DANTONOVA SMRT

drama

LIKOVI

GEORG DANTON

LEGENDRE

CAMILLE DESMOULINS

HERAULT-SECHELLES

LACROIX

PHILIPPEAU

PHABRE D'EGLANTINE

MERCIER

THOMAS PAYNE

ROBESPIERRE

ST. JUST

BARRERE

CLLOT D'HERBOIS

BILIAUD-VARENNES

CHAUMETTE, prokurator općinskog savjeta

DlLLON, general

FOUQUIER-TlNVILLE, javni tužilac

HERMANN predsjedniciDUMAS Revolucionarnog tribunala

PARIS, Dantonov prijatelj

SlMON, sufler

LAFLOTTE

JULIE, Dantonova žena

LUCILE, žena Camillea Desmoulinsa

ROSALLE

ADELAIDE djevojke za zabavu

MARION

Muškarci i žene iz naroda, djevojke za zabavu, delegati, dželati itd.

delegati

članovi Komiteta javnog spasa

PRVI ČIN

(I, 1)

Herault-Sechelles, nekoliko dama za stolom, Danton i Julie nešto dalje, Danton sjedi na klupici do nogu Julie.

DANTON: Pogledaj onu ljupku damu kako pristojno miješa karte! Ona to uistinu zna; priča se da ona prema mužu uvijek drži herc, a prema drugim ljudima pik. - Vi biste mogle navesti čovjeka da se i u laž zaljubi.

JULIE: Vjeruješ li ti meni?

DANTON: Otkud znam?! Malo mi znamo jedni o drugima. Mi smo debelokošci, mi pružamo ruke jedno drugom, ali to je uzaludan trud, time samo ostružemo jedno drugome zadebljanja na koži - mi smo jako osamljeni.

JULIE: Ti me poznaješ, Dantone.

DANTON: Tja, šta se sve ne zove poznavati. Ti imaš tamne oči, loknavu kosu, fini ten, i mene uvijek oslovljavaš sa 'dragi Georg'. Ali (pokazuje na čelo i oči) tu, tu, šta leži iza ovoga? Ma idi, naša su osjetila gruba. Poznavati se? Mi bismo morali jedni drugima razbiti lobanje i misli iscijediti iz moždanih vlakana.

JEDNA DAMA (Heraultu): Šta vi zapravo namjeravate sa svojim prstima?

HERAULT: Ništa.

DAMA: Ne savijajte palac toliko, to se ne da gledati!

HERAULT: Pogledajte, ova stvarčica ima svoju sasvim posebnu fizionomiju.

DANTON: Ne, Julie, ja tebe volim kao grob.

JULIE (okreće se): O!

DANTON: Ne, čuj! Ljudi kažu da u grobu vlada mir, da su grob i mir zapravo jedno. Ako je to tako, ja u tvom krilu ležim zapravo već pod zemljom. Ti, slatki grobe, tvoje su usne mrtvačka zvona, tvoj glas je moja pogrebna zvonjava, tvoje grudi moja grobna humka i tvoje srce moj mrtvački kovčeg.

DAMA: Izgubljeno!

HERAULT: Ovo je bila jedna zaljubljena avantura, a ona košta kao i sve druge.

DAMA: U tom slučaju ste vi svoju ljubav izjavili prstima, kao da ste gluhonijemi.

HERAULT: A zašto ne? Tvrdi se da je upravo njih najlakše shvatiti. - Snovao sam afericu s kraljicom iz špila; prsti su mi bili princeze pretvorene u pauke, a vi ste, gospo, bili vila; ali je loše išlo, dama je stalno ležala u onim mjesecima, svaki čas je dobivala džokera. Ja ne bih pustio svoju kćer da ovo igra, gospoda i dame padaju ovdje tako nepristojno jedno preko drugog, a onda džokeri dođu odmah iza toga.

Ulaze Camille Desmoulins i Philippeau.

HERAULT: Philippeau, kako su ti tužne oči! Jesi li nakinuo crvenu kapu i napravio rupu u njoj? Je li se sveti Jakob namrgodio? Je li kišilo za vrijeme giljotiniranja? Ili je tebe zapalo loše mjesto pa nisi ništa vidio?

CAMILLE: Ti parodiraš Sokrata. Znaš li šta je Božanski pitao Alkibijada kad ga je jednom zatekao mračnog i utučenog: "Jesi li izgubio štit na bojnom polju? Jesi li pobijeđen u trčanju ili mačevanju? Je li neko bolje pjevao od tebe ili bolje citru udarao?" Kakvi su to klasični republikanci bili! Usporedi s tim našu romantiku giljotine!

PHILIPPEAU: Danas je opet palo dvadeset žrtava. Bili smo u zabludi, hebertisti su poslani na stratište jer nisu postupali dovoljno sistematično, a možda i zato što bi se decemviri osjetili izgubljenima kad bi se samo na heftu dana pojavili ljudi koji bi izazivali više straha od njih.

HERAULT: Oni od nas žele napraviti praljude. St. Justu ne bi bilo mrsko kad bi vidio kako mi opet plazimo na sve četiri, jer bi nam tada advokat iz Arrasa mogao otkriti kapice za bebe, školske klupe i dragoga Boga, a sve prema mehanici onog sahadžije iz Ženeve.

PHILIPPEAU: Ne bi se oni bojali u tu svrhu dodati još par nula na Maratov račun. Kako dugo još moramo biti prljavi i krvavi kao novorođenčad, imati mrtvačke kovčege za kolijevke i igrati se glavama? Morali bismo naprijed: moramo progurati komisiju za pomilovanja, isključeni deputati moraju biti ponovo primljeni.

HERAULT: Revolucija je dospjela u stadij reorganizacije. - Revolucija mora prestati i mora početi Republika. U temeljnim principima naše države pravo mora zauzeti mjesto obaveze, užitak doći na mjesto vrline i samoodbrana mora nastupiti umjesto kazne. Svako mora imati mogućnost da sebe i svoju prirodu potpuno ostvari. Bio on razuman ili nerazuman, obrazovan ili neobrazovan, dobar ili zao, to se države ne tiče. Svi smo mi lude i niko nema prava nekome drugome nametati svoj tip ludosti. - Svako mora imati mogućnost da uživa na svoj način, ali tako da niko ne smije uživati na štetu nekoga drugog ili tako da ga smeta u njegovome vlastitom užitku.

CAMILLE: Državna forma mora biti prozirno ruho koje se tijesno privija uz tijelo naroda. Svaki otkucaj pulsa, svako napinjanje mišića, svaki trzaj tetiva mora se oslikati na tom ruhu. Lik može biti lijep ili ružan, ali on mora imati pravo da bude onakav kakav je; niko od nas nema prava krojiti mu halju po svojoj volji. - Mi ćemo udariti po prstima ljude koji nastoje velom časne sestre prekriti gola ramena najdraže grešnice Francuske. - Mi hoćemo gola božanstva, bakhantice, olimpijske igre i melodične uzdahe s usana: ah, zla ljubavi što razrješuješ udove! - Mi nećemo braniti Rimljanima da sjednu u ćošak i kuhaju repu, ali se oni ne smiju truditi da nam daju bilo kakve gladijatorske igre. - Božanski Epikur i Venera s lijepom pozadinom moraju postati vratari Republike umjesto Marata i Chaliera. - Dantone, ti ćeš napasti u Konventu.

DANTON: Ću, ćeš, će. Ako budemo živi, kažu stare žene. Nakon svakog sata je proteklo šezdeset minuta. Zar ne, momče moje?

CAMILLE: Šta to znači, pa to se podrazumijeva.

DANTON : Eh, sve se podrazumijeva. A ko bi trebao sve one lijepe stvari pretvoriti u djelo?

PHILIPPEAU : Mi i pošteni ljudi.DANTON: To "i" između je jedna duga riječ koja nas drži malo predaleko jedne od drugih; udaljenost

je velika, pa poštenje izgubi dah prije nego se nađemo zajedno. Pa i ako se nađemo! - poštenim ljudima se može posuditi novac, može im se biti kum ili im kćer dati za ženu, ali to je sve.

CAMILLE: Što si počeo borbu ako sve to znaš?

I

DANTON: Oni su mi ljudi bili odbojni. Nisam mogao pogledati one uštogljene katone a da ih ne nagazim. Takva mi je priroda. (Ustaje)

JULIE: Ideš?

DANTON (Juliji): Moram bježati, ovi će me još satrti sa svojom politikom. (Izlazeći) Evo vam proričem između vrata i kvake: kip slobode još nije izliven, a peć je usijana, svi bismo si mogli još prste opeći. (Izlazi)

CAMILLE: Pustite ga, mislite da on neće umiješati prste kad se počne raditi.

HERAULT: Da, ali samo za ubiti vrijeme, kao što se igra šah.

(I, 2) SOKAK

Simon i njegova žena.

SIMON (udara ženu): Svodnice ofucana, smežurana živina tinkturo, o ti crvljiva jabuko grijeha!

ŽENA: Upomoć! Upomoć! (Ljudi pritrčavaju)

LJUDI (u trku): Razdvojite ih, razdvojite ih!

SIMON: Ne, pustite me, Rimljani! Ja moram razbiti ovaj kostur! Vestalko, dabili vestalko!

ŽENA: Ja vestalka? E to bih voljela vidjeti.

SIMON: E onda zderi haljinu s ramena. Onda bih ravno u sunce zafrljacio tvoju golu strvinu. U svakoj tvojoj bori, u svakom naboru tvog tijela gnijezdi se blud, rospijo.

(Razdvajaju ih)

PRVI GRAĐANIN: Šta je bilo?

SIMON: Gdje je djevica? Govori! Ne, ne mogu tako reći. Djevojka! Ne, ni to. Žena, žensko! Ni to, ni to! Ostalo mi je još samo jedno ime za nju, a ono me guši! Ne, nemam daha za to.

DRUGI GRAĐANIN: To je dobro, inače bi to ime zaudaralo na rakiju.SIMON: Stari Virginiuse, pokrij svoju golu glavu - gavran sramote sjedi na njoj i poseže za tvo jim

očima. Dajte mi nož, Rimljani! (Pada)

ŽENA: Ma inače je on sasvim uredu, samo ne može puno podnijeti. Rakija njemu odmah uvali nogu.

DRUGI GRAĐANIN: Tada ide na tri.

ŽENA: Nije, nego padne.

DRUGI GRAĐANIN: Tako je, najprije ide na tri, pa onda padne na treću, sve dok i ta treća ne padne.

SIMON: Ti si vampir koji sisa najtopliju krv moga srca.

ŽENA: Samo ga pustite, on uvijek u ovo vrijeme postane ganut; ići će ono već.

PRVI GRAĐANIN: Pa šta je, zapravo, bilo?

ŽENA: Ja sam, vidite, sjedila na kamenu i grijala se, jer mi, vidite, nemamo drva za, vidite...

DRUGI GRAĐANIN: A ti uzmi nos svoga muža.

ŽENA: U to se moja kći spusti tu iza ćoška - ona je krasna djevojka, ona hrani svoje roditelje.

SIMON: Evo, ona čak priznaje!

ŽENA: Judo! Zar bi ti imao jedne jedine hlače da navučeš kad momci ne bi svoje hlače pred njom svlačili. Zar se ne bi ti rasušio kad bi njezin bunarčić presušio, bure rakijsko, ha? - Radimo svim udovima, zašto ne bismo i time? Time je njezina majka postigla da ona dođe na svijet, a pritom je bolove trpjela; što ona ne bi mogla time za svoju mater nešto napraviti, makar je pritom malo i boljelo, ha? Glupane!

SIMON: Ah, Lucrecia! Nož, nož mi, Rimljani, dajte! O, Appius Claudius!

PRVI GRAĐANIN: Dobro, nož, ali ne za sirotu kurvicu! Šta je ona uradila? Ništa! Njezina se glad kurva i prosi. Nož ti treba za ljude koji kupuju meso naših žena i kćeri. Teško onima koji se tako kurvaju s narodnim kćerima! Vi u tijelu osjećate bijes i očajanje, a oni pritisak u želucu; vi imate rupe u jaknama, a oni tople kapute; vi imate žuljevite, a oni plišane ruke. To znači, vi radite, a oni ne čine ništa; znači, vi ste zaradili, a oni su ukrali; znači, ako želite dobiti nazad malo od onog zarađenog što vam je ukradeno, vi se morate kurvati i prositi; znači, oni su lopovi koje treba pobiti!

TREĆI GRAĐANIN: Oni u žilama i nemaju krvi, osim ono što su nama isisali. Rekli su nam: pobijte aristokrate, to su vukovi! Mi smo povješali aristokrate o rasvjetne stubove. Rekli su nam: kraljevo pravo na veto ždere vaš hljeb, pa smo mi i veto ubili. Rekli su nam: žirondisti vas izgladnjuju, pa smo mi giljotinirali žirondiste. Ali oni su svukli mrtve, a mi hodamo kao i prije golih nogu i mrznemo se. Mi ćemo njima oderati kožu s bedara i sebi od nje hlače napraviti, mi ćemo im salo iscijediti da sebi čorbu pomastimo. Naprijed! Ubiti svakoga ko nema rupe u ogrtaču!

PRVI GRAĐANIN: Ubiti sve što znaju čitati i pisati!

DRUGI GRAĐANIN: Ubiti sve koji izlaze!

SVI (Viču): Ubiti! Ubiti!Nekoliko građana dovlači jednog mladog čovjeka.

GLASOVI: On ima maramicu! Aristokrat! Na stub! Na stub!

DRUGI GRAĐANIN: Šta? On se ne useknjuje prstima? Na stub!

(Na jednom stubu spuste kvaku o koju se kači fenjer.)

MLADIĆ: Ali, moja gospodo!

DRUGI GRAĐANIN: Nema ovdje nikakve gospode! Na stub!NEKOLIKO GRAĐANA (PJEVAJU):

Ko god leži u zemlji,

Njega crvi požderu;

Bolje visit u zraku

Nego gnjiti u raci!

I

MLADIĆ: Milost!

TREĆI GRAĐANIN: To je samo kratki ples konopljaste pahuljice oko tvoga vrata. To je jedan časak, mi smo milostiviji od vas. Naš je život umorstvo radom, mi šezdeset godina visimo o štriku i koprcamo se, ali mi ćemo se odriješiti. - Na stub!

MLADIĆ: Ma slobodno, što se mene tiče, opet vam se neće rasvijetliti.

GRAĐANI: Bravo! Bravo!

GLASOVI: Pustite ga! Nek ide! (Mladić bježi.)

Dolazi Robespierre u pratnji žena i sankilota.

ROBESPIERRE: Šta se ovdje zbiva, građani?

TREĆI GRAĐANIN: Šta će biti? Obrazi se narodu nisu zarumenjeli od ono par kapi krvi iz augusta i septembra. Giljotina je prespora. Nama treba pljusak!

PRVI GRAĐANIN: Naše žene i djeca vape za hljebom i mi ćemo ih nahraniti aristokratskim mesom. Ubiti ga, ko je bez rupe u ogrtaču.

SVI: Ubiti! Ubiti!

ROBESPIERRE: U ime zakona!

PRVI GRAĐANIN: Šta je zakon?

ROBESPIERRE: Volja naroda.PRVI GRAĐANIN: Mi smo narod i mi hoćemo da više nema zakona; kako je ta volja zakon, u ime

zakona nema više zakona. Dakle, ubiti!

POJEDINAČNI GLASOVI: Čujte Aristidesa! Čujte Nepotkupljivog!

JEDNA ŽENA: Čujte Mesiju poslanog da odlučuje i sudi. On će zle udariti oštricom mača. Njegove oči su oči odluke i njegove ruke su ruke suda.

ROBESPIERRE: Siromašni, vrli narode! Ti vršiš svoju dužnost kad žrtvuješ svoje neprijatelje. Velik si, narode! Ti se obznanjuješ pod munjama i gromovima. Ali, narode, tvoji udarci ne smiju raniti tvoje vlastito tijelo, ti sebe ubijaš u svome gnjevu. Ti možeš pasti jedino od svoje vlastite snage, tvoji neprijatelji to dobro znaju. Ali tvoji zakonodavci brinu, oni će voditi tvoje ruke; njihove su oči nepogrešive, a tvoje ruke nepromašive. Hajdemo do jakobinaca, vaša braća će vas dočekati raskriljenih ruku. Mi ćemo suditi svojim neprijateljima!

GLASOVI: Do jakobinaca! Živio Robespierre!

(Svi izlaze.)

SIMON: Teško meni ostavljenom!(Pokušava se uspraviti.)

ŽENA: De! (Pomaže mu.)

SIMON: Ah, Baucis moja! Ti skupljaš razbuktjelu žeravicu na moju glavu.

ŽENA: Stani tu.

SIMON: Odvraćaš se od mene? Ah, možeš li mi oprostiti, Porcia? Jesam li te udario? Ne, to nije bila moja ruka, moja mahnitost je to bila. "Njegovo ludilo je dušman jadnog Hamleta. Nije to Hamlet uradio, Hamlet to poriče." Gdje je naša kći, gdje su sve misli moje?

ŽENA: Tamo iza ugla.

SIMON: K njoj! Dođi, vrla moja suprugo.(Oboje odlaze)

(I, 3) JAKOBINSKI KLUB

JEDAN LIONAC: Braća iz Lyona poslala su nas da u vaše grudi istresemo njihovu gorku zlovolju. Mi ne znamo jesu li kola na kojima je Ronsin odvezen do giljotine bila ujedno sprovod slobode, ali znamo da od onog dana Chaliersove ubice tako čvrsto gaze zemljom kao da za njih nema groba. Jeste li zaboravili da je Lyon ona mrlja francuske zemlje koju se mora cijelu prekriti kostima izdajica? Jeste li zaboravili da one kraljevske kurve svoju gubu mogu oprati samo u vodama Rhone? Jeste li zaboravili da struja naše revolucije mora Pittsove mediteranske flote naslikati na aristokratskim leševima? Vaša samilost ubija revoluciju. Kako aristokrat udahne, tako sloboda zakrklja. Samo kukavica umire za republiku, jakobinac ubija za nju. Znajte: ako vi više niste ljudi 10. augusta, ljudi septembra, junaci 31. maja, nama ne ostaje ništa drugo nego Catov bodež, kao patriotu Gaillardu. (Odobravanje i vika.)

