SVEUČILIŠTE U ZADRU

ODJEL ZA KROATISTIKU I SLAVISTIKU

ODSJEK ZA HRVATSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

Dino Hajdarević

ČOVJEK U JEZIKU I JEZIK O ČOVJEKU

Diplomski rad

Zadar, ožujak 2015.

SVEUČILIŠTE U ZADRU

ODJEL ZA KROATISTIKU I SLAVISTIKU

ČOVJEK U JEZIKU I JEZIK O ČOVJEKU

Diplomski rad

Mentor: Doc. dr. sc. Ante Periša Student: Dino Hajdarević

Zadar, ožujak, 2015.

1

Sadržaj

Diplomski rad opisuje jezik kao sustav afirmirajući kognitivnolingvistički pristup

razumijevanju i opisu jezika, u kojem je čovjek temelj. Kognitivnolingvistički pristup jeziku

podrazumijeva da je jezik dio čovjekova uma i odraz ljudskih kognitivnih sposobnosti, te

jezik smješta u širok sustav ljudske spoznaje, tjelesnosti, društvenosti, kulture i jezične

djelatnosti. Jezik i značenje se promatraju kroz prizmu uma, tijela i svijeta, ali i kroz prizmu

ljudskih drušvenih odnosa, kulture i interakcije s vanjskim svijetom. U radu se također

bavimo metaforom u duhu kognitivne lingvistike, gdje se ističe i – na primjeru konceptualne

metafore ZNATI JE VIDJETI – dokazuje da je metafora jedan od temelja funkciniranja jezika

i ljudskih spoznajnih procesa, odnosno da je mišljenje duboko prožeto metaforičkom

strukturom.

Ključne riječi: čovjek, jezik, kognitivna lingvistika, konceptualna metafora,

značenje

2

Sadržaj

1. Uvod ................................................................................................................. 3

2. Općenito o jeziku i jezičnom znaku .................................................................. 7

2.1. Kognitivnolingvistički pristup jeziku.......................................................... 9

2.1.1. Konstruiranje značenja: čimbenici stabilnosti i varijacije i ukotvljena

spoznaja ......................................................................................................... 15

2.1.1.1. Utjelovljenje .................................................................................. 19

2.1.1.2. Utjecaj kulture i društva na ustroj znanja ...................................... 22

3. Metafora kao način mišljenja .......................................................................... 27

3.1. Konceptualna metafora ............................................................................. 33

4. Vidim, dakle znam .......................................................................................... 36

4.1. Konceptualna veza znanja i gledanja u leksemu jasan ............................. 39

4.2. Konceptualna veza znanja i gledanja u frazemu (za)mazati oči ............... 41

5. Zaključak – jezik kroz prizmu svijeta, tijela i uma ......................................... 43

6. Literatura ......................................................................................................... 46

3

1. Uvod

Učeći o (hrvatskom) jeziku još od osnovne škole sve se svodi na (hrvatsku)

književnost i (hrvatski) jezik. Jedni vole književnost, drugi jezik, a treći nešto treće.

Književnost je neke umarala obujmom lektire, a jezik bezbrojnim gramatičkim pravilima koja

je valjalo memorirati i točno reproducirati pri usmenom ili pismenom odgovoru. Međutim,

jezik i istraživanje jezika uopće ne moraju biti zamorni, niti je jezik krajnje neinteresantna

stvar. Upravo suprotno – istražujući jezik možemo doznati neizmjerno mnogo o čovjeku kao

biću, njegovoj kulturi, društvu, umu i (ljudskome) svijetu općenito, ako jeziku pristupimo iz

drugoga kuta i, tako reći, uključimo li maštu.

Svi znamo da se jezikom služe pripadnici ljudske vrste, u smislu vrste homo sapiens

sapiens i da, barem koliko je nama poznato, drugi oblici života na Zemlji jezik jednostavno ne

poznaju. Životinje se doduše glasaju i komuniciraju, ali dok ljudima jezik primarno služi kao

sredstvo socijalne integracije i razmjene informacija o relevantnim činjenicama unutar neke

zajednice, životinje komuniciraju ili radi reklamiranja vlastitih gena ili radi zastrašivanja

protivnika. Mužjak slavuja ne pjeva ženki slavuja jer je želi obavijestiti da je sigurnije podići

gnijezdo na drvetu nego na zemlji, već jer želi privući potencijalnu spolnu partnericu. Mužjak

lava ne riče na drugoga lava jer ga obavještava o lovištu gazela nedaleko od drveta ispod

kojeg najradije odmara, već jer ga želi otjerati sa svoga teritorija. Tek u malobrojnim

slučajevima životinjska komunikacija ima za cilj ''priopćavanje o izvorima hrane (npr. među

pčelama, koje plesom signaliziraju gdje se nalaze cvijetna polja), ili o upozoravanju na

prisutnost grabežljivaca (npr. među vervetskim majmunima)'' (Matasović, 2005: 22), a odvija

se samo kod genetski blisko srodnih pripadnika iste životinjske vrste. Ništa slično ''ljudskom

jeziku ne postoji u sustavima životinjske komunikacije'' (Matasović, 2005: 35). Simbolički

sustav kao sredstvo komunikacije životinjama nije ni potreban, jer se njihove zajednice

održavaju drukčijim mehanizmima. Uostalom te sustave komunikacije vrjednosno je

besmisleno uspoređivati, jer funkcioniraju unutar zasebnih vrsta. Tezu da je ljudski jezik bolji

od životinjskih sustava komunikacije jedino bismo mogli braniti ako bismo dokazali da je

jezik odgovoran za sva naša postignuća – atomska bomba, električna energija, glazba,

filozofija itd. – dakle da je jezik razlog zašto su ljudi tehnološki, kulturno i misaono

evoluirali, a životinje nisu.

4

Jezik proučava lingvistika: znanost koja ima za cilj adekvatan opis jezičnih pojava koji

će ih moći objasniti i dopustiti njihovo uspješno predviđanje. Neke od lingvističkih teorija su

strukturalistička, generativistička i kognitivna, a mi ćemo se u ovome radu prikloniti onoj

kognitivnoj.

Jezik je, rekli smo, specifičnost ljudske vrste, a kognitivna lingvistika upravo čovjeka,

čovjekovo mišljenje i (među)djelovanje u kulturi i svijetu uzima kao temelj razumijevanja i

opisivanja jezika. Jezik i jezična značenja promatraju se kroz prizmu uma, tijela i svijeta, a

kako je čovjek društveno biće, i kroz prizmu ljudskih društvenih odnosa i interakcija s drugim

jedinkama. Na koncu, jezik se, pošto je produkt nekih drugih jezičnih konstrukcija, promatra

u pravoj upotrebi, ''kao dio drugih jezičnih konstrukcija'' (Stanojević, 2013: 35). Ukratko,

kognitivna lingvistika promatra jezik kroz prizmu svega onoga što čovjeka čini čovjekom –

njegove spoznaje, tijela, društva i kulture.

Elzbieta Tabakowska u Gramatika i predočavanje: uvod u kognitivnu lingvistiku na

interesantan, jednostavan i praktičan način otvara vrata u svijet kognitivne lingvistike.

Osnovni jezični proces – simbolizacija, uočljiva je na svim jezičnim razinama: od leksema do

konvencijom sankcioniranih morfoloških i sintaktičkih struktura. Sve su to u biti jezične

jedinice jedinstvenog kontinuuma različitog stupnja složenosti i shematičnosti. Promotrimo

primjer: stolić. Morfonološka struktura stolić koja simbolizira koncept1mali stol, nastala je

stapanjem tvorbenog morfema –ić i leksičkog morfema stol. I tvorbeni morfem i leksički

morfem simboliziraju određeni semantički koncept: -ić – koncept nečega malog, a stol –

objekt stol. Nova jedinica stolić, i u pogledu sadržaja i u pogledu fonološkog oblika, nastala je

zbog potpune fonološke i semantičke integracije njezinih sastavnih dijelova. Novonastala

jedinica je ''konvencionalizirana simbolička jedinica zato što u hrvatskom jeziku funkcionira

kao pojedinačan leksem (i stoga je prizivamo automatski ne vraćajući se svaki put na

derivacijski proces na kojem se temelji) i zato što se koncept 'nešto malo' izravno nadovezuje

na koncept 'stol'''(Tabakowska, 2005: 17). Upravo zbog semantičke integracije više ne

možemo reći da je koncept stolić tek zbroj koncepata nešto malo + stol. To je novi koncept

''koji dopušta određivanje, npr. reda veličine (usp. ''mali stol'' i ''mali pas''), broja i uzajamne

konfiguracije sastavnih elemenata (npr. nogu, ladica i sl.)'' (Tabakowska, 2005: 17).

1Koncept je ''temeljna jedinica mentalnog prikaza nekog entiteta'' (Stanojević, 2013: 73). Koncepti su shematični

jer se odnose na mnogo entiteta koji su po nečemu slični. Dakle, mnogo je stolića, ali su svi stolići slični u tome

što su manji komad pokućstva s daskom kao radnom površinom, s jednom ili više nogu. Koncept je istaknut, tj.

profiliran, dio neke domene. Domena je pak ''bilo koja struktura u našem umu koja služi kao osnovica za

razumijevanje bilo koje druge strukture'' (Stanojević, 2013: 73). Koncept stolić tako ima smisla tek ako ga

shvatimo kao profilirani dio domene stol, odnosno pokućstvo.

5

Novonastalo značenje priziva i neke druge elemente značenja koji nedostaju sastavnim

konceptima. Stolić je dakle konstrukcija, složena jedinica, koja predstavlja ''pojedinačnu

realizaciju odgovarajuće shematske jedinice koja funkcionira u jeziku'' (Tabakowska,

2005:17). Konstrukcijska shema za jedinice oblikovane na taj način (npr. vrtić, cvjetić i sl.)

bila bi shematska jedinica oblika IMENICA + DEMINUTIVNI SUFIKS. Potonja shematska

jedinica ima stanovitu gramatičku pravilnost pa čini ono što zovemo pravilom. Stolić, vrtić,

cvjetić su i dalje simboličke jedinice iako više ne simboliziraju pojedinačne sadržaje.

Gramatika u kognitivnom opisu jezika obuhvaća stoga one aspekte organizacije

spoznajnih sadržaja koji se odnose na govornikovo ovladavanje konvencijama koje obvezuju

u tom jeziku. Gramatika se definira kao inventar konvencijom utvrđenih jedinica nekog

jezika. Inventar ima određenu strukturu, a sve jedinice inventara simboličkog su karaktera

(Vidi Tabakowska, 2005: 17). U tom smislu konceptualnu osnovu za stvaranje i razvoj jezika

čine spoznajne strukture koje stvara ljudski um, a temelj je gramatičkih kategorija (imenice,

glagoli itd.) jezika naše svakodnevno iskustvo te spoznajne strukture nastale na temelju tog

iskustva.

Kognitivna lingvistika još uvijek nije ponudila jedinstvenu teoriju jezičnog opisa, ali

to se ni ne smatra razlogom za frustraciju. Jezične pojave se ionako ne mogu u potpunosti

predvidjeti, jer su ''nepredvidljive po svojoj prirodi, stupnjevite prema karakteru i izravno

ovise o konvencijama prihvaćenima u određeno vrijeme i na određenom mjestu''

(Tabakowska, 2005: 20). U tom smislu ekonomičnost i elegantnost jezičnog opisa je više

utopijska misao, nego realno ostvariva mogućnost. Promotrimo još jedan primjer iz

hrvatskoga jezika.

Jedan od načina tvorbe deminutivnih imenica, npr. uličica, ladičica i sl., od imenica

ženskoga roda koje završavaju na ''–ic (osnova) + -a (nastavak) jest dodavanje formata –ica,

što prati morfonološka promjena c – č'' (Tabakowska, 2005: 20). Razmjerno lako i

jednostavno za formalizaciju, pravilo ipak ne objašnjava zašto radioničicu priznajemo

''ispravnijom'' od hobotničice, niti zašto je hobotničica ''bolja'' od vijavičice ili graničice.

Odgovor treba potražiti izvan pravila – u čovjeku i našem načinu shvaćanju i promatranju

svijeta. ''Mala radionica'' nešto je što bez napora možemo zamisliti, kao i u slučaju ''male

ulice'' i ''male ladice'': sve su to predmeti manji nego što to predviđa naša konceptualna norma.

Koncept veličine je, doduše, relativan, ali iz iskustva znamo da radionice – kao ulice i ladice –

mogu biti različitih veličina, pa ćemo ih dijeliti na male, srednje i velike. No, što je s

6

hobotničicom, vijavičicom ili graničicom? Zašto bismo ako čujemo nekoga kako izgovara te

riječi, automatski pomislili da nešto nije u redu s takvom formulacijom, da je neispravna?

Odgovor je relativno jednostavan. U našoj kulturi ''mala hobotnica'', odnosno razlikovanje

hobotnica prema veličini jednostavno nije potrebna. Naša je tipična predodžba hobotnice kao

velike životinje, u odnosu na druge životinje ''koje žive u moru i koje nam služe kao neka

vrsta referentne točke'' (Tabakowska, 2005: 20), pa tako ''mala hobotnica'' može funkcionirati

samo kao ''dijete hobotnice''.

Slično je s vijavičicom, gdje se koncept ''male vijavice'' kosi s našom slikom svijeta.

Vijavica je nešto veliko i zastrašujuće, dapače, može biti egzistencijalno ugrožavajuća pa ni u

kom slučaju ne može biti mala. Graničica, ili ''mala granica'' učinit će nam se besmislenim

pojmom, jer ''veličina (za razliku od dužine ili oblika) uopće nije svojstvo koje bi prema nama

činilo element definicije bilo koje 'granice''' (Tabakowska, 2005: 20).

Iz potonjih je primjera razvidno da jezične pojave karakterizira stupnjevitost – neke

strukture su ispravnije, a neke manje ispravne. Općeprihvaćena jezična konvencija odlučit će

o njihovom mjestu na ljestvici. Skala ''relativne gramatičnosti'' tako je skala vjerojatnosti koju

primjenjujemo u našem shvaćanju svijeta i govora o svijetu. Slijedom toga gramatika biva

istoznačna s konvencijom: ''ona je općeprihvaćen način govorenja koji odgovara načinu

viđenja svijeta prihvaćenome od većine korisnika danog jezika'' (Tabakowska, 2005: 20).

U svjetlu kognitivnolingvističkih promišljanja o jeziku naš se rad može podijeliti na

dva dijela: teoretski i praktični. U prvom dijelu iznijet ćemo općeprihvaćenu definiciju jezika

i jezičnog znaka, a potom dodatno eksplicirati kognitivnolingvistički pristup jeziku (u odnosu

na onaj strukturalistički i generativistički) te objasniti konstruiranje značenja i čimbenike koji

osiguravaju stabilnost i varijaciju značenja. Drugi dio rada posvećujemo metafori koja se

smatra (jezičnim) odrazom (ili načinom) ljudskog mišljenja, te će se na primjeru konceptualne

metafore ZNATI JE VIDJETI dokazati da metafora doista jest jedan od temeljnih načina

funkcioniranja jezika i da je mišljenje duboko prožeto metaforičkom strukturom.

7

2. Općenito o jeziku i jezičnom znaku

Jezik, u najopćenitijem smislu riječi, jest apstraktan sustav znakova i pravila po kojima

se ti znakovi kombiniraju2. Govor pak, slijedom de Saussurove dihotomije jezik (langue)/

govor (parole), jest konkretna realizacija jezika. Osnovna funkcija jezika je komunikacija3,

sporazumijevanje između subjekata koji komuniciraju o nekom (mentalnom) sadržaju.

Rečeno je da je jezik sustav znakova, pa stoga valja reći da jezični znak, kao i ovi

znakovi koje trenutno bilježim, ima svoj izraz i sadržaj. Izraz jezičnog znaka materijalna je

strana jezičnoga znaka koja se ostvaruje ili u govoru ili u pismu i to kao skup fonema (u

govoru) ili skup grafema (u pismu). Sami za sebe fonemi ili grafemi nemaju značenje4, ali

njihovim kombiniranjem dobivamo značenjske jedinice. Tako ćemo od fonema/grafema:

a,k,u,r, njihovom kombinacijom dobiti riječ ruka u značenju gornji ekstremitet ljudskoga

tijela od ramena do vrhova prstiju. Izraz je u tom smislu ruka, a sadržaj gornji ekstremitet

ljudskoga tijela od ramena do vrhova prstiju. Veza između izraza i sadržaja jezičnoga znaka

je arbitrarna (proizvoljna) ili konvencionalna (dogovorena). Tako u hrvatskom jeziku jezični

znak pas ima sadržaj sisavac mesožder, domaća životinja iz porodice Canidae, dok je u

engleskom jeziku izraz za navedeni sadržaj dog. Dakle na mjestu tih označitelja mogli bi

stajati bilo koji drugi nizovi glasova, ali kako su hrvatsko i englesko društvo prihvatili baš te

nizove glasova onda govorimo o dogovoru ili konvenciji. Jezik je prema tome svojstvo i

proizvod određenog društva koje se ujedno prešutno podvrgava ''jezičnom ugovoru'' u svrhu

međusobnog sporazumijevanja, a govor je individualni ostvaraj jezika.

Pojam jezičnog znaka u lingvistiku je uveo švicarski lingvist Ferdinand de Saussure,

kao osnovnu jedinicu jezika kao semiološkog sustava. Jezični znak je ''cjelina koja se sastoji

od dvaju neraskidivih i automatski povezanih dijelova'' (Znak, u: Hrvatska enciklopedija, 10.

2F. de Saussure navodi da je jezik ''sustav znakova koji izražava misli'' (De Saussure, 2000: 62). 3Ranko Matasović u Jezična raznolikost svijeta govoreći o primarnim razlozima evolucije jezika ističe da

''premda se druge adaptivne prednosti jezika ne mogu isključiti, biološki, lingvistički i paleoantropološki

argumenti upućuju na jedan zaključak: jezik je evoluirao primarno kao sredstvo društvene integracije, odnosno

kao sredstvo razmjene informacija o društveno relevantnim činjenicama u zajednicama kakve su postojale u

vrijeme prvobitnih genetski modernih ljudi'' (Matasović, 2005: 58). 4Fonemi su najmanje jezične jedinice koje nemaju značenje, ali imaju razlikovnu ulogu (/p/a/s/ – /b/a/s/). Ipak,

nekoga, doduše ne izražavajući se standardnojezično, možemo što upitati izgovarajući samo jedan glas,

primjerice, - A? u značenju – molim. Jedan glas može značiti i uzvik: - A!, u značenju bol, iznenađenje i slično.

