Crni rajevi Pierre Jourde

Pierre Jourde

Crni rajevi

S francuskog prevela

Gordana V. Popović

SysPrintZagreb, ožujak 2010.

Jourde _ Crni rajevi.indd 3Jourde _ Crni rajevi.indd 3 12.3.2010 12:36:3712.3.2010 12:36:37

NASLOV IZVORNIKA

Pierre JourdeParadis noirs

© Editions Gallimard, Paris, 2009

UREDNIK

Marinko Koščec

LEKTORICA

Branka Savić

GRAFIČKA PRIPREMA

Tomislav Stanojević

ZA NAKLADNIKA: Robert Šipek

NAKLADNIK: SysPrint d.o.o., p.p. 84, 10020 ZagrebTel. (01) 655 8740 • Fax (01) 655 8741

E-mail: [email protected]

ISBN 978-953-232-262-0

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

pod brojem 732759

KOMPJUTORSKI SLOG: SysPrint d.o.o., Zagreb

TISAK I UVEZ: Tiskara Kolarić


Posvećeno Éricu Chevillardu, Cécile, Agathe


Dobro, divno srce: služavka vam vjernaPod malenim humkom spi čedna i smjerna.Barem stručak cvijeća dužni smo joj dati.Mrtvi, jadni mrtvi, tko će bol im znati!Listopadski vjetar kad ogoli graneI grobljem kad huji u sumorne dane,Zacijelo ih tada nehaj živih peče,Što spavaju toplo, čim zastudi veče, Dok oni u lijesu plijen su crnih snova,Bez krevetna druga, bez riječi, bez zova,Promrzli kosturi, izglodani, ćuteSnjegove što kopne, raskvašene pute,Protjecanje vijeka, a nikoga nemaDa im grob obiđe, zapušten posvema.

Naveče, kad vatra iz kamina žari, Dođe li i sjedne u naslonjač stari,Ili je za modre prosinačke noćiZgrbljenu u kutu vide moje očiDošavši iz groba, kako puna sjeteMaterinski gleda već odraslo dijete,Što bih mogô duši toj pobožnoj reći,Kad iz šupljih vjeđa suze stanu teći?1

1 Charles Beaudelaire, Cvjetovi zla, preveo Ante Jurjević, NZMH, Zagreb, 1978.


7

Kad sam ga slučajno ponovno ugledao, odavno više nisam mi-slio na njega. Trebao mi je trenutak da ga prepoznam, da lice

povežem s imenom. Broj lica viđenih u mnoštvu taloži se u duhu i navodi na prepoznavanje. Toliko ih je. Svako je od njih tako oso-bito, tako samotno, svako nosi preteško breme života a da bismo se na njemu mogli zaustaviti ne umorivši se. Nakratko se okrenu prema nama, ili se neki izgubljeni profil izdvoji od po vrši ne zida i potom nestane, zauvijek. Svako lice zahtijeva da ga prepoznate. Svako se lice, koliko god prolazno bilo, bori protiv zaborava. A mi se borimo protiv njega, guramo ga u zaborav, u smrt. Ali katkad, s vremenom, duh ipak položi oružje pred zahtjevom. Zaustavimo pogled na crtama lica neke suputnice u odjeljku vlaka, sigurni da smo je već vidjeli ali ne znamo gdje, vlak se zaustavlja, ona silazi i nestaje, a naša mala zagonetka ostaje neriješena. Zago netna je mož- da bila tek njezina osebujnost, trenutak u kojem smo pomislili da smo je prepoznali.

Ne znam kamo odlažemo sva ta lica, u koje duboke arhive pam- ćenja, na kraju ionako prazne. Možda čak i u trenu kad smo ih ugle-dali nismo znali da ih vidimo. Ali netko to zna, netko to na stavlja znati. I potom će se jednoga dana sve to izbrisati, kao što izgori knjižnica sa stotinama tisuća knjiga, poznavanje kojih bi pro mije-nilo naše znanje o prošlosti i o sadašnjosti.

Možda sam katkad u mnoštvu na kolodvorima, u supermarke-tima, na ulicama, i ne znajući prošao pokraj nekih starih prijatelja, školskih kolega. Jednom sam prigodom, naprotiv, to znao.