JEDAN JAKOBINAC: Mi ćemo s vama ispiti Sokratov pokal.

LEGENDRE (skoči na tribinu): Ne moramo mi gledati na Lyon. Ljudi koji nose svilene haljine, voze se u kočijama, koji sjede u teatarskim ložama i govore po Akademijinom rječniku, nose unazad nekoliko dana čvrsto svoje glave na ramenima. Oni se šale i kažu da bi Marata i Chaliera trebalo pogurati do dvojnog mučeništva i giljotinirati ih in effigie. (Žestoke reakcije medu slušaocima.)

GLASOVI: TO su mrtvaci, njih giljotinira njihov jezik.

LEGENDRE: Dabogda na njih pala krv one dvojice svetaca! Ja pitam prisutne članove Komiteta javnog spasa otkad su vam uši postale tako gluhe...

COLLOT D'HERBOIS (prekida ga): A ja pitam tebe, Legendre, čiji glas daje takvim mislima daha da ožive i usude se govoriti? Vrijeme je da zderemo maske. Slušajte! Razlog optužuje njegov učinak, slavu njezin odjek, uzrok njegove posljedice. Komitet javnog spasa ima malo više pameti. Legendre, budi spokojan. Biste tih svetaca će ostati netaknute, one će poput Meduzinih glava okameniti izdajnike.

ROBESPIERRE: Tražim riječ.

JAKOBINCI: Čujte, čujte Nepotkupljivog!

ROBESPIERRE: Mi smo čekali samo na krik nezadovoljstva, koji odjekuje sa svih strana, da bismo progovorili. Naše oči su bile otvorene, vidjeli smo neprijatelja kako se oprema i diže, ali nismo davali znak za uzbunu; pustili smo narod da bdije nad sobom, a narod nije spavao, on se digao na oružje. Pustili smo neprijatelja da istupi iz svog skrovišta, pustili smo ga da krene, i sada on stoji otkriven i izložen na svjetlu dana, svaki će ga udarac pogoditi, on je mrtav otkako je viđen. Već sam jednom rekao: neprijatelji Republike su se pocijepali u dva bloka, kao u dvije vojne formacije. Pod zastavama raznih boja i različitim putovima oni idu

I

svome cilju. Jedne od tih frakcija više nema. U svome afektiranom ludilu ona je pokušala najiskusnije patriote odstraniti i odbaciti kao potrošene slabiće, da bi Republici oduzela njezinu najjaču ruku. Objavila je rat božanstvu i posjedu, da bi tako izvela jednu diverziju u korist kraljeva. Ona je parodirala uzvišenu dramu revolucije, da bi je osramotila prostudiranim zastranjenjima. Hebertov trijumf pretvorio bi Republiku u haos i zadovoljio despotizam. Mač zakona pogodio je izdajnika. Ali šta to znači strancima ako im na raspolaganju stoje zločinci druge vrste za ostvarenje istoga cilja? Mi nismo ništa uradili ne uništimo li i drugu frakciju.

Ona je suprotnost onoj prethodnoj. Ona nas tjera u slabost, njezin bojni poklič glasi: sa-milost. Ona nastoji oteti narodu oružje i snagu koja to oružje vodi, da bi ga golorukog i bespomoćnog isporučila kraljevima.

Oružje republike je strah, a vrlina njezina snaga. Vrlina, jer je bez nje strah opasan, i strah, jer je bez njega vrlina nemoćna. Strah je izljev vrline, on nije ništa drugo nego brza, stroga i nepokolebljiva pravda. Oni kažu da je strah oružje despotske vlasti, pa bi dakle i naša vlast bila despotska. Tako je, naravno, ali samo na onaj način na koji je mač u rukama heroja slobode jednak sablji kojom je naoružan tiraninov sljedbenik. Ako despot nad svojim poživinčenim podanicima vlada strahom, on ima pravo kao despot; ako razbijete strahom neprijatelje slobode, niste manje u pravu vi kao utemeljitelj Republike. Revolucionarna vlast je despotizam slobode protiv tiranije.

Milost za rojaliste! viču izvjesni ljudi. Milost za zlotvore? Ne! Milost za nevinost, milost za slabost, milost za nesretne, milost za čovječanstvo! Samo mirnom građaninu pripada zaštita društva. A u jednoj republici su samo republikanci građani - rojalisti i stranci su neprijatelji. Kazniti tlačitelje čovječanstva, to je milost; njima oprostiti bilo bi barbarizam. Uzdasi koji lete u Englesku i Austriju su znakovi jedne lažne osjetljivosti.

Ali nije njima dovoljno da razoružaju ruke naroda, oni nastoje porocima zatrovati i sveta vrela njegove snage. To je najrafiniraniji, najopasniji i najodvratniji napad na slobodu. Porok je Kainov znak aristokratizma. To u jednoj republici nije samo moralni nego i politički zločin. Poročan čovjek je politički neprijatelj slobode, on je za nju to opasniji što su veće njegove prividne zasluge. Najopasniji je onaj građanin kojem je lakše potrošiti deset crvenih kapa nego uraditi jednu dobru stvar.

Lahko ćete me razumjeti ako se sjetite ljudi koji su nekad živjeli u tavanskim sobicama, a sada se voze kočijama i bludniče s nekadašnjim markizama i baronesama. Moramo se pitati je li narod opljačkan ili su se umnožile zlatne ruke kraljeva ako mi, narodni zakonodavci, paradiramo sa svim porocima i svim luksuzima nekadašnjih dvorjana, ako se ovi markizi i grofovi Revolucije žene sa bogatim ženama, ako daju raskošne gozbe, kockaju, drže poslugu i nose skupocjenu odjeću. Moramo se čuditi kad čujemo dosjetke tih zatočenika lijepog duha o dobrom tonu. Nedavno su besramno parodirali Tacita, a ja bih mogao odgovoriti Sallustom i travestirati Catilinu; ali vjerujem da mi ne treba više niti jedan potez, portreti su gotovi.

Nema dogovora i nema primirja s ljudima koji su na umu imali jedino pljačkanje naroda, koji su se nadali da će to pljačkanje nekažnjeno dovesti do kraja, za koje je Republika bila samo jedna špekulacija a Revolucija samo zanat. Uplašeni bujicom primjera, oni sad ispotiha nastoje umiriti pravdu. Kao da svaki od njih za sebe govori: "Mi nismo dovoljno kreposni da bismo bili tako strašni. O filozofski zakonodavci, smilujte se našoj slabosti! Ja se ne usuđujem priznati vam da sam poročan, zato vam radije kažem da ne budete tako strašni!"Umiri se, kreposni narode, umirite se, rodoljubi! Recite braći u Lyonu: mač ne hrđa u rukama kojima ste ga povjerili. Mi ćemo dati Republici jedan veliki primjer.

(Opće oduševljenje)

BROJNI GLASOVI: Živjela Republika! Živio Robespierre!

PREDSJEDNIK: Zasjedanje je prekinuto.

(I, 4) SOKAK

Lacroix. Legendre.

LACROIX: Šta učini ti, Legendre?! Znaš li ti uopće kome si skinuo glavu svojim bistama?

LEGENDRE: Nekolicini kicoša i dotjeranim ženskim, to je sve.

LACROIX: Ti si samoubica, ti si sjena koja ubija svoj original, a time i sebe samu.

LEGENDRE: Ne razumijem.

LACROIX: Mislio sam da je Collot govorio dovoljno jasno.LEGENDRE: Ma ništa od njega, bio je opet pijan.

LACROIX: Budale, djeca i - dakle? - pijanci govore istinu. Na koga je po tvom mišljenju Robespierre mislio pod Catilinom?

LEGENDRE: DAKLE?

LACROIX: Stvar je jednostavna. Ateisti i ultrarevolucionari poslani su na stratište, ali to narodu nije pomoglo, on i dalje bosonog jurca sokacima i želi sebi napraviti cipele od aristokratske kože. Termometar na giljotini ne smije pasti, još par stupnjeva i Komitet javnog spasa može na Trgu revolucije tražiti krevet za sebe.

LEGENDRE: I šta moje biste imaju sa svim tim?

LACROIX: Zar još uvijek ne vidiš? Ti si službeno obznanio kontrarevoluciju, ti si decemvire prisilio da djeluju, ti si vodio njihove ruke. Narod je minotaur kojemu svako sedam dana moraš dati njegove leševe da ne bi pojeo tebe.

LEGENDRE: Gdje je Danton?

LACROIX: Otkud znam?! Upravo sastavlja medicejsku Veneru od pojedinih dijelova svih kaćiperki što ih ima u Palais-Royalu. Pravi mozaik, kako on kaže. Samo nebo zna kod kojeg je dijela sad. Žalosno je to što je priroda ljepotu, kao Medeja svog brata, rastrgala, i tako u fragmentima pohranila u razna tijela. Hajdemo u Palais-Royal! (Odlaze)

(I, 5) SOBA

Danton. Marion.

MARION: Ne, ostavi me ovako kod tvojih nogu, želim ti pričati.

DANTON: Mogla bi ti usne i bolje upotrijebiti.

MARION: Ne, pusti me sada ovako. - Moja je majka bila mudra žena, uvijek mi je govorila da je stidljivost lijepa vrlina. Kad bi ljudi došli u našu kuću i počeli govoriti o nekim stvarima, uvijek me je slala iz sobe. Ako bih pitala šta su ti ljudi htjeli, rekla bi mi da bih se trebala

I

stidjeti; kad bi mi dala da čitam neku knjigu, gotovo uvijek sam morala preskočiti nekolike strane. Ali sam Bibliju čitala do mile volje, tu je sve bilo sveto; a unutra je bilo nešto što nisam uspijevala shvatiti. Nikoga drugog nisam ni htjela pitati jer sam snatrila o sebi samoj. Tada je došlo proljeće, svuda oko mene zbivalo se nešto u čemu ja nisam sudjelovala. Zapala sam u neku posebnu atmosferu, nešto me je gotovo ugušilo. Promatrala sam vlastite udove; ponekad mi se činilo da sam dvostruka i da se onda opet stapam u jedno. U to je vrijeme jedan mladić došao u našu kuću; bio je ljepuškast i često je govorio gluposti; nisam zapravo znala šta on hoće, ali sam se morala smijati. Majka ga je pozvala da češće dođe, a nama je oboma to bilo pravo. Najzad, nismo više uviđali zašto ne bismo smjeli između dvije plahte ležati jedno uz drugo ako već na dvjema stolicama smijemo sjediti jedno uz drugo. To me je zabavljalo više nego razgovori s njim, a nisam dokučivala zašto bi mi se manje dozvoljavalo, a više uskraćivalo. To smo radili tajno. I to je tako išlo. Ali sam ja postala kao more koje sve guta i sve dublje ponire u sebe. Tu je za mene jedino proturječje bilo da se svi muškarci slivaju u jednu utrobu. Takva je moja priroda, ko bi mogao preko toga? Konačno je i on to primijetio. Jednog je jutra došao i poljubio me kao da me želi udaviti; ruke su mu se stegle oko mog vrata, tako da sam se neizrecivo uplašila. Onda me je pustio, nasmijao se i rekao: gotovo da je napravio neku glupost, ja trebam svoju haljinu zadržati i iskoristiti, ona će se već sama od sebe iznosati, on mi neće pokvariti užitak prije vremena, pa to je jedino što ja imam. Tada je otišao i ja opet nisam znala šta je htio. Navečer sam sjedila na prozoru; ja sam vrlo nadražljiva i sa svim oko sebe povezana sam osjećajima; utonula sam u valove sumraka. Zatim je naišla gomila niz ulicu, djeca su jurcala ispred, a žene gledale s prozora. Pogledala sam dolje: nosili su ga u nekom košu, mjesec je obasjavao njegovo blijedo čelo, uvojci su mu bili mokri, utopio se. Morala sam plakati. To je bio jedini lom u meni. Drugi ljudi imaju radne dane i nedjelje, šest dana rade, a sedmi dan mole, svake godine su dirnuti kad im je rođendan i svake godine na Novu godinu razmišljaju. A ja ništa od toga ne razumijem, ja ne poznajem nikakva zastoja ni promjene. Ja sam uvijek samo jedno, jedna neprekidna čežnja i žudnja, žar i stremljenje. Majka mi je od jada umrla, ljudi pokazuju prstom na mene. A to je glupo. Sve se na kraju svodi na ono što nam donosi radost, na ruho i svete sličice, na cvijeće i igračke; to je uvijek isto osjećanje; ko najviše uživa, najviše se moli.

DANTON: Zašto ne mogu tvoju ljepotu sasvim u sebe zgrabiti, potpuno je obuhvatiti?

MARION: Dantone, tvoje usne imaju oči.

DANTON: Htio bih biti dio etera da te kupam u svojoj plimi i da se lomim na svakom zavoju tvoga lijepog tijela.

Ulaze Lacroix, Adelaide i Rosalie.LACROIX (staje u vratima): Ja se moram smijati, moram se smijati.

DANTON (zlovoljno): Dakle?

LACROIX: Pade mi na um ulica.

DANTON: I?LACROIX: Na ulici su bili psi, jedna doga i jedan bolonjezer, koji su se mučili.

DANTON: Šta sve to znači?

LACROIX: TO mi je upravo palo na um i morao sam se smijati. Izgledalo je blagotvorno! Cure su gledale s prozora; s njima treba oprezno, ne smije ih se pustiti da sjede na suncu, inače bi im se mušice mogle ganjati na rukama, a to onda navodi na svakakve misli. - Legendre i ja smo prošli kroz gotovo sve ćelije što su ih skutovi na haljinama cura otvorili mesu i svih onih

cura koje bi htjele blagoslov. Legendre je jednu onako odgojno išibao, ali će za to dobiti mjesec dana posta. Evo ovdje su sa mnom dvije od tih svećenica tijela.

MARION: Dobar dan, demoiselle Adelaide, dobar dan, demoiselle Rosalie.

ROSALIE: Odavno nismo imale zadovoljstvo.

MARION: Bilo mi je pravo žao.ADELAIDE: Ah, Bože, dan i noć smo zaposlene.

DANTON (Rosalie): Hej mala, pa ti si dobila tako skladne bokove.

ROSALIE: Pa da, mora se svakodnevno usavršavati.

LACROIX: Koja je razlika između antičkoga i jednog modernog Adonisa?

DANTON: I Adelaide je postala solidno zanimljiva, jedna pikantna promjena. Lice joj izgleda kao smokvin list koji se drži pred cijelim tijelom. Takvo smokvino stablo na tako prometnoj ulici daje okrepljujuću sjenu.

ADELAIDE: Ja bih bila šumski put kad gospoda...

DANTON: Razumijem, samo se nemoj ljutiti, gospođice.

LACROIX: E pa čuj ovo: moderni Adonis ne biva rastrgan od vepra nego od krmača, ne biva ranjen na stegnu nego na preponama, a iz njegove krvi ne niču ruže nego cvjetovi od žive.

DANTON: Gospođica Rosalie je restaurirani torzo na kojemu su samo bokovi i stopala antički. Ona je jedna magnetna igla - što pol Glava odbije, to pol Stopala privuče, a sredina je ekvator na kojem živino pomazanje dobije svako ko pređe crtu.

LACROIX: To su dvije milosrdne sestre, od kojih svaka služi u jednom špitalu, to jest u svome vlastitom tijelu.

ROSALIE: Stidite se, vi tjerate naše uši da se crvene!

ADELAIDE: Morali biste se bolje vladati.

Adelaide i Rosalie odlaze.

DANTON: Dobra noć, ljupka djeco.

LACROIX: Lahka vam noć, vi živine žile.

DANTON: Meni je njih žao, ostadoše bez večere.

LACROIX: Ja dolazim od jakobinaca, Dantone.

DANTON: Ništa dalje?LACROIX: Lionci su pročitali proklamaciju u kojoj kažu kako im ne preostaje ništa drugo nego se

umotati u toge. Svako je složio facu kao da svome susjedu govori: Paetus, ovo ne boli. Legendre je vikao da se nastoji razbiti biste Marata i Chaliera. Ja mislim da će njemu lice opet pocrvenjeti, on je sav izišao iz terora, već ga djeca na ulici čupkaju za skut.

DANTON: A Robespierre?

LACROIX: Uspentra se na tribinu i reče: Vrlina mora vladati strahom. Od te rečenice sam dobio bolove u grlu.

DANTON: Ona blanja daske za giljotinu.

I

LACROIX: A Collot je kao opsjednut urlao da moramo strgnuti maske.

DANTON: S njima bi otišla i lica.

Ulazi Paris.

LACROIX: Šta ima, Fabriciuse?PARIS: Od jakobinaca sam otišao Robespierreu. Zahtijevao sam objašnjenje od njega. Pokušao je

složiti facu kao Brutus kad žrtvuje svoje sinove. Govorio je općenito o obavezama, rekao je da on nema obzira kad je sloboda u pitanju, on bi bio spreman žrtvovati sve - sebe, brata, prijatelje.

DANTON: TO je sasvim jasno, samo bi trebalo ljestvicu obrnuti, tako da on stoji dolje i drži ljestve svojim prijateljima. Dugujemo zahvalnost Legendreu, on ih je natjerao da progovore.