Može biti i veznik u značenju suprotnosti drugog dijela rečenice u odnosu na prvi dio rečenice: On gleda, a ona

pjeva. i dr., ali to onda nisu fonemi već riječi. Svaki jezik ima strogo određen broj fonema u svome sustavu, npr.

hrvatski jezik broji trideset i dva fonema.

8

veljače 2015.): označitelja (akustične slike5) i označenog (pojma). Između znaka koji označuje

i svari koja biva označena zjapi jaz. Ne postoji ništa u riječi p-a-s što podsjeća na psa! Time

De Saussure ističe prvu od dviju temeljnih značajki jezičnog znaka – arbitrarnost:

''arbitrarnost omogućuje relativnu stabilnost jezičnoga znaka i znači da je označitelj

nemotiviran, dakle proizvoljan u odnosu na označeno ili označenika (pojam) s kojim u

stvarnosti nema nikakve sveze. Ne postoji nikakva motivacijska sveza između označitelja s-t-

a-b-l-o i označenika »stablo«'' (Znak, u: Hrvatska enciklopedija, 10. veljače 2015.). Jedini

jezični znakovi za koje možemo reći da su relativno motivirani, kod kojih se prepoznaju

svojstva referenta na koji se odnose, su onomatopeje i uzvici. Kod onomatopeja i uzvika

izbor označitelja nije posve proizvoljan u odnosu na označeno, jer će u njemu uvijek biti nešto

sugestivne zvučnosti s obzirom na referent. Jezični znakovi poput šuštati, zviždati nisu posve

arbitrarni ''jer njihovi označitelji oponašaju zvukove koji se proizvode radnjama označenima

tim glagolima'' (Znak, u: Hrvatska enciklopedija, 10. veljače 2015.). Slično je s uzvicima koji

su također djelomično motivirani; u njima ćemo prepoznati spontani izraz stvarnosti kao u: a!,

uf, jao, ah i slično. De Saussure navodi i drugu značajku jezičnog znaka – linearni karakter

označitelja. On proizlazi iz glasovnosti, a sekundarno se očituje i u grafijskom obliku poruka:

''akustički označitelji raspolažu samo crtom vremena: njihovi se elementi iskazuju jedan za

drugim; oni tvore lanac'' (De Saussure, 2000: 127). Nemoguće je dakle da dvije jedinice

istoga tipa dođu na isto mjesto u govornome lancu, moramo napraviti izbor između jedinica u

poruci koju prenosimo.

Jezični znak, iako ima značenje, izoliran od drugih jezičnih znakova još uvijek nema

puni smisao. Riječ6 mora biti dio neke rečenice kako bi dobila konkretniji smisao, a sama

rečenica mora pak biti uklopljena u određeni kontekst (tekst, razgovor i sl.) kako bi smisao

svih sastavnih dijelova bio potpun. U suprotnom, kako riječi tako i rečenice mogu izgubiti

smisao, smisao im može biti iskrivljen ili sasvim promašen. Kontekst pak mora biti cjelovit.

Ne smije nedostajati niti jedan njegov sastavni dio (ili smije samo uvjetno). Tako primjerice

riječ: crvene, označava tek da je nešto crvene boje, ali ne i što je to crvene boje. Proširivanjem

rečenice u Crvene su boje, ponovo ne doznajemo mnogo, zapravo smisao je gotovo isti kao u

prethodnom slučaju. Da toj rečenici dodamo druge rečenice, smjestimo je u kontekst

razgovora koji se odvija, na primjer, između botaničara i djeteta koje ga ispituje o bojama

5F. de Saussure posebno ističe da akustična slika ''nije materijalni zvuk, čisto fizička stvar, nego psihički otisak

tog zvuka, predodžba koju nam o njemu daje svjedočanstvo naših osjetila; ona je osjetilna'' (De Saussure, 2000:

122), te stoji izvan ostvarenja u govoru. 6Nadalje umjesto jezični znak koristimo izraz riječ, osim ako to drukčije ne naglasimo.

9

cvijeća, a botaničar upravo odgovara na pitanje koje je boje mak, obavijest i smisao svih

sastavnih dijelova, od riječi i rečenice do konteksta, biti će potpun i razumljiv. Prema tome,

jezični znakovi ''dobivaju svoj smisao tek iz zbiljskog određenja u životnom kontekstu, tj. iz

živog jezičnog događaja, a taj opet iz početnog shvaćanja koje je svojstveno zatečenosti u

dotičnoj ljudskoj životnoj situaciji'' (Haeffner, 2003: 56).

Što se pak samog jezika tiče, kada govorimo o jeziku kao sustavu, pri tome se misli na

jezik kao univerzalnu ljudsku sposobnost, ne govorimo dakle samo o jednom jeziku.

Navedena obilježja vrijede za sve jezike svijeta. Dodajmo još da je jezik sustav koji

funkcionira u danome trenutku, vremenskome presjeku (sinkronijska razina), ali se i – iako je

stabilan! – neprestano mijenja. Mijenja se jer funkcionira – ''između funkcioniranja i razvoja

nema proturječja'' (Jezik, u: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 12. veljače 2015.) –

mijenja se zbog nestalne ravnoteže između komunikacijskih potreba i inercije pojedinog

govornika i društvene mase koja se njime služi7.

2.1. Kognitivnolingvistički pristup jeziku

U prethodnom poglavlju govorili smo o općenitim obilježjima jezika oko kojih se u

osnovi slažu sve škole i lingvisti, ali koji sebi svojstvenim pojmovljem i terminologijom jezik

različito definiraju. Mi smo se pri definiranju jezika oslanjali na De Saussurove postavke, jer

ih smatramo općeprihvaćenima. U ovome ćemo poglavlju reći nešto o

kognitivnolingvističkom pristupu jeziku.

Kognitivna lingvistika ili kognitivna gramatika pristup je jeziku iznikao iz

strukturalizma, te iako uvažava vrline stroge formalizacije, izlazi iz ''krutih okvira

strukturalističkog objektivizma''8 (Tabakowska, 2005: 12). Njegujući filozofiju objektivizma,

strukturalisti su vjerovali da postoji samo objektivno, apsolutno točno znanje o vanjskome

svijetu, neovisno o subjektima. Kognitivna lingvistika, s druge strane, njeguje filozofiju

iskustvenog realizma, koja u pogledu na svijet uključuje subjekt i ljudski um, odnosno

''ljudski faktor''.

7Dijakronijska lingvistika istražuje jezik sa stajališta njegova povijesnog razvoja. Pojam dijakronije uveo je F. de

Saussure, a smatrao ju je nizom sinkronijskih stanja koja se smjenjuju u povijesti. 8Govoreći o Langackerovoj teoriji Tabakowska ističe da ona, tj. teorija kognitivne lingvistike, ne odstupa od

temeljnih načela strukturalizma, dapače ''Langackerova se teorija zasniva na čvrstim strukturalističkim osnovama

i dosljedan je nastavak dostignuća klasičnog strukturalizma koji potječe od Ferdinanda de Saussurea ''

(Tabakowska, 2005: 12).

10

Kognitivni lingvisti, kao i lingvisti ostalih usmjerenja, imaju za cilj adekvatno opisati

jezične pojave koje će ih objasniti te omogućiti njihovo predviđanje. Ključ za uspješno

ostvarivanje zadanog cilja vide u izvoru i razlogu postojanja jezika – ''u sposobnostima

ljudskoga uma, zahvaljujući kojima promatranje okolnog svijeta u konačnici čovjeka dovodi

do novih spoznaja o tom svijetu'' (Tabakowska, 2005: 12). Iz potonjeg proizlazi da je za

razumijevanje prirode ljudskoga jezika, nužno razumijevanje prirode procesa ljudske

spoznaje. Temelj je, dakle, kognitivne lingvistike čovjek – ''čovjekovo mišljenje i

(među)djelovanje u kulturi i svijetu temelj su razumijevanja i opisivanja jezika u kognitivnoj

lingvistici'' (Stanojević, 2013: 19). Kognitivna lingvistika ''jezik promatra kao dio ljudskoga

kognitivnoga (spoznajnoga) sustava i proučava ga u sprezi ponajprije s percepcijom,

mišljenjem i razumijevanjem, s kojima je u izravnoj i neprekidnoj interakciji'' (Kognitivna

lingvistika, u: Hrvatska encikopedija, 12. veljače 2015.). Jezične su strukture tako odraz

ljudskih konceptualnih struktura.

Kognitivna je lingvistika relativno nov pravac u suvremenoj lingvistici. Nastala je

sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama, da bi se teorijski

oblikovala drugom polovicom 1980-ih kada su objavljeni radovi Ronalda W. Langackera

Temelji kognitivne gramatike (Foundations of Cognitive Grammar, 1987) i Georgea

Lakoffa Žene, vatra i opasne stvari (Women, Fire and Dangerous Things, 1987). Nastala je

kao reakcija na formalne, transformacijsko-generativne pristupe jeziku, čiju je teoriju

pedesetih godina dvadesetog stoljeća stvorio američki lingvist Noam Chomsky.

Generativisti su isticali važnost sintakse te su gotovo u potpunosti zanemarivali

semantiku, smatrajući da je ''gramatika autonomni, algoritmički izračunljiv skup jedinica''

(Kognitivna lingvistika, u: Hrvatska encikopedija, 12. veljače 2015.). Gotovo u potpunosti

zanemarivali su i ljudski faktor kao element jezične kompetencije (langue), smatrajući ga tek

elementom jezične uporabe (parole). Time je čovjek izbačen iz interesne sfere lingvističkog

promišljanja generativista9. Također, generativisti metaforu smatraju oblikom nasilja nad

gramatičkim pravilima; drže je marginalnom pojavom i hirovitim ukrasom prikvačenim ''o

rub 'normalnog' jezičnog tkiva'' (Tabakowska, 2005: 13). Iz tog razloga metaforu uglavnom

prepuštaju teoretičarima književnosti te je stavljaju izvan područja interesa lingvista.

9Iako ''ljudski faktor'' ne smatraju elementom jezične kompetencije, generativisti drže da je jezik psihološka

činjenica, tj. dio našeg uma. Jezična sposobnost je prema njima ''individualna i ovisi o mehanizmu za usvajanje

jezika koji ima svako dijete, a jezik se prvenstveno manifestira kroz različite strukturne činjenice. U tom su

smislu generativne teorije prve prave kognitivne teorije'' (Stanojević, 2013: 19). Ipak, one su usmjerene na opis

načina realizacija pojedinih struktura u ljudskome umu.

11

Nasuprot potonjem, kognitivisti ne odvajaju sintaksu i semantiku. Naprotiv, ističu

njihovu neodvojivost, a značenje – budući gramatiku ''tvori slijed simboličkih jedinica, čime

se ističe da ne postoji granica između leksika i sintakse'' (Kognitivna lingvistika, u: Hrvatska

encikopedija, 12. veljače 2015.) – stavljaju u središte promišljanja o jeziku. Značenje je za

kognitiviste ogledalo ljudskog poimanja, iskustva i znanja o izvanjezičnome svijetu. Značenje

izraza po svojoj prirodi je subjektivno ''jer odražava način čovjekova viđenja okolnog svijeta''

(Tabakowska, 2005: 18). Subjektivna priroda značenja je posve razumljiva, jer sva iskustva i

sva znanja koja imamo o svijetu koji nas okružuje percipirali smo i kontinuirano percipiramo

osjetilnim aparatom. Osjetilni aparat, tj. osjetila jesu opća karakteristika svih ljudi, ali

kvalitativno – kod slijepih ili gluhih osoba i kvantitativno – nisu identična. Primjerice, netko

ne razaznaje sve boje dostupne ljudskome oku ili slabije čuje, za razliku od nekog drugog koji

razaznaje sve boje i ima istančan sluh. Međutim, kanonske predodžbe opisane i izražene

jezikom konvencijom su sankcionirane, dakle objektivizirane, gramatičke strukture.

Gramatičke strukture su tako ''jezične predodžbe svijeta gledane očima 'konvencionalnog'

promatrača'' (Tabakowska, 2005: 18). S obzirom na rečeno, jezik je za kognitivnu lingvistiku

repozitorij ljudskog znanja o svijetu, tj. strukturirana skupina značenjskih kategorija, čime se

ujedno ističe enciklopedijska narav značenja (sveznajuće je, tj. temeljito) (Vidi Kognitivna

lingvistika, u: Hrvatska encikopedija, 12. veljače 2015.).

Značenje je encikopedijske naravi, jer naše je znanje enciklopedijsko. Mi, na primjer,

o konju znamo mnogo više od toga da je životinja, pa riječ konj ne znači samo sisavac

kopitar, domaća životinja za vuču i jahanje, već u prenesenom, pejorativnom značenju znači i

glupa osoba, ili u šahu skakač. Riječ, dakle, ''znači sve ono što o njoj znamo'' (Stanojević,

2013: 26). Iako je naše znanje široko ono je ograničeno konvencijom i kontekstom.

Konvencionalnost se odnosi na znanje koje je zajedničko određenom kulturnom krugu.

Primjerice u europskom i sjevernoameričkom kulturnom krugu lisice su pametne, lukave i zle

životinje, dok ''u južnoameričkim indijanskim mitovima nose pozitivne konotacije, jer je riječ

o mitskim stvorenjima koja olakšavaju prijelaz od djetinjstva prema odraslosti'' (Stanojević,

2013: 26). Znanja koja su nam potrebna u određenoj situaciji dodatno ograničava i kontekst.

Znanja o kitnjastom repu lisice, o izduženosti njuške ili boji dlake neće nam biti potrebna ako

u nekoj situaciji želimo nekome reći da je lukav/a, već kulturološki uvjetovano znanje o

lukavosti lisice. Osim konvencija i konteksta situacije koje utječu na ispravno tumačenje

jezičnih izraza, tu je još i način na koji je ustrojeno naše tijelo. Naime, često koristimo svoje

tijelo kada govorimo o drugim aspektima iskustva – što se očituje u izrazima poput podnožje

12

planine, noga stola, grlo boce i slično. Sustavnije dokaze o vezi tijela s našim poimanjem

svijeta nude prijedlozi i brojevi. Stanojević navodi da se ''za prijedlog u u većini afričkih

jezika koristi riječ koja je nastala od riječi trbuh'' (Stanojević, 2013: 26).

Enciklopedijskom naravi značenja kognitivna lingvistika rješava problem polisemije,

koja je na veoma nezgrapan način bila rješavana u logičkim teorijama oslonjenima na

objektivne činjenice izvanjskoga svijeta. Uvažavajući ljudski faktor i ljudski način zamišljanja

stvari, polisemija se ''tumači kao odraz enciklopedijskih podataka organiziranih u značenjske

podatke prema načelu prototipičnosti''10 (Kognitivna lingvistika, u: Hrvatska enciklopedija, 17.

veljače 2015.). Polisemija, pretpostavlja se, nastaje na temelju čovjekova shvaćanja putem

metafore i metonimije kao ljudskih spoznajnih sposobnosti, pa polisemičnost nema potrebe

''svoditi na logička načela koja moraju biti algoritamska'' (Stanojević, 2013: 26). Kognitivna

lingvistika tako objašnjava da se jedno od značenja izraza lisac temelji na metafori. Metafora

je opet utemeljena na našem znanju, npr. našem uobičajenom shvaćanju lisca, pa tako podjele

između denotativnog značenja izraza lisac – mužjak lisice i konativnog značenja – lukava

muška osoba bivaju nepotrebne. Proširenje značenja temelji se na kulturološki

općeprihvaćenim konotacijama izraza, a ne na objektivnim značajkama lisice. Nema ničeg

objektivnog zbog čega bi lisice bile lukave i prepredene životinje. Isto je s gore spomenutim

pejorativnim značenjem glupa osoba izraza konj, kao i izraza guska u istom značenju. Za

guske se zapravo znanstveno dokazalo da su jedne od inteligentnijih životinja!11

10Eleanor Rosch, psihologinja specijalizirana za kognitivnu psihologiju, istraživala je procese kategorizacije te je

dokazala da su kategorije ''organizirane oko perceptivno, odn. iskustveno najistaknutijega člana, koji se naziva

prototipom ili prototipnim članom kategorije i koji je okružen drugim, više ili manje njemu sličnim i bliskim

članovima'' (Kognitivna lingvistika,u: Hrvatska enciklopedija, 17. veljače 2015.). Kognitivni lingvisti primijenili

su rezultate istraživanja na gramatički opis, odnosno na tumačenje struktura značenjskih i jezičnih kategorija.

Općenito uzevši, ''prototip je spoznajna struktura koju je moguće povezati ili na neki drugi način kolerirati s

nekim segmentom stvarnosti koja nas okružuje. Tako prototip predstavlja nešto poput simbola stanovite

kategorije, on je spoznajni ''orjentir''. Zadaću prototipa može obavljati [...] najbolji primjerak kao predstavnik

neke kategorije, ali može biti riječ i samo o shemi: nekome skupu odličja koja bi [...] trebala karakterizirati

'dobre' elemente dane kategorije'' (Tabakowska, 2005: 31). 11

Osobito je pitanje zašto se uz istu životinju u različitim kulturama vežu različite konotacije, tj. zašto je u

europskom i sjevernoameričkom kulturnom krugu lisica poprimila (između ostalih) negativna obilježja, a u

kulturnom krugu južnoameričkih Indijanaca poprimila pozitivna obilježja. Osobine koje čovjek pridaje

životinjama uglavnom su ljudske osobine – što je oznaka antropocentrizma koja je prisutna u mnogim jezicima –

koje su počesto negativne, a odraz su čovjekova suživota i afektivnog odnosa prema životinjama s kojima je u

kontaktu. Objašnjenje zašto je zapadni kulturni krug pridao lisici obilježje lukavosti može ležati u činjenici što se

lisica kada nema hrane u svome staništu spušta do ljudskih nastambi i hrani uglavnom sitnom peradi (npr.

kokoši). Lisica počesto umakne čovjeku, a on sam ostane uskraćen za egzistencijalna dobra. Prema tome,

lukavost lisice može se objasniti činjenicom da lisica uglavnom nadmudri čovjeka u krađi njegovih dobara, dok

obilježje zlog leži u činjenici što čovjeka krađa dobara donekle egzistencijalno ugrožava. Osim toga, zoolozi

danas drže da lisica doista jest snalažljiva u svome svakodnevnom životu, što iznova koristi u preživljavanju.