Bilo je to jedne večeri u studenome, u Parizu, prije mnogo go-dina. Gomila se natiskivala u podzemnu željeznicu. Sjedio sam na strani koja gleda na prugu. Kad je vlak u kojem sam bio ušao na


P I E R R E J O U R D E

8

postaju, drugi je još stajao na suprotnom peronu. Mehanički sam gledao ljude nagurane u susjednom vlaku, nikad nisam uspio odo-ljeti toj navadi. Mala udaljenost, ekran prozorskih okana, svjetlost koja se u svakom trenutku nadavala malo gušćom, nečujni pokreti usana ljudi koji su razgovarali, ukazivali su mi na snagu drukčije prisutnosti na drugoj strani, kao da su svi pokreti, držanja, pa čak i njihova odjeća bili sastavni dio nekog meni nerazumljivog obre-da. I svaki bi put sitna zvonjava navijestila zatvaranje vrata, vlak bi krenuo klizeći prema mrklini tunela sa svojim teretom marioneta voštanih čela, ukočenih pokreta, i sve bi to proizvelo dojam nečega nepopravljivog, kao da vagoni odvoze daleko od mene teret us-pomena toga dana i značenja trenutaka, susreta, jedva zamjetnih znakova koji će mi zauvijek ostati nepronični.

Jedan pomak putnika koji su stajali omogućio mi je da ugledam lice djevojčice okrenuto prema vagonu u kojemu sam se na la zio. Pomicanje nečijih leđa, nalik na zastor koji se rastvorio otkrivši ne-ki neumjestan prizor, pokazalo je to malo blijedo lice, usko, okru-ženo crnom kosom. U njezinu je držanju bilo nečeg neobičnog što nisam odmah uspio dokučiti. Većina je ostalih putnika bila oče ki-vano okrenuta na drugu stranu, prema vratima. Ona je gledala u mome smjeru. Nisam znao je li me vidjela. Odmah sam je prepo-znao, bila je to Laure. Nije se promijenila. Dvije godine bila mi je najbolja prijateljica. Bili smo nerazdruživi. Jedne smo godine čak proveli osam dana zajedno na moru.

Kimnuo sam joj, nije reagirala. Njezine su oči i dalje gledale kroz mene. Učinilo mi se da nepomičnost dviju kompozicija pod-zemnog vlaka traje neprirodno dugo. Što bih mogao učiniti da me zamijeti? Rado bih sišao i pridružio joj se. Pomisao na to da se ona nije ni pomaknula povukla je kočnicu u mojoj glavi i vratila me u stvarnost.

Nakon tjedan dana ljetovanja, koje je bez sumnje bilo najljepše u mom životu, ostavio sam Laure na moru i otišao posjetiti djeda i baku u Cantal. Mjesec dana kasnije, na početku školske godine, Laure se nije pojavila. Direktor škole došao je i obavijestio nas da se utopila na kraju ljetovanja, dan prije povratka. Bila je na pragu


C R N I R A J E V I

9

devete godine života. Novo meškoljenje leđa i ruku zaklonilo ju je, a tunel je progutao vlak ostavivši me sučelice praznom peronu.

Kad se taj prizor odigravao, već je bilo prošlo mnogo godina otkako sam prestao misliti na Laure i naša nekadašnja ljeta. Ali nje-zino me lice nije zaboravilo. Vratilo se da me pogleda, da me nešto zamoli. I danas se pitam što je to bilo.

Blijedi Laurini obrazi, njezine crne oči, duga smeđa kosa, nisam im se prestajao diviti dok sam bio dijete, a nisam ni znao da im se divim. Zrcala u kući i prozorska okna u školi znala bi na trenutak odraziti njezino lice, koje mi se u njima činilo još ljepšim, udalje-nijim, možda poput neke vrste navještenja onoga koje će mi godi-nama poslije doći u posjet na nekoj postaji podzemne željeznice. Nakon što je prošla, ostao sam zagledan u pustu površinu na ko-joj mi se činilo da se ipak zadržalo nešto njezinog, neka svježina kojom se uvijek mogla ugasiti žeđ. No ja to nisam znao. Crte njezi-na lica raznježile su mi misli, zaobljenost njezinih pokreta ublažila ih je, a ja to nisam znao. I još sam manje bio svjestan zahtjeva koji mi je uputila kad se jedne večeri vratila u Pariz da mi kroz prozor vagona podzemne željeznice na trenutak kimne u znak pozdrava.