LACROIX: Hebertisti još nisu mrtvi, narod je u strahovitoj bijedi, to je poluga koja može čuda pokrenuti. Nivo krvi u zdjeli ne smije više rasti, osim ako ta zdjela ne treba Komitetu javnog spasa kao fenjer. Komitet mora imati balast, njemu treba teška glava.

DANTON: Znam ja jako dobro da je revolucija poput Saturna - ona jede svoju djecu. (Nakon kratkog premišljanja) Ma neće se oni usuditi.

LACROIX: Ti si mrtvi svetac, Dantone, ali revolucija ne poznaje relikvije, ona je kosture svih kraljeva bacila na ulicu i sve ikonostase pred crkvu. Vjeruješ li da će tebe ostaviti da stojiš kao spomenik?

DANTON: Moje ime! Narod!

LACROIX: Tvoje ime! Ti si umjerenjak, kao i ja, Camille, Philippeau, Herault. Za narod su umjerenost i slabost jedno, on ubija kasnorođenčad. Krojači iz sekcije Crvenih kapa cijelu će rimsku historiju osjetiti u svojim iglama ako je junak septembra bio umjerenjak prema njima.

DANTON: To je vrlo istinito. Osim toga, narod je kao dijete, on mora sve razbiti da vidi šta ima unutra.

LACROIX: A osim toga, Dantone, mi smo poročni, kako Robespierre kaže, to jest mi uživamo, a narod je pun vrlina, to jest on ne uživa, jer mu je rad otupio organe za uživanje. Narod se ne opija jer nema love i ne ide u bordel jer mu iz usta smrdi na sir i haringe, a od toga curama bude muka.

DANTON: Narod mrzi one koji uživaju kao što eunusi mrze muškarce.

LACROIX: Nas nazivaju pokvarenjacima (naginje se prema Dantonovom uhu), i u tome, među nama rečeno, ima dosta istine. Robespierre i narod će biti puni vrlina, St. Just će napisati roman, a Barrer će sašiti kratku jakobinsku jaknu i Konventu okačiti krvavi mantil - sve ja vidim.

DANTON: Ti sanjaš. Nikad oni bez mene nisu imali hrabrosti, pa je neće imati ni protiv mene. Revolucija još nije gotova, oni bi me mogli još trebati, oni će mene u arsenalu uzdići.

LACROIX: Moramo djelovati.

DANTON: Uredit će se to.

LACROIX: Uredit će se kad mi budemo izgubljeni.MARION (Dantonu): Usne su ti postale hladne, riječi su ti zadavile poljupce.

DANTON (Marion): Toliko vremena izgubiti! Ali se isplatilo. (Lacroixu) Sutra ću otići do Robespierrea, naljutit ću ga, a tada ne može šutjeti. Dakle, sutra! Dobra vam noć, prijatelji, dobra noć, hvala vam.

LACROIX: Kupite se, moji dobri prijatelji, kupite se. Lahku noć, Dantone, butine ove gospođice te giljotiniraju, a njezin Venerin brijeg će postati tvoja Tarpejska stijena.

(I, 6) SOBA

Robespierre, Danton, Paris

ROBESPIERRE: Ja ti kažem da je onaj ko me hvata za ruku dok potežem mač - moj neprijatelj, i njegove namjere ne igraju u tome nikakvu ulogu. Ko me sprječava da se branim ubija me kao da me je napao.

DANTON: Tamo gdje prestaje nužna samoodbrana počinje umorstvo. Ja ne vidim ništa što bi nas tjeralo da dalje ubijamo.

ROBESPIERRE: Socijalna revolucija još nije dovršena. Onaj ko revoluciju dovede do pola, kopa sam sebi grob. Dobro društvo još nije dotučeno, zdrava narodna snaga mora tek zasjesti na mjesto te onemoćale klase. Porok mora biti kažnjen, vrlina mora zavladati makar preko straha.

DANTON: Ja ne razumijem riječ kazna. A ti, Robespierre, s tvojom vrlinom... Nisi ukrao novac, nisi se zadužio, nisi spavao ni s jednom ženom, uvijek si bio pristojno odjeven i nikad se nisi napio. Robespierre, ti si uvredljivo ispravan. Ja bih se stidio da trideset godina s dotičnom moralnom fizionomijom jurcam između neba i zemlje radi pukog užitka u tome što su drugi gori od mene. Zar u tebi zaista nema ničega što bi ti ponekad, sasvim tiho, ispotaje, reklo da lažeš, ti lažeš.

ROBESPIERRE: Moja savjest je čista.

DANTON: Tvoja savjest je ogledalo pred kojim se krevelji majmun. Svako se čisti na svoj način i dolazi svojim putem na svoje. Isplati se oko toga se počerupati, čovjek se mora braniti ako mu neko rastura veselje. Imaš li ti pravo da od giljotine napraviš veš-lonac za prljavo rublje drugih ljudi, a od njihovih odsječenih glava čistilo za njihovu prljavu odjeću - samo zato što si ti uvijek nosio očetkano odijelo? Ti se, naravno, možeš braniti ako ti oni na to odijelo pljuju ili ga nastoje poderati, ali te se oni ne tiču dokle god te ostavljaju na miru. Ako njih ne smeta da hodaju okolo onakvi kakvi su, otkud tebi pravo da ih zbog toga zatvaraš u grob? Jesi li ti policajac neba? Pa ako ne možeš svijet gledati mirno kao tvoj Gospod Bog, ti stavi sebi rubac pred oči.

ROBESPIERRE: Ti poričeš vrlinu?

DANTON: I porok. Postoje samo epikurejci, i to grubi i rafinirani, a Isus je bio najrafiniraniji. To je jedina razlika medu ljudima koju ja uspijevam iskopati. Svako postupa u skladu sa svojom prirodom, to jest radi ono što mu prija. Grozno je ovako te svoditi na pravu mjeru, zar ne, Nepotkupljivi?

ROBESPIERRE: Porok je u nekim vremenima veleizdaja, Dantone.

I

DANTON: Ali ga ti ne smiješ proskribirati, za milost Božiju, ne, to bi bilo nezahvalno, ti poroku previše duguješ, mislim, zbog kontrasta. Uostalom, da ostanemo kod tvojih pojmova, naši udarci moraju koristiti Republici, oni ne smiju pogoditi nevine zajedno s krivima.

ROBESPIERRE: Pa ko ti kaže da je jedan jedini nevini pogođen?

DANTON: Čuješ li ovo, Fabriciuse? Nijedan nevini nije umro! (Izlazeći, on ide do Parisa.) Ne smi-jemo izgubiti ni trenutka, moramo se pokazati! (Danton i Paris odlaze.)

ROBESPIERRE (sam): Idi samo! On bi konje revolucije vezivao pred bordelom kao kočijaš svoje rage. E imat će oni dovoljno snage da ga odvuku do Trga revolucije. Mene svoditi na pravu mjeru! Da ostanemo kod mojih pojmova! Stani! Stani! Je li to, zapravo, to? Reći će da je njegova gigantska pojava bacala prejaku sjenu preko mene i da sam ga ja zato pozvao da mi se skloni sa sunca. A šta ako su u pravu? Je li to toliko nužno? Da! Da! Republika! On mora nestati. Smiješno je kako mi misli nadziru jedna drugu. On mora nestati. Ko se zaustavi u masi koja ide naprijed, pruža otpor kao da ide usuprot i biva zgažen. Nećemo mi dozvoliti da se brod revolucije nasuče na plitkim proračunima i blatnom talogu tih ljudi, mi ćemo odstraniti ruku koja se usudi zaustaviti ga makar je morali odgristi. Dosta je društva koje je mrtvoj aristokratiji svuklo odjeću, a naslijedilo njezinu gubu. Nema vrline! Vrlina daje previsoke pete na mojim cipelama, na koje se ja propinjem i gubim pravu mjeru! Kod mojih pojmova! Kako se ovo stalno vraća. Zašto se ne uspijevam osloboditi ove misli? Ona krvavim prstom pokazuje stalno tu, evo tu! Mogu ja tu omotati krpa koliko me volja, krv uvijek probije. (Nakon pauze.) Ja ne znam šta u meni laže ono Drugo. (Prilazi prozoru.) Noć hrče iznad zemlje i valja se u razvratnim snovima. Misli i želje koje su se jedva mogle naslutiti, mahnite i bezoblične, što su se plaho sklanjale od dnevnoga svjetla, sada dobivaju formu i ruho i prokradaju se u tihu kuću sna. Otvaraju vrata, vire kroz prozore, dopola postaju mesom, protežu se u snu dok im usne mrmljaju. Ali, nije li naše stražarenje san na javi, nismo li mi mjesečari, nije li naše djelovanje poput onoga u snu, samo jasnije, određenije, izvedenije? Ko nas može zbog toga koriti? Duh izvede u jednom satu više činova mišljenja nego što ih naš inertni organizam godinama nakon toga uspije provesti u djelo. Grijeh je u mišljenju. Hoće li misao postati djelo, hoće li je tijelo izvesti - to je puki slučaj.

Ulazi St. Just.

ROBESPIERRE: Hej, ko je tu u tami? Svjetlo ovamo, svjetlo!

ST. JUST: Prepoznaješ li moj glas?

ROBESPIERRE: Ah, ti si, St. Just.

(Služavka unosi svjetlo.)

ST. JUST: Jesi li bio sam?

ROBESPIERRE: Danton je upravo otišao.ST. JUST: Sreo sam ga na putu u Palais-Royal. Složio je svoje revolucionarno čelo i govorio u

epigramima. Tikao se sa sankilotima, namiguše su jurcale za njim, a ljudi su se zaustavljali i slagali u uši ono što je on govorio. - Izgubit ćemo prednost napada. Misliš li još dugo oklijevati? Mi ćemo djelovati i bez tebe, mi smo odlučni.

ROBESPIERRE: Šta ćete učiniti?

ST. JUST: Sazvat ćemo svečanu sjednicu Zakonodavnog komiteta, Komiteta sigurnosti i Komiteta javnog spasa.

ROBESPIERRE: Mnogo petljanja.

ST. JUST: Moramo veliki leš sahraniti pristojno, kao svećenika, a ne kao ubicu. Ne smijemo ga raskomadati, svi udovi moraju biti dolje.

ROBESPIERRE: Govori jasnije.

ST. JUST: Moramo ga sahraniti u punoj ratnoj opremi i na grobu pobiti sve njegove konje i robove. Lacroix...

ROBESPIERRE: Potpuni nevaljalac, nekada advokatski pisar, a sada feldmaršal Francuske. Dalje.

ST. JUST: Herault-Sechelles.

ROBESPIERRE: Lijepa glava.

ST. JUST: On je bio lijepo islikani inicijal konstitucijskog akta. Ali nam takvi ukrasi više ne trebaju pa i on mora biti izbrisan. Philippeau, Camille...

ROBESPIERRE: I njega?

ST. JUST: TO sam i mislio. (Pruža mu papir.) Evo, čitaj!

ROBESPIERRE: Ah, "Stari franjevac". Ništa više? Ma on je dijete, on vam se smijao.

ST.JUST: Samo čitaj, (pokazuje mu jedno mjesto) Evo, ovdje.

ROBESPIERRE (čita): "Taj krvavi mesija Robespierre, između razbojnika Couthona i Collota, na svome Kalvarijskom brdu žrtvuje, a ne biva žrtvovan. Bogomoljke što se mole uz giljotinu stoje dolje kao što su Marija i Magdalena stajale u podnožju križa. St. Just mu poput Ivana evanđelista leži na srcu i upoznaje Konvent s apokaliptičnim objavama svoga učitelja, noseći njegovu glavu kao monstrancu."

ST.JUST: Natjerat ću ga da on nosi svoju kao St. Denis svoju.

ROBESPIERRE (čita dalje): "Trebamo li povjerovati da je čisti frak ovoga mesije zapravo mrtvački pokrov Francuske i da su njegovi tanki prsti kojima trza na tribini ustvari noževi giljotine?A šta je s tobom, Barrere? Govorio si da će na Trgu revolucije pasti novac. Ali neka, neću sada barkati tu staru vreću, on je poput udovice koja je već imala pola tuceta muških i sve ih pomogla sahraniti. Ko joj šta može za to? To je njegov dar, on na licu prepozna znakove smrti pola godine unaprijed. Ko to voli sjesti uz leš i udisati njegov zadah?"Dakle, i ti, Camille? Sve se to mora maknuti! Hitno! samo se mrtvi ne vraćaju. Jesi li spremio optužnicu?

ST. JUST: TO je lahko, ti si sve već nagovijestio kod jakobinaca.

ROBESPIERRE: Htio sam ih samo uplašiti.

ST. JUST: Ja sam samo izvršilac, oni su u ovu čorbu stavili varivo, a stranci začine. Dajem ti svoju riječ da će umrijeti od ovog objeda.

ROBESPIERRE: Onda brzo, sutra. Bez duge samrtne borbe, od neki dan sam osjetljiv. Samo brzo.(St. Just odlazi.)

Robespierre (sam): Naravno, krvavi Mesija koji žrtvuje, a ne biva žrtvovan. - On je ljude odriješio svojom krvlju, a ja ih odrješujem njihovom vlastitom. On im je dozvolio da griješe, a ja uzimam grijeh na sebe. On je imao nasladu bola, a ja imam muku dželata. Ko je sebe gore porekao - on ili ja?

I

Ma kakve su ovo glupe misli. Sin čovječiji biva zaista u svima nama raspet, mi se u krvavom znoju koprcamo po getsemanskom vrtu, ali niko od nas ne odrješuje drugoga svojim ranama. - Moj Camille! Svi odlaze od mene, sve je pusto i prazno - sam sam.

DRUGI ČIN

(11, 1) SOBA

Danton, Lacroix, Philippeau, Paris, Camille Desmoulins.

CAMILLE: Brzo, Dantone, ne smijemo gubiti vrijeme.

DANTON (odijeva se): Ali vrijeme gubi nas. - Dosadno je to, jako dosadno. Uvijek iznova najprije navlačiti košulju, pa onda preko nje hlače, pa onda navečer u krevet i ujutro opet iz njega, pa onda uvijek i uvijek iznova jednu nogu stavljati ovako ispred druge. I nigdje nikakve nade da se u tome nešto promijeni. To je žalosno da su milioni ljudi sve isto ovako radili i da će milioni drugih ljudi sve ovako opet raditi i da se uza sve to mi sastojimo iz dviju polovina, od kojih svaka mora raditi isto, tako se sve događa zapravo uduplo. To je uistinu jako žalosno.

CAMILLE: Ti govoriš sasvim djetinjasto.

DANTON: Umirući često postanu djetinjasti.

LACROIX: Oklijevanjem se guraš u propast i sa sobom vučeš sve svoje prijatelje. Obavijesti kukavice kako je vrijeme da se saberu oko tebe, pozovi i one odozgo i one odozdo. Urlaj o tiraniji decemvira, govori o bodežima, zazivaj Bruta, tako ćeš uplašiti tribune i oko sebe sabrati čak i one koji su ugroženi kao Hebertovi sukrivci. Moraš se prepustiti svome gnjevu. Ne daj barem da umremo razoružani i poniženi kao štetočina Hebert.

DANTON: Slabo ti je pamćenje, nazvao si me mrtvim svecem. Bio si više u pravu nego si i sam vjerovao. Bio sam kod sekcionara, bili su puni strahopoštovanja, ali kao oni što pozivaju na sprovod. Ja sam relikvija, a relikvije se baca na ulicu, imao si pravo.

LACROIX: Što si dozvolio da dođe dovde?

DANTON: Dovde? Zaista, bilo mi je dosadno u posljednje vrijeme. Okolo jurcati uvijek u istom kaputu, uvijek potezati za isti nabor! To je jadno! Biti siroti instrument na kojemu jedna žica daje uvijek isti ton. To nije za podnijeti. Htio sam da mi bude udobnije. Pa sam evo to i postigao. Revolucija će me otpustiti u mir, ali ne onako kako sam ja htio.

Uostalom, na šta se osloniti? Naše bi se kurve još i mogle nositi s bogomoljkama što se mole uz giljotinu, ali ne znam ništa više. Sve se to može na prste nabrojati: jakobinci su objavili da je vrlina na dnevnom redu, mene kordelieri nazivaju Hebertovim ubicom, Gradski savjet

se kaje, Konvent - to bi moglo biti još jedno sredstvo! Ali kad bi bio još jedan 31. maj, oni ne bi dobrovoljno uzmakli. Robespierre je dogma Revolucije, on ne smije biti izbrisan. A to ne bi ni išlo. Nismo mi stvorili Revoluciju, nego ona nas.

Pa čak i kad bi išlo - uvijek ću radije biti giljotiniran nego giljotinirati ili naložiti da se to uradi. Sit sam svega toga, zašto bismo se mi ljudi borili jedan protiv drugoga? Trebali bismo sjesti jedan uz drugoga i mirovati. Napravljena je ozbiljna greška kad smo mi stvoreni, nešto nam nedostaje, ne znam šta, nemam odredeno ime za to; nismo iskopani jedan drugome iz utrobe, pa zašto onda jedan drugome razvaljujemo tijela? Ma idi, svi smo mi jadni alkemičari.

CAMILLE: Malo patetičnije rečeno, to bi bilo pitanje: dokad će čovječanstvo u vječnoj gladi žderati svoje vlastite udove? ili: kako dugo će brodolomci s iste krhotine u neutaživoj žeđi jedan drugome sisati krv iz vena? ili: dokle ćemo mi matematičari u mesu kod potrage za vječito nam uskraćenim X svoje račune pisati rastrganim udovima?

DANTON: Ti si jak odjek.

CAMILLE: Zar ne, pucanj iz pištolja ječi kao udar groma. Utoliko bolje za tebe, trebao bi me uvijek imati uza se.

