Čovjek kao stvorenje i slika Božja

Biblija svjedoči o stvaranju čovjeka koje je „slika Božja“, u kojem je prisutan sam Bog. „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična (…) Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1, 26-27) Ovo je tekst iz Svetoga Pisma kojeg nalazimo u knjizi Postanka, gdje Bog stvara svijet te kao vrhunac svojih stvorenja stvara čovjeka, jedinoga njemu slična. Samo je čovjek „slika Božja“, biće obdareno razumom i slobodnom voljom. To je najdublje utemeljenje ljudskog dostojanstva. Čovjek je biće odnosa i komunikacije, upućen je na druge, pozvan stvarati kulturu prožetu evanđeljem te odgovorno sudjelovati u svijetu koji ga okružuje. No, čovjek je i biće koji je odbacio Božje prijateljstvo i po svojoj naravi grešno biće. Narušena slika čovjeka, grijehom kojeg je čovjek počinio, ponovno je obnovljena u slici Isusa Krista koji je čovjeka otkupio, i spasio. Čovjek je grešno i otkupljeno biće. Unatoč grijehu on je slika Božja, i pozvan na zajedništvo s Bogom.

Isusov put je put kršćana

Kršćanski život zahtjeva osobno opredjeljenje i nasljedovanje osobe Isusa Krista i njegova puta. Taj put nasljedovanja nije prije svega odricanje od nečega, nego prianjanje uz nešto. Slijediti Krista znači, prihvatiti Krista kao spasitelja i učitelja života, nasljedovati evanđeosku poruku koju nam je Isus ostavio i slijediti njegov ideal kao put. Međutim, kršćanstvo nije prije svega, skup ideja ili prianjanje uz neku istinu. Ono je prije svega zajedništvo s osobom Isusa Krista, odnos povjerenja i prijateljstva. Da bismo bolje razumjeli što znači nasljedovati Krista u konkretnim situacijama života, uzeli smo sliku putovanja i određenih putnika koje smo izabrali za svoje suputnike. Razmišljali smo, koga bismo izabrali a koga od njih prekrižili. Te si postavili pitanje: Koga bi Isus izabrao ili prekrižio? Zaključak je bio da bi izabrao sve i ne bi prekrižio nikoga.

Ostalo je pitanje: Koga ja u svome životu križam ili odbacujem iz kupea svoga života, i zašto? Kakve predrasude me muče u odnosu na neke ljude i kako prihvaćam ljude oko sebe?

Pozvani smo, poput Isusa, u konkretnim prilikama svoga života, svjedočiti da smo kršćani, da svi ljudi zavrjeđuju povjerenje, da su svi vrijedni prihvaćanja i mogućnosti da budu ljubljeni i sretni!

Čovjek moralno biće Čovjek – polazište etičkoga razmišljanja

Čovjek je moralno i etičko biće, svjesno svojeg djelovanja. On je razumno i slobodno biće, odgovorno za svoje čine. Zahvaljujući slobodi volje on je moralni subjekt, tj. sposoban donositi odluke, slobodno djelovati i snositi odgovornost. Čovjek je istodobno i moralni objekt, to znači, da ljudsko biće ima vlastito dostojanstvo. Ljudsko djelovanje uvijek treba biti usmjereno prema dobru. Trajna usmjerenost prema dobru naziva se moralni stav, a konkretna djela koja proizlaze iz te usmjerenosti su moralni čini. Moralnost ljudskih čina ovisi

o slobodi, objektu, nakani ili svrsi i okolnostima samoga čina. Za kršćane je Dobro uvijek povezano s Bogom, sam Bog jest najviše Dobro.

Kriteriji dobra i zla

Čovjek je jedino biće svjesno svojega djelovanja. U srce mu je upisan prirodni zakon koji je usmjeren prema dobru.

Različita shvaćanja dobra: utilitarizam (korisnost), pragmatizam (ako vrednote koriste zajednici ili pojedincu), hedonizam (užitak i naslada), progresizam (napredak), senzualizam (osjetila kao izvor spoznaje), pravni pozitivizam (autoritet) , evolucijska etika (razvoj povezati s pitanjem moralnih normi), diktatura većine (ono što većina smatra da je moralno), ideološka etika (odabrani sustav), situacijska etika (aktualni trenutak), moralna teologija (drži da čovjek i njegovo biće nisu zadnje utemeljenje dobra nego Bog. Dobri Bog je norma dobra). Kad je moralni čin dobar? Razlikujemo moralni stav (Trajna usmjerenost dobru) i moralni čin (nastojanje ostvariti dobro). Promišljena sloboda (samostalnost pri izboru cilja djelovanja), objekt (predmet ili djelo što ga čovjek čini), nakana (važna je nakana zašto nešto činimo), okolnosti (pridonose povećanju ili smanjenju moralne odgovornosti).

Odnos vjere i morala

Ljudsko djelovanje može biti motivirano izvana i iznutra. Kad čovjek djeluje, pokrenut nutarnjim uvjerenjem, radi se o nutarnjem moralu a kad je njegovo djelovanje pokrenuto normama, zakonima, običajima govorimo o izvanjskoj moralnosti! Moralno djelovanje s može promatrati kao osobno, heteronomno i teonomno. Moralno djelovanje za kršćane je uvijek odgovorno djelovanje koje ima zadnje utemeljenje u Bogu. Cilj moralnoga djelovanja je „postati Bogu sličan“. Za ostvarivanje te sličnosti čovjeku je potrebna Božja milost koja usavršava ljudsku narav.

Savjest – norma etičkoga djelovanja

Čovjek u sebi prepoznaje glas koji mu pomaže razlikovati dobro od zla. Taj glas povezan je s Bogom i naravnim zakonom. U Bibliji savjest shvaćamo kao glas Božji koji je odgajan Božjom Riječju. U nauku Crkve savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjekova bića u kojem je čovjek sam sa svojim Bogom. Savjest je istinita i ispravna, uvijek slijedi temeljna moralna načela koja su sadržana u kršćanskoj objavi i tradiciji.Činjenica je da postoje i krivo oblikovane savjesti. U tom smislu razlikujemo savladivo (kojeg posjeduje onaj koji može savladati neistinu ali neće) i nesavladivo neznanje (kojeg posjeduje onaj koji je u nemogućnosti da dođe do spoznaje i sigurnosti istine). Zadaća je svakog čovjeka odgajati svoju savjest te živjeti i djelovati u skladu s njom. Zadnji sud svakog čovjeka je njegova savjest!