Od toga dana redovito se vraćam na plažu onog davnog lje to-vanja. To se obično dogodi usred noći. Nešto me probudi, između dva i tri sata. Ostanem ležati u mraku, u tišini koju presijeca škripa parketa, kao i drugi šumovi bez lika, bez mjesta. Ponovno vidim sunce koje produžuje svoje sjene sve do morske pjene, znam da je kasno. Čini mi se da je tu bilo nečega što je valjalo razumjeti, ali nemam ključ te tajne. U uvalama dine vjetar povija trave. Osjećam njegovu blagu gorčinu na usnama. Laure bi mi se trebala pridružiti, trebao bih joj govoriti i tada bih možda shvatio što mi žele poručiti te sjene, te trave koje savija neki nemir, struje vjetra i ti bljeskovi svjetlosti što se naizmjence pale na valovima. Ali postaje kasno, a ona ne stiže. Ne mogu se odlučiti napustiti plažu, čini mi se da se nikad s nje nisam ni smio udaljiti, da se na njoj krilo nešto što sam otad uvijek tražio, ali to nisam znao. Ustajem, otežao od tog mora, čujem udaranje valova koji zaglušuju lupanje mog srca, odlazim u kupaonicu vodom osvježiti lice prije nego što ponovno uronim



10

u mrklinu. Mislim na Laurine oči i nešto me smiruje, osjećaj da mi u trenutku kad tonući u san gubim svijest poručuje kako joj je bilo stalo da se vrati i pozdravi se sa mnom.

Istu vrstu pogleda upućivao mi je i on u posve sličnim okolnos-tima. Možda me je to prvo iskustvo pripremilo za takav susret. Čud-no, bilo je isto doba godine, prvi dani studenog. Izašao sam iz vlaka u Héraultu. Valjalo je prijeći cijeli Središnji masiv, ekspresni vlak bio je još u povojima. Volio sam tu staru željezničku prugu i prola-zak kroz sela između Clermonta i Béziersa što se još nisu probu-dila iz letargije koja ih je obuzela za Treće Republike. Putovanje je trajalo nekoliko sati i ja sam zadrijemao. Nisam vidio kad je pala noć. Promjena ritma i buke prizvala me svijesti.

Najprije ne znam tko sam, kako se zovem, ni gdje sam. Još sam obnevidio od sna. Sanjao sam. O čemu? Čini mi se o nekoj plaži no- ću. More se ne vidi ali se čuje, osjeća se njegova prisutnost. Laure će izići iz vode, proći preko mrkline do mene. Njezina će mi hlad-na sjena dodirnuti kožu. Dug srhat silazi mi niz leđa i budi me.

U nosnicama prašnjav miris zavjese. Pred očima mikroskopske kupole kapljica vode, svaka tvori neki nerazlučiv odraz koji bljes-ne u tišini sve dok se kap ne odvoji, sklizne, odnese ga. S druge strane stakla pomični oblici, također šutljivi.

Osoba koja je tu, glave naslonjene na zavjesu koja zaklanja dio okna, onaj u čijoj koži ja prebivam, sjedi u vlaku na peronu. Voda se slijeva niz okna vagona poput znoja, priječeći jasno razlučivanje vanjskog prostora. Ne znam odakle dolazi taj vlak, ni kamo odvo-zi tijelo koje u njemu sjedi, ne znam kamo se zaputilo. Dolje stoji natpis. Na njemu piše Clermont-Ferrand.

Svjetlost svjetiljaka jedva razotkriva oblike tijela koja se mimo-i laze, naliježu jedno na drugo i čini se da se spajaju. Sjećam se ne-običnog mirisa što se širi iz odjeće ljudi koji se uspinju u vagon, unoseći sa sobom težinu hladnoće i noći kojom ih je obremenila kiša. Kroz staklo izrezbareno tankim mlazovima vode vidim nje-ga, malko povučena unatrag, stoji uza zid željezničke postaje. Od-mah se prisjećam njegova imena i ne znajući na koga se odnosi: François.