PHILIPPEAU: A Francuska nek ostane svojim dželatima?DANTON: Pa šta s tim? Ljudi se pri tome sasvim dobro osjećaju. Stigla ih je nesreća, može li se više

zahtijevati da bi se bilo dirnut, plemenit, pun vrlina, vickast i oslobođen svake dosade. Zar nije svejedno umiru li od giljotine, od groznice ili od starosti? Giljotini bi još trebali dati prednost, tu izlaze iza kulisa s pokretnim udovima, tako da kod odlaska mogu ljupko gestikulirati i čuti gledaoce kako aplaudiraju. To je sasvim lijepo i nama dobro stoji, mi smo uvijek za teatar ako je dobar, makar nas na kraju stvarno zboli. I to je sasvim dobro da se trajanje života malo skrati, svakom je od nas kaput bio malo prevelik, tako da ga svojim tijelom nismo mogli sasvim ispuniti. Može se život podnijeti ako je epigram, ali ko ima dovoljno daha i duha za jedan ep od pedeset ili šezdeset pjevanja? Došlo je vrijeme u kojem se ono malo biti koliko nam je dato ne pije više iz kabla nego iz čašice za liker. Pa i tako se dobije puna gubica, inače bi se iz kabaste zdjele jedva iscijedilo par kapi. A konačno, i kad bih morao urlati, odustao bih jer bi mi to bilo prenaporno. Nije život vrijedan sveg onog rada koji se ulaže u njegovo održanje.

PARIS: A ti bježi, Dantone.

DANTON: Ponese li se domovina sa sobom, na đonovima? A na kraju, najvažnije je da se oni to neće usuditi. (Camillu) Dodi, momče moje, kažem ti da se oni to neće usuditi. Adieu! Adieu! (Danton i Camille odlaze.)

PHILIPPEAU: On ode tamo.

LACROIX: I ne vjeruje niti jednu riječ od onoga što je rekao. Ništa nego lijenost! On će radije pustiti da ga giljotiniraju nego što će održati govor.

PARIS : Šta da radimo?

LACROIX: Da idemo kući i uvježbavamo kako pristojno pasti, kao Lucrecia.

(II, 2) ŠETALIŠTE

I

Šetači.

GRAĐANIN: Moja dobra Jaqueline, htio sam reći Corn..., htjedoh Cor...

SIMON: Cornelia, građanine, Cornelia.

GRAĐANIN: Moja dobra Cornelia obradovala me je sinčićem.

SIMON: Republici je rodila sina.

GRAĐANIN: Republici, to mi zvuči preopćenito, moglo bi se reći...SIMON: Upravo se o tom radi, pojedinačno se mora općem...

GRAĐANIN: Ah da, to i moja žena kaže.

ULIČNI PJEVAČ: Što li je, što li je

Svakog muškog veselje?

GRAĐANIN: Ma, s imenima, tu nikako nisam načisto.

SIMON: Nazovi ga Pike, Marat.PJEVAČ: Sa mukama i brigama

Truditi se skroz od rana

Pa dok danak ne prođe.

GRAĐANIN: Ma volio bih tri, ima nešto s brojem tri, a osim toga bih nešto korisno i nešto pravno... Znam: Plug, Robespierre. Ali onda treće?

SIMON: Pike. (Šiljak)

GRAĐANIN: Hvala Vam, komšija. Šiljak, Plug, Robespierre, to su lijepa imena, to je već nešto.

SIMON: Ja ti kažem da će grudi tvoje Cornelije biti kao grudi rimske vučice... A ne, to ne ide, Romul je bio tiranin, to ne ide. (Prolazi)

PROSJAK (pjeva): Samo šaka praha

I mahovine jao!... Draga gospodo, lijepe dame!

PRVI GOSPODIN: Radi, momče, izgledaš sasvim lijepo uhranjen.

DRUGI GOSPODIN: Uzmi! (Daje mu novac.) Ruka mu je kao somot, to je bezobrazluk.

PROSJAK: Otkud vam kaput, gospodine?

DRUGI GOSPODIN: Rad, rad! I ti bi mogao imati takav, evo, ja ću ti dati posla, dođi k meni, ja stanujem...

PROSJAK: A zašto ste radili, gospodine?

DRUGI GOSPODIN: Pa da bih imao kaput, budalo.

PROSJAK: Vi ste se mučili da biste uživali, jer takav kaput je užitak. Ali se on hoće poderati.

DRUGI GOSPODIN: Naravno, bez toga ne ide.

PROSJAK: Na kraju se to dvoje međusobno poništava. I onda opet ja budala. A sunce grije ovdje u ćošku i sve ide samo od sebe. (Pjeva)

Samo šaka praha

i mahovine jao!...

ROSALIE (Adelaidi): Samo naprijed, dolaze vojnici, a mi od jučer ništa vrelo nismo dobile u sebe.

PROSJAK: Sve mi je na ovom svijetu

Takav mi grah pao!

Moja gospodo, moje dame!

I

VOJNIK: Stoj! Kamo vani, djeco moja? (Rosaliji) Koliko ti je godina?

ROSALIE: Koliko i mome malom prstu.

VOJNIK: O, ti si jako bockava.

ROSALIE: A ti jako tubast.VOJNIK: Zato ću se na tebi nabrusiti. (Pjeva)

Kristinice, Kristina, mila moja,

Boli li te štetica ti tvoja,

Da li boli ta štetica tvoja?

ROSALIE (pjeva): Ma ne boli, gospodo soldati, Mogla bih ja i mnogo više dati,

Vrlo rado mnogo više dati.

Ulaze Danton i Camille.

DANTON: Zar nije ovo veselo? Osjetim u atmosferi nešto, kao da sunce isijava blud. Zar ne poželiš baciti se u to, strgnuti hlače sa sebe i pariti se četveronoške ko psi na ulici?(Prolaze)

MLADI GOSPODIN: Ah, madame, ovaj zvuk zvona, večernje svjetlo na drveću, svjetlucanje zvijezda...

DAMA: Miris cvijeta, ove prirodne radosti, ovaj čisti užitak prirode. (Svojoj kćeri) Gledaj, Eugenie, samo vrlina ima oči za ovo.

EUGENIE (ljubi majci ruku): Ah, mama, ja vidim samo vas.

DAMA: Dobro dijete!

MLADI GOSPODIN (šapće Eugeniji u uho): Vidite li onu lijepu damu sa starim gospodinom tamo?

EUGENIE: Ja nju poznajem.

MLADI GOSPODIN: Kažu da ju je njezin frizer frizirao do djeteta.

EUGENIE: Zli jezici!

MLADI GOSPODIN: A stari gospodin ide pored nje, gleda kako se pupoljak nadima i vodi ga u šetnju po suncu, sve misleći da je on onaj pljusak od kojeg pupoljak raste.

EUGENIE: Uh što je to nepristojno, dođe mi da pocrvenim.

MLADI GOSPODIN: Ja bih od toga mogao poblijedjeti.(Odlaze)

DANTON (Camilleu): Ne traži od mene ništa ozbiljno. Ne shvaćam zašto ljudi ne stanu nasred ulice i uzmu se smijati u lice jedni drugima. Ja mislim da bismo se morali toliko ismijati da poispadamo kroz prozore i popadamo u grobove, nebo bi se moralo raspuknuti, a zemlja valjati od smijeha. (Odlaze)

PRVI GOSPODIN: Uvjeravam vas da je to jedno izvanredno otkriće. Sva tehnička umijeća dobivaju tim otkrićem sasvim drugu fizionomiju. Čovječanstvo hrli džinovskim koracima prema svome višem određenju.

DRUGI GOSPODIN: Jeste vidjeli novi komad? Kula babilonska! Zbrka svodova, stubišta, prolaza, i onda on sve to tako smjelo i lahko digne u zrak. Na svakom koraku te hvata vrtoglavica. Bizarna glava. (Zbunjeno stane)

PRVI GOSPODIN: Ma šta je s vama?

DRUGI GOSPODIN: Ah, ništa! pružite mi ruku, gospodine! barica, tako! Hvala vam. Jedva sam preskočio, to je moglo biti opasno!

PRVI GOSPODIN: Nije valjda da se bojite?

DRUGI GOSPODIN: Da, zemlja je jedna tanka krasta, uvijek mislim da bih mogao propasti gdje god ima neka rupa. Treba stupati oprezno, uvijek bi se moglo propasti. Ali idite u teatar, to vam je moj savjet.

(II, 3) SOBA

Danton, Camille, Lucile.

CAMILLE: Ja vam kažem da nemate ni očiju ni ušiju za ono što niste dobili u drvenim kopijama razasutim po teatrima, koncertima, umjetničkim izložbama. Napravi neko marionetu na kojoj se vidi štrik kako visi tamo gdje se treba cimati tako da joj noge cupkaju u petostopnom jambu - vi vičete, ah, koji karakter, kakva dosljednost! Neko uzme jedno osjećanjce, izreku ili pojam, navuče mu hlače i kaput, namjesti mu ruke i noge, ofarba mu lice i pusti stvar da se promeće tri čina, dok se na kraju ne oženi ili se upuca - ah, to je ideal! Ako neko gudi neku operu koja uzlet i pad ljudskog raspoloženja prenosi koliko i glinena lula s vodom slavujevu pjesmu - ah, to je umjetnost! - Istjerajte ljude iz teatra na ulicu: ah, jadna stvarnost! Ljudi zaboravljaju dragog Boga preko njegovih loših imitatora. Oni ne vide i ne čuju ništa od istinskog stvaranja koje se oko njih i u njima u svakom trenutku iznova rada, uskipjelo, sjajno, blistavo. Oni idu u teatar, čitaju pjesme i romane, namještaju lica pre-ma grimasama iz njih, a onda za Božija stvorenja kažu: kako obično! - Znali su Grci šta govore kad su pripovijedali da je Pigmalionova statua oživjela, ali nije mogla dobiti djecu.

DANTON: A umjetnici se ophode s prirodom kao David, koji je u septembru hladnokrvno crtao ubijene kad su izbačeni iz zatvora Force na ulicu, crtao ih je i rekao: Ja lovim posljednje trzaje života u ovim zlotvorima.

(Dantona zovu vani)

CAMILLE: Šta ti kažeš, Lucile?

LUCILE: Ništa, tako te rado gledam kako govoriš.

CAMILLE: Da li me i čuješ?

LUCILE: Ma, naravno.

CAMILLE: Jesam li u pravu, znaš li ti šta sam rekao?

LUCILE: Ne, ne, uistinu. (Danton se vraća)

CAMILLE: Šta je bilo?

DANTON: Komitet javnog spasa je naložio moje hapšenje. Evo, sad me je upozorilo i ponudilo mi pribježište. - Hoće moju glavu. Što se mene tiče, nek je uzmu, dovde mi je krparija. Šta s tim? Ja ću znati umrijeti hrabro, to je lakše nego živjeti.

CAMILLE: Ima još vremena, Dantone.

DANTON: Nemoguće - ali ne bih mislio...

CAMILLE: Tvoja inertnost!

DANTON: Nisam ja inertan, ja sam umoran. Đonovi me peku.

CAMILLE: Kamo ćeš?

DANTON: Eh, ko bi to mogao znati!

CAMILLE: Ozbiljno, kamo?

DANTON: Šetati, momče moje, šetati.

LUCILE: Ah, Camille!

CAMILLE: Smiri se, dijete milo.LUCILE: Kad samo pomislim da oni ovu glavu!... Camille moj! To je ludilo, je l' de da sam ja luda?

CAMILLE: Umiri se, nismo Danton i ja isto.

LUCILE: Velik je svijet i mnogo je stvari na njemu, zašto upravo ovu? Ko bi mi to mogao uzeti? To bi bilo jezivo. Sta bi oni s tim mogli početi?

CAMILLE: Ponavljam ti, možeš se smiriti. Jučer sam govorio s Robespierreom i on je zvučao prijateljski. Malo smo napeti, to je istina, različiti pogledi, ali ništa drugo!

LUCILE: Idi k njemu!

CAMILLE: U školi smo sjedili u istoj klupi. On je uvijek bio mračan i usamljen. Jedino sam se ja ponekad s njim družio i nasmijavao ga. Uvijek mi je pokazivao veliku privrženost. Idem.

LUCILE: Tako brzo, prijatelju moj? Idi! Dođi! Samo ovo (ljubi ga), i ovo. Idi sad. Idi! (Camille izlazi) Zlo je ovo vrijeme. Dođe to tako. Ali ko može preko toga? Valja se sabrati. (Pjeva)

Ah, rastanak, rastanak, aman rastanak,ko je samo rastanak na svijet dao?

Kako mi upravo ovo pade na um? To je loš znak da ono samo od sebe ovako dođe. - Kako je izišao, došlo mi je nekako kao da se on više ne može okrenuti, nego mora stalno naprijed, sve dalje od mene, sve dalje. Kad je soba ovako prazna, a prozori stoje otvoreni, kao da mrtvac leži unutra. Ne mogu ovdje izdržati. (Odlazi)

(II, 4) POLJANA

DANTON: Ne mogu dalje. Ne mogu u ovoj tišini praviti buku brbljanjem mojih koraka i dahtanjem svoga daha. (Sjedne. Nakon pauze) Čuo sam za neku bolest koja čovjeku oduzima pamćenje. Smrt bi morala imati nešto od toga. A onda se ponadam da smrt djeluje još jače i oduzima čovjeku sve. Eh, kad bi bilo tako! Pa bih ja kao kršćanin pojurio da spasim svog neprijatelja, to jest svoje sjećanje. - Ovo bi mjesto trebalo biti sigurno. Pa i jest za moje sjećanje, ali nije

za mene, meni samo grob daje više sigurnosti, on mi barem daje zaborav! On ubija moje sjećanje. A tamo moje sjećanje živi i ubija me. Ja ili ono? Odgovor je jasan. (Ustaje i kreće nazad) Koketiram sa smrću, sasvim je ugodno ovako iz daljine očijukati s njom kroz lornjon. Zapravo bih se morao smijati svemu ovome. U meni je jedno osjećanje ostajanja, koje mi kaže da će sutra biti kao danas, a prekosutra kao sutra, i dalje sve uvijek isto. Sve je to prazna galama, oni me žele uplašiti, neće se oni usuditi. (Odlazi)

(II, 5) SOBA

Noć

DANTON (na prozoru): Zar ovo nikad neće prestati? Zar svjetlo nikad neće zgasnuti i zvuk nikad umuknuti, zar nikad neće biti tiho i mračno da više ne moramo gledati i slušati gnusne grijehe jedni drugima? - Septembar!

JULIE (zove iznutra): Dantone! Dantone!

DANTON: Ha?

JULIE (ulazi): Šta vičeš?

DANTON: Vičem li?

JULIE: Govorio si o gnusnim grijesima, a onda si zastenjao: septembar!

DANTON: Ja? Ja? Ne, nisam ja to govorio, jedva da sam i mislio, to su bile samo tihe, tajne primisli.

JULIE: Ti drhtiš, Dantone.

DANTON: A zar ne bih trebao drhtati ako zidovi ovako brbljaju. Ako mi je tijelo tako rastureno da moje usne, nestalno lunjajući okolo, govore s usnama kamena. Čudno.

JULIE: George! George moj!

DANTON: Da, Julie, to je vrlo čudno. Ne želim više misliti ako će mišljenje odmah govoriti. Ima misli, Julie, za koje ne bi trebalo biti ušiju. Nije dobro da one vrište odmah kod rođenja, kao djeca. To nije dobro.

JULIE: Bog ti sačuvao razum, George. George, prepoznaješ li me?

DANTON: Ma zašto ne, ti si čovjek, nakon toga žena, pa onda moja žena, a Zemlja ima pet kontinenata - Evropu, Aziju, Afriku, Ameriku i Australiju, a dva puta dva je četiri. Pri sebisam, kako vidiš. Nije li nešto vrisnulo: septembar? Nisi li takvo nešto rekla?

JULIE: Da, Dantone, kroz sve sobe sam to čula.

DANTON: Kako sam došao na prozor (gleda vani) - grad je miran, sva svjetla pogašena...

JULIE: Neko dijete vrišti u blizini.

DANTON: Kako sam došao do prozora - kroz sve je ulice vrisnulo i zakukalo: septembar!

JULIE: Sanjao si, Dantone. Saberi se.

DANTON: Sanjao? o da, sanjao sam, ali je to ipak bilo drukčije, odmah ću ti to reći, moja jadna glava je slaba, odmah! tako, tu je, imam ga! Poda mnom je dahtala zemaljska kugla u svome poletu, ja sam je uhvatio kao divljeg konjica, ogromnim udima sam joj mrsio grivu i stiskao rebra, glava povijena unazad, kose lepršaju iznad provalije. Tada sam popustio uzde. A onda

sam vrisnuo od straha i probudio se. Prišao sam prozoru i čuo ono, Julie. - Šta samo ta riječ hoće? Zašto upravo ona, šta ja imam s njom? Zašto pruža prema meni krvave ruke? Pa nisam ih ja sve pobio. - O, pomozi mi, Julie, osjetila su mi otupjela. Zar to nije bilo u septembru, Julie?

JULIE: Kraljevi su bili samo četrdeset sati od Pariza...

DANTON: Tvrđave pale, aristokrati u gradu...

JULIE: Republika izgubljena.

DANTON: Da, izgubljena. Nismo mogli neprijatelju dozvoliti da nam dođe iza leđa, bili bismo budale. Dva neprijatelja na jednoj dasci, to je: oni ili mi, jači baca slabijega dolje, je li to tako?

JULIE: Da, da.

DANTON: Mi smo udarili po njima, to nije umorstvo, to je rat prema unutra.

JULIE: Ti si spasio domovinu.

