ci Sl!u.Q
~-~čnotQ 'Ill nih lli us. & ostali o i do. ro sada
~la· iz l n~em h Pri·
tod om ro na' ~ubrov-
~no po ~ te jo l usljed pasnost da pri. I!Ulz,
1 ze. r---
.... mal
znanju
m~J
D& nj gdje S•' "Hold
starih
il l l
l
D GODINA lli. SIBENIK, 9. Maja 1913.
NEJUNAČKOME VREMENU U P RK OS!
BROJ 18.
RUKO l-ISI sr: NE VRACAJU.-PISMA l POŠILJKE NEPLA-
- - ĆENE NE PRIMAJU SE. - -OGLASI SE RACUNAJU 16 PA-
RA PO PETIT RETKU, A ZA VIŠE PUTA PO POGODBI.
PRIOPĆENJA l ZAHVALE 20 - - - PARA PO RETKU. - - -
Pretplata: za Šibenik (dono~enjem kući) godiinje Kr. i.- za
Austr.-Ugarsku Monarhiju godillnje kr. 6·50 - n inozemstvo
~rodlšnje kr.
8.50 Pojedini broj u mjestu l para, vani 10 para. IZlAZI SVAKOG
PETKA.
Odgovorni urednik: A. -VJEKOSLAV TRINAJSTIĆ. [zdavnč, vlasnik i
ti!ak "Pučka Tiskara" D.r V. lljadica i drugovi
u Šilieoiku.
Beogradske uspomene. sa žvižduk om km·šuma, taneta i šrap-
/ponosnu nela prenašalo bi ljude u ča ove za- '-fe naš
Nakon što sam pregledao beo· boravi sobstvenog opstanka. Srtala
se Ta
· to
"i6·rM;il"D'JIC · ono~ sp o z-gradske nove bolnice, koje mogu da
u smrt u noć u tminu u oganj ko u e u svemu takme sa svjetskim
medi- veliki, veliki triumf.
cinskim klinikaltla, osobito što se tiče "N apried, braćo, da
nepoginemo ", uredbe praktičnosti i higijene, bio sam bio je obični
vojnički srp ki usklik; dodijeljen kao liječnik-upravnik XVIII. i
samo taj veliki n hm·a", n napried" rezervne bolnice smještene u
kasarni dao je našem plemenu ove dane koji VII. pješačkog puka. To
je najveća više ne umiru. I nakon tih kazivanja, improvizirana
bolnica na Balkanu. U koji se nikad dosta ne mogu iskazati, početku
rata imala je 565 postelja, a slijedilo je pričanja iz časova
velikih 184 dobrovoljne bolničarke. Taj se je naslada. Pričali bi,
kako su ih dočikala broj znatno smanjio; u posljednje doba sela i
zaseoci oslobodjene raje. •ro su bili smo samo tri liječnika. Sada
su u momenti potresniji nego li sama smrt. toj bolnici većim djelom
bolesnici od Umiranje, smrt ima jednu veliku muklu typhusa,
dysenterie, tuberkuloze i nešto crnu riječ šutnje i ta je riječ
neizreciva, malo ranjenika. ali riječ slobode riječ je suze
radosnice,
Na mom odjeljenju bili su samo riječ je zanosa i ludila sreće.
:Majke slučajevi kužnih boleeti typhusa, dyRen- su padale pred
junake i ljubile skute terie, tuberkuloze i nešto malarie. To
vojnicima - osloboditeljima. Sipale su bolesnici većinom sa J
edr~na i ne- cvieće, trgale ubruse, nosile blago iz koliko
malaričnih iz Bitolja, gdje mora pojata, gdje ga je bilo, plakale,
klicale, da vlada velika malarija, jer su mala- klečala, padale i
dizale sklopljene ruke, rična oboljenja bila dosta teška. naborane
mišice i šaptale, blagosivale
Ti ubogi bolesnici kužnih boleati sunce što je prosjnlo i oružje
što je radi javne sigm·nosti ne uživaju če- blistalo u rukam svetih
osvetnika ko-stih posjeta kao ranjenici, niti su savskih. Djeca su
pjevala, djevojke obljubljeni poput ranjenika, akoprem ojkale a
ljudi ošinuti srećom snebivali je njihova sudbina često teža od ra-
se pa se nemogoše snaći i po stoti put njenika, jer su dugo u
pogibelji ži- pitali su: :l ma jeste li vi Srbi u! Srbi vota dok
bolest sasvim ne popusti. - ? l - Srbi. D~ Srbi. Taj pojam S toga
su meni miliji bili. Sa onima, bio je nesvatljiv petvjekovnom
roblju. koji su u oporavljen;~· rado sam se I kad bi svatili
realnost, prizori plačne zadržavao u razgovor Tu sam tekar sreće se
ponavljalji u svoj svojoj snazi. dobio jasnu sliku našeg skog
junaka I tužna raja pitala je hoće li dalje i čovjeka. Arnauti,
bašibozuci i Turci pašovati.