C R N I R A J E V I

11

Nekoliko trenutaka pokušavam dokučiti kome pripada. Ne us-pijevam. Znam da se iza njega nahodi prošlost, ali ono uporno od-bija položiti oružje. Ponavljam si to ime: François, kao da se u zvučnosti tih triju slogova krije formula koja će mi omogućiti pri-stup onome za koga pretpostavljam da ga određuje. Čini mi se da s druge strane nazirem svjetlost određene kakvoće, sivu i sumor-nu. Dojam vlažnosti povezan je s posebnim mirisom koji ne uspi-jevam odrediti ali koji je, rekao bih, upio izgubljeni identitet onog vremena, kao što rublje upije miris osobe koja ga nosi.

I potom, iznenada, otvorio se prolaz do tog imena. Tijelo koje zauzimam uronilo je u prošlost. Taj miris dolazi od drveta školskih klupa zalivenih tintom. On se poistovjećuje s dosadom, sa sjetom svjetlosti koja se slijeva ravno s oboda svjetiljaka, u velikoj zvučnoj dvorani u kojoj poslijepodneva traju unedogled. Sjena već počinje pritiskati okna visokih prozora prekrivenih dugom prljavom za-vjesom, uvlači se, raste u naborima kaputa koji vise na kukama, vješa se na kutove stropa, zavlači ispod stolova pod kojima po-skakuju noge učenika koje ne znaju što rade poprsja odsječena ravninom školske klupe. To tijelo djeteta nagnuto nad računsku bilježnicu više nije moje, ali i njega sam svojedobno zauzimao. Ne stalo je, kao i sve ostalo.

Posljednji smo se put susreli prije dvadeset godina na Filozof-skom fakultetu. Ne, nisam se zabunio: to je sigurno on, François, njegove svjetloplave, gotovo bijele oči, zbog kojih mu je glava bila nalik na skulpturu, i čiji je malko odveć usredotočeni pogled uvi-jek u meni budio nelagodu, kao da je namjerio otkriti moje nisko-sti i nedostatke. Nije mnogo ostario, ali izgled mu se izmijenio. Kosa mu je kratko ošišana, gotovo do tjemena, brada stara neko-liko dana, a jeftino odijelo, crno na prugice, izgužvano, uz bije lu ko- šulju ostavlja dojam emigranta izgubljenog između dviju že ljez-ničkih postaja. Ne znam zašto sam mislio da je otputovao u neku udaljenu zemlju, zacijelo u inozemstvo. Zamišljao sam da je pus-tolov, diplomat, industrijalac. To mi se činilo primjerenim nje go-voj nemirnoj duši, kojoj su bile preuske sve granice, obitelj, po kra-jina, narod. Znači, još je tu, u Clermontu, nakon tolikih godina. Tu



12

je, ali kao da je samo u prolazu, poput duha nesposobna da nađe mir na mjestu koje ne može napustiti.

Baš kao Laure, gleda u prema meni, ali ne znam vidi li me do-ista taj pogled. Pitam se nije li i on izronio iz zaborava da me pri-sili na prisjećanje. Pitam se je li i on mrtav. Pitam se ne bih li želio da jest kako bi djetinjstvo iščeznulo zajedno s njime i više ga se ne bih morao sjećati.

Bio je zbunjujući duh kraja mog djetinjstva, suputnik kojeg sam volio i divio mu se, ali i gorka sjena koja mi je gdjekad znala po-kvariti veselje. Pogledavši bolje, primjećujem da mu s pokisnula odijela voda kaplje po cipelama, da mu s lica klize krupne kapi i slijevaju se u otvor košulje. Izgleda kao da je netom izišao iz rijeke. Putnici prolaze ispred njega i na trenutke mi ga zaklanjaju, potom se iznova ukazuje, i dalje s upornim mlazovima vode što mu se neumorno cijede s čela, posve nepomičan, nalik na mramor po kojemu plaze zmije.

Cijela se slika sada pomiče udesno, klizi vrlo polagano, nestaje u zavjesama koje okružuju prozor, nestaje mi iz vidnog polja, a poslije, nakon dugotrajna putovanja isprekidana snom, ponovni susret s prijateljima pod suncem Juga te gotovo prestajem vjero-vati da sam ga uopće vidio.

Dobro, divno srce: služavka vam vjernaPod malenim humkom spi čedna i smjerna.Barem stručak cvijeća dužni smo joj dati.

Upoznali smo se s jedanaest godina, u šestom razredu stare muške osmoljetke koju je u Clermontu vodila obrazovna kongregacija. Ne sjećam se da sam ikad u životu iskusio tako strahotno gnušanje i toliko poniženje kao prvih dana te školske godine.