DANTON: Jesam. To je bila samoodbrana, morali smo. Onaj na križu je to sebi zgodno namjestio: sablazni moraju doći, ali jao onomu po koga sablazan dolazi. Mora da je to bilo to moranje. Ko smije prokleti ruku na koju je pala kletva tog moranja? Ko je izgovorio to mora, ko? Šta je to što u nama bludniči, laže, krade i ubija? - Mi smo lutke nepoznatih sila okačene na žicu, a mi sami smo ništa. Mačevi kojima se bore duhovi, samo se ruke ne vide, kao u bajci. - Sad sam miran.

JULIE: Sasvim miran, srce moje?

DANTON: Da, Julie, dođi u krevet.

(II, 6) ULICA PRED DANTONOVOM KUĆOM

Simon. Milicioneri.

SIMON: Koliko duboko je u noći?

PRVI GRAĐANIN: Šta u noći?

SIMON: Kako daleko je noć?PRVI GRAĐANIN: Daleko kao od izlaska od zalaska sunca.

SIMON: Koliko je sati, bitango?

PRVI GRAĐANIN: Pogledaj na brojčaniku; sad je onaj čas kad upravo izbijaju klatna pod jorganima.

SIMON: Moramo gore! Naprijed, građani! Svojim glavama jamčimo za ovu stvar. Živ ili mrtav! On je golem čovjek. Ja idem prvi, građani. Jedna ulica slobodi! - Brinite za moju ženu! Ostavit ću joj hrastovu krunu.

PRVI GRAĐANIN: Hrastovu krunu? Zar njoj ionako ne pada dovoljno žirova, to jest žiraca u krilo?

SIMON: Naprijed, građani! Vi ćete postati zaslužni za domovinu.

DRUGI GRAĐANIN: Ja bih volio da domovina postane zaslužna za nas. I pored svih rupa koje smo napravili u tijelima drugih ljudi, još nijedna rupa u našim hlačama nije zacijelila.

PRVI GRAĐANIN: Stvarno bi htio da ti šlic zaraste? Ha-ha-ha.

OSTALI: Ha-ha-ha.

SIMON: Naprijed, naprijed!

(Upadaju u Dantonovu kuću.)

(II, 7) KONVENT

Grupa delegata.

LEGENDRE: Zar pokolj delegata ne bi trebao prestati? Ko je još uopće siguran ako Danton padne?

JEDAN DELEGAT: Šta da radimo?

DRUGI: On se mora čuti pred sudom. Uspjehu tog sredstva oni nemaju šta suprotstaviti.

TREĆI: Ne ide, jedan dekret nas sprečava.

LEGENDRE: Ili njega opozvati ili dozvoliti jedan izuzetak, jedno od to dvoje mora. Ja ću podnijeti zahtjev. Računam na vašu podršku.

PREDSJEDNIK: Zasjedanje je otvoreno.

LEGENDRE (stupa na tribinu): Prošle noći su uhapšena četiri člana Konventa. Znam da je Danton jedan od njih, imena ostale trojice ne znam. Ali bez obzira na to ko su oni, ja zahtijevam da budu saslušani pred sudom. Građani, ja izjavljujem da Dantona smatram čistim koliko i sebe samoga, a za sebe ne vjerujem da mi se nešto može prigovoriti. Ne želim napasti niti jednog člana Komiteta javnog spasa ili Komiteta sigurnosti, ali me osnovani razlozi navode na strah da su privatna mržnja i privatne emocije otele slobodu ljudima koji za vas imaju ogromne zasluge. Čovjek koji je svojom energijom godine 1792. spasio Francusku zaslužuje da bude saslušan, njemu se mora dozvoliti da se izjasni ako ga se već optužuje za veleizdaju.

(Žestoki pokreti u sali)

GLASOVI: Podržavamo Legendreov prijedlog.

JEDAN DELEGAT: Mi smo ovdje u ime naroda, nas se ne može micati s ovog mjesta protiv volje naših birača.

DRUGI DELEGAT: Vaše riječi tuknu na leš, mora da ste ih uzeli žirondistima iz usta. Hoćete privilegije, ha? Sjekira zakona lebdi iznad svih glava.

TREĆI DELEGAT: Ali ne možemo našim komisijama dozvoliti da zakonodavce šalju iz azila zakona na giljotinu.

ČETVRTI DELEGAT: Nema azila za zločin, samo okrunjeni zločinci nalaze azil na tronu.PETI DELEGAT: Samo se podlaci zalažu za pravo na azil.

ŠESTI DELEGAT: A samo ga ubice ne priznaju.

ROBESPIERRE: Zbrka kakva odavno nije viđena u ovoj skupštini dokazuje da se danas radi o velikim stvarima. Danas se odlučuje o tome hoće li neki ljudi izvojevati pobjedu nad domovinom. Kako možete svoje principe poreći dovoljno temeljito da biste danas nekim individuama

dozvolili ono što ste jučer uskratili Chabotu, Delaunayu i Fabreu? Šta znači ta razlika u korist jednih? Šta se mene tiču pohvale koje neki pjevaju sebi i svojim prijateljima? Premnogo puta nas je iskustvo podučilo šta o tome treba misliti. Mi ne pitamo ovdje je li neki čovjek izvršio ovaj ili onaj patriotski čin, mi pitamo o njegovom političkom putu.

Legendre izgleda ne zna imena uhapšenih, iako ih cijeli Konvent zna. Među njima je i njegov prijatelj Lacroix. Zašto se Legendre pravi da to ne zna? Jer on jako dobro zna da jedino besramlje samo može braniti Lacroixa. On je spomenuo samo Dantona jer vjeruje da se za to ime vezuje privilegija. Ali ne, mi nećemo privilegija, mi nećemo idola! (Odobravanje.)Po čemu je Danton bolji od Lafayettea, Dumourieza, Brissota, Fabrea, Chabota, Heberta? Jeste li njih štedjeli? Čime on zaslužuje prednost pred svojim sugrađanima? Možda time što se nekoliko prevarenih individua i nekoliko drugih koji se nisu dali prevariti svrstalo uz njega da bi sebi, kao njegovi sljedbenici, prigrabili sreću i moć? Što je više patriota koji su mu poklonili povjerenje prevario, to jače mora osjetiti strogost prijatelja slobode.Nastoji vam se uliti strah od zloupotrebe vlasti koju ste sami vršili. Urla se o despotizmu komisija, kao da povjerenje koje nam je narod poklonio i koje ste vi prenijeli na te komisije nije dovoljna garancija njihovog patriotizma. Pomislio bih da svi drhte. Ali vam ja kažem da je uistinu kriv onaj ko u ovom momentu drhti, jer nevinost nikad ne drhti pred javnom budnosti. (Opće odobravanje.)I mene su htjeli uplašiti, upozorili su me da bi opasnost mogla prodrijeti i do mene kad se već jednom približila Dantonu. Napisalo mi je da me Dantonovi prijatelji drže pod opsadom, uvjereni da će sjećanje na našu raniju povezanost i slijepa vjera u licemjerje vrline mene navesti da umjerim svoj žar i svoju strast za slobodom. E pa evo izjavljujem da me ništa neće zadržati, pa makar Dantonova opasnost postala i moja. Svima nam treba malo hrabrosti i malo duševne veličine. Samo se zločinci i podle duše boje vidjeti kako pored njih pada neko jednak njima, jer se osjete izloženim svjetlu istine čim ih ne zaklanja masa sukrivaca. Ali ako u ovoj skupštini i ima takvih duša, ima i onih herojskih. Broj podlaca nije veliki, mi moramo pogoditi samo malo glava da bismo spasili domovinu. (Odobravanje.) Zahtijevam da se Legendreov prijedlog odbije.

(Svi delegati ustaju u sveopćem nadglasavanju.)

ST. JUST: Izgleda da u ovoj skupštini ima osjetljivih ušiju koje ne mogu podnijeti riječ krv. Malo općenitog promatranja ih je moglo uvjeriti da mi nismo ništa gori od prirode i od ovoga vremena. Mirno i nezadrživo priroda slijedi svoje zakone, tako da čovjek biva uništen kad joj se suprotstavi. Promjena u sastavu zraka, buktanje zemnih ognjeva, sitni poremećaj ravnoteže u vodenoj masi, ili zaraza, aktiviranje vulkana, ili poplava - sve to ubija hiljade ljudi. Šta je rezultat? Nebitna, u cjelini jedva primjetna promjena fizičke prirode koja bi prošla bez traga kad na njezinom putu ne bi ležali leševi.

Sad vas ja pitam: treba li moralna priroda u svojim revolucijama biti obzirnija od fizičke? Treba li jedna ideja kao i jedan fizički zakon imati pravo da uništi sve što joj se suprotstavlja? Zar ne bi jedan dogadaj koji mijenja cijelo lice moralne prirode, dakle čovječanstva, smio gaziti kroz krv? Svjetski duh se u duhovnoj sferi poslužuje našim rukama upravo onako kako se u fizičkoj sferi koristi vulkanima ili poplavama. Šta im je do toga da li umiru od zaraze ili od revolucije? Koraci čovječanstva su spori, broje se po stoljećima, a nakon svakoga se uzdižu grobovi generacija. Milioni su ostavili živote na putu do najjednostavnijih otkrića i principa. Pa zar nije prirodno da u vremenu u kojem je hod historije malo brži i više ljudi ostaje bez daha?

Zaključimo brzo i jednostavno: budući su svi nastali pod istim uvjetima, svi su jednaki, ne računajući razlike koje je stvorila sama priroda. Zato ne smije biti nikakvih prednosti i većih prava, bilo za pojedince bilo za veće ili manje klase i grupe pojedinaca. Svaki članak ove rečenice morao je ubiti mnoge ljude da bi ona postala stvarnost. Četrnaesti juli, 10. august, 31. maj samo su njezini interpunkcijski znakovi. Trebalo je četiri godine da se ova rečenica provede i u tjelesnom svijetu, a u običnim uvjetima bilo bi neophodno cijelo jedno stoljeće koje bi bilo interpunktirano kompletnim generacijama. Zar je toliko čudno da struja revolucije, kod svakog pasusa, na svakom zaokretu, istiskuje svoje leševe?Mi ćemo morati dodati našoj rečenici još par zaključaka. Hoće li nas nekoliko stotina leševa spriječiti da to uradimo?Mojsije je vodio svoj narod kroz Crveno more i kroz pustinju sve dok se stara pokvarena generacija nije satrla prije nego je on osnovao novu državu. Zakonodavci! Mi nemamo ni Crveno more ni pustinju, ali zato imamo rat i giljotinu.Revolucija je kao Peliasove kćeri, ona raskomada čovječanstvo da bi ga podmladila. Iz krvavog kotla će se čovječanstvo uzdići, kao nekada zemlja iz valova potopa, sa mladim i moćnim udima, kao da prvi put nastaje. (Dugo, uporno odobravanje. Neki članovi ustaju u entuzijastičkom odobravanju.)Sve tajne neprijatelje tiranije, koji u Evropi i širom zemaljske kugle Brutov bodež kriju pod ogrtačem, sada evo pozivamo da podijele s nama ovaj uzvišeni trenutak.

(Slušaoci i delegati počinju pjevati Marseljezu.)

TREĆI ČIN

(III, 1) LUXEMBURG.

SALA SA ZATVORENICIMA

Chaumette, Раупе, Mercier, Herault de Sechelles i drugi zatvorenici.CHAUMETTE (cupka Раупеа za rukav): Čujte, Рауnе, ipak bi to moglo biti tako, maločas mi je tako

nadošlo. Glava me boli, pomozite mi malo svojim zaključcima, strašno mi je pri duši.

PAYNE: Dođi, onda, filozofe Anaxagora, da te malo katekiziram. Nema Boga, jer: ili je Bog stvorio svijet ili nije. Ako ga nije On stvorio, svijet ima u sebi svoj razlog i nema nikakvog boga jer bog postaje Bogom upravo po tome što sadrži uzrok sveg postojanja. Bog, međutim, nije mogao stvoriti svijet jer je Stvaranje ili vječno, kao Bog, ili ono nema početka. Ako je slučaj ono prvo, Bog je morao svijet stvoriti u jednom određenom trenutku, dakle Bog je morao odjednom postati djelatan nakon što je mirovao cijelu jednu vječnost, dakle morao je u sebi pretrpjeti promjenu koja dozvoljava da se pojam vremena primijeni na Njega, a to oboje poriče Božiju bit. Bog, dakle, nije mogao stvoriti svijet. Ali kako mi veoma jasno znamo da postoji svijet, ili barem naše Ja, i da, prema svemu prethodnome, postojeće ima u sebi svoj uzrok koji nije Bog, jasno je da Boga ne može biti. Quod erat demonstrandum.

CHAUMETTE: Eh, uistinu mi to vraća svjetlo. Zahvaljujem, hvala.

MERCIER: A šta mislite, Рауnе, ako je stvaranje vječno?

PAYNE: Tada više nije stvaranje, tada je jedno s Bogom, ili njegov atribut, kako kaže Spinoza, tada je Bog u svemu, i u vama, najpoštovaniji, u filozofu Anaxagori, i u meni. To ne bi bilo tako loše, ali mi morate priznati da ne bi u tome bilo mnogo nebeske uzvišenosti ako bi dragi Gospod Bog u svakome od nas mogao fasovati zubobolju, dobiti triper, biti živ sahranjen, ili u najmanju ruku imati neugodnu predodžbu o tome.

MERCIER: Ali neki uzrok ipak mora postojati.

PAYNE: Ko to poriče? Ali ko vama kaže da je taj uzrok ono što mi sebi zamišljamo kao Boga, dakle kao Savršenstvo? Smatrate li vi svijet savršenim?

MERCIER: Ne.PAYNE: Vi, dakle, iz nesavršenog djelovanja zaključujete o savršenom uzroku? Voltaire je to radio

jer se nije usuđivao pokvariti svoje odnose s Bogom, kao ni one s kraljevima. Ko nije imao ništa osim razuma, pa ni njega nije znao ili se nije usudio upotrijebiti konsekventno, taj nije ništa drugo nego šeprtlja.

MERCIER: A ja, nasuprot tome, pitam: može li savršeni uzrok imati savršeno djelovanje, dakle može li nešto savršeno stvoriti savršenstvo? Nije li to nemoguće? Pa ne može stvoreno u sebi imati svoj vlastiti uzrok, kako vi tvrdite za savršenstvo.

CHAUMETTE: Vi šutite! Šutite.

PAYNE: Smiri se, filozofe. Imate pravo. Ali ako Bog već mora stvarati, i ako može stvarati samo nesavršeno, bilo bi bolje da je stvaranje potpuno izostavio. Zar nije jako ljudski da Boga možemo zamisliti jedino kako stvara? Zato što se mi stalno moramo mrdati i drmati i sebi stalno govoriti: mi jesmo! moramo li i dragome Bogu pripisati tu jadnu potrebu? Ako se naš duh uroni u bit vječnog blaženstva koje harmonično miruje u sebi, moramo li odmah pretpostaviti da to blaženstvo pruža prste preko stola i mijesi male ljude od tijesta? a sve to iz prekomjerne ljubavi, kako mi sebi tajnovito ulivamo u uši. Moramo li mi sve to raditi samo da bismo sebi napravili jednog Božijeg sina? Ja bih bio zadovoljan jednim skromnijim ocem, u najmanju ruku ne bih mu mogao prigovoriti da me je dao odgojiti ispod svog statusa, u svinjskim štalama i na galijama. - Maknite nesavršeno i ostaje vam jedino Bog za pokazivanje, Spinoza je to pokušao. Može se poricati zlo, ali ne može bol. Samo razum može dokazati Boga, osjećanje se buni protiv toga. Upamti to, Anaxagora, zato ja patim. Najmanji trzaj bola, makar se njime pokrenuo samo jedan atom, prouzrokuje u Stvorenju pukotinu od vrha do dna.

MERCIER: A moral?

PAYNE: Najprije dokazujete moral Bogom, a onda Boga moralom. Ma šta hoćete vi s vašim mo-ralom? Ja ne znam postoji li po sebi i za sebe nešto dobro ili zlo i zato nemam razloga mijenjati svoj način djelovanja. Ja djelujem primjereno mojoj prirodi, za mene je dobro ono što je njoj primjereno, i zato ja to radim; a ono što je protiv nje za mene je zlo, i zato se ja od toga branim kad se s njim suočim. Vi možete, kako se kaže, ostati odani vrlini i braniti se od takozvanih poroka, a da zbog toga svoje protivnike ne morate prezirati, što je uostalom jedno sasvim žalosno osjećanje.

CHAUMETTE: Istina, sve je ovo istina!

HERAULT: O, filozofe Anaxagora! Moglo bi se, međutim, isto tako reći da bi Bog morao, budući da je On sve, biti i svoja suprotnost, dakle savršen i nesavršen, dobar i zao, blažen i podložan patnji. Rezultat bi dakako bio jednak nuli jer bi se to međusobno neutraliziralo i došli bismo do Ništa. Raduj se, ti bi prošao sasvim dobro, ti se mirno možeš pomoliti jednom majstorskom djelu prirode u madame Momoro, ona ti je barem ostavila ružine vijence na preponama.

CHAUMETTE: Hvala vam, moja gospodo, jako ste me obavezali. (Odlazi)

PAYNE: On se ne usuđuje, on će na kraju ipak primiti posljednju pomast, okrenuti noge prema Meki i osunetiti se da ne bi promašio neki od puteva.

Danton, Lacroix, Camille, Philippeau ulaze u pratnji straže.

HERAULT (juri prema Dantonu i grli ga): Dobro jutro, a trebao bih reći dobra večer. Ne mogu pitati kako si spavao. Kako ćeš spavati?

DANTON: Dobro sad, u krevet se mora ići sa smijehom.

MERCIER (Раупеи): Ova doga s golubijim krilima! On je zloduh Revolucije, on se usudio udariti na svoju majku, ali je ona bila jača.

PAYNE: Njegov život i njegova smrt su dvije jednako velike nesreće.

LACROIX (Dantonu:): Nisam mislio da će oni tako brzo doći.