Ipak, lukavost je tu sporna, a ponajviše zlo. S druge strane, južnoamerički Indijanci, koji uglavnom žive u skladu

s prirodom, životinje promatraju u kontekstu prirode, pridajući im mitska svojstva. Pridavanje mitskih svojstava

13

Rekli smo da generativisti metaforu smatraju marginalnom jezičnom pojavom,

anomalijom koja odudara od ''normalnog'' jezičnog tkiva. Kognitivisti, s druge strane,

metaforu smatraju ljudskim načinom ''shvaćanja i izražavanja složenih, apstraktnih i

nepoznatih stvari pomoću kategorija konkretnih i odavno poznatih stvari'' (Tabakowska,

2005: 11). Istražujući metaforu u duhu kognitivne lingvistike, George Lakoff s filozofom

Markom Johnsom i teoretičarem književnosti Markom Turnerom, uvjerljivo je dokazao da je

''metafora jedan od temeljnih načina funkcioniranja ne samo jezika poezije nego i jezika

uopće'' (Tabakowska, 2005: 14). Metafora je za kognitiviste jedan od kognitivnih procesa, tj.

''način mišljenja''.

Strukturalisti i generativisti također zanemaruju uporabni jezik12, dok kognitivna

lingvistika jezik ''promatra kroz njegovu upotrebu u svakodnevnim kontekstima'' (Stanojević,

2013: 20), te kao dokaze svojih postavki uzima korpusne podatke, svjedočenja živih

razgovora i slično. Shodno tome, kognitivna lingvistika funkcionalan je pristup jeziku gdje se

jezične strukture ne promatraju kao dio jezičnog inventara povezanih određenim pravilima,

već se ''svaka jezična struktura gleda [...] u interakciji s drugim jezičnim strukturama''

(Stanojević, 2013: 20). Budući su interaktivne, one se mogu kombinirati u različite

konstrukcije, a te konstrukcije u još veće konstrukcije i tako dalje. Gramatika je prema tome

konstrukcijska, gdje svaka pojedina jezična jedinica (koja je i sama stanovita vrsta

konstrukcije) ''na neki način pridonosi značenju veće konstrukcije koje je dio'' (Stanojević,

2013: 34). Govornikov odabir gramatičke konstrukcije, te promjene unutar takve gramatičke

konstrukcije, na morfološkoj, sintaktičkoj ili semantičkoj razini, odraz su različitosti u

govornikovu shvaćanju neke objektivne konfiguracije, odnosno poimanju svijeta.

Promotrimo već spomenutu rečenicu: Crvene su boje. U toj se rečeničnoj konstrukciji

značenje i oblik riječi boja stapaju sa značenjem i oblikom općenite gramatičke konstrukcije

životinjama nije slučaj samo kod južnoameričkih Indijanaca. Mnoga ''primitivna'' društva različitim životinjama

pridaju mitska svojstva. Osim toga, čini se da u ''primitivnim'' društvima antropocentrični pogled na svijet nije

toliko zastupljen. Drugo je pitanje zašto se u našoj kulturi konjima i guskama pridaje obilježje gluposti.

Objašnjenje ponovo može ležati u činjenici ljudskog pridavanja negativnih ljudskih osobina životinjama, koje se

velikim dijelom odnose na intelekt. Uzrok tome može biti što čovjek uglavnom smatra da jedino on posjeduje

razum, dok su životinje obilježene instinktivnim nagonom (danas se sve više rasvjetljuje kako velik broj

životinja ima neke intelektualne sposobnosti: dugoročna memorija, apstraktno mišljenje kod dupina i sl). Tako

često možemo vidjeti kada neki čovjek životinji želi nešto objasniti ili je navesti da učini što on hoće, životinja

ili odbije izvršiti zapovijed ili jednostavno ne razumije što čovjek želi. Čovjek u tim trenutcima počesto zaključi

da životinja ne razumije što on hoće, pa je okarakterizira glupom. Zanimljivo je, s druge strane, da čovjek

životinju smatra pametnom ako ona izvršava naredbe koje joj zadaje. Poput konja koji nauči ''plesati'', tj.

paradirati. Paradnom konju će se pridati svojstvo intelekta, dok drugom konju koji isto ne učini pridat će se

(uglavnom) svojstvo pomanjkanja istog, jer, navodno, taj ples on ne zna otplesati, pa je stoga glup. Slični razlozi

se mogu pripisati negativnoj konotiranosti gusaka. 12Što je zapravo neobično jer temeljna je funkcija jezika komunikacija.

14

genitiva (koga? čega? > boje). Stapanjem navedenih oblika i značenja nastaje nova, složena

jedinica boje, koja je pak dio veće konstrukcije su boje i tako dalje. Međutim, doprinos svake

jedinice značenju konstrukcije nije linearan, jer konstrukcija, kako značenjski tako i oblikom,

''nije linearni zbroj jedinica od kojih se sastoji'' (Stanojević, 2013: 34). To se najbolje vidi na

primjeru frazema. Uzmimo kao primjer: zamazati oči (komu). Značenje potonjeg frazema:

prevariti ili obmanuti koga određenom radnjom i sakriti nešto nepovoljno, ne proizlazi iz

''značenja pojedinih sastavnica frazema, nego tek iz čitave konstrukcije'' (Stanojević, 2013:

34). Mi bismo mogli zamisliti da radnja mazanja očiju može imati za cilj sakriti nešto

povoljno, npr. rođendansko iznenađenje, ali se dotični frazem jednostavno ne koristi u tom

kontekstu. Značenje nepovoljnosti tako ne proizlazi iz značenja pojedinih sastavnica, već iz

cijele konstrukcije. O važnosti konstrukcije svjedoče i neke riječi koje je nemoguće zamisliti

izvan određenih konstrukcija. Stanojević navodi riječ nadohvat, te ističe da će nam gotovo

sigurno odmah ''pasti na pamet konstrukcija nadohvat ruke'' (Stanojević, 2013: 35). Potonje je

imalo i gramatičke posljedice: prijedlog nadohvat pojavljivao se češće s dativom, a danas je

češći uz genitiv.

Pregled kognitivnolingvističkog pristupa jeziku ovime zasigurno nije kompletan, niti

su istaknute sve razlike jezičnih opisa strukturalističke i generativističke teorije u odnosu na

onu kognitivnolingvističku. Ipak, možemo zaključiti da se sve svodi na ''jednu osnovnu

razliku u pogledu na jezik u široku ontološkom kontekstu'' (Tabakowska, 2005: 15).

Kognitivnisti negiraju potpunu samostalnost pojedinih sastavnica jezika, te tvrde da su

razgraničenja fonologije, leksika, morfologije i sintakse u principu praktične prirode – te

tradicionalno izdvajane komponente ''u biti čine jedinstven kontinuum'' (Tabakowska, 2005:

15). Isto je s granicom koja dijeli semantiku od pragmatike – ona je dogovorena radi

uspješnosti jezičnih analiza. Kognitivnisti smatraju da jezik nije neovisan i samostalan entitet.

Dapače, budući je neposredan odraz ljudske spoznaje, treba ga istraživati ''kao neodvojiv

aspekt opće strukture ljudskoga uma'' (Tabakowska, 2005: 15). Da bi istraživali jezik moramo

istraživati opće spoznajne procese koji nisu uvjetovani isključivo psihološkim čimbenicima,

već kulturnim i društvenim. U tom smislu jezik, kao predmet istraživanja, mora biti

''ugniježđen u širok psihološki, sociološki i kulturološki kontekst jer ljudski je jezik predodžba

našeg svijeta pa ga stoga valja promatrati u kontekstu svijeta'' (Tabakowska, 2005: 15).

15

2.1.1. Konstruiranje značenja: čimbenici stabilnosti i varijacije i ukotvljena spoznaja

Ako smo si ikada postavili pitanje kako to da se ljudi razumiju i kako funkcionira

jezik, vjerojatno smo došli do zdravorazumskog zaključka: sve što znamo o svijetu dostupno

nam je putem osjetila, a ono što smo osjetili (čuli, vidjeli, itd.) opisali smo jezikom, te smo

tako došli do jezičnog opisa svijeta. Prema tome, ako kažem Pas trči ulicom, riječi u

navedenoj rečenici na neki su način povezane sa stvarima na koje se odnose, a značenje

rečenice zbroj je navedenih''stvari'': pas, trčati i ulica te određenih gramatičkih kategorija koje

se u rečenici neizbježno moraju pojaviti. Međutim, problem kod ovakvog shvaćanja je kako

objasniti da se ljudi međusobno razumiju unatoč tomu što naša osjetila nisu sasvim pouzdana:

oko je tromo, osjet topline je relativan i spor, uho ''pamti'' buku itd. Zbog nepouzdanosti

osjetila teško je doći do ''točnog'' opisa svijeta u kojem se nalazimo. Kako, dakle, nadilazimo

ograničenja naših osjetila i kako znamo točno opisati događaje u svijetu?

Stabilnost i varijaciju znanja u kognitivnoj lingvistici osiguravaju ''čovjek i njegova

okolina – naš um, naše tijelo i svijet koji nas okružuje'' (Stanojević, 2013: 24). Smatra se da je

um utemeljen na spoznajnim načelima13

, a jezik se ne izdvaja od ostalih spoznajnih

sposobnosti, već se smatra njihovim dijelom. Stabilnost znanja, kažu kognitivci, nije proizvod

logičkih formula, ''nego proces koji ovisi o kulturi, pojedinom komunikacijskom činu i

čovjekovim spoznajnim sposobnostima (koje su ograničene njegovim tijelom)'' (Stanojević,

2013: 24). Primjerice, istu objektivnu situaciju govornik jezično može konstruirati na različite

načine. Promotrimo sljedeće rečenice:

1) Niti oni mene zovu zbog narudžbe, niti ja više odlazim k njima.

2) Sutra moram doći k njima, jer sam tamo kupio sjeme.

U obje je rečenice situacija kretanja prema nekim osobama ista, ali se u primjeru (1) govornik

koristi glagolom ''odlaziti'', koji znači udaljavanje od neke referentne točke, dok glagol ''doći''

u primjeru (2) znači približavanje nekoj referentnoj točci. Konfiguracija je, dakle, ostala ista,

ali se promijenila referentna točka: u (1) to je govornikov položaj, a u (2) referentna je točka

mjesto gdje se nalaze ''oni''. Razlika u glagolom otići i doći opisanom smjeru kretanja ilustrira

prethodno istaknutu tvrdnju da govornik istu objektivnu situaciju može jezično konstruirati na

različite načine. Iz toga proizlazi da govornikov objektivni smještaj u odnosu na neku

13

Stanojević navodi da su psiholozi otkrili da je um utemeljen na spoznajnim, a ne na logičkim načelima. Neka

su spoznajna načela: načini na koje djeluju naša osjetila, naša pažnja, pamćenje i kategorizacija znanja (Vidi

Stanojević, 2013: 24).

16

situaciju uopće ne mora imati presudan utjecaj na konceptualizaciju, već da je ''govornikovo

shvaćanje neke objektivne konfiguracije [...] ključno [...] za jezični izraz'' (Stanojević, 2013:

25). Ovdje bismo mogli spomenuti klasičan primjer polupune, odnosno poluprazne čaše.

Objektivno čaša je i polupuna i poluprazna, tj.sadrži količinu tekućine koja se može izaziti,

naprimjer, u decilitrima, a tekućina ispunjava polovicu od potpune zapremnine čaše.

Govornik na sebi svojstven način razumijeva količinu sadržaja u čaši te odlučuje koji će od

dva navedena izraza upotrijebiti prilikom konstruiranja jezičnog izraza. Vidimo da korisnik

danog jezika iskustva objektivnog svijeta pretvara u njegovu subjektivnu interpretaciju. Je li

čaša polupuna ili poluprazna ovisi o našem trenutnom predočavanju tekućine u čaši14

. Upravo

to predočavanje, ''koje ključno ovisi o čovjeku kao subjektu konceptualizacije, naziva se

konstruiranje značenja'' (Stanojević, 2013: 38). Tu se vidi spona između spoznaje i jezika,

odnosno kako se kognitivne sposobnosti odražavaju u jeziku. U potonjim primjerima riječ je o

promjeni točke gledišta, a neke kognitivne sposobnosti su još: sposobnost pažnje,

uspoređivanje15

, odabir perspektive i ustrojavanje. Konstruiranje značenja dinamičan je

proces jer se odvija u realnom vremenu i u određenoj situaciji, međutim znanja koja

posjedujemo ipak mogu biti istovjetna kod većeg broja ljudi i situacija, odnosno relativno

nepromjenjiva.

Ovdje moramo pripomenuti da iako odluku o prikladnosti nekog izraza prilikom

predočavanja neke objektivne situacije donosi korisnik jezika (doći ili otići), korisnik je

također ograničen i na neki način prisiljen iskoristiti neku od mogućnosti koju mu nudi njegov

jezik. Dostupnost svih mogućnosti koje predviđa paradigma danog jezika sankcionirane su

jezičnom konvencijom, a takav je postupak Ronald Langacker nazvao konvencionalnim

predočavanjem (eng. conceptual imagery) ili načinom izgradnje scene (eng. scene construal).

14

Riječ polupun znači da neki spremnik sadrži polovinu nečega od svoje potpune zapremnine, tj. da je pun do

pola, a od pola prazan, a riječ poluprazan znači da neki spremnik nije potpuno prazan, već da je do pola prazan,

a odpola pun. Osim subjektivnog shvaćanja pojedine situacije, barem kako se namačini, ovdje je važno i naše

znanje koje imamo o (1) spreminicma, koji ne mogu biti ispražnjeni od neke tekućine od dna do polovice, a puni

tom tekućinom od polovice do vrha i (2) o podizanju nivoa tekućine od dna prema vrhu kada se spremnik (ovdje

čaša) puni, odnosno o spuštanju nivoa tekućine od vrha prema dnu kada se spremnik prazni. Uz potonje, od

presudne su važnosti govornikove referentne točke: gornji rub (vrh) čaše i dno čaše. Ako je referentna točka vrh

čaše onda je čaša poluprazna, jer od vrha do nivoa tekućine nedostaje (prazno je) polovina tekućine. Ako je

referentna točka dno čaše onda je čaša polupuna, jer od dna do nivoa tekućine čaša sadrži (puno je) polovinu od

pune zapremnine. Ujedno, čini nam se zgonim spomenuti da svaka od tih riječ ima različite aksiološke

implikacije – puno, pa makar i do pola, uvijek je bolje od praznog (pa makar i do pola!). Međutim, mi kao autori

uvijek ćemo se izraziti da je čaša poluprazna, ali ne zato što smo pesimisti, već stoga što smatramo da u čaši

nedostaje još polovica sadržaja, tj. da je čaša napola prazna. 15

Klasična je aristotelovska postavka da je osnovni element spoznajnog procesa pravljenje usporedbâ: traženje

sličnosti i razlika među stvarima. Zbog te sposobnosti mi različita iskustva dovodimo u neku vrstu veze. Procesi

koji se javljaju kod uspoređivanja su: kategorizacija, konceptualna metafora i odnos lika i pozadine. Mi se u

ovome radu posvećujemo konceptualnoj metafori kao jednom od spoznajnih procesa.

17

Iz tog razloga iako je ''značenje'' istoznačno konceptualizaciji, ono nije samo ''sustav

konceptualnih sadržaja [...], nego i način na koji govornik predstavlja te sadržaje''

(Tabakowska, 2005: 39). Ujedno, mogućnost izgradnje neke scene na različite načine izvor je

''nastanka jezičnih konvencija, ali i čimbenik koji uvjetuje odabir među postojećim

konvencijama'' (Tabakowska, 2005: 40).

Unatoč tomu što se isti objektivan prizor može predočiti na različite načine (što

naravno ovisi o govornikovu smještaju u vremenu i prostoru, namjerama govornika,

sugovorniku, znanju jezika i sl.), kognitivni lingvisti smatraju da je moguće ''postići stabilnost

znanja u konkretnim situacijama, što je posljedica istog ili vrlo sličnog ustroja ljudskih tijela,

neuroloških i psiholoških procesa, razmjernih sličnosti u nekim iskustvima i nekih sličnosti u

prirodnoj i kulturnoj okolini u kojoj živimo'' (Stanojević, 2013: 27). Svi navedeni elementi, u

nekoj mjeri, doprinose stabilnosti i varijaciji znanja te utječu na ispravno tumačenje jezičnih

izraza.

Sve ljudske jedinke dijele velike sličnosti u pogledu ustroja tijela i neuralnih procesa:

čovjek je sposoban čuti frekvencije u rasponu od oko 20 do oko 20000 herca, te ne očekujemo

velika odstupanja među ljudskim jedinkama. Individualne razlike, kojih može biti, nemaju

bitne posljedice za konceptualni sustav, pa tako ni za jezik. Dakle, fizičke i neuralne sličnosti

ljudskih jedinki doprinose stabilnosti. Osim toga, sve su ljudske jedinke uronjene u neku

okolinu s kojom su u stalnoj interakciji, a one pak mogu biti ili slične ili potpuno različite.

Ljudska vrsta živi gotovo na svim nastanjivim područjima Zemlje: od planinskih područja

poput Himalaja, preko sušnih predjela saharske Afrike do indonezijskog otočja. Sasvim je

jasno da su to životne okoline dijametralno suprotnih obilježja gotovo u svakom smislu,

pačinjenica da neke životinje koje žive u saharskoj Africi ili u indonezijskom otočju ne žive

na planinskom lancu Himalaja ne iznenađuje. Međutim, upravo naizgled banalna činjenica

(ne)postojanja neke životinje u određenom području može uvjetovati različitost znanja, a ta

različitost bit će uzrok kulturne varijacije.