Došao sam iz male laičke škole. U pet godina koliko sam je po-hađao uspio sam iskusiti različite oblike dječje okrutnosti. U njoj su sudjelovale i djevojčice, ali njihova je prisutnost ipak malko ublažavala ugođaj. Ne znam je li to trebalo zahvaliti većoj sposob-nosti za sućut nekih od njih ili je naprosto mekoća crta njihovih


C R N I R A J E V I

13

lica ukazivala na spremnost da se sažale, a i to je već bilo mnogo. Jer ta je sposobnost, činilo se, bespovratno iščeznula s lica koja sam zatekao stigavši u koledž.

Prvog me dana otac dopratio do vrata. Valjalo je proći ispod lu-ka i naći se u prvom dvorištu, dubokom poput bunara. U dnu tog okna živahno se kretala skupina dječaka. Neki su razmjenjivali pogrde, drugi plakali, treći šutjeli i činilo se da krajičkom oka očaj-nički traže neki kutak u koji bi se mogli skloniti, ali nije ga bilo. Vi-ka je odzvanjala odbijajući se od zidova. Na prvome katu pru žao se dugačak balkon. Na njemu su stajali redovnici u haljama, nad-visujući taj pandemonij i nalikujući sivim službenicama pakla za-okupljenima prebrojavanjem prokletnika. Nisam uspijevao ra zab-rati ni najmanju nježnost u njihovu pogledu, već prije neku vrstu podrugljiva zadovoljstva i prezira, zgađenosti.

Bio sam izgubljen. Nisam uopće razumio što su mi govorili, ni-sam razumio zapovijedi koje su izvikivali. Sve mi se činilo izgovo-renim na nekom stranom jeziku, okrutnijem od onoga na koji sam bio naviknut i koji se obraća nekom nepoznatom svijetu, sli jedeći nepoznate propise. Više se ne sjećam kako sam se zatekao u onom drugom, prostranijem dvorištu, stojeći u redu s dječacima ispred vrata razreda kojemu sam bio dodijeljen. Kamo god bih se okrenuo, ugledao bih neprijateljska lica, iskežena, podrugljiva, zble nuta, ili naprosto sklonjena u neku turobnu pomirenost. Mjeseci koji su usli-jedili pružili su mi priliku da s čuđenjem i s odbojnošću, ali i s ne-kom vrstom užitka, otkrijem cijelu raznoliku paletu dječje ružnoće.

Jer, bili smo ružni. Ne svi, ali gotovo svi. Neki nisu imali ružne crte lica, nego ih je poružnjivao izraz mlakosti i pokvarenosti. Mno- gi su se doimali poput posljedica promašaja: pretilima bi se mlo-havo, ovješeno salo treskalo pri svakom pokretu, drugima bi tanke noge s mukom nosile bačvasto poprsje, neki su pak bili buljavih očiju ili su im usne bile stalno vlažne te su nalikovali na žabe. Dru-gi su pak bili drvene građe, čvornati, s loše raspoređenim kostima, kao da je netko njihovo izvorno tijelo zamijenio nekim drugim, lošije izvedbe i nepredvidljivih pokreta. Doimalo se kao da je na svu tu djecu nalegla neka preuranjena starost sa svojim nedaćama,



14

prištevima, rijetkom kosom, malim tikovima i smradom. Kad raz-mišljam o tom vremenu, sretan sam što je taj svijet iščeznuo. Rado bih da uopće nije ni postojao. Oni koji ga nisu upoznali žive u svi-jetlome svijetu. Iz dubine duše želio sam tu jasnoću, ali znam da će na meni i u svjetlosti sadašnjice ostati malko prljavštine toga starog koledža.

Majke bi gdjekad dočekivale djecu nakon završetka nastave i tada bi uslijedila zbunjenost susreta s voljenom osobom, a dijete bi odmah zadobilo mrzovoljan izraz osobe koju izjeda stid što je vo-ljena. Pokušalo bi izbjeći milovanja, poljupce, umiljate riječi. Oni koji su imali sreću da ih nije dočekala nježna majka podrugljivo bi motrili taj prizor te se spremali iskoristiti ga sljedećeg dana, kad bi se predmet ljubavi iznova pojavio u nadi da se zauvijek izbavio takvih izljeva.

