjecaja okoline.

Perinatalne - uključuju intrauterine i neonatalne poremećaje.

Postnatalne - uključuju povrede glave, infekcije, degenerativne poreme-ćaje, toksično-metaboličke poremećaje, neishranjenost i nepovoljne utjecaje okoline.

Documents

DEFINICIJA I KLASIFIKACIJA MENTALNE RETARDACIJE