Valja istaknuti i uvijek imati na umu da odnosi stabilnosti i varijacije nisu linearni.

Razlog tomu je što se čovjekov odnos sa svijetom ne temelji samo na percepciji određenog

svijeta ili na usvajanju objektivno zadanih kategorija, već on uvijek uključuje i ''interakciju s

vanjskim svijetom, promjenu tog svijeta i interaktivnu konstrukciju kategorija'' (Stanojević,

2013: 27). Interakcija čovjeka s okolinom odvija se prema nekom već postojećem iskustvu, ali

ujedno stvara i novo iskustvo. Čovjek ujedno uči o svijetu i mijenja ga, što dovodi do novih

18

predodžaba. Odnos čovjeka i okoline naziva se strukturnim spajanjem (eng. structural

coupling), a javlja se ne samo na razini pojedinca ili neke određene zajednice, već na razini

cijele ljudske vrste. Promotrimo to na primjeru boja. Naša percepcija boja ''ovisi o našem

tijelu i neuronskom sklopovlju (jer nam naše tijelo omogućuje trikromatsku16

percepciju), što

je faktor koji ograničava ljudski rod i omogućava stabilnost'' (Stanojević, 2013: 27). To znači

da svi ljudi imaju isti temelj za izgradnju koncepta boje. Međutim, različiti jezici imaju

različit broj riječi kojima označavaju boje, ''što može uvjetovati različitu kategorizaciju

svijeta'' (Stanojević, 2013: 28). Kao govornici hrvatskog jezika, mi imamo riječ za plavu i za

zelenu boju, pa tu razliku naglašavamo čak i kada ona perceptivno nije najistaknutija. Sigurno

nam se dogodilo da smo s nekim raspravljali je li boja koju trenutno promatramo zelena ili

plava te smo se bili spremni i porječkati oko toga tko je u pravu. Za razliku od govornika

hrvatskog jezika, govornici tarahumarskog jezika iz sjevernog Meksika tu razliku ne

naglašavaju, jer u njihovom jeziku samo je jedna riječ i za plavu i za zelenu boju17

. Shodno

tome, ''našu kategorizaciju svijeta jednim dijelom određuju naš jezik i kultura, što omogućuje

varijaciju. [...] Različiti faktori stabilnosti i varijacije u stalnom su odnosu, određujući i

stvarajući percepciju svijeta.'' (Stanojević, 2013: 28). Iz potonjih primjera i razlaganja

možemo vidjeti i utvrditi da su spoznaja i jezik međusobno isprepleteni.

Nadalje ćemo nešto više reći o temeljnim skupinama elemenata koji uvjetuju

stabilnost i varijaciju, a to su elementi vezani uz naše tijelo i percepciju (utjelovljenje) te

koncepti i kultura, koji su elementi ustroja našeg znanja na višim razinama. Svi navedeni

elementi dovode do ukotvljene spoznaje (eng. grounded cognition).

16

Trikromatska percepcija ili trikromija je ''miješanje triju odabranih spektralnih boja koje u prikladnim

omjerima daju skoro sve tonove boja'' (Hrvatski jezični portal, 3. ožujka 2015.). 17

Ovdje se dodirujemo područja relativizma i univerzalizma, onoga što se kraće naziva Sapir-Whorfovom (ili

samo Whorfovom) hipotezom. Prema Sapir-Whorfovoj hipotezi ''specifičnosti strukture pojedinih jezika imaju

utjecaja na pogled na svijet ljudi koji njima govore i na njihovo ponašanje u odnosu prema stvarnosti koja ih

okružuje. Po tome bi ljudi živjeli u donekle različitim pojmovnim svjetovima, a ove razlike – u sferi percepcije

prostorno-vremenskih, uzročno-posljedičnih i drugih odnosa – bile bi uvjetovane posebnostima gramatičke

strukture njihovih materinjih jezika, čije kategorije nameću osobene načine segmetiranja i klasificiranja

iskustvenog svijeta'' (Lee Whorf, 1979: 9; iz predgovora Ranka Bugarskog). Hipoteza je sporna već u temelju

svoje formulacije, a opći zaključak – učvršćen brojnim empirijskim dokazima i istraživanjima – glasio bi da se

ona ''vjerojatno ne može ni dokazati ni opovrgnuti na neki realno izvodljiv i uvjerljiv način'' (Lee Whorf, 1979:

10; iz predgovora Ranka Bugarskog). Međutim, pitanja koja je potakla navedena hipoteza još uvijek ostaju

otvorena.

19

2.1.1.1. Utjelovljenje

Potaknuti različitim neuropsihološkim dokazima, kognitivni znanstvenici tvrde da

tijelo igra ključnu ulogu u percepciji te u svojim tumačenjima ističu da mogućnosti i

ograničenja percepcije uvjetuju ljudsko poimanje stvarnosti. Skup svih tendencija i

ograničenja ''koji povezuju perecpciju i konceptualizaciju zove se utjelovljenje, a očituje se na

različitim razinama – od razine pojedinih neurona do kulturne razine'' (Stanojević, 2013: 28).

Govoreći o rasponu frekvencija koje čovjek može čuti, natuknuli smo da tijelo ima

veoma predvidljiv utjecaj na način na koji shvaćamo okolni svijet: sve što je izvan

perceptivnog dosega naših osjetila, mi jednostavno ne možemo osjetiti. Zbog fizičkih

ograničenja naše tijelo nije u stanju opaziti određen raspon i broj taktilnih, vizualnih,

gustatornih, auditivnih i olfaktornih podražaja. Tako mi ne možemo čuti ultrazvučne pseće

zviždaljke čiji je zvuk na frekvenciji iznad naše gornje granice percepcije, niti možemo vidjeti

ultraljubičaste boje koje vide pčele, neke ribe, ptice pa čak i mačke. Osim što tijelo utječe na

naše shvaćanje svijeta, ono ujedno utječe na ''tumačenje podražaja koji se nalaze unutar

granica naših osjetila'' (Stanojević, 2013: 29). Tu je ključna interakcija opažanja i shvaćanja,

koja je duboko usađena u naše tijelo – naše je ''shvaćanje ili zamišljanje nekog predmeta

izravno [...] vezano uz percepciju tog predmeta i načine na koji ga koristimo'' (Stanojević,

2013: 29). S obzirom na potonje treba napomenuti kako neka istraživanja pokazuju da se isti

dio mozga aktivira prilikom vizualne percepcije i zamišljanja neke stvari, dok druga govore o

zrcalnim neuronima koji se aktiviraju kada učinimo neku radnju i kada tu radnju zamišljamo.

U neurološkom smislu, zamišljanje je slično percepciji, a ''budući je percepcija utjelovljena,

možemo reći da je i zamišljanje utjelovljeno'' (Stanojević, 2013: 29).

Čini nam se zgodno ovdje pripomenuti – iako je digresija izvan konteksta

utjelovljenja, ali se u nekoj mjeri odnosi na zamišljanje – kako je naša pretpostavka da u

velikoj većini slučajeva nije moguće zamisliti (začeti nešto u mislima, predočiti nešto u

mislima) išta bez upotrebe riječi, štoviše, da uopće ne možemo ozbiljnije misliti bez riječi. Na

to nas je potaklo sljedeće. Pokušali smo zamisliti planinu, ali nam je bilo veoma teško prizvati

misao planine u svijest dok najprije u sebi nismo rekli riječ planina. Dakle, kada smo u sebi

rekli planina misao o planini javila se odmah. Misao planine bez prethodne upotrebe riječi

planina uspjeli smo prizvati u svijest tek nakon stanovitog vremena i uz popriličnu

koncentraciju, ali bi ta ista misao relativno brzo iščeznula ustupivši mjesto nekim drugim

20

mislima. Slijedom toga zaključili smo da mi uopće ne možemo misliti o ičemu bez riječi. O

svemu o čemu govorimo u našem radu nije moguće promišljati bez paralelenog unutarnjeg

monologa. Isto tako mi ne možemo misliti o, npr., bruto domaćem proizvodu Hrvatske po

glavi stanovnika ili susjednoj nam galaksiji Andromedi, ako se ne koristimo riječima (tj.

vodimo unutarnji monolog) da te iste misli o tim ''stvarima'' prizovemo u svijest. Potonje je u

skladu s Lakoffovom i Johnsonovom pretpostavko da je misao ''većim dijelom nesvjesna''

(Kovecsz, 2005: 192), a vidimo, dakle, da posredstvom riječi ona ulazi u predjele naše

svijesti.

Prema ovim postavkama, riječi nam omogućuju da na neki način ''uhvatimo'' misli i

fiksiramo ih u svijesti, te ujedno otvaraju mogućnost da ih potom dovodimo u odnose s

drugim mislima, razrađujemo određenu misao itd. Bez riječi misli bi ''vrludale'' nepreglednim

područjem našeg uma bez neke jasne predodžbe što one konkretno jesu, što s njima hoćemo

ili možemo i sl. Misao bi prema ovim postavkama, kako kaže Miščević, ''bila nešto

neuhvatljivo i bezoblično bez pomoći jezika'' (Miščević, 2003: 80). Međutim, izgleda da

potonje ne potvrđuje nemogućnost mišljenja bez jezika, jer kako bi onda dijete moglo naučiti

materinji jezik ako nema nikakvih misli prije nego jezik počne učiti18

, ili kako uopće

uspijevamo doći donekih novih ideja za koje još nemamo jezični izraz? Osim toga, kako

učimo strane jezike ako nemamo neki neutralni ''jezik misli'', već smo vezani isključivo za

materinji jezik?

Ovdje moramo učiniti distinkciju između odnosa riječi i misli i jezika i misli, jer veliki

se dio mišljenja, kako veli Whorf, ''uopće nikada ne izvodi u riječima'' (Lee Whorf, 1979: 180,

fusnota 1), a osim toga, Edward Sapir je sasvim nedvosmisleno istaknuo kako ''lingvist nikada

ne bi smio pogriješiti poistovjećujući jezik s njegovim rječnikom'' (Sapir, 2013: 167). No,

18

Neka istraživanja pokazuju da djeca na neki način uče i prije rođenja, tj. dok su u majčinoj utrobi. Istraživanje

na koje se mi referiramo za nas je zanimljivo jer se radi o tome da se nerođene bebe u majčinoj utrobi upoznaju s

nekim uzorcima zvuka koji su povezani s određenim jezicima. Istraživanje je obuhvatilo tri grupe djevojčica od

kojih su jednu grupu sačinjavale djevojčice koje su kao novorođenčad posvojene iz Kine, ali govore jedino

francuski i nisu bile izlagane kineskom jeziku. Sudionice su imale od 9 do 17 godina, te su njihove moždane

aktivnosti prilikom izlaganju kineskom jeziku bile snimane magnetskom rezonancom. Kada su bile izložene

zvukovima kineskog jezika, iako ga nikada u životu nisu govorile, mozak je tih djevojčica prepoznao uzorke

zvuka kao nešto jezično važno. S druge strane, grupa djevojčica koja je od rođenja bila upoznata samo s

francuskim jezikom nije prepoznala te zvukove na način kako se to dogodilo u prethodno navedenoj grupi

djevojčica. Istraživanje je pokazalo da se nesvjestan mozak još uvijek ''sjeća'' tog prvog jezika kojem je bio

izložen tijekom trudnoće i godinama kasnije (Vidi Znanost, hrvatski popularno-znanstveni portal, 8. ožujka

2015.). Potonje nipošto ne sugerira da nerođena djeca uče jezik ili da misle još u majčinoj utrobi, ali bi bilo

zanimljivo kada bi odgovorilo na pitanja utječe li u ikojoj mjeri na rani razvoj mehanizma za usvajanje jezika

(eng. LAD – language acquisition device; naziv koji je skovao Noam Chomsky za pretpostavljenu urođenu

sposobnost koja djeci omogućuje brzo usvajanje jezika) i utječe li posljedično u ikojoj mjeri na razvoj misaonog

aparata ili se ti mehanizmi ipak razvijaju neovisno o tome što mozak djeteta već u utrobi majke pamti zvukove

povezane s jezikom.

21

intrigantna kakva postavka o uvjetovanosti mišljenja jezikom jest, koja je uostalom u

različitim etapama ljudskog promišljanja o jeziku bila predmetom mnogih lingvističkih,

psiholoških i filozofskih razmatranja, ipak se čini da nije točna. Jezik i misao se u nekoj točki

doista paralelno razvijaju u umu svake individue, ali najispravnije očitovanje o ovoj

problematici može ležati u umjerenoj varijanti zamisli da misao daje značenje jeziku. Po tome

''dijete počinje s ograničenim repertoarom 'ideja' koje imaju sadržaj (značenje) nezavisno od

jezika, i uči materinji jezik pomoću tih ideja. No, učenje jezika proširuje horizonte misli, tako

da onda jezik i misao djeluju jedno na drugo – jezik obogaćuje mišljenje novim sadržajima, a

mišljenje razvija te sadržaje naslijeđene iz jezika'' (Miščević, 2003: 83). Osim toga,

istraživanja u okviru psihologije pokazuju da djeca posjeduju misao prije nego nauče

materinji jezik. Ipak, i teza o jeziku misli susreće se s problemima, pa se tako postavlja pitanje

odakle značenje (sadržaj) misli? Što točno čini moju misao o, npr., Zadru mišlju na Zadar? Mi

se nećemo dalje baviti ovim pitanjem, već ćemo samo napomenuti da se svojstvo misli da se

odnosi na neki predmet naziva intencionalnošću misli.

Naša pretpostavka i primjeri, ma s koliko se problema susretali, čini se da ipak

donekle mogu potvrditi da riječi na stanoviti način služe kao ''klopke'' ili ''posude'' za misli.

One, rekli bismo, uvjetuju našu sposobnost mišljenja utoliko što svaka misao traži svoj simbol

koji će zaposjesti u svojoj mnogoprotežnosti i u kojem će naći svoje uporište i ''glas''. Dapače,

u kojemu će naći svoj odredljiv, prepoznatljiv i objavljiv medij koji će je iznijeti u svijet i

učiniti je živom.

Vratimo se na vezu jezika i tijela. Povezanost jezika i tijela ogleda se i na višim

razinama od spomenutih. Ranije smo govorili o izrazima podnožje planine, grlo boce i noga

stola te o vezi prijedloga u u afričkim jezicima s izrazima za dijelove tijela. U poglavljima

koja slijede prikazat ćemo vezu gledanja i razumijevanja koje se očituju na razini leksema i

frazema. Zaključno treba nedvosmislenoreći – DA! Ljudsko tijelo utječe na način na koji

primamo vanjski svijet, a time ''i na ustroj čovjekova znanja o svijetu. Utjelovljenje ne samo

da omeđuje opseg unosa, nego, zajedno s iskustvom, sudjeluje u oblikovanju konceptualne

strukture.'' (Stanojević, 2013: 29).

22

2.1.1.2. Utjecaj kulture i društva na ustroj znanja

Ranije smo rekli da ljudi žive u određenim prirodnim i kulturnim okolinama koje su u

odnosu strukturnog spajanja s našim umnim procesima, te da se ono javlja na razini cijele

vrste. Različitim shvaćanjima svijeta kojima doprinosi kultura, poprilično je poznat svima jer

smo se ili osobno susretali s ljudima iz drugih kultura ili smo o njima doznali posredno iz

medija i inih izvora. Tako primjerice, prema nekim svjedočanstvima putopisaca, ljudi u

Mongoliji jedu isključivo meso, dok im je povrće gotovo prehrambena nepoznanica. S druge

strane, u Hrvatskoj se, doduše, uglavnom za ručak jede meso, ali je isti gotovo nezamisliv bez

povrća barem u nekom obliku. Također, nomadsko stanovištvo Mongolije živi u jurtama:

velikim, okruglim polutrajnim šatorima s vertikalnim zidovima i stožastim krovom; dok je u

Hrvatskoj takav život nezamisliv. Naši su stambeni objekti ili obiteljske kuće od čvrstih

materijala poput kamena, cigli, drveta i sl. ili stanovi u stambenim zgradama i neboderima, a

Hrvati nisu skloni nomadskom životu. Navedene razlike, naravno, kulturne su razlike koje

proizlaze iz lokalnih običaja i životnog podneblja, te mogu ''imati utjecaja na jezik i naše

razumijevanje svijeta'' (Stanojević, 2013: 29).

Spomenuli smo da nomadsko stanovništvo Mongoliježivi u jurtama. U Hrvatskoj i

nekim drugim zemljama takvih nastamba nema – nama su poznate uglavnom zahvaljujući

putopisima, novinskim člancim i internetskim izvorima – pa u hrvatskom jeziku nema

izvornog izraza za jurtu, već funkcionira kao posuđenica. Zbog toga većini Hrvata jurtu

moramo opisno približiti kao nomadska nastamba slična šatoru ili kožni šator nomada

Centralne Azije i Mongolije. Možemo otići još i dalje. Na vrhu jurte pruće krovne

konstrukcije drži kružni otvor koji se naziva shanyrak (kod nas se u nekim internetskim

izvorima transfonemizira kao šangrak), a ujedno služi kao otvor iznad ložišta kroz koji izlazi

dim. U hrvatskom podneblju takav objekt ne postoji, pa ne postoji ni riječ za njega te ga

Hrvatima također moram opisno približiti kako bi razumjeli o čemu je riječ19

. Edward Sapir

se o ovoj problematici decidirano izjasnio rekavši kako ''ne treba ni spominjati da je sam

sadržaj jezika blisko povezan s kulturom'' (Sapir, 2013: 167), te dodaje da ''društvo koje ne

zna za teozofiju ne mora imati ni ime za nju; Aboridžini koji nikada nisu vidjeli konja niti su

za njega čuli morali su izmisliti ili posuditi riječ za tu životinju kad su je prvi put susreli''

(Sapir, 2013: 167). Mi bismo još dodali da je isto bilo engleskim kolonizatorima Australije s

19

Pojam jurte možemo pronaći u rječničkoj bazi Hrvatskog jezičnog portala, dok pretraga pojma šangrak ne daje

rezultate. Ovo uzimamo kao potvrdu da je pojam jurte relativno poznat u našem podneblju/jeziku, dok pojam

šangraka nije.