DANTON: Ja sam znao, mene je upozorilo.

LACROIX: I nisi ništa rekao?

DANTON: O čemu? Kap je najbolja smrt, zar bi htio prije toga bolovati? A nisam mislio ni da će se usuditi. (Heraultu) Bolje je leći u zemlju nego sebi nabiti kurije oči jurcajući po njoj. Zemlja mi je uvijek draža kao jastuk nego kao klupa.

HERAULT: Bar nećemo žuljevitim dlanovima pomilovati obraz lijepe gospe Raspadnice.

CAMILLE (Dantonu): Samo se nemoj truditi, da još toliko isplaziš jezik, nećeš njime polizati smrtni znoj sa čela. O Lucile! Žalosno je sve ovo.

(Zatvorenici se guraju oko novopridošlih.)

DANTON (Раупеи): Pokušao sam za dobrobit svoje zemlje uraditi ono što ste vi uradili za svoju. Imao sam manje sreće od vas, mene šalju na stratište. Neka, što se mene tiče, ja neću zaklecati.

MERCIER (Dantonu): Utapaš se u krvi dvadeset dvojice.JEDAN ZATVORENIK (Heraultu): Moć naroda i moć razuma su jedno.

DRUGI ZATVORENIK (Camilleu): E moj generalni direktore gradske rasvjete! Tvoje usavršavanje javnih fenjera nije Francusku učinilo svjetlijom.

TREĆI: Pusti ga! Ovo su usne koje su izgovorile riječ 'samilost'. (Zagrli Camillea, a onda brojni zatvorenici urade isto.)

PHILIPPEAU: Mi smo svećenici koji su molili s umirućima - od njih smo se zarazili pa, evo, umiremo od iste epidemije.

GLASOVI: Udarac koji vas pogađa, ubija sve nas.

CAMILLE: Moja gospodo, ja duboko žalim da su naši napori ostali ovako besplodni. Ja idem na stratište jer su mi se oči ovlažile zbog sudbine nekih nesretnika.

(III, 2) SOBA

Fouquier-Tinville i Hermann

FOUQUIER: Sve spremno?HERMANN: Bit će teško držati. Išlo bi lakše da nije Danton među njima.FOUQUIER: On mora prije svih.

HERMANN: Porotnici će se prepasti od njega, on je strašilo Revolucije.

FOUQUIER: Porotnici moraju htjeti.

HERMANN: Znao bih ja jedno sredstvo, ali bi ono povrijedilo zakonsku formu.

FOUQUIER: Samo kaži.

HERMANN: Ne izvlačimo porotnike, nego izaberemo provjerene.

FOUQUIER: To mora ići, to će biti dobro pozicijsko svjetlo. Njih je devetnaest, vrlo spretno pomiješanih. Četvorica falsifikatora, onda nekoliko bankara i stranaca, jedna pikantna čorba. Narodu treba takvo nešto. Dakle, pouzdane ljude! Ko naprimjer?

HERMANN: Leroi, on je gluh i zato ne čuje ništa što optuženi govore. Danton može slobodno oderati grlo.

FOUQUIER: Vrlo dobro. Dalje!

HERMANN: Vilatte i Lumiere, jedan stalno sjedi u kantini, a drugi spava, i obojica otvore usta jedino da izgovore: kriv! Girard ima princip da ne smije umaknuti niko ko je jednom dospio pred tribunal. Renaudin...

FOUQUIER: I taj? On je jednom pomogao nekim popovima da se provuku.

HERMANN: Budi miran, prije nekoliko dana je bio kod mene i zahtijevao da se svim osuđenima prije egzekucije malo pusti krv jer ga ljuti njihovo prkosno držanje.

F0UQUIER: Ah, vrlo dobro. Dakle, pouzdajem se.

HERMANN: Samo prepusti meni.

(III, 3) ISTRAŽNI ZATVOR. HODNIK.

Lacroix, Danton. Mercier i drugi zatvorenici hodaju tamo-amo.

LACROIX (jednom zatvoreniku): Ovoliko nesretnika i u ovako žalosnom stanju, ha?

ZATVORENIK: Zar vam kola za stratište nikad nisu rekla da je Pariz jedna klaonica?

MERCIER: Zar ne, Lacroix? Jednakost maše svojim srpom iznad svih glava, lava revolucije teče, a giljotina republikanizira! Galerija aplaudira, novopečeni Rimljani trljaju ruke, a pritom ne čuju da je svaka riječ izgovorena na ovoj bini samrtni hropac neke žrtve. Slijedite jednom vaše fraze do momenta kad se otjelove. Ogledajte se oko sebe, sve ovo ste vi jednom izgovorili, ovo su samo pantomimski prijevodi vaših riječi. Ovi jadnici, njihovi dželati i giljotina - to su vaši oživjeli govori. Vi gradite svoje sisteme kao Bajazit svoje piramide - od ljudskih glava.

DANTON: Imaš pravo, sve se danas izrađuje u ljudskom mesu. To je, zar, kletva našeg vremena. Sad će i moje tijelo biti potrošeno. Ovo je godina u kojoj sam stvorio Revolucionarni tribunal. Molim i Boga i ljude da mi oproste to djelo, htio sam preduhitriti nova septembarska umorstva, nadao sam se da ću tako spasiti nevine, ali je izgleda sporo ubijanje s pravničkim formalnostima groznije, a isto tako neizbježno. Gospodo, nadam se da ću vam svima omogućiti da napustite ovo mjesto.

MERCIER: Oh, izići ćemo mi.

DANTON: Ja sam sad s vama, a samo nebo zna kako će se sve ovo završiti.

(III, 4) REVOLUCIONARNI TRIBUNAL

HERMANN (Dantonu): Vaše ime, građanine.

DANTON: Revolucija govori moje ime. Uskoro će moj stan biti u ništavilu, a moje ime u Pantheonu historije.

HERMANN: Dantone, Konvent vas optužuje da ste šurovali s Mirabeauom, Dumouriezom, Orleansom, sa žirondistima, strancima i frakcijom Louisa XVII.

DANTON: Moj glas, koji sam često dizao za narodnu stvar, bez problema će razbiti tu klevetu. Neka se jadnici koji me optužuju pojave ovdje i ja ću ih osramotiti. Neka komisije dođu ovamo, samo ću pred njima odgovarati, one mi trebaju kao tužitelji i kao svjedoci. Neka se pokažu.

Uostalom, šta je meni do vas i do vaše presude. Već sam vam rekao: Ništa će uskoro biti moj azil, život mi je teret koji bi mi trebalo skinuti, čeznem za tim da ga se otresem.

HERMANN: Dantone, smjelost je prirođena zločinu, a mir nevinosti.

DANTON: Privatnu smjelost nesumnjivo treba kuditi, ali ona nacionalna smjelost koju sam ja tako često pokazao, s kojom sam se tako često borio za slobodu, ona je najzaslužnija od svih vrlina. To je moja smjelost, to je ono čime se ja ovdje služim za dobro Republike, a protiv mojih mizernih tužilaca. Mogu li se ja sabrati ako sam tako nedostojno oklevetan? Ne može se očekivati neka hladna odbrana od jednog revolucionara kakav sam ja. Ljudi moga kova su neprocjenjivi u revolucijama, na njihovim čelima lebdi Genij slobode. (Znakovi odobravanja medu slušaocima.) Optužuje me se da sam šurovao s Mirabeauom, Dumouriezom i Orleansom, da sam puzio pred nogama bijednih despota, od mene se zahtijeva da položim račune pred neizbježnom i nesavitljivom pravdom. Ti ćeš, jadni St. Just, odgovarati pred potomstvom za to huljenje.

HERMANN: Pozivam vas da odgovarate mirno, sjetite se Marata koji je pred svoje suce stupio sa strahopoštovanjem.

DANTON: Oni su položili ruke na cijeli moj život, ali će se on uspraviti i usprotiviti se, a ja ću ih pokopati težinom svakog od mojih djela. Time se ja ne ponosim. Sudbina vodi našu ruku, ali su samo moćne prirode njezini organi. - Ja sam kraljevstvu objavio rat na Marsovom polju, ja sam ga pobijedio 10. augusta, ubio sam ga 21. januara i kraljevsku glavu sam kraljevima dobacio kao rukavicu izazova. (Ponovo znakovi odobravanja. Danton uzima optužne spise.) Ako bacim pogled na ovaj sramni spis, cijelo mi biće uzdrhti. Ama ko su oni koji su Dantona morali prisiliti da se pokaže onog pamćenja dostojnog dana (10. augusta). Ma ko su privilegirana bića od kojih je on uzajmio svoju energiju? Neka iziđu moji tužitelji! Ja sam sasvim pri sebi kad to zahtijevam. Ja ću raskrinkati te niske hulje i zafrljaciti ih natrag u ništavilo iz kojeg nikad nisu trebali ni ispuzati.

HERMANN (zvoni):. Zar ne čujete zvono?

DANTON: Glas čovjeka koji brani svoju čast i život mora nadvikati zvono. Ja sam u septembru mlado gnijezdo Revolucije nahranio raskomadanim tijelima aristokrata. Moj glas je narodu iskovao oružje od zlata aristokrata i bogataša. Moj glas je bio orkan koji je satelite despotizma sahranio pod bujicom bajoneta. (Glasno odobravanje.)

HERMANN: Dantone, vaš glas je iscrpljen, vi ste prejako uzbuđeni. Idući put ćete dovršiti svoju odbranu, sad vam treba mira. Zasjedanje se raspušta.

DANTON: Tek sad vas Danton poznaje. Još samo malo sati i on će usnuti u naručju slave.

(III, 5) LUXEMBURG. TAMNICA

DILLON: Ne svijetli mi tako u lice svojim nosom, momče. Ha-ha-ha!

LAFLOTTE: Drži gubicu zatvorenu, tvoj mladi mjesec ima cijelo dvorište. Ha-ha-ha.STRAŽAR: Ha-ha-ha. Vjerujete li vi, gospodine, da vi toliko svijetlite da biste mogli čitati pri

vlastitom svjetlu. (Pokazuje ceduljicu koju drži u ruci.)

DILLON: Daj ovamo!

STRAŽAR: Moj mladi mjesec je kod mene napravio oseku, gospodine.

LAFLOTTE: Hlače ti izgledaju kao da je plima.

STRAŽAR: Ne, samo su potegle vlagu. (Dillonu) Moj se mladi mjesec povukao pred vašim suncem, gospodine, morali biste mi nešto dati neće li on opet sinuti, ako mislite čitati.

DILLON: EVO, momče. A sad se kupi. (Daje mu novac. Stražar odlazi. Dillon čita.) Danton je prestrašio Tribunal, porotnici su se kolebali, slušaoci mrmljali. Navala je bila izuzetna, narod se gurao oko Palače pravde i stajao skroz do mostova. Samo šaka novca, konačno jedna jaka ruka, hm! Hm! (Ide tamo-amo i s vremena na vrijeme otpija iz jedne boce.) Kad bih samo jednu nogu imao na ulici. Ne dam se ja tako ubiti. Ma samo jednu nogu na ulici!

LAFLOTTE: Ili na taljigama, to ti je isto.

DILLON: Misliš? Ma između bi se našlo par koraka, dovoljno da se rastojanje premjeri leševima decemvira. Konačno je vrijeme da čestiti ljudi dignu glavu.

LAFLOTTE (za sebe): Utoliko bolje, utoliko ju je lakše skinuti. Samo udri, stari, još nekoliko čaša i ja ću biti ko 'tica.

DILLON: Hulje, budale, oni će na kraju i sami sebe giljotinirati. (Ide tamo-amo.)

LAFLOTTE: Mogao bi čovjek opet zavoljeti život kao rođeno dijete, kad bi ga sam sebi dao. Ne događa se baš često da čovjek tako počini incest i postane svoj vlastiti otac. Otac i sin odjednom. Zgodan Edip!

DILLON: Ne hrani se narod leševima, Dantonova i Camilleova žena bi mogle novčanice baciti među narod, to je bolje od glava.

LAFLOTTE (ustranu): Ja bih da mi nakon toga oči iskoče, mogle bi mi trebati da oplačem dobroga generala.

DILLON: Na Dantona podići ruku! Ko je još siguran? Strah će ih ujediniti.

LAFLOTTE (ustranu): Ma on je izgubljen. Pa šta s tim ako stanem na jedan leš da bih se ispentrao iz groba?

DILLON: Samo nogu na ulicu! Naći ću ja dovoljno ljudi, starih vojnika, žirondista, bivših plemića, provalit ćemo zatvore, mi se moramo sporazumjeti sa zatvorenicima.

LAFLOTTE (ustranu): E sad, naravno da to malo tukne na podlost. Šta da se radi? Volio bih i to probati, dosad sam bio odveć jednostran. Dobije čovjek grižu savjesti, a ipak je to promjena, to je manje neugodno nego mirisati vlastiti zadah. - Dosadio mi je izgled na giljotinu, predugo na to čekam. U duhu sam već dvadeset puta isprobao, nema u tome više ništa pikantno, postalo je sasvim obično.

DILLON: Morali bismo Dantonovoj ženi doturiti jednu kartu.

LAFLOTTE: A onda - ne bojim se ja smrti nego bola. Moglo bi boljeti, ko mi garantira da neće? Kažu doduše da je to samo trenutak, ali bol ima jako fine mjere za vrijeme, on raščlanjuje i šezdeseti dio sekunde. Ne, bol je jedini grijeh i patnja jedini porok, ja bih da ostanem kod vrline.

DILLON: Slušaj, Laflotte, kamo je nestao onaj momak? Imam ja novca, to bi moralo ići. Moj plan je gotov, valja nam kovati željezo.

LAFLOTTE: Odmah, odmah! Poznajem ključara, s njim ću govoriti. Možeš računati na mene, generale, mi ćemo se izvući iz ove rupe (za sebe, usput, dok izlazi), da bismo upali u drugu - ja u najširu - u svijet, a on u najužu - u grob.

(III, 6) KOMITET JAVNOG SPASA

BARRERE: Šta piše Fouquier?

ST. JUST: Prošlo je drugo saslušanje. Zatvorenici zahtijevaju da se pojave brojni članovi Konventa i Komiteta javnog spasa, apeliraju na narod jer im se uskraćuju svjedoci. Priča se da su duhovi neopisivo uznemireni. Danton je parodirao Jupitera i treskao loknama.

COLLOT: Utoliko lakše će ga Samson uhvatiti za njih.

BARRERE: Mi se ne smijemo pokazati, ribarske žene i skupljači krpa mogli bi u najmanju ruku pomisliti da smo impozantni.

BILLAUD: Narod po instinktu dozvoljava da ga gaze, makar pogledima, zato mu se toliko besramne fizionomije dopadaju. Takva čela su gora od plemićkih grbova, na njima se čita fina aristokratičnost preziranja ljudi. Svak bi morao pomoći kod njihovog razbijanja ako mu je dodijalo da ga gledaju odozgo.

BARRERE: On je kao rožnati Siegfried, krv septembarskih žrtava učinila ga je neranjivim. - Šta kaže Robespierre?

ST. JUST: On se ponaša kao da ima nešto reći. A porotnici se moraju izjasniti kao dovoljno informirani i okončati rasprave.

BARRERE: Nemoguće, to ne ide.

ST. JUST: Oni se po svaku cijenu moraju maknuti, makar ih mi svojim rukama podavili. Usudite se! Nije nas valjda Danton uzalud naučio toj riječi. Revolucija neće posrnuti preko leševa, ali ako Danton ostane živ, mogao bi je uhvatiti za odoru, a on izgleda kao čovjek koji bi mogao silovati slobodu. (St. Justa pozivaju vani. Ulazi jedan ključar.)

KLJUČAR: Zatvorenici u St. Pelagiu umiru i zahtijevaju liječnika.

BILLAUD: Nema potrebe, utoliko manje truda za egzekutora.

KLJUČAR: Tu su i trudne žene.

BILLAUD: Utoliko bolje, ne trebaju kovčezi za njihovu djecu.

BARRERE: Tuberkuloza jednog aristokrata ušpara Revolucionarnom tribunalu jedno zasjedanje. Svaki lijek bi bio kontrarevolucionaran.

COLLOT (Uzima jedan papir): Jedna molba, žensko ime.

BARRERE: Sigurno jedna od onih što žele biti natjerane da biraju između ležaja giljotine i kreveta nekog jakobinca. Jedna od onih što poput Lukrecije umru nakon smrti roditelja, ali nešto kasnije, kao Rimljanka, na porođaju, od raka ili od starosti. Ne može biti neugodno nekog Tarquiniusa iz republike vrlina tjerati na jednu djevicu.

COLLOT: Ova je prestara. Gospođa zahtijeva smrt, ah, kako se zna izraziti: zatvor, kaže, leži na njoj kao poklopac mrtvačkog kovčega. Ona sjedi tek četiri hefte. Odgovor je jasan. (Piše pa čita.) "Građanko, još nije dovoljno dugo kako želiš smrt." (Ključar izlazi)

BARRERE: Dobro rečeno. Ali nije dobro, Collot, da se giljotina počne smijati, ljudi se ne bi imali čega bojati. Ne mora se postati familijaran. (St. Just se vraća)

ST. JUST: Upravo sam primio jednu denuncijaciju. U zatvorima se kuju zavjere, sve je otkrio jedan mladić s imenom Laflotte. Sjedio je s Dillonom u istoj sobi, ovaj se napio i izbrbljao.

BARRERE: Svojom flašom sam sebi reže vrat. To se već počesto događalo.

ST. JUST: Dantonova i Camilleova žena namjeravaju bacati novac među narod, Dillon treba provaliti van, namjeravaju osloboditi zatvorenike i minirati Konvent.

BARRERE: To su bajke.