Neka se neobična zapanjenost miješala s našim zadovoljstvom. Pitali smo se kako stvarnost ne upada u oči tim majkama, kako tak- vo čudovište može biti predmetom njihove ljubavi. U opreci iz me đu osjećaja i onoga što mu je bilo povodom bilo je nečega grotesk nog, kao što su grotesknima postali i posljednji ostaci djetinje umiljato-sti koji su se još mogli naći na nama. I poput prokletnika koje kinji prizor nevinosti, svojski bismo se trudili iščupati te zaostatke oni-ma kod kojih su se oni još nadavali netaknutima.

Naš ulazak u taj koledž značio je oproštaj s djetinjstvom. Mi ga više nismo željeli. Ono se još vuklo za nama, s cijelim nizom po-jedinosti. Trudili smo se svim snagama da ga odbacimo, da nam se ogadi, da ga ostavimo za sobom, da ga više ne vidimo. Ali ono nas je još čekalo, pokušavalo nam dati znak, a mi se na to nismo osvrtali. Jednoga dana, mnogo kasnije, pitat ćemo se kako smo mu dopus-tili da nas samo tako napusti, a nismo mu uputili ni jedne jedine riječi. Njegova ucviljena sjena i dalje je lebdjela negdje nad smi-renim snovima, na tavanu punom starih igračaka i nad dugim po-slijepodnevima u kojima bi se vrijeme ukinulo, a mi ne bismo znali kamo je nestalo.

Duboko u sebi pohranio sam sve te slike, kao što u dnu podru-ma naslažete staru kramu. One više nisu zauzimale nikakvo mjes-


C R N I R A J E V I

15

to u onome što sam postao, barem sam u to bio uvjeren. Nisu ima-le veću težinu od nekakva sna. Otežao od kiše, François je svojom pojavom probudio gimnazijsku prošlost i desetke ružnih lica koja su mi godinama utjelovljivala bit ljudskoga roda. Kako se vlak kretao, staro crno zdanje škole iznova je izranjalo, nekadašnja ti-jela poprimala su oblik i građu, najprije neodlučno, drhturavo, tapkajući, a potom postupno kročeći sigurnijim korakom.

U stankama između uspomena, kao u želji da se uvjerim kako je sve što je u meni François probudio ipak bilo zasigurno mrtvo, pogledavao sam lica putnika koji su me okruživali. Njihova ne-pronična tijela, i zajedno s njima tkanina sjedišta i zavjesa, prtlja ga naslagana u gornjem dijelu vagona, debeli talog mirisa, njihovi raz- govori, miješanje njihovih dahova, brtvili su sve izlaze, nijekali po- stojanje toga svijeta koji se s mukom nastojao iznova promoliti. Ve- ćina ih se doimala ozbiljno, neki su čak bili i gotovo lijepi. Kako je njima uspjelo skinuti grotesknu krabulju kraja djetinjstva, kako su uspjeli prebroditi komičnost i strah te dospjeti ovamo, u samo srce umirujuće i trajne sadašnjosti, bez vidljivih ožiljaka, bez stigmata?

Jedan od glavnih razloga patnje u gimnaziji bio je nedostatak za-klona, mjesta na kojemu bismo se mogli skloniti od profesorskih pogleda, i još više od učeničkih. Što god učinili, netko je gledao u vas. Najmanja slabost, jedan neočekivan pokret ili riječ mogli su postati predmetom sprdnje, a ovisno o tome kako ste reagirali po-ruga se lako mogla prometnuti u progon. Lica bi se sjatila oko onoga tko bi si dopustio grešku i pokazao slabost, izobličila se od cere-ka, podrugljivosti ili neprijateljstva.

Takve ću izraze lica susresti i dobrano poslije. Bit će ostarjeli, pretjerani, ali ja ću ih prepoznati usprkos krezubim ustima i bora-ma. Pronašao sam ih i na velikome crnom platnu napučenu mno-štvom ljudi, na zidu nekog muzeja. Bila su to lica krvnika koji su Krista okrunili trnovom krunom i u ruku mu stavili trstiku umje-sto ismijanog znaka kraljevske moći. Kako neznatno je vrijeme izmi-jenilo vječno lice slasti koju ćutimo kada drugima zadajemo bol, kad ponižavamo...


Documents

Crni rajevi Pierre Jourde