23

klokanima. Oni se nikada nisu susreli s tim životinjama, pa su morali pitati lokalno

stanovništvo kako se one zovu. Uz ovu priču se veže smiješna anegdota gdje su Aboridžini na

upite kolonizatora navodno odgovarali kangaroo što znači ne razumijem (vas), a ovi su

shvatili da je to naziv za životinju klokana. U engleskom jeziku kangaroo danas označava

životinju klokana20

.

Potonji opisi ilustriraju kako kulturne razlike imaju svoj odraz i u jeziku. Ipak, ne

zaboravimo da međukulturne varijacije često predstavljaju ''stabilnost u okvirima iste kulture''

(Stanojević, 2013: 30). Tako su znanja vezana uz povrće i (čvrste) stambene objekte slična u

cijeloj Hrvatskoj, dok su znanja vezana uz jurte i šangrak slična u cijeloj Mongoliji. U ovom

poglavlju govorit ćemo, dakle, o ulozi kulture kao čimbeniku stabilnosti i varijacije, definirat

ćemo što kognitivna lingvistika smatra kulturom te ćemo o stabilnosti i varijaciji govoriti na

razini predodžbenih shema.

Kognitivna lingvistika kulturom smatra sve ono što je ''različito od čovjekovog

biološkog nasljeđa'' (Stanojević, 2013: 30). Ovako široko definirana kultura upućuje na

zaključak da je svaki naš čin nužno uronjen u kulturu, ali i da ju tako široko shvaćenu

možemo povećavati ili smanjivati shodno našim potrebama. Do sada smo navodili po jednu

zemlju kao primjer jednog kulturnog kruga, ali isti kulturni krug može biti ili veći ili manji od

navedenih. Isti kulturni krug je zapravo relativan pojam, jer ovisi o tome što i koliko detaljno

to nešto promatramo. Primjerice, simbol polumjeseca i zvijezde u nekim situacijama imat će

veoma slična značenja u muslimanskom kulturnom krugu bez obzira na zemlju ili jezik (kao i

križ u kršćanskom, davidova zvijezda u židovskom, om u budističkom kulturnom krugu i sl.),

pa bi svi muslimani prema tome mogli biti dijelom istog, razmjerno velikog kulturnog kruga.

Također, možemo govoriti i o manjim kulturnim krugovima unutar većih kulturnih krugova,

npr. u različitim dijelovima Hrvatske uskršnji običaji su međusobno različiti. Tim slijedom

možemo se ograničiti i na razine manjih društvenih skupina (npr. subkulturnih skupina poput

hipstera, metalaca, hipija i sl.) pa sve do individualne razine.

Tako široko shvaćena kultura ''znači da kultura može imati utjecaja i na stvaranje vrlo

shematičnih i općenitih obrazaca koje ćemo nazvati predodžbenim shemama''21

(Stanojević,

20

Priča o nastanku engleske riječi kangaroo koja označava životinju klokana, više je legenda nego istina.

Moguće je međutim da naziv potječe od izraza koji je tamošnje domicilno stanovništvo Australije, konkretno

govornici guugu yimithirr jezika, koristilo za dotičnu životinju: gangurru, što znači sivi klokani (informacija je

preuzeta s http://www.pjesmicezadjecu.com/priroda-i-ljudi/klokan-znaci-ne-razumijem.html ). 21

Predodžbene sheme su ''shematični utjelovljeni obrasci pomoću kojih shvaćamo svijet'' (Stanojević, 2013: 30).

One omogućuju ustroj našeg iskustva, a imaju tri glavne značajke: izravno ih razumijemo, fleksibilne su i

24

2013: 30). Stanojević navodi istraživanje koje je dokazalo kako predodžbena shema

SPREMNIKA nastaje na temelju kulturnog iskustva vezanog uz uobičajen način korištenja

stvari u određenoj kulturi, a ne na temelju iskustva vezanog uz tijelo. U provedenom

istraživanju htjelo se provjeriti na koji će način mala djeca koja tek uče danski i zapoteški

jezik (San Marcos Tlapazola, Meksiko) imitirati radnju koju je učinio ispitivač. Zadatak se

sastojao od toga da su djeca mali predmet trebala staviti ili u spremnik ili ispod spremnika

okrenutog naopako. Danci su imali kao spremnik šalicu, a Zapoteci košaru, koja je dio

njihove svakodnevice. Pokazalo se da Danci u velikom broju slučajeva predmet stave u šalicu,

čak i onda kada je ispitivač stavio predmet ispod šalice. Mali Zapoteci, s druge strane, mnogo

su točnije ponavljali radnju koju je činio ispitivač. Razlog tomu je upravo kultura – dok se

šalice u Danskoj obično koriste u uspravnom položaju (kao i u većini zemalja zapadnog

kulturnog kruga, pa i šire), kod zapoteških Indijanaca košare se podjednako koriste u obje

orjentacije. Zbog toga su Danci preferirali uspravan položaj, dok Zapoteci nisu imali

tendenciju mijenjati položaj predmeta. Iz potonjeg možemo izvući zaključak da osim

utjelovljenja kao jednog od ograničavajućih čimbenika, ''unutar iste kulture različiti kulturni

elementi (primjerice, uobičajene stvari iz okoline i njihovo korištenje) također imaju važnu

ulogu kao jedno od ograničenja'' (Stanojević, 2013: 31), te zbog toga mali Danci i mali

Zapoteci imaju ponešto različitu predožbenu shemu SPREMNIKA.

Premda je ljudska sposobnost shematizacije u predodžbene sheme zajednička svim

jedinkama ljudske vrste te su slične u mnogim kulturama, one ipak nisu univerzalne u smislu

stopostotne identičnosti. Upravo na taj način kultura u koju smo uronjeni ''sustavno utječe na

naše znanje, a samim time i na jezik'' (Stanojević, 2013: 31). Kultura i spoznajne sposobnosti

nalaze se u međusobnom odnosu strukturnog spajanja u kojem spoznajne sposobnosti utječu

na kulturu i obrnuto.

Osim kulture, na ustroj znanja i jezik utječe naša jezična interakcija s drugim ljudima.

Čovjek je društveno biće, te je razumljivo da ljudi s kojima se družimo na nas imaju velik

utjecaj. Utjecaj okoline na jedinku najbolje se očituje kod tinejdžera, gdje pritisak vršnjaka

može doprinijeti kako promjenama u ponašanju tako i u jeziku. Sjetimo se samo šatrovačkog

kojim se koriste neke društvene skupine urbanih sredina poput Zagreba, Sarajeva, Beograda i

ustrojene su kao geštaltne cjeline (geštalt se odnosi na činjenicu da su neke cjeline složene od više dijelova, ali

imaju značenje kao cjelina, ne kao dijelovi). Sam proces shematizacije odnosi se na ''uzimanje u obzir samo onih

dijelova nekog elementa koji su nam u danom trenutku važni'' (Stanojević, 2013: 62), što činimo na temelju

različitih perceptivnih unosa. Neke su predodžbene sheme shema SPREMNIKA, DIJELA I CJELINE, RAVNOTEŽE,

SILE, SKALE i sl. Zbog njih neke različite stvari u svijetu prepoznajemo kao slične. Primjer predodžbene sheme

SPREMNIKA su: kutija, autobus, šuma, krevet, oko (npr. ''Nešto mi je upalo u oko.'') i sl.

25

sl., s intencijom da se izdvoje od ostatka društva i ''ostanu mladi'' (naravno, može biti i drugih

razloga, poput kriminala), a to su najčešće upravo tinejdžeri. Pripadnici tih skupina koristit će

riječi na način da permutiraju slogove: vopi, umjesto pivo, danglo umjesto gladan, rista

umjesto stari i sl. S druge strane, žele li zvučati starije, ozbiljnije i izdvojeni iz takvih skupina,

koristit će se uobičajenim rječnikom. Slično je i sa slangom koji je ''kao poseban tip govora

ograničen na 'izabrane' govornike, kojima služi kao poseban kod'' (Stamać, 1983: 71). U tom

smislu konstruiranje našeg identiteta u odnosu s drugima može ''utjecati na naš jezik i naše

znanje'' (Stanojević, 2013: 32). Osim toga, suživot s nekom društvenom skupinom može

utjecati i na način na koji zamišljamo određene koncepte. Koncepti pravovjernog i

krivovjernog (heretičkog) nemaju značenja izvan konteksta našeg funkcioniranja u

društvenom okruženju – ono što je za jedne prava vjera, za druge uopće ne mora biti. Na

koncu, bez društvenog konteksta ne bi bilo ni komunikacijskog čina, jer je za njegov ostvaraj

potreban drugi, odnosno sugovornik.

Iz navedenih razlaganja vidljivo je kako svijet konceptualiziramo na temelju naših

univerzalnih spoznajnih sposobnosti, ali, pošto je svaki čin korištenja spoznajnih sposobnosti

nužno uronjen u kulturu, kultura biva važnim elementom specifičnog i razlikovnog elementa

pojedine konceptualizacije. Kultura omogućuje i varijaciju (specifične međukulturne razlike) i

''ukotvljenje kulturnih shvaćanja u više kultura (pa čak i u svim kulturama) na temelju

zajedničkih elemenata koji su izvan čovjekova biološkog nasljeđa'' (Stanojević, 2013: 32).

Ovakav širok pogled u kojem su tijelo, kultura, ljudsko djelovanje i jezik elementi koji utječu

na stabilnost i varijaciju, naziva se ukotvljenom spoznajom (eng. grounded cognition).

Da sumiramo. Kognitivnolingvistički opis jezika, budući smatra da je za

razumijevanje prirode ljudskog jezika nužno razumijevanje prirode procesa ljudske spoznaje,

teži usklađenju, tj. mora biti usklađen s rezultatima istraživanja ljudske spoznaje. Zato se

prednost daje značenju, a semantika ''postaje čimbenik koji ujedinjava i motivira sve razine

jezika'' (Stanojević, 2013: 37). Značenje je u kongnitivnoj lingvistici istoznačno

konceptualizaciji, tj. ''osjetilnom iskustvu, stvaranju subjektivne konceptualne strukture koja

odgovara našem viđenju svijeta'' (Tabakowska, 2005: 38). Ljudi se natoč subjektivnosti

pogleda na svijet međusobno razumiju jer dijelimo zajedničke elemente koji su temelj

stabilnosti znanja: zajedničke su nam određene kognitivne sposobnosti koje koristimo kod

govora i razmišljanja te živimo u kulturnim zajednicama koje dijele neke slične poglede na

svijet i slična znanja o tome svijetu. Ipak, kako se svaka ljudska jedinka može zateći u

različitim situacijama i pojedine situacije može različito percipirati, ti će elementi biti temelj

26

varijacije. Mi kognitivne sposobnosti (između ostalog i metaforičnost) koristimo u realnom

vremenu te su one dinamične, ali ''ujedno mogu biti temelj ustaljenih struktura koje prizivamo

da bismo nešto prepoznali i razumjeli'' (Stanojević, 2013: 82). Tu se javlja druga dvostrukost:

odnos dinamičnosti i ustaljenost. Upravo se u tom sustavu stabilnosti i varijacije, ustaljenosti i

dinamičnosti nalazi i konceptualna metafora, o kojoj ćemo nešto više reći u sljedećem

poglavlju.

27

3. Metafora kao način mišljenja

Dugo se vremena u retoričkim, književnoteorijskim i lingvističkim krugovima

metafora smatrala jezičnom anomalijom posebne vrste, ''devijantnim oblikom jezičnog izraza

ili sporednom figurom govora'' (Čulić, 2003: 25). Promatrana uglavnom u kontekstu

književnosti – ponajviše pjesništva – držala se stanovitim jezičnim ukrasom, te se nije

pridavala prevelika pozornost i važnost njezinoj kognitivnoj funkciji. Aristotel je gledao na

metaforu kao uzimanje tuđeg imena, što se odnosilo na promjenu značenja pojedinih riječi, te

je od tada uglavnom bila promatrana kao figura riječi, iako se dokazalo da je sav jezik ''u biti

metaforičan'' (Stamać, 1983: 80). Tek se u okrilju kognitivne lingvistike u proučavanju

metafore fokus premjestio s ''metafore kao figure riječi na metaforu kao figuru misli'' (Štrkalj

Despot, 2014: 63). Kognitivnisti, kao što smo već ranije spomenuli, metaforu smatraju

jezičnim odrazom ljudskog mišljenja, odnosno načinom shvaćanja nepoznatih, složenih i

apstraktnih stvari pomoću kategorija odavno poznatih i konkretnih stvari. Ona u tom smislu

nije toliko stvar jezika, koliko oruđe koje nam omogućuje (metaforičko) mišljenje. Metafora

je za kognitiviste samo podrijetlom lingvistička pojava, koja postoji u jeziku zato što postoji u

misli. Prema tome, lingvističke su metafore, odnosno metafore u jeziku, ''izrazi metaforičkih

koncepata smještenih u konceptualnom sustavu mozga'' (Koveczs, 2005: 191). Metaforički

lingvistički izrazi tako očituju konceptualnu metaforu koja je jedan od kognitivnih procesa

konstruiranja značenja na temelju kojega povezujemo dvije konceptualne domene: izvornu

(eng. source domain) i ciljnu (eng. target domain). Metafora, kako ju poima kognitivna

lingvistika, ne pripada samo jeziku, već misli, mozgu, tijelu i društveno-kulturnoj praksi, ali

''ključnu ulogu ima metafora u misli'' (Koveczs, 2005: 191). Prema tome, metafora je

lingvistička, konceptualna, živčana, tjelesna i društveno-kulturna pojava koja istodobno

postoji na svim navedenim razinama.

Da je metafora sveprisutna u ''svakodnevnom životu, ne samo u jeziku nego u

mišljenju i djelovanju''22

(Lakoff, Johnson, 2003: 4), te da je naš konceptualni sustav, unutar

kojega djelujemo i mislimo, u osnovi metaforičke prirode, dokazali su George Lakoff i Mark

Johnson istražujući metaforu u duhu kognitivne lingvistike. Kako bismo približili ove

postavke poslužit ćemo se nekim primjerima.

22

''...pervasive in everyday life, not just in language but in thought and action'' (Lakoff, Johnson, 2003: 4).

28

Vjerojatno se svatko od nas svakodnevno susreće s metaforičkim izrazima u člancima

dnevnih novina ili na novinskim internetskim portalima, ali na iste ne obraćamo puno pažnje

jer su nekako samorazumljivi i dio često uobičajenog izražavanja. Za pronalazak primjera

metaforičkih izraza u novinskim člancima ne treba dugo tražiti, a mi izdvajamo sljedeći

primjer gdje posvećujemo pažnju izrazu žabu nije trebalo nagovarati da skoči u vodu:

(3) ''A onda je stigao novi profesionalni izazov, žabu nije trebalo nagovarati da

skoči u vodu, a valjda je nekakvu ulogu odigralo i onih desetak tisuća eura o kojima su pisali

mediji u to vrijeme.''23

Istaknuti izraz poprilično je frekventan te ga se možečuti kada netko nekome

sarkastično primjeti kako ga/ju nije bilo teško nagovoriti da učini nešto. S druge strane, ako

izraz protumačimo doslovno, došli bismo do zaključka kako on znači da neku žabu ne treba

dugo nagovarati da skoči u vodu. Što naravno nije slučaj. Primjećujemo da se značenje

istaknutog izraza temelji na metafori: osoba se metaforički predstavlja kao žaba, a prihvaćanje

profesionalnog izazova kao skok u vodu. Općenito uzevši radi se o metafori gdje se osobine

neke životinje pripisuju nekim ljudima.

Osim što se koristimo postojećim metaforama, metafore također konstruiramo sami u

svakodnevnom diskursu. One nisu nužno pjesničke metafore koje imaju funkciju ukrasa, već

predstavljaju način izražavanja kojim se tijekom komunikacije želi objasniti nešto složeno i

apstraktno. Ljudi se tako tijekom razgovora često služe metaforičkim izrazima koje zajednički

nadograđuju, razrađuju, mijenaju i slično. Primjer koji navodimo iz engleskog je govornog

jezika, a preuzeli smo ga sa snimke predavanja Raymonda Gibbsa Second of a Double

Feature: Metaphor and Embodied Cognition24

. Razgovor koji navodimo odvio se između

psihoterapeutkinje imena Judy i njezinog klijenta Howarda. Howard razgovara s Judy o

svome životu, a evo kako se razgovor odvija:

(4)

Judy: ''When you have a problem, what do you do with it?''

Kad imaš problem, što činiš s njim?

Howard: ''I usually let it be a problem. I don't usually do anything much...''

Obično pustim da bude problem. Obično ne učinim ništa previše... 23

Preuzeto sa:

http://www.slobodnadalmacija.hr/Reflektor/tabid/92/articleType/ArticleView/articleId/278899/Default.aspx . 24

Video snimka predavanja dostupna je na: https://www.youtube.com/watch?v=4q22v23u-Uc .

29

Judy: ''Does the problem go away if you don't do anything with it?''

Nestane li problem ako ne učiniš ništa s njim?

Howard: ''No, it get's worse... or it just complicates thing as you go further down the

road.''

Ne, postane gore... ili samo komplicira stvari kako nastavljaš dalje.

Judy: ''Can you look at your own life... look down the road of that line and see what's

that gonna do in your life?''

Možeš li pogledati svoj život... pogledati niz cestu te linije i vidjeti što će to učiniti u

tvome životu?

Howard: ''Look down the road?''

Pogledati niz cestu?

Judy: ''Yeah, kinda visualize what your own life will be like...''

Da, nekako vizualizirati kakav će biti tvoj život...

Howard: ''It will just continue the way it is...''

Samo će se nastaviti onako kako je...

Judy: ''Kind of like a snowball efect?''

Otprilike poput efekta grude snijega?

Howard: ''No, no,not a snowball. Just kinda floating, floating down the river...''