ST. JUST: Ali ćemo mi njih bajkom uspavati. U rukama imam prijavu, imam drskost optuženih, imam mrmljanje naroda i uplašenost porotnika. Moram sastaviti izvještaj.

BARRERE: Samo idi, St. Just, i upredaj svoje stihove u kojima je svaki zarez zamah sabljom, a svaka tačka odsječena glava.

ST. JUST: Konvent mora izdati dekret po kojem Tribunal treba bez prekida voditi proces i može iz rasprave isključiti svakog optuženog koji sudu uskraćuje dužno poštovanje i svojim nastupom ometa rad.

BARRERE: Ti imaš pravi revolucionarni instinkt, to zvuči sasvim umjereno, a imat će pravi uči-nak. Oni ne mogu šutjeti, Danton mora vikati.

ST. JUST: Računam na vašu podršku. U Konventu ima ljudi koji su bolesni kao Danton i koji se boje dotične terapije. Opet su se malo ohrabrili, vikat će o povredi forme...

BARRERE (prekida ga): Ja ću im reći: u Rimu je za povredu forme optužen konzul koji je otkrio Catilininu zavjeru i zavjerenike smjesta kaznio smrću. Ko su bili njegovi tužitelji?

COLLOT (s patosom): Idi, St. Just. Lava Revolucije teče. Sloboda će svojim zagrljajima ugušiti slabiće koji su htjeli oploditi njezino moćno krilo, a veličanstvo naroda će im se objaviti s munjama i grmljavinom kao Jupiter Semeli pa ih pretvoriti u pepeo. Idi, St. Just, mi ćemo ti pomoći da baciš grom na glave kukavica. (St. Just odlazi)

BARRERE: Jesi li čuo riječ terapija? Ovi će još od giljotine napraviti lijek protiv zaraze užitkom. Oni se ne bore protiv umjerenih, oni se bore protiv poroka.

BILLAUD: Do sada su nam putevi išli zajedno.

BARRERE: Robespierre želi od Revolucije napraviti učionicu morala, a giljotinu koristiti kao katedru.

BILLAUD: Ili kao molitvenu klupicu.

COLLOT: Ali on onda na njoj ne bi trebao stajati nego ležati.

BARRERE: To će lahko ići, svijet bi morao stajati na glavi ako bi takozvane hulje trebale biti povješane od takozvanih ispravnih ljudi.

COLLOT (Barreru): Kad opet dolaziš u Clichy?

BARRERE: Kad liječnik više ne bude dolazio meni.

COLLOT: Je l' de da iznad toga mjesta stoji jedan komet pod čijim će se opaljenim zrakama tvoja kičmena moždina posve sasušiti.

BILLAUD: Uskoro će ljupki prsti njegove prekrasne Demahy njegovu moždinu izvući i objesiti mu je niz leđa kao pletenicu.

BARRERE (sliježe ramenima): Pst! O tome čuvar vrlina ne smije ništa znati.

BILLAUD: Ma on je jedan impotentni zanesenjak. (Billaud i Collot izlaze)

BARRERE (Sam): Čudovište! "Još nije dovoljno dugo kako želiš smrt." Te riječi bi morale spržiti jezik koji ih je izgovorio. A ja? - Kad su septembristi nagrnuli u zatvore, jedan je zatvorenik zgrabio nož, ugurao se među ubice, zario nož u grudi jednom svećeniku i spasio se. Ko može imati nešto protiv toga? Guram li se ja sad među ubice ili sjedam u Komitet javnog spasa, uzimam li džepni nož ili onaj od giljotine? To je dotični slučaj, samo s malo zapletenijim uvjetima, ali su temeljni odnosi jednaki. Ako je ubio jednoga, smio bi ubiti i dvojicu, trojicu, četvoricu... Gdje to prestaje? Dođu zrna zobi i naprave gomilicu od dva, tri, četiri, koliko već? Dođi moja savjesti, dođi kokice, dođi pi-pi-pi, evo hrane. Ipak - jesam li ja bio zatvorenik? Sumnjiv sam bio, a to dođe na isto, smrt mije bila izvjesna. (Izlazi)

(III, 7) ISTRAŽNI ZATVOR

Lacroix, Danton, Philippeau, Camille.

LACROIX: Dobro si vrisnuo, Dantone. Da si se nešto ranije tako pomučio za svoj život, sad bi bilo drukčije. Zar nije tako kad se smrt nekome ovako besramno približi da joj osjeti smrad iz grla, a sve je nasrtljivija?

CAMILLE: Ma nekako bi se podnijelo kad bi ona nasrnula i svoj plijen otela uz borbu i muku! Ali ovako - sa svim formalnostima, kao da se ženiš s nekom starom ženom, kad se sastavljaju ugovori, pozivaju svjedoci, izgovara 'amin' i krevetni pokrivač podiže po propisu, a ona se sporo uvlači sa svojim hladnim udovima.

DANTON: Eh, kad bi ovo bila borba, pa da uhvatimo jedni druge rukama i zubima! A ovo mi je kao da sam upao u mlinište pa mi hladna fizička sila otkida dijelove tijela, sistematično, dio po dio. Biti ubijen tako mehanički!

CAMILLE: Ležati tu sam, hladan i ukočen, u vlažnoj pari gnjileži! Kao da ti smrt groznicama sporo izvlači život, a ti si svjestan da se dio po dio tebe kvari i otpada.

PHILIPPEAU: Smirite se, prijatelji. Mi smo kao cvijeće koje cvjeta u kasnu jesen, pa tek nakon zime daje sjeme. Od presađenog cvijeća mi se razlikujemo samo po tome što mi malo smrdimo tokom pokusa. Pa zar je to takvo zlo?

DANTON: Baš blagotvorni izgledi! S jedne gomile đubra na drugu! Božanska teorija klasa, zar ne? Sa prima na secunda, sa secunda na tertia i tako dalje? Dosta mi je školskih klupa, na njima sam sebi kao majmun natrljao žuljeve.

PHILIPPEAU: Pa šta hoćeš?

DANTON: Mir.

PHILIPPEAU: On je u Bogu.DANTON: U Ništa. Utoni u nešto mirnije od Ništa! Ako je dakle Bog najviši mir, zar nije Ništa - Bog?

Ali ja sam ateist. Neka je prokleta rečenica: Nešto ne može postati ništa, jer sam dakle i ja nešto. To je žalosno! - Stvaranje se svuda raširilo, nema uopće praznine, sve se komeša. Ništa se ubilo, a Stvorenje je njegova rana, mi smo kapljice njegove krvi i svijet je grob u kojem ono gnjije. Ovo zvuči suludo, ali ima istine u tome.

CAMILLE: Svijet je Vječni Židov, a Ništa je smrt koja je, međutim, nemoguća. Oh, ne moći umrijeti, ne moći umrijeti, kako se kaže u pjesmi.

DANTON: Svi smo mi živi sahranjeni i poput kraljeva pokopani u po tri-četiri kovčega — pod nebom, u svojim kućama, u kaputima i košuljama. Pedeset godina grebemo po poklopcu

kovčega. Ma jedino onaj ko vjeruje u mogućnost potpunog nestajanja mogao bi se spasiti. U smrti nema nade, smrt je jednostavnije, a život složenije organizirano raspadanje, to je jedina razlika. Ali ja sam se upravo navikao na ovu vrstu raspadanja, vrag zna kako ću izići na kraj s onom drugom. - O Julie! Kad bih išao sam! Kad bi me ona pustila samoga! A i kad se sav raspadnem, kad se potpuno rastvorim, kad bih bio šaka izmučene prašine, i tada bi svaki moj atom samo kod nje mogao naći mir. Ja ne mogu umrijeti, ne, ne mogu. Mi moramo vrištati, oni mi moraju iscijediti iz tijela svaku kapcu života.

(III, 8) SOBA

Fouquier, Amar, Vouland.

FOUQUIER: Ne znam više šta bih odgovorio, oni zahtijevaju komisiju.

AMAR: Imamo hulje u šaci, evo ovdje imaš to što tražiš. (Pruža list papira Fouquieru.)

VOULAND: Ovo će ih zadovoljiti.FOUQUIER: TO je ono što nam je zaista trebalo.

AMAR: Sad uradi to da i mi i oni skinemo stvar s vrata.

(III, 9) REVOLUCIONARNI TRIBUNAL

DANTON: Republika je u opasnosti, a on nema instrukcija! Mi apeliramo na narod, moj glas je još uvijek dovoljno jak da decemvirima održim posmrtni govor. Ponavljam da zahtijevamo komisiju, želimo objelodaniti vrlo važne stvari. Ja ću se povući u tvrđavu razuma, a onda ću s topom istine izvesti juriš i samljeti svoje neprijatelje. (Znakovi odobravanja. Ulaze Fouquier, Amar i Vouland.)

FOUQUIER: U ime Republike mir! Poštovanje zakonu! Konvent zaključuje: S obzirom na to da se u zatvorima javljaju znakovi pobune, s obzirom na to da žene Dantona i Camillea u narod bacaju novac, a general Dillon treba provaliti iz zatvora i staviti se na čelo pobunjenika da bi oslobodio optužene, najzad, s obzirom na to da se dotični sami trude svojim nastupima izazvati nemire i uvrijediti Tribunal, opunomoćuje se Tribunal da istragu vodi neprekidno i da svakog optuženog koji zakonu uskrati dužno strahopoštovanje isključi iz rasprave.

DANTON: Pitam prisutne jesmo li se mi rugali Tribunalu, narodu i Nacionalnom konventu?

BROJNI GLASOVI: NE! NE!

DANTON: Jednog će se dana saznati istina. Vidim da se Francuskoj približava golema nesreća. To je diktatura koja je razderala svoj pokrov, koja je visoko podigla čelo i korača preko naših leševa. (Pokazujući na Amara i Voulanda) Pogledajte ove kukavne ubice, pogledajte ove gavranove Komiteta javnog spasa! Optužujem Robespierrea, St. Justa i njihove dželate za veleizdaju. Oni žele Republiku ugušiti u krvi. Točkovi taljiga što voze na giljotinu ostavljaju tragove kojima će strane vojske prodrijeti u samo srce domovine. Kako dugo još trebaju otisci njihovih nogu biti grobovi slobode? Htjeli ste hljeba, a oni vam bacaju glave. Vi ste žedni, a oni vam nude da ližete krv sa stepenica giljotine. (Nemir medu slušaocima, uzvici odobravanja.)

BROJNI GLASOVI: Živio Danton! Dolje decemviri! (Straža silom izvodi zatvorenike)

(III, 10) TRG PRED PALAČOM PRAVDE

Gomila naroda

NEKOLIKO GLASOVA: Dolje decemviri! Živio Danton!PRVI GRAĐANIN: Tako je, glave mjesto hljeba i krv mjesto vina.

NEKOLIKO ŽENA: Giljotina je slab mlin, a Samson još gori pekar. Mi hoćemo hljeba, hljeba!

DRUGI GRAĐANIN: Danton je požderao vaš hljeb, njegova glava će vam svima dati hljeba, on je imao pravo.

PRVI GRAĐANIN: Danton je bio s nama 10. augusta, Danton je bio s nama u septembru. A gdje su bili ljudi koji ga sad tuže?

DRUGI GRAĐANIN: I Lafayette je bio s vama u Versaillesu, pa je sad ipak izdajnik.

PRVI GRAĐANIN: Ko kaže da je Danton izdajnik?

DRUGI GRAĐANIN: Robespierre.

PRVI GRAĐANIN: I Robespierre je izdajnik.

DRUGI GRAĐANIN: KO TO KAŽE?

PRVI GRAĐANIN: DANTON.DRUGI GRAĐANIN: Danton ima lijepu odjeću, Danton ima lijepu kuću, Danton ima lijepu ženu, on

se kupa u burgundskom vinu, jede divljač sa srebrenih tanjura i spava s vašim ženama i kćerima kad se napije. Danton je bio siromašan kao i mi. Otkud mu sve to? Kralj mu je to kupio ne bi li mu on spasio krunu. A hercog od Orleansa mu je ostalo poklonio da bi za njega tu krunu ukrao. Stranac mu je to dao da izda sve vas. A šta ima Robespierre osim svojih vrlina? Pa znate ga svi.

SVI: Živio Robespierre! Dolje Danton! Dolje izdajnik!

ČETVRTI ČIN

(IV, 1) SOBA

Julie, dječak.

JULIE: Gotovo je! Oni su drhtali pred njim, oni će ga ubiti iz straha. Idi! Vidjela sam ga po sljednji put, reci mu da ga ne bih mogla ovako vidjeti. (Daje mu pramen kose.) Evo, daj mu to i reci mu da neće ići sam. On će mene već razumjeti, a onda brzo nazad da iz tvojih očiju čitam njegove poglede.

(IV, 2) ULICA

Dumas, građanin.

GRAĐANIN: Kako se može nakon onakvog saslušanja tolike nesretnike osuditi na smrt?

DUMAS: To zaista jeste iznimka, ali revolucionari imaju jedno osjetilo koje drugim ljudima manjka, a to ih osjetilo nikad ne vara.

GRAĐANIN: To je osjetilo tigra. - Ti imaš ženu.

DUMAS: Uskoro ću to moći potvrditi jedino u prošlom vremenu.

GRAĐANIN: Dakle, istina je!

DUMAS: Revolucionarni tribunal će izgovoriti naš razvod, a giljotina će nas rastaviti od stola i postelje.

GRAĐANIN: Ti si čudovište!

DUMAS: Budalo, diviš li se ti Brutu?

GRAĐANIN: Cijelom dušom.DUMAS: Pa mora li se biti upravo rimski konzul i moći pokriti glavu togom da bi domovini žrtvovao

ono što najviše voliš? Ja ću oči brisati rukavom svoga crvenog fraka, to je jedina razlika.

GRAĐANIN: To je jezivo.

DUMAS: Ma idi, ti mene ne razumiješ. (Izlaze)

(IV, 3) ISTRAŽNI ZATVOR

Lacroix, Herault na krevetu, Danton, Camille na drugom krevetu.

LACROIX: Rastu ti kosa i nokti, stvarno se moraš stidjeti.

HERAULT: Pazite malo, cijelo ste mi lice zasuli pijeskom kod kihanja.LACROIX: Ne gazite mi po nogama, dragi, imam kurije oči.

HERAULT: Ali patite i od gamadi.

LACROIX: Eh, samo kad bih se potpuno oslobodio crva.

HERAULT: Spavajte sad, moramo vidjeti kako da se složimo jedan s drugim, imamo jako malo prostora. Nemojte me grebati u snu i ne potežite ogrtač, hladno je ovdje dolje.

DANTON: Da, Camille, sutra smo mi iznošene cipele koje se baca u krilo prosjakinji zemlji.

CAMILLE: Goveđa koža od koje, prema Platonu, anđeli sebi prave papuče u kojima bazaju po zemlji. Ali ima nešto i nakon toga. Moja Lucile!

DANTON: Smiri se, momče moje.

CAMILLE: Mogu li? Šta misliš, Dantone, mogu li se smiriti? Oni ne mogu na nju položiti ruke. Ne može se ugasiti svjetlo ljepote koje se izliva iz njezinog slatkog tijela. Ne može! Zemlja se ne bi usudila zatrpati je, ona bi je presvodila, grobna para bi svjetlucala na njezinim trepavicama kao rosa, kristali bi bujali oko nje kao cvjetovi, a svijetla vrela bi je uljuljkivala u san.

DANTON: Spavaj, momče moj, spavaj.CAMILLE: Slušaj, Dantone, među nama rečeno, to je tako jadno što se mora umrijeti. To i ne pomaže

ničemu. A ja hoću da životu, iz njegovih ljupkih očiju, ukradem još zadnje poglede, ja ću držati oči otvorene.

DANTON: Ti ćeš ionako zadržati otvorene, Samson ih nikome ne zatvara. San je milostiviji. Spavaj, momče moj, spavaj.

CAMILLE: Lucile, tvoji poljupci fantaziraju na mojim usnama, svaki poljubac postaje jedan san, moje oči se spuštaju i čvrsto ga obuhvataju.

DANTON: Zar se sat neće zaustaviti? Svakim otkucajem on gura zidove još tješnje oko mene, sve dok ne postane tijesno kao u mrtvačkom kovčegu. Kao dijete sam čitao jednu takvu priču, kosa mi se dizala uvis. Da, kao dijete! Baš se isplatilo hraniti me da narastem ovoliki, samo više posla za grobare. Osjećam se kao da već tuknem. Milo moje tijelo, začepit ću ja sebi nos i uobraziti da si žena koja se znoji od plesa i zato smrdi, pa ću ti uglađeno govoriti. Već mnogo vremena smo mi jedno s drugim proveli. Ti ćeš sutra biti polomljene gusle koje su već odsvirale svoju melodiju. Ili ćeš biti prazna boca - vino je popijeno, ali me nije uhvatilo pa u krevet idem posve trijezan. Sretni su ljudi koji se još mogu nalokati. Sutra ćeš ti biti jedne progrizene hlače — bacit će te među stare krpe da te moljci žderu pa ti smrdi koliko te volja. - Ma ništa tu ne pomaže. Jakako da je jadno što se mora umrijeti. Smrt oponaša rođenje, kad umiremo, bespomoćni smo i goli kao novorođenčad. Naravno, dobijemo mrtvački pokrov kao pelenu, ali šta to pomaže. U grobu možemo cviliti isto onako dobro kao u kolijevci. - Camille! Spava (naginje se iznad njega), san pleše između njegovih trepavica.

Neću mu izbrisati zlatnu rosu sna s očiju. (Uspravlja se i ide prema prozoru) Neću ići sam, hvala ti, Julie. A ipak bih volio umrijeti drukčije, posve lišeno napora, kao zvijezda koja pada, kao ton koji sam sebe izdahne i svojim vlastitim usnama dodijeli sebi poljubac smrti, kao zraka svjetlosti koja sebe sahrani u jasnoj poplavi. - Zvijezde eksplodiraju u noći kao svjetlucave suze, mora biti strahovit jad zbog kojega su kanule.