Bez iznimke kod svakoga na bo- A njihovi osloboditelji, moji
ve-lesničkom st cu našao sam po koju liki bolesnici su ih tješili i
hodili dalje, knjigu iz naCIJO ---.... oseći svagdje utjehe slobode
i spasa, se čita o · ošu i M a sebi i djeci svojoj pogibelj života.
Prilipu, še ju Nekoji od tih bolnika prošli su tužna t, pore ·
čitavu epopeju slave, od Kumanova, nora JOŠću, Prilipa, Bitolja do
Jedrena, a drugi od njih gledao se' stopama i zanosu novopazarskog
Sandžaka do J edrena. Miloša Obilića. Kad naš čovjek stoji pred
tim
Zanašala njihovo plastično ljudima ćuti prisutnost vjekova, ćuti
kazivanje neopisivih ratnih slika, teških, slavu iz blizine kako
našim jezikom strašnih i groznih. Topničke grmljavine zvuči i
odjekuje dušom, uzdižući ju
što aši~zikom sužanjstva je turskog nestalo,
je zamjenjena slobodom. Veliki koga je mogla samo krv da
izvede. Tu sam krv gledao na svoje oči, tekla je bez bola.
Kazivali su bolnici moji kako je umrijeti lako a umirati teško.
Jedan ranjenik zaklinjao je svog druga da ga ubije, - "smiluj mi
se, ubij me, molim te J Ostati ću tn sam, vi idjete dalje - mili
moj brate, ubij me l Doći će zvjerski arnauti, mučiti će me,
iznaka-ziti će me, a ja sam kržljav, da ti je blagoslovljeno
oružje, ubij me l I drug neusliša molbu svog ranjenog druga. Pa kad
se u bolnicu sastadoše, ranjeni beznadnik klicao je: "Hvala ti,
brate, što me ubio nijeai" - Hvala ti isto kno da si me i ubio kad
sam te za to molio" l Tako eto život i smrt se zamjenjuju, dok iz
tih pojmova us-krisuje sloboda.
Po mnogobrojnim bolnicama beo-gradskim vide ee od li xn e dame u
službi crvenog Krsta Ranjenici i bolesnici ih zovu sestra.m stre
velike ohiwlji, narod otaG.o im je majka, a bra(;a, ti rag osvetni
ci.
Crveni krst je simbol krvnog mi-losrdja, crveni krst je simbol
kosovka djevojke. I te kosovka djevojke dvore ranjenike i ku~ne
bole nike, te se ne boje kužnog oboljenja ko što se junaci nijesu
bojali olova ni ognja.
Od bolnice do seoske potleušice nezbori se o drugomu no o krvi i
ju-nacima. N a ulici začu j e e e kad i kad muklo udaranje bubnja,
koji prati još jedan junački život što ga Je pokojnik dao na atar
domovine.
To u još ostanci rata, ranjenik ili bolesnik što je preminuo u
kojoj beogradskoj bolnici. Skoro je na beo-
gradskoj stanici ati g lo iz J edrena u jedan put sedam grobova,
gledao sam sedam majaka, sedam udovica, tužne braće, djece, snaha i
rodjaka; veliku povorku sa oledjenim suzama i preki-nutim
uzdisajima. I koliko su ovi dani veliki i veličanstveni, oni su
toliko bolni u snazi gorke realnosti, koja je ujlilila srce a
uzdigla narodnu dtLŠU. \....., I koliko su moje uspomene zano-sne
onoliko su i zastrte velom jedne bolne cr , koju da nosi slade