Ne, ne, ne grude snijega. Samo kao da pluta, pluta niz rijeku...

Judy: ''What's it like to be folating down the river? Tell me more.''

Kakav je osjećaj plutati niz rijeku? Reci mi više.

Howard: ''It's comfortable. It's safe... Everything just keeps on an even keel, you

know... You're just kinda floating.''

Ugodno je. Sigurno je... Sve ostaje isto, znaš... Samo nekako plutaš.

Judy: ''Kind of a canoe? Going down the river or...''

Poput kanua? Koji ide niz rijeku ili...

Howard: ''No, more like a great ole big barge... on a great big old river.''

Ne, više kao velika stara teglenica... na velikoj staroj rijeci.

Judy: ''Barge, very stable, kinda.''

Teglenica, veoma stabilno, otprilike.

30

Howard: ''Yeah, plenty of room to spread out and sit in the sun. Yeah, and you don't

have to worry about falling of the edge... And sun, you know, it's kinda hazy. It's not really

clear sun. It's kinda hazy. Kinda half asleep, that's what it's like.''

Da, mnogo je mjesta za protegnuti se i sjediti na suncu. Da, i ne moraš se brinuti da

ćeš pasti s ruba... I sunce, znaš, nekako je maglovito. Nije baš jasno sunce. Nekako je

maglovito. Nekako u polusnu, tako izgleda.

Judy: ''What happens when you kind of come to the falls, the falls that are down there,

about two miles down the river.''

Što se dogodi kada nekako dođeš do slapova, slapova koji su tamo, otprilike dvije

milje niz rijeku.

Howard: ''Get the hell of the river.''

Makneš se s rijeke.

Judy: ''That's certanly one way to handle it. Get out.''

To je sigurno jedno rješenje. Makneš se.

Howard: ''I feel a lot of discomfort. That's what happend just last month. I hit those

falls last month.''

Osjećam mnogo nelagode. To je ono što se dogodilo prošlog mjeseca. Nabasao sam

na te slapove.

(...)

U navedenom razgovoru za nas su važni podcrtani dijelovi, gdje se vidi da Howard i

Judy zajedno konstruiraju i izgrađuju metaforu koja se odnosi na Howardov život kao

putovanja. Judy u početku nudi metaforu Howardovog života kao ceste, a potom se Howard

pri opisu svoga života služi metaforom rijeke. Judy na to predlaže metaforu kanua, ali je

Howard ispravlja zamišljajući se više poput velike i stare teglenice, koja pluta na velikoj,

staroj rijeci. Riječ je o namjerno i uzajamno konstruiranoj metafori između govornika kako bi

jedno drugome pokušali promijeniti pogled na ono o čemu se govori. Ovdje se vidi kako se

metaforom svakodnevno služimo razmjerno kreativno, te da se ne moramo koristiti ustaljenim

i gotovim obrascima izražavanja, ako nekome nešto želimo na razumljiv način objasniti.

Također je vidljivo kako je metafora proces, a ne gotov proizvod koji ćemo izvući iz našeg

riječnika kada nam je potrebna, te njezina intersubjektivnost, jer se zajednički konstruira i

razrađuje između govornika.

Slijedom jezičnih dokaza u kojima se primjećuje sveobuhvatnost metafore, za

pretpostaviti je da se metafora može uočiti i izvan jezika, tj. u nejezičnim primjerima. Tako u

animiranim filmovima ili stripovima možemo često vidjeti da se, kada nekome liku sine ideja,

31

iznad njegove glave pojavi upaljena žarulja. Žarulja naime označava svjetlo, a svjetlo

omogućava da se nešto vidi, tj. razumije. Prema tome, ako vidimo da se nekome liku u

animiranom filmu upalila lampica, to znači da mu je sinula neka ideja, da je nešto shvatio.

Navedeni nejezični primjer temelji se na našem povezivanju gledanja i znanja, tj. na

konceptualnoj metafori ZNATI JE VIDJETI, o kojoj će biti još riječi na primjeru leksema i

frazema. Ovakvi primjeri metaforičkih uzoraka čine metaforičke modele znanja, što znači da

''metafora može strukturirati ne samo naše znanje o jeziku, nego naše znanje o svijetu''

(Stanojević, 2013: 14).

Potonji primjeri ukazuju na sveprisutnost metafore u našim životima, ne samo u

jeziku, nego u mišljenju i djelovanju. Na temelju sličnih jezičnih dokaza Lakoff i Johnson su

dokazali da je naš konceptualni sustav metaforičke naravi. Koncepti koji upravljaju procesima

našeg mišljenja nisu samo stvar intelekta, već utječu na naše svakodnevno funkcioniranje do

najosnovnijih pojedinosti. Naši koncepti strukturiraju što percipiramo, kako se snalazimo u

svijetu te kako se odnosimo prema drugim ljudima. Ako uzmemo da je potonja pretpostavka

točna, onda su ''...način na koji mislimo, što doživljavamo, i što činimo svaki dan [...] uvelike

stvar metafore''25

(Lakoff, Johnson, 2003: 4).

Pogledajmo na našem primjeru razgovora između Judy i Howarda što znači da su

koncepti metaforični i da strukturiraju naše svakodnevne aktivnosti. Koncept ŽIVOT i

konceptualna metafora ŽIVOT JE PUTOVANJE26

, prisutni su u podcrtanim dijelovima

razgovora Howarda i Judy. Važno je za primijetiti da oni ne razgovaraju o životu samo u

terminima putovanja, već preslikavaju shemu putovanja na područje života time što

uspostavljaju odgovarajuće podudarnosti između strukture koncepta života i strukture

koncepta putovanja. Ovakav pristup je moguć zbog naše sposobnosti da formiramo strukturu

našeg shvaćanja života pomoću strukturiranja našeg znanja o putovanjima. Mi na taj način

prenosimo načine zaključivanja ''iz izvornog područja putovanja u ciljno područje života''

(Čulić, 2003: 117). Poznavanje strukture metafore ŽIVOT JE PUTOVANJE podrazumijeva

poznavanje određenog broja korespondentnih odnosa koji postoje između koncepta ŽIVOT i

koncepta PUTOVANJE, npr.: početak putovanja je rođenje, kraj putovaja je smrt, osoba koja

proživljava život je putnik, ciljevi osobe su odredišta, sredstva kojima će ostvariti određeni

cilj su putovi, životne poteškoće su prepreke na putovanju, savjetnici su vodiči, napredak u

25

...then the way we think, what we experience, and what we do every day is very much a matter of metaphor.'' 26

Lakoff i Johnson razlikuju strukturne, orjentacijske i ontološke metafore. Metafora ŽIVOT JE PUTOVANJE

strukturna je metafora, gdje se jedan koncept (ŽIVOT) strukturira pomoću drugoga (PUTOVANJE).

32

životu je prijeđena udaljenost na putovanju i sl. Korespondenti odnosi koji su vidljivi u

ovome razgovoru su: Howard je putnik, konkretnih ciljeva Howard nema jer trenutno ima

osjećaj da samo pluta kroz život, životne poteškoće su slapovi o koje se strovalio prošli

mjesec, a napredak ne ostvaruje jer, rekli smo, osjeća da samo pluta na velikoj rijeci.

Ova metafora jedna je prema kojoj živimo u našoj kulturi – ona strukturira naše

shvaćanje života te naš odnos prema životu. Zamislimo li neku drugu kulturu koja na život ne

gleda kao na putovanje, već kao na ples, osoba koja prolazi kroz život bila bi razmatrana kao

plesač, a cilj života otplesati taj ples na najbolji mogući artistički ili čisto samoispunjavajući

način. U toj bi kulturi ljudi gledali na život drukčije, doživljavali bi ga drukčije, odnosili bi se

prema njemu drukčije i razgovarali bi o njemu drukčije.

Potonji primjeri pokazuju kako metaforički koncepti, ovdje ŽIVOT JE PUTOVANJE,

strukturiraju što činimo i kako razumijevamo što činimo i što nam se događa kada živimo

život. To nikako ne znači da je život podvrsta putovanja ili da je život isto što i putovanje. To

su dvije potpuno različite stvari. Ipak, ŽIVOT je djelomično strukturiran, pojmljen i izveden

kao PUTOVANJE, a u tim se terminima o njemu i razgovara. Koncept je tako ''metaforički

strukturiran, aktivnost je metaforički strukturirana, i, posljedično, jezik je metaforički

strukturiran''27

(Lakoff, Johnson, 2003: 6). Naš je primjer samo jedna od potvrda da se prema

životu odnosimo na kao prema putovanju, štoviše, da naš konvencionalni način razgovaranja

o životu pretpostavlja metaforu koje smo rijetko kada svjesni. Metafora tako nije u riječima,

ona je u samom konceptu života. U načinu na koji razgovaramo o životu nema ništa poetično

ili retorično, mi ga u tom smislu koristimo doslovno. Mi o životu govorimo tako jer ga tako i

poimamo, a budući ga tako poimamo tako prema njemu i djelujemo.

Dakle, ovdje nije riječ o metafori kao figuri riječi, već o pozadinskoj strukturi

metaforičnih jezičnih izraza u kojima se razaznaje kako su ''ljudski misaoni procesi uvelike

metaforični''28

(Lakoff, Johnson, 2003: 7). Metafora kao način mišljenja u našem

konceptualnom sustavu je upravo ono što omogućava metaforičke izraze poput Baš si lisac.

Prema tome valja nam učiniti distinkciju u ovome radu između metaforičkog jezičnog izraza i

konceptualne metafore, odnosno između metafore kao figure riječi i metafore kao figure

misli.

27

''...metaphorically structured, the activity is metaphorically structured, and, consequently, the language is

metaphorically structured'' (Lakoff, Johnson, 2003: 6). 28

''... human thought processes are largely metaphorical'' (Lakoff, Johnson, 2003: 7).

33

3.1. Konceptualna metafora

Do sada smo u radu već spominjali konceptualnu metaforu i označili je kao jedan od

od kognitivnih procesa konstruiranja značenja na temelju kojega povezujemo dvije

konceptualne domene: izvornu (eng. source domain) i ciljnu (eng. target domain) domenu.

Ona nam omogućuje da jedno iskustveno područje konceptualiziramo pomoću drugog

iskustvenog područja, ''odnosno preciznije: da preslikamo jedan okvir na drugi okvir (pri

čemu je okvir temeljna jedinica mišljenja) (Štrkalj Despot, 2014: 64). Okvir izvorne domene

preslikava se na okvir ciljne domene uslijed čega se velik dio inferencijske strukture izvorne

domene preslikava na strukturu ciljne domene. Konceptualna metafora tako uključuje

razumijevanje jedne domene iskustva u terminima druge domene iskustva. Navedene veze

između domena nazivamo mapiranje (eng. mapping). Mapiranje je čvrsto strukturirano, pa

tako postoje ontološke korespondencije prema kojima entiteti izvorne domene sustavno

korespondiraju s entitetima iz izvorne domene. Sjetimo li se primjera konceputalne metafore

ŽIVOT JE PUTOVANJE entiteti iz izvorne domene PUTOVANJA: početak, kraj, putnik,

odredišta, prepreke itd. korespondiraju s entitetima ciljne domene ŽIVOTA: rođenje, smrt,

osoba, životni ciljevi, životne poteškoće itd. Kako bismo lakše upamtili što mapiranje jest,

Lakoff i Johnson su prihvatili strategiju imenovanja takvih mapiranja, koristeći

mnemotehniku koja sugerira mapiranje u obliku CILJNA DOMENA JE IZVORNA

DOMENA. Prema tome kada god se referiramo na metaforu mnemoničkim izrazom CILJNA

DOMENA JE IZVORNA DOMENA (npr. ŽIVOT JE PUTOVANJE) mi se zapravo

referiramo na takav skup korespondencija, a sama metafora ne može se poistovijetiti s

njezinim nazivom.

Ciljna domena i izvorna domena stoje u asimetričnom odnosu, a ujedno njihov odnos

ima ograničenja jer metafora nije veza bilo čega s bilo čim. O izvornoj domeni imamo

bogatija znanja, jer upravo izvornu domenu koristimo kako bismo objasnili neku značajku

ciljne domene29

. Da bismo tu vezu mogli nazvati konceptualnom metaforom, između dviju

domena mora postojati dovoljno velika razlika. Izvorna i ciljna domena ''moraju pripadati

dijelovima našeg iskustva koje doživljavamo kao sasvim različite'' (Stanojević, 2013: 54).

Primjeri koje smo do sada navodili doista i jesu takvi. Mi možemo intuitivno pretpostaviti da

su ŽIVOT i PUTOVANJE, ZNANJE i GLEDANJE, ŽIVOTINJE i LJUDI, različite domene

29

Čini se ipak da asimetičan odnos izvorne i ciljne domene ne vrijedi uvijek. U izrazu lukav kao lisica, u čijem je

temelju konceptualna metafora LJUDI SU ŽIVOTINJE, ne možemo baš sa sigurnošću reći da o životinjama

imamo bogatija znanja nego o ljudima (Vidi Stanojević, 2013: 83).

34

unatoč svojim konceptualnim svezama. O tim domenama imamo različita znanja koja nisu

povezana s drugom domenom. Tako neke pojavnosti iz domene ŽIVOT ne možemo povezati

s pojavnostima domene PUTOVANJE, pa su prema tome preslikavanja djelomična. Potonje

je samorazumljivo jer da su preslikavanja potpuna, da je svaki aspekt ŽIVOTA istovjetan

aspektu PUTOVANJA, onda bi ŽIVOT zapravo bio PUTOVANJE, a to ni u kojem slučaju

nije tako. To su dvije potpuno različite stvari, koje dovodimo u određenu konceputalnu svezu.

Slijedom toga nije teško doći do zaključka da ''preslikavanja koja 'pripadaju' nekoj

konceptualnoj metafori opisuju ciljnu domenu samo djelomično''30

(Stanojević, 2013: 86).

Konceptualnu metaforu, kao i druge spoznajne sposobnosti, obilježava dvostrukost:

one mogu biti ustaljene i uobičajene, ali nastaju i kao dio diskursa, te gotovo sigurno nisu dio

našeg ustaljenog znanja. Tako uspoređivanjem dviju domena koje rezultira metaforom, može

nastati relativno stalna veza između određenih domena – što je slučaj s vezom ŽIVOTA i

PUTOVANJA ili ZNANJA i GLEDANJA, ali neke druge metafore kostruiraju se, tako reći, u

danim situacijama, tj. na licu mjesta. Prema tome, ''konceptualna metafora s jedne je strane

naša sposobnost koja je dio ustroja našeg znanja, a s druge je riječ o sposobnosti koju

koristimo u pravom vremenu'' (Stanojević, 2013: 55).

Za kraj poglavlja reći ćemo još da je ključni element za razumijevanje konceptualnih

metafora kultura. Ako se sjetimo da smo ranije naveli kako kognitivna lingvistika smatra da je

kultura sve ono što je različito od čovjekovog biološkog nasljeđa, te da je svaki ljudski čin

nužno uronjen u kulturu, onda nije teško zaključiti da isto vrijedi za domene koje se javljaju u

konceptualnim metaforama te posljedično i za same konceptualne metafore. Stanojević ovo

objašnjava na shematičnoj razini konceptualne metafore. Objašnjavajući kako je u američkoj

kulturi uobičajen koncept dating, tj. izalazaka, navodi da je dotični koncept organiziran kao

scenarij u kojemu se sve aktivnosti odvijaju prema uređenom vremenskom slijedu.

Vremenska uređenost scenarija datinga vidljiva je u načinu na koji se o istome može

metaforički govoriti:

(6) [...] ''In some cases, I swung and missed. In others, I made it well past firs base.''

U nekim prilikama jednostavno nisam odabrao najsretniju strategiju (dosl. ''zamahnuo

sam i promašio''). U drugima sam uspio dogurati i dalje od prvog poljupca (dosl. ''dalje od

prve baze'') (Vidi Stanojević, 2013: 102). 30

Više je odgovora na pitanje zašto se samo dijelovi strukture jedne domene preslikavaju na dijelove strukture

druge domene. Neki autori govore o načelu nepromjenjivosti, drugi o primarnim metaforama, treći o središnjem

znanju, a četvrti o metonimijskim aspektima ograničenja konceptualne metafore (Vidi Stanojević, 2013: 86).

35

Konceptualna metafora očituje se u izrazima vezanima uz bejzbol, koji se teško

prevode na naš jezik u smislu da zadrže neke implikacije koje upućuju na izvornu domenu

bejzbola. U bejzbolu tako igrač mora zamahnuti i udariti lopticu, a pošto je udari ima za cilj

optrčati teren od polazišta preko prve, druge i treće baze te natrag do polazišta. U

metaforičkom opisu zamahnuti i promašiti odnosi se na neuspješan pokušaj dolaska do

željenog rezultata tijekom izlaska. Prva baza, s druge strane, odnosi se na poljubac, prvi

stupanj intimnosti, te tako sve do treće baze, odnosno do samog seksualnog čina. Kako bejzol

nije naročito popularna igra u Hrvatskoj razumljivo je da se u hrvatskome jeziku neće javiti

metafora koja će intimne ili seksualne činove metaforički konceptualizirati kao bejzbol. U

hrvatskome su zato mnogo frekventnije metafore koje su vezane uz rat, npr. govorimo o

osvajanju ljubljene ili ljubljenog. Kod nas se sportske metafore uglavnom odnose na politički

diskurs, npr. Vlada je dobro odigrala u završinici. Iz ovih primjera možemo vidjeti kako

''kulturna varijacija može proizlaziti iz kulturne specifičnosti ciljne domene (npr. domene

dating) i iz kulturne specifičnosti izvorne domene (npr. bejzbol je kulturno specifična

domena) (Stanojević, 2013: 102 – 103). Postoje doduše i druge kombinacije, ali mi se ovdje

njima nećemo baviti. Za nas je dovoljno da zaključimo kako je ''kultura ključni element

konceptualnih metafora te da ona nužno utječe na jezične izraze i njihove konceptualne

temelje'' (Stanojević, 2013: 103).