CAMILLE: Oh! (Uspravlja se i pipa u potrazi za dekom.)

DANTON: Šta je bilo, Camille?

CAMILLE: Oh, oh!

DANTON (drma ga): Želiš li svući deku?

CAMILLE: Ah, ti si, ti, drži me, govori, ti si.

DANTON: Ti sav drhtiš, čelo ti se znoji.CAMILLE: Ti si to, ovo ja, tako... ovo je moja ruka, dobro, sad se sabirem. O, Dantone, to je bilo

jezivo.

DANTON: Ali šta?

CAMILLE: Ležao sam onako između sna i jave. Tada se deka pomakla i mjesec je doklizao ovamo dolje, sasvim blizu, tako blizu da sam ga obuhvatio rukom. Nebeski pokrov se spustio sa svojim svjetlima i ja sam se uspentrao, dodirivao zvijezde, teturao kao utopljenik ispod ledenog pokrova. To je bilo jezivo, Dantone.

DANTON: Lampa baca okruglo svjetlo na strop, to si vidio.

CAMILLE: Može i to što se mene tiče, ne treba mnogo da čovjek izgubi ovo malo razuma. Ludilo me je uhvatilo za kose (uspravlja se), ne mogu više spavati, ne želim posve poludjeti.

(Poseže za knjigom)

DANTON: Šta ti je to?

CAMILLE: "Noćne misli."DANTON: To ti želiš unaprijed umrijeti? Ja ću uzeti Pucellea. Ja se iz života ne želim iskrasti kao iz

molitvene klupice, nego kao iz kreveta milosrdne sestrice. Život je kurva, on tjera kera s cijelim svijetom.

(IV, 4) TRG PRED ISTRAŽNIM ZATVOROM

Ključar, dva kočijaša s taljigama, žene.

KLJUČAR: Ko vas je zvao ovamo s kolima?PRVI KOČIJAŠ: Ja se ne zovem ovamo s kolima, to je preglupo ime.

KLJUČAR: Budalo, pitam ko te je poručio?

PRVI KOČIJAŠ: Nema mi šta poručavati, zna se: deset sousa po glavi.

DRUGI KOČIJAŠ: Ovaj će me podlac ostaviti bez hljeba.

PRVI KOČIJAŠ: Šta ti zoveš svojim hljebom? (Pokazuje na zatvorske prozore) To je hrana za crve.

DRUGI KOČIJAŠ: I moja su djeca crvići i hoće svoj dio. Eh, loše stoji s našim zanatom, a još smo nas dvojica najbolji kočijaši.

PRVI KOČIJAŠ: KAKO TO?

DRUGI KOČIJAŠ: Ko je najbolji kočijaš?

PRVI KOČIJAŠ: Ko najdalje vozi i najbrže stigne.DRUGI KOČIJAŠ: E pa, magarče, ko vozi dalje od onoga koji odvozi sa svijeta i ko stiže brže od onoga

koji tamo stigne za petnaest minuta. A odavde do Trga revolucije je tačno petnaest minuta.

KLJUČAR: Brzo, nevaljalci! Dođi bliže kapiji. Mjesta, djevojke!

PRVI KOČIJAŠ: Samo vi pridržite svoje mjesto. Ne valja voziti oko djevojke, nego uvijek posred nje unutra.

DRUGI KOČIJAŠ: Vjerujem ja da se može unutra sve s kolima i kljusadi jer je put dobro utaban. Ali ako se hoćeš vratiti ovamo, moraš najprije u karantenu. (pritjeruju kola)

DRUGI KOČIJAŠ (ženama): Šta vi blejite?

JEDNA ŽENA: Čekamo stare mušterije.

LUCILE (ulazi i sjeda na jedan kamen pod prozorima zatvora): Camille! Camille! (Camille se pojavljuje na prozoru) Čuj, Camille, navodiš me na smijeh ovim predugim kamenim kaputom i željeznom maskom pred licem, ne bi li se mogao sagnuti? Gdje su ti ruke? Želim te namamiti, draga ptico. (Pjeva):

Gle na nebu dv' je zvjezdice stoje Sjaju jače od mjeseca Jedna sija pred draganov prozor A druga pred sobna vrata.

Dođi, dođi, prijatelju moj! Tiho uz stepenice, svi spavaju. Već dugo mi mjesec pomaže da čekam. Ali ti ne možeš ući kroz vrata, to je nesnošljivo breme. To je zlo za užitak, donosi kraj. Ali ti se i ne mičeš, što bar ne govoriš? Plašiš me. Slušaj, ljudi kažu da ti moraš umrijeti i pritom prave jako ozbiljna lica. Umrijeti! Ja se moram smijati tim licima. Umrijeti! Kakva je to riječ? Kaži mi, Camille. Umrijeti! Moram razmisliti. Ah, to je to! Moram za njim, dođi slatki prijatelju, pomozi mi da to uhvatim, dođi! dođi! (Otrči)

CAMILLE (zove): Lucile! Lucile!

(IV, 5) ISTRAŽNI ZATVOR

Danton na prozoru koji gleda u susjednu sobu. Camille, Philippeau, Lacroix, Herault.

DANTON: Sad si miran, Fabre.

GLAS IZNUTRA: NA UMORU.

DANTON: Znaš li i ti šta ćemo sad uraditi?

GLAS: Dakle?DANTON: Ono što si ti radio cijelog života - rimovati se.

CAMILLE (za sebe): Ludilo joj se čitalo iz očiju. Već je mnogo ljudi poludjelo, svijet je valjda krenuo u tom smjeru. Šta mi tu možemo? Mi peremo svoje ruke. A i bolje je tako.

DANTON: Sve ću ostaviti u krajnjoj zbrci. Niko od njih ne zna vladati. Možda bi i išlo kad bih Robespierreu ostavio svoje kurve i Couthonu svoje listove.

LACROIX: Mi bismo od slobode napravili kurvu!

DANTON: Tako i treba. Sloboda i kurva su najkosmopolitskije stvari pod kapom nebeskom. A sad će se sloboda pristojno prostituirati u bračnom krevetu advokata iz Arrasa. Ali ja vjerujem da će ona prema njemu postupiti kao Clytemnaestra, ne ostavljam mu ni šest mjeseci do momenta kad ću ga povući za sobom.

CAMILLE (za sebe): Neka joj nebo pomogne da dođe do neke ugodne fiks-ideje. Općenite fiks-ideje, blagoslovljene zdravim razumom, nepodnošljivo su dosadne. Najsretniji je bio čovjek koji je uspio uobraziti da je lično Bog Otac, Sin i Sveti Duh.

LACROIX: Kad mi budemo prolazili, magarci će vikati "Živjela Republika!"

DANTON: Šta s tim? Grešni potop revolucije može odložiti naše leševe gdje god hoće, svejedno će se i našim fosilnim kostima moći razbiti svaka kraljevska lobanja.

HERAULT: JOŠ kad bi se pri ruci našao neki Simson da se posluži našim vilicama.DANTON: To su kainska braća.

LACROIX: Ništa ne dokazuje da je Robespierre pravi Neron koliko okolnost da prema Camilleu nikad nije bio prijateljskiji nego dva dana pred njegovo hapšenje. Je li tako, Camille?

CAMILLE: Može biti i tako, šta se to mene sad tiče? (Za sebe) Kakvo krasno dijete je ona rodila s ludilom. Zašto moram baš sad otići? Mogli smo ga zajedno ljuljati, smijati se s njim i ljubiti ga.

DANTON: Ako historija nekad otvori svoje grobnice, despotizam će se i tada ugušiti od mirisa naših leševa.

HERAULT: Dovoljno smo mi smrdjeli već za života. To su fraze za nasljednike, zar ne, Dantone, nas se one zapravo već nimalo ne tiču.

CAMILLE: On navlači lice kao da se želi okameniti i u budućnosti biti iskopan kao antika. To se isplati koliko i trud da se napravi slatka gubičica premazana crveno i da se pravilno izgovara. Trebah bismo u neko doba skinuti maske. Tada bismo, kao u sobi ogledala, svuda okolo vidjeli prastare, bezbrojne i neuništive ovčije glave, ništa više i ništa manje. Razlike nisu tako velike, svi smo mi hulje i anđeli, budale i geniji, i to sve to u jednome, te četiri stvari imaju dovoljno mjesta u jednome tijelu, nisu one tako goleme kako se misli. Spavati, variti, djecu praviti - svi to rade, a ostale stvari su samo varijacije raznih tonaliteta na stalno istu temu. Pritom se treba propeti na prste i praviti lica po mjeri, a uz to se ženirati jedni pred drugima. Svi smo se mi do bolesti nasjedili za istim stolom i dobili trbobolju, a sad bismo držali servijete pred licem, vrištali ili cmizdrili kako kome nadođe. Samo nemojte slagati grimase pune vrline ili humora, herojske ili grimase genijalaca, znamo se mi jako dobro, uštedite si trud.

HERAULT: Da, Camille, mi ćemo sjesti jedan do drugoga i vrištati, nema ništa gluplje od stisnutih usana ako te nešto boli. Grci i bogovi vrište, Rimljani i stoici su pravili herojske grimase.

DANTON: I jedni i drugi su bili epikurejci, i to u istoj mjeri. Oni su sebi znali priuštiti jedno sasvim ugodno samoosjećanje. Nije to loše - drapirati svoju togu i okrenuti se da vidiš bacaš li

dovoljno dugu sjenu. Šta se mi imamo natezati? Zar nije svejedno da li na sramno mjesto vezujemo lovorove listove, vinovu lozu ih ružine vijence, ili možda ružnu stvar nosimo otvoreno da bi je psi mogli lizati?

PHILIPPEAU: Prijatelji moji, ne mora se stajati jako visoko iznad zemlje da bi se iz vida izgubilo sve ovo treperenje i ljuljanje, a oči se ispunile s nekoliko velikih, božanskih linija. Ima uho u kojem se zapomaganje i vrištanje što nas zaglušuju čuje kao struja čistih harmonija.

DANTON: Ali mi smo siroti muzikanti, A naša tijela instrumenti. Jesu li ružni tonovi koje istiskujemo iz njih tu da bismo se dizali sve više i više, da bismo na kraju umrli u nebeskim ušima, nestajući tiho kao bludni uzdah?

HERAULT: Nismo li mi kao odojci koje se do smrti šiba da bi njihovo meso imalo bolji okus za grofovske trpeze?

DANTON: Nismo li kao djeca koju peku u užarenim Molohovim rukama ovog svijeta, a pritom ih škaklje svjetlosnim zrakama da bi se bogovi radovali njihovom smijehu?

CAMILLE: Nije li eter sa svojim zlatnim očima zapravo zdjela sa zlatnim šaranima koja stoji na stolu blaženih bogova, tako da se blaženi bogovi vječno smiju, dok ribe vječno umiru, i bogovi se vječno raduju igri boja što se javlja u samrtnoj borbi?

DANTON: Svijet je haos. A Ništa je svjetski bog kojeg treba roditi.

(Ulazi ključar)

KLJUČAR: Gospodo, možete krenuti, kola stoje pred kapijom.PHILIPPEAU: Dobra noć, prijatelji, navucimo mirno preko sebe veliku deku pod kojom će sva srca

iskucati svoje i sve oči se spustiti. (Grle jedan drugoga)

HERAULT (hvata Camillea za ruku): Raduj se, Camille, dobit ćemo lijepu noć. Oblaci vise na tihom večernjem nebu kao Olimp koji se gasi s božanskim likovima što blijede. (Izlaze)

(IV, 6) SOBA

JULIE: Narod je projurio ulicama, sve je tiho. Neću ga pustiti da čeka ni trenutak. (Izvlači fiolu) Dođi, najdraži svećeniče, čiji nas 'amin' vodi u krevet. (Prilazi prozoru) Tako je lijepo oprostiti se, imam još samo vrata za sobom zatvoriti. (Pije) Poželjela bih uvijek ovako stajati. Sunce je dolje. Linije zemlje su bile tako oštre u njegovom svjetlu, a sad joj je lice tako tiho i ozbiljno, kao kod samrtnika. Kako joj se lijepo večernje svjetlo igra oko čela i obraza. Sve je bljeđa i bljeđa, poput leša se otiskuje u plimu etera; zar je nijedna ruka neće uhvatiti za zlatne kovrdže da je izvadi iz struje i sahrani? Odlazim tiho. Neću je poljubiti da je ni dah ni uzdah ne probude iz snatrenja. Spavaj, spavaj. (Umire)

(IV, 7) TRG REVOLUCIJE

Kola dolaze i zaustavljaju se kod giljotine. Muškarci i žene pjevaju i plešu carmagnole. Zatvorenici počinju pjevati Marseljezu.

ŽENA S DJECOM: Mjesta! Mjesta! Djeca mi plaču, gladna su, moram im omogućiti da gledaju ne bi li ušutjela. Mjesta!

JEDNA ŽENA: Hej, Dantone, sad možeš bludničiti s crvima.

DRUGA ŽENA: Herault, naručit ću periku od tvoje lijepe kose.

HERAULT: Nemam ja dovoljno dlaka za tako oguljen Venerin brijeg.

CAMILLE: Proklete vještice! Još ćete vi dovikivati gorama "padnite na nas".

JEDNA ŽENA: Brijeg je na vas već pao, ili tačnije, vi ste pali pod njega.

DANTON (Camilleu)\ Smiri se, momče moj, već si promukao od vikanja.

CAMILLE (daje napojnicu kočijašu): Evo, stari Charone, tvoje taljige su dobar pladanj za pokazivanje. Gospodo, želim se najprije servirati. Ovo je klasična gozba, mi ležimo na svo-jim mjestima i prolivamo malo krvi kao ljevanicu. Adieu, Dantone. (Stupa na podij giljotine. Ostali zatvorenici ga slijede jedan za drugim. Danton se penje posljednji.)

LACROIX (narodu): Ubijate nas onog dana kad ste izgubili razum, a njih ćete ubiti onog dana kad ga opet nađete.

GLASOVI: Sve je ovo već jednom bilo, dosadno je to.

LACROIX: Tirani će polomiti vratove preko naših grobova.

HERAULT (Dantonu): On misli da je leš gnojnica iz koje niče sloboda.

PHILIPPEAU (na gubilištu): Opraštam vam i želim da vam smrtni čas ne bude gorči od moga.

HERAULT: Znao sam ja da će se on još jednom udariti u grudi i ljudima dolje pokazati da ima čisto rublje.

FABRE: Zbogom, Dantone. Ja umirem duplo.

DANTON: Adieu, prijatelju. Giljotina je najbolji liječnik.

HERAULT (nastoji zagrliti Dantona): Ah, Dantone, ne uspijevam se više ni našaliti. Vrijeme je. (Jedan ga dželat gura nazad.)

DANTON (dželatu): To ti želiš biti gori od smrti? A možeš li spriječiti da nam se glave poljube na dnu košare?

(IV, 8) ULICA

LUCILE: Ipak u tome ima nešto ozbiljno. Moram razmisliti. Počinjem nešto shvaćati. Umri jeti - umrijeti -

Ma sve smije umrijeti, sve, mala mušica, ptica. A što da ne? Struja života bi morala zastati ako bi se samo kapca istresla. Na zemlji bi se od tog udarca morala rana otvoriti. - Sve se miče, satovi idu, zvona udaraju, ljudi hodaju, voda teče, i tako, tako sve dalje dovde, ali dalje - ne! To se ne smije dogoditi, ne - ja ću sjesti na zemlju i vrištati toliko da se sve, prestrašeno, zaustavi i stoji, sve stoji i ništa se više ne miče. (Sjeda na zemlju, prekriva oči i istiskuje iz sebe vrisak. Nakon pauze ustaje.) To ne pomaže, oko mene je sve kao i inače, kuće, ulica, vjetar puše, oblaci se navlače. - Bit će da mi moramo trpjeti.

Nekoliko žena dolazi niz ulicu.

PRVA ŽENA: Lijep muškarac, onaj Herault.

DRUGA ŽENA: Kad je on kod proslave Konstitucije stajao na Trijumfalnoj kapiji, ja sam tako u sebi mislila, mora da bi taj baš dobro izgledao na giljotini, mislila sam ja. To je bila tako jedna kao slutnja.

TREĆA ŽENA: Ma da, ljude se mora vidjeti u odnosima, to je pravo dobro da je umiranje postalo ovako javno. (Prolaze)

LUCILE: Moj Camille! Gdje te sad trebam tražiti?

(IV, 9) TRG REVOLUCIJE

Dva dželata posluju na giljotini.

PRVI DŽELAT (stoji na giljotini i pjeva):I dok ja idem domu svooom

Mjesec sija ukrivooo...

DRUGI DŽELAT: Haj! Hola! Jesi skoro gotov?

PRVI DŽELAT: Odmah, odmah!(Pjeva) Sve u prozor moga dide sija

Gdje si dosad, momče, s ljud'ma bija?Tako! Jaknu 'vamo! (Izlaze pjevajući)

I dok ja idem domu svooom

Mjesec sija ukrivooo.

LUCILE (Ulazi i sjeda na stepenice giljotine): Sjest ću ti u krilo, tihi anđele smrti. (Pjeva) To žetelac je zvani smrt

kom vlast je dao nebeski vrt.

Draga bešiko koja si uljuljkala u san mog Camillea i ugušila ga pod ružama. I ti, posmrtno zvono, koje si ga svojim slatkim jezikom ispratilo u grob.

(Pjeva) Sve one hiljade bezbrojne što su pod srp dospjele.

Ulazi patrola.

JEDAN GRAĐANIN: Ko je tu?

LUCILE: Živio kralj!

GRAĐANIN: U ime Republike.

(Opkoljavaju je i odvode)