Na ovom primjeru vidljivo je kako konceptualne metafore funkcioniraju u okviru više

jezika, što rasvjetljava činjenicu da je metaforizacija općeljudska sposobnost, a ujedno

potvrđuje da je konceptualna metafora jedan od načina ustroja našeg znanja. Osim toga,

konceptualna metafora javlja se ne samo u jeziku, nego i u umu. Ipak tu se javljaju brojne

poteškoće, jer se postavlja pitanje kako se metafora realizira u umu: aktiviraju li se i povezuju

li se u umu, kao u jeziku, dvije domene prilikom našeg susreta s metaforičkim izrazom, ili je

ono što u jeziku nazivamo metaforom rezultat nekih temeljnijih procesa poput načela

relevantnosti ili kategorizacije, te se stoga jezična metafora u umu ne mora realizirati kao

istovremena aktivacija dviju domena. Neka istraživanja tako pokazuju da je konceptualna

metafora rezultat analoških procesa, gdje jezične metafore znače istovremenu aktivaciju dviju

domena, dok s druge strane u drugima to ne znače. Ovim se pitanjem mi dalje nećemo baviti,

ali ćemo istaći da većina istraživanja ide u skladu s pretpostavkama da u umu postoje dvije

domene između kojih dolazi do konceptualnih preslikavanja (Vidi Stanojević, 2013: 13).

36

4. Vidim, dakle znam

Odavno se u području istraživanja jezika utvrdilo da postoje veze između riječi koje

označavaju fizičku percepciju i riječi koje označavaju misaonu aktivnost, tj. unutarnje osjete.

Ipak, tek se u okviru kognitivne lingvistike dokazalo da te veze ni u kom slučaju nisu

izolirane ili slučajne. Dapače, one su motivirane konceptualnom metaforom. Najprije su

dotične veze zamijećene u okviru dijakronijske kognitivne lingvistike i to ponajprije u

polisemiji leksičkih jedinica, ''za koju se utvrdilo da je metaforična u sustavnome smislu''

(Štrkalj Despot, 2014: 64). Jedna od prvih uočenih sustavnih metafora u podlozi polisemije

bila je ''misaona'', tj. konceptualna, metafora ZNANJE JE GLEDANJE, u primjeru polisemnih

engleskih leksema see u značenju vidjeti, shvatiti, view u značenju gledati, smatrati itd., gdje

je očito da svaki od njih ima značenje gledanja, ali i razumijevanja.

Tako je Ante Vučković u knjizi Dimenzija slušanja u M. Heideggera, iznio tvrdnju da

''riječi koje još i danas vladaju mišljenjem potječu iz područja vezanog za gledanje''

(Vučković, 1993: 13), te istaknuo ako otvorimo bilo koji rječnik kakvog zapadnjačkog jezika i

konzultiramo značenja vezana uz glagol vidjeti, da ćemo moći razabrati kako osim što ima

značenje opažanja očima, znači ispitivati, susresti, razmišljati, osjećati, shvatiti, znati,

spoznati, razumjeti, suditi, mnjeti itd. Prema tome je zaključio da bismo svako značenje koje

vežemo uz sposobnosti uma mogli lako izreći glagolom vidjeti, a da činjenica što ''znati,

nasuprot, ne znači vidjeti, proizlazi iz odnosa između gledanja i znanja u kojem se može

misliti, a da ne vidimo, ali ne i vidjeti, a da ne mislimo'' (Vučković, 1993: 14). Vučković ove

postavke dovodi u svezu s Aristotelom, koji je od svih osjetila prednost davao osjetilu vida jer

je smatrao da nam ono omogućuje najviše spoznaje. Osim toga, ističe da je prednost gledanja

duboko ukorijenjena u grčkom jeziku, a slijedom toga i u našem teorijskom jeziku. Dapače,

sama riječ teorija u svome korijenu ima glagol theorein, koji u sebi ima dva korijena thea i

horao. Thea znači pogled ili izgled (u kojem se nešto pokazuje), a horao znači pogledati

nešto, izvidjeti, razmotriti. Za tu početnu odluku o poistovjećivanju znanja s gledanjem,

Vučković kaže da nije nevina, već da je to ''odluka koja sa sobom nosi i način mišljenja i

djelovanja modernog čovjeka'' (Vučković, 1993: 16). Ovo je itekako u skladu s

kognitivnolingvističkim postavkama. Na ovome mjestu mi bismo dodali da je navedena veza

znanja i gledanja vidljiva u hrvatskoj riječi vidjeti. Ona je polisemni leksem za koji ako

konzultiramo rječničku bazu Hrvatskog jezičnog portala možemo utvrditi kako ima

sveukupno sedam značenja:

37

1) reagirati (na što) osjetilom vida, primjećivati, opažati očima, zapaziti, zapažati očima

2) sresti koga, naći se s kim

3) razg. uvidjeti, uviđati, razab(i)rati, shvatiti, shvaćati [vidim da ima pravo]

4) pregledati, ispitati [vidiš li grešku?]

5) iskusiti, preživjeti, prepatiti (radost, muke)

6) predvidjeti

7) (ø) posjedovati osjetilo vida, moći gledati (Vidjeti u: Vidi Hrvatski jezični portal, 24.

ožujak 2015.)

Osim osnovnog značenja reagirati (na što) osjetilom vida, primjećivati, opažati očima,

zapaziti, zapažati očima, primjećujemo da se ista riječ može rabiti u značenju shvatiti,

shvaćati. Npr. ako kažemo Vidim što hoćeš reći, to će značiti da razumijem, znam što nam

sugovornik govori, objašnjava i sl. Veza znanja i gledanja zamjetljiva je također u

frazeološkim izrazima sa sastavnicom vidjeti koje portal navodi. Od njih tridesetak, dotična

veza je prisutna u dva frazeološka izraza:

1) vidjeti jasno kao na dlanu

2) vidjeti skroz naskroz (koga) (Vidjeti, u: Hrvatski jezični portal, 24. ožujak 2015.)

Prvi frazeološki izraz ima značenje odlično vidjeti, shvatiti, a drugi shvatiti dobro

koga, njegove namjere, postupke. Osim potonjih primjera, možda je najvažnije što je ta veza

prisutna u etimologiji same riječi, odnosno u njezinom etimonu31

. Riječ vidjeti u etimološkoj

je vezi s riječi vid koja ima praslavenski i staroslavenski korijen vidъ, *viděti, a koja je došla

od indoeuropske riječi *weyd-u značenju vidjeti i znati32

. Etimon *weyd- ima svoj refleks i u

engleskom jeziku: wise što znači mudar, wit znači razum, vision znači vid itd. Prema tim

etimološkim vezama možemo utvrditi da ''etimoni nekih temeljnih riječi vezanih uz gledanje

imaju i fizičko i mentalno značenje od najranijeg razdoblja koje možemo rekonstruirati''

(Štrkalj Despot, 2014: 66, fusnota 7). Naravno, na primjeru vidjeti ne možemo reći da je

fizičko značenje prethodilo mentalnome, jer ne postoje nepobitni dokazi o metaforičkom

31

Etimon je riječ iz koje se povijesno razvila neka riječ, izvor riječi; arhetip (Etimon, u: Hrvatski jezični portal,

24.veljače 2015.), odnosno morfološko, ali i semantičko ishodište određenog leksema (Raffaelli, 2009: 15). 32

Zanimljivo je što je indoeuropska riječ *weyd motivirala nastanak riječi vědě. Potonju riječ nalazimo u

mnemotehničkoj rečenici glagoljske azbuke Azъ buky vědě glagoljǫ dobrě estъ živĕti..., koju Eduard Hercigonja

prevodi kao Ja knjige znajući, govorim da je dobro živjeti na zemlji... Osim toga, nemoguće je ne primijetiti kako

riječi vědě asocira na naziv svetih indijskih spisa Veda, nastalih približno 1500 – 500 godine prije nove ere.

Upišemo li u Hrvatski jezični portal Vede, primijetit ćemo da je u etimologiji te riječi vidljiva veza vida i znanja:

skr. Veda ← vid: znati.

38

preslikavanju s jednog koncepta na drugi, ali u najbolju ruku mogu pokazati da su dva

koncepta aktivna oduvijek.

Veza gledanja i znanja može nam se učiniti sasvim očitom, a lingvistička razmatranja

o toj temi sasvim banalna, jer ako primjerice gledam čašu na stolu, ja automatski znam da je

čaša na stolu. S druge strane, ako zatvorim oči bez prethodnog znanja o čaši koja je na stolu,

ja neću znati da je ona tamo gdje je. Veza znanja i gledanja u tom nam se smislu nekako

nadaje sama od sebe. Ipak, činjenica je da se alatima konceptualne metafore dokazalo ''da je

sinkronijska polisemija često odraz dijakronijskog razvoja i jezičnih promjena u smislu da

nemetaforički smisao (poput gledanja) evoluira i motivira nastanak metaforičkog smisla,

poput razumijevanja'' (Štrkalj Despot, 2014: 64 – 65). Štrkalj Despot tako navodi da je

Sweetser pokazala na primjeru indoeuropskih jezika kako se cijeli niz semantičkih promjena

lako može objasniti teorijom konceptualne metafore i motiviranošću zajedničkim ljudskim

iskustvima33

. U tom smislu najreferentnije djelo na hrvatskom jeziku je ono Ide Raffaelli

Značenje kroz vrijeme, na koje ćemo se mi najviše osloniti prilikom potvrđivanja

konceptualne veze znanja i gledanja na primjeru leksema jasan u sljedećem poglavlju.

Sweetser je u svojim istraživanjima, između ostalog, utvrdila kako je najčešći

semantički izvor glagolima gledanja fizička priroda vida (najčešće svjetlost i oči), a kojima je

(glagolima) u podlozi metaforičke motivacije metafora GLEDANJE JE FIZIČKO

DODIRIVANJE / MANIPULACIJA. Pokazala je kako ''glagoli gledanja najčešće razvijaju

apstraktna značenja mentalne aktivnosti s pomoću konceptualne metafore'' (Štrkalj Despot,

2014: 66). Tako su glagoli značenjski vezani uz intelekt i znanje uglavnom derivirani iz

glagola značenjski vezanih uz gledanje. U pozadini potonjeg leži šira metaforička struktura pa

Sweetser objašnjava da se unutarnje sebstvo gotovo uvijek objašnjava i razumijeva pomoću

tjelesnog, vanjskog sebstva. Iz tog razloga unutarnje sebstvo se opisuje rječnikom koji vuče

korijene iz fizičke domene i to na sinkronijskoj i dijakronijskoj razini. Osim toga, ističe da

''neki vidovi oprimjerenja ove metafore (UM JE TIJELO, op. naša) mogu biti vrlo rašireni u

različitim kulturama, pa i univerzalni – poput primjerice veze između vida i znanja'' (Štrkalj

Despot, 2014: 66). Ipak, na nešto specifičnijim razinama metafore UM JE TIJELO, u nekim

kulturama ne vrijedi metafora ZNANJE JE GLEDANJE, jer se umjesto s pomoću domene

vida znanje/razumijevanje konceptualizira domenom sluha. To je slučaj u nekim australskim

33

Unatoč postavkama Sweetser ''danas se nerijetko drži da je uloga metafore donekle precijenjena, te se ključna

uloga pripisuje djelovanju konverzacijskih implikatura [...]. Važni mehanizmi promjena svakako su i metonimija

te generalizacija i spacijalizacija.'' (Štrkalj Despot, 2014: 65, fusnota 6). O ovoj problematici podosta piše i

Stanojević (2013: 106 – 111).

39

jezicima gdje vrijedi konceptualna metafora ZNANJE JE SLUŠANJE. Primat vida pred

drugim osjetilima u zapadnom društvu može se tako tumačiti kulturnim utjecajima, za što je

ono samo (zbog privilegiranja vida) počesto opisivano kao okulocentrično34

. Osim toga, veza

gledanja i razumijevanja svjedoči o povezanosti jezika i tijela.

4.1. Konceptualna veza znanja i gledanja u leksemu jasan

Ranije smo spomenuli kako je sinkronijska polisemija često odraz dijakronijskog

razvoja i jezičnih promjena, što se odnosi na postepeno evoluiranje nemetaforičkih značenja

te njihovo motiviranje nastanka metaforičkog značenja. U ovom poglavlju pokazat ćemo to na

primjeru leksema jasan, što će ujedno pokazati kako je djelovanje konceptualne metafore

nužno i dijakronijsko, a ne samo sinkronijsko.

Kako su jezične promjene rezultat različitih procesa uglavnom vezanih uz čovjeka kao

bića koje egzistira u nekom kulturnom i društvenom miljeu, zbog, primjerice, nekog novog

otkrića javit će se potreba da se isto otkriće imenuje novim izrazom.35

U tom slučaju čovjeku

će biti lakše na njemu smislen način proširiti značenje nekog već postojećeg jezičnog izraza

nego izmisliti sasvim novi jezični izraz36

. Promjena značenja može se, između ostalog,

temeljiti i na konceptualnoj metafori. Leksem jasan jedan je od primjera polisemnih leksema

koji u sinkronijskom trenutku svojom semantičkom strukturom svjedoče o zahvaćenosti

dijakronijskim procesima promjene značenja, a koji se također temelje na konceptualnoj

metafori ZNATI JE VIDJETI37

.

Tipično značenje leksema jasan odnosi se na vidljivost i prozirnost, čije se značenje

profilira u odnosu na domenu svjetlost. Ipak, podatci iz Hrvatskog nacionalnog korpusa za

razdoblje od 1990. do 2005. godine u 99% slučajeva pokazuju da se taj leksem javlja u

34

Više o problematici okulocentrizma zapadne kulture može se naći u članku Katarine Rukavine

''Okulocentrizam'' ili privilegiranje vida u zapadnoj kulturi. Analiza pojma u antičkoj, novovjekovnoj i

postmodernoj misli. 35

O promjenama značenja i uzrocima nastanka metafora više u: A. Stamać, Teorija metafore. 36

Promjene koje se događaju ''nisu samo stvar povijesti ili jezika. One su dijelom oblikovanja svakog novog

mentalnog sadržaja, svake nove uporabe neke riječi u komunikacijskom činu i dijelom u sadašnjosti'' (Raffaelli,

2009: 141). 37

Možda nije zgorega ovdje pripomenuti kako konceptualna metafora ZNANJE JE GLEDANJE i ZNATI JE

VIDJETI zapravo podrazumijevaju isti proces konceptualizacije ciljne domene znanja pomoću izvorne domene

vida/gledanja, odnosno kojom se unutarnji mentalni procesi metaforički predstavljaju kao procesi percepcije

vidom. Riječ je samo o tome što različiti autori različito bilježe ovaj proces mapiranja, a mi ga u ovom dijelu

rada bilježimo prema Idi Raffaelli (2009), jer se ovdje uglavnom oslanjamo na njeza istraživanja.

40

značenju razumljiv, ''dakle u značenju koje se profilira u odnosu na enciklopedijske podatke

vezane uz razne mentalne aktivnosti'' (Raffaelli, 2009: 141). Leksem jasan javlja se stoga uz

glagole govoriti, napomenuti, istaknuti, dokazati i slično, te u konstrukcijama sve je jasno,

jasno da, u potpunosti je jasno i slično. Može se zamijetiti da su takve konstrukcije prisutne u

svakodnevnom govoru, pa ćemo tako u razgovoru s nekom osobom koja nam je iznijela neku

obavijest ili tvrdnju, a pod uvjetom da smo razumjeli što je rekao/la, uglavnom odgovoriti:

Jasno mi je što hoćeš reći ili jednostavno Jasno, da.

Unatoč tome što se leksem jasan često pojavljuje u značenju razumljiv njegovo je

ishodišno značenje još uvijek živo prisutno u svakodnevnom diskursu te je još uvijek

ishodištem značenjskih pomaka. Leksem jasan mogli bismo uvrstiti u stabilne polisemne

lekseme zbog '''urednosti' semantičkih pomaka utemeljenih na konceptualnoj metafori ZNATI

JE VIDJETI'' (Raffaelli, 2009: 142). Naime, i ovaj leksem kao i glagol vidjeti posjeduje

metaforička značenja koja reflektiraju neke od osnovnih konceptnih sveza. Osim toga, leksem

jasan možemo uvrstiti i u dinamičke polisemne lekseme zbog njegove učestalije upotrebe u

metaforičkom značenju razumljiv, nego u dijakronijski temeljnom, ishodišnom značenju

vidljiv (npr Jasno se vidjelo do druge obale). Unatoč rjeđoj upotrebi u značenju vidljiv,

današnji govornici hrvatskoga jezika to značenje ne smatraju arhaičnim. Dapače, govornici

prepoznaju ''svezu između značenja koje se odnosi na 'svjetlost' i značenja koje se odnosi na

'razumijevanje', što je još uvijek aktivni dio znanja o semantičkoj strukturi leksema jasan''

(Raffaelli, 2009: 142). Iz tih je razloga navedeni leksem nemoguće uvrstiti isključivo u

kategoriju stabilnih, odnosno dinamičnih polisemnih leksema.

Sinkronijska činjenica učestalije upotrebe leksema jasan u značenju razumljiv, od one

u značenju vidljiv, proziran, svijetao, upućuje na dijakronijsku dinamiku i procese koji taj

leksem zahvaćaju. Potonjim se otvara mogućnost da jednoga dana zbog učestalije upotrebe

jasan u značenju razumljiv preuzme ulogu tipičnog značenja, a veza s ishodišnim značenjem

govornicima hrvatskoga jezika postane sasvim neprozirna38

. Takve moguće promjene

Raffaelli potkrjepljuje činjenicom da se ''leksemi vedar i bistar danas mnogo češće

upotrebljavaju upravo u značenjima vezanima uza 'svjetlost' i 'vidljivost', te nije isključeno da

jasan specijalizira značenje vezano uz 'mentalnu' domenu i tako se funkcionalno zadrži u

leksičkom sustavu hrvatskoga jezika'' (Raffaelli, 2009: 142). Potonje ujedno potvrđuje

pretpostavku da konceptualna metafora uvjetuje leksikalizaciju jezičnih izraza, odnosno da

38

Primijetimo kako se neprozirnost ovdje metaforički odnosi na ne razumijevanje, nemogućnost razumijevanja,

(jer nevidimo što je iza čega) što je još jedna potvrda o konceptualnoj svezi znanja i gledanja!

41

metafora koja povezuje znanje i gledanje nije puka slučajnost, već da je to metafora koja je

''djelomice odgovorna za ustroj leksičkog znanja'' (Stanojević, 2013: 10). Upravo iz razloga

učestalosti upotrebe u značenju razumljiv i određenosti sintaktičkim i sintagmatskim

strukturama u kojima se jasan javlja, tu nije riječ samo o konceptnoj inovaciji, već i o

semantičkoj promjeni koja se zbiva. Leksem jasan u svome tipičnom značenju koje se odnosi

na svjetlost također se često zamjenjuje leksemima vedar ili bistar (npr. vedar dan, a ne jasan

dan), koji bi s vremenom mogli ''istisnuti'' jasan u toj upotrebi.

Prve potvrde leksema jasan u, primjerice, Vrančićevu i Kašićevu rječniku iz 16.

stoljeća, odaju kako je njegovo značenje vezano isključivo ''uz domenu 'svjetlost', bez potvrda

o metaforičkom značenju'' (Raffaelli, 2009: 143). Međutim danas se, kako smo istaknuli,

dotični leksem učestalije koristi u metaforičkom značenju razumljiv. Prema tome možemo

zaključiti da u ovome sinkronijskome trenutku svjedočimo živoj dijakronijskoj dinamici

leksema jasan. Slijedom toga možemo opetovano potvrditi kako konceptualna metafora,

između ostalog, organizira dijakronijski aspekt (našeg) jezika. Osim toga, konceptualna

metafora (ovdje ZNATI JE VIDJETI) motivira konceptualne sveze između domena vezanih

uz fizičku percepciju i domena vezanih uz mentalne aktivnosti, te također motivira nastanak

novih leksičkih jedinica. Ona je također odgovorna za ustroj našega znanja, što se u ovom

slučaju odnosi na ustroj znanja o znanju.

4.2. Konceptualna veza znanja i gledanja u frazemu (za)mazati oči

Frazemi su, kako je poznato, skupovi riječi s ustaljenim značenjem koje je različito od

zbroja značenja njegovih članova. Potonje je u skladu s kognitivnolingvističkom postavkom

koja kaže da doprinos svake jedinice značenju jezičnih konstrukcija nije linearan, jer

konstrukcija ni značenjski ni oblikom nije linearni zbroj jedinica od kojih se sastoji. Frazemi

ne nastaju u govornom procesu, već se reproduciraju uvijek s istim frazemskim sastavnicama

i istim značenjem. Frazemi su, kao i metafora, dugo smatrani jezičnom pojavom, odvojenom

od bilo kojega ljudskog konceptualnog sustava. U okrilju kognitivne lingvistike frazemi su

dobili posebno mjesto, te su prema gledištu kognitivne lingvistike većina frazema (ne svi)

''rezultat konceptualnoga sustava i nisu samo jedinica jezika'' (Kovačević, 2012: 15). Tako

značenje frazema proizlazi iz sveukupnog čovjekovog znanja o svijetu, a konceptualno su

motivirani postojećim kognitivnim mehanizmima (metafora, metonimija i konvencionalno

42

znanje), koji uspostavljaju vezu između doslovnog značenja frazemskih sastavnica sa

značenjem frazema. Iz tog se razloga može reći da frazemi ''utjelovljuju čovjekov

konceptualni sustav'' (Kovačević, 2012: 15).

U ovom dijelu rada mi ćemo pažnju posvetiti somatskom frazemu (za)mazati oči

(komu). Somatski su frazemi ona skupina frazema koja ima barem jednu sastavnicu koja se

odnosi na dio tijela. Oni uglavnom nastaju uslijed frazeologizacije slobodnih riječi i sintagma,

''koji se zbog česte upotrebe i metaforičnosti počinju ostvarivati kao ustaljeni i neslobodni

leksički spojevi i sintagme: držati jezik za zubima, sklopiti oči...'' (Kovačević, 2012: 17).

Frazem (za)mazati oči (komu), odnosi se na radnju koju netko čini kako bi nekoga spriječio da

shvati pravo stanje stvari, a koje je obično nepovoljno. Primjećujemo da se značenje ovoga

frazema temelji na metafori: kada nekome doslovno zamažemo oči, npr, blatom, onemogućit

ćemo mu/joj da nešto vidi; metaforičko ''mazanje očiju'', s druge strane, odnosi se na

sprječavanje razumijevanja čega. Dakle, riječ je o metafori prema kojoj ''vidjeti neku stvar ili

radnju ujedno znači i znati, odnosno biti svjestan da se ona događa'' (Stanojević, 2013: 9).

Vidimo da dolazi do konceptualnog preslikavanja iz izvorne domene GLEDANJA u ciljnu

domenu ZNANJA, odnosno da je značenje frazema motivirano konceptualnom metaforom

ZNANJE JE GLEDANJE.

U ovom frazemu nije slučajno što se zamazuju baš oči, a ne primjerice, ruke, nos ili

uši. Potonje je uvjetovano našim znanjem da očima gledamo (metonimijska veza), a gledanje

opet vežemo uz znanje (metaforička veza). Stoga frazem (za)mazati oči (komu) znači

spriječiti razumijevanja čega jer smo svjesni relevantne veze između onoga što percipiramo

vidom i onoga što znamo, te zbog našeg doslovnog znanja koje smo stekli tijekom života,

koje se odnosi na činjenicu da očima gledamo, a kada nekome nečime zamažemo oči, on/ona

neće moći vidjeti sve dok isti ''namaz'' s očiju ne skine. Mi ne samo što umijemo neku stvar

prepoznati kao takvu (u fizičkom smislu), nego razumijevamo i njezinu bit. Stoga činjenica da

''vidimo neku stvar ima ključnu ulogu u tome kako konstruiramo znanje''39

(Stanojević, 2013:

191).

39

Postoje brojni psihološki dokazi koji pokazuju ''da je upravo percepcija vidom vezana uz naše vizualne umne

predodžbe'' (Stanojević, 2013: 191). To ipak ne znači da su sve umne predodžbe vezane uz percepciju vidom.

Umne su predodžbe višeosjetilne. Zbog toga je malo vjerojatno da će ''konceptualna metafora ZNANJE JE

GLEDANJE biti baš sasvim univerzalna kao što navodi Sweetser (1990) – treba očekivati da će imati razmjerno

povlašten status u različitim jezicima'' (Stanojević, 2013: 191, fusnota 145). O potonjem smo već govorili, pa

smo tako naveli da je dotična konceptualna metafora privilegirana u indoeuropskim jezicima, dok je u nekim

australskim jezicima prisutna metafora ZNANJE JE SLUŠANJE.

43

5. Zaključak – jezik kroz prizmu svijeta, tijela i uma

Jezik kao isključivo ljudska pojava, ne samo da omogućava komunikaciju, već

funkcionira kao posuda koja u sebi sabire sva iskustva i znanja o svijetu određene ljudske

zajednice. Tako će Dieter Wunderlich reći da odumiranjem nekog jezika čitavo čovječanstvo,

između ostaloga, gubi jedan dio svoje kulturne raznolikosti, jer se gubi posve određen i

specifičan oblik kulturnog identiteta. Dapače, da odumiranjem nekog jezika ne gubimo samo

''zbirku fascinantnih činjenica, nego jedan punovrijedan sustav ljudske kognicije i identiteta''

(Wunderlich, 2002: 10, prev. Ante Periša). Jeziku kao apstraktnom sustavu znakova i pravila

prema kojima se ti znakovi kombiniraju mi smo pristupili s motrišta kognitivne lingvistike.

Odabrali smo ga jer je u takvom pristupu čovjek temelj, a jezik smješta u širok sustav ljudske

spoznaje, tjelesnosti, društvenosti, kulture i jezične djelatnosti, smatrajući ga dijelom

ljudskoga uma i odrazom ljudskih kognitivnih sposobnosti. Jezik i značenje kognitivna

lingvistika promatra kroz prizmu uma, tijela i svijeta, ali i kroz prizmu ljudskih drušvenih

odnosa, kulture i interakcije s vanjskim svijetom. Ukratko, kroz prizmu svega onoga što nas

čini ljudima – kulture, društva, uma i tijela. Kognitivnolingvistički pristup jeziku je

funkcionalan pristup jeziku pa jezik promatra u pravoj upotrebi, služeći se korpusnim

podatcima i svjedočenjima živih razgovora. Kako kognitivna lingvistka smatra da semantika

motivira sve razine jezika, ona značenje stavlja u središte svoga opisa jezika, a smatra ga

istoznačnim konceptualizaciji. Koncept je, rekli smo, temeljna jedinica mentalnog prikaza

nekog entiteta, što smo pokazali na primjeru koncepta stolić (mali stol), koji je nastao

stapanjem simboličkih koncepata –ić (nešto malo) i koncepta stol (objekt stol). Novonastala

konstrukcija oblikovana na taj način, shematska je jedinica oblika IMENICA +

DEMINUTIVNI SUFIKS, te ima određenu gramatičku pravilnost pa stoga čini ono što

zovemo pravilom. Tako konceptualnu osnovu za stvaranje i razvoj jezika stvara ljudski um, a

temelj gramatičkih kategorija jest naše svakodnevno iskustvo te spoznajne strukture nastale na

temelju tog iskustva.

U tom smislu mi sve što perciptivnim aparatom spoznamo o svijetu transponiramo u

jezik te tako dolazimo do jezičnog opisa svijeta. Ipak, zbog nepouzdanosti naših osjetila – u

odnosu na objektivne zadanosti izvanjskoga svijeta – nameće se pitanje kako se mi

razumijemo. Odgovor leži u zajedničkim elementima koje dijelimo kao ljudske jedinke, koji

44

su temelji stabilnosti našega znanja: određene kognitivne sposobnosti koje koristimo kod

govora i razmišljanja te sličnost kulturnih zajednica u kojima živimo, a koje dijele neke slične

poglede na svijet. S druge strane, kako se svakodnevno različite ljudske jedinke zatiču u

različitim situacijama, te se iste situacije mogu različito percipirati, to će biti elementi

varijacije. Kognitivne sposobnosti tako koristimo u realnom vremenu, ali one mogu biti

temeljom ustaljenih struktura koje prizivamo da bismo nešto prepoznali ili razumjeli. Tim

slijedom dolazimo do dvije dvostrukosti: odnosa stabilnosti i varijacije, te ustaljenosti i

dinamičnosti. U tome se sustavu dviju navedenih dvostrukosti nalazi i konceptualna metafora.

Konceptualna metafora, ustanovili smo, jedan je od kognitivnih procesa koji se

odražavaju u jeziku. Njome povezujemo dvije konceptualne domene – izvornu i ciljnu.

Pomoću nje jedno iskustveno područje konceptualiziramo pomoću drugog iskustvenog

područja. Prilikom preslikavanja jedan se veliki dio inferencijske strukture izvorne domene

preslikava na strukturu ciljne domene. Time nam je omogućeno metaforičko mišljenje, tj.

razumijevanje nepoznatih, složenih i apstraktnih stvari pomoću stvari odavno poznatih,

jednostavnih i konkretnih. Taj se proces, tj. veza između izvorne i ciljne domene, naziva

procesom mapiranja, gdje nam izvorna domena, o kojoj imamo bogatija znanja, omogućava

da shvatimo ciljnu domenu, o kojoj imamo manja znanja. U tom smislu kognitivna lingvistika

razlikuje metaforički jezični izraz i konceptualnu metaforu, koja se nalazi u pozadinskoj

strukturi metaforičkog jezičnog izraza. Metafora je samo podrijetlom lingvistička pojava, koja

postoji u jeziku jer postoji u misli. Lingvističke metafore tek su izrazi ''metaforičkih

koncepata smještenih u konceptualnom sustavu mozga'' (Koveczs, 2005: 191). Lingvističke

metafore, ili metafore u jeziku, očituju konceptualnu metaforu, ali od njih također povratnim

putem možemo doći do metafore u misli.

Kako je riječ o kognitivnom procesu, konceptualna metafora ne odražava se samo na

jezičnom planu, već i izvan jezika. Mi smo naveli primjer konceptualne metafore ZNANJE JE

GLEDANJE, koja se očituje u animiranim filmovima kada iznad glave nekoga animiranoga

lika zasvijetli žarulja. Žarulja znači da je liku sinula neka ideja ili da je nešto shvatio, ali

označava svjetlo koje omogućava da se nešto vidi, tj. razumije. Potonje logički proizlazi iz

činjenice da nešto bolje vidimo ako ima više svjetla, a kako upaljena žarulja svijetli, to onda

metaforički označava bolje shvaćanje. Koveczs navodi primjer odraza konceptualne metafore

u društveno-fizičkoj praksi i stvarnosti. Tako se konceptualna metafora VAŽNO JE U

SREDIŠTU odražava na sastancima i društvenim događajima, gdje važni ljudi, poput ljudi na

višim položajima, ''najčešće zauzimaju središnje mjesto u nekoj prostoriji, dokse oni manje

45

važni uglavnom drže po strani'' (Koveczs, 2005: 190). Sjetimo se ovdje samo položaja

kraljeva koji su uvijek bili na uzvišenom položaju i u središtu ceremonijalnih prostorija. Takvi

nejezični (i jezični) metaforički uzorci čine metaforičke modele znanja, koji rasvjetljavaju

činjenicu da metafora ne strukturira samo naša znanja o jeziku, već i naše znanje o svijetu.

46

6.Literatura

Borčić, Nikolina (2010), Konceptualne metafore u političkim intervjuima, U

''Medijske studije'', Vol. 1 No. 1

Dostupno na:

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=113919 (12. siječnja

2015.)

Čulić, Zjena (2003), Čovjek, metafora, spoznaja, Književni krug, Split

De Saussure, Ferdinand (2000), Tečaj opće lingvistike, Institut za hrvatski jezik i

jezikoslovlje, Zagreb

Haeffner, Gerd (2003), Filozofska antropologija, Naklada Breza, Zagreb

Herder, Johann Gottfried (2005), Rasprava o podrijetlu jezika, Demetra, Zagreb

Kovačević, Barbara (2012), Hrvatski frazemi od glave do pete, Institut za hrvatski

jezik i jezikoslovlje, Zagreb

Kövecses, Zoltán (2005), Metafora i pitanje univerzalnosti, U Hrvatistika, Vol. 5.

No.5.

Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=121503

(25. ožujka 2015.)

Lakoff, George (1992), The Contemporary Theory of Metaphor, Cambridge

University Press, Cambridge

Lakoff, George i Johnson, Mark (2003), Metaphors we live by, The University of

Chicago Press, London

Lee Whorf, Benjamin (1979), Jezik, misao i stvarnost, Beogradski izdavačko-grafički

zavod, Beograd

Matasović, Ranko (2005), Jezična raznolikost svijeta: podrijetlo, razvitak, izgledi,

Algoritam, Zagreb

Miščević, Nenad (2003), Filozofija jezika, Jesenski i Turk, Zagreb

Raffaelli, Ida (2009), Značenje kroz vrijeme, Disput, Zagreb

Rukavina, Katarina (2013), ''Okulocentrizam'' ili privilegiranje vida u zapadnoj

kulturi. Analiza pojma u antičkoj, novovjekovnoj i postmodernoj misli, U ''Filozofska

istraživanja'', Vol. 32 No. 3 – 4, Rijeka

Dostupno na:

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=148382 (25. veljače

2015.)

47

Sapir, Edward (2013), Jezik, uvod u istraživanje govora, Institut za hrvatski jezik i

jezikoslovlje, Zagreb

Stamać, Ante (1983), Teorija metafore, Znaci, Zagreb

Stanojević, Mateusz-Milan (2013), Konceptualna metafora: temeljni pojmovi, teorijski

pristupi i metode, Srednja Europa, Zagreb

Stanojević, Mateusz-Milan (2009), Konceptualna metafora u kognitivnoj lingvistici:

pregled pojmova, U ''Suvremena lingvistika'', Vol. 35, Zagreb

Dostupno na:

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=72750 (10. siječnja

2015.)

Štrkalj Despot, Kristina (2014), Konceptualna metafora i dijakronija: o evoluciji

metaforičkog uma u hrvatskom jeziku, u M.-M. Stanojević (ur.) Metafore koje

istražujemo. Suvremeni uvidi u konceptualnu metaforu, Srednja Europa, Zagreb, str.

63 - 91

Tabakowska, Elzbieta (2005), Gramatika i predočavanje: uvod u kognitivnu

lingvistiku, FF press, Zagreb

Trstenjak, Anton (1998), Kroz prizmu riječi: fenomenologija, kulturologija i

antropologija riječi, Knjižnica UPT, Đakovo

Vidović Bolt, Ivana (2013), Životinja kao (ne)inteligentan čovjekov prijatelj,

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb

Dostupno na:

http://www.animalisticki-

frazemi.eu/images/frazemi/zbornik_radova/Vidovic_Bolt%20za%20WEB.pdf (25.

veljače 2015.)

Vučković, Ante (1993), Dimenzija slušanja u M. Heideggera, Hrvatsko filozofsko

društvo, Zagreb

Wunderlich, Dieter (2002), Was verlieren wir, wenn Sprachen sterben?, Heinrich-

Heine-Universitat Dusseldorf

Dostupno na: http://www.studgen.uni-mainz.de/manuskripte/wunderlich.pdf (23.

veljače 2015.)

Mrežni izvori:

48

Hrvatska enciklopedija (2015), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, [online]

Dosputno na:

http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=27328 [28. siječnja 2015]

Hrvatski jezični portal (2015) [online] Dosputno na:

http://hjp.novi-liber.hr/ [26. siječnja 2015]

Leksikografski zavod Miroslav Krleža (2015) [online]

Dostupno na:

http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/natuknice/120-hrvatska-enciklopedija/1142-jezik

[10. veljače 2015]

Znanost, hrvatski popularno-znanstveni portal (2015) [online] Dostupno na:

http://znanost.geek.hr/clanak/novi-dokaz-da-mozak-uci-prije-rodenja/

[8. ožujka 